UVOD

POVIJEST ISTRAŽIVANJA LIČNOSTI

Platon, Aristotel, Teofrast: ličnost = konzistentan način ponašanja i postupanja pojedinaca. Srednji
vijek: ličnost = ljudska priroda. Hipokrat (4. st. pr. K.): započeo je medicinsku tradiciju Ψ ličnosti.
Njegova je prva tipologija ličnosti: individualne razlike u karakteru i reagiranju tumači razlikama u
dominantnoj tjelesnoj tekućini: krv, crna žuč, žuta žuč, flegma (sluz), a te tekućine su također i osnova
zdravlja i bolesti. Klinička medicina 18. i 19. stoljeća: proučava simptomatologiju duševnih bolesti,
klasificira ih i liječi. Philippe Pinel (18.st.) smatra da su Ψ poremećaji (psihoze) poremećaji u
funkcioniranju mozga. Neuroze (blaže od psihoza) se liječe sugestijom (utjecanje na nečije ponašanje)
tako da taj pojedinac nekritički prihvaća postupke, savjete i vjerovanja. Iz sugestije se razvija hipnoza:
Charcot (19. st), utjecao na Freuda.
Freud je osnivač moderne Ψ ličnosti; prva značajna teorija ličnosti + terapeutski postupci. Važni
liječnici tog doba bili su Kraeplin i Janet. Psihologija (tada filozofijski usmjerena) i medicina
(fizikalno usmjerena) su bile nespojive; Freud ih je prvi pokušao spojiti i Ψ ličnosti dati znanstveni
pristup. Darwin: teorija evolucije.

Utjecaji filozofije: Platon, Aristotel, Toma Akvinski, Hobbes, Locke, Machiavelli, Bentham, Comte,
Nietzche, Kierkegaard.
Utjecaji Ψ škola: dinamička (Freud), gestaltistička (Wertheimer), refleksološka (Pavlov),
bihevioristička (Watson). Gestaltistička škola naglašava gestalt (njem.) = forma, oblik, figura,
konfiguracija. Javlja se kao reakcija na Wundtov i Titchenerov strukturalizam (zasnovan na ideji
nezavisnosti duha i tijela). Zagovara holistički pristup u proučavanju ponašanja, jer je nemoguće
razumjeti složene procese u čojeku ako ih pokušavamo raščlaniti na neke elemente ili osjete.
Refleksološka i bihevioristička škola razvile su Ψ kao objektivnu znanost. Suvremena Ψ je u
principu refleksološko-bihevioristička. Ove škole su uvele eksperiment kao metodu proučavanja
ljudskog ponašanja kao objektivne varijable, a ličnost su objašnjavali učenjem.
Utjecaji drugih Ψ usmjerenja: interkulturalna Ψ (utvrđivanje kulturalne generalnosti podataka o
ličnosti); kognitivna Ψ (važnost kognitivnih procesa za ličnost); Ψ motivacije (važni su specifični
motivi pojedinca)

DEFINICIJE LIČNOSTI
Allport: «Ličnost je dinamička organizacija onih psihofizičkih sustava unutar pojedinca koji određuju
njegove specifične prilagodbe okolini.»
Bronnfennbrenner: «Ličnost je sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili
manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog.»
Cattell: «Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji.
Ona se odnosi se na cjelokupno ponašanje pojedinca, kako javno, tako i ono ispod kože.»
Eysenck: «Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i
fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini.»
Hilgard: «Ličnost je ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili
obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini.»
Newcomb: «Ličnost je organizacija predispozicija pojedinca za ponašanje. Možemo je istraživati
jedino promatrajući ponašanje pojedinca u različitim ulogama.»
Sullivan: «Ličnost je relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju
ljudski život.

Za Ψ ličnosti je najvažniji podatak ponašanje pojedinca u različitim situacijama, jer je to objektivno

opažljivo pa omogućuje da Ψ ličnosti bude objektivna znanost. Teorije ličnosti se ne slažu koliko je to
ponašanje determinirano unutrašnjim (okolinskim) i vanjskim faktorima (osobine ličnosti).

TEORIJE I ISTRAŽIVANJA
Teorije postoje zbog nedostatka empirijskih podataka. Da bi bile dobre, moraju se podvrgnuti
verifikaciji kroz istraživanja. Funkcije teorije: interpretacija postojećih činjenica; inspiracija za
empirijska istraživanja (heuristička vrijednost); pruža operacione definicije.
OBILJEŽJA TEORIJA LIČNOSTI
Teorije se mogu razlikovati po smještaju na kontinuumu između polova sljedećih dimenzija:

NOMOTETIČKE IDIOGRAFIČKE
Promatra li se svakog pojedinca posebno ili kao članove skupine?
zasnivaju se na općim, zajedničkim obilježjima zasnivaju se na promatranju pojedinca
svih ljudi
cilj im je stvaranje populacijskih normi ne uspoređuju pojedinca s populacijom
statistički podaci klinički podaci
teško objašnjava pojedinca ne govori o općim obilježjima svih ljudi

RACIONALNOST IRACIONALNOST
Kolika je važnost sposobnosti mišljenja, predviđanja, odlučivanja, zaključivanja i drugih svjesnih
procesa u ponašanju ili usmjeravanju ponašanja?
Allport; Kelly Freud
ličnost se zasniva na intelektualnim procesima, ljudi su nesvjesni svojih mentalnih aktivnosti,
ponašanje je svjesno determinirano svojih temeljnih obilježja i determinanti ponašanja
proučavanje kognitivnih funkcija (determinanti) ne proučavaju kognitivne funkcije

SLOBODA DETERMINIZAM
Koliko je pojedinac slobodan da odlučuje o sebi, da kontrolira svoje ponašanje?
Rogers Freud, Pavlov, Skinner
personalističke teorije personološke teorije
čovjek stvara samog sebe, daje značenje stvarima čovjek je potpuno determiniran sustav s malo
oko sebe ili nimalo mogućnosti za autonomiju
čovjek se barem djelomično može osloboditi čovjekovo ponašanje je potpuno uvjetovano
utjecaja okoline okolinom

SUBJEKTIVNOST OBJEKTIVNOST
Koliko je ponašanje ili ličnost pojedinca determinirano subjektivnim doživljajima?
Rogers Skinner, Watson, Pavlov
fenomenološke teorije biheviorističke teorije
ponašanje je formirano unutarnjim, subjektivnim ponašanje formiraju fizikalni ili fiziološki sustavi
svijetom pojedinca u čovjeku koji su pod stalnim utjecajem okoline
za razumijevanje ponašanja moramo poznavati za razumijevanje ponašanja moramo poznavati
subjektivne okolnosti pojedinca objektivne, vanjske determinante
sve je unutar samog čovjeka sve je izvan čovjeka

HOLIZAM
Što je jedinica analize ličnosti?
Rogers
ponašanje se može razumjeti proučavanjem
pojedinaca kao cjelina
jedinica ponašanja: cjelokupna ličnost
objašnjenje ponašanja:
moguće je samo u kontekstu
rastavljanje na dijelove vodi do artificijelnosti
ELEMENTARIZAM
Pavlov, Skinner
ponašanje se može razumjeti jedino istraživanjem
svakog fundamentalnog aspekta ponašanja
zasebno, analitički
jedinica ponašanja: refleks; izolirano ponašanje
objašnjenje ponašanja:
moguće je samo kroz izolirana ponašanja
parcijalizacija dovodi do objektivnosti
HOMEOSTAZA HETEROSTAZA
Koji su temeljni motivi ličnosti i koja je njihova uloga ?
Freud Maslow, Rogers
temeljni motiv ponašanja: održavanje unutarnje temeljni motiv ponašanja: samoaktualizaciji, za
ravnoteže, redukcija nagona što su potrebni stalni podražaji
ličnost su naučeni oblici ponašanja, takvi koji ličnost se neprestano formira tražeći si izazove
smanjuju nagon
istraživanje broja, prirode i različitosti baznih orijentacija na ciljeve, budućnost i nastojanja
ljudskih nagona i mehanizama ličnosti za njihovo pojedinaca, sredstva i putove samoaktualizacije
zadovoljavanje

SPOZNATLJIVOST NESPOZNATLJIVOST
Može li se ličnost spoznati znanstvenim metodama?
Pavlov, Watson, Skinner, Cattell, Eysenck Rogers
objektivističke teorije subjektivističke teorije
bihevioristi, refleksolozi fenomenolozi
potrebne su isključivo znanstvene metode potrebne su i znanstvene i neznanstvene metode
pristup nastoji dati definitivne spoznaje pristup daje hipoteze
pojedinca treba istražiti pojedinca treba razumjeti

REAKTIVNOST PROAKTIVNOST
Gdje je uzrok ljudskog ponašanja, u pojedincu ili izvan njega?
Pavlov, Watson, Skinner Freud, Allport, Maslow
čovjek je reaktivno stvorenje čovjek je aktivno stvorenje
ponašanje je reagiranje na vanjske podražaje ponašanje uzrokuju i usmjeravaju unutarnji
procesi

- termin dimenzija je relativan, zato što se razne dimenzije donekle preklapaju i korelirane su, zato se
može govoriti o kontinuumu ili ljestvici

S. FREUD: PSIHODINAMIČKA TEORIJA LIČNOSTI

Ova teorija pojavila se u doba propasti strukturalizma i rađanja biheviorizma, gestalta i Pavlovljeve
objektivne Ψ. Nove ideje koje je donijela ova teorija: 1. čovjek je potpuno determinirano, nesvjesno
biće, bez mogućnosti slobodnog odlučivanja. 2. Čovjeka, kao prirodno biće, treba proučavati
znanstvenim metodama. 3. Dinamička koncepcija ličnosti: pokretačka snaga su motivi, nagoni,
instinkti, porivi, emocije i konflikti. 4. Istraživanje pojedinca mora obavljati netko drugi, zato što je
sam pojedinac nesvjestan.
Ova teorija je idiografska, holistička i univerzalna. Svaki pojedinac je poseban po organizaciji i
međudjelovanju snaga koje ga tvore, ali te snage su same po sebi univerzalne svim ljudima.
Razumijevanje pojedinca postiže se samo dubinskom analizom, koja otkriva pokretačke snage
pojedinca i prave determinante njegovog manifestnog ponašanja

RAZINE SVIJESTI
Nesvjesno
Ličnost je kao ledenjak: svjesno = onaj dio koji viri izvan vode (1/10), ostalo je nesvjesno. Čovjek je
nesvjesno biće koje ne može upoznati samo sebe bez tuđe pomoći. Slučajnost ne postoji, sve je
determinirano našim nesvjesnim, ono usmjeruje i oblikuje ljudsko ponašanje. Nikad se ne pojavljuje u
pravom obliku, nego samo kroz simbole.
Prijelaz određenih sadržaja iz nesvijesti u svijest može ugroziti ličnost, jer je nesvjesni (podsvjesni)
dio ličnosti nastao kao produkt obrane ličnosti. Ipak, desimbolizacija nekog iskustva znači ukidanje
njegovog nesvjesnog djelovanja.
Nesvjesno je temelj psihoanalitičkog tumačenja. To je najdublji sloj ljudskoga. Ono obuhvaća: a)
ideje, misli, pamćenja koja su potisnuta iz svijesti u nesvjesno direktnim djelovanjem psihičkih
procesa i mehanizama, kako bi se ličnost zaštitila od opasnih sadržaja; b) nesvjesno znanje =
informacije koje imamo, ali nikada nisu prošle kroz našu svijest, pa nikada nisu bile naučene; c)
iskustva koja imamo, ali ne možemo verbalizirati = predverbalna iskustva.

Za analizu nesvjesnog važni su:

1. šale, pogreške i propusti: nesvjesno izražavanje seksualnih misli
2. podaci o tome što pojedinac kod drugih ne voli: mržnja je obrana od nesvjesnih težnji
3. podaci o životu: ovisnosti, repetitivna ponašanja su nesvjwesno samokažnjavanje za neuspjehe
4. otpor: izbjegavanje tema, nerazumijevanje u razgovoru
5. slobodne asocijacije
6. snovi: najvažnija metoda
7. umjetnička djela: prerušeni, javni neurotski simptomi
8. neurotički simptomi: razne somatizacije i slično

Predsvjesno = podsvjesno
To je onaj dio ličnosti koji u datom trenutku nije dostupan pamćenju, ali to može postati u bilo kojem
času, to je dostupno pamćenje. Ono je most između nesvjesnog i svjesnog.

Svjesno
To je sve ono čega smo u određenom trenutku svjesni. Svijest pruža iskrivljenu sliku realnosti, jer su
njeni mehanizmi selekcioniranje i zaštitno odabiranje.

STRUKTURA LIČNOSTI
Nakon 1920. Freud mijenja svoju koncepciju ličnosti (razine: nesvjesno, podsvjesno, svjesno). Sad
postoje tri strukture (a ne razine) ličnosti: id, ego, superego. To nisu zasebne strukture, nego oznake za
procese unutar ličnosti.

