Hindu Jezik

SVEUILITE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA INFORMACIJSKE I KOMUNIKACIJSKE ZNANOSTI
Ljudevit atovi
SREDNJOVJEKOVNI APOKRIFNI SPISI I BORBA PROTIV

CENZURE
TAJNA KNJIGA IVANOVIH PITANJA
Diplomski rad
Mentorica: dr. sc. Ivana Hebrang Grgi, doc.
Zagreb, lipanj 2016.

SADRAJ
UVOD
1. Razdoblje srednjega vijeka ...2
2. Kranstvo u srednjem vijeku....4
2.1. Crkva i pismenost u srednjem vijeku......5
2.2. Hereza srednjega vijeka ......6
3. Povijest Bosne u srednjem vijeku.......8
4. Kranstvo i vjerski ivot u Bosni u srednjem vijeku...10
5. Literarna ostavtina Bosne srednjega vijeka.....15
5.1. Pismo i jezik na podruju srednjovjekovne Bosne ........15
5.2. Literarna ostavtina bosansko-humskih krstjana..16
5.3. Potreba digitalizacije starih bosanskih rukopisa....19
6. Sudbina knjige u srednjem vijeku ........23
6.1. Proizvodnja knjige .24
6.2. Progoni knjiga25
7. Apokrifi.....28
7.1. irenje apokrifa..29
7.2. Znaaj apokrifne kranske literature .......29
7.3. Podjela kranskih apokrifa.......30
8. Novopronaeni apokrifni spisi.....32
9. Tajna knjiga Ivanovih pitanja Interrogatio Iohannis.34
9.1. Beka redakcija.....35
9.2. Karkasonska redakcija.......36
9.3. Kratak pregled teksta Interrogatio Iohannis.......37
9.4. Utjecaj apokrifa Interrogatio Iohannis na vjerska uenja bosansko-humskih
krstjana......38
ZAKLJUAK...40
POPIS SLIKA...41
LITERATURA......42
SAETAK....46
UVOD
Spisi biblijskoga sadraja koji nisu bili uvrteni u kranski kanon nazivaju se
apokrifima, a u srednjem su vijeku smatrani lanima, bili su podloni cenzuri pa su tajno
itani i ireni.
U knjievnost srednjovjekovnog hrvatskog prostora apokrifi stiu s irilometodskom
tradicijom te se u fragmentima iz glagoljakih kodeksa nalaze dijelovi poznatih apokrifa.
Velik dio europskog apokrifnog repertoara, istonoga i zapadnoga, naao je put do bosanskih
prostora koji su imali ulogu posrednika u razmjeni apokrifa izmeu Istoka i Zapada upravo
tim posredstvom.
Apokrifna i heretina apokalipsa iz 13. stoljea, poznata kao Tajna knjiga Ivanovih
pitanja, sauvana na latinskom jeziku, upotrebljavala se u liturgiji bosansko-humskih krstjana
i znaajno je djelo stare bosanske knjievnosti. Tajna knjiga Ivanovih pitanja dio je slagalice
jedne literature iji su dijelovi nestali i uniteni, ali po tragovima ostavljenim u glosama na
marginama kodeksa te prema usmenoj knjievnosti, moe se naslutiti elemente dualistike
kozmogonije, mitskog tumaenja postanka svijeta, a takoer se otkriva u kakvom vjerskom
okruenju je ivio ovjek Bosne srednjega vijeka.
Tajna knjiga Ivanovih pitanja, apokrif Interrogatio Iohannis, sauvan je u dvije
latinske redakcije, bekoj i karkasonskoj. Pretpostavlja se da su rukopisi nastali na prijelazu iz
12. u 13. stoljee na mletakom prostoru ili u Dalmaciji, za potrebe cenzora koji nisu
razumjeli izvornik. Zapisi na marginama knjiga pretpostavljaju bugarsko podrijetlo knjige
koja je u originalu pisana na jednom od slavenskih jezika te je ona jedan od najvanijih
dokaza o idejnoj povezanosti izmeu krstjana, bogumila i katara.
Krstjani su stigmatizirani kao krivovjerci koji odbacuju uenje da je Bog stvorio
materijalni svijet. Bosanski krstjani svojevrstan su srednjovjekovni protestni pokret te na svoj
nain svjedoe biblijsko siromatvo i jednostavnost, ali izvan zajednitva Crkve. Crkva
bosanska odrala se puna tri stoljea na tlu Zapadne crkve, podruju na kojemu su se
neprestano sukobljavali razliiti utjecaji Istoka i Zapada. Ta vjerska zajednica imala je sva
obiljeja jedne narodne i dravne crkve, nezavisne od Rima i Carigrada koji su je osuivali
kao heretiku jer se odvojila i osamostalila.
1
1. Razdoblje srednjega vijeka
Povjesniari se nisu u potpunosti usuglasili oko granica vremenskoga razdoblja

srednjega vijeka, a vremensko razgranienje esto ovisi o geografskom podruju i povijesno
politikoj situaciji. Godina koja se najee uzima kao poetak srednjega vijeka jest pad
Zapadnog rimskog carstva 476. godine.1 Neki povjesniari su miljenja da je 313. godine
Konstantinovim Ediktom o toleranciji tzv. Milanskim ediktom dolo do vanih promjena koje
su utjecale na daljnji tijek razvoja povijesti pa to istiu kao poetak srednjega vijeka, a
takoer je i ustanovljenje Svetoga rimskog carstva dogaaj koji se vee za poetak tog
povijesnog razdoblja.2
I oko kraja srednjega vijeka postoje nesuglasice meu povjesniarima. Veina ih
navodi pad Carigrada 1453. godine kao dogaaj kojim prestaje srednji vijek. Otkrie Amerike
1492. godine jedan je od dogaaja koji bi, prema nekim autorima, obiljeio prestanak te
epohe.3 Drugi autori dre da zavretak srednjega vijeka obiljeavaju povijesni dogaaji poput
Lutherove reformacije 1517. godine, zatim poetak Francuske revolucije 1789. godine,
odnosno Gutenbergov izum tiskarskog stroja 1455. godine.4
Hrvatska je historiografija pod utjecajem nacionalnih ideologija 19. stoljea stvorila
specifinu periodizaciju. Poetak srednjega vijeka tradicionalno se izjednaivao s doseljenjem
Slavena, odnosno Hrvata oko 600. godine.5 Kraj tog razdoblja obiljeava dolazak Ferdinanda
I. Habsburkoga (1503.-1564.) na hrvatsko prijestolje 1527. godine. U zapadnoj se
medievistici esto moe naii na tvrdnju da se srednji vijek odnosi samo na europski katoliki
Zapad jer samo ondje ima ishodite u kontinuitetu rimske, odnosno latinske civilizacije.6
Openito sm srednji vijek moemo podijeliti u tri faze: rani srednji vijek (6. i 7.
stoljee), zreli srednji vijek (11. i 12. stoljee) te kasni srednji vijek koji zapoinje negdje u
13. stoljeu.7
Razdoblje srednjega vijeka je razdoblje velikih promjena na podruju Europe. Mir
nakon prestanka provala barbarskih plemena i demografski rast povezan s poveanjem
1
Brandt, M. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. Zagreb : kolska knjiga, 1995. Str. 8.
2
Srednji vijek. // Hrvatska enciklopedija. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krlea, copyright
2016. Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=57603 (Pristup: 10. 1. 2016.)
3
4
5
6
7
Pelc, M. Pismo knjiga slika : uvod u povijest informacijske kulture. Zagreb : Golden marketing, 2002. Str.
60.
2
obradivih povrina, kljuni su za irenje kranstva.8 Razvoj trgovine i privrede povezao je
seosku i gradsku populaciju. Procvat graditeljstva te razvoj sveuilita i kola doprinijeli su
porastu broja obrazovanih, a time i razvoju kritikoga promiljanja svijeta. No, crkva i
duhovnost ostali su vanim dijelom ivota srednjovjekovnoga ovjeka.
Srednji vijek u Europi zapoinje onda kada se raaju privredni, drutveni i ideoloki
preduvjeti za feudalni drutveni poredak.9
To je vrijeme nastanka i razvoja tzv. kranskog drutva, kad je enja za vjenim
spasenjem bila javno oitovana i prakticirana u ivotu pojedinca i zajednice. Radi se o
bitnome dobu biblijske kulture jer je Biblija prouavana i propovijedana kao Rije Boja, kao
izvor istine, a osobito kao izvorite teologije.10 Crkveni obredi proimali su sve vane
dogaaje u svakodnevnom ivotu, a sve informacije dolazile su od Crkve koja je djelovala u
svim sferama ivota i rada, dok se komunikacija odvijala putem liturgije.
8
Le Goff, J. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada. Zagreb : Golden marketing, 1998. Str. 91.
9
10
Zovki, M. Uporaba svetoga pisma meu bosanskim krstjanima. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj
Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za
povijest, 2005. Str. 589.
3
2. Kranstvo u srednjem vijeku
Prva Crkva svoja sredita je imala u pet gradova, na Istoku: u Aleksandriji, Antiohiji,
Carigradu i Jeruzalemu te na Zapadu u Rimu.
Nakon provale barbara i pada Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, jedina antika
ostavtina na zapadu bila je Rimska crkva.11 Pokrtavanjem Germana jaa njezina mo.
Franaki kralj Pipin (714.-768.) pristaje na savez s papom koji je sklopljen u Pontionu 7.
sijenja 754. godine i povijesna je prekretnica za Europu.12 Rim se okree od Bizanta prema
Franakoj dravi koja je u to doba predvodnica zapadnoga svijeta, a Pipin papi poklanja dio
osvojenih teritorija (Ravenu, Veneciju, Tusciju, Istru, Spolleto i Benevent). Na darovanim
podrujima nastaje papinska Crkvena drava i Rim. Pravna osnova na kojoj je utemeljena
drava morala je biti temeljena na pravu iz doba Konstantina Velikog (273.-337.) te tako oko
750. godine nastaje jedna od najpoznatijih krivotvorina: Konstantinova darovnica. 13 Prema toj
darovnici Konstantin Veliki preputa papi Silvestru (???-335.) itavo Zapadno Carstvo.
Nakon dolaska Karla Velikog (???-814.) na vlast, Rim se jo jae povezuje s
Franakom dravom te 781. godine dobiva obeane teritorije. Tako nastaje Crkvena drava.
Karlo Veliki postaje zatitnik Rimske crkve te vodi ratove protiv pogana i pokrtava pokorene
narode. Razdoblje vladavine Karla Velikog naziva se karolinkom renesansom jer je
obiljeeno osnivanjem mnogih kola, istraivanjem biblijskih tekstova te procvatom znanosti i
umjetnosti.14 Takoer se nastavlja i crkvena reforma. Franako carstvo Karla Velikog sliilo
je teokraciji, dok on ostvaruje politiko jedinstvo Zapada i stvara carstvo utjecajno poput
Bizantskog.
Karlo Veliki 790. godine objavljuje izrazito protubizantski dravni spis Libri Carolini
kojim se osuuju tovanje slika i odluke Sedmog nicejskog koncila koji e biti jednim od
glavnih uzroka Velikog raskola.15 S Otonom I. Velikim (912.-973.) dolazi do obnove
Zapadnog Carstva koje se kasnije naziva Svetim Rimskim Carstvom. Pod vodstvom Pape
Leona IX. (1002.-1054.) 1054. godine dogaa se konani raskol Zapadne i Istone crkve,
11
Kranstvo : povijest i religija : religijska kultura za tolerantnu zajednicu : knj. 2. / priredila Sanja Mahalec.
Zagreb : Edicije Boievi, 2010. Str. 83.
12
Franzen, A. Pregled povijesti Crkve. 5 izd. Zagreb : Kranska sadanjost, 2004. Str. 67.
13
14
15
4
poznat kao Veliki Istoni raskol.16 Raskol je ostao neprevladan do danas, iako je bilo pokuaja
ponovnog ujedinjenja. Unato razlikama, dotad ipak jedinstvena kranska Crkva rascijepila
se na dvije, danas poznate kao Rimokatolika crkva i Pravoslavna crkva.
Za vrijeme pape Inocenta III. (1161.-1216.) papinstvo je doseglo vrhunac svjetske
moi, a nakon njegove smrti ono zapada u krizu koja svoj vrhunac dosee s papom
Bonifacijem VIII. (1235.-1303.) i tzv. avignonskim suanjstvom (1309.-1378.).17
Avignonsko suanjstvo dovelo je do Velikog Zapadnog raskola. Sabor u Konstanci 11.
studenoga 1417. godine konano izabire novoga papu Martina V. (1368.-1431.) i tako
zapadna Crkva nakon etrdeset godina ima jednog opepriznatog poglavara.18 Na taj nain je
kranski Zapad ponovno ujedinjen, a sabor u Konstanci poznat je i kao sabor jedinstva.
2.1. Crkva i pismenost u srednjem vijeku
Nakon nestanka Rimskog Carstva propao je velik dio antike kulture u zapadnoj i
srednjoj Europi. Crkva je jedina batinila dio rimske kulture, a sveenici su bili jedini pismeni
ljudi. Uporabom latinskoga jezika i pisma u vjerskim obredima i svetim knjigama sauvane su
osnove za stvaranje nove latinsko-kranske zapadnoeuropske civilizacije.
Sredita vjerskoga, kulturnoga i gospodarskog ivota u srednjem vijeku postali su
samostani u sklopu kojih su bile redovnike kole, jedine kole u tadanjoj Europi. Kranska
vjera bila je proeta cjelokupnim ivotom europskih naroda. Intelektualni rad u
srednjovjekovnoj kranskoj Europi dugo se sastojao od prepisivanja Biblije i djela antikih
crkvenih uitelja. Filozofija tog vremena dokazivala je ono to je Crkva nauavala. 19 Mo
srednjovjekovne Crkve temeljila se na tome to su sveenici jedini bili ueni ljudi tog doba, a
samostani jedina sredita intelektualnog rada te to je Biblija tada jedina knjiga iz koje se crpi
znanje.
Osnivanjem poznatih sveuilita nastaje mogunost studiranja teologije, medicine i
prava. kolovalo se preteno za sveenike slube, ali sve vie i za graanske i dravne
slube. Katolika crkva je jedina ostala poveznicom izmeu antike i srednjega vijeka, a u
trenutku sklapanja saveza izmeu katolikoga kranstva i germanstva, ostvarena je jedna od
16
17
18
19
okonaj, E. Hrvatska i svijet od prapovijesti do francuske revolucije : udbenik iz povijesti za srednje
strukovne kole. Zagreb : Meridijani, 2003. Str. 81.
5
bitnih pretpostavki za nastanak zapadnjake zajednice naroda i kulture koja daje obiljeje
srednjem vijeku.
Kranin u srednjem vijeku vjeruje u Boga te u vjeni ivot koji moe dosei
vjerovanjem u Krista i jedinstvenu Crkvu koja provodi Boju volju. Ono ispravno i u skladu s
Bojom voljom propisuje Crkva, lokalni biskupi i sveenici. Osuuju pogrene pretpostavke i
izopuju iz crkve one zajednice koje pogreno vjeruju te tako pokazuju svoju neposlunost
spram crkve. Crkva iri utjecaj na drutveni i politiki ivot srednjovjekovnoga ovjeka.
Jaanje redovnitva te reformni pokreti unutar Crkve jaaju izvan liturgijske i puke
pobonosti jer je do tada liturgija prilagoena potrebama klera i malog broja teoloki
obrazovanih vjernika. Bogosluje se izvodilo na latinskom jeziku, kojega je razumio mali broj
ljudi, a sveenik je bio jedini aktivan prilikom bogosluja. Takvo prakticiranje vjere nije
moglo zadovoljiti vjerske potrebe irega sloja puanstva te ono svoje duhovne potrebe
pokuava zadovoljiti kroz jednostavnije i izvan liturgijske izraaje raznih duhovnih i
materijalnih potreba.
No, polako se iri i krivovjerje. Nakon bule Unam Sanctam Pape Bonifacija VIII.
(1235.-1303.) kojom je htio ostvariti prevlast duhovne vlasti nad svjetovnom, poinje
razdoblje raspadanja zapadnjake zajednice naroda.20 Ujedno poinje jaanje nacionalnih
drava s Francuskom na elu koje se otimaju jedinstvenom vodstvu cara i pape te ubrzavaju
taj proces. Kultura srednjega vijeka sve vie ustupa mjesto individualizmu koji se oituje
u umjetnosti, znanosti, politici i teologiji, a i u stilu pobonosti. U takvom okruenju javljaju
se zahtjevi za povratom Crkve prvobitnom siromatvu i brizi za duhovne potrebe vjernika.
Laici sve vie dolaze do izraaja i otimaju se klerikom vodstvu.
Reformacija zavrava taj proces crkvenim razdorom te zapadni svijet gubi onu
duhovnu vezu koja je njegove narode drala na okupu. Otkrie tiskarskog stroja u 15. stoljeu
potaknut e razvoj europskog obrazovanja i znanosti.
2.2. Hereza srednjega vijeka
Aurelije Augustin (354. p. Kr. 430. p. Kr.) u djelu O Dravi Bojoj pie da je crkva
od Boga postavljena nad cijelim ovjeanstvom, da upravlja duama i da ne dopusti da se ma i
jedna izgubi.21 Hereticima se proglaavaju oni koji odbijaju prihvatiti crkveni autoritet.
Religija je u srednjem vijeku vaan dio ivota te se hereza smatrala tekim grijehom.
20
21
Lucka, E. Torquemada i inkvizicija u panjolskoj. Zagreb : Novo pokoljenje, 1951. Str. 33.
6
Kako je Crkvi glavna bila skrb o dui ovjeka, tako se heretike moralo vratiti pod okrilje
Crkve. U to doba javljaju se religiozno-socijalni protestni pokreti kojima je svrha bila otpor
srednjovjekovnom drutvenom ureenju u vremenima teke gospodarske situacije. To je
logina reakcija na razliku izmeu naina na koji sveenici ive i onoga to propovijedaju.
Pojavljuju se propovjednici koji protucrkveno propovijedaju te ih narod sve vie prihvaa.22
Razlozi koji dovode do pojave vjerskih pokreta lee u sve veoj materijalnoj moi
Crkve, ali i njenom sve veem nemoralu i nepotivanju sveenikih zavjeta te osobito u
trgovanju crkvenim slubama. Ti pokreti dolaze u sukob s vjerskim uenjima crkve te ih
slubena Crkva proglaavala hereticima tj. krivovjercima.
U 11. i 12. stoljeu, uz sjeverno Sredozemlje i na kranskom Zapadu javlja se ideja o
korjenitoj obnovi drutva u duhu kranskih ideala slobode i evaneoskog zajednitva.
Protivnici hijerarhijskih povlastica prokazuju spregu trona i oltara koja sputava slobodu Crkve
te se javljaju svjetovnjaka bratstva (fraternitates).23
Izborom novoga pape Inocenta III. (1161.-1216.) kranska vjera vraa se u maursku
panjolsku te brie posljednje tragove poganstva u srednjoj Europi, a u zemljama kranskoga
Zapada prijeti joj rasulo koje izazivaju razliiti krivovjerni pokreti. Najvea opasnost
jedinstva europskog kranstva dolazi od katarskoga krivovjerja koje ispovijeda dualizam te
se organiziraju katarske zajednice bugarske, dragovike i slavonske crkve.24
Obnovu vjerskoga ivota bratstva uz istonu jadransku obalu u Bosni i Humu,
propagiraju laika bratstva i heterodoksni krstjani, a jedne i druge latinska vrela nazivaju
fraternitates te se oni za razliku od lanova bratovtina (confraternitates), obvezuju na
odreeni oblik zajednikoga ivota.25 Dok je Crkva bila zauzeta jaanjem vlastitih
materijalnih dobara i stalnim sukobom za politiku premo, hereza se brzo irila trgovakim
putevima Europom te inkvizicija u potpunosti preuzima rjeavanje tog problema.
Hereza je u srednjem vijeku nastala kao opi zahtjev za korjenitim reformama
drutvenoga i crkvenoga ivota.26
22
Le Goff, J. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada. Zagreb : Golden marketing, 1998. Str. 408.
23
anjek, F. Papa Inocent III. (1198.1216.) i bosansko-humski krstjani. // Fenomen Krstjani u
srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu :
Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 426.
24
Hrvatski institut za povijest, 2005.Str. 427.
25
26
Jalimam, S. Bosanski krstjani drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma // Fenomen
Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u
Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005.Str. 185.
7
3. Povijest Bosne u srednjem vijeku
Bosna i Hum, a poslije Bosna i Hercegovina, oznaava zemljopisni pojam teritorija

