BIOETIKA

Bioetika (grč. bios = život, ethos = ponašanje) je disciplina koja proučava ljudsko djelovanje u
odnosu na sav život, uključujući samoga sebe. To je interdisciplinarno razmišljanje o temama
ljudskog zdravlja, smrti, života, okoliša, odnosa prema životinjama, razvoja znanosti, politike i
ekonomije u kontekstu života i okoliša i drugo. Naziv je prvi upotrijebio njemački filozof,
učitelj i pastor Fritz Jahr 1926. godine u članku „Znanost o životu i nauka o ćudoređu“ gdje je
bioetiku koncipirao kao etičku odgovornost prema životu u cjelini te formulirao, po uzoru na
Kanta, bioetički imperativ: "Poštuj svako živo biće u načelu kao svrhu u sebi i po
mogućnosti postupaj s njim kao takvim!". Termin je proširio u upotrebi američki kancerolog
Van Rensselaer Potter 1970. godine. Bioetičke metode su raznolike. Obuhvaćaju područja
filozofije, znanosti, teologije, umjetnosti, politike, subjektivnog iskustva i drugo. Neke od
bioetičkih tema su:

 nastanak i rađanje čovjeka (umjetna oplodnja, kontracepcija, sterilizacija),

 genetika (genom, kloniranje, matične stanice),

 pitanja ljudskog embrija (pobačaj, prenatalna dijagnostika, ekperimenti nad embrijima),

 starost (eutanazija, palijativna medicina, bol)

 smrt (samoubojstvo, smrtna kazna, obrana u ratu, ubojstvo)

 odnos prema okolišu, prava životinja

Bioetička pitanja: Kada počinje život? Kada nastupa smrt? Ko je majka u slučaju surogat
trudnoće?

Današnje stanje najbolje prikazuje horor filmo o Frankesteinu koji je snimljen prema romanu
Mary Shelley iz 1818. godine kojemu je ona dala podnaslov „moderni Prometej“. U romanu je
riječ o studentu biomedicine koji otkriva tajnu oživljavanja mrtve materije. Uz pomoć
mrtvačkih kostiju i laboratorija anatomije, on uspijeva stvoriti neku vrst monstruma. No,
monstrum uspijeva pobjeći iz laboratorija. I prvo što čini, jer se osjeća osamljenim i prezrenim,
ubija sve one koje je njegov stvoritelj voli. I sam izoliran i stvoritelj umire poslije
Frankensteinove smrti. Ovu su priču filmovi puno crpili tako da je postala opće poznata po
čitavom svijetu. No, čini se da ova priča najbolje odgovara današnjem stanju i razvoju znanosti,
posebice one biomedicinske i biotehnološke.

1
 EUTANAZIJA

Eutanazija je čin s ciljem uzrokovanja smrti, kako bi se uklonila svaka bol. Sastoji se u nakani
volje i u primijenjenim postupcima. Želi se ukloniti bol namjernim prekidanjem života čovjeku,
a za to se primjenjuju primjerena sredstva. Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa,
postupak je kojim se svjesno i namjerno usmrćuje neizlječivo bolesna osoba u situaciji kada je
kvaliteta njezina života (zbog teških bolova ili potpunog odsustva svijesti) pala (po njezinu sudu
ili sudu njezinih skrbnika) ispod ljudske razine.

Centralno pitanje oko kojeg se vode polemike jeste: da li ljudska jedinkaima pravo
da samostalno odluči kako će svoj život okončati i da li u ostvarivanjusvoje namere ima pravo
da traži pomoć drugog čoveka? Da li je čoveku dato daproces umiranja sam skrati ili ubrza
njegovo okončanje?

Osa oko koje se sveo k r e ć e j e p o s t o j a n j e i l i n e p o s t o j a n j e p r a v a n a

s a m o u b i s t v o i p o m o ć p r i samoubistvu.