Kad govorimo o Freudovoj topografiji ličnosti, mislimo na koncept nesvjesno-podsvjesno-svjesno, a

kad govorimo o njegovoj strukturalnoj koncepciji: id-ego-superego. Ipak, one se mogu spojiti: id je
u potpunosti nesvjesan, a ego i superego su na sve tri razine (većinom podsvjesnoj).
Id
To je urođena komponeneta ličnosti, njezin animalni, neorganizirani, neinhibirani dio. Njegov temelj
su instinkti ili nagoni, a time je id rezervoar psihičke enegrije za cijelu ličnost. Energiju za sebe crpi iz
tjelesnih procesa.On je narcistički, impulzivan, iracionalan, ne poznaje strah: direktno postiže ciljeve.
Id slobodno izražava temeljno načelo svih ljudskih bića: svaki porast Ψ energije izaziva neugodnu
napetost, koju id odmah reducira tako što taj višak energije izbija. Po tome je načelo ugode (u smislu
smanjenja napetosti), jedino načelo ida. Viška energije se rješava pomoću refleksnih akcija i
primarnog procesa. Refleksne akcije su urođeni refleksni putovi u ŽS koji neposredno smanjuju
napetost. Primarni proces je psihološka akcija koja teži ispunjenju želja. Stvaramo predodžbu objekta
koji će smanjiti napetost. Primjeri primarnog procesa su snovi, halucinacije, autističko mišljenje,
djetinjasto mišljenje vođeno željama. Predodžbe su jedina realnost koju id poznaje; ne razlikuje
realnost-nerealnost, predodžbu-objekt, objektivno-subjektivno. Budući da primarni proces ne može
reducirati napetost, id nije dovoljan da bi nas održao na životu.
Ego
Ego je za Freuda najslabija komponenta ličnosti. Nastao je iz ida i njegov je sastavni dio. On
organizmu omogućuje kontakt s realnosti. Sjedište je intelektualnoga i izvršni organ ličnosti: određuje
način reagiranja, usklađuje zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. Stoga se on povodi za načelom realnosti.
Ego nastoji privremeno suspendirati princip ugode, instinktivno djelovanje ida. To čini kroz
sekundarni proces. To je kognitivni proces očuvanja napetosti koja proizlazi iz potrebe ida dok ne
nađemo realan i adekvatan objekt zadovoljenja nagona.
Za razliku od ida, ego 1. razlikuje realnost i fikciju; 2. može podnijeti određeni stupanj napetosti; 3.
sposoban je za promjenu pod utjecajem iskustva; 4. koristi realističko mišljenje (≠ mišljenje
zasnovano na željama); 5. posjeduje kognitivne sposobnosti.
Ego mora pomiriti zahtjeve ida i zahtjeve realnosti. O idu ovisi kao o izvoru energije, a realnost mu je
osnovni princip. Da bi mogao udovoljiti tim zahtjevima, ego treba imati integritet, kojeg gradi i čuva
od napada ida.

Superego
Superego nije urođeni dio ličnosti, nego se razvija pod utjecajem socijalne okoline i društva, tijekom
procesa socijalizacije. On je unutarnji reprezentent društva, njegovih nagrada i kazni. Ima dva dijela:
savjest i ego-ideal. Savjest je razvijena pod utjecajem kazni. Kroz grižnju savjesti i osjećaj krivnje,
ona kažnjava postupke koji nisu u skladu s društvenim normama. Ego-ideal se razvija pod utjecajem
nagrada. On postavlja ciljeve ličnosti te nagrađuje pojedinca osjećajem ponosa i vlastite vrijednosti.
Superego je potpuno razvijen tek kad može zamijeniti roditelje i regulirati ponašanje. Načelo superega
je načelo ideala, zbog čega se i on sukobljava s egom.
Suvremeno gledište: id je biološka, ego je psihološka, a superego socijalna komponenta ličnosti.

DINAMIKA I PROCESI U LIČNOSTI

Freudova teorija je prva dinamička teorija ličnosti, pokušao opisati procese. On je smatrao da je
čovjek energetski sustav, kao i svi drugi sustavi u prirodi, dakle mora funkcionirati po zakonu o
očuvanju energije. Razlika čovjeka i ostalih sustava je forma energije kojom raspolaže: čovjek ima
psihičku energiju, koja prati iste zakone kao bilo koja druga energija. Ovaj sustav je monistički, po
tome što svo naše djelovanje ima jedan izvor – prirodnu energiju, te materijalistički, jer energiju
dobijamo iz hrane.

Instinkti ili nagoni

Psihička energija u organizmu nastaje u idu djelovanjem instinkata. Instinkti su trajni urođeni
unutrašnji izvori ekscitacije, koji pretvaraju fiziološku energiju organizma u psihološku. Ako oni jako
djeluju, to jako troši energiju organizma, zato djelovanje instinkta treba brzo ukloniti, tako da ga
zadovoljimo. Zadovoljenje je moguće jedino kroz ponašanje. Dakle ponašanje je uzrokovano
instinktima, koji vrše selektivnu kontrolu nad ponašanjem i usmjeruju to ponašanje preko ida, ega i
superega. Psihološka reprezentacija nekog instinkta je želja, a tjelesni proces kojim se očituje instinkt
je potreba.
Kod svakog instinkta postoje: izvor, cilj, objekt i poriv. Izvor je tjelesni proces ekscitacije. Cilj je
zadovoljenje potrebe. Objekt instinkta je ono što može zadovoljiti potrebu, ali i cjelokupno ponašanje
koje do toga dovodi. Poriv je jakost nekog instinkta. Izvori i cilj instinkata mogu se mijenjati tijekom
sazrijevanja, iako su u biti stabilni. Objekt instinkta se pak znatno mijenja tijekom života. Jedan objekt
može zamjenjivati drugi. Kad je energija jednom trajno investirana u neki zamjenski objekt, to se zove
derivat instinkta (npr. znanost umjesto seksa). To objašnjava raznolikost i plastičnost ljudskog
ponašanja.
Psihička energija se dakle javlja iz tjelesnih potreba i smanjuje se zadovoljenjem tih potreba. Taj ciklus
se repetitivno ponavlja. Takav model funkcioniranja ličnosti zove se model reduciranja napetosti. Tako
je cilj svakog instinkta regresivan, jer vraća ličnost u stanje mirovanja.
Trajno investiranje psihičke energije u neki objekt zove se kateksija. Ako je zadovoljenje nekog
instinkta takvim objektom spriječeno, zbog neke unutarnje ili vanjske barijere, dolazi do
antikateksije. Kateksije i antikateksije su mehanizmi dinamike ličnosti.
Svi instinkti se mogu svrstati u dvije kategorije: Eros i Tanatos. Oni su u mnogim ljuskim
djelatnostima spojeni. Eros su nagoni života. Oni služe za održanje pojedinca i vrste, to su npr. glad,
žeđ, seks. Uz to se veže poseban oblik psihičke energije, koji se zove libido. To su seksualni nagoni.
Freud smatra da postoji više seksualnih nagona, svaki se veže uz neku erogenu zonu (dio tijela čija
stimulacija izaziva ugodu), a one su usta, spolni organi i anus.
Tanatos su instinkti smrti. Oni su neminovni, ali se slabije primjećuju od instinkata života. To su npr.
agresivnost, okrutnost, ubijanje. Oni nemaju posebnu energiju, kao što je za Eros libido. Oni isto tako
nemaju jasnu somatsku osnovu, što je najslabiji dio Freudove teorije instinkata. Ipak, on tu težnju za
smrću objašnjava načelom konstantnosti: sve živo ima tendenciju vraćanja u stanje mirovanja. Drugo
načelo koje objašnjava instinkte smrti je načelo entropije: svaki energetski sustav nastoji se vratiti u
stanje mirovanja i ravnoteže. Agresivne nagone on objašnjava kao težnju samouništenju koja je
usmjerena na neki vanjski objekt kao supstituciju nas samih. On se javlja kad instinkt za smrću blokira
instinkt za životom.

Vanjska ekscitacija je manje važna od unutarnje (instinkata), jer se zahtjevima okoline lakše
prilagođavamo i možemo od njih pobjeći. Razumijevanje vanjskih okolosti je važno jedino iznimno,
npr. ako dolazi do jake izvanjske stimulacije dok ego još nije razvijen.

DINAMIČKI ODNOSI U LIČNOSTI

Psihička energija potječe ih onih dijelova tijela koji u ekscitirani te je time vezana isključivo uz id. On
je troši po načelu ugode. Energija ida je vrlo fluidna, lako se seli s objekta na objekt. Ego i superego
energiju priskrbljuju od ida.
Ego dobija energiju putem procesa identifikacije. On se temelji na nenogućnosti ida da razlikuje
subjektivno od objektivnog. To razlikovanje se odvija putem egovog sekndarnog procesa. On kateksira
energiju za realne objekte, te time sve više energije dolazi u realnost, tj. u domenu ega. Ego troši tu
energiju na: psihološke procese; obuzdavanje ida putem antikateksija; razvoj obrambenih mehanizama
spram ida i superega; integraciju svih triju područja ličnosti.
Superego također dobija energiju procesom identifikacije. Pritom su važni roditelji, jer su jedni od
prvih objekata za koje se kateksira energija ida. Oni zadovoljavaju djetetove potrebe, ali i prenose na
njega društvene norme te ga nagrađuju i kažnjavaju. Tim procesom dijete uči postupke koji dovode do
(ne)željenih posljedica te se počinje ponašati u skladu sa zahtjevima društva. Događaju se kateksije za
ideale koje su mu usadili roditelji, te vrijenosti društva postaju vrijednosti pojedinca. Superego
antikateksijama nastoji sputati ego, a to je štetno za ličnost jer se superego ne povodi za načelom
realnosti.

RAZVOJ LIČNOSTI
Razvoj ličnosti Freud izjednačuje s psihoseksualnim razvojem = razvoj seksualnog instinkta. Razvojni
stadiji su biološki determinirani, nepromjenjivog slijeda i univerzalni.
Razvoj ličnosti je pod utjecajem iskustava iz ranog djetinjstva i libida. Postoje četiri razvojna stadija
ličnosti: oralni, analni, falusni i genitalni, a postoji još i period latencije. U svakom stadiju je jedna
erogena zona primarna. Najvažnija su prva tri, predgenitalna, stadija, koji traju do pete godine života.
Po njima su nazvani tipovi ličnosti, ovisno o tome za koju fazu su fiksirani.
Na formiranje ličnosti utječe balans između frustracije i prevelikog popuštanja. Frustracija znači
nedovoljno zadovoljenje neke djetetove psihoseksualne potrebe, a preveliko popuštanje stvara djetetu
osjećaj nekompetencije. U oba slučaja dolazi do prevelikog investiranja libida, što se u odrasloj dobi
vidi kroz rezidualno ponašanje iz one faze u kojoj se dogodio kuršlus. Fiksacija je ostajanje na
određenom stadiju psihoseksualnog razvoja. Do fiksacije dolazi kad dijete dobije premalo ili previše
zadovooljenja u nekoj razvojnoj fazi. Regresija znači vraćanje na jedan raniji nivo razvoja. To je
izazvano stresovima. Regresija je samo poseban slučaj fiksacije i one su komplementarne: što je neka
fiksacija jača, to je vjerojatnija regresija.

Oralni stadij
Prva godina života. Libido je koncentriran na oralno područje. Kroz usta se događa zadovoljenje
bioloških potreba i ugoda. Ta ugoda postaje kateksirana za sve objekte koji izazivaju uzbuđenje oralne
zone. Na temelju tih (ne)zadovoljenja dijete razvija osnove povjerenja ili nepovjerenja te veću ili
manju zavisnost od okoline. Oralna faza završava kada prestane dojenje. Prije toga, u drugoj polovici
prve godine, nastupa oralno-agresivna ili oralno-sadistička faza: dijete dobije zube i oralno
zadovoljenje dobija grizenjem.
Djeca koja u oralnoj fazi ne dobiju adekvatnu količinu zadovoljenja (nego previše ili premalo), postaju
oralno-pasivne ličnosti: optimistične, pune povjerenja, naivne, zavisne, pasivne, nezrele.
Fiksacija za oralni stadij u odrasloj dobi: pesimizam, cinizam, dominacija.
Analni stadij
Druga i treća godina života. Središte libida je analna zona. Ugoda se postiže kontroliranjem ispuštanja
izmeta. Okolina uči dijete korištenju wc-a, što zahtijeva od djeteta odgodu neposrednog zadovoljenja.
Time jačaju funkcije ega i superega.
Učenje wc-a je frustrativno. Ako dijete prejako tjeramo na zadržavanje stolice, to se može
generalizirati te se kod osobe razvija analno-retentivni karakter: izrazita urednost ili neurednost,
tvrdoglavost, ne podnose nejasnoće. Ako dijete ne učimo kontroli stolice dovoljno odlučno, dijete će
razviti analno-agresivni karakter: okrutnost, destruktivnost, agresivnost.
Falusni stadij
Četvrta i peta godina života. Libido se koncentrira u seksualnim organima. Javljaju se Edipov i
Elektrin kompleks, koji se onda u ovom razdoblju pokušavaju riješiti. Rješavanje ovih kompleksa
dovodi do razvitka superega.
Edipov kompleks javlja se kod dječaka. Oni žele seks sa svojom majkom pa je pokušavaju zavesti
pokazivanjem penisa. Otac mu postaje suparnik, ali je svjestan da je otac nadmoćan pa ga se počinje
bojati, dolazi do tjeskobe kastracije. Dječak zato odustaje od želje za majkom. Oko sedme godine
života se ovaj kompleks normalno represira te se dječak počinje identificirati s ocem-agresorom, čime
indirektno i nesvjesno posjeduje svoju majku kao objekt ljubavi. Superego se razvija upravo kroz
identifikaciju s ocem, jer se time usvajaju i društvene norme koje otac posjeduje.
Elektrin kompleks javlja se kod djevojčica. Objekt kćerine ljubavi je također majka. Djevojčica
otkriva da ona i majka nemaju penis, te se javlja zavist zbog penisa. Majku krivi da joj je oduzela
penis te želi posjedovati svog oca, koji penis ima. Rješenje ovog kompleksa je u tome da djevojčica
represira ove misli te prihavti žensku ulogu. Konačno riješi taj kompleks tako da rodi sina, naravno,
što je kompenzacija za njedostatak penisa. Ipak, kod žena ovaj kompleks nije tako snažan kao kod
dječaka, jer otac predstavlja veću prijetnju nego majka. Zato se ženama nikad ne razvije takva
moralnost kao kod muškaraca.
Fiksacija za falusni stadij se kod muškaraca očituje u pertjeranoj želji za uspjehom, a kod žena u
promiskuitetnom ponašanju. Neriješeni ovi kompleksi uzrokuju neurotske egobe, primarno
impotenciju i frigidnost.
Period latencije
Od šeste godine do puberteta. Libido je sublimiran u neseksualne aktivnosti. Zato mnogi smatraju da
to uopće nije razvojna faza. Ipak, tada se događaju brojni utjecaji koje je Freud zanemario.
Genitalni stadij
Od početka puberteta do smrti. Libido se opet javlja, kroz pojačani interes za drugi spol. Na početku
adolescencije postoji period homoseksualnosti, ali se to kasnije kateksira za suprotni spol. Kad
dosegnemo taj puni genitalni razvoj, ostvarili smo puninu svoje ličnosti. Genitalni tip ličnosti je
idealni tip ličnosti: socijalna i seksualna zrelost i odgovornost. Da bismo to bili, moramo preuzeti
odgovornost za sebe.