koji je s prekidima od 12. do 15. stoljea bio jedna politiko-teritorijalna drava. Naziv Bosna
prvi se put spominje sredinom 10. stoljea u Porfirogenetovu (905. p. Kr. 959. p. Kr.) djelu
De administrando imperio.27 Nakon nestanka samostalnosti hrvatskih narodnih vladara,
Bosna tei postati dravom.
Politika povijest Bosne tog doba prilino je kompleksna, s nizom osvajanja i
promjena podanike privrenosti. Najstarija vlast koja je bila uspostavljena na tom podruju,
Bizantsko Carstvo, nije u Bosni izravno vladalo, ali je prisililo puanstvo da prizna njegovu
vlast. Bizant je odravao veze s dalmatinskim gradovima te je bizantska vlast u Dalmaciji
postajala sve vie simbolina jer su crkve u Dalmaciji bile pod jurisdikcijom Rima. Poetkom
9. stoljea sjevernu Hrvatsku i dio sjeverne Bosne, osvojili su Franci i Karlo Veliki te se u
tom razdoblju stari plemenski poredak u Bosni i Hrvatskoj poeo mijenjati po uzoru na
zapadnoeuropski feudalizam.28
Hrvatska je poetkom desetoga stoljea bila mona i nezavisna drava pod kraljem
Tomislavom (???-928.) te je vei dio sjeverne i zapadne Bosne pripadao njegovu kraljevstvu.
Nakon njegove smrti vei dio Bosne prigrabila je obnovljena i snana srpska kneevina koja
je priznavala vlast Bizantskog Carstva. U tom kontekstu prvi put se spominje Bosna koju
spominje bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet (905. p. Kr. 959. p. Kr.), kao teritorij
smjeten uz rijeku Bosnu koja tee od mjesta blizu Sarajeva na sjever te se smatra zasebnim
teritorijem, iako u to vrijeme pripada Srbima.29
Nakon to se Bosna oslobodila ugarske vlasti, a kako njome nije vie vladalo ni
Bizantsko Carstvo ni Hrvatska, uspjela je prvi put postati nezavisna drava. U vjerskom
pogledu Bosna je u ranom srednjem vijeku bila vezana za Hrvatsku, a ne za srpske zemlje te
se biskupija bosanska spominje kao rimokatolika biskupija, a nakon vjerskoga raskola
potpala je pod jurisdikciju Splitske nadbiskupije prije nego to je u 12. stoljeu pripojena
Dubrovakoj biskupiji.30
Povijest Bosne oko sredine srednjeg vijeka istie trojicu monih vladara: Kulina bana
(1180.-1204.), bana Stjepana Kotromania (1322.-1353.) i kralja Stjepana Tvrtka (1353.-
1391.). Pod Stjepanom Kotromaniem Bosna se proirila na kneevinu Hum, a pod Tvrtkom
27
Povijest Hrvata : knj. 1. : srednji vijek / urednik Franjo anjek. Zagreb : kolska knjiga, 2003. Str. 232.
28
Malcolm, N. Povijest Bosne. Zagreb : Erasmus, 1995. Str. 12.
29
30
8
se domogla velikoga dijela dalmatinske obale te je tada bila najmonija drava u tom dijelu
Europe. Za njihovoga vladanja Bosna je bila podijeljena zbog posljedica borbe za vlast meu
lokalnim plemiima koji su bili samostalni zemljoposjednici i esto su diktirali tko e
naslijediti bosansku krunu. To je korijen stalne politike nestabilnosti Bosne srednjega vijeka.
Udaljenost Bosne bio je razlog najzagonetnijoj karakteristici njezine srednjovjekovne
povijesti: heretikoj Crkvi bosanskoj.
Maari se nisu odrekli nauma da zadobiju nadzor nad bosanskom biskupijom te je
Bosna bila pod pritiskom svoga monoga susjeda Ugarske. Pape 13. stoljea neprekidno su
upuivale ugarskim vladarima i biskupima zahtjeve da iskorijene herezu u bosanskoj biskupiji
to je Maarima bilo opravdanje koje su iskoristili za upad u Bosnu.
Drugom polovicom 14. stoljea dolazi do prekretnice na tom dijelu Europe kada
otomanska turska vojska kree kroz Trakiju i Bugarsku prema Srbiji, a 1388. godine upada u
Hum (Hercegovinu) koji je bio pod bosanskom vlau. Sve srpske pravoslavne zemlje, osim
Huma, priznaju osmanlijsku vlast.
Stjepana Tomaevia (????-1463.) je papina delegacija u Jajcu, najvjerojatnije 1.
studenoga 1461. godine, sveano okrunila te se prvi put bosanski kralj kruni s doputenjem
Svete Stolice i to krunom koju je poslao sam papa. 31
Stjepan Tomaevi 1461. godine u
poslanici papi predvia tursku najezdu i moli ga za pomo, a nakon to mu traenu pomo
nisu pruili ni mleani, velika turska vojska pod vodstvom Mehmeda II. (1432.-1481.) 1463.
godine kree na Bosnu. Kralj Stjepan Tomaevi nakon predaje iz opkoljene tvrave Klju
biva smaknut. Time su bila otvorena vrata turskom nadiranju prema srednjoj Europi, to je
uznemirilo kranski svijet.
31
9
4. Kranstvo i vjerski ivot u Bosni u srednjem vijeku
Iz arheolokih ostataka crkava po Bosni moe se zakljuiti da su sve graene po

zapadnom uzoru po mjerilima rimske liturgije. Do pada Bosne pod tursku vlast u Bosni i
Hercegovini je bilo vie od dvije stotine katolikih crkava koje su sruene, a na njih je ostala
uspomena u narodu po nazivima crkvine, crkvia.32 Na temelju pisanih dokumenata
zakljuuje se da je na podruju Bosne bilo nekoliko biskupija, od kojih se poimence
spominju: bosanska, trebinjska, stonska, duvanjska i srebreniko-visoka.
Hrvati na podruju pod nazivom Bosna i Hum postupno su pokrtavani te time
prihvaaju i novu civilizaciju koja se stvara. Uz crkveni latinski jezik na tom podruju
upotrebljavao se i slavenski jezik u liturgiji te su bila u upotrebi narodna hrvatska pisma, prvo
glagoljica a kasnije bosanica, a jedno razdoblje usporedo glagoljica i bosanica. 33 Ta dva
pisma upotrebljavaju se samo i istovremeno na povijesnom podruju sredinje stare Hrvatske,
Huma i Bosne. Lateranski IV. sabor 1215. godine dopustio je da se na podrujima zapadnoga
kranstva, uz latinsko, mogu vriti i druga bogosluja, u razliitim jezicima i obredima. To je
omoguilo da se 1248. godine unutar zapadnoga kranstva ozakone ve stoljeima
upotrebljavani staroslavenski jezik i liturgija.34 Tada se na tom prostoru pojavila prijetnja od
Crkve bosanske, povezane s glagoljakim krugom, jer je glavnina njezinih knjiga imala
predloke u knjigama glagoljaa.
Koncem 12. stoljea u Bosni se meu kranima pojavljuje hereza te nastaje posebna
Bosanska biskupija (ecclesia bosnensis) sa svojim biskupom i sa svojim redovnicima
krstjanima, a oni u bogosluju iskljuivo upotrebljavaju staroslavenski jezik i glagoljicu kao i
u Hrvatskoj. Ugarski vladari vode kriarske vojne na Bosnu, ali ne radi obrane katolike vjere
u tim krajevima, nego radi vlastitih interesa zaposjedanja Bosne i Huma. Sredinom 13.
stoljea u Bosnu stiu redovnici dominikanci i franjevci, uglavnom stranci koji su trebali
nauiti jezik da bi mogli pastoralno djelovati.
Nakon provale Turaka gotovo u potpunosti nestaje krstjanske Crkve u Bosni, a Turski
popisi stanovnitva spominju da je 1469. godine u Bosni bilo jo 12 sela u kojima su ivjeli
iskljuivo bosanski krstjani.
32
Luci, Lj. Krstjani Crkve bosanske. Dostupno na: http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/2576/bih/krstjani-crkve-
bosanske (Pristup : 20. 3.2016.)
33
Brkovi, M. Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema bosni i humu. // Fenomen
Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u
Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 130.
34
Zirdum, A. Franjevci i bosansko-humski krstjani. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu /
urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str.
500.
10
Prvi dokumentirani izvor o krivovjerju u Bosni potjee od dukljanskog kneza Vukana
(oko 1160. - oko 1209.), koji izvjeuje papu Inocenta III. 1199. godine o irenju krivovjerja u
Bosni za to optuuje i bana Kulina. Papa Inocent III. se obraa ugarsko-hrvatskom kralju
Emeriku (1174.-1204.) 1200. godine te tako doznajemo da su ti krivovjerci patereni, koje je
splitski nadbiskup Bernard protjerao iz Splita i Trogira, a kojima je bosanski ban Kulin pruio
utoite i pomo te ih naziva kranima.35
Najstariji povijesni izvor u kojem se javlja ime krstjanin je ploa bana Kulina
otkopana u blizini Visokog, vjerojatno s kraja 12. stoljea, na kojoj je urezano: se pisa
Radohna krstjanin.36
Sl. 1. Ploa Kulina bana naena kod Visokog.
Sljedei vaniji spomen je u Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine kada su bosansko-

