You are on page 1of 15

UNIVERZITET U TUZLI

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek: Pedagogija-Psihologija

Predmet: Psihologija ličnosti I

Profesor: dr.sc. Erna Emić, doc.

Ass: Alisa Kišić-Divković

PRIKAZ KNJIGE

O nervoznom karakteru

(Alfred Adler)

Studenti:

Melisa Žunić

Nermina Zlatić

Amra Ramić

Tuzla, decembar,2017
O piscu:

Alfred Adler je rođen u Beču 1870. godine, u buržoaskoj porodici, a umro je u Aberdinu
(Škotska) 1937. godine za vrijeme jedne predavačke turneje. Diplomirao je medicinu 1895.
godine na Bečkom univerzitetu. U početku je specijalizovao oftalmologiju, a zatim se, poslije
razdoblja koje je proveo kao ljekar opšte prakse, posvetio psihijatriji. Bio je jedan od osnivača
Bečkog psiho-analitičkog društva, a kasnije i njegov predsjednik. Međutim, Adler je ubrzo
počeo da razvija ideje koje su odstupale od Frojdovih i od ideja ostalih članova Bečkog
društva, pa je - kada su te razlike počele suviše da bodu oči - pozvan da izloži svoja shvatanja
pred Društvom. To je i učinio 1911. godine. Doživio je tako oštru kritiku i primio tako teške
optužbe od ostalih članova Društva da je odmah poslije toga podnio ostavku na položaj
predsjednika, a nekoliko mjeseci kasnije prekinuo i sve ostale veze sa frojdistickom
psihoanalizom.

On je zatim okupio svoju sopstvenu grupu koja je postala poznata kao Individualna
psihologija i uspjela da privuče sljedbenike širom svijeta. Individualna psihologija polazi od
tog da je osnovni motiv čovjekovog djelovanja težnja za sticanjem moći i težnja za
trijumfovanjem nad teškoćama koje su, po Adleru, urođene. Ako te težnje nisu zadovoljene
pojavljuje se kompleks inferiornosti.

Tokom Prvog svjetskog rata Adler je služio kao vojni ljekar u austrougarskoj vojsci, a poslije
rata se zainteresovao za dječija savjetovališta. Osnovao je prvo savjetovalište u okviru bečkog
školskog sistema, a bio je inspirator i osnivanja jedne eksperimentalne škole u kojoj su se
primjenjivale njegove pedagoške teorije.

Specifično za Alfreda Adlera je to da je više pisao o zdravlju i ozdravljenju nego o patologiji.


Neka od njegovih najznačajnijih djela su:

Studija o manjoj vrednosti organa (1907)

O nervoznom karakteru (1912)

Lečenje i vaspitanje (1913)

Teorija i praksa individualne psihologije (1920)

Poznavanje ljudi (1927)

Tehnika individualne psihologije (1928)


Poznavanje života (1929)

Problem homoseksualnosti (1930)

Religija i individualna psihologija (1933)

O djelu

Svi autori, koji su proučavali problem neuroze, sa posebnim interesovanjem su posmatrali


izvjesne karakterne crte. Opšti zaključak je bio da neurotičar pokazuje niz oštro istaknutih
karakternih osobnosti, koje prekoračuju mjeru normalnog: velika osjetljivost, egoizam,
sklonost ka maštanju, otuđenje od stvarnosti, ali i posebne crte, kao što je vlastoljubivost,
pakost, požrtvovana dobrota, kukavičluk, bojažljivost i sl.

Struktura djela se sastoji iz dva dijela: teorijskog i praktičnog u kojem prvi dio (teorijski)
predstavlja prva autorova polazišta i zapažanja na datu temu dok drugi dio (praktični) se
sastoji iz vlastitih autorovih istraživanja zasnovanih na kooperaciji sa drugim ljudima, a na
bazi povjerenja.

Autor u djelu kao temelj neurotičnog karaktera postavlja razvijenost ega i nemogućnost
uspostavljanja ravnoteže između ida i superega. Osoba sa takvim osobinama je emocionalno
hladna, egocentrična i stremi ka superiornosti što ima za posledicu pojavu neuroze. S druge
strane, neuroza se može javiti kod osoba koje imaju organsku inferiornost, kao i kod osoba
koje nisu sposobne nadoknaditi nedostatak jedne sposobnosti razvijanjem druge. Osobe koje
pate od organske inferiornosti trebalo bi da se skoncentrišu na formiranje i jačanje karakternih
crta. Neurotični karakteri, da bi spasili osjećanje sopstvene vrijednosti, razvijaju osobine kao
što su okrivljavanje sporednih faktora za svoju inferiornost, omalovažavanje drugih ljudi,
svirepost i slično. Neurotične osobe također imaju nezdravu potrebu da budu iznad svih.
Jedna od osobenosti takvog karaktera jeste izigravanje uloge junaka i mučenika u zavisnosti
od tog kako im potrebe iziskuju. Takav način ponašanja može dovesti do ozbiljnih slučajeva
neuroze kao što je rascjep ličnosti.Djelo „O nervoznom karakteru“ predstavlja prikaz
neurotičnog karaktera koji je pod uticajem fiktivnog krajnjeg cilja. S obzirom da je autor djela
u početku bio pripadnik psihoanalize kao nit vodilju uzima činjenicu da dijete u prve četiri
godine života kreira vlastiti model po kojem postavlja ciljeve u životu i načine rješavanja
problema na koje nailazi. Različiti organski i socijalni faktori koji utiču na ličnost djeteta
mogu dovesti do razvoja neurotičnog karaktera koji je zasnovan na osjećanju nesigurnosti i
manje vrijednosti na koje je stavljen veliki značaj u ovom djelu.