TEORIJA ANKSIOZNOSTI
Iako po Freudu napetosti nastaju prvenstveno unutar organizma, one mogu nastati i zbog izvanjske
stimulacije. Tjeskoba ili anksioznost nastaje zbog neugodnih i opasnih podražaja iz okoline. Tjeskoba
je funkcija ega, koja nas upozorava na moguće izvore prijetnji. Postoji nekoliko vrsta anskioznosti.
Primarna tjeskoba je vezana uz rođenje, koje je veliki šok. Zbog tog odvajanja, sva druga odvajanja u
životu praćena su osjećajem tjeskobe. Tjeskoba izazvana rođenjem prototip za sve ostale kasnije
tjeskobe. Realistička ili objektivna tjeskoba je vrlo slična strahu, jer ima poznate i realne uzroke (npr.
zmija), te nestaje kad se ukloni uzrok. Neurotička tjeskoba nastaje kad oslabe obrambeni mehanizmi
ega, zbog opasnosti da ego neće biti u stanju kontrolirati id i izbijanje njegovih impulsa. Moralna
tjeskoba se pojavljuje kad id učini nešto nemoralno. Tada se ego boji kazne od superega. Njeno
porijeklo je u djetinjstvu, kada su takvi činovi uzrokovali objektivnu tjeskobu od vanjske kazne.
Socijalna tjeskoba je tip moralne tjeskobe izazvane mogućnošću ad pojedinac bude isključen iz
društva.

OBRAMBENI MEHANIZMI LIČNOSTI ILI EGA

Tjeskobe koje se ne mogu izbjeći ili riješiti uzrokuju traume. Da bi se one izbjegle, ego koristi
obrambene mehanizme. Oni omogućuju egu da kontrolira id. To se događa na dva načina:
blokiranjem, tako da se ti impulsi ne pojavljuju u ponašanju, ili iskrivljavanjem, tako da se njihova
snaga pomakne i smanji. Svi obrambeni mehanizmi su nesvjesni, pa na razini svjesti predstavljaju
samoobmanu, i iskrivljuju percepciju realnostitako da se tjeskoba koju izaziva realnost smanji.

Represija je potiskivanje. Glavni obrambeni mehanizam ega. Osnovica za nastajanje drugih

mehanizama. Zbog njega nismo svjesni izvora tjeskobe ili konflikata te se ne možemo sjetiti
traumatskih doživljaja. Tako se oslobađamo tjekobe, ali ne i napetosti, jer nam se energija i dalje troši
na funkcioniranje ovog mehanizma. To nas lišava energije za konstruktivne aktivnosti, kreativnost i
razvoj. Potisnuti impulsi se manifestiraju kroz snove, šale ili pogreške. Projekcija je pripisivanje
drugima svojih neprihvatljivih osobina ili impulsa. Tako okrivljujemo druge za vlastite propuste. Npr.
nisam prošao ispit jer je profesor nepošten. Racionalizacija je nalaženje dobrih, prihvatljivih razloga,
umjesto pravih razloga neuspjeha. Postoje dvije osnovne forme: kiselo grožđe je kad nam nešto ne
uspije, pa mi zaključimo da nam to nije ni trebalo, a slatki limun je kad nešto loše reinterpretiramo u
nešto što je još bolje za nas od ovoga što nam nije uspjelo. Regresija je povlačenje na niži razvojni
stupanj. Obično je u smjeru onog stupnja za koji postoji fiksacija. Regresija je uzrok nejednakom
razvoju svih osobina ličnosti. Reaktivna formacija je mehanizam koji je najbliži svijesti. To je obrana
od izražavanja neželjenih impulsa izrađavanjem suprotnog. Prvo dolazi do represije neželjenog
impulsa, a onda do svjesnog izražavanja suprotnog. Sublimacija je kanaliziranje nepoželjnih impulsa
ida u nešto društveno poželjno. To je jedini zdravi obrambeni mehanizam, jer ne dolazi do inhibicije
impulsa, nego do vezivanja tog impulsa za prihavtljive objekte. Cijela zapadna kultura je nastala
sublimacijom.

PSIHOPATOLOGIJA I TERAPIJA
Osnova psihičkih poremećaja su konflikti iz Edipovog i Elektrinog kompleksa, a poremećaji su
rezultat njihovog neadekvatnog rješavanja, tj. neadekvatnog zadovoljavanja nagona. Patološka stanja
su odraz zastoja u razvoju ličnosti. Frustracije dovode do fiksacija, a traume koje iz toga proizlaze
vode do regresija. Regresija na analni stadij dovodi do opsesivno-kompulzivnih poremećaja, a na
falusni stadij dovodi do histeričnih i konverzivnih simptoma.
U psihozama se radi o konfliktima koji dovode do infantilnog ponašanja, primitivnih obrambenih
mehanizama i odbacivanja realnosti. U neurozama se za obranu od konflikata pretjerano služimo
obrambenim mehanizmima. Ne može doći do zadovoljenja impulsa, te se zato javljaju tikovi, prisilne
radnje, paralize i slično, kao simptomi nedovoljno obuzdanog ida. Kod perverzija dolazi do
otvorenog infantilnog izražavanja i zadovoljavanja instinkata.

Psihoanalitička terapija
Koriste se postupci koji ukazuju na nesvjesno: slobodne asocijacije i analiza snova. Time se potisnuti
sadržaji dovode u svijest pojedinca, pa nestaje potreba za obranom, što rješava problem. Ličnost se
oslobađa dominacije ida. Dakle, u psihoanalitičkoj terapiji odvija se razvoj. Pritom je važna
transferencija: klijent prema terapeutu razvija emocije kakve je imao prema svojim roditeljima.
Konačna faza takvog odnosa je emocionalna reedukacija. Tijekom cijele terapije terapeut je pasivan.

Projektivni testovi
Temelje se na obrambenom mehanizmu projekcije i način su izražavanja nesvjesnih emocija. To je
moguće postići samo u nestrukturiranim situacijama, jer, strukturirajući ih, procijiramo u svojim
odgovorima upravo te nesvjesne misli.
Postoji nekoliko kategorija projektivnih testova:
 testovi asocijacija: daje se podražajna riječ na koju odgovaramo prvom riječju koja nam padne
napamet
 testovi konstrukcije: daje se slika o kojoj moramo pričati (npr. TAT)
 testovi dopunjavanja: treba završiti započetu rečenicu
 testovi izražavanja: crtanje sebe i osobe suptornog spola («nacrtaj čovjeka»)
 testovi izbora: birramo sliku koja nam se najviše i najmanje sviđa (Szondijev test)

Blum je smislio Blackyjev test psihoseksualnog razvoja. Ima 12 slika, svaka prikazuje neki stadij
razovja ličnosti. Inače Blacky je pas koji je glavni lik tih crteža. Ispitanik mora o svakoj slici ispričati
priču.

H.A. MURRAY: MOTIVACIJSKA TEORIJA LIČNOSTI

Murray smatra da se razlike između ličnosti, kao i karakteristični obrasci svake ličnosti, razvijaju iz
razlika u motivaciji, tj. ciljevima pojedinca. Proučavanje strukture potreba pojedinca znači i
proučavanje njegove ličnosti. Ako znamo njegove potrebe, možemo predviđati i kontrolirati ponašanje
pojedinca. Potrebe su primarni uzrok ponašanja, a motivacija je dinamički aspekt ličnosti – zbog toga
se ova teorija naziva motivacijskom teorijom ličnosti.
Murray je smatrao da je adekvatan naziv za psihologiju ličnosti personologija. Personološki pristup je
idiografski. Njegov pristup je i holistički, jer smatra da se pojedinačno ponašanje može razumjeti samo
u odnosu na cjelokupno ponašanje pojedinca. Od ostalih holističkih pristupa Murrayev se razlikuje po
tome što naglašava i važnost okoline ili situacije, što njegovu teoriju čini i teorijom polja. Murray daje
jednaku važnost prošlim iskustvima (djetinjstvu) pojedinca kao i sadašnjim, što je zbog snažnog
Freudovog utjecaja. Kod svakog čovjeka postoje i nesvjesne motivirajuće snage. Budući da je ovo
teorija koja je zasnovana na motivaciji, ona je biološki utemeljena.

DEFINICIJA LIČNOSTI
Murray kaže da je ličnost hipotetski entitet, hipotetski konstrukt, a ne nešto što ima realnu
egzistenciju.
«Ličnost se biološki može definirati kao vladajući organ ili tijelu nadređena institucija. Kao takva, ona
je locirana u mozgu. Bez mozga nema ličnosti.» (Murray, 1951.)
Dakle, ličnost je fiziološki determinirana procesima u mozgu. S obzirom na to, proučavajući
ponašanje, kojim upravlja mozak, možemo zaključivati o ličnosti. Ono što je mozak na biološkom
planu, to je ličnost na nivou ponašanja. Sve varijable ličnosti mogu se reducirati na vladajuće
procese. To su fiziološki i neurološki mehanizmi koji leže u osnovi funkcioniranja ličnosti. Razlika u
ponašanju znači razliku u neurološkom funkcioniranju i obrnuto. Svi svjesni procesi su vladajući, ali
nisu svi vladajući procesi svjesni.

STRUKTURA LIČNOSTI
Ličnost je za Murraya promjenjiv fenomen. Ipak, postoje ipak strukture koje su stabilne u vremenu i
nužne za razumijevanje ponašanja. One su, kao i kod Freuda – id, ego i superego.
Id je za Murraya sjedište primitivnih impulsa. On je spremište energije koje sadrži urođene motive. Ti
urođeni motivi mogu biti i impulsi prema dobru, a ne samo prema zlu, kako je Freud smatrao. Snaga
ida i mogućnost njegove kontrole varira među pojedincima. Ego kod Murraya ima više funkcija nego
kod Freuda. On (1) kontrolira i inhibira neke impulse, ali uz to, (2) on vremenski raspoređuje i
upravlja impulsima koji se pojavljuju u ponašanju. Kroz to, (3) ego je ključan za prilagodbu pojedinca.
Superego je rezultat utjecaja društva, on je internalizirani sustav vrijednosti. Uz njega je vezan i ego-
ideal. Važna je povezanost, odnosno ravnoteža, između superega i ego-ideala. Ako je superego
dominantan, čovjek se potpuno žrtvuje za druge, a ako su ego-ideal i superego potpuno razdvojeni,
ljudi postaju antisocijalni. Ego i superego se razvijaju duže nego po psihoanalitičkom tumačenju.
Najpovoljniji rezultat razvoja je benigni superego i sposoban ego, jer to omogućuje prihvatljivu
ekspresiju ida. U svakom slučaju, ličnost je osnova identiteta pojedinca te mu omogućuje adaptaciju
na okolinu.

MOTIVACIJA LIČNOSTI
U objašnjenju motivacije ličnosti, tri su osnovna pojma: potreba, pritisak i tema.
Potreba
Potrebe su osnova Murrayeve teorije. One su najvažnije strukturalne komponente ličnosti, ali i
najvažniji pokretači ličnosti, tj. određuju i dinamiku ličnosti. (Ne)prisutnost, trajanje i intenzitet
potrebe te njihov sklop su osnova za objašnjenje razlika među ljudima. Definicija potrebe:
«Potreba je konstrukt koji predstavlja neku mozgovnu snagu koja organizira kognitivne, konativne i
bihevioralne procese na taj način da u određenom smjeru transformira neku postojeću,
nezadovoljavajuću situaciju. Potrebu mogu izazvati unutarnji procesi, ali je češće izazivaju pritisci iz
okoline. Ona se manifestira tako da navodi organizam da traži, izbjegava ili reagira na određene vrste
pritisaka. Svaku potrebu prate karakteristični osjećaji. Potreba može biti različitog intenziteta i
trajanja, ali ona obično traje i dovodi do određenog smjera ponašanja koji mijenja početne okolnosti
tako da dolazi do ukidanja situacije koja još zadovoljava ili utažuje organizam.»
Potrebu treba razlikovati od aktona, tj. obrasca akcije koji je vezan za tu potrebu, koji iz nje proizlazi i
koji dovodi do zadovoljenja te potrebe. Pojedini aktoni mogu biti u službi različitih potreba. Zbog toga
nije uvijek moguće na temelju ponašanja zaključivati o kojoj se potrebi radi.

Neki Murrayevi razlozi zašto je pojam potrebe nužan za psihologiju, tj. za razumijevanje ličnosti:
Da bi organizam mogao živjeti, moraju biti ispunjeni određeni uvjeti. To znači da postoje određene
potrebe. Za njihovo zadovoljenje možemo se koristiti različitim aktonima, koji sami po sebi nemaju
intrinzičnu vrijednost. Njima upravljaju potreba. Budući da su potrebe upravljajući procesi, one
omogućuju kompleksna ponašanja (aktone), a to objašnjava i perzistenciju ponašanja i nepojavljivanje
ponašanja u nekim situacijama. Organizmi aktivno traže određene objekte, a nisu samo aktivni onda
kada su ti objekti prisutni. Nove situacije izazivaju slijed aktona sve dok se ne pronađe onaj koji će
donijeti željeni efekt, a neka stanja ili promjene prekidaju neke aktone. Potreba objašnjava razlike u
intenzitetu i trajanju ponašanja. Konačno, u organizmu se mogu utvrditi biološki uzroci koji su stvarni
uzroci ponašanja.

