Hrvatski strah i sram. Gdje je ponos? Vijenac, 22. XII. 2016.

59
56, Ivo Rendi-Mioevi
Svi srpski zloini u Hrvatskoj za srpske politiare su opravdana borba
protiv toboe povampirena ustatva. Poslije etnikoga ienja ne-Srba,
uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju
zloinom stoljea, a prethodno preventivno

Psihotraume i emocije imaju svoje dugo trajanje na prostorima

jugoistone Europe, gdje je u 20. stoljeu nastala i u krvi propala
Jugoslavija. Emocije su se prenosile transgeneracijski, a esto su
rezultirale destruktivnim ponaanjem stanovnitva. U tome smislu pouna
je knjiga Jeana Delumeaua Strah na zapadu (prijevod 1987.). Autor je
analizirao ugroenost kranske kulture od 14. do 17. stoljea, u
vremenima kuge, gladi, buna i osmanlijskih najezda. I na hrvatskome je
podruju bilo tih pojava, uz znatno intenzivniji strah od Turaka nego na
Zapadu.
S nastankom Jugoslavije 1918. stvoren je okvir za nove strahove,
koje su poticale naslijeene emocije iz predjugoslavenskih vremena.
Hrvatska se nala na muilitu velikosrpstva. Ljudi su zatvarani i ubijani.
Zavladao je strah, a destruktivne paranoidne projekcije u Srba i Hrvata
irile su se velikom brzinom i dovodile do reakcija u smislu psihike
osnovne reakcije borbabijeg. Hrvati su poeli reagirati. Godine 1932.
podignut je ustaki Liki ustanak, a ustae su 1934. sudjelovale u
ubojstvu kralja Aleksandra. Velikosrpski genocidni planovi iznjedrili su u
uvjetima Drugoga svjetskog rata kao obrambenu reakciju NDH.
S pobjedom komunista 1945. nametnut je ljudima strah, kojim se
vlast odravala do propasti Jugoslavije. Dakako, i danas postoje mnogi
strahovi u hrvatskome drutvu, kao to je npr. strah od rehabilitacije
etnitva i obnove velikosrpske agresije. No realan je i strah od neizvjesne
egzistencije, odumiranja nacije itd.
Kako manjina kontrolira veinu
Uz strah veliku ulogu u drutvenim zbivanjima moe imati sram. Na
meunarodnoj konferenciji Nepomireno drutvo nepomirena pamenja u
organizaciji Franjevakoga instituta za kulturu mira odranoj u svibnju
2016. u Splitu, kanadski znanstvenik koji ivi u Dubrovniku Francis
Brassard upozorio je da posramljivanje veine moe biti sredstvo
drutvene kontrole manjine nad veinom. Vrlo su efikasna sredstva
posramljivanja etiketiranje (faist, rasist, krajnja desnica, homofob...),
spreavanje povijesnih istraivanja i prokazivanje nacionalistikih
jezinih elemenata. Tim sredstvima osoba se diskreditira i zapravo
iskljuuje iz zajednice.
Sramoenje Hrvata potiu unutranji i vanjski inioci. Unutranji su
inioci raznoliki. Postkomunisti prerueni u lane liberale i socijalne
demokrate samodopadno predstavljaju sebe kao svjetlo, a sve
konzervativno kao mrak. U tim okvirima u najnovije je vrijeme izmiljena
ustaizacija Hrvatske, to propagiraju razne lijeve udruge civilnoga
drutva, mnogi knjievnici, filmski i kazalini reiseri te lijeva sredstva
javnoga priopavanja. U tome je aktivno i vodstvo Srba u Hrvatskoj, iji
elnik tako nastoji ouvati srpsku etnokorupciju, odnosno privilegiranost iz
prolih vremena. Za situaciju u Hrvatskoj kae: Evo sljedbenika poraene
ustake ideologije i promotora te politike u dananjoj Hrvatskoj, iritelja
govora mrnje, pozivatelja na nasilje i negatora antifaistikih vrijednosti.
A o dananjem buenju velikosrpstva u Hrvatskoj, rehabilitaciji etnitva u
Srbiji te odgovornosti hrvatskih Srba za agresiju na Hrvatsku ni rijei!
Sonja Biserko smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za
samoanalizu.
Snano posramljivanje Hrvata nerijetko dolazi i iz inozemstva,
tradicionalno poticano od srpske diplomacije. Na te lai nitko iz Hrvatske
slubeno ne odgovara. tovie, takvo posramljivanje podupiru, kao
primjerice predsjednik Republike Hrvatske kad je u Knesetu govorio o
ustakoj guji. Posramljivanje se dogodilo i u sluaju Zlatka
Hasanbegovia. Kulturnjaci kojima je ministar kulture uskratio novanu