humski krstjani, na zahtjev papinog legata Johannesa de Casamare morali izjaviti da se
ubudue vie nee nazivati krstjani, ve braa.
Mogue je i to da su bosanski krstjani prvotno bili pripadnici nekog katolikog reda
koji je djelovao na podruju srednjovjekovne Bosne.37 Od kraja 12. stoljea optuivani su za
dualistiko (katarsko, patarensko i manihejsko) krivovjerje, a njihovo je daljnje udaljavanje
35
Josipovi, M. Literarna ostavtina krstjana Crkve bosanske i dualistiki svjetonazor. // Fenomen Krstjani u
srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu :
36
Jalimam, S.:Bosanski krstjani drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i Huma. // Fenomen
37
Bosanski krstjani // Hrvatski obiteljski leksikon. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krlea,
2008. Dostupno na: http://hol.lzmk.hr/clanak.aspx?id=4291 (Pristup: 10. 1. 2016.)
11
od slubene Rimske crkve dovelo do osnivanja posebne sljedbe poznate kao Crkva bosanska.
Krstjani su inili okosnicu te crkve i tvorili njezinu hijerarhiju.
Bosansko-humski krstjani nastoje ivjeti u duhu naela prvih kranskih zajednica, ali
zbog kritiziranja crkvenih ustanova i otpora plaanju crkvene desetine, njihova nastojanja
nailaze na osudu Crkve.38
Stajalite najkompetentnijeg dananjeg povjesniara za pitanje bosansko-humskih
krstjana, akademika Franje anjeka je da na herezu u Bosni i Humu gleda u kontekstu
heterodoksnih uenja na Zapadu i odbacuje tezu o redovnitvu krstjana, drei ih laicima koji
iskreno nastoje oivotvoriti evanelje u duhu Pracrkve.
Krstjani su bili sljedbenici heterodoksnog kranstva koji su sebe nazivali kranima
(antonomasice christianos), a prema katolikim izvorima latinskog i glagoljakog porijekla,
ispovijedali su umjereni dualizam, vjerujui u jednoga Boga koji je do pojave eshatona
(povratka Isusa Krista) upravu nad materijalnim svijetom prepustio Sotoni, predvodniku
pobunjenih anela.39
Veina znanstvenika slona je oko toga da je Bosanska crkva doista bila krivovjerna,
ali se nisu sloili oko stupnja te krivovjernosti tj. oko pitanja jesu li bosanski krstjani bili
strogi ili umjereni dualisti.
Kako svi strani izvori nastali u okviru Katolike Crkve, a poglavito oni latinski, imaju
stajalite da je Crkva bosanska krivovjerna zbog svoga dualistikog uenja i doketizma
odnosno filozofskog uenja o prividnosti materije, tako svi domai izvori nastali u okruenju
Crkve bosanske u sebi ne sadre nikakve dokaze koji bi potvrivali optube stranih izvora.
Dualisti u svome uenju tvrde da postoje dva boga. Jedan je bog dobra i on stvara sve
to je dobro (svijet duha) a drugi je bog zla (Sotona) i on stvara sve to je zlo (tjelesni
svijet).40 No, postoje dva razliita oblika dualizma. Strogi (apsolutni), koji zastupa ideju da od
poetka tj. vjenosti, postoje ta dva boanstva dok umjereni (relativni) dualizam zastupa ideju
da na poetku tj. od vjenosti, postoji samo jedan Bog, Bog dobra, a zli bog nastaje u
vremenu, tako to je (Sotona) otpao od dobroga Boga zbog svog neposluha.41
38
39
anjek, F. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta na kranskom zapadu u
12./13. stoljeu. // Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 32(2003), str. 13.
40
Joli, R. Bogumili ili krstjani? // Posuki zbornik I / urednik Jerko Ore. Posuje : Matica hrvatska, 1996. Str.
14.
41
Joli, R. Bogumili ili krstjani? // Posuki zbornik I / urednik Jerko Ore. Posuje : Matica hrvatska, 1996. Str.
14.
12
U srednjem vijeku u Bosni postojala je krivovjerna, neomanihejska Crkva bosanska
koja je u svojim vjerskim dogmama i u svojoj organizacijskoj strukturi imala puno slinosti sa
suvremenim heretikim crkvama, kao to su bile one na Istoku (bogumili) te one na Zapadu
(katari i albigenzi).
Za neke crkvene pisce krivovjerje je bila ak i liturgija na narodnom jeziku jer Bog
razumije molitvu samo na tri sveta jezika: latinskom, grkom i hebrejskom to je rezultiralo
viestoljetnim progonom hrvatskoga glagoljskog bogosluja u hrvatskim i dalmatinskim
biskupijama te progonom nepoeljnih krana iz Splita i Trogira u Bosnu, kao i oduzimanjem
njihovih dobara.42
Nauk bosansko-humskih krstjana ima odreenih slinosti s vjerskim uenjem
bugarskih i makedonskih bogumila te spisi iz tog vremena svjedoe o vezama s carigradskim
umjerenim dualistima i njihovu izravnom utjecaju na talijanske katare tzv. slavonskog reda.
Bogumilstvo je bio bugarski heretiki pokret koji je u 10. stoljeu osnovao sveenik
po imenu Bogumil. Pokret se proirio u Carigrad i na druga podruja Balkana. Propovijedao
je manihejsku, dualistiku teologiju prema kojoj je Sotona jednako moan kao i Bog.
Francuze koji su u Carigradu bili pod utjecajem bogumilskih uenja u Francuskoj
stoga nazivaju bugarskim krivovjercima te su se u Francuskoj toliko umnoili da su
uspostavili etiri biskupa; biskupa Carcassonne, zatim albigekoga, tulukoga i agenskoga.43
U latinskim izvorima 13. stoljea Crkva bosanska naziva se ecclesia Sclavoniae, a bila
je izdanak ecclesiae bosnensis, katolike biskupije ija je jurisdikcija ve u 11. stoljeu
obuhvaala itavo podruje bosanske drave.44
Ustrojena poput redovnike crkve, s irilo-metodijevskim glagoljskim nasljeem i
tragovima istone crkvene kulture, polovicom 13. stoljea bila je izloena dvostrukom
pritisku od papinstva i ugarskog dvora koji je vjerskim motivima prikrivao svoju ekspanzivnu
politiku prema Bosni.
Poglavar ove redovnike zajednice, djed, u 14. i 15. stoljeu pojavljuje se kao episkop
crkve i vjere bosanske.45 U Bosnu se slijevaju mnogi krivovjerci s raznih strana, a mnogi od
njih su bjeali u Bosnu pred progonima u svojim zemljama. Stoga je mogue da su upoznavi
nauk Crkve bosanske, taj nauk iz Bosne irili po Istoku i Zapadu.
42
Brkovi, M. Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema bosni i humu. // Fenomen
43
Hrvatski institut za povijest, 2005.. Str. 432.
44
idak, J. Heretika Crkva bosanska. // Slovo. 27( 1977), str. 178.
45
13
Katoliki biskup se u Bosni nije mogao odrati, ve se trajno seli u akovo, odakle se
vie nije vratio. Biskupija je 1247. godine bila podreena ugarskoj metropoliji u Klocsi te je
Crkva bosanska nastavila uobiajenim ivotom kao dobro organizirana vjerska zajednica s
obiljejem jedne dravne crkve, krstjanima i svojom hijerarhijom.46
Krstjani su ivjeli u samostanima (hiama), koji su uivali pravo azila (utoita). Uza
se su imali gostinjce (hospicije), a nerjetko i crkve. Na elu Crkve bosanske bio je biskup tj.
djed, a lanovi crkvene hijerarhije bili su gost (vie) i starac (nie).47
46
47
Crkva bosanska. // Hrvatska enciklopedija. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krlea,
copyright 2016. Dostupno na: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=12741 (Pristup: 10. 1. 2016.)
14
5. Literarna ostavtina Bosne srednjega vijeka
5.1. Pismo i jezik na podruju srednjovjekovne Bosne
Bosna je po svome poloaju na raskriju raznih interesa i krianju raznovrsnih

utjecaja. Takav poloaj odrazio se i u pismenosti, knjievnosti i umjetnosti Bosne.
Pretpostavlja se da je u vrijeme prije 12. stoljea usporedno s grkim i latinskim pismom,
poslije pokrtavanja domaeg stanovnitva, poeo prodor slavenske pismenosti te irenje
knjievnosti u irilometodskom duhu, a moda i razvoj vlastite knjievnosti u toj tradiciji. Po
sauvanim spomenicima mogue je utvrditi prisutnost etiriju pismima kojima su se sluili
stanovnici bosansko-humskog podruja: grkog, latinskog, glagoljice i irilice (bosanice).48
Veina je bosanskih spomenika oblikovana zapadno tokavskim ikavskim govorima.
Prodor i egzistencija latinskog i grkog pisma uvjetovani su dominacijom istone ili
zapadne Crkve na tom podruju te je prva pisana rije bila u slubi crkve. Grko pismo
ostavilo je vie tragova u Humu, a latinica u Bosni. Iako su prisutni sve do 15. stoljea,
tragovi grkog pisma mnogo su oskudniji od latinice. Sa slavenskom slubom u Crkvi prodire
i slavensko pismo, glagoljica i irilica (bosanica), a latinica se upotrebljava samo za voenje
diplomatske prepiske sa zapadnim zemljama i primorskim gradovima.
Srednjovjekovna pismenost u Bosni razvijala se, dakle, na bosanici, bosanskoj
varijanti irilinoga pisma, a u upotrebi je bila i glagoljica. Najstariji spomenici napisani su
bosanicom te ih nalazimo ve u 12. stoljeu. Bosanicom su pisali katolici, bosanski krstjani,
a njome su se sluili do 18. stoljea bosanski franjevci.
Rukopisi kojima su se pripadnici Crkve bosanske sluili u bogotovne svrhe pisani su
domaim jezikom i nedvojbeno pripadaju literarnoj ostavtini bosanskih krstjana. Postoje i
drugi tekstovi koji potjeu od bosanskih krstjana, pisani i sauvani u domaem jeziku ili u
latinskoj verziji koji svjedoe o onome to su nauavali. Ta literarna ostavtina bosanskih
krstjana, koja je skromna, obuhvaa tekstove Svetoga Pisma i liturgijske tekstove te
diplomatske i druge pisane tekstove.49
48
Dizdar, M. Stari bosanski tekstovi. Dostupno na: http://makdizdar.ba/stari-bosanski-tekstovi/ (Pristup : 20.
3.2016.)
49
15
5.2. Literarna ostavtina bosansko-humskih krstjana
Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 1189. godine i najstariji je do sad

pronaeni bosanski dokument. Napisana je bosanicom na jeziku u kojem prevladava hrvatski
jezik. Povelja je regulirala trgovake odnose izmeu Bosne i Dubrovnika. To je prvi
diplomatski dokument izdan od strane vladara Bosne vladaru druge drave.
Dokument abjuracije na Bilinu polju od 8. travnja 1203. godine sauvan je na
latinskom jeziku, a sastavio ga je papin legat Ivana de Casamare te su ga potpisali izabrani
predstavnici bosanskih krstjana. Dokument je kronoloki ispred drugih te vrste, a prikazuje
vjerovanje i nain ivota, kao i ustroj zajednice bosansko-humskih krstjana.
Bosanska legenda o stvaranju svijeta i prvih ljudi s naslovom Poetie svieta iz 14.
stoljea ocrtava nam uvjerenja pripadnika bosansko-humskih krstjana o nastanku svijeta.50
Tekst je izvorno pisan bosanicom, a velik broj elemenata prikaza stvaranja svijeta i ovjeka u
toj legendi podsjea na biblijsku knjigu Postanka. No, ipak jedna od bitnih biblijskih poruka,
Boje obeanje spasenja, koje je temelj nade grjenog ovjeka, u legendi bosanskih krstjana
izostaje. Upravo to je bitna razlika u odnosu na poruku knjige Postanka. Nauk sadran u
legendi Poetie svieta moe se definirati kao umjereni dualizam.
U dokumente koji svjedoe o vjeri bosansko-humskih krstjana ubrajaju se i isprave
dvojice djedova Crkve bosanske. Jedna je pismo djeda Radomera od 8. sijenja 1404.
godine, a druga je isprava djeda Mirohne iz 1427. godine koja je s domaega jezika prevedena
na latinski.51 Vrlo vano vrelo za upoznavanje vjerskoga identiteta bosanskih krstjana i
njihova nauka jest oporuka gosta Radina Butkovia, visokorangiranoga predstavnika Crkve
bosanske sainjena 5. sijenja 1466. godine, a koju je otkrio arheolog iro Truhelka 1910.
godine u Dravnom arhivu u Dubrovniku te ju objavio 1911. godine u Sarajevu.52 Taj
dokument donosi potpuno novi uvid u ivot krstjana koji je drugaiji od onakvoga kakvog ga
pruaju latinski izvori.
50
51
52
16
Pisanoj ostavtini bosansko-humskih krstjana pribrojavaju se i natpisi na nadgrobnim
spomenicima, stecima. Na podruju Bosne i Hercegovine ima oko ezdeset tisua takvih
spomenika, ali ne potjeu svi od krstjana.
Barem petnaest biblijskih kodeksa s novozavjetnim tekstovima Evanelja, Knjige
otkrivenja i Poslanica, samo djelomino, u fragmentima, sauvanih ili izgubljenih, bosanskog
je podrijetla.53 Najvei broj takvih tekstova sauvao se u pravoslavnim manastirima nakon to
su prepravljeni za upotrebu u liturgiji pravoslavne Crkve. Sauvani biblijski rukopisi
bosansko-humskih krstjana prepisivani su iz hrvatskih glagoljskih predloaka i svjedoe
neznatnim promjenama u odnosu prema kanonu biblijskih knjiga Rimske crkve. Dokaz da su
upotrebljavani glagoljski predloci, zbornik je to ga je krstjanin Radoslav napisao
bosanicom. Zbornik sadri tekst Apokalipse prepisan s glagoljskog predloka koji datira iz
poetka 13. stoljea, kakav je posluio i Hvalu za njegov zbornik.54 Tekstovi evanelja Crkve
bosanske, osim po nekim obiljejima vanjskoga izgleda, ne razlikuju se od tekstova evanelja
u ostalim crkvenoslavenskim knjievnostima, dok irilski bosanski rukopisi u sebi nose
tragove glagoljskih predloaka. Razlike u vanjskome izgledu, grafiji, ortografiji i jeziku
(osobito leksiku) izdvajaju ih u zasebnu grupu i u tom smislu rukopisi Crkve bosanske ine
jedinstvenu i zaokruenu cjelinu.55 Samo se jedan rukopis Crkve bosanske uva u Bosni
(ajniko evanelje) a ostali rukopisi bosansko-humskih krstjana uvaju se u europskim
knjinicama.
Prema sauvanim rukopisima Crkve bosanske ini se da su krstjani postigli zavidnu
kvalitetu u proizvodnji liturgijskih knjiga. Upotrebljavali su kvalitetnu pergamenu, a pisari su
bili majstori kaligrafije. Pisali su bosanskom irilicom (bosanicom) a kodekse su ukraavali
minijaturama.56 Njihovi rukopisi svjesno su i sustavno unitavani jer su bili proglaavani
heretiki i spaljivani od strane Crkve a mnogi su stradali i u ratnim pohodima protiv krstjana.
Sauvani rukopisi koji u tom periodu nisu uniteni nego su sauvani kao dokaz o herezi u
franjevakim samostanima, nastradali su nakon to su Turci zaposjeli Bosnu.57 Neki rukopisi
53
54
55
Nazor, Anica. Rukopisi crkve bosanske. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik
Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 541.
56
Stipevi, A. Socijalna povijest knjige u Hrvata : knjiga I. : srednji vijek. Zagreb : kolska knjiga, 2004. Str.
245.
57
245.
17
preneseni su i u Bugarsku no i oni su nestali u poaru a dio je prepravljen i upotrebljava se u
liturgiji srpske Pravoslavne crkve.
Hvalov zbornik, (Zbornik Hvala krstjanina) iz 1404. godina a nalazi se u Bologni.
Rije je o evanelju na bosanici koje je napisao krstjanin Hval te je poznato kao Hvalovo
evanelje, odnosno Hvalov zbornik napisan za Hrvoja Vukia Hrvatinia. Sadri biblijske i
apokrifne tekstove: itav Novi zavjet i Psaltir, osam biblijskih pjesama iz Staroga i Novoga
zavjeta, Deset zapovijedi Bojih i nekoliko, veinom apokrifnih lanaka o novozavjetnim
knjigama. Bogato je ukraen minijaturama, zaglavljima i inicijalima izraenima intenzivnim
bojama i zlatom. Rukopis zavrava opirnim kolofonom.
Kopitarevo evanelje iz druge polovica 14. stoljea koje ini nepotpuno
etveroevanelje. Jedan od najbogatije iluminiranih bosanskih rukopisa.
Nikoljsko evanelje iz druga polovica 14. stoljea koje se nalazi u Dublin.
etveroevanelje ukraeno inicijalima na poetku svakoga evanelja i sa slikama simbola
evanelista. Prepisano je s glagoljskoga predloka.
Daniievo evanelje iz 14. stoljea koje se nalazi u Beogradu kojem nedostaje
poetka i svretak.
Srekovievo evanelje s kraja 14. stoljea, a koje je izgubljeno. etveroevanelje
poznato po naknadno dodanim glosama na marginama na kojima nepoznati glosator tumai
neke Isusove prispodobe iz Markova, Lukina i Ivanova evanelja.
Mletaki zbornik koji se nalazi u Veneciji, a koji nije potpun. Srodan je sa Zbornikom
Hvala krstjanina po vanjskome izgledu i sadraju dok njemu nedostaju Psaltir i biblijske
pjesme koje sadri Hvalov zbornik, te po bogatom likovnom ukrasu.
Radosavljev zbornik iz sredine 15. stoljea koji sadri: Apokalipsu, Oena s
dodatkom (kratkom molitvom), poetak evanelja po Ivanu, kolofon i tekst Pavlove poslanice
Titu a napisan je glagoljicom ( rukom samoga Radosava). Bogato je ukraen.
Batalovo evanelje iz 1393. Godina koje se nalazi u Petrogradu. Sadri svretak
Ivanova evanelja, kolofon i kasnije dodan popis imena (narodnih), koji je u literaturi dobio
razliite interpretacije. Kolofon je ispisan crvenilom i jedan je od najzanimljivijih kolofona
rukopisa Crkve bosanske.58
58
Nazor, Anica. Rukopisi crkve bosanske. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik
Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 551-
559.
18
Sl. 2. Hvalov zbornik (1404.). Evanelist Luka umae pero u mastionicu. Iznad njega je
njegov simbol, vol.
5.3. Potreba digitalizacije starih bosanskih rukopisa
Razvoj projekata digitalizacije kulturne batine od velikoga je nacionalnoga znaaja za

