KNUT

HAMSUN

P A N
Iz zabilješki poručnika Thomasa Glahna

S norveškoga preveo
Munib Delalić
 I

U posljednje vrijeme stalno mislim o vječnom danu sjevernoga ljeta. Sjedim tu

i razmišljam o njemu i o jednoj kolibi, u kojoj sam živio, i o šumi iza kolibe, i
spremam se nešto o tome napisati kako bih prikratio vrijeme, a i kako bih se
razonodio. Vrijeme je veoma dugo, ne prolazi mi brzo kako bih htio, iako ni za čim
ne žalim, i iako od života uzimam sve što hoću. Sa svime bih trebao biti
zadovoljan, mojih tridesetak godina i nije neka dob; prije nekoliko dana izdaleka
sam dobio dva ptičja pera, od izvjesne osobe, koja nije bila dužna poslati mi ih,
dva zelena ptičja pera u arku poštanskoga papira s krunom zapečaćenom
oblatom. Obradovalo me je kad sam vidio ta dva vražji zelena ptičja pera. Ni inače
nemam nikakvih tegoba, osim katkada maloga bola u lijevom stopalu od stare
rane od metka, koja je odavno zarasla.
Sjećam se da je prije dvije godine vrijeme prolazilo veoma brzo, neusporedivo
brže nego sad, ljeto je prošlo a da nisam ni znao kako. Zbog svog bih zadovoljstva
o tome htio nešto napisati, o onome što mi se prije dvije godine, 1855., dogodilo,
ili što sam sanjao. Mnogo sam toga od tih doživljaja zaboravio, jer o njima poslije
skoro da i nisam mislio; ali sjećam se da su noći bile vrlo svijetle. Mnogo toga mi
je izgledalo i izokrenutim, godina je imala dvanaest mjeseci, ali noć se pretvorila u
dan, i nikad se na nebu nije vidjela niti jedna zvijezda. I ljudi, koje sam sretao,
bijahu osobiti i nekako drukčiji negoli ljudi koje sam poznavao otprije; ponekad je
jedna noć bila dovoljna da se oni rascvjetaju u svoj svojoj divoti, zreli i sasvim
odrasli. Nikakve tu čarolije nije bilo, no takvo što nikad prije nisam doživio. O, ne.
U jednoj velikoj, bijelo okrečenoj kući uz more sreo sam jednu osobu, koja je
nakratko zaokupila moje misli. Ne mislim na nju više tako često, ne, ne sad, skoro
da sam je i zaboravio; ali zato mislim na sve drugo, na krik morskih ptica, na moj
lov u šumama, na moje noći, sve tople ljetne sate; uostalom, sasvim sam se
slučajno s njom upoznao, i bez te slučajnosti ne bi ona niti jednoga dana bila u
mojim mislima.
Iz svoje sam kolibe mogao vidjeti mnoštvo otočića i školja i hridi, djelić mora,
nekoliko plavkastih planinskih vrhova, a iza kuće se, čudesna, pružala šuma.
Radost bi me ispunila, i zahvalnost, našavši se u miomirisu korijenja i lišća, u
gustomu kadu borovine, što podsjeća na miris srži; tek se u šumi sve u meni
stišavalo, duša mi se smirivala i snagom punila. Danima sam znao hodati
šumovitim bregovima, s Ezopom kraj sebe, i ništa drugo ne bih poželio doli hodati
tako iz dana u dan, iako je pola šumskoga terena još bilo pod snijegom i
bljuzgavicom. Moj jedini drug bijaše Ezop; sad imam Coru, no onda sam imao
Ezopa, svoga psa, koga sam kasnije usmrtio.
Počesto uvečer, kad bih došao u kolibu nakon lova, svega bi me znao prožeti
osjećaj da sam kod kuće, da, duša bi mi se blago potresala, hodao bih i Ezopu
govorio koliko nam je dobro. Tako, a sad ćemo naložiti vatru i ispeći nam pticu na
ognjištu, kazao bih, što misliš o tome? I kad bi sve to bilo urađeno, i mi završili s
jelom, Ezop bi se odvukao do svog mjesta iza ognjišta, dok bih ja zapalio lulu i
časak prilegao na poljski krevet osluškujući pusti šum šume. Zrakom bi se oglasilo
prigušeno brujanje, vjetar bi se spuštao prema kolibi, i jasno sam mogao čuti
tetrijebovo drhtanje daleko za brdom. Inače bi sve bilo tiho.
I mnogo bih puta tako zaspao, sa svom odjećom na sebi, u kojoj sam bio vani, i
ne bih se probudio prije negoli bi se svojom vriskom oglasile morske ptice. I kad
bih tad pogledao kroz prozor, mogao sam nazrijeti velika, bijela zdanja trgovišta,
Sirilundove kejove, dućan, u kojem sam kupovao kruh, te bih časak tako ležao
čudeći se otkud me tu, u kolibi, na sjeveru zemlje, na rubu šume.
Tad bi Ezop zatresao svojim dugim, uskim tijelom tamo kraj ognjišta,
zazveckala bi mu ogrlica, zijevao bi i mahao repom, a ja bih, nakon ta tri, četiri
sata sna, skočio s kreveta odmoran i veseo, svemu se, svemu radujući.
Tako je prošla mnoga noć.
 II

Može padati kiša i bjesniti oluja, ništa ne smeta, često te mala radost može
obuzeti i u kišovit dan i sa svojom te srećom odvesti daleko. Tad se uspraviš i
predaš gledanju, gledaš ispred sebe, katkad se nijemo nasmiješ i uokolo pogledaš.
Na što li tad pomisliš? Na blistavo prozorsko okno, i na oknu sunčevu zraku, na
pogled na neki potočić, i možda na plavi procjep na nebu. Ne treba više.
Drugi te put čak ni neobični doživljaji ne mogu otrgnuti od običnog i jadnog
raspoloženja; nasred balske dvorane možeš sjediti siguran, ravnodušan i
neosjetljiv. Zašto? Zato što je tvoja duša izvor i tuge i radosti.
Sjećam se dobro jednog dana. Bio sam sišao na obalu, iznenadila me je kiša, te
sam se sklonio u neko otvoreno spremište za čamce, sjeo sam i čekao. Malo sam i
pjevušio, ali bez radosti, bezvoljno, tek toliko da mi prođe vrijeme. Ezop bijaše sa
mnom, sjedio je i odjednom naćulio uši, osluškivao je, prestanem pjevušiti te i ja
oslušnem, izvana su se čuli glasovi, netko se približava. Slučajnost, odveć
prirodna slučajnost! Neko društvo, dva gospodina i jedna djevojka, na vrat na nos
uletje unutra do mene. Dovikivali su jedni drugima smijući se:
“Brzo! Ovdje se možemo skloniti!”
Ustao sam.
Na jednom je gospodinu bio bijeli, neuštirkani žabo, koji se usto skvasio od
kiše i visio u naborima; na tom mokrom žabou bila je dijamantna kopča. Na
nogama je imao duge, špicaste cipele, izgledale su pomalo kicoški. Pozdravih
čovjeka, bijaše to gospodin Mack, trgovac, prepoznao sam ga, iz dućana gdje sam
kupovao kruh. Čak me je jednom bio pozvao svojoj kući, ali još tamo nisam otišao.
“O, poznanik!” kazao je, kad me je spazio. “Pošli smo do mlina, ali smo se
morali vratiti. Koje nevrijeme, ha? A kada ćete doći u Sirilund, gospodine
poručniče?” Omanjeg, crnobradog gospodina, koji bijaše s njima, predstavio je
kao doktora, koji je stanovao kraj crkve.
Djevojka malo podiže veo s nosa i ispotiha se javi Ezopu. Upade mi u oči njena
jakna, po postavi i rupicama za dugmad mogao sam vidjeti da je bojena. I nju
gospodin Mack predstavi, bijaše ona njegova kći, zvala se Edvarda.
Edvarda me pogleda kroz veo, te nastavi šaptati psu.
“A, tako, zoveš se Ezop…” ona će pročitavši na njegovoj ogrlici. “Doktore, tko je
ono bio Ezop? Jedino se sjećam da je pisao basne. Da nije bio Frižanin? Ne, ne
znam.”
Dijete, školarka. Pogledah je, bijaše visoka, no bez oblika, otprilike petnaest,
šesnaest godina, dugih, tamnih ruku bez rukavica. Možda je tog popodneva
rasklopila neki leksikon i čitala o Ezopu, i sad to zna.
Gospodin Mack me upita o mom lovu. Što najviše ulovim? Kad god mi ustreba
mogu se poslužiti jednim od njegovih čamaca, trebam mu samo kazati! Doktor ni
riječi nije rekao. Kad je društvo krenulo, zapazih da doktor malo hrama i da koristi
štap.
 Zaputio sam se kući u istom pustom raspoloženju u kojem sam i bio, pjevušeći
od ravnodušnosti. Susret u spremištu za čamce ni po čem mi ne bijaše dojmljiv;
od svega sam najviše zapamtio vlažni žabo gospodina Macka, i na njemu
dijamantnu kopču, isto tako mokru, i besjajnu.
 III

Ispred moje kolibe stajao je visok, siv kamen. Činilo se da je prijateljski

raspoložen prema meni, kao da me je gledao kad bih mu se primicao, i
prepoznavao. Rado sam prolazio pored tog kamena, kad bih ujutro izlazio, bijaše
kao da tamo ostavljam nekog dobrog prijatelja, koji će me čekati dok se ne vratim.
A gore u šumi počeo je lov. Ponekad bih nešto ulovio, a ponekad ne…
Pred otocima pružalo se teško, mirno more. Koliko ga sve puta, popevši se
visoko, nisam s brda gledao; u mirne dane brodovi se skoro nisu ni pomicali, po
tri bih dana mogao vidjeti isto jedro, malo i bijelo, na istom mjestu, kao galeb na
vodi. A kad bi se oglasio vjetar planine su mogle, u daljini, skoro nestati, nastalo bi
nevrijeme, jugozapadna bura, prizor čiji bih ja bio svjedok. Sve bi bilo u dimu,
zemlja bi se pomiješala s nebom, more bi se prevrtalo u uskovitlanu plesu zraka,
pretvarajući se u ljude, konje i pokidane zastave. Stajao bih u zaklonu pod nekom
stijenom i, napet, razmišljao o mnogočem. Bog zna, pomišljao sam, čega sam sve
danas svjedok, i zašto se more baš pred mojim očima otvara? Možda ovoga časa
gledam u samo srce zemljine unutrašnjosti, zavirujem u to kako se tamo radi,
kako sve vrije! Ezop bi se uznemirio, katkad bi podignuo njušku i njušio, bolestan
od nevremena, primjetno drhtavih nogu; kad mu se ne bih obraćao, ležao bi među
mojim nogama i kao i ja zurio u more. I nikakav se uzvik niotkud ne bi čuo,
nikakva ljudska riječ, ništa, tek teško brujanje oko moje glave. Onamo u daljini
bila je neka hrid, usamljena; kad bi tu hrid more zapljusnulo, stajala bi ona kao
sumanuti zavrtanj, ne, kao kakav morski bog, koji se mokar podiže uvis i promatra
svijet, frkćući, dok mu kosa i brada stoje poput kotača oko glave. Pa bi on opet
nestao pod valovima.
I usred oluje morem bi se probijao mali, kao ugljen crn parobrod…
Kad sam se popodne spustio do pristaništa, taj je mali, kao ugljen crni
parobrod bio pristao u luku; bijaše to poštanski brod. Mnogo ljudi se našlo na
keju da vidi rijetkoga gosta, primijetio sam da svi, bez iznimke, imaju plave oči,
ma koliko se oni međusobno razlikovali. Malo podalje stajala je neka mlada
djevojka zabrađena bijelom vunenom maramom; imala je veoma tamnu kosu, od
koje je taj bijeli rubac čudno odudarao. Pogledala je znatiželjno u mene, u moju
kožnu odjeću, moju pušku; kad sam joj se obratio, zbunila se i okrenula glavu
ustranu. Kazao sam: Trebala bi uvijek nositi taj bijeli rubac, lijepo ti stoji. Uto joj
priđe neki krakat čovjek u islandskoj košulji, oslovi je Evom. Očito mu je bila kći.
Poznavao sam tog krakatog čovjeka, bijaše on kovač u tom mjestu. Prije nekoliko
dana stavio je novu kapislu na jednu od mojih pušaka…
Kiša i vjetar su učinili svoje i otopili sav snijeg. Nekoliko je dana na zemlji bilo
neugodno i hladno vrijeme, trule su se grane lomile, a vrane jatima skupljale i
kričale. No ne potraja to dugo, sunce bijaše blizu, i jednog se jutra ono podiže iza
šume. Svaki me put svega prožmu slatki trnci milinja kad se sunce rađa; u
nijemomu ushitu tad zabacim pušku na rame i krenem u šumu.
 IV

U to vrijeme nimalo nisam oskudijevao u divljači, ulovio bih sve što bih
poželio, zeca, tetrijeba, snježnicu, a kad bih se našao dolje na obali i bio u blizini
kakve morske ptice, i nju bih ustrijelio. Vrijeme se proljepšalo, dani postali dugi i
mnogo svjetliji, opremio bih se i na dva dana zaputio u planinu, prema planinskim
vrhuncima, sreo bih Laponce s njihovim sobovima i od njih bih dobio sira,
malenog, masnog sira s okusom ljekovitog bilja. Tamo sam bio ne jednom. Kad
bih se vraćao kući, uvijek bih ulovio neku pticu i stavio je u torbu. Sjeo bih i
zavezao Ezopa. Na milju ispod sebe vidio bih more; obronci planina bijahu vlažni i
crni od vode, koja se s njih slijevala, kapala je i žuborila uvijek istom tihanom
melodijom. Te su mi tihe melodije duboko u gorama prikratile mnogi čas, dok
sam tako sjedio i gledao oko sebe. Sad taj mali beskrajni zvuk žubori tu u svojoj
samoći, pomislio bih, i nitko ga ne čuje i nitko na nj ne misli, a ipak on tu cijelo
vrijeme žubori, za sebe sama, cijelo vrijeme! I slušajući to žuborenje ne bi mi se
više činilo da je planina sasvim pusta. Ponekad bi se dogodilo da iznenadna
grmljavina potrese zemlju, da se dio stijene odlomi i surva dolje prema moru,
ostavljajući za sobom trag kamene prašine; u isti bi čas Ezop, začuđen, podignuo
njušku prema tom oštrom mirisu, koji mu bijaše nepoznat. Kad bi voda otopljenog
snijega napravila procjepe u planini, dovoljan bi bio jedan pucanj, ili čak samo
malo oštriji uzvik, pa da se odlomi veliki komad brda i stropošta…
Mogao je tako proći jedan sat, možda i više, vrijeme je tako brzo prolazilo.
Odvezao bih Ezopa, nabacio torbu na drugo rame i zaputio bih se kući. Dan se
bližio kraju. A dolje, u šumi, obavezno bih naišao na svoju staru, poznatu stazu,
zapravo usku traku od staze, s najčudnovatijim zavojima. Slijedio sam svaki
zavijutak, imao sam vremena, nikamo mi se nije žurilo, pa nitko me kod kuće nije
čekao; slobodan poput kakva vladara hodao sam onamo mirnom šumom, polako,
sve nogu za nogom. Sve su ptice zanijemile, samo bi se tetrijeb, kao i uvijek, u
daljini oglasio.
Izišao sam iz šume, i spazio dvoje ispred sebe, šetali su, te ih sustigoh, jedno
od njih bijaše djevojka Edvarda, prepoznao sam je i pozdravio; doktor je bio s
njom. Morao sam im pokazati svoju pušku, pogledali su moj kompas, moju torbu;
pozvao sam ih u svoju kolibu, obećaše doći jednog dana.
Večer se već spustila. Otišao sam kući i naložio vatru, ispekao pticu i večerao.
Sutra je opet novi dan…
Posvuda mir i tišina. Ležim tijekom večeri i gledam kroz prozor, čas je kad
zemlju i šumu obasja neki vilinski sjaj, sunce je zašlo i obojilo obzor jarkim,
crvenim svjetlom, koje bijaše mirno poput ulja. Nebo je bilo posvuda otvoreno i
čisto, zurio sam u to jasno more, i kao da sam lice prislonio licu dna svijeta, i kao
da mi srce strasno tuče tim golim dnom kojemu istinski pripada. Bog sami zna,
pomislio sam u sebi, zašto se uvečer obzor odijeva u ljubičasto i zlatno, da nije
gore kakav blagdan, sa zvjezdanom glazbom i jurnjavom čamaca po velikim
vodama. Pa tako izgleda! I sklopio bih oči i prepustio se toj jurnjavi čamaca, dok
su mi glavom jedrile misli…
Tako bi prošao ne jedan dan.
Lutao sam i gledao, gledao kako snijeg postaje voda, i kako se led otapa.
Mnoge dane ne bih ispalio ni jednog metka iz puške, kad bih u svojoj kolibi već
imao dovoljno hrane, samo bih tumarao uokolo u svojoj slobodi i puštao da
vrijeme prolazi. Kamo god bih se okrenuo, imalo bi se itekako što vidjeti i čuti, za
svaki bi se dan sve pomalo promijenilo, čak su i šipražje i klek stajali i čekali
proljeće. Otišao bih, tako, do mlina, još je on okovan ledom; ali zemlja je oko
njega gažena mnogih ljeta gospodnjih i još svjedoči da su ovamo dolazili ljudi s
vrećama žita na leđima i tu ga mljeli. Kad sam tamo, kao da sam među ondašnjim
ljudima, mnoga su slova i mnoge godine urezani u zidove.
Pa naravno!
 V

Hoću li pisati mnogo? Ne, ne. Samo malo, zbog svog zadovoljstva, a i zato što
si, pričajući o tom kako je proljeće pristizalo prije dvije godine, i kako je zemlja
izgledala, skraćujem vrijeme. Zemlja i more su već počeli pomalo mirisati,
slatkasto je, na sumpor, mirisalo od starog lišća, koje je trunulo u šumi, dok su
svrake prelijetale s grančicama u kljunu i gradile gnijezda. Za koji će dan potoci
nabujati i početi se pjeniti, vidjet će se poneki leptir, a ribari se vratiti kući iz
svojih ribarskih nastambi. Dva su trgovčeva jedrenjaka pristigla puna ribe i
usidrila se ispred njihova sušila; odjedanput je živnulo onamo na najvećemu od
otoka, gdje se riba trebala sušiti. Sve sam to vidio sa svog prozora.
Ali do kolibe nije dopirala nikakva buka, bio sam i ostao sâm. Katkada bi
ponetko prošao, vidio sam Evu, kovačevu kćer, na nosu joj se pojavila poneka
pjega.
“Kamo si se zaputila?” upitao sam.
“U šumu po drva”, odgovorila je tiho. U ruci je nosila konopac kako bi svezala
drva i ponijela ih, na glavi je imala svoju bijelu maramu. Gledao sam za njom, no
ona se nije okrenula.
Zatim je prošlo mnogo dana a da nikoga nisam vidio.
Proljeće je nezaustavno dolazilo, i šuma postajala svjetlijom; bijaše veliko
zadovoljstvo promatrati drozdove, koji su sjedili uvrh krošnji i zurili prema suncu
i kričali; ponekad bih bio na nogama već u dva sata ujutro kako bih bio svjedokom
tog veselja ptica i životinja, dok je sunce jačalo.
Proljeće je osvojilo i mene, i krv mi je s vremena na vrijeme jako tukla. Sjedio
sam u kolibi i mislio pregledati svoje štapove za pecanje i udice, ali nisam se
pomaknuo s mjesta, neki veseo i nejasan nemir obuzeo mi je dušu. A onda je Ezop
odjednom skočio, stao ukočenih nogu i kratko zalajao. Netko se primicao kolibi,
brzo skinuli kapu s glave i već začuh glas djevojke Edvarde koja se pojavila u
vratima. Ona i doktor su jednostavno došli da me posjete, kao što su i obećali;
ljubazno od njih.
“Pa da, kod kuće je”, čuo sam je kako kaže. Prišla je i pružila mi ruku, onako,
djevojački. “I jučer smo bili ovdje, ali Vas nije bilo kod kuće”, objasni ona.
Sjela je na moj krevet, na deku, i pogledala po kolibi; doktor sjede kraj mene
na dugu klupu. Prepustismo se razgovoru, ugodno ćaskasmo, pričao sam im
između ostalog kakve su sve životinje u šumi i koju divljač više nisam smio loviti,
jer su zaštićene. Sad je tetrijeb pod zaštitom.
Doktor ni ovaj put ne bijaše baš razgovorljiv; ali kad ugleda moj rog s
barutom, na kojem je bila figurica Pana, dade se u objašnjavanje mita o Panu.
“Ali”, naglo se oglasi Edvarda, “od čega živite, kad je sva divljač zaštićena?”
“Od ribe”, odgovorio sam. “Najviše od ribe. Uvijek se tu nađe nešto za jelo.”
“Ali možete doći do nas i jesti”, dočeka ona. “Lani je u Vašoj kolibi bio neki
Englez, i on je često dolazio nama i kod nas jeo.”
 Edvarda me pogleda, a i ja nju. U tom času osjetih kako me nešto dirnu u srce,
kao neki mali, letimičan i ljubazan pozdrav. To je od proljeća i svijetlog dana,
poslije sam mislio. Usto sam se divio i njenim tankovitim obrvama.
Kazala je nekoliko riječi o mom nastanu. Po zidovima sam bio objesio razna
krzna i ptičja pera, iznutra je koliba nalikovala na kakav maljavi brlog. To ju je
oduševilo. “Jest, ovo je brlog”, kazala je.
Pomislih kako goste nemam ničim ponuditi što bi možda njima bilo po volji, te
naumih ispeći pticu, zabave radi; da jedu na lovački način, prstima. A tako bi se
moglo i vrijeme ubiti.
Pa sam i ispekao pticu.
Edvarda je pričala o Englezu. Bijaše to star čovjek, na svoju ruku, pričao je
glasno sam sa sobom. Bio je katolik, i ma kamo se zaputio i gdje god bio, u džepu
je nosio mali molitvenik, s crnim i crvenim slovima.
“A možda je Irac?” oglasio se doktor.
“lrac?”
“Da, zar ne, čim je katolik?”
Edvarda porumenje, skrenu pogled i promuca:
“Pa da, možda je baš Irac.”
Od toga časa nestade njene živahnosti. Sažalio sam se na nju i htjedoh je
oraspoložiti.
“Ma ne”, kazao sam, “naravno da imate pravo, mora da je on Englez. Irci ne
putuju u Norvešku.”
Dogovorili smo se da jednom odemo čamcem do sušila ribe… Otprativši svoje
goste dio puta, vratio sam se i sjeo da poradim na svom ribarskom priboru. Mreža
mi je visjela na čavlu kraj vrata, i više petlji bijaše oštećeno od hrđe; naoštrio sam
nekoliko udica, povezao ih, pregledao trake. Danas mi je sve teško padalo!
Nevažne misli su mi se motale po glavi, učinilo mi se da sam pogriješio dopustivši
da djevojka Edvarda cijelo vrijeme sjedi na krevetu, umjesto da sam joj ponudio
mjesto na klupi. Odjednom mi pred oči izađe njeno preplanulo lice i potamnjeli
vrat; pregaču je bila svezala malo niže preko trbuha da bi joj stas bio vitkiji, što je
bilo u modi; raznježio sam se pri pomisli na čedni djevojački izraz njenog palca,
itekako sam se raznježio, a dvije bore iznad zgloba bijahu pune dražesnosti. Imala
je velika usta, znala su buknuti.
Ustao sam, otvorio vrata i oslušnuo. Ništa nisam čuo, a nisam ni imao što
osluškivati. Ponovno sam zatvorio vrata; Ezop je ustao sa svoga loga i gledao moj
nemir. Pade mi na pamet da bih mogao potrčati za djevojkom Edvardom i zamoliti
je za malo svilena konca kojim bih uredio svoju mrežu; nije to nikakva smicalica,
mogao sam skinuti mrežu i pokazati joj zahrđale petlje. I već bijah izašao na vrata,
kad se sjetih da i sam imam svilenog konca, u svojoj zbirci mušica, čak i više no
što mi treba. I polako se vratih unutra, utučen, kad sam već sâm imao svilenog
konca.
A kad sam ušao u kolibu, zapahnu me neki nepoznat dah, kao da tu više nisam
bio sam.
 VI

Neki me je čovjek upitao zar više ne lovim; nije čuo da se oglasio ijedan moj
pucanj po brdima, iako je dva dana ležao u zaljevu i pecao. Ne, nisam lovio, bio
sam u kolibi, sve dok sam imao hrane.
Trećeg dana sam izašao u lov. Šuma bijaše pomalo ozelenjela, osjetio se miris
zemlje i drveća, vlasac je već zelen izbijao iz mrazom opaljene mahovine. Bijahu
me spopale razne misli i na više sam mjesta sjeo. Za tri dana nisam vidio više od
jednoga čovjeka, tog ribara, koga sam sreo jučer; mislio sam: možda naiđem na
nekog večeras, kad se zaputim kući, na rubu šume, gdje sam zadnji put sreo
doktora i djevojku Edvardu. Moglo bi biti da se opet onamo prošetaju, možda
hoće, možda neće. Ali zašto pomislih baš na njih dvoje? Ustrijelio sam dvije
snježnice i odmah jednu pripremio i ispekao, a zatim sam svezao Ezopa.
Jedući, ležao sam na suhoj zemlji. Posvuda je bilo mirno, tek blagi šum vjetra i
poneki ptičji cvrkut. Ležao sam i gledao granje, polako se njihalo na vjetru, lahor
je činio svoje, nosio je pelud s grančice na grančicu i ispunjavao svaku čednu
stigmu; cijela je šuma bila u oduševljenju. Jedan zelen crvić, gusjenica, mili
granom, ne zaustavlja se, kao da ne zna za predah, I kao da ništa ne vidi, iako ima
oči, počesto se uspravi i pipa provjeravajući stoji li joj što na putu; izgleda kao
komadić zelenog konca koji, polaganim ubodima, po grani šije mali šav. Dovečer
možda ona i dođe tamo kamo se zaputila.
Uvijek mir. Podignem se i hodam, sjednem i opet ustanem. Otprilike je četiri
sata; kad bude šest, zaputit ću se kući i pogledati hoću li koga sresti. Imam još dva
sata, ali sam već pomalo uznemiren i sa svoje odjeće nervozno otresam vrijes i
mahovinu. Poznata su mi mjesta kojima prolazim, drveće i stijenje stoje onamo
kao i prije u samoći, lišće pucketa pod mojim stopalima. Taj jednolični šum i to
znano drveće i stijenje mnogo mi znače, čudna me zahvalnost svega ispunjava,
sve me prožima, i postaje moje, sve volim. Podignem suhu grančicu, držim je u
ruci i gledam, dok tu sjedim predan svojim mislima, grančica je skoro trula, njena
oskudna kora djeluje na me, sažaljenje mi preplavi srce. I kad ustanem i krenem,
grančicu ne bacim, nego je pažljivo spustim, stojim i o njoj razmišljam;
naposljetku je, prije nego je napustim, suznih očiju posljednji put pogledam.
I bude pet sati. Sunce mi pokazuje lažno vrijeme, cijelog sam dana išao prema
zapadu, i možda sam došao pola sata ranije, u odnosu na sunce kraj moje kolibe.
Svega toga sam bio svjestan; pa ipak imam sat vremena do šest, zato opet
ustanem i malo hodam. I lišće pucketa pod mojim stopalima. Tako prođe sat
vremena.
Gledam ispod sebe rječicu i mali mlin, što je zimus bio zaleđen, pa stanem;
mlin radi, njegov me bruj probudi, zbog njega sam odmah i stao. Zakasnio sam!
kažem glasno. Neki bol sijevne mnome, smjesta se okrenem i zaputim kući, ali
znam da sam okasnio. Pružim korak, potrčim; Ezop shvaća da je nešto posrijedi,
trza remenom, vuče me, cvili i žuri se. Suho lišće oko nas pršti. Ali kad se
spustismo na rub šum, nikoga ondje ne bijaše, ne, sve je bilo tiho, nikoga ne
bijaše.
Nikoga nema! kažem. Pa ipak nije bilo gore no što sam očekivao.
Nisam tu dugo stajao, krenuo sam, išao sam tragom svojih misli, prošao kraj
svoje kolibe, sišao u Sirilund, s Ezopom i torbom i puškom, s cijelim svojim
priborom.
Gospodin Mack me je najljubaznije dočekao i pozvao na večeru.
 VII

