ADAM I EVA

ČOVJEK, ADAM
ŽENA, EVA
KELNER u hotelu
GOSPODIN U CR-NOM, hotelski sus jed
GOSPODIN S LULOM u brzovlaku
KELNER U KRČM]
pod zemljom

Hotelske sluge, grob ranima, dame u crni putnici u brzovlaku,,

GENERAL
GOSPOĐA U CR~
NI
DAMA
GOSPODIN SA ZA
GONETKOM
GLAS MAJKE
OPATICA
TRGOVAČKI PUT~ NIK
GLAS LAĐARA

ari, gospoda sa cilindrima i ~ ~ ni, svećeni grobari u podzc~n~. glasovi serenade.

LICA
Jedno

lice
 Soba u petom katu velegradskoga stjeničavog ho-tela što su ga u ovo naše doba kada je i ljubav
industri-jalizirana prozvali patetičnim imenom: »Eden~. Šab-lonska hotelska prostorija, s tapetama
neodredene sme-cle boje što su na mnogima mjestima poderane i ogulje-ne te se na njima vide krvavi
tragovi zgnječenih stjeni-ca. Postelja od žute mjedi, vrata, okviri prozora tamni, gotovo crni! U cjelini,
soba je malena, zagušljiva i anti-patična. Električna svjetiljka na stoliću uz postelju za-klonjena. Zelena
polusvjetlost.
Kad se zavjesa digla, vidi se da su se čovjek i že-na, gospodin i dama, Adam i Eva, tukli. I to kako se
već tuku ljubavni parovi po hotelima. Grčevito, u stravi da se ne čuje »prijeko u drugu, susjednu sobu((.
Zena kleči
pred Čovjekom i ne da mu da ode. On hoće da ode. Tek,
čovjek se ipak otkinuo i većie na ~ratima. Izaći će. U
ogrtaču ie. Šešir u ruci. Žena energ~čno ustane s poda i
potrči za njim.
ŽENA: Pa dobro je! Ako ti tako hoćeš, onda je dobro! Ja imam ioš jedan adut! I ja ~kažem, ja ću ga
izigrati!
ČOVJEK, razdraženo, na krajnjoj medi normale:
A kakav ti to adut imaš, molim ja tebe? Što ćeš ti meni još izigrati? Bacit ćeš se pod lokomotivu? Je li?
Molim! Izvoli! Izvoli se samo baciti pod lokomotivu! Neka ti prereže i vrat, i pupak, i glavu, do ctavola!
Hoćeš li se otrovati? Molim! Treba li ti otrova? Nemaš ga? Ja ga imam! Evo! Molim! Izvoli! Koliko god
želiš! Ja imam otrova za čitavu žensku rasu, molim lijepo! Postavlja 17-jole otrova na stol. Jednu. Drugu.
Treću. Uzrujano:

Dakle, molim lijepo. Ustrijelit ćeš se? Skandal ćeš mi učiniti? Pisat ćeš pisma svima znancima i mojoj

supru217

‚
Soba u petom katu velegradskoga stjeničavog ho-tela što su ga u ovo naše doba kada je i ljubav
industri-jalizirana prozvali patetičnim imenom: »Eden((. Šab-lonska hotelska prostorija, s tapetama
neodredene sme-cle boje što su na mnogima mjestima poderane i ogulje-ne te se na njima vide krvavi
tragovi zgnječenih stjeni-ca. Postelja od žute mjedi, vrata, okviri prozora tamni, gotovo crni! U cjelini,
soba je malena, zagušljiva i anti-patična. Električna svjetiljka na stoliću uz postelju za-klonjena. Zelena
polusvjetlost.
Kad se zavjesa digla, vidi se da su se čovjek i že-na, gospodin i dama, Adam i Eva, tukli. I to kako se
već tuku ljubavni parovi po hotelima. Grčevito, u stravi da se ne čuje »prijeko u drugu, susjednu sobu((.
Zena kleči pred Čovjekom i ne da mu da ode. On hoće da ode. Tek, čovjek se ipak otkinuo i većje na
~ratima. Izaći će. U ogrtaču je. Šešir u ruci. Žena energ~Čno ustane s poda i potrči za njim.
 ŽENA: Pa dobro je! Ako ti tako hoćeš, onda je dobro! Ja imam ioš jedan adut! I ja ~kažem, ja ću ga
izigrati!
ČOVJEK, razdraženo, na krajnjoj medi normale:
A kakav ti to adut imaš, molim ja tebe? Što ćeš ti meni još izigrati? Bacit ćeš se pod lokomotivu? Je li?
Molim! Izvoli! Izvoli se samo baciti pod lokomotivu! Neka ti prereže i vrat, i pupak, i glavu, do ctavola!
Hoćeš li se otrovati? Molim! Treba li ti otrova? Nemaš ga? Ja ga imam! Evo! Molim! Izvoli! Koliko god
želiš! Ja imam otrova za čitavu žensku rasu, molim lijepo! Postavlja 17-jole otrova na stol. Jednu. Drugu.
Treću. Uzrujano:

Dakle, molim lijepo. Ustrijelit ćeš se? Skandal ćeš mi učiniti? Pisat ćeš pisma svima znancima i mojoj

supru217

‚
zi? Polit ćeš me vitriolom? Molim izvoli! Evo me! Tu sam! Polij me vitriolom! Molim! Gdje ti je taj
tvoj adut? Da ga vidimo! No! Što je? Što šutiš?
Zena je klonula na stolicu i tamo glasno zaplaka-la. Stanka.
Taj fakat da je žena klonula na stolicu i glasno za-plakala zbio se ovu istu noć valjda P0 stoti
put, i on je svejedno tako djelovao na Čovjeka da ovaj nije izašao, nego se povratio i ushodao se
sobom.
ČOVJEK: Smiješno! To je ipak smiješno, s tima tvojim kartama, do vraga! Uvijek i uvijek
samo te tvoje karte i taj tvoj hipotetični adut! Šta je to tvoje neozbil-jno dječje naricanje, taj tvoj adut?
Što mi se toliko gro-ziš tim svojim adutom?
ŽENA: Ti nisi čovjek! Ti nemaš ni toliko smilova-nja koliko bi crnog pod nokat stalo! Ti si
zvijer!
ČOVJEK: Zvijer! Pa dobro je! Molim lijepo. Ja sam zvijer! Samo, molim te, upamti ovo: ja
sam zvijer koja je sita te tvoj~ uzvišene, eterične ljubavi! Zvijer ko-ja je naprosto sita da bude zvijer!
Meni je svega toga, vidiš, dovde! Kažiprstom pili svoj vrat. I preko glave mi je sve to što se zbiva
medu nama! I kako sam rekao:
clara pacta’! To je najbolje. Niti ja tebi što dugujem, ni-ti ti meni! Ni za dlaku! Meni je dosta već tih
hotela i tih odurnih soba i tog skrivanja po crkvama i po kavana-ma! Tvoj gospodin! Pa dvoboji! Pa
brakorazvodne par-nice! Pa trokuti! Paralelogrami! Obziri! Veze! Konven-cionalnosti! K vragu sve
to! Meni je svega toga dosta. Ja nisam tat! Ja ne kradem ništa! A ja uvijek živim kao da milijunima
svojih akcija igram na burzama. Svaki dan dobivam od tebe pet telegrama! Kad god tko zvo-ni:
telegram! I, opet, tko je? Telegram! Ja nisam sigu-ran ni trena ne ću 11 morati opet da pakujem pak da
ot-putujem brzim vlakom na novi randevu! Opet telegram! Opet kriza! Opet ekspres! Ti si savršeno
luda! Ti nisi pri sebi! Što je to tebi tri stotine kilometara? Trista amo, trista tamo! Ti visiš nada mnom
kao giljotina! Ja