svaku dravu, a svaka institucija koja se bavi prikupljanjem, obraivanjem, istraivanjem,
pohranjivanjem te zatitom naslijeenog kulturnoga blaga trebala bi imati razvijen plan
digitalizacije vlastite grae.59 Digitalizacija omoguava ouvanje grae ograniavajui
uporabu izvornika, uz uvjet da proces digitalizacije ne smije ugroziti izvornik prilikom
samoga procesa.
U srednjovjekovnoj Europi u upotrebi su bile tri vrste materijala po kojima se pisalo:
pergament, papirus i papir. Nakon Gutenbergova otkria papir je skoro u potpunosti istisnuo
pergament iz upotrebe. Kulturno naslijee pisano na pergameni zahtjeva opreznije postupanje
prilikom restauracije i digitalizacije zbog vee osjetljivosti pergamene kao materijala. Nain
pohrane grae izravno utjee na trajnost grae. Pravilna pohrana moe produiti trajnost, dok
nepravilna pohrana grae uzrokuje mnoga oteenja na grai. Loe rukovanje moe staru i
oteenu knjigu pretvoriti u neupotrebljivu, a procesi restauracije esto iziskuju visoke
trokove. Faktori oteenja knjinine grae dijele se na fizikalne, kemijske i bioloke.60
Vaan je stalni nadzor i provjera spremita kako bi se na vrijeme uoile promjene na grai.
Prednost digitalizirane grae je upravo u tome to se graa ne moe oteivati daljnjim
59
Hrvatska kulturna batina. Dostupno na: http://www.kultura.hr/O-nama/Nacionalni-program-digitalizacije
(Pristup: 23. 2.2016.)
60
Tadi, K. Rad u knjinici. Rijeka : Naklada Benja, 1994. Str. 157.
19
koritenjem. Takoer, graa se reproducira bez gubitka kvalitete. Pohranjena u digitalnom
obliku graa postaje dostupna korisnicima irom svijeta te tako, osim zatite grae,
digitaliziranjem se poboljava dostupnost, stvara nova ponuda i upotpunjava fond.61
Digitalizacijom se ostvaruje zatita izvornika te se koritenjem digitalne preslike
umjesto izvornog dokumenta spreava oteenje fizikim koritenjem, a stvara se i preslika
kao sigurnosna kopija u sluaju nestanka izvornika.
Neki primjerci knjinine grae sastavni su dio kulturnoga naslijea odreene zemlje
te se sa takvom graom postupa kao sa spomenikom batinom, pa podlijee zakonskim
odredbama o zatiti spomenika kulture. Na meunarodnom planu Unesco je ustanovio
osnovna naela na kojima valja zasnivati zatitu takvog kulturnog naslijea.62
Za zatitu takve grae u hrvatskoj se brine Nacionalna i sveuilina knjinica u
suradnji sa ostalim znanstvenim i sveuilinim knjinicama a takva je praksa i u veini
europskih knjinica.
Koritenje takve grae u Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici mogue je samo u
itaonici Zbirke rukopisa i starih knjiga dok preslikavanje grae nije doputeno a
mikrofilmska i druga snimanja obavljaju se prema dogovoru.63
Postoje mnogi projekti digitalizacije starih rukopisa kako u svijetu tako i u hrvatskoj a
jedan od njih je Digitalizirana batina kojim od 2005. godine Nacionalna i sveuilina
knjinica na svojim mrenim stranicama predstavlja izbor grae digitalizirane u okviru
programa digitalizacije grae Nacionalne i sveuiline knjinice. Na stranici su dostupne
digitalne preslike grae koju ine djela odabrana iz Zbirki grae posebne vrste Zbirke
rukopisa i starih knjiga, Grafike zbirke, Zbirke zemljopisnih karata i atlasa i Zbirke
muzikalija i audiomaterijala.64
Cilj takvih projekata je da digitalizacijom svoje grae knjinice omogue pristup
jedinicama grae koje predstavljaju vrijedne i jedinstvene primjerke kulturne, povijesne i
znanstvene batine. Svrha je projekta poveati pristup i koritenje fonda, posredno zatiti
vrijedne izvornike i omoguiti lake koritenje esto koritene grae. S tim su ciljevima
usklaeni kriteriji odabira grae za digitalizaciju.65
61
Stani, H. Digitalizacija. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 2009. Str. 10.
62
Tadi, K. Rad u knjinici. Rijeka : Naklada Benja, 1994. Str. 157.
63
Nacionalna i sveuilina knjinica. Zbirka rukopisa i starih knjiga. Dostupno na: http://www.nsk.hr/zbirka-
rukopisa-i-starih-knjiga/ (Pristup: 23. 2.2016.)
64
Nacionalna i sveuilina knjinica. O Digitaliziranoj batini. Dostupno na:
http://db.nsk.hr/HeritageUnits.aspx?id=197 (Pristup: 23. 2.2016.)
65
Nacionalna i sveuilina knjinica. O Digitaliziranoj batini. Dostupno na:
http://db.nsk.hr/HeritageUnits.aspx?id=197 (Pristup: 23. 2.2016.)
20
Odabir se vri prema procjeni vrijednosti grae. Vrijednost grae procjenjuje se prema
njezinom intelektualnom sadraju, povijesnoj i materijalnoj vrijednosti.
U okviru jednog takvog projekta pod nazivom Hrvatska kulturna batina provode se
dva projekta digitalizacije: Projekt Stare hrvatske novine i Projekt portala starijih hrvatskih
humanistikih asopisa.
Nacionalna i sveuilina knjinica u Zagrebu 2005. godine zapoela je projekt
sustavne digitalizacije najstarije i najvrednije hrvatske rukopisne grae pohranjene u srodnim
inozemnim ustanovama, kako sa svrhom zatite tako i sa svrhom lake dostupnosti
korisnicima. Tijekom 2007. godine digitalizirano je est kodeksa, a digitaliziranje su obavile
ustanove u kojima je navedena graa i pohranjena dok je Ministarstvo kulture Republike
Hrvatske financiralo provedbu.66
Takoer i Odjel za informacijske znanosti Sveuilita u Zadru zapoeo je 2016.
godine digitalizaciju rukopisa zadarsko-ibenskog podruja pisanih na glagoljici, bosanici i
latinici, iz razdoblja do kraja 19. stoljea. U tu svrhu posudili su i konzervatorski stalak od
Vestigia institutu za istraivanje rukopisa Sveuilita u Grazu u Austriji kojemu je
specifinost mobilnost koja omoguuje digitalizaciju na udaljenim lokacijama, odnosno bez
dislociranja grae.67 Stalak su osmislili i izradili konzervatori Vestigia instituta, a njegova
primjena omoguuje digitalizaciju koja ni na koji nain ne oteuje staru i rijetku grau,
slijedei suvremene trendove u njenoj zatiti.68
Bonjaki institut u Sarajevu nedavno je takoer zavrio projekt digitalizacije zbirke
vrijednih starih rukopisa neprocjenjive vrijednosti, ime su oni zatieni od mogueg
unitenja i sauvani kao sastavni dio kulturno-povijesne batine BiH.69
Jedan od ciljeva digitalizacije trebalo bi biti otvaranje vrijednih knjininih zbirki
javnosti i omoguavanje njihova koritenja putem interneta te bi se na taj nain i digitalne
reprodukcije kulturne batine mogle koristiti u obrazovne procese.
Pisana batina u knjinicama diljem svijeta izvor je podataka za znanstvenike, ali i
graane koji kroz susret s pismenom kulturnom batinom otkrivaju svoj kulturni identitet te
66
Nacionalna i sveuilina knjinica. Projekti digitalizacije grae NSK koji se provode u okviru projekta
"Hrvatska kulturna batina". Dostupno na: http://db.nsk.hr/HeritageUnits.aspx?id=749 (Pristup: 23. 2.2016.)
67
Rogi A. Kree digitalizacija starih i rijetkih rukopisa na glagoljici, latinici i bosanici. Dostupno na:
http://www.zadarskilist.hr/clanci/24012016/krece-digitalizacija-starih-i-rijetkih-rukopisa-na-glagoljici-latinici-i-
bosancici (Pristup : 20. 3.2016.)
68
Rogi A. Kree digitalizacija starih i rijetkih rukopisa na glagoljici, latinici i bosanici. Dostupno na:
http://www.zadarskilist.hr/clanci/24012016/krece-digitalizacija-starih-i-rijetkih-rukopisa-na-glagoljici-latinici-i-
bosancici (Pristup : 20. 3.2016.)
69
Depo Portal; Zavren projekt digitalizacije zbirke vrijednih starih rukopisa neprocjenjive vrijednosti.
Dostupno na: http://depo.ba/clanak/71322/zavrsen-projekt-digitalizacije-zbirke-vrijednih-starih-rukopisa-
neprocjenjive-vrijednosti (Pristup : 20. 3.2016.)
21
na taj nain knjinice ostvaruju svoju ulogu u procesu digitalizacije pisane kulturne batine.70
Apokrifi bosanskih krstjana takoer su specifino naslijee jedne kulture koje je
dragocjen izvor za prouavanje povijesti i drutveno-politikih previranja na tim podrujima.
Upravo zbog te razliitosti bosanskih starih vjerskih rukopisa vano je digitalizirati tu grau,
koja je za sada samo u planu nekih projekata digitalizacije, te ju uiniti dostupnom javnosti i
na taj nain ouvati bosansko kulturno naslijee.
70
Stani, H. Digitalizacija kao mogunost zatite i predstavljanja batine. // Zbornik radova 11. proljetne kole
kolskih knjiniara RH - Crikvenica 1999. / uredila Vinja eta. Rijeka: Prva suaka hrvatska gimnazija u
Rijeci; Ministarstvo prosvjete i porta RH, 2000. Str. 60.
22
6. Sudbina knjige u srednjem vijeku
Kulturni procvat pokrenut na dvoru Karla Velikog nazvan je karolinkom renesansom

te se u tom razdoblju razvija bogata pismena djelatnost na latinskom jeziku, a samostanski
skriptoriji postaju glavnim sreditem knjievnoga rada.71 U srednjem vijeku skriptoriji su
uvijek vezani za samostane, a naziv scriptorium odnosio se na prostor u samostanu u kojemu
su redovnici prepisivali knjige.72
Pisarske radionice proizvode knjige potrebne za bogosluje i polemike spise protiv
heretika koje e omoguiti stjecanje znanja sveenitvu potrebno za borbu protiv neprijatelja
Crkve.73
Nepismenost puka u srednjem vijeku bila je crkvi velika prepreka u pastoralnom radu,
pogotovo u evangelizaciji pokrtenih naroda koji su se jo drali svojih poganskih obiaja i
pukih vjerovanja te im nije bilo lako rastumaiti pravu kransku vjeru sadranu u svetim
knjigama. Glavnu ulogu pribliavanja nepismenom puku vjerskih dogmi imali su
propovjednici te se piu knjige namijenjene upravo njima koje su im sluile kao prirunici za
razgovor sa pukom, no postojala je i jezina prepreka jer je veina knjiga za liturgiju bila
pisana latinskim jezikom koji puk nije razumio.74
Vlasnici knjiga u srednjem vijeku bili su uglavnom sveenici i crkvene ustanove jer je
izvan crkvenih krugova bilo malo pismenih ljudi. Knjige, koje su tada bile vrlo skupe,
nabavljale su se ili davale prepisivati radi potrebe za obavljanje slube ili radi obrazovanja za
tadanje profesije kao to su pravnici i lijenici.75
Kasnije i imuni graani nabavljaju knjige eljni ireg obrazovanja, a osobito u
kasnijem srednjem vijeku kada je obrazovanje o povijesti, zemljopisu i antikim piscima
postaje potrebom civiliziranog ovjeka.
71
Pelc, M. Pismo - knjiga - slika : uvod u povijest informacijske kulture. Zagreb : Golden marketing, 2002. Str.
101.
72
Stipevi, A. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006. Str. 181.
73
36.
74
204.
75
186.
23
6.1. Proizvodnja knjige
Voditelj samostanske knjinice bio je zaduen da se rukopis dostavi pisaru koji je on