Vjerujem da mogu pomalo čitati ljudsku dušu, dušu onih koji me okružuju;
možda to i nije bez neke. O, kad mi je po volji, učini mi se da mogu prodrijeti
duboko u nutrinu drugih, iako se i ne bih baš mogao pohvaliti nekom mudrošću.
Sjedimo u dnevnoj sobi, nekoliko muškaraca, nekoliko žena i ja, i mislim da vidim
što se događa u duši tih ljudi, i što oni misle o meni. Primijetim ponešto u svakom
migu njihova oka; katkada im jurne krv u obraze i zarumeni ih, ponekad se oni
pretvaraju kao da gledaju na drugu stranu, a ipak me kriomice drže na oku. Sjedim
i sve to vidim, i nitko i ne sluti da ja mogu prozreti svačiju dušu. Godinama već
mislim da sam u stanju pročitati dušu svih ljudi. Možda to i nije bez neke…
Cijelu sam večer proveo u kući gospodina Macka. Mogao sam davno otići, nije
mi baš bilo zanimljivo ondje sjediti; ali zar nisam tu došao zato što su me moje
misli tamo vodile? I zar sam onda mogao odmah otići? Nakon večere smo se
kartali, igrali whist, i pili toddy, sjeo sam leđima okrenut sobi i sagnuo glavu; iza
mene je izlazila i ulazila Edvarda. Doktor je bio otišao kući.
Gospodin Mack mi je pokazao svoje nove svjetiljke, prve parafinske svjetiljke
koje su stigle na sjever, raskošne naprave na velikim olovnim nogama, svaku ih je
večer on sâm palio kako bi odagnao svaku nesreću. U dva navrata govorio je o
svom djedu, konzulu: moj djed, konzul Mack, primio je ovu kopču osobno iz ruku
Karla Johana, kazao je, pokazavši na svoju dijamantnu kopču. Njegova žena bijaše
umrla, pokazao mi je njenu sliku u jednoj od pokrajnjih soba, žena otmjena
izgleda u plavom ogrtaču i čedna osmijeha. U istoj je sobi bio i ormarić s
knjigama, u kojem su čak bile i stare francuske knjige, činilo se kao da je to
naslijeđeno, svesci bijahu lijepi i pozlaćeni, i mnogi su vlasnici u njih upisali svoja
imena. Među knjigama bijaše više prosvjetnih spisa; gospodin Mack je bio čovjek
od misli.
Dvojica pomoćnika iz njegova dućana bijahu pozvana na igru whista; igrali su
polako i nesigurno, govorili sramežljivo i usto griješili. Jednom od njih pomagala
je Edvarda.
Prevrnuh svoju čašu, sneveselih se i ustadoh.
“O, ne – prevrnuo sam čašu!” kazao sam.
Edvarda prasne u smijeh i dočeka:
“Jesi, pa vidimo to.”
Svi su me, smijući se, uvjeravali da to nije ništa. Dali su mi ručnik da se
obrišem, te smo nastavili s igrom. Bilo je jedanaest sati.
Obuze me neki mutan osjećaj nelagodnosti slušajući Edvardin smijeh,
pogledao sam je i vidio da joj je lice postalo besadržajno i manje lijepo. Gospodin
Mack je najzad prekinuo igru pod izgovorom da dvojica pomoćnika moraju na
počinak, zavalio se u sofu i stao govoriti o natpisu koji bi stavio na pročelje svog
pristaništa, te upita mene za savjet. Koju bi boju uzeo? Dosađivao sam se,
odgovorih crnu boju, a da o tom nisam ni razmislio, i gospodin Mack smjesta to
prihvati:
“Crnu boju, dakako, tako sam i ja mislio. Stovarište soli i praznih bačava, s
velikim, crnim slovima, to je najelegantnije… Edvarda, zar nećeš na spavanje?”
Edvarda ustade, obojici pruži ruku, poželi laku noć i ode. Mi smo nastavili
sjediti. Govorili smo o željeznici, koja je lani proradila, o prvoj telegrafskoj liniji.
Bog sami zna kada će telegraf doći ovamo na sjever! Pa zašutjesmo.
“Vidite”, oglasi se gospodin Mack, “malo-pomalo i dogurao sam do četrdeset
šest godina, i kosa i brada su mi osijedjele. I osjećam da sam ostario. Vidite me
danju i mislite da sam mlad; ali čim dođe večer i ostanem sam, klonem. Onda
sjedim ovdje u sobi i slažem pasijans. I složi se, s malo prijevare. Ha-ha.”
“Zar se pasijans složi s malo prijevare?” upitao sam.
“Da.”
Učini mi se da bih mu iz očiju mogao čitati dušu.
On ustade, priđe prozoru i pogleda van; stajao je, vrlo plećat, maljava zatiljka i
vrata. I ja ustadoh. On se okrenu, i priđe mi u svojim dugačkim, špicastim
cipelama, zabio je oba svoja palca u džepove prsluka i rukama malo zamahao, kao
krilima, osmjehujući se. Zatim mi je još jednom ponudio svoj čamac i ispružio
ruku.
“Uostalom, dopustite mi da Vas ispratim”, kazao je i ugasio svjetiljke. “Pa da,
malo bih prošetao, još nije kasno.”
Izašli smo.
Pokazao je gore na put prema kovačevoj kući i kazao:
“Onim putem! On je najkraći.”
“Ne”, uzvratio sam, “put oko kejova je najkraći.”
Razmijenili smo nekoliko riječi oko toga ne složivši se. Bio sam ubijeđen da
sam u pravu, i nisam shvaćao njegovu tvrdoglavost. Na kraju je on predložio da
svatko ide svojim putom; onaj koji dođe prvi, da sačeka kraj kolibe.
Krenuli smo. Ubrzo on zamače u šumu.
Išao sam uobičajenim hodom i računao da ću doći najmanje pet minuta prije
njega. Ali kad dođoh do kolibe, već je on ondje stajao. Doviknuo mi je:
“Vidite li! Ne, uvijek ja idem ovim putem, on je zaista, najkraći.”
Gledao sam u nj više nego iznenađen, nije bio ugrijan i uopće nije izgledalo da
je trčao. Odmah je pozdravio, zahvalio se za društvo i vratio istim putom, onim
kojim je i došao.
Stajao sam i razmišljao: Kako li je to čudno! Trebao bih malo bolje
procjenjivati udaljenost, a još sam toliko puta išao obama tim putima. Dragoviću,
opet si se poslužio prijevarom! A da sve to nije bio tek neki izgovor?
Spazih kako njegova leđa opet nestaju u šumi.
Domalo krenuh za njim, oprezno i brzo, vidio sam kako cijelim putom briše
lice, te više i nisam znao je li trčao. Sad je išao sasvim polako, držao sam ga na
vidiku, zaustavio se kraj kovačeve kuće. Sakrio sam se i spazio da se vrata
otvaraju i da gospodin Mack ulazi u kuću.
Bilo je jedan sat, vidio sam to po moru i po travi.
 VIII

Prošlo je nekoliko lijepih, prelijepih dana, u šumi i velikoj samoći, mojim

jedinim prijateljima. Dragi Bože, nikad nisam bio usamljeniji kao što bijah prvoga
od svih tih dana. Proljeće je bilo u punom zamahu, na zemlji sam nalazio jaglac i
stolisnik, viđao zebe, i običnu i planinsku, sve sam ja ptice poznavao. Katkada bih
iz džepa izvadio dva novčića i njima zazveckao kako bih prekinuo samoću.
Pomislio bih: Eh, kad bi se sad odnekud Didrik i Iselin pojavili!
Noći kao da i nije bilo, sunce bi svojim kolutom tek toliko zaronilo u more i
opet se pojavilo, crveno, obnovljeno, kao da je u donjemu svijetu bilo i dolje se
opilo. Kako mi je znalo biti čudno noću; nitko ne bi povjerovao. Da nije Pan sjedio
na nekom drvetu i gledao me, kako se ponašam? Da mu trbuh nije bio otvoren, i
on se sav skupio, sjedeći, kao da iz njega pije? I sve to samo da bi me držao na
oku, dok se cijelo stablo potresalo od njegova nijemog smijeha kad je spazio da
više ne vladam sobom. Posvuda u šumi je šuškalo, životinje su njušile, ptice se
dozivale, zrak bijaše pun njihova glasa. Bilo je to doba gundelja, njegovo se
zujanje pomiješalo sa zujanjem noćnih leptirica, zvučalo je kao šaputanje, tamo-
amo, po šumi. Što se sve tu nije moglo čuti! Tri noći nisam spavao, mislio sam na
Didrika i Iselin.
Gle, pomislio bih, oni bi mogli doći. I Iselin bi domamila Didrika do drveta i
kazala bi:
Stani tu, Didriče, čuvaj mi stražu, htjela bih da mi ovaj lovac zaveže vezice na
cipeli.
A lovac sam ja, pa će mi ona dati znak očima kako bih shvatio. A kad ona dođe,
moje će srce sve razumjeti, i neće ono više kucati, ono će zvoniti. A ona, ona je
gola pod košuljom, sva, i moja je ruka na njoj.
Zaveži mi vezice! kaže ona, usplamtjelih obraza. I domalo šapće na moja usta,
na moje usne: O, ti mi ne vezuješ vezice, ti, mili moj, ne vezuješ… ne vezuješ mi…
A sunce zaroni svojim kolutom u more i opet se pojavi, crveno, obnovljeno,
kao da je u donjemu svijetu bilo i dolje se opilo. I zrak je pun šapata.
Sat kasnije ona mi na usta kaže:
Sad te moram napustiti.
I maše mi, dok odlazi, i lice joj još plamti, nježno i ushićeno. I okreće se, opet,
prema meni i maše.
Ali Didrik istupi iza drveta i oglasi se:
Iselin, što si uradila? Vidio sam.
A ona odgovori:
Što si vidio, Didriče? Ništa nisam uradila.
Vidio sam, Iselin, što si uradila, opet će on. Vidio sam, Iselin.
Uto šumom zazvoni njezin veseo smijeh, i ona s njim odlazi, ushićena i grešna
od glave do pete. I kamo odlazi? Sljedećem slugi, lovcu u šumi.
 Bila je ponoć. Ezop se otrgnuo i lovio na svoju ruku, čuo sam njegovo lajanje
gore na brdu, i kad sam ga najzad vratio, bio je jedan sat. Naišla je neka pastirica,
plela je čarapu, pjevušila je i gledala oko sebe. Ali, gdje joj je blago? I što to ona
traži, sama, u ponoć u šumi? Možda ništa i ne traži. Možda je uznemirena, ili pak
radosna, te zato šumom luta. Pomislio sam: Čula je Ezopov lavež, i znala da sam ja
u šumi.
Kad je prišla, ustao sam, stajao i gledao je, tako krhku i mladu. I Ezop je stajao
i gledao u nju.
“Otkud dolaziš?” upitao sam je.
“Od mlina”, odgovorila je.
Ali, što li je ona radila kod mlina tako kasno noću?
“Kako te nije strah hodati šumom tako kasno”, kazao sam, “tako krhkoj i
mladoj?”
Ona se nasmijala i odgovorila:
“Nisam ja tako mlada, devetnaest mi je godina.”
Ali nije mogla imati devetnaest godina, bijah uvjeren u to, slagala me je bar za
dvije godine, možda joj je tek sedamnaest. No zašto je lagala da je starija?
“Sjedni”, kazao sam, “i kaži mi kako ti je ime.”
Sjela je kraj mene, zacrvenjevši se, i kazala da se zove Henriette.
Upitao sam:
“Imaš li momka, Henriette, i je li te on ikad zagrlio?”
“Da”, odgovorila je, stidljivo, i nasmijala se.
“Koliko puta?”
Šutjela je.
“Koliko puta?” ponovim.
“Dva puta”, izusti ona, tiho.
Privukoh je sebi i upitah:
“Kako te je zagrlio? Je li ovako?”
“Da”, prošapta ona dršćući.
Bilo je četiri sata.
 IX

Razgovarao sam s Edvardom:

“Uskoro će kiša”, kazao sam.
“Koliko je sati?” upitala je ona.
Pogledao sam u sunce i odgovorio:
“Skoro pet.”
Upitala je:
“Zar tako točno možete odrediti prema suncu?”
“Da”, odgovorio sam, “mogu.”
Nasta tajac.
“A kad ne vidite sunce, kako onda znate koliko je sati.”
“Tad se ravnam prema drugim stvarima. Prema plimi i oseci, ili travi, koja
polegne u određeno vrijeme, a i prema promjeni ptičje pjesme; neke ptice počinju
pjevati kad druge ušute. A mogu se ravnati i po cvijeću, koje sklopi cvjetove
popodne, i po lišću, čas je svijetlozeleno, čas tamnozeleno; usto, vrijeme i
osjećam.”
“Stvarno?” dočeka ona.
Očekivao sam kišu i nisam htio Edvardu duže zadržavati nasred puta, maših se
kape. Odjednom me ona zaustavi novim pitanjem, te ja ostadoh. Upitala me je,
porumenjevši, što ja zapravo tu radim, zašto idem u lov, te zašto ovo, zašto ono.
Lovim samo iz nužde, za hranu, kazao sam, ne umaram ja toliko Ezopa.
I dalje se ona, ponizna, rumenjela. Shvatio sam da je netko pred njom o meni
govorio, nisu to bile njene riječi. Sažalih se na nju, izgledala je izgubljenom, sjetih
se da je bez majke, njene mršave ruke izgledahu zapuštene. To me pogodi.
Elem, ne lovim da bih ubijao, nego da bih živio. Danas sam trebao jednog
tetrijeba, zato nisam ulovio dva, drugog ću uloviti sutra. Zašto da ih ulovim više?
Ja živim u šumi, ja sam šumski sin; od prvog lipnja je lovostaj i za snježnice i
zečeve, skoro da i nemam više što loviti, no zato ću pecati ribu i živjeti od ribe.
Dobit ću čamac od njenog oca i njime se otisnuti. Ne, ne, nisam ja lovac koji bi
samo ubijao, nego da bih u šumi živio. U njoj mi je dobro, sjednem na zemlju i
jedem, a ne kao u kući, sjedeći uspravljen na stolici; i tamo ne prevrnem nikakvu
čašu. U šumi se ništa ne ustručavam, mogu legnuti na leđa i sklopiti oči, ako hoću,
a u njoj mogu i kazati što hoću. Čovjek često poželi štogod kazati, govoriti naglas,
što u šumi zazvuči kao da samo srce govori…
Kad je upitah shvaća li, potvrdno uzvrati.
Oči su joj počivale na meni, te sam nastavio govoriti. “Da Vam je samo znati
što ja sve vidim na zemlji”, kazao sam. “Zimi hodam i ugledam tragove u snijegu,
možda trag snježnica. Odjednom se tragovi gube, ptice su odletjele. Ali po
otiscima krila mogu razaznati u kojem smjeru je divljač odletjela, i ubrzo ih
pronađem. Svaki put je to mala novost za mene. Ujesen se često mogu spaziti
meteoriti. Kakav se to svijet, tad pomislim u svojoj samoći, toliko potresa? Svijet
koji se na moje oči raspada na komade? I ja – ja sam taj kome je priušteno vidjeti
zvijezdu padalicu u svom životu! A kad ljeto dođe, tad je možda na svakom listu
neka živa životinjica, mogu vidjeti da su neke bez krila, one nikamo ne mogu stići,
moraju živjeti i umrijeti na tom listku, gdje su i došle na svijet. Zamislite to.
Katkad ugledam plavu muhu. I sve to, kad se sluša, izgleda neznatno, ne znam da
li shvaćate.”
“Kako da ne, shvaćam.”
“Da, da. I ponekad gledam travu, a možda i trava gleda mene, što znamo?
Promatram pojedinu vlat, možda ona malo uzdrhti, i to je, pomislim, nešto;
mislim u sebi: gle, tu je vlat trave i dršće! A onda stablo bora, u koje pogledam,
koje možda ima granu, o kojoj isto tako malo razmišljam. A dogodi se da katkada
sretnem i ljude po brdima.”
Pogledao sam je, stajala je nagnuta i slušala. Nisam je mogao prepoznati.
Toliko se unijela u moju priču da se posve izgubila, poružnjela je, izgledala
priprosto, usne joj se objesile.
“Tako dakle”, kazala je i uspravila se.
Pale su prve kapi kiše.
“Pada kiša”, kazao sam.
“Da, zamislite, pada kiša”, kazala je i ona i već krenula. Nisam je otpratio kući,
išla je sama svojim putem, požurio sam prema svojoj kolibi. Domalo je počelo
snažnije padati. Odjednom začujem da netko iza mene trči, zaustavim se i
ugledam Edvardu. Zarumenjela se od napora i smješkala.
“Zaboravila sam”, izustila je, zadihana. “Radi se o izletu na sušilo ribe. Doktor
dolazi sutra, imate li Vi vremena?”
“Sutra? Stvarno? Kako da ne, imam vremena.”
“Zaboravila sam”, opet je kazala osmjehujući se.
Kad je odlazila, zapazio sam njene vitke, lijepe cjevanice, bile su mokre skoro
do koljena. Cipele su joj bile iznošene.
 X

Još se dobro sjećam jednog dana. Bio je to dan kad je nastupilo moje ljeto.
Sunce je već počelo sjati noću i do ujutro bi osušilo vlažnu zemlju, zrak je, nakon
zadnje kiše, postao blag i ugodan.
Bijaše poslijepodne kad sam se našao na pristaništu. Voda je bila posve mirna,
čuli smo smijeh i glasove s otoka, gdje su momci i djevojke pripremali ribu za
sušenje. Bilo je to veselo popodne.
A zar nije bilo veselo popodne? Ponijeli smo košare s hranom i vinom, veliko
društvo raspoređeno u dva čamca, mlade žene u svijetlim haljinama. Bijah tako
zadovoljan, pjevušio sam.
I smjestivši se u čamcu pomislih otkuda li su svi ovi mladi ljudi. Bile su tu kćeri
šefa policijske postaje i oblasnog liječnika, dvije guvernante, dame s župnoga
dvora; nisam ih vidio prije, bijahu mi nepoznate, a ipak toliko srdačne, kao da se
dugo poznajemo. Načinio sam nekoliko grešaka, odvikao sam se od druženja s
ljudima i često sam mlade dame oslovljavao s ti; no nije mi se zamjerilo. Jednom
kazah: draga, ili: draga moja; ali i to mi bijaše oprošteno, pretvarale su se kao da
to i nisam kazao.
Na gospodinu Macku je kao i obično bio njegov neuštirkani žabo s
dijamantnom kopčom. Činilo se da bijaše odlično raspoložen, povikao je prema
onom drugom čamcu:
“Pazite na košare s bocama, luđaci! Doktore, Vi mi odgovarate za boce.”
“Dobro”, uzvratio je doktor. I samo ta dva uzvika preko vode, s čamca na
čamac, zazvučaše mi zabavno i veselo.
Na Edvardi bijaše jučerašnja haljina, kao da nije imala drugu haljinu, ili nije
htjela odjenuti drugu. I cipele su joj bile one iste. Učini mi se da joj ruke nisu baš
čiste; no na glavi je imala posve nov šešir s perom. Ponijela je i onu svoju bojenu
jaknu da bi na njoj sjedila.
Po želji gospodina Macka ispalio sam jedan hitac, a kad smo pristajali, dva, iz
obje svoje cijevi; poslije se začuo uzvik hura. Zaputili smo se otokom, ljudi koji su
sušili ribu pozdravljali su nas sve, dok je gospodin Mack razgovarao s njima kao
sa svojim radnicima. Brali smo ivančice i ljutiće, i zabadali ih u zapučke; neki su
nalazili zvončiće.
I mnoštvo morskih ptica je kričalo i kriještalo u zraku i na obali.
Smjestili smo se na jednoj travnatoj poljani, tu bijaše nekoliko usamljenih
breza bijele kore, te smo otvarali košare, a gospodin Mack boce. Svijetle haljine,
plave oči, zvek čaša, more, bijela jedra. Malo zapjevasmo.
I obrazi se zarumenješe.

Sat kasnije pun sam ushita; svaka sitnica djeluje na me; ganut sam velom što
leprša na nekom šeširu, opalom vlasi kose, dvama očima što se u smijehu
sklapaju. Taj dan, taj dan!
 “Čula sam da imate malu, udobnu kolibu, gospodine poručniče?”
“Imam, pravo gnijezdo. Bože, koliko mi je prirasla za srce! Dođite jednom u
posjet, gospođice; tamo je samo jedna takva koliba. A iza kolibe je velika šuma.”
Druga prilazi i ljubazno kaže:
“Niste bili prije ovdje na sjeveru?”
“Ne”, odgovorim. “Ali sve mi je ovdje već dobro poznato, moje dame. Noću
stojim licem u lice s brdima, zemljom i suncem. Uostalom, i ne treba mi ništa više
od toga. Kakvo vi ljeto ovdje imate! Oglasi se noću, dok svi spavaju, i ujutro je već
tu. Sâm sam to vidio vireći kroz svoj prozor. Imam dva prozorčića.”
Treća prilazi. Ljupka je glasa, a i male su joj ruke ljupke. O, kako su svi bili
ljupki! Ta treća kaže:
“Da zamijenimo cvijeće? To donosi sreću.”
“Da”, kazao sam i ispružio ruku, “da zamijenimo cvijeće, i hvala Vam za to.
Kako ste lijepi, imate očaravajući glas, cijelo sam ga vrijeme slušao.”
Ali ona povuče svoje zvončiće sebi i, kratko i jasno, kaže:
“Što Vam je? Nisam mislila na Vas.”
Nije mislila na mene! Ta me moja pogreška zaboli, poželjeh pobjeći, što dalje
odatle, u svoju kolibu, gdje mi se samo vjetar obraća. “Ispričavam se”, kažem,
“oprostite mi.” Ostale se dame zgledaju, i udalje se da me svojim prisustvom ne bi
povrijedile.
U tom se času netko brzo zaputi prema nama, svi to vide, i svi gledaju u
Edvardu kako nam se primiče. Prišla je meni, nešto govori, baci mi se oko vrata,
stegne me i više puta poljubi u usta. Nešto, između poljubaca, govori, noja ne
čujem što kaže. Nisam sve to shvaćao, srce mi je utihnulo, samo sam zapazio
oganj u njenim očima. Kad me pusti, male su joj se grudi podizale i spuštale. Još je
ona tu stajala, preplanula lica i vrata, visoka i tankovita, užarenih očiju, ni na što
se nimalo ne obazirući; svi su u nju gledali. Po drugi put bijah zanesen njenim
tamnim obrvama, visoko uzvijenim prema čelu.
Ali, dragi Bože, pa ona me je poljubila naočigled svih!
“Što Vam je, djevojko Edvarda?” upitao sam, i čujem kako mi krv tuče, čujem je
iz dna sebe, ne mogu jasno ni govoriti.
“Nije ništa”, odgovori ona. “Samo mi se prohtjelo. Nije ništa.”
Skinem svoju kapu i mehanički se pogladim po kosi, stojeći i gledajući u nju.
Zar to nije ništa? mislio sam.
Uto se začu glas gospodina Macka s drugog kraja otoka, nešto on govori, što
mi ne možemo čuti; no ja s radošću pomislim da gospodin Mack ništa nije vidio,
ništa znao. Kako je dobro da je on upravo sad na drugom kraju otoka! Bi mi
odmah lakše, priđem društvu i, nasmijavši se, kažem, nastojeći biti što
ravnodušnijim:
“Zamolio bih vas sve skupa da mi oprostite zbog mog maloprijašnjeg
nepristojnog ponašanja; i ja sam očajan zbog njega. Iskoristio sam priliku kad je
djevojka Edvarda htjela zamijeniti cvijeće sa mnom, i uvrijedio je; molim nju i sve
vas da mi se oprosti. Stavite se u moj položaj: živim sam, nisam naviknut na
druženje s damama; usto sam danas pio vina, na što isto tako nisam naviknut.
Imajte obzira prema meni.”
Nasmijao sam se i pravio ravnodušnim, omalovažavajući cijelu stvar, kako bi
se to zaboravilo; ali u svojoj sam duši bio ozbiljan. Moj govor nimalo nije djelovao
ni na Edvardu, nije ni pokušala nešto sakriti, niti poništiti dojam svoje
ishitrenosti, naprotiv, sjela je blizu mene i cijelo me vrijeme gledala. Ponekad bi
mi se obratila. Kad smo se kasnije igrali udovice, glasno je kazala:
“Htjela bih poručnika Glahna. Ne da mi se ni za kim drugim trčati.”
“Kvragu, djevojko, ušutite!” prošaptao sam i lupnuo nogom o zemlju.
Iznenađenje joj se ukaza na licu, nosom načini bolnu grimasu i zbunjeno se
nasmiješi. Duboko me to ganu, tom se nemoćnom izrazu njenog pogleda i cijele
njene vitke prilike nisam mogao suprotstaviti, zavoljeh je i uzeh njene duge, uske
ruke u svoje.
“Kasnije!” kazao sam. “Sad je dosta. Možemo se naći sutra.”
 XI

Noću začuh da se Ezop podigao iz svog ugla i zarežao, čuo sam to kroza san; ali
pošto sam upravo tad sanjao o lovu, to se režanje uklopilo u moj san, te me i nije
sasvim razbudilo. Kad sam oko dva sata ujutro izašao iz kolibe, tragovi dvaju
ljudskih stopala su se vidjeli u travi; netko je tu bio, prvo je prišao jednom mom
prozoru, pa drugom. Tragovi su se gubili dolje na putu.

Prilazila mi je zažarenih obraza, sasvim blistava lica.

“Jeste li čekali?” kazala je. “Plašila sam se da ne čekate.”
Nisam čekao, pa ona je došla prije mene.
“Jeste li dobro spavali?” upitao sam. Skoro da i nisam znao što bih kazao.
“Ne, nisam, bila sam budna”, uzvratila je. Pa je ispričala da joj se nije dalo
spavati, sjedila je na stolici sklopljenih očiju. A i prošetala je malo.
“Netko je noćas bio pred mojom kolibom”, kazao sam. “Jutros sam vidio
tragove u travi.”
Lice joj malo poblijedi, uhvati me za ruku, tu, na putu, i ne odgovori. Pogledam
je i upitam:
“A da to možda niste bili Vi?”
“Da”, odgovorila je i priljubila se uza me, “ja sam to bila. Nisam Vas valjda
probudila, hodala sam tiho, što sam mogla tiše. Jesam, ja sam bila. Još jednom
sam bila blizu Vas. Volim Vas.”
 XII

I svaki, svaki dan sam je viđao. I to rado, rado sam je viđao, priznajem, srce mi
bijaše ludo za njom. Otad su prošle dvije godine, sad na to mislim samo kad hoću,
cijela me pustolovina zabavlja i veseli. A što se tiče ona dva zelena ptičja pera,
malo kasnije ću to objasniti.
Na više mjesta smo se sastajali, kod mlina, na putu, da, čak i u mojoj kolibi;
došla bi gdje god sam ja htio. Dobar dan! uvijek bi prvo uzviknula, na što bih i ja
isto tako odgovorio.
“Veseo si danas, pjevaš”, kazala bi, a oči joj blistaju.
“Jesam, veseo sam”, odgovorio bih. “Imaš mrlju na ramenu, prašina, što li,
možda blato s puta; htio bih poljubiti tu mrlju, hoću, dozvoli mi da je poljubim.
Sve me tvoje raznježuje, smeten sam zbog tebe. Noćas nisam spavao.”
I to bijaše istina, ležao sam besan, ne jednu noć.
Šetamo jedno uz drugo putom.
“Što misliš, ponašam li se onako kako bi ti htio?” oglasi se ona. “Možda previše
pričam? Nisam? Da, ali kaži, što misliš. Ponekad u sebi pomislim da ovo nikako ne
može izaći na dobro…”
“Što, što ne može izaći na dobro?” upitam je.
“Ovo s nama. Neće izaći na dobro. Vjerovao ti ili ne, evo u ovom času zebem;
osjetim jezu po leđima, čim ti se malo primaknem. Od sreće.”
“Da, i ja”, uzvratim, “i ja se naježim, čim te vidim. Ali, ipak će biti dobro.
Uostalom, malo ću te potapšati po leđima da te ugrijem.”
Nerado mi ona dopusti, potapšem je malo jače, tek šale radi, nasmijem se i
upitam pomaže li.
“O, ne, molim te, ne udaraj me više po leđima”, ona će.
Tih nekoliko riječi! Zazvučalo mi je tako bespomoćno kad je kazala: O, ne,
molim te…
Zatim krenusmo dalje putom. Da se nije naljutila zbog moje šale? zapitao sam
se, i htio provjeriti. Kazao sam:
“Sjećam se jedne zgode. Jednom, pri sanjkanju, neka mlada dama je sa svog
vrata skinula bijeli svileni rubac i svezala ga meni oko vrata. Uvečer sam joj kazao:
Vratit ću Vam rubac sutra, dat ću ga da se opere. O ne, odgovori ona, dajte mi ga
sad, hoću ga takvog kakav je, baš takvog kao što ste ga Vi nosili. I dadnem joj
rubac. Tri godine kasnije opet sretnem onu mladu damu. Rubac? kazao sam. I ona
je donijela rubac. Bio je u svom papiru, isti, onako isto neopran, vidio sam svojim
očima.”
Edvarda nakosi glavu i pogleda me.
“I? Što je bilo dalje?”
“Ništa nije bilo dalje”, kazao sam. “Ali mislim da je to bilo lijepo od nje.”
Nasta tajac.
“A gdje je sad ta dama?”
 “U inozemstvu.”
Nismo više o tome govorili. Ali kad je trebala krenuti kući, kazala je:
“Onda, laku noć. I ne misli više na tu damu; u redu? Ja ne mislim ni na koga
drugog osim na tebe.”
Vjerovao sam joj, vidio sam da misli onako kako govori, a bilo mi je najvažnije
da misli na mene. Išao sam iza nje.
“Hvala, Edvarda!” kazao sam. Domalo dodadoh iz dubine svoga srca: “Odveć si
dobra za me, i zahvalan sam što me želiš; Bog će te za to nagraditi. Znam da nisam
tako dobar, kao mnogi drugi koje bi mogla dobiti; ali ja sam sasvim tvoj, samo
tvoj, tako mi života! O čemu razmišljaš? Pa ti plačeš.”
“Ma nije ništa”, uzvrati ona. “Zazvučalo je tako čudno, da će me Bog za to
nagraditi… Govoriš, tako nekako, kao… O, kako te volim!”
Odjednom ona poletje prema meni, pade mi oko vrata nasred puta i strasno
me poljubi.
A kad je otišla, skrenuo sam u šumu kako bih se sakrio i načas bio sam sa
svojom srećom. Zatim sam, ganut, potrčao natrag na put, i osvrnuo se, da me
tkogod ne gleda. No nikoga nisam vidio.
 XIII

Ljetne noći i mirna voda i beskrajno tiha šuma. Nikakva krika, nikakva koraka s
putova, srce mi bijaše opijeno kao od rujnoga vina.
Moljci i leptirice bešumno ulijeću kroz moj prozor, privučeni svjetlošću
ognjišta i mirisom moje pečene ptice. Prigušenim zvukom udaraju o strop,
prozuje mi kraj ušiju, jeza me od njih podilazi, i slete na moj bijeli rog s barutom
na zidu. Promatram ih, stoje trepereći i gledaju u me, bumbari, gundelji, moljci.
Pomislim da su neki od njih kao leteće maćuhice.
Iziđem pred kolibu i osluškujem. Ništa, nikakva glasa, sve spava. Zrak svijetli
od letećih kukaca, mirijadama zujećih krila. Onamo na rubu šume su paprat i
jedić; vrijes cvjeta, volim njegove sitne cvjetove. Hvala ti, Bože, za svaki vrijesov
cvjetić koji vidim; oni su kao ružice na mom putu, plačem iz ljubavi prema njima.
Negdje u blizini je i divlji karanfil, ne vidim ga, ali mu osjetim miomiris.
U noćnim su se satima naglo u šumi razvili veliki, bijeli cvjetovi, njihova se
stigma otvorila, oni dišu. I dlakave noćne leptirice spuštaju se u njihove listove i
cijela se biljka trese. Idem od jednog cvijeta do drugog, opijeni su, opijeno cvijeće,
i gledam kako se ono opija.

Lagani koraci, ljudski dah, veselo dobra večer.

