William Shakespeare - Bura

Bura je romantična Shakespeareova drama, napisana u Engleskoj 1610-1611. godine, a prvi put
objavljena 1623. Ton drame je sanjarski, tajanstven, čaroban. Glavni sukob - Prospero je vojvoda od
Milana i moćni čarobnjak koji je protjeran iz Italije i bačen u more od braće uzurpatora, Antonia i
Alonso, kralja Napulja. Na početku drame, Antonio i Alonso padaju pod Prosperove čarobne moći kad
budu plovili pored njegovog ostrva. Prospero nastoji iskoristiti svoju magiju kako bi se ovi gospodari
pokajati i vratiti ga na njegovo pravo mjesto. Mjesto dešavanje radnje je ostrvo u Sredozemnom
moru, vjerojatno obala Italije.

Kratak sadržaj drame Bura

Oluja udara brod koji je prevozio Alonsa, Ferdinanda, Sebastiana, Antonia, Gonzala, Stephanoa i
Trinculo, koji su na putu prema Italiji nakon odlaska sa vjenčanja Alonsove kćeri, Claribel za princa
Tunisa u Africi. Kraljeva svita i drugi mornari, izuzev uvijek spokojnog vođu palube, počinju strahovati
za svoje živote. Udari grom, a mornari pomisle da je brod udaren. Svako od njih priprema da potone.
Sljedeća scena počinje puno mirnije. Miranda i Prospero stoje na obali njihovog otoka i gledaju na
more i u skorašnji brodolom. Miranda govori ocu da učini sve što može da pomogne jadnim dušama
na brodu. Prospero je uvjerava da je sve u redu, a onda je obavještava da je vrijeme da nauči više o
sebi i svojoj prošlosti. On joj otkriva da je dirigovao brodolomom i priča joj duge priče o njoj prošlosti,
priča koju je često započinjao, ali je nikada nije dovršio. Priča kaže da je Prospero bio Vojvoda od
Milana sve dok njegov brat Antonio, zajedno sa Alonsom, kraljom Napulja, nije uzurpirao njegov
položaj. Kidnapovan i ostavljen da umre na splavu na moru, Prospero i njegova kćer prežive, jer im
Gonzalo ostavlja zalihe i Prosperove knjige, koje su izvor njegovih čarolija i moći. Prospero i njegova
kćer stižu na ostrvo gdje ostaju i sada i narednih dvanaest godina. Tek sada, Prospero kaže da mu je
Sreća najzad poslala njegove neprijatelje, i on je podigao oluju kako bi razjasnio stvari s njima jednom
zauvijek. Nakon što je ispričao tu priču, Prospero začara Mirandu i ona zaspi, a onda poziva duha
Ariela, njegovog glavnog magijskog agenta. Rasprava Prospera i Ariela otkriva da je Ariel naveo oluju
na brod i zapalio jarbol. Nakon toga se pobrinuo da svako sigurno stigne na ostrvo, iako su se
odvojeni jedni od drugih u malim grupama. Ariel, koji je zarobljeni sluga Prospera, podsjeća svoga
gospodara da mu je obećao slobodu prije godinu dana, ako bude obavljao poslove bez da prigovora.
Prospero kažnjava Ariela zbog toga što se buni i podsjeća ga na strašnu sudbinu od koje je spašen.
Prije nego što je Prospero došao na ostrvo, vještica zvana Sycorax zatvorila je Ariela u stablo.
Sycoraxa je umrla, ostavivši Ariela zarobljenog sve dok Prospero nije stigao i oslobodio ga.