Vrlo rano u svojoj karijeri, dok se još zanimao za opštu medicinu, Adler je istupio sa idejom o
manjoj vrijednosti organa i nad kompenzaciji. U to vrijeme je on bio zainteresovan za
odgovor na vječno pitanje o tome zašto ljudi, kada se razbole ili pate od neke tegobe, osjećaju
bolest ili tegobu u određenoj zoni tijela. Neko osjeća tegobe na srcu, drugi se muči s plućima,
a treći dobija artritis. Adler je smatrao da iza svake specifične bolesti leži bazična inferiornost
te zone tijela - manja vrijednost koja nastaje nasljedno ili zbog nekog poremećaja u razvoju.
Osjećanja manje vrijednosti mogu biti prenaglašena pod određenim uslovima, kao što je
maltretiranje ili odbacivanje djeteta, pri čemu se mogu razviti određene abnormalne pojave,
kao što je formiranje kompleksa manje vrijednosti ili kompleksa više vrijednosti u cilju
kompenzacije. Ali, pod normalnim okolnostima, osjećanje manje vrijednosti ili osjećanje
nepotpunosti predstavlja ogromnu pokretačku snagu čovječanstva. Drugim riječima, ljude
gura potreba da prevaziđu svoju manju vrijednost, a vuče ih želja da dostignu višu vrijednost.

Postojanje organa manje vrijednosti zahtjeva, prema Adleru, veliki napor odgovarajućih
nervnih puteva i psihičke nadgradnje. Uz psihičku nadgradnju doći će do razvitka psiholoških
fenomena predosjećanja i predviđanja i njihovih izvršnih faktora (pamćenje, intuicija,
introspekcija) tj. Obezbjeđujuće psihičke snage. Ovdje se ubraja i fiksiranje i jačanje
karakternih crta. Štete koje prouzrokuju konstitucionalno manje vrijednosti ispoljavaju se
najraznovrsnijim oboljenjima i spremnostima za bolest (strabizam, slaba koncentracija,
mucanje, bolesti disajnih puteva, organa za varenje i sl). Postoji jasna povezanost između
psihičkih anomalija u djetinjstvu i konstitucionalne manje vrijednosti.

„Prvi osnovni obuhvatni stav o toj povezanosti objavio sam u Studiji, gdje sam ukazao na to
kako se posebno interesovanje i stalna pažnja trude da zaštite manje vrijedan organ. U ovom
a i u drugim radovima ukazao sam kako manja vrijednost jednog organa neprestano utiče na
psihu, u djelovanju i mišljenju, u snovima, u izboru poziva, u umjetničkim sklonostima i
sposobnostima.“ (A.Adler, O nervoznom karakteru)

Kod konstitucionalno manje vrijedne djece, pojačana i nadražena agresija, uliva se u njihovu
težnju da budu velika i jaka. U procjeni svojih vrijednosti, dijete često nailazi na jedno
suvišno zlo, samo sebi izgleda nesposobno, manje vrijedno, nesigurno, degradirano. Kako bi
našlo putokaz, uzor su mu otac ili majka. Njih poslije u mašti snadbjeva svim silama. Pošto je
taj putokaz dijete sebi postavilo kao normu mišljenja i djelovanja, uveliko se udaljilo od
realnog tla i ostalo da lebdi u mreži fikcije. Osjećanje manje vrijednosti i nesigurnost na neki
način „tjeraju“ neurotičara da pojača linije vodilje. Za njih se dijete čvrsto drži tokom cijelog
života da bi steklo sigurnost, pobjeglo od osjećaja manje vrijednosti, spasilo osječanje ličnosti
i da bi imalo neki izgovor za moguća poniženja.

Tipični povodi izbijanja neuroze i psihoze:

1. Traženje sexualne razlike


2. Početak menstuacije
3. Termin menstruacije
4. Vrijeme polnog opštenja, masturbacija
5. Sposobnost za brak i sam brak
6. Trudnoća
7. Klimakterijum, smanjenje potencije, starenje
8. Ispiti, izbor zanimanja
9. Smrtna opasnost.

Zajednička veza koja spaja sve ove momente jeste očekivanje novih, socijalnih činjenica, za
koje neurotičar nije dovoljno pripremljen usljed nedostajanja formiranog osjećanja za
zajednicu, što za njega znači novi poraz.