Odgovorim, kleknem na zemlju i obujmim ta dva koljena i ubogu haljinu.
“Dobra večer, Edvarda!” kažem još jednom, klonuo od sreće.
“Zar me toliko voliš!” prošapće ona.
“O, koliko sam zahvalan!” uzvratim. “Ti si moja, i cijeli mi dan srce miruje i
misli na tebe. Ti si najljepša djevojka na cijelom svijetu, i ja te ljubim. Koliko se
samo puta nisam zacrvenio od radosti pomislivši samo da sam te ljubio.”
“Zašto me baš večeras toliko voliš?” upita ona.
Volio sam je iz bezbroj razloga, sama pomisao na nju ispunjavala me je
ljubavlju. Taj pogled pod izvijenim obrvama visoko gore prema čelu, pa ta tamna,
divna put!
“Kako te ne bih volio!” kazao sam. “Hodam i svakom drvetu zahvaljujem što si
čila i vesela. Jednom, na nekom balu, jedna je mlada dama sve plesove
presjedjela, nitko je nije pozvao na ples. Nisam je poznavao, no njeno lice mi
bijaše ugodno, te sam joj se naklonio. I? O, ne, odmahnula je glavom. Gospođica
ne pleše? kazao sam. Možete li zamisliti, odgovorila je ona, otac mi je bio zgodan,
a majka prava ljepotica, i otac je majku osvojio odmah, na prvi pogled. A ja sam
hroma.”
Edvarda me pogleda.
“Da sjednemo”, kazala je.
Sjeli smo u vrijes.
“Znaš li što moja prijateljica kaže o tebi?” započe ona. “Kaže da imaš
životinjski pogled, kad je pogledaš, ona poludi. Kao da je dodiruješ, kaže.”
 Neka posebna radost zaleprša mnome kad to čuh, ne zbog sebe, nego zbog
Edvarde, te pomislih: meni je stalo samo do jedne, i do toga što ona kaže o mom
pogledu. Upitao sam:
“Koja je to prijateljica?”
“Neću kazati”, uzvrati ona, “ali to je jedna od onih što su bile s nama na sušilu.”
“Da, da”, izustio sam.
Pa smo govorili o drugim stvarima.
“Otac mi jednog od sljedećih dana putuje u Rusiju”, kazala je, “i tad bih
priredila zabavu. Jesi li bio na Korholmeneu? Ponijet ćemo dvije košare vina, opet
će biti one dame sa župnoga dvora, otac mi je već nabavio vino. Ali nećeš opet
gledati u moju prijateljicu, je li tako? Ne, zar hoćeš? Inače je neću pozvati.”
I ništa više ne kazavši odjednom mi se strasno baci oko vrata i pogleda me,
zurila je u moje lice, čujno dišući. Pogled joj bijaše potpuno crn.
Naglo sam ustao i u svojoj zbunjenosti samo kazao: “Stvarno, otac će ti u
Rusiju?”
“Zašto si tako brzo ustao?” upita ona.
“Zato što je odveć kasno, Edvarda”, kazao sam. “Sad se oni bijeli cvjetovi opet
sklapaju, sunce izlazi, stiže dan.”
Ispratio sam je kroz šumu, stao sam i gledao za njom, što sam mogao duže;
daleko dolje ona se okrenula i prigušeno doviknula laku noć. Zatim je nestala. U
isti se čas otvoriše kovačeva vrata, neki čovjek s bijelim žaboom iziđe, osvrnu se
oko sebe, navuče šešir bolje na čelo i zaputi se dolje prema Sirilundu.
Još mi je u ušima odzvanjalo Edvardino laku noć.
 XIV

Radost opija. Ispalim iz svoje puške, i nezaboravna jeka odgovara s brda na

brdo, lebdi ponad mora i odjekuje u uhu umornoga kormilara. Čemu se radujem?
Nekoj misli, koju pomislim, uspomeni, zvuku u šumi, nekom čovjeku. Mislim na
nju, sklopim oči i mirno stojim na putu i mislim na nju, brojim minute.
Ožednio sam, napijem se na potoku; brojim stotinu koraka naprijed i stotinu
koraka natrag; sad je već kasno, pomislim.
Da se nije što dogodilo? Prošlo je mjesec dana, a mjesec dana i nije tako dugo;
ma ne, ništa se nije dogodilo! Sami Bog zna kako je ovaj mjesec brzo prošao. Ali
noći su mnogo duže, te mi na um padne da skvasim kapu u potoku i opet je
osušim, samo da skratim vrijeme, dok čekam.

Svoje sam vrijeme računao po noćima. Dogodilo bi se, katkad, da padne noć a
da Edvarda ne dođe, jednom je nije bilo dvije noći. Dvije noći! Ništa je nije
spriječilo, tad sam pomislio da je moja sreća možda dostigla svoj vrhunac.
A zar nije?
“Čuješ li, Edvarda, koliko je nemira noćas u šumi? Neprekidno šuška po
visovima, i veliko lišće treperi. Nešto se možda sprema; ali nisam to htio kazati.
Čujem pticu gore na brdu, pjeva, sigurno sjenica; ali već dvije noći sjedi na istom
mjestu i domamljuje. Čuješ li onaj isti, ujednačen zvuk?”
“Da, čujem ga. Zašto me to pitaš?”
“Ni za što. Ona je onamo dvije noći. Htio sam samo to kazati… Hvala, hvala ti
što si večeras došla, ljubavi! Sjedio sam ovdje večeras i očekivao te, i radovao se
tvom dolasku, kao što sam i sinoć na te čekao.”
“I ja sam čekala. Mislim na tebe, skupila sam i sakrila krhotine čaše koja ti je
jednom ispala; sjećaš li se toga? Otac mi je sinoć otputovao, ispričavam se što
nisam došla, imala sam tako mnogo pakirati i stalno ga na nešto podsjećati. Znala
sam da lutaš šumom i čekaš, plakala sam i pakirala.”
Ali nje dvije noći nije bilo, pomislio sam, što je radila prve noći? I zašto u
njenim očima nema tako mnogo radosti, kao prije?
Jedan sat je prošao. Sjenica je gore na brdu zamukla, šuma bijaše mrtva. Ma
ne, ne, ništa se nije dogodilo, sve je kao prije, ona mi pruži ruku i kaza laku noć i s
ljubavlju me pogleda.
“Sutra?” kazao sam.
“Ne, ne sutra”, odgovorila je.
Nisam upitao zašto.
“Pa sutra imamo našu zabavu”, kazala je smijući se. “Htjela sam te samo
iznenaditi, ali ti si se odmah tako snuždio, pa evo moram kazati. Htjela sam te
pozvati pismeno.”
U duši mi neizrecivo laknu.
Krenula je, na rastanku kimnula glavom.
 “Samo još jedno”, kazao sam, stojeći na istom mjestu. “Koliko ima da si
pokupila krhotine čaše i sakrila ih?”
“Koliko ima?”
“Da, možda ima tjedan dana, ili dva tjedna?”
“Pa, možda ima dva tjedna. A zašto to pitaš? Ne, kazat ću ti istinu, jučer sam to
uradila.”
Jučer je to uradila, ne tako davno, jučer je dakle na mene mislila! Sve je znači
ipak dobro.
 XV

Dva čamca bijahu na vodi, u koje smo se ukrcali. Pjevali smo i razgovarali.
Korholmene su se nalazile izvan otoka, trebalo je vremena do tamo doveslati,
dotle smo se dovikivali s jednog čamca na drugi. Na doktoru je bila svijetla odjeća,
kao i na damama; nikad ga prije nisam vidio tako raspoložena, živo je razgovarao,
nije on više bio tek nijemi slušatelj. Imao sam dojam da je malo popio, i da zbog
toga bijaše veseo. Kad smo se iskrcali, načas on privuče pažnju društva i poželi
nam dobrodošlicu. Pomislih: Gle ti to, Edvarda ga je izabrala za domaćina.
S najvećom se srdačnošću on zabavljao s damama. Prema Edvardi bijaše
uljudan i ljubazan, počesto je nastupao očinski i, kao i toliko puta ranije, brižljivo
ju je podučavao. Govorila je o nekom datumu, kazala je: “Rođena sam trideset i
osme”, a on je upitao: “Valjda mislite tisuću osamsto trideset i osme?” Kad bih ja
štogod kazao, uljudno bi me saslušao, ne bi me ignorirao.
Neka mlada djevojka mi je prišla i pozdravila. Nisam je prepoznao, nisam je se
mogao sjetiti, te sam kazao nekoliko čudnih riječi, na što se ona nasmijala. Bila je
to jedna od kćeri oblasnog crkvenog predstojnika, bio sam s njom na sušilu, i
pozvao ju u svoju kolibu. Neko smo vrijeme razgovarali.
Tako prođe jedan sat, ili pak dva. Dosađujem se, pijem vino, koje mi nalijevaju,
družim se sa svima, ćaskam sa svima. I opet nekoliko puta, u zabludi, pogriješim,
nesiguran sam i načas ne znam kako uzvratiti na ljubaznost, dogodi se da govorim
nepovezano ili da čak zanijemim, i zbog toga se uzrujam. Onamo kod velikog
kamena, koji koristimo kao stol, sjedi doktor i gestikulira.
Duša! Što je to duša? usplahirio se on. Kćer crkvenog predstojnika ga je
optužila da je slobodni mislilac; dobro, a zar čovjek ne bi trebao slobodno misliti?
Pakao se predstavlja kao kuća pod zemljom a vrag kao šef ureda, – o, ne,
veličanstvo je on. Htio je govoriti o oltarskoj slici u mjesnoj crkvi: Kristov kip,
nekoliko Židova i Židovki, voda u vino, dobro, ali… Krist ima aureolu oko glave.
Što je aureola? Žuti obruč bačve, koji stoji na tri vlasi…
Dvije od dama, zaprepaštene, sklopiše ruke. Ali doktor se spasi kazavši u šali:
“Zvuči strašno, zar ne? Priznam. Ali ako to ponoviš, sedam ili osam puta, i
malo o tom porazmisliš, već zvuči bolje… Mogu li imati tu čast da nazdravim s
damama!”
Te je on kleknuo u travu pred te dvije dame i nije skinuo šešir i odložio ga
ispred sebe, nego ga lijevom rukom podignu visoko uvis i isprazni čašu zabacivši
glavu unatrag. Bijah oduševljen njegovom velikom sigurnošću i nazdravio bih s
njim, da on već nije ispraznio svoju čašu.
Edvarda ga je pratila očima. Stadoh blizu nje, i kazah:
“Hoćemo li se danas igrati udovice?”
Ona se malo trgnu i ustade.
“Zapamtite da jedno drugom sad ne govorimo ti”, prošapta ona.
Nisam bio ni kazao ti. Opet se udaljih.
 Prođe još jedan sat, dan se oduljio, davno bih se ja zaputio kući, sâm, samo da
sam imao treći čamac; Ezop je ostao svezan u kolibi, možda je mislio na mene.
Zacijelo su Edvardine misli daleko od mene, govorila je o putovanju, o sreći koja
je negdje drugdje, obrazi su joj gorjeli, čak je pri govoru pravila greške:
“Nitko ne bi bio više sretniji od mene, onog dana…”
“Više sretniji?” dometne doktor.
“Što?” upita ona.
“Više sretniji?”
“Ne razumijem.”
“Rekli ste više sretniji, ništa drugo.”
“Zar jesam? Oprostite. Nitko ne bi bio sretniji od mene, onog dana kad bih
stajala na palubi broda. Ponekad čeznem za mjestima za koja ne znam ni da
postoje.”
Čeznula je otputovati, na mene dakle nije mislila. Stajao sam ondje i po licu joj
vidio da joj nisam na pameti. No, na to se nije imalo što kazati; ali, stajao sam i na
njenom licu sve to vidio. I minute su žalosno polako prolazile. Više njih upitah
hoćemo li ubrzo krenuti kući, kasno je, kazao sam, a Ezop je ostao u kolibi svezan.
Ali nikome se nije išlo kući.
Po treći put priđoh kćeri crkvenog predstojnika, mislio sam da je ona ta koja je
govorila o mom životinjskom pogledu. Pili smo skupa; imala je razroke oči, nikad
nisu mirovale, neprekidno je gledala u mene.
“Recite mi”, kazao sam, “zar ne mislite, gospođice, da ljudi u ovim krajevima
liče na kratko ljeto? Nestalni su i očaravajući, baš kao i ono?”
Govorio sam glasno, čak i preglasno, i to namjerno. Glasno sam govorio i kad
sam opet zamolio gospođicu da me posjeti i vidi moju kolibu. “Bog bi Vas zbog tog
blagoslovio”, kazao sam u svojoj bijedi, i već sam zamišljao što bih joj, ako
ushtjedne doći, mogao pokloniti; možda, pomislio sam, i nemam ništa drugo osim
svog roga za barut.
I gospođica obeća doći.
Edvarda je sjedila licem okrenuta na drugu stranu, pustila me je da govorim
koliko sam htio. Inače je slušala sve što bijaše kazano, i tek katkad bi dobacila
pokoju riječ. Doktor je mladim damama gledao u dlan i razvezao jezik; on sâm je
imao fine, sitne ruke i prsten na jednom prstu. Osjećao sam se suvišnim, te sam se
udaljio i neko vrijeme sjedio na kamenu. Poslijepodne već bijaše poodmaklo. Evo
me sjedim sasvim sâm na kamenu, kazao sam sebi, a stvorenju koje bi me jedino
moglo odavde izbaviti je svejedno. Uostalom, i meni je svejedno.
Obuze me jaki osjećaj napuštenosti. U ušima mi je odzvanjao razgovor onih iza
mene, čuo sam Edvardu kako se smije; čuvši taj njen smijeh, smjesta sam ustao i
prišao društvu. Uzbuđen, nisam vladao sobom.
“Samo trenutak”, kazao sam. “Palo mi je na um, sjedeći onamo, da biste možda
htjeli pogledati moju zbirku mušica.” Te izvukoh svoju zbirku mušica. “Oprostite
što se toga prije nisam sjetio. Molim vas učinite mi radost i pogledajte je, morate
pogledati sve, tu su i crvene i žute mušice.” Dok sam govorio, držao sam kapu u
ruci. A kad je primijetih u ruci, pomislih da nije u redu što sam je skinuo, zato je
odmah stavih na glavu.
Načas nastade mrtva tišina, i nitko ne prihvati moju zbirku. Najzad doktor
ispruži ruku i uljudno kaza:
“Da, hvala, da pogledamo te stvarčice. Uvijek mi je bilo tajnovito kako se
mušice slažu.”
“Sâm to radim”, kazao sam pun zahvalnosti prema njemu. I smjesta stadoh
objašnjavati kako ja to radim. Vrlo je jednostavno, nabavio sam pera i udice; no to
i nije tako dobro urađeno, ali je ipak samo za vlastitu uporabu. Dobiju se gotove
mušice, i to vrlo lijepe.
Edvarda baci ravnodušan pogled na me i na zbirku te nastavi razgovarati sa
svojim prijateljicama.
“Tu je i materijal”, doktor će. “Gle ti to, koja lijepa pera.”
Edvarda podiže glavu.
“Ta su zelena lijepa”, kazala je. “Da ih pogledam, doktore.”
“Uzmite ih”, uzviknuo sam. “Pa da, uzmite ih, molim Vas. To su dva zelena
ptičja pera. Budite dobri i uzmite ih, neka to bude uspomena od mene.”
Ona ih pogleda i kaza:
“Zelena su i zlatna, ako se drže na suncu. Da, hvala, kad mi ih već dajete.”
“Da, dajem Vam ih”, kazao sam.
Ona uze pera.
Domalo mi doktor vrati zbirku i zahvali se. Ustao je i upitao je li vrijeme
razmišljati o povratku.
Kazao sam:
“Svakako, zaboga. Pas mi je kod kuće; znate, imam psa, on mi je prijatelj, leži i
misli na mene, a kad dolazim, stoji na prednjim šapama na prozoru i pozdravlja
me. Dan je bio zaista lijep, no uskoro će i mrak, hajdemo kući. Zahvaljujem vam se
svima.”
Čekao sam na obali da vidim koji će čamac Edvarda izabrati, te sam odlučio
sjesti u onaj drugi. No odmah me ona pozva. Začuđen, pogledah je, obrazi su joj
plamtjeli. Kad mi priđe, ispruži ruku i nježno kaza:
“Hvala za pera… Čujte, zar nećemo u isti čamac?”
“Ako želite”, uzvratio sam.
Sjeli smo u čamac, ona se smjesti kraj mene, na moje sjedalo, i dodirnu me
koljenom. Pogledao sam je, i ona načas pogleda u me. Godio mi je dodir njenog
koljena, počeo sam se osjećati nagrađenim za taj gorki dan i radost se vrati, ali
ona odjednom promijeni položaj, okrenu mi leđa i stade pričati s doktorom, koji je
sjedio za krmom. Cijelih četvrt sata za nju nisam postojao. I tad sam učinio nešto
zbog čega se kajem, i što još nisam zaboravio. Cipela joj je spala s noge, zgrabio
sam je i zavitlao u vodu, radostan što je ona u blizini, ili iz potrebe da se istaknem
i podsjetim je da i ja postojim – ne znam. Sve se odigralo tako brzo, uopće nisam
razmišljao, tek mi je palo na pamet. Dame vrisnuše. Kao da bijah oduzet time što
sam učinio; ali, koja korist? Učinjeno je učinjeno. Doktor mi priskoči upomoć,
povikao je: “Veslajte!”, i usmjerio čamac prema cipeli; u sljedećem ju je trenu
veslač zgrabio, upravo dok je tonula; skoro cijela čovjekova ruka bijaše mokra.
Uto s oba čamca odjeknu mnogoglasno hura!, jer cipela bijaše spašena.
Bio sam duboko posramljen, osjećao sam kako mi lice mijenja boju i izobličuje
se, dok sam svojom maramicom posušivao cipelu. Nijema, Edvarda ju uze. Tek
malo kasnije ona kaza:
“Nikad takvo što nisam vidjela.”
“Ne, stvarno niste?” uzvratio sam. Osmjehnuo sam se i uspravio, pravio sam se
kao da za moj nestašluk ima neki razlog, kao da iza toga nešto ima. A što bi bilo?
Doktor me po prvi put pogleda podcjenjivački.
Prođe neko vrijeme, čamci su plovili kući, nezadovoljstvo društva je nestalo,
pjevali smo, približavali smo se pristaništu. Edvarda se oglasi:
“Čujte, nismo popili sve vino, ima ga još mnogo. Priredit ćemo još jednu
zabavu, kasnije, plesat ćemo, prirediti bal u našoj velikoj dvorani.”
Kad smo pristali, ispričah se Edvardi:
“Da samo znate koliko čeznem za svojom kolibom”, kazao sam. “Ovo je bio
bolan dan.”
“Zar Vam je bio bolan dan, gospodine poručniče?”
“Hoću reći”, kazao sam i skrenuo pogled, “hoću reći, napravio sam toliko
neprijatnosti i sebi i drugima. Bacio sam Vam cipelu u vodu.”
“Da, bio je to čudan postupak.”
“Oprostite mi!” kazao sam.
 XVI

Je li moglo biti gore? Odlučio sam sačuvati prisebnost, ma što se dogodilo, Bog
mi je svjedok. Pa tko se kome od početka nametao? Zar ja njoj? O ne, nikada;
samo sam se jednom našao na putu kojim je ona prolazila. O, kakvo ljeto bijaše tu
na sjeveru! Gundelj je već bio prestao letjeti, a ljudi su mi postajali sve
neobjašnjivijima, iako ih je sunce obasjavalo i dan i noć. Što li su tražile njihove
plave oči, i kakve li su se misli rojile iza njihovih čudnih čela? Uostalom, bilo mi je
svejedno za sve njih. Uzeo bih svoj ribarski pribor i dva bih dana, ili četiri, pecao;
ali noću bih ležao u kolibi otvorenih očiju…
“Nisam Vas vidio četiri dana, Edvarda?”
“Baš tako, četiri dana. Čujte, imala sam posla preko glave. Dođite pa se
uvjerite.”
Uvela me je u veliku sobu. Stolovi su bili izneseni, stolice postavljene uza
zidove, sve pomaknuto; luster, kaljeva peć i zidovi bijahu čudesno ukrašeni
vrijesom i crnom tkaninom iz dućana. Klavir stajaše u jednom uglu.
To je dakle njena priprema za “balet”.
“Kako Vam se čini?” upitala je.
“Čudnovato”, odgovorio sam.
Iziđosmo iz sobe.
Kazao sam:
“Čujte, Edvarda, zar ste me sasvim zaboravili?”
“Ne razumijem Vas”, odgovorila je začuđeno. “Zar ne vidite što sam sve
napravila? Zar sam Vam mogla doći?”
“Ma ne”, uzvratio sam, “možda mi i niste mogli doći.” Bijah neispavan i
iscrpljen, govorio sam nepovezano i nekontrolirano, cijelog sam dana bio
nesretan. “Ne, nikako mi niste mogli doći. Što sam ono htio kazati… Jednom
riječju, nastala je neka promjena, nešto se dogodilo. Da. Ali, ne mogu Vam
pročitati na licu što je to. Kako Vam je čudno čelo, Edvarda! Sad to vidim.”
“Ali ja Vas nisam zaboravila!” povikala je zarumenjevši se, i odjednom me
uhvati ispod ruke.
“Ne, ne, možda me i niste zaboravili. A onda ne znam što govorim. Jedno od
dvoga.”
“Sutra ćete dobiti poziv. Morate plesati sa mnom. O, kako ćemo plesati!”
“Hoćete li sa mnom malo prošetati?” upitao sam.
“Sad? Ne, ne mogu”, odgovorila je. “Uskoro dolazi doktor, nešto mi treba
pomoći, još ima ponešto da se uradi. Pa, mislite da bi soba mogla ovako izgledati?
Ali zar ne mislite…”
Neka se kočija vani zaustavi.
“Zar doktor danas dolazi kočijom?” upitam.
“Da, poslala sam konja i kočiju po njega, htjela sam…”
“Poštedjeti mu bolesno stopalo, znam. Ne, dopustite mi da idem… Dobar dan,
dobar dan, doktore. Radujem se što Vas opet vidim. Čili i veseli, kao i uvijek?
Nadam se da ćete mi oprostiti što vas napuštam.”
Ispred stepenica sam se jednom okrenuo, Edvarda je stajala na prozoru i
gledala za mnom, objema je rukama držala zavjese pomaknute ustranu da bi
vidjela, zamišljena izraza lica. Mnome prostruji smiješna radost, brzo se udaljim
od kuće, laka koraka i smračena pogleda, puška mi u ruci bijaše laka kao štap za
šetnju. Kad bi bila moja, postao bih dobar čovjek, pomislio sam. Stigao sam do
šume i razmišljao dalje: Kad bi bila moja, služio bih je ustrajnije od bilo koga
drugog, a ako bi se pokazalo i da je nedostojna mene, i ako bi joj palo na pamet
tražiti nemoguće od mene, učinio bih sve što mogu, čak i više od toga, i radovao
bih se što je moja… Zaustavio sam se, pao na koljena i u smjernosti i nadi stao
ljubiti travu na rubu puta, a zatim opet ustao.
Na kraju se osjećah skoro sigurnim. Njeno promijenjeno ponašanje u
posljednje vrijeme bijaše samo njezin hir; stajala je i gledala za mnom dok sam
odlazio, stajala je na prozoru i slijedila me očima dok se nisam izgubio, što je više
mogla uraditi? Oduševljenje me je potpuno poremetilo, bijah gladan, ali glad više
nisam osjećao.

Ezop je trčao ispred mene, domalo poče lajati. Pogledah, neka žena s bijelim
rupcem na glavi stoji na uglu kolibe; bijaše to Eva, kovačeva kći.
“Dobar dan, Eva!” uzviknuo sam.
Stajala je kraj onog visokog, sivog kamena, sva rumena u licu, i sisala prst.
“Jesi li to ti, Eva? Što ti je?” upitao sam.
“Ezop me je ugrizao”, odgovorila je i plašljivo oborila oči.
Pogledao sam joj prst. Pa ona se sama ugrizla. Neka slutnja mi projuri glavom,
upitam:
“Jesi li dugo ovdje stajala i čekala?”
“Ne, ne baš dugo”, odgovori ona.
I da nijedno od nas ništa više nije kazalo, uzeh je za ruku i uvedoh u kolibu.
 XVII

Došao sam kao i obično s pecanja i pojavio se na “baletu”, s puškom i torbom,

samo sam bio odjenuo svoju najbolju kožnu odjeću. Bijaše kasno kad sam stigao u
Sirilund, čuo sam da se u sobi pleše, domalo netko uzviknu: Evo lovca, poručnika!
Nekoliko mladih ljudi me opkoliše, htjeli su vidjeti moj ulov, bijah ulovio dvije
morske ptice i upecao nekoliko koljaka. Edvarda mi uz osmijeh poželi
dobrodošlicu, plesala je, sva se zarumenjela.
“Prvi ples sa mnom!” kazala je.
I plesali smo. Srećom, nikakva se nezgoda nije dogodila, zavrtjelo mi se, ali
nisam pao. Moje su velike čizme pomalo odzvanjale, sâm sam to čuo i odlučio da
više ne plešem, a od njih su na obojenom podu ostale i ogrebotine. O, koliko se
poradovah što nisam napravio kakvu veću štetu!
I ona dvojica momaka iz dućana gospodina Macka bijahu tu i plesali su mnogo
i ozbiljno, doktor se poletno hvatao kola. Osim te gospode tu su još bila četvorica
mladića, sinovi gospode iz župne crkve, sin crkvenog predstojnika i sin oblasnog
liječnika. Bio je tu i neki nepoznati trgovački putnik, isticao se svojim raskošnim
glasom i pjevušenjem u taktu s muzikom; povremeno je smjenjivao dame za
klavirom.
Ne sjećam se više kako su prošli prvi sati, ali se sjećam svega što se dogodilo
pri kraju noći. Cijelo je vrijeme sunce crveno blještalo u prozorima, a morske ptice
spavale. Dobili smo vina i kolača, govorili glasno i pjevali, Edvardin je smijeh,
zdrav i bezbrižan, odzvanjao sobom. Ali, zašto mi se ona više ni jednom riječju ne
obraća? Približio sam se njenom mjestu i htio joj kazati nešto ljubazno,
najljubaznije što sam mogao; na njoj je bila crna haljina, možda njena haljina s
krizme, koja joj je odveć okraćala, ali joj je pri plesu lijepo stajala, te joj to htjedoh
i kazati.
“Kako Vam ta crna haljina…” započeo sam.
Ali ona ustade, obgrli jednu od svojih prijateljica oko pojasa i ode s njom. To
se ponovi dva puta. Dobro, pomislih, kad je već tako. A zašto onda, kad je
napuštam, stoji na prozoru i žalosno za mnom gleda? Ha, ona!
Jedna me dama pozva na ples. Edvarda je sjedila u blizini, odgovorih glasno:
“Ne, sad idem.”
Edvarda me upitno pogleda i kaza:
“Idete? Oh, ne, Vi ne idete.”
Trgnuh se, osjetih da sam se ugrizao za usne. Ustadoh.
“To što ste kazali, djevojko Edvarda, čini mi se vrlo značajnim”, kazao sam
mračno i zaputio se nekoliko koraka prema vratima.
Doktor mi prepriječi put, a Edvarda dojuri.
“Nemojte me pogrešno shvatiti”, kazala je toplo. “Htjela sam samo kazati da
ćete Vi, nadam se, biti posljednji koji će otići, posljednji od svih. Osim toga, tek je
jedan sat… Čujte”, dodade ona blistavih očiju, “dali ste našem veslaču pet talira
zato što je spasio moju cipelu da ne potone. Bila je to prevelika cijena.” Te se od
srca nasmija i okrenu na sve strane.
Stajao sam otvorenih usta, razoružan i zbunjen.
“Vi se volite šaliti”, izustio sam. “Nikakvu ja novčanicu od pet talira nisam dao
Vašem veslaču.”
“Tako dakle, niste dali?” ona će, te otvori vrata kuhinje i pozva veslača. “Sjećaš
se našeg izleta na Korholmene, Jakobe? Spasio si moju cipelu, koja je pala u
vodu?”
“Da”, odgovori Jakob.
“Dobio si pet talira, zato što si spasio cipelu?”
“Da, dali ste mi…”
“Dobro. Možeš ići.”
Što li hoće s ovom smicalicom? pomislio sam. Da me osramoti? E, neće uspjeti,
neću se ja zbog toga crvenjeti. Glasno i jasno kazah:
“Svima moram otvoreno kazati da je ovo ili neka greška, ili laž. Ni nakraj
pameti mi nije bilo dati veslaču ikakve pare za Vašu cipelu. Možda sam to trebao
učiniti, ali dosad nisam učinio.”
“Nastavljamo s plesom”, ona će nabrana čela. “Zašto ne plešemo?”
Za ovo mi duguje objašnjenje, kazah sebi, hodao sam i vrebao priliku da s
njom popričam. Napokon ona uđe u pokrajnju sobu, te ja za njom.
“Živjela!” kazao sam htijući s njom nazdraviti.
“Nemam ništa u svojoj čaši”, uzvrati ona kratko.
Pogledah, ispred nje stajaše puna čaša.
“Mislio sam da je to Vaša čaša?”
“Ne, nije moja”, kazala je i brzo se okrenula čovjeku do sebe.
“Onda, oprostite”, kazao sam.
Više gostiju je zapazilo tu malu scenu.
Srce mi je bjesnilo u grudima, kazao sam uvrijeđen:
“Ali mi ipak dugujete objašnjenje…”
Ustala je, uhvatila me za obje ruke i kazala molećivim glasom:
“Ali ne danas, ne sad. Tako sam tužna. Bože, kako me gledate! Pa nekad smo
bili prijatelji…”
Zgranut, okrenuh se nadesno i opet uđoh onima koji su plesali.
Domalo je ušla i Edvarda, stala je uz klavir, za njim je sjedio onaj trgovački
putnik i svirao nešto za ples, na licu joj se u tom času očitovala neka velika, tajna
bol.
“Nikad nisam učila svirati”, ona će i pogleda me mutnim očima. “Da bar to
znam.”
Na to nisam znao što bih kazao. Ali srce mi ponovno poletje k njoj, te upitah:
“Zašto ste se odjednom tako ražalostili, Edvarda? Kad biste samo znali koliko
ja patim zbog toga.”
“Ne znam zašto”, odgovori ona. “Možda zbog svega. Bože, kad bi ovi ljudi
odmah otišli, svi do jednog. Ne, ne Vi; zapamtite, Vi ćete biti zadnji.”
I opet sam na te riječi živnuo, moje oči ugledaše svjetlo u toj sobi ispunjenoj
suncem. Prišla mi je kći crkvenog predstojnika i stala sa mnom razgovarati, htio
sam da se udalji, što dalje od mene, te sam kratko odgovarao. Namjerno nisam
gledao u nju, pa ona je ta koja je kazala ono o mom životinjskom pogledu.
Okrenula se Edvardi i pričala joj kako ju je jednom u inozemstvu, mislim da se
radilo o Rigi, na ulici progonio neki gospodin.
“Išao je za mnom iz ulice u ulicu i osmjehivao mi se”, kazala je.
“A da nije bio slijep?” uzviknuo sam, ne bih li se dodvorio Edvardi. I još sam
ramenima slegnuo.
Mlada dama je smjesta shvatila moje grube riječi te uzvrati:
“Da, mora da je bio, kad je slijedio jednu tako staru i ružnu osobu kao što sam
ja.”
Ali nisam odobrovoljio Edvardu, ona odvuče svoju prijateljicu u stranu,
sašaptavale su se i odmahivale glavom. Otad bijah posve prepušten samom sebi.
Prođe još jedan sat, morske se ptice počinju buditi vani po hridima, njihova se
vriska čuje kroz naše otvorene prozore. Obuze me radost čuvši to prvo ptičje
kričanje, čeznuo sam izaći i krenuti u brda, prema hridima…
Doktor se opet oraspoložio i privlačio pažnju svih, da me nimalo nije zamaralo
biti u njegovoj blizini. A da on nije moj suparnik? pomislio sam, te pomislih i na
njegovu hromu nogu i njegovu bijednu pojavu. Počeo je koristiti jednu novu i
duhovitu psovku, “grom i pakao”, i svaki put kad bi kazao tu neobičnu poštapalicu,
ja bih se glasno nasmijao. U svoj svojoj muci pade mi na um pružiti doktoru sve
povlastice, sve što mogu, kad je on već moj suparnik. Puštao sam da doktor bude
na početku i da doktor bude na kraju, uzviknuo bih: Ama, slušajte što doktor kaže!
i prisiljavao se glasno nasmijati njegovu načinu govora.
“Volim ovaj svijet”, kazao je doktor, “i grčevito se, i rukama i nogama, hvatam
za život. A kad nekad umrem, nadam se da će moje mjesto u vječnosti biti odmah
ponad Londona ili Pariza, kako bih cijelo vrijeme mogao slušati buku ljudskoga
kankana, cijelo vrijeme.”
“Sjajno!” vrisnuo sam i zakašljao se od smijeha, iako nimalo nisam bio pijan.
Kao da je i Edvarda bila očarana.
A kad su gosti odlazili, uvukao sam se u onu malu pokrajnju sobu, sjeo i čekao.
Čuo sam kako se jedno za drugim opraštaju na stepenicama, i doktor se oprostio i
otišao. Ubrzo se ugasiše svi glasovi. Srce mi je, čekajući, jako tuklo.
Edvarda uđe. Kad me ugleda, načas zastade, začuđena, zatim se nasmiješi i
kaza:
“Tako dakle, tu ste Vi. Ljubazno od Vas što čekate do kraja. Mrtva sam
umorna.”
I dalje je stajala.
Kazao sam, ustajući:
“Da, potreban Vam je mir. Nadam se da je Vaše neraspoloženje prošlo,
Edvarda. Maločas ste bili tako tužni, da mi se srce cijepalo.”
“Proći će, čim odspavam.”
Ništa više nisam imao pridodati, krenuh prema vratima.
“Pa, hvala za ovu večer”, kazala je i pružila mi ruku. A kad je htjela ispratiti me
do stepenica, pokušah to spriječiti.
“Nema potrebe”, kazao sam, “nemojte se mučiti, mogu i sam…”
Ali je ipak krenula za mnom. Stajala je u hodniku i strpljivo čekala, dok sam ja
tražio svoju kapu, pušku i torbu. U uglu je stajao neki štap za šetnju, dobro sam ga
vidio, malo ga bolje pogledah i prepoznah, bio je doktorov. Kad je primijetila u što
gledam, zbuni se i porumeni, na licu joj se jasno vidjelo da je nedužna, da za štap
nije znala. Prođe cijela minuta. Napokon se u njoj pojavi bijesno nestrpljenje, te
dršćući procijedi:
“Vaš štap. Ne zaboravite Vaš štap.”
I na moje mi oči pruži doktorov slap.
Pogledao sam je, još je ona držala štap, ruka joj je drhtala. Da bi se to nekako
okončalo, uzeo sam štap i vratio ga tamo gdje je i bio. Kazao sam:
“Ovo je doktorov štap. Ne mogu shvatiti da je onaj hromi čovjek mogao
zaboraviti svoj štap.”
“Vi i Vaš hromi čovjek!” uzviknula je gorko, i zakoračila prema meni. “Vi ne
hramate, ma ne; ali i da hramate, ne biste mu bili ravni, ne, nikako, ne biste, ne
biste mu bili ravni. Eto!” Potražih neki odgovor, no sve mi je nestalo, te sam šutio.
S dubokim sam naklonom natraške izišao na vrata, i na stepenice. Tu sam
trenutak stao zureći ispred sebe, a zatim sam otišao.
Tako dakle, on je zaboravio svoj štap, mislio sam, i vratit će se istim putem po
njega. Neće mi dopustiti da budem zadnji koji je izišao iz kuće… Peo sam se putom
sasvim polako, gledajući naprijed i natrag, te sam se zaustavio na rubu šume.
Napokon, nakon pola sata čekanja, pojavio se doktor, išao je prema meni, kad me
je spazio ubrza korak. Prije nego što je išta uspio kazati, podignuo sam kapu da ga
iskušam. I on podiže svoj šešir. Pošao sam ravno prema njemu i kazao:
“Ja nisam pozdravio.”
On korak uzmaknu zureći u mene.
“Niste pozdravili?”
“Ne”, kazao sam.
Nasta tajac.
“Pa, meni je ionako svejedno što vi radite”, uzvrati on problijedivši. “Pošao
sam po svoj štap, koji sam zaboravio.”
Nisam znao što bih na to kazao ali se osvetih na drugi način, uperih pušku u
njega, kao da je on pas, i naredih:
“Hop!”
Pa zazviždah i mamih ga da skoči.
Časak se on borio sa samim sobom, lice mu je poprimalo najčudnije izraze,
stezao je usne očiju prikovanih za zemlju. Odjednom me on oštro pogleda, neki
poluosmijeh osvijetli mu lice, te kaza:
“Zašto zapravo sve ovo radite?”
Nisam odgovorio; ali njegove su riječi djelovale na me.
Naglo mi on pruži ruku i prigušeno kaza:
“Nešto s Vama nije u redu. Kad biste mi kazali što je, možda bih…”
Uto me preplavi osjećaj stida i obuze očaj, njegove mirne riječi izbaciše me iz
ravnoteže. Htio sam popraviti stvar, odobrovoljiti ga, te ga obgrlih oko pojasa i
uzviknuh:
“Oprostite mi, čujete li! A što to sa mnom ne bi bilo u redu? Sve je sa mnom u
redu, ne trebam ja Vašu pomoć. Možda trebate Edvardu? Naći ćete ju kod kuće. Ali
požurite, inače će leći prije nego što dođete; bila je tako umorna, sâm sam to
vidio. Kažem Vam sve što znam, istina je, naći ćete ju kod kuće, samo požurite!”
Okrenuo sam se i žurno udaljio od njega, dugim koracima pojurio kroz šumu,
do kolibe.
Dugo sam sjedio na svom poljskom krevetu, onako kako sam i ušao, s torbom
o ramenu i puškom u ruci. Čudne su mi se misli motale po glavi. Zašto sam ipak
pokleknuo pred doktorom! Ljutilo me je što sam ga zagrlio i pogledao suznih
očiju; time će se on naslađivati, pomislio sam, možda u ovom času sjedi i hihoće
se na račun toga skupa s Edvardom. Ostavio je svoj štap u hodniku. Zar ne, i da
hramam, ne bih doktoru bio ravan, nikako mu ne bih bio ravan, pa to su njene
vlastite riječi…
Stanem nasred sobe, zategnem oroz na pušci, uperim otvor cijevi u svoje lijevo
stopalo i okinem. Metak prođe posred stopala i probije pod. Preplašen, Ezop
kratko zalaje.
Domalo netko pokuca na vrata.