(Iat.), Čisti računi

218

‚
sam mislio da si ti čovjek koji nešto hoće! Ali da! Vra-ga! Ti si ludakinja! Li ‘~i najobičr’ija ~Ci~id!
ŽENA, očajno: Pa reci mi što treba da činim? Re-ci mi!
ČOVJEK: Sada više ništa! Sasvim ništa! Sada je već sve svršeno. Amen! Circumdederunt,
amen! To je sve što ti ja imam da kažem!
ŽENA: Ti si našao drugu! Zato tako govoriš!
ČOVJEK: Naravna stvar! Ne jednu! Ne samo jednu! Sto i pedeset sam drugih našao i svaka
toliko vri-jedi koliko ti! Ne mislim više da si ti jedina! Ne trpim više na fiksnim idejama!
ŽENA: Drugačije si ti govorio onda!
—

ČOVJEK: Kada to »onda<? Daj govori jasnije! Što znači to vječno tvoje patetično »onda«?
—

ŽENA: Pa kad si me ljubio!

ČOVJEK: Ja sam tebe ljubio? Kad sam ja tebe »Ijubio<? Ja nikada nisam bio bestidan da
uopće izus-tim tu glupu i praznu frazu: »ljubiti. To je opet tvoja fiksna ideja! Nikad ja tebe nisam
»ljubio. To nije isti-na! Ja sam bio korektan spram tebe! A ti si se držala posvenedvosmisleno.
ZENA: Kad si bio tako bijedan kao da su te utop-ljenoga izvukli iz vode! Sažalio si mi se.
ČOVJEK: Oh, ti, draga moja najljubeznija sama-ritanko! Čudne ste vi sentimentalne
samaritanke! Sve se to kod vas dogada iz samilosti i uvijek vam netko iz-gleda kao da su ga izvukli iz
vode!
ŽENA: Da se nisam smilovala, ti bi se onda bio ubio, tako si bio bijedan! Što sam mogla?
Htjela sam, pa...
ČOVJEK: »Htjela si«, pa onda »nisi htjela«, pa si onda opet »htjela! Mizerijo! Ništa »nisi
htjela«! Nika-da ništa »nisi htjela< ! Ti uopće ne znaš »htjeti! »Htje-la si ! Sve si samo zaplela i
zamutila! Ali sad je gotovo! Sad puklo kud puklo! Meni je svega toga dosta!
ŽENA: Čuj me, molim te!
ČOVJEK: Budi čovjek! Moj voz ide u dva! Sad je jedan i petnaest! Dakle još trideset-četrdeset
minuta! Molim te! Slušaj! Sve to što je bilo bilo je! Zbogom! On hoće da ode, ona za njim kao
padavičava, zapjenjenih

219
usana, neki grleni animalni poluglasovi, duboko iz prsno~a koša. Plač.
ZENA: Čuj me, čuj me, čuj...
Svjetlost se ugasi.
 ŽENA, zaprepašteno, očajno: Što je to? Što je to? Potres! Vatra! Gospode bože jedini! Što je
to?
ČOVJEK kodprekidača: Što bi bilo? Prekinuta je struja! Kratki spoj!
ŽENA: Nije to nikakav kratki spoj! To je znak! Užasan crni znak!
ČOVJEK: Kakav znak vražji? Kratki spoj! Otvara vrata i gleda u hodnik gdjeje tmina kao u
rogu. Po cjelom hotelu stala su zvonca električna da zvrndaju.
ČOVJEK: Izgleda da se struja prekinula u čita-vom hotelu! Zvoni i on.
ŽENA: Slušaj, molim te, kao boga te molim, ne-moj sad otići! Ne ostavljaj me tu samu u
tmini!
ČOVJEK: Ti nisi normalna! Ja sam već treći dan ovdje bez dopusta! Ja još imam nekoliko
minuta! Ja vi-še ne mogu ništa d8 riskiram, meni se žuri! Pali žigice:
Zbogom!
ZENA: Ako ti sad odeš, ja ću početi tako vikati da će se ovdje skupiti čitav hotel! Ja ću sebi oči
iskopa-ti! Gdje je, gdje je igla? Tapka po stolu za šeširom i va-di iglu. Ja ću skočiti kroz prozor,
molim te, ne idi sada, oh, kako je to grozno! Okrutno! Bezobzirno! Bacila se na divan. Jeca.
ČOVJEK zvoni neprekidno: O-o-o! Ma ja ću za-kasniti na voz! O-o-o! Kucanje. Ulazi kelner
sa svjeć-njacima. Jednu svijeću ostavlja na stolu. Pa gdje ste, molim ja vas? Već zvonim cijelu uru.
KELNER: Ne mogu ja na sve strane, molim lije-po! Kratki spoj, molim lijepo, u gornjim
spratovima! Pardon, oprostite, molim lijepo! Za deset minuta bit će sve u redu! Ljubim ruke, klanjam
se! Ljubim ruke!
ŽENA se baci na koljena pred čovjekom u poluludom strahu: Eto! Ne molim te više ništa! Bit
ću tiha, ne ću ni pisnuti, samo ostani još ovu noć! Nemoj me pustiti samu kod te mrtvačke svijeće! Tu
je grozno kao u mrtvačniei! Tu ću ja poludjeti!

220
ČOVJEK: Ali, zar nisi čula? Za deset minuta sve Će biti u redu! Ja nemam vremena! Moj
vlak...
ŽENA: On laže! To je laž! Zato je i donio svijeću. To će tako ostati! To je mrtvačnica! To je
grozno i ja ću poludjeti kad ti odeš! Molim te! Samo do sutra ostani! Sutra ide brzi voz u sedam! Imaš
vremena! Eto! Ja ću leći tamo na otomanu i bit ću kao gluhonijema! Sasvim gluhonijema, kao mrtva!
Samo ostani! Ništa te ne ću pi-tati, niti moliti, ništa! Ništa, ništa! Ni scene, ni riječi, ni-šta! Ujutro
ćemo se rastati kao ljudi! Pa dobro! Ako si tako odlučio da ideš, a ti idi! Ali samo sada ne! Molim te!
Sada nikako ne! Na koljenimaje dopuzala do Čovje-ka i, obujmivši mu noge, vuče ga do otomana.
Čovjek popušta. Stanka. Onda Čovjek u ogrtaču sa šeširom i kovčegom i kišobranom u ruci popušta
cjelivanju žene i sjeda na otoman. Ona do njegovih nogu. Mol.
ČOVJEK, kao toplo i direktno: Slušaj me molim te! Budi dobra! Ja sam bio večeras
nekorektan! To, me-dutim, nije moja krivnja! Ja sam nepromišljeno reagi-rao na tvoj neljudski ispad!
Što se zbilo izmedu nas, ako se uzme mirno i objektivno? Jedan doživljaj koji sam, pa dobro, neka
bude, koji sam dakle isključivo ja skrivio! Dobro je! Ali ja onda nisam imao ni moralne ni
intelektualne ravnoteže! Ja je još niti danas nemam! Ima takvih perioda u životu kada se gubi
ravnoteža! Ali držim da je potrebno da čovjek ima, barem tako dugo dok živi, svoj unutrašnji
stabilitet, bez toga se ne može! A ja danas osjećam jednu jedinu potrebu u sebi, a to je da dodem do
neke kakve-takve ravnoteže! Da iza-dem iz te vječne anarhije i kaosa! Da! Tako je najbolje rečeno:
— —

