Autizam i djelo Brune Bettelheima

Dobar dan i dobro došli na trideset i drugu tribinu Udruge za self psihologiju i intersubjektivnost "Heinz Kohut" iz Zagreba!

Do sada smo na našim tribinama pokušali objasniti pojam selfa kroz različite razine organizacije iskustava. Rekli smo da se
iskustva organiziraju u cjelinu jedino kroz odnos sa svijetom, a taj odnos može biti autentičan ili lažni.

S time u vezi, spomenuli smo dvije razine organizacije, pravi self, ili Heideggerov Dasein, kojeg obično nazivaju još i
implicitnom, prereflektivnom, imanentnom ili proceduralnom razinom. Spomenuli smo i onu drugu razinu organizacije koju
nazivaju eksplicitnom, reflektivnom, transcendentnom ili simboličkom razinom, da spomenem neke od često korištenih
naziva.

Danas tumačimo i treći način organizacije iskustava, kojeg rjeđe spominjemo na našim tribinama.

Vjerojatno zato jer se ovdje radi o stanju u kojoj iskustva nisu organizirana u jednu cjelinu, tako da ne možemo govoriti o
selfu, niti onom pravom, autentičnom, niti onom lažnom, simboličkom.

Ovo stanje neorganiziranosti obično nazivamo autizmom.

Thomas Ogden, poznati psihoanalitičar, relacionist, (što znači da stavlja odnos u prvi plan, iako relacionizam ne treba
miješati s intersubjektivnošću, relacionizam je ipak kartezijanski dualizam) , također opisuje ove tri razvojne faze u stvaranju
selfa. Prva je, po njemu, autistično-granična faza, u kojoj su iskustva i doživljaji odvojeni jedni od dugih, nema povezanosti.
Druga i treća faza, ili razine organizacije, su paranoidno-shizoidna i depresivna faza, a koncept je preuzeo od Melanie Klein.
Za one koje zanima, paranoidno-shizoidna i depresivna faza odgovaraju explicitno/simboličkoj i implicitno/ proceduralnoj
fazi u diskursu intersubjektivne škole.

Uglavnom, ako je za pounutrenje potrebna dekonstrukcija simbola moći, možemo reći da je u slučaju autizma situacija
suprotna, ovdje djetetu moramo pomoći da konstruira simbol moći.

I za konstrukciju i za dekonstrukciju potreban nam je humani kontekst.

Evo što Heinz Kohut kaže: You need other people in order to become yourself ... you cannot create the self ... it comes into
being long before it is strengthened. In the process of psychoanalytic cure, we are always dealing, not with the creation of a
self, but putting it in harmony, recreating its vitality, firming it...

Dvije teorije autizma

Danas, u literaturi i medijima možemo naći dvije prevladavajuće teorije autizma.

Prva se temelji na teoriji kako je naš um, psiha, ili duša, u stvari naš mozak. Po tome, svi duševni problemi su samo
disfunkcija mozga.

Liječenjem mozga, po toj teoriji, mi liječimo i naš duševni život.

S razlogom se dvadeseto stoljeće naziva još i stoljećem mozga. Mozak se uzima kao središte i kao izvor duševnog života.
Uzalud se neke grane filozofije, fenomenologija, egzistencijalizam, hermeneutika, odnosno kontinentalna filozofija, trude
pokazati suprotno. Ljudska potreba da se čovjek drži za nešto konkretno i stabilno, za neki predmet, objekt, uvijek prevlada.
Iako se ljudska psiha nikako ne može reducirati, racionalizirati ili reificirati, drugim riječima - materijalizirati, zapadna
znanost radi upravo to, reificira ljudsku dušu na objekt, predmet, mozak.

To je znanstvena paradigma autizma.

Druga teorija govori da je naš um, psiha ili duša, zapravo odnos kojeg imamo sa svijetom.Mozak nije središte ili izvor
duševnog života, već samo jedan od fragmenata naše duše, i to jedino u trenutku kad je ona podložna fragmentaciji. Ovo je
filozofska, umjetnička ili duhovna paradigma psihičkog života.