Bijaše doktor, ušao je.

“Oprostite ako smetam”, započe on. “Otišli ste tako brzo, pomislio sam da neće
škoditi ako malo popričamo. Kao da ovdje miriše barut?”
Bio je sasvim priseban.
“Jeste li našli Edvardu? Dobiste li Vaš štap?” upitao sam.
“Dobio sam štap. Ali je Edvarda bila legla… Što je to? Ali, za ime Boga, Vi
krvarite?”
“Ma ne, nije to ništa. Htio sam odložiti pušku, a ona je opalila; nije to ništa…
Ma neka Vas vrag nosi, zašto bih ja to bio dužan ispovijedati Vam se?… Tako,
dobili ste Vaš štap?”
Mirno je on zurio u moju uništenu čizmu i krv koja je tekla. Brzim pokretom
spustio je štap i skinuo rukavice.
“Sjedite mirno, čizma Vam se mora skinuti”, kazao je. “Pa da, ipak sam ja čuo
pucanj.”
 XVIII

Koliko sam se kasnije kajao zbog tog sumanutog pucnja! Sve to ne bijaše toliko
vrijedno, a ničemu nije ni služilo, samo sam tjednima ostao vezan za kolibu. Sav
jed i sve neugodnosti još uvijek preda mnom živo stoje, moja je pralja morala
skoro svaki dan dolaziti u kolibu, gotovo da se tu bila nastanila, kupovala je
hranu, vodila domaćinstvo. I tako prođe više tjedana. Baš fino!
Jednog dana doktor poče govoriti o Edvardi. Čuo sam da spominje njeno ime,
čuo sam da kazuje o tom što je ona kazala i radila, ali mi to više nije tako mnogo
značilo, bijaše kao da on govori o nečem dalekom i nebitnom. Kako se brzo može
zaboraviti! pomislio sam začuđen.
“I, što Vi osobno mislite o Edvardi, kad je već spominjete? Istinu govoreći, ja
na nju tjednima nisam mislio. Ček’ malo, čini mi se da je bilo nešto među vama,
često ste bili skupa, Vi ste bili domaćin a ona domaćica na jednom izletu na otok.
Ne poričite, doktore, bilo je nešto, izvjesna simpatija. Ne, zaboga, ne morate mi
odgovoriti, ne dugujete mi nikakvo objašnjenje, ne pitam da bih nešto saznao, daj
da pričamo o nečem drugom, ako hoćete. Kad ću moći hodati na svom stopalu?”
Sjedio sam i razmišljao o onome što sam kazao. Zašto sam se u dnu duše
bojao da se doktor izjasni? Što me se Edvarda tiče? Pa ja sam je zaboravio.
A i jednom kasnije spomenula se Edvarda, te sam opet prekinuo doktora, sami
Bog zna što sam se bojao čuti.
“Zašto me prekidate?” upitao je on. “Zar baš nikako ne možete podnijeti da
spomenem njeno ime?”
“Recite mi”, uzvratio sam, “što Vi zapravo mislite o djevojci Edvardi? Baš me
zanima.”
On sumnjičavo pogleda u me.
“Što ja zapravo mislim?”
“Možda danas od Vas mogu saznati štogod novoga, možda ste je čak i zaprosili
i dobili njezin pristanak. Mogu li Vam poželjeti sreću? Ne? Vrag će Vam vjerovati,
ha-ha-ha.”
“A tako, toga se Vi plašite!”
“Plašim? Dragi doktore!”
Nasta tajac.
“Ne, nisam je prosio i nisam dobio njen pristanak”, napokon će on. “A možda
ste Vi to učinili? Edvarda se ne prosi, ona uzima onoga na koga naleti. Zar ne
mislite da je ona seoska djevojka? Pa Vi ste sami sreli to stvorenje ovdje na
sjeveru i vidjeli je. Ona je dijete koje je dobilo premalo batina, i žena s mnogo
ćudi. Hladna? Ne plašite se toga. Topla? Ma led, kažem Vam. I što je onda ona?
Djevojčica od šesnaest, sedamnaest godina, zar ne? Ali pokušajte samo malo
utjecati na tu djevojčicu, ona će se narugati svakom Vašem trudu. Čak ni otac s
njom ne izlazi nakraj; naoko ga sluša, a zapravo ona vlada. Kaže da imate
životinjski pogled…”
 “Griješite, neka druga kaže da imam životinjski pogled.”
“Druga? Koja druga?”
“To ne znam. Jedna od njenih prijateljica. Ne, ne kaže to Edvarda. Stan’te malo,
a možda je to stvarno Edvarda…”
“Kad je Vi gledate, to na nju djeluje i ovako i onako, kaže ona. Da ne mislite da
ste joj time za dlaku bliži? Ne vjerujem. Samo je gledajte, ne štedite oči; ali čim
ona primijeti da Vam se izložila, kazat će sama sebi: Gle onog čovjeka, stoji i gleda
me i misli da je dobio igru! I ona će Vas jednim pogledom ili jednom hladnom
riječju udaljiti od sebe deset milja. Vjerovali ili ne, ja ju poznajem! Što mislite,
koliko joj je godina?”
“Pa rodila se trideset osme?”
“Laž. Ja sam to, šale radi, ispitao. Njoj je dvadeset godina, iako izgleda kao da
je tek prešla petnaest. Nimalo ona nije sretna, mnogo je proturječja u njenoj maloj
glavi. Kad stoji i gleda prema brdima i moru, i na ustima joj se pojavi crta, tu, a bol
tu, onda je nesretna; ali ona je odveć ponosna i tvrdoglava da bi zaplakala. Nije
ona baš malo pustolovna, njena mašta je bujna, ona čeka na princa. Što je to bilo s
nekakvom novčanicom od pet talira, koju ste, kažu, Vi dali?”
“Ma, šala. Ma ne, nije bilo ništa…”
“Vidite, nije to baš bez neke. Jednom je i sa mnom učinila nešto slično. Ima
tome godinu dana. Bili smo na palubi poštanskog broda, dok se nalazio tu u luci.
Padala je kiša i bilo je hladno. Neka žena s malim djetetom sjedi na palubi i
smrzava se. Edvarda ju upita: Zar Vam nije hladno? Jest, kaže žena dršćući. Hladno
je i malom? Jest, i malom je hladno. A zašto ne odete u kabinu? upita Edvarda.
Imam mjesto na palubi, odgovori žena. Edvarda pogleda u me. Žena ima samo
mjesto na palubi, kaže. Što se tu može učiniti? odgovorim u sebi. Ali razumijem
Edvardin pogled. Nisam rođen kao bogataš, sve sam stekao radom, i dobro
prebrojim novac prije nego što ga dadnem. Odmaknem se dakle od žene i mislim:
ako će se plaćati za ženu, neka Edvarda plati sama, ona i njen otac su imućniji od
mene. Te tako i bude, Edvarda plati sama. Što se toga tiče, ona je sjajna, nimalo joj
ne nedostaje srca. Ali, istina je isto tako, kao što je istina da ja sjedim ovdje, da je
ona očekivala da ću ja platiti mjesto u kabini za ženu i malog, vidio sam to po
njenom pogledu. I što dalje? Žena se podigla i zahvalila za veliku pomoć. Ne
zahvaljujte meni, nego onom gospodinu onamo, odgovori mirno Edvarda i pokaže
u mene. Što mislite? Čujem kako žena zahvaljuje i meni, i ništa na to ne mogu
odgovoriti, moram pustiti da ide kako ide. Vidite, to je taj slučaj, a mogao bih
ispričati još toga. I što se tiče tih pet veslačevih talira, ona mu ih je sama dala. Da
ste to Vi učinili, ona bi Vam se bacila oko vrata; tad biste Vi bili gospodin koji je
učinio takvu divnu nerazumnost zbog jedne iznošene cipele, što odgovara njenoj
predodžbi koju je sebi stvorila. A pošto Vi to niste učinili, učinila je ona sama, u
Vaše ime. Takva je ona, nerazumna i proračunata u isto vrijeme.”
“Zar je nitko ne može pobijediti?” upitao sam.
“Ona bi se trebala disciplinirati”, odgovorio je doktor okolišajući. “Nije u redu
dozvoliti joj da radi što hoće, a upravo to ona radi, radi sve što hoće, i nadvladava
koga god hoće. Čovjek je njome obuzet, nitko prema njoj nije ravnodušan, uvijek
joj se nađe netko pri ruci na koga ona može djelovati. Jeste li primijetili kako ja
postupam s njom? Kao sa školarkom, s kurvicom, šefujem joj, prigovaram zbog
njenog govora, ispravljam je i dovodim u škripac. Mislite da to ona ne razumije?
Ah, ona je ponosna i kruta, to nju svaki put povrijedi; ali ona je i preponosna da bi
pokazala da ju to pogađa. No, tako joj treba. Kad ste Vi došli, ja sam se bio već
godinu dana njome bavio, i počelo je djelovati, plakala je od boli i bijesa, postajala
je razumnije stvorenje. A onda ste došli Vi i sve pokvarili. Tako je to, jedan je
ostavi a drugi prihvati; nakon Vas po svoj prilici dolazi netko treći, tko zna.”
O-ho, doktor se zbog nečega sveti, pomislio sam, te kazah:
“Recite Vi meni, doktore, zašto ste se izložili tolikom naporu da mi sve to
ispričate. Da bih Vam pomogao u Edvardinu preodgoju?”
“Uostalom, ona je vrela kao vulkan”, nastavi on, ne mareći za moje pitanje.
“Pitali ste može li je itko pobijediti. Može, zašto ne? Ona čeka na svog princa, on
nije došao, ona se uvijek iznova prevari, povjerovala je da ste i Vi princ, pogotovo
kad imate životinjski pogled, ha-ha. Čujte, gospodine poručniče, Vi biste u svakom
slučaju trebali nositi Vašu uniformu. Ona bi tu nešto značila. Zašto ju nitko ne bi
mogao pobijediti? Ja sam je vidio kako krši ruke za onim koji bi mogao doći i uzeti
je, odvesti je, vladati njenim tijelom i dušom. Da. Ali on mora doći izvana, pojaviti
se jednog dana kao pomalo neobično biće. Naslućujem da se gospodin Mack
zaputio u neku ekspediciju, nešto se krije iza tog njegovog putovanja. I prije je
jednom gospodin Mack bio na putu, i kad se vratio, s njim je došao neki
gospodin.”
“Neki gospodin došao s njim?”
“Ah, ali on nije bio čemu”, kazao je doktor bolno se smijući. “Bio je to čovjek
moje dobi, i on je hramao, baš kao i ja. Nije to bio princ.”
“I kamo je on otputovao?” upitao sam piljeći u doktora.
“Kamo je otputovao? Odavde? E to ja ne znam”, odgovorio je on zbunjen. “No,
previše smo se zadržali na ovome. Kroz tjedan dana moći ćete hodati na Vašem
stopalu. Doviđenja.”
 XIX

Čujem neki ženski glas pred mojom kolibom, krv mi jurne u glavu, Edvardin je
to glas:
“Glahn, čujem da je Glahn bolestan?”
I moja čistačica odgovara pred vratima:
“On samo što nije ozdravio.”
To “Glahn, Glahn” protrese mi kosti, dva puta je ona ponovila moje ime, i to
me je dirnulo, glas joj bijaše jasan i drhtav.
Otvorila je moja vrata bez kucanja, žurno je kročila unutra i pogledala me.
Smjesta mi bijaše kao u starim danima, bila je u onoj svojoj bojenoj jakni i pregači
koju je svezala malo ispod trbuha da bi joj struk bio duži. Sve sam to odmah vidio,
i njen pogled, njeno preplanulo lice s obrvama visoko na čelu, i neobično nježan
izraz njenih ruku, sve je to tako naglo prodrlo u mene i zbunilo me. Nju sam ja
ljubio! pomislio sam. Ustao sam i stajao.
“Ustali ste, stojite”, kazala je. “Ma sjedite, noga Vam nije dobro, ranili ste se iz
puške. Dragi Bože, kako se to dogodilo? Tek sam sad saznala. Cijelo sam vrijeme
mislila: Što li je s Glahnom, pa više nikako ne dolazi? Ništa nisam znala. Ranili ste
se prije nekoliko tjedana, kako čujem, a ja ništa o tom nisam znala. Kako ste sad?
Pa Vi ste tako ublijedili, ne mogu Vas prepoznati. A noga? Ostat ćete hromi?
Doktor kaže da nećete ostati hromi. O, kako Vas volim zato što nećete ostati
hromi, Bogu sam zahvalna za to. Nadam se da ćete mi oprostiti što sam odmah
došla, trčala sam više nego što sam hodala…”
Nagnula se nada me, bijaše mi blizu, osjetih joj dah na licu, posegnuh rukama
za njom. No ona se izmače. Još su joj oči bile orošene.
“Tako se zbilo”, promucao sam. “Htio sam odložiti pušku u ugao, pogrešno
sam je držao, tako, dolje okrenutu, i odjednom sam čuo pucanj. Nesreća.”
“Nesreća”, kaza ona, zamišljena, kimajući glavom. “Da vidim, to je lijevo
stopalo; a zašto baš lijevo? Pa da, slučajnost…”
“Da, slučajnost”, prekinuh je ja. “Kako mogu znati zašto baš lijevo stopalo?
Vidite i sami, ovako sam držao pušku, tako da i nije moglo biti desno stopalo. Da,
nimalo to nije bilo zabavno.”
Gledala me je zamišljeno.
“No, Vi se dakle fino oporavljate”, kazala je i osvrnula se po kolibi. “A zašto
niste poslali ženu do nas po hranu? Od čega ste živjeli?”
Razgovarali smo tako još nekoliko minuta. Upitao sam je:
“Kad ste došli, lice Vam je bilo ganuto, oči su Vam se sjajile, pružili ste mi ruku.
A sad su Vam oči opet ravnodušne. Griješim li?”
Nije odmah odgovorila.
“Ne možeš uvijek biti isti…”
“Recite mi samo još nešto”, kazao sam. “Što sam to ja, naprimjer u ovom
slučaju, kazao ili učinio što je izazvalo Vaše nezadovoljstvo? Možda bi mi to
moglo biti od koristi za ubuduće.”
Ona pogleda kroz prozor, prema dalekom obzoru, stajala je i gledala,
zamišljena, te mi odgovori, sjedio sam odmah iza nje:
“Ništa, Glahne. Čovjek se katkad preda svojim mislima. Jeste li sad
nezadovoljni? Upamtite, neki daju malo, i za njih je to mnogo, drugi dadnu sve, i
to nikome ništa ne znači; tko je onda dao više? Bolest Vas je učinila turobnim. A
zašto govorimo o tome?” I odjednom me pogleda, radost joj oboji lice. “No
najvažnije je da što prije ozdravite. Vidimo se opet”, ona će.
Te mi pruži ruku.
Ali u gnjevu pade mi na um ne prihvatiti njenu ruku. Ustao sam, stavio ruke na
leđa i duboko se naklonio; time sam joj se htio zahvaliti za ljubazni posjet.
“Oprostite što Vas ne mogu ispratiti”, kazao sam.
Kad je otišla, sjeo sam da još jednom o svemu porazmislim. Zatim sam
napisao pismo i zatražio da mi se pošalje uniforma.
 XX

Prvi dan u šumi.

Bijah veseo, iako slab, sve su mi se životinje približavale i gledale u me, na
listovima drveća bili su tvrdokrilci, a putom miljeli kukci. Dobrodošli! rekoh u
sebi. Šumski ugođaj prože mi osjetila, plakao sam od ljubavi i bijah sasvim sretan,
svega me preplaviše riječi zahvalnosti. Ti, dobra šumo, dome moj, od srca ti
izričem mir Božji… Zaustavim se, na sve strane okrećem i, plačući, poimence
spominjem ptice, stabla, kamenje, trave i mrave, osvrćem se i spominjem ih po
redu. Pogledam prema brdima i pomislim: Da, eto me! kao da odgovaram na neki
poziv. Visoko gore izlegao se patuljasti soko, znao sam mu gnijezda. I misao na
izležene patuljaste sokolove gore u planinama rasplamsa moju maštu.
U podne sam se otisnuo čamcem, i pristao na mali otok, neki školj, ispred luke.
Tamo bijaše ljubičasto cvijeće s dugim stabljikama, dosezalo mi je do koljena,
gacao sam po čudnom raslinju, grmu maline, oštroj travi; nije bilo životinja, a
možda ni ljudi. More je blagom pjenom umivalo otok i obavijalo me šumnim
velom, daleko gore na oštrim hridima kričale su i letjele sve obalske ptice. More
me je opasalo sa svih strana kao u zagrljaju. Neka su blagoslovljeni život i zemlja i
nebo, blagoslovljeni bili moji protivnici, u ovom bih času htio biti milostiv prema
svom najvećem neprijatelju i, zašto ne, kleknuti i vezati mu cipelu…
Do mene dopire pjesma s jednog od jedrenjaka gospodina Macka, i duša mi
grane pri tom poznatom zvuku. Veslam do keja, prođem pokraj ribarskih koliba i
zaputim se kući. Dan se bliži kraju, ručam, podijelim hranu s Ezopom, te opet
odem u šumu. Blag me vjetrić nečujno miluje po licu. Blagoslovljen budi, kažem
lahoru, zato što mi miluješ lice, blagoslovljen budi; u mojim se žilama krv iz
zahvalnosti tebi klanja! Na koljeno mi Ezop stavi šapu.
Umor me svlada, i zaspim.

Lul, lul! Zvone li to zvona? Nekoliko milja u moru ima jedno brdo. Izmolim
dvije molitve, jednu za svog psa i jednu za sebe, te uđemo u brdo. Vrata se za
nama zalupe, trgnem se, i probudim.
Nebo, rumeno, u plamenu, sunce stoji i tapka mi pred očima, noć, obzor bruji
od svjetlosti. Ezop i ja prijeđemo u hlad. Tiho je uokolo. Ne, nećemo više spavati,
kažem Ezopu, sutra ćemo u lov, ono rumeno sunce na nas sja, nećemo u brdo… I
čudni se oćuti oglase u meni, i krv mi se penje u glavu. Osjetim, uzbuđen i još slab,
da netko me ljubi, da je poljubac na mojim usnama. Osvrnem se, nikoga vidljivog.
Iselin! izustim. Šuška u travi, moglo bi biti lišće, pa ono uvijek pada na zemlju, a
mogli bi biti i koraci. Nešto, žurno, ipak ide kroz šumu, mogao bi, pomislim, biti
Iselinin dah. Po ovim je šumama Iselin hodala, tu je ona uslišavala molitve
lovcima u žutim čizmama i zelenom ogrtaču. Na svom je imanju živjela, dvije
četvrtine milje odavde, sjedila je na svom prozoru prije četiri ljudska vijeka i
slušala glas lovačkoga roga iz okolnih šuma. Bili su tu sobovi i vuci i medvjedi, i
mnogo bijaše lovaca, i svi su je gledali kako raste, i svaki je od njih na nju čekao.
Jedan joj je vidio oči, drugi joj je čuo glas; a jednom je neki besani sluga ustao
noću i provrtio rupu do Iselinine sobice, i baršun bijeloga joj trbuha ugledao. U
dvanaestoj godini njenog života došao je Dundas. Bijaše on Škot, trgovao je ribom
i imao mnogo brodova. Imao je on i sina. Kad Iselin navrši šesnaest godina, prvi
put ugleda mladoga Dundasa. On joj je bio prva ljubav…
I tako me, ondje sjedeći, čudni oćuti obuzimaju i glava mi teškom biva;
sklopim oči i opet osjetim Iselinin poljubac. Iselin, jesi li tu, ti, ljubavnice života?
kažem, i stoji li Didrik iza nekog drveta?… A glava mi sve težom biva, i već plivam
na valima sna.

Lul, lul! Neki se glas javi, kao da zvjezdano jato mojom krvlju pjeva, Iselinin je
to glas:
Spavaj, spavaj! Pričat ću ti o svojoj ljubavi dok spavaš, i o svojoj ću ti prvoj
noći pričati. Sjećam se, zaboravila sam zabraviti vrata; bilo mi je šesnaest godina,
proljeće se s toplim vjetrima oglasilo; došao je Dundas. I kao da je orao zašumio
krilima. Srela sam ga jednog jutra prije lova, bilo mu je dvadeset i pet godina i s
daleka je puta došao, šetao je vrtom kraj mene, i kad me je dodirnuo rukom,
zavoljela sam ga. Na čelu su mu se pojavile dvije grozničavocrvene pjege,
poželjela sam ih poljupcima obasuti.
Uvečer, nakon lova, otišla sam u vrt i potražila ga, a tako sam se plašila da ću
ga naći. Polako sam sebi izgovarala njegovo ime, a tako sam strahovala da bi on
mogao čuti. Uto se on pojavi iz grmlja i prošapta: Večeras u jedan sat! I nestade.
Večeras u jedan sat, kažem sebi, što li je s tim htio? Ništa ne shvaćam. Valjda je
mislio da će večeras u jedan sat opet na put; a što me se tiče ako on putuje?
A onda sam zaboravila zabraviti svoja vrata…
U jedan sat on uđe.
Zar mi vrata nisu zabravljena? upitam.
Ja ću ih zabraviti, odgovori on.
Te on zabravi vrata i zatvori nas.
Tako sam se plašila zbog buke njegovih velikih čizama. Nemoj probuditi moju
djevojku! kazala sam. Plašila sam se i zbog škripe stolice: Ne, ne, nemoj sjedati na
tu stolicu, ona škripi! kazala sam.
Mogu li onda sjesti kod tebe na sofu? upitao je.
Da, kazala sam.
Ali to sam kazala samo zato što stolica škripi.
Sjedili smo na mojoj sofi. Ja sam se odmakla, on se primaknuo. Oborila sam
pogled.
Tebi je hladno, kazao je i uhvatio me za ruku. Domalo je kazao: O, kako si
hladna! i zagrlio me.
Posta mi toplo pod njegovom rukom. Malo tako sjedimo. Pijetao zakukuriče.
Jesi li čula, kazao je, pijetao kukuriče, uskoro će zora.
I on me stade milovati, i ja se izgubih.
Kad si već tako siguran… da pijetao kukuriče, promucala sam.
 Opet sam ugledala one dvije grozničavocrvene pjege na njegovom čelu, i
htjedoh ustati. Tad me on zadrža, a ja poljubih one dvije drage pjege i pred njim
sklopih oči…
I nastalo je jutro, svanulo je. Probudila sam se, i nisam mogla prepoznati
zidove u svojoj sobi, ustala sam, i nisam mogla prepoznati svoje cipelice; kroza
me je nešto žuborilo. Što bi to moglo biti, to što kroza me žubori? mislila sam
smijući se. I koliko je ono sati otkucalo? Ništa nisam znala, samo sam se sjećala da
sam zaboravila svoja vrata zabraviti.
Moja djevojka dođe.
Cvijeće ti nije zaliveno, kaže ona.
Na svoje sam cvijeće bila skroz zaboravila.
Izgužvala si haljinu, nastavi ona.
Gdje li sam mogla haljinu izgužvati? pomislim nasmijana srca; mora da sam je
sinoć izgužvala?
Neka kočija ulazi na vrtna vrata.
Mačka ti ništa nije jela, kaže moja djevojka.
Ali ja zaboravim na svoje cvijeće, na haljinu svoju i mačku te upitam:
Je li ono Dundas vani? Zamoli ga da odmah meni dođe, čekam ga, ima nešto…
nešto… I u sebi pomislim: Hoće li opet zabraviti vrata kad dođe?
On pokuca. Otvorim mu i sama vrata zabravim da bih mu učinila malu uslugu.
Iselin! usklikne on i cijelu me minutu u usta ljubi.
Nikoga ja nisam po tebe poslala, prošapćem.
Nisi? upita on.
Opet se sasvim izgubim, jedva izustim:
Jesam… poslala sam po tebe… opet sam za tobom neizrecivo čeznula. Budi
malo ovdje.
I sklopila sam od ljubavi oči. On me ne pusti, klonuh i sva mu se prepustih.
Kao da opet nešto kukuriče? kazao je i oslušnuo.
A kad čuh što je kazao, prekinuh ga što sam brže mogla, i uzvratih:
O, ne, kako možeš pomisliti da opet nešto kukuriče! Ništa ne kukuriče.
Tad mi on grudi poljubi.
Samo je kokoš zakokodakala, kazah u zadnji čas.
Čekaj malo, zabravit ću vrata, kazao je i htio ustati.
Zadržah ga i prošaptah:
Zabravljena su…
Pa se opet snoćalo, i Dundas je otputovao. Nešto je zlaćano kroza me žuborilo.
Stala sam ispred ogledala, i dva me zaljubljena oka otamo pogledaše; pri mom
pogledu nešto se u meni pokrenu, i zažubori, zažubori mi oko srca. Moj Bože,
nikad prije takvim se očima nisam gledala, te puna ljubavi u ogledalu poljubih
svoja usta…
I eto, ispričala sam ti o svojoj prvoj noći i jutru i večeri poslije. Jednom ću ti
kasnije ispričati o Svendu Herlufsenu. I njega sam ja voljela, živio je milju odavde,
na otoku, koji onamo vidiš, sama sam u mirnim ljetnim noćima do njega veslala,
jer sam ga voljela. Ispričat ću ti i o Stameru. Bio je on pastor, i njega sam voljela.
Sve sam ih ja voljela i volim…

Kroz drijemež čujem pijetla, kukuriče dolje u Sirilundu.

