GORAN SEKULOVIĆ

SAMOUBICA
 Biblioteka SAVREMENA CRNOGORSKA PROZA

Izdavač CRNOGORSKO DRUŠTVO

NEZAVISNIH KNJIŽEVNIKA

Za izdavača MILORAD POPOVIĆ

Štampanje ove knjige pomoglo je

Ministarstvo kulture Crne Gore
 GORAN SEKULOVIĆ

SAMOUBICA

PODGORICA
2013.
 Samoubica

SAMOUBICA

„Smrt je genijalno djelo svakog čovjeka.”

(Mišel Montenj)

„Umiranje je umjetnost kao i sve ostalo.”

(Silvija Plat)

„Svestan činjenice da sam nesposoban da dignem ruku na sebe,

gadeći se svoga tela, gadeći se smrti, krvi i svih rekvizita smrti,
konopca, britve, oružja, ja sam… najednom osetio neko ozare-
nje zbog mogućnosti da se bezbolno otarasim svih strahova i bri-
ga, a da pri tom ne izložim sebe nekim granginjolskim zahvati-
ma: smrt u snegu, slatka smrt, bez krvi i bez unakaživanja tela,
bez bolova i bez nasilja.”
(Danilo Kiš)

„Svim smrtima sam umro već,

svim smrtima opet hoću da umrem,
da umrem drvenom smrću u hrastu,
da umrem kamenom smrću u bregu,
glinenom smrću u pesku,
lisnatom smrću u šuškavoj letnjoj travi
i jadnom, krvavom ljudskom smrću.”
(Herman Hese)

„Sad sam dovoljno mrtav, ništa me ne boli.”

(Branko Miljković)

„Nije se umjelo živjeti, dakle ne umije se pogotovu umrijeti”

(Stanko Cerović)

U   stari hotel „Zelenika” u istoimeno malo mjesto sti-

gao je početkom septembra. Nije ga izabrao slučaj-
5
Goran Sekulović

no. Baš kao ni vrijeme i pejzaž. More i ljeto su bile nje-

gove posljednje adrese. Smireno je koračao u susret smr-
ti. Ah, ta smrt! Samo se o njoj govori! Previše je prisutna
u životu. Ponekad mu se činilo da život i nije ništa dru-
go do scena neprestanog umiranja sve do onog časa ka-
da se njen glavni akter-posmatrač sam nađe položen na
sto u središtu pozornice. Zaista se previše umire i pre-
više je smrti u ovom životu. Otud valjda i stalni čovje-
kov pokušaj bijega od nje. Jedan kineski vladar je, da bi
joj umakao, zabranio upotrebu same riječi smrt, zidom
ogradio zemlju-državu i spalio sve knjige u kojoj se ona
spominje. Ne samo zbog rezultata i ishoda i ovog i sva-
kog drugog sličnog i mogućeg poduhvata, već zbog, pri-
je svega, straha od smrti koji ih pokreće, nije nimalo bio
sklon jednom takvom načinu osjećanja i razmišljanja.
On je, baš nasuprot tome, bio prijatelj smrti, iako je za
njega borba protiv nje bio najpreči i najuzvišeniji zada-
tak čovječanstva. Ali, nije bježao, nije se suprotstavljao
smrti. Smatrao je da je pobjeda nad njom moguća jedino
ako sami osmislimo njen dolazak i ako sami, po vlasti-
tom planu, ukinemo i u isti čas i apsolutno, u potpuno-
sti, ostvarimo svoj život. Smrt u raju, slobodnom odlu-
kom i dobrom voljom. Život mu je bio smislen, pa je htio
da mu takva bude i smrt. Ništavila za njega nije bilo ni-
gdje: ni u životu, ni u smrti.
Tih zadnjih dana ljeta prepustio se svjetlosti, toploti i
suncu kao nikada do tada. Uglavnom je leškario i sunčao
se, vrlo malo plivao. Čekao je najpogodniji čas da otpli-
va zauvijek. Tako su prolazili njegovi posljednji zemalj-
6
 Samoubica

ski dani. Osjećao se poput nekog grčkog boga. A i nije

bio daleko od njihove obale.
Prvog dana na recepciji su ga upitali koliko ostaje.
Odgovorio im je da ostave otvoren datum odlaska. I smr-
ti, što je za njega bilo jedno te isto. To im naravno nije
rekao. Čuvao je tajnu kao zmija noge. Sunce je danju ne-
milosrdno pržilo, zrikavci noću uporno pjevali. Okružen
svjetlošću, razmišljao je gdje i kada nastaje, gdje i kada
prestaje tama? Kada i gdje nastaje sjećanje, kada i gdje
prestaje praznina? Naslućivao je, a možda je čak i znao!,
da sjećanje nastaje sa svjetlošću, ne samo unutrašnjom,
svjetlošću duše, već i onom spoljašnjom, fizičkom svje-
tlošću, svjetlošću sunca. I da praznina nastaje sa mra-
kom, sa zjapećim bezdanom posvemašnje hladnoće, čak
i fizičke, koja lako ukruti, skvrči, obezliči i uništi sve –
i misao i tijelo.
Mora da je bilo u prošlosti svjetlosti i da sve što je bi-
lo i čega se sjećamo, njoj imamo zahvaliti, a možda i po-
žaliti, za egzistenciju. I mora da je bilo mraka i da sve
što je palo u zaborav i nestalo, u toj činjenici ima razlog
objašnjenja, a nožda i zahvalnosti. Bilo kako bilo, svi-
jest je individualna, samo naša, i – odiseja počinje. Ka-
ko se samo svjetlost na kraju dana gospodski i smireno
povuče, bez roptanja i jecaja, a kako se samo noć nepri-
mjetno i bolećivo, gotovo stidljivo i nećkajući, uvuče bez
oholosti, nadmenosti i surevnjivosti. Smjena dana i noći,
tako prirodna i laka, nježna i gotovo nepostojeća. Preli-
vi i valeri su ga opijali. Sanjao je svoje posljedne trenut-
ke njima slične.
7
Goran Sekulović

Hotel je imao raskošan i uređen park. Od kada zna

za sebe, uz svjetlost i sunce, i park je za njega uvijek bio
čudo. Uživajući u njegovim rijetkim biljkama i stabli-
ma, pitao se zbog čega je čovjek osjetio potrebu za njim?
Zbog reda? Harmonije? Odmora? Mira? Tišine? Na-
vike? Predostrožnosti i opreza? Opijenosti i egzaltaci-
je? Hladnoće i bezosjećajnosti, nužnosti i krutosti pra-
vila? Osvajanja i okupiranja prirode? Ropstva? Prijatelj-
stva? Oslobađanja i pripitomljavanja? Ko ih je zapravo
osmislio? Bogovi, mi sami? Ili, upravo obrnuto? Možda
su baš parkovi izmislili nas? Čak i Boga, zašto ne? Jer –
oduvijek su mu izgledali upravo božanski. Može biti da
je Bog od njih pozajmio kantar i mjeru sklada i apsolut-
ne prefinjenosti kojoj bezuspješno a uporno teži? Jer, ne-
gdje postoji pra-park, drevni primjerak parka-uzora ko-
ji to može biti i za Boga.
No, zašto i čemu park? Pripitomiti prirodu? Prenije-
ti apsolutnu virtuelnost njenog potkresanog viška na sli-
karsko platno? Razoriti, raspršiti i razliti divljinu, stra-
hotu i buku planinskog pejzaža, vodopada, teškog šum-
skog krajolika, prepunog opasnih divljih životinja i sva-
kojakih mogućih rizika i nepredvidivosti, preliti ih – sje-
ćanja iz djetinjstva naviru! – vodenim bojicama (bujica-
ma!) i temperama na papir iz starih, njemu veoma bli-
skih i dragih školskih blokova broj pet ili šest i pretvori-
ti ih u dobroćudne, povučene i sjenovite, uređene, geo-
metrijski pravilne i dobro znane parkovske šljunkovite,
pjeskovite i betonske staze, leje, ostrva i vodoskoke, rav-
8
 Samoubica

no je čudu i neobjašnjivom i zagonetnom magijskom i

mističnom preokretu i božanskom uspjehu.
Zalazak sunca u parku. Smrt u parku. Na suncu i na
kraju dana. Kraj mora. Još bolje u moru. Tako si pove-
zan sa svijetom i kosmosom. Imaš vodu kao vezivni ele-
menat, a uz tečno ide i vazdušasto, kao ono što sigur-
no prevladava sve što je kruto i čvrsto, pa i ljudsku egzi-
stenciju koja svojom boljom, rjeđom, stranom stremi u
eterični, beztjelesni prostor, a gorom, pretežnom, ostaje
sudbinski prikovana za fizikus tla kojem neopozivo, po
svim njenim presudnim atributima, i pripada.
Suton ljetnjeg dana, zalazak umiruće vatrene lopte
na horizontu i on u moru. Višestruka smrt: ljeta, sun-
ca, dana, svjetlosti, njega samog. Oduvijek je mislio da
su umiranje i smrt, nalik završetku dana i zalasku sun-
ca. I jedno i drugo dolazi kao kraj nečega što je prošlo,
proživljeno, odživljeno. Poput su podvučene crte ispod
nabrojenih događaja, u koje spadaju sve one situacije,
bez obzira da li pozitivne ili negativne, proizvedene že-
ljama i žudnjama koje vode sljedeće jednostavne riječi:
hoću da živim, hoću da sanjam. Da, u jednom danu mo-
že stati čitav život, zar ne? Ako se, kako kažu, uoči sa-
me smrti, dakle, u jednom trenutku – u nekoliko dese-
tina sekundi ili u „najboljem” slučaju u nekoliko minuta
– čovjeku vrati u mislima njegov, naravno pređašnji, cje-
lokupni život, zašto se tokom recimo jednog dugog ljet-
njeg, lijeno protežnog sunčanog dana ne bi mogao na-
novo proživjeti i sastaviti tek prohujali obični ljudski ži-
vot? I zašto se uostalom ne bi čovjekov život mogao upo-
9
Goran Sekulović

rediti sa jednim jedinim običnim danom? Učinilo mu se

da ovo upoređenje ne samo dozvoljava već i traži da i ži-
vot i smrt budu iz jednog komada, nerazdvojni, u mr-
tvoj trci čiji se ishod unaprijed veoma dobro zna, ali ko-
ja zbog toga nije ništa manje zanimljiva, neobična, stra-
stvena, nježna i plamteća.
Često je slušao da su rođenje i smrt izvan čovjekovog
slobodnog izbora. Uvijek se pitao: zašto i smrt? Ako je
rođenje mračni početak svega kojeg se kasnije (a ni rani-
je!) ne sjećamo, zašto i smrt da ostane u tami? Zar čovjek
koji je u stanju da živi po svojoj volji (sumnjiva tvrdnja,
no uvijek se mora krenuti od neke ideje), ne može posta-
ti gospodar i svoje smrti? Nije pri tom mislio na onaj ne-
uhvatljivi, prolazni, ili kako već da ga nazove, tren. Ne.
On mora doći i proći. Poslije njega ionako je sve gotovo,
bez mogućnosti naknadnog iskustva. Mislio je na uo-
bličenje, odluku o smrti, koja, slutio je, mora biti njemu
podređena. Čovjekovo iskustvo o smrti je predsmrtno,
nije postsmrtno, doživljaj sopstvene smrti je contradictio
in adjecto, jer se postfestum ne može nikome prenijeti.
Svaki doživljaj podrazumijeva završnu, autentičnu, u sva-
kom slučaju nepovratnu i nesvodivu sliku nekog fenome-
na. Ali, on pretpostavlja i mogućnost da ga njegov nosi-
lac i imalac može prenijeti dalje. Jer, samo ako je zabilje-
žen u ljudskom nasljeđu, usmenom ili pismenom preda-
jom, doživljaj postoji. Doživljaj smrti, naprotiv, nosi se u
grob. Niko još otuda nije referisao o njemu. Posthumno
je moguć samo govor o smrtima drugih, o drugim smr-
tima – nikad o sopstvenoj smrti, osim iz vizure drugih.
10
 Samoubica

Mi smo uvijek u vansmrtnoj poziciji, jer dok postojimo

smrti nema, kada smrt dođe odmah nestajemo. Bio mu
je blizak ovaj stav stoičara po kome se čovjeka smrt za-
pravo ništa ne tiče. Znao je da on može važiti samo za
bezbolnu, slatku, gotovo dragu i spasonosnu smrt. Zato
je i došao na ideju da upravo takvu smrt sebi obezbijedi.
Svaki drugi pristup smrti činio mu se sasvim suvišnim,
zamarajućim i nevrijednim. Čovjek nije u moći, ma ka-
kav napor ulagao, da ikad išta sazna o iskustvu vlastite
smrti. Svi takvi pokušaji ličili su mu na psa koji bezu-
spješno pokušava da uhvati sopstveni rep.
Ali, kako ostvariti vlast nad smrću, nad što je najva-
žnije, sopstvenom smrću? Jer, smrt drugog i sve što mo-
že biti vezano i značajno za nju, manje nas interesuje.
To je zakon opstanka čovjeka, način njegovog postoja-
nja. Nazivao je to ekonomijom ljudske prirode i energi-
je. Ne može čovjek voljeti svu djecu kao svoju sopstvenu,
ili čitav svijet kao svoje najbliže. Možda je u ovoj antro-
pološkoj, psihološkoj i egzistencijalnoj osobini čovjeka i
ključ masovnih represalija i ubistava, genocida i zločina,
u ime rase, klase, nacije, etnosa, istorije, vjere, kulture,
vođe ili ma čega drugoga.
U pitanju je bio on sam, njegov sopstveni život, nje-
gova vlastita smrt. Smrću drugog se možemo baviti kao
i svakim drugim poslom u radnom vremenu, da bi zatim
uredno pospremili svoj kancelarijski sto i otišli na dobar
ručak. Kod sopstvene smrti to nije moguće. U pitanju
smo mi sami. Pretvaranja nema. Ni bježanja. Ni zabo-
rava. Ni obmanjivanja. Ničega. Sem suočenja sa smrću,
11
Goran Sekulović

sopstvenom, što je najteže. Pokušajem da ostvarimo vlast

nad njom stvar se, istina, dodatno komplikuje i otežava.
Zar joj se ne bi trebalo prepustiti, apsolutno i bez ika-
kvih zahtjeva? Ali, u tom slučaju, pasivni i bez ikakvih
inicijativa, slijedili bi tupu i učmalu svakodnevicu, bez
ikakvih dodira sa pravim životom i pravom smrću. Da,
treba se prepustiti slatkom i očaravajućem zovu smrti,
bez velikih riječi i nepotrebnih objašnjenja, ali ne poput
davljenika koji hrli nabujalom zaboravu podivljale rije-
ke. Za tu vrstu samoubistva uobičavao je reći da se ne-
srećnik uhvatio posljednje slamke spasa, naravno nasu-
prot naviknutom zdravorazumskom korišćenju ove fra-
ze za podupiranje života. Utopljenici su pak podupirali
smrt, ali njega nije interesovala ta vječita dihotomija i su-
protnost svakodnevnog života i svakodnevne smrti. Već
je bio iznad toga: po ideji, težnji, pregnuću, cilju koji mu
se smješio svjetlošću na kraju njegovog, slutio je i znao,
posljednjeg rudnika saznanja, iz kojeg je trebao da isko-
pa zlatan pečat na svojoj osmrtnici.
Znao je iz života i literature za veliku temu samoubi-
stva. U svakodnevici samoubistvo je velika tajna, prijete-
ća sila, čudna enigma, koja se ponajviše očituje u onom
čuvenom: zašto? Teško bi, međutim, mogao reći da je ka-
lio svoj duh jedino preko misli o zbiljskim samoubistvi-
ma. Suviše je haotična, kratkotrajna i nestalna stvarnost
da bi nas mogla u potpunosti okupirati i zadovoljiti. Sa-
zrijevao je, čak i pretežno, čitajući literaturu. U njoj je
našao Kamijev stav da je samoubistvo osnovno filozofsko
pitanje. Nije ga prihvatio. Na početku, jasno, nije se mo-
12
 Samoubica

gao opredijeliti. Ali, nešto kasnije, shvatio je da nije od

te fele. Možda je suviše volio život, možda je bio i kuka-
vica, a možda i heroj pa se suočavao sa životom onakvim
kakav je i inače, realno, čekajući svoj trenutak, za koji je
predodređen i za koji će se izboriti svojom slobodnom
voljom. Smatrao je da je neprirodno da čovjek sam sebi
oduzme život. Ako tako nije određeno, onda i ne treba
da bude. Iako nije bio vjernik, kao intelektualac pozna-
vao je i veoma poštovao i hrišćanstvo i sve druge i mono-
teističke i ostale religije. Viševjekovna najezda samoubi-
stava u hrišćanstvu, dovela je do toga da Crkva u šestom
vijeku osudi samoubistvo kao najveći hrišćanski zločin.
Uz to, uskratila je samoubicama i pogrebni obred. Kon-
cil u Toledu 693. godine odlučuje da čak i oni koji poku-
šaju samoubistvo budu ekskomunicirani.
Tumačio je to na svoj način: ako se nije pitao za ro-
đenje, zašto bi se pitao i za smrt? Klasično samoubistvo
bilo mu je posve strano. Tako je prilično dugo lutao iz-
među želje da sam riješi „problem” svoje smrti i odbija-
nja da to učinim samoubistvom. „Rješenje” je došlo iz-
nenada: na televiziji je sasvim slučajno čuo razgovor sa
hirurgom, koji je spomenuo operaciju izvršenu laserom
– „bez noža i krvi”. Odmah mu je sinula ideja: bez no-
ža i krvi, to je to! Samoubistvo bez noža i krvi. Ili: kako
se ubiti, a ne dići ruku na sebe?! Problem je bio apsolvi-
ran. Sada je trebalo prići samoj realizaciji. No, odmah
poslije početnog oduševljenja, shvatio je da još ništa nije
riješeno. Kako se ubiti, a ne dići ruku na sebe? I da li je
sav problem u tome da se ne digne ruka na sebe? Da li
13
Goran Sekulović

to olakšava strašan teret samoubistva? Da li se time što

izostaje ruka uperena sa nožem u sopstveno srce (sasvim
metaforična slika – morao je priznati, jer se u času njene
formulacije osjetio ugroženim i ustrašenim – izvučena iz
televizijskog razgovora sa hirurgom), gubi i odgovornost
zbog odluke na, doduše, nesvakidašnje i neobično samo-
ubistvo, ali, ipak, u suštini samoubistvo? Da li izostan-
kom noža i krvi izostaje i samoubistvo, što je on stvarno
i htio postići kada je prvi put pomislio na mogućnost da
sopstvenom voljom uobliči svoju smrt.
Pomislio je da odgovor treba potražiti na mjestima
gdje se ljudi mole i očekuju čuda. Možda će tu naći rje-
šenje za svoj problem, naime, kako doći do lijepe smr-
ti, kako se ubiti, a da na samoubistvo i samoubicu niko
ne pomisli ni u snu. Ali, sjetio se odmah da je bogomo-
lja puno i da on ne zna u koje treba zapravo ići i ući. Da
li u one gdje rođenjem i porijeklom, na što nikako nije
mogao uticati, i pripada, u male, skladne crkve, gotovo
prirodno urasle u planinske, krševite ili šumske krajoli-
ke, obično na brdima ili manjim uzvišenjima, kraj izvo-
ra, odakle puca pogled na zemaljske daljine i nebesko
plavetnilo, na mjestima koja, iako u zabitima i nepristu-
pačnim predjelima, gudurama i klisurama, zahvaljuju-
ći upravo njima, crkvama, postaju sveta mjesta sa istorij-
skim i duhovnim hramovima, grobljima, manastirima,
bibliotekama, riznicama, skriptorijima… Te crkve, gle-
dane i spolja i iznutra, čini se da i nijesu građene i na-
pravljene od nevješte, nemušte i ograničene ljudske ru-
ke, već kao da se direktno rađaju, izranjaju, ispravlja-
14
 Samoubica

ju, upravljaju i uspravljaju iz posnog, siromašnog, blat-

njavog, zemljanog, ograničenog, grjehovnog, slabog, ze-
maljskog i materijalnog tla, i zahvaljujući nekom čudu
i uistinu Božjoj milosti, jednim zagonetnim zaokretom
i obrtom, pretvaranjem fizičkog u duhovno, nešto po-
put svemogućeg alhemijskog proizvođenja olova u zlato,
ostavljaju mračne, memljive, vlažne, crvotočne, prolazne,
propadajuće, umiruće, zemljane i Zemaljske suvozidine,
i dostižu i osvajaju svijetle, prozračne, obećavajuće, raj-
ske, cvjetajuće, kontemplativne, jednom rođene a nikad
ne umiruće, nebeske i kosmičke freske vječnog života.
U njima je slušao najljepšu pjesmu i muziku na svijetu,
satkanu jedino od čistih, nevinih, kristalno jasnih i pro-
zračnih ljudskih glasova, glasova što odzvanjaju prosto-
rima i vremenima bez ograničenja, početka i kraja, ob-
jašnjenja i riječi, svjetlosti i tame. Dok su ga Božje riječi
na Zemlji ispunjavale smislom, nadom i spokojem, du-
ša mu je treptala i lelujala – poput bezbrojnih svijeća za
žive i mrtve, čiji se plamičci lagano pokreću zahvaljujući
skoro neprimjetnom strujanju vazduha – od najlakšeg,
najtoplijeg i najljepšeg lahorastog povjetarca na svijetu,
pjesme od ljudskog glasa očišćene od svega što je suvi-
šno, natrunjeno, nepotrebno, opterećujuće i tuđe. Upra-
vo takva je trebala da bude i njegova slobodno izabrana
smrt: laka, prozračna, neponovljiva, nepotkupljiva, zao-
kružena, ničim spoljašnjim izazvana i objašnjiva, a opet
najdublje iznutra sagledana i uzrokovana, te svjetlošću,
i Božjom i ljudskom, obasjana i opravdana.
15
Goran Sekulović

Ili možda u one koje je viđao čitavog života i u rod-

nom gradu i koje je od malena volio da posmatra, jer
imaju „jednu dugu antenu za nebo”, kako ih je kao dje-
čak opisivao, sa koje su nekada neki ljudi svojim glaso-
vima a danas sve više sa ploča, kaseta i CD-a preko raz-
glasa pjevali i obznanjivali, dozivali i pozivali ljude i vjer-
nike jedne religije da se klanjaju njihovom Bogu i svom
identitetnom imenu. Ili možda u one koje od kada zna za
sebe srijeće i zatiče na jugu, uz granicu sa Albanijom, u
Malesiji i u basenu Skadarskog jezera, i dalje uz jadran-
sku, mediteransku obalu, u Boki Kotorskoj, kraj osun-
čanog mora, koje kao pravi vodiči kroz svjetove i vjeko-
ve pozivaju na dalja putovanja i avanture na prelazu iz
jednih u druge vjere i kulture. I u njih je, takođe, često
ulazio i divio se raskošnim freskama i drugim renesan-
snim i baroknim sakralnim i umjetničkim ljepotama. U
jednu takvu, sa fasadom čiste bijele boje negdje tamo na
obali velikog jezera kojeg Crna Gora odavno razmjenju-
je, dijeli, spaja i povezuje sa Albanijom – kada ju je vi-
dio prvi put, naglo, iznenada, kao najljepši biser, svjetlo
i tačku obrta na horizontu poslije sivog jednoličnog pej-
zaža ispunjenog sitnim rastinjem, kamenjarom i maki-
jom – i zaljubio se, naravno i ne znajući ko se u njoj kr-
sti i kojih vjernika je.
Pitanja i nedoumica je bilo bezbroj, ali njih je uvi-
jek puno, pogotovo onih na koja čitavog života tražimo,
uglavnom bezuspješno, odgovore. U početku je mislio
da se sa automobilom surva u provaliju; niko ne bi pret-
postavio da je to namjerno učinio. Događaj bi istina bio
16
 Samoubica

tragičan, ali svi bi pomislili na nesreću i zlu sudbinu.