ne ću anarhije više! Barem u odnosu spram žen~, ja ne ću anarhije! Osjećam potrebu nekih direktnih
skladnih odnosa. Onda se, dakle, sada pita što? Možeš li sa mnom živjeti kao čovjek s ravnopravnim
čovje-kom? Što? Šutnja. Stanka. Dakle, što je? Sto šutiš demonstrativno? Ja ne mogu da živim s
tobom kao sa že-nom! Ono je sve bila zabluda koja je danas jasna. I tu leži težište cijele stvari! Treba
se pomiriti sa stanjem fakata kakvi oni jesu!

22 1
ŽENA: Ali kad se ja tako silno patim! Meni nije stalo ni do kakve ravnoteže! Mene sve to boli
kao otvo-rena rana!
ČOVJEK: Smiješno! Pa nisi ti jedina koja se pati! Danas, kako danas stvar izgleda, poslije svih
onih mu-ka, danas je sve to sasvim prirodno upaljena rana. I bo-li! Naravna stvar da boli! Sve je to
bilo krivo gledano! Nije to bila nikakva inspiracija ni zanos, kako je to na-ma onda u vrućici
izgledalo! Onda se činilo da stvar za-nosi! Cijeloj stvari se barem mogla dati neka motivaci-ja! Mogla
se stvar tako objasniti! Ali danas se vidi jas-no i plastično: bilo je suvišno! Danas je sve rana. Ali kada
ta rana zacijeli, a sve u životu zacjeljuje s vreme-nom...
ZENA p/ače: Nikada, nikada! Ja to ne mogu, pa ne mo~gu.
COVJEK: No, eto! Molim lijepo! To je već treća noć što govorim neprestano i, eto, dosada sve
bez rezul-tata! Ti si čovjek? Ti imaš smionosti da za sebe tvrdiš da si čovjek! Ti ćeš se izgraditi do
druga i prijatelja? Ti? Ti si guska, a ne čovjek! Jesi li me razumjela? Guska! Već tri puna dana i tri
noći neprestano u toj groznici! Od objeda do večere, od večeri do jutra, neprestano i neprestano isto! I
onda rezultat: ništa! Ja sam već dotu-čen! Ja više ne ću! Ta valjda se nismo srasli! Ja više ne mogu! Ja
nemam vremena! Eto! Sada je jedan i dvade-set! Još četrdesetak minuta! A gdje je još kolodvor?
Zbogom! Pusti me! Zbogom! Istrgnuo se iz naručja že-ne i ustao energično.
ZENA: Ti ideš? Ti doista ideš? Pa dobro! Ja sam već i sama umorna i dosta mi je svega!
Prenapeto je sve to! Meni se sve vrti! Kao da sam pijana, sve mi se vrti. Ali, velim ti to posljednji put!
Ako ti sada odeš i mene pustiš samu u ovoj mrtvačnici, kod ove svijeće, u ovom užasu, ti ne ćeš biti
niti na drugom katu, a ja ću već biti dolje na dnu lihthofa! Ovo je peti kat...
ČOVJEK: Tako, dakle? To je tvoj adut? Je li? Peti kat? Pa dobro! VrIo dobro! Molim te! To je
ipak pre-glupo! Poslije svega toga sada opet pripovijest o petom katu? Pa dobro! Znaš 11 što? Molim
te! Nemoj ni čekati da odem! Baci se odmah! Molim! Izvoli! To je peti kat!

222
.
y Dolje je Iihthof asfaltiian! Bit ćeš dolje brže nego ja lif-tom! Taj lift kroz prozor putuje sa devet i
osam akcele-racije! Molim, gospodo, izvolite! S nekom egzaltiranom gestom skočio je do prozora,
koji je zavješen tamnom zavjesom. Otvorio je prozor na način na koji sluge po hotelima otvaraju
liftove. Stanka. Čuje se kako u žlje-bovima negdje u lihthofu curi dosadna kiša. No! Što če-kate?
Gospodo! Što čekate? Izvolite molim! Peti kat! Obrat u temperamenat: Da imaš samo mrvu
karaktera, ti bi se sada morala baciti dolje! To bi ti bila dužnost! Nikada još nisam spavao tako mirno
kao ~‘to bih spa-vao noćas da te vidim u onoj ponjavi Crvenoga krsta! Cinično i okrutno: Lijepo bih
se zamotao u topli pled i slušao bih vagon kako pleše preko šina! Upravo bih os-jećao kako sam sa
svakim kilometrom slobodniji! Per-verzno: Molim, dakle! Šta će biti? Ja više nemam dugo vremena!
Meni se žuri!
ŽENA, u jecanju: Ma što me mučiš! Hladno je! Zatvori!
ČOVJEK, sve dublje u temperamentu: A, tako dakle? Ti ne ćeš dolje iz petog kata? I ja tebe
mučim? I zima ti je? To je skandal! Kakve su to banalne provinci-jalne geste? Tako rade obične
kukavice! Mrzim te! Ga-diš mi se! Prokleti čas kad sam te ugledao! Život~njo ti ograničena! Ti ćeš se
meni groziti svojim kartama? Ti nemaš nikakvog aduta! Tvoja je igra izgubljena! Sve su tvoje karte
izigrane! Tako se ne da dobiti ništa! Čuješ 11? Apsolutno ništa! Gradacija bijesa: To je ipak skan-dal!
Trebalo bi te pograbiti i izbiti do krvi. To je jedini argumenat! Ispljuskati te do krvi. Pograbioje
stolicu i takoje furiozno udario njome o pod da se stolica slomi-la. Zena cvili.
ČOVJEK nasrne na ženu i hoće da je bije: A šta cviliš, do davola? Skandal? Je li? Skandal? To
tebi go-di? Skandal? To je ono pravo? Kucanje. Stanka. Tko je?
GOSPODIN U CRNOM: Ja sam! Ulazi.
ČOVJEK: Što je? Što želite?
GOSPODIN: Oprostite što vam smetam, ali ta vaIša svacta čuje se po cijelom katu! Ja imam
sobu pokraj Jvas i ja naprosto ne mogu ni da mislim, ni da spavam,