Jesi li čula, Iselin, pijetao i za nas kukuriče! veseo uzviknem i ispružim ruke.
Probudim se. Ezop je već na nogama. Nema je! kažem u gorućoj žalosti i osvrnem
se; nikoga nema, nikoga! Pun vreline, uzbuđen, zaputim se kući. Jutro je, pijetao i
dalje kukuriče u Sirilundu.
Kraj kolibe stoji neka žena, stoji Eva. U ruci joj uže, pošla u šumu po drva. Jutro
je života nad tom djevojkom, grudi joj se podižu i spuštaju, sunce je zlati.
“Ne smijete pomisliti…” promuca ona.
“Što ne smijem pomisliti, Eva?”
“Nisam ovamo došla da bih Vas srela, samo sam prolazila…”
I lice joj potamni od rumenila.
 XXI

I dalje sam sa stopalom imao neugodnosti i muke, počesto me je noću svrbjelo

i držalo budnim, iznenada bi me u njemu probolo, a najgore je bilo pri promjeni
vremena, prava reuma. Mnogo je to dana trajalo. Ali nisam ostao hrom.
Dani su prolazili.
Gospodin Mack se bio vratio, i njegov sam povratak odmah osjetio. Uzeo mi je
čamac, doveo me u nevolju, jer još bijaše vrijeme lovostaja, ništa nisam mogao
loviti. Ali zašto mi je tek tako oduzeo čamac? Ujutro su čamcem dvojica lučkih
radnika gospodina Macka odvezli nekog stranca na pučinu.
Sreo sam doktora.
“Uzeli su mi čamac”, požalih mu se.
“Došao je neki stranac”, kaza on. “Svaki se dan mora odvesti čamcem na
pučinu i uvečer vratiti kući. Ispituje morsko dno.”
Taj stranac bijaše Finac, gospodin Mack ga je slučajno sreo na palubi broda,
dolazio je iz Spitsbergena s nekoliko zbirki školjaka i morskih životinjica, zvali su
ga baronom. Dobio je veliku odaju i još jednu sobu u kući gospodina Macka.
Pobudio je značajno zanimanje.
Oskudijevao sam u mesu, te sam pomislio da bih, za večeras, mogao zamoliti
Edvardu za malo hrane. Prošetam dolje do Sirilunda. Odmah primijetim da je na
Edvardi nova haljina, i kao da je porasla, haljina joj je veoma komotna.
“Oprostite što sjedim”, kazala je kratko i uljudno i pružila mi ruku.
“Da, nažalost, moja kći nije dobro”, kaza gospodin Mack. “Prehlada, nije se
čuvala… Vjerojatno dolazite zbog čamca’? Prisiljen sam dati Vam drugi, kajak; nije
nov, ali ako dobro iz njega izbacite vodu… Dobili smo, znate, u kuću jednog
znanstvenika, i, shvatit ćete, da jedan takav čovjek… On nema nimalo viška
vremena, po cijeli dan radi i uvečer dođe kući. Nemojte ići prije nego što on dođe,
da ga vidite, bit će Vam zanimljivo upoznati ga. Tu je njegova kartica s krunom,
baron. Ljubazan čovjek. Sreo sam ga sasvim slučajno.”
A-ha, pomislio sam, ne pozivaju te na večeru. Hvala Bogu, ovamo sam i došao
tek probe radi, mogu se lijepo vratiti kući, još imam malo ribe u kolibi. Naći će se
već nešto za jelo. I basta.
Uto stiže baron. Omanji čovjek, oko četrdeset godina star, duguljasta, uska lica
s istaknutim jagodicama i rijetkom, crnom bradom. Pogled mu bijaše oštar i
prodoran, iako je nosio debele naočale. I na dugmadima svoje košulje imao je
krunu s pet šiljaka, baš kao i na svojoj kartici. Bijaše malo pognut, a na mršavim
su se rukama isticale plave žile; no nokti mu bijahu kao od žutoga metala.
“Veoma mi je milo, gospodine poručniče. Gospodin poručnik je dugo ovdje?”
“Nekoliko mjeseci.”
Ugodan čovjek. Gospodin Mack ga potaknu da ispriča o svojim školjkama i
životinjicama, i on to rado učini, objašnjavao nam je vrste gline oko Korholmenea,
otišao u odaju i donio uzorke morske trave iz Bijeloga mora. Neprestano je
podizao desni kažiprst i pomicao naprijed i natrag debele, zlatne naočale na nosu.
Gospodin Mack je s velikim zanimanjem pratio. Sat vremena prođe.
Baron je govorio i o mojoj nesreći, mom nesretnom pucnju iz puške. Jesam li
ozdravio? Stvarno? Bilo mu je drago.
Tko li mu je ispričao o mojoj nesreći? pomislio sam. Upitah:
“A od koga je gospodin baron čuo za moju nesreću?”
“Od… da, tko ono bijaše? Gospođica Mack, mislim. Zar ne, gospođice Mack?”
Edvardi buknuše obrazi.
Došao sam tako bijedan, danima me neki mračni očaj bijaše pritisnuo; ali od
strančevih zadnjih riječi smjesta mnome prostruji radost. Nisam gledao u
Edvardu, ali sam pomislio: Hvala ti što si ipak o meni govorila, svojim jezikom
spomenula mi ime, iako ono za tebe zauvijek ne znači ništa. Laku noć.
Oprostio sam se. I sad je Edvarda sjedila, ispričala se, iz uljudnosti, time da
nije dobro. Ravnodušno mi je pružila ruku.
No, gospodin Mack se upustio u vatren razgovor s baronom. Pričao je o svom
djedu, konzulu Macku.
“Ne znam jesam li već ispričao gospodinu baronu da je ovu kopču Karl Johan
svojim rukama prikačio na grudi moga djeda.”
Izišao sam na stube, nitko me nije ispratio. U prolazu bacih pogled na prozore
velike sobe, ondje je stajala Edvarda, visoka, uspravna, objema rukama držeći
razmaknute zavjese, i gledala van. Zaboravih pozdraviti, zaboravih sve, smetenost
me sasvim svlada i žurno odvede odatle.
Dosta, stani malo! kazah sebi, kad sam se dočepao šume. Tako mi Boga,
ovome se mora stati ukraj! Odjednom se zažarih od bijesa i zastenjah. Ah, nikakve
ja časti u srcu više nemam, Edvardinu sam milost uživao ne više od tjedan dana, i
odavno je to prošlo, a da se tome nisam prilagodio. Odsad bi joj moje srce trebalo
doviknuti: Prah, zrak, blato na mom putu, tako mi Boga…
Stigao sam do kolibe, izvadio svoju ribu i večerao.
Hodaš ovuda i svoje vrijeme tratiš na jednu bijednu školarku, a noći su ti pune
pustih sanja. I sparan ti vjetar miruje oko glave, neki zagušljiv vjetar, star godinu
dana. Dok nebo trepti najčudesnijim plavetnilom, i planine zovu. Dođi, Ezope, ej!
 XXII

Prošlo je tjedan dana. Iznajmio sam kovačev čamac i pecao da bih imao što
jesti. Edvarda i onaj stranac, baron, kad bi se on uvečer vratio s mora, uvijek
bijahu zajedno, jednom sam ih vidio kod mlina. Jedne večeri oboje prođoše kraj
moje kolibe, sklonio sam se brzo s prozora i polako, za svaki slučaj, zatvorio vrata.
Nikakav dojam na me nije ostavilo vidjeti ih skupa; slegnuo sam ramenima. A
jedne sam ih večeri sreo na putu, pozdravili smo se, pustio sam barona da
pozdravi prvi i podignuo dva prsta do kape. Polako sam prošao i ravnodušno ih
pogledao.
Prođe još jedan dan.
Koliko li je dugih dana već prošlo! Neka me je potištenost obuzela, zanijemjela
sam srca mozgao o stvarima, čak je i onaj fini, sivi kamen kraj moje kolibe stajao s
izrazom patnje i očaja, kad bih kraj njega prolazio. Mirisalo je na kišu, bijaše
sparno, teško sam disao ma kamo se okrenuo, bol se javio u mom lijevom stopalu,
usto sam ujutro vidio jednog od konja gospodina Macka kako se, upregnut,
snažno otima; sve je to za mene bio nekakav znak. Najbolje bi bilo snabdjeti se
hranom dok je još lijepo vrijeme, pomislio sam.
Svezao sam Ezopa, uzeo svoj ribarski pribor i pušku i spustio se na kej. Bijah
uznemiren, sasvim neuobičajeno.
“Kad dolazi poštanski brod?” upitao sam nekog ribara.
“Poštanski brod? On ti dolazi za tri tjedna”, odgovori ovaj.
“Očekujem svoju uniformu”, kazao sam.
A zatim sam sreo jednog od momaka iz dućana gospodina Macka. Uhvatio sam
ga za ruku i upitao:
“Recite mi, u ime Boga, zar više nikad ne igrate whista na Sirilundu?”
“Kako da ne, često”, uzvrati on.
Načas zašutjeh.
“U zadnje vrijeme nisam mogao dolaziti na kartanje”, kazao sam.
Odvezao sam se čamcem do svog mjesta za ribolov. Nastala je zapara, komarci
su se skupljali u rojevima, i cijelo sam vrijeme morao pušiti da bih se od njih
obranio. Koljci su grizli, izvlačio sam dvostruke udice, zaista sam se mogao
pohvaliti ulovom. Na putu kući ustrijelio sam i dvije njorke.
Kad sam stigao do pristaništa, ondje stajaše kovač. Bio je u poslu. Nešto mi
sine, upitam ga:
“Hoćeš mi praviti društvo?”
“Nemam kad”, odgovori on, “gospodin Mack mi je dao posla sve do ponoći.”
Kimnuo sam i u sebi pomislio da je to dobro.
Uzeo sam svoj ulov i krenuo, i to putom koji vodi kovačevoj kući. Eva bijaše
sama kod kuće.
“Da samo znaš koliko sam čeznuo za tobom”, kazao sam joj. I bijah ganut
ugledavši je, jedva je ona mogla gledati u me od čuđenja. “Volim tvoju mladost i
tvoje dobre oči”, kazao sam. “Kazni me sad, jer sam više mislio na drugu nego na
tebe… Čuj, došao sam samo da te vidim, dobro mi je s tobom, mila si mi. Jesi li
noćas čula kako te dozivam?”
“Ne”, odgovori ona zaprepaštena.
“Dozivao sam Edvardu, djevojku Edvardu, a mislio na tebe. To me je
probudilo. Jesam, mislio sam na tebe, oprosti mi, izletjelo mi je kad sam kazao
Edvarda. No, ne govorimo više o njoj. Bože, Eva, kako si mi mila, pa ti si mi
najmilija! Usta su ti danas tako rumena. Znaš li da su ti noge ljepše od Edvardinih,
sama pogledaj.” Zadigao sam joj haljinu i pokazao joj njene noge.
Radost, koju nikad prije nisam kod nje vidio, ozari joj lice; htjede se okrenuti,
ali se predomisli i jednom me rukom zagrli.
Prođe koji časak. Razgovaramo, cijelo vrijeme sjedimo na dugoj klupi i
pričamo, o svemu i svačemu. Kazao sam:
“Nećeš vjerovati, djevojka Edvarda još nije naučila govoriti, ona govori kao
kakvo dijete, kaže ‘više sretnija’, sâm sam to čuo. Misliš li ti da ona ima lijepo
čelo? Ja ne mislim. Čelo joj je tamno. A ona ni svoje ruke ne pere.”
“Pa nećemo više o njoj govoriti?”
“Točno. Zaboravio sam.”
Prođe još neko vrijeme. O nečemu razmišljam, šutim.
“Zašto su ti oči suzne?” upita Eva.
“Uostalom, ona ima lijepo čelo”, kažem, “a i ruke su joj uvijek čiste. Samo su joj
jednom, sasvim slučajno, bile prljave. Samo sam to htio kazati.” Ali nastavim
razdražljivo i stisnutih zuba: “Stalno sjedim i mislim na tebe, Eva; i pada mi na um
da možda nisi čula ovo što ću ti sad ispričati. Prvi put kad je Edvarda vidjela Ezopa
kazala je: Ezop, pa to je bio neki mudrac, bio je Frižanin. Zar to nije budalasto? To
je ona istog dana pročitala u nekoj knjizi, siguran sam u to.”
“Da”, Eva će, nesigurno, “pa što?”
“Koliko se sjećam, kazala je i da je Ezop imao Ksanta za učitelja. Ha-ha-ha.”
“Stvarno.”
“Što znači, kvragu, pričati društvu da je Ezop imao Ksanta za učitelja? Samo
pitam. Ah, ti nisi danas raspoložena, Eva, inače bi se tome slatko nasmijala.”
“Da, i ja mislim da je to duhovito”, kaže Eva i nasmije se usiljeno i začuđeno.
“Ali ja se u to ne razumijem tako dobro kao ti.”
Šutim i razmišljam, dugo.
“Bi li radije htio da mirno sjedimo i ništa ne govorimo?” najzad upita Eva,
polako. Dobrota zasja iz njenih očiju, pomilova me rukom po kosi.
“O, dobra, draga dušice!” uzviknem i snažno je privučem sebi. “Siguran sam da
umirem od ljubavi za tobom, volim te sve više i više, na kraju ćeš poći sa mnom
kad krenem odavde. Vidjet ćeš samo. Hoćeš li sa mnom?”
“Da”, odgovori ona.
To da skoro i ne čujem, ali ga osjetim u njenom dahu, primijetim ga na njoj,
neobuzdano se zagrlimo, i ona se, ošamućena, sasvim preda.

Sat vremena kasnije poljubim Evu na rastanku i krenem. Na vratima sretnem

gospodina Macka.
Gospodina Macka, glavom i bradom.
On se trgne i pogleda u sobu, stoji na pragu i zuri. “O!” otme mu se i zanijemi,
zbunjen, oduzet.
“Niste očekivali naći me ovdje?” kažem i pozdravim.
Eva se ne pomiče s mjesta.
Gospodin Mack se brzo pribere, neka čudna sigurnost u njemu se javi, te
odgovori:
“Griješite, upravo Vas tražim. Htio sam Vam skrenuti pažnju da je od prvog
travnja do petnaestog kolovoza zabranjeno pucati u krugu od osmine milje od
mjesta gdje se ptice gnijezde i legu. Vi ste danas ubili dvije ptice kod otoka, ljudi
su Vas vidjeli.”
“Ja sam ubio dvije njorke”, kazao sam iznenađen. I smjesta mi posta jasno da
je on u pravu.
“Dvije njorke ili dvije gavke, to je isto. Bili ste unutar zaštićena područja.”
“Priznajem”, kazao sam. “To mi prije nije palo na um.”
“A trebalo Vam je prije pasti na um.”
“A i u svibnju sam pucao, iz obje svoje cijevi, otprilike na istom mjestu. Bilo je
to na izletu na otok. I to sam pucao na Vašu osobnu molbu.”
“To je nešto drugo”, uzvrati gospodin Mack kratko.
“Ali, kvragu, valjda znate što Vam je činiti?”
“Kako da ne”, dočeka on.
Eva bijaše pripravna; čim sam krenuo, ona pođe za mnom, pregrnula se
maramom i udaljila od kuće, vidio sam da se zaputila prema pristaništu. Gospodin
Mack krenu kući. Hodao sam i razmišljao o tome što se upravo dogodilo. Koja
prilagodljivost u iznalaženju izlaza! I kako li su mu samo oči probadale! Jedan
pucanj, dva pucnja, dvije njorke, globa, plaćanje… I tako su svi, baš svi računi s
gospodinom Mackom i njegovom kućom izravnati. Sve je u stvari išlo neizmjerno
lijepo i brzo…
Već je počela kiša, padale su krupne, mekane kapi. Svrake su letjele tik ponad
zemlje, i kad sam stigao kući i odvezao Ezopa, on stade jesti travu. Vjetar započe
šumiti.
 XXIII

Na jednu milju ispod sebe vidim more. Pada kiša, u planini sam, jedna me
nadvijena stijena štiti od kišnih kapi. Pušim svoju kratku lulu, sve jednu lulu za
drugom, i svaki put kad pripaljujem zamigolji rumenilo duhana iz pepela, poput
užarenih zmijica. Tako vrve i misli u mojoj glavi, ispred mene na zemlji leži snop
suhih grančica nekog uništenog ptičjeg gnijezda. I moja je duša kao to ptičje
gnijezdo.
Sjećam se svega što sam doživio toga dana, a i sutradan, sjećam se i najmanje
sitnice. Ho-ho, kako sam se lijepo proveo…
Sjedim tu u planini, more i zrak šume, u ušima mi strašno ključa i ječi od bure i
nevremena. U daljini se vide jedrenjaci sa smotanim jedrima, u njima su ljudi,
nekamo su se zaputili, i sami Bog zna što će biti sa svim tim životima, pomislim.
More se zapjenjeno podiže i prevrće, prevrće se, kao da ga nastanjuju velike,
bijesne nemani koje vitlaju udovima jedne prema drugima i urlaju, ne, to se sami
vrazi vesele, na desetine tisuća ih je, zvižde i pjevaju, pa s glavom uvučenom u
ramena naokolo kruže, bičujuć bijelo more vrhovima svojih krila. A u daljini,
daleko odavde nalazi se podvodni greben, s tog se podvodnog grebena podiže
bijeli morski vilenjak i trese glavom spazivši, kao igračku, razlupani jedrenjak,
vjetar ga nosi morem dalje, ho-ho, sve dalje, morem, morem sinjim…
Veselim se što sam sâm, što mi nitko ne može vidjeti oči, pun povjerenja
naslonim se na stijenu i znam da nitko ne može stajati iza mene i promatrati me s
leđa. Neka ptica prodorna krika prolebdi ponad planine, u istom se trenu odroni
komad hridi i otkotrlja prema moru. Neko vrijeme sjedim ondje mirno, sasvim
opušten, obuzima me blag i ugodan osjećaj, jer mogu sjediti sklonjen i siguran u
zaklonu, dok kiša i dalje vani pada. Zakopčam svoju jaknu i zahvalim Bogu što ju
imam. Prođe još neko vrijeme. Te zaspim.
Poslijepodne je, idem kući, još kiši. A onda mi se dogodi nešto neobično:
ispred mene, na stazi, stoji Edvarda. Sva je mokra, kao da dugo na kiši stoji, ali se
ipak osmjehuje. Baš ona! odmah pomislim, i gnjev me obuzme, bijesno stegnem
pušku, i tako joj idem u susret, iako se ona smješka.
“Dobar dan!” uzvikne ona prva.
Pričekam s odgovorom dok joj ne dođem nekoliko koraka bliže, te kažem:
“Pozdravljeni budite, ljepotice!”
Ona ustukne na moju šalu. Ah, tek mi je izletjelo. Ona se i dalje osmjehuje, sad
plašljivo, i gleda u me.
“Bili ste danas u planini?” upita ona. “Onda ste mokri. Imam maramu viška,
ako hoćete da se ogrnete… O, ne, Vi me ne prepoznajete.” Te ona obori oči i
zatrese glavom.
“Maramu?” uzvratim, i iskreveljim se od bijesa i čuđenja. “A ja imam jaknu, da
Vam je posudim? Meni ne treba, mogu je posuditi bilo kome, tako da ju slobodno
možete uzeti. Nekoj bih je ribarevoj ženi s radošću dao.”
 Vidio sam da napeto čeka što ću kazati, slušala je puna očekivanja, i to toliko
da je zaboravila zatvoriti usta, poružnjela je. Stoji ondje s rupcem u ruci, bijel je
on i svilen, skinula ga je s vrata. Skinem i ja svoju jaknu.
“Obucite je, zaboga!” uzvikne ona. “Nećete? Zar ste toliko ljuti na mene? O,
Bože, obucite jaknu, skroz ćete pokisnuti.”
Obukoh jaknu.
“Kamo ste se zaputili?” upitah prigušeno.
“Ne, nikamo… Ne shvaćam kako ste mogli skinuti jaknu…”
“Gdje Vam je baron danas?” nastavih s pitanjima. “Po ovakvom vremenu grof
ne bi mogao biti na moru…”
“Glahne, htjela sam Vam samo nešto kazati…”
Prekinem je:
“Smijem li Vas zamoliti da knezu uručite moj pozdrav.”
Gledamo se. Stojim spreman da ju nastavim prekidati, samo ako ona otvori
usta. Najzad se bol pojavi na njenom licu, skrenem pogled i kažem:
“Iskreno govoreći, dajte tom princu košaru, djevojko Edvarda. Nije on za Vas.
Uvjeravam Vas, ovih dana on hoda i pita se hoće li Vas oženiti ili ne, a to Vama
nije nakorist.”
“Ne, o tome nećemo govoriti; u redu? Glahne, razmišljala sam o Vama, mogli
biste svući Vašu jaknu i pokisnuti zbog nekog drugog, došla sam do Vas…”
Slegnem ramenima i opet ju prekinem:
“Predlažem Vam doktora umjesto njega. Što mu fali? Čovjek u najboljim
godinama, sjajna glava. Razmislite o tome.”
“Saslušajte me samo minutu…”
“Ezop, moj pas, čeka me u kolibi.” Skinuo sam kapu, pozdravio ju i opet kazao:
“Pozdravljeni budite, ljepotice.”
Pa sam krenuo.
Ona vrisnu:
“Ne, ne kidaj mi srce. Danas sam došla do tebe, čekala sam te ovdje, i
nasmiješila se kad si došao. Jučer sam bila skoro poludjela, jer sam cijelo vrijeme
mislila o nečem, sve se okretalo oko mene, i stalno sam mislila na tebe. Danas
sam sjedila u sobi, netko je ušao, nisam podigla glavu, ali sam znala tko je. Jučer
sam veslao pola četvrtine, kazao je. Zar se niste umorili? upitala sam. Ah, jesam,
itekako; a nažuljao sam i ruke, kazao je i ražalostio se. Pomislila sam: Gle, sad se i
ražalostio! Trenutak kasnije je kazao: Noćas sam čuo neko šaptanje pod svojim
prozorima, bila je Vaša djevojka i jedan od Vaših dućanskih momaka, u intimnom
razgovoru. Da, oni će se uzeti, kazala sam. Dobro, ali bilo je dva sata! Pa što?
upitala sam, i domalo kazala: Njihova je noć. Tad je on pomaknuo svoje zlatne
naočale na nosu i primijetio: Ali, usred noći, zar i Vi ne mislite, nije baš lijepo? Još
uvijek sam gledala ispred sebe, i tako smo sjedili desetak minuta. Smijem li Vas
pregrnuti šalom? upitao je. Ne, hvala, odgovorila sam. Tko bi se usudio uzeti Vas
za ručicu! kazao je. Nisam odgovorila, misli su mi bile na drugom mjestu. Spustio
je neku kutijicu u moje krilo, otvorila sam je i u njoj našla iglu, na igli je bila kruna,
izbrojala sam deset kamenova na njoj… Glahne, tu mi je igla, hoćeš da je vidiš?
Izgažena je na komadiće; dođi i vidi, vidi da je izgažena na komadiće… U redu, a
što ću s tom iglom? upitala sam. Uresiti se njome, odgovorio je on. Ali ja sam mu
pružila iglu i kazala: Ostavite me na miru, ja više mislim na nekog drugog. Koga
drugog? upitao je. Jednog lovca, odgovorila sam; on mi je dao samo dva divna
pera za uspomenu; uzmite Vašu iglu. Ali on nije htio uzeti iglu. Tad sam ga prvi
put pogledala, oči su mu bile prodorne. Neću uzeti iglu, uradite s njom što god
hoćete, izgazite je, kazao je. Ustala sam, stavila iglu pod svoju potpeticu i izgazila
je. Bilo je to jutros… Četiri sam sata po sobi hodala i čekala; poslije podne sam
izašla. On me je sreo na putu. Kamo ćete? upitao je. Glahnu, odgovorila sam; da
me ne zaboravi… Od jedan sat ovdje čekam, stajala sam kraj drveta i vidjela da
dolaziš, bio si poput Boga. Volim tvoj stas, tvoju bradu i tvoja ramena, sve tvoje
volim… Nestrpljiv si, želiš ići, samo idi, ja ti ništa ne značim, i ne gledaš u me…”
Bio sam se zaustavio. Kad je ona zašutjela, opet sam krenuo. Bijah malaksao
od očajanja, no osmjehivao sam se, srce mi bijaše od kamena.
“Čini mi se”, kazao sam i opet zastao, “da ste mi htjeli nešto kazati?”
To ju je ruganje razoružalo, posta sita mene.
“Jesam li htjela nešto kazati? Jesam, htjela sam, a i kazala sam; zar niste čuli?
O, ne, ništa, ništa ja više nemam Vama kazati…”
Glas joj je čudno podrhtavao, ali me to nije dirnulo.
 XXIV

Sutradan ujutro, čim iziđem, spazim Edvardu ispred kolibe. Tijekom noći o
svemu sam dobro porazmislio i bio donio odluku. Ne, zašto dopustiti da me to
kapriciozno stvorenje i dalje zbunjuje, jedna ribareva djevojčura, praznoglavka;
nije li njeno ime dovoljno dugo bilo u mom srcu i nije li ga uništilo? Dosta s tim!
Te mi pade na um da sam joj možda postao bliži baš zato što sam prema njoj
pokazao ravnodušnost i rugao joj se. Ah, kako sam joj se zanosno narugao; nakon
što je održala pravi govor, mirno sam kazao: Čini mi se da ste mi htjeli nešto
kazati…
Stajala je kraj stijene. Bijaše vrlo uzbuđena i htjela je potrčati mi u susret, već
je bila raširila ruke, ali ostade stojeći, i kršeći prste. Mašio sam se kape i nijemo je
pozdravio.
“Danas sam od Vas htjela samo jednu jedinu stvar, Glahne”, oglasi se ona
molećivo. Nisam se pomaknuo, samo da bih čuo što to ima kazati. “Čula sam da
ste bili kod kovača. Bilo je to jedne večeri. Eva je bila sama kod kuće.”
Trgnuh se, i kazah:
“Od koga ste dobili tu obavijest?”
“Ja ne špijuniram”, uzviknu ona, “čula sam to sinoć, otac mi je ispričao. Kad
sam sinoć došla kući sva pokisla, otac je kazao: Danas si se narugala baronu.
Nisam, odgovorila sam. A gdje si bila? upitao je on dalje. Odgovorila sam: Kod
Glahna. I tad mi je otac to ispričao.”
Nekako suzbijem svoj očaj i kažem:
“Eva je bila i ovdje.”
“Zar je i ona bila ovdje? U kolibi?”
“Više puta. Primorao sam je da uđe. Razgovarali smo.”
“I ovdje!”
Nasta tajac. Drži se uspravno! pomislim i kažem:
“Kad se već tako dobrohotno miješate u moje stvari, ne bih da zaostajem.
Jučer sam Vam predložio doktora; jeste li razmišljali o tom? Princ je naime sasvim
neupotrebljiv.”
Oganj srdžbe zapali se u njenim očima.
“Znate što, nije on neupotrebljiv!” ona će naprasito. “Ne, nije, on je bolji od
Vas, on može biti u kući a da ne razbije šalice i čaše, a i moje su cipele kraj njega
na miru. Da. On zna postupati s ljudima, a Vi ste smiješni, sram me je zbog Vas, s
Vama se ne može izdržati, shvaćate li!”
Njezine su me riječi duboko pogodile, sagnuh glavu i odgovorih:
“Imate pravo, ne znam se više ponašati s ljudima. Budite milosrdni; pa Vi me
ne razumijete, ja sam radije u šumi, tamo je moja radost. Ovdje u mojoj samoći
nikome nije naštetu što sam takav kakav sam; a čim sam s drugim, moram se
najusrdnije truditi da budem onakav kakav bih trebao biti. Dvije godine sam bio
tako malo među ljudima…”
 “Čovjek od Vas svaki čas može očekivati najgore”, nastavi ona. “Na kraju
postane zamorno paziti na Vas.”
Kako je to bezdušno kazala! Neka gorka bol prostruji mnome, uzmaknuh pred
njenom žestinom i zamalo ne posrnuh. No Edvarda se još nije zaustavila, dodala
je:
“Možda možete dobiti Evu da Vas pazi. Jedina je smetnja što je ona udana.”
“Eva? Kažete da je Eva udana?” upitah u čudu.
“Da, udana.”
“Za koga je udana?”
“Valjda biste to morali znati. Eva je udana za kovača.”
“A zar ona nije kovačeva kći?”
“Ne, ona mu je žena. Mislite da lažem?”
Ništa nisam mislio, samo sam se čudio, i to sve više. Stajao sam ondje i mislio:
Zar je Eva udana?
“Tako da ste izvršili sretan izbor”, dometnu Edvarda.
O, kao da tome nema kraja! Uzdrhtah od ogorčenja, te kazah: “Ali, uzmite
doktora, kažem Vam. Poslušajte prijateljev savjet; taj Vam je princ jedna
sredovječna luda.” Pa sam, u svom uzbuđenju, lagao o njemu, pretjerivao o
njegovoj dobi, kazao sam da je ćelav, da je skoro sasvim slijep; tvrdio sam i da ide
s onom krunom na dugmadima svoje košulje samo da bi se šepirio svojim
plemstvom. “Inače mi se nije dalo ni pobliže s njim upoznati”, kazao sam. “Ničeg u
njemu nema što bi se moglo istaknuti, nedostaju mu glavne crte, on je jedna
obična nula.”
“Ne, nije on nula, nije on nula, nije!” vrisnu ona, glas joj je škljocao od bijesa.
“On je mnogo više no što ti misliš, šumski čovječe. Ali pričekaj samo, o, on će s
tobom još popričati, ja ću ga za to zamoliti. Ne vjeruješ da ga volim, ali vidjet ćeš
da griješiš; udat ću se za njega, i dan i noć ću misliti na njega. Zapamti što kažem:
volim ga. Neka Eva samo dođe, ho-ho, Bože na nebesima, neka ona samo dođe,
nemaš pojma koliko mi je svejedno. Da, a sad idem odavde…” Pošla je stazom što
se spušta od kolibe nadolje, načinila nekoliko sitnih, energičnih koraka, okrenula
se lica još mrtvački blijeda i prostenjala: “Nikad više da mi nisi došao na oči.”
 XXV

Lišće je požutjelo, krumpir procvjetao i visoko porastao, opet bijaše vrijeme

lova, lovio sam snježnice, tetrijebe i zečeve, jednog sam dana ustrijelio orla.
Mirno, visoko nebo, svježe noći, mnogi jasni glasovi i dragi zvuci u šumi i po
zemlji. Velik i miran počivao je svijet…
“Još ništa od gospodina Macka nisam čuo za one dvije njorke koje sam ubio”,
kazao sam doktoru.
“To možete zahvaliti Edvardi”, odgovori on. “To znam, svojim sam ušima čuo
da se ona tome usprotivila.”
“Ja njoj ne zahvaljujem”, izustio sam…
Miholjsko ljeto, Miholjsko ljeto. Staze su kao pojasevi vijugale požutjelom
šumom, svakim je danom pristizala nova zvijezda, mjesec se nazirao poput sjene,
zlaćane sjene u srebro uronjene…
“Bog ti pomogao, pa ti si udana, Eva?”
“Zar to nisi znao?”
“Ne, nisam znao.”
Nijemo mi je stisnula ruku.
“Bog ti pomogao, dijete, što ćemo sad?”
“Što god hoćeš. Možda još nećeš putovati, bit ću sretna sve dok si ti tu.”
“Ne, Eva.”
“Hoću, hoću, samo dok si ti tu!”
Izgleda izgubljenom i cijelo mi vrijeme steže ruku.
“Ne, Eva, idi! Nikad više!”
I noći prolaze a dani pristižu; već je treći dan od tog razgovora. Eva ide putom
s bremenom. Koliko li je samo drva to dijete ljetos iz šume odnijelo kući!
“Spusti breme, Eva, da vidim jesu li ti oči isto plave.”
Oči su joj crvene.
“O, ne, nasmiješi se opet, Eva! Ne mogu ti više odoljeti, tvoj sam, tvoj…”
Večer je. Eva pjeva, čujem njenu pjesmu, vrelina me obuzima.
“Večeras pjevaš, Eva?”
“Da, vesela sam.”
I pošto je manja od mene, malo poskoči da bi me obgrlila oko vrata.
“Ali, Eva, ozlijedila si ruke? Gospode Bože, pa sva si u ranama!”
“Nije to ništa.”
Lice joj čudesno sja.
“Eva, jesi li razgovarala s gospodinom Mackom?”
“Jedanput.”
“Što je on kazao, a što si ti kazala?”
“Postao je vrlo strog prema nama, od mog muža traži da radi i dan i noć na
pristaništu, a i meni daje svakojaki posao. Naređuje mi da radim i muški posao.”
“A zašto to čini?”
 Eva obori oči.
“Zašto to čini, Eva?”
“Zato što tebe volim.”
“A kako on to zna?”
“Ja sam mu kazala.”
Zašutimo.
“Samo da on nije strog prema tebi, Eva!”
“Ne smeta. Ništa to ne smeta!”
I kao kakva drhtava pjesmica glas joj odzvanja šumom.