Ipak, odbacio je ovu mogućnost. Spoljnji svijet bi bio
zadovoljan, ali da li i on sam? Da li bi to bio pravi odgo-
vor na pitanje: kako se ubiti, a ne dići ruku na sebe? Uz
to, a to nije nimalo beznačajno, možda bi poslije nesre-
će ostao doživotni invalid i, možda, što mu se činilo naj-
gorom varijantom u toj mogućoj situaciji, kao takav, in-
valid, ne bi više bio u stanju da ikada realizuje svoj naj-
važniji životni plan, plan nesvakidašnjeg ukinuća, utih-
nuća i uginuća sopstvenog života! Mogućnost da ostane
doživotni invalid, poslije eventualno namjerno izazvane
„saobraćajke”, plašila ga je i stoga što je u njoj vidio mo-
gućnost da mu smrt bude teška, žalosna i mučna. To mu
se moglo desiti bilo da se odmah poslije nesreće stvar is-
komplikuje, bilo kasnije (dakle, pod pretpostavkom da
ostane živ i bez većih trenutnih povreda, ali i da zabo-
ravi na nježnu smrt, smrt van smrti), usljed starosti, ili
možda upravo kao posljedica zadobijenih povreda. Ko
zna, možda je baš iz straha pred teškom smrću, sasvim
svejedno prirodnom ili tragičnom, klasično samoubilač-
kom! (u obje varijante, paradoksalno za ovu drugu zar
ne?!, on sam ne bi imao nikakvu vlast nad svojom smr-
ću) – kojom bi opteretio i sebe i druge – i došao do ide-
je o samoubistvu bez samoubistva, bez noža i krvi, što
je, svakako, podrazumijevalo laku, radosnu i neosjetnu,
čak i estetski lijepu smrt.
Moglo bi se pomisliti u prvi mah da mu i nije bilo te-
ško da nađe svoju priču, među ostalima što postoje. Sa-
moubistva su moguća na mnogo načina i mnogim sred-
17
Goran Sekulović

stvima. Ali su, bez sumnje, sva ona onemogućavala ono

što je on želio: uzvišenu i bez mučenja smrt. Smrt bez
smrti. Svi su ti oblici smrti, odnosno samoubistva, pri-
lično efikasni, ali i slični, prije svega, po potocima krvi i
suza koji ih prate. Zato ih je sa gnušanjem odbacio. To
su, naravno, bile sve do sada poznate smrti: prirodne i
nasilne, izvedene od tuđe ili sopstvene ruke. Jedino mu
je smrt u snu ili na javi (ipak, posebno u snu), izvedena
brzo i iznenada – recimo usljed srčanog udara – bila bli-
ska i privlačna, jer je gotovo (ah, to gotovo, bez njega bi
živjeti bilo, ako ne smislenije, ono barem mnogo lakše!)
u potpunosti isključivala bol (barem mu se tako činilo,
mada je znao, u nekim svojim najpesimističkijim ili pak
najoptimističkijim trenucima, sasvim svejedno, da je bol
samo drugo ime života, odnosno smrti).
Ipak, i ovu smrt je odbacio iz razloga što nije zavisila
od njegove slobodne volje, već je bio zapravo u potpuno-
sti u njenim kandžama. Samo što zdravorazumska ne-
milost – čije strašne posljedice proklinjemo pokušavajući
i time da ublažimo naš užasni bol, pa ako smo vjernici i
vjerujući da naš gubitak može vaskrsnuti – ovdje ustvari
jeste vrhunska milost, uslišena molba i molitva naše du-
še od Prvog kreatora, kome dugujemo svaki plan i zada-
tak, svaki posao i rad ljudski. I smrt u snijegu, sniježna,
snena, slatka, sanjalačka, topla, smrt, bez krvi, bez bo-
lova, bez povređivanja i unakaživanja tijela, bez nasilja i
muke, mučnine i muka, bez muka muči, slatkolika, dra-
golika i ljepolika smrt, bez opterećenja i sebe i drugog –
bila mu je takođe bliska i činilo mu se, u jednom vreme-
18
 Samoubica

nu, na dohvatu ruke. Dugo se čak i dvoumio između nje

i smrti u moru, morske smrti, slane – nadao se, slutio i
predosjećao – a slatke smrti. Čas mu se činilo da pred-
nost – isključivo, naravno, za njega i za nikoga drugo-
ga – ima jedna, čas druga vrsta lijepe, lake i drage smr-
ti. Učinile su mu se bliske i privlačne i zbog toga što, i u
jednoj i u drugoj, riječi nijesu bile dominantne, već pej-
zaž i priroda. Za njega su riječi već odavno postale su-
višne, a posebno sada kada je razmišljao o svom konač-
nom času. Možda je zbog prezasićenja riječima i postao
intiman sa idejom samoubistva bez krvi i noža. Ah, rije-
či, riječi! Koliko ih se samo uzalud izgovori. Na snijegu
ili pak u moru one mu neće biti potrebne. Ako mu bu-
du i trebale, to bi morale biti posve nove, drugačije, ra-
dosnije, ljepše, melodičnije, zvučnije, životnije, smrto-
nosnije i nježnije riječi! Poput kratkih riječi ljubavnika
kojima imenuju strast i užitak i koji ne znaju za vrijeme,
prostor i cijenu, a što je zapravo drugo ime i za život i za
smrt, ili jednosložnih početnih dječjih riječi kojima po-
kušavaju da obuhvate upravo tu cjelinu svijeta i čovjeka.
Problem je bio samo u tome što bi i u jednoj i u dru-
goj varijanti slobodno izabrane smrti, mogao da se po-
javi iznenadni splet nepredviđenih teškoća koje bi mo-
gle omesti njeno ostvarenje. I u snijegu i na moru neko
bi mogao da naiđe i da ga spasi od „opasnosti”, zapra-
vo od onoga što za njega predstavlja upravo spas i jedi-
nu mogućnost života, odnosno smrti. Uz to, kao na apo-
tekarskoj vagi mjerio je na kojoj je strani, planinskoj ili
primorskoj, zimskoj ili ljetnjoj, svijetloj ili mračnoj, ve-
19
Goran Sekulović

droj ili sjenovitoj, sunčanoj ili tamnoj, manje mogućno-

sti da se on sam, u fazi – kako se ponekad hladno, „na-
učno”, znao izraziti – najdirektnije prisutnosti na tere-
nu i finalnog dovršenja svoje najintimnije zamisli i uto-
pije, nađe u situaciji, da iz bilo kojih razloga, čak i fizič-
ki, ne bude u stanju da na pravi način i optimalno započ-
ne i završi plan svoje slobodno izabrane smrti, u prosto-
ru i vremenu za koje se na kraju definitivno bude opre-
dijelio. U ovom smislu, osjećao je da se mora prikloni-
ti onom rješenju u okviru kojeg će mu priroda biti save-
znik i pomagač, a ne potencijalni protivnik i nepozna-
nik, s obzirom na promjenljive ćudi prostora i vremena u
kojima bi trebala da se odigra njegova sopstvena slobod-
na smrt, slobodna čak i od same smrti, a to je svakako
najveći kompliment koji se može dati jednom životu ili
smrti! Ni estetiku, čak i ovog puta, nije isključivao. Sni-
jeg i led su mu bili zakriljeni i uprljani hladnoćom i sje-
nom. Od mnogih stvari u životu i svijetu, pitanje svje-
tlosti i tame je za njega bilo jedno od rijetkih prema ko-
jemu nikada nije bio – jer nije mogao i ne može ni bi-
ti – nimalo neutralan, ravnodušan i letargičan. Napro-
tiv! Sazdan je za apsolutno drugačija i potpuno suprot-
na reagovanja, ponašanja i osjećanja. Oduvijek je bio ži-
vi borac za svjetlost, a najveći protivnik mraka i svih vr-
sta sjena i tama! Sve lijepo, slobodno, dobro, lako, rado-
sno, pa naravno i smrt, njegova vlastita i autentično iza-
brana smrt, nalazi se na sunčanoj strani života. Sunce
se smješilo i zvalo ga u svoja njedra, konačno i nepore-
civo, da se slobodno i bez straha nađe na njegovim ne-
20
 Samoubica

beskim i morskim prostranstvima i beskrajima. Već je

bio kupio ulaznicu za svoju posljednju i trajnu, vječnu,
predstavu svjetlosti.
Ipak, lutanje se i dalje nastavljalo. Našao se na čisti-
ni, sam, što mu je omogućavalo da slobodno diše, ali je i
dalje bio u izvjesnom mraku. Tješilo ga je to što je tama
bila poput praskozorja. Osjećao je da će uskoro svanuti.
Do tada, morao je da rješava mnoge dileme. Kao na pri-
mjer ovu: ako je u našim životima toliko mnogo tajan-
stvenosti i nepredvidljivosti, kako će slobodnom voljom
– predvidljivo, planski, graditeljski i racionalno – uobli-
čiti i privesti konačnom rješenju i izgledu svoju sopstve-
nu smrt? Iako je bio misaon čovjek, podjednako je težio i
akciji, ili kako je volio reći: „raščišćavanju terena” ili „oko-
line”. Zato nije u ovim i sličnim prilikama previše „mo-
zgao”. Trebalo je i praktično riješiti problem: u stvarnom
životu dočekati i pripremiti svoju sopstvenu smrt, samo-
ubistvo bez krvi i noža. Osjećao je neku mutnoću i ne-
jasnost u mogućem odgovoru na svoje najosnovnije, za-
pravo od sada pa do kraja jedno jedino postojeće pitanje,
ali ga to nije obeshrabrilo. Naprotiv. Dobro je bio upo-
znat sa prirodom ljudskog saznanja. Znao je da će od-
govor doći nenadano, poput hirurgove spasonosne reče-
nice. Vidio je zrelu i plodnu misao kao vulkanski izba-
čaj muškosti. Samo treba čekati.
Smrt mu se približavala, njegova sopstvena i uzviše-
na smrt. Slutio je da spasonosna formula neće biti uo-
bičajeno, jezički, logički i stvarnosno iskazana. Sve će se
odvijati tako velikom (obično kažemo: filmskom) brzi-
21
Goran Sekulović

nom, da će upravo u toj brzini, u tom strahovitom napo-

ru dešavanja (naporu da bi se obezbijedio željeni i pla-
nirani razvoj i konačan ishod – to je najvažnije! – doga-
đaja), sve biti jasno i uvjerljivo postavljeno u samoj sce-
nografiji predjela, prostora gdje se sve bude odigravalo.
Neposredno prije tog događaja počeo je da raste na
neobičan način. Duh mu se uzvisivao, širio i sužavao,
udubljivao u isti mah. Znao je da to dolazi njegova sop-
stvena smrt, mada bi istinitije bilo zapravo reći da je znao
da je počeo da gradi sopstvenu smrt. Sjetio se Rilkea:
„GOSPODE, daj svakomu vlastitu njegovu smrt. / Umi-
ranje što ishodi iz onog života, / koji mu bijaše pun lju-
bavi, smisla, i škrt.” Vjerovao je da će mu sudbina iza-
ći u susret i omogućiti da pobijedi tlenje, da se vjenča sa
vječnošću. Ne, nije ga bilo uhvatilo ludilo veličine. Jed-
nostavno, bio je srećan što je upravo bio na putu da rea-
lizuje sopstvenu smrt kao niko do sada. I zaslužio je ta-
ko nešto, pomislio je. Mučenik i svetac nije bio, ali ni ot-
padnik i jeretik. Nosio je u sebi talenat, veliku snagu za
autentični, istinski čin koji se dugo pripremao i počeo da
kuca na vratima. Obično samoubistvo je bilo huljenje na
Boga; ovo je bilo nešto sasvim drugo i novo, kao novi ži-
vot koji se dobija krštenjem. Osjećao se ravnim Bogu i
to ga je plašilo. Svakodnevno je vidno učio i sazrijevao.
Stvaranje prostora i vremena za njegov posljednji život-
ni čin je, naravno, bilo pomalo neizvjesno, ali mu je baš
to pružalo zadovoljstvo: čar i draž neiskazivog i nepre-
dvidivog. Najvažnije je bilo da je krenulo i da je počeo da
diže ruku na sebe, a da od samoubistva nije bilo ni tra-
22
 Samoubica

ga ni glasa – ni za njega, ni za okolinu. Jer, on doista ni-

je imao potrebe da samog sebe laže i da se ponaša prema
drugima kao licemjer i prevarant. Ne, to nije bilo samo-
ubistvo, ni pomena o njemu nije bilo. Bio je to život, da-
lek od smrti kao što to do sada nije bio nijedan ljudski
život. Namjesto smrti i samoubistava na koja su ljudi bili
naviknuti već vjekovima do bola i najcrnje gorčine, dola-
zila je lagano i tiho, jedna posve drugačija smrt – nježna,
topla, svijetleća i srećna. Draga, slana smrt, smrt u mo-
ru! Smrt koja nije razdvajala, već spajala čovjeka sa svi-
jetom. Smrt svjetlosti, a ne mraka je morala doći, jer, lo-
gično, sve nesrećne smrti i sva tragična samoubistva svi-
jeta nijesu ukinuli potrebu za liričnošću posljednjeg ča-
sa. Naprotiv, razbuktali su strast i želju da konačan za-
grljaj sa bezgraničnom hladnoćom ili bezgraničnom to-
plinom bude blizak i mio, bez roptanja i jecaja. Paradok-
salno, njegov život je bio u tim trenucima gotovo stopljen
sa zovom buduće smrti.
Bio je srećan. Njegova sreća se više nije sastojala od
radosti i zadovoljstava koje su nudile sitne stvari, kao što
mu se to dešavalo do sada i kao što je to inače slučaj kod
ljudi. Ova sreća se sastojala iz sreće što se slutila konač-
na sreća. Sve ostalo će doći samo po sebi i – kraj, nešto
poput tačke. Biće to neopozivo zaokruženje i apsolut-
no ispunjenje njegovog života. Sav svoj dosadašnji život,
pak, vidio je kao bezvrijedni nanos preko freske sa sop-
stvenim likom i tek sada je bio konačno u prilici da skine
posljednji zastor, posljednji veo i da dopre do svoje sop-
stvene tajne, a to znači istine, ljepote i smisla življenja.
23
Goran Sekulović

No, nije mu se dalo da žalo ispred „Zelenike” bude

odskočna daska za njegov posljednji skok u nepregled-
nu plavu vječnost, koja će ga spojiti sa beskonačnom pu-
stinjom ili pak ispunjenošću kosmosa i svega što postoji.
Jednog dana – bio je petak – iznenada se naoblači i poče
kiša. Shvati da njegova posljednja igra mora biti privre-
meno prekinuta. Jednostavno, kada nije bilo sunca bio
je potpuno obezoružan i tek tada je ličio, ali samo po-
tencijalno, na prosječnog urbanog čovjeka sa kontinen-
ta, depresivnog i razočaranog, koji je pao u loše raspo-
loženje i sjetu zato što mu je dugo očekivani i planira-
ni godišnji odmor na moru nepredviđeno prekinut zbog
kiše. Meteorolozi su tvrdili da će loše vrijeme potrajati
više dana. U toj situaciji on naprosto više nije imao po-
treba i opravdanja da boravi u malom hotelu „Zelenika”.
Vratio se isti dan kući. Privremeno se povukao, če-
kajući novu i presudnu šansu. Prepustio se svom dobro
znanom, uobičajenom životu. Sve je izgledalo kao i ina-
če. Neko bi sa strane mogao pomisliti da je njegov život
bio dosadan i nezanimljiv. Naprotiv. U njegovim ustalje-
nim osjećanjima i navikama uvijek je bilo dinamike i ne-
ke naročite, unutrašnje, samo njemu znane, nepredvidlji-
vosti, dramatike i simbolike. Nazivao je to jednostavno
– ispadom, jednom možda i nezgrapnom, grubom i si-
rovom riječju za obilježavanjem i osvjetljavanjem nečeg
tako tananog i tajanstvenog, izuzetno duhovnog i mi-
stičnog. S vremena na vrijeme, ispadi su mu se događali
gotovo prirodno i samozakonito. Objašnjavao je to svo-
jom neprilagođenošću prosječnom životu i uopšte uobi-
24
 Samoubica

čajenom shvatanju i prihvatanju pravila življenja većine

ljudi. Uz to, on je strpljivo i uporno čekao svoj tako dra-
gi kraj, bolje reći priliku za njega da ga ništa drugo u ži-
votu nije interesovalo. U toj situaciji, sasvim je logično
da su mu se morali povremeno dešavati neki neobični i
čudni doživljaji, koje je on nazivao ispadima. Na jednoj
strani je bila njegova ravnodušnost i nemarenje za bilo
šta drugo, osim za njegov dragi, smrtonosni i smrtoliki
kraj, a na drugoj sporadična dešavanja i nemirenja, sa-
mo njemu vidljiva, znana i postojeća. Drugačije nije ni
moglo biti, ravnoteža je osnovni zakon djelovanja i pri-
rode i ljudi. Čitavog svog života vapio je za slobodom i
čistim zrakom, drugim i drugačijim, srećom, ljepotom,
smislom i smirajem, a svega toga nije bilo nigdje osim u
njegovim ispadima! Zato je valjda i tako strasno žurio
da ispuni svoj dug prema svom neobičnom biću i da na
kraju, konačno i neporecivo, završi i zaokruži svoj život-
ni krug ispada. Jer, sve ostalo u njegovom životu je bilo
nevažno i sporadično. Samo su mu njegovi ispadi ispu-
njavali dušu i davali mu snage da istraje i dovede sebe do
praga onog posljednjeg ispada – utočišta i luke, horizon-
ta vječnosti i ništavila, s one strane svake misli, svakog
osjećanja, svake radosti, svake nade, svake vjere, svakog
razuma. Tako je bilo i ovog puta. Doživio je još jedan is-
pad, njemu jako drag i mio, posebno iz razloga što se na
kraju pokazao zaokruženim i konačnim, kao predvorje
smrti, čak kao sam njen tok, koji se morao dešavati i de-
siti na morskoj obali, planiranom i zacrtanom cilju-ob-
zorju i mjestu njegovog posljednjeg boravišta na Zemlji.
25
Goran Sekulović

Čitave nedjelje – od dana njegovog povratka iz Ze-

lenike – vrijeme je bilo tmurno i oblačno, uz samo po-
vremene sunčeve periode. Početkom vikenda se konačno
razvedrilo. U nedjelju prijepodne sjeo je na voz i otputo-
vao za malo primorsko mjesto. Kada je stigao na mor-
sku obalu, talasi su bili ogromni. Ljudi se bjehu povukli
prema obližnjoj borovoj šumici, budući da su talasi do-
pirali i do onih mjesta koja u ljetnjim mjesecima obično
ostaju suva i nenavlažena. Rijetki kupači su zdušno uži-
vali blagodeti iznenadnog i zastrašujućeg morskog bla-
goslova. U trenu bi se izgubili pod navalom vode i pje-
ne, da bi odmah zatim, isplivavali na površinu, spremno
i s radošću očekujući novi talas, novi izazov.
Radovalo ga je što se talasi nijesu smanjivali. Sve je
išlo po planu. Mozaik smrti se sklapao. I iznenađenja su
bila očekivana. Tako je odjednom u vazduhu osjetio iz-
vjesnu nelagodnost, neko iščekivanje. Činilo mu se, sa-
mo da je htio ispružiti ruku, da bi ga napipao, osjetio
mu oblik, saznao sadržaj. Tako mu se predstavljalo ma-
terijalnim i tvrdim u svojoj odlučnosti da pripremi po-
sljednji čin njegovog vlastitog življenja. Stvorilo ga je baš
ovo poznoseptembarsko morsko čudo, pomislio je dok
je posmatrao morska i nebeska prostranstva. Od vjetra
i talasa skoro da više i nije čuo glasove kupača i ljudi ko-
ji su se sunčali na plaži. U takvoj atmosferi i duh posta-
ne lakše prijemčiv na svoj okoliš. Jednostavno se stopi s
njim, postaju jedno. Zakoni konkretnog ambijenta po-
stanu zakoni ponašanja i čovjeka.
26
 Samoubica

Ona malopređašnja, iznenadno primijećena, a ipak

tako očekivana, nelagodnost u vazduhu, sada se u njega
sasvim odomaćila. Mogao ju je čak i mnogo bliže odre-
diti. To iščekivanje koje je sada postalo on sam, njegov
vlastiti duh, nije bilo konkretno, ono svakodnevno. Na-
protiv, bilo je posve neuobičajeno, gotovo da je mogao
reći – zbog svrhe i prirode same neobičnosti – neobič-
no neuobičajeno. Nije očekivao, naravno, da niko dođe,
da prođe određeno vrijeme, da zađe sunce, da časovnik
otkuca potrebnu brojku, pa da nehajno i lijeno pokupi
stvari i ode na lokalni voz koji će ga vratiti kući, kao što
to čine ljudi došli na samo jedan dan razbibrige i kupa-
nja; kao što je uostalom činio i on sam tokom svih pro-
šlih ljeta. Ne, ništa od toga nije bilo prisutno. Postojalo
je samo sunce, vjetar, obrisi broda u daljini, ogromni ta-
lasi, prijeteći i mameći huk iz dubine, grotla mora i bića
svijeta (slatko i ironično se nasmijao svojoj nekadašnjoj
ljubavi filozofiji; razočarenja i sjete nije moglo biti, jer u
tom trenutku – bio je siguran i u svim budućim trenu-
cima njegovog života ma koliko on još trajao! – sve bje-
še – i biće – nekadašnje i prošlo, pomireno i podjedna-
ko uvaženo i značajno), koji kao da je dopirao iz nijemog
pakla, poneki galeb i on (ako je to sada već bio on?!), ko-
ji je sve to posmatrao.
Pogled mu je, međutim, sve manje hvatao konkret-
ne stvari oko sebe, a sve više svojevrstnu izmiješanost fi-
gura i značenja. U jednom času zasmeta mu ova zaslije-
pljenost boja i neodređenih utisaka. Skrenuo je pogled
u stranu. Ugleda dvije djevojke koje bjehu upravo stigle.
27
Goran Sekulović

Pogled mu zastade na onu koja se odmah poče svlačiti.