potom prepisivao na pergamenu, a poto bi pisari zavrili svoj dio posla, rukopise bi
preuzimali majstori koji su izraivali inicijale ili ispisivali naslove. Prema dogovoru inicijale
bi likovno ukrasili slikama, a to su radili minijaturisti, tj. iluminatori. Za uvezivanje knjiga bili
su zadueni knjigoveci (bibliopeges), a po potrebi obrtnici bi umjetnikim radom ukraavali
korice zlatnim ili srebrnim limom, dragim ili poludragim kamenjem i slino.76
Nakon promjena u gospodarskom i kulturnom ivotu tijekom 12. i 13. stoljea koje su
uzrokovale premjetanje ekonomske moi i intelektualnog ivota iz samostana u gradove,
samostanska kultura prepisivanja doivljava krizu te nije u stanju proizvoditi koliine knjiga
potrebnih za novo osnovane kole i sveuilita.
Na sveuilitima se organiziraju slube za prepisivanje knjiga koje su imale svoje
prepisivae, izraivae pergamena, iluminatore, knjigovee i knjiare.77 Knjige postaju
sredstvo za uenje i prijenos znanstvenih i ostalih informacija, a ne polae se rauna na njihov
dekorativni karakter. Takvi prijepisi su esto izraeni od drugorazrednog materijala, loe
uvezani i vrlo skromno ilustrirani, a tonost prijepisa mnogo je manja nego to je bila kod
samostanskih prijepisa. Osnivanjem sveuilita poinje se razvijati i trgovina knjiga.
S kranstvom pergamena polako potiskuje papirus jer su krani za Svete knjige
eljeli materijal koji traje. Kao oblik knjige umjesto svitka pojavljuje se kodeks te knjiga
postaje luksuzni predmet.
Pergamena je bila najraireniji materijal na kojem se pisalo tijekom cijeloga srednjeg
vijeka, sve dok je papir, zbog svoje jeftine proizvodnje, nije istisnuo iz upotrebe. Pergamena
kasnije postaje materijal na kojem e se pisati samo skupe i iluminirane knjige po narudbi
vladara i bibliofila.
Papir ima velikih prednosti u odnosu na pergamenu, ali ga je i lake otetiti i unititi.
Unato tome bio je pogodniji za tiskanje nego pergament zbog boljeg otiska kojeg je tiskarska
boja na njemu ostavljala.
76
77
24
6.2. Progoni knjiga
Pod pojmom cenzure misli se na sustav mjera koje poduzimaju vlasti tj. predstavnici
vlasti u svrhu spreavanja javnog iznoenja ideja i miljenja, za koje vlasti dre da su u
suprotnosti s njihovim interesima, odnosno u suprotnosti s onim moralnim i drutvenim
normama koje vrijede u odreenoj sredini i vremenu.78 U knjinicama se pod cenzurom
podrazumijevaju one mjere koje su usmjerene na uskraivanje prava i mogunosti korisnika
da dou do traene knjige ili neke druge knjine grae za koju dravna vlast, pojedine
politike stranke, vjerske i druge organizacije ili udruenja graana dre da su opasne, tetne
ili nepoeljne.79
Poetkom srednjeg vijeka knjige su se najee prepisivale u samostanima pa se borba
Crkve protiv nepoeljne literature pojednostavila s obzirom da je crkva na taj nain imala
nadzor nad veinom dostupne knjine grae tog doba. Za ono doba preskupi papirus
zamjenjuje se pergamenom te se stvara i novi oblik knjige - kodeks, koji zamjenjuje svitke.
U srednjem vijeku nadzor nad pisanjem tetnih i opasnih knjiga vrio se, izmeu
ostalog, metodom preventivne cenzure koja najee nije bila zakonski propisana, ali su se
autori sami dragovoljno njome sluili te su svoje rukopise davali na itanje crkvenim vlastima
prije objavljivanja. Crkva je naime uspjela stvoriti takvu klimu u kojoj su pisci vjerovali da
je u njihovom interesu dati svoja djela na provjeru i izbjei neugodne posljedice zbog
moguih greaka.80 Taj sklad izmeu pisca i crkve poremeen je izumom tiska kada autore
nitko nije mogao sprijeiti da svoje rukopise alju tiskarima a vlasti zbog takve prakse autora,
poinju zakonima prisiljavati autore da to ine.
U 13. stoljeu nakon pojave brojnih heretikih pokreta, inkvizicija progoni autore i
njihove knjige koji nisu u skladu s crkvenim uenjima. ak su i neka izdanja Svetoga pisma
bila zabranjivana ako su pisana narodnim jezikom. Osuivane knjige unitavale su se
spaljivanjem na javnim mjestima, a nisu bile poteene ni idovske svete knjige koje su bile
u suprotnosti s kranskim uenjima.
Nisu se sve zabranjene knjige u srednjem vijeku unitavale nego su se uvale u
arhivima i knjinicama kao dokaz protiv autor i njegovih istomiljenika te upravo
zahvaljujui takvoj praksi velik broj knjiga spaen je od unitenja suprotno namjeri cenzora da
78
Stipevi, A. Cenzura u knjinicama. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za
informacijske znanosti, 1992. Str. 30.
79
Stipevi, A. Cenzura u knjinicama. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za informacijske studije Odsjeka za
informacijske znanosti, 1992. Str. 31.
80
Stipevi, A. O savrenom cenzoru iliti Prirunik protiv tetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1994. Str. 8.
25
se unite.81
Knjige su se sauvale od unitenja i isputanje nepodobnih rijei prilikom prepisivanja
te skraivanje i mijenjanje teksta da bi se zadovoljili strogi cenzorski propisi inkvizicije.
Mnogi ueni ljudi, a meu njima i sv. Jeronim, divili su se poganskim rimskim i
grkim piscima, no mnoga takva djela nisu bila prihvatljiva kranskom uenju ali nisu bila
niti protukranska i heretika. Da bi ipak ostala sauvana i da bi ih spasili od unitenja, oni
dijelovi koji su smatrani neprihvatljivi bili su sastrugani sa pergamene a zahvaljujui upravo
tom materijalu za pisanje to je bilo vrlo jednostavno za uinit.82
Upravo zahvaljujui tom tada novom materijalu koji je mogao trpjeti vie od papirusa,
ostajali su tragovi izbrisanih knjiga tzv. palimpsesti s kojih je prvotni tekst s pergamene
izbrisan te se preko njega ispisao novi tekst, a modernim metodama mogue ga je danas
proitati. esto su tako izbrisane knjige bile heretikog sadraja te je danas mogue
rekonstruirati pojedine stranice izbrisanoga teksta.
Puk u srednjem vijeku, pa tako i u Bosni, nije bio pismen pa se boja rije prenosila
usmenim putem, a tako izgovorena boja rije nije puku bila manje vjerodostojna od pisane
jer itati nisu znali, a do knjiga nisu mogli doi.83
O uenju Crkve bosanske ostalo je malo zapisa jer su takvi tekstovi spaljivani kao
heretiki od strane inkvizicije, a za izvore o tom uenju najee se koriste zapisi inkvizitora o
krstjanima i njihovu nauku. Knjiga Interrogatio Iohannis rukopis je koji je sauvala upravo
inkvizicija jer je za nju nainjen latinski prijevod.
Prvu raspravu protiv bosanskih krstjana napisao je talijanski svjetovnjak Georgius
sredinom 13. stoljea pod naslovom Disputatio inter Chatolicum et Patarinum.84 Takvi spisi
dokazuju da pisci tih rasprava nisu dobro poznavali nauk krstjana nego su argumente protiv
hereze preuzeli iz europskih protuheretikih spisa koji su se bavili heretikim uenjima u
ostalim zemljama koja su bila slina ali ne i jednaka krstjanskom nauku.
Malo je vjerojatno da su krstjani koji su itali i prepisivali apokrifna djela znali da
Crkva osuuje takva djela, a iz uvida u preostale rukopise koje su krstjani upotrebljavali u
liturgiji, proizlazi da su u skladu sa kanonskim knjigama rimske crkve, a heretiki su samo
81
Hebrang Grgi, I. Cenzura : neizostavan imbenik razvoja ljudske misli i drutva. // Aleksandru Stipeviu s
potovanjem / urednik Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za informacijske studije Odsjeka za informacijske
znanosti Filozofskog fakulteta Sveuilita, 2008. Str. 138.
82
Stipevi, A. O savrenom cenzoru iliti Prirunik protiv tetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1994. Str. 54.
83
Stipevi, A. Sudbina knjige. Lokve : Naklada Benja, 2000. Str. 24.
84
254.
26
komentari i glose koje su krstjani zapisivali u njima.85 Poto su knjige tada bile dostupne samo
uskom krugu uenih ljudi, sveenicima i redovnicima, pisci tih biljeaka na rubovima knjiga
namijenili su te komentare upravo uenim ljudima tog doba u svrhu irenja svojih ideja.
Prvi popis nepoeljnih knjiga sastavljen je u 5. stoljeu te nosi naziv De libris
recipiendis et non recipiendis, a u njemu su nabrojene dobre i za itanje korisne knjige te one
heretike, koje se nisu smjele itati.86 Takvi su popisi nerijetko bili pomo onima koji su htjeli
itati i uvati zabranjene knjige pa su i ti popisi, kao i mnoge druge metode cenzure, posluili
upravo onome protiv ega su se borili ouvanju zabranjenih knjiga.
U nekim zemljama vladari i gradovi donosili su popise zabranjenih knjiga koji su
vrijedili samo u njihovim zemljama, no prvi opi popis zabranjenih knjiga izdao je papa
Pavao IV. pod naslovom Index librorum prohibitorum 1557. godine.87 Popis je izradila
rimska inkvizicija pa se naziva i Rimskim kodeksom. U njemu su nabrojana dijela koja vjernici
ne smiju itati, kao i imena onih autora ija su djela zabranjena za itanje.
Nakon izuma tiskarskog stroja borba protiv nepoeljnih knjiga dobiva novu dimenziju.
Nakon naglog poveanja broja tiskanih knjiga, koji je za posljedicu ima i utjecaj na tijek
povijesnih zbivanja, knjiga je postala cilj napada svih institucija koje su se osjetile
ugroenima preko pisane rijei.
Naalost, cenzura e postojati sve dok oni koji vladaju ne prestanu vjerovati da imaju
pravo uskraivati ljudima pravo da sami biraju to ele itati i u to ele vjerovati. Od svake
cenzure drutvo ima veliku tetu jer se cenzurom prekidaju tokovi informiranja to je opasno
za razvoj drutva.
85
247.
86
87
27
7. Apokrifi
Tekst koji tei biti autentian, ali mu se autentinost slubeno ne priznaje, naziva se
apokrifom (gr. : skriven, tajan).88 U uem smislu, to je spis biblijskoga sadraja
koji nije uvrten u kranski kanon (zakonsko pravilo) koji je oblikovan i ustaljen u 4.
stoljeu. Biblijski tekstovi nudili su prostor koji je popunjavan oblikovanjem novih sadraja.
U poganskoj tradiciji pojmom apokrif oznaavale su se stare poganske knjige uvane
na posebnom mjestu u hramu iz kojih su sveenici stjecali mudrost i koristili u liturgiji.89
Tako termin izveden iz grke rijei (skrivam) dobiva pravo znaenje, a tek kasnije isti termin
upuuje na injenicu da su se tekstovi izvan kanona, koji su se smatrali lanima, tajno itali i
irili.
Rasadite apokrifa, a pretpostavlja se i njihovo mjesto nastanka, bila je Aleksandrija,
grad u kojem su se susretale istona i zapadna kranska tradicija. Izvori tih religioznih
legendi bili su pisani i usmeni oblici staroidovske i starokranske tradicije te raznolika
dualistika nauavanja.
Po tematici, apokrifi se dijele na starozavjetne i novozavjetne. Apokrifi su uli u
knjievnost svih europskih kranskih naroda, a podrijetlom su veim dijelom iz bizantske, a
manjim iz latinske tradicije.90
U knjievnost hrvatskih prostora apokrifi stiu s irilometodskom tradicijom te se u
fragmentima iz glagoljakih kodeksa 13. stoljea nalaze dijelovi poznatih apokrifa. U
razdoblju od 14. do 17. stoljea javljaju se na sva tri pisma koja su bila u to vrijeme u upotrebi
na prostorima dananje Bosne i Hrvatske; bosanicom, latinicom i glagoljicom. Velik dio
europskog apokrifnog repertoara, istonoga i zapadnoga, naao je put na hrvatske i bosanske
prostore koji su imali ulogu posrednika u razmjeni apokrifa izmeu Istoka i Zapada upravo
tim posredovanjem. Apokrifna je knjievnost posvuda bila vrlo popularna pa je utjecala na
druge umjetnosti onog vremena, ali i na kasniju umjetnost.
88
Apokrifi. // Hrvatska enciklopedija. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krlea, copyright
89
90
28
7.1. irenje apokrifa
U 2. stoljeu dva osnovna smjera kojim se predaja usmjerava postaje kanonski smjer
ortodoksne Crkve i svi drugi koji se dijele u niz smjerova koje zastupaju: gnostici, arijanci
itd.91 Stvaranjem zbirke spisa u Svetome pismu poinje proces kanonizacije za koje Crkva
dri da su jedini autentini i da predstavljaju neiskvareni nauk Isusa Krista te postaju norma
po kojoj se nauava vjera.
Tekstovi predaje koji su nastali u ostalim ranokranskim zajednicama bit e
proglaeni krivovjerjem i zabranjivat e se njihovo itanje i prepisivanje te e se unitavati.
Takve libri non recipiendi (neprihvatljive knjige) postat e temelj za zbirku koju nazivamo
apokrifi (gr. apokriphos = skriven, potajan).92
Kanonizaciji je temelje postavio Sv. Irenej (130.-202.), lionski biskup, koji je
predloio popis novozavjetnih tekstova koji sadre i uvaju izvorno i neiskvareno Isusovo
uenje. Od mnotva evanelja koja su postojala u upotrebi prvih kranskih zajednica odabrao
je etiri i procijenio da su jedina autentina. Nakon to je u cijelom rimskom carstvu
doputena sloboda vjere Konstantinovim Milanskim ediktom kanonizacija jaa, otvorena su
vrata za institucionalizaciju Crkve te se na koncilima odluuje o dogmama.
Kanonizaciju Svetoga pisma zavrava sv. Jeronim (oko 347. 420.), latinskim
prijevodom Biblije, Vulgatom. Kanonizacija vezana uz dogme i liturgije uzrok je crkvenim
raskolima izmeu istone i zapadne Crkve, a zatim i raskola same zapadne Crkve. Tek
Tridentskim koncilom katolika crkva napokon definira svoje dogme.
7.2. Znaaj apokrifne kranske literature
Kranska literatura koja se naziva apokrifnom, a koja se poela iriti u 2. stoljeu,