I lišće još više žuti, primiče se jesen, na nebu se pojavilo još više zvijezda, a
mjesec sad izgleda kao srebrna sjena u zlato uronjena. Nikakve još hladnoće
nema, ništa, samo svježa tišina i vrveći život u šumi. Svako je drvo stajalo i
razmišljalo. Bobice su sazrele.
A onda dođe dvadeset i drugi kolovoza i tri mrazne noći.
 XXVI

Prva mrazna noć.

U devet sati zađe sunce. Na zemlju se spusti bjelkasta tama, vidi se nekoliko
zvijezda, dva sata kasnije zabljeska mjesec. Tumaram šumom s puškom i psom,
zapalim logorsku vatru, svjetlo s mog ognja zasja između borovih stabala. Tu
nikakva mraza nema.
Prva mrazna noć! kažem. I čudno me protrese neko zbunjujuće, snažno
radovanje vremenu i mjestu…
Ljudi i životinje i ptice, nazdravimo usamljenoj noći u šumi, u šumi!
Nazdravimo mraku i Božjemu šumoru između drveća, slatkastom, prostom
blagoglasju šutnje u mojim ušima, zelenom i žutom lišću! Nazdravimo zvuku
života koji čujem, frkćućoj njušci nad travom, psu koji zemlju njuši! Nazdravimo,
bučno, mački divljoj što se na zemlji pritajila, pomno cilja i sprema se na vrapca
skočiti u tami, u tami! Nazdravimo milosrdnoj tišini u carstvu zemaljskom,
zvijezdama i polumjesecu, da, njima i njemu!…
Ustanem i oslušnem. Nitko me nije čuo. Pa opet sjednem.
Hvala za usamljenu noć, za brda, šum mraka i mora što mojim srcem bruji!
Hvala za moj život, za dah moj, za milost što noćas mogu živjeti, srcem se svim za
to zahvaljujem! Oslušni istok i oslušni zapad, da, oslušni! To je taj vječiti Bog! Ta
tišina što šumori u mom uhu krv je cijele prirode, Bog što pjenuša i tka svijet i
mene. Vidim blistavu nit paukove mreže u sjaju moga ognja, čujem čamac i
njegova vesla na moru, sjeverno se svjetlo nebom mrijesti. O, tako mi moje duše
besmrtne, zahvaljujem se mnogo i za to što je baš meni pripalo tu sjediti!…
Tišina. Jedna borova šišarka tupo padne na zemlju. Borova šišarka je pala!
pomislim. Mjesec je gore, visoko, plameni jezici palucaju na polusagorjeloj vatri i
hoće da se ugase. I u toj kasnoj noći zaputim se kući.

Druga mrazna noć, ona ista tišina i ono blago vrijeme. Duša mi mozga.
Mehanički odem do jednog drveta, navučem kapu duboko na čelo i leđima se
naslonim na drvo, s rukama sklopljenim na zatiljku. Zurim i mislim; plamen moje
logorske vatre zaslijepljuje mi oči, ali to ne osjetim. Stojim u tom besmislenom
položaju prilično dugo i gledam u oganj; prvo me izdaju noge, umore se, te sasvim
ukočen sjednem. Tek tad porazmislim što sam učinio. Zašto sam ipak tako dugo
zurio u vatru?
Ezop podigne glavu i oslušne, čuje korake, Eva se ukaže. “Tako sam zamišljen i
žalostan večeras”, kažem.
I iz sućuti ona ne odgovori ništa.
“Volim tri stvari”, nastavim. “Volim jedan ljubavni san koji sam nekad sanjao,
volim tebe, i volim ovaj komad zemlje ovdje.”
“I što najviše voliš?”
“San.”
 Opet nastane tišina. Ezop poznaje Evu, nakosio je glavu i gleda u nju.
Promrmljam:
“Danas sam vidio jednu djevojku na putu, bila je sa svojim draganom, išli su s
rukom u ruci. Kad sam prolazio, djevojka je očima pokazala u me i nije se mogla
suzdržati a da se ne nasmije.”
“Čemu se smijala?”
“Ne znam. Valjda meni. Zašto pitaš?”
“Prepoznao si je?”
“Da. Pozdravio sam.”
“A ona tebe nije prepoznala?”
“Ne… Ali zašto me propitkuješ? To je ružno od tebe. Nećeš me navesti da
kažem njeno ime.”
Ušutimo.
Ponovno promrmljam:
“Čemu se ona smijala? Ona je namiguša; ali čemu se smijala? Za ime Isusovo,
što sam joj učinio?”
Eva odgovori:
“Ružno od nje što ti se nasmijala…”
“Ne, nije ružno od nje!” vrisnem. “Ne smiješ je koriti, ona ne čini ništa ružno,
imala je pravo nasmijati mi se. Ušuti, kvragu, i ostavi me na miru, čuješ li!”
I Eva, preplašena, ostavi me na miru. Pogledam je i isti čas zažalim zbog svojih
grubih riječi, padnem pred nju kršeći ruke.
“Idi kući, Eva. Tebe ja volim najviše; kako bih mogao voljeti san? Bila je to
samo šala, tebe ja volim. Ali sad idi kući, sutra ću ti doći; zapamti da sam tvoj, da,
ne zaboravi to. Laku noć.”
I Eva ode kući.

Treća mrazna noć, noć najvećega uzbuđenja. Da je bar malo mraza bilo!
Umjesto mraza, ustajala toplina nakon danjega sunca, noć bijaše kao mlaka
močvara. Zapalio sam svoju logorsku vatru…
“Eva, katkada može biti užitak kad te povuku za kosu. Toliko se može izopačiti
ljudska duša. Mogu te povući za kosu dolje ponad doline i gore iznad brda, i ako te
netko upita što se događa, možeš sasvim očarana odgovoriti: Vuku me za kosu! A
ako te upitaju: Zar ti nećemo pomoći da se oslobodiš?, ti odgovoriš: Ne. A ako
upitaju: A hoćeš li izdržati?, odgovoriš: Da, izdržat ću; jer ja volim ruku koja me
vuče… Znaš li ti, Eva, što znači nadati se?”
“Da, mislim da znam.”
“Vidiš, Eva, nadati se, to je nešto čudno, da, nešto vrlo čudnovato. Možeš
jednoga jutra ići putom i nadati se da ćeš na tom putu sresti nekoga tko ti je drag.
I sretneš li ga? Ne. Zašto ne? Jer je taj tog jutra zauzet i na posve drugom je
mjestu… U planini sam se upoznao s jednim slijepim Laponcem. Pedeset osam
godina ništa on nije vidio, tad mu je bilo preko sedamdeset. Njemu se činilo da s
vremenom vidi sve bolje, stalno je napredovao, mislio je, ako se ništa ne bi
nepredviđenog dogodilo, mogao bi za nekoliko godina opet vidjeti kako sunce sja.
Još mu je kosa bila crna, no oči mu bijahu sasvim bijele. Dok smo sjedili u
njegovoj zemunici i pušili, pričao je on o svemu što je vidio prije nego što je
oslijepio. Bio je on čio i zdrav, bez osjećaja, neuništiv, vječito se nadajući. Kad sam
htio krenuti, ispratio me je i stao pokazivati u različitim pravcima. Tamo je jug,
kazao je, a tamo sjever. Ideš prvo u ovom smjeru, a kad malo siđeš onamo u
planinu, skreneš u onom smjeru, kazao je. Sasvim točno! odgovorio sam. Tad se
Laponac zadovoljno nasmijao i kazao: Vidiš, to nisam znao prije četrdeset,
pedeset godina, tako da sad bolje vidim nego onda, i stalno napredujem. Te se
sagnuo i opet zavukao u svoju zemunicu, vječitu zemunicu, njegov dom na zemlji.
I opet je sjeo kraj vatre kao i prije, pun nade da bi za nekoliko godina mogao
vidjeti sunce kako sja… Eva, nada je veoma čudna stvar. Sad ja, naprimjer, hodam
i nadam se da ću zaboraviti onoga kojeg jutros nisam sreo na putu…”
“Govoriš tako čudno.”
“To je treća mrazna noć. Obećavam ti, Eva, da ću sutra postati drugi čovjek. A
sad me ostavi samog. Kad dođem sutra nećeš me prepoznati, smijat ću se i ljubiti
te, moja divna djevojko. Pomisli, samo mi je još ta noć preostala, a onda ću postati
drugi čovjek, a to je za nekoliko sati. Laku noć, Eva.”
“Laku noć.”
Priđem bliže vatri i promatram plamenove. S grane padne smrekova šišarka, a
i poneka suha grančica na zemlju padne, duboka je noć. Sklopim oči.
Nakon sat vremena moja se osjetila počnu okretati u određenom ritmu,
odzvanjam s tom velikom tišinom, zvonim. Gledam u polumjesec, na nebu stoji
kao bijela školjka, osjetim ljubav prema njemu, osjetim da crvenim. To je mjesec!
kažem nečujno i strasno, to je mjesec! I srce mi imenom njegovim lagano
otkucava. Potraje to nekoliko minuta. Pomalo zapuše, neki nepoznat vjetar do
mene stiže, čudno strujanje zraka. Što li je to? Osvrnem se, no nikoga ne vidim.
Vjetar me zove, i moja se duša odlučno povije prema pozivu, osjećam se
uzdignutim iz sebe sama, pritisnut na nevidljivu grud, oči mi se rose, treptim, –
Bog stoji negdje u blizini i gleda u me. I to potraje još nekoliko minuta. Okrenem
glavu, ono nepoznato strujanje zraka nestane, i spazim nešto poput leđa nekog
duha što nečujno hoda šumom…
Časak se borim s nekom teškom opijenošću, bijah slomljen od uzbuđenja,
postajem nasmrt umoran, i zaspim.
Kad sam se probudio, noć bijaše prošla. Ah, dugo sam ja uokolo hodao u
žalosnom stanju, sav u groznici, čekajući da me kakva bolest svlada. Često mi se
sreća okretala, sve sam gledao zapaljenih očiju, duboka je tuga mnome vladala.
Sad je to sve prošlo.
 XXVII

Jesen je. Ljetu je kraj, nestalo je isto brzo kao što se i pojavilo; ah, kako je brzo
prošlo! Dani su sad hladni, ja lovim, pecam i pjesme pjevam u šumi. Ima i dana s
gustom maglom koja dolebdi s mora i sve prekrije tamom. Jednog se takvog dana
nešto dogodilo. Na svojim sam tumaranjima zalutao skroz u šumu susjedne župe i
stigao do doktorove kuće. Bijaše tu i drugih ljudi, bile su one mlade dame s kojima
sam bio ranije, omladina koja je plesala i veselila se, načisto poludjela ždrebad.
Neka se kočija dokotrlja i zaustavi pred vrtnim vratima; Edvarda je sjedila u
njoj. Ona se trgnu kad me ugleda. Zbogom! kazao sam tiho. Ali me doktor zadrža.
U početku je Edvardi smetalo moje prisustvo i oborila bi oči kad bih ja govorio;
kasnije se ipak odobrovoljila, čak mi je uputila i dva, tri mala pitanja. Bijaše
upadljivo blijeda, siva i hladna magla joj je prekrila lice. Nije silazila s kočije.
“Došla sam poslom”, kazala je smijući se. “Dolazim iz župne crkve, gdje nikoga
od vas nije bilo; kazali su da ste ovdje. Satima sam se vozila da bih vas našla. Sutra
navečer imamo mali domjenak, – povod je baronov odlazak sljedećeg tjedna, – pa
su mi dali u zadatak da vas sve pozovem. Bit će i ples. To je sutra uvečer.”
Svi se nakloniše i zahvališe.
Meni je usto kazala:
“Budite dobri i dođite. Ne šaljite u zadnji čas nikakvu poruku s ispričavanjem.”
Nikom drugom osim meni to nije kazala. Domalo se odvezla.
Bijah ganut tom neočekivanom ljubaznošću, načas sam se povukao da se, sâm,
malo poradujem. Zatim sam se oprostio s doktorom i njegovim gostima i zaputio
kući. Kako je samo bila milostiva prema meni, o, kako je samo bila milostiva
prema meni! Čime joj mogu uzvratiti? Ruke mi bijahu malaksale, neka slatka
hladnoća strujaše mojim zglavcima. O, Bože, hodam ovuda i klatim se iznemogao
od radosti, pomislih, ne mogu stisnuti šake, i od nemoći suze mi naviru na oči; i
što da radim?… Tek kasno uvečer stigoh kući. Išao sam naokolo, putom kraj
kejova, i upitao jednog ribara hoće li poštanski brod doći do sutra uvečer. Ah, ne,
poštanski brod bi trebao stići tek sljedećeg tjedna. Požurio sam do kolibe gdje
sam potražio svoje najbolje odijelo. Očistio sam ga i uredio, na nekoliko mjesta
bijaše rupičasto, te sam, plačući, krpao rupe.
Kad sam s tim završio, legoh na krevet. Časak se tako odmaram, a onda mi
nešto sine, te skočim na noge i, oduzet, stanem nasred sobe. Sve je to opet neki
trik! prošapćem. Pa ja ne bih bio ni pozvan da se slučajno tamo nisam zatekao,
kad su pozivani drugi; usto mi je dala jasan znak o izostajanju, o slanju poruke s
ispričavanjem…
Cijele noći oka nisam sklopio, a kad je svanulo, odem u šumu, ozebao,
neispavan i grozničav. Hej, sad se u Sirilundu priprema domjenak! Pa što? Niti ću
onamo ići niti ću slati kakvu ispričnicu. Gospodin Mack je vrlo domišljat čovjek,
sad on priređuje zabavu za barona; ali ja neću tamo, shvaćate li?…
Debela se magla nadvila nad dolinom i planinom, od rose se na mojoj odjeći
stvorio vlažan sloj i učinio ju teškom, lice mi bijaše hladno i mokro. Samo bi se
kadikad javio dašak vjetra koji je uspavanu maglu podizao i spuštao, podizao i
spuštao…
Bijaše već kasno popodne, smrkavalo se, magla mi je sve sakrila pred očima,
niti traga suncu po kome bih se ravnao. Satima sam lutao zaputivši se kući;
nikamo mi se zapravo nije ni žurilo, ni najmanje me nije brinulo što sam hodao u
pogrešnom smjeru i stizao na nepoznata mjesta u šumi. Napokon sam pušku
prislonio uz jedno stablo i pogledao u svoj kompas. Precizno odredim smjer i opet
krenem. Moglo je biti osam ili devet sati.
No tad se nešto dogodi.
Nakon pola sata hodanja kroz maglu začujem muziku, nekoliko minuta poslije
prepoznam mjesto, stojim odmah uz glavnu zgradu u Sirilundu. Je li me to kompas
pogrešno uputio na mjesto koje sam htio izbjeći? Neki me poznati glas doziva,
doktorov je to glas. Domalo me uvedu unutra.
Ah, možda je cijev moje puške djelovala na kompas i poremetila ga. Kasnije mi
se to još jednom dogodilo, ove godine. Ne znam što da mislim.
 XXVIII

Cijele me je večeri progonio gorak osjećaj da nisam trebao doći na tu zabavu.

Moj dolazak skoro da i nije bio primijećen, svi su bili zauzeti jedni drugima, jedva
da mi je Edvarda zaželjela dobrodošlicu. Smjesta sam se bacio na piće, jer sam
shvatio da tu nisam dobrodošao, a ipak mi se nije dalo ići svojim putem.
Gospodin Mack se mnogo osmjehivao, pokazivao je svoje najugodnije lice, na
njemu je bilo svečano odijelo i lijepo je izgledao. Razletio se on na sve strane, čas
je bio tu, čas tamo po sobama, razgovarao je s tih pedesetak svojih gostiju, katkad
bi zaplesao koji ples, šalio se i smijao. Oči su mu bile pune tajni.
Bruj muzike i glasova odzvanjao je cijelom kućom. Pet soba bijaše ispunjeno
uzvanicima, usto se u velikoj dvorani plesalo. Kad sam došao, bijaše vrijeme
večere. Zaposlene su djevojke trčale tamo-amo s čašama i vinom, s posudama za
kavu od sjajnoga bakra, s cigarama, lulama, kolačima i voćem. Ni na čemu se nije
štedjelo. Svijećnjaci po sobama bijahu puni neobično debelih svijeća, izlivenih za
tu prigodu; osim toga gorjele su i one nove parafinske svjetiljke.
Eva je pomagala u kuhinji, na trenutak sam je spazio.
Baron je bio predmet velike pažnje, iako on bijaše tih i skroman i nije se baš
mnogo izlagao. I na njemu je bio frak, peševi mu bijahu jadno izgužvani nakon
pakiranja. Stalno se on dodvoravao Edvardi, pratio ju je očima, s njom je
nazdravljao i nazivao ju gospođicom, baš kao i kćeri crkvenoga predstojnika i
oblasnog liječnika. Neprekidno sam osjećao zlovolju prema njemu, nisam mogao
u nj ni gledati, a kad bih ga i pogledao, smjesta bih okrenuo glavu s tužnom i
glupom grimasom. Kad bi mi se obratio, odgovarao sam kratko i potom bih
stisnuo usta.
Sjećam se nečega s te večeri. Razgovarao sam s jednom mladom djevojkom,
nekom plavušom, te sam nešto kazao, ne znam, možda sam joj ispričao neku priču
koja ju je nasmijala. Ne vjerujem da je to bilo toliko zanimljivo ispričano; ali sam
možda u svom pomalo pijanom stanju ispričao šaljivije no što se sad mogu sjetiti,
to mi je u svakom slučaju ishlapjelo iz sjećanja. Elem, kad sam se okrenuo, iza
mene je stajala Edvarda. Pogledala me je pogledom punim priznanja. Poslije sam
zapazio da je povukla onu plavušu sa sobom kako bi saznala o čemu sam to ja
pričao. Ne trebam ni kazati koliko mi je Edvardin pogled godio, nakon sve
zapostavljenosti koju sam osjećao cijele večeri išavši iz sobe u sobu; smjesta sam
se osjetio mnogo bolje i kasnije sam s više njih razgovarao i šalio se. Koliko znam,
ni u čem niti jednom nisam pogriješio…
U jednom sam trenu stajao vani na stubama. Eva dođe noseći neke stvari iz
jedne od soba. Spazila me je, izišla na stube i brzo me pomilovala po rukama,
osmjehnula se i opet ušla. Ni jedno od nas ništa nije kazalo. Kad sam htio poći za
njom, u hodniku stajaše Edvarda gledajući u me. Gledala me je ravno u oči. Ni ona
nije ništa kazala. Ušao sam u dvoranu.
“Zamislite, poručnik Glahn se zabavlja sastajući se s poslugom vani na
stepenicama”, odjednom se oglasila Edvarda. Stajala je na vratima. Više njih je
čulo to što je kazala. Nasmijala se, kao da se šali, no lice joj je bilo vrlo blijedo.
Ništa na to nisam odgovorio, samo sam promrmljao:
“Bilo je slučajno, ona je samo izišla, sreli smo se u hodniku…”
Prođe neko vrijeme, možda sat vremena. Nekoj se dami na haljinu prolila čaša.
Čim je to Edvarda spazila, povikala je:
“Što se dogodilo? Pa naravno, nespretni Glahn!”
No nisam ja tu tad ni bio, stajao sam na drugom kraju dvorane kad se nezgoda
dogodila. Otad se još više predadoh piću i držah se vrata da ne bih smetao onima
koji su unutra plesali.
Baron je i dalje skupljao dame oko sebe, ispričavao se što su mu zbirke već
spakirane tako da ništa od toga ne može pokazati, onaj bus morske trave iz
Bijeloga mora, glinu s Korholmenea, krajnje zanimljivo kamenje s morskoga dna.
Dame su znatiželjno zagledale njegovu dugmad na košulji, one krune s pet šiljaka
koje su, dabome, označavale baronstvo. U takvoj situaciji doktor nije imao
nikakva izgleda, čak ni njegova duhovita psovka, ono “grom i pakao”, više nije
imala nikakvog djelovanja. Ali kad bi Edvarda govorila, uvijek je on bio pripravan,
ispravljao je njen govor, hvatao ju u neznanju sitnim dosjetkama, prizemljivao
mirnom nadmoći.
Kazala je:
“… sve dok ne prijeđem dolinu smrti.”
A doktor je upitao:
“Dolinu čega?”
“Dolinu smrti. Zar se ne kaže dolina smrti?”
“Čuo sam da se govori o rijeci smrti. Sigurno mislite na to.”
Kasnije je govorila o tome da stvar treba čuvati kao što je to čuvao…
“Div”, upade doktor.
“Pa da. Kao div”, uzvrati ona.
No doktor će na to:
“A sad mi zahvalite što sam Vas spasio. Siguran sam da ste htjeli kazati Argus.”
Baron podiže obrve i iznenađeno ga pogleda kroz svoje debele naočale; ali
doktor se pravio lud. Što ga je briga za barona!
Još uvijek stojim kraj vrata. Plesači lete po dvorani. Pođe mi za rukom
zapodjenuti razgovor s učiteljicom sa župnoga dvora. Govorili smo o ratu, o
odnosima na Krimu, događajima u Francuskoj, o Napoleonu kao caru, i njegovoj
zaštiti Turaka; ta je mlada dama ljetos čitala novine i mogla mi je ispričati novosti.
Naposljetku sjednemo na sofu i pričamo.
Uto Edvarda naiđe, i stane baš ispred nas. Odjednom se ona oglasi:
“Morate mi oprostiti, gospodine poručnice, što sam Vas iznenadila na
stepenicama. Nikad to više neću učiniti.”
Pa se nasmijala, ne gledajući u me.
“Djevojko Edvarda, prestanite”, izustio sam.
Oslovila me je odveć uljudno, nekako svečano, s velikim poštovanjem, nikako
to nije bilo s dobrom namjerom, a i izraz lica joj bijaše zao. Pomislih na doktora,
te nadmoćno slegnuh ramenima, kao što bi to on učinio. Tad ona kaza:
“A zašto ne odete u kuhinju? Eva je tamo. Mislim da biste trebali biti tamo.”
Zatim me je pogledala, s mržnjom u očima.
Kazao sam:
“Dogodi li Vam se ikad da Vas ljudi ne razumiju, djevojko Edvarda?”
“Ne, kako to? O, da, dogodi se i to, ali, kako to mislite?”
“Ponekad govorite tako nepromišljeno. Sad mi se naprimjer učinilo da ste me
doslovno izbacili u kuhinju, i to je dabome nesporazum. Pa ja dobro znam da Vam
nije bila namjera biti bezobrazni.”
Ona se udalji nekoliko koraka od nas. Mogao sam po njoj vidjeti da cijelo
vrijeme razmišlja o onome što sam kazao. Zatim se okrene i vrati, i zadihana kaže:
“Uopće to nije bio nesporazum, gospodine poručniče, dobro ste čuli, izbacila
sam Vas u kuhinju.”
“Ne, zaboga, Edvarda!” uzvikne zaprepaštena učiteljica.
I ja opet stanem govoriti o ratu i odnosima na Krimu; no moja misao bijaše
daleko od toga. Nisam više bio pijan, tek sasvim zbunjen, tlo mi je izmicalo pod
nogama i, kao i mnogo nesretnih puta ranije, izgubih ravnotežu. Podignem se iz
sofe i krenem van. Doktor me zaustavi.
“U ovom sam času čuo jednu veliku pohvalu na Vaš račun”, on će.
“Pohvalu? Od koga?”
“Od Edvarde. Eno je još stoji onamo u uglu i vatreno Vas gleda. Nikad to neću
zaboraviti, u očima joj se sasvim jasno vidjela zaljubljenost kad je glasno kazala
da Vam se divi.”
“To je dobro”, odgovorio sam nasmijavši se. Ah, u mojoj glavi ne bijaše ni
jedne jasne misli.
Prišao sam baronu, nagnuo se nada nj, kao da sam htio nešto mu prišapnuti, i
kad sam mu se dovoljno primaknuo, pljunuh mu u uho. On poskoči i idiotski se
zabulji u mene. Kasnije sam vidio da je o tome izvijestio Edvardu, i da se ona jako
naljutila. Sigurno je pomislila na svoju cipelu, koju sam bacio u vodu, na one
nesretne šalice i čaše koje sam porazbijao, na sve moje kršenje pravila lijepoga
ponašanja; sve je to sigurno ponovno oživjelo u njenom sjećanju. Sramio sam se,
sa mnom bijaše svršeno, gdje god sam se okrenuo naišao sam na uplašene i
iznenađene poglede, te sam se išuljao iz Sirilunda, bez oproštaja, bez ijedne riječi
zahvalnosti.
 XXIX

Baron će putovati; baš fino! Napunit ću svoju pušku, popet ću se na brdo i

ispaliti hitac u njegovu i Edvardinu čast. Minirat ću stijenu, u njoj načiniti veliku
rupu i razbiti brdo na komade njemu i Edvardi u čast. I veliki će se komad hridi
skotrljati niz planinu i srušiti u more, kad njegov brod bude prolazio. Znam na
jednom mjestu pukotinu u brdu odakle su se stijene i ranije odronjavale
ostavljajući za sobom novu stazu, sve do mora. Duboko dolje nalazi se lučica za
čamce.
“Dva svrdla za mine!” kažem kovaču.
I kovač naoštri dva svrdla za mine…
Evi bijaše naloženo voditi jednog od konja gospodina Macka između mlina i
keja, tamo i natrag. Mora obavljati muški posao i prevoziti vreće sa žitom i
brašnom. Sretnem je, divno izgleda sa svojim svježim licem. Dragi Bože, kako joj
osmijeh nježno gori! Svake sam je večeri sretao.
“Izgledaš kao da te ništa ne muči, Eva, voljena moja.”
“Zoveš me svojom voljenom! Ja sam neškolovana žena, ali ću ti biti vjerna. Bit
ću ti vjerna, makar i umrla zbog toga. Gospodin Mack je iz dana u dan sve stroži,
ali ja za to ne hajem; on bjesni, no ja mu ne odgovaram. Uhvati me za ruku i posivi
od bijesa. Samo me jedno muči.”
“Što te muči?”
“Gospodin Mack ti prijeti. Kaže mi: A-ha, tebi se poručnik vrti po glavi! Ja
odgovorim: Jest, ja sam njegova. Tad on kaže: Da, da, samo pričekaj, njega ću se ja
riješiti! To je kazao jučer.”
“Nije to ništa; neka prijeti… Eva, mogu li vidjeti jesu li ti noge još onako
sićušne? Sklopi oči i dopusti mi da vidim!”
I ona mi sklopljenih očiju padne oko vrata. Sva trepti.
 XXX