Filozofija, posebno kontinentalna filozofija, umjetnost i duhovnost, još uvijek nisu podlegli sveopćoj materijalističkoj struji u
znanosti, iako materijalizam kao paradigma pruža čvrst oslonac i podršku. Iako samo prividno i veoma kratkotrajno.

Nadam se da ćemo, još za našeg života, svjedočiti kraju materijalističke i znanstvene paradigme koja nema razumijevanja za
ljudsku dušu i pokušava je svesti na objekt i stvar. To je svakako jedan od motiva za održavanje ovih tribina i naše Udruge.

Teorija o genetskim uzrocima veoma je popularna danas, a razloge zašto je tome tako spomenut ću kasnije.

Međutim, može li se ona dokazati ili je baš suprotno?

U posljednjih četvrt stoljeća došlo je do statistički značajnog porasta broja djece s dijagnosticiranim poremećajem u sferi
autizma. Kako nije došlo do promjene u genetskoj strukturi, naime, ovaj period od četvrt stoljeća prekratak je za genetske
mutacije, uzroke autizma moramo tražiti negdje drugdje.

Radi li se možda o biološkom poremećaju koji dovodi do mutacija za vrijeme trudnoće?

Istraživanja su pokazala da kod majki koje imaju predispozicije za genetske mutacije, bilo zbog nekih poremećaja u
produkciji gena, bilo zbog izloženosti faktorima koje pospješuju mutacije, poput alkoholizma i drugih kemijskih utjecaja na
stanice, mi nećemo uočiti statistički značajnu promjenu u broju poremećaja iz sfere autizma.

Jednako tako, kod jednojajčanih blizanaca, jedan od njih može imati autizam, dok ga drugi nema.

Dakle, što se to promijenilo u posljednjih četvrt stoljeća u našoj okolini, da se broj djece s autizmom statistički značajno
povećao?

Promijenio se kulturni, socijalni i društveni kontekst u kojem djeca dolaze na svijet i u kojem se ona odgajaju.

Promijenilo se "Lice drugoga" kako je to zvao filozof Emmanuel Levinas.

Argument za ovu tvrdnju ogroman je broj djece s autizmom koja su bila odgajana u Rumunjskim sirotištima za vrijeme
vladavine Nicolaea Ceausescua. Ta su djeca odgajana tako nehumano i bez i najmanjeg tračka empatije, što je dovelo do
značajnog porasta neizlječivog autizma.

Osim toga, djeca koja imaju problema s vidom, slijepa ili slabovidna djeca, također imaju više mogućnosti da razviju
autizam. To samo potkrepljuje našu tvrdnju da dijete živi kroz iskru u majčinom oku, i obratno.

Srećom, ako se majka slijepog djeteta dodatno potrudi, ona može pokrenuti empatijsku rezonanciju između nje i djeteta
putem dodira, glasa ili pokreta.

Ipak, da ponovim, postoji statistički značajna razlika u broju slijepe autistične djece, i autistične djece s prosječnim vidom.

Iako smo upravo pokazali da genetski i biološki faktori ne igraju nikakvu ulogu u razvoju autizma, ovi se dokazi redovito
zanemaruju u medijima.
Isto pravilo vrijedi, kao što već znamo, i za sve druge psihičke probleme, poput shizofrenije, ADHD, depresije, anksioznosti i
ostale.

Definicija autizma

Autizam se, u literaturi, obično definira kao jedan opći razvojni poremećaj koji vodi prema kvalitativnim nedostacima u
području socijalnih interakcija, području mašte i fantazija, te nedostacima u području verbalnih i neverbalnih vještina
komunikacije.

Djeca s autizmom imaju smanjene interese i aktivnosti, koji su obično ritualizirani i stereotipni. Ona imaju tendenciju da
izbjegavaju bilo kakvu promjenu u svojoj dnevnoj rutini i svom okruženju. Simptomi autizma obično se pojavljuju unutar
prve tri godine života.

