ODNOSI IZMEU OPE CRKVE I POSEBNIH CRKAVA*

Henri de Lubac

Nunc est hora veritatis. Certo notio clare exigitur de natura

Ecclesiae localis. (Kardinal W right)**
Od pofefcka se, znam, u kranstvu govori, u jednini, o Crkvi k o ja je
jedina i, u mnoini, o Crkvama ko(je su jednako brojne kao i gradovi
u kojiima se ta jedina Crkva proirila.1
Jedina Kristova Crkva je opa, ona je katolika. Crkve su openito
nazvane po? ;bne Sli mjesne. Ta su dva naziva (epiteta) esto pove
zana ili se bez razlike uzimlju jedan um jesto drugoga. K ratak pregled
bilo teolokih spisa, bilo, jo odreenije, komentara koje je pobudio
posljednji sabor, bilo pak biskupskih tekstova (na rim skoj sinodi 1969)
pokazuje da se i danas jednako sluimo jednim ili drugim nazivom.2
To je ipo sebi ispravno. Pa ipak, dainas bi moglo biti korisno da, bar u
nekim sluajevima, prihvatimo toniju terminologiju. Zaista, nasuprot
rijei opa Crkva, navedeni smo da, prema kontekstu i obraivanim
pitanjim a, govorimo o Crkvama u dva form alno dosta razliita smisla.
Odatle proizlazi dvosmislenost. ini se da je p rije svakoga pokuaja
ocjene vnijdndsti ili doktrinannoga suda potrebno razjanjenje. Bilo
bi; idafcte, (kortenoi da razluimo ta diva smisla a Ikojima se radi zbog

* P a ta r de L ubac nara je poslao ovaj lanak za C rkv u u sv ije tu . Urednitvo se toplo zahva
lju je P atru de Lubacu, jednom od najveih teologa naega stoljea, na suradnji u naem
asopisu.
** Sad Je as Istine. Doista je potreban ja sa n pojam o naravi m jesne Crkve.
1 Usp. LG, 26, 1: Ta se Kristova Crkva uistinu nalazi u svim zakonitim m jesnim zajed
nicam a, k o je se, ako su u vezi sa svojim pastirom , i sam e u Novom Zavjetu nazivaju
Crkvam a.
2 Isti autor, na prim jer, pie da je biskup -sredite m jesn e Crkve 1 da on osigurava
vezu svoje Crkve posebno s Crkvom. Jed a n drugi autor p ie: Posebna (tj. m jesna)
C rkva. Drugi opet raspravlja o postojeem odnosu Izmeu m jesne 1 ope Crkve
itd. itd.

5
dotine upotrebe dvaju naziva: u prvom bi se sluaju govorilo o poseb
nim Crkvama, u drugom o mjesnim Crkvama.
To je upravo uinio (a da, ini se, nije imao nakanu pouavanja) II vati
kanski sabor. Konstitucija Svjetlo naroda, u etiri navrata, u svom tre
em poglavlju, pod posebnom Crkvom oznaava zajednicu s kojom
upravlja biskup:
Kolegijalna se veza pokazuje i u meusobnim odnosima pojedinih bis
kupa s posebnim Crkvama i s opom Crkvom (23, 1).
Pojedini su pak biskupi vidljivo poelo i tem elj jedinstva u svojim po
sebnim Crkvama (23, 1).
Pojedini biskupi koji se postavljaju na elo posebnim Crkvama (23, 2).
Biskupi upravljaju posebnim, njim a povjerenim Crkvama . . . (27, 1).
S druge strane, u 23. broju, etvrti odjeljak, govori se o skupinama (po
sebnih) Crkava organski spojenih, k oje ne dirajui u jedinstvo v je r e . . .
imaju vlastitu disciplinu. . . . Te skupine su nazvane m jesnim Crkva
ma.
Iste su rijei upotrebljene u Dekretu o pastirskoj slubi biskupa; drugo
poglavlje toga dekreta nosi naslov: Biskupi i posebne Crkve ili biskupije;
u 11. broju se kae: Biskupija s e . . . povjerava biskupu . . . tako da . . .
tvori posebnu Crkvu i jo : Pojedini biskupi kojima je povjerena
briga za posebnu C rk v u . .. . Isto tako u Dekretu Ad Gentes, o miisij-
skoj djelatnosti Crkve, u treem poglavlju: O posebnim Crkvama, u 20.
broju sto ji: Budui da posebna Crkva mora to savrenije odraavati
opu C rk v u . . . i dalje (20, 2): Da se to m isijsko djelo posebne Crkve
uzmogne provesti.. .3