Sjedim na brdu i bušim. Oko mene je kristalno proziran jesenski zrak, udari po
mojem svrdlu odzvanjaju ravnomjerno i u taktu. Ezop gleda u me začuđenim
očima. Grudi mi katkada prožme struja zadovoljstva; nitko ne zna da sam tu, na
pustomu brdu.
Ptice selice su otišle; sretan put i dobrodošle nam opet! Sjenice i poneki sivi
popić žive sami u urvinama i šipražju; pip-pip! Sve je tako čudno promijenjeno,
patuljasta se breza poput krvi rumeni na sivom kamenju, onamo zvončić a tu
stršljen, eno se podiže s vrijesa i ljulja i polako svoju pjesmu zuji; pst! A ponad
svega lebdi orao ribič ispružena vrata, vreba po unutrašnjosti planina.
I padne večer, svoje svrdlo i čekić ostavim pod kamen i odmaram se. Sve
drijema, mjesec klizi prema sjeveru, brda bacaju divovske sjenke. Mjesec je pun,
izgleda kao užareni otok, kao okrugla tajna od mjedi, oko koje ja hodam i kojoj se
čudim. Ezop ustane, uznemiren je.
Što ti je, Ezope? Što se mene tiče, umoran sam od svoje tuge, htio bih je
zaboraviti, utopiti. Naređujem ti da mirno ležiš, Ezope, nikakva nemira neću. Eva
pita: Misliš li ikad na mene? Ja joj odgovorim: Uvijek na tebe. Eva opet pita: I
budeš li radostan misleći na mene? Odgovorim: Jedino radostan, nikad ništa
drugo doli radostan. Zatim Eva kaže: Kosa ti sijedi. A ja odgovorim: Jest, počinje
sijedjeti. Ali Eva pita: Sijedi li od onoga o čemu razmišljaš? Na to odgovorim:
Možda. Na kraju Eva kaže: Onda ne misliš samo na mene… Ezope, umiri se, mogu
ti pričati o nečem drugom…
Ali Ezop stoji i napeto njuši dolje prema dolini, cvili i vuče me za hlače. Kad
napokon ustanem i pođem za njim, on pojuri kao da ga vrazi gone. Neko se
crvenilo pojavi na nebu ponad šume, pružim korak, pred očima mi se ukaže vatra,
silan oganj. Zaustavim se i zurim, načinim nekoliko koraka te opet zurim, moja
koliba gori!
 XXXI

Požar bijaše djelo gospodina Macka, od prvog sam trena to prozreo. Izgubio
sam svoja krzna i ptičja krila, izgubio svog punjenog orla; sve je izgorjelo. Što sad?
Dvije sam noći proveo pod otvorenim nebom, nisam otišao u Sirilund i molio za
smještaj, na kraju sam iznajmio neku napuštenu ribarsku kolibu kraj pristaništa
koju sam začepio suhom mahovinom. Spavao sam na hrpi crvenoga vrijesa s
planine. Opet bijah spašen.
Edvarda je poslala poruku, kaže da je čula za moju nesreću i nudi mi, u očevo
ime, sobu u Sirilundu. Edvarda ganuta? Edvarda plemenita? Nikakav odgovor
nisam poslao. Hvala Bogu, više nisam bio bez krova nad glavom, a bijah i ponosno
radostan što sam mogao prešutjeti Edvardinu ponudu. Sreo sam je na putu skupa
s baronom, išli su ruku podruku, oboje sam ih pogledao u lice i u prolazu
pozdravio. Ona se zaustavi i upita:
“Ne želite stanovati kod nas, gospodine poručniče?”
“Već sam osposobio svoj novi stan”, odgovorih, te i ja stadoh.
Ona me pogleda, grudi su joj se snažno nadimale.
“Ne bi Vam ni kod nas bilo baš tako loše”, kazala je.
Njene me riječi dirnuše, nisam bio u stanju išta kazati.
Baron se polako udaljavao.
“Možda me više nikad ne biste htjeli vidjeti?” upita ona.
“Zahvalan sam Vam, djevojko Edvarda, što ste mi ponudili krov nad glavom
kad mi je koliba izgorjela”, kazao sam. “A ta je ponuda još plemenitija kad znam
da je to protiv volje Vašeg oca.” Zahvalih se za njenu ponudu i skidanjem kape s
glave.
“Za ime božje, zar me nikad više ne želite vidjeti, Glahne?” odjednom je kazala.
Baron povika.
“Baron zove”, kazao sam, i opet skinuo kapu.
I zaputim se na brdo svojoj mini. Ništa, ništa me više neće odvratiti od moga
nauma. Sretnem Evu. Vidiš li! uskliknem, gospodin Mack me ne može otjerati.
Spalio mi je kolibu, i već imam drugu… Nosila je četku i vedro s katranom. Što ćeš
s tim, Eva?
Gospodin Mack je prevrnuo čamac u lučici pod brdom i naredio joj nakatraniti
ga. Nadzire joj svaki korak, mora se pokoriti.
Ali zašto baš u lučici? Zašto ne u pristaništu?
Gospodin Mack je tako naredio…
Eva, Eva, voljena, načinili su te robinjom, a ti se ne žališ. Gle, opet se
osmjehuješ, i osmijeh ti je pun života, iako si robinja!
Kad sam došao do svoje stijene, dočekalo me je iznenađenje. Vidio sam da je
ondje netko dolazio, ispitao sam tragove u šljunku i prepoznao otiske dugih,
špicastih cipela gospodina Macka. Što li je ovamo dolazio, što li je njuškao? pitao
sam se razgledajući uokolo. Nikoga nije bilo. Ni u što nisam posumnjao.
I stadoh tući po svom svrdlu i ne sluteći koliku ludost činim.
 XXXII

Stigao je poštanski brod, donio mi je uniformu, a trebao ukrcati barona i sve

njegove sanduke sa školjkama i raznoraznim vrstama morske trave. Utovarali su
bačve sa sleđem i ribljim uljem, predveče je brod trebao isploviti.
Uzmem svoju pušku i obje cijevi napunim barutom. Kad sam to uradio,
kimnuh samom sebi. Odem na brdo te i svoju minu napunim barutom; i opet
kimnem. Sve bijaše spremno. Zalegao sam i čekao.
Čekao sam satima. Cijelo sam vrijeme čuo kako na pristaništu s parobroda
izvlače i spuštaju željezne lance. Već se počelo smrkavati. Najzad se oglasi poznati
zvuk, teret je ukrcan, brod kreće. Trebam čekati još nekoliko minuta. Mjesec se još
nije bio pojavio, zurio sam kroz sumrak poput kakvog umobolnika.
Kad se iza školja ukazao vrh pramca, zapalio sam svoj fitilj i brzo se povukao.
Prođe minuta. Odjednom se oglasi prasak, uvis se podigne rasprsnuto kamenje,
brdo se potrese i odlomljena stijena uz tutanj zakotrlja niz ponor. Odjekne s
okolnih brda. Zgrabim svoju pušku i ispalim iz jedne cijevi; odjek mnogostruko
uzvrati. Domalo ispalim i iz svoje druge cijevi; zrak zadršće od moje počasne
paljbe i bučno odjekne po bijelomu svijetu; bijaše kao da su se sve planine
udružile u pozdravu upućenom brodu koji je odlazio. Nije trebalo dugo da se zrak
stiša, odjek po svim brdima zanijemi i zemlja se opet smiri. Vidim: brod nestaje u
sumraku.
Još dršćem od čudnoga uzbuđenja, uzmem svoja svrdla i pušku pod mišku i
klecavih se koljena zaputim niz brdo. Krenem najkraćim putom, držeći se svježega
traga koji je za sobom ostavila moja lavina. Ezop cijelo vrijeme trese glavom i kiše
od ljutoga mirisa.
Kad sam sišao do lučice, dočekao me je prizor koji me je strašno pogodio:
čamac bijaše zdrobljen dijelom stijene koja se srušila, a Eva, Eva je ležala kraj
njega, sva smrvljena, udarom kamena raznesena, rasječenih slabina i trbuha da se
nije mogla prepoznati. Eva bijaše namjestu mrtva.
 XXXIII

O čemu još pisati? Danima nisam ispalio niti jednoga metka, nisam imao
nimalo hrane, te ništa nisam ni jeo, sjedio sam u svom skloništu. Eva je prebačena
do crkve u bijelom čamcu gospodina Macka, ja sam išao kopnom i stigao do
groba…
Eva je mrtva. Sjećaš li se njene sitne djevojačke glave s kosom kao u opatice?
Došla bi tako tiho, spustila svoje breme i nasmiješila se. Jesi li vidio koliko je
života zračilo iz tog osmijeha? Smiri se, Ezope, na um mi pade jedna čudna
legenda, ima tome četiri ljudska vijeka, iz Iselininog vremena, kad Stamer bijaše
svećenikom.
Neka je djevojka tamnovala u tvrđavi opasanoj bedemima. Voljela je nekog
gospodara. Zašto? Pitaj vjetar i zvijezde, pitaj Boga samoga, Boga života; jer o tom
nitko drugi ništa ne zna. I gospodar joj bijaše i prijatelj i ljubavnik; no vrijeme je
prolazilo, i jednoga dana on spazi neku drugu, i srce svoje njoj pokloni.
Poput mladića volio je on svoju djevojku. Često ju je zvao blagoslovom svojim
i svojom golubicom, vrelo i drhtavo bijaše naručje njeno. Kazao je: Daj mi srce
svoje! I ona mu dade srce svoje. Kazao je: Smijem li te, voljena, nešto zamoliti? I
ona je, opijena, potvrdno odgovorila. Sve mu je ona dala, a on joj ipak nije
zahvalan bio.
Drugu je kao sužanj volio, kao luđak, i prosjak. Zašto? Upitaj prašinu na cesti i
lišće koje s grane pada, upitaj tajnovitoga Boga života; jer nitko drugi o tomu ne
zna. Ništa ona njemu nije dala, ne, ništa mu nije dala, a on joj je ipak zahvalan bio.
Kazala je: Daj mi svoj mir i razum svoj! I on joj je dao sve što ga je ona molila,
žaleći samo što ga nije zamolila da joj dadne i život svoj.
A njegova je djevojka u tvrđavi tamnovala…
Što radiš, djevojko? Zašto sjediš i osmjehuješ se?
Razmišljam o nečemu što se dogodilo prije deset godina. Tad sam ga srela.
I još ga se sjećaš?
Još ga se sjećam.
I vrijeme prođe…
Što to radiš, djevojko? Zašto sjediš i osmjehuješ se?
U rubac vezem njegovo ime.
Čije ime? Zar onoga koji te je utamničio?
Da, njegovo, koga sam srela prije dvadeset godina.
I još ga se sjećaš?
Sjećam ga se kao i prije.
I vrijeme prođe…
Što radiš, uhićenice?
Starim i više ne vidim vesti, zato stružem vapno sa zida. Od vapna mijesim
krčag za njega, kao darak od mene.
O kome to govoriš?
 O mom voljenom, koji me je u tvrđavu utamničio.
Osmjehuješ se što te je zatvorio?
Pomišljam na to što bi on sad kazao. Gle ti to, kazao bi, moja mi je djevojka
poslala mali krčag, trideset je godina prošlo, a ona me nije zaboravila.
I vrijeme prođe…
Što ti je, zatvorenice, sjediš i ništa ne radiš, samo se osmjehuješ?
Starim, smrti se bližim, oči su mi slijepe, sad samo razmišljam.
O čemu? Zar o njemu, koga si srela prije četrdeset godina?
O njemu, koga sam srela kad sam bila mlada. Prije možda četrdeset godina.
A zar ne znaš da je on umro? Blijediš, starice, ne odgovaraš, usta su ti
pobijelila, više ne dišeš…
Eto, to je ta čudna legenda o djevojci iz tvrđave. Stani malo, Ezope, nešto sam
zaboravio: Jednoga je dana ona iz dvorišta začula glas svoga dragana, pala je niče
i zacrvenjela se. Tad joj je bilo četrdeset godina…
Zemlji te predajem, Eva, i u smjernosti pijesak na tvom grobu ljubim. Teška
uspomena, poput ruže crvena, dušu mi prožme čim pomislim na te, kao da se sav
blagoslovu predam, sjetim li se tvoga osmijeha. Sve si davala, i sve si dala, i
nimalo ti nije bilo teško; jer ti si bila dijete samim životom opijeno. A drugi, što
sebično škrtare čak i na svom pogledu, sve misli moje zaokupiti znadu. Zašto?
Upitaj dvanaest mjeseci u godini i lađe na moru, upitaj tajnovitoga Boga srca…
 XXXIV

Jedan čovjek je kazao:

“Ne lovite više? Eno Ezopa sama u šumi, tjera zeca.”
Kazao sam:
“Idite i ulovite ga za mene.”
Nekoliko dana prođe, kad eto ti kod mene gospodina Macka, upale mu oči,
potamnio u licu. Zapitah se: Mogu li ja prezreti ljude, ili ne mogu? Nisam baš u to
siguran.
Gospodin Mack je govorio o odronu, o katastrofi. Bila je to nesreća, žalosna
slučajnost, u tom nimalo nije moja krivica.
Kazao sam:
“Ako je itko po svaku cijenu htio rastaviti Evu od mene, onda je to postigao.
Neka je Bogom proklet!”
Gospodin Mack me sumnjičavo pogleda. Promrmljao je nešto o lijepom
pogrebu, ni na čemu se nije štedjelo.
Sjedio sam i divio se njegovoj velikoj prilagodljivosti.
Nije htio nikakvu nadoknadu za čamac koji je moja lavina smrskala.
“Nemojte tako”, kazao sam, “pa moram Vam platiti za čamac i za vedro
katrana, za četku…”
“Ne, dobri gospodine poručniče”, uzvratio je on, “kako to možete i pomisliti!” I
pogledao me je očima punim mržnje.

Tri tjedna nisam vidio Edvardu. Ili jesam, jednom, sreo sam je u dućanu, ušao
sam kupiti kruh, stajala je za pultom i preturala po gomili odjeće. Samo su ona dva
pomoćnika bila, i ona.
Pozdravio sam glasno, ona je podigla glavu, no nije odgovorila. Sinulo mi je da
pred njom ne mogu tražiti kruh, okrenuo sam se momcima i zatražio sačme i
baruta. Dok se to vagalo, držao sam je na oku.
Siva i odveć okraćala haljina, s pohabanim rupicama za dugmad; ravne su se
grudi snažno nadimale. Kako je samo ljetos porasla! Čelo joj bijaše zamišljeno,
one posebno izvijene obrve stajahu joj na licu kao dvije tajne, svi su joj pokreti
postali zrelijim. Pogledah joj ruke, oni dugi, fini prsti silno me se dojmiše, te
uzdrhtah. I dalje je ona premetala po odjeći.
Stajao sam i poželio da Ezop dotrči do pulta, do nje, da ju prepozna, te da ga ja
smjesta dozovem sebi i zamolim ju da mi oprosti; što bi tad ona odgovorila?
“Izvolite!” kaže pomoćnik.
Platio sam, uzeo svoje pakete i opet pozdravio. Ona podiže glavu, ali ni sad ne
pozdravi. Fino! pomislio sam; možda je ona već baronova zaručnica. I otišao sam
bez kruha.
Kad se nađoh vani, bacih pogled prema prozoru. Nitko nije gledao za mnom.
 XXXV

A onda jedne noći pade snijeg, te postade hladno u mojoj kolibi. Bilo je tu
ognjište, gdje sam kuhao, ali drvo je slabo gorjelo, a i puhalo je kroz zidove, iako
sam ih bio začepio što sam mogao bolje. Jesen je prošla, dani postadoše kratki.
Onaj je prvi snijeg brzo okopnio na suncu, i zemlja je opet bila gola; ali noći bijahu
hladne, i voda se smrzla. I sva je trava uvenula i svi kukci s njom bijahu nestali.
Na ljude se spustio neki tajanstveni mir, mozgali su i šutjeli, oči su im
očekivale zimu. Nikakav se uzvik više nije čuo sa sušila ribe, luka bijaše mirna, sve
je išlo ususret vječitoj noći sjevernoga svjetla, kad sunce spava na dnu mora.
Tupo, prigušeno su odzvanjali udari vesala s nekog usamljenog čamca.
Neka djevojka pristiže veslajući.
“Gdje si to bila, moja djevojko?”
“Nigdje.”
“Nigdje? Čuj, poznata si mi, ljetos sam te sreo.”
Pristala je uz kej, iskrcala se i privezala čamac.
“Bila si pastirica, plela si čarapu, sreo sam te jedne noći.”
Lako joj rumenilo oblije obraze, zbunjeno se ona nasmije.
“Moja planinčice, dođi u moju kolibu da te gledam. Znam ti i ime: Henriette.”
Ali ona šutke prođe kraj mene. Jesen i zima su je zgrabili, već su joj čula
uspavana.
A i sunce je već palo u more.
 XXXVI

I po prvi sam put odjenuo svoju uniformu i zaputio se u Sirilund. Srce mi je

jako tuklo. Sjećao sam se svega iz onog prvog dana kad mi je Edvarda pohrlila i
bacila mi se u zagrljaj, naočigled svih; poslije me je ona mjesecima bacala tamo-
amo, zbog nje mi je kosa osijedjela. Moja vlastita krivica? Da, moja me je zvijezda
pogrešno vodila. Mislio sam: Kako li će se obradovati kad joj se danas bacim pred
noge i kažem joj tajnu svoga srca! Ponudit će mi stolicu, narediti da nam se nalije
vina, i kad prinese čašu ustima da sa mnom ispije, kazat će: Gospodine poručniče,
zahvaljujem se za trenutke koje smo proveli zajedno, nikad ih neću zaboraviti! A
kad se obradujem i malo ponadam, ona će se pretvarati da pije i spustiti čašu
netaknutu. I neće od mene ni kriti da se samo pretvara da pije, ona će mi sama to
pokazati. Takva je ona.
Dobro, uskoro će kucnuti zadnji čas!
I dok sam se spuštao putom, mislio sam dalje: Moja će uniforma ostaviti
dojam na nju, gajtani su na njoj novi i lijepi, sablja će zveckati po podu. Nervozna
me radost obuze, te šaptah samom sebi: Tko zna što se još može dogoditi!
Podignuo sam glavu i razmahnuo rukom. Nikakve poniznosti više, do časti drži!
Svejedno mi je kako će to ići, no udvarati se više nipošto neću. Oprostite što Vas
ne prosim, ljepotice…
Gospodin Mack me je sreo u dvorištu, još više upalih očiju, još tamniji u licu.
“Putujete? Stvarno? Pa da, i nije Vam bilo baš ugodno u zadnje vrijeme; što?
Koliba Vam je izgorjela.” I gospodin Mack se osmjehnu.
Odjednom bijaše kao da ispred sebe vidim najrazumnijeg čovjeka na svijetu.
“Uđite, gospodine poručnice, Edvarda je unutra. Da, zbogom, zbogom. Valjda
ćemo se vidjeti na keju, kad brod krene.” Te se udalji pognute glave, zamišljen,
zviždućući.
Edvarda je sjedila u dnevnoj sobi, čitala je. Kad sam stupio unutra, časak se
ona začudi mojoj uniformi, gledala me je nakošene glave, kao kakva ptica, čak se i
zacrvenjela. Otvorila je usta.
“Došao sam da se oprostim”, najzad izustih.
Ona se odjednom podiže, i vidjeh da su moje riječi na nju djelovale.
“Glahne, putujete? Sad?”
“Čim brod stigne.” Uhvatim ju za ruku, za obje ruke, neki besmislen ushit
ovlada mnome, uskliknem: “Edvarda!” i zabuljim se u nju.
I istog je trena ona hladna, hladna i prkosna. Sve mi se u njoj suprotstavi, ona
se uspravi. Našao sam se kao prosjak pred njom, pustio sam joj ruke i dozvolio da
se udalji. Sjećam se da sam tad stajao i mehanički, više puta, ponovio: Edvarda!
Edvarda!, a da o tome nisam ni razmišljao, a kad je ona upitala: “Da? Što hoćete
kazati?”, ništa joj nisam odgovorio.
“Zamisli, već putujete!” ponovi ona. “A tko će doći sljedeće godine?”
“Netko drugi”, odgovorih. “Valjda će se koliba opet sagraditi.”
 Nasta tajac. Ona se opet prihvati svoje knjige.
“Žao mi je što moj otac nije tu”, kazala je. “Ali, pozdravit ću ga od Vas.”
Na to nisam odgovorio. Prišao sam, još jednom je uzeo za ruku i kazao:
“Pa, zbogom, Edvarda.”
“Zbogom”, uzvrati ona.
Otvorio sam vrata i napravio se da sam otišao. Već je ona sjedila s knjigom u
ruci, i čitala, zaista je čitala i listala. Ništa, moj oproštaj na nju nimalo nije
djelovao.
Nakašljah se.
Ona se okrenu i iznenađena kaza:
“Zar niste otišli? Mislila sam da ste otišli.”
Sami Bog zna, ali njeno iznenađenje bijaše preveliko, nije baš bila na oprezu,
te je pretjerala u svojoj iznenađenosti, tako da sam pomislio da je ona ipak cijelo
vrijeme znala da stojim iza nje.
“Sad ću ići”, kazao sam.
Tad ona ustade i priđe mi.
“Htjela bih imati neku uspomenu od Vas, kad već putujete”, kazala je. “Mislila
sam Vas zamoliti za nešto, ali to je možda previše… Hoćete mi dati Ezopa?”
I ne razmišljajući odgovorih potvrdno.
“Dođite onda sutra s njim”, kazala je.
Otišao sam.
Pogledao sam u prozor. Na njemu nikoga.
Sve bijaše gotovo…

Zadnja noć u kolibi. Mozgao sam, brojao sate; kad je svanulo, pripremio sam si
zadnji put jelo. Bio je hladan dan.
Zašto li me je zamolila da joj sâm dovedem psa? Da porazgovara sa mnom, da
mi na rastanku kaže nešto važno? Nisam više imao što očekivati. I kako će ona
postupati s Ezopom? Ezope, Ezope, ona će te mučiti! Zbog mene će te bičevati,
možda i maziti, ali će te sigurno u svako doba bičevati i sasvim uništiti…
Dozvao sam Ezopa sebi, potapšao ga, prislonio glavu uz njegovu i dohvatio
svoju pušku. Odmah on stade mahati repom od radosti vjerujući da ćemo u lov.
Opet sam prislonio glavu uz Ezopovu, cijev puške naslonio na njegov potiljak i
povukao obarač.
Unajmio sam nekog čovjeka da odnese Ezopov leš Edvardi.
 XXXVII

Tijekom popodneva poštanski brod je trebao krenuti.

Zaputio sam se do keja, moje su stvari već bile na brodu. Gospodin Mack mi je
stisnuo ruku i hrabrio me lijepim, ugodnim vremenom, ni on sâm ne bi imao ništa
protiv putovati po takvom vremenu. Doktor je pristizao, Edvarda za njim; osjetih
kako mi koljena zaklecaše.
“Htjeli smo vidjeti jeste li se lijepo ukrcali”, kazao je doktor.
Zahvalio sam se.
Edvarda me pogleda ravno u oči i kaza:
“Moram Vam se zahvaliti za Vašeg psa.” Stisnula je usta, usne bijahu blijede.
Opet me je svečano, s velikim poštovanjem oslovila.
“Kad ide brod?” upita doktor nekog čovjeka.
“Za pola sata.”
Ja ništa nisam kazao.
Edvarda, uzbuđena, nije mogla mirno stajati, okretala se na sve strane.
“Doktore, zar nećemo kući?” zapita ona. “Uradila sam svoj zadatak.”
“Vi ste izvršili Vaš zadatak”, dočeka doktor.
Ona se ponižena nasmija na to njegovo vječito ispravljanje i uzvrati:
“A zar nisam i ja otprilike tako kazala?”
“Ne”, odgovori on kratko i jasno.
Pogledah ga. Taj je mali čovjek stajao hladan i nepokolebljiv; bijaše on sačinio
plan koga se do kraja držao. A ako ipak izgubi? Svejedno, on to ne bi pokazao,
nikad se to na njegovom licu ne bi vidjelo.
Smrkavalo se.
“Onda, zbogom”, kazao sam, “i hvala za svaki dan koji sam proveo s vama.”
Edvarda me nijemo pogleda. Zatim okrenu glavu i pogleda prema brodu.
Popeo sam se na brod. Još je Edvarda stajala na keju. Kad sam se ukrcao,
doktor doviknu zbogom. Gledao sam prema kopnu, Edvarda se u isti čas okrenula
i s keja zaputila kući, brzim korakom, ostavila je doktora daleko iza sebe. To bijaše
zadnje što vidjeh od nje.
Srce mi prože val sjete…
Parobrod krenu; još sam vidio tablu gospodina Macka s natpisom: Stovarište
soli i praznih bačava; ali ubrzo se i to izbrisa. Pojaviše se mjesec i zvijezde, uokolo
se uzdigoše planine, spazih beskrajne šume. Tamo je mlin, a tamo, tamo bijaše
moja koliba, koja je izgorjela; na zgarištu još stoji, usamljena, ona visoka, siva
stijena. Iselin, Eva…
Noć polarnoga svjetla razastire se po planinama i dolinama.
 XXXVIII

Sve sam to napisao da bih prikratio vrijeme. A bijaše mi i zadovoljstvo

prisjetiti se onog ljeta na sjeveru, kad sam toliko puta brojao sate, a vrijeme je
ipak letjelo. Sve se promijenilo, sad dani više neće da prođu.
Još ja imam mnogo vedrih trenutaka, ali vrijeme mirno stoji, i nikako mi nije
jasno da ono može tako mirno stajati. Ja sam otpušteno vojno lice, slobodan kao
knez, sve je dobro, družim se s ljudima, vozim u kočiji; katkada sklopim jedno oko
i kažiprstom pišem po nebu, poškakljim mjesec ispod brade, i učini mi se da se on
nasmije, grohotom se smije od smiješne radosti što ga netko škaklji ispod brade.
Sve se osmjehuje. Otvorim bocu uz prasak čepa i pozovem vesele ljude.
Što se Edvarde tiče, na nju ne mislim. A zašto je i ne bih sasvim zaboravio
nakon toliko vremena? Ja sam častan čovjek. I ako me tkogod upita žalim li zbog
nečega, smjesta odgovorim odrično, ne, ne, ni zbog čega ja ne žalim…
Cora leži i gleda u me, sat na kaminu tiktaka, pod mojim otvorenim prozorima
bruji gradska vreva. Netko pokuca na vrata, poštar mi pruži pismo. Na pismu je
kruna. Znadem od koga je, odmah mi bude jasno, ili sam to možda sanjao jedne
besane noći? Ali u pismu nema ničega napisanog, u njemu su samo dva zelena
ptičja pera.
Neki ledeni strah me prožme, ohladim se. Dva zelena ptičja pera! kažem sebi.
Pa što, to me se nimalo ne tiče! Ali zašto mi je hladno? Pa da, s prozora puše,
prokleti propuh.
Odem do prozora i zatvorim ih.
Sad su tu ta dva ptičja pera, mislim ja nadalje, čini mi se da bi mi trebala biti
poznata, podsjećaju me na malu šalu gore na sjeveru, na jedan mali doživljaj
među mnogim drugim; bilo je zadovoljstvo opet vidjeti ta dva pera. I odjednom
mi se učini da vidim lice i čujem glas, koji kaže: Izvolite, gospodine poručniče, tu
su Vaša ptičja pera!
Vaša ptičja pera…
Cora, mirno lezi, čuješ li, ubit ću te ako se pomakneš! Vani je toplo, neizdrživa
vrućina; na što li sam mislio kad sam zatvorio prozore! Rastvori prozore, rastvori
sva vrata, ovamo, veseli ljudi, uđite! Hej, tekliću, učini nešto za mene…
I dan prolazi, ali vrijeme mirno stoji.