potporu njegovo su postavljanje prokazali Zapadu kao ustaizaciju
Hrvatske. Nasjevi toj objedi mnogi su zapadni intelektualci estoko
prosvjedovali. Uspjeh kulturnjaka bio je potpun.
Hrvati nisu homogen narod
Nakon stoljetne etnogeneze, hrvatsko nacionalno tkivo neobino je
sloeno i rainjeno zbog velikih drutvenih razlika (plemstvo, sveenstvo,
graanstvo, seljatvo) i posebnosti mentaliteta u pojedinim hrvatskim
krajevima. S druge strane, Srbe je povijesno-drutveni razvoj navodio na
homogenost. Pod osmanlijskom vlau bili su mahom homogeni seljaci
povezani pravoslavljem. U njih se u zatvorenome drutvu razvila
mitoloka svijest utemeljena ponajprije u kosovskome mitu te je bilo lako
usmjeriti zaslijepljen narod prema automatskom i nesvjesnom
razmiljanju bez sposobnosti samoanalize. U takvu ozraju masovno je
prihvaena ideja o dominaciji Srba na Balkanu i stvaranju velike Srbije.
Premda je Srbija u 19. stoljeu kulturno napredovala, staro pleme samo je
stiglo do razvojne faze palanke, to je izvanredno protumaio srpski autor
Radomir Konstantinovi u knjizi Filosofija palanke (1981.). Pleme e u
Srbiji, tvrdi autor, doi do palanke, a nikad nee postati istinskim gradom.
Svijet palanke idealno je prost, zatvoren u sama sebe te nudi jednostavna
rjeenja. Palanaki duh trai krivca napolju, a s tim u svezi sklon je
pamfletizmu, koji ulazi u obraune s pozicija ve poznate, zadane istine. Iz
Konstantinovievih razmiljanja lako je razumjeti zato se u Srba ne
iskazuje kajanje i sram zbog mnogih srpskih zloina, kao to su barbarska
razaranja, ritualni pokolji i silovanja. Sve to bi prema njima trebala biti
opravdana borba protiv toboe povampirena ustatva. Poslije etnikoga
ienja ne-Srba i ruenja kulturnih objekata kao simbola neprijatelja,
uslijedio je u Oluji 1995. egzodus Srba, koji srpski autori nazivaju
zloinom stoljea, a prethodno preventivno ubijanje Hrvata/Ustaa ne
smatraju zloinom. Po toj paranoidnoj logici Srbima nije potrebno kajanje
i katarza, nego je to potrebno Hrvatima (Savo trbac). K tome je
potrebno preventivno sramoenje Hrvata svakom prigodom, pri emu
veliko znaenje imaju krivotvorine u svezi s jasenovakim mitom. Stoga je
revizija povijesti nuna.
U ovakvim se raspravama danas valja prisjetiti razmiljanja preuenoga
hrvatskog lingvista i enciklopedista Krune Krstia (19051987) iz 1945.
navedenih u knjizi Narod, drava, nacionalizam. On smatra da jezik, razna
obiljeja narodnosti i obiljeje zajednikoga podrijetla (iste krvi) ne tvore
samo po sebi konstitutivno obiljeje naroda. Uz to napominje da se rasna
slika nekoga naroda zbog mijeanja doljaka i starosjedilaca moe u
nekoliko stoljea promijeniti, a da narod ostane isti. Ruei miljenje o
jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, Krsti smatra da bi u realizaciji takve
kulture presudnu ulogu trebala imati zajednika drava.
Rainjenost hrvatskoga identiteta, koji obiljeavaju tokavski,
akavski i kajkavski govor, danas se u obliku meusobnih negativnih
miljenja i rugalica koristi u sramoenju Hrvata. Hrvatska je raznolikost
zaista bogatstvo, ali je i inilac pogubnoga nacionalnog rascjepa. Taj
rascjep meutim ima i dobru stranu: Hrvati kao cjelina upravo zbog
nacionalnoga rascjepa ne mogu prihvatiti jednoumne ideologije. Faizma,
zahvaljujui Radievu mirotvorstvu, za razliku od drugih zemalja (npr.
Engleske i Srbije) nije bilo u Hrvatskoj izmeu dvaju ratova, a NDH kao
sluajnu tvorevinu ratnih zbivanja i kao reakciju na prethodni velikosrpski
teror nije u potpunosti prihvatio narod. Domobrani su bili znatno brojniji
od ustaa, a branei Hrvatsku od okupatora mnogi su Hrvati prili
komunistikoj borbi, zapravo prikrivenoj boljevikoj revoluciji.
Sljednici jugoslavenskoga komunizma ele izbjei posramljivanje
zbog okrutnih zloina iz doba Drugoga svjetskog rata i poraa. Tu je svrhu