Nakon što je Ariel uvjerio Prospera da zna gdje mu je mjesto, Prospero naređuje Arielu da uzme oblik
morske nimfe i da bude nevidljiv na sve osim za Prospera. Miranda se probudi iz sna, ona i Prospero
odlaze da posjete Calibana, Prosperovog slugu i sina mrtave Sycoraxe. Kaliban kune Prospera, a
Miranda i Prospero ga grde zato jer je nezahvalan za ono što su mu dali i naučili. Prospero šalje
Calibana da donese drva za ogrijev. Nevidljiv, Ariel dolazi stvarajući muziku i ostavlja Ferdinanda
zaprepaštenog. Miranda i Ferdinand bivaju zaneseni kao i svi ostali. On je jedini čovjek kojeg je
Miranda ikada vidila, osim Calibana i njenog oca. Prosperu je drago kada vidi da je njegov plan za
budući brak njegove kćeri radi, ali odluči da mora privremeno uzdrmati stvari kako bi spriječio njihovu
vezu od prebrzog razvijanja. On optužuje Ferdinanda da se pravi da je Princ Napulja i prijeti mu
zatvorom. Kada Ferdinand izvadi mač, Prospero ga začara i odvodi u zatvor, ignorišući Mirandine
molitve za milost. Zatim šalje Arieal na drugu tajanu misiju. Na drugom dijelu ostrva, Alonso,
Sebastian, Antonio, Gonzalo i drugi gospodari se zahvaljuju za sigurnost, ali brinu o sudbini
Ferdinanda. Alonso kaže da je poželio da nikada nije oženio svoju kćer za princa Tunisa, jer da to nije
uradio njegov sin bi još uvijek bio živ. Gonzalo nastoji zadržati dobro raspoloženje koda raspravlja o
ljepotama ostrva, ali njegove primjedbe su sasječene sarkastičnošću Antonia i Sebastiana. Pojavi se
Ariel nevidljiva i svira muziku koja uspava sve osim Sebastiana i Antonia. Ova dvojica tada počnu
razgovarati o mogućim prednostima da ubiju svoje usnule drugove. Antonio govori Sebastianu da će
on postati vladar Napulja ako ubiju Alonsa. Claribel, koji će biti sljedeći nasljednik ako Ferdinand bude
uistinu mrtav je predaleko da bi mogla potraživati svoje pravo. Sebastian je uvjeren i njih dvojica se
spremaju da probodu ljude koji spavaju, a Ariel vikom budi Gonzala. Svi se bude, a Antonio i
Sebastijan izmišljaju smiješnu priču da su izvukli mačeve da bi zaštitili kralja od lavova. Ariel se vraća
Prosperu, a Alonsa i njegova družina nastave tražiti Ferdinanda. Caliban, u međuvremenu, vukući
drva za Prospera spazi Trincula i pomisli da je on duh kojeg je poslao Prospero da ga muči. On legne i
sakrije se pod svoj plašt. Oluja se zahuktava, a Trinculo znatiželjan ali i zatečen Calibanovim čudnim
izgledom i mirisom, podvuče se pod plašt zajedno s njim. Stephano koji je pijan i pjeva, načeti na
bizaran spektakl Calibana i Trincula koji su pod ogrtačem. Caliban, slušajući pjevanje, poviče da će
raditi brže i onoliko dugo samo da ga "duhovi" ostave na miru. Stephano shvata da tom čudovištu
treba alkohol i pokušava da napije Calibana. Trinculo prepoznaje svog prijatelja Stephana i doziva ga
sebi. Uskoro njih trojica sjede i zajedno piju.Kaliban ubrzo postaje zanesen alkoholom, te počinje
pjevati. Prospero naređuje Ferdinandu da vuče drva. Ferdinandu taj rad postaje ugodan jer je to za
Mirandino dobro. Miranda, misleći da joj otac spava, kaže Ferdinandu da uzme pauzu. Njih dvoje
počnu flertovati jedno s drugim. Miranda mu predlaže brak, a Ferdinand prihvata. Prospero je na
pozornici većinu vremena, neprimjetno i on je zadovoljan sa ovim razvojem. Stephano, Trinculo i
Caliban su pijani, a Ariel ih još više napija i dolazi do njih nevidljivo, nečujno i izaziva ih da se bore
jedan s drugim tako što oponaša njihove glasove i ismijava ih. Kaliban sve više i više gori od hvalisanja
da zna kako ubiti Prospera. Govori Stephanu da ga može odvesti do mjesta gdje Prospero spava. On
predlaže da ubiju Prospera, otmu njegovu kćer i proglase Stephana za kralja ostrva. Stephano smatra
da je to dobar plan i njih trojica se pripremaju da traže Prospera. Oni su ošamućeni zvukom muzike
koju Ariel svira na flauti i bubanju i odluče da prate tu muziku prije nego izvrše svoj plan. Alonso,
Gonzalo, Sebastian i Antonio se umoraju od putovanja i staju da se odmore. Antonio i Sebastijan se
potajno dogovoraju da iskoriste Alonsovu i Gonzalovu iscrpljenost, te ih odluče ubiti u večernjim
satima. Prospero, vjerojatno na balkonu pozornice i njima nevidljiv, stvara banket kojeg postavljaju
duhovi čudnog oblika. Kada se ljudi pripreme da jedu, dolazi Ariel u obliku nimfe i uzrokuje da gozba
nestane. On tada optužuje ljude da su protjerali Prospera i kaže da je zbog tog grijeha Alonsov sin,
Ferdinand, otet. On nestaje, ostavljajući Alonsa da se osjeća krivim i uznemirenim. Prospero postaje
blaži prema Ferdinandu i daje mu dobrodošlicu u njegovu porodicu, kao skorašnjeg Mirandinog
muža. On podsjeća Ferdinanda, međutim, da je Miranda "djevica " i da je ne dira do vjenčanja.
Prospero govori Arielu da pozove duhove da naprave masku za Ferdinanda i Mirandu. Duhovi
preuzimaju oblik Ceresa, Juna i Iris i izvode kratku masku koja slavi obrede ženidbe i darivanja na
zemlji. Ples žeteoca i nimfi se nastavlja, ali je prekinut kada se Prospero iznenada sjeti da mora
zaustaviti urote protiv njegovog života. On tjera duhove i pita Ariela o Trinculu, Stephanu i Kalibanu.
Ariel govori svom gospodaru planove ova tri pijana muškarca. Takođe govori o tome kako je sa
svojom muzikom vodio ljude kroz travu i bodljikavo trnje, a onda u prljavi ribnjak u blizini Prosperove
ćelije. Ariel i Prospero postaljaju zamku vješanjem lijepe odjeće u Prosperovu ćeliju. Stephano,
Trinculo i Caliban ulaze tražeći Prosperae, nalaz lijepu odjeću i odluče da je ukradu. Odmah su ih
napali duhovi u obliku pasa, koje su vodili Prospero i Ariel.Prospero naređuje Arielu da dovede Alonsa
i druge pred njega. Zatim šalje Ariela da dovede vođu palube i ostale mornare sa olupina broda na
kojima su spavali. Prospero se podmuklo suprostavlja Alonsu, Antoniu i Sebastijanu, ali kaže da im
oprašta. Alonso mu kaže da je izgubio Ferdinanda u oluji, a Prospero mu govori da je nedavno izgubio
kćer. Nakon toga, on povlači zavjese u stranu i otkriva Ferdinanda i Mirandu kako igraju šah. Alonso i
njegova družina su zadivljeni što je Ferdinand preživio, a Miranda je zapanjen pogledima ljudi.
Ferdinand govori svom ocu o braku. Ariel se vraća sa vođom palube i mornarima. Vođa palube priča
da se probudio iz sna koji je trajao od oluje. Na naređenje Prospera Ariel oslobađa Calibana,
Stephana i Trincula koji su tada nosili ukradenu odjeću. Prospero i Alonso im naređuju da odjeću
vrate i počiste Prosperovu ćeliju. Prospero poziva Alonsa i ostale da ostanu tu noć, kako bi im on
ispričao priču o svom životu u posljednjih dvanaest godina. Nakon toga, grupa planira da se vrati u
Italiju. Prospero, vraćen u svoje vojvodstvo, se povlači u Milano. Prospero daje Arielu posljednji
zadatak, kako bi se uvjerio da je more mirno za putovanje, prije nego što ga oslobodi. Konačno,
Prospero daje epilog publici, moleći ih da mu oproste za njegovo loše djelo i oslobode ga
aplaudiranja.

Likovi

Prospero – protagonist u drami i otac Mirande. Dvanaest godina prije događaja u drami, Prospero je
bio vojvoda od Milana. Njegov brat Antonio zajedno sa Alonsom, kraljem Napulja, ga uzurpira,
prisiljavajući ga da pobjegne brodom zajedno sa svojom kćeri. Pošteni Lord Gonzalo je pomagao
Prosperu tokom bijeg. Prospero je proveo dvanaest godina na ostrvu usavršavajući magiju koja mu
daje moć koja mu je potrebna da kazni i oprosti svojim neprijateljima.

Miranda - kći Prospera, Miranda je dovedena na ostrvo još u ranoj dobi i nikada nije vidila druge ljude
osim oca i Calibana, iako se nejasno sjeća da se o njoj kada je bila dijete brinula mlada sluškinja.
Izolirana od svijeta tako dug period, Mirandino osuđivanje drugih ljudi zna biti naivno i neosuđujuće.
Ona je samilosna, velikodušna i odana svome ocu.

Ariel - Prosperov duh pomagač. Za Ariela govori kao "on", ali njegov pol i fizički oblik su nejasni.
Prospero ga spašava iz zatvora vještice Sycoraxe i tako Ariel postaje Prosperov sluga, dok Prospero ne
odluči da ga pusti. On je nestašan i sveprisutan, a takođe i sposoban da uzduž prođe čitavim ostrvom
za trenutak i da promjeni oblik po volji. On ispunjava gotovo svaki zadatak koji Prospero treba da
ispuni u drami.