Ovo sam napisao samo radi svog zadovoljstva i zabave, i zabavljao sam se
najbolje što sam znao. Ni zbog čega ja ne žalim, samo čeznem otići odavde, ne
znam ni gdje, samo da je daleko, možda u Afriku, u Indiju; jer ja šumama i samoći
pripadam.
GLAHNOVA SMRT
Zabilješka iz 1861.
 I

Obitelj Glahn može koliko god hoće oglašavati po novinama i tragati za

nestalim poručnikom Thomasom Glahnom; ali on se više nikada neće vratiti, jer je
mrtav, a ja čak znam i kako je umro.
Iako to izrijekom kažem, nimalo me ipak ne čudi da njegova obitelj nastavlja
sa svojom potragom; jer Thomas Glahn je po mnogo čemu bio neobičan, a i
cijenjen čovjek. To priznam, da bih pokazao svoju pravičnost, iako je Glahn još
uvijek moj neprijatelj i uspomena na njega u meni izaziva mržnju. Izgledao je
sjajno, bio je pun života, posve zavodljive prirode. Kad bi koga pogledao svojim
vrelim životinjskim pogledom, taj bi dobro osjetio njegovu moć, kao što sam je
čak i ja osjetio. Kažu da je neka dama o njemu kazala: Kad me on pogleda, izgubim
se; u njegovom pogledu osjetim neki pokret, kao da me dodiruje.
Ali Thomas Glahn je imao i svoje mane, i ne namjeravam ih kriti, kao što ne
krijem da ga mrzim. Kadikad je znao biti tako luckast, kao kakvo dijete, toliko
prostodušan je on bio, a možda je stoga toliko i opčinjavao frajle, Bog zna. Znao je
lupetati sa ženama i smijati se njihovim besmislicama, što je na njih ostavljalo
dojam. Za nekog vrlo snažnog čovjeka u gradu kazao je da izgleda kao da hoda sa
svinjom u hlačama, i toj se duhovitosti sâm smijao, iako bih se ja zbog nje sramio.
A jednom, kasnije, kad smo zajedno stanovali, on je svoju suludost otvoreno
pokazao: jednog jutra ušla je moja gazdarica do mene i upitala što želim za
doručak, i u brzini sam odgovorio: jedan jaje i jedno krišku kruha. U mojoj se sobi
tad zatekao Thomas Glahn – stanovao je u mansardi iznad mene, odmah pod
krovom – i stao se djetinjasto smijati i veseliti toj mojoj maloj omašci u govoru.
Jedan jaje i jedno krišku kruha! neprestano je ponavljao, i nije prestao sve dok ga
nisam začuđeno pogledao.
Možda se kasnije prisjetim i nekih drugih njegovih smiješnih postupaka,
svakako bih htio pisati i o njima, nimalo ga ne štedeći, kao što otvoreno kažem da
je on moj neprijatelj. A zašto bih bio plemenita srca? Ali, moram priznati da se on
gluparao samo kad je bio pripit, i u oba gore navedena slučaja bio je krajnje pijan.
Ali, biti pijan, zar to nije samo po sebi velika mana?
Kad sam ga sreo ujesen 1859. bijaše on čovjek od trideset i dvije godine,
obojica smo zapravo bili istih godina. Tad je on nosio bradu i lovačke vunene
košulje, bijahu one pretjerano izrezane, usto bi se dogodilo da on ne zakopča
gornje dugme. U početku mi se činilo da mu je vrat neobično lijep, ali domalo me
je on učinio svojim smrtnim neprijateljem, tako da otad nisam mislio da mu je
vrat ljepši od mog, iako ja svoj nisam toliko izlagao. Prvi sam ga put sreo u
riječnom čamcu, bio sam se zaputio na isto mjesto kao i on, u lovište, i odmah
smo odlučili kopnom krenuti zajedno, volovskim kolima, kad više vlak nismo
mogli koristiti. Namjerno izbjegavam imenovati mjesto kamo smo putovali, kako
nikoga ne bih naveo na trag; no obitelj Glahn može slobodno prestati oglasom
tražiti svoga rođaka; jer je on umro upravo u tom mjestu u koje smo doputovali, i
koje ja ne želim imenovati.
Inače sam za Thomasa Glahna čuo prije no što sam ga sreo, njegovo mi ime
nije bilo nepoznato. Čuo sam da je bio u vezi s nekom mladom sjevernjakinjom iz
dobrostojeće kuće, i da ju je na neki način osramotio, te da je ona s njim
prekinula. U svom se glupom prkosu zakleo da će se osvetiti na samom sebi, i
dama mu je mirno dopustila da ispuni svoju želju, to se nje nije ticalo. I otad je
ime Thomasa Glahna zaista postalo poznato, on se raspojasao, poludio, pio je,
pravio skandal za skandalom i napustio vojnu službu. Bio je to zbilja čudan način
osvete zbog dobijene košare!
Čula se i još jedna priča o njegovom odnosu s tom mladom damom: da on nju
uopće nije osramotio, nego da su mu njezini pokazali vrata, čemu je i ona sama
pripomogla, nakon što ju je neki švedski grof, čije ime ne želim spomenuti,
zaprosio. Ali u tu se priču ja manje pouzdajem i onu prvu držim istinitijom, kao
što kažem da ipak mrzim Thomasa Glahna i vjerujem da je on u stanju učiniti
najgore. No, kako bilo, nikad on sâm o toj vezi s tom dobrostojećom damom nije
govorio, niti sam ga ja o tom pitao. Što me se to tiče?
Dok smo sjedili u čamcu ne sjećam se da smo govorili i o čem drugom osim o
onom seocu u koje smo se bili zaputili, i gdje nijedan od nas nije bio ranije.
“Tamo bi trebao biti nekakav hotel”, kazao je Glahn i potražio na karti. “Ako
nam se posreći, mogli bismo se smjestiti tamo: Gazdarica je neka stara engleska
halfbreed, kako su mi kazali. Poglavica živi u susjednom selu, kažu da ima mnogo
žena, nekima je tek deset godina.”
Elem, nisam znao da poglavica ima mnogo žena, i ima li hotel u tom mjestu,
zato nisam ništa ni kazao; ali se Glahn smješkao, i smatrao sam da mu osmijeh
lijepo stoji.
Zaboravio sam uostalom kazati da se on nikako nije mogao smatrati
savršenim muškarcem, iako je tako sjajno izgledao; sâm je pričao da na lijevom
stopalu ima neku staru ranu od metka, i da ga ona pri svakoj promjeni vremena
boli.
 II

Tjedan kasnije bili smo smješteni u velikoj kolibi, koja se vodila pod imenom
hotel, kod stare engleske halfbreed. Ah, koji hotel! Zidovi bijahu od ilovače i malo
drveta, i to drveta koje su rastočili bijeli mravi, miljeli su uokolo na sve strane.
Smjestio sam se u prostoriji pokraj dnevne sobe sa zelenim prozorom okrenutim
ulici, s jednim jedinim oknom, koje nije bilo baš čisto, a Glahn je izabrao tijesnu
rupu iznad mene, u potkrovlju, gdje je i on imao jedno okno prema ulici, no tamo
bijaše mnogo tamnije i lošije za stanovanje. Kod njega je sunce peklo na slamnati
krov stvarajući u njegovoj sobi, i dan i noć, skoro nesnosnu vrućinu, usto su do
njega vodile nekakve jadne ljestve s četiri prečke, ni nalik stepenicama. A što sam
mogao učiniti? Pustio sam Glahna da odabere, kazao sam:
“Tu su dvije sobe, jedna dolje i jedna gore, birajte!”
I Glahn je pogledao te dvije sobe i izabrao onu gornju, možda da bi meni
ugodio; a zar sam mu za to trebao biti zahvalan? Ta ništa mu ne dugujem.
U vrijeme najveće žege nismo išli u lov, mirovali smo u kolibi, jer je vrelina
zaista bila nesnosna. Oko kreveta smo noću stavljali mrežu zbog insekata; ali bi se
ipak dogodilo da slijepi miševi, nijemi i bijesni, nalete na naše mreže i da ih
pokidaju; to se Glahnu događalo vrlo često, jer je zbog vrućine krovno okno
morao držati stalno otvorenim, no meni se to nije događalo. Danju smo ležali na
rogožini ispred naše kolibe, pušili smo i promatrali život kraj drugih koliba.
Domoroci bijahu tamnoputi i debelih usana, svi s prstenom u ušima i zgaslim,
smeđim očima; bijahu skoro goli, samo s trakom pamučne tkanine ili spletenim
lišćem oko struka, a žene su usto nosile kratku pamučnu suknju da bi se pokrile.
Sva su djeca, i dan i noć, bila potpuno gola sa zbilja velikim, izbačenim trbusima
koji su se, uljem premazani, presijavali.
“Žene su predebele”, kazao je Glahn.
I ja sam smatrao da su žene predebele, i možda sam baš ja, a ne Glahn, prvi to
pomislio; ali mu nisam htio proturječiti i rado sam mu prepustio čast da u tom
bude prvi. Uostalom, nisu sve žene bile odvratne, iako su im lica bila debela, a i
zaudarala su; u selu sam sreo jednu djevojku, mladu polutamulku duge kose i
snježnobijelih zuba, ona bijaše najljepša od svih. Naletio sam na nju jedne večeri
na rubu rižina polja, ležala je potrbuške u visokoj travi i praćakala se podignutim
nogama. Htjela je sa mnom razgovarati, i razgovarali smo, sve dok sam ja to htio,
bijaše skoro jutro kad smo se rastali, i tad ona nije otišla ravno kući, nego se
načinila kao da je noć provela u susjednom selu. Te je večeri Glahn sjedio pred
jednom kolibicom, usred sela, skupa s dvjema mladim djevojkama, bijahu one
veoma mlade, možda ne starije od deset godina; s njima je on sjedio i gluparao se
i pio rižino pivo, no to je njegov ukus.
Dva dana kasnije pošli smo u lov. Prošli smo pored nasada čajevca, rižinih
polja i livada, ostavili smo selo iza sebe i išli u smjeru rijeke, ušli smo u šumu s
čudnim, nepoznatim drvećem, bambusom, mangom, tamarindom, tikom, bilo je tu
i slanog drveća, kao i uljanog i gumina drveta, da, Bog sami zna kakvog sve drveća
tu nije bilo, nijedan se od nas u to nije baš mnogo razumijevao. Ali rijeka se
nikako nije mogla pohvaliti vodom, i ostajala je ona tako plitkom sve do vremena
velikih kiša. Lovili smo divlje golubove i kokoši, a vidjeli smo i dvije pantere
tijekom popodneva; a i papagaji su prolijetali ponad naših glava. Glahn je gađao
strašno sigurno, nikad on nije promašio; no bilo je to i zbog puške koja bijaše
bolja od moje, s tim što sam i ja gađao sigurno i mnogo puta pogodio. Nikad se ja
time nisam razmetao, ali Glahn je često znao kazati: ovoj ću sprašiti pod rep, ovu
ću počešati po glavi; to bi kazao prije nego što bi povukao obarač, i kad bi ptica
pala, pokazalo bi se da ju je pogodio baš u rep ili u glavu. Kad smo naletjeli na one
dvije pantere, Glahn je i njih htio napasti svojom sačmaricom, ali ja sam ga
odvratio od toga, jer već se smrkavalo, a nije nam bilo preostalo više od dvije
patrone. On se i time hvalio, kako se pokazao hrabrim htijući pucati sačmaricom
na pantere.
“Krivo mi je što ipak nisam pucao”, kazao mi je. “Zašto ste Vi tako vraški
oprezni? Hoćete dugo da živite?”
“Veseli me što me smatrate razumnijim od sebe”, uzvratio sam.
“Nećemo valjda zbog sitnice postati neprijatelji”, kazao je on.
Bile su to njegove riječi, ne moje; da je htio postati mi neprijateljem, ne bih
imao ništa protiv. Počeo sam osjećati zlovolju prema njemu zbog njegova
nepromišljena ponašanja i njegove zavodničke naravi. Večer prije bio sam sa
svojom prijateljicom Maggie, Tamulkom, i oboje bijasmo dobro raspoloženi.
Glahn sjedi pred kolibom, pozdravi nas, i smješka se dok prolazimo kraj njega; no
Maggie ga je tad prvi put vidjela i, znatiželjna, upita me o njemu. I toliki je on
ostavio dojam na nju da smo, kad smo se razilazili, otišli svatko na svoju stranu,
ona me nije htjela otpratiti kući.
Kad sam mu kasnije o tome kazao, Glahn htjede prijeći preko toga, kao da je to
nešto sasvim beznačajno. Ali ja nisam mogao prijeći preko toga. Jer nije se on
meni, kad smo prolazili pokraj kolibe, ni smješkao ni smijao, nego Maggie.
“Što ono ona žvače?” upitao me je.
“Ne znam”, odgovorio sam, “žvače, valjda zato i ima zube.”
Nije to za mene bila nikakva novost, davno sam i sâm primijetio da Maggie
stalno nešto žvače. No nije ona žvakala betel, jer zubi joj bijahu sasvim bijeli, njoj
je jednostavno bio običaj žvakati, i to bilo što, novčić, komadić papira, ptičje pero,
sve je ona žvakala, kao da je u tome uživala. No ni u kom je slučaju zbog toga nije
trebalo omalovažavati, pa ona je usprkos tome ipak bila najljepša djevojka u selu;
ali Glahn mi je zavidio, u tome bijaše cijela stvar.
Uostalom, večer poslije opet sam bio u prijateljstvu s Maggie, i Glahn nam ne
bijaše ni nakraj pameti.
 III

Tjedan dana je prošlo, svaki dan smo išli u lov i mnogo divljači ulovili. Jednog
jutra, baš kad smo ušli u šumu, Glahn me uhvati za ruku i prišapnu: Stani! U isti
čas prisloni on pušku uz obraz i opali. Bijaše mladunče leoparda to u što je pucao.
Mogao sam i ja tad pucati, ali je Glahn tu čast htio zadržati za sebe i pucao je prvi.
Kako li će se tek sad busati! pomislio sam. Primaknemo se mrtvoj životinji, jer
bijaše mrtva, s posve raznesenom lijevom stranom, i metkom u leđima.
Ne volim kad me hvataju za ruku, zato sam kazao:
“Mogao sam i ja pucati.”
Glahn me pogleda.
Kažem opet:
“Možda ne vjerujete da sam i ja mogao pucati?”
Glahn ni tad ne odgovori. Umjesto toga još se on jednom pokaže djetinjastim i
u mrtvog leoparda ispali još jedan hitac, ovaj put kroz glavu. Pogledam ga
zabezeknut.
“Tako”, on će, te objasni: “čast mi ne dopušta leoparda ustrijeliti sa strane.”
Taj običan pogodak, dakle, bijaše premalen za njegovu taštinu, uvijek je on u
svemu htio biti prvi. Kako je bio smiješan! No, što me se tiče, ja ga ne bih odao.
Uvečer, kad smo se vratili u selo s onim mrtvim leopardom, mnogo se
domorodaca okupilo da ga vidi. Glahn se ipak s tim nije toliko hvalisao, samo je
kazao kako smo ga ubili jutros. I Maggie je bila prisutna.
“Tko ga je pogodio?” upitala je.
“Valjda i sama vidiš dvije rane, ubili smo ga jutros, kad smo izišli.” Te on
okrenu životinju i pokaza joj one dvije rane, i onu sa strane i onu na glavi. “Ovdje
je pogodio moj metak”, kazao je pokazavši na ranu sa strane, jer je on u svojoj
smiješnosti htio meni prepustiti pogodak u glavu. Nije mi se dalo ispravljati ga i
objašnjavati, te ništa nisam kazao. Potom je Glahn domoroce častio rižinim
pivom, i mnogo se on tad istrošio na sve one kojima bijaše do pića.
“Obojica su ga pogodili”, kaza Maggie za sebe, cijelo vrijeme gledajući u
Glahna.
Povukoh je ustranu i kazah:
“Zašto cijelo vrijeme gledaš samo u njega? Zar i ja nisam kraj tebe?”
“Jesi”, odgovorila je. “I čuj: doći ću večeras.”
Sutradan je Glahn dobio pismo. Ekspresno mu je ono uručeno s postaje na
rijeci, a išlo je zaobilaznim putem dugim stotinu osamdeset milja. Pismo bijaše
pisano ženskom rukom, te sam u sebi pomislio da je možda od njegove bivše
prijateljice, one dobrostojeće dame. Glahn se nervozno smijao dok ga je čitao, i
tekliću, koji je pismo donio, dade i lijepu napojnicu. Ali nije to potrajalo dugo,
ubrzo on zašuti i smrknu se ne radeći ništa drugo doli zureći ravno ispred sebe.
Uvečer se napio s jednim domorocem, starim patuljkom, i njegovim sinom, i mene
je zagrlio htijući svakako da i ja s njima pijem.
 “Tako ste ljubazni večeras”, kazao sam.
Na to se on vrlo glasno nasmijao i uzvratio:
“Nas smo dvojica usred Indije i ubijamo divljač, ha? Zar to nije užasno
komično? I zato nazdravimo svim carstvima i zemljama svijeta, nazdravimo i svim
lijepim ženama, i udanim i neudanim, i onima koje su daleko i ovima koje su blizu.
Ho-hol Zamislite muškarca, i ženu koja ga prosi, udanu ženu!”
“Groficu!” dobacio sam zajedljivo. Kazao sam to vrlo zlobno, i to ga zaboli, i to
toliko da je zacvilio kao pas. Zatim se odjednom namrštio i stao treptati očima
mozgajući da nije previše kazao, načinivši se tako svečanim s tom svojom sitnom
tajnom. Ali uto do naše kolibe dotrča nekoliko djece uzvikujući i vrišteći: “Tigrovi,
o-hoj, tigrovi!” Neko je dijete tigar zgrabio skoro kod samog naselja, u šipražju
između sela i rijeke.
Glahnu, pijanom i duševno rastrojenom, bijaše to dovoljno, dohvatio je svoju
pušku i smjesta potrčao prema gustišu; čak ni šešir nije stavio na glavu. Ali zašto
je uzeo lovačku pušku, a ne sačmaricu, ako je zaista toliko hrabar? Morao je
zagaziti u rijeku, što i nije bilo baš bezopasno, iako je rijeka bila skoro presušila
neposredno prije velikih kiša; domalo sam čuo dva pucnja, a odmah potom i treći.
Tri metka za jednu životinju! pomislio sam; lav bi posrnuo od dva metka, a ovo je
ipak samo tigar! Ali čak ni ta tri metka nisu bila od koristi, dijete ipak bijaše
rastrgnuto i napola pojedeno kad je Glahn stigao; da nije bio toliko pijan, ne bi ga
ni pokušao spasiti.
Noć je proveo u terevenci u kućici do naše, skupa s nekom udovicom i njene
dvije kćeri, sami Bog zna s kojom od njih.
Dva dana Glahn se niti jednoga trena nije trijeznio, a uza se je imao i cijelo
društvo koje je s njim pilo. Uzalud me je poticao da se i ja priključim pijanci, nije
više pazio što govori, prigovorio mi je da sam ljubomoran na njega.
“Vaša ljubomora Vas zaslijepljuje”, kazao je.
Moja ljubomora! Ja ljubomoran na njega!
“Znate što”, kazao sam, “ja ljubomoran, na Vas! A zbog čega bih to bio
ljubomoran na Vas?”
“U redu, onda niste ljubomorni na mene”, uzvratio je. “Uostalom, večeras sam
pozdravio Maggie, žvakala je kao i obično.”
Progutao sam odgovor i otišao.
 IV

Opet smo počeli ići u lov. Glahn je osjećao da bijaše nepravedan prema meni
te je molio da mu oprostim.
“Uostalom, puna mi je kapa svega”, kazao je, “najbolje bi bilo da jednog dana
pogrešno naciljate i pogodite me u glavu.”
S takvim se on mislima bavio, da bih ga trebao pogoditi u glavu. A možda je to
opet zbog onog grofičinog pisma koje je tinjalo u njemu i proganjalo ga, te sam
odgovorio:
“Kako tko prostre, onako će i spavati.”
Svakim je danom postajao šutljiviji i smrknutiji, nije više pio niti je što
govorio; obrazi mu bijahu upali.
Jednog dana iznenada začuh razgovor i smijeh pod mojim prozorom, pogledah
van, kad ono Glahn, opet vedra lica, u živom razgovoru s Maggie. Opet koristi svu
svoju vještinu opčinjavanja. Mora da je Maggie upravo bila došla od kuće, i Glahn
ju je spazio. Nimalo se oni nisu ustručavali naći se, i to baš ispod mog prozora.
Osjetih drhtaj u svim svojim udovima, i zapeh okidač na svojoj pušci, ali ga
ponovo spustih. Izišao sam van i uhvatio Maggie za ruku, te smo šuteći krenuli iz
sela. Glahn se smjesta izgubio u kolibi.
“Zašto opet govoriš s njim?” upitah Maggie.
Ona ne odgovori.
Bijah nasmrt očajan, srce mi je tuklo tako jako da sam jedva disao. Nikad
nisam vidio Maggie tako lijepu kao tad, nikad nisam vidio tako lijepu ni neku
posve bijelu djevojku, i zato zaboravih da je ona Tamulka, zapravo zbog nje
zaboravih sve. “Odgovori mi”, kazao sam, “zašto govoriš s njim?”
“On mi se više sviđa”, odgovori ona.
“On ti se više sviđa od mene?”
“Da.”
Tako dakle, on joj se više sviđa, iako sam se ja po svemu mogao mjeriti s njim!
Zar nisam uvijek bio ljubazan prema njoj i davao joj novaca i darova? A što je on
učinio?
“On ti se ruga, kaže da stalno žvačeš”, kazao sam.
Nije me shvatila, te sam joj pokušao objasniti, kazao sam da ona ima običaj
uvijek nešto staviti u usta i to žvakati, i da joj se Glahn zbog toga ruga. To na nju
ostavi dublji dojam od svega što sam kazao.
“Čuj, Maggie”, nastavio sam, “bit ćeš moja, zauvijek; zar to ne želiš? O tom sam
razmišljao, poći ćeš sa mnom kad krenem odavde, želim se tobom oženiti, čuješ li,
otputovat ćemo u moju zemlju i tamo živjeti. Valjda to želiš?”
I to na nju ostavi dubok dojam, Maggie živnu i raspriča se sa mnom dok smo
šetali. Samo jednom spomenu Glahna, upitala je:
“Hoće li i Glahn poći s nama kad mi krenemo?”
“Ne”, odgovorio sam, “neće. To te žalosti?”
 “Ne, ne”, brzo ona uzvrati, “to me veseli.”
O njemu više nije govorila, te sam se smirio. Maggie je sa mnom pošla i kući,
kad sam je zamolio.
A kad me je nekoliko sati kasnije napustila, uspeo sam se uz ljestve do
Glahnove sobe i pokucao na tanka tršćana vrata. On bijaše kod kuće. Kazao sam:
“Došao sam da Vam kažem da sutra možda ne bismo trebali ići u lov.”
“A zašto ne?” upita Glahn.
“Jer nisam siguran da neću pogrešno ciljati i pogoditi Vas u glavu.”
Glahn ništa na to nije rekao, te sam opet sišao. Nakon te opomene valjda se
sutra neće usuditi poći u lov; ali zašto je domamio Maggie pod moj prozor i s
njom glasno blebetao? Zašto se nije vratio kući, ako ga je pismo zbilja pozivalo da
se vrati? Umjesto toga, često je on lutao, stiskao zube i uzvikivao: “Nikad! Nikad!
Radije da me raskomadaju!”
Ali sutradan, noć nakon one moje opomene, ipak je on stajao ispred mog
kreveta i dozivao:
“Diž’ se, diž’ se, druškane! Prekrasno je vrijeme, moramo u lov. Uostalom,
glupo je ono što ste sinoć kazali.”
Nije moglo biti više od četiri sata, no ja sam odmah ustao i bio spreman poći s
njim; a zašto i ne, kad on ipak ne mari za moju opomenu. Prije nego što sam
izišao, napunio sam pušku, i to pred njim, da se uvjeri. A ni vrijeme ne bijaše
prekrasno, kako je on kazao, naprotiv, padala je kiša, te mi se on time još više
rugao; ali pravio sam se nevješt i šutke krenuo.
Cijelog smo dana tumarali šumama, svaki sa svojim mislima. Ništa nismo
ulovili, propuštali smo jednu divljač za drugom, jer misli nam bijahu na drugom
mjestu. Pred podne se Glahn stade kretati malo ispred mene, kao da mi je htio
pružiti što bolju priliku da uradim s njim što god hoću; išao je baš ispred moje
cijevi, no i to sam ruganje podnio. Uvečer smo se vratili kući, a da se ništa nije
dogodilo. Pomislio sam: Možda će on sad biti na oprezu i ostaviti Maggie na miru!
“Ovo mi je bio najduži dan u životu”, kazao je Glahn te večeri kad smo stajali
pred kolibom.
I ništa više tad među nama nije kazano.
Idućih dana on bijaše u svom najmračnijem raspoloženju, po svoj prilici sve
zbog onog istog pisma. “Ne mogu više, ne, ne mogu više!” katkada bi govorio
noću; glas mu je odzvanjao cijelom kolibom. Njegova je zlovolja išla dotle da čak
nije odgovarao ni na najljubaznija pitanja naše gazdarice, a i stenjao je dok bi
spavao. Mnogo on ima na savjesti! mislio sam; ali zašto, zaboga, ne otputuje kući?
Sigurno mu to nije dozvoljavala njegova oholost, on nije htio biti onaj koji se
vratio, kad je već jednom bio odbijen.
S Maggie sam se viđao svake večeri, i Glahn joj se više nije obraćao. Zapazio
sam da je prestala žvakati, uopće više nije žvakala, te sam, obradovan, pomislio:
više ne žvače, to je jedan nedostatak manje, i jedan razlog više da je volim! Jednog
dana upita ona za Glahna, pitala je vrlo oprezno. Da nešto s njim nije u redu? Da
nije otputovao?
“Ako nije umro ili otputovao”, odgovorio sam, “pretpostavljam da leži kod
kuće. No, baš me briga za njega. S njim se više ne može izdržati.”
Ali kad smo stigli do kolibe, ugledasmo Glahna, ležao je na svojoj hasuri, s
rukama pod glavom, i zurio u nebo.
“Uostalom, eno ga onamo leži”, kazao sam.
Maggie mu smjesta priđe, prije no što sam to mogao spriječiti, i obrati mu se
veselim glasom.
“Gle, više ne žvačem! Ni pero, ni novčić, ni papirić, ništa, ništa više ne žvačem.”
Glahn je i nadalje mirno ležao, jedva da ju je i pogledao, a Maggie i ja smo
otišli. Kad sam joj spočitnuo da je prekršila svoje obećanje ponovno se obrativši
Glahnu, uzvratila je da ga je htjela samo ukoriti.
“Da, to je dobro, ukori ga”, kazao sam, “a jesi li onda zbog njega prestala i
žvakati?”
Nije odgovorila. Što, zar neće odgovoriti?
“Reci, čuješ li, je li to zbog njega?”
“Ne, ne”, uzvratila je, “to je zbog tebe.”
U nešto drugo i nisam mogao povjerovati. Zašto bi ona nešto učinila zbog
Glahna?
Maggie mi je obećala doći navečer, i došla je.
 V

Došla je u deset sati, čuo sam joj glas pred kolibom, govorila je s nekim
djetetom koga je vodila za ruku. Zašto nije ušla, i zašto je povela dijete?
Promatram je i predosjetim da tim glasnim obraćanjem djetetu daje neki signal, a
zapazim i da je oči usmjerila prema potkrovlju, u Glahnov prozor. Da joj on nije
kimnuo, ili mahnuo s prozora, kad ju je čuo? U svakom slučaju znao sam toliko da
se ne mora gledati u nebesa kad se obraća djetetu na zemlji.
Htjedoh izaći i uhvatiti je za ruku; ali uto ona pusti ruku djeteta, ostavi dijete
vani a sama uđe na vrata kolibe, ušla je u hodnik. Najzad je dakle došla, trebao bih
je i ukoriti, itekako, čim uđe!
Stojim i osluškujem, čujem da Maggie stupi u hodnik, uopće ne griješim, u
hodniku je, samo što nije pred mojim vratima. Ali umjesto da uđe meni, čujem joj
korake po ljestvama, penje se gore na potkrovlje, u Glahnovu rupu, čujem je odveć
dobro. Širom otvorim vrata, ali se Maggie već popela, vrata se za njom zatvore, i
ništa više ne čujem. Bilo je deset sati.
Uđem u svoju sobu i sjednem, dohvatim pušku i napunim je, iako je usred
noći. U dvanaest sati uspnem se uz ljestve i oslušnem kraj Glahnovih vrata, čujem
Maggie unutra, čujem da je ljubazna prema Glahnu, te siđem. U jedan sat opet se
popnem, tad je sve tiho. Čekam ispred vrata dok se ne probude, bude tri sata, pa
četiri, i u pet se oni probude. Baš fino! pomislih, i nisam pomislio ništa drugo osim
toga, da su se probudili, i da je to baš fino. Ali domalo začujem buku i nemir iz
prizemlja kolibe, iz sobe moje gazdarice, i brzo sam morao sići kako me ona ne bi
iznenadila. Glahn i Maggie bijahu očito budni, i mogao sam čuti mnogo više, ali
sam morao otići.
U hodniku kazah samom sebi: Vidiš, ovuda je ona prošla, pomilovala ti je
vrata, ali ih nije otvorila, nego se ljestvama popela gore, a ovdje su i ljestve, po
ovim četrima prečkama je gazila.
Krevet mi još bijaše netaknut, no ni tad nisam legao, sjeo sam kraj prozora i
malo čeprkao po svojoj pušci. Srce mi nije kucalo, nego drhtalo.
Pola sata kasnije iznova začujem korake, Maggie se spušta ljestvama.
Prislonim glavu uz okno i spazim je ispred kolibe. Na sebi je imala onu malu,
kratku pamučnu suknju koja joj nije dosezala ni do koljena, a preko ramena je
pregrnula vunenu maramu, koju je posudila od Glahna. I ništa više, skoro sasvim
gola, usto ona mala pamučna suknja bijaše veoma izgužvana. Hodala je polako,
kao i uvijek, i ni sad nije pogledala prema mom prozoru. A onda se izgubila za
kolibama.
Nešto kasnije sišao je Glahn, s puškom pod miškom, posve pripravan za lov.
Bijaše smrknut, nije ni pozdravio. Uostalom, bio se dotjerao, neobično se usrdno
potrudio oko svoje odjeće. Napirlitao se kao kakav mladoženja, pomislio sam.
Odmah sam se spremio i pošao s njim, nitko od nas ništa nije govorio. Dvije
prve kokoši koje smo pogodili naprosto smo raznijeli, jer smo pucali iz lovačke
puške, poslije smo ih ispekli ispod jednog drveta, najbolje što smo znali, i pojeli
šuteći. Tako je prošlo vrijeme do dvanaest sati.
Glahn mi doviknu:
“Jeste li sigurni da ste napunili pušku? Mogli bismo naletjeti na nešto
neočekivano. Za svaki slučaj provjerite jeste li napunili pušku.”
“Napunio sam”, odgovorio sam.
Zatim se on načas izgubio iza žbunja. Koja bi mi milina bila ustrijeliti ga, dotući
ga kao psa! No nije žurba, neka se on još šepiri pri pomisli na to, sasvim mu je
jasno što ja imam na pameti, stoga je i pitao jesam li napunio pušku. Čak ni danas
nije mogao odoljeti svojoj umišljenosti, nagizdao se i obukao novu košulju; izraz
mu je lica bio preko svake mjere ohol.
Oko jedan sat stane on blijed i srdit ispred mene i kaže:
“Ne, ne mogu više! Ipak pogledajte jeste li napunili, čovječe, imate li što u
pušci.”
“Bolje bi bilo da vodite računa o svojoj pušci”, uzvratio sam. No znao sam vrlo
dobro zašto se neprestano raspituje za moju pušku.
I opet se on udaljio od mene. Moj ga je odgovor toliko pogodio da je postao
krotak, hodao je glave uvučene u ramena.
Malo zatim pogodio sam goluba, te opet napunio pušku. Dok sam se time
bavio, spazio sam da Glahn stoji polusakriven iza jednog stabla i gleda u me, pazi
jesam li zaista napunio pušku, da bi domalo glasno i jasno zapjevao jedan psalam,
i to čak svadbeni psalam. Pjeva svadbene psalme u svom najboljem odijelu,
pomislio sam, i tako misli da je danas kao nikad dosad zavodljiv. I prije nego što je
završio s pjevanjem, počeo je polako hodati ispred mene, oborene glave, i nadalje
pjevajući. Opet se on našao točno ispred moje cijevi, kao da je mislio: Da, gledaj,
sad se ima to dogoditi, zato i pjevam ovaj svadbeni psalam! No ništa se još nije
dogodilo, i kad je zašutio, morao se okrenuti, da vidi gdje sam.
“Danas ipak ništa ne lovimo”, kazao je i nasmiješio se, kako bi mi se ispričao i
popravio stvar zato što pjeva u vrijeme lova. Ali, iako mu u tom trenu osmijeh
bijaše lijep, bilo je kao da mu duša plače, a i usne su mu podrhtavale, iako je
nastojao da izgleda kao da mu je u tom ozbiljnom času do smijeha.
No ja nisam bio nikakva gospođica, i kad se uvjerio da na mene nije ostavio
nikakav dojam, postao je nestrpljiv, poblijedio je, stao je kružiti oko mene
užurbanim korakom, čas bi se našao s moje lijeve strane čas s desne, katkad bi
zastao i čekao na me. Oko pet sati odjednom čuh prasak, i tane prozvižda kraj mog
lijevog uha. Pogledah, Glahn stoji nepomično nekoliko koraka ispred mene i zuri u
me, u ruci mu puška iz koje se dimi. Je li me htio ubiti? Kazao sam:
“Promašili ste, u posljednje vrijeme loše gađate.”
Ali nije on loše gađao, nikad on ne promašuje, samo me je htio izazvati.
“Što ne uzvratite, kvragu!” viknuo je.
“Kad dođe moje vrijeme”, kazao sam i stisnuo zube.
Stojimo i gledamo se, i odjednom Glahn slegne ramenima i dovikne mi:
“Kukavica.” Kukavica? A zašto bi me to on zvao kukavicom? Prislonim pušku uz
obraz, nanišanim mu pravo u lice i okinem.
 Kako tko prostre, onako će i spavati…

Ali, obitelj Glahn više ne treba tragati za tim čovjekom, svaki me put naljuti
kad naiđem na taj glupi oglas o tolikoj i tolikoj nagradi onome tko pruži bilo kakvu
obavijest o jednome mrtvacu. Thomas Glahn je poginuo nesretnim slučajem, od
zalutala metka u lovu u Indiji. Sud je njegovo ime i njegov kraj pohranio u jedan
protokol s prošivenim listovima, i u tom protokolu stoji da je on mrtav, mrtav,
kažem vam, a kažem vam čak i to da je poginuo od zalutala metka.