imao i lex Perkovi, kojim se htjelo onemoguiti suenje u Njemakoj
jugoslavenskom udbakom sustavu. Povijesni izvori pak potvruju
sramotu komunista (dakako i njihovih sljednika), a Huda jama (koju lijevi
i korumpirani mediji gotovo preuuju) vrhunac je te potvrde.
Komunistiki sram nastoji se prikriti neobranjivom obranom komunistikog
antifaizma, koji je za razliku od Zapada u nas uspostavio totalitarni
sustav ije su negativne posljedice vidljive i danas. tovie u okviru
velianja toga antifaizma i prikrivanja komunistikoga srama, sramote se
hrvatske vrijednosti, kojima se pridodaje obiljeje ustatva. U tome veliku
ulogu ima anakrona novoosnovana Antifaistika liga, kojoj je cilj
integracija antifaizma u temelje hrvatskoga drutva. Pritom se
zanemaruju europske rezolucije o osudi svih totalitarizama te Deklaracija
Hrvatskoga sabora o osudi zloina totalitarnoga komunistikog poretka
19451990. Radi ouvanja tradicije komunistikoga antifaizma i vladanja
nad veinom, postkomunisti odravaju kult diktatora Josipa Broza.
Odravanje kulta kojim se titi Maralovo ime trgova i ulica gradova,
takoer je ponienje Hrvatskoga naroda i, tovie, ponovno ubijanje
rtava komunizma. U doba vladavine Ivice Raana radi prikrivanja srama
koji obiljeava komuniste suspendirana je Komisija za ratne i poratne
rtve koju je Sabor osnovao 1992. Sve to uzrok je velikoga negodovanja u
Hrvatskoj i postaje kontraproduktivno za postkomuniste.
Povratak hrvatskomu ponosu
Od 1918. do danas Hrvatska i Hrvati poniavani su i posramljivani, a
njihova je kultura definirana kao vanbrano dete nenaravnog braka
dresiranog majmuna i papige (hrvatski Srbin Ljubomir Mici, 1895
1971). Konano je dolo vrijeme da Hrvati budu ponosni na svoje velikane
iz prolosti: u kulturi, znanosti i umjetnosti te drugim aktivnostima poput
vojnikih. Navest emo primjer koji potvruje zanemarivanje nae batine
i njezina doprinosa svijetu. Gotovo je nepoznato da Rusi spominju
Benjamina Dalmatina kao prvoga humanista na ruskome tlu. Dalmatin je
potkraj 15. stoljea sudjelovao u prevoenju Biblije na ruski jezik, a
potekao je iz Generalnog uilita dominikanskog reda u Zadru osnovana
1396. Dakle, Hrvati su rano imali visoko kolstvo. Takoer se ne smije
zaboraviti na vrijednu hrvatsku pravnu tradiciju (glagoljaki zakoni, statuti
komuna, obiajno pravo), koja je zabacivana od 1918. godine. Lijevi
politiari pak bezono tvrde da Hrvati nemaju demokratske tradicije, to je
jo jedan oblik poniavanja i posramljivanja.
Dananja hrvatska drava s jakim komunistikim preicima
(preivjelim ostatcima), uz spreavanje lustracije i odbacivanje
tradicionalnih vrijednosti te nekritiko prihvaanje liberalizma, ne moe
ostvariti napredak, nego iskazuje svoju disfunkcionalnost i izaziva
drutvene konflikte. ansa za rjeavanje mnogih drutvenih problema, pa
i oivljavanja ponosa mladih, otvorila se dravi pri razradi Cjelovite
kurikularne reforme. No ta je reforma lijevo i liberalno usmjerena, uz
prikrivanje vanosti neokonzervativizma, koji moe biti branitelj
modernosti. U toj reformi prikriva se zloinaki karakter komunizma, koji
je u nastavnom programu za povijest odvojen od faizma i nacizma.
Cjelovita kurikularna reforma zatajila je u svome zadatku izgradnje
ponosa u mladih. Ta Maruli je protjeran iz kolskoga programa!
Podsjetimo se to je o potovanju tradicije kao vrlo vane sastavnice
odgoja kazao preueni hrvatski pedagog Stjepan Matievi (1880.
1940): Prihvaajui tako svoju sopstvenu, tradicionalnu i doivljenu
nacionalnu kulturu i sva njezina dobra i tekovine, mi moemo ipak i
unutar njezinih granica i meaa vriti blagotvornu kritiku i refleksiju,
dopunu i ispravak u smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka i uspona,
novih vidika i vee budunosti, a sve u vidu vre orijentacije prema
najviim vrijednosnim idejama i njihovu redu, prema neprolaznim idealima
opeg ovjetva.