Caliban – Još jedan Prosperov sluga. Caliban je sin preminule vještice Sycorax, koji upoznaje Prospera
sa ostrvom kada Prospero stiže. Caliban vjeruje da mu ostrvo pripada u potpunosti, a da ga je
Prospero ukrao. Njegov govor i ponašanje su ponekad grubi i brutalni, kao u sceni kada pije sa
Stephanom i Trinculom, a ponekad je i rječit i osjetljiv, kao kada zamjera Prosperu, te u njegovim
opisima sablasne ljepote ostrva.

Ferdinand - Sin i nasljednik Alonsa. Ferdinand se čini kao da je čist i naivn kao Miranda. On se zaljubi
u nju na prvi pogled i sretno podnosi to da bude sluga kako bi dobio odobrenje njenog oca da je ženi.

Alonso - kralj Napulja i Ferdinandov otac. Alonso je pomagao Antoniu u protjeri Prospera kao
Vojvode od Milana prije dvanaest godina. Kada se pojavi u drami, on je svjestan posljedica svih
njegovih djela. On smatra da je njegova odluka da uda kćer za princa Tunisa neispravna zbog smrti
sina. Nakon čarobnog banketa, žali što je bio umješan u protjeru Prospera.
Antonio - Prosperov brat. Antonio odmah pokazuje da je gladan moći i glup. On nagovori Sebastijana
da ubije Alonsa dok ovaj spava, a zatim slijedi Sebastijanovu priču da su izvadili mačeve kako bi spasili
kralja od lavova kada se Gonzalo budi.

Sebastian - Alonsov brat. Kao i Antonio, on je agresivan i kukavica. Lako je uvjeren da treba ubiti
brata i on inicira smiješnu priču o lavovima kada ga Gonzalo uhvati sa isukanim mačem.

Gonzalo - stari, pošteni gospodar, koji pomaže Mirandi i Prosperu da pobjegnu nakon što je Antonio
uzurpirao Prosperovu vlast. Gonzalov govor daje važan komentar o događajima u drami, kada daje
primjedbe na ljepotu ostrva, zatim na Alonsov očaj nakon čarobnog banketa i na čudo pomirenja.

Trinculo i Stephano – Šaljivdžija Trinculo i pijani batler Stephano su dva manja člana iz grupe
brodolomnika. Oni su jako smiješni u odnosu na neke snažnije parove kao što su Prospero i Alonso ili
Antonio i Sebastijan. Njihovo pijano hvalisanje i sitna pohlepa odražavaju svađa i moć borbe Prospera
i drugih plemića.

Vođa palube - Pojavljuje se samo u prvoj i zadnjoj sceni. On je energično dobroćudan. Izgleda
sposoban i gotovo veseo u sceni brodoloma, zahtjevajući pomoć, a ne da plače i moli. A on izgleda
iznenađen, ali ne i zapanjen kad se budi iz dugog sna na kraju igre.

“Julije Cezar” je kazališni komad napisan 1599. godine. Napisao ga je slavni dramatičar
William Shakespeare. Ovo djelo jedno je od Shakespeareovih najpoznatijih tragedija i temeljen je na
istinitom događaju koji se dogodio za vrijeme Rimskog Carstva. Ovo nije jedino takvo djelo koje je
napisao Shakespeare.Priča ove tragedije je smrt Rimskog vladara i generala Julija Cezara, koja se
dogodila u 44. godine prije Krista. Zavjera oko Cezarova ubojstva, njegova smrt i hrabra borba prije
smrti uključeni su u ovu predstavu kao i mnogi Shakespeareovi najslavniji citati. Iako je tragedija
nazvana prema Juliju Cezaru, on zapravo nije glavni lik predstave. Već u trećem činu on umre, ali
radnja nastavlja dalje.Bolje od njega okarakterizirani su likovi koji su sudjelovali u planiranju njegova
ubojstva, kao i oni koji njegovo ubojstvo pokušavaju osvetiti. Likovi, kao i većina u Shakespeareovim
djelima, nisu crno-bijeli. Nema očitih junaka, kao ni negativaca. Oni su kompleksni karakteri sa svim
ljudskim osobinama, a pokreću ih različiti osjećaji, među kojima dominira čast, osveta, bijes, želja za
vlašću, ali i snažno prijateljstvo, ljubav i krivnja.Sve ovo čini djelo i psihološki kompleksnim. Sama
radnja, i to povijesna, samo je povod za predstavljanje likova kao predstavnika ljudske kompleksnosti.
Upravo zbog toga se ova drama smatra psihološkom. Likovi su rastrgani uglavnom između ljubavi
prema pojedincu i patriotizma.Ova drama napisana je prema predlošku djela “Životi uglednih Grka i
Rimljana” koje je 1579. Godine napisao Sir Thomas North, što je zapravo prijevod djela grčkog
povjesničara Plutarha. Shakespeare je, poput većine svojih suvremenika, bio jako dobro upućen i
povijest Grčke i Rima, zbog čega je jasno zašto je ovo djelo napisano tako vjerodostojno. Povjesničari
književnosti smatraju da je njime pokušao povući paralelu između vlasti unutar Rimske republike i
tadašnje elizabetske monarhije u kojoj je i sam autor živio, tako da je ovo djelo donekle kritika i
njegova vremena, ne samo starogrčkog.Ovo djelo je svojevremeno postiglo veliku slavu, koja do
danas ne jenjava. Smatra se jednom od najvećih Shakespeareovih povijesnih drama, te jednim od
njegovih najboljih djela općenito. Drama sadrži brojne slavne citate koji su s vremenom postali
poznatiji od djela iz kojeg su potekli. Ipak, to ne umanjuje ni veličinu ni važnost ove tragedije.
Vrsta djela: tragedija

Mjesto radnje: Rim

Vrijeme radnje: 44. godina prije Krista

Tema djela: uzroci i posljedica Cezareva smaknuća

Ideja djela: za svako zlodjelo dolazi kazna

Kratak sadržaj

Djelo započinje s grupom Rimljana koji na ulici slave pobjedu generala Cezara u bitki kod Munda, gdje
su porazili Pompejce. Dva tribunala, Flavio i Marul, dolaze na ulice i rugajući se govore građanima da
se vrate na posao. Jedan od ljudi koji slave je obućar, pa Marul počne s njim razgovarati, ali krivo
protumači njegove sarkastične odgovore, misleći da su ozbilji. Marul se naljuti na obućara, ali Flavije
ih prekine i pita obućara zašto nije na poslu. Obućar mu kaže da je uzeo slobodan dan kako bi mogao
slaviti gledajući Cezarovu paradu kojom će prolaziti kroz grad.Opominjući obućara na njegovu glupu
odluku, Marul ga pita koji je stvarni značaj Cezarove pobjede, budući da ona nije uključivala osvajanje
zemlje neprijatelja, stoga nije ni proširila slavu Rimskog Carstva. Marul je podsjetio građane da su
nekada slavili pobjede Pompeja, a sada slave njihov poraz. Grdio je građane zbog njihova manjka
vjernosti i naređuje im da odu. Nakon što su ostali sami, Flavije kaže Marul da odu u Kapitol i uklone
sve krune i ordenje koje su građani stavili na kipove Cezara. Napominje da, ako budu kontrolirali
javno mišljenje o Cezaru, da će time kontrolirati i samog Cezara.