Tipovi potreba
Po Murrayu postoje viscerogene (12 potreba) i psihogene (28) potrebe.
Viscerogene ili fiziološke potrebe vezane su uz određena stanja organizma, npr. potreba za zrakom,
seksom, hranom... Te su potrebe univerzalne i primarne u odnosu na psihogene. Zna se kojim su
podražajima izazvane.
Psihogene potrebe su izvedene iz viscerogenih. Nisu vezane uz fiziologiju. Murray je tih 28 potreba
podijelio u 5 glavnih kategorija: ambicija (npr. potreba za postignućem, za redom, za stjecanjem);
obrana statusa i održavanje psihološke distance (npr. kontriranje, obrana); reagiranje na ljudsku vlast
i moć (npr. dominacija, sličnost, agresija); privrženost među ljudima (npr. udruživanje, odbacivanje,
igra) i izmjena informacija (znanje i tumačenje). Te potrebe nisu uvijek nezavisne, jer se neki akton
može vezati uz više potreba.
Otvorene (manifestne) potrebe su one koje se u nekom društvu mogu slobodno iskazivati. One se
očituju motoričkim ponašanjem. Latentne su one koje su inhibirane te su dio mašte. One se ponekad
iskazuju kroz neurotičnost.
Proaktivne potrebe su one koje nastaju nekom promjenom unutar osobe (npr. potreba za hranom), a
reaktivne su one koje su pobuđene podražajima iz okoline. Neke potrebe mogu pripadati u obje
kategorije (npr. potreba za seksom).
Fokalne potrebe su one koje su povezane sa samo malim brojem objekata iz okoline, a difuzne su
povezane s velikim brojem ili svim objektima u okolini. Ako je neka potreba vezana uz
neodgovarajući objekt, to je fiksacija.
Efektne potrebe su one koje su vezane uz neposredne posljedice, modalne dovode do bar
djelomičnog zadovoljenja tijekom izvođenja aktivnosti, a procesna aktivnost su ponašanja koja su
slučajna i nefunkcionalna i zbivaju se od rođenja (npr. gledanje, govor). One se događaju iz
zadovoljstva.
Interakcije među potrebama
U ličnosti postoji stalna interakcija među potrebama, jer je ona dinamički sustav. Najvažniji princip
organizacije potreba u ličnosti je načelo hijerarhije. Hijerarhija potreba se formira prema urgentnosti
potrebe. Isto tako, važno je poznavati i konflikte među najvažnijim potrebama. Konflikt među
potrebama nastaje kada zadovoljenje jedne potrebe onemogućuje zadovoljenje neke druge podjednako
važne potrebe. Takvi konflikti uzrokuju napetost u ličnosti. Drugo načelo organizacije je načelo fuzije
potreba. Do fuzije dolazi kada jedna akcija može istovremeno zadovoljiti više potreba. Treći način
organizacije je zamjenjivanje (subsidijacija). Zamjenska potreba je ona koja je manje ažna, a njezino
zadfovoljenje služi zadovoljenju neke jače potrebe.
Procjena potreba se često vrši putem projektivnih testova, jer se tako može indirerktno ispitati
nesvjesna motivacija. Ipak, postoje i kriteriji za izravnu procjenu potrebe iz ponašanja: 1. konzistencija
ponašanja; 2. obrazac aktivnosti; 3. selektivna percepcija i selsktivna reaktivnost; 4. izražavanje
odreženih osjećaja; 5. manifestacije (ne)zadovoljstva uspjehom tj. neuspjehom.
Pritisci
Proučavajući ličnost, moramo uzeti u obzir i vanjske, okolinske determinante ponašanja. Upravo su
pritisci okolinski utjecaji na zadovoljavanje potrebe. Budući da se neki pritisci u njegovom sustavu
zovu isto kao i potrebe, Murray sve potrebe označava s n (need), a pritiske s p (press). Npr. n
Dominacija ≠ p Dominacija.
Murray razlikuje dvije skupine pritisaka: alfa-pritiske i beta-pritiske. Alfa-pritisci su realne osobe,
stvari i situacije, onakve kekve jesu u realnosti. Beta-pritisci su okolina kakvom je doživljava
pojedinac. Beta-pritisci su po Murrayu mnogo važniji za pojedinca, jer zapravo reagiramo na osnovi
naših percepcija i interpretacija. Između alfa- i beta-pritisaka može postojati podudarnost. Kod
normalnih ljudi je ta podudarnost visoka. Ako je sukladnost niska, dolazi do deluzija.
Odnosi između potreba i pritisaka
Na potrebu koja postoji u pojedincu može djelovati gotovo svaki pritisak (i alfa i beta). Pritisci mogu
olakšavati ili otežavati zadovoljenje potrebe. U svakom slučaju, ponašanje proizlazi iz interakcije
okoline i potreba pojedinca.

Događaji
Događaji su diskretne vremenske jedinice ponašanja. Oni se odnose na prošlost («Povijest ličnosti je
ličnost»). Oni su integracija između potreba i pritisaka koja je ostvarena u određenom razdoblju.
Eksterni događaji su oni koji su ostvareni manifestnim ponašanjem, a interni oni koji su ostvareni u
mislima. Poklapanje internih i eksternih događaja je važno za mentalno zdravlje. Psihologija može
proučavati samo eksterne događaje.
Tema
Tema se također odnosi na integraciju potreba i pritisaka, ali u sadašnjosti pojedinca. Epizoda
ponašanja je tema u akciji. Složenije interakcije potreba i pritisaka (kada ih je više) proučavaju se
pomoću serijske teme. One predstavljaju složenije sadašnje odnose između potreba i pritisaka koji
leže u osnovi nečijeg ponašanja.
Ako se neke potrebe i pritisci trajno povezuju, stvara se integrat potrebe. To je dobro utvrđena
tematska dispozicija: to je potreba za nekom specifičnom interakcijom s nekim objektom, ona se
očituje traženjem tog objekta.
Jedinstvena tema
Najvažnija tema kod svakog pojedinca je jedinstvena tema. To je obrazac odnosa između potreba i
pritisaka koji je nastao na osnovi iskustva u ranom djetinjstvu. Takva organizacija potreba i pritisaka je
trajna i daje smisao i koherentnost ponašanju pojedinca, jer se ona u mnogim oblicima ponavlja kroz
život. Jedinstvena tema je osnova ličnosti: ona čini pojedinca različitim od svih drugih, održava
jedinstvo ličnosti te predstavlja nesvjesnu pokretačku snagu ličnosti.
Vektorsko-vrijednosni sustav
Usmjerenost ponašanja može se najbolje prikazati vektorima – usmjerenim veličinama. Vektori su za
Murraya »široki fizički ili psihički pravci aktivnosti». Naše ponašanje je usmjereno prema nekim
vrijednostima, koje se pokušavaju postići usmjerenim (vektorskim) ponašanjima. Sustav vektora i
vrijednosti čini vektorsko-vrijednosni sustav osobe, u kojem su pojedini vektori povezani s pojedinim
vrijednostima.

GLAVNE FUNKCIJE LIČNOSTI

Najvažnija funkcija ličnosti je smanjenje napetosti potrebe, kao i kod Freuda. Za istraživača je
najvažnije pitanje što je dovelo do napetosti. Ličnost služi i generiranju napetosti, jer sam proces
reduciranja napetosti izaziva zadovoljenje. Zbog toga ličnost sama stvara (pozitivnu) napetost. Stanje
bez napetosti poželjno je samo za neurotičare i psihotičare. Ličnost služi i za samoizražavanje, pri
čemu je jedini cilj stvaranje intrinzične ugode. Funkcija donošenja odluka je važna jer se tako
izbjegavaju konflikti unutar ličnosti, kada trebamo odabrati između konfliktnih ciljeva. Kontroliranje
razine aspiracije omogućuje podudaranje između razine aspiracije pojedinca i njegovih mogućnosti,
što čuva ličnost od frustracije neuspjehom i omogućuje maksimalizaciju zadovoljenja potreba. Šesta
funkcija ličnosti je prilagođavanje socijalnim očekivanjima i normama. Pritom ličnost mora moći
pronaći balans između previše i premalo prilagodbe socijalnim očekivanjima.

DETERMINANTE I RAZVOJ LIČNOSTI

Ličnost je za Murraya isto što i razvoj ličnosti. Ona se može razumjeti samo ako znamo prošlost
ličnosti. Za razumijevanje i razvoj ličnosti su posebno važni interpersonalni ili dijadički događaji,
dakle interakcije s važnim drugim ljudima.
Determinante (razvoja) ličnosti mogu se svrstati u tri kategorije: genetičke, konstitutivne i
sociokulturne determinante.
Genetičke determinante uvjetuju unaprijed određene, univerzalne maturacijske procese i pojavljivanje
era u životu pojedinca. Murray navodi tri velike ere: 1. djetinjstvo, adolescencija i rana odraslost
(mladost); 2. srednje godine; 3. starost. U prvom razdoblju prevladavaju anabolički procesi, rast i
razovj strukturalnih i funkcionalnih obilježja pojedinca. U drugom razdoblju se te strukture i funkcije
mijenjaju, a vlada balans anaboličkih i kataboličkih procesa u organizmu. U trećem razdoblju
prevladavaju katabolički procesi i opadanje funkcija. Na razvoj ličnosti utječu i mozgovni centri za
ugodu (hedonički) i neugodu (anhedonički), stvaranjem iskustava pomoću kojih učimo. Ono što
podražuje centre za ugodu i neugodu, Murray naziva (an)hedoničkim generatorima. Retrospektivni
generatori su takva prošla iskustva, spektivni sadašnja, a prospektivni su anticipacije budućih
iskustava.
Konstitutivne odrednice ličnosti čini cjelokupno fizičko ustrojstvo pojedinca. One utječu na razvoj
pojedinca tako što se aspekti ličnosti razvijaju ili ne razvijaju ovisno o tome je li to u skladu s
konstitucijom. Na primjer, netko kronično bolestan vjerojatno neće razvijati one aspekte ličnosti koji
su nužni za sport. Konstitutivne odrednice su slične genetičkima, ali utječu na odnos pojedinca s
drugim ljudima, jer drugi ljudi reagiraju na njih. Ipak, ne može se unaprijed reći kako će one utjecati –
to ovisi o okolini.
Najvažnija socijalno-kulturna determinanta je pripadnost grupi, odnosno utjecaji grupe i utjecaji
uloge. Naime, pripadnost određenoj grupi izlaže pojedinca specifičnim utjecajima. Zbog toga različiti
ljudi imaju različite potrebe – dakle i drugačiju ličnost. Uloge objašnjavaju interindividualne razlike
među ljudima iz iste skupine.
Osim ovih determinanti, postoje još i situacijske determinante, slučajni događaji. Upravo zbog
nepredvidivosti ovih događaja, oni su potpuno specifični za pojedinca.
Još jedan tip determinanti ličnosti su kompleksi. Za razliku od psihoanalitičara, Murray je smatrao da
se kompleski mogu mjeriti: stvorio Test tematske apercepcije (TAT). Djeluju nesvjesno, jer su
represirani. Nastaju zbog frustracije ugodnih iskustava u djetinjstvu prije nego se iskustva mogu
jezično kodirati. Ima pet takvih iskustava i s njima povezanih kompleksa.
Klaustralni kompleksi nastaju na temelju iskustava iz maternice, koja su prekinuta rođenjem. Ima 3
podtipa: Jednostavni klaustralni kompleks je nesvjesna težnja za ponovnim uspostavljanjem
intrauterinih uvjeta života: težnja prema zatvorenim prostorima, otpor promjenama, pasivnost,
ovisnost. Kompleks straha od nepodrške: strah od otvorenih prostora, prirodnih katastrofa, gubitka
podrške. Kompleks egresije ili izlaženja: potreba za autonomijom, promjenama, otvorenim prostorima,
poduzetnost.
Oralni kompleksi proizlaze iz doživljaja vezanih uz dojenje. Kompleks oralne sukorance: oralne
aktivnosti + pasivnost, ovisnost. Oralni automatizmi sisanja, potreba za podrškom, inhibirana
agresivnost. Kompleks oralne agresivnosti: oralna aktivnost + agresija. Oralni automatizmi griženja,
agresivnost, izbjegavanje opasnosti, ambivalentnost prema autoritetima. Kompleks oralnog
odbacivanja: gađenje prema oralnim aktivnostima. Povraćanje, autonomija, ravnodušnost,
odbacivanje, izoliranost.
Analni kompleksi proizlaze iz učenja toaletne discipline. Analni kompleks izbacivanja: agresivnost,
autonomija, neurednost. Analni kompleks zadržavanja: stidljivost, tvrdoglavost, red i čistoća.
Uretralni kompleks je «kompleks Ikarusa». Težnja za besmrtnosti, kateksija za vatru, narcizam,
nerealne ambicije.
Kompleks kastracije ima manje značenje za Murraya nego za Freuda: nije vezan uz nastanak
neuroza. Nastaje zbog masturbacije u djetinjstvu.