Iz konstitucionalne manje vrijednosti i iz djetinjastih stavova koji, u krajnjoj liniji imaju isti
efekat, izrasta osjećanje manje vrijednosti. Fiktivni krajnji cilj težnje za moći usmjerava sve
psihičke snage u ovom procesu.

Psihička kompenzacija i njena priprema

Iz apsolutne inferiornosti djeteta, naročito konstitucionalno opterećenog, razvija se procjena


sopstvenih vrijednosti, koja izaziva osjećanje manje vrijednosti. Dječja psiha zateže misaone
niti prema ciljevima svojih čežnji ( biti jak, biti velik, biti muškarac) U žudnji da se cilj
dostigne, nalaze se i naglašene crte agresije, prkosa i aktivnosti, želja za isticanjem sopstvenih
vrijednosti. Kompenzacija se odvija preko prinudnog izjednačavanja, tj pomoću neprestanih
pokušaja da se štetni manji učinak nadoknadi većim radom. Freud ovo shvatanje izražava u
obliku „nagona smrti“ koji je za njega jedan vid uspostavljanja ravnoteže.
„Najveću teškoću u razumijevanju neuroza pruža upadljivo gomilanje manje vrijednih,
ženskih crta i njihovo priznavanje od strane pacijenata. Ovdje spada izbijanje bolesnih
pojava uopšte, ali i pasivne, mazohističke crte,homosexualnost,impotencija. Krajnji cilj je
neprestano vladanje drugima, što se osjeća i smatra muškim trijumfom ili stagnacijom.“
(A.Adler, O nervoznom karakteru).

Pojačana fikcija kao vodeća ideja u neurozi

Naša psiha je prvenstveno jedan defanzivni i ofanzivni organ izrastao iz različitih ograničenja
koja su „ometala“ zadovoljenje nekog nagona. Fikcije upravljaju neurotičara, za njih se dijete
čvrsto drži i uz njihovu pomoć udovoljava osjećanju ličnosti. Već krajem perioda dojenja,
kada dijete započinje samostalne, ciljane radnje, koje nisu usmjerene samo na zadovoljenje
nagona, ono raspolaže određenim obrascima i sklonostima. Njegove radnje su jedinstvene što
Adler povezuje sa „zauzimanjem svoga mjesta u svijetu“. Za razliku od Freuda, on je svakog
čovjeka smatrao jedinstvenom konfiguracijom motiva, crta, interesovanja i vrijednosti; svaki
čin koji izvede neki čovjek nosi na sebi pečat njegovog ili njenog izdvojenog stila života.

STIL ŽIVOTA

Ovo je glavna parola Adlerove teorije ličnosti. To je crvena nit koja se provlači kroz sva
njegova poznija djela, najizrazitija odlika njegove psihologije. Stil života je osnovno
sistemsko načelo po kojem funkcioniše individualna ličnost; to je ona cjelina koja komanduje
djelovima. Stil života je Adlerovo glavno idiografsko načelo; to je načelo koje objašnjava
jedinstvenost ličnosti. Svako ima neki stil života, ali nema dvije osobe sa istim stilom. Stil
života se uobličava vrlo rano u djetinjstvu, negdje oko četvrte ili pete godine, i otada pa
nadalje svi doživljaji se talože i koriste u skladu sa ovim osobenim stilom života. Stavovi,
osjećanja, apercepcije fiksiraju se vrlo rano, postaju mehanizovani, pa je zato praktično
nemoguće kasnije promijeniti stil života. Čovjek može kasnije da stekne nove načine za
ispoljavanje svog stila života, ali to su samo konkretne i posebne instance nečega što je u
osnovi dato kao stil života vrlo rano. Stil života je kompenzacija za neku posebnu malu
vrijednost. Ako je dijete fizički slabačko, njegov stil života će se oblikovati tako da ono čini
sve ono što je potrebno da bi se postigla fizička snaga.

Adler u svojoj teoriji razlikuje četiri osnovna psihološka tipa ili životna stila:

Prvi je dominirajući. Takve osobe su agresivne i sklone da dominiraju drugima. Imaju


mnogo energije. Teže ličnoj moći i spremne su da sklone svakog ko im se nađe na putu.
Drugi tip je oslanjajući. Ovakve osobe se oslanjaju na druge kako bi izašle na kraj sa
životnim teškoćama. Imaju malo energije i zavisne su od drugih.

Treći tip je izbjegavajući. To su osobe lišene energije koje izbegavaju život i druge ljude,
težeći da se zatvore u svoj svijet.

Četvrti tip je društveno koristan. To je zdrava ličnost koja ima energije i koja je usmjerena
ka društvu, a ne ka sebi.

Tri situacije u djetinjstvu najviše doprinose razvitku lažnog životnog cilja:

• Prvu odlikuju organska inferiornost i rane bolesti.

• Drugu odlikuje razmaženost. Razmaženo dijete ne uči da se stara o sebi, i kasnije otkriva
svoju inferiornost. Pošto njegove želje roditelji momentalno izvršavaju, ono će i od drugih
očekivati isto, usljed čega će nailaziti na otpor i neprijateljstvo.