U sljedećoj sceni Cezar izlazi na javni trg s grupom svojih general, sa svojom suprugom Kalpurnijom i
Prorokom. Prorok opomene Cezara da se čuva “Martovskih Ida”. Cezar mu odgovori “To je neka
Sanjalica. Da ga ostavimo. Hajdemo.” Svi su otišli dalje osim Bruta i Kasija. Kasije je primijetio da Brut
nije baš priseban u posljednje vrijeme, pa mu Brut kaže da je to zato što se “mršti na samoga sebe”,
odnosno da ga u zadnje vrijeme muče neke teške misli.

Kasije kaže Brutu da je jako poštovan i cijenjen u gradu, ponudio se da mu posluži kao ogledalo kako
bi ovaj mogao vidjeti sebe na drugačiji način. Brut kaže kako se boji da građani žele Cezara za svoga
kralja. Kaže da voli Cezara, ali ga ne smatra sebi nadređenim. Kasije se složi i prisjeti vremena kada je
spasio Cezara od utapljanja, kao i vremena kada je Cezar patio od napadaja. Povjerava Brutu da
sumnja kako netko tako slabog zdravlja i konstitucije može postati kralj.

Dok Brut i Kasije razgovaraju, Cesar se vraća sa svojim sljedbenicima. Cesar je, vidjevši Kadija, rekao
svom drugom generalu, Antoniju, da Kasije izgleda kao čovjek koji previše razmišlja. Antonije
odgovori da ga se nema razloga bojati, ali Cezar, iako se Kasija ne boji, nastoji izbjegavati ga.

Brut i Kasije su pozvali generala Kaska sa strane da ga pitaju što se dogodilo dok oni nisu bili u
Cezarovoj paradi. Kaska kaže da je Antonije tri puta ponudio Cezaru vijenac (odnosno krunu), ali da ju
je ovaj odbio. Također im kaže da su ljudi navijali za Cezara dok je ovaj pao na zemlju. Brut se zapita
je li Cezar bolestan. Kaska mu kaže da je Cezar bio vrlo veseo prije nego je pao, a da su ljudi iskazivali
ljubav prema njemu i nakon toga. Pad nije umanjio njegov autoritet. Kaska napomene da bi rulja
navijala za Cezara čak i da im ovaj izbode njihove majke.
Kasije pita je li veliki Ciceron već održao govor, a Kaska odgovori da nije, ali da ga on ionako ništa ne
razumije. Prije nego je otišao, Kaska napomene da su Flavije i Marul “ušutkani”, odnosno smijenjeni
sa svojim položaja jer su micali šalove i ordenje sa Cezarovih kipova. Brut je otišao nedugo nakon
Kaske, pa je Kasije ostao samo. Pričajući sam sa sobom otkrije da se nada da će uspjeti odvratiti Bruta
od njegove časti. Kasije odluči krivotvoriti spise u kojima će pisati da Rimljani podupiru Bruta, a boje
se jačanja Cezarove moći, pa će ih ubaciti u Brutovu kuću.

Kasnije, Kaska i Ciceron razgovaraju u Rimskoj ulici. Kaskapriča o mnogim čudnim događajima koje je
vidio u posljednje vrijeme. Osjeća neku opasnost, poput lošeg vremena, lava koji luta oko Kapitola i
najčudnije, muškarca sa zapaljenim rukama koji izgleda kao da ga ništa ne boli. Ciceron mu kaže da će
ljudi protumačiti stvari kako žele i neka se zato ne brine. Pita dolazi li Cezar sutra u Kapitol. Kaska
potvrđuje dolazak. Ciceron odlazi kazujući Kaski da “ne treba hodati po uznemirenom nebu”.

Ubrzo se pojavi Kasije. Kaska ga pita zašto je bio van i šetao po oluji. Kasije uspoređuje oluju s
Cezarom i kaže da vjeruje kako Bogovi preko oluje pokazuju što misle o Cezarovom usponu na vlast te
o njegovoj nedostojnosti. Kaska kaže Kasiju da senatori sljedeći dan planiraju Cezara učiniti kraljem.
Ljutit, Kasije izvuče svoju oštricu i zaklinje se Bogovima, rekavši da, ako mogu od tako slabog čovjeka
kao što je Cezar učiniti kraljem, onda mogu i njemu dati snage da ga porazi. Nazove Rim smećem
zbog davanja moći Cezaru, kojeg on smatra zlom.

Kaska se složi i to Kasije vidi ovo kao priliku da mu kaže kako je već pridobio određeni broj
visokopozicioniranih Rimljana da se pridruže pokretu za svrgavanje Cezara. Tada ulazi jedan od
njegovih urotnika, čovjek po imenu Cina. Kasije ga upoznaje s još dvojicom ljudi i tada im kaže o svom
razgovoru s Brutom. Kasije daje Cini pisma koja je krivotvorio kako bi ih stavili u Brutovu stolicu u
Senatu i na kip u njegovoj kući. Cina izlazi, a Kasije kaže Kaski da su “tri dijela” Bruta već s njima.
Kaska se nada da će Brutovo sudjelovanje u njihovoj muljaži pomoći u pridobivanju više Rimljana na
njihovu stranu, budući da je on vrlo popularan i voljen među građanima.

Drugi čin započinje Brutovom šetnjom u njegovom voćnjaku. Svađa se sam sa sobom u vezi Cezara,
znajući da će kralj morati umrijeti. Priznaje da, iako nikada nije vidio Cezara zaluđenog moćima, nema
šanse da netko može posjedovati toliku moć bez da je zloupotrijebi. Ulazi Lucije, Brutov sluga, i
donosi mu pismo koje je pronašao pokraj prozora. U pismu se napada Bruta što “spava” dok je Rim u
opasnosti.