Prema Platonovu stajalištu bolje je prepustiti smrti teške, neizlječive bolesnike nego nepotrebno
produžavati njihovu patnju i uz to nanositi materijalnu štetu zajednici. I upravo je Platonovo
stajalište iz davnih vremena glavni argument današnjih zagovornika eutanazije. ˝Nije me strah
smrti, strah me je umiranja.˝ veliki broj ljudi ne boji se onoga što će biti nakon smrti već onog
perioda prije same smrti. Osoba koja je svjesna da boluje od neizlječive bolesti i isto je tako
svjesna da nije spremna trpiti moguću neizdrživu bol spremna je prekinuti čitavu priču prije
negoli ona uistinu i počne.

Osnovna i vrhovna prava svakog čoveka su pravo na život i pravo

n a slobodu. Ta prava su svojstvena samo čoveku, neodvojiva su od njega i prirodnom u
pripadaju. Najznačajnije ljudsko pravo je pravo na život. Bez tog
p r a v a , uživanje drugih prava bilo bi ugroženo, u prilog prihvatanja ističe se da pravo na život
uključuje i pravo na smrt, zatim humanost motiva iz kojih set o č i n i k a o i n e i z l e č i v o
stanje bolesti, teške patnje i ozbiljan, izričit zahtev ili pristanak. Dok
se protiv eutanazije ističe mogućnost zloupotreba, teškoća utvrđivanja
neizlečivosti bolesnika, kao i mogucnosti oporavka.

Postoji više vrsta eutanazije:

 dobrovoljna - eutanazija koja se vrši na zahtjev pacijenta koji je sposoban donijeti

kompetentnu odluku –
 nedobrovoljna - u slučaju da pacijent nije osoba koja je sposobna donijeti kompetentnu
odluku (novorođenče, osobe u komi...), već umjesto njih to učini neka druga osoba
(roditelj, supružnik, skrbnik) –
 pasivna eutanazija - ako se eutanazija izvrši izostavljanjem liječenja (tj. neliječenjem,
isključivanjem aparata, prestankom terapije) pa se pacijent pusti umrijeti –
 aktivna eutanazija - postupak kojim se osoba izravno usmrćuje (smrtonosna injekcija).
Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva:

2
 u ovom drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje
bolesniku sredstvo kojim će si okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini.

SUROGAT MAJKA

Surogat majka je žena koja nosi i rađa dijete za drugu ženu koja najčešće sama ne može
zatrudnjeti i/ili iznijeti trudnoću. Zamjensko majčinstvo sa sobom donosi pravne i etičke
dvojbe, a za ženu koja nosi dijete za drugu, to je, osim fizičkog i emocionalno intenzivno
iskustvo.

zloupotreba surogat majčinstva smatrajuci da se ovdje radi o legalnoj prodaji djece pri čemu
bogati i dobrostojeći parovi iskorištavaju žene slabijeg imovinskog stanja koje nose djecu za
njih.

Surogat majčinstvo bi se tako trebalo dozvoliti u slučajevima kad je neplodnost posljedica

zloćudni karcinoma, genetskog defekta, nesretnih okolnosti koji su doveli do prestanka ili
oslabljene funkcije maternice ili drugih zdravstvenih problema zbog kojih sama trudnoća može
biti opasna za pacijenticu.