Za mene, autizam je nedostatak u organizaciji selfa na simboličkoj razini. Slično kao što je narcizam nedostatak organizacije
ličnosti na proceduralnoj razini.

Kada nema tijela, da se u njemu živi, ostaju nam simboli da se prisjećamo života, kada nema simbola, ostaje autizam.

Prvi istraživač autizma bio je dječji psihijatar, Leo Kanner, koji je ovoj bolesti i dao ime. U početku je vjerovao da je autizam
biološki poremećaj, ali je kasnije, pod utjecajem Brune Bettelheima promijenio svoju teoriju, problem je postavio u odnos
majka-dijete.

Drugi poznati autor iz tog područja bio je i psiholog Hans Asperger. I Kanner i Asperger školovani su u Beču, Kanner je
poslije otišao u Ameriku. Definicije autizma po Kanneru i Aspergeru veoma su slične, osim što Asperger nije registrirao
probleme u kognitivnoj ili lingvističkoj sferi ličnosti.

Francis Tustin, psihoterapeut, poznata autorica sa područja autizma, autizam vidi kao arhaični obrambeni mehanizam koji
nastaje uslijed traumatične i neprihvatljive tjelesne odvojenosti između majke i djeteta. Ona je zamijetila kako takva djeca
nemaju kapacitet za simboličko mišljenje i ne mogu izgraditi vlastiti svijet fantazija i mašte. Ona tvrdi kako ova djeca nisu
dezintegrirana, već da su neintegrirana.

Melanie Klein i Margaret Mahler dijele slično mišljenje da potreba za majkom, kao katalizatorom homeostaze, ostaje
potpuno nezadovoljena, što vodi do dječje psihoze.

Nama je ovdje zanimljivo što Klein tvrdi kako autistična djeca nemaju kapacitet za simbolizaciju. Svijet simbola im je
nedostupan, a Klein to tumači nedostatkom objektnih odnosa. Kao stara psihoanalitička škola, ona vidi nastanak tog
problema u neprihvatljivoj silini destruktivnih fantazija koje dijete gradi u odnosu na majčino tijelo.

Margaret Mahler je bliža self psihologiji tome što gleda na majku kao na neku vrstu svjetionika ili orijentira u svijetu
senzacija i podražaja. Bez majke, senzacije i podražaji nemaju nikakvog značenja za dijete. Lice majke, njen pogled ili njen
osmjeh, ostavljaju takvo dijete ravnodušnim.

Nama je svakako veoma interesantno istraživanje dječjeg psihologa i intersubjektivista Colwyna Trevarthena. On kaže da se
svako dijete rađa s kapacitetom za "inherentnu intersubjektivnost". Njegova teorija autizma temelji se na deficitu
intersubjektivnog polja između majke i djeteta. Ovo polje stvara se odmah po rođenju, a može se primjetiti već u četrdeset i
drugoj minuti života. Ono nastaje uzajamnom izmjenom reakcija djeteta na majku i obratno. Ako izostanu reakcije, bilo s
majčine ili s djetetove strane, intersubjektivno polje ne može zaživjeti.

Autizam kao treće stabilno stanje

Autizam je, poput autentičnog selfa ili lažnog selfa, također jedno apsolutno stabilno stanje.

To znači da osobe kojima je self potpuno fragmentiran neće moći pokrenuti proces organiziranja fragmenata u cjelinu.
Dugim riječima, terapija potpunog autizma, jednako kao i terapija apsolutno lažnog selfa nisu moguće.

Možemo se zapitati, po čemu je organizacija autentičnog selfa "bolja" od lažnog selfa ili autizma i treba li uopće pokrenuti
terapiju, ako je stanje stabilno. To su opet nova filozofska pitanja, za koja ne vjerujem da postoji točni ili objektivni odgovor.
Duševno zdravlje je u očima promatrača.

Dakle, u slučaju pravog ili lažnog selfa, možemo reći da je za njihovu organizaciju potrebna jezgra oko koje će se iskustva
urediti.

Ako koristimo termine nelinearnih dinamičkih sustava, ovu jezgru kristalizacije obično zovemo - atraktorom.