223
ništa! To već sada traje treću noć! Eto! Ljudi filistri su ~0 hodnicima otvorili vrata i slušaju taj vaš
skandal.
ČOVJEK: A što se vi miješate u tucte poslove, mo-Iimja vas? Tko vasje zvao? Tko ste vi? I
kakavje to na-čin ulaziti u tucte sobe?
GOSPODIN: Molim lijepo! Ja sam iz pokrajne sobe broj sto i trinaest! Ja sam gost »Hotela
Edena« kao i vj! Ista prava, iste dužnosti! Pa meni je konačno svejedno! Ja sam mislio da je u vašem
interesu da vas upozorim ~la ta vaša vika odjekuje P0 čitavom spratu! Uostalom! Pardon! Izvinite me!
Ali to što vas dvoje ov-dje već treću noć radite, to nije ljudski!
ZENA: Oprostite, to se vas savršeno ništa ne tiče!
GOSPODIN: Ne, gospodo! To se mene tiče bez-uvjetno i nije ljudski kada ne ćete da uvidite da
se to mene tiče! Zarje moguće da ste toliko subjektivni da ne ćete da vidite stvar! Stvar je ustvari vrlo
jednostavna! Nema tu nikakve naročite komplikacije! Prije svega, ni-ste vi jedini ljubavni pacijenti
noćas u groznici. »Hotel Eden« je pun takvih pacijenata! Boluju na istoj grozni-ci kao i vi, moja
gospodo! U petom katu nema osim vas ni jednog ljubavnika! Sami trgovački agenti! I jedan oficir, taj
putuje na frontu. Hrče kao hrčak. Svi oficiri koji putuju na frontu hrču bezobzirno glasno! Ali zato
dolje, molim lijepo, u spratu ispod vas, soba broj dva-naest, šezdeset i sedam, sedamnaest! Pa onda u
trećem katu cijeli red soba, i u drugom i u prvom spratu cijeli red soba, spavaju sve sami odabrani
pacijenti ljubavne groznice! Ali ipak to nije kod njih tako violentno! I nije »Hotel Eden« sam! I
»Esplanade« i »Central« i »Con-tinental« i »Imperijal« i »Royal«, sve to vrvi kao košni-ca, sve se to
bode kao osinjak! Pljuje! Kune! Ždere! Ogovara se, kleveće, mrzi, ubija, kolje, prezire se, i to tako
bezobzirno glasno da je spram toga ono glasno ofi-cirsko hrkanje sitnica! A je li to način? Je li to
—

ljud-ski? Zarje moguće da ste tako slabi da ne možete ništa izmedu sebe i svojih crijeva udesiti kao
ljudi? Što je, gospodo? Što me promatrate kao da sam poludio? Sto se čudite tome kao nevina
djevojčica? Nije to ništa no-vo što ja tu govorim! Kako se zove ona vaša knjiga u kojoj je sve to
žalosno zbivanje prvi put zapisano? Ka-

.
ko se zove? Bi-bi-biblija! Da, Biblija! Tamo je zapisano kako je gospoda stala u negližeu, pod tajanstvenom raj-
skom jabukom! »Hotel Eden«! Afera s jabukom! Pojeli ste jabuku i onda je počelo, i odonda pa do danas to
neprekidno i intenzivno traje. Što se toliko uzrujavate, gospodo? Pustite ga da ode! Zakasnit će opet na voz!
$ada je jedan i dvadeset i sedam! On će jedva stići! Ne~na dopusta, komplikacija, šef uzrujan, traže ga polici~o
m! A vi ćete se već umiriti, moja gospodo! Kako se ne iste umirili? Naravna stvar! Sitnica! Sasvim neznatna
sitn~ica! Čovjeku! No! Gospodine! Što čekate? Vrijeme je! Jedan i dvadeset i osam! Posljednji je čas!
Jeste 11 me čuli? Što k vragu sada mislite? Teško je to s vama svima! Ne može nikako da se raskine!
Ko hruštevi u maju! Što mislite? Vi mislite da bi se gospoda mogla baciti kroz prozor? O tome nema
govora! A, najposlije, ako se baci? Što će biti? To je svakom čovjeku sudeno prije ili poslije!
Pokopaju ga, naravna stvar, jednostav-no ga pokopaju, i gotovo! Smiješno! Zbog toga se uzru-javati!
Idemo, dragi moj! Idemo! Dovidenja! Dovide-nja, draga moja! Kasno je! Idemo, gospodine! Laku
noč, gospodo! Izvuče čovjeka koji popušta njegovoj su-gestji.
Zena u paničnoj ukočenosti, kao hipnotizirana, promatra crnu četvorinu vrata što se tiho
škripeći zatvo-rila. Stanka. Potrči do vrata i sluša. Ne usuduje se otvo-riti. Tišina. Onda bezgla vo
jurne do prozora koji je još uvijek otvoren, i gleda dolje, te se po njenim gestama vidi kako je
neodlučna i prestrašena. Stanka. Iz nje pro-vali očajan plač i ona plače na otvorenom prozoru. Ču-je
se kiša u žhjebu. Onda se grozničavo trgne, prekrsti
se i skoči kroz prozor~ ‚..

Čuje se mukli pad tijela, duboko dolje, u zatvore-nom asfaltiranom prostoru lihthofa. Stanka. U
hotelu glasovi alarmantni koji se ne razabiru, ali bujaju. JavljaJuse~hQt~elska zvonca. Onda zagrmi
hotelski gong. Gong grmi sve silnije i i~ zvonjava poJag~pTetazi~i grmljavinu pogrebnih zvona.’ Dok
zvona zvone, pada tmina i vidi se hotelski lihthof rasvijetljen šarenim ho-telskim prozorima, i vide se
crni ljudi kako donose mrtvačku škrinju i zabijaju mrtvo tijelo žene u hjes i no-
15 M. Krleža: Legende
— 225
se ga desno, a zvona neprekidno zvone sve jače i pada tmina. Dižu se crne zavjese i vidi se scena,
prepolovlje-na u horizontali, te se iznad te linije vodoravne, koja markira pro17l prerezane zemlje
jednoga groba, vidi groblje. Groblje je u kasnoj jeseni i kiša pada i magle su, a krošnje drveća su
crvene. Gospoda u cilindrima i dame u crnini sa kišobranima kao pratnja običnog, ma-logradanskog
sprovoda, sve to treba da je prikazano irealno daleko, negdje u jednoj nedohvatnoj dimenzji.
Mrtvačka škrinja nad otvorenim grobom; svećenik bla-goslivlje škrinju po rimskom obredu.
Ceremonija teče kao obično. Gospoda i gospode, crni statisti, brišu suze bijelim rupčićima, sanduk se
spušta u crnu rupu groba koja je u pro17lu prerezana. Čuje se neugodna grmlja vi-na kada grude
zemlje udaraju po daskama, grobari za-trpavaju grob, i sve se nad horizontalom raspline u crni-nu
bez jedne jedine riječi. Stanka. Grmljavina zemlje po daskama sanduka. Zvona utihnuše.
Vidjelo se kako je sanduk spušten na dno groba i vidi se kako škrinja stoji u crnini na dnu
groba. Stanka. Žena je stala da se giba u sanduku i čuje se šuštanje pa-pirnatog jastučja ispunjenog
pilovinom. Dvije-tri jače geste, a nesolidne daske hjesa drugoga razreda stale su pucati. Udar-dva
nogom i Žena je probila svoj sanduk i sjela promatrajući tminu. Pipa oko sebe sanduk, vjen ce,
cvjjeće, ustaje.
ZENA: Crna magla, gusta crna magla! Što je to? To je prazno, i, eto, mogu da gibam rukom
vodoravno! I okomito! I mogu da hodam! Tu može da se hoda! To
te golemi crni nepoznati prostor! Spotakne se i padne:
Sto je to? To je tvrdo? Uglato! Gazi preko tih predmeta i ponovno tek što nije pala, a onda je
napipala zid, za-ustavila se pred stijenom: Tu se dalje ne može! To je sve vlažno! Stijena nekakva!
Blatna je! Fuj! Kao da su kanali nekakvi! Vraća se. Oh, a tu su onj predmeti! Odavde duva! Tu će biti
izlaz! To je pivnica, što li? I tu je stijena, i voda curi po njoj! Što je to sa mnom! Tmi na! Sama tmina!
Gdje sam to ja? Kako je ono bilo? Ja sam otputovala i bila sam u hotelu, i kiša je padala! Samo je kiša
padala, i kelner je donio svijeću. Dalje se ne sjećam ničega! Hvata se od straha za glavu i osjeti svoju