PRAVA ŽIVOTINJA

Peter Albert David Singer (Melbourne, 6. srpnja 1946.), australski filozof, bioetičar. Peter
Singer je najpoznatiji po knjizi Oslobođenje životinja (Animal Liberation, prvo izdanje 1975.),
klasičnom djelu pokreta za oslobođenje životinja, gdje je izložio svoje teze protiv specizma
(termin specizam je, prema analogiji s terminom rasizam, skovao britanski psiholog Richard D.
Ryder, kako bi označio diskriminaciju što je na etičkom planu ljudi provode nad životinjama).
Singerova je etika oblik utilitarizma prema kojemu temeljna etička norma najveća moguća sreća
najvećeg mogućeg broja osjetilnih bića. Osjetilna su bića kategorija u koju Singer uključuje i
životinje koje imaju sposobnost patnje (i dakle sklonost izbjegavanju iste). Prema njemu,
pripadnost stanovitoj vrsti etički nije po sebi relevantna razlika (premda to posredno može
postati, kada postane važna razlika potreba ili njihovog intenziteta). Smatrati pripadnost vrsti
etički po sebi relevantnom kategorijom jest vid neopravdane predrasude, ravan seksizmu ili
rasizmu, koji također u obzir uzimaju etički neutralne razlike, kakve su rasa ili spol.
Oslobođenje životinja Prvi put objavljena 1975., knjiga Oslobođenje životinja imala je veoma
velik odjek među pobornicima oslobođenja životinja. Koncept prava Singer izvodi iz
utilitarističkih principa, posebno principa minimiziranja patnje. On ne poriče da postoje važne
razlike između ljudi i drugih životinja - kao što postoje primjerice razlike između muškaraca i
žena - i da te razlike moraju dovesti do nekih razlika u pravima. Na primjer, budući da psi ne
mogu sudjelovati na izborima, apsurdno je govoriti o njihovim biračkim pravima, jednako kao
što je apsurdno govoriti o pravu muškarca na abortus budući da muškarac ne može imati
abortus. Jednako kao što nije skeptičan prema pravima žena, Singer nije skeptičan prema
pravima životinja. Na samom početku knjige Singer podsjeća da se ideja o pravima životinja

3
koristila da bi se ismijalo pitanje prava žena: kada se krajem 18. st. Mary Wollstonecraft borila
za prava žena, njezin je kritičar Thomas Taylor pokušavao pobiti njezine argumente pokazujući
da se, ako je ona u pravu, isti argumenti mogu protegnuti i stepenicu niže, na životinje. Taylor
je mislio da je time doveo do apsurda gledište Wollstonecraftove, dok Singer drži da je on tu
protiv svoje volje ukazao na njegove ispravne logičke implikacije. Taylorov modus tollens je
Singerov modus ponens. Singer iznosi argumente protiv specizma, tj. diskriminacije na temelju
pripadnosti vrsti. On smatra da interese svih bića (koja imaju sposobnost patnje) valja jednako
uvažiti. Ne uvažavati interese nekih bića samo zato što ona imaju krila ili krzno neopravdano
je koliko i diskriminirati prema boji kože. Proširenje principa jednakog uvažavanja (bila riječ o
ženama ili životinjama) ne znači da se sa svim grupama mora postupati na jednak način ili da
im se svima moraju osigurati jednaka prava. Osnovni princip jednakosti ne zahtijeva jednak
tretman, on zahtijeva jednako uvažavanje; a jednako uvažavanje različitih bića može voditi
različitom tretmanu i drugačijim pravima. Ne postoji potreba, kaže dalje Singer, da se obrana
principa jednakosti poveže s bilo kojim posebnim ishodom znanstvenog istraživanja: zahtjev
za jednakošću ne ovisi o inteligenciji, fizičkoj snazi, daru govora. Jednakost je etička ideja, a
ne tvrdnja o činjenicama. Etički princip jednakosti nije opis nikakve stvarne jednakosti; princip
jednakosti je propis o tome kako treba postupati. Vitalna osobina koja nekom biću daje pravo
na jednako uvažavanje jest sposobnost za patnju (i, prošireno, za uživanje ili sreću). Pitanje
koje trebamo postaviti nije «Mogu li ta bića rasuđivati?» ni «Mogu li ta bića govoriti?», već
«Mogu li ta bića patiti?», kako je već u 19. st. ustvrdio Jeremy Bentham. Sposobnost za patnju
i uživanje je ne samo nužan, nego i dovoljan uvjet za posjedovanje bilo kakvih interesa.
Uzimanje bilo koje druge osobine kao kriterija (boja kože, spol, inteligencija, govor itd.)
proizvoljno je.