Za pravi, autentični self, taj atraktor je živo tijelo, odnosno, sve ono što jedno živo tijelo doživljava.

Za lažni self, atraktor je riječ ili slika, dakle, sjećanje na tijelo dok je bilo živo, a sada je umjesto njega živ jedino njegov
simbol. Kod autizma, atraktora nema.Ne mogu ovdje ne spomenuti Stari zavjet koji počinje ovako - U početku bijaše riječ, a
riječ tijelom postade...Mislim da je ovdje lijepo opisan proces utjelovljivanja, inkarnacije, kojeg Heinz Kohut zove -
transmutirajuća internalizacija.

Ako se sjećamo, sa prošlih tribina, po Kohutu, u početku postoje arhajski simboli moći, ambicije i ideali, koji se postepeno
dekonstruiraju i pounutruju. Pounutruju se "unutra", u naše tijelo.

Tako se putem transmutirajuće internalizacije, odnosno, preobražujućeg pounutrenja, jedan stabilan svijet, svemir, postepeno
preobražava, transmutira, u drugi stabilan, tijelo.

Međutim, što ako, već na početku svog puta, čovjek nema baš nikakav atraktor, niti tijelo, niti simbol koji bi ga držao na
okupu?

Dijete, odmah po rođenju, "na okupu" održava ritam razmjene doživljaja i iskustava između djeteta i majke. Ova igra, kad
kažem igra, mislim na igru iz perspektive odraslog, za dijete je to najvažnija aktivnost koja uopće može postojati, daje djetetu
kontinuitet u vremenu i prostoru.

Bez igre, dijete ne bi moglo postojati kao središte inicijative i centar impresija.

Putem igre, majka postaje atraktorom za doživljaje svog djeteta. Kroz igru ona povezuje djetetove doživljaje u jednu
smislenu cjelinu, tako da dijete može osjetiti svoj Ja ili svoj self.

S druge strane, dijete je istovremeno atraktor za iskustva svoje majke, bez djeteta, majka ne može biti majkom.

Kao što znamo, ovu uzajamnu potrebu za jednim recipročnim definiranjem identiteta, zovemo intersubjektivno polje, ili
hermeneutički krug.

Ako ovom polju oduzmemo jedan atraktor, kojeg još možemo zvati i self-objekt, dakle objekt koji drži na okupu moj self,
doći će do fragmentacije i gubitka cjeline.

To je autizam.

Evo nekih podataka o zastupljenosti autizma u odnosu prema spolu i interesima: žene 15.4; muškarci 17.8; studenti
društvenih znanosti 16.7; studenti prirodnih znanosti 18.5; nadareni studenti matematike i fizike 24.5.

(prema istraživanju Baron-Cohen, 1999 godine)

Bruno Bettelheim i Heinz Kohut

Bruno Bettelheim je bio pobornik druge struje u modernoj psihologiji, one struje koja tvrdi kako autizam nastaje kada majka,
bilo svjesno, ili što je češće, nesvjesno, ne želi da njeno dijete postoji.

Po njemu, self se organizira kao cjelina, jedino u momentima akcije, kad se svijetu pokazuje inicijativa i kad ona bude
prepoznata. Ako se inicijativa ne prepozna, putem roditeljske empatije, self se neće organizirati kao cjelina. Ovdje govorim o
Kohutovim ambicijama, odnosno, onom polu selfa koji je definiran stavom - ja sam savršen, a ti si dio mene.

Proces odražavanja djetetovih ambicija u oku majke Kohut je nazvao zrcaljenje - mirroring. Po Kohutu, zrcaljenje je
potrebno za organizaciju strukture koju on zove "zdravi narcizam", odnosno sposobnost da se uživa u vlastitim ambicijama,
inicijativi i uspjehu.

Tako se "dijete kupa u majčinom pogledu", da upotrijebim ovaj izraz.

Možda je to prava simbolika vode koja se obično tumači kao lik majke u nekim školama klasične psihoanalize. I Narcis je, u
grčkoj mitologiji, vidio sebe odraženog u ogledalu vode.