• Treću odlikuje zanemarivanje. Zanemareno dijete razvija osećanje inferiornosti jer sa njim
roditelji postupaju kao sa bezvrijednim, te razvija nepovjerenje i postaje nesposoban da voli.

Adler- Frojd- Jung (sličnosti i razlike)

Nasuprot Frojdovoj polaznoj pretpostavci da je ljudsko ponašanje motivisano urođenim


instinktima i Jungovom ključnom aksiomu da ljudskim postupcima vladaju urođeni
arheotipovi, Adler je pretpostavljao da su ljudi motivisani prvenstveno društvenim težnjama.
Ljudi su, prema Adleru, društvena bića. Oni se povezuju sa drugim ljudima, uključuju se u
saradnju sa njima, stavljaju društveno dobro iznad sebičnog interesa i usvajaju stil života koji
je pretežno društveno orijentisan. Adler nije govorio da se ljudi socijalizuju jednostavno time
što se izlažu društvenim procesima; osjećanje zajedništva je urođeno.

Frojd je isticao seks, Jung je isticao primordijalne misaone kalupe, a Adler je naglašavao
osjećanje zajedništva. Ovaj naglasak na društvene odrednice ponašanja, čiji značaj Frojd i
Jung ili nisu primjećivali ili su ga umanjivali, predstavlja možda najveći Adlerov doprinos
psihološkoj teoriji.
Za razliku od Frojdovog „ja“, koji se sastoji od grupe psiholoških procesa u službi urođenih
instinkata, Adlerovo samstvo je visoko personalizovan, subjektivni sistem koji tumači i
osmišljava doživljaje organizma.

Adlerova teorija osobe umanjuje značaj seksualnog instinkta koji je u ranom Frojdovom
teoretisanju igrao ulogu skoro jedinog pokretača dinamike ponašanja. Ovom Frojdovom
monologu o seksu Adler je dodao još neke značajne glasove. Ljudi su prvenstveno društvena,
a ne seksualna bića. Motivisani su osjećanjem zajedništva a ne seksom. Njihove manje
vrijednosti se ne ograničavaju samo na oblast seksa, nego se mogu prostirati po svim stranama
bića, fizičkim kao i psihološkim. Oni teže razvijanju jedinstvenog stila života u kojem polni
nagon igra sporednu ulogu. Tačnije rečeno, način na koji će neko zadovoljavati svoje
seksualne potrebe određen je njegovim ili njenim stilom života, a ne obrnuto. Adlerovo
razvlašćenje seksa došlo je mnogima kao dugo očekivano olakšanje od pritiska Frojdovog
monotonog panseksualizma.

Adler je svijest smatrao središtem ličnosti, što ga čini pionirom u razvoju psihologije
usmjerene na samstvo. Ljudi su svjesna bića; oni su obično svjesni razloga svog ponašanja.
Oni su svjesni svojih nedostataka i ciljeva kojima teže. I još više od toga, ljudi su samosvjesne
jedinke koje su u stanju da planiraju svoje radnje i da upravljaju njima, uz punu svijest o
njihovom značenju za njihovo samoostvarenje.

Kritike Adlerovog djela

Kao značajan doprinos psihologiji navodi se Adlerovo zapažanje da mnoge organske bolesti
imaju korijene u psihičkim tegobama. S druge strane, pojedini kritičari mu zamjeraju
stavljanje velikog značaja na socijalne faktore kao uzročnike nekih mentalnih oboljenja.

Neki kritičari mu zamjeraju nejasno objašnjenje u prikazu razlika između „parazitskog tipa“
ličnosti djece i djece koja su zanemarena. U prvom slučaju se govori o djeci kojoj se ugađa,
preuzimaju se odgovornosti za takvu djecu; u drugom slučaju je riječ o zanemarivanoj djeci
zbog nepoželjnosti i suvišnosti. U oba slučaja može doći do razvijanja neurotičnog karaktera.

Jedna od zamjerki je i ta da se, po Adleru, neurotična stanja mogu sagledati tek kad su
temeljno formirane neurotične sklonosti, što govori o nejasno uspostavljenoj granici između
psihički zdravog i neurotičnog čovjeka tokom njihovog ontogenetskog razvoja.
Djelo je prvenstveno zamišljeno kao naučna studija u kojoj bi se jasno razgraničile karakterne
osobenosti neurotičara i psihički zdravog čovjeka. Autor predstavlja zadovoljenje osjećanja
zadovoljstva kao osnovnog cilja kojem stremi svaki čovjek. Zadovoljenje tog cilja dovodi do
osjećaja moći. Međutim, kod ljudi koji ne mogu postići to osjećanje iz različitih razloga često
dolazi do neurotičnih stanja. Adlerov pristup psihoterapiji se bazira na principu povjerenja i
aktivnog uključivanja klijenta u raspravu.