Od ta dva tako odjeljena smisla n ajstariji je i najglavniji oito onaj na

k oji Sabor misli kad govori o posebnoj Crkvi. U doktrinarnom izla
ganju u odnosu izmeu Crkve i Crkava, autori se obino pozivaju
na klasine tekstove sv. Ignacija Antiohijskog. Tako na rim skoj sinodi
1969. godine msgr Gilbert Ramanantoanina navodi: Lik posebne Crkve,
kao to je oito u poslanicama sv. Ignacija, predstavlja b isk u p a. . . Ono
to tvori tu Crkvu jest oku pljanje naroda oko biskupa k o ji pouava
vjeru i slavi euharistiju, to je , kako kae Svjetlo naroda (26, 1), zajed
nica oko oltara pod biskupovom sv. slubom. Posebna Crkva n ije odre
ena po topografiji ili po nekoj drugoj naravnoj ili ljudskoj stvarnosti,

3 Naravno, ovdje dolazi u obzir, kao i tijek om povijesti, slodobna stran a u izbo ru rije i.
J e r , posebna je Crkva isto ta k o i m je s n a : to je congregatio localis (LG, 26, 1). Moda
je tu ipak nezgoda u tome to je odreujem o po nekoj geografskoj oznaci n aziv aju i je
m jesnom Crkvom. Zbog toga bi vein a (zbog velike tonosti) h tjela izbaciti r ije d ijeceza
k o ja po svome porijeklu moe izazvati misao o administrativnom okrugu, slin u starim
dijecezam a rim skoga carstva ili francuskim oblastim a. Mi, uostalom, neem o d avati veliku
vanost ovdje predloenoj term in ologiji, vano je da se razumijemo o sam im stvarim a.
P rim jetit emo, s druge stran e, da se D e k r e t o isto n im k a to li k im C r k v a m a slui razli
itom term inologijom . On shvaa izraz posebne Crkve u mnogo irem sm islu. N jegov
drugi o d jeljak je naslovljen P e s e b n e C r k v e ili o b r e d i. Crkva-obred je zajed n ica s h ije
rarhijom k o ja je , u sebi autonom na, . . . u savrenom zajednitvu s drugim C rkvam a i s
opom Crkvom* (msgr Neophytos Edelby, u V atican II, L es E g lises o r ie n ta le s c a t h o liq u e s ,
d. du Cerf, 1970 ,s. 143). Radi se, praktino, u prvom redu o partijarkim C rkvam a k o jih
drvenu duhovnu batinu treba ouvati. U tom bi sm islu sva latinska Crkva, k o je je p atri
ja rh rim ski biskup, tvorila posebnu Crkvu. Uostalom , ta term inologija vrlo m alo odgovora,
jednako kao to ni obred, ako ga se porazum jeva samo pod pojmom litu rg ijsk e p redaje,
ne bi bio ni jed in i elem enat, ni u v ijek jedan od elem enata po k ojim a se razlik u ju te
posebne Crkve kao to nam to tum ai m sgr Edelby (usp. ss. 140143; v id jeti tak o er
ss. 99 i 157). Mi ovdje ne moemo ulaziti u pojedinosti.