Prvo je otkopčala bluzu, ne skinuvši je. Onda je poče-
la svlačiti suknju. Bluza je za to vrijeme lepršala na vje-
tru. Bio je očaran prizorom. Upravo je ugledao ono što
je iščekivao. Zadovoljan pomisli: ovo se ne može ispri-
čati, opisati, ovo treba vidjeti i doživjeti, kao umjetnost,
kao igru, kao smrt, kao život. Bez mogućnosti prenoše-
nja ikome.
„Njegova” djevojka sada već poče da svlači i bluzu.
Iako mu je, estetski, dotadašnji prizor odgovarao – ot-
kopčana i lepršava bluza na vjetru koja i otkriva i skri-
va moćne predjele tjelesne čežnje – znao je dobro da se
tu ne može stati i da se mora ići dalje. Djevojke se upu-
tiše ka moru. Legoše na sam početak žala, koji se bješe
podigao, uslijed talasa, prilično visoko, skoro do sredine
plaže. Njihova tijela su se željno predavala vodi, očekuju-
ći one najupornije i najizdržljivije talase. Bože, pomisli,
kako su samo srećni talasi koji dospijevaju do ovih mo-
dernih sirena! Dao bi sve na svijetu da se tog časa mogao
pretvoriti u tu raspusnu i raskalašnu vodu, kojoj je jedi-
no bilo dozvoljeno da se igra sa božanskim tijelima dje-
vojaka. Čas su im zapljuskivali bedra, čas išli gore viso-
ko, sve do grudi, čas opet nisko stizavši samo do ispod
lijepo izvajanih koljena, a ponekad bi samo ovlaš, bećar-
ski, dotakli nožne prste i odmah se povukli u utrobu ze-
mlje, odakle su na tajanstven način i dolazili.
Kada bi se djevojke prevrnule na stomak, talasi kao
da su postajali još proždrljiviji. Sada su zapljuskivali nove
obale, nove predjele. Činilo mu se da i on sam učestvu-
28
 Samoubica

je u toj grešnoj igri prirode. Voda, sunce i vjetar su, oči-

to, bili povlašćeni, milovali su nesputano, stihijski, dje-
vojke i on im je zavidio kao nikada nikome. Nalazio je
utjehu da je bio, sada već gotovo bez ostatka, stopljen sa
vodom, sunčevim zracima izgubljenim u njoj i vjetrom
koji je raspršivao raznobojne mjehuriće unaokolo. Čini-
lo mu se da su sunčevi zraci zapravo njegove uhiljadu-
stručene ruke, vjetar njegove usne, a morska voda, koja
je bestidno kupala tijela djevojaka – konačno i bez ostat-
ka izručeno – njegovo plodno sjeme. Kao da je već apso-
lutno bio u tom nestvarnom svijetu, a da u realnosti vi-
še i nije živio. Materijalno i čulno postali su dekor i ilu-
zija. Bili su prisutni, ali u bunilu i rastrojstvu. Vodila ih
je i usmjeravala neka viša duhovna sila.
Znao je da dolazi njegov čas, njegova toliko željena
i planirana smrt. U jednom trenutku, jedna od djevoja-
ka, gotovo slučajnim pokretom ruke otrže gornji dio ko-
stima sa sebe i leže na leđa. To isto učini i druga djevoj-
ka. Pred njim se pojaviše četiri čarobna ostrva sa naje-
ženim svjetionicima. Djevojke ustadoše, gotovo istovre-
meno skinuše gaćice, odbaciše ih i krenuše put mora.
Čim uđoše u vodu ogromni talas ih poklopi i sruši. Di-
goše se i nasmijaše. Zaista su lijepe, ponovi u sebi po ko
zna koji put. Ustade. Polako im se približavao. One, ia-
ko okrenute ka obali, kao da ga nijesu primjećivale. Me-
đusobno su se zadirkivale, prskajući jedna drugu. Još je-
dan veliki talas išao je naprijed. Odlučio se da ih upozo-
ri. U trenutku kada im je doviknuo: „Pazite, talas!”, one
29
Goran Sekulović

su ga namah pogledale, odmah se okrenuvši nazad, li-

cem prema pučini.
Talas ih je zapljusnuo. I dok se onako divalj razlivao
i pripitomljavao, sa osjećanjem prijatnosti i zadovoljstva
bacio se u vodu. Bio je odbačen prema obali. Kada se
ispravio i pogledao naprijed, djevojke su bile već odma-
kle ka pučini. Plivale su snažno, pokušavajući da odole
nadolazećim valovima koji su se nemilosrdno valjali ka
obali. Krenuo je za njima. Plivao je polako. Nije žurio.
Uživao je u divnom, strašnom okružju što su ga stvara-
li strahovita buka mora – koja ga je podsjećala na neko
podzemno pripremanje kataklizme svijeta koja samo što
nije počela – nemilosrdno prženje sunca i šibanje vjetra.
Sve više je osjećao da se i fizički stapa sa vodom i talasi-
ma, suncem i vjetrom, nebom i zemljom. Postajao je dio
pejzaža, nijemi, kruti i bezsudbinski prirodni predmet.
Kao neka obična grana stabla koju je more bez milosti
izbacilo na žal, čekao je svoju zadnju uru, svoj kraj po-
vratka majci prirodi. Čas je bio na vrhu poludjelih i raz-
bješnjelih vala, čas na dnu. Sa vrha bi u magnovenju vi-
dio obrise raspuštenih djevojačkih kosa, da bi odmah
zatim na dnu nestali. U jednom trenutku pomisli: kada
ga talasi uskoro prekriju zanavijek, biće to smrt od lje-
pote, tako željena smrt bez njene obavezne crne i tragič-
ne pratnje. Stara dama prvi put će sobom donijeti radost
praštanja i izmirenja sa životom i svijetom.
Ali, paradoksalno, znao je da čak ni to – slobodna
i lijepa smrt! –nije smisao i cilj njegove priče. Barem ne
onaj najbitniji. Skide gaćice, podiže ih iznad glave i od-
30
 Samoubica

baci što je dalje mogao. Bio je sam i slobodan. Prvi put.

Plivao je i dalje polako. Približavao se djevojkama. Sa-
da ih je već jasno vidio. Obradovao se prizoru. Pomi-
sli: „Koliko li je samo bogat i raznovrstan scenario mo-
je smrti?!” Kao da ga je pisao neki iskusni filmski maj-
stor. Djevojke su bile toliko lijepe da su ga podsjetile na
sirene, kćeri boga Aheloja, koje su lijepim pjevanjem ma-
mile mornare i onda ih ubijale. Krug se konačno zatva-
rao. Njegove ljepotice su sada imale i krila i ptičje noge.
Ipak, nijesu se mogle u potpunosti odvojiti od morske
površine – bile su neka vrsta poluptice. I dalje su izvi-
rivale iz vode sa repom ribe. Učinilo mu se da je neuni-
štiva voda koja ga nosi jedan ogroman ud upravljen pre-
ma djevojkama. Osjetio je najdublji mir, duhovnost, čul-
nost prije čulnosti, pri pomisli da će djevojke biti u pot-
punosti zadovoljene.
Djevojke su jahale morske talase kao muško spolovi-
lo bez kraja u dužini i širini. Ljubavni čin je okončan is-
puštanjem nevjerovatno velike količine bjeličaste, leplji-
ve tečnosti. Nebo i more dobili su čudnu srebrnastu bo-
ju. Ova neobična prirodna pojava se racionalno pokuša-
la objasniti konstatacijom da tolika količina sluzi poti-
če najvjerovatnije od uginuća, ekološke katastrofe ogro-
mnog broja morskih akrepa, jedne veoma zagonetne ži-
votinje. Priča je mogla biti uvjerljiva. U pomorskoj enci-
klopediji, naime, piše: „Morski akrep. Riba, koja je žaba,
i što bi da postane leptir, a tek trećim delom u tome uspeva,
skriva se u morskoj travi, ali se upliće u mreže pokušavaju-
31
Goran Sekulović

ći da se iskobelja svojim patetičnim bodljama i bradavica-

ma – dok je ispetljavaš, šake ti sijaju od sluzi”.
Sada je on bio na redu. Krenuo je u akciju. Stajao
je na četiri djevojačka brijega kao na pramcu lađe. Go-
vorio je u bunilu: „Naprijed, naprijed i samo naprijed!”.
Osjećao je da se ne smije zaustavljati, jer svako mirova-
nje je predznak smrti. Svako vraćanje sebi, takođe. Ti-
me bi bio uništen njegov samoubilački san koji bi usko-
ro trebao postati java. Došao bi do smrti, ali ne do svoje
sopstvene, već do smrti kao opšteg mjesta. Zato je odlu-
čio: „Ne prepoznavati se, izbjegavati bilo šta što bi me
moglo suočiti sa postojećim svijetom”. Naročito je za-
obilazio ostrva, jer u putovanju beskrajnim prostorom
ona su ga podsjećala na zemnu materijalnost, ograni-
čenost i konačnost. A svaki kraj je smrt početka, vlasti-
to ukinuće. Znao je da bi to značilo i smrt njegove mi-
sli o samoubistvu.
Ništa se više nije moglo skriti. Djevojačke grudi sa
bradavicama izvile su se u četiri goreće svijeće. Po Home-
ru, Odisej je, da bi se odbranio od sirena, svojim morna-
rima začepio uši voskom, a sebe zavezao za jarbol. Mo-
žda je upravo on bio „divni stradalac” grčki? Ta i on je
lutao godinama u potrazi za samim sobom. Šta je, uo-
stalom, drugo radio i Odisej? Čovjek se ne može smiriti
dok mu duh luta i postavlja pitanja. U trenutku se sna-
žno osjeti Odisejem: ništa nije čuo, uz to jarbol za koji
se vezao bio je ustvari njegov ogromni falus. Bližio se vr-
huncu. Sve je ostajalo iza njega, negdje u praistoriji. Čak
i sladostrašće. Ličio je, sam sebi, na dinosaurusa. Zbog
32
 Samoubica

brzine promicanja prostora i proticanja vremena, njego-

vo samoubistvo je već prevazilazilo svaku moć ljudskog
opažanja. Gotovo da od svega nije bilo ni traga ni gla-
sa, ni zvuka ni svjetlosti. U jednom trenutku desi se ne-
objašnjivi preokret. Nije mogao više letjeti naprijed, ne-
vjerovatnom brzinom se vraćao na početnu tačku. Tamo
su ga čekale ogromne hridi. Užasna smrt mu se cerila.
U svijesti mu kao molitva sijevnu misao koju je često
izgovarao njegov đed: „Um za more, smrt za vrat”. Uvi-
jek nas iznenadi neka neočekivana smrt. Smrt u smrti.
Smrt prije smrti. Smrt iznad smrti. Smrt koja nije po na-
šoj želji i pored naše predanosti konačnom, ali vlastitom
kraju. Lukavstvo smrti nas uvijek pobjeđuje. Tako – ne-
ma smiraja. Ničega, ničega našega. Čak i smrt, koja je bi-
la posljednja šansa da ostavi nešto svoje, da dođe do se-
be i spokoja, izgubljena je zauvijek. Objašnjenje? Tražite,
čitaoče, objašnjenje? Možda su, ipak, svemu krivi mor-
ski akrepi, ribe-žabe što bi da postanu leptiri, i u tome
uspjele u trećini, kao i djevojke, moderne sirene, polup-
tice sa repom ribe, koje su se pretvorile u stijene, o koji-
ma se tog čudnog, lepljivog i bjeličastog dana obila nje-
gova glava i potom srušila u more, opet po Homeru. A
more sve upija, pomiruje i prekriva zaboravom. Ono je
vječno dijete: uvijek na početku i spremno za igru. Uo-
stalom, zašto ne bi smo vjerovali Homeru? I njega i nas
je grijalo isto Sunce! Sve je u jednom i jedno u svemu.

33
 Samoubica

DOŽIVLJAJ

N ije nikada volio ponedjeljak. Zašto, nije mogao se-

bi objasniti. Tek, s nekim neodređenim osjećanjem
praznine i nepripremljenosti ga je odbacivao. Bio bi uvi-
jek zatečen njime, kao neko uhvaćen u nečasnom poslu.
Vikend ga je osvježavao i zato ga je i volio. Subotom i
nedjeljom uvijek bi bio kao preporođen, društvo ga ni-
je opterećivalo, ono što je on nazivao lažnom, nepotreb-
nom i glupom naslagom ljudske istorije, ga je ostavlja-
lo na miru. I zaista je tih dana bio potpuno miran i sav
svoj. Čitav se predavao sebi, zapravo svome radu. Sate i
sate provodio bi u svojoj radionici, kako je volio nazivati
svoju veliku radnu sobu. Tu je čitao, pisao, slikao, vajao,
slušao muziku i svirao na klaviru. Svaki trenutak, ako je
vrijeme bilo suvo i bez padavina, provodio je napolju, na
svježem vazduhu, gdje je brao voće, čistio travnjak, oko-
pavao loze i voćnjak, šetao poljima i obalom jezera. Sve
je činio da ne izgubi kontakt sa prirodom i to je uspije-
vao na ovaj način. I uopšte, prostor u kojem je boravio, i
način na koji je trošio vrijeme u dva dana vikenda, ulije-
vali su mu sigurnost i činili ga srečnim. Osjećao se slo-
bodnim, sa vatrom u kaminu, sa knjigama, pisaćom ma-
35
Goran Sekulović

šinom, slikama, figurama od drveta, kamena, gipsa, mač-

kama, psima, punim korpama svježeg, tek ubranog vo-
ća, lavežom pasa u lovu, hajkom gonioca i strahom u oči-
ma i bijegu gonjenih životinja, prirodom. U spoju priro-
de i kulture najbolje je sagledavao svoju ljudsku mjeru, i
smatrao je tu sintezu obrascem za čovjekov humanitet.
Začudo, krajem protekle nedjelje nije imao osjećaj
očekivanog i njemu tako dragog, naviklog iskustva. Sve
je ispalo obrnuto. Subota i nedjelja su mu prošle u pra-
znini i nesigurnosti, zbog čega se bojao nadolazećeg, po
običaju prijetećeg ponedjeljka. Plašio ga se pogotovo sa-
da, kada je rezultat upravo proživljenog vikenda bio go-
tovo poražavajući, nestabilnost i nespremnost suočena sa
samom sobom, sa svojom nemoći, s jedne strane, i siro-
vog života, koji ne trpi slabosti i predahe, smiraje, s druge
strane. U tom strahu od narednog dana posebno je bila
izražena bojazan o posledicama suočenja i sudara njega
takvog, trenutno van magistrale života, i ishitrene, užur-
bane svakodnevice jednog ponedjeljka. Naravno, nena-
viknut na promjene, nije mogao sebi da predvidi mogu-
ću drugačiju sliku njegovog ponedjeljka od uobičajene do
tada. Nije ga ka tome mogao uputiti ni novi, sasvim no-
vi doživljaj upravo proteklog vikenda. Dugo, previše du-
go se bio uživio u jednu određenu shemu kvaliteta i ka-
raktera svoje ličnosti, da bi sada mogao rako lako da je
drugačaije sagledava, ocjenjuje i predviđa. Jednostavno,
smatrao je da je preko vikenda bio loše volje, i da je taj
ispad njegovog bića iz kako je volio da kaže, biološko-in-
dividualnog načina njegovog življenja, bio sasvim sluča-
36
 Samoubica

jan, i on se nada, prolazan. No, ponedjeljak je značio za

njega i nešto više od golog iznenađenja. Zapravo, otkrio
je tog dana novu mogućnost jačeg unutrašnjeg životnog
pulsiranja, zapravo novu mogućnost umjetničkog življe-
nja, za čim je, čini mu se, oduvijek i težio.
Prazni i izmicani osjećaj prvog dana u nedjelji, tek se
promijenio za vrijeme pauze za doručak. Do tada je uvi-
jek ovo vrijeme koristio za tupo i mehaničko prežvaka-
vanje hrane i neuhvatljivih obrisa i linija, tjelesa i lično-
sti prolaznika u gradskoj gužvi, kroz zamagljeno poluvi-
dljivo debelo staklo bifea. (Ponekad mu se činilo da tih
pola sata provedenih na taj način nijesu primjerene ka-
rakteru i duhu njegovog bića, koji su stalno težili za is-
punjenjem i aktivnošću. No, opravdavao se pred samim
sobom time što se tvrdoglavo držao dogmatskog mišlje-
nja da svaki sklad mora sadržavati i nesklad u sebi, kao
uzrokom i potvrdom svog života).
To se desilo iznenada, kada se preko puta bifea, na
drugoj strani ulice odjednom zaustavio jedan poveći te-
retnjak. Preko cijele njegove strane koja je gledala put bi-
fea, bila je slika morske obale sa nekom reklamom koja je
veličala i hvalila odmor na moru i sve pogodnosti koje uz
to idu. Na čas je prekinuo sa prežvakavanjem hrane, nje-
gov se pogled ukipio pred plavetnilom mora i u trenutku
shvati da se nešto dogodilo. Nije znao šta, ali sigurnost
da je doživio nešto novo nije ga napuštala. Doživljaj je bio
poput strujnog udara, i ostatke iznenadnog pohoda ne-
definisanog stranstva na njegov duh je osjećao i kada je
zbunjen i nesiguran izašao iz bučnog i gužve punog bifea.
37
Goran Sekulović