226
vlastitu krv na prstima: Što je to? Krv! Zaboga, to je krv! Kiša je padala, magle su bile, imali su ljudi
kišob-rane, zvona su zvonila! Negdje davno, davno, daleko! A tu nema ničeg! Zidani svodovi od
cigle. I sve je krva-vo! I bluza, i ruke, i rublje! Zaboga, to je moja vlastita krv! Liže svoju vlastitu krv i
ispljune~ Čovjek je pod ne-bom tako stvoren da mu se gadi njegova vlastita krv! Šta je to? Šta ja to
radim? Jesam li ja poludjela? Kamo sam ja to pala? To su crne škrinje, to je nekakav maga-zin u
pivnici! Hoće da podignejednu škrinju, ali ne mo-že. Preslaba je: To je teško, tako strašno teško!
Puno nečeg masivnog! To je zemlja u tim škrinjama, blato? To izgleda da je mrtvački lijes! Pa to i
jeste mrtvački li-jes! Sami mrtvački lijesovi! Tako sam umorna! Tako me boli glava! Sve je to tako
teško i tako mutno! Čudno! Kiša je padala, zvona su zvonila, imali su ljudi kišobra-ne. A sada ovdje?
Ništa ne mogu da sredim! Sve je kao razbijeno! To je tvrdo! To je daska, to je papir! To nisu moje
cipele, to su mrtvačke papirnate šlape! To je neči-ja knjiga! Moiitvenik? Roman? A možda to sve nije
isti-na? Možda svega toga nema? To ja sada čitam roman! Tako neobično Čudan roman? Ja sam u
šestom liceju, šesti be razred, treća klupa kod prozora lijevo, i sutra je matematika, prvi sat, a ja
nemam još zadaće. Ništa! Pre-pisat ću od djevojčica! Oh, kako je to divno! On stoji pod balkonom i
gitara se čuje. On pjeva, don Rodrigo, dofia Clara! Čuje se gitara i serenada. Ona lista svoju
šestolicejsku knjigu nervozno: I petrolejka šumi, i ja či-tam, toplo je, zima, sr~ijeg, a prijeko u drugoj
sobi spava moja mama! Stanka. Kao da se čuje iz druge sobe maj-čino disanje, i tikatakanje ure i šunl
p’~ ~1ejke. A sada don Rodrigo pjeva serenadu i onda će doći po dofiu Claru i povest će je u crkvu!
GLAS MAJKE, iz druge sobe: Dijete moje drago! Dodi, dušo, lezi! Sutra se opet ne češ dati iz
postelje! Dodi, dušo, kasno je!
ŽENA: Odmah, mama! Oh, kako je ta serenada don Rodriga božanska! Mjesečina, konji,
ljubav, život. Sve je još na početk•u, ništa se još nije dogodilo...
GLAS MAJKE: Dijete moje jedino, kasno je. Dosta je bilo za večeras!
15~ 227
ŽENA: Ali odmah, mama! Sada je baš najljepše! Mladenci idu u crkvu, mlada u svili s
mirtovim vijen-cem, orgulje, don Rodrigo, dofia Clara! Sreća, velika sreća nas Čeka u životu! Same
radosti!
Čuju se orgulje. Stanka.
Vjetar. Šum vode u daljini. Pijuk ptica, visoko u zraku, a netko se daleko giba s fenjerom.
Tamo prolazi sprovod sa svjetiljkama.
ŽENA, magnetizirana pojavom dalekih prikaza, ustane i potrči za njima. Viče za njima. Ljudi!
Stanite! Kamo idete?
Stanka. Ljudi prolaze. Crne maske nose mrtvački sanduk.
ŽENA viče: Ljudi! Ljudi! Stanite! Kamo idete?
GLASOVI, iz velike daljine: Ne znamo.
ŽENA je potrčala desno i nestala je. Stanka. Čuje se kako viče: Ljudi! Stanite! Kamo idete?
Čuje se iz daljine šum željeznice u noći.
Željeznica dolazi sve bliže i bliže i vidi se u kupeu drugoga razreda osam putnika kako
sjedejedan uz dru-goga, u noćnome vlaku kojijeprenatrpan. Ranoje. Va-ni sviće. Do Čovjeka, kojije
pobjegao od svoje prjateljice iz »Hotela Edena~, a sada putuje kući, sjedi opati-ca i moli se bogu.
Jedan general, kojije ubio sto i tride-set hiljada svojih bližnjih, jedna dama u crnini, jedan trgovački
putnik kojije skinuo cipele i zadovoljno hrče. Nasuprot Čovjeku jedan putnik koji rješava križaljke i
sav je okupiran odgonetavanjem svojih nepoznanica, i Gospodin koji puši lulu, promatrajući Čovjeka
s veli-kim zanimanjem.
GENERAL, u •razgovoru s Gospodom u crnini:
Da, tamo sam izgubio sto i trideset hiljada svojih juna-ka, ali su me odlikovali, i tako sam postao
barun, a sre-tan sam što sam se rodio u vremenu o kome će još vje-kovi govoriti s najvećim
respektom, moja gospodo!
Jedna dama u kutu neprekidno plače poluglasno.
GOSPOĐA U CRNINI spram generala: To je krajnja bezobzirnost spram tudih živaca kad
netko tako ~.tstrajno plače, a nije ipak sam na svijetu!
DAMA: Ja putujem na sprovod, a vama ako nije pravo, izvolite se odstraniti!

228
GENERAL: Ja sam pokopao u životu sedam sto-tina hiljada junaka, a nisam prolio ni jedne
suze. To je stvar dobrog odgoja. A treba da znate, gospodo, da je gospoda savjetnikovica reumatična,
a u hodniku je raz-bijeno staklo! To je nesnosno kada je čovjek pao tako nisko te je prisiljen da putuje
s ljudima koji glasno pla-Ču i s ovakvim trgovačkim putnicima koji misle da smo na Levantu! Da,
kada smo osvajali Lemberg, sto i tride-set hiljada ljudi ostavio sam u grabama, a nismo skinuli cipele
prije toga devet mjeseci, i nikome od nas nije pa-lo na pamet da plače 111 da se izuje!
GOSPODIN SA ZAGONETKOM Čovjeku: Par-don, gospodine, ne znate li možda kako se
zove lepeza koju nose pred svetim ocem paporn? __

ČOVJEK: Neznam, gospodine!