Preterana darežljivost pacijenata služi cilju ''volje za moć'', kome bolesnik želi da se približi
pojačavanjem svoga agresivnog nagona, svoje pohlepe i štedljivosti, na taj način što se
pokazuje u ulozi onoga koji daje, dok je on jedino taj koji uzima.

-Jedan moj pacijent, koji je patio od mucanja i depresivnih reakcija, u svojoj okolini smatran
je jedino darežljivim. Jednog dana priložio je nekom institutu veću svotu novca; to mi je
poverio nadovezujući neposredno na to primedbu da je danas naročito deprimiran. Pri tom je i
njegovo mucanje bilo jače izraženo. Pokazalo se da su pojačani simptomi njegove neuroze
posledica darežljivosti, zbog koje se sada osećao zakinutim, tako da s pravom možemo
očekivati njegov pravi karakter u daljim postupcima, mislima ili snovima, koji idu uporedo sa
ispoljenim neurotičnim simptomima, zato što se suviše udaljio od svog cilja: povećanja
poseda. Znači da je morao nešto da učini da bi se opet tamo vratio.

U daljem toku analize izbila je na videlo polazna tačka njegove pojačane težnje za
posedovanjem.

-Prvih godina života gotovo neprestano je patio od stomačnih i crevnih tegoba, koje su bile
izražajni oblik urođene manje vrednosti probavnog trakta. I u porodici oboljenja želuca i
creva igrala su veliku ulogu. Pacijent se vrlo dobro sećao, kako je često morao da se odrekne
ukusnih jela uprkos gladi i apetitu, dok su roditelji i ostala deca sa uživanjem jeli. Gde god je
mogao, skupljao je jela, slatkiše i voće, da bi kasnije mogao da ih pojede. U toj sklonosti za
skupljanjem i štednjom vidimo već dejstvo zaštitnih tendencija, čiji je stalni cilj prigušivanje
osećanja zakinutosti. To osećanje zakinutosti ponekad može dovesti do krađa, naročito u
slučajevima neuspešnog rivalisanjima sa bliskim osobama.

Osećanje manje vrednosti može toliko da raspali težnju za moći, pa prema tome i pohlepu za
posedovanjem. Na početku će jedan takav mali pacijent poželeti zabranjenu jabuku dok
posmatra oca ili brata kako je jedu. Pojaviće se zavist, a posle kratkog vremena takvo dete u
svojim razmišljanjima i željama može otići toliko daleko da u težnji za jednakošću ne
dozvoljava da neko drugi u nečemu bude bolji od njega.

Dete koje se stalno nalazi pod pritiskom osećanja manje vrednosti teži da postane muškarac-a
čim izbije neuroza, hoće da bude muškarac.

-Jedan takav pacijent u svojoj manjoj vrednosti se osećao sićušnim u poređenju sa očevom
veličinom, grubo zapostavljenim usled nedostajanja muškosti. Njegova ambicija, koja je
trebala da mu omogući da se uzdigne iznad nivoa manje vrednosti, dovela je do potenciranja
osećanja stida jer bi neko mogao da spazi njegove male genitalije, ukoliko bi se svukao.

Adler je kod pacijenata isticao i karakter škrtosti koji se ne manifestuje samo kao pomoćna
konstrukcija koja kompenzuje osećanje zakinutosti, već pre svega kao odbrambeni
mehanizam koji služi zaštitnog tendenciji.

-Pacijent četrdeset petih godina, koji je celog života patio od psihičke impotencije, proganjan
samoubilačkim idejama, pokazivao je snažno izraženu sklonost omaložavanja drugih.
Sklonost da se drugima na bilo kakav način pričini telesni ili duševni bol, uvek je nalazila
puta da se potajno realizuje. U neurozi je došlo do obrade sećanja iz detinjstva, po kojima
umalo nije postao žrtva nekog homoseksualca. On je odrastao kao jedini dečak među
sestrama. Od značaja je bio i njegov stav prema ocu , zato što ga je prisiljavao na pojačane
zaštitne mere. Naime, otac je bio surov, egoista tiranin tako da je dečaku bilo teško da pored
takvog oca otvoreno dođe do izražaja. Nekoliko ljubavnih avantura dovelo je oca u vrlo
neprijatne situacije koje je naš pacijent u razvijenoj neurozi iskoristio kao podsetnik. Njegovo
nepoverenje okrenulo se protiv svih žena uopšte. Iz svog detinjstva on je osećanja manje
vrednosti preneo u seksualnu sliku. Svoje razraslo nepoverenje prema devojkama koristio je
za to da ih muči ljubomornim scenama, potpuno potčinjava svom uticaju i da na taj način
osigurava privid svoje dominacije. Naročito je volio da zavodi udate žene, kojima bi
impotencijom priredio razočarenje a istovremeno bi prikupio dokaze da su ''sve žene''
pokvarene.

Ovakvo ponašanje prožimalo se kroz čitavu njegovu neurozu, a predstavljalo je strah da bi u


braku ili ljubavi mogao da doživi razočarenja.

