Hvalisavi vojnik

Autor: Tit Makcije Plaut

U dramskom djelu “Hvalisavi vojnik” (lat. Miles Gloriosus) Tit Makcije Plaut, rimski
komediograf (254. – 184. g. pr. K.) ismijava ljudske mane kao što su taština i razmetljivost.

Komedija je napisana na prijelazu iz 3. u 2. stoljeće prije Krista i svoje ime duguje

Pirgopoliniku hvalisavom vojniku, koji je poznat po tome da neutemeljeno veliča svoje ratne i
ljubavničke uspjehe, dok njegovu taštinu, svojim neprestanim laskanjem potpiruje nametnik
Artotrog.

No unatoč tome što se naziv djela odnosi na Pirgopolinika, glavni protagonist je lukavi rob
Palestrion, koji spletkama i u savezništvu s drugim likovima nadmudruje vojnika, te oslobađa
djevojku koju je vojnik za svojih ratničkih osvajanja oteo.

Djelo ima klasičnu formu preuzetu od nove atičke grčke komedije, što znači da je sastavljeno
iz 5 činova i da se radnja odvija u jednom danu, na jednom mjestu i gledatelj prati razvoj
jedne radnje.

Plaut u svom djelu poštuje strogo klasicističko pravilo o trojnom jedinstvu – mjesta,vremena i
radnje, s razlikom, da drama ne počinje prologom koji je značajan za grčki stil drame već
započinje s dva argumenta u kojima saznajemo tijek buduće radnje i zaplet komedije. Također
ne završava s epilogom kao druge klasicističke drame njegovih grčkih prethodnika, već
završava s raspletom u 5. činu.

Oponašajući stil grčke komedije Plaut radnju smješta na grčki poluotok, a junaci ovog djela
kao i u većini njegovih drugih djela nose grčka imena koja imaju značenje, tako Pirgopolinik
znači Rušitelj kula i gradova, ime njegove suložnice, otete djevojke Filokomazije znači
Ljubiteljica buke i svečanosti, dok ime bludnice Akrotelucije koju uvodi u dramu u trećem
činu znači – Ona na samom vrhu, odnosno Nenadmašiva.

Plautove komedije bile su jako cijenjene u doba kasne Rimske republike, da bi zbog
arhaičnosti latinskog jezika kojim su bile pisane pale u zaborav i nanovo bile otkrivene za
vrijeme renesanse.

Njegova djela imala su snažan utjecaj na strukturu djela renesansnih majstora komedije poput
Williama Shakespearea, Jean-Baptiste Moliera i Marina Držića.

Svoj uspjeh kod rimskog pučanstva zahvaljuje vještim dodvoravanjem ukusu rimskoj publici
koristeći grube šale, jezik ulice prepun dosjetaka, štoseva, kratkih dijaloških scena u kojima
likovi dobacuju dovitljive uvrede i prijetnje, a i povećanju glazbenog dijela između činova,
koji je služio razonodi i stvaranju atmosfere lakoće.

Robovi i sluge prikazani su kao neuglađeni i neotesani, što se u tadašnje vrijeme smatralo za
karakterne osobine njihovih grčkih suvremenika, ali uvijek se nađe jedan mudri rob koji je
vjeran svojem gospodaru.
U tadašnjem Rimu vladao je robovlasnički sustav, a umjetnost je mahom bila financirana od
strane bogatih robovlasnika, zato lik odanog roba Plaut vješto uvodi kako bi podišao
tadašnjem sustavu i opravdao robovlasništvo. Radnja nije slučajno smještena na prostor
tadašnje Grčke, zapravo na taj način se isticalo koliko je grčko društvo nemoralno,
nekulturno, nesklono lijepim manirama i smatralo se manje razvijeno od rimskog u kojemu je
cvao ekonomski i kulturni život.

Plaut je zapravo kritizirao svoje rimske suvremenike ismijavajući sveopće ljudske mane
pripisujući ih isključivo neotesanim Grcima kroz zafrkantski i lagan ton kritike. Plautov
izričaj, koji obiluje karakterističnim sočnim narodnim govorom i šaljivim dosjetkama, te
uspjelim jezičnim figurama postaje uzor piscima suvremenicima. Zbog velike količine djela
pisanih plautovskim jezikom pripisuje mu se autorstvo nad više od 130 komedija, dok
literarna struka smatra da je samo 21 djela, koja su u cijelosti sačuvana autentično njegova.

Rimljani su komediju nastalu prema grčkom originalu i smještenu u grčko okruženje, čiji je
najvjerniji predstavnik upravo Plaut, nazivali palijata (lat. fabula paliata) prema grčkoj odjeći
koju su glumci nosili na sceni.

U novijem antičkom periodu, glumci su obučeni u rimsku odjeću toge koja se shodno tome
još naziva fabula togata. Glumci antičkog Rima su bili isključivo muškarci koji su nosili
maske sa zorno prikazanim karakterom, čija mimika je često bila iskarikirana i na rubu
groteske.

