August Šenoa, Zlatarovo zlato (odabrani ulomci za interpretaciju lektirnoga djela)

(1) Kad je nedjeljom i svetkom, idući od rane mise preko Markova trga kući svojoj, premetala drobne
nožice, obuvene crvenim šiljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a
bujne joj se crne plete spuštale niz plavetni, janjećim krinom ošiveni zobun, kad je ručicama držala na
prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajući pred sebe, da nisi mogao spaziti
munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sašla sa oltara među
svijet da milim pojavom razveseli snuždene ljude. Mnogomu se građanskomu sinu - a ne kojekakoviću
- otimale oči za Dorom; mnoga je majka u duši računala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pače i
velikaški gospodičići, kad ih iznebuha oprži sjajno oko zlatarove kćeri, znak bi prišapnuti: »Ej da nije,
što je!« Ali nije se Dora dičila samo lijepim licem, već i ljepšom dušom. Bilo je tu i drugoga uzroka,
uzroka doista velevažna, jer zlatom važe. Veli se: »Bolji je dobar glas nego zlatan pâs«, a u Dorice
bijaše i dobar glas i zlatan pâs.

(…)

U taj par otvoriše se tiho velika vrata. Plah i ponešto smeten uniđe Pavao. »Zapovijedate, oče
gospodine!«, prihvati smjerno.
»Ti li si?«, odvrati Stjepko malko krenuv glavom.
»Ovamo te bliže!« Pavao popođe prema ocu. Stjepko stade pred sina i uhvati ga oštro na oko.
»Pavle!«, reče mirno, »pamet ti stoji nahero. Govore mi za tebe svašta. Građanska djevojka ti je
opržila mozak. Jel' tako? Aha! Problijedio si. Dakle istina.«
»Šuti, slušaj! Posao ti ne valja. Muha si bez glave. Ja snujem i radim da nam rod bude velik i jak, a ti
glavinjaš bez smisla - mjesečnjak si. Nije l' te stid mazati se prostim smetom. Ti prvorođenik slavnoga
plemena, a onamo cura bez imena. Ako ti je vijek zreo za ženu - ženi se! Ne branim. Imaš stotinu i
bogatih i plemenitih na jedan mig - a i ljepših nego je taj cvijet od zagrebačkoga smetišta. I
stranputice bih ti oprostio, da je drugdje. Nemaju li Gregorijanci dosta kmetova, nemaju li kmetovi
dosta žena? Ali baš u Zagrebu! Dok se ja zakvačio sa purgarskom bokčarijom, moj sinko gladi i nina
zagrebačku djevojčuru. Lijepo ćeš si oplemeniti rod! Pa šta od toga? Zlatarska kopilad nosit će lice po
svijetu. Fuj. Sramote!«
»Stanite, oče gospodine!«, osovi mladić ponosito glavu i blijedo lice zažari mu se. »Trag vam je kriv.
Ne goni me grešna krv. Zaboga, ne bih imena omrljao varkom. Ne dirnite u čisto lice kao što je ona
vedrina nebeska. Duboko klanja se sin roditelju, ali plemić mora odbiti svaku ljagu koja se nepravo
baca na tuđe poštenje, navlaš kad se poštenje ne umije braniti mačem. Slušajte me milostivo, oče!
Vidim, doušnici dojaviše vam sve, a ja ću vam kazati i više i bolje. Ne umijem prenavljati se niti
obredom gušiti srca. Kakva me je mati rodila, takav sam, i hvala bogu. Kakvu mi je bog dušu udahnuo,
takvu nosim naočigled svijetu. Što mi oko kaže, to vidim, kamo duša pregne, onamo se podajem.
Nisam koludrica što trijebi svetu krunicu, a misli na vraga. Šta ćete? Duša mi se odbila od gospodske
bajke. Idem svijetom, svijet mi je zakon. A to moje oko pokaza mi Krupićevu Doru, ta moja duša
pregnula k Dori.
(2) »Vaš se otac«, nastavi Jerko, »na te riječi zamislio bio. 'Vaša milost vidi i sama', reče brijač, 'da je
to posve jasno. Otac i sin ne mogu istu djevojku štono se veli - ljubiti. A dođe li otac prije, valja da sin
čisti mjesto.' 'Dobro, dobro', odgovori stari gospodin, 'ali kako? Ta Zagrepčani! Javna sila!' 'Lako zato,
samo kad znam da vašu milost duša ne grize. Za tri dana povest će stari Arbanas djevojku u Lomnicu
na kolima. Starac je slab, mutljak. Taj nam neće biti na putu. Kucnimo ga malko po staroj tikvi, pa će
biti za časak omamljen. Od Botinca dalje ne ima sela. Kraj puta šikara. Obucite dva zdrava momka za
španjolske konjanike - navlaš Lacka Crnčića, taj se u to razumije. Kola idu, momci iz zasjede, pa
djevojku u vaš grad u Molvice ili dalje preko međe - na vašu službu. A Zagrepčani neka viču! Šta ćete?
Španjolski bjegunci siroticu ugrabiše. Bog zna gdje je uboga djevojka! Ha! ha!', nasmija se brica.
'Valja!', reče vaš otac, a ja spustih se s drveta da vas potražim. Znate li sad šta nam raditi valja?«,
završi Jerko. »Znam, znam«, zavapi zdvojno Pavao, »oče, oče šta si učinio, oče, na što goniš sina?! A
tebi, dobri mladče, hvala, stoput hvala, pošten si, bog te naplatio! Ali hajdmo već da preteknemo
zlotvornike, da im otmemo plijen!«
(3) Čudan svat taj Grga Čokolin! Suhonjast trčuljak. Glava mu debela, obla kao glava od kupusa, obrve
guste nad nosom svedene, oči male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, širok,
uzvinut, a crven da se bojiš primaći mu puščana praha, lice olizano, nebradato, reć bi živ cimer Grgine
meštrije. Takvo bijaše vanjsko lice varoškoga brijačića. Ali ne bijaše mu ni duša bolje podstavljena.
Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i
nije ništa koštalo.