Put do ureda je prevalio u osjećanju postepene, ali si-

gurne promjene karaktera njegovog iznenadnog susre-
ta sa novim doživljajem u bifeu. Sve više ga je napušta-
la zbunjenost, nesigurnost i slabost zbog nemoći da ra-
zazna šta je šta u susretu koji je doživio. Nasuprot sve-
mu tome stvarala se sve više slika jednog njemu starog
znanca i intimnog bića, vode, kako ju je on, uostalom,
uvijek i doživljavao, i mora, koje je za njega predstavljalo
vrhunac rasta i veličine vode. Ali, nije to više bila njego-
va stara voda, ni njegovo staro i dobro znano more. Vo-
da više nije imala ništa prapočelsko u sebi, more nika-
kvu svjetlost i otvorenost, mogućnost vječitog prekora-
čenja, nesagledivu slobodu. U njemu se sve više zaokru-
živala jedna nova slika mora, sasvim nova, to čak nije vi-
še bila ni slika sanjanog mora, to je bilo jedno novo, ne-
poznato, a ipak toplo, prisno more!
Do tada je more za njega bilo nešto slično kao i za
druge, vrijeme relaksacije i opuštanja, mada i svojevrstan
azil, u čemu je on prepoznavao jednu nijansu drugojač-
nosti svog bića u odnosu na druge ljude. No, to je, mi-
slio je, posljedica njegove intelektualnosti koja ipak nije
prosječna za uobičajenu životnu i ljudsku svakodnevicu,
mada u tom pogledu nije imao previše iluzija, znajući da
je, ipak, u suštini, za zadatke koje mogu da stoje i uistinu
i stoje pred čovjekom (samo da su ljudi adekvatni tim za-
dacima, kako je često volio reći), njegov intelektualni ha-
bitus ništica. Međutim, to više nije bio azil, mjesto bijega
u ovom svijetu, u ovoj stvarnosti, realnosti, već je to bila
druga stvarnost, potpuno odijeljena od ove, koju je još
38
 Samoubica

uvijek osjećao dok se penjao stepenicama na treći sprat,

do svog ureda, ali sada, ne više kao jednoličnu, kako-ta-
ko prihvatljivu naviku, obavezu i dužnost, već kao teret
koji treba što prije odbaciti sa sebe. Posao mu toga dana
više nije išao nikako od ruke. Poslije sat-dva mučnog sje-
djenja za stolom, odlučio je da prekine sa radom. Kole-
gama se požalio da ga boli glava i da se ne osjeća dobro.
Već istog dana otputovao je na more. Doživljaj ko-
ji je tog dana osjetio u gradskoj gužvi dočekao ga je is-
tog trena kada je izašao iz voza i pogledao na morsku
pučinu što se pružala pred njim. Odmah je osjetio dru-
gu stvarnost, potpuno drugačiju od ove ljudske, stvar-
nost bez čovjekovih suprotnosti, bez suprotnosti fizič-
kih i duhovnih što prate ljudsku bivstvenu situaciju. Čak
se i teren oko mora, na obali, stapao u jednu liniju, ne-
definisanu, zapravo u jednu tačku, i sve je gubilo mjeru,
a zadobijalo mjeru i veličinu bezmjernosti, neopipljivo-
sti, veličinu doživljajnosti svijeta nespoznaje i istine, ko-
ju više nije trebalo tražiti, zapravo ni znati za nju, istina
je sada bila samo u postojanju stvarnosti. Na vrijeme je
shvatio kuda sve to vodi, istu noć se spakovao, napustio
kuću i opustjeli, tugom i sumornošću ispunjeni primor-
ski gradić, i otputovao u T. Uz put nije ni o čemu raz-
mišljao, sve mu je bilo jasno, i pokušavao je da se prila-
godi na životnu stvarnost koja ga je očekivala. Na stani-
ci u T. shvatio je da još nije spreman za izlazak na ulicu,
da nije još u potpunosti oslobođen drugobivstva i nje-
govog bićujućeg pritiska, te je produžio put planina. Is-
krcao se te večeri, zapravo sljedećeg jutra u M. i preno-
39
Goran Sekulović

ćio u tamošnjem hotelu. Spavao je sve do podneva. Čim

se probudio telefonirao je uredu da je prehlađen i bole-
stan, i da neće doći na posao. Poslije ručka produžio je
za Ž. gdje je stigao upravo kada se spuštao mrak na ovo
lijepo planinsko mjestašce. Dan je bio sunčan, tako da
je dolazak noći bio vrlo izražajan, i on je te večeri dugo
šetao i pored hladnoće koja se ubrzo pojavila. Smiriva-
li su ga planinski visovi, ta neujednačenost stanja i polo-
žaja pojedinih vrhova i padina. Za razliku od mora koje
je doživljavao kao simbol vječite čovjekove otvorenosti i
slobode, i uvijek postojeće, a nikad dosegnute bezimene
mogućnosti govora suštine, planinski vrhovi su za nje-
ga predstavljali suženje vidika, svojevrstni atak na čovje-
kovu, mada, priznavao je, ponekad umišljenu, slobodu.
Planina mu je stavljala na znanje da život nije samo san
o slobodi i o drugobivstvu, već i gola i surova, teška ži-
votna borba za opstanak. Kao nikad do sada je shvatio
i znao da je čovjeku potrebno oboje, i san i snijevanje o
brođenju i letjenju u beskraj, i rad, mukotrpni rad, str-
pljenje, trpljenje u ime sna i slobode, u ime leta i odise-
je. To je imao zahvaliti planini, koja ga je spustila na ze-
mlju i pokazala mu puniju i trajniju istinu.
Iz Ž. je otputovao za T. već sjutradan, odmah poslije
doručka. Zagonetni doživljaj mora ga je već polako, ali si-
gurno napuštao. Zapravo, nije ga odbacio, već smjestio u
svoj sopstveni pogled na svijet, gdje je dobio, činilo mu se,
zaslužno i dostojanstveno mjesto. Oduvijek se užasavao
tvrdih zaključaka i procjena, apsolutnih istina budućno-
sti, sigurnih ulazaka u raj. Zato je i svoj iznenadni doži-
40
 Samoubica

vljaj mora u gradskoj gužvi, sagledao u okviru svog viđe-

nja čovjekove sudbine. Ocijenio ga je kao znak nikad pre-
sahle čovjekove životnosti, koja će, slutio je, uvijek ostati
tuđa svemiru, i svijetu u cjelini. Od kada je počeo da raz-
mišlja o mjestu čovjeka u svemiru, nije ga napuštala mi-
sao da je čovjek nehaj za sve njih, za sve druge u kosmo-
su, i da je čovjek, uostalom kao i sva druga živa bića u sve-
miru, ako postoje, a vjerovatno da ih ima, tuđ svemiru.
Čovjek je stranac svojoj kosmičkoj okolini, i to stranstvo-
vanje ljudskog bića u kosmičkom pogledu ga je naročito
opsijedalo. Sklon je bio čak da povjeruje da su sva osta-
la otuđenja ljudi, nastala od ovog primarnog otuđenja.
Njegov doživljaj sve mu se više uobličavao kao slučaj-
no ispadanje čovjeka iz uobičajenog živućeg toka ljud-
skog bića, kojemu je sklon svaki čovjek, zapravo, sva-
ki živi stvor. Priroda će se već postarati i postarala se da
vrati stvar na svoje mjesto i da povrati i uspostavi naru-
šenu ravnotežu. Sve mu je ovo ličilo na jednostavnu sli-
ku ispadanja, iskopčavanja osigurača i njegovog ponov-
nog vraćanja u strujno kolo od strane čovjeka, i prirode.
U gradu je svoj doživljaj ispričao kolegi s kojim je če-
sto šetao, starom profesoru filozofije, koji se oduševio.
Smatrao je da je to još jedan dokaz da postoji zakoni-
tost u kosmosu, i da čovjek nije usamljen, da postoje i
druga inteligentna bića sa drugim stvarnostima, i da je
susret neminovan. Rekao mu je, takođe, da njegov do-
življaj dokazuje da je čovjek moćnog uma, uma koji do-
zvoljava i omogućava ljudskom rodu, čovjeku, da živi u
potpunosti kao i druga postojeća inteligentna bića u ko-
41
Goran Sekulović

smosu, ali da se istovremeno može vratiti ponovo u svoj

ljudski zavičaj, faktički, da razlike i nema između ljud-
ske stvarnosti i drugih kosmičkih samosvjesnih zbilja.
Nije se složio sa profesorom. On je oduvijek smatrao da
mudri ljudi u svemu što se dešava na ljudskoj obali, tra-
že neku zakonitost, neko racionalno i visokoparno, pa-
metno, objašnjenje i opavdanost, kao da će time čovjeku
da daju neku vjeru, istovremeno ga time lišavajući njego-
vog bića, njegovih situacija i doživljaja, osjećanja. Sma-
trao je da je doživo ispad, da je njegov doživljaj ispad iz
njegovog samaštva, s kojim je živio i do sada, a s kojim
će se nositi i ubuduće. Samaštvo je zbilja življenja ljudi i
svih bića svijesti, ako ih ima, u vasioni. A ovo je vrijeme
samaštva i ispada, kao i sva vremena don sada, to sljedu-
je po zakonima ljudske i kosmičke prirode. Samaštvom
i ispadima žive svi, bez mogućnosti dubljeg dodira i uje-
dinjenja. To je profesoru na kraju i rekao.

42
 Samoubica

VAZA

O vo je priča o jednoj vazi koja je bila dio višegenera-

cijskog kućnog mobilijara nekoliko različitih po-
rodica u različitim epohama u različitim državama na
jednom istom geografskom prostoru. Njen oblik i sadr-
žaj, svjetlost i sjenka, sve je samo dotrajavalo i bilo pri-
lično siromašno da bi je bilo koji vlasnik mogao presud-
no doživjeti. Ipak, ona nije bila bez ikakvih estetskih i
umjetničkih kvaliteta. Ne treba zaboraviti ni vrijednost
njenog nasljeđivanja i, sticajem istorijskih okolnosti, pe-
riodičnog dobijanja u vlasništvo koje se poklapalo sa ra-
tovima i revolucijama, vanrednim i neredovnim okolno-
stima. Ljudi se vremenom srode do određenog stepena
čak i sa onim ukrasnim predmetima koji nijesu izuzet-
no dragocjeni primjerci.
Jedne večeri došlo je kod zadnjeg vlasnika prvi i po-
sljednji put do promjene u uobičajenom predstavljanju,
značenju i doživljavanju vaze. Kolike i kakve, teško je re-
ći. Vaza je polako počela da pokazuje neko svoje, do tada,
nepoznato, zapreteno, nepostojeće lice. Za druge je ona i
dalje bila jedna obična, starinska, pomalo demodirana i
uštogljena, pravolinijska i ne odveć detaljima bogata i sku-
43
Goran Sekulović

pa umjetnina ko zna kada, kako i odakle došla u ovaj kraj

zemaljskog šara, gdje je, sticajem viševjekovnih geopolitič-
kih prilika, na kraju dospjela krajem Drugog svjetskog ra-
ta u posjed predaka vlasnika koji će nekoliko decenija ka-
snije sa njom podijeliti istu sudbinu i nestati sa lica Pla-
nete. Priča o vazi, kao i sve slične na Balkanu, bila je pu-
na neočekivanih obrta, iznenađenja, originalnih rješenja i
paradokalnih dešavanja. Nađena je kao dio ostavštine voj-
vođanskih, do kraja nejasnih i mutnih, istorijskih, u sva-
kom slučaju isprepletenih vjerskih i etničkih tragova, po-
tom preusmjerenih na još zamršenije i izukrštanije kul-
turne tokove istarskog tla, i konačno smirenih i kanalisa-
nih na početku, u istom stepenu obećavajućeg i razočara-
vajućeg, dvadesetog vijeka, kada se vaza našla – dobijaju-
ći tada već zlokobno jasne i prijeteće atribute i dokaze či-
stih vjerskih, rasnih, ideoloških i etničkih posjedovanja – u
pravoslavnoj srpskoj porodici u maloj katoličkoj slovenač-
koj sredini i u kući koju je potom koristila familija njemač-
kog nacističkog oficira a preuzeli komunistički pobjedni-
ci, ateistički, nadnacionalno i kosmopolitski orijentisani.
Novo biće vaze izrastalo je iz neke, do tada, nesa-
gledive dubine, iz nekog korijenja kojeg su hranile ne-
poznate sile. Nije samo dobijala na dužini. I širila se u
svim pravcima. Bilo je to sada neko višedimenzionalno
geometrijsko tijelo kome se ne može sagledati ni dubi-
na, ni visina, ni širina, ni težina, ni oblik ni sadržaj. No-
vi vlasnik se našao u čudu: što je ovo što posmatram, pi-
tao se. Ali, uzalud. Odgovora nije bilo. To nepoznato je
odbijalo da se legitimiše. Može se samo reći da je, alhe-
44
 Samoubica

mičarski, činilo vidljivim ono što je skriveno i tajanstve-

nim ono što je vidljivo.
Nesumnjivo je da se vaza u novom ruhu, sa svojim no-
vim, drugačijim, neobičnim, značenjem, samo njemu pri-
kazivala. Niko se nije žalio i niko nije ostavio neko svje-
dočanstvo ili slično znanje, slutnju, znak, poruku, tajnu
šifru, da ga je vaza iole pozvala, dozvala ili poznala i po-
slala mu neki aber ili neku drugu vrstu poruke da je ona
i nešto drugo nego što je inače i uobičajeno, nešto poseb-
no i mimo onoga kako je, inače, svi znaju, primjećuju, vi-
de i doživljavaju. Ona nevidljiva, ko zna kakva i čemu i
kome služeća ili presuđujuća, njena strana, koja se samo
njemu počela otvarati i nuditi, bila je tako slatkorječiva,
obećavajuća u svojoj nepojamnosti i nijemosti, omamlju-
juća i obgrlujuća, da naprosto nije imao nikakve šanse da
je odbije ili mimoiđe, osim da se već u startu odrekne se-
be i svoje egzistencije. Borio se sve do samog kraja da taj,
otkrilo se vrlo brzo, neumitni krah odlaže što duže i da-
lje, pa ipak, nije mogao a da ne prizna da je u svemu to-
me bilo i neke opojne draži i zova narastajuće pomame i
igre za sve nove, novije i najnovije nadražaje i sadržaje pa-
limpsesta koje je nudila vaza u svom sopstvenom vreme-
plovskom autobiografu koji se poklapao sa opštom pano-
ramom višemilenijumskog trajanja čovječanstva.
I ta nova vizuelizacija vaze, ta njena i njegova, samo
njima znana, oaza, nije preuobličavala samo dotad nevi-
dljivo u vidljivo, već je sve to nudila, ne samo u jednoj di-
menziji, već u mnogim oblicima i sadržajima, veličinama
i smjerovima. U svim tim mnogobrojnim i mnogokrakim
45
Goran Sekulović

naseobinama, rudokopima, oknima, kopovima, jamama

bez dna i razmjera, majdanima, praistorijskim pećina-
ma sa prvim crtežima nastalim rukama tek rođenog čo-
vjeka, staništima prastarih kultura, svuda u tim lagumi-
ma, čekalo ga je sjećanje na mnogo što-šta što je i znao
i što nije znao, što je mogao da uobliči i što nije mogao
ni da nasluti, a kamoli da prepozna i iznese na vidjelo ili
izrekne i tako ga ustoliči, predstavi i obznani drugome.
Bila je noć, obična ljetnja noć. Zvjezdano nebo, zri-
kavci, suv vazduh, sparina. Ali, došlo je do duple ekspo-
zicije, udvajanja realnosti. Ipak, ista stvarnost i atmo-
sfera čekala ga je i tamo. Pitate gdje? Pa, u svijetu vaze.
I ona je imala svoje nebo, zvjezdano nebo, svoje zrikav-
ce, svoju ljetnju sparinu. Bio je nijemi posmatrač, uosta-
lom kao i na ovoj strani. Doduše, tamo je bilo sve još taj-
novitije i enigmatičnije. I mračnije i svjetlije u isti mah.
Kao kad se kaže: kara-noć, posebno tamna noć. E, ovo
je bila ta noć da crnja ne može biti. Tama je bila gusta,
neprozirna, ne bih rekao mračna, već pastuozno tamna,
crna, mogao si je mijesiti i uobličavati u željenom prav-
cu poput tijesta. U isto vrijeme, u srcu ove tamne stolike
spodobe i nemani, bilo je najvatrenije, najkrvavije crveno
grotlo najusijanije svjetlosti koja je kao zmaj ili neka slič-
na aždaja bljuvala najstrašniju iznutricu Planete na sva-
koga ko bi se usudio da makar pomisli da joj se približi.
Eto, tako je to izgledalo te noći, ako je to bila noć, i ako
se to može definisati kao neka slika i neki doživljaj. Ili je
sve bio samo san. Tako da na isto dođe. Jer, svaki san od-
mah, tek što se začne, počinje gubiti i rasplinjavati i ono
46
 Samoubica

malo što se kako-tako predstavljalo kao održivo i identič-

no. Vrlo brzo postaje potpuni bezoblik i prah, nestajući i
preseljavajući se u predjele odakle je i došao, neznano ot-
kud i neznano kamo, iz tame u tamu. I sada je gledao isti
prizor, nepotpun i neobjašnjiv do kraja, ali ipak prisutan i
neizmjenljiv od trenutka upriličenja do trenutka nestanka.
Vaza se ispod svog neba uobličavala u hiljadu svo-
jih lica, a da ni jedno sasvim do kraja nije mogao da vi-
di i prepozna. To je bio njen svijet u koji ni on nije imao
pristupa. Ovdje u ovom našem svijetu on je bio njegov
dio. Tamo, u svijetu vaze, on je bio izolovan i izopšten.
To je bio u potpunosti njen svijet. Vaza je bila sopstvena
centralna figura. Sve je apsolutno bilo njoj podređeno.
I kao vlasnik, i čitav taj drugi, onostrani, nevidljivi, taj-
noviti svijet divio se njenim proporcijama i njenoj ljepo-
ti. Jer, to više nije bila ona stara, umnogome obična va-
za. Ne, to je bilo sasvim nešto drugo, neko drugo biće,
gotovo da od vaze nije više bilo ni pomena.
I nije se mijenjao samo oblik vaze, već i sadržaj slika
i ilustracija na njenim stranama. Čas su to bili egipatski,
čas kineski, indijski, budistički, čas grčki, čas rimski, čas
etrurski, prizori i likovne scene. Na početku to su bili pe-
ćinski crteži prvih ljudi, scene iz lova, praistorijski prizo-
ri… I kako su se mijenjali prikazi i svjetovi na vazi, ta-
ko se i on sam mijenjao, obogaćivao, dopunjavao i proši-
rivao svoj identitet i svoje staro-novo JA, stalno u mijeni i
preobrazbi, u strahovitoj brzini, tolikoj da najčešće i nije
stizao, osim u magnovenju, da išta vidi od onoga čemu je
prisustvovao, a to znači i ljudski registruje i o njemu iole
47
Goran Sekulović

nešto suvislije i trajnije zaključi. I pored toga i nesumnji-

vo suđene mu površnosti i efemernosti, on ipak, svakim
prolaskom novina koje su hrupale ispred njega, više nije
bio onaj pređašnji, nekadašnji, dotadašnji, već neko nov, a
ko, e, to već nije bio siguran, što znači i da se nije mogao
sasvim, u cjelosti, predstaviti u toj novoj jastvenoj ulozi.
Riječi, riječi, bez njih jednostavno ništa ne postoji,
bez njih ništa ne može dobiti milost uobličenja i posto-
janja, pa ma od koga ona treba da dođe ili da se dopu-
sti i otpusti. Jer, postoji samo ono što se riječima može
proizvesti i odrediti, isklesati i održati, sve ostalo je mag-
ma i lava nepostojeće a opasne tekućine, bilo kakve, bi-
lo koje vrste i sadržaja, nepojmljivo strahotne i uznemi-
rujuće, egzekutivne i uništavajuće, ali prazne i bezoblič-
ne, a to znači nerječite i ne slovnouobličiteljske, ne mi-
saono uhvatljive i izričajne. Sve naše riječi stvaramo sa-
mi, niko nam ih ne šalje i ne poklanja. Kada stanemo i
mi, stanu i riječi. I svaka priča.
Zato i ova priča na ovom mjestu prestaje. Jedino još
što kaže jeste da se u isti djelić sekunde kada je vlasnik
skočio sa ograde terase stana, čuo prasak vaze o pod. I
kao da ju je neki čarobnjak odmah volšebno sastavio i
prenio na nebo koje je čitavo bilo jedna ogromna vaza
sa svim prizorima i scenama čovječanstva za koje ima-
mo zahvaliti radosti i sreći stvaranja. Kao da ga je upra-
vo ono čuvalo da ne pada ka zemlji već da se uspinje ka
njemu. Imao je osjećaj da se ne stropoštava, već da se vi-
nuo u beskraj plavetnila njegove vaze ka kojoj je poletio
lako i beztežinski.
48
 Samoubica

NEPOSTOJEĆI ČOVJEK

„Što je krivo ne može se ispraviti, i

nedostaci ne mogu se izbrojiti”

„Pogledaj djelo Božije; jer ko može

ispraviti što on iskrivi”
(Knjiga propovjednikova,
gl. 1,15 i gl. 7,13)

S amo što sam te subote ujutru kročio u kuću, rodite-

lji mi rekoše da me tražila naša stara susjetka, udo-
vica bez djece. Poručila je da čim dođem produžim put
nje. – Mora da je nešto važno, nije do sada često dolazi-
la kod nas. A ni pokojni muž joj. Vidjećeš, loše izgleda.
Možda pretjerujem, ali meni se učinila kao neko ko se
oprašta sa životom – reče moj otac.
Naši prvi susjedi s juga nijesu bili čudni ljudi, ali jesu
povučeni i nekako naročito oprezni. Moja majka kaže da
je to otuda što nijesu imali djece. – Takve su bezrodice,
utučene i bez motike. Ne znaju za majčinski osjećaj. Pa-
te, ali to dovodi do samo veće tuposti – bilo je njeno mi-
šljenje. Negdje sam pročitao da tek konkretna tuga daje
snagu za život i pročišćava dušu. Možda bi to moglo da
ide u prilog majčine teze. Ne, nikako, ni majka ni niko
49
Goran Sekulović

od nas nije htio da ih uvrijedi na bilo koji način. Uosta-

lom, oni su bili ljudi koji su zasluživali samo poštovanje.
Gledali su svoja posla, bili radni, čestiti i pošteni. Ali, je-
dino je stajala ta zamjerka. Bili su nekako zakopčani do
grla duše, pomalo zatvoreni i nepovjerljivi. Imali su, tako
je izgledalo, neki svoj davno ucrtani životni put koji im je
odredio sve potonje i svakodnevno. Odstupanja od nje-
ga nije moglo biti i oni su, čini se, toga bili duboko svje-
sni, primivši to kao fatum sudbine. Zato su bili duboko
spokojni, iako se na šavovima tog gotovo istočnjački ap-
solutnog mira moglo primijetiti pucanje usljed nesum-
njivog pritiska neke neodređene muke i tuge.
Dok sam išao put staričine kuće, sjetio sam se i dru-
gih detalja koji su ispunjavali mozaik ove priče. Na ne-
ke od njih sam vremenom bio potpuno zaboravio. Već
godinama, zapravo decenijama, imao sam prema njima
odnos kao prema vlastitom – dobrom starom, ali izno-
šenom – odijelu. Oni su bili tu, isti i nepromjenljivi. Ne
bi se moglo reći da nijesu bili druželjubivi, ali prijatelj-
stvo i uzajamni odnosi su kod njih uvijek imali neku iz-
vjesnu granicu do koje su išli – samo njima znanu i ob-
jašnjivu. Svi smo to primali kao dio njihovog karaktera
i ništa više. Naši susjedi su u selu bili, kako se to ovdje
veli, od starina. Blizina grada i razvoj industrije, učinili
su da se i ovo područje brzo naseljavalo. Među doselje-
nicima smo bili i mi. Vremenom bilo nas je više od sta-
rosjedilaca. Valjda je to zakon prirode da su došljaci uvi-
jek snažniji, prodorniji i vitalniji. Naši domaćini, među
njima i naši susjedi, lijepo su nas primili.
50
 Samoubica