6
nego po tajni vjere. Njezino je m jerilo, m i emo kazati, u biti teolo
koga reda.4
Nije, meutim, potpuno osta stvar sa skupinama Crkava o kojima govori
Sab or (LG, 23, 4). Te razliite skupine iako ih je odabrala Boja
providnost im aju u svojoj strukturi neto kontiingentno i inbenici
koji su inili da budu uspostavljene barem su djelomino ljudskoga reda.
One Im aju svoju disciplinu, svoj nain liturgije, svoju teoloku i du
hovnu batinu sasvim pravilno, je r (tj, dok) sve to postoji i razvija
se ne dirajui u jedinstvo vjere i boansko ustanovljenje ope Crkve.
N ajstarije od tih skupina su zbog vie razloga asne: to su drevne patri-
jark e Crkve; ali mogu, tijekom stoljea, nastati i druge, razliite vrste,
prema razdobljima povij est i. Njihovo je m jerilo, rei emo, dobrim dije
lom, socijalno-kulturnoga reda.
Odatle slijedi da bi posebna Crkva i m jesna Crkva, kako smo ih oznaili
i ako se mogu apstraktno suprotstaviti jedna drugoj, nastale, tako rei,
iz obrnutoga kretanja. Posebna Crkva, kao takva, uvijek je 'opa;, ona
je svom svojom biti okrenuta prema jedinstvu; nije, dakle, potrebno
bilo bi aik suvino - navoditi (kao u sluaju skupina koje nazivamo
m jesnim Crkvama) da ona postoji ne dirajui u jedinstvo v je r e ...
U svakoj je (posebnoj) Crkvi, u naelu, prisutna opa Crkva. U svakoj
jet osnovna dunost biskupa, da pazd da bi vjera koju ispovijeda- bila
v jera aijele Crkve i da slavi Euharistiju koja je istodobno mistian i
vidljiv vez katolikoga jedinstva. Svaka je iva stanica u kojo j je pri
sutan sav ivotni m isterij jedinstvenoga tije la Crkve, svaka je otvorena
na sve strane vezama zajednitva i sam o preko te otvorenosti uva svoj
crkveni bitak (J. Ratzinger).
Zbog toga to je ona sastavljena od posebnih Crkava, u kojim a postoji
hijerarhija ili je nema, moi e se to isto kazati, jasno, i o Crkvi koju
mi ovdje nazivamo mjesna. Ali, zbog toga to ona tvori takvu odre
enu skuplinu, ta m jesna Crkva odlikuje se nizom posebnih crta po koji
ma se razlikuje od dmgiih; upravo se u tome sastoji njezina vlastitost.
Ona nado naglaava one razlike koje, po potrebi, istie protiv nerazu
m ijevan ja drugih skupina ili protiv pokuaja jednolikosti.
To je jo jednom u spomenuti pravilno. Ne sm ije se tome davati
ni m alo pejorativnog priimisla. Naprotiv. Ako samo Crkva koju mi ovdje
nazivamo posebna tvori dio tem eljne strukture ope Crkve (koja se samo
u n jo j ostvaruje), m jesna Crkva n ije stoga m anje korisna, tovie ona
je neophodna za dobro Crkve. Ona elementu Bojega jedinstva pridru
uje elemenat ljudske raznolikosti, uvruje tako ono jedinstvo nadna
ravnoga i naravi (iM ljudskoga), u emu se prepoznaje sve to je
izvorno katoliko. Stvarno i ivo jedinstvo Crkve ne sastoji se u jedno-
likosti: ono je dogovor, sklad.5
Samo, da bi se ostvario sklad, raznolikost se mora uzeti u bitnom kre
tan ju prema jedinstvu. Mjesna Crkva ne bi vie igrala svoju ulogu i ne
4 V. npr. H. M. Legrand, u P a sto ra ln o j slu b i b is k u p a , coll. Unarn sa n cta m , 71, 169, ss.
104113.
6 Crkva je uv ijek nastojala . . . da redom prih vaa ta razliita m jesn a bogatstva kojim a
se njezino jedinstvo iz dana u dan sve vie obogau je. U toj raznolikosti m jesnih Crkava
k o ja ide za jedinstvom plodnije se iDokazuje k a to lik i (opi) k arak ter nepod jeljene Crkve.
(S y n o d u s E p lsc o p o ru m , 1969, E x p o sltto et e x p lic a t o re la tio n is d e p a r te doctrin li , s. 9).