HRsvijet.net 23. XII. 2016.

Psihotraume i emocije (mrnja, osveta, krivnja, sram) imaju svoje dugo

trajanje na prostorima jugoistone Europe gdje je u XX. stoljeu nastala i u
krvi propala Jugoslavija, Emocije su se prenosile transgeneracijski, a esto su
rezultirale destruktivnim ponaanjem stanovnitva.

1.Strah u Hrvatskoj

Patoloki poremeaji nastajali su u ovisnosti o sociokulturnoj sredini kojoj su

dugotrajno okvir davale velike sile Habsburka Monarhija, Mletaka Republika
i Osmanlijsko Carstvo. Otkrivanje tih poremeaja je nemogue bez pomoi
socijalne psihologije, socijalne patologije i drugih znanosti to povjesniara
usmjerava prema povijesnoj antropologiji. Kao vaan predmet
historiografskih istraivanja postaje utjecaj straha na ponaanje ljudi. U tom
smislu pouna je knjiga Jeana Delumeaua Strah na zapadu (prijevod 1987.).
Autor je analizirao ugroenost kranske kulture od 14. do 17. stoljea. To je
vrijeme kuge, gladi, buna i osmanlijske najezde to je poticalo veliki strah
ljudi. Tada se smatralo da je sve to djelo Sotone i njegovih pomagaa (idovi,
heretici, arobnjaci, vjetice, vampiri). Na hrvatskome podruju u tome
vremenu mogue je zapaziti sline pojava uz daleko intenzivniji strah od
Turaka nego na Zapadu (I. Rendi.Mioevi, 2011.)

Nastankom Jugoslavije 1918. godine stvoren je okvir za nove strahove koje

su poticale naslijeene emocije iz predjugoslavenskih vremena. Hrvatska se
nala na muilitu velikosrpstva. Ljudi su zatvarani i ubijani, a vrhunac se
dogdio 1928. godine kada je u Skuptini ubijen Stjepan Radi. Strah je
zavladao Hrvatskom, a destruktivne paranoidne projekcije u Srba i Hrvata
irile su se velikom brzinom i dovodile su do reakcija u smislu psihike
bazine reakcije borba-bijeg. Hrvati su poeli reagirati. 1932. godine
podignut je ustaki Liki ustanak 1932.), a ustae su sudjelovali u ubojstvu
kralja Aleksandra. Velikosrpaki genocidni planovi iznjedrili su u uvjetima
Drugog svjetskog rata kao obrambenu reakciju NDH.

Pobjedom komunista 1945. godine ljudima je nametnut strah kojim se vlast

odravala do propasti Jugoslavije. Dakako, i danas postoje mnogi strahovi u
hrvatskome stanovnitvu kao to je npr. strah od rehabilitacije etnitva i
obnove velikosrpske agresije. No, realan je i strah od neizvjesne egzistencije,
odumiranja nacije itd.

2. Kako manjina posramljivanjem kontrolira veinu

Osim straha veliku ulogu u drutvenim zbivanjima moe imati sram. Na

meunarodnoj konferenciji Nepomireno drutvo nepomirena pamenja u
organizaciji Franjevakoga instituta za kulturu mira odranoj u svibnju 2016.
u Splitu kanadski znanstvenik koji ivi u Dubrovniku Francis Brassard
upozorio je da posramljivanje veine moe biti sredstvo drutvene kontrole
manjine nad tom veinom. Prema autoru sram se kao psiholoka stvarnost
iskoritava tako da se putem emocija redefiniraju elementi identiteta osobe u
kojoj se dogaa unutarnja podijeljenost. Takva osoba pripadnica veine,
budui se ne moe osloboditi izvornoga identiteta, postaje skladite toga
identiteta ali i novoga koji razvijaju razni Trojanski konji koji potiskuju
objekte izvornoga identiteta. Konano ta dvoidentitetska podijeljena osoba
djeluje u interesu politike ili ekonomske manjine. Osjeaj srama prema
vlastitome identitetu ili njegovim dijelovima govori o disfunkcionalnome
drutvu kojemu prijeti unitenje.Vrlo efikasna sredstva posramljivanja su
etiketiranje (faist, rasist, krajnja desnica, homofob i dr.), tabuizacija simbola
(npr. svastika, znak U i dr.), spreavanje povijesnih istraivanja i prokazivanje
nacionalistikih jezinih elemenata. Pomou ovih sredstava osoba se
diskreditira i zapravo iskljuuje iz zajednice.