Brut shvati da je pismo napad na Cezara i vjeruje da je to potvrda kako cijeli Rim želi skinuti Cezara s
prijestolja. Lucije se vraća i kaže Brutu da ima posjetitelja – Kasija i njegove urotnike. Kasije upozna
ljude s Brutom, pa kratko porazgovara s njim o njegovom pristupanju grupi. Tada urotnici započinju
planirati kako ubiti Cezara. Brut kaže da on želi ubiti Cezarov duh, bez da ga mora zapravo ubiti. Kaže
da bi ga trebali ubiti hrabro ali ne i gnjevno, kako bi bili krvnici, ali ne i koljači. Kasije se pita trebaju li
ubiti i Antonija, ali Brutus odbije prolijevati toliko krvi. Jedan od muškaraca, Decije, kaže kako će moći
zaobići Cezarove proroke.

Nakon što su muškarci otišli, uđe Brutova žena Procija i pita supruga zašto se ponaša tako čudno. On
joj kaže da se ne osjeća dobro. Ona se pita zašto joj ne želi reći u čemu je stvarno problem, pa kaže da
bi joj kao supruzi to trebao reći. On joj samo odvrati kako bi volio da zaslužuje tako plemenitu ženu
kao što je ona. Netko pokuca na vrata, pa Brut kaže Porciji da ode. Uđu dva muškarca, Ligarije i Lucije.
Ligarije izgleda kao da je bolestan, ali kaže Brutu da neće biti bolestan ako će Brut iskoristiti njegove
vještine u ime časti. Brut kaže da hoće i odvede Ligarija dalje da mu ispriča sve o tome.

U sljedećoj sceni vidimo Cesara kako usred noći u svojoj spavaćici tumara kroz kuću. Noćne more
njegove žene drže ga budnim cijelu noć. Tri puta je vidjela njegovo ubojstvo, pa on pošalje sluge
svećenicima da im narede da prinesu žrtvu bogovima i jave mu kako je ona primljena.

Uđe Cezareva supruga, Kalpurnija, inzistira da Cezar ostane doma i drži se što dalje od Kapitola,
budući da su im se ukazivali toliko loši znakovi. Cezar odbija i kaže da je uzaludno pokušavati
promijeniti božje planove. Zbog toga se on i Kalpurnija svađaju sve dok ne uđe sluga i kaže Cezaru da
mu je jedan svećenik preporučio da ostane kod kuće. Ali Cezar i taj savjet odbije, ne želeći se
prepustiti strahu. Na kraju Kalpurnija preklinje Cezara da pošalje Antonija na svoje mjesto u Senatu, a
Cezar napokon pristane kako bi joj udovoljio.

Uđe Decije kako bi odveo Cezara u Senat. Ovaj mu govori kako neće ići, pa neka kaže Senatu da je
jednostavno odlučio ostati kod kuće. Cezar prizna Deciju da mu je žena sanjala njegov kip iz kojeg se
slijeva krv i puno Rimljana kako se s osmjesima na licu kupaju u toj krvi. Dacije mu kaže da su krivo
protumačili san i da to zapravo znači da će Rimljani ojačati zbog životnosti Cezarove krvi. Također mu
kaže da je Senat taj dan odlučio okruniti Cezara, ali ako se ne pojavi tamo, možda će posve odustati
od te namjere. Cezar se na to predomisli i pristane otići.

U sljedećoj sceni prvi uđe čovjek zvani Artemid, čitajući poruku koja upozorava Cezara na urotnike.
Stao je uz cestu kojom bi Cezar trebao proći na putu za Senat i odlučio predati mu je. Porcija i Brut
pošalju slugu u Senat da vidi što je s Cezarom. Uđe prorok i Porcija ga pita je li Cezar već stigao u
Kapitol. Ovaj joj kaže da još nije, ali da bi on volio popričati s njim, pa će ga presresti na njegovom
putu u Kapitol, kako bi popričali prije nego stigne tamo.

U trećem činu Artemid i prorok zajedno priđu Cezaru dok je išao prema Senatu. Artemid mu pruži
poruku, ali Cezar je odbije. Uđe sa svojim generalima u Senat, kad jedan od urotnika odvuče Antonija
iz sobe. Cezaru priđe Metel sa zahtjevom da dopusti njegovom bratu, koji je bio protjeran iz Rima, da
se vrati. Cezar ga odbije govoreći da nema razloga povući tu zabranu.

Brut i Kasije kleknu pred Cezareve noge i ponovo zamole Metelov zahtjev, ali Cezar ne želi promijeniti
mišljenje. Kaže im da će ga uspjeti nagovoriti isto kao što bi uspjeli podići Olimp u zrak. Zatim i svi
ostali urotnici kleknu pred Cezarove noge. Prvi ga nožem ubode Kaska, a zatim i svi ostali. Posljednji
je to učinio Brut. Tako izdan, Cezar izgovori svoje posljednje riječi: “Zar i ti, sine Brute?!”, a onda
umre.

U kaosu koji je uslijedio urotnici su proglasili trijumf slobode i najavili smrt tiraniji. Mnogi ljudi su
pobjegli iz sobe, a među njima je bio i Antonije. Brut je nagovorio urotnike da operu ruke u Cezarovoj
krvi, a onda odu do tržnice i tamo proglase slobodu i mir. Prvi se s time složi Kasije, govoreći da će se
ova tradicija nastaviti kroz povijest.

Uđe Antonijev sluga noseći poruku. Kaže da, iako je Antonije volio Cezara, spreman je prisegnuti na
vjernost Brutu ako ovaj obeća da ga neće kazniti kao Cezara. Brut pristane, pa uđe sam Antonije kako
bi se obratio prisutnima. Kaže urotnicima da ako ga žele ubiti, neka to odmah učine, jer nema boljeg
mjesta za umrijeti nego pored Cezara. Brut ga uvjeri da ga žale, kao i sve ostale Rimljane. Antoniju
lakne i kaže da niti ne sumnja u njihovu razboritost, pa se rukuje s njihovim krvavim rukama.

Kasije sumnja u Antonijevu vjernost, ali Antonije potvrdi da im želi biti saveznik jer je uvjeren da će
urotnici već opravdati ono što su učinili. Zamoli smije li uzeti Cezarovo tijelo i odnijeti ga n Forum, pa
održati kratak govor na njegovom sprovodu. Kasije se najprije ne slaže s tim, ali Brut ipak odobri,
smatrajući da će tim činom privoljeti građane i učiniti se milosrdan u njihovim očima.