7
bi zasluivala svoje me kad bi se iznevjerila vlastitom dinamizmu po
sebnih Crkava koje objed in ju je.6 Upravo do toga moe doi kada je u
opadanju onaj inamizam vjere. U tom se sluaju Ijuidi vie zalau za
ljudsku raznolikost koju predstavljaju, nego za nadnaravno jedinstvo
kojemu pripadaju. Poputa se centrifugalnim kretanjim a ,um jesto da se
njim a vlada. Nema vde, onda, zajednikoga usm jerenja i sklada, nastaje
razilaenje i poputanje crkvenoga veza. Ispravna injenica raznolikoga
plur aliteta koju, s m anje ili vie snage, uvijek nameu geografske okol
nosti, klima, temperarci enat, povijest, drutveni razvoj itd. ta in je
nica koja je u sebi dobra i p rovid en ci jalna otvara v-ata jednostranom
i neumjerenom isticanju dokM narnog pluralizma.
Kardinal Maouchi je, na rim skoj sinodi 1969, vrlo dobro govorio o pra
vilnom pluralitetu: Taj pluralitet je (prema II vatikanskom) u najuem
jedinstvu zajednitva uvijek pripadao tradiciji apostolskih Crkava.
Uostalom, sama ga rije zajednitvo sadrava, kako je to na isto j sinodi
prdmjetio kardinal W ojtila : Zajednitvo, naime, oznaava pod dinami
kim aspektom jedinstvo k o je se izmeu mnogih i razliitih m ora, putem
saobraaja, sve dublje i plodnije ostvarivati. Pluralitet, dakle, ak. raz
nolikost, treba uvijek uzim ati s obzirom na zajednitvo, s tenjom za
jedinstvom.
Tu tenju za jedinstvom rui upravo doktrinarni pluralizam. Povijest
Crkve nam otkriva vie prim jera tih njegovih kobnih plodova. On po
staje osobito opasan kada se odvija na razini nacije. I ne moe se tvrditi
da je ta opasnost danas nestvarna. Svjedoanstvo za to, izmeu ostalih,
neka bude ona tuba koju je kardinal Zoungrana izrazio na sinodi 1969:
K oji put se nae neki ,nacionalizam , zaista protukatoliki. Dok apostol
Pavao radije govori o Crkvi Bojoj koja je u Konfetu, Rimu itd. u vijek
i posvuda ista, ti ljudi, naprotiv, suprotstavljaju Orkvu u jednom narodu
Crkvi u drugom kraju. Takav crkveni nacionalizam bi se, u svojim te
njam a za autonomijom,7 nepravilno skrivao iza onoga to nas ui II vati
kanski sabor bilo o posebnoj, bilo o mjesnoj Crkvi.
K ra jn ji je lijek za tu opasnost koja je stalno prisutna pod razliitim
oblicima kolegijalna veza biskupa k o ja je opa. Da bi taj lije k postao
5Do uspjeniji, sadanja organizacija biskupskih konferencija moe u od
reenim okolnostima biti korisna : ona moe, u tenji za jedinstvom svih,
uspostaviti neku vrstu postaje kao to su u stvari velike p atrija rije
(ma da su, s druge strane, razliite).8 Meutim, prvotni cilj tih kon fe
rencija je mnogo ui, neposredno praktian, i njihova aktivnost jio
vie aktivnost njihovih kom isija ne predstavlja sama po sebi vren je
kolegijaliteta.9 I ne moe se a prionu iskljuiti pretpostavka, da ta orga-
8 Sve to je ovdje reeno o m jesn o j Crkvi kao o m anje-vie kontingentnoj i lju d sk o j
skupini posebnih Crkava odnosi se, naravno, jednako na svaku posebnu C rkvu, iak o ne
vie kao takvu (tj. zato to je povezana sa svojim pastirom i s njim ok u p ljen a u Duhu
Svetom po Evanelju i E u h a ristiji , v. O p a s tir s k o j slu b i b is k u p a , 11) nego zato to
je ona, sabrana s drugim ili ne, po svojim ljudskim posebnostim a, m jesna C rkv a.
7 Paradoksalno, ali u skladu sa strastvenom logikom , ta tenja za m jesnom autonom ijom
moe izazvati tenju k o ja bi eljela da se opa Crkva uredi prem a svojim posebnostim a.
8 Usp. M. J . Le Guillou, u L a c o ll g ia lit p is c o p a le , 1965, s. 172: P o staje apostolskoga
kolegij aliteta su prava sredita z a je d n itv a . . . T a velika sjed ita svojim m eusobnim
zajednitvom sim boliziraju apostolat. Ona, svojom konvergencijom , izraavaju njegovu
opu sliku.
To pokazuje sam a struktura "Dekreta o p a s tir s k o j slu b i b isk u p a . Moe se jo vidjeti
kom entar m sgra O ndina u U n am s a n c ta m (t* 74, d.du Cerf, Pariz, 1969), ss. S283.