Kroz knjigu se spominje i starost kod pacijenata koja potencira zavidljivost i tvrdičluk. Prema
predpostavkama logično proizilazi da starenje, kao trajna degradacija izaziva osećanje manje
vrednosti. Od ovoga će patiti naročito oni kod kojih postoji neurotična dispozicija. Stav, način
života, požuda, odevanje, rad i rezultati starijih osoba su u velikoj meri podležu kritici. Onaj
ko je sklon neurozi lako će ovu kritiku shvatiti kao zabranu i ustuknuće već i tamo gde još
postoji mogućnost zadovoljenja. Prvi znaci starenja kod žena imaju jači efekt nego kod
muškaraca. Za ženu su mladost i lepota bili moć, i to više nego kod muškarca. Starost pogađa
kao kakva sramota. Pri tom njena vrednost pada brže nego kod muškarca koji stari.

Oni pacijenti koji su patili od neuroze imali su različitu historiju nastanka svoje bolesti.

Jedna pacijentkinja otkriva svoj muški protest u dosta čestoj varijanti, na taj način što vrlo
oštro odbija besplatno lečenje više puta naglašavajući da ne želi da joj se išta pokloni. Oduvek
je to odbijala, ali zato rado pravi poklone, što često praktikuje i u krugu porodice, igrajući
ulogu oca. Iz njene istorije bolesti ustanovilo se da je u devetoj godini pokušao da siluje jedan
ujak. Ona se u svom strahu držala pasivno, ali o tom napadu nikome nije rekla ni reči. Otkako
je njena nervoza počela da napreduje, prisiljavala je sebe na pomisao da je još kao dete bila
čulno stvorenje kadro da se svakome poda. I tako je, po njenom mišljenju, ostalo sve do
danas.

Drugi slučaj kod pacijentkinje koja nije htjela da se uda, a to proizilazi iz neuroze koja
predstavlja pogodnu prepreku. U ovoj halucinaciji krije se nedovršena skica otprilike ovakvih
tokova misli: Divota mog djevičanstva biće razorena. Treba da rađam novo pokoljenje
plemena. Moraću da žrtvujem čitave kaskade krvi. Pacijentica je dalje ispričala da je kao
osmogodišnja djevojčica čula da je jedna žena iz njihovog kruga poznanika umrla na porođaju
od gubitka krvi. Otada se ona nikada nije oslobodila straha od porođaja.

Neurotičar je tipični osobenjak i prznica, postaje krajnje nesiguran ako ga nešto udalji od
njegovog ideala, veličine, dok mu se sva aktivnost sastoji u potenciranju i obožavanju
sopstvenih smernica. Neurotičar se koristi svojom neprilagodljivošću i svojim krizama nemira
da bi dokazao kako drugi hoće da ga oštete, i on podiže zaštitni zid svojih principa, iza kojeg
može da razvije svoja superiorna osjećanja. Ovde se uobličavaju tendencije kao npr: čežnja za
samoćom (pa je i dugo zadržavanje u klozetu ustvari ispunjenje te čežnje za vlašću u samoći),
ponekad čak da se bude sahranjen, kao živ biti pokopan, skriven u materinoj utrobi.
TENDENCIJA OBEZVREĐIVANJA

Težnja neurotičara da ispuni svoj ideal ličnosti muškim crtama nije jednostavna zbog
prepreka koje postavlja zajednica odnosno realnost koja ga goni na preobražaj njegovih
osnovnih smijernica i biranja raobilaznih puteva da bi postigao ekvivalentni cilj. Ako tada na
glavnoj liniji muškog protesta dođe do poraza ili predosjećanja poraza onda on na
zaobilaznim putevima, uz stvaranje odbrambenih mehanizama, traži privremeni, zamjenski
ekvivalentni cilj. Tada počinje proces psihičkog preobražaja koji se naziva neuroza. U psihozi
se javlja vodeća muška fikcija uklopljena u slike i simbole dječijeg porijekla. Pacijent se tada
ponaša kao muškarac, a ne da to hoće da postane ali s tim da na početku nagovještava
(depresija, ideje, gonjenja) da je „dole“ slabić i nikakav muškarac. Kod psihoze pacijent se
odriče i logike, opšte važnosti razuma čime najavljuje da je izgubljeno njegovo osjećanje
zajednice. Karakterne crte muškog protesta koje su jače izražene su: ispoljavanje tendencije
biti potpun muškarac, hrabar, agresivan, otvoren, nemilostiv. Zatim Adler navodi da vodeća
fikcija jednakosti sa muškarcem dolazi do izražaja kod svih djevojaka i žena. Preobražaj
oblika, uslovljen realnošću izaziva prikrivanje muškog protesta. U analizi neurotičkih
pacijentkinja bitno je da se pronađe ona tačka njihovog duševnog života gdje protestuju protiv
svog osjećanja ženskosti. Kod normalnih djevojaka i žena obično se primjećuju kulturne ili
nekulturne misli o emancijapciji, agresivne crte usmjerene protiv muškarca i njegovih
privilegija. U seksualnom odnosu preovlađuje anestezija- daje se prednost onim varijantama
koje degradiraju muškarca. Strah od nadmoći muškarca i borba protiv njega zbog suprotne
neurotične perspektive, u mašti se projektuje u obliku lišavanja muškosti. Jedna od
najvažnijih stranputica na kojima djeluje muški protest jeste tendencija obezvređivanja. Ona
je polazna tačka sa koje pacijent stiče osnovna znanja o sopstvenim vrijednostima kao i
osnova one pojave koju je Frojd opisao kao otpor i pogrešno shvatio kao posljedicu
potiskivanja seksualnih težnji. Izvor nesigurnosti sa kojom se obično povezuje osjećanje stida
ili crvenjenja analiza navodi neko organski uslovljeno osjećanje manje vrijednosti
(inferiornosti), dječije mane, jak psihički pritisak od strane roditelja, braće i sestara i stvarnu
ženskost koja rano dolazi u suprostavljanje prema jednom muškom članu porodice (otac,brat).