Brassardova razmiljanja obogaena adekvatnom literaturom poticajna su

kao znanstveno istraivaka tema za sociologe, psihologe, psihijatre i druge
znanstvenike. Tim razmiljanjima valja dodati da sramoenje Hrvata potiu
unutranji i vanjski inioci. Unutranji inioci su raznoliki. Postkomunisti
prerueni u lane liberale i socijalne demokrate samodopadno predstavljaju
sebe kao svjetlo, a sve konzervativno za njih je mrak. U tim okvirima u
najnovije je vrijeme izmiljena ustaizacija Hrvatske. U sramoenju hrvatskih
vrijednosti istiu se razne lijeve udruge civilnoga drutva, mnogi knjievnici,
filmski i kazalini reiseri te lijevo korumpirana sredsta javnoga priopavanja.
U tome je aktivno i vodstvo Srba u Hrvatskoj koje se u tu svrhu koristi
vlastitim novinama financiranim iz dravnoga prorauna, istupima u Saboru i
na razne druge naine. To vodstvo, prikrivajui svoju sramotu sudjelovanja u
velikosrpskoj agresiji, vrijea Hrvate. Njihov elnik u najboljoj maniri
sramoenja i nastojanja da se tim sramoenjem ouva srpska etnokorupcija
odnosno privilegiranost iz prolih vremena danas izjavljuje za situaciju u
Hrvatskoj: Evo sljedbenika poraene ustake ideologije i promotora te
politike u dananjoj Hrvatskoj, iritelja govora mrnje, pozivatelja na nasilje i
negatora antifaistikih vrijednosti. O dananjem buenju velikosrpstva u
Hrvatsko i rehabilitaciji etnitva u Srbiji ni rijei! Dananje vodstvo Srba u
Hrvatskoj nikada nije priznalo odgovornost hrvatskih Srba za agresiju na
Hrvatsku. Druga Srbija ih upravo potie na to priznanje. No, Sonja Biserko
smatra da srpska elita u Hrvatskoj nije sposobna za samoanalizu.

Snano posramljivanje Hrvata tradicionalno poticano od srpske diplomacije

dolazi iz inozemstva (npr. Julija Gorin u Jerusalem postu 2010., Bob Dylan u
francuskome izdanju revije Rolling stones i dananji mnogi tendenciozni
tekstovi o Hrvatskoj). Na lai nitko iz Hrvatske slubeno ne odgovara.
tovie, to je posramljivanje podravano iz Hrvatske. Ta predsjedbik
Republike Hrvatske u Knessetu je govorio o ustakoj guji. Posramljivanje se
npr. dogodilo u svezi s imenovanjem Zlatka Hasanbegovia za ministra
kulture. Kulturnjaci kojima je ministar uskratio novanu potporu njegovo su
postavljanje prokazali Zapadu kao tobonju ustaizaciju Hrvatske. Nasjevi
ovoj objedi mnogi su zapadni intelektualci estoko prosvjedovali. Uspjeh
kulturnjaka bio je potpun.

3. Hrvati za razliku od Srba nisu homogen narod

U raspravi o sramu i posramljivanju valja se osvrnuti na narodnosni okvir

u kojemu emocije nastaju. Radi se naime o razlici u homogenosti hrvatskoga
i srpskoga naroda. Srpski analitiari gledaju na Hrvate kao na homogen
nacionalni korpus koji svakom prilikom sramote i rasistiki ukraavaju
raznim negativnim atributima, posebno onim ustakim. ak se ponekad, kao
u vrijeme opsade Vukovara 1991. godine, izbjegava naziv Hrvat i zamjenjuje
se nazivom Ustaa koji zapravo postaje etnonim. Miljenje o hrvatskoj
homogenosti prevladava i u Hrvata. I stranci, slabo poznavajui nau povijest,
gledaju na Hrvate kao na potpuno homogen nacionalni korpus. No istina je
drukija. Naime, poslije stoljetne etnogeneze, hrvatsko nacionalno tkivo
neobino je sloeno i rasinjeno zbog velikih drutvenih razlika (plemstvo,
sveenstvo, graanstvo, seljatvo) i posebnosti mentaliteta u pojedinim
krajevima hrvatskog narodnog prostora.