naziva se i pseudoepigrafija. Oni svojim sadrajem i oblikom nastoje imitirati kanonske spise
Svetoga Pisma te tee imati ugled kakav su uivale kanonske knjige. 93 Njihovi autori su
veinom nepoznati, a elja im je proiriti saete zapise biblijskih spisa te zadovoljiti matu
kranskih vjernika ispunjavajui rupe i praznine u biblijskim spisima.
91
Tajna knjiga Ivanova i Djela Ivanova / uvod i prijevod na engleski Frederik Wisse; prijevod i napomene M. R.
James; prevela s engleskog Vlasta Mihavec. Zagreb : TELEdisk, 2002.Str. 8.
92
Tajna knjiga Ivanova i Djela Ivanova / uvod i prijevod na engleski Frederik Wisse; prijevod i napomene M. R.
James; prevela s engleskog Vlasta Mihavec. Zagreb : TELEdisk, 2002.Str. 8.
93
agi-Buni, T. J. Povijest kranske literature : sv. 1 : patrologija : od poetka do sv. Ireneja. Zagreb :
Kranska sadanjost, 1976. Str. 185.
29
Apokrifna knjievnost ima karakter puke knjievnosti koja je imala irok krug
itateljstva i koja je vrila velik utjecaj na iroke slojeve drutva. elja joj je bila da bude
duhovno tivo za osobnu, duhovnu izgradnju tadanjih krana, ali takoer nastoji i teoloki
poduavati a neki pak apokrifi imaju cilj da proire i utvrde neke heretike, gnostike stavove.
Postoje heretiki i ortodoksni apokrifi, a razliku izmeu njih esto nije lako utvrditi.
Crkva u 2. stoljeu pokuava suzbit utjecaj heretikih apokrifnih spisa te jasno utvrditi koji
spisi pripadaju redu svetih knjiga, Bogom nadahnutih, zato izrauje popis svetih knjiga te
utvruje tzv. biblijski kanon.94 U isto vrijeme tim inom smanjuje autoritet i svim drugim
apokrifnim spisima koje Crkva nije progonila. Utjecaj apokrifnih spisa velik je sve do Novog
vijeka.
Apokrifi po svome knjievnom sastavu ispod su biblijskih spisa, tako da je lako
utvrditi razliku i zaostajanje apokrifa za Svetim Pismom. Obiluju elementima zastraivanja za
razliku od povijesno-spasenjskog karaktera novozavjetnih uda. Ti spisi su svejedno od velike
vanosti za crkvene povjesniare i povjesniare teologije jer prikazuju religiozne obiaje i
shvaanja vjernika onog vremena.
Za apokrife se moe rei da su poeci literarne vrste iz koje se kasnije razvio
knjievni oblik legende, koji je u povijesti Crkve imao veliku ulogu, a na neki nain su
prethodnici knjievne vrste romana.
Kranska apokrifna literatura ovisna je o apokrifnoj literaturi kasnog idovstva, a do
veeg prouavanja apokrifne literature dolo je nakon otkria brojnih idovskih rukopisa u
Kumranu 1947. godine, kao i otkria brojnih nalaza papirusa nakon pronalaenja gnostike
biblioteke u Nag-Hamadi.95
7.3. Podjela kranskih apokrifa
Spisi koji su se ouvali u idovskim krugovima onoga vremena a veu se uz svete

knjige Starog Zavjeta nazivaju se apokrifima Starog Zavjeta. Takoer i spisi koji su u
kranskim krugovima stvoreni u cjelini a odnose se na Stari Zavjet i predstavljaju se kao
starozavjetni spisi, idu u red starokranske apokrifne knjievnosti kao kranski starozavjetni
apokrifi. Novozavjetni apokrifi slijede knjievne oblike novozavjetnih kanonskih spisa, pa
postoje apokrifna Evanelja, apokrifna Djela, apokrifne Poslanice i apokrifne Apokalipse.
94
95
30
Apokrifna Evanelja su novozavjetni spisi napisani na grkom jeziku, a tekstovi na
aramejskom jeziku koji su sigurno postojali u prvotnoj kranskoj zajednici, nisu se sauvali.
Grki jezik postaje jezik prve Crkve te se na njemu razvija prva kranska literatura prva dva
kranska stoljea te na tom jeziku piu i crkveni pisci u Rimu.
Apokrifna djela apostolska su spisi koji su trebali zadovoljiti radoznalosti vjernika o
ivotu i djelovanju pojedinih apostola u irenju Evanelja. Pisci tih djela esto su bili
inspirirani tadanjom poganskom putopisnom pripovjedakom literaturom kojoj su htjeli
konkurirati. Apokrifna Djela tvorila su najznaajniji dio starokranskog pukog tiva, tj.
popularne literature koja je utjecala na stvaranje literarne vrste legende. Neka od tih Djela
javljaju se kasnije kao ortodoksne verzije te imaju velik utjecaj na umjetnost. Takoer su
vana i za prouavanje povijesti crkvenog ivota jer donose opise najstarijih oblika
bogotovlja, a u njima nalazimo i najstarije himne i molitvene obrasce.96
Apokrifne Apokalipse su dio knjievne vrste koja je bila zastupljena u krugovima
kasnog idovstva, ali i u poganskim krugovima. Imala je velik utjecaj u prvom kranstvu te
je esto prepravljana od strane kranskih pisaca te je u prvoj kranskoj knjievnosti
apokaliptiki stil govora esto bio upotrebljavan.
Postoje i apokrifne poslanice apostola, a jedan od najvanijih tekstova meu
apokrifnim poslanicama je Epistola Apostolorum ili Razgovori Isusovi s njegovim uenicima
poslije uskrsnua.97 Radi se o izrazito judeokranskom spisu, a predstavlja izvjetaj o
objavama koje je Isus govorio Jedanaestorici u vremenu od svoga uskrsnua do uzaaa, o
najskrivenijim misterijima, objanjavajui im pitanja koja kanonska Evanelja ostavljaju u
mraku.
Dakle, u srednjem vijeku bili su raireni razni apokrifi koji su nadomjetali dananju
beletristiku literaturu. Neki tekstovi apokrifa sluili su i za zapise koji su u srednjem vijeku
koriteni za zatitu protiv nedaa, uroka i bolesti.
96
97
31
8. Novopronaeni apokrifni spisi
Prvi od novopronaenih gnostikih spisa jest Pistis Sophia pod kojim su naslovom
sadrana dva gnostika spisa koji sadravaju Isusove razgovore s uenicima poslije
uskrsnua. Tekst je pronaen u koptskom kodeksu Codex Askewianus, koji se nalazi u
Britanskom muzeju a kupljen je od nasljednika dr. Anthony Askewa 1785. godine. Podrijetlo
tog kodeksa je najvjerojatnije iz Egipta ali nije utvreno kako je rukopis dospio u Englesku.
Kodeks potjee iz druge polovice 4. stoljea, a izvornik je najvjerojatnije napisan na grkom
jeziku. Cijeli je rukopis razdijeljen na etiri knjige: prve tri ine jedno djelo, a etvrta drugo.
etvrta knjiga sadri Isusove razgovore s uenicima odmah poslije uskrsnua, a prve tri
donose razgovore od jedanaeste godine poslije uskrsnua; jer se smatralo da je Isus jedanaest
godina poslije uskrsnua odravao veze s uenicima kojemu su glavni sugovornici bili Ivan i
Marija Magdalena.
Vano je i otkrie triju gnostikih spisa u koptskom kodeksu Papyrus Berolinensis
otkupljenom 1896. godine u Kairu za berlinski Egiptoloki muzej. To su spisi: Evangelium
Mariae, koji donosi objave dobivene preko Marije Magdalene, Apokryphon Joannis, koji
sadrava Isusove objave Ivanu, preteno kozmolokog sadraja, a koji je u originalu na
grkom te Sophia Jesu Christi, u kojoj se iznose otkria uskrsnuloga Krista, to ih je od njega
primilo dvanaest uenika i sedam uenica.98
Od tih otkria najvanije je ono kod Nag Hammadija 1945. godine gdje je u jednoj
vazi na tom lokalitetu u Gornjem Egiptu, pronaen na koptskom jeziku rukopisni fond
gnostikih spisa koji zajedno ini oko 1150 stranica, tj. itavu jednu knjinicu. Dio toga
rukopisnoga fonda otkupio je 1946. godine Togo Mina, direktor kairskoga Koptskog muzeja
pa se danas nalazi u tom muzeju, dok je drugi dio otkupio belgijski antikvar Eid.99 1952.
godine taj dio je otkupljen za Jungov institut u Zrichu te se tako taj dio rukopisa iz Nag
Hammadi u literaturi citira po imenu vicarskog psihologa, kao Codex Jung. U tom
rukopisnom fondu ima ukupno 53 spisa, od ega je 47 razliitih spisa (neki su sauvani u vie
primjeraka). Rukopisni fond potjee iz 4. stoljea, a vjeruje se da je rije o prijevodima s
grkoga jezika.100
98
99
100
32
Apokrifne knjige zastupljene u prvome kranstvu esto su upotrebljavale dijaloki stil
u kojem Isus razgovara sa svojim uenicima o najskrivenijim misterijima te im, u obliku
odgovora na pitanja to mu ih postavljaju, objanjava neshvatljive tajne postanka svijeta i
ivota poslije smrti koje kanonska Evanelja ostavljaju skrivenima. Osim gnostikih tekstova
sauvanih u protugnostikim spisima postoje i novopronaeni tekstovi, a jedan od takvih je i
knjiga koja se naziva Tajna knjiga Ivanova (Apokryphon Joannis) iz 4. stoljea, sauvana na
koptskom jeziku a naena u knjinici iz Nag Hammadija. U tim rukopisima iz Nag
Hammadija u tri primjerka nalazi se Apokryphon Joannis (Tajna knjiga Ivanova), dok je jedan
koptski rukopis spomenute knjige otkriven ve prije u Papyrus Berolinensis, tako da taj tekst
postoji u etiri koptska rukopisa.101 Original je bio na grkome jeziku i moda potjee ve iz
poetka 2. stoljea. Jedna od egipatskih gnostikih sekti ija je glavna knjiga bila Apokryphon
Joannis bila je i sekta setita, a znaajan dio rukopisnoga fonda u Nag Hammadi pripada toj
sekti. Slinosti sadraja i vjerovanja iz te knjige pronalaze se i u srednjovjekovnim apokrifima
i njihovim tumaenjima o poetku i kraju svijeta, no razlike izmeu predmeta prouavanja
ovog rada; Interrogatio Iohannis (tzv. Tajne knjige Ivanovih pitanja) i Tajne knjige Ivanove
(Apokryphon Joannis) su ipak velike.
Apokryphon Joannis je djelo mitologijskog gnosticizma koje kroz objavu namijenjenu
Ivanu, sinu Zebedejevu, uskrsli Krist daje opis stvaranja, pada i spasenja ovjeanstva, a
temelji se na poetnim poglavljima Knjige Postanka. Neki crkveni oci u svojim izvjeima
navode da su bili upoznati sa sadrajem knjige, dok uenja nekih gnostikih sekti srednjeg
vijeka koja je opisao sv. Irenej u knjizi Protiv hereza imaju slinosti s uenjima iz Tajne
knjige Ivanove te se moe pretpostaviti da su takva uenja postojala i prije pisanja ove
knjige.102 Tajna knjiga Ivanova bavi se pitanjima o podrijetlu dobra i zla te spasenjem iz
svijeta zla. Moe se rei da je spis u svojoj sri zamiljen kao ezoterijski komentar biblijskoga
izvjetaja o stvaranju i o prapovijesti ovjeanstva. Krist se pojavljuje Ivanu kao Otac, Majka
i Sin, a zatim se tumai kako je iz toga pratemelja proiziao niz svijetlih bia koja zajedno
tvore pleromu (boanski praizvor, punou boanskog).103 Jedno od tih bia, Sophia, koja raa
sedam arhonata kojima je na elu Jaldabaoth, a i sam sadraja knjige posjeduje slinosti koje
se pronalaze u srednjovjekovnim apokrifima.104
101
102
Tajna knjiga Ivanova i Djela Ivanova / uvod i prijevod na engleski Frederik Wisse; prijevod i napomene M.
R. James; prevela s engleskog Vlasta Mihavec. Zagreb : TELEdisk, 2002.Str. 15.
103
104
33
9. Tajna knjiga Ivanovih pitanja Interrogatio Iohannis
Osim etiri evanelja i Pavlovih poslanica, srednjovjekovni su dualisti, najvie

upotrebljavali Knjigu otkrivenja i apokrife apokaliptikog sadraja. Od tih dualistikih
apokrifa, prema svom sadraju Interrogatio Iohannis pretendira da ga se zove cjelovitim
katekizmom vjerovanja bosanskih krstjana. Latinski prijevod Tajne knjige Ivanovih pitanja se
nalazi u bekoj Nacionalnoj knjinici, a drugi primjerak je iz junofrancuskog grada
Carcassonnea i uva se u nacionalnoj knjinici u Parizu. Apokrifna i heretina knjiga s
opisima postanka svijeta i apokalipse, bosanskoga podrijetla, poznata kao Interrogatio
Iohannis iz 12. stoljea, sauvana na latinskome jeziku, bogatstvo je od velike vanosti za
staru bosansku knjievnost. Opravdanost tih tvrdnji potvruje i trea rubna biljeka beke
redakcije Ivanovih pitanja u kojoj nepoznati pisac spominje Bosnu.
Interrogatio Iohannis je dio slagalice jedne literature iji su dijelovi iskidani i uniteni,
ali po tragovima ostavljenima u glosama na marginama kodeksa, nasluujemo elemente jedne
dualistike kosmogonije u kojoj je ivio bosanski vjernik srednjega vijeka.105
Tekst Ivanovih pitanja sadri dualistiko poimanje stvaranja svijeta, ivih bia i
ovjeka te se moe pretpostaviti da su ga upotrebljavali krstjani Crkve bosanske.
Apokrifna Interrogatio Iohannis tzv. Tajna knjiga Ivanovih pitanja nastala je u
vrijeme prodora na prostor Bosne irilice (bosanice) i neomanihejskih uenja. Ona je jedna
od onih knjiga koju inkvizitori zapadne Crkve i sveenici istone Crkve proglaavaju
heretikom.
Nakon abjuracije na Bilinom polju kada su bosanski krstjani uspjeno izbjegli optube
Rima o krivovjerju, a ban Kulin time vjeto sprijeio mogui madarski kriarski pohod na
Bosnu, bosanski krstjani prilagoavaju svoje uenje novom uenju te ga kamufliraju
pravovjernim, ortodoksnim simbolima. Sve manje prepisuju zabranjene knjige, a vrlo
marljivo prepisuju i promiu kanonske knjige, uglavnom Novoga zavjeta, u kojima posebno
mjesto imaju tekstovi Ivana Apostola, autora jednoga od evanelja i Apokalipse. Ti tekstovi,
zajedno s djelima apostolskim i poslanicama, u svakodnevnoj su upotrebi u Crkvi bosanskoj.
Apokrifi koji su takoer bili u upotrebi u Crkvi bosanskoj zabiljeeni su u rukopisima
kao to je Hvalov zbornik i Mletaki zbornik te legende Poetie svieta koja jako podsjea na
Tajnu knjigu Ivanovih pitanja i ostavlja dojam prethodnika Tajne knjige Ivanovih pitanja.106
105
3.2016.)
106
3.2016.)
34
Uenja o postanku svijeta u Tajnoj knjizi Ivanovih pitanja odgovaraju bosanskoj legendi o
stvaranju svijeta Poetie svieta iji se sadraj pak podudara s prikazom bogumilske
kozmogonije bizantskoga teologa Eutimija Zigabena to je dokaz idejne povezanosti tih
vjerskih pokreta.107
U Tajnoj knjizi Ivanovih pitanja odraavali su se naini miljenja s heretikim
elementima koji su bili u suprotnosti s uenjem pravovjernih crkava. Takva miljenja dolaze
do izraaja u tumaenju kanonskih tekstova koji su se tumaili, zbog opasnosti od inkvizicije,
usmenim putem, a nalazimo ih i na marginama nekih kodeksa, koja u sebi nose dva osnovna
elementa: kritika dogmi i protest protiv svemoi vladajuih crkava i drave.
Tekst apokrifa Interrogatio Iohannis, sastavljen je u obliku pitanja koja je Ivan,
apostol i evanelist, postavljao na Posljednjoj veeri Isusu. Kozmogonija (uenje o postanku
svijeta) spisa Interrogatio Iohannis opisuje dogaaje koji prethode stvaranju, ustroju vidljivog
svijeta, pobuni i padu Sotone i organizaciji materijalnog svijeta nakon grijeha.
9.1. Beka redakcija
Pretpostavlja se da je beki rukopis nastao na prijelazu iz 12. u 13. stoljee na