Kada sam već bio odrastao, od roditelja sam čuo da

tada već stariji bračni par u mladosti nije bio miljenik bo-
gova. Jedan seljanin starosjedilac im je rekao da su izgu-
bili dijete ubrzo po vjenčanju – žena je rodila mrtvoro-
đenče. Jednom mi je majka, sjećam se, na moju primjed-
bu da se ne može reći da je susjetka bezrodica, jer je, ma-
kar i mrtvo, ipak rodila i nosila u sebi dijete, odgovori-
la da je to potpuno isto, čak i gore, jer ju je takav, svaka-
ko grozan, slučaj, još više odbio od normalne maternje
brige i osjećajnosti. Ogriješio bih se jako kada bih rekao
da ta žena nije bila duševna, kao i njen muž, ali je sve to
bilo nekako zakočeno, ograničeno i pokriveno sjenkom,
makar sam ja to tako osjećao, nečega teškog i velikog. Iz-
gledali su mi kao plivači koji uvijek zastaju u ravničar-
skom dijelu rijeke, bojeći se da krenu naprijed znajući da
je rijeka u nastavku brza, plahovita i opasna. Ubrzo ono
što ću otkriti daće mi povoda da pomislim da bogovi ni
u snu nijesu mogli pomisliti na razmjere zla koje je sna-
šlo naše susjede. Ili, barem, kada su ga dopustili ili gre-
škom stvorili (namjerno to sigurno nijesu učinili!), nije-
su mogli pretpostaviti na šta će izaći.
Starica me lijepo dočekala, kao i uvijek, a njena po-
slovična uzdržanost ovog puta je, odmah na prvi pogled,
bila nestala i pretvorila se, to se lako vidjelo, u traženje
načina, da se kaže, da se ispovijedi i njena i njenog pokoj-
nog muža najveća muka i tajna u životu. Priznanje ko-
je je trebalo da uslijedi nije bilo iznu|eno, niti moljaka-
no; ta niko nije znao za njega i, pored svega, niko ga nije
ni slutio. Suviše je bilo mračnoga i zloga u njemu, da bi
51
Goran Sekulović

bilo na paruku, pred očima i na dlanu svjetine. Iako lju-

di imaju neuporedivo više moći, organa i sposobnosti da
uoče, otkriju, izazovu i proizvedu zlo nego dobro, ipak u
tajnu ovo dvoje usamljenih ljudi niko nije bio do sada ne-
pozvan banuo. Ja sam bio prvi kojemu su se i ona i njen
pokojni muž ispovijedili. Zato sam u neku ruku bio u
položaju nebeskog poslanika, izabran da obavim Božiju
službu i da, blagoslovim ili proklem, grješnike. Ovo nije
presuđivanje unaprijed, već jednostavno, podsjećanje da
smo svi na Zemlji grješni, proistekli iz potomstva Ada-
ma i Eve i kažnjeni što smo kušali sa drveta saznanja;
svakim svojim činom tovarimo teret na svoja pleća i pri-
premamo materijal za preispitivanje naše duše.
Najpre me pitala za zdravlje i porodicu, pričali smo
malo o vremenu; sve je to bilo u granicama uobičajenih
razgovora, ali, s obzirom da je bilo jasno i njoj i meni –
mada nijesam ni približno mogao pomisliti o čemu se
radi – da je ovo razgovor posebne vrste, gušili smo se u
dimu iščekivanja i neizvjesnosti. Mogu samo danas, sa
naknadne distance, osjetiti kako i koliko je toj jadnoj, ali
jakoj i postojanoj, ženi – jednako kao i njenom mužu –
bilo teško da živi sa takvim nečim u svojoj kući. Trebalo
joj je dugo da počne, da kaže prvu riječ, prvu šifru ko-
jom će me uvesti u njeno mjesto tame. Zato je okolišala,
mada je sve što je tog dana rekla, bilo u funkciji pripre-
me za ono glavno, olakšavanja strašnog događaja i stra-
šnog suda pred kojim je znala da mora stati i, bez obzi-
ra na sve svoje pobude, objašnjenja, motive i opravdanja,
sačekati da čuje presudu. Ja sam tog dana starici bio sve:
52
 Samoubica

i duhovnik, i svjedok, i tužilac, i advokat, i sudija, i egze-

kutor, svi ti ljudi oličeni u jednom jedinom čovjeku, od
kojega je sada zavisila potpuno. Naknadna povjeravanja
i provjeravanja onoga što su učinili, ona i njen muž, svi-
jetu nijesu mogla značiti ništa: jedino se ovdje odigrava-
la čitava drama, izme|u nas dvoje – od moje presude sve
je zavisilo. Barem je sigurno ona imala taj osjećaj.
Vaši roditelji su, pričala je starica, došli, kao i mnogi
drugi kasnije, sa strane. Neposredno prije nego je nase-
ljavanje zahvatilo i ovaj kraj, ja sam se udala za mog po-
kojnog muža i preselila se u ovu kuću. Počelo je dobro,
lijepo, sve je bilo u najboljem redu. Ostala sam trudna.
Veselili smo se tome. Ko je mogao pomisliti šta će od to-
ga ispasti, u šta će se pretvoriti taj jedan tren mutnih na-
gona, nerazgovjetnih strasti i slatke obamrlosti. Možda
se čudite što ja o tome tako govorim, ali vjerujte, ja sam
toliko puta o svemu mislila i promišljala, ne znam za-
što, valjda instinktivno čovjek to čini da mu bude lakše i
da utvrdi i imenuje ono zlo kojem je podlegao i podigao
ruke u znak predaje. Pri kraju trudnoće počela sam da
osjećam sve više bolove, ali ovdašnji ljekar je samo sum-
njao da možda neću prije vremena roditi. To se nije de-
silo, ali desilo se nešto mnogo gore. Ne mogu vam reći
koliko gore, to vam niko ne može reći, jer, prosto to ni-
je moguće. Izgubili ste dijete, naivno sam pitao? Kako
bi to bilo lako, kao ljetnji oblak, kako bi to bilo nevino i
oprostivo, poput ljetnje kiše – da je tako bilo, odgovori.
Ali, nije, nije. Bilo je nešto drugo.
53
Goran Sekulović

Molim vas, dođite, reče i ustade. Uputismo se pre-

ma vratima. Izađosmo i starica krenu iza kuće, gdje su
bile štale i nešto dalje, možda, ipak suviše i nepotrebno
dalje, s obzirom na udaljenost same kuće – svinjac. Uz
svinjac je bio i sjenik, zapravo nevelika kuća, dosta stara,
ali sa jednim novim, dograđenim krilom. Sjetih se da mi
je jednom otac rekao da je baš čudno da je susjedu sijeno
tako daleko od štale. Jednom ga je upitao i za to i za svi-
njac – zar mu nije daleko i teško, i njemu i ženi, da to-
liko tegle sijeno kravama i nose hranu svinjama, kad sve
mogu riješiti na mnogo bolji i racionalniji način? Kuća
za sijeno je napravljena ranije, prostrana je i sjenovita, pa
nijesu imali razloga da prave drugu za iste potrebe pored
štale. A što se tiče svinjca, on je pristalica da se mora pra-
viti što dalje od kuće, zbog neprijatnog smrada i dosad-
nog groktanja. Ali, sjetih se i nečega baš čudnoga: susje-
di nijesu nikako htjeli prodati dio imanja koji se prosti-
rao iza sjenika i svinjca. Iako su imali primamljive po-
nude, na njih su ostajali nijemi. Objašnjavali su to time
da im novac ne treba, da nemaju djece, a da za sebe ima-
ju sasvim dovoljno da žive dobro i udobno. Bilo je, ipak,
neprirodno da čitav taj kompleks kamenitog, pjeskovi-
tog i, za poljoprivredu istina, lošeg zemljišta, drže tako
za badava i ništa. Drugi seljani su slična zemljišta pro-
davali za parcele i gradnju novih kuća, ali naši prvi su-
sjedi za to nijesu htjeli čuti. Tako je od sjenika i svinjca
do kuće i okućnice bilo neobično i nelogično dugo, mno-
go više nego u dvorištima drugih seljana.
54
 Samoubica

Nijesam, međutim, mogao još uvijek ni približno na-

slutiti o čemu se radi. Dok smo išli, starica nije ništa pri-
čala. Ponašala se gotovo prirodno, kao da je sve u redu i
kao da me vodi da mi pokaže svoju baštu ili svoj cvijeć-
njak. Ipak, ispod te debele kore ravnodušnosti krio se
duboki nemir i strah od nečega što još nijesam mogao
uobličiti i definisati. Taj kilometar puta, koliko je otpri-
like bilo od kuće do sjenika i svinjca, učinio mi se kao
vječnost (kao milioni svjetlosnih godina), valjda najvi-
še zato što smo oboje ćutali: starica, polako mi se otva-
ralo u svijesti i pred očima, zbog razmjera nečeg teškog,
zlokobnog i mučnog, s čim se uskoro trebam suočiti; ja,
zbog prilične zbunjenosti i izgubljenosti. Kada smo do-
šli do svinjca, delegacija njegovih žitelja je bila napolju
ispred kućice, u toru, dočekavši nas sa svim počastima.
Biće Vam uskoro sve jasno, reče tiho starica. Krenusmo
ka sjeniku. Starica otvori vrata – glomazna, gvozdena
vrata, koja bih i ja, siguran sam, teško otvorio, ali je ona,
valjda već godinama na njih navikla, to učinila vrlo la-
ko. Ušli smo u dugačak hodnik. Naravno, nikada nije-
sam bio u ovom sjeniku, pa me iznenadi kada se stari-
ca uputi ka još jednim metalnim, mada znatno manjim,
vratima na sredini hodnika. Začudih se kada se nađo-
smo u još jednom hodniku, pa preko još jednih gvozde-
nih vrata u još jednom hodniku. Šta je ovo, pomislih, je
li ovo zatvor, lavirint, ili običan sjenik, što bi trebao bi-
ti? Hodite ovamo, reče starica. Zaputi se nekim stepeni-
štem, na kojem je već poslije nekoliko stepenica bilo od-
morište sa opet gvozdenim vratima u dnu. Svuda je bi-
55
Goran Sekulović

la slaba sijalična svjetlost. Kada se otvoriše vrata, na|o-

smo se na nekoj platformi, površine nekoliko kvadrat-
nih metara koja je sa tri strane bila zastakljena. Kroz ta
stakla, prvo što sam vidio, bila je neka veća prostorija,
nešto ispod nivoa na kojem smo mi bili. Ličila mi je na
podrum ili ostavu.
Taman htjedoh da se okrenem starici, kada začuh
nešto što je naličilo na krik. Nije to bio ni čisto životinj-
ski ni čisto ljudski krik. Sigurno ćete se nasmijati, jer ži-
votinje nemaju mogućnosti da kriknu, zapravo ne mogu
ispustiti tu spoljašnju, glasovnu formu kao izraz njiho-
vog unutrašnjeg, duševnog raspoloženja. Ali, molim vas,
ovo nije bio ni ljudski krik, ali neka vrsta krika jeste! Pa
kako onda da ga nazovem? Koliko znam, na ovoj našoj
Zemlji, pored ljudi, postoje još samo životinje, koje mo-
žemo svrstati u živa bića koja imaju moć kretanja i iz-
vjesnog samoizražavanja u odnosu na svoju okolinu, da-
kle, ne samo postojanja, već i činjenja i djelovanja. Mo-
ram priznati da sam pretrnuo, ni sam ne znam zbog če-
ga sve, ili pak zbog svega toga zajedno: da li zbog nepri-
rodno ljudskog krika, zbog njegove iznenadnosti, siline i
neobičnosti, da li zbog bola i patnje koji su se prepozna-
vali u tom glasu (ako je to uopšte i bio glas!), da li zbog
slutnje tragike i zla koji su me čekali, a koja se tek sada,
ovim činom, u meni rascvjetavala do ogromnog straha
i upitnika? To je on, onjušio nas je!, mirno reče starica,
kao da govori o psu. Ko on?, upitah. Škiljio sam put pro-
storije ispred ili ispod nas, još uvijek ništa ili nikoga ne
primjećujući. Od poda do tavanice je bilo veoma visoko,
56
 Samoubica

zapravo taman za sjenik, ali se ovdje, očigledno, nije dr-

žalo sijeno. Šta se držalo? Čiji je ono krik?
Zavladala je mrtva tišina, mrtva kao u davno napu-
štenom groblju, tako da sam se u trenu zapitao da li je
krik bio stvaran ili ne? Na moje pitanje starica nije od-
mah odgovorila. – Moj sin, procijedi tiho. – Vaš sin?,
upitah beskrajno iznenađen. – Šta je s njim? Gdje je? –
Tu je, tu živi, ovdje, u ovoj prostoriji, evo već četrdeset
i tri godine, sjutra mu je rođendan, reče starica. Bila je
mirna, reklo bi se veoma pribrana. Uto se nešto ču do-
lje. Neko se kretao, učinilo mi se da se prebaca iz lijevog
donjeg ugla ka sredini. Dobro sam rekao – prebaca, jer
to nije ličilo na hod, bar ne na ljudski hod; kao da je išao
zadnjim nogama; kažem tako, jer teško bi se reklo da je
imao ruke. Prednji udovi su mu u isto vrijeme služili i
za povremeno poštapanje i za mlataranje i pomaganje u
kretanju. Dok sam mu gledao u leđa nijesam ništa mi-
slio. Međutim, kada se okrenuo i glavu zabacio put nas
(namjerno ne kažem – pogledao nas, jer sumnjam da to
biće može kao čovjek da gleda i vidi), pomislio sam: Bo-
že, šta je ovo? Koje je ovo biće? – Znam šta mislite, ali,
ipak, to je čovjek, reče starica, ja sam mu majka, moj po-
kojni muž otac, a Vi sabrat, jer je i on dio čovječanstva.
Hrist je rekao da su svi ljudi braća, a kažem vam da je i
on čovjek, iako izgleda kao da se priroda i s njim i s na-
ma krvavo, demonski poigrala. Starica zaćuti.
Ovo čovjek? Imao je – sada sam ga već bolje mogao
vidjeti, jer su mi se oči bile navikle na osvjetljenje – do-
duše neke konture koje bi se mogle uzeti kao ljudske. Ali
57
Goran Sekulović

ono što su trebale biti ruke nekako su visile bezrazložno

i nefunkcionalno. Bio je ogroman i sve je na njemu bilo
izuzetno veliko – udovi, glava, ispupčene oči, nos, uši;
stomak mu je bio ogroman i otromboljen, a kosa i bra-
da – što me je iznenadilo – sasvim uredne. Na sebi je
imao neki džemper, što je takođe bilo za čuđenje. Sjeo
je na stolicu koja je bila u blizini i ostao u položaju glave
okrenute put nas. Moram objasniti zašto mislim da ovo
biće (kažem biće, jer ne mogu reći čovjek!) ne može gle-
dati. Oči su mu bile ne samo ispupčene, već je svako oko
gledalo na svoju stranu; ali nije bila disproporcija lica u
pitanju; ovdje je toliko bilo sve nelogično i nevjerovatno
grozno (toliko različito od normalnog ljudskog lica), da
je, to je bilo očito, i funkcija tih organa morala doći u pi-
tanje. Ne znam šta su te oči radile, i ako su gledale gdje
su gledale, ali put nas, sigurno nijesu!
Hoćete li da ga vidite izbliza?, upita me iznenada sta-
rica? Ne znam šta sam u tom času osjećao. U svakom slu-
čaju nijesam mogao racionalno i normalno misliti. Do-
šao sam ovdje na molbu staričinu, misleći da je potreb-
no da joj nešto pomognem, a evo, postao sam svjedokom
nečeg o čemu, kada bih pričao, niko mi ne bi vjerovao!
– Je li opasan?, pitao sam, čudeći se kako sam se uopšte
mogao u tom trenutku sjetiti da išta logično kažem. –
Znate, on je na nas bio navikao i agresivnost uglavnom
nije pokazivao; osim ako u to ne računamo ono što je
bilo malo prije; to čini s vremena na vrijeme; mora dati
povremeno sebi oduška, složićete se, i on je ljudsko bi-
će, zar ne?, reče starica. Potvrdih glavom, gotovo auto-
58
 Samoubica

matski, bez svoje svjesne volje. – Kada je umro moj muž,

patio je dugo i dugo. Mislim da ni do danas, poslije pet
godina, nije prebolio njegovu smrt. Znate, on ne priča,
teško može i da razumije kada mu nešto govorite i obja-
šnjavate, ali budite sigurni da osjeća i da bliskošću i pa-
žnjom možete s njim uspostaviti kontakt. Ja ga redovno
šišam i brijem i on mi to dozvoljava; zapravo, potpuno
je miran, čak mi ponekad uzme ruku i miluje je. Jedino
ne znam… Znate, Vi ste prvi čovjek koji se osim mene
i mog muža vidio s njim, pa ne znam kako će reagova-
ti. Ovdje vidi da je neko sa mnom, ali ne zna ko, mislim
da čak još uvijek očekuje povratak svog oca, pa će u Va-
ma možda vidjeti njega, zaista ne znam, bila je, čini mi
se, po prvi put malo zbunjena starica.
Mislio sam na staričine riječi. Kako može da kaže da
njen sin vidi? A, ako je to tačno, ako identifikuje određene
ljude, odnosno pravi razliku izme|u njih, kako onda mo-
že prepoznati svog pokojnog oca u mom liku? (prvi put
pomislih na staricu kao majku i uzdrhtah – kao valjda i
svatko drugi ko bi ga vidio) Možda je ipak ključ u tome da
on i pored svog izgleda vidi normalno, ali da ipak za mene
mora pomisliti da sam njegov pokojni otac, jer ne zna da
na svijetu postoje i drugi ljudi, budući da je za četrdeset i
tri godine upoznao i vidio samo svoju majku i svog oca?!
Nevoljno se okrenuh i vidjeh staričino lice puno nade.
Nešto je očekivala. Šta, još nijesam bio načisto? U magno-
venju shvatih šta je ovo značilo za nju. Svoju strašnu taj-
nu da u ovom lavirintu, podrumu, zatvoru, čuva svog si-
na, biće koje još niko nije vidio osim njegovih roditelja, da-
59
Goran Sekulović

nas je podijelila sa još nekim. Poslije smrti muža bilo joj je

strašno živjeti sa tom tajnom. Nije je više dijelila ni sa kim.
Izgubila je bila sigurnost, zaštitu, potporu. Tajna je uža-
sna i zbog toga je nije lako nositi. Morala ju je povjeriti još
nekome i podijeliti s njim strašnu kaznu kojom ju je Bog
okovao. Ali, još nijesam znao šta ustvari starica hoće i želi.
Silazili smo stepenicama. – Tako je mio, drag, kro-
tak, ta on sve, baš sve razumije. Vidjećete, sami ćete se
uvjeriti, reče sada starica već nekako poletno i skoro mla-
dalački. Pa što nije onda me|u normalnim svijetom, po-
mislih. A možda i jeste bio za normalni svijet, pa su ga
roditelji uništili, bojeći se da ljudi vide kakvo su dijete
donijeli na svijet!? Kako je onda mogao biti normalan?!
Dijete, Bože, kakvo je to dijete bilo, kakvi su bili njego-
vi prvi dani, njegovi prvi mjeseci? Kakvo je to bilo čudo-
vošno podizanje jednog djeteta od strane roditelja koji
su krili od svijeta i ljudi da dijete uopšte i postoji? Gdje
ga je kupala, dojila, previjala, hranila? I zašto je to radi-
la? Jer, ona je nesumnjivo već tada znala da dijete neće
nikada nikome pokazati, da će cijelog života ostati za-
tvoreno, među četiri zida, opasano hodnicima i zidovi-
ma, zidovima i hodnicima, svinjcem i svinjama, svinja-
ma i svinjcem, da bi svojim groktanjem zaglušile even-
tualne njegove krike i urlike, njegov, samo njegov plač i
smijeh, samo njegovu radost i tugu, bačeno u sjenik, da-
leko, na kraju imanja, u zabit okućnice, da ga niko ne bi
više nikad ni vidio, ni čuo, ni osjetio, ni nanjušio, ni na-
slutio da možda tu može biti nešto sumnjivo, da se tu
možda krije nešto strašno i nečuveno, da se krije nepo-
60
 Samoubica