Urotnici odu i ostave Antonija samog s Cezarovim tijelom. Antonije moli Cezara da mu oprosti što je
tako nježan i krotak prema njegovim ubojicama. Kaže mu da je bio najplemenitiji čovjek koji je ikada
živio, pa prorekne da će prokletstvo pasti na sve one koji su sudjelovali u njegovom svrgavanju.
Antonije se kune da će Cezarov duh proći zemljom u potrazi za osvetom. Tada izgovara slavne
rečenice:

Doći s Atom još vrelom od pakla,Pa će u međama ove zemlje reć iVladarskim glasom: Nema milosti”I
pustit će pse rata s lanca…”

Uđe sluga i Antonije mu kaže da se vrati svome gospodaru, Cezarovom posvojenom sinu Oktaviju i
neka ga drži dalje od grada. Kaže mu da je tu previše opasno za dječaka otkako je Cezar mrtav, ali mu
također napomene da se što prije vrati kako bi čuo njegov govor, pa će tako na temelju reakcije
publike moći odlučiti što će dalje.

U sljedećoj sceni Brut se obraća svjetini na Forumu. Kaže im da nije ubio Cezara jer ga nije volio, već
zato što mu njegova ljubav za Rim znači više od ljubavi prema Cezaru. Poruči im da bi živjeli kao
robovi pred Cezarovom vlasti. Upita ljude da li ih je ovim riječima uvrijedio, a oni odgovore da nije.
Uđe tada Antonije sa Cezarovim tijelom, a Brut kaže svjetini da će Antonije sada biti dio vlasti iako
nije sudjelovao u Cezarovom ubojstvu. Svjetina počne zadovoljno klicati.

Antonije se popne na pozornicu i započne svoj govor riječima da nije ovdje kako bi hvalio Cezara, već
kako bi ga sahranio. Prizna da je Brut u pravu kada govori o Cezarovoj prevelikoj ambiciji, ali onda
podsjeti svjetinu da je Cezar tri puta odbio ponuđenu krunu. Napomene da je suosjećao sa
siromašnima i da bi ga zbog toga svi oni trebali oplakivati. Antonije počne plakati. Svjetina je ganuta
njegovim govorom, pa počne preklinjati Antonija da pročita Cezarovu oporuku. Ovaj odbije govoreći
da će biti previše dirnuti njegovom ljubavlju prema običnim ljudima, pa napomene da je previše dugo
pričao, čime se ogriješio od ove časne ljude koji su izboli Cezara. Svjetina postaje sve više
uznemirena, inzistirajući da se pročita oporuka. Počinju vikati da su urotnici izdajice i ubojice.
Antonije popušta, najprije im pokazujući Cezarovo tijelo i strašne ubode kojima je prekriveno.
Napominje da ne pokušava rasplamsati bijes publike koja je počela pokazivati znakove pobune.

Ljudi u svjetini počinju pozivati na pobunu i prijete da će zapaliti Brutovu kuću. Antonije im kaže da
pričekaju jer još nije pročitao Cezarovu oporuku. U oporuci piše da Cezar ostavlja 75 drahmi svakom
pojedinom građaninu, baš kao i svoje privatne vrtove i voćnjake, u kojima će svi smjeti uživati.
Svjetina je bila toliko ganuta da su se počeli kleti u osvetu za Cezarovu smrt. Oformili su rulju i krenuli
prema gradu raditi nerede. Jednom kada je ostao sam, Antonije se zapitao kakvu li je to štetu
prouzročio Rimu.

Oktavijev se sluga vratio kako bi obavijestio Antonija da je Oktavije već došao u Rim. Antonije mu
kaže da će ga poći vidjeti. Sluga mu kaže da su Brut i Kasije već odvedeni iz Rima. U njihovoj blizini
pjesnik Cina hoda ulicom, a rulja ga pita kako se zove. Kada im ovaj kaže ime, rulja ga zamjeni za
urotnika Cinu, pa ga obore i istuku do smrti.

U četvrtom činu Antonije se u svojoj kući sastane se Oktavijem i Lepidom. Razgovaraju o tome tko bi
trebao umrijeti, pregledavajući listu imena muškaraca koji su izdali Cezara. Lepid pristane na smrt
svog brata, a Publije i Antonije učine isto za svoje nećake. Lepid ode, a Antonije pita Oktavija misli li
da je Lepid dovoljno vrijedan da bude dio Senata. Oktavije misli da jest, ali Antonije i dalje sumnja.
Antonije spomene da Brut i Kasije koriste svoju moć da oforme vojsku.

U sljedećoj sceni, u svom kampu Brut primi vijest da Kasije nije zadovoljan njime. Uskoro dođe i sam
Kasije pa kaže da se Brut ogriješio od njega. Brut ga uvjerava da nije i pita ga mogu li nasamo
razgovarati u njegovom šatoru. U šatoru Kasije optuži Bruta da je osudio jednog od njihovih ljudi za
primanje mita, iako ga je Kasije u pismu tražio da to ne čini. Brut kaže da je i sam Kasije nekada
primao mito, pa ga podsjeti na Cezarovu smrt i pita bi li trebali gledati na drugu stranu dok se oko
njih događa korupcija koju su pokušali uništiti Cezarovom smrću. Kasije je naljuti i kaže Brutu nek se
brine za sebe i neka ga više ne izaziva. Muškarci su se nastavili svađati sve dok Kasije nije izvukao svoj
bodež i rekao Brutu da ga izbode kao što je izbo Cezara. Napokon popustivši, Brut kaže Kasiju da
skloni bodež. Dvojica muškaraca se zagrli i oprosti jedno drugome. Dozovu poslugu da im donesu
bokal vina kako bi nazdravili. Brut tada prizna da je u zadnje vrijeme pod velikim emocionalnim
stresom nakon što je njegova žena počinila samoubojstvo.

Uđe vjesnik s novim vijestima iz Rima. Nova vlada koju su činili Oktavije, Antonije i Lepid je osudila na
smrt stotine senatora. Brut predloži da odmarširaju u Filipu kako bi se sastali s neprijateljskom
vojskom, ali Kasije misli da je pametnije pustiti neprijatelje da potraže njih jer će tako više potrošiti
svoje zalihe. Brut ipak inzistira da odmarširaju s vojskom, pa se Kasije naposljetku složi. Svi izađu,
ostavivši Bruta samog u njegovom šatoru kako bi mogao malo odspavati. Dok je budan ležao u
krevetu, pojavi se Cezarov duh i kaže mu da će se ponovno vidjeti na Filipi.

U posljednjem činu Oktavije i Antonije stoje na bojišnici na Filipi, spremni da se susretnu s

neprijateljem. Dolazi i Kasijeva i Brutova vojska, pa vojskovođe priđu jedni drugima kako bi se
izvrijeđali. Oktavije se kune da će osvetiti očevu smrt i dvije vojske pripreme se za bitku. Nakon što
Oktavije i Antonije odu, Kasije jednom svom vojniku kaže da je u zadnje vrijeme viđao neka loša
pretkazanja. Kaže Brutu da mu budućnost ne izgleda dobro i da bi mogao izgubiti. Muškarci se slože
da će radije umrijeti na bojištu nego da ih uhvate i pogube u Rimu. Bitka počne i Oktavijeva vojska
brzo porazi neprijatelje. Čim su ušli u Kasijev kamp, zapalili su njegov šator.