KLONIRANJE

Postoje dva načina primene kloniranja:

 Prvo se odnosi na reprodukciju čitave jedinke.

 Dok se drugo odnosi na produkciju matičnih ćelija, koje se umnožavaju i koriste u svrhe
lečenja.
 Kloni-ranjem se dovodi u pitanje identitet i svrha samog klona, i za sobom povlači
različite etičke ali i pravne implikacije.

Ljudski je život svet zato što od samog početka uključuje stvaralačko Božje djelo, i trajno ostaje
u posebnom odnosu sa Stvarateljem, svojim jedinim ciljem. Samo je Bog gospodar života od
njegova početka, nitko, ni u kakvim okolnostima ne može sebi prisvojiti pravo neposrednog
uništenja novog ljudskog bića.
U tom smislu, čovek je direktno zavistan od Boga, odnosno, o pitanju života i smrti može
odlučivati isključivo Bog, ova etika je deontološka.
Međutim, čak i ako se postotak uspješnog kloniranja poveća i umanje medicinski rizici, još
uvijek ostaje niz velikih problema. Na primjer postoji li išta suštinski problematično kod

4
stvaranja osobe koja nije nastala oplodnjom jajeta putem sperme? Potrebno je daljnje
proučavanje da se riješe pitanja o prirodi prokreacije u Božjem dizajnu.
Još jedan najčešće spomenut problem jeste što bi dostojanstvo i jedinstvenost klonirane osobe
mogli biti izvrgnuti opasnosti. U ovaj se rizik ubraja psihološka šteta koju bi mogla doživjeti
osoba koja bi bila, kako to neki zovu, „kasnije rođeni blizanac“ osobe koja je dala početnu
ćeliju. Da li postojeći ljudi imaju pravo na takvu vrstu kontrole nad genetskom budućnosti nove
osobe?

Takođe postoji problem da bi kloniranje čovjeka moglo potkopati porodične odnose. Moglo bi
doći do smanjenja ujedinjujućih i prokreativnih funkcija ljudskih seksualnih odnosa.
Još jedan rizik je u tome da kloniranje može dovesti do zgodne upotrebe kloniranih osoba, s
tim što se njihova vrijednost procjenjuje isključivo na osnovi njihove korisnosti. Na primjer,
mogla bi se pojaviti iskušenje da se kloniraju osobe koje će služiti kao izvor organa za
transplantaciju. Drugi su zabrinuti zbog namjernog stvaranja podređenih pojedinaca kojima bi
se kršila ljudska prava. Sebični i narcistički naklonjeni pojedinci mogli bi biti skloni upotrebi
ovu tehnologiju da „udvoje“ sebe.Na kraju, finansijski troškovi kloniranja bili bi poveliki čak i
kad bi se sprovela značajna tehnološka poboljšanja. Kad bi se kloniranje ljudi komercijaliziralo,
sukobi interesa mogao bi stvoriti i rizik zlostavljanja.
Nacin funkcionirana sa klonovima ili kloniranjem moze biti samo na ove nacine:
 Zaštita ljudskog dostojanstva - Ljudska bića su stvorena po Božjem obličju i time
obdarena ličnim dostojanstvom koje treba poštovati i štititi. Treba odbacit bilo kakvu
upotrebu ove tehnologije da potkopa ili umanji lično dostojanstvo ili slobodu ljudskih
bića. Ova moralna zabrana se odnosi na svako kloniranje ljudi koje bi ljudski život
cijenilo prvenstveno radi njegove korisničke funkcije ili komercijalne vrijednosti

 Ublažiti ljudske patnje - Ako je moguće spriječiti genetsko oboljenje primjenom

prenosa jezgra somatske ćelije, upotreba ove tehnologije može biti u skladu s ciljem
prevencije patnje koju se može izbjeći.

 Istinitost U slučaju namjere kloniranja potrebno je dobiti najtačnije moguće

informacije, uključujući prirodu postupka te moguće rizike

 Razumjeti Božje stvaranje - Zbog toga treba podsticati napore za razumijevanjem

bioloških struktura života putem etičkog istraživanja.