stojeći čovjek! Kakvi su to bili sati njege i podizanja ta-

kvog djeteta, kakvo je to bilo vrijeme, vrijeme u kojem
se gnijezdilo takvo i toliko zlo?! Nijesam mogao ni tada,
ali ni kasnije, ni do dana današnjeg, kada razmišljam sa-
tima, na miru i u spokoju, da dozovem to zlo, tu atmo-
sferu porodičnog ognjišta, porodičnog života i porodič-
ne budućnosti, s takvim djetetom i s takvim bićem, bu-
dućim čovjekom koji to nikada neće postati, nepostoje-
ćim čovjekom!
Opet smo išli nekim hodnicima, čini mi se kružnim
i opet su se otvarala i zatvarala neka vrata. Zašto i če-
mu ovolika opreznost i predostrožnost?, pitao sam se.
Ako je miran, kao što tvrdi njegova majka (sada sam ri-
ječ majka već sasvim normalno u sebi izgovarao; pomi-
slih da li bih to mogao i reći?), zbog čega ovolika zatva-
ranja, ovoliki ključevi, ovoliki hodnici da zavaraju i za-
tru svaki trag postojanja?
Već smo bili pred vratima. Bila su to teška, ogromna,
opet metalna vrata. Starica ih otvori polako, ali sa lako-
ćom, vidjelo se da je to često radila. Osjetio sam strašnu
jezu. Šta me čeka unutra?! Stali smo na vratima. On je
i dalje sjedio na stolici. Bacih pogled po sobi, ako je to
bila soba. Prije mi je prostorija ličila na salu davno na-
puštenog seoskog Doma kulture. Ali, odmah mi je bi-
lo jasno da mu je ona služila za šetnju i izlazak „vani”,
ako se tako može reći. Mora da je tu negdje imao i ne-
ki manji kutak za sebe, što bi se sigurno moglo nazvati
sobom, ako je za tako nešto bio sposoban. Da je to mo-
glo postojati vjeru mi je davala starica, koja je inače bila
61
Goran Sekulović

vrlo uredna i radna žena, a i njegov izgled mi je bio po-

tvrda nečeg takvog.
Stajali smo sada već jedno naspram drugog. – Priđi
mu bliže, slobodno, reče starica. Oklijevao sam. Ne po-
mjerih se. Nešto me sprječavalo da iskoraknem napri-
jed. – Slobodno, hajde, ne ujeda, skoro uvredljivo nastavi
starica. On ustade. Glava mu je, doduše, sada bila zaba-
čena put nas, ali sam imao osjećaj da očima gleda na ne-
koliko strana! Napravi nekoliko koraka. Sada je bio na
samo nekoliko metara od nas. Gledali smo se netremice.
Sigurno nekih desetak minuta. Poslije mi je starica re-
kla da je taman neposredno prije nego što je njen sin pr-
vi put u životu izgovorio neku riječ, čak suvisle glasove,
htjela da nas upozna, odnosno da me predstavi i objasni
ko sam. Sjetio sam se tada onoga što mi je prethodno re-
kla, da ne razumije kada mu se govori, ali mi je odmah
oposlije toga objasnila šta je ustvari ona mislila kada me
pozvala da je posjetim. No, o tome ću nešto kasnije reći.
Ono najvažnije se, međutim, desilo u trenutku ka-
da je podigao jednu ruku s poda (stajao je prilično po-
grbljen u položaju sličnom, Bog će mi oprostiti, majmu-
nu!), zabacio je iza glave i leđa i rekao, dosta slabim i, re-
kao bih, lošim glasom, ali ipak razgovjetno: „Tata”!? Za-
nijemio sam! To je, dakle, ono što mi je starica pričala.
Nakupljeni bol, tuga, valjda, šta li, skoncentrisalo se toga
toliko da je moralo naći izraza u riječi, prvoj riječi ovog
velikog djeteta koje je konačno progovorilo, dakle, tek u
četrdeset i trećoj godini!? Starica je plakala; ne plakala,
ridala je; prišao sam joj i zagrlio. Odjednom je zaurli-
62
 Samoubica

kao. To je bilo strašno, skamenio sam se. Instinktivno i

mahinalno sam podigao ruke, on se vratio, uzeo stolicu
i krenuo put nas. Uzeo sam staricu za ruku i povukao je
prema vratima. Taman sam zatvorio vrata kada se stoli-
ca raspuknula o njih. Stezao sam kvaku, stezao u strahu
i velikoj pometnji. On je sada već udarao svojim ručer-
dama i pesnicama, rukama i nogama po vratima. (Pri-
mjećujete li da sam sada opisujući njegove pokrete i po-
stupke, potpuno prihvatio sve ljudske termine. Nemam
za to nikakvog objašnjenja, tek samo konstatujem). Sta-
rica mi je dala ključ. Nekako sam ga uvukao u bravu i
okrenuo dva puta. Gotovo je, odahnuo sam.
– Nije to ništa, nemojte tako. Do sada nije ovakav ni-
kada bio. Sigurno se razjario zato što ste me zagrlili, reče
starica. – Zašto, ako je mislio da sam mu otac? Valjda je
dozvoljeno da se roditelji grle? – Ja i moj muž se nikada
nijesmo zagrlili, čak ni dotakli pred njim, tako da on ne
zna za te i slične pokrete, pa ni osjećaje. Pomislio je da
će te me napasti, bez obzira što je u Vama vidio oca. Si-
gurno mu se učinilo da će mu otac napasti majku! – Za-
što ne odete do njega i pokažete mu da Vam nije ništa,
jer sada sigurno pati misleći da ću Vas povrijediti, bu-
dući da je vidio da sam Vas uzeo za ruku i odvukao va-
ni. (Vani? Da, za njega je to bilo, vjerovatno, vani, mada
on, sigurno, i ne zna šta je vani, a šta unutra, šta je s ove,
a šta s one strane zidina njegove tvrđave, jer živi stalno
u jednom istom i nepromjenljivom prostoru).
– Da, reče starica. Sada ću ga vidjeti preko stakla,
uvjeriće se da nije ništa, tako ću ga smiriti, reći ću mu da
63
Goran Sekulović

me otac nije htio napasti, razumjeće on, vidite da je po-

čeo da govori, zlato moje, urodili su napori tolikih godi-
na, samo da mu je otac živ da ga čuje i vidi! Ništa ne re-
koh. Bili smo stigli, mislim do prvog hodnika uz glavna
vrata „sjenika”. (Mada sam kada smo izlazili vidio na jed-
noj njegovoj spoljašnjoj strani koja je gledala prema štali i
kući doista sijena, što je, očigledno, bila kamuflaža – i to
sva je prilika dosta dobra – za komšije da ne sumnjaju da
tu može biti išta neobično). Imao sam cigarete kod sebe i
zapalih. Starica me evo, preobrati, u oca njenog sina, od-
nosno njenog pokojnog muža!? Ili, možda, sadašnjeg, to
jest budućeg, ko zna?! Umorno se nasmiješih. Ova odise-
ja može biti odista atraktivna, pomislih! Starica (iliti mo-
ja žena!?) se vrati. Izađosmo iz objekta u kojem je njen sin
boravio. Koliko je u dolasku bila ćutljiva, sada se nije mo-
gla zaustaviti u priči. Uglavnom je govorila o čudu da joj je
sin progovorio. To je upisivala u zasluge sebi i svom pokoj-
nom mužu što su decenijama toliko radili sa sinom. Nika-
ko da pomisli da joj je možda sin mogao davno progovo-
riti da ga je dala odmah na ljekarsku njegu i da su sa nji-
me radili stručnjaci. Međutim, u daljem razgovoru u nje-
noj kući saznadoh da su ljekari odmah htjeli da ga smje-
ste u dom za mentalno retardirane i zaostale, misleći da
će se roditelji sa time složiti, budući da se obično tako i
radilo u tim slučajevima. No, naši susjedi nijesu htjeli ni
živi da čuju za tako nešto. Rekli su da će da ga vode ku-
ći. Ljekari su prihvatili. Uostalom, to je neprikosnoveno
pravo roditelja. Kako se poslije dogodilo da dijete praktič-
no nestane, da ga sakriju od javnosti, od ljekara, komšija i
64
 Samoubica

ljudi – ostaće tajna. Zbog bolova koje je osjećala i teškoća

koje su se očekivale, poro|aj se bio obavio u velikom gra-
du, dosta udaljenom od ovih krajeva. Bračni par se vratio
sa djetetom, ali su objavili da je dijete umrlo na porođa-
ju! Kako niko godinama nije čuo dječiji plač iz ove uklete
kuće, pitao sam se neutješno? Jer, utjehe uistinu nema ni
za onog čovjeka, mog vršnjaka, kojeg zapravo nijesam ni-
kada upoznao niti ću!, ni za ovu staricu, kao što je nije ni
bilo za njenog muža dok je bio živ. Utjehe nema ni za me-
ne, niti je može biti samim tim što mi je sudbina dodije-
lila taj teret da ipak u izvjesnom smislu upoznam ono bi-
će. (Polako sam se bio počeo ponovo privikavati na rani-
ju, zagonetnu terminologiju, ali sada ne više iz pre|ašnjih
razloga u vremenu kada za njega još nijesam znao, već iz
razloga što mi je bilo jasno, bez obzira što je bilo nesum-
njivo da se radilo o ljudskom biću, da se uveliko zakasni-
lo sa njegovom socijalizacijom i mogućnošću da nastavi
da živi u normalnom svijetu).
Starica mi je u toku razgovora u jednom trenutku ot-
krila sve svoje karte. Ona je zapravo mislila da me „obra-
di” u tom smislu da bih ja mogao poslije njene smrti pre-
uzeti brigu o njenom sinu,” bilo gdje je sada, kod njihove
kuće, bilo kod mene, ili kod mojih roditelja!” S obzirom
da živim u gradu, bilo bi mnogo podesnije da ga čuvam
kod mojih roditelja, ili da i dalje ostane gdje je sada, „što
je možda i najbolje rješenje”! Nijesam odmah rekao sta-
rici da su to čiste besmislice. Uvrijedio bih je. Bilo mi je
jasno da zna da joj se bliži čas smrti. Prirodno je bilo što
je htjela da osigura izvjesnu budućnost svog sina. Buduć-
65
Goran Sekulović

nost! O kakvoj se budućnosti ovdje može govoriti?! Ipak,

može, to je tako ljudski, rekao bih – prokleto ljudski!?
Valjda vam je sada sve jasno! Zato sam je slušao. Pomno
i strpljivo. Ona je smatrala da je današnji susret pokazao
da je njen izbor bio pravi. Možda je doduše njen sin sa-
mo zato što sam ja prvi čovjek kojeg je ugledao u životu
osim roditelja, i pomislio da sam ja njegov otac. Možda.
Ali je neosporno da je to pomislio za mene. Za njega, ja
sam njegov otac i tako će me od sada prihvatati! To što
se na mene naljutio, misleći da ću mu napasti majku, to
ne mijenja na stvar, to je prolaznog karaktera, ja ću dola-
ziti povremeno do njega, pojavljivaću se sa majkom i on
će se uvjeriti da je sve u redu. Nećemo se dodirivati, za-
što da ga izazivamo, uostalom to je bilo sasvim slučajno
i neočekivano, zar ne? A kada ja jednom budem morala
otići, jer svi idemo tamo odakle se još niko nije vratio, vi
ćete potpuno preuzeti brigu o njemu, i on će u vama vi-
djeti potpunu zamjenu za pokojne roditelje!
Bila je završila. Šta sam joj mogao reći, koju argumen-
taciju odabrati? Najzad, šta učiniti? Rekao sam joj da je
potpuno razumijem, ali da ja uskoro idem na duži put,
službeni dakako, na kojem ću ostati nekoliko mjeseci, a
da me odmah poslije toga čeka opet duži poslovni put,
i tako dalje, i tako dalje. Jednostavno, poslovne obave-
ze mi ne dozvoljavaju da se mogu posvetiti brizi oko nje-
nog sina, a bih vrlo rado, i opštečovječanski i konkretno,
kao njihov najbliži susjed! Prihvatila je, začudo, sve mir-
no i razumno. To mi je dalo snage da joj predložim da si-
na ipak da u neko prihvatilište ili sličnu ustanovu, gdje će
66
 Samoubica

biti zbrinut i siguran i poslije njene smrti. Opet začudo,

i sa time se saglasila. Za nju je bilo najbitnije da se neko-
me povjerila i otkrila svoju najdublju ranu, svoju najve-
ću, najbolniju svetinju. U tom predavanju sebe i svoje taj-
ne, sebe i svog sina, nekome sa strane, van kruga, neko-
me koji je ipak tuđinac, povjerovala je usljed žestine svoje
želje i nade, da onaj kome povjerava tajnu može i trajno
zbrinuti njenog jedinca! Zaboravila je da sam i ja smrtan
i da sam i ja privremeno na ovoj Planeti. U tom času je i
njen sin bio besmrtan, kao što roditelj ponekad i pomisli
za svoje potomstvo, uostalom najvjerovatnije zato što na
taj način kroz vrijeme pronosi i produžava sebe i na neki
način ovjekovječuje svoju besmrtnost. Kroz svoje potom-
stvo živi i kada više nije živ! To se desilo i sa staricom, sa-
mo što je njen nemoćni i nesposobni sin morao imati štake
za svoju i majčinu besmrtnost! I upravo u te štake ja sam
bio pretvoren! Kada sam joj oprezno i zaobilazno stavio
do znanja da je to nemoguće, povukla se. Poslušala me je.
Uskoro je sina smjestila u dom za retardirane osobe
koji se nalazio stotinama kilometara daleko. Često ga je
posjećivala dok je bila živa. Ubrzo je starica umrla. Ima-
nje je ostavila domu – novoj kući njenog sina – da ga pro-
da, a da novac upotrijebi za liječenje štićenika. Ponekad
bih, kada bi došao u selo, gledao put bivšeg „sjenika”, ko-
ji je trebao biti dom (ili, tačnije reći njegova zamjena) čo-
vjeku koji to nije mogao biti. Svinje više nijesu grokta-
le, ali i dan-današnji, ne rijetko, i na javi i u snu, pohode
me krici i urlici. Ni sada nijesam siguran kakvog i čijeg
porijekla. U jedno jesam – prije đavoljeg nego ljudskog.
67
 Samoubica

KRST

J esen je te godine stigla bahato, kao silnik-pustahi-

ja kada uđe u seosku krčmu, iznenada i bezobzirno.
Hrupila je i ona tako i uvukla se u živote pokrajriječana
moćna, opasna, hladna i jeziva. Tek što je bila u prvom
naletu opustošila ono malo voća koje se još bilo zadržalo
na stablima od slabog roda te godine, a Milorad je kre-
nuo pješke ka gradu. Vjetar je bio utihnuo, a kiša stala.
Bila je nedjelja. Nigdje ni žive duše. Sjutra je trebalo ići
na rabotu. Milorad je koračao starim putem kroz selo i
pored crkve, kao već toliko puta do sada.
Ugledao ga je ispred sebe. Poveći, stari drveni krst
ležao je na putu. Nije bio oštećen. Milorad pogleda na
mjesto na vrhu crkve, iznad zvonika, gdje je krst inače
stajao. Nije bilo prostora za nedoumice i sumnje: krst je
jednostavno obalio jak vjetar. Nije mnogo razmišljao.
Šta je bilo prirodnije nego da pokuša da vrati krst tamo
gdje je i bio? Budući da je bio napravljen od drveta, krst
nije bio težak, ali se trebalo popeti na crkvu i učvrstiti
ga da odoli ćudima prirode. U blizini je našao neku ži-
cu i tako „naoružan”, sa krstom, krenuo je da ga pono-
vo podigne. Nigdje nikoga nije bilo. A bilo kome Milo-
69
Goran Sekulović

rad bi se obradovao kao najrođenijem. Činilo mu se da

sam neće moći ništa uraditi i da će mu trud biti uzalu-
dan. „Ali, čovjek je dužan da uradi onoliko koliko može”
– bila je jedna od njegovih najznačajnijih životnih ideja
vodilja koje se strogo i dosljedno pridržavao.
I – uz pomoć svojih spretnih ruku i nogu – uspio je.
Podigao je krst na isto mjesto gdje je bio ko zna koliko
decenija, učvrstivši ga dobro, slučajno nađenom, sada već
„zlatnom” žicom. Učinio se sam sebi mnogo moćnijim
i kičmenijim dok je sjedio uz krst na vrhu crkve pored
zvonika. Pomislio je da bi tada bio pravi trenutak da se
pokrenu zvona i da se njihov svečani i vaseljenski zvuk
razlegne i rasprostre pokrajriječkim krajem, prirodno i
opušteno, kao kada morska voda i pjena u pravilnim i
preciznim vremenskim razmacima ispune obalu. Bio je
zadovoljan. Znao je da nije napravio nikakvo veliko dje-
lo, niti uradio nešto izuzetno, ali pred samim sobom bio
je čist – što je pokušao da podigne krst i što je u tome
i uspio. „Njegovo mjesto je gore, ovdje na vrhu crkve, u
nebeskom i zvjezdanom sazvežđu, u čistom etru, a ne
dolje, na blatnjavom putu, u lokvi i kaljugi, gdje ga svak
može gaziti i rugati se sa njim. On treba da stoji, a ne da
leži, da se uzdiže, a ne da pada”, mislio je Milorad. Ni-
je očekivao nikakvu zahvalnost ili nagradu – prosto je
uradio nešto što bi svako od pokrajriječana učinio. Ipak,
da li svako? Ne, ne bi, povratio se Milorad, ali nije zato
osuđivao mještane, bilo mu je jasno da su uzroci i okovi
ovog neprirodnog stanja na drugim stranama. No, znao
je dobro da će se čak i generacije koje dolaze morati sa-
70
 Samoubica

mi oslobađati svojih sopstvenih okova, svog dijela tog ne-

prekinutog ropskog i neslobodnog lanca.
Kada se spustio na zemlju, pogledao je gore, put kr-
sta. Učinio mu se još izdignutijim i nekako svečanijim,
ljepšim, izglednijim i obećavajućijim. Eto, kako se za čas
izmijene stanja i perspektive. Prvo je bio gore, malo pri-
je dolje, a sada je opet gore. Tako je i sa istorijom i lju-
dima u njoj. Ali, između, u vremenu od kada je krst pao
pa dok je ponovo podignut, između dvije istorijske vlasti,
između dva vladajuća establišmenta, između dvije sva-
kodnevice u kojima moraju živjeti i mali, obični ljudi,
koji su upravo žrtve istorijskog zla, potrebno je poštova-
ti prirodni poredak stvari, ono stanje koje je bilo i traja-
lo vijekovima. Samo tako možemo održati kakav takav
kontinuitet normalnog života na ovom balkanskom pro-
storu. Kada bi to bio slučaj, kada bi bilo barem malo više
tolerancije i suzdržanosti, između svih naših perspekti-
va i pogleda na svijet, koji su ovdje sva je prilika nužno
isprepletani i tako vitalni i žilavi, bilo bi, ako ne mira, a
ono barem malo više ljudskog razumijevanja i trpeljivo-
sti. A tada se ne bi ni tako lako započinjali ratni suko-
bi. Da je znao koliko će se ubrzo razočarati i koliko će
mu nevolja donijeti to naoko bezazleno jesenje nedjelj-
no poslijepodne, Milorad se sigurno ne bi tako uznosio
u vjeri i nadi da će i ovdje konačno jednom svanuti pra-
vi mir, sloboda i ljudsko dobro.
Nastavio je put. Do grada više nije razmišljao prak-
tično ni o čemu, a kamoli o „teškim” temama. No, ako
ga nije njegova sopstvena misao pratila, učinila je to ne-
71
Goran Sekulović

čija tuđa, nedobronamjerna, uplašena, neznavena. Mi-

lorad nije ništa sumnjao. Sve je bilo tako iznenada i ne-
očekivano. Kao i jesen i pali, iznemogli krst na putu, od-
jednom su se pojavila i dva milicajca u Miloradovom sta-
nu, tek što je bio stigao iz sela i raspremio se. Zamolili
su ga da se obuče i obuje i odmah krene sa njima. Bila je
to mješavina molbe i naređenja, ali je Milorad znao ko-
jemu se dijelu treba obratiti pažnja i povinovati. Prihva-
tio je i to čak kao prirodno stanje. Milicija je tu da čuva
i štiti javni red i mir. Nije znao zašto ga privode, ali još
ni to da li je „pozvan” kao optuženi, odnosno osumnjiče-
ni ili možda samo kao „nečesovi” svjedok, kako bi to re-
kao njegov otac? Miloradu se poslije prvog „udara”, uči-
nje da je tu ipak po srijedi neka njegova „krivica”. Kakva
– to nije mogao odgonetnuti. A i kako bi? Bio je uzoran
građanin, po mjerilima oficijelne „moralno-političke” po-
dobnosti, uz to član Partije, vrijedan radnik-samoupra-
vljač… Tek kada je izlazio iz kuće, u prvi mrak, ispred
očiju bljesnu mu podignuti krst na zavičajnoj crkvi. To
je to! U tom grmu leži paragraf! Ali, kako saznaše tako
brzo? Ko im javi? Mogao je samo samog sebe da opanjka
i prijavi tom brzinom!? Ko je to „brži” od brzine sunče-
ve svjetlosti?! „UDBA je naša sudba” – proleti mu kroz
glavu i sve mu bi jasno.
U kancelariji gradske Milicije, u koju ga uvedoše, već
je sjedio jedan njemu nepoznat čovjek. Neke je ljude iz
milicije, pa i inspektore, poznavao, ali ovoga nije. Čovjek
se predstavi i Milorad se sjeti da je upravo za njega čuo
da je vrlo sposoban policajac. Uostalom, grad nije tako
72
 Samoubica

velik. Odmah se prešlo na stvar. Optužba je stala u jed-

noj prostoj rečenici: Vi ste podigli krst na crkvu!? Iako
je situacija bila gotovo banalna, Milorad od prvog časa,
kada je shvatio zašto su ga pozvali u Miliciju, nije imao
nikakvih iluzija da se „incident” može riješiti brzo i be-
zbolno, „na obostrano zadovoljstvo”. Samo mu nije bi-
lo jasno jedno: kako je mogao, znajući za naše političke
prilike, da onako brzo reaguje i odmah podigne krst?
Ne, nije se kajao, daleko od toga, nego nije mogao sebe
prepoznati. Nije se on ni do sada plašio i imao srce kao
zec. Pokušavao je uvijek svemu da priđe na neki ljudski,
prirodan način. Ali, prosto mu nije bilo jasno kako se u
ovoj situaciji mogao ponašati kao neki stranac, prosvije-
ćeni evropljanin, u zemlji koja je bila sve, samo ne to –
racionalna i civilizovana. Ličio je sebi na noja u već po-
znatoj situaciji! Doduše, u normalnim državama za krst
bi se pobrinula odgovarajuća služba, ali ne ova naša sve-
znajuća družba, a ovdje da je pošao do nje, to bi bilo isto
kao da je prijavio slučaj „nadležnima”. Možda je u cen-
tralnim ustanovama države i bilo razumijevanja i dobre
volje za zaštitu duhovnih i materijalnih kulturnih doba-
ra, ali je to u provincijama stizalo izvitopereno i u najbo-
ljem slučaju sa ogromnim kašnjenjem. Stvari su se mije-
njale, ali sporo i najčešće – nagore!
„Vi ste podigli krst na crkvu” – odzvanjalo je u Mi-
loradovoj glavi. Ćutao je. „Da li ste Vi podigli krst na
crkvu u Pokrajriječinama danas poslijepodne?” – bilo
je prvo pitanje. „Da, ja sam podigao krst na crkvu u Po-
krajriječinama danas poslijepodne” – glasio je odgovor.
73
Goran Sekulović