Bettelheim, Kohut i Stolorow dijele isti stav kako je za organizaciju bilo kakvog s sustava potreban kontekst. Bez konteksta,
svaki sustav se urušava i fragmentira.

Za dijete, koje je na početku svog životnog puta, jedini takav kontekst je roditelj. Unutar jednog takvog intersubjektivnog
polja moguća je uzajamna igra, jedan ples, odnosno razmjena uzajamnog utjecaja.

Autistično dijete ne pleše.

Jessica Benjamin govori o najvećem mogućem užitku kojeg osjećamo kad smo prepoznati od druge osobe. Kao znak
zahvalnosti, mi prepoznajemo drugu osobu, kako bi se odužili. Tako se razvija to što ona zove - kapacitetom za zajedničko
prepoznavanje.

Kao što kaže Robert Stolorow - Putanja self organizacije u svakoj svojoj točci oblikovana je intersubjektivnom matricom u
kojoj se kristalizira. Ovo se može odnositi na kontinuitet u prostoru.

Evo što kaže Stolorow o vremenskom kontinuitetu:

I prošlost i budućnost neminovno su prisutni u svim sadašnjim trenutcima. Zato je nemoguće poznavati izolirani trenutak.

Kontinuitet u vremenu znači integriranost svih trenutaka u jednu cjelinu.

Svega je toga jedno autistično dijete lišeno. Ono nema jedan takav " zajednički prostor" "dijeljenog iskustva".

Ne može koristiti majku kao ljepilo za svoje prostorne i vremenske fragmente. Ovdje se dobro uklapa izjava Donalda
Winnicotta da "nema takve stvari kao što je dijete". Dijete čini odnos s majkom, bez majke nema ni djeteta. Depresivna
majka možda i nije majka, a dijete takve majke možda i ne postoji.

Kakvo je to ljepilo kojim se fragmenti iskustava i doživljaja organiziraju u cjelinu?

To je majčino oko, odnosno, iskra u majčinom oku koja može značiti razliku između života i smrti. Nedostatak iskre u
majčinom oku može voditi u dva različita smjera, prema grandioznim fantazijama, odnosno simbolima moći i narcizmu, i
prema nedostatku bilo kakvih fantazija i simbola, odnosno, autizmu.

Kako dijete zna da treba i mora tražiti majčine oči?

Dokazano je da se slika očiju ne može prenositi genetski, zbog premale količine informacija koje geni mogu sadržavati.
Dakle, djetetu je oko zanimljivo samo po sebi, zbog igre svjetla i sjene, i zbog interesantne krivulje koje oko stvara.
Autistično dijete ne pridaje dovoljan značaj majčinom oku, za njega je to simbol kao i svaki drugi.
Za nas ostale, oko je tisućama godina jedan od najvažnijih simbola uopće. Od egipatskog oka boga Raa ili Horusa, i trećeg
oka u hinduizmu, pa do kršćanskog "oka u trokutu" koje simbolizira sina, oca i svetog duha, a možemo ga naći na ulazu u
većinu crkava.

Inače, pokazalo se da autistična osoba na licu druge osobe pogledom traži usta, a ne oči, koje su u drugom planu. Od
roditelja, dovoljno dobrog roditelja, traži se jedna rudimentarna razina prepoznavanja djetetovih ambicija i inicijative.

Majka mora barem jednom dnevno spomenuti ime djeteta, i reći, ti to želiš, i ti si to učinila. Dijete bi trebalo biti jedan
"simbol moći" za majku. Kasnije, simbol bi se trebao transformirati u subjekt, u živo tijelo.

Što ako majka svjesno ili nesvjesno negira postojanje djeteta iz različitih razloga, a takvih razloga, na žalost, ima i previše?

Dijete ne može doživjeti sebe odvojenim od okoline, ne može sebe razlikovati od ne-sebe, odnosno ne može stvoriti sliku
sebe kao simbola koji se razlikuje od drugih simbola u svijetu.