S druge strane, za razliku od Hrvata Srbe je povijesno drutveni razvoj

usmjeravao prema homogenosti. Oni su pod osmanlijskom vlau bili
uglavnom homogeni seljaci povezani pravoslavljem. U njih se u zatvorenome
drutvu razvila mitoloka svijest utemeljena prvenstveno u kosovskome mitu
te je lako bilo zaslijepljen narod usmjeriti prema automatskome i
nesvjesnome razmiljanju bez sposobnosti samoanalize. U takvome ozraju
masovno je prihvaena ideja o dominaciji Srba na Balkanu i stvaranju velike
Srbije. Ta agresivna homogenost, koja toboe treba braniti Srbe od
genocidnih Hrvata i drugih neprijatelja, u dugome trajanju ivi do danas bez
obzira to uzorna druga Srbija upozorava na traginost te homogenizacije
za susjede ali i za same Srbe. Srbija je u 19. stoljeu kulturno napredovala,
ali staro pleme samo je stiglo do palanke to je izvanredno protumaio srpski
autor Radomir Konstantinovi u knjizi Filosofija palanke (1981.).Pleme e u
Srbiji, tvrdi autor, doi do palanke, a nikad nee postati istinskim gradom.
Ova borba unutar srpskog naroda, koja je zapoela u doba stvaranja
moderne srpske drave, traje do danas i tek shvaajui njezin smisao
moemo razumjeti logiku srpske agresije. Prema Konstantinoviu za duh
palanke karakteristini su jednoobraznost i gotova rjeenja. Svijet palanke je
idealno prost, jer je kao idealno siguran svijet, zatvoren u sama sebe i poznat
sebi te je svaka djelatnost u njemu nuno predviena. Palanaki duh trai
krivca napolju, a s tim u svezi palanka je sklona pamfletizmu koji ulazi u
obraune s pozicija ve poznate, zadane istine. Iz Konstantinovievih
razmiljanja lako je razumjeti zato se u Srba ne iskazuje kajanje i sram npr.
zbog tragedije Vukovara koja bi prema njima trebala biti opravdana borba
protiv toboe povampirenoga ustatva. Poslije etnikoga ienja ne-Srba i
ruenja kulturnih objekata kao simbola neprijatelja te mnogih srpskih zloina
koji su esto izvoeni kao ritualni masakri i silovanja, u Oluji je 1995. godine
slijedio egzodus Srba (koji su se prije pobunili). Taj egzodus srpaki autori
nazivaju zloinom stoljea, a prethodno preventivno ubijanje Hrvata/Ustaa
ne smatraju zloinom. Srbima po toj paranoidnoj logici nije potrebno kajanje
i katarza, ali to je potrebno Hrvatima (Savo trbac). Osim toga potrebno je
preventivno sramoenje Hrvata svakom prilikom. U tome su falsifikati u svezi
s jasenovakim mitom dugo imali, i jo imaju, velik znaaj. Stoga je revizija
povijesti neophodna.

U ovakvim raspravama danas se valja sjetiti razmiljanja preuenoga

hrvatskog lingvista i enciklopedista Krune Krstia (1905.-1987.) iz 1945.
godine navedenih u knjizi Narod, drava, nacionalizam. On smatra da jezik,
razna obiljeja narodnosti i obiljeje zajednikog porijekla (iste krvi) ne
tvore samo po sebi konstitutivno obiljeje naroda. Krsti napominje da sam
rasni sastav ne ini narod narodom jer se rasna slika nekog naroda zbog
mijeanja doljaka i starosjedilaca moe u nekoliko stoljea promijeniti, a da
narod ostane isti. Narod, prema Krstiu, ne tvori ni znaaj ljudskih skupina
(ud, temperament, prosjean psihiki profil), a ocrtavanje prosjenog
duevnog lika Hrvata oteavaju osobine koje javno miljenje i narodne
rugalice pridaju Lianima, Slavoncima, Srijemcima, Zagorcima, Dalmatincima,
Dubrovanima, Splianima, Zagrepanima i drugima. Krsti, ruei miljenje
o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, smatra da bi u realizaciji takve kulture
odluujuu ulogu trebala imati drava te zakljuuje da su procesi
drutvenog suivljavanja, a i diferencijacije, dakle procesi mienjanja i
nastajanja stanovitih obiljeja u ljudskim skupinama uzko povezani s jednom
osobitom vrstom ograniavanja naseljenog tla i drutvenih zbivanja na
njemu, s pojavom d r a v . Krsti se oito pribliio suvremenim
konstruktivistikim miljenjima o postanku nacija, a njegova su razmiljanja
bliska rezultatima najnovijih povijesnih istraivanjima o odnosu drave i
drutva kao to je npr. utjecaj austrijskog dravnog aparata na procese
modernizacije i razvitak nacionalnointegracijskih ideologija i identiteta u
Dalmaciji u prvoj polovini XIX. stoljea.