SVIREPOST,SAVJEST,PERVERZIJA I NEUROZA

U analizi neuroza i psihoza često se sreću svirepe karakterne crte u najranijem djetinjstvu.
Nepravedno je mjeriti životne manifestacije u prve dvije godine života moralnim
kriterijumima, i postupke djece, koja se još nalaze s one strane dobra i zla, procjenjivati kao
sadističke. Te manifestacije postaju neurotične tek kada služe nekom određenom cilju.
Karakterno svojstvo svireposti nalazi se samo kao kompenzatorna nadgradnja kod djece koju
inače osjećanje manje vrijednosti tjera da rano i nepromišljeno izgrade svoj ideal ličnosti. Crte
koje prate: crte prkosa, seksualne prerane zrelosti, sujete, zavisti koje formira vodeća fikcija i
koja pomaže da se uobliče i mobilišu agresivne i afektivne sklonosti daju sliku djeteta koje se
teško može vaspitati. Vlastitoljublje takve djece ističe se u igri gdje probija svirepa crta-
učitelja jer može da tuče djecu, ljekara zato što može da siječe i sl. Sljedeći cilj ove svireposti
jeste ne dozvoliti pojavljivanje i aktiviranje slabosti, sažaljenja i ljubavi jer su u suprotnosti sa
muškom vodećom linijom. Adler se poziva na Frojda za kojeg kaže da nije dao tačnu sliku
neurotične psihe te dodaje da neurotičnoj sklonosti pojačanja afekata, pretjeranoj agresiji,
preosjetljivosti potrebno je oslobađanje od pogrešne prenapetosti, a ne opravdanje
ukazivanjem na „urođene nagonske komponente“. Zbog toga treba težiti uklanjanju pogrešno
povišenog osjećanja manje vrijednosti (obezvređenja) pomoću uviđanja i nadmoći pacijenta.

GORE-DOLE

Apstrakcija pojmova „gore-dole“ nadovezuje se još na početak čovjekovog uspravnog hoda.


Pošto vaspitanje iz opštih higijenskih principa pomaže da mu se ogadi da bude „dole“ , da se
zadržava i puzi po podu onda ovaj viši razvoj doprinosi da se više cijeni ono „gore“. Dokaz se
može naći u ponašanju male djece, koja da bi skrenula pažnju roditelja na sebe bacaju se na
zemlju čime pokazuju pojam „degradacije“ kao fikcija nečeg zabranjenog, prljavog i grešnog.
U dječijim igrama koje imaju karakter priprema za život redovno se sreće crta prema „gore“
kao odraz borbe za prevlast. Muški protest iskorištavaju do krajnjih granica proistekle linije
težnje da se bude „gore“. Pod pritiskom ove fikcije neurotičar je prisiljen čas na mušku
odlučnost, na borbu i svađu, a čas opet na oklijevanje ispunjeno sumnjom. Kod djece je ta
težnja naviše očigledna, pa zato traže da ih stariji podižu u vis, naročito vole da se penju na
fotelje, stolove i ormane, a sa tom težnjom je povezana težnja da se pokažu neposlušna,
hrabra i muška. Opasnost od pada, udesa kod te težnje naviše prisiljava većinu djece da
preobraze svoje vodeće linije. Autor navodi da mišljenje o oštrim suprotnostima samo po sebi
predstavlja znak nesigurnosti i drži se jedine „realne suprotnosti“-između muškarca i žene.
„Želja da bude gore“ neurotične žene iznuđena je njenim muškim uzorom i predstavlja
pokušaj identifikacije sa muškarcem. Ta želja je povezana sa strahom da će kao žena biti
potčinjena i zloupotrijebljena. Toj želji se suprostavlja strah kako nije dorasla partneru i
nedovoljna priprema za život u zajednici, ugroženost osjećanja nadmoći u ljubavi zahtijevaju
potajno povlačenje i konstruišu neurotični simptom.
TAČNOST