Kasije vidi da im približava vojska pa pošalje dvog sekundanta Titinija da izvidi čija je to vojska. Ubrzo
shvati da će zasigurno izgubiti tu bitku, pa jednom svom vojniku dade mač, pokrije si oči rukama i
naredi mu da ga ubije kako ga neprijatelj ne bi uhvatio i zarobio. Svojim posljednjim riječima kaže da
se to Cezar osvetio istim mačem kojim ga je Kasije ubio.

Titinije se vrati i, iako je najprije zbunjen Kasijevim mrtvim tijelom, shvati da je Kasije očito pogrešno
shvatio kad ga je vidio s Brutovom vojskom i mislio da ga je neprijatelj zarobio. Titinije počinje
oplakivati Kasijevi tijelo i od tjeskobe se ubije. Brut čuje što se dogodilo, pa ode vidjeti Kasijevo tijelo.
Naredi da se tijelo odnese, usput proklinjući Cezarov grob.
Brut na bojišnici postaje svjestan da gubi, pa mu i moral počinje opadati. Kaže nekolicini svojih
preostalih vojnika da drže mač kako bi se on zaletio u njega i ubio se. Kaže im da mu se ukazao
Cezarov duh i rekao kako mu je vrijeme da umre. Njegovi ljudi ga pokušaju uvjeriti da pobjegne, ali on
im odgovori da se povuku, a on će im se pridružiti kasnije. Nakon što odu, pita posljednjeg vojnika da
stane iza njega i drži mač, kako bi se mogao nabosti na njega i časno umrijeti. Dok je umirao, Brut je
izrekao svoje posljednje riječi:

“Cezare, umiri se sad;Ne ubih tebe ni upola tako Rado kao sebe.”

Oktavije i Antonije uđu na bojište sa svojom vojskom i pronađu Brutovo tijelo. Oktavije odluči
preuzeti Brutove vojnike i pridružiti ih svojoj vojsci. Zaključio je da je Brut ubio Cezara samo zato što
je mislio da tako čini dobro za svoje ljude. On je ipak bio najplemenitiji od svih Rimljana. Oktavije
odluči sahraniti ga sa svim počastima, a ostali počnu slaviti svoju pobjedu.

Analiza likova

Julije Cezar – iako je drama nazvana pi njemu, Cezar je najmanje okarakteriziran lik u cijelom djelu.
Prisutan je u samo nekoliko scena i umire u polovici trećeg čina. Ipak, njegova smrt je vrlo važan
motiv oko kojeg se gradi cijela priča. Cezar je kao lik vrlo ambiciozan, tvrdoglav, vrli čvrstog karaktera.
On je čovjek koji želi moć čak i ako će ga ona koštati vlastitog života. Pokušava se suprotstaviti svojoj
praznovjernoj prirodi, pa odlazi u Senat unatoč upozorenjima, jer je to značilo da će dobiti krunu. Ali
rezultat svega bila je samo njegova smrt. Ipak, njegova ostavština i veliki utjecaj bili su veliki, što se
najbolje vidi na kraju priče, kada njegov sin preuzme vlast.

Antonije – odličan je govornik i možda bolji urotnik od bilo koga tko je sudjelovao u smaknuću
Cezara. Njegova moć improvizacije i uvjeravanja pomogla mu je pridobiti građanstvo Rima na svoju
stranu. Tako je uspio pokrenuti osvetu za Cezarovu smrt, što mu je pomoglo i da dobije bitku na kraju
tragedije. Nikada nije pokazao da to čini kako bi stekao neku moć, već samo iz ljubavi prema svom
prijatelju Cezaru, kojeg je volio i nakon njegove smrti.

Brut – teško je definirati Brutov karakter kroz cijelu predstavu. Do polovice djela čini se kao da je
negativac, ali na kraju njegova smrt ispadne herojska, s obzirom na to koliko se borio protiv toga da
bude uhvaćen od strane neprijatelja. Njegovo prijateljstvo s Kasijem je iskreno, pa se čini da su njih
dvojica bliži jedno drugome netko itko drugi u drami. Brut je ubio Cezara jer je mislio da time čini
dobro cijelom Rimu. On iskreno misli da Cezar ne bi bio dobar kralj i da bi svojom vlašću samo
onesposobio grad. Zato je odlučio da bi njegovo ubojstvo bilo najbolje što mogu učiniti. Ali on ne želi
preuzeti tron nakon Cezarove smrti, što je glavni pokazatelj njegova karaktera.

Oktavije – iako je posvojen, Oktavije je vrlo sličan svome ocu. On je poput njega vrlo tvrdoglav, jakog
karaktera, nikada ne posustaje niti se predaje. Čitatelj nije upoznat s njegovim karakterom skoro sve
do kraja djela, ali jednom kada se pojavi, ostavlja jak dojam. Čini se kao netko tko čini sve samo da bi
osvetio oca, a o preuzimanju vlasti razmišljao je tek kasnije.

Drama “Majka Hrabrost i njena deca” napisana je u 12 scena ili delova koji su
označeni brojkama, no međusobno su slabo povezani. Što se tiče teme, radnja je povezana sa
romanom Hansa Jakoba Grimelshauzena “Avanturista Simplisisimus” u kome je opisan
Tridesetogodišnji rat protestanata i katolika koji je počeo u 17. veku.
Drama je napisana 1939. godine, a izvedena je 1941. godine prvi put u Cirihu. Ne radi se o tipičnoj
drami jer ne postoji određena dramska radnja niti scenska struktura, a kroz pesme se pojavljuje i opis
likova i situacija u drami.

U drami se prikazuje tragična sudbina majke i njene dece, različiti stavovi o tome koliko rat može biti
koristan, pa se stalno pokušava podizanje nivoa svesti gledalaca i čitalaca oko žrtava rata i kako se rat
mora osuditi jer se njim ne može rešiti ni jedan problem.

Radnja drame smeštena je za vreme Tridesetogodišnjeg rata, i to između 1624. i 1636. godine. Ana
Firling koja se naziva Majka Hrabrost i njena deca putuju sa švedskom vojskom za vreme rata, vodeći
kantinu. Ana je nadimak Majka Courage (Hrabrost) dobila iz zbog toga što ne odustaje od putovanja
sledeći vojsku sa svojom pokretnom kantinom i svojom decom za vreme rata i to za vreme najjačih
napada.