Dijete koje stvori simboličku sliku sebe još nije na kraju svog puta prema autentičnosti, jer slika ipak nije pravi self.
Međutim, u toj ranoj razvojnoj fazi, dijete mora biti simbolom za sebe i druge, i tek postepeno odustajati od te uloge kroz
slijedećih dvadesetak - tridesetak godina.

Majke koje nemaju sposobnost prepoznavanja tog jednog neovisnog centra inicijative u svojoj djeci, Bettelheim je nazvao -
refrigerator mothers, odnosno - majka hladnjak.

Bettelheim nije bio prvi, ovdje bih spomenuo i grčki mit o Meduzi koji je neka vrsta preteče teorije o hladnjak-majci.

Meduza je posve neempatičnog izgleda: iscereno lice, prignječeni nos, nakazni životinjski zubi, metalna krila i zmije umjesto
kose. Ugledavši je, čovjek bi se od grozote jednostavno skamenio, pretvorio u stijenu. Takvu snagu može imati gubitak
konteksta, manjak empatije.

Svatko od nas, ne samo djeca, kroz čitav život traži i treba potvrdu svog postojanja koju može dobiti jedino kroz emotivnu
reakciju drugog čovjeka. Ako ta reakcija izostane, čovjek se istog trenutka "ledi" ili pretvara u stijenu. Od ovog pravila nema
iznimke.

Moja prijateljica Davorka, koja radi s autističnom djecom spomenula mi je crteže autistične djece. Od lica se mogu vidjeti
samo konture, a na mjestu očiju nalaze se crne rupe. ..

Međutim, iako je ova teorija o nedostatku empatije, jednostavna i očigledna, Bettelheim je bio proganjan i optužen da je
varalica, šarlatan. Sve Udruge roditelja i odgajatelja u Americi, ustale su protiv Brune i pokušavale dokazati kako do autizma
dolazi zbog greške u kromosomu, a nikako zbog nedostatka ljubavi.

I danas, ako u Youtube upišemo ime Bruno Bettelheim, od deset filmova o njemu, devet je protiv njega.

Stvarno, tko bi se mogao suočiti sa ogromnim osjećajem krivnje i srama da smo napravili takvu grešku koja se više ne može
ispraviti?

Terapija autizma

Kad govorimo o terapiji autizma mi vjerujemo, i nadamo se, da je u osobi ostala jedna rudimentarna jezgra za organizaciju
ličnosti na simboličkoj razini.

Kao što sam već rekao, ako je ličnost posve neintegrirana, samo fragmenti, bez jezgre, takvo je njeno stanje posve stabilno i
ne možemo očekivati promjenu. Točnije rečeno, mi očekujemo da u takvoj osobi netko, makar jedan čovjek, vidi potencijal
za inicijativu.
Drugim riječima, očekujemo da je autistična osoba "netko", ili makar "nešto", barem jednom čovjeku. Iz onoga "nešto"
uvijek se može pojaviti i onaj "netko".

Ali ako je ona baš za svakoga "nitko" i "ništa" promjena se neće desiti.

Kako ja vidim terapiju autizma?

U jedno sam ovdje siguran - treba odustati od svakog pokušaja ispravljanja, edukacije, korekcije ili pokušaja bilo kakvog
moraliziranja, čemu je svaki roditelj sklon. Dakle, terapija se, po meni barem, sastoji od edukacije roditelja - kako odustati od
nametanja svoje volje!

Kako se prisiliti, uprkos ogromnim otporima, prepoznati volju djeteta, ma koliko god ona rudimentarno, infinitezimalno,
mala bila.

Psihijatri - Kohut, Stolorow, Stern, Trevarthen, jednako kao i filozofi - Husserl, Heidegger, Gadamer, Merleau-Ponty, ovdje
bi imali što za reći. Dakle, self psihologija, teorija intersubjektivnosti, jednako kao i fenomenološko-egzistencijalistička
psihoterapija ili Dasein analiza, kako se meni čini, mogu stvoriti promjenu, i to uglavnom zato jer stavljaju razumijevanje i
slušanje u prvi plan, a ne savjetovanje i edukaciju.