5
 ETIKA OKOLINE/OKOLIŠA - EKOLOGIJA

1. Samo 1% od 560 miliona stanovnika u Kini udišu zrak koji se u Evropskoj uniji smatra
sigurnim.
2. Manje od 1% svježe vode u svijetu je dostupno za korištenje. 87% svježe vode se koristi
za poljoprivredu, a 60% toga je potraćeno zbog loših sistema za navodnjavanje.
3. Svaki dan se u Americi baci smeća koliko je teška cijela Empire State Building, svaki
sat se baca 2,5 miliona plastičnih boca, a svake sekunde se baci 570 prljavih pelena.
4. Reciklažom jedne tone papira se sačuva 17 drveća, 2 barela nafte (1 barel je oko 120
litara), 4100 kilovata električne energije, 3,2 kubnih kilometara zemljine površine i 30 litara
čistog zraka.

Područje etike okoliša podrazumijeva etički odnos čovjeka i njegovog prirodnog okruženja.
Iako su mnogi fiozofi govorili na ovu temu kroz historiju, etika okoliša se kao zasebna
filozofska disciplina razvila 1970tih godina. Nema sumnje da se ona najviše razvila
zahvaljujući velikom napretku koji je u to vrijeme ponudila tehnologija, industrija, ekonomija
i rast populacije koji su ostavili značajan trag na prirodno okruženje čovjeka. Razvoj svijesti o
okolišu su posebno potaknute objavljivanjem za ovo vrijeme dvaju važnih knjiga. Jednu je
napisao Rachel Carson, a zove se “Silent Spring” (Utihnulo proljeće), koja je prvi put
objavljena 1962. godine, a čitatelje je upozorila na široku upotrebu štetnih pesticida koji su
predstavljali ozbiljnu opasnost zdravlju ljudi, a prijetila je i istrebljenju divljih životinja. Sličan
značaj je predstavljalo djelo Paula Ehrlicha “The Population Bomb” (Populacijska bomba),
koje je objavljeno 1968. godine, a u kojem je autor upozorio na razarajuće efekte širenja ljudske
populacije.

Naravno, polucija i iskorištavanje prirodnih resursa nisu bili jedina briga od tog vremena,
izumiranje biljnih i životinjskih vrsta, degradacija ekosistema, klimatske promjene, globalno
zagrijavanje i slični problemi su samo neka od pitanja kojima se bavi etika okoliša čiji je posao
da istakne našu moralnu obavezu prema takvim problemima.

Glavna dva pitanja kojima se bavi etika okoliša su: koje su naše obaveze prema našem
okruženju i zašto?

6
ZAŠTO mi moramo da razmatramo etiku okoliša i koja je svrha svega toga?

Npr., da lli imamo obavezu prema okolišu zbog samih ljudi koji danas žive na planeti, zbog
ljudi koji će ovdje živjeti u budućnosti, zbog same okoline pa makar i bez ikakve koristi za
čovjeka?

Različiti filozofi su davali različita rješenja na ova temeljna pitanja koja će, vidjećemo, dovesti
i do različitih etika okoliša.

U etici zaštite okoliša vode se rasprave o sljedećim polazištima: antropocentrizmu,

neantropocentrizmu, i ekocentrizmu.