8
nizad ja, u odreenim sluajevima, moe im ati suprotan utjecaj i u ne
bom obliku jaati tenju narodnih Crkava- k o je su voene potpuno
suprotnim poticajima o;d poticaja Duha Bojega. Zbog toga je vano da
nikad ne zaboravimo bitno opu narav kolegijalnoga veza.10
T aj kolegijalmi vez ide od svake posebne Crkve do svih drugih, od sva
koga poglavara Crkve od svih drugih, budui da je svaki od njih zajed
niki odgovoran za Kristovu Predaju, kao to su to bili Dvanaesto
rica ikojih m isiju nastavljaju. I unutar te ope mree od koje se sastoji
jedina Boja Crkva postaji sredite, obavezna oznaka (Ratzinger) : po
sebna Rim ska Crkva kojom upravlja nasljednik Petra, poglavara Dva
naestorice. Crkva je naime u biti ,P etar i oni koji su s njim (J. Goi-
spn). Tako je, ,dakle, s Rimskom Crkvom, ona nuno mora sa soboiin
sloiti svaku Crkvu, kako je govorilo sv. Iren e j.11 Pozivanje na Petra je,
ako se talko moe kazati, kratki nain k oji je sam K rist uspostavio da
bi osigurao jedinstvo.
Pojedinosti ustanova u kojim a se ostvaruje to tem eljno pozivanje m ije
n ja ju se prema m jestim a i vremenima, kao to to jasno pokazuje poVijest
kanonskoga prava. Ali preko uzastopnih podeavanja, koje moramo uvi
je k pronalaziti, nastaje bolje zajednitvo, tj. ono tem eljno jedinstvo po
Duhu Svetomu k o ji sve upravlja u Crkvi za promicanje kraljevstva Bo
jega (kard. Garrone, sinoda 1969). Neke decentralizacije, na prim jer,
mogu b iti uputne, ali se nikad ,ne sm iju shvatiti kao slabljenje tog veza
jedinstva. Zatvaranje u se i zauzimanje odstojanja od sredita ne mogu
ni n ajm an je koristiti n i inicijativi, n i plodnoj aktivnosti nijedne m jesne
ili poseibne Crkve. Takvo bi ih dranje moglo samo uiniti neplodnima.12
Svaka je Crkva sa svojim pozivanjem na Petra zatiena u svojoj neo
visnosti pred svjetovnim pritiscima svih vrsta, i ma odakle dolazili, k o ji
se mogu vriti na nju (u nae dane, pa i u slobodnim zemljama gdje je
Crkva teoretski slobodna u odnosu na dravnu vlast izloena je mnogim
ovisnostima s obzirom na tiranske snage m iljenja). U tom pozivanju
takoer svaka Crkva nalazi zatitu svoje osobnosti. To pozivanje, ta j ne
posredni vez s Rimom, najuspjenije odrava vjem ost svakoga lana
Crkve svaki put kad ga neka unutarnja kriza stavi na kunju. Tada je
odluno osobno Petrovo posredovanje. I ovdje nam povijast rjeito go
vori: niisu billi tako rijetk i sluajevi kad je vjernicima bila vdo potrebna
doktrinarna orijentacija k o ja n ije b ila potpuno jasn a u nauavan ju n ji
hova biskupa. Moe se ak pitati: Nisu li sami biskupi potrebni da fiih
,uvrsti njihova glava, Petrorv nasljednik koliko za njihovo ohrabre-

