UBISTVO DIKTATORA - SPEKTAKL ILI ZLOČIN?

Da li je brutalno ubistvo Muamera Gadafija, te izlaganje njegovog okrvavljenog tijela očima javnosti, čin
koji u svojoj strukturi posjeduje izvjesnu artificijelnost i moć spektakla?

„Dok ljudi strpljivo stoje u redu da bi u jednoj pokretnoj hladnjači, blizu Tuniske pijace u Sirtu, videli
tijela pukovnika Muamera el-Gadafija i njegovog sina i savjetnika za bezbjednost, svijet već uveliko
polemiše o tome da li je čin pogubljenja libijskog diktatora morao biti tako krvoločan“. Na jednom od
klipova dostupnih na you–tubeu mlada lijepa žena, odjevena u skadu sa Islamskim običajima, digitalnim
canonom EOS 10 D fotografiše taj strašni prizor. Kada bi napravili onaj čuveni filmski ekspereiment i
kadar mlade žene montažom stavili nasparam kadra Mikelandjelovog Davida, njena akcija ne bi se
značajno promjenila kao ni odnos prema objektu posmatranja i fotografiranja. Da li to znači da je
performans ili spektakl pogubljenja Gadafija umjetničko djelo jedanake snage kao Mikelandjelov David?
Ili je to samo zločin koji još jednom potvdjuje da humanost i humani čovjek više ne postoje.

Godina je 1504. 8 septembar, ispred Palače Vekio izlozen je Mikelandjelov mramorni kip visok više od 4
metra. Ne djeluje kao pobjednik vec kao onaj koji se zalaže za pravednu stvar. Neodoljivo podsjeća na
Pisanovog Herkula, za svog kiparskog oca on je otjelovljenje vrline sa naglašenim gradjansko patriotskim
moralom. Lik je ustreptao od prikrivene energije i suočava se sa svijetom poput Donatelovog Sv. Jurija.
On je simbol ljudske snage. Golijatova glava je izostavljena, genijalnost umjetnika se ogleda u tome što
njegov David predstavlja čin prije čina borbe, unutrašnju spremnost da se suoči sa izazovom.
Monumentalna skulpura oduzima dah prolaznicima a mlade firentinske gospodjice vlažnih usana i
porumenjelih obraza kradomice zadržavaju pogled na Davidovom spolovilu koje će biti pokriveno
smokvinim listom za vrijeme posjete kraljice Viktorije. On je za njih ono što čovjek u svojoj istoriji
nikada nije bio – on je oslododjen u vlastitoj vrlini. Paradoksalno, jer vrlina i sloboda rijetko idu zajedno.

Samo V stoljeća kasnije u Sirtu nakon 42 godine vladavine svrgnut je Muamer el - Gadafi, izvučen iz
vodovodne cijevi, mučen, silovan kolcem i pogubljen.Istina bio je radikalni diktaor staljinističkih metoda
mučenja,o kojima je demokratski morao znati ali se pravio da ne zna.Kako je moguće da se u svijetu
savremene tehnologije silovanja,pogubljenja i tlačenja tako vjesto sakriju.Kako je ubistvo Muamera el-
Gadafija postalo javni performans a njegovo tijelo izloženo za you tube publiku širom svijeta, ako je
Libija bila zemlja potpune tehnološke nepismenosti i cenzure. To okvavljeno tijelo starca koji je davno
izgubio vezu sa stvarnošću postalo je simbol slobode libijskog naroda ili možda strašno predskazanje
onoga što ih čeka u budućnosti. U uvodu ''Nadziranja i kažnjavanja'', Mišel Fuko opisuje mučenje i
egzekuciju Damiena (1715-1757), potencijalnog ubice kralja Luja XV. Grozomorne kazne koje se nanose
Demienovom tijelu nisu neopravdani činovi zvjerstva nego radije sistematsko iskazivanje kraljeve osvete
na ovom nesuđenom ubici. U ovom i mnogim drugim slučajevima, tijelo je savitljiva supstanca, stvoreno
za povinovanje specifičnim zadacima”. Tijelo mučenika je papir na kome se ispisuje zakon. Ono je tu da
opomene, da zaplaši, da educira.