Rasinjenost hrvatskoga identiteta koji obiljeavju tokavski, akavski i

kajkavski govor danas se koristi u sramoenju Hrvata. Sramoenja u obliku
meusobnih negativnih miljenja i rugalica stanovnika raznih krjeva Hrvatske
mogu se izvanredno politiki iskoristiti. Tako je danas na zapadu potaknut
strah od bijelih arapa koje simboliziraju pokvarene Hercegovce koji
pljakaju Hrvatsku. Lopovi na zapadu na taj nain skrivaju svoja nedjela, a
glasai potaknuti tom priom ali uoavajui razliku u sustavu vrijednosti
izmeu zapada i istoka Hrvatske stabilno glasaju za lijevu opciju, dok istok
glasa za desnu. Hrvatska je raznolikost zaista bogatstvo, ali je ujedno i
inilac pogubnoga nacionalnog rascjepa. No, postoji i dobra strana toga
rascjepa. Hrvati upravo zbog nacionalnoga rasjepa ne mogu prihvatiti
jednoumne ideologije. Faizma, zahvaljujui Radievome mirotvorstvu, za
razliku od drugih zemalja (npr. Engleske i Srbija) nije bilo u Hrvatskoj izmeu
dvaju ratova, a NDH kao sluajna tvorevina ratnih zbivanja i kao reakcija na
prethodni velikosrpski teror nije bila u potpunosti prihvaena od naroda.
Domobrani su bili daleko brojniji od ustaa a branei Hrvatsku od okupatora
mnogi su stanovnici Hrvatske prili komunistikoj borbi, zapravo prikrivenoj
boljevikoj revoluciji, i na kraju su razoarani doivjeli uspostavu
boljevike vlasti.

4. Spaavanje komunistikoga antifaizma

Valja napomenuti da posramljivanje moe biti opasno i za centre politike

moi. Za slijednike jugoslavenskoga komunizma (danas SDP) pogubno moe
biti opravdano posramljivanje zbog okrutnih zloina iz doba Drugoga rata i
poraa. Ljudi se, prihvativi to posramljivanje, okreu od stranke iji su
korijeni u zloinu boljevike revolucije. Svrhu izbjegavanja posramljivanja
imao je lex Perkovi kojim se nastojalo izbjei suenje u Njemakoj
jugoslavenskom udbakom sustavu. Povijesni izvori, pak, potvruju sramotu
komunista (dakako i njihovih slijednika), a Huda jama (koju lijevo
korumpirani mediji gotovo preuuju) vrhunac je te potvrde. Komunistiki
sram nastoji se prikriti neobranjivom obranom komunistikoga antifaizma
koji je za razliku od Zapada u nas uspostavio totalitarni sustav ije su
negativne posljedice vidljive danas. tovie u okviru velianja toga
antifaizma i prikrivanja komunistikoga srama sramote se hrvatske
vrijednosti kojima se pridodaje obiljeje ustatva. U tome veliku ulogu ima
anakrona novoosnovana Antifaistika liga iji je cilj integracija antifaizmau
temelje hrvatskog drutva. Razvidno je da se Liga hrani nostalgijom svojih
lanova i simpatizera, koji su bili privilegirani u doba komunizma, a ije su se
mladenake iluzije sruile. No Liga ujedno brani strukture proizale iz
komunizma (tajkuni, udbai, nelustrirani kadrovi u viskome kolstvu i dr.).
Hrvatski antifaisti, zanemaruju europske rezolucije o osudi svih
totalitarizama te i dalje veliaju jugoslavenski komunistiki antifaizam. Te se
rezolucije potiskuju iz kolskoga sustava. Preuuje se i Deklaracija
Hrvatskoga sabora o osudi zloina totalitarnog komunistikog poretka 1945.
1990. godine. Radi ouvanja tradicije komunistikoga antifaizma i radi
vladanja nad veinom postkomunisti odravaju kult Josipa Broza. Taj kult
prihvaa osiromaeni narod sjeajui se boljega ivota u doba komunizma,
a zaboravljajui da je Titovo doba bilo obiljeeno diktaturom. Odravanje
ovoga kulta, kojim se titi Maralovo ime trgova i ulica gradova, takoer
predstavlja ponienje Hrvatskoga naroda sa strane manjine i, tovie,
ponovno ubija rtve komunizma. No, ovo poniavanje koje je ujedno i
posramljivanje ustaizirane Hrvatske, uz slobodno isticanje crvene zvijezde
kao simbola totalitarizma, nije vie efikasna podloga za dominaciju nad
veinom, ve je uzrok velikoga negodovanja u Hrvatskoj i postaje
kontraproduktivno za postkomuniste. U vrijeme vladavine Ivice Raana radi
prikrivanja srama koji obiljeava komuniste suspendirana je Komisiju za
ratne i poratne rtve koju je Sabor osnovao 1992. godine. Jedan saborski
zastupnik s vjenim mandatom koji je incirao tu suspenziju, danas prema
naelu drite lopova, sramoti sve hrvatsko shvativi koliko je posramljivanje
veine vano u odravanju vlasti.