„Zašto ste to učinili?” – čulo se drugo pitanje. „Naišao

sam putem na kojem je ležao krst kojega je obalio vjetar
sa crkve. Podigao sam ga i postavio tamo gdje je i inače
bio sve do sada. Učinio sam to samo da bih ga vratio ta-
mo gdje pripada” – čuo se odgovor. Navoditi dalja pita-
nja i odgovore bilo bi odista sadistički prema čitaocima,
a mazohistički od strane pripovjedača, budući da su se
beskrajno vrćele otužne, smiješne i tragične varijacije na
istu temu! Svako sa strane, slušajući ovaj razgovor glu-
vih, morao bi zaključiti, pod pretpostavkom da se radi o
reprezentativnoj priči ljudske sudbine, da su veoma ma-
le šanse i mogućnosti za spas ljudskog roda!
Po ko zna koji put, Milorad je još jednom rekao da je
krst podigao na vrh crkve, jer je i ranije tamo stajao, da
ga je znači neko već prije njega podigao na to mjesto, gdje
je stajao sve do sinoćnjeg i današnjeg nevremena.”Nije-
sam ništa posebno uradio, osim što sam ga vratio tamo
gdje je i do sada bio” – ponavljao je već umorno i sko-
ro tupo Milorad. Inspektor je bio svjež i činilo se u izu-
zetnoj kondiciji. Smireno iznenada izusti: „Nijesmo ga
mi tamo podigli” – naglašavajući veoma primjetno riječ
„mi”. Milorad se najprije ne snađe. Nije odmah shvatio
šta želi reći inspektor. Počeo je objašnjavati da zna da ga,
naravno, nijesu oni podigli, već on sam i da ne bježi od
te činjenice, ali da ne vidi u tome nikakvu svoju krivicu!
„Nijeste me razumjeli”, reče isljednik i nastavi: „Krst na
crkvu i samu crkvu nijesmo mi postavili i gradili (opet je
naglasio ono – mi), već neko drugi, pa neka ga taj drugi
i čuva i ponovo diže gore, ako mu to treba i ako može.
74
 Samoubica

Nama (akcentova i ovu riječ) to ne treba, mi nijesmo ve-

zani za krst, mi nećemo dizati krstove na crkvama, ne-
ka to rade oni, oni drugi, znate na koje mislim, uosta-
lom, oni koji nijesu sa nama. Vidite, vi ste član Partije, i
da nama trebaju crkve mi bi vas već o tome obavijestili.
Ali, vi kao da ste dobili upravo takvo naređenje od one
druge strane, zar ne? Možete li nam nešto o tome re-
ći? Jer, zašto baš vi spasiste taj krst? Zar vam on toliko
znači? Čemu tolika briga za njega i crkvu? Imate li toli-
ke brige za Partiju i novo društvo koje gradimo? Za no-
vog čovjeka? Zašto vam je stalo toliko do starog društva
i čovjeka, do crkve i krsta? Vi ste, ponavljam, član Par-
tije. Zar to nije čudno? Šta ćemo tek da radimo sa oni-
ma van Partije, da ne spominjemo ona vječita sumnjala
i neprijatelje raznih boja i opredjeljenja?!”
Bilo je zagušljivo i sparno; nasilno prekinuto pozno
ljeto nije se dalo. Tako je valjda i u ljudskom svijetu. To
su vjerovatno oni klipovi koje postavljaju neprijatelji u
točkove našeg progresa, kako su govorili partijski ru-
kovodioci. Miloradu je postajalo sve teže u tom besmi-
slenom razgovoru. Nije imao šta da kaže, sem da i dalje
uporno i gotovo beslovesno ponavlja ono što je već na sa-
mom početku razgovora rekao. Kako je mogao da „pri-
zna” nešto što nije postojalo kao mogućnost ni u najru-
žnijem snu?! Ali, samo jedna rečenica, koju je kao ključ-
nu više puta na ovaj ili onaj način izrekao inspektor, otvo-
rila mu je smisao čitavog razgovora – „Nijesmo mi po-
stavili krst na vrh crkve”. Nijesmo znači mi to uradili,
nijesmo ni crkvu gradili, i zašto da brinemo o nečemu
75
Goran Sekulović

što nas uopšte ne dotiče. A on je, barem formalno i Par-

tijski, do danas pripadao onom mi, a od ovog događa-
ja, tek izgleda treba utvrditi kome ustvari pripada!? „To
nije naš krst, to nije naša crkva”, kao da je htio reći in-
spektor – „i šta ste onda tražili na nama i na vama tu-
đem terenu, na terenu tuđem našem pokretu, na terenu
našeg neprijatelja? I dobro da ste na njemu radili u našu
korist, no vi ste radili za njihovu dobit, a na našu štetu!”
Šteta, zar ne?! Uistinu šteta, pomisli dalje Milorad; tek
sada je uvidio koliko je vremena uzaludno potrošio na
partijske sastanke i druge skupove i aktivnosti usmjere-
ne na „bolje sjutra” i u slavu „sadašnjice”. Pošto mi nije-
smo gradili crkve i krstove, to znači da u najboljem slu-
čaju možemo samo da ih trpimo i tolerišemo kao nužno
zlo – u određenom stepenu i do jedne granice. A i to što
ih nevoljno podnosimo moramo zbog drugih, moćnijih
i jačih, zemalja i naroda, a ne zbog naših potreba i slo-
bodnih uvjerenja. Da se mi pitamo, crkve i te zabludjele
vjernike bi odmah prevaspitali i uputili na „društveno-
koristan rad”!? Ovako – trpimo ih, jer moramo!
„Čiji ste vi – naš ili njihov?”, upita ga na kraju inspek-
tor. Nije znao šta da kaže. Bio je ničiji i svačiji u tom tre-
nutku, ali mu je bilo najteže što nije bio dovoljno svoj pa
da istrese sve što mu je ležalo na srcu i pameti. Ali, po-
misao na porodicu, posao i stare roditelje, zaustavljala
ga je na njegovom, znao je, bezumnom putu mogućeg
prekida sa svim i svačim! „Dosta!?” – osjećao je da tre-
ba reći svima, ali šta poslije toga? Najtužniji je zapravo u
tom času bio zbog svoje djece, jer mu je sinulo da će biti
76
 Samoubica

potrebno još puno vremena pa da ova zla podjela nesta-

ne kao mora iz ljudskih mozgova i života! Zar da i no-
ve generacije plaćaju cijenu besmisla i gluposti starijih?
I dokle? Mudri narodi i kad moraju platiti cijenu, znaju
kolika je i do kada će je plaćati. Mi to ne možemo zna-
ti, jer ne umijemo misliti i živjeti normalno. To je defi-
nitivno. A možda se u istoriji i ne može živjeti normal-
no, bar ne na Balkanu? Možda ćemo morati sačekati da
se na globalnom planu istorija jednom zauvijek zausta-
vi i počne svakodnevni, mirni i srećni život, bez ratova i
nasilnih prekida. Možda nam treba i staratelj; samo da
dođe što prije, pa neka i bogohulno mislim. Neko nam
mora uvesti mir i normalne prilike, mislio je Milorad.
„Jeste li razmislili?” – prenu ga inspektorov glas. „Da”,
odgovori.”I?”, upita inspektor. „I tačka. Ništa više”. In-
spektor shvati. Ne izgledaše razočaran. „Vama je jasno
da ćemo nastaviti ovaj razgovor”, reče. „Svakako”, odgo-
vori Milorad. Pošao je te noći kući, začudo, ipak smiren
i rasterećen jedne velike brige, koja mu je izgledala kao
grudva snijega koja se valja ogromnim bijelim prostran-
stvom još od časa kada je postao svjestan sebe kao odi-
jeljenog, individualnog bića. Tačno je da nije više pripa-
dao nikome, ali je i tačno da je počeo te noći da se pola-
ko, ali odlučno vraća sebi i gotovo isposnički moli za bu-
dućnost naše djece, svoje i njihove djece.

77
 Samoubica

BY THE WAY MISLI

M ongoloidna djevojka (kojoj je upravo zbog toga i te-

ško odrediti godine), izlazi iz solitera i baca sme-
će u obližnji kontejner. Vraćajući se, okreće lice prema
posmatračima zahvaljujući čemu je vidim u svoj njenoj
differentia specifica: patuljastom rastu, ravnom licu, iz-
buljenim očima, podignutim obrvama, neuobičajenom
hodu i držanju tijela.

Na poštu gdje vrlo često odlazim, kod šalterskog slu-

žbenika koji me najčešće uslužuje, jednog dana, sasvim
iznenada, dok mi sređuje formalnosti oko slanja jednog
paketa, primjećujem da nema palca na desnoj ruci. Ka-
ko sam mogao da to do sada ne primijetim? Odmah po-
slije tog pitanja, sinula mi je misao da otkriće ove vrste
pokazuje da ja ustvari o tom čovjeku znam veoma, ve-
oma malo, gotovo ništa. Koje je on muke i napore mo-
rao da podnese da se ovaj mali nedostatak ne primije-
ti, a ako primijeti da se ne razglasi, a ako se razglasi da
79
Goran Sekulović

ne utiče na opštu, pretežno-dominantnu ocjenu o nje-

mu? Koje je on muke i napore morao da podnese, koli-
ko viška i posebnog rada, da bi pratio, sustizao, bio ra-
van ili čak i bolji od njegovih vršnjaka u familiji, obitelji
i široj porodici, u kraju gdje je živio i tokom čitavog ško-
lovanja, zatim od kancelarijskih kolega na poslu, i tako
dalje sve do smrti?

U igri kćerkica odjedanput primijeti da mi je jedan

prednji zub izvađen. Slijede pitanja: „Zašto tu nemaš zu-
ba? Gdje ti je zub? Zašto nijesi čuvao zub?, i tako dalje, ali
i konstatacija: „Nijesi čuvao zub, i zub je pao, eto”. Dje-
tinja duša je još u blaženom stanju naivnog pogleda na
svijet po kome je sve u najboljem redu samo ako se stva-
ri čuvaju. Ovaj civilizacijsko-obrazovno-prosvjetiteljsko-
racionalni koncept neprekidnog, linearnog usavršavanja,
ne prihvata i ne zna za sjetnu i tužnu, tragičnu i melan-
holičnu ljudsku prolaznost, nestajanje i starenje, nište-
nje i trošenje, jednom riječju, ne zna za – smrt! Ne zna
za nužni i zakoniti proces urušivanja u sebi, koji je dalek
i dječjoj prirodi i dječjem poimanju stvarnosti, ali i cjelo-
kupnom vladajućem društvenom konceptu, odnosno sva-
kom apsolutno optimističkom i progresističkom pogle-
du na svijet. Vaspitanje je tako umnogome bazirano na
verbalnom upućivanju ka disciplinovanom, opreznom i
odgovornom življenju. Treba paziti na stvari, na sebe, na
druge, što oplemenjuje čovjeka, pa će biti sve u najboljem
80
 Samoubica

redu. Ali, bez obzira koliko mislili na sebe, na kraju pu-

ta nas, ipak, čeka smrt, odnosno, konačan kraj naših po-
jedinačnih života. Takođe, bez obzira koliko mislili na
druge, ponovo se ponavlja stari princip. Čovjek ne može
preskočiti svoju najveću prepreku: objektivnu, van njega,
dimenziju nužnog kraja svjesnog postojanja i bitisanja. U
svojoj zrelosti čovjek je već pun svakojakih očiglednosti,
koje se nalaze u jednoj jedinoj misli: „Od sada sve će biti
manje i manje puteva, mogućih promjena i alternativnih
rješenja. Od sada sve će biti po starom. Svaki dan biće po
nekoliko starijih stanovnika ovog grada (zapravo tako je
svaki dan; svaki dan je manje toliko pojedinačnih živo-
ta, bez obzira na godine starosti) manje, zapravo njego-
vih žitelja. Od sada idete ili idite u samo jednom pravcu:
pravcu smrti. Svratite kada budete prolazili pored me-
ne. Ni prebrzo ni prekasno. Imajte mjeru, poštujte moj
osobeni časovnik mog sopstvenog umiranja.”

Koračam trotoarom. Ispred mene ide mladić u dosta

jadnom haljetku; to je očito neka vrsta radničkog kom-
binezona. Iz njega izbija siromaštvo, tuga i izvjesno oča-
janje. Odjeća na njemu je prljava i umašćena; sva je pri-
lika da je neposredno prije ovog časa nešto majstorisao
i popravljao, na nekoj mašini ili možda automobilu. Is-
pred njega ide djevojka obučena u, rekao bih, normalno
modernu žensku građansku odjeću. Ipak, kontrast je iz-
uzetno vidljiv, naravno, zna se zašto. Ali, djevojka ima
81
Goran Sekulović

i dobro, vitko tijelo, pa je i to još jedan njen poen u pri-

vlačenju. Mogu još da mislim kako sve to izgleda iz per-
spektive momka koji joj je za petama, mislim ta njena li-
jepa, sašivena po mjeri, čista odjeća (suknja i bluza), plus
gibki, impulsivni i strasni tjelesni pokreti. Ja im ne vidim
lica, iza njih sam, svi koračamo, posmatram ih.
Odjednom, mladić pred samoposlugom skreće lijevo
(ali sporim ritmom, kao da se tek priprema, odnosno daje
lijevi žmigavac). Već pri prvom nagovještaju, odnosno za-
stajkivanju pred trgovinom on osmotri djevojku (gledao ju
je i prije toga), napravi još jedan korak ispred samih vra-
ta prodavnice i uđe u nju. Pogledima, stavom i tijela i du-
hovne zamišljenosti kao da je tražio osnov da bude voljen
i takav kakav je. Kao da je pogledima uprtim ka djevojci,
u spoljnjem izgledu tako drugačijom od njega, htio da na-
domjesti svu postojeću i moguću razliku na bazi ove pr-
ve i, na prvi pogled, osnovne diferencije između njih. Kao
da je već govorio ili tek htio reći: Možda možeš me volje-
ti i ovakvog? Možda postoji neka šansa za nas dvoje? Bi-
li su to pokušaji desperadosa koji su sahranjeni istog časa
kada su se rodili. Održao im je opijelo sa pitanjem upuće-
nim kasirki: „Imate li pola kilograma salame i pola hljeba”?

Uoči Nove godine, na ulici se igra jedna grupa dječa-

ka, trčeći i skačući, praveći dosta živosti i galame. Preko
puta njih je jedan dječak. Stoji sam za improvizovanom
tezgom i prodaje ono što se kaže „džidžu-bidže”.
82
 Samoubica

Tako klasična slika ovog vremena rastrojstva politi-

ke, ekonomije i sistema vrijednosti. Dakle, ovo vrijeme
je vrijeme rata, inflacije i izostanka moralnih skrupu-
la. Dječak-prodavac je, naravno, krajnje ozbiljan, dosto-
janstven, miran i zamišljen. Dječaci su, nasuprot tome
ili suprotno njemu, bučni i neozbiljni, veseli i slobodni, i
oni samo katkad bace svoje „svjetlo” na njihovog vršnja-
ka, ali tako dalekog od njega. Jer, to su bila dva svijeta.
Jedan je bio svijet igre, drugi – stvarnosti.
Jedni su lakomisleno išli tamo-amo, zadirkivali se, tje-
rali, zasmijavali, zamajavali. Njihov dobri anđeo čuvar je
bio u svijetu stvarnosti, surove realnosti. On je već zara-
đivao za svoju porodicu. Predmete za prodaju poređane
ispred sebe gledao je i analizirao tako pomno, kao da su
njegov vlastiti proizvod i da ih sada vrlo nerado otuđuje.
Bdio je nad njima, toliku odgovornost i disciplinu malo bi
ko i od starijih pokazao. Nasuprot njemu stajalo je njego-
vo pravo lice, naime raspusni dječaci. Na jednoj strani ma-
šta, na drugoj gruba, sirova realnost. Da li se mogu razu-
mjeti? Jedino kada mali prodavac zatvori tezgu i pridru-
ži se svojim pajtašima u igri. Ili, jedino kada i dječaci sa-
mi stanu iza tezge i budu rame uz rame sa u tom slučaju
njihovim mnogo starijim i iskusnijim kolegom i drugom.

Filozof. Sorbonac. Akademik. Drži predavanje o He-

gelu u Parizu, Moskvi, usmeno, na francuskom, ruskom.
Zovu ga sa svih strana Planete. Bez porodice, nikada se
83
Goran Sekulović

nije ženio. I ne samo da se on nije ženio, već je onemo-

gućio normalan život svoje čitave porodice. Bio je jedinac
sa dvije sestre (u Crnoj Gori je muško dijete, i pored to-
ga što ima sestru ili sestre, ako nema rođenog brata – je-
dinac), koje se zbog njega nijesu udavale. Potpuno su se
bile posvetile njemu, njihovom „batu” (tako su ga zvale i
kada su svo troje već bili zagazili u osmu deceniju života).
Po sopstvenom priznanju (jer je to odista tako i bilo), za-
hvaljujući njima on je mogao da boravi godinama u Pari-
zu i da se bavi naukom bez ikakvih ovozemaljskih briga i
obaveza. Kada je zbog sukoba sa političkim moćnikom –
koji je u međuvremenu od komunističkog jednoumnika
postao disident i u inostranstvu simbol otpora neslobo-
di i tiraniji – ostao bez stipendije, njegov boravak u ino-
stranstvu su bukvalno finansirale sestre. One su svuda
išle s njim, kuvale mu, pazile ga, prale mu odjeću, išle u
trgovinu – on je bio potpuno amputiran od svakodnevice.
Kada je i druga sestra umrla, bio je gotovo izgubljen,
na ivici očajanja. Svojom odlukom da vodi život kakav je
vodio i roditelji su mu izgubili svoj prirodan način živo-
ta, onaj kojim su živjeli svi njihovi preci. Umrli su u ve-
likom gradu, kuda ih je on odveo, kod sebe i sestara, što
je bilo i plemenito, ali je na to bio i obavezan, jer je upra-
vo sestre bio odvojio od oca i majke. Umrli su u stanu
u neboderu, u ambijentu koji je bio tako daleko od nji-
hovog crnogorskog zavičaja. I šta je ostalo od našeg vr-
log profesora pošto su mu roditelji i sestre zauvijek oti-
šle? Ni kučeta ni mačeta, obično se kaže. Ostale su knji-
ge, ali šta su knjige, koja je njihova snaga u borbi sa su-
84
 Samoubica

rovom prolaznošću i ništavnošću smrti? I ko je to došao

do tolikog i takvog znanja koje bi moglo zasjeniti i po-
bijediti užas praznine bića? Ništa, ništa nije ostalo iza
njega. Gotovo ništa. U njegovom zavičaju su govorili za
njega: „Svjetski mozak”. To su bile jedine riječi kojima
su ga obilježavali, kojima su umjeli bar nešto da kažu o
onome šta je on radio i sa čime se bavio. To je onaj tako
poznati način i pristup običnih, domaćih, neobrazova-
nih ljudi svojim zemljacima, uspješnim ljudima iz bije-
log svijeta. Nekada je neukost (školska i formalna) naj-
preciznija i najdublja u kazivanju gole (faktičke) istine.
Jer, šta je zaista na kraju životnog puta ostalo od njega
do te dvije značajne, mukle, površne, prazne i apstrakt-
ne riječi: „Svjetski mozak”. To će vam svi njegovi selja-
ni reći – i trijezni i pijani, i mladi i stari, i nepismeni i s
fakultetom. Narodni um je najdublji, a pihtijasta i goto-
vo nestvarna masa mozga nešto najtrulije, najnestalnije i
najapstraktnije. „Svjetski mozak” je to morao znati kada
je na početku svog puta svoj mozak opio svijetom (čitaj:
radničkom klasom, marksizmom i komunizmom). Na
njegovom grobu bi trebalo staviti ispod imena i prezime-
na, umjesto titula sa svih domaćih i stranih univerzite-
ta, instituta i akademija, jedino to – „Svjetski mozak”.

Posmatram jednog pripadnika ekipe za obezbjeđenje

visokog političkog funkcionera. Posmatram i zaključu-
jem da je to valjda ona slika – već uočene i bezbroj puta
85
Goran Sekulović

kritikovane – potpune sraslosti čovjeka sa aparatom vla-

sti i moći. On je naime sav ušao u luksuzan automobil,
u njegova gornja i donja rotaciona svjetla, u alarmni si-
stem, u automatska podešavanja svega i svačega. Gledam
ga dok pali i gasi sve te očigledne znakove sjaja i blista-
vosti i automobila i sebe i svog gospodara. Da nije ovog
posljednjeg, čitavog tog teatra ne bi ni bilo. Ali ne bi bilo
ni moćnika da nije čitave ove ceremonije. I ovog čovjeka
zato vidim kao običnog šrafa (jednog među drugima) u
cijeloj stvari. Maltene sličnog crveno-plavim svjetlima ili
prodornom zvuku specijalne sirene. I podjednako toli-
ko nužnim i opravdanim. Valjda, saobrazno tome, i po-
trebnim i shvatljivim, zar ne?