Test tematske apercepcije

Razvili su ga Morgan i Murray (1935). Bazira se na Murrayevoj pretpostavci o nesvjesnoj
motivaciji: ljudi imaju manifestne potrebe, ali i latentne. Ako je latentna potreba jaka, onda se ona
projicira na okolinu, što služi kao osnova projektivnih testova. TAT se sastoji od 20 crno-bijelih slika,
na kojima likovi sudjeluju u nejasnim situacijama. Na temelju njih sudionik mora smisliti što
zanimljiviju i dramatičniju priču. Ona mora govoriti o osjećajima i mislima likova te o njihovoj
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Murray govori o imaginativnoj projekciji, što se donekle razlikuje
od Freudove projekcije, jer su one za Murraya uvijek vezane isključivo uz neku sliku te mogu biti
pozitivne (a ne uvijek negativne) i ne sasvim skrivene ispitaniku.
Ocjenjivanje TAT-a je kvalitativno, provodi ga klinički psiholog na temelju svog iskustva. Sadržaj
priča klasificira se u dva dijela: 1. onaj sadržaj koji manifestira snage «heroja» priče (pokazuje potrebe
pojedinca – jer se on identificira s herojem) i 2. onaj koji proizlazi iz snaga okoline (pokazuje pritiske
okoline). Najprije identificiramo jednostavne teme, koje su interakcija između potreba i pritisaka u
jednoj priči. Kompleksne teme se javljaju u nekoliko priča, a dovode nas do jedinstvene teme, čije
nam je pronalaženje cilj, jer one pokazuju neke opće potrebe sudionika – dakle njegove osobine
ličnosti. U analizi priča Murray razlikuje dvije razine funkcioniranja. Funkcioniranje na prvoj razini
su stvarni postupci i verbalno ponašanje, vezani uz manifestne potrebe. Funkcioniranje na drugoj
razini su ideje, fantazije i planovi – TAT nam otkirva tu drugu, latentnu razinu.
E. ERIKSON: PSIHOSOCIJALNA TEORIJA LIČNOSTI

Erikson je predstavnik ego-psihologije. Ona je proizašla iz klasične psihoanalize, ali smatra da je za

razvoj i dinamiku ličnosti najvažniji ego, a ne id. Eriksonova psihologija ličnosti ima cjeloživotnu
perspektivu.
Ego je glavni sustav ličnosti. Urođen je i prisutan od početka, a energiju za svoje procese dobiva iz
neiskorištene seksualne i agresivne energije, neovisno o idu. On je aktivna i autonomna struktura
ličnosti, odlučujuća za socijalnu adaptaciju. On traži objekte u realnosti i s njima uspostavlja kontakt.
Pritom razvoj pojedinca treba gledati u sklopu cjelokupne socijalne matrice u kojoj se nalazi.
Konflikti u egu mogu biti posljedica njegovih vlastitih ciljeva, ne moraju biti zbog sukoba s idom ili
superegom. Nastaju zbog iskustava koja ima pojedinac u odnosu prema okolini, a ne zbog nagona.
Konflikti se mogu riješiti na dobrobit pojedinca, tako da se ostvari daljnji razvoj pojedinca. Pritom je
potrebno poznavati načine na koje su se krize rješavale.

Usporedba Freud – Erikson:

1. Ego je glavni sustav ličnosti.
2. Ego je autonomna struktura ličnosti, neovisna od ida.
3. Pojedinac je racionalan, a njegov razvoj u velikoj mjeri ovisi o okolini.
4. Obuhvaća cijeli život.
5. Najvažniji period je adolescencija, a ne djetinjstvo.
6. Konflikt može biti riješen na dobrobit pojedinca.
7. Svaki je pojedinac u svojoj osnovi dobar.
8. Problemi koji nastanu u razvoju mogu se rješavati kasnije, nisu nepovratno usađeni u nas.

NAČELO EPIGENEZE
Ova teorija ličnosti je od svih najviše razvojna – razvoj ličnosti predstavlja samu ličnost. Erikson je
pretpostavio stupnjevit razvoj ličnosti, pri čemu ima 8 tih psihosocijalnih stadija. Njihovo je
pojavljivanje određeno načelom epigeneze, što znači:
1.) ličnost se razvija predeterminiranim koracima, uz sve veću spremnost pojedinca da bude u
interakciji sa sve većim socijalnim radijusom.
2.) društvo se tako konstituira da zadovoljava i potiče takav redoslijed mogućnosti za interakciju i
pravu brzinu i redoslijed tog sve većeg obuhvaćanja.

Budući da su razvojni stadiji genetički determinirani, svaki se javlja u određeno i optimalno vrijeme.
Ipak, svaki stadij može utjecati i na kasnije stadije. Kada se svi stadiji javljaju u prirodnoj sekvenci i
uspijevaju sazrijeti, tada ličnost postiže svoj puni razvoj i funkcionalnost.
Svaki stadij prati karakteristična kriza, koja nastaje kao posljedica fiziološke maturacije organizma i
socijalnih zahtjeva. Pojedinci se razlikuju jer na različite načine rješavaju krizu – dakle krize imaju
najveću važnost za ličnost. Razvoj je kroz krize usmjeren na proširivanje međuljudskih kontakata.
Kako bi posljedica krize za pojedinca bilo zadovoljenje, njegove ego-funkcije se moraju stalno
razvijati. Zato su krize ono što omogućuje razvoj.
Svaka kriza ima i pozitvnu i negativnu stranu. Uspješno rješavanje kriza omogućuje pojedincu razvoj
novih komponenti ličnosti i napredak, a neuspješno rješavanje kriza to onemogućuje. Uspjeh ili
neuspjeh u nekoj fazi ipak nam ne govori o tome kakav će biti ishod neke druge faze. Ipak, da bi mogli
na zdrav način rješavati nove krize, one stare moraju biti na adekvatan naćin riješene. Erikson vidi
faze kao stepenice, koje se nastavljaju jedna na drugu.
Epigenetičko načelo razvoja kaže da je uspješnost rješavanja krize to je veća, a kriza manje izražena i
opasna, što su ranije krize uspješnije riješene i što su bolje razvijene njima sukladne vrline.
PSIHOSOCIJALNI RAZVOJ LIČNOSTI
On se temelji na razrješavanju kriza. Tempo prelaska iz stadija u stadij je individualan. Djelovanje
ranijih faza u sadašnjem životu pojedinca se događa jer su one integrirane u ličnost.

Za svaki stadij važan je način ritualizacije – obrazac odvijanja interakcija među pojedincima ui nekoj
sredini. Svrha ritualizacije je stvaranje djelotvornog člana određene društvene sredine. Ako su
ritualizacije previše rigidne, to se može pretvoriti u ritualizam.

PRVI STADIJ: TEMELJNO POVJERENJE – TEMELJNO NEPOVJERENJE

On se događa tijekom prve godine života. Kriza se odnosi na stvaranje temeljnog (ne)povjerenja
prema okolini. To znači da okolinu vidimo kao sigurnu i stabilnu, a ljude kao pouzdane zaštitnike, što
stvara većinom nesvjesnu unutrašnju sigurnost kod djeteta. To je preduvjet za razvoj zdrave ličnosti.
Temeljno povjerenje se razvija pod utjecajem kvalitete brige koju dijete dobiva od majke. Time dijete
stvara povjerenje u odrasle oko sebe. Dijete mora razviti i povjerenje u samog sebe: da može samo
zadovoljiti neke svoje potrebe. Ova kriza je važna zato što kroz nju dijete također uči u kojim
situacijama u životu treba osjećati povjerenje u ljude, a u kojima ne. Kriza nastaje kada se uz temeljno
povjerenje razvija i temeljno nepovjerenje. To se događa ako dijete ne dobiva adekvatnu brigu, ili ako
se se roditelji ne slažu oko načina brige za njega, ili ako je djetetova obitelj neprilagođena okolini. Ova
kriza se nikada ne može trajno razriješiti pa se javlja i tijekom drugih stadija. Rješenja kriza povjerenja
u kasnijim stadijima će preslikavati rješenje te krize u ovom stadiju. Ako je situacija povjerenja u
ovom stadiju više nego situacija nepovjerenja, javlja se vrlina nada, koja je općenito temeljna vrlina te
nam omogućuje snagu i napredak u teškim situacijama u životu. Ritualizacija tijekom ovog stadija je
numinozna ritualizacija. Ona se tiče toga kako majka obraća pažnju na svoje dijete. Ako nema
adekvatnih ritualizacija, nastaje osjećaj otuđenosti, a neodgovarajuća forma ovih ritualizacija izaziva
idolizam u odrasloj dobi. Neuspjeh u stvaranju povjerenja može dovesti do shizofrenije u odrasloj
dobi.
DRUGI STADIJ: AUTONOMIJA – PONIŽENJE I SUMNJA
Obuhvaća drugu i treću godinu života. Tada dijete postaje sposobno samostalno se kretati i istraživati
svoju okolinu. To stvara psihosocijalnu situaciju u kojoj drugi ljudi mogu tu njegovu aktivnost
ograničavati ili poticati, što dovodi do krize. Ukoliko okolina potiče djetetovu samostalnost, ono se
tijekom ovog stadija uči samokontroli i autonomiji, što je osnovica za kasnije samopouzdanje i osjećaj
slobodne volje. Vrlina koja se javlja pri pozitivnom rješenju ove krize je volja, što nam omogućuje
samostalnost u odlučivanju. Ako su roditelji pretjerano zaštitnički i/ili nedovoljno podržavajući, ne
dolazi do adekvatnog rješenja ove krize, te se razvija krivnja, sram i nesamostalnost. Društvena
institucija koja je vezana uz ovu fazu su društvena pravila i zakoni, jer učimo samokontrolu. U ovom
periodu također počinjemo razlikovati ono što nam je slično od onoga što nam je različito, što je
osnovica za kasnije socijalne predrasude. Rituali koji se događaju u ovoj fazi su rituali razboritosti, a
iz izopačenih rituala se kasnije javlja legalizam. Neuspjeh u stjecanju autonomije može dovesti do
opsesivno-kompulzivnih neuroza i psihoza.
TREĆI STADIJ: INICIJATIVA – KRIVNJA
Događa se od 4. godine života do polaska u školu, kao Freudova falusna faza. Erikson se slaže s
Freudom u tome da je u osnovi ove krize Edipov kompleks, ali smatra da je više socijalnog nego
spolnog karaktera.Povećava se vlast djeteta nad okolinom, ali se javlja i društveni pritisak za većom
odgovornosti, što stvara krizu. Na razrješenje krize utječe to kako roditelji reagiraju na inicijative
djeteta – poticanje inicijativnosti dovodi do pozitivnog ishoda. Tako dijete stječe vrlinu svrhe, jer je
poticano na cilju usmjereno ponašanje. Socijalna institucija koja je u skladu s tim stadijem je
ekonomija, jer ekonomska produktivnost u odrasloj dobi ovisi o tome koliko je dijete postalo sklono
inicijativi. Ritualizacija koja se javlja u ovo doba jest dramatička ritualizacija, kroz igranje uloga.
Potencijalni negativni aspekt ove ritualizacije je pretvaranje. Neuspjeh ove faze dovodi do histerija i
neuroza.
ČETVRTI STADIJ: PRODUKTIVNOST – INFERIORNOST
Traje od 6. do 11. godine. To je kod Freuda faza latencije. Dijete pod utjecajem školovanja uči nove
vještine (npr. čitanje) te razvija deduktivno mišljenje. Ta kriza se rješava kako dijete savladava
rješavanje problema u svojoj okolini koristeći nove «alate» koje dobiva od društva, kao i svoje vlastite
sposobnosti. Ako to potiče njegova uža okolina, ali i društveni sustav, javlja se vrlina kompetentnost.
Na društvenom planu, dijete stječe tehnološki etos društva, jer počinje sve više koristiti određena
sredstva i vještine (alate) koje je društvo razvilo. Osim tehnološke kompetentnosti, u tom razdoblju
pojedinac dolazi i do sve veće psihosocijalne kompetentnosti. Ritualizacija koja se javlja je formalna
ritualizacija, kroz koju dijete metodički uči izvršavati pojedine zadatke. Iskrivljeni ritualizam koji se
može javiti je formalizam, ponavljanje praznih i besmislenih rituala.
PETI STADIJ: IDENTITET – KONFUZIJA IDENTITETA
Javlja se na početku adolescencije, traje od 13. do 20. godine. Kriza nastaje zato što tada pojedinac
treba sve svoje osobine integrirati u jednu cjelinu te postati socijalno adaptirani član društva – razviti
svoj psihosocijalni identitet. Pritom važnu ulogu ima ego. Da bi se kriza riješila, važno je rješavanje
seksualnih konflikata, pronalaženje adekvatnih ideala i role-modela i uspješna rješenja ranijih stadija.
Identitet se s vremenom može mijenjati, nestati, ili se izgraditi tek kasnije. Ako je kriza razriješena,
nastaje vrlina vjernost sebi. Ritualizacija koja se javlja tijekom adolescencije je ideologija –
solidarnost uvjerenja nastalih kroz integraciju prethodnih faza. Isktrivljeni ritualizam je totoalizam –
opsjednutost jednom idejom.
ŠESTI STADIJ: INTIMNOST – IZOLACIJA
Javlja se između 20. i 25. godine, paralelno sa završetkom obrazovanja i zasnivanjem obitelji.
Intimnost je za Eriksona ne samo spolna zrelost, već i spremnost zajedničkog stvaranja i dijeljenja
identiteta s partnerom. To nije moguće ako nije uspostavljen čvrst osjećaj identiteta. Ako se kriza
riješi, nastaje vrlina ljubav. Ritualizacija koja se javlja je udruživanje, dakle zajedništvo. Iskvareni
oblik toga je elitizam.
SEDMI STADIJ: PLODNOST – STAGNACIJA
Događa se između 25. i 65. godine. Tada ljudi moraju svojoj djeci osiguravati budućnost. Iz
orijentacije prema dobrobiti društva, stvaralaštva i plodonosnosti proizlazi psihosocijalna vrlina briga,
želja da se vlastito iskustvo podijeli s drugima. Ritualizacija koja se javlja je generativna ili
plodonosna. To je ritualizacija prenošenja svog znanja i brige na mlađe generacije. Iskrivljeni oblik je
autoritizam.
OSMI STADIJ: INTEGRITET – OČAJANJE
Događa se prema kraju života. Dolazi do retrospekcije i evaluacije toga što smo u životu postigli.
Kriza se tiče toga hoćemo li u svom dosadašnjem životu pronaći red i smisao, jesmo li imali ispunjen
život. Ako jesmo, čovjek je smiren i zadovoljan, a ako ne, onda se koristi represijom i projekcijom
odgovornosti za neuspjehe. Vrlina koja se javlja je mudrost. Ritualizacija je integralna ritualizacijaI
– postupanje u skladu sa stečenom mudrošću. Iskrivljen oblik je sapijentizam, glumljena mudrost.