Ako je jednostavni odgovor na prethodno pitanje da ćemo kao ljudska vrsta jednostavno nestati
ukoliko ne budemo ograničili iskorištavanje prirode za svoje potrebe, onda se ta etika naziva
antropocentrizam. Antropocentrizam bukvalno znači “čovjek kao središte”, a podrazumijeva
spoznaju da isključivo čovjek posjeduje moralni status u prirodnome svijetu života, a da sva
ostala živa i neživa bića u prirodi, kao i priroda u cjelini predstavljaju dobra koja stoje njemu
na raspolaganje kao sredstva za ostvarivanje njegovih ciljeva. Ako se pođe od pretpostavke da
je jedino čovjek obdaren sposobnošću racionalne spoznaje te da je slijedom toga jedino on u
stanju spoznati prirodu kakva doista jest, onda se čini besmislenom svaka rasprava o tome ko
je još u stanju to učiniti, a da bi uživao egalitaristički moralni status s čovjekom. Prema tome,
ako u središtu problema stoji pitanje o moralnom subjektu, a upravo o tome se radi u kontekstu
propitivanja naravi etike okoliša u kontekstu biocentrizma, onda odgovor može dosegnuti samo
čovjeka, jer samo je on sposoban moralno, tj. slobodno djelovati u svijetu. Po tome onda ispada
da je svako biocentričko sumnjičenje antropocentričke etike besmisleno i uzaludno, jer etika
može biti samo humana, ukoliko samo čovjek može ispuniti temeljni uvjet i zahtjev etike, dakle
djelovati slobodno, tj. moralno.

Iako u zapadnoj filozofiji dominira antropocentrizam, on je napadnut od strane mnogih etičara

okoliša. Takvi mislioci smatraju da etika treba da se izdigne iznad područja ljudskog, i da se
moralni standardi trebaju odnositi i na neljudski prirodni svijet. Neki smatraju da se ovo treba
odnositi samo na životinje, drugi su smatrali da se ovo treba odnositi i na svaki individualni
organizam, dok su treći smatrali da se moralni standardi trebaju odnositi i na npr. rijeke i
ekosisteme. Prema ovoj etici, mi imamo odgovornost prema prirodi jer smo mi zapravo dužnici
stvorenjima i svim subjektima koji su dio našeg okruženja.

7
Ekocentrizam s druge strane insistira na priznanju moralnog statusa čitavom nizu bića koja
nisu individualna, nego sistemska. Ekocentrizam je najprije zaokupljen zaštitom biosfere u
totalitetu, tj. cjelokupnim zemaljskim prostorom nastanjenim živim bićima u koji spadaju
površina Zemlje, hidrosfera ili vodeni plašt zemaljske kugle, litosfera ili tvrdi plašt zemaljske
kore i jedan dio atmosfere ili zračnoga Zemljina omotača. Ekocentrizam je potom zaokupljen
čitavim nizom prirodnih entiteta, kao što su životinjske i biljne vrste, zemlja, voda i zrak. No,
ekoncetrizam posebnu pažnju posvećuje upravo ekosistemima, tj. pojedinim prostornim
cjelinama koje imaju vlastiti biljni i životinjski svijet te nežive tvari koje se odlikuju mnoštvom
prirodnih interaktivnih posebnosti koje zajedno ulaze u zbir prirodnih članova pojedinoga
ekosistema. Etimologija riječi ekocentrizam od velike je pomoći za razumijevanje smisla svega
dosad rečenoga. Prefiks eko dolazi od grčke riječi oikos koja u prijevodu označava kuću, dom.
Ekocentrizam u sebi posjeduje poruku koja se sastoji u brizi za cjelinu, za čitavu kuću živoga,
a ne samo za pojedini njezin dio.

Zastupnici etike zaštite okoliša smatraju bitnim uključivanje njezinih načela u sustav
odlučivanja o gospodarskom razvoju. Stubovima etike zaštite okoliša smatraju se nauka,
demokracija i religija. Nauka daje fizičke i ekološke temelje te spoznaje o uzročno-posljedičnim
vezama; demokratija, kao sistem političkog upravljanja društvom, osigurava uzimanje u obzir
raznih interesa pojedinaca i skupina; religije daju tradicijom uspostavljeni sistem moralnih
standarda i etičkih vrijednosti.

Neantropocentrizam je treći etički stav prema okolišu koji niječe etičnost onoga djelovanja
koje, postižući dobrobit za čovjeka, uzrokuje izravnu štetu za druga živa bića ili prirodu.