Majka je troje dece i svo troje imaju različite očeve, karaktere i naravi. Nema kćerka Katrin Haupt i
sinovi Švajcarko Fejoš i Ejlif Nojocki sa svojom majkom prate vojsku i žive od rata.

Radnja prve scene događa se u proleće 1624. godine malo pre napada vojskovođe Oksenstjerna na
državu Poljsku. U toj prvoj sceni Vrbovnik pokušava da nagovori sinove Majke Hrabrost da pristupe
vojsci. No, tome se izričito protivi Majka Hrabrost koja nikako ne želi da njeni sinovi učestvuju u
vojsci. Ona smisao rata vidi jedino u tome što je on koristan jer živi od njega, ali nikako ne želi svoje
sinove da da u vojsku.

Ali kada se majka Hrabrost upusti u poslove trgovine i prodaje naredniku srebrnu kopču, ona
zaboravlja na svoju decu, pa Vrbovnik odvodi njenog sina Ejlifa u vojsku.

U drugoj sceni radnja se odvija u Poljskoj i to za vreme 1625. i 1626. godine. Sin Majke Hrabrost, Ejlif,
odlikovan je u vojsci jer je zaplenio stoku neprijateljskih seljaka. Za vreme odlikovanja dogodi se i
susret majke i sina i njih dvoje slaveći njegovu pobedu plešu do zore.

No, ubrzo počinju nedaće za ovu porodicu. Majka hrabrost i njena kćer Katrin i sin Švajcarko, ubrzo
padaju u ruke neprijatelja i bivaju zarobljeni. Sa njima je zarobljena i prostitutka koja živi od posla sa
vojnicima, Ivet Pojtie.

Majka hrabrost uz pomoć kuvara koji je jako prisan sa Ivet, pokušava da pobegne. Ona se preruši u
kapelana, a njena kćerka Katrin uzima odeću od Ivete. Švajcarko ne želi da bude izdajnik pa pokušava
da spasi blagajnu i tada bude uhvaćen i osuđen na smrt.

Kada majka Hrabrost to saznaje, ona pokuša da ga otkupi pa se cenjka sa pukovnikom oko iznosa, a u
isto vreme ga zavodi i na isto nagovara i Ivet.

Ipak, u trećoj sceni se događa Švajcarkovo smaknuće koje je najavljeno zvukom bubnjeva, potom
iznose mrtvo telo pred Majku Hrabrost i Katrin koje se tada prave da ga ne poznaju kako se ne bi
odale pred neprijateljskom vojskom.

Konformistička filozofija života Majke Hrabrost najbolje je opisana u četvrtoj sceni gde se događa
susret Majke Hrabrost i mladog vojnika koji se bori protiv nepravde.
Majka hrabrost dalje prati vojsku, a nakon što vojska generala Tilija pobeđuje kod Magdeburga i da se
naslutiti primirje, Majka Hrabrost je zabrinuta hoće li se njen izvor prihoda sa krajem rata smanjiti.
No, u tome je umiruje kapetan koji joj govori da su male mogućnosti za to pošto papa, carevi i kraljevi
uvek izazivaju nove ratove i ne postoji vreme kada je trajni mir moguć.

Majka Hrabrost odlučuje da nabavi novu pošiljku robe i po nju šalje Katrin. Nju napadaju vojnici i
ozleđuju joj lice. Time je njeno lice trajno naruženo i pošto je Katrin zanemela u detinjstvu takođe za
vreme rata, njene šanse za udaju su male.

Majka Hrabrost je tako u ratu izgubila na neki način svu svoju decu. Oba sina, a sada i Katrin koja je
osuđena na ovaj jadan život. Rat se polako završava, vrati se kuvar koji se udvarao Majci Hrabrost,
Ivet koja je sada udata za pukovnika i Ejlif kog vrlo brzo nakon toga uhvate, optužuju za pljačku i
pogubljuju.

Počinje novi rat, a Majka Hrabrost odluči ponovo da sa svojom kantinom ide za vojskom. Prate je
kuvar i kćerka Katrin. No, nakon nekog vremena kuvar se zasitio ovakvog načina života i lutanja i želi
da se skrasi. Njegova želja je da se oženi sa Majkom Hrabrost, ali ona ga odbije zbog kćerke Katrin
koja se nalazi u lošem stanju. Katrin je slaba i psihički slomljena. Ali Katrin i dalje gura kantinu i putuje
za vojskom.

Ispred grada Halea vojska je u pripremi noćnog napada. Katrin se u to vreme penje na sami krov
jedne seoske zgrade i bubnjevima odluči da upozori stanovništvo na skori napad. Vojnici joj svo
vreme prete ne bi li se utišala, no ona ne odustaje od bubnjanja. Sve dok se ne dogodi da vojnici u nju
ispale metak.

U predzadnjoj sceni Majka Hrabrost plače za Katrin, tužno joj pevajući uspavanke. Odlazi dalje za
vojskom. U 12. sceni na samom kraju knjige, Majka Hrabrost sa mrtvim telom svoje kćerke odlazi
gurajući kola kantine posve sama.

Vreme radnje: vreme Tridesetogodišnjeg rata (1624.- 1636.)

Mesto radnje: Evropa (uglavnom gradovi današnje Nemačke)

Likovi: Majka Hrabrost i njena deca (kćer Katrin Haupt i sinovi Švajcarko Fejoš i Ejlif Nojocki),
pukovnik, kuvar, Ivet, vojnici

Beleška o autoru

Bertolt Breht (1898. – 1956.) je nemački pripovedač, dramaturg, pesnik, reditelj i teoretičar koji je
pokrenuo i “epski teatar”.Rođen je u građanskoj porodici u gradu Augzburgu i studirao je medicinu i
nauku. No, ljubav prema teatru je prevagnula. Sa dramskim radom započinje 1922. godine kada
objavljuje “Bubnjevi u noći” i “Baal”.Ubrzo nakon toga odlazi u Berlin gde započinje sa epskim
teatrom. Njegova poznata “Opera za tri groša” izvedena je u svim poznatim teatrima širom sveta, a
neki od njih su Moskva, Njujork i Pariz.1933. godine Breht je emigrirao u Dansku, a nakon toga kratko
još boravi u Švedskoj i Finskoj. 1941. godine odlučuje da napustiti Evropu i preseli se u Ameriku. U
Berlin se vratio tek nakon rata 1949. godine kada je i osnovao Berliner Ensamble pozorište.Njegova
najpoznatija dela su: “Bespuće velegrada”, ” Život Edvarda II engleskoga”, “Momak u stroju”,
“Kaznena mera”, “Izuzetak i pravilo”, “Prosjački roman”, “Duhovna poduka”, “Prosjačka opera”.