ULOGA EGA
Razvoj ličnosti je za Eriksona razvoj ega. Ego nije određen samo biološkim faktorima, nego i svojom
užom i širom društvenom okolinom. Ego nije submisivan idu i superegu, nego je samostalan i
kreativan. On sjedinjuje unutarnje i vanjske faktore. Ego se može uvijek oporaviti – to je temelj
psihoterapije. Ego-identitet treba biti zasnovan na tri temelja: faktualnost (baratanje objektivnim
činjenicama); realnost (vizionarska slika svijeta zasnovana na realnosti); aktualnost (želja za
postizanjem univerzalnih ciljeva čovječanstva). Četvrti temelj su slučajne okolnosti. Zdrav ego ima
osjećaj zajedničkog identiteta ljudi.

PSIHOHISTORIJA
«To je proučavanje individalnog i kolektivnog života kombiniranim metodama psihoanalize i
povijesti.» Psihohistorijska istraživanja temelje se na izjavama i zapisima iz pojedinčeva života (to su
obično poznate osobe). Njih onda analiziramo s obzirom na to u kojoj fazi života je osoba dala izjavu,
što se tada događalo u svijetu itd. Za vjerodostojan prikaz ličnosti potrebno je da poznamo
cjeklokupnudruštvenu situaciju u kojoj je ta osoba živjela. Svaka psihohistorija je subjektivna i
relativna, jer istraživač u njoj bar djelomično projicira samog sebe. Psihohistorija je komplementarna
psihoanalizi: psihoanaliza može odgovoriti na pitanje zašto je došlo do raspada neke ličnosti, a
psihohistorija zašto pojedinci uspiju ostati
jake ličnosti usprkos problemima. Erikson je pokazao da su se te jake ličnosti oslobađale trauma iz
djetinjstva i rješavale su psihosocijalne krize, a ne psihoseksualne.

ZNANSTVENA VALIDACIJA
Problemi validacije Eriksonove teorije nastaju zbog nedostatka adekvatnih mjernih instrumenata, zbog
neodređenosti konstrukata (pogotovo odnos između organizmičkih i okolinskih faktora – može li se to
operacionalizirati?). Ipak, ovo jest znanstvena teorija, jer počiva na objektivnim unutarnjim i vanjskim
elementima razvoja, a ne na apstraktnim intrapsihičkim procesima (kao Freud ili Jung). Ličnost je
definirana psihosocijalno, a ne intrapsihički.

Utjecaj ponašanja majke

Većina ovih istraživanja izvedena je neovisno o Eriksonovoj teoriji, ali podržavaju njegove zaključke:
djeci je nužna majčinska briga i toplina da bi razvila temeljno povjerenje. Kod djece koja ne dobivaju
dovoljno adekvatne pažnje ne razvija se privrženost, niti prema majci, niti kasnije u životu. Djeca koja
dobivaju dovoljno pažnje u djetinjstvu razvijaju potrebu za privrženošću i socijalnom pažnjom, koja je
prisutna i u odrasloj dobi – dakle krize u djetinjstvu mogu ostaviti posljedice na kasnije ponašanje.

W. H. SHELDON: KONSTITUCIONALNA TEORIJA LIČNOSTI

Konstitucionalna psihologija istražuje: 1. postoje li veze između tjelesnih osobina i osobina ličnosti
pojedinca i 2. koje su tjelesne karakteristike povezane s kojim karakteristikama ličnosti. Uloga teorije
je u takvim istraživanjima malena, jer se temelje na objektivnim podacima. Pristup je induktivan:
podaci → teorija, a ne obrnuto.

Osnova psihe je mozak, tj. psihički procesi su determinirani fiziološkim procesima organizma. Zato se
može očekivati da razlike u fiziološkom funkcioniranju dovode do razlika u psihološkom
funkcioniranju. Ekstremni primjeri za to su npr. Downov sindrom, fenilketonurija, nasljedna
shizofrenija.

Razlozi moguće povezanosti konstitucije (izgleda) su:

1. Izgled dovodi do određenih reakcija okoline na pojedinca, koje pak dovode do formiranja
ličnosti. Npr. lijepe ljude mnogi hvale zbog ljepote pa ona postaje dio njihovog identiteta.
2. Okolina paralelno utječe na razvoj određene tjelesne konstitucije i određenih osobina ličnosti.
Npr. prebrižna majka će činiti dijete i debelim i nesamostalnim.
3. Pojedinci različite konstitucije na različit način doživljavaju svoju okolinu. To je biološka
povezanost građe tijela i ličnosti. Konstitucija uvjetuje nagrade i kazne koje su učinkovite za
pojedinca. Također definira i mogućnosti pojedinca, a time i njegova iskustva.
4. Paralelni utjecaj genetike na razvoj tjelesne konstitucije i ličnosti. To je pleiotropski efekt
gena: isti geni utječu na više osobina.

DISKREDITIRANE METODE
Laička metoda: narodna vjerovanja (visoko čelo = pamet) nemaju znanstvene vrijednosti. Laici
zaključuju o pojedincu na temelju fizičkog izgleda i ponašanja jer su ti podaci najdostupniji, a onda
fizički izgled povezuju s ponašanjem. Fiziognomija je znanstveno utvrđivala povezanost crta lica i
osobina ličnosti. Njen najveći problem je to što nije ništa utvrdila. Frenologija: Gall i Spurzheim su
na osnovi oblika lubanje zaključivali o ličnosti. Smatrali su da osobine ličnosti imaju svoje točne
lokalizacije u mozgu te da razvijenost osobina ovisi o razvijenosti mozgovnih centara. Mozgovni
centri kako se razvijaju, tako izobličuju lubanju: udubine u lubanji znače slabu razvijenost osobine
koja se tamo u mozgu nalazi, a izbočine znače dobru razvijenost te osobine. To je propalo jer ne
postoji stroga lokalizacija osobina u mozgu i zato što razvijenost mozgovnih područja ne utječe na
oblik lubanje. Hipokratova tipologija ličnosti daje tjelesnu tipologiju i tipologiju temperamenta.
Postoje 4 vrste tjelesnih sokova: crna žuč, žuta žuč, krv i sluz, a kod svakoga dominira jedna vrsta, što
dovodi do razlika u temperamentu. Zato postoje 4 temperamenta: sangvinik (krv), flegmatik (sluz),
melankolik (crna žuč), kolerik (žuta žuč). To nije baš upalilo, ali je bilo utjecajno (Galen, 2. st., Wundt,
19. st.).

KRETCHMEROVA KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA LIČNOSTI

Kretchmer je bio njemački psihijatar koji je prvi publicirao svoja istraživanja o odnosu tjelesne
konstitucije i psihičkih bolesti. To je početak konstitucionalne psihologije i biološkog pristupa
proučavanju ličnosti.
On je htio prvo stvoriti jedan sustav kategorizacije tjelesnih karakteristika. Zato je napravio detaljan
Inventar tjelesnih karakteristika i pomoću njega ispitao 400 psihijatrijskih pacijenata. Zaključio je da
postoje tri tipa konstitucije: astenički (leptosomni), atletski i piknički te miješani tip, displastički.
Astenici su mršavi, bez mišića, visoki i uski, suhe i blijede kože. Atleti imaju dobro razvijene mišiće,
srednje su visine i čvrste građe. Piknici su debeli, okrugli, niski i opušteni. Ovi tipovi građe vrijede
samo za muškarce, jer su samo muškarci bili ispitanici.

Sljedeće je Kretchmer htio utvrditi korelaciju između tjelesne građe i psihičkih bolesti (manično-
depresivne psihoze i shizofrenije). Pokazalo se da su shizofrenici obično atletske ili astenične građe, a
većina manično-depresivinih je pikničke konstitucije. Kretchmer nije ispitao povezanost konstitucije
tijela i normalnog ponašanja.

Glavni nedostatak Kretchmerovog istraživanja je bilo to što je Sheldon kasnije dokazao da se samo
27% ljudi može nedvosmisleno svrstati u ove kategorije. Drugo je to što nije kontrolirao dob ispitanika
u istraživanju bolesti. Naime, shizofrenija se javlja obično u ranijoj dobi nego manično-depresivna
psihoza, pa je time veća vjerojatnost da će shizofrenici biti atletske ili astenične građe, a manično-
depresivni pikničke. Eysenck je pokazao da manična depresija (kod normalnih ljudi ciklotimija) i
shizofrenija (kod normalnih shizotimija) nisu polovi iste dimenzije, u kojoj bi normalnost bila u
sredini. Zato je besmislena njegova takva podjela duševnih bolesti. Kasnija istraživanja nisu potvrdila
Kretchmerove rezultate, niti kod bolesnika, niti kod normalnih ljudi.

KONSTITUCIONALNA PSIHOLOGIJA W. H. SHELDONA

Za Sheldona su fizičko i psihičko nedjeljivi, zbog bioloških i naslijeđenih faktora. U osnovi ponašanja
su biološke determinante – fizička struktura organizma odgovorna je za fenomene ponašanja. Od svih
bioloških faktora, Sheldona je najviše zanimala tjelesna konstitucija. Pojam konstitucionalnog ima dva
značenja: 1) to su genetički potencijali i intrauterini utjecaji; 2) tjelesna konstitucija, fiksni i
nepromjenjivi aspekti pojedinca (npr. morfologija, fiziologija).
Da bi se bavio konstitucionalnom psihologijom, Sheldon je morao 1) razviti sustav klasifikacije
tjelesnih konstitucija (strukturalnog, statičkog aspekta), 2) razviti sustav klasifikacije temperamenta
(funkcionalni, dinamički aspekt čovjeka) i 3) utvrditi povezanost između statičkih i dinamičkih
aspekata. Konstitucionalna psihologija je «proučavanje psiholoških aspekata ljudskog ponašanja u
povezanosti s morfologijom i fiziologijom tijela».

Tjelesne dimenzije
Sheldon je, određivanjem konstitucija, želio doći do saznanja o djelovanju genetičkih determinanti
ponašanja. Genetička i biološka, hipotetska, struktura su morfogenotip, a manifestno tjelesno
ustrojstvo, ali i ponašanje, su fenotip. Procjena morfogenotipa postiže se somatotipijom – procjenom i
mjerenjem fenotipa.
Sheldon je, utvrđujući somatotipove, došao do samo tri osnovne varijable tjelesne konstitucije – to su
primarne komponente tjelesne konstitucije. Endomorfna građa su mali i debeli, u njima dominiraju
probavni organi (viscera) koji su se razvili iz endoderma. Mezomorfija znači čvrstu, kockastu,
snažnu, sportsku građu. Dijelovi organizma koji su istaknuti kod mezomorfa (koža, žile) razvili su se
iz mezoderma. Ektomorfna građa je tanka i visoka, površina tijela je velika u odnosu na tjelesnu
masu. Imaju veći omjer živčanog sustava u odnosu na ostatak tijela, a to je živčano tkivo se razvija iz
ektoderma. Sheldonova podjela je slična Kretschmerovoj: endomorfija – piknici, mezomorfija – atleti,
ektomorfija – astenici.

Sekundarne komponente tjelesne konstitucije su displazija, ginandromorfija i finoća građe.

Displazija je konstitucija s elementima svih triju primarnih komponenti. Sheldon je utvrdio da je kod
psihotičara ona češća i izraženija nego kod zdravih. Ginandromorfija je zastupljenost tjelesnih
komponenti suprotnog spola, pogotovo kod hermafrodita (ma ne bi čovjek vjerovao...). Finoća građe
je estetski utisak, dakle ljepota. To je najteže mjeriti.
Postupak somatotipije je objektiviziran kada je Sheldon stvorio Atlas muškaraca (1954), koji opisuje
mjerenje 17 obilježja, vezanih uz glavu, prsa, trbuh, ruke i noge. Tako mjereći, izvježbani mjerači
koreliraju 0.90. Somatotip nije isto što i fenotip, nego je to opis fenotipa neke osobe na temelju kojeg
se može zaključivati o morfogenotipu te osobe. Fenotip nije pouzdan indikator morfogenotipa jer je
podložniji utjecajima okoline. Somatotip se određuje ocjenjivanjem triju glavnih komponenti
konstitucije (endomorfija, mezomorfija, ektomorfija). Svaka komponenta dobiva ocjenu od 1 do 7, a
one zajedno čine trigram koji ukazuje na konstituciju. Uvijek se zapisuju redoslijedom endomorfija-
mezomorfija-ektomorfija. Npr. ektomorf će biti prikazan trigramom 1-1-7. Sheldon je ukupno našao
267 somatotipova.
Sheldon je istraživao gotovo samo na muškarcima. Za žene pretpostavlja da imaju podjednak broj
somatotipova, ali da nisu jednako često zastupljeni. Češća je endomorfija+ektomorfija, a rjeđa
mezomorfija+endomorfija. Ali to su samo spekulacije.

Primarne komponente temperamenta

Temperament = dinamički aspekti čovjeka = ličnost. Sheldon je naviše bio zainteresiran za one
aspekte u kojima se manifestira motivacija pojedinca. Pretpostavio je da različita manifestna
ponašanja imaju u podlozi manji borj latentnih faktora. Sastavio je listu od 650 primarnih osobina
ličnosti (temperamenta), iz kojih je na kraju izlučio 60 reprezentativnih osobina. Onda je na osnovu
interkorelacija među njima izlučio 3 klastera, po 20 osobina u svakom.
U prvom klasteru (viscerotonija) su bile osobine kao što su sklonost komforu, druženju, dubok san,
uživanje u hrani, tolerantnost, spora reaktivnost. Utrobni organi su mu u osnovi. U drugom klasteru
(somatotonija) su bile npr. samosvjesnost, fizička aktivnost, hrabrost, dominantnost, potreba za
opasnosti i energetičnost. U trećem klasteru (cerebrotonija) su bile npr. suzdržanost, loš san, potreba
za samoćom i otpornost na navike. Ti klasteri su primarne komponente temperamenta. Uz njih još
postoje i sekundarne komponente.