Stanka. Neznanac nasuprot Čovjeku odbija debe-le dimove iz svoje lule. Trgovački putnik hrče.
Dama plače. Opatica se moli poluglasno. Gospoda u crnini se
zakašljala_odNeznančeve lule. - -— --

GENERAL: Ne biste li možda, gospodine, bili obazriviji spram svoje gospocte suputnice?
GOSPODIN S LULOM: Ne bih, gospodine! Ovo je kupe za pušače!
 GENERAL: Uljudnost, gospodine, zapovijeda...
GOSPODIN S LULOM: Uljudnost, gospodine, uopće ništa ne zapovijeda jer zapovijedaju
samo gene-rali, ali uljudnost umoljava da dobro odgojeni ljudi ne kašlju u kupeima za pušače!
GOSPODIN SA ZAGONETKOM: Ne znate li možda, gospodine, tko je autor Esm~ra1de i
Quasimo-da?
ČOVJEK: Ne znam, gospodine! I ako me budete još nešto pitali, pljusnut ću vas, jeste li me
razumjeli? To je ipak preglupo da ima takvih kretena na svijetu! Ustane i, nervozno zalupivši
vratima, ostane na hodni-ku. Gospodin s lulom ustao je i izašao za Čovjekom na hodnik vagona.
Stanka. Grmljavina točkova, ritmičko jaukanje vagona, snopovi iskara na četvorinama prozornim,
zvižduk parostroja, dinamika noćnog putovanja.
229
GOSPODIN S LULOM: A vi ste, gospodine, pri-lično nervozni?
ČOVJEK: Zakasnio sam na vlak, dva dana sam izostao protupropisno iz ureda, nisam produžio
mjeni-ce, boli me zub, nisam spavao dvije noći, i sada tu mo-ram u nekakvome smrdljivom
prenatrpanom kupeu da odgovarain tko je autor Esm6ralde i Quasimoda nekak-vom kretenu, i još da
ne budem nervozan? Dozvolite!
GOSPODIN S LULOM: To je život civiliziranog Čovjeka: zakašnjava na vlakove, nema
dopusta, odgone-tava križaljke, putuje na sprovod, dobro je odgojen i ubio je sto i trideset hiljada
svojih bližnjih, a jedina mu je briga njegov dvanaestoropalačnik i zato putuje Čitavu noć da ispita
nekakvog specijalista što misli o njego-vom dvanaestoropalačniku, kao ovaj naš stari suputnik:
gospodin general! Ali vi ste nervozni izvan svake mjere, gospodine! To vam je već trideseta cigareta!
-ČOVJEK: Pedeseta! Sedamdeseta! To je potpuno otrovanje nikotinom! To je slom!
GOSPODIN S LULOM: Žena?
ČOVJEK: Žena.
GOSPODIN S LULOM: Gubiti i dangubiti sa že-nama je bespredmetno! Upravo tako glupo
kao: Čačkati zube, moliti se bogu, moljakati milostinju, svadati se o ljepoti, liječiti se homeopatskim
metodama, vjerovati u prekogrobne tajne, hraniti se iskljuČivo biljkama ili bilo što slično Čime se
ljudi danas bave po gradovima! Sve je to savršeno bespredmetno! Sve je to tako sivo u si-vom! I tako
dosadno!
ČOVJEK: Da, pa dobro! A što da se radi? Čovjek se od dosade zaplete i vidi sebe jasno,
promatra se u iz-vjesnim stanjima kao da se gleda u zrcalu, izgleda sam sebi svojim vlastitim
dvojnikom i smiješan mu je onaj drugi medu ženinim nogama, ali kako k vragu van kada to ženi nije
smiješno? Ne može se Čovjek dok je živ izdvojiti iz samoga sebe!
GOSPODIN S LULOM: Čim sebe Čovjek gleda kao nekoga drugog sa ženom u postelji, već se
odvojio. Žena je onda već za nj mrtva kao lutka u voštanom ka-binetu! Onda bi Čovjek trebao da
bude dosljedan: da ne

230
‚
puši od strave pedeset cigareta jer se boji njenog skoka iz petog kata! Jer ženu je Gospodin takvom
stvorio! Ona će skočiti iz petoga kata samo zato da dokaže kako je ipak skočila! To je u ženskoj
prirodi irr6parable’?
ČOVJEK: Zar vam je poznat moj slučaj? Dvije me je noći terorizirala tim svojim skokom iz
petoga ka-ta, a onda ipak nije skočila!
GOSPODIN S LULOM: A onda je ipak skočila!
ČOVJEK: Kako znate?
GOSPODIN S LULOM: Evo, izvolite! U današ-njim novinama. Daje mu novine.
ČOVJEK, nervozno: Samoubojstvo u hotelu »Eden<. Noćas bacila se iz jedne petorospratne
sobe hotela »Eden jedna gospoda i ostala na mjestu mrtva! U stvari Ona se ubila? Tako? Da mi
—

dokaže kako mo-že da se ubije, ona se doista ubila? Pa dobro! Ako je mogla ona, mogu i ja! Otvori
vrata od vagona i baci se pod točkove. Gospodin s lulom puši hladnokrvno dalje. Čuje se kako
željeznica nestaje i sopti u daljini. Tmina. la ŽENA se vraća na scenu: Ona je svjetlost izgleda-tako
bliza! Tako mi se Činilo da ću je stići za Čas! A eto, mislim da hodam već barem tri noći i više, i sama
ne znam koliko i ništa ne znam! Umorna sam! Sve me boli. Sjeda na jedan sanduk. Ondje je bila
mutna voda i ptice su pijukale, a onda se sve rasplinulo, i ja sam sa-mo hodala i hodala! I neku su
svjetlost nosili ljudi, i vi-kali su, i ja sam ih čula, i željeznice su jurile...
Lijevo se zapali svjetlost i vidi se u prerezu soba u kući koja je pala žrtvom požara. Ta je soba

morala biti svojedobno tapetirana jer se još vide 17gure rastrganih tapeta, alije sve musavo,
 garavo i začadeno. Nad izgor-jelim prozorima crnijezici ognja; okvira i stakala nema, nego

rupe zjape u tamu. Nad kućom tavan na kome strše rogovi pougljenjeni kao crna rebra. Nad

raspuk-lim tavanom jasno zvjezdano nebo preko koga prelijeću oblaci. Gospodin u crnom, kao

kelner, dekorira tu pro-storiju. Tamo stoji dugi stol, prebačen crnim suknom kad odar, sa

srebrnim sedmokrakim svijećnjacima koje kelner pali. Srebro, ljiljani, bijele ruže, voštanice,