10 Usp. m sgr W. Onclin, L a collgialit episcopale l tat habituel ou latent, u Concilium,

8, 1965, t. 2, ss. 7988. Neka nam bude doputeno ovdje podsjetiti na ono to smo o toj
stvari pisali 1967. god. u Paradoxe et m ystre de l Eglise, Pariz, Aubier, s. 41: N auka
k oleg ija liteta je moda, u nagloj ivahnosti svoga oivljavanja, u opasnosti da se, u duhu
nekih, teoretski i praktino prilagodi lju dskim uzorim a. U opasnosti smo moda da b es
k ra jn o istraujem o naine organizacije k oleg ijaln og djelovanja, zaboravljajui, s jedn e
siran e, da sam o kolegijalitet boanskoga prava zanim a o p u Crkvu i s druge da se njegov
n a jred o v itiji nain d jelov anja ne sasto ji u v ren ju bilo k oje ju risd ik cije, nego u ivom
interesu da svaki lan opega episkopata, na tra ja n nain, istodobno pridonosi v je ri
Crkve, njezinoj disciplini, njezinu ivotu, iren ju k raljev stv a Bojega, i to u sv ijesti sv o je
osobne odgovornosti.
11 A d v e rs u s H ea reses, 1, 3, c. 3, n. 2; S o u rc e s c h r tie n n e s , 34, s. 103.
12 T ak o er se, govorio je kard. G arrone, od nas (biskupa) p rije svega oeku je da p itan je
o odnosim a izmeu biskupa i Svete Sto lice doista i stvarno bude traen je pogodnijih
n ain a za pronalaenje jedinstva u hitnom p osla p ro m ican ja i b ra n jen ja vjere.

9
 nje i da mogu nauavati sa svim jamstvom, toliko za ojaan je njihova
dktrinarnoga auktodteta meu vjernicim a?13
Tenja za slabljenjem veza sa sreditem koja se ima nekoliko godina
ovdje-ondje oituje istodobno je, usprkos rijeim a koje k o ji put vara
ju , tenja za ruenjem veza opega kolegijaiiiteta.14 Tu p rijetn ju koju
spomenuta tenja predstavlja za Crkvu n ajbolje e moi u daljiti duboka
svijjetst o ornome to je bitno u crkvenog strukturi : zajednitvo svake
posebne Crkve, u osobi njezina biskupa, s pastirom Grk ve iz Rim a, s op
im pastirom i vjenim sreditem katolikoga jedinstva.13

13 T. I. JIm enez- rresti, L a u to r it du P o n tlf ro m a in sur le c o ll g e p is c o p a l, u L a c o ll

g ia lit p is c o p a le , 1965, s. 270.
15 Upozorimo u svezi s tim e da u francuskim prijevodim a novih litu rg ijsk ih tekstova,
tamo gdje latinski tekst im a p r o . . . papa n o str o , francuski sto ji sam o: p o u r . . . le
pape. Razlog k oji se navodi za isp u tan je naega ne v rijed i; inae bi jed n a k o vrijedio
za lzostavlja-nje rije i na u O e-nau. T a zam jenica im a pozitivnu vrijed n ost u slu aju
pape kao 1 u slu aju m jesnoga biskupa.
15 On je , naime, onaj kojem u je Gospodin rekao Pasi ja n jc e m o je . . a pasti znai
brinuti se o zajednitvu svih (kard. W ojtila). Usp. kard. W right: Nacionalne, regionalne
i sline kon ferencije vrlo su pogodne barem radi praktinih razloga. Ali kao ta k v e ne pred
stav ljaju zajednitvo s Rim om , niti u pravom smislu tvore K atoliku Crkvu. B o lje bi bilo
govoriti o bisku pijskim Crkvam a ili, jo bolje, o biskupim a razasutim po sv ijetu zajedno
.sei .svojim vjernicim a, k o ji su u zajednitvu sa sreditem vjerskoga jedinstva, tj. s rim skom
Stolicom .

10