Plaut se smatra za jednog od najvještijih zapisivača ljudskih osobina koje su vrijedne poruge,
takvi likovi u ovome djelu su hvalisavi vojnik ili razmetljivac, nametnik, te pozitivni likovi
poput lukavog roba, zaljubljenog mladića koji će postati temelj za kasnija renesansna djela i
commediu dell’arte. Najpoznatiji tipski lik iz antičke komedije je škrtac, koji se kao tipski lik
pojavljuje u djelu Skup našega Marina Držića. Hvalisavi vojnik je kombinacija komedije
karaktera (comoedia stataria) i komedije intrige (comoedia motoria).

Motivi: slavohleplje, ljubav, osobna sloboda

Kratak sadržaj

Komedija Hvalisavi vojnik ispjevana je heksametrom, koji je najčešće korišten stih u antici.
Nakon narativnog početka argumenata, slijedi dijaloški dio prvog čina u kojem sudjelujemo u
dijalogu između časnika Pirgopolinika i parazita Artotroga. Parazit podilazi vojniku hvaleći
ga veličajući njegovo junaštvo, koji je tako silan da jednom rukom može oboriti slona na
koljena, a lijep je poput Ahileja i sve žene uzdišu za njim.

Prvi čin služi kao karakterizacija likova i obraća nam pažnju na razmetljivost i lakoumnost
vojnika, koja će ga kasnije skupo koštati, a nametnik je klasični ulizica koji je zapravo simbol
društva koje neutemeljeno veliča svoje junake, vlastodršce zbog vlastitog probitka i koristi.

U drugom činu vojnikov rob Palestrion za razliku od parazita ukazuje na pravi karakter
vojnika i u razgovoru sa susjedom Periplekomenom, napominje kako je njegov gospodar
nevaljao čovjek, veliki lažov i dilber. Palestrion je također tipski lik u ovoj komediji, on
predstavlja lukavog roba koji unatoč tome što je na dnu društvene ljestvice uspijeva
nadmudriti hvalisavog vojnika, te se postavlja u ulogu zaštitnika mladih ljubavnika koje je
zadesila nesreća.
Iz argumenata na početku komedije saznajemo da je mladu curu oteo časnik i odveo iz Atene
u Efez, gdje se čitava radnja i odvija. Vjerni rob Peripleklomen otišao je lađom javiti nesretnu
vijest svom gospodaru i djevojčinom mladiću Pleusiklu. Na putu su ga uhvatili gusari i
darovali tom istom časniku koji je oteo mladu Filokomaziju.

Mladić iz očaja ode u Efez i iznajmi stan odmah do stana časnika koji mu je oteo djevojku, a
njegov vjerni rob prepoznavši svog gospodara probije zid između kuća kako bi se ljubavnici
mogli tajno sastajati.

Zaplet nastupi kada Pirgopolinikov sluga Sceledro ugleda Filokomaziju i Pleusikla u

ljubavnom zagrljaju i odluči obavijestiti svog gospodara o preljubu. Saznavši da je strogo
čuvana tajna otkrivena, mudri rob shvati da moraju spriječiti vojnikovog slugu u njegovom
naumu da izda tajnu mladih ljubavnika. Zato mudri rob Palestrion skuje spletku s kojom će
Sceladra pokušati uvjeriti da nije dobro vidio i da je umjesto Filokomazije vidio njenu sestru
blizanku Sladorku.

U razgovoru s vojnikovim susjedom Periplekomenom koji je i obavijestio vojnikovog roba o

nastalom problemu, rob razmišlja o ženskom karakteru kao himbenom, koja se služi svim
vrstama prijevara, laskanja i spletkama i zato Filokomaziji neće biti teško uvjeriti vojnika i
slugu da ima sestru blizanku koja je sa zaručnikom došla u posjetu i odsjela u susjednoj kući.

Spletka se u činu koji slijedi dodatno razvije nakon što se Palestrion dosjeti u potpunosti
zavarati i posramiti umišljenog vojnika šireći glasine kako mlada i jedra udata žena čezne za
njim. Na taj način će dodatno prikriti tajnu Filokomazije i njegovog prvog gospodara,
mladoga Pleusikla. S prostitutkom Akrotelucijom, čija ljepota je opojna, a vještine zavođenja
neosporne, se dogovori da odglumi udatu ženu očaranu s vojnikom te da ga navede na grijeh.

Akrotelucija kaže da kad žena mora obaviti nešto zlo i podlo, njezino pamćenje je točno i
nezamućeno, na što joj lukavi rob odgovori da je njeno zlo njegovo dobro. Zaslijepljen
svojom taštinom vojnik ne primjećuje zamku koja mu je vješto pripremljena. Kad je čuo da se
lijepa udata žena zanima za njega, poraste mu ego i počne se po običaju hvalisati govoreći
kako ga i sama Venera voli i da je sa svoje 54 godine pravi mladić u srcu.