kroš (franc.), nepopravljivo

‚

23 1
njati oleandri i lovori, sve to podsjeća na mrtvačku po-mpu. Kelner servira šampanjac i zakusku.
Zena gleda u svjetlost što pada iz te vizije kroz ok-no na scenu Ikreće se kao leptirica kada
osjeti svjetilj-ku. U daljini, u magli, sirena lade.
ŽENA: To je krčma! Tu izgleda da ću se moći ko-načno odmoriti! Ide spram svjetlosti. Vidi se
da joj je glava povezana bijelim povojem kroz koji kulja krv. Kako je sve to čudno; ta je kuća, izgleda,
pogorjela! Tu sve vonja po dimu! Sama paljevina kao da su stare vre-će izgorjele! Gdje sam ja to
vidje1~ da gori kuća, a jed-na baba plače sa gorućom svijećom u ruci? Gori kuća, a baba nosi svijeću
u ruci i plače. Još su neki semafori modri ili zeleni bili ondje! Kako se svega dobro sjećam! To je bilo
davno negdje! Daleko! Ulazi u kuću: Dobar večer! Molim vas, dragi, oprostite! Ja izdaleka idem!
Umorna sam! Recite mi, molim vas, hoću li se moći ov-dje odmoriti? Ima li u blizini kakva
civilizacija? Hotel, gostionica?
KELNER: Ljubim ruke, milostiva gospodo! Ne mogu •služiti, molim lijepo! Nema tu nigdje
nikakvoga grada u blizini. To je jedino što ima! To je jedini hotel ovdje! Dobar, prvorazredan hotel,
molim lijepo! Prvok-lasna kuhinja, molim lijepo! Izvolite, molim lijepo, bo-gat izbor jela, pila, kako
zapovijedate, molim lijepo! Hotel se zove »Hotel Eden<, molim lijepo, milostiva gospodo, i prvi put
je reklamiran u svetoj knjizi Bibliji prije šesnaest hiljada godina. Ta je reklama prevedena na sve
jezike kugle zemaljske. »Hotel Eden«! Izvolite, molim lijepo! Vina! Hladne ribe s majonezom!
Sendvi-ča! Likera! Crne kave! Čaja! Punča! Servira pladnjeve, srebro, cvijeće, Čaše, ubruse.
ŽENA: Tu sve po dimu zaudara! Zadimljeno je sve! Ah, gle! Paštete ima! I malage ako ima,
molim vas, dajte mi jednu čašicu!
KELNER: Malage nema, milostiva gospoclo. Cigareta zapovijedate možda? Crne kave?
Zena jede. Sjela je do crnoga stola koji izgleda kao katafalk.
ŽENA: Umorna sam! Sada tek osjećam kako sam umorna! Strah, vode, ptice, svijetla, kiša, sve
me je to

232
‚
umorilo! Nervi! Ne osjećam tijela, samo nerve! A htjela bih da se ispavam! Čujte! Molim vas! Recite
mi da li bih mogla dobiti sobu?
KELNER: Prvorazrednu sobu! Hladna i topla voLa! Telefon!
Čuje se izvana glas ladara: Hoj, hoj! Sirena lade koja je stigla.
ZENA: Što je to?
KELNER: To ladar viče! To je znak da je stigla lada.
ŽENA: A kakva lada? Odakle?
KELNER: Pa sa druge strane, milostiva gospodo! Stigla je lada isprijeka! Izlazi u tminu i
vani viče. Vide se neke sjene kako prolaze desno. Stanka. Istovaruju sa lade sanduke. Sja zelena
svjetlost koja se poshje vidi kako nestaje u daljini.
KELNER se vraća: Nema putnika prvoga razre-da! Jedan jedini gospodin! Ostalo sve druga i
treća kla~sa. Gospodin je naručio večeru! Izlazi.
GOSPODIN ulazi. To je Čovjek iz hotelske sobe »Hotela Edena~ koji se bacio pod točkove
jurećeg brzovlaka. Dobar večer! Klanjam se! Nema nikoga! Prazno sve! Oho! Izvinite, nisam vas
primijetio, gospo-do! Čovjek u tmini oslijepi! Ružno vrijeme! Cijelo nas je vrijeme pratila kiša! Na
tim je ladama sve tako primi-tivno. Nema niti kabine, nego uvijek vani na vjetru, na palubi!
ŽENA: Vi ste, dakle, isprijeka? S one druge stra-ne! Pa mi smo onda zemljaci. I ja sam
isprijeka! A kada ste krenuli, molim vas? To je lijepo da smo se našli!
GOSPODIN: Prošlu noć, gospodo! Ako dozvolja-vate! Osobito mi je milo! Skida šešir, bhjedje
kao mas-ka, a iz shjepog oka mu curi vrpca krvi u usta. Glava muje omotana bandažom.
ŽENA: A ja sam na smrt umorna! Ja nisam znala da idu 1a~zIe~nego sam lutala okolo, ni sama
ne znam kako dugo!’ Sve same blatne vode, ponori, pivnice! Grozno! Ali drago mi je da vidim
nekoga isprijeka koji mi je bliz! Vi ste prošlu noć krenuli? Onda ćete znati pričati novosti! Što je
novo? Kakvo je vrijeme?

233
GOSPODIN: Vrlo ružno vrijeme, moja gospodo! Neobično ružno vrijeme! Guste magle iz jutra
u jutro! Zahodi svi zaudaraju, a na nebu nigdje ni rupe ni pro-maje, i sve je tako grozno dosadno! Sve
je tako umor-no! Bolesno!
ŽENA: Da ste barem novine donijeli!
GOSPODIN: Pa imam ja i novina! Ali nema u njima ništa. Medunarodna situacija uvijek
jednako za-pletena! Mobilizacije, deficiti, revolucije! U parlamen-tima slijeva nadesno, pa onda opet
zdesna nalijevo, već kako to biva...
ŽENA: Ah, šta je meni do medunarodne situaci-je? Kako je u teatru? Moda? To mene zanima,
moda, toalete, svile...
GOSPODIN kojije tražio novinepo džepovima i našao ih: Izvolite! Molim! Teatar! Ništa! Nema
ničega! Nema stila, nema ničega! Drame! Ljudi se kolju, teče krv! A s modom je uvijek jednako!
Jedne sezone ovo, druge ono! Mnogo se nosi svila i krzno, i krzno i svila, već kako-tako! Dugo,
kratko, ovo, ono...
ŽENA: Ništa! Ništa! Sasvim ništa! Oho, što je to? Kakva je to senzacija? Ljubavna drama u
hotelu! Ona se bacila iz petoga kata i ostala na mjestu mrtva, a on se bacio pod kotače jurećeg vlaka!
Bože moj! Kako su lju-di glupi! Kako je to dosadno! Baca novine. Uvijek jed-no te isto!
KELNER donosi veČeru na tasama: Izvolite mo-lim lijepo!
GOSPODIN: Svejedno sada! Ljubavne drame:
amo-tamo! Svejedno! Potpuno svejedno! Nego dopusti-te mi, draga moja gospodo, kada smo se već
tako lijepo našli, dopustite mi da vas pozovem na večeru! Budite mi gostom!
ŽENA: Ja sam na smrt umorna! Ne mogu! Vrlo ljubezno od vas, ali ja se jedva držim na
nogama.
GOSPODIN: Ali, gospodo! Vi valjda ne ćete biti tako okrutni? Valjda me ne ćete ovdje ostaviti
samoga? Gospodo! Izvolite molim, nemojte biti zli.
ŽENA: Nije dobro to, pa nije ni pretjerano pri-stojno, s nepoznatim čovjekom, umorna sam, ali
okol-nosti su tako bizarne!