Kad slušamo i dajemo empatiju mi puštamo drugoj osobi da se širi i da pokazuje svoju volju i inicijativu. Drugog puta nema.

Gledanje i slušanje s pažnjom, i to emotivno gledanje i slušanje, odnosno sudjelovanje, kao da se radi o nama, ono je što je
potrebno.

Zašto je potrebno govoriti o važnosti empatije?

Nama je važno i veoma neugodno pitanje - tko je zapravo odgovoran za autizam?

Ako prihvatimo teoriju o hladnoj, neempatičnoj majci, što smo time dobili? Majka optužena za nedostatak empatije i ljubavi
neće zbog toga postati ni malo empatičnija. Baš suprotno, zbog osjećaja krivnje i srama, nestat će i ono malo empatije koju
ima.

Ipak, vjerujem da je potrebno u javnosti i medijima afirmirati i promicati ovu teoriju o nedostatku empatije, kao uzroku
većine psihičkih problema.

Postoji više razloga za to:

Kao prvo, empirijski dokazi. Osobno, baš i ne držim previše do kvantitativne metode istraživanja, ja više vjerujem u onu
kvalitativnu, fenomenološku metodu. Kohut je zove "experience near" method, što se odnosi na doživljaje koji su bliski
našim iskustvima.

Svejedno, rezultati istraživanja pokazuju da je genetski faktor zanemariv u odnosu na nedostatak empatije, u nastanku
autizma.

Drugo, kad bi se ogromna financijska sredstva, koja se trenutno ulažu u istraživanje gena i u istraživanje mozga - takozvana
neuroznanost, a ovdje se radi o milijardama dolara, preusmjerila za pomoć nezaposlenim majkama i roditeljima kojima treba
financijska pomoć, postotak autizma odjednom bi se smanjio.

Treće, pokušaj liječenja autizma lijekovima nije donio nikakve rezultate. Jedino što je zaista dokazano jest smanjenje
životnog vijeka za oko dvadesetak godina u slučaju čestog korištenja psihofarmaka.

Farmaceutska industrija pokušava strpati psihu i dušu u mozak, a što im i polazi za rukom, na žalost.
Četvrto, istraživanja na području filozofije, posebno fenomenologije, egzistencijalizma i hermeneutike - takozvana
"kontinentalna filozofija", u potpunosti potvrđuju nastanak psihičkih problema, među kojima i autizma, zbog nedostatka u
sferi empatije, razumijevanja i uživljavanja u drugu osobu.

I peto, etički razlog, meni najvažniji, koji nam govori da moramo staviti empatiju u prvi plan ako želimo preživjeti kao
ljudski rod na planeti Zemlji. Ako zaboravimo na važnost empatije, ako pomislimo da se može živjeti i bez ljubavi, mi
riskiramo transformaciju cijelog ljudskog roda u robote i kiborge.

Naglasak na znanstvenoj paradigmi, a posebno na neuroznanostima, reducira ljudsku dušu na mozak, kemijske spojeve,
neurone i atome.

U takvom bezdušnom svijetu svi postajemo autisti... (Vladimir Nemet)

Bruno Bettelheim, „Empty fortress“

Kristina Mlinarić

Bruno Bettelheim (1903 -1990) je austrijsko/američki dječji psiholog i pisac. Međunarodni

ugled stekao je zahvaljujući svojim radovima o Freudu, psihoanalizi i djeci s emocionalnim
poteškoćama/poremećajima.

Glavna značajka njegova rada je primjena psihoanalitičkih načela na probleme u

obrazovanju, društvu i obitelji. Bio je priznat kao stručnjak za odgoj djece u izraelskim
kibucima, kao preživjeli u koncentracionim logorima te kao stručnjak u liječenju autistične
djece. Bio je ravnatelj i upravitelj škole za djecu s emocionalnim poteškoćama/poremećajima
(Orthogenic School at the University of Chicago) te stekao ugled mudrog i humanog dječjeg
psihijatra koji je stotinama djece s ozbiljnim poteškoćama vratio normalan život.

Velik utjecaj