5. Povratak hrvatskome ponosu

Od 1918, godine do danas Hrvatska i Hrvati su poniavani i posramljivani a

njihova je kultura definirana kao vanbrano dete nenaravnog braka
dresiranog majmuna i papige (hrvatski Srbin Ljubomir Mici, 1895.- 1971.).
Konano je dolo vrijeme da Hrvati budu ponosni na svoje velikane iz
prolosti u kulturi, znanosti i umjetnosti te drugim aktivnostima poput
vojnikih. Takvih velikana koji su u raznim razdobljima dali velik doprinos
europskoj i svjetskoj kulturi ima previe i oni su itaocu ovoga lanka poznati
te ih neemo spominjati. Navesti emo jedan primjer koji potvruje
zanemarivanje nae batine i njena doprinosa Svijetu. Gotovo je nepoznato
da Rusi spominju Benjamina Dalmatina kao prvoga humanistu na ruskome
tlu. Dalmatin je krajem XV. stoljea sudjelovao u prevoenju Biblije na ruski
jezik, a potekao je iz Generalnoga uilite dominikanskog reda u Zadru
osnovanoga 1396. Dakle, Hrvati su rano imali visoko kolstvo koje je svoje
djelovanje usmjerilo prema svome zaleu ali i daleko prema sjeveru. U
ovome kratkom podsjetniku ne smije se zaboraviti na vrijednu hrvatsku
pravnu tradiciju (glagoljaki zakoni, statuti komuna, obiajno pravo) koja je
potiskivana od 1918. godine. Lijevi politiari, pak, bezono tvrde da Hrvati
nemaju demokratsku tradiciju to je jo jedan oblik posramljivanja.

Dananja hrvatska drava s jakim komunistikim preicima, uz spreavanje

lustracije i odbacivanje tradicionalnih vrijednosti te nekritiko prihvaanje
liberalizma, ne moe ostvariti napredak. Ta drava na svim podrujima
iskazuje svoju disfunkcionalnost i izaziva drutvene konflikte. ansa za
rjeavanje mnogih drutvenih problema, pa i oivljavanja ponosa mladih,
otvorila se dravi pri razradi Cjelovite kurikularne reforme. No, ta je
reforma politiki lijevo usmjerena a cilj joj je u maniri nove idejnosti i
partijnosti oduzeti odgoj djece roditeljima usaujui mladima liberalne ideje
uz prikrivanje vanosti neokonzervativizma koji moe biti branitelj
modernosti (Irving Kristol, 2004,). U toj reformi prikriva se zloinaki
karakter komunizma, koji je u nastavnom programu za povijest odvojen od
faizma i nacizma. Cjelovita kurikularna reforma zatajila je u svome zadatku
izgradnje ponosa u mladih. Ta Maruli je protjeran iz kolskoga programa!

Podsjetimo se to je o potivanju tradicije kao vrlo vane sastavnice odgoja

kazao preueni hrvatski pedagog Stjepan Matievi (1880.-1940.):
"Prihvaajui tako svoju sopstvenu, tradicionalnu i doivljenu nacionalnu
kulturu i sva njezina dobra i tekovine, mi moemo ipak i unutar njezinih
granica i meaa vriti blagotvornu kritiku i refleksiju, dopunu i ispravak u
smjeru daljeg i narodnog i vlastitog razvitka i uspona, novih vidika i vee
budunosti, a sve u vidu vre orijentacije prema najviim vrijednosnim
idejama i njihovu redu, prema neprolaznim idealima opeg ovjetva."