Povezanost tjelesnih komponenti i komponenti temperamenta

Nakon što je utvrdio primarne komponente konstitucije i temperamenta, Sheldon je računao korelacije
između tih 6 varijabli. Utvrđeno je da je svaka komponenta tjelesne konstitucije povezana sa samo
jednom komponentom temperamenta: endomorfija-viscerotonija (.79), mezomorfija-somatotonija
(.82), ektomorfija-cerebrotonija (0.83), s niskim negativnim korelacijama ostalih parova temperament-
konstitucija. Dakle, moglo se zaključiti da između tjelesne konstitucije i psihološke konstitucije postoji
povezanost. S obzirom na veličinu korelacija, Sheldon je zaključio da su u podlozi konstitucije i
temperamenta isti, zajednički faktori – biološki, tj. genetički faktori.
Korelacije između različitih tipova konstitucije su bile niske i negativne, što znači da su tipovi
međusobno nezavisni, isto kao i različiti tipovi temperamenta. Dakle, atributi koji čine jednu od tri
komponente konstitucije/temperamenta različiti su od komponenti koje čine druge dvije komponente.

RAZVOJ LIČNOSTI
Iskustva i doživljaji pojedinca utječu na njegov razvoj, ali nastaju pod utjecajem bioloških
predispozicija. Ipak, biološki potencijali ne preodređuju razvoj u potpunosti, nego samo predstavljaju
granice razvoja, a da li će se potencijali izraziti, ovisi o okolini. No, nikakva okolina ne može dovesti
do razvoja neke osobine za koju nema genetičkog potencijala.
Na pojedinca, osim iskustva i okoline, mogu djelovati i nesvjesni faktori. Sheldon nesvjesne faktore
definira kao funkcioniranje samog organizma – oni su nesvjesni jer ljudi ne znaju koji fiziološki
procesi u njihovom organizmu utječu na njihovo ponašanje. To se može osvijestiti jedino
obrazovanjem i informiranjem o tim fiziološkim komponentama ponašanja. Utvrđivanjem somatotipa
zapravo dopiremo do nesvjesnog.

ABRAHAM MASLOW: HUMANISTIČKA TEORIJA LIČNOSTI

Maslowljeva teorija ličnosti jedna je od teorija koje su utemeljile humanističku psihološku školu.
Humanistička psihologija (HP) javila se kao reakcija na psihoanalizu i biheviorizam kao tada
dominantna usmjerenja u psihologiji. Odbacila je psihoanalitičku pretpostavku o tome da je čovjek
zlo, iracionalno i nesvjesno biće vođeno nagonima, kao i biheviorističko odbacivanje proučavanja
neopažljivih determinanti ljudskog ponašanja i gledanje na čovjeka kao pasivnog sudionika svoje
okoline. HP pak smatra da je čovjek posebno biće, koje se ne može usporediti sa životinjama te da
psihologija mora nastojati tumačiti specifičnosti ljudske prirode.
Njezini principi povezani su s Rogersovom teorijom ličnosti, egzistencijalističkim teorijama ličnosti i
fenomenološkom teorijama ličnosti.
S egzistencijalizmom je povezuje koncept da je svaki čovjek svjesno biće i odgovorno biće,
odgovorno za svoju sudbinu, a ne ograničeno na genetičke ili okolinske faktore. S fenomenologijom je
povezuje njezino prvenstveno zanimanje za unutarnje iskustvo svakog čovjeka i njegov doživljajni
svijet.
HP smatra da je čovjek biće koje se neprestano mijenja i razvija. Cilj ili svrha života je aktualizacija
ljudskih potencijala, tj. samoaktualizacija. Ta potreba je prirodna, a ako čovjek ne postiže
samoaktualizaciju, to je zbog toga što ga nešto izvana sprječava u tome da živi svoj autentičan život.

SAMOAKTUALIZACIJA
Maslowljeva teorija ličnosti može se nazvati i teorijom o samoaktualizaciji. Ona je nastala
proučavanjem zdravih, razvijenih ličnosti, a ne životinja (kao biheviorizam) ili bolesnih pojedinaca
(kao psihoanaliza).
Potreba za samoaktualizacijom je prirodna, univerzalna ljudska potreba. Samoaktualizacija je proces
razvoja, u tom smislu da ona znači težnju za napretkom i rastom. Uz to je i cilj ljudskog razvoja, kao
stanje u kojem čovjek osjeća da živi pun život i da su njegovi potencijali iskorišteni i razvijeni.
Samoaktualizacija se postiže zadovoljavanjem određenih motiva, tj. potreba. Zato je Maslowljeva
teorija potreba temelj njegove teorije ličnosti.

Tri su temeljne pretpostavke teorije o samoaktualizaciji:

1. Čovjek posjeduje svoju vlastitu unutrašnju prirodu, koja je dijelom specifična za svakog
pojedinca, a djelom je univerzalna. Ona je u svojoj biti dobra, ili bar neutralna.
2. Aktualizacija ljudske prirode se događa rastom iznutra, a ne oblikovanjem izvana, i dovodi do
zdravog, punog, normalnog i poželjnog razvoja.
3. Psihopatologiju uzrokuje iskrivljavanje tih temeljnih principa ljudske prirode.

To znači da se ljudi prirodno razvijaju po principima samoaktualizacije i u smjeru samoaktualizacije, a

da okolina jednostavno treba biti dobrohotna koja omogućava slobodu pojedinca.

Osim procesa i motiva samoaktualizacije, psihologija treba imati na umu to da je čovjek cjelovito i
integrirano biće pa ga treba proučavati holistički. Uz to, čovjek je i inherentno kreativno biće, bez
obzira na koji način se ta kreativnost ispoljava, a ono što može potisnuti tu općeljudsku karakteristiku
je nepovoljna okolina.
TEORIJA O HIJERARHIJI MOTIVA
Maslow tvrdi da je za svakog čovjeka prirodno postojanje ciljeva koje nastoji zadovoljiti, a koji se
stalno mijenjaju. Zato je za razumijevanje ličnosti pojedinca najvažnije poznavanje njegovih
motivacijskih procesa. To je zbog toga što ostvarivanje njegovih individualnih ciljeva donosi nagradu
pojedincu i čini njegov život vrijednim.

SAMOAKTUALIZACIJA
POŠTOVANJE
PRIPADANJE I LJUBAV
SIGURNOST
FIZIOLOŠKE POTREBE

Među ciljevima postoji određena hijerarhija, jer svi nemaju jednaku vrijednost za pojedinca, nego su
neki motivi prioritetniji od drugih. Tek kad je bar donekle zadovoljena potreba niže razine, može se
napredovati ka zadovoljavanju potreba više razine. Ova hijerarhija jednaka je za sve ljude. Ipak, što je
potreba viša u hijerarhiji, to je ona više ljudska, i to više se ljudi razlikuju u toj potrebi i načinu njezina
zadovoljavanja. Isto tako, što su potrebe pojedinca više u hijerarhiji potreba, to je pojedinac psihološki
razvijeniji i zreliji.
Fiziološke potrebe imaju vitalnu važnost, a uključuju potrebu za hranom, vodom, kisikom,
spavanjem, seksom, zaštitom od ekstremnih temperatura, izlučivanjem i senzornom stimulacijom.
Ukoliko te potrebe nisu zadovoljene, čovjekovo ponašanje postaje sve sličnije životinjskom.
Potrebe za sigurnošću uključuju potrebu za stalnošću, redom, strukturom i predvidljivošću. One su
najbolje izražene kod male djece, a kasnije u životu se očituju i kao potreba za financijskom
sigurnošću te kroz religijske potrebe.
Potrebe za pripadanjem i ljubavlju tiču se potrebe pojedinca da nađe svoje mjesto među drugim
ljudima, koji ga prihvaćaju i vole. To se odnosi na pronalaženje intimnog partnera, stvaranje obitelji i
pripadanje određenim skupinama.
Potrebe za poštovanjem uključuju potrebe za poštovanjem od strane drugih ljudi i za
samopoštovanjem. Potreba za samopoštovanjem je potreba da se čovjek osjeća kompetentnim i
vrijednim. Potrebe za poštovanjem od drugih su potrebe za reputacijom, statusom, priznanjem,
divljenjem i slično, a za njezino ispunjavanje je osobito važno dobivanje zasluženih priznanja. Maslow
smatra da razlike u tome koliko je pojedinac imao prilike zadovoljiti te potrebe stvaraju vrlo važne
razlike među pojedincima i njihovim potencijalima za uspješnost.
Potrebe za samoaktualizacijom predstavljaju vrh ljudskih potreba, a njihovo zadovoljenje znači da je
pojedinac razvijen u punini svoje ljudske prirode. Do stanja potpune samoaktualizacije je zapravo
nemoguće doći, tako da to uvijek ostaje potreba i cilj. Samoaktualizacija se postiže na individualne
načine – to je stupanj u hijerarhiji potreba u kojem postoje najveće specifične razlike među ljudima.
Ipak, ono što je svima zajedničko jest to da samoaktualizirane ličnosti postaju sve ono što su imale
potencijala postati. Maslow smatra da je mali broj ljudi samoaktualiziran zato što je društvo osnovna
prepreka u spoznavanju i ostvarivanju svojih potencijala.

MOTIVI NEDOSTATKA I MOTIVI RASTA

Prema Maslowu postoje dvije vrste motiva – motivi nedostatka i motivi rasta. Oba tipa potreba su
urođeni i instinktivni. U skladu s dominantnim tipom motiva, Maslow razlikuje D-motivirane osobe i
B-motivirane osobe.

Motivi nedostatka ili D motivi su potrebe nižeg reda u Maslowljevoj hijerarhiji: fiziološke potrebe i
potrebe za sigurnošću. Njihovo pojavljivanje prati povećanje napetosti u organizmu, a njihovo
zadovoljenje smanjuje napetost.

Motivi rasta ili B motivi ili metapotrebe su motivi koji su povezani sa samoaktualizacijskim ciljevima.
Njihova je svrha obogaćivanje naših života, tako da njihov cilj njihovog zadovoljenja nije smanjivanje
napetosti, nego su te potrebe ekspanzivne. Njihova hijerarhija nije tako kruta kao kod bioloških
motiva, one su međusobno zamjenjive.

EMPIRIJSKA ISTRAŽIVANJA I PROVJERA

Istraživanja samoaktualiziranih osoba
Maslow je u svoju analizu uključio 49 poznatih ljudi koji su za njega bili utjelovljenje psihološkog
zdravlja tj. samoaktualizacije. Za svakog ispitanika su prikupljeni holistički kvalitativni podaci. Tako
je našao obilježja za koja je smatrao da pripadaju samoaktualiziranim osobama. Osnovni uvjet je bio
to da su im zadovoljene potrebe nižih razina. Osim toga, te osobe su pokazale sljedeće osobine:
 efikasna
percepcija realnosti
 prihvaćanj
e sebe, drugih i
prirode
 spontanost,
jednostavnost i
prirodnost
 usredotoče
nost na probleme
 potreba za
samoćom i
privatnošću
 nezavisnos
t od kulture i
okoline u kojoj
žive
 stalna
svježina i
zamjećivanje
 oceanski
osjećaji
 izvorna
želja za
pomaganjem
ljudskom rodu
 duboke
veze s malim
brojem pojedinaca
 demokratič
nost
 sposobnost
oštrog razlikovanja
sredstava od cilja
 smisao za
filozofski humor
 stvaralaštv
o
 odolijvanje
kulturi
Te osobe ipak nisu lišene i nedostataka, nego su destruktivna stanja u kojima se svi ponekad nađu kod
njih rjeđa i manje ih koče.
Postoje značajni metodološki problemi Maslowljevog istraživanja. Osobine koje je istraživao
odražavaju njegov osobni set vrijednosti, a ne samoaktualizaciju samu po sebi. Isto tako, uzorak je
pristan i nejasan. Zamjera mu se i to što je njegovo istraživanje imalo deskriptivne, a ne eksplanatorne
ciljeve (nisu postavljene hipoteze), što varijable nisu operacionalizirane, a podaci oskudni.
Istraživanje hijerarhije potreba
Empirijska provjera je potvrdila da su D motivi primarniji i utjecajniji nego B motivi. Postojanje
hijerarhije B motiva je donekle potvrđeno, ali ne longitudinalnim studijama.

Graham i Balloun su dokazali da postoji negativna korelacija između razine zadovoljenja potrebe i
želje za zadovoljenjem, što znači da što nam je neka potreba slabije zadovoljena, to nam je snažnija
motivacija da je zadovoljimo. Isto tako, potvrdili su da je poredak važnosti potreba sukladan
Maslowljevoj hijerarhiji.

Upitnik o osobnoj orijentaciji

Shostrom je konstruirao Upitnik o osobnoj orijentaciji, kao valjan i pouzdan instrument za mjerenje
samoaktualizacije. Ima dvije osnovne mjere: mjeru vremenske kompetencije i mjeru unutarnje
podrške. Uz to, taj instrument ima niz podljestvica za razne aspekte koncepta samoaktualizacije.
Pokazalo se da se taj upitnik može koristiti kao mjera mentalnog zdravlja.