Spektakl ubijanja je bio “najrasprodanija predstava sezone krvavog pozorista” nakon Francuske
revolucije. U tom do kraja iščašenom razdoblju francuske povijesti, najviše zadivljuje nesmiljena žeđ za
krvlju običnoga puka. Zapanjuje s koliko su sladostrašća Parižani uživali u obredu „crvene mise“.
Zlokobna naprava privlačila ih je više od i jednog kazališta. Zvali su je: nacionalna britva, udovica,
šutljivi mlin, sveta majka, a sam čin sječe (zbog tupa udarca) „kovanje novca na Trgu Revolucije“ ili
pribivanje pred „oltarom crvene mise“. Parižani su vremenom postajali sve veći ovisnici giljotine.
Zabilježeno je da je redoviti gost bio i jedan slijepac. Kada su ga upitali što ga toliko privlači, odgovorio
je: „Istina, ne vidim, ali čujem udarac tok, a to mi uvijek probudi radost u srcu”. U prvim redovima stajale
su tzv. pletilje (tricoteuses), pučanke kojima je bilo dopušteno da u krv žrtve namoče svoje rupčiće. To se
zvalo sudjelovanjem u crvenoj misi. Danas nemamo rupčiće ali imamo mobilne telefone sa kojima
možemo zabilježiti egzekuciju, imamo you-tube te uz jutarnju kafu možemo pogledati snimak kako se
tijela Demiana muče i komadaju.

Umjetnost je ne mnogo nakon izlaganja Mikelandjelovog Davida izbrisala granicu sa životom. Danas se
možemo zapitati gdje završava život i počinje umjetnost ili da li umjetnost podražava život ili zapravo
život podražava umjetnost? Koliko je umjetnost postala “krvoločna” sa tendencijom da bude
konzumirana? Psihoanalitični ritualni Orgijski misterijski teatar Hermanan Nitca, istaknutog beckog
umjetnika, ranjavanje vlastitog tijela Gintera Brusa, autodestrukcija Rudolf Schwarzkoglera ali i mnoge
druge slicne umjetničke akcije su od šezdesetih godina imale za cilj “preusmjeravanje od
ekspresionističkog i nadrealističkog slikarstva ka tjelesnoj gesti, realnosti činjenica, uporabi
neumjetničkih materijala, te ispitivanje tjelesnih mogućnosti i granica boli. Izgleda, po svemu sudeći, da
su nabrojeni umjetnici bili itekako nezadovoljni sekundarnom prirodom likovnosti, otisnuvši se upravo
zbog toga u potragu za izravnijim, trenutnijim i neposrednijim izrazom. (Bol koju umjetnik izaziva realna
je bol. Krv koja u akciji prekriva naga tijela sudionika životinjska je krv. Vrijeme trajanja akcije realno je
vrijeme, a nikako ono sažeto filmske naracije.) Šta ako danas pola vijeka kasnije umjetnost traži i realnu
akciju i voajersko sudjelovanje u crvenoj misi.
Istina, slične primjere spektakularnih javnih pogubljena možemo naći gotovo u svim tradicijama i
kulturama gdje mrtvo iskasapljeno tijelo počinje da, poput umjetničkog djela živi neku drugu stvarnost.
Istorijske činjenice koje govore o ljudskoj surovosti koja se potvrdjuje kroz spektakl brojne su i s tim u
vezi dokumentovano ubistvo i izlaganje tijela Muamera el Gadafija su potpuna klasika.Ono što izaziva
šok je to što se taj čin dogadja u vremenu koje se davno obračunalo sa javnim egzekucijama i zamjenilo
ih sistemom zakona i neupitnog prava na sudjenje. Postavlja se pitanje da li će kroz nekoliko stotina
godina Mikelandjelov David uopšte plijeniti pažnju savremenog čovjeka ukoliko mu se ne doda neka
raspadnuta glava Golijata.

Vanredni student: Arma Tanović Branković

Odsjek: Komparativna književnost i Historija umjetnosti (moderna) II ciklus, I godina

Izvori:

Ruhberg. Schneckeburger. Fricke.Honnef :Umjetnost 20 stoljeca,Keln,2005

” M.Fuko :Nadzirati i kažnjavati,Sremski Karlovci-Novi Sad,1997

Esej: “Ritualna umjetnost Hermanna Nitscha” Igor Gržetić,Rijeka