Mihalićev rad koji sačinjavaju pjesničke zbirke, a koje su dio izbora iz djela “Približavanje

oluje”, dijeli se u nekoliko faza.

Prva faza reflektira se na zbirkama tako što su ove pjesme pune razmišljanja o ugroženom
pojedincu, koji je nagrižen svijetom u kojem živi.

U drugoj fazi ugroženi pojedinac otvara se k svijetu prirode i svom bližnjemu, a odmiče se od
povijesnih prilika i društva u cjelini.

Treću fazu obuhvatile su snažne političke okolnosti u kojima se našao i Mihalić, kao jedan od
tvoraca “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika” 1967. godine. Tako se našao na
listi nepoćudnih pisaca. Ovu fazu karakteriziraju pjesme prepune crnih misli, skepse i
preispitivanja režima.

Četvrta i zadnja faza Mihalićevog stvaralaštva počinje 1990-ih i traje do novog tisućljeća i
njegovog zadnjeg djela. Mihalić se okreće i ka dobrim stvarima, zanima ga i domoljubna
poezija, nastala kao odraz povijesno-političkih zbivanja, a nerijetko piše i pjesme u prozi.

Općenito govoreći, Mihalićev stil koji iščitavamo na općoj razini sastoji se od nekoliko
prepoznatljivih čimbenika. Prije svega, tu je njegov izričaj u rečenicama, koje čine tzv.
sintagmatske stihove. Ponekad je taj stih samo jedna riječ, fraza, cijela rečenica ili pak slog.
No ti izričaji su jasni i pjesnik ne upotrebljava mnogo stilističkih ukrasa, kao što je metafora.
Stihovi, kao i strofe čine se složeni alogičnim redoslijedom, no tek pročitana u cjelini, pjesma
dobiva svoj smisao, kao i svaki njen pojedini dio. Mnoge pjesme odražavaju i Mihalićevu
glazbenu potkovanost. Neke pjesme stoga nose naslove koje duguju glazbenoj terminologiji,
kao što su pjesme “Etude”, Hommage a J. S. Bach”, “Mala fuga” i razne druge.