mletakom prostoru ili u Dalmaciji, a tekst na margini stranica u kojem se spominje Bosna
dodan je kasnije.108 Rukopis u kojem se spominje Bosna, beke redakcije, stariji je od
karkasonske redakcije. Sadri kalendar, potpuni Novi zavjet s poslanicom Laodicejima, popis
izvoda iz prorokih knjiga i Novoga zavjeta za odreene blagdane. Nepoznati je autor,
najvjerojatnije stoljee kasnije, na dva posljednja lista dodao tekst pod naslovom De
ordinatione mundi, de pincipe [et] de Adam odnosno Interrogatio Iohannis.109 Na posljednjoj
stranici naznaena je godina MCCLXIIII (1263.).
U opisu pada Sotone nepoznati prepisiva beke redakcije na margini je
protumaio da se pod gehenom (simbol vjene propasti) podrazumijeva ,,Jozafatska dolina, a
to je isto to i oseph i asco i pakao i tartar i raanje vatre, ali ih se drugaije naziva na
107
anjek, F. Interrogatio Iohannis(Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske provenijencije, i dualistiko
poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku. // Croatica cristiana periodica. 5, 7(1981), str. 43.
108
anjek, F. Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana. // Prilozi za izuavanje hrvatske filozofske
batine. 21, 1/2(1995), str. 18.
109
35
razliitim jezicima. Nije to neki duh niti neto ivotno, nego mjesto poput Bosne, Lombardije
ili Toskane.110
Nepoznati pisac bekoga kodeksa, kao i u nekim krstjanskim kodeksima, katolike
poslanice pretpostavlja Pavlovim, odijelivi ih meusobno Knjigom Otkrivenja, koja u
bosanskim rukopisima dolazi neposredno nakon etiri Evanelja.111
Beki rukopis ima dekorativne karakteristike bizantskih kodeksa, pa se po tome moe
pretpostaviti da je nastao na podruju Venecije ili u Dalmaciji. Pergamena i oblik slova
dokazuju da je prvih 158 folija iz 12. stoljea, a tekst lvanovih pitanja s pripadajuim
glosama, zbog opeg izgleda pisma, naknadno je dodan i napisan od strane nepoznatoga
autora u 13. stoljeu .112
Iz beke gradske knjinice rukopis veliine 116 mm x 182 mm, pisan dvostupano,
1780. godine prelazi u vlasnitvo dvorske knjinice u Beu, dok raniji vlasnici nisu poznati.113
Iako bekoj redakciji Ivanovih pitanja nedostaje nekoliko zavrnih reenica, potpunija je i
jasnije je pisana od karkasonske. Tekst joj se prekida usred rijei te joj nedostaje opis zavrne
scene Posljednjega suda o osudi Sotoninih pristaa i o uzdizanju na nebo pravednih. Taj se
nedostatak popunjava zavrnim odlomkom rukopisa iz gradske knjinice francuskoga gradia
Dole, koji je prijepis karkasonske redakcije iz 1455. godine.114
9.2. Karkasonska redakcija
Na prijepisu karkasonskog rukopisa za Kraljevsku (Nacionalnu) biblioteku u Parizu,

koji je u originalu izgubljen, postoji upozorenje da su Ivanova pitanja Rasprava puna
zabluda i iskrivljenih izvadaka iz Apokalipse nazvane tajnom [knjigom] krivovjeraca iz
Concorezza.115 Taj zapis najvjerojatnije je napisan od inkvizitora koji su nekada cenzurirali
rukopis s tekstom Ivanovih pitanja u arhivu Inkvizicije u junofrancuskom gradu
Carcassonne, a kojeg e u 17. stoljeu kopisti prepisati za Kraljevsku knjinicu u Parizu.
Zavrne rijei Ivanovih pitanja karkasonske redakcije tako nas upuuju na slavensko
110
batine. 21, 1/2(1995), str. 18.
111
112
113
114
115
36
tj. bugarsko podrijetlo: Zavrava tajna [knjiga] krivovjeraca iz Concorezza, puna zabluda,
koju je iz Bugarske donio njihov biskup Nazarije.116 Prema zapisima Anselma
Aleksandrijskog, vrhovnog inkvizitor za Lombardiju, u Raspravi o krivovjercima poznato je
da on zna za Tajnu knjigu katara iz Concorrezza (Secretum de Concorrezzo) tj. Tajnu knjigu
Ivanovih pitanja koju je oko 1190. godine iz Bugarske donio biskup Nazarije.117
Ti zapisi o Nazarijevoj Tajnoj knjizi Ivanovih pitanja koju je donio iz Bugarske su
vaan dokaz o irenju ideje koja je povezivala krstjane, bogumile i katare .118
9.3. Kratak pregled teksta Interrogatio Iohannis
Prema tom tekstu Ivan, apostol i evanelist, na tajnoj veeri kraljevstva nebeskoga,
postavlja pitanja o ureenju ovoga svijeta i o gospodaru [ovoga svijeta] te o Adamu. Ivan,
kako sam sebe naziva, dionik patnja kako bih takoer postao sudionik kraljevstva Bojega,
koji, odmarajui se na grudima Gospodina naega Isusa Krista na zadnjoj veeri dobiva
odgovore od Krista. U tom razgovoru u dijalokom stilu pitanja i odgovora saznajemo da je
Sotona bio taj koji je upravljao nebeskim silama i onima koji su slijedili Oca te je namislio
postaviti svoje prijestolje iznad oblaka, htijui biti slian Svevinjem. Otac to saznavi, naredi
svojim anelima da skinu haljine i prijestolja i krune svim anelima koji su ga posluali te
odredi da se zbog svoje drskosti preobrazi i bi mu oduzeta svjetlost slave, a imao je sedam
repova s kojima je za sobom povukao treinu anela Bojih i bi zbaen s prijestolja Bojeg i s
uprave nebesima. Nakon to je stvoren ovjek, zapovijedi anelu drugoga neba da ue u
tijelo od gline; i uzme od njega i napravi drugo tijelo u obliku ene i zapovjedi anelu prvoga
neba da u nj ue. Aneli su gorko plakali videi da je na njima smrtni oblik u razliitim
oblicima (spolovima). I naredi im da u ovim zemaljskim tjelesima obavljaju tjelesne ine.
avao ue u raj zemaljski i posred raja zemaljskog zasadi trsku i od svoje pljuvake napravi
zmiju i naredi joj da ostane na trski. I tako je avao sakrivao mudrost svoje lukavosti da ne bi
vidjeli njegovu prijevaru. I priblii im se govorei: Jedite od svakog ploda koji je u raju
zemaljskom, ali od ploda zloe da niste jeli. Zatim lukavi avao ue u opaku zmiju i prevari
anela koji je bio u liku ene i izlije na njegovu glavu poudu grijeha; a Evina pouda bi
poput gorue pei. I odmah avao izae iz trstike u liku zmije i zadovolji svoju poudu s Evom
116
117
batine. 21, 1/2(1995), str. 18.
118
37
pomou zmijskog repa. Zbog toga se ljudi ne zovu sinovi Boji, nego sinovi avlovi i sinovi
zmije, inei avolsku volju oca [svojega] sve do svretka svijeta. Nakon toga je avao izlio
svoju poudu na glavu anela koji je bio u Adamu, tako da su oboje osjetili poudu putenosti
raajui sinove avla i zmije sve do svretka svijeta. Krist nadalje objanjava da ga je Otac
poslao na ovaj svijet da bih oitovao njegovo ime ljudima i da ga oni upoznaju, njega i zlo
estog avla. Objanjava takoer da : Kad je moj Otac odluio poslati me na ovaj svijet,
poalje on prije mene jednog od svojih anela po Duhu Svetom da me primi; taj se aneo
zvao Marija, moja majka. I ja sioh, uoh i izaoh kroz uho Marijino. Takoer Isus govor da:
Na koga vidi da silazi Duh Sveti u liku golubice, i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti
Duhom Svetim i ognjem. Takoer objanjava: Bez moga krtenja kojim ja krstim na otputenje
grijeha nitko ne moe postii spasenje Boje. Nakon toga zakljuuje da: Ivanovi uenici se
ene i udavaju. Moji se uenici meutim ne ene niti se udavaju, nego su kao aneli Boji u
kraljevstvu nebeskom. Nadalje Ivan ispituje Gospodina glede sudnjega dana te dobiva
odgovor: Bit e to kada se navri broj pravednih prema broju kruna onih [anela] koji su
pali. Tada e Sotona biti puten iz svoje tamnice; bit e strano bijesan i zaratit e protiv
pravednih. Zatim u knjizi slijedi opis apokalipse koji se ne razlikuje bitno od opisa apokalipsa
koji se uestalo poljavljuju.119
9.4. Utjecaj apokrifa Interrogatio Iohannis na vjerska uenja bosansko-humskih

krstjana
Krstjani su u skladu s takvim tumaenjem zasnivali svoja vjerska uenja te su prema

njima provodili svoj ivot i obrede. Mnoge katarsko-patarenske sljedbe, pa tako vjerojatno i
Crkva bosanska, vjeruju da na ovom svijetu aneli pate u smrtnim tijelima, a mogu se izbaviti
samo duhovnim krtenjem koje se dijeli polaganjem ruku i predavanjem knjige evanelja.
Time se oprataju grijesi te je to jedini put osloboenja due zarobljene u materijalnome tijelu
kojim zbog nesavrenosti njegova tvorca upravlja Sotona.
Prema tom tekstu moe se zakljuiti da su krstjani slijedili umjerenu dualistiku struju
u uenju po kojoj je prvobitno sve nastalo iz jednoga izvora, a tek kasnije se podijelilo na dva.
Bosanski krstjani sebe ne smatraju krivovjercima, ali ih se optuuje za uenja i
tvrdnje koje proizlaze iz apokrifnih knjiga koje su upotrebljavali. Stoga su optuivani da ne
priznaju autoritet Rimske crkve, da nemaju mjesta za odravanje liturgije, oltara, krieva i

119
poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku. // Croatica cristiana periodica. 5, 7(1981), str. 48-61.
38
zajednikih groblja. Takoer ih se optuuje da ne priznaju sakramente ispovijedi i priesti, ne
sluaju misu, ne svetkuju crkvene blagdane i ne poste.120 Bosansko-humski krstjani nastoje
ivjeti u duhu evaneoskih naela prvih kranskih zajednica, ali radi kritiziranja crkvenih
ustanova nailaze na osudu Crkve.
Prema apokrifu Interrogatio Iohannis kojeg su upotrebljavali, zakljuuje se da
zastupaju vjerovanje da je Bog stvorio svijet, ali da ne vlada vidljivim svijetom te da su Krist i
Blaena Djevica aneli, a krtenje vodom ne priznaju i ne potuju kri te odbacuju neke
knjige Staroga zavjeta.
Knjiga se nazivala heretinom iz razloga jer se smatralo da je heretikoga porijekla,
dok se njezin sadraj ne moe u potpunosti smatrati heretinim jer se ne protivi niti negira
katoliko i pravoslavno crkveno uenje, nego ga interpretira na drugaiji nain.
120
anjek, F. Bosansko-humski krstjani // Hrvatska revija 4,1(2004). Mreno izd. URL:
http://www.matica.hr/hr/333/BOSANSKO-HUMSKI%20KRSTJANI/. (13.03.2016.).
39
ZAKLJUAK
Da bi se pokuao rijeiti problem nauka Crkve bosanske, nezaobilazni su izvori

rukopisi nastali u krilu Crkve bosanske. Oni postoje u vrlo ogranienom broju cjelovitih i
manje cjelovitih rukopisa kojima treba dodati i niz fragmenata, no razliiti dokumenti i druga
vrela razliito pristupaju tom problemu te nam oteavaju prosudbu.
O uenju Crkve bosanske ostalo je malo zapisa jer su se takvi tekstovi spaljivali kao
heretini od strane inkvizicije, a za izvore o tom uenju najee se koriste zapisi inkvizitora o
krstjanima i njihovu nauku.
Dva rukopisa koji se nazivaju po imenima gradova u kojima se uvaju, Parika i
Beka Tajna knjiga Ivanovih pitanja, donose svjedoanstvo i djelomian uvid o uenju
krstjana Crkve bosanske. Te knjige su latinski prijevodi najvjerojatnije s bugarskoga jezika,
za potrebe inkvizicije, a zbog zapisa na marginama sumnja se i na postojanje rukopisa pisanog
bosanicom.
Nestankom Crkve bosanske njezini su rukopisi prestali biti u funkciji, no neki su
preivjeli jer su bili koriteni u liturgiji srpske Pravoslavne crkve.
Knjiga Interrogatio Iohannis skup je mitova i vjerovanja heretikih umjerenih
dualista, a rukopis je sauvala Inkvizicija za koju je nainjen latinski prijevod. Original koji je
donesen iz Bugarske od katarskoga biskupa Nazarije, za koji se sumnja da je bio pisan
slavenskim ili grkim jezikom, nestao je. Ona je jedan od najvanijih dokaza o idejnoj
povezanosti izmeu krstjana, bogumila i katara.
Djelo Interrogatio Iohannis je posve pouzdano vrelo za upoznavanje krstjana.
Dijelovi teksta u kojem se tvrdi da Isus Krist krsti Duhom Svetim i da se samo tako postie
oprost te da je Bog stvorio svijet, ali ne vlada vidljivim svijetom, ukazuju na uenja koja
pripadaju umjerenom dualizmu.
Tekst Ivanovih pitanja pripada u rijetke teoloke spise koje moemo nazvati cjelovitim
katekizmom krstjanskog vjerovanja. On pretpostavlja bugarsko podrijetlo Ivanovih pitanja,
sauvanih u dvjema gotovo identinim latinskim redakcijama, bekoj i karkasonskoj.
40
POPIS SLIKA
Sl. 1. Ploa Kulina bana naena kod Visokog. Izvor: Wikipedia

URL: https://bs.wikipedia.org/wiki/Kulin_ban
Sl. 2. Hvalov zbornik iz 1404. godine. Evanelist Luka umae pero u mastionicu Iznad njega
je njegov simbol, vol. Izvor: Nazor, Anica. Rukopisi crkve bosanske. // Fenomen Krstjani u
srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za
istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 562.
41
LITERATURA
1. Ani, M. Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea //

Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek.
Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005.
Str. 11-25.
2. Brandt, M. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. Zagreb: kolska knjiga, 1995.
3. Brkovi, M. Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema

bosni i humu. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik
Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za
povijest, 2005. Str. 129-178.
4. okonaj, E. Hrvatska i svijet od prapovijesti do francuske revolucije : udbenik iz

povijesti za srednje strukovne kole. Zagreb : Meridijani, 2003.
5. Franzen, A. Pregled povijesti Crkve. 5 izd. Zagreb : Kranska sadanjost, 2004.
6. Hebrang Grgi, I. Cenzura : neizostavan imbenik razvoja ljudske misli i drutva. //