Jedna od čestih pojava kod neurotičara tiče se njihovog principijelnog država u pitanju
tačnosti. Takvi pacijenti razmišljaju o temi kako bi bilo kad bi nekog ostavili da čeka, tok
misli koji nagovještava suprotnost prema onom drugom. U tom stavu tačnosti preostaje toliko
agresije da ovi pacijenti zahtijevaju od svih istu tačnost, te kada ih drugi ne ispoštuju
aktiviraju svoje mehanizme i neurotične agresivne sklonosti. To zakašnjenje služi kao
zamjena za strah od odluke. U prvom redu su ugroženi socijalni kontakti zatim dolazi do
isključivanja profesionalnih obaveza kao i kontakta sa prijateljima i voljenom osobom.
Pacijenti koji kasne pokazuju i karakternu crtu nestrpljenja. Zatim se Adler bazira na to da u
neurotičnoj težnji muškog pacijenta da bude pravi muškarac kod žene (čačkanje po ženinoj
prošlosti) pri tome krije strah od žene kao izraz osjećanja nepotpune muškosti. U toj
ljubomori formiraju se mehanizmi pomoću kojih se žena degradira, a osjećanje ličnosti
ljubomornog neurotičara se podiže da on nije kadar da se rastane od žene. Ne može da
podnese pomisao da bude napušten, pa preinačuje činjenice tako da ga ljubav, sažaljenje,
strah ili nesreća koja bi mogla da zadesi ženu ili djecu, sprečavaju da učini posljednji korak.
Kod nervoznih žena javlja se suparništvo u odnosu na prijateljice, sestre, kćerku što vodi u
formiranje neurotičkih zaštitnih mehanizama i tako posredno djeluje na pojavu bolesti. Kod
djece osnova napada može biti favoriziranje starijeg brata,npr. što starijeg brata vode u
pozorište, putovanja, što je iskusniji u seksualnoj sferi može mlađe dijete sa postojećim
osjećajem manje vrijednosti ispuniti gorčinom. Pretjerana stidljivost neurotičkih muškaraca
koji ne mogu da uđu u javni klozet, povlače se iz društva sa crvenjenjem, lupanjem srca, a sve
to ukazuje na mušku sujetu čiji se oslonac nalazi na osjećaju manje vrijednosti. Odbrambeni
mehanizam plašljivosti je ekvivalentan kasnijim kastracionim mislima i željama neurotičara-
želja da bude žena. Kod žena se često sreće vrila vjernosti kao zaštita u strahu od muškaraca.
Fantazije prostitucije u ovim slučajevima nagovještavaju neurotično pretjeranu perspektivu
snage seksualnog nagona i služe istom zaštitnom cilju.

STRAH OD PARTNERA

U ovoj borbi neurotičara za ispunjenje osnovnog cilja, nadmoći mora da se ispolji kao strah
od drugog spola. I dječaci i djevojčice pripremaju se za tu borbu u porodici- u igri, u
prikupljanju raznovrsnih iskustava, u mašti i sanjarenjima tako obimno da u doba puberteta
postoje povoljne ili nepovoljne sklonosti za ljubav i brak i samim tim je unaprijed određen
izbor i pravac erotike. Predodređenost ljubavnog objekta kod neurotičara je vlastitoljublje,
preosjetljivost, sujeta, nezadovoljstvo, egoizam. U duši budućeg neurotičara nesvjesno lebdi
strah od seksualnog partnera, kao da će sutrašnjica donijeti kraj fikcije, a na taj način i propast
osjećanja ličnosti. On postavlja ideale da bi obezvrijedio stvarnost. On uzdiže svoje osjećaje
ličnosti što je moguće više često na narcistički način jer mu tako svaki partner izgleda mali.
Moć seksualnog nagona postaje mu ideja pretjerane vrijednosti zato što mu je potrebna da
svoju vlastitu seksualnu žudnju osjeća kao superiornost drugog pola. Bjekstvo od partnera,
naročito žene bolje polazi za rukom onim neurotičarima koji su rano našli sebe u određenom
pozivu. U zadovoljavajućem radu nalazi sredstvo kojim osigurava samopouzdanje.

SAMOOPTUŽIVANJE,SAMOMUČENJE,KAJANJE

Među oblicima neurotičnog ponašanja čiji je cilj zaštita fikcije superiornosti ubrajaju se
kajanje, samooptuživanje, samomučenje i samoubilačke ideje. Adler nagovještava da je
neuroza samomučiteljski odbrambeni mehanizam čija je svrah uzdizanje osjećaja ličnosti, a
istovremeno i tlačenje okoline. Značaj osjećanja krivice, savjesti i samooptuživanje leži u
konstrukciji zaštitnih fikcija i besplodnih dugotrajnih preokupacija. Autor smatra da
samoubistvo predstavlja jedan od najjačih oblika protesta, izvršenu zaštitu od poniženja i
osvetu životu. Najjače psihičko uporište potiče iz čestih misli na smrt u djetinjstvu, koje kao u
igri uspostavljaju sklonost samoubistvu. Misli i snovi neurotičara puni su ideje o smrti.