Ispred zgrade u kojoj stanujem, svaki dan posma-

tram nekoliko parkiranih vrlo starih, prilično dotraja-
lih automobila, koji se odavna ne pokreću s mjesta. Jed-
nog su audija prije nekoliko dana vučnim vozilom odni-
jeli na otpad, groblje neupotrebljivih, bezvrijednih auto-
mobila. Ista sudbina čeka i još jednog nekadašnjeg lje-
potana – pežoa 404. Nešto se mislim da im je sudbina
vrlo slična ljudskoj. Tako i kod svakog čovjeka dođe vri-
jeme kada (ni)je ni na nebu ni na zemlji. Još nije prešao
u zonu neprimjećivanja, u terra incognita, u zonu tame
koja se ne može razbiti svjetlošću. A samo ga koji ko-
rak dijeli od nje. Stoji, bolje reći leži automobil na par-
kingu, skrajnut, u muku, može da se vidi, ali se o njemu
86
 Samoubica

može samo pričati, s njim se više ne može snivati i „le-

tjeti”. Leži takođe čovjek na postelji (ona mu dođe ne-
što poput parkinga, pretposljednje mjesto pred odlazak
u konačno boravište i za jednog i za drugog), tačnije re-
čeno čami, isto skrajnut, doduše okružen drugim ljudi-
ma, aktivnim i u punoj snazi, koji ga dvore (paze i vode
računa o njemu dok je na samrti i pošto umre sve do sa-
hrane – naš domaći, crnogorski izraz). Ali i raspadnu-
ti auto – njegov privremeni prijatelj kao i sve drugo što
je privremeno na ovom svijetu – je okružen drugim au-
tomobilima, koji su isto u punoj snazi, brzini, mladosti,
jednom riječju, kao i ljudi u punoj mobilnosti i u najo-
čiglednijoj funkciji. Naši junaci – i automobil i čovjek
na kraju svojih puteva – u istoj su poziciji. Samo se čeka
čas kada će ih odvesti na groblja. Simbolično, postupak
je isti. Uskoro će i parking i postelja biti čisti i slobodni,
spremni da prime nova bića i stvari. Drugačije i nije mo-
glo i ne može ni biti: čovjek u skladu sa prirodom svjet-
skog bića, koja pogađa i prirodu (u užem smislu) i nje-
ga samog (u antropološko-biološkom smislu), stvorio je
i svoj predmetni, priručni i predručni svijet. Kratkotra-
jan, prolazan i vrlo krhk. Ipak, toliko trajan koliko i on
sam. U tome je, naravno, i sva njegova ljepota.

Žena tek na pragu trećeg doba boluje od bolesti ko-

joj nema lijeka. Vratila se kući. Težih bolova još nema,
ali se očekuju i kao da je na sve već stavljena tačka. Lje-
87
Goran Sekulović

kari su digli ruke. Kao kad se svi spisi jednog predme-

ta uredno slože i stave u fasciklu, sa imenom i prezime-
nom čovjeka, koja se pohrani u arhivski depo – mračan,
hladan i vlažan prostor – koji je vrlo često u nekom po-
drumu. Nešto slično razmišljam i o ovoj ženi i svakom
drugom čovjeku u sličnoj situaciji. I apsolvirani pred-
met i gotovo zaokruženi čovjek (čeka se samo smrt ko-
ja će konačno PARAFIRATI protekli život), nalaze se
u podzemlju života, na njih se obraća pažnja tek funk-
cionalno i pragmatično. Čovjek postaje kao stvar, on je
na putu da nestane, u prolazu je, i prema njemu se po-
našamo, i gledamo ga upravo tako, kao da je sličan ne-
kom hodniku, prolazu, kroz koji nužno moramo prola-
ziti i privremeno, kratkotrajno postojati, i u kojem srije-
ćemo i čovjeka (ženu), koja je već otpisana. Žena je mr-
tvac koji hoda, živi leš, pa se pitam koliki napor treba
uložiti da bi se ukućani mogli ponašati i da bi se pona-
šali prema njihovom neizlječivo oboljelom članu sasvim
normalno, kao do sada, kao da je sve u redu, kao da se i
dalje može nastaviti razgovor, neobavezan i ugodan, koji
uopšte nema potrebe da bude obziran, težak i mučan, o
banalnim stvarima unedogled i bez ikakva slutnje i mi-
sli o konačnom kraju i smrti koja je na kraju svega. Da li
se u toj situaciji treba tako ponašati, nastaviti kao da je
sve o’ kej, dakle, po starom i ničim ne staviti do znanja
da se išta promijenilo, da oboljela osoba, dragi član po-
rodice ništa ne primijeti (ako se tako može, ako ukuća-
ni taj teret, taj pritisak konačnosti i smrti koja se već u
kuću uselila i samo što nije ponijela jednog njenog čla-
88
 Samoubica

na), ili da se (naravno i dalje uz obaveznu ćutnju, jer je

veoma teško reći pravu istinu oboljelom), pokuša uda-
ljiti od dosadne i banalne svakodnevice i odvući mlin,
odnosno misli na lijepe, zajedničke trenutke, na dragu
prošlost, sjećajući se moćnih porodičnih trenutaka, div-
nih dana, uspjeha i mirnog rasta porodice i njenih člano-
va? I tada postoji opasnost (i slutnja ostalih ukućana) da
se u tome ne ode predaleko, i da oboljeli ipak ne doslu-
ti da se nešto s njim ipak vrlo važno i bitno događa, jer
zašto eto sada više govore o onome što je prošlo i što je
bilo dobro, kao da toga više neće biti. Ako će biti, a tre-
balo bi, zašto onda sada isticati toliko ono dobro prošlo,
sem ako ovo i do sada i sadašnje dobro neće uskoro mo-
rati, po sili neumitnih zakona kojima nijesmo dorasli i
koji su van nas, da prestane i da se prebaci u jednu jedi-
nu tačku sjećanja? Dileme su brojne, vječite, konstant-
ne, i na njih nema odgovara. Svaki pojedinačni slučaj je
poseban, svaki čovjek zasebno na njega odgovara. Mada
poslije svega, kao da i nije bilo uopšte bitno kako se sve
odvijalo i za koju mogućnost i alternativu su se pojedin-
ci odlučili. Jer, smrt prekrije sve. Ipak, čovjek je srećan
ili nesrećan dok živi, a ne poslije života i u smrti, pa on-
da zato dileme imaju smisla i trebalo bi sve učiniti da se
na njih odgovori onako kako bi oboljelom posljednje da-
ne učinili koliko-toliko spokojnim i prihvatljivim. Dile-
me ustvari i postoje zato što se živi. Ako bi smrt bila ja-
ča od života, onda dilema nema. Ako se smatra da dile-
me nemaju smisla, onda nema smisla ni sam život. Ta-
da smrt ima vrijednost i odmah joj se možemo prepusti-
89
Goran Sekulović

ti. To, uostalom, vrlo rado (ili očajno) rade samoubice. I

tu je kraj. Tu počinje smrt, a prestaje život. Život poči-
nje tamo gdje nema smrti i to je dobro, jer opravdava sve
naše dileme, slutnje, sumnje, misli, razočaranja, poraze,
očajanja, radosti, tuge, pobjede i poraze.

Nekoliko sati uoči Nove godine. Prolazim automo-

bilom jednom od najživljih gradskih saobraćajnica. Ki-
ši. Gologlava starija žena, očito tek izašla iz kuće, dola-
zi sa jedne strane (iz stambenog bloka) i prelazi obje ko-
lovozne trake i na sasvim drugoj strani bulevara isporu-
čuje smeće iz svoje kante u omanji kontejner. Dok sam je
gledao kako prelazi u posljednjem momentu preko pje-
šačkog prelaza (zeleno se već gasilo i pojavljivalo crveno),
pitao sam se kuda će sa smećem (ipak jednom privatno-
šću!), dosta daleko od svog stana. Kontejner još nijesam
bio uočio; kada sam ga ugledao, samog, malog, bijednog i
naravno prljavog na ivici jedne od dviju kolovoznih traka
bulevara – dakle, na ulici, u orbiti jednog od najznačaj-
nijih urbanih i javnih fenomena, učinio mi se tako stran
i suvišan mjestu na kojem se nalazio, uostalom baš kao i
žena koja mu se približavala sa smećem. Naši urbanisti
i komunalci nemaju nikakvih skrupula i ne pate ne sa-
mo od viška, već ni od diskrecije uopšte. Postavljaju kon-
tejnere, male i velike, jedan ili više njih, bilo gdje, uglav-
nom na ulicama, na sred bučnih i propulzivnih saobra-
ćajnica, na trotoarima, pješačkim ostrvima. Kontejne-
90
 Samoubica

ri se prepunjavaju smećem koje se svuda naokolo baca,

često se pale, širi se smrad, garež, dim, prljavština. Svu-
da caruje nesklad i neuređenost duha. Nije rješenje da
se naša prljavština krije ispod „tepiha „, odnosno da se
i kontejneri skrivaju od očiju javnosti. Mada im sigur-
no nije mjesto nasred javnih prostora, ili recimo kao što
je bio slučaj pred zgradom Parlamenta. (Osim ako nije
taj (ne)dovitljivi čovjek mislio metaforički; u tom sluča-
ju njegov postupak bi imao opravdanje). Izlaz je u uvo-
đenju civilizovanog odnosa prema nama samima i dru-
gima, prema zajednici i državi u kojoj živimo. Samo ta-
kav način života može „pomesti” sve naše iščašenosti i
budibogsnama nebuloze.

Vozeći se automobilom u novogodišnjoj noći bacio

sam pogled na višespratnu zgradu u kojoj se nalaze kan-
celarije više državnih ustanova. Bila je nedjelja, već dru-
gi neradni dan. Svuda je bio naravno mrak, osim što su
dva prozora svijetlila. Doživio sam tu svjetlost kao još je-
dan dokaz naše ljudske nemarnosti, nesavršenosti i ne-
odgovornosti. Vidio sam njenu suvišnost čak simbolički:
učinilo mi se i slutio sam da to nije dobar znak i uvod za
nastupajuću godinu, od koje već po navici uvijek očeku-
jemo da bude bolja od prethodne. Kada bi poslije ovog
onespokojavajućeg prizora bila makar ista kao stara! Re-
ćićete da je to sasvim nepotrebno, čak i utopističko cjepi-
dlačenje i da se to nikada neće desiti, jer su to sve sitni-
91
Goran Sekulović

ce, i da je čovjek tek čovjek sa upravo takvim svojim sla-

bostima i karakterom. U pravu ste. I neće se nikad čo-
vjekova priroda promijeniti, pa tako ni naša potreba da
u jednom trenutku vidimo ono što sam i ja vidio i da to
doživimo na način na koji sam ga ja doživio. To je izraz
ljudske težnje za savršenošću, skladom i spokojstvom.
A na tom putu koji nikad ne prestaje, jer se nikad i ne
okončava, ljudski je da strepimo, sumnjamo i plašimo se
tajnih znakova koje nam šalje sudbina ili mi sami sebi.
Prizori nesavršenstva i nesklada su zato uvijek opomi-
njući i upitni. U našem negativnom registru oni su od-
stupanja od iskonske ljudske potrebe za ispunjenjem i
samosvrhom, mirom i blaženstvom, koje smo izgubili u
onom dalekom prošlom času u kome su u našoj duši is-
tovremeno bili prisutni i glad i opijenost i strah i strep-
nja nebeskim prostranstvom, jer se upravo tada začeta
samosvijest rodila sagledavanjem položaja i odnosa ljud-
skog bića i kosmosa.

Kod nas se nije u punoj mjeri odomaćila kolektiv-

na zabava kao vid druženja, igre, plesa, duhovne i tjele-
sne rekreacije. Na Zapadu Evrope i u Americi, ali i u za-
padnim balkanskim krajevima, pa i u našoj Boki Kotor-
skoj i na Crnogorskom Primorju, dakle prostorima ko-
ji su vjekovima bili pod Mletačkom Republikom i Au-
stro-Ugarskom Carevinom – gdje živi miješano hrišćan-
sko stanovništvo, što pokazuje da se radi o kulturolo-
92
 Samoubica

škom a ne vjerskom, etničkom ili političkom obrascu –

ovaj vid okupljanja prihvaćen je i postoji kao neraskidivi
dio jedinstvenog načina življenja. On jeste, doduše, ve-
zan možda još više za tamošnje manje sredine i provin-
ciju nego za glavne urbane centre, ali ga mi ni kao ta-
kvog ne poznajemo. Naše palanke su odista uboge pa-
lanke i po tome! Ne znam koji je razlog ove pojave, mo-
žda objašnjenje leži u osobini katolicizma da se prilago-
đava i oko sebe okuplja mlade i „obično”, radno i seljačko,
stanovništvo. Kod nas je komunistička, ideološka vlast,
ipak, više sektašila i proganjala pravoslavlje od njenih is-
tovrsnih partijskih zapadnih kolega. Ili se možda tradi-
cija nije dala, ili je pak naša elitna vrhuška htjela biti ve-
ći „katolik i od Pape”, odnosno „veći komunista i od Ti-
ta”? Nijesu bitni povodi, oni su uglavnom sitni i svakod-
nevni, ali dovoljno inspirativni, to jest u potrebnoj mjeri
snalažljivo i pametno iskorišćeni za susrete, upoznava-
nja, druženja, pjesmu, igru, zabavu svog stanovništva – i
starih i sredovječnih i mladih. Kod nas toga nema! Kod
naše hrvatske i slovenačke braće, osobito, nijedan doga-
đaj se ne propušta i nijedna institucija se ne ostavlja po
strani, gluva, pusta, nemoćna. Ne, sve je u igri radi igre
– i dobrovoljno vatrogasno i kulturno-umjetničko dru-
štvo, i seljačka zadruga, i društvo pčelara, i festival naj-
boljih domaćih kolača, i smotra narodnog stvaralaštva,
poljoprivrednih proizvoda i domaće kuhinje, i prostori-
je osnovne škole, obližnjeg motela, lokalnih kafana, sta-
rog srednjevjekovnog dvorca i pod vedrim nebom! Kod
nas je, naprotiv, uvijek problem sa uslovima rada – gdje
93
Goran Sekulović

se sastati, gdje raditi i sa čime raditi?! Nije riječ samo o

nemanju volje i entuzijazma, nije riječ o amaterizmu, ni-
je riječ o nekom čisto spoljašnjem, prinudnom mehani-
zmu koji treba da nas privoli da se ponašamo drugačije
nego što se ponašamo. Riječ je o našoj potrebi, o našim
unutrašnjim procjenama, dubinskim slojevima, osjeća-
njima, navikama, mentalitetu, načinu života. Poslije ra-
ta, recimo, bila je akcija obnavljanja i izgradnje, otvara-
nja i funkcionisanja domova kulture po malim mjesti-
ma, varošima i selima. Danas su uglavnom te zgrade ru-
ine ili su potpuno srušene. To je ipak bio revolucionar-
ni program kulturne akcije, dirigovanog socijalističkog
prosvjećivanja koji, naravno, uopšte nije sporan, ali kao
i svaki nametnuti politički koncept (makar u pitanju bi-
la i kulturna politika), nije mogao dugo trajati. Trebale
su revolucionarne dizgine samo malo da oslabe (tačnije
rečeno da se preusmjere na nova polja državne politike i
još preciznije – da se preoblikuju u nove ideološke meto-
de i tehnike), pa da kod ljudi nestane potrebe i obaveze
da se bave kulturom! Da bi se kultura istinski prihvatila,
nije dovoljna samo proklamacija. Potrebno je prihvatiti
i održavati njene duboke metafizičke, mitološke, istorij-
ske, duhovne i religiozne korijene i izvore. A svega toga,
naravno, nije moglo biti u revolucionarnom komunizmu
nastalom, građenom i održavanom na osnovu reduko-
vane i pojednostavljene marksističke teorije. Svijet, na-
rodi-nacije i čovjek su bili apsolutno racionalni, gotovo
ne-istorijski fenomeni, potpuno subjektivno raspoloženi
i objektivno pripravni za dogmatsko-marksističko-soci-
94
 Samoubica

jalističku transformaciju, što su se saznavali u sveobja-

šnjavajućem totalitarističkom i kanonskom istorijskom i
dijalektičkom materijalizmu na čijem je kraju stajao vrh
piramide – komunizam, raj na zemlji, apsolutno znanje
iliti vođa i partija koji su bogovi na ovom svijetu i koji
se moraju poštovati da bi neko od potomaka sadašnjih
običnih ljudi tamo negdje u dalekoj budućnosti (budu-
će generacije, dakle!), bile apsolutno srećne i svakojako
zbrinute u takozvanoj „višoj fazi komunizma”! Kasni-
ji prelazak na liberalniji, samoupravni socijalizam i mo-
dernistički umjetnički otklon od tzv. „soc-realizma„nije
mogao da nadmaši i prevaziđe prirodni stvaralački eli-
tizam i prodre sa svojim novim i svježim duhom u kul-
turu svakodnevice. I ako smo nešto imali od one blago-
tvorne i „oslobađajuće” kulture u ravni širih masa, to je
bilo u nekim oazama – u kulturno-umjetničkim dru-
štvima, na primjer. Tradicionalnu kulturu smo rastoči-
li zahvaljujući odviše revnostnim partijskim aktivistima,
a novu za dugo, dugo vremena nijesmo dobili, jer opšte-
duhovno, stvaralačko-kreativno-slobodno, idejno-ideolo-
ško i društveno-političko izvorište za nju nikad nije bilo
podsticajno i berićetno. Nije bilo metafizičko-religijskog
mišljenja da popuni „rupe” – ono je u prvom naletu po-
meteno! A dubina i suština pogleda na svijet Crnogora-
ca i Njegoša (kao simbola i sinonima crnogorske filozo-
fije i etničko-nacionalno-istorijsko-kulturne samosvije-
sti i mudrosti) upravo je u metafizici i direktnom i heroj-
sko-čojstveno-dobročiniteljskom odnosu sa Bogom. Sta-
re slave, paganske i mitološke, vjerske narodne (kod Cr-
95
Goran Sekulović

nogoraca više narodne no vjerske!) svečanosti, plemen-

sko-bratstveničke, lokalne, seoske, školske, sokolske pri-
redbe, tradicionalni skupovi – sve je to bilo protjerano,
a s njima i čovjek, običan čovjek iz puka, sa svojim verti-
kalnim istorijskim osjećanjima, sjećanjima, „znanjima”,
slutnjama, mišljenjima i viđenjima što sežu do duboke
prošlosti i protežu se sve do savremenosti. „Savremeno
je ono što je postalo dostojno ljudskog opstanka” (Ludvig
Landgrebe). Ljudi su se izgubili kao igla u plastu sijena.
Tako je bilo kod nas sve do skora, a u zapadnom dije-
lu bivše nam domovine nikada ništa nije u potpunosti
prekidano. Oni su sve shvatili mnogo relativnije i lakše,
opuštenije i prirodnije. I ko nam je sada kriv?

96
 Samoubica

Bilješka o piscu

Goran Sekulović (1958), književnik, pjesnik i prozni

pisac, esejista. Do sada je objavio sljedeće knjige iz proze:
„Ruska kuća”, „Ruske priče” (zbirke pripovjedaka) i „Biće
je biće” (lirska proza); zbirke pjesama za odrasle: „Kamen
raste”, „Muk muči”, „Negrad”, „Suvomeđa”, „Balada o mo-
dernom ratniku”, „Čekajući smrt”, „Nježnosti predgrađa” i
„Kuća što se njiše”; knjigu eseja „Njegoš naš savremenik”;
priloge iz književne kritike „Metafizika smrti Danila Ki-
ša”, „Kišove kiše”, „Andrić i pismo iz 1920”,„Andrićeva me-
tafizika”, „Filozofija zla u književnosti”, „Kant o filozofiji i
pjesništvu”, „Kompozicione i strukturne inovacije u roma-
nu ‘Crveni petao leti prema nebu’ ”; dvojezičnu haiku zbir-
ku „Među trskama/Among roods”; knjige poezije za djecu
„Čudionica” i „Iz zoološkog vrta”. Književni radovi su mu
prevođeni na japanski, engleski, italijanski, poljski, slove-
nački, bugarski, makedonski.
Dugogodišnji je novinar, urednik, komentator i kolum-
nista u dnevnom listu „Pobjeda”, publicista, teoretičar dru-
štva, autor više djela iz filozofije, sociologije i politikologi-
je, doktor pravnih i političkih nauka i magistar čiste filo-
zofije. Sada je odgovorni urednik „Prosvjetnog rada”, in-
formativnog lista crnogorskih prosvjetnih, kulturnih i na-
učnih radnika.

97
 Samoubica

ĐE JE ŠTO:

SAMOUBICA 5

DOŽIVLJAJ 35

VAZA 43

NEPOSTOJEĆI ČOVJEK 49

KRST 69

BY THE WAY MISLI 79

Bilješka o piscu 97

99
 GORAN SEKULOVIĆ

SAMOUBICA

CIP – Каталогизација у публикацији

Национална библиотека Црне Горе, Цетиње

ISBN 978-86-85735-71-4
COBISS.CG-ID 23688976

Priprema Bojan Popović

za štampu Medeon
Podgorica

Štampa
HKS Spektar
Podgorica
2013.

Tiraž 500