Aleksandru Stipeviu s potovanjem / urednik Miroslav Tuman. Zagreb : Zavod za
informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta
Sveuilita, 2008. Str. 135-166.
7. Jalimam, S. Bosanski krstjani drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i

Huma. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo
anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za
povijest, 2005. Str. 179-192.
8. Joli, R. Bogumili ili krstjani? // Posuki zbornik I / urednik Jerko Ore. Posuje :
Matica hrvatska, 1996. Str. 7-46.
9. Josipovi, M. Literarna ostavtina krstjana Crkve bosanske i dualistiki svjetonazor. //

Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek.
Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005.
Str. 563-586.
10. Kranstvo : povijest i religija : religijska kultura za tolerantnu zajednicu : knj. 2. /

priredila Sanja Mahalec. Zagreb : Edicije Boievi, 2010.
42
11. Le Goff, J. Civilizacija srednjovjekovnog Zapada. Zagreb : Golden marketing, 1998.
12. Lucka, E. Torquemada i inkvizicija u panjolskoj. Zagreb : Novo pokoljenje, 1951.
13. Malcolm, N. Povijest Bosne. Zagreb : Erasmus, 1995.
14. Nazor, Anica. Rukopisi crkve bosanske. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj

Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut za istoriju u
Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 539-562.
15. Pelc, M. Pismo knjiga slika : uvod u povijest informacijske kulture. Zagreb :
Golden marketing, 2002.
16. Povijest Hrvata : knj. 1. : srednji vijek / urednik Franjo anjek. Zagreb : kolska
knjiga, 2003.
17. Stani, H. Digitalizacija. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 2009.
18. Stani, H. Digitalizacija kao mogunost zatite i predstavljanja batine. // Zbornik

radova 11. proljetne kole kolskih knjiniara RH - Crikvenica 1999. / uredila Vinja
eta. Rijeka: Prva suaka hrvatska gimnazija u Rijeci; Ministarstvo prosvjete i porta
RH, 2000. str. 57-61.
19. Stipevi, A. Cenzura u knjinicama. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za

informacijske studije Odsjeka za informacijske znanosti, 1992.
20. Stipevi, A. O savrenom cenzoru iliti Prirunik protiv tetnih knjiga i njihovih
autora. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994.
21. Stipevi, A. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006.
22. Stipevi, A. Socijalna povijest knjige u Hrvata : knjiga I. : srednji vijek. Zagreb :
kolska knjiga, 2004.
23. Stipevi, A. Sudbina knjige. Lokve : Naklada Benja, 2000.
24. agi-Buni, T. J. Povijest kranske literature : sv. 1 : patrologija : od poetka do sv.

Ireneja. Zagreb : Kranska sadanjost, 1976.
25. anjek, F. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta

na kranskom zapadu u 12./13. stoljeu. // Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu,
32(2003), str. 11-16.
43
26. anjek, F. Interrogatio Iohannis (Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske
provenijencije, i dualistiko poimanje stvaranja svijeta u srednjem vijeku. // Croatica
cristiana periodica. 5, 7(1981), str. 43-64.
27. anjek, F. Papa Inocent III. (1198.1216.) i bosansko-humski krstjani. // Fenomen

Krstjani u srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ;
Zagreb : Institut za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 425-
440.
28. anjek, F. Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana. // Prilozi za

izuavanje hrvatske filozofske batine. 21, 1/2(1995), str. 7-23.
29. idak, J. Heretika Crkva bosanska. // Slovo. 27( 1977), str. 149-184.
30. kegro, A. Bilino polje primjer jedne historiografske kontroverze. // Fenomen

370.
31. Tadi, K. Rad u knjinici. Rijeka : Naklada Benja, 1994.
32. Tajna knjiga Ivanova i Djela Ivanova / uvod i prijevod na engleski Frederik Wisse;
prijevod i napomene M. R. James; prevela s engleskog Vlasta Mihavec. Zagreb :
TELEdisk, 2002.
33. Zirdum, A. Franjevci i bosansko-humski krstjani. // Fenomen Krstjani u

srednjovjekovnoj Bosni i Humu / urednik Franjo anjek. Sarajevo ; Zagreb : Institut
za istoriju u Sarajevu : Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 499-538.
34. Zovki, M. Uporaba svetoga pisma meu bosanskim krstjanima. // Fenomen

610.
44
Mreni izvori
1. Depo Portal; Zavren projekt digitalizacije zbirke vrijednih starih rukopisa

neprocjenjive vrijednosti. Dostupno na: URL: http://depo.ba/clanak/71322/zavrsen-
projekt-digitalizacije-zbirke-vrijednih-starih-rukopisa-neprocjenjive-vrijednosti
2. Fondacija Mak Dizdar; Stari bosanski tekstovi. Dostupno na: URL:
http://makdizdar.ba/stari-bosanski-tekstovi/
3. Franjevakog medijskog centra u Sarajevu Svjetlo rijei. Dopstupno na : URL:
http://www.svjetlorijeci.ba/clanak/2576/bih/krstjani-crkve-bosanske
4. Hrvatska enciklopedija. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav Krlea,
copyright 2016. Dostupno na: URL: http://www.enciklopedija.hr/
5. Hrvatska kulturna batina. Dostupno na: URL: http://www.kultura.hr/O-
nama/Nacionalni-program-digitalizacije
6. Hrvatski obiteljski leksikon. Mreno izd. Zagreb : Leksikografski zavod Miroslav
Krlea, 2008. Dostupno na : URL: http://hol.lzmk.hr/
7. Matica hrvatska; Hrvatska revija. Dostupno na: URL:
http://www.matica.hr/hr/333/BOSANSKO-HUMSKI%20KRSTJANI/
8. Nacionalna i sveuilina knjinica. O Digitaliziranoj batini. Dostupno na: URL:
http://db.nsk.hr/HeritageUnits.aspx?id=197
9. Nacionalna i sveuilina knjinica. Projekti digitalizacije grae NSK koji se provode u
okviru projekta "Hrvatska kulturna batina". Dostupno na: URL:
http://db.nsk.hr/HeritageUnits.aspx?id=749
10. Nacionalna i sveuilina knjinica. Zbirka rukopisa i starih knjiga. Dostupno na:
URL: http://www.nsk.hr/zbirka-rukopisa-i-starih-knjiga/
11. Rogi A. Kree digitalizacija starih i rijetkih rukopisa na glagoljici, latinici i bosanici.
Dostupno na: URL: http://www.zadarskilist.hr/clanci/24012016/krece-digitalizacija-
starih-i-rijetkih-rukopisa-na-glagoljici-latinici-i-bosancici
45
SREDNJOVJEKOVNI APOKRIFNI SPISI I BORBA PROTIV CENZURE
TAJNA KNJIGA IVANOVIH PITANJA
MEDIEVAL APOCRYPHA AND A FIGHT AGAINST CENSORSHIP

"THE SECRET BOOK OF JOHN"
SAETAK
Apokrifne knjige zastupljene u prvome kranstvu upotrebljavaju dijaloki stil u kojem Isus
razgovara sa svojim uenicima o misterijima vjere te im, u obliku odgovora na pitanja to mu
ih postavljaju, objanjava tajne postanka svijeta i ivota poslije smrti koje kanonska Evanelja
ostavljaju skrivenima. Apokrifna i heretina apokalipsa iz 13. stoljea, poznata kao Tajna
knjiga Ivanovih pitanja, sauvana na latinskom jeziku, upotrebljavala se u liturgiji bosansko-
humskih krstjana te pomou nje se otkriva u kakvom vjerskom okruenju je ivio ovjek
Bosne srednjega vijeka. Prema svom sadraju Interrogatio Iohannis pretendira da ga se zove
cjelovitim katekizmom vjerovanja krstjana Crkve bosanske te pretpostavlja bugarsko
podrijetlo knjige.
KLJUNE RIJEI
Crkva bosanska; Krstjani; Apokrifi; Tajna knjiga Ivanovih pitanja; Ivanova pitanja;
Interrogatio Iohannis; Interrogatio Johannis; Dualizam; Hereza;
SUMMARY
Early Christian apocrypha use a dialogue style where Jesus talks to his disciples about the
mysteries of faith, explaining them through answers to their questions the secrets of the world
creation and life after death that canonic Testaments dont reveal. The 13th-century
apocryphal and heretic apocalypse known as The Secret Book of John, preserved in Latin,
was used in the liturgy of Bosnian and Hum Christians, and it gives an insight into the
religious context of life in medieval Bosnia. As indicated by its content, Interrogatio Iohannis
aspires to be a complete catechism of beliefs of the Bosnian church Christians, and assumes
the Bulgarian origin of the book.
KEY WORDS
Bosnian church; Christians; Apocrypha; The Secret Book of John; Johns questions;
Interrogatio Iohannis; Interrogatio Johannis; Dualism; Heresy
46
IVOTOPIS
Roen sam 11. 12. 1978. godine u Zagrebu. Nakon zavrene Klasine gimnazije 1997. godine
upisujem Pravni fakultet u Zagrebu te studiram sa statusom izvanrednog studenta. U
Nacionalnoj i sveuilinoj knjinici zapoljavam se 2003. godine te u istoj ustanovi radim od
tada. 2006. godine upisujem se na izvanredni struni studij na Visokoj koli za poslovanje i
upravljanje Baltazar Adam Kreli s pravom javnosti u Zapreiu. Studij zavravam u roku
te stjeem 180 ECTS bodova i naziv struni prvostupnik ekonomije na usmjerenju
menadment u kulturi. 2010. godine pristupam strunom ispitu za zvanje knjiniar te ga
polaem s izvrsnim uspjehom a 2011. godine se zapoljavam na radnom mjestu knjiniara u
Odsjeku za obradu serijskih publikacija na kojem radim i danas. 2013. godine upisao sam
izvanredni studij bibliotekarstva na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
47

Hindu Jezik

Загружено:

Сведения о документе

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Hindu Jezik

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

SVEUILITE U ZAGREBU

SREDNJOVJEKOVNI APOKRIFNI SPISI I BORBA PROTIV

Mentorica: dr. sc. Ivana Hebrang Grgi, doc.

Zagreb, lipanj 2016.

Povjesniari se nisu u potpunosti usuglasili oko granica vremenskoga razdoblja

2.1. Crkva i pismenost u srednjem vijeku

2.2. Hereza srednjega vijeka

Bosna i Hum, a poslije Bosna i Hercegovina, oznaava zemljopisni pojam teritorija

Iz arheolokih ostataka crkava po Bosni moe se zakljuiti da su sve graene po

Sl. 1. Ploa Kulina bana naena kod Visokog.

Sljedei vaniji spomen je u Bilinopoljskoj izjavi iz 1203. godine kada su bosansko-

5.1. Pismo i jezik na podruju srednjovjekovne Bosne

Bosna je po svome poloaju na raskriju raznih interesa i krianju raznovrsnih

Povelja bosanskog bana Kulina napisana je 1189. godine i najstariji je do sad

5.3. Potreba digitalizacije starih bosanskih rukopisa

Razvoj projekata digitalizacije kulturne batine od velikoga je nacionalnoga znaaja za

Kulturni procvat pokrenut na dvoru Karla Velikog nazvan je karolinkom renesansom

Voditelj samostanske knjinice bio je zaduen da se rukopis dostavi pisaru koji je on

7.2. Znaaj apokrifne kranske literature

Kranska literatura koja se naziva apokrifnom, a koja se poela iriti u 2. stoljeu,

7.3. Podjela kranskih apokrifa

Spisi koji su se ouvali u idovskim krugovima onoga vremena a veu se uz svete

Osim etiri evanelja i Pavlovih poslanica, srednjovjekovni su dualisti, najvie

9.1. Beka redakcija

Pretpostavlja se da je beki rukopis nastao na prijelazu iz 12. u 13. stoljee na

9.2. Karkasonska redakcija

Na prijepisu karkasonskog rukopisa za Kraljevsku (Nacionalnu) biblioteku u Parizu,

9.3. Kratak pregled teksta Interrogatio Iohannis

9.4. Utjecaj apokrifa Interrogatio Iohannis na vjerska uenja bosansko-humskih

Krstjani su u skladu s takvim tumaenjem zasnivali svoja vjerska uenja te su prema

anjek, F. Interrogatio Iohannis(Ivanova pitanja), katarski apokrif slavenske provenijencije, i dualistiko

Da bi se pokuao rijeiti problem nauka Crkve bosanske, nezaobilazni su izvori

Sl. 1. Ploa Kulina bana naena kod Visokog. Izvor: Wikipedia

1. Ani, M. Bosanska banovina i njezino okruenje u prvoj polovici 13. stoljea //

2. Brandt, M. Srednjovjekovno doba povijesnog razvitka. Zagreb: kolska knjiga, 1995.

3. Brkovi, M. Bosansko-humski krani u kriitu papinske i ugarske politike prema

4. okonaj, E. Hrvatska i svijet od prapovijesti do francuske revolucije : udbenik iz

5. Franzen, A. Pregled povijesti Crkve. 5 izd. Zagreb : Kranska sadanjost, 2004.

6. Hebrang Grgi, I. Cenzura : neizostavan imbenik razvoja ljudske misli i drutva. //

7. Jalimam, S. Bosanski krstjani drutvenom i politikom ivotu srednjovjekovne Bosne i

9. Josipovi, M. Literarna ostavtina krstjana Crkve bosanske i dualistiki svjetonazor. //

10. Kranstvo : povijest i religija : religijska kultura za tolerantnu zajednicu : knj. 2. /

12. Lucka, E. Torquemada i inkvizicija u panjolskoj. Zagreb : Novo pokoljenje, 1951.

13. Malcolm, N. Povijest Bosne. Zagreb : Erasmus, 1995.

14. Nazor, Anica. Rukopisi crkve bosanske. // Fenomen Krstjani u srednjovjekovnoj

17. Stani, H. Digitalizacija. Zagreb : Zavod za informacijske studije, 2009.

18. Stani, H. Digitalizacija kao mogunost zatite i predstavljanja batine. // Zbornik

19. Stipevi, A. Cenzura u knjinicama. Zagreb : Filozofski fakultet, Zavod za

21. Stipevi, A. Povijest knjige. Zagreb : Matica hrvatska, 2006.

23. Stipevi, A. Sudbina knjige. Lokve : Naklada Benja, 2000.

24. agi-Buni, T. J. Povijest kranske literature : sv. 1 : patrologija : od poetka do sv.

25. anjek, F. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih pokreta

27. anjek, F. Papa Inocent III. (1198.1216.) i bosansko-humski krstjani. // Fenomen

28. anjek, F. Pojam stvaranja u Crkvi bosansko-humskih krstjana. // Prilozi za

30. kegro, A. Bilino polje primjer jedne historiografske kontroverze. // Fenomen

31. Tadi, K. Rad u knjinici. Rijeka : Naklada Benja, 1994.

33. Zirdum, A. Franjevci i bosansko-humski krstjani. // Fenomen Krstjani u

34. Zovki, M. Uporaba svetoga pisma meu bosanskim krstjanima. // Fenomen

1. Depo Portal; Zavren projekt digitalizacije zbirke vrijednih starih rukopisa

MEDIEVAL APOCRYPHA AND A FIGHT AGAINST CENSORSHIP

Вам также может понравиться