234
‚
GOSPODIN: Ništa, te okolnosti nisu ni po čemu bizarne! Ali, ali, ostat ćete, naravna stvar!
Zašto ne bis-te ostali? Uvijek je lijepo biti gostom! Ona ostaje. PoČi-nje večera. Kelner obilato
natače. U zdravlje, moja gos-podo! To će vam razbiti glavobolju! Pustite novine, pustite ljubavne
drame, sve je to laž! Istina je da smo ini tu, i dalje ~ništa! Samo to je istina! Kucaju se. Dra-mama su
obično isključivo žene krive! Svemu su, uosta-lom, žene krive! Koliko žena, toliko afera! Ležiš sa že-
nom na tratini u suncu, plešu sjenke po okeru, rodi se dijete iz cijele te svibanjske afere i pitanje
krivnje. Ti, ja, sunce, oker, cura, dijete, tko je kriv? Nitko nije kriv. Takva je stvar! Šta se tu može? Tu
se ništa ne može! Pij-mo, gospodo! Pijmo! »Lažeš, ti si kriv!~ »Lažeš, ti si :kriva!~ »Lažeš~, »lažeš<
i »lažeš! Sve je laž, a nitko ~e laže! »Laž!« »Laž!« »Okrao si me!« »Zaveo si me!« ~»Prevario si
me!« »Ti si mene!« »Ti mene, a ne ja te-be!« »Tko je prvi otkopčao bluzu? Rame, batist, bijelo
~ineso, ja ili ti ?< A nitko nije kriv! U zdravlje, gospodo! Oprostite što ja ovako u zrak brbljam, ali
tako! Srce mi je puno! Odatle to! To znači žena! Tako počinje da se javlja žena! Koljeno, gnjatovi,
bedro, afera! Čovjek je mlad, Čovjek je u svibnju, Čovjeku se grči utroba, i tako počinje s aferom i
pismima i skandalima! I tako prva, tako druga, tako peta, tako deseta afera. Problem duše, problem
sreće i harmonije! »Ti mene ne razumiješ!« »Ti ne razumiješ moju dušu!« Majmuni i papige! Kako je
to pakleno glupo! Čovjek osjeća u sebi samilost za takvu bolesnu djecu kojoj po koži niču crveni
cvjetovi kada ih dirneš. Slatke mesnate mimoze! Kako su slatke bile! Slatke jabuke! A što daju
Čovjeku te mimoze? Zar svaki dan, koji Čovjek medu njihovim nogama prospa-va, nije smrtan? Zar
sve ono nije opereta? Krvava ope-reta!
ŽENA: Pa nemojte mene identificirati s tim svo-jim historijama!
GOSPODIN: Sve je konačno isto, jedno kao drugo! U zdravlje! Pijmo! Covjek nade takvu
jednu boles-nu mačku pak je uzme u krilo! Miluje je, mazi je, zataji sebe i poživi životom te mačke.
Lupom svojih nerava povećava njene ogrebotine i gleda brazde i kratere on-
 235
dje gdje su tek februarske rane! Sve se mačke grebu u februaru! Oh, a Čovjek cjeliva tu mačku kao
boga te ne osjeća kako ga ta mačka poživinčuje svaki dan! Ćovjek postaje životinja i klao bi se i
tukao...
ZENA: Ubogi moj! Koliko mora da ste patili! Kako ste nesretni bili s takvim banalnim ženama!
A tre-ba da znate da ima i drugih žena na svijetu!
GOSPODIN: A čovjek vidi! Nije da ne bi vidio! Vidi on dobro kako je! Ali ne Će da vidi! Ne
će! Laže sam sebi! Stisne oči i žmiri, samo da ne vidi. Krastaču drži u ruci, a govori da je smaragd.
Kristal! Duša! Kris-tal! Htio sam jedamput da razbijem jedan takav kristal! Proljetna noć je bila!
Andromeda, Kasiopeja, a ja sam ležao na livadi i vode su tekle! Preda mnom cijeli jedan životni
problem, a ovdje jedna dosadna žena. Olovo! Propast! I počeo sam da je davim da se oslobodim, a
.

ona mi ljubi ruke i plače, oh, tako, da, tako je to sa že-nama!

ŽENA klekne pred Čovjeka samaritanski i ljubi mu ruke: Mili moj! Koliko ste patili! Kako mi
se milite!
GOSPODIN: Čovjek je djevičanski naivan! On vjeruje u svaku ženu! Čovtek je žedan ljubavi
kao trulo cvijeće u teglama sunca! ov•ek je dijete! On bi da se igra ekvatorom i da zvijezde daruje
ženi kao broš! A što daje žena Čovjeku? Truje mu volju, gazi mu ideale, žde-re mu zivce...
ZENA: To nije istina! Čuje se glazba. To je laž! Žena može da sučuvstvuje! Ona može da
razumije! Že-na je Čovjeku jedina inspiracija!
GOSPODIN pridiže ženu k sebi: Kako ste mi simpatični! Tako nekako osjećam kao da ste mi
blizi! Ja ne znam! Meni se Čini kao da me doista razumijete! I tako mi se Čini kao da sam vas negdje
davno, davno po-znao! Da ste bili dio mene...
ŽENA: I jeste! Mi smo se negdje već sastali u ži-votu! Davno! Davno! Ja tako pojmim da ste
tražili ženu i da je niste našli! Ali ima i dobrih žena u životu! Žena koje su potpuni, dobri, pozitivni
ljudi! Plemeniti, izgra-deni ljudi!
GOSPODIN: Doista! Kad vas držim za ruku, osjećam da je istina što govorite! Istina je da ima
sreće i

236
harmonije i duše. To nisu fraze, toga ima! Čovjek može da se obnovi, da izade van!
ŽENA: Doista! Podimo! Ovdje sve ~0 paljevini vonja! Po požaru! Po katastrofama! Meni
se tako čini kao da su ovdje nekoga pokopali! Sve se same voštani-ce dime!
GOSPODIN: Majalis! Život može da je mrtvačni-ca i majalis! Vedrine, sunčane vedrine,
idemo, idemo!
Glazba je nabujala.
Izlaze van ispod one horizontale ispod koje je bio spušten mrtvaČki sanduk. Tamo je
tropski park. Vodos-koci pršte, sunce sja, ptice pjevaju, a na sredini se raz-raslo granato drvo
Čije se grane svjaju pod crvenim plodovima.
Žena skida jedan plod i daje ga Čovjeku. On kleči pred njom kao pred božanstvom i
uzima plod pobožno kao hostij•u. Za njima je na izvjesnu distancu išao kel-ner i staoje pod
korjenjem drveta u tmini, a u taj se Čas stala oko stabla obvijati debela zelena zmija.
KELNER: Čudna li su ta djeca hotela i ekspres-nih vozova i abortusa! Oni se sada
cjelivaju djevičanski kao da se nikada požderali nisu! Kao da nije tekla krv izmedu njih i kao da
ne će opet teći krv izmedu njih! Sada su bezglavo pali u dubljine svojih crijeva, a za mi-nutu
opet će padati iz petoga kata u grob i trovati se, i
~. strijeljati, i bacati pod kotače vlaka, proklinjati, i opet padati niže, dublje, u svjetove daleke, u
zvjezdane pro-store, dalje, u život, u život! I uvijek tako i dokle tako? I zašto tako? Čudna li su
ta djeca hotela, ekspresnih voz-ova i abortusa! Dok to kelnergovori, gore se par svija u klupko,
a edenski se perivojpretvara u stjeničavu hotel-sku sobu, zeleno rasvijetljenu, banalnu i
prljavu.

Polagano zavjesa

»Kritika~, Zagreb, IIIz’1922 (X, XI i XII), br. 10—12, str. 409—419.

237