CARL ROGERS: FENOMENOLOŠKA TEORIJA LIČNOSTI

Rogers je stvorio svoju teoriju na osnovi svog dugogodišnjeg kliničkog rada. Pritom je njegova teorija
ličnosti najprije služila tumačenju njegovog koncepta psihoterapije (terapija orijentirana na
klijenta).
Rogers je ustanovio da je čovjek u svojoj biti svrhovito biće (da ima ciljeve kojima teži),
konstruktivno, realistično, pouzdano i pozitivno stvorenje. Njegovi ciljevi su samoaktualizacija,
postizanje zrelosti i socijalnost – prema kojima ima svoju vlastitu, unutrašnju orijentaciju. Ljudi koji
djeluju destruktivno to čine iz unutrašnjeg straha, a ne zato što u njima postoje unutarnji destruktivni
nagoni. Rogers na čovjeka gleda optimistički: u svakom čovjeku postoje prirođeni unutarnji preduvjeti
za zdrav i krativan razvoj ličnosti, a samo vanjski utjecaji to mogu omesti. Time je Rogersova
koncepcija jedan od temelja humanističke psihologije.

ROGERSOV FENOMENOLOŠKI STAV

Rogersova teorija je fenomenološka zato što smatra da jedino što postoji za pojedinca u određenom
trenu je njegova osobna percepcija i interpretacija realnosti, a ne i objektivna realnost. Zato u
psihologiji jedino ima smisla proučavati jedino psihološku realnost, dakle pojedinčeve konstrukte
realnosti, koje Rogers naziva fenomenalnim poljem.
Drugog pojedinca možemo proučavati jedino ako koristimo okvir referencije – dakle fenomenalno
polje – tog pojedinca. Postoje tri vrste spoznaja ili znanja. Prva je subjektivno znanje, kad nešto
znamo na temelju našeg vlastitog unutarnjeg referentnog okvira. Druga vrsta je objektivno znanje,
kada naše subjektivno znanje provjerimo izvana. Treće je interpersonalno znanje, kada empatijom
ulazimo u doživljajni svijet drugoga. Tu vrstu spoznaje Rogers zove fenomenološkom spoznajom i
smatra je, kao i ostale dvije vrste spoznaje, legitimnim dijelom znanstvene psihologije.

Rogers je imao mnoga neslaganja sa Skinnerom. Obojica su se slagali u tome da psihologija treba biti
znanost s ciljem razumijevanja, predviđanja i kontrole. Rogers ipak smatra da znanost ne može i ne
smije nastojati kontrolirati na taj način da umanjuje mogućnost slobodnog subjektivnog izbora.
Štoviše, psihoterapija treba jačati slobodu volje klijenata, a ne učiti ih ispravnim ponašanjima
(Skinner). Osnovna razlika između Skinnera i Rogersa u tome što određuje ponašanje pojedinca:
objektivne podražajne situacije (Skinner) ili interpretacije (Rogers).

22
U sklopu fenomenološke pozicije Rogers smatra da gledanje na ličnost mora biti holističko, dakle
cjelovito. Isto tako, ono je ahistorijsko – prošlost pojedinca je važna jedino kroz njegove današnje
interpretacije prošlog iskustva.

STRUKTURA LIČNOSTI
Rogers se baš nije bavio strukturom ličnosti, nego procesima ličnosti. Osnovni strukturalni aspekti u
ličnosti su organizam i pojam o sebi.
Organizam je sjedište cjelokupnog iskustva pojedinca, koje čini njegovo fenomenalno polje. To je
dakle ukupni sustav percepcija i značenja pojedinca. Postoji svjesni i nesvjesni dio fenomenalnog
polja. Svjesni dio je onaj koji je simboliziran, a nesvjesni nije. Svjesno iskustvo čovjek uspoređuje s
vanjskim svijetom i tako testira svoje percepcije kao hipoteze. To je ono što bi trebao raditi netko tko
ima cjelovitu ličnost – biti potpuno otvoren prema podacima. Rogers ipak priznaje da većina ljudi nije
takva.
Pojam o sebi znači za ljude vlastito ja. Ono nastaje diferencijacijom iz fenomenalnog polja, kao
shvaćanje koje pojedinac ima o sebi. Važni elementi toga su svijest o postojanju («ja jesam») i svijest
o funkciji («ja mogu»). Vlastito ja ne čini ništa osobito, ne kontrolira ponašanje – to je samo
simbolizacija dijela ukupnog iskustva pojedinca i kao takva je uvijek dostupna svijesti.
Svaki pojedinac ima još i pojam o idealnom ja. To je ono kakav bi pojedinac htio biti. Potpuni razvoj
pojedinca je moguć ako su usklađene subjektivna i objektivna realnost te pojam o sebi i stvarno
iskustvo pojedinca.
PROCESI I DINAMIKA LIČNOSTI
Ličnost se stalno mijenja, pri čemu je čovjek stalno usmjeren prema naprijed. Osnovna tendencija
ličnosti je tendencija aktualiziranju, to je jedini stvarni motiv pojedinca. Svi ostali motivi (glad,
seks...) su zapravo tek dio tog osnovnog motiva. Motiv za aktualizaciju je biološka činjenica, a ne
psihološka tendencija. On omogućava rast i jačanje organizma, daje pokretačku snagu za te procese te
služi kao kriterij za vrednovanje svih iskustava kao pozitivnih ili negativnih. Svrha tog motiva nije
samo smanjivanje napetosti, već i povećanje napetosti, kako bi se moglo napredovati. Ova tendencija
je zajednička svim živim bićima.

RAZVOJ LIČNOSTI
Razvoj ličnosti je za Rogersa jedan kontinuiran, a ne skokovit proces; on nema faze.
Prvi proces u razvoju djece je proces organizmičkog vrednovanja: olakšava li to-i-to aktualizaciju?
Napredak razvoja znači sve veću diferencijaciju, širenje, povećavanje autonomije, socijalizacije i
samoaktualizacije.
S vremenom se sve više razvija potreba za pozitivnom pažnjom značajnih drugih. To je sekundarni
(naučeni) motiv. Ukoliko značajni drugi djetetu daju uvjetnu pozitivnu pažnju, stvara se nepodudarnost
između vlastitog ja (koje se razvija iz procesa organizmičkog vrednovanja) i iskustva (koje usmjerava
ponašanje prema tuđem referentnom okviru). Zbog toga sazrijevanje znači oslobođenje od ove
nepodudarnosti, dakle uspostavljanje životu u skladu s vlasititm referentnim okvirom. S druge strane
bezuvjetno prihvaćanje je neophodno za razvoj zrele ličnosti.
Pozitivna pažnja drugih stvara potrebu za pozitivnom pažnjom prema samom sebi. Ta potreba za
samopoštovanjem osigurava razvoj prema samostalnoj ličnosti, tj. prema ponašanje u skladu s pojmom
o sebi.

DOŽIVLJAVANJE PRIJETNJE I OBRANA

Pojam o sebi je kriterij prema kojem vrednujemo svako iskustvo. To znači da je doživljavanje
selektivno i da je svijest pojedinca potpuno subjektivna. Iskustvo koje je nepodudarno pojmu o sebi ne
mora biti percipirano u svijesti i simbolizirano, već može biti subliminalno percipirano. Takvo
iskustvo onda uzrokuje tjeskobu, koja je znak da je struktura ličnosti u opasnosti da bude
dezorganizirana.
Postoje dva osnovna načina obrane ličnosti od prijetećeg iskustva. Jedan je perceptivna distorzija.
Ona se može očitovati na više načina: kroz racionalizaciju, projekciju ili reaktivnu formaciju. Drugi
mehanizam obrane ličnosti je negacija.

23
POTPUNO FUNKCIONIRAJUĆA OSOBA
Osnovna Rogersova postavka je da je dobar život usmjerenje, proces, a ne stanje. Osnovna
karakterista takve osobe je to da je subjektivmo iskustvo u skladu s vanjskom realnošću, a ne
cenzurirano kako bi se zaštitila ličnost. Potpuno funkcionirajuća osoba ima nekoliko osnovnih
karakteristika:
 otvorenost iskustvu: nikakvo iskustvo nije prijetnja njihovoj ličnosti, pa svako iskustvo prolaze
svjesno i bez obrane
 egzistencijalno življenje: ličnost se gradi kroz proces življenja, iznutra, a ne unaprijed izvana
 organizmičko povjerenje: donošenje odluka na temelju vlastitog iskustva
 sloboda doživljavanja: osjećaj da sam gradiš svoj život i imaš odgovornost za njega
 kreativnost

DEZORGANIZACIJA LIČNOSTI I PATOLOGIJA LIČNOSTI

Zdrava ličnost može asimilirati vlastito iskustvo i doživljaje u strukturu i cjelinu vlastite ličnosti.
Dezorganizirana ličnost je ona koja to ne može, već se brani od vlastitog ugrožavajućeg iskustva.
Rogers smatra da je određena količina dezorganizacije normalna, ali ne takva koja bi onemogućila
trajno normalno funkcioniranje.
Rogers ne vjeruje u klasične psihopatološke kategorije kao što su neuroza i psihoza, niti u
diferencijalne dijagnoze. Smatra da psihički poremećaji proizlaze iz velikog nepodudaranja pojma o
sebi i iskustva. Neuroza nastaje kada je ta nepodudarnost velika, ali obrambeni mehanizmi još uvijek
nepodudarna iskustva uspijevaju udaljiti iz svijesti. Psihoza nastaje kada svi zaštitni procesi nestanu,
te je ličnost u potpunosti izložena nepodudarnosti pojma o sebi i iskustva, koje je, zbog nepostojanja
obrambenih mehanizama, simbolizirano u svijesti.

PSIHOLOŠKA TERAPIJA USMJERENA NA KLIJENTA

Nepodudarnost pojma o sebi i iskustva može se smanjiti procesom reintegracije ličnosti, ukoliko su
obrambeni mehanizmi još uvijek aktivni. To je proces koji je suprotan procesima obrane ličnosti. U
ozbiljnim slučajevima se može postići samo uz pomoć druge osobe, a ukoliko je nesuklad pojma o
sebi i iskustva mali, to možemo postići i tako da budemo sami sa sobom.
Rogers je zaključio da je najkorisnija i ključna komponenta bilo kojeg tipa psihoterapije odnos između
klijenta i savjetovatelja. Njegovo polazište je bilo da psihoterapeut ne treba raditi ništa osobito, budući
da svaki klijent posjeduje vlastitu sposobnost mijenjanja svoje ličnosti i ponašanja. Terapeut u ovom
tipu terapije je više pomagač rasta nego iscjelitelj.

Prva etapa razvoja Rogersove nedirektivne terapije bila je to da terapeut doslovno ne smije raditi ništa
(postavljati pitanja, interpretirati...), nego samo koristiti reflektiranje i razjašnjavanje. Pretpostavka je
bila da klijent ima nerealnu i nejasnu sliku o sebi, koju mu savjetovatelj treba pomoći razbistriti.
Druga etapa dala je aktivniju ulogu terapeutu, čija je glavna zadaća postala shvatiti klijenta iz
klijentovog vlastitog referentnog okvira. Pritom ključnu ulogu ima empatija. Treća etapa stavila je veći
naglasak na stvaranje terapijske atmosfere.
Rogers je formulirao 6 uvjeta za uspjeh nedirektivne terapije:
1. Klijent i terapeut su u međusobnom psihološkom kontaktu.
2. Klijent je u stanju nekongruencije, što ga čini tjeskobnim.
3. Terapeut je u svom odnosu s klijentom integrirana i kongruentna ličnost.
4. Terapeut ima bezuvjetno pozitivno uvađavanje za klijenta.
5. Terapeut empatički razumije unutarnji referentni okvir klijenta.
6. Terapeut klijentu priopćava i pokazuje svoje bezuvjetno uvažavanje.

KARAKTERISTIČNE METODE I ISTRAŽIVANJA

Rogers se smatra utemeljiteljem znanstvenog proučavanja i evaluacije procesa savjetovanja. Njegova
istraživanja su se temeljila na analizi sadržaja snimkaka terapijskih razgovora. Pokazalo se da se

24
tijekom terapije povećava broj pozitivnih izjava o sebi, a smanjuje broj negativnih i ambivalentnih, što
potvrđuje Rogersovu pretpostavku da terapija donosi promjene pojma o sebi.
Skale procjene razvijene kako bi se mogla istraživati ova vrsta terapije koristile su se prvenstveno za
procjenu odnosa terapeuta i klijenta, kao i za mjerenje promjena klijenata tijekom terapije.
Q-sort tehnika se najčešće koristi za ispitivanje odnosa idealnog ja i realnog ja. Razvio ju je
Stephenson, a sastoji se u tome da klijent mora snop kartica koje sadrže izjave o njegovom ja
razvrstavati u prisilnu distribuciju, i to dvaput: jednom za percipirano realno ja i jednom za idealno ja.
Podudaranje tih dijelova njegovog pojma o sebi govori o uspješnosti psihoterapije.

Faktori koji mogu narušiti valjanost istraživanja uspješnosti ove terapije tiču se postojanja obrambenih
mehanizama klijenata te davanja socijalno poželjnih odgovora, zbog čega se prikazuju boljima nego
što jesu.

Rogersovu hipotezu da se pojedinci ponašaju u skladu sa svojim pojmom o sebi provjerili su Aronson i
Mettee. Sudionicima su privremeno lažno spustili ili podigli samopoštovanje. Zatim su ih stavili su
situaciju u kojoj su mogli naizgled neopazice varati. Pokazalo se da su sudionici sa sniženim
samopoštovanjem varali češće nego sudionici s povišenim.

Vezano uz Rogersovo viđenje razvojnih procesa u djetinjstvu, široko su potvrđene njegove hipoteze o
tome da je važna kongruencija između djeteta i značajnih drugih u njegovoj okolini. Pokazalo se da je
roditeljsko prihvaćanje djeteta povezano s djetetovim samopoimanjem. Coopersmith je u svom
istraživanju utvrdio da samopoštovanje svakako ima korelate u ponašanju te da postoje tri faktora
roditeljskog ponašanja koje stvara djecu bogatu samopoštovanjem: bezuvjetno prihvaćannje djece,
jasno definirane i dosljedno provedene granice te puno poštovanje i sloboda pojedinca unutar zadanih
granica.

25