U četvrtom činu bludničina sluškinja Milfidipa nosi prsten vojniku, koji je lukavi rob
prethodno posudio od susjeda Periplikomena, kao zavjet ljubavi njene gazdarice. Ispriča mu
priču kako se je zbog svoje ljubavi prema časniku, mlada djevojka rastala od starca za kojeg
je bila udata i da se želi s njim sastati u kući koju joj je starac nakon rastave ostavio za dotu.

Zanesen mladošću i obećanjem nove ljubavi Pirgopolinik se odlučuje sastati sa

Akrotelucijom, ali prije šalje Filokomaziju lađom u posjetu njenoj majci u Atenu po koju je
došla njenom navodna sestra blizanka i njen zaručnik i svoga roba, da je na dugom putu čuva.

Drama se raspliće tako da vojnik ulazi u kuću svoje nove drage u kojoj ga umjesto nje dočeka
Periplikomen koji glumi ljutitog staraca, muža Akrotelucije. Vojnik Pirgopolinik se pred
batinama brani govoreći da su ga uvjerili da je rastavljena i da nije bio svjestan da svojim
činom obeščašćuje drugoga. Ljutiti muž ne želi čuti o tome već mu prijeti i skupa sa svojim
kuharom Karionom preljubnika dobro izdevetaju, te iznuđuju vrećicu zlata za njegov život.

Komedija završava tako da se vojnikov sluga Sceladro vraća s ispraćaja Filokomazije i

Palestriona na put i otkriva mu spletku na koju je nasjeo. Završetak komedije ima katarzičan
značaj u kojem mudrost i ljubav pobjeđuju razmetljivost, oholost, a sluga Scelardo zaključuje
da bi bilo bolje kad bi svi razvratnici prošli kao Pirgopolinik.

Vrsta djela: komedija – komedija karaktera i intrige; književni rod: drama

Vrijeme radnje: neodređeno, u periodu nakon jednih od rimskih ratnih osvajanja

Mjesto radnje: Trg u Efezu, na kojem stoje jedna do druge kuća Pirgopolinika i
Periplekomena.

Likovi: Pirgopolinik, Filokomazija, Palestrion, Sceledro i Lurcion, Artotrog, Periplekomen,

Karion, Pleusiklo, Akrotelucija, Milfidipa, dječak, robovi i pjevači…

Analiza likova

Pirgopolinik – prvi časnik, hvalisavi i tašti vojnik koji je sklon preuveličavanju svojih ratnih
pohoda i junaštva, iznimno je ponosan i slavohlepan, zaslijepljen svojom lažnom veličinom i
ljepotom zbog čega često biva nasamaren i obmanut.

Filokomazija – djevojka koja je na prevaru bila oteta iz obiteljskog doma i tako postala
robinja, Pirgopolinikova suložnica. Iskrena je u svojoj ljubavi prema mladiću koji joj je bio
zaručnik, a isto tako sklona laskanju, prijevari i spletkama, što se u ono vrijeme smatralo
klasičnom ženskom čudi.

Palestrion – lukavi rob, koji je zarobljen od strane gusara i darovan Pirgopoliniku. Odan je
svom prvom gospodaru Pleusiklu, Filinom zaručniku. Brani interese mladih ljubavnika
skrivajući i braneći ih pred ljudima koji bi mogli njihovoj ljubavi nauditi, ali isto tako misli i
na svoju korist, te se pokušava pobrinuti da dobije slobodu.

Sceledro i Lurcion – sluge, čija uloga je značajna toliko što prenošenjem polovičnih ili krivih
poruka gospodaru ne namjerno omoguće spletki da uspije

Artotrog – nametnik ili parazit, njegovo ime dolazi od grčke riječi parasitus što znače jesti s
nekim. Njegova uloga je da s ulizivanjem, laskanjem i povlađivanjem bogatom domaćinu
zaradi svoj dnevni kruh

Periplekomen -stariji susjed, koji je Palestrionov saveznik i obiteljski prijatelj Pleusikla

Karion – Periplekomenov kuhar

Pleusiklo – Filokomazijin dragi, koji se da bi joj bio što bliže preseli iz Atene u Efez

Akrotelucija – bludnica, lukava žena koja zna kako obmanuti muškarca

Milfidipa – Akroleucijina sluškinja, koja sudjeluje u obmani vojnika

Bilješka o autoru
Tit Makcije Plaut (oko 254. -184. pr. Kr.) je najveći rimski komediograf. Neko je vrijeme bio
radnik na pozornici, glumac u Rimu, zatim se kao trgovac zadužio pa je morao raditi kao rob
u mlinu.

Pripisivalo mu se oko stotinu komedija, a autorstvo je utvrđeno za samo 21, od kojih su

najuspjelije ”Menaechmi”, ”Hvalisavi vojnik” i ”Škrtac”.

U svojim djelima obrađuje scene iz obiteljskog građanskog života, ali u fino tkivo grčke
komedije unosi elemente grube komike, pa i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke i tako
ih prilagođuje ukusu rimske publike željne prvenstveno razonode. Obilježja Plautove
komedije je vješto vođena intriga u kojoj presudnu ulogu ima rob, živi dijalozi, sočan narodni
govor te jasno ocrtani, često i karikirani likovi.