Rođenje, školovanje, zaposlenje, brak, dolazak na svijet prvog

djeteta, eventualno drugog, odlazak u penziju, dobijanje unuka –

za većinu ljudi, to je život. Ako imaju sreće. Ono što se dešava
između ovih ključnih tačaka nerijetko prođe u izmaglici. Takvoj
da se čovjek na kraju pita: Da li sam suštinski proživio život ili
sam ga uludo potrošio, pustivši da samo prođe pored mene? Da
li sam iskoristio sve svoje potencijale ili sam, u strahu od poraza,
dozvolio da istrunu? Da li bih sada, sa ovom pameću, nešto
drugačije uradio? Drugima se ova pitanja jave ranije, pa
“polude” u četrdesetim, počnu da se bave ekstremnim
sportovima ili prave drastične rezove u svom životu. Treći, oni
malobrojni, oduvijek žive punim plućima, jer znaju da život
počinje tek kad se izađe iz sigurne zone – zone komfora.

Ali nije lako napraviti prvi korak. Malo-malo pa čujemo priču o

nekom ko je napustio siguran posao, redovnu i dobru platu,
upustio se u nesigurnu avanturu i – nije se pokajao. I šta onda
uradimo? Odemo na posao koji ne volimo, veče provedemo s
partnerom s kojim smo iz navike, slušamo odavno napravljenu
plejlistu… Jer ne znamo drugačije. Ili se plašimo da uradimo
nešto drugačije. Puštamo da nas plima nosi ne pitajući se šta
zaista želimo, o čemu smo maštali, odlažemo ostvarenje nekih
davnih želja misleći da za to imamo vremena. A nemamo ga.
Sigurnost ili razvoj
Psiholog Ljiljana Jagodić ističe da je teško ostvariti puni životni
potencijal ako nikad ne istupimo korak naprijed ili sa strane i ako
nikad ne uradimo ono što nas na prvi pogled plaši. Prema
riječima sagovornice “Života plus”, utabani i uobičajeni putevi
nose sa sobom ispunjenje potrebe za sigurnošću, ali nam zato ne
daju mogućnost da zadovoljimo druge potrebe, za ličnim rastom
i razvojem, raznovrsnošću, napredovanjem…
“Živjeti ispunjeno podrazumijeva zadovoljiti na izbalansiran
način sve svoje potrebe. Zamislite da cijelog života svakog
ponedjeljka jedete pasulj, utorkom sarmu, srijedom pilav. Koliko
ćete čarobnih ukusa i iskustava propustiti? Ima mnogo istine u
izrekama “Sreća prati hrabre” i “Ko ne rizikuje, ne dobija”,
podsjeća psiholog.
Za rizik su, ipak, potrebni hrabrost, odgovornost, spremnost na
poraz. S druge strane, hod utabanim stazama donosi mir, jer ono
što nam je poznato je sigurno, nema nepredviđenih događaja.
Neki taj prostor čak porede sa sigurnošću koju smo imali u
majčinoj utrobi. Psiholog podsjeća da je zona komfora mjesto
neutralnosti, u kom su stres i anksioznost svedeni na najmanju
mjeru, i da nema ničeg lošeg ostati u tom prostoru do trenutka do
kog nas taj komfor ne lišava mogućnosti rasta i razvoja. Nekom
odgovara miran i predvidiv život, bez stresa i svakodnevnih
izazova koje treba prevazići, a drugom je, pak, potreban
adrenalin.

“Bitno je da svoje potrebe (za sigurnošću, raznovrsnošću,

značajnošću, ljubavlju, rastom i razvojem i doprinosom drugima)
zadovoljavamo na način u kom se osjećamo prijatno. Osobi koja
je ispunjena kad su drugi oko nje srećni neće prijati da se okrene
sebi i zanemari drage ljude. Isto tako, pogrešno je insistirati na
tome da dijete koje uživa u mirnoj igri sa lego kockama počne da
se bavi ekstremnim sportom, ili od nekog ko je izrazito
introvertan zahtijevati da prisustvuje velikim društvenim
skupovima i da se druži i lako sklapa prijateljstva”, opominje
psiholog.
Tijelo šalje signale
Kako onda da znamo da li nam odgovara život u sigurnoj zoni ili
smo se samo ušuškali u njoj, tako da se plašimo toga šta bi se
desilo kad bismo iz nje iskoračili? Prvi siguran znak da nešto
treba da promijenimo je, prema riječima psihologa, sama
činjenica da počinjemo da razmišljamo o promjeni.
“Često nas i naše tijelo podsjeća na to da nešto nije u redu.
Radim s klijentkinjom koja je dala otkaz poslije višemjesečnih
“opomena” svog tijela, jer je stalno bila bolesna. Poslije mjesec
dana se potpuno oporavila i radi posao koji voli. Ako ste
nezadovoljni, a ne znate zašto, jer je na prvi pogled sve u redu,
ako stagnirate, ne sjećate se kad ste posljednji put probali nešto
novo, nema novih osoba u vašem životu, prepuni ste sumnji i
odugovlačite, to bi moglo da znači da je došao trenutak da
izađete iz svoje zone komfora”, poručuje psiholog.
Kad primijetimo da nam tijelo i um šalju signale za izlazak iz
zone komfora, promjenu treba početi malim koracima. Mi smo
stvorenja navika, kažu psiholozi, i izlazak iz uobičajenog
obrasca ponašanja zahtijeva trud. Za početak, možemo da
promijenimo put do kuće, da probamo novo jelo u restoranu, da
u bioskopu odgledamo film koji nije ni nalik onim koje smo
ranije gledali. Možda ćemo se razočarati, možda nam se neće
dopasti, ali doživjeli smo i naučili nešto novo. Cilj je pronaći
sredinu, ne otići ni u drugi ekstrem tipa “ostavljam sve i idem u
Indiju da tražim sebe”. Jer, neki rizici su vrijedni preuzimanja,
drugi nisu, a umijeće je prepoznati razliku.
“Nekad drugi od nas zahtijevaju promjenu za koju mi nismo
spremni, pa nam ta promjena donese još veći nemir. Ukoliko se
za taj iskorak odlučimo sami, uslijed nekih unutrašnjih nemira,
najbolje je da radimo korak po korak. Da počnemo da radimo na
promjeni, ali da u startu ne postavljamo neke previsoke ciljeve
koji su realno neostvarivi. Mnogima je potrebna stručna pomoć
da bi izašli iz svoje sigurne zone, a nekad su dovoljna dva-tri
razgovora sa objektivnim posmatračem koji će nam pomoći da
realno sagledamo situaciju”, kaže psiholog.
Psiholog otkriva da je u nekoliko slučajeva dobro ostati u zoni
komfora. Prvo, ako je za izlazak potrebno mnogo napora, jer za
promjenu nije dovoljna želja, već i realno sagledavanje svojih
mogućnosti.
“Treba ostati i ako se u njoj osjećate potpuno sigurno i zaštićeno.
Nije svako sposoban da se nosi sa rizikom i promjenom. Ne
treba insistirati na tome, a osim toga, sam pojam komfora se
razlikuje od osobe do osobe. Nešto što je dobro za mene ne mora
biti dobro za nekog drugog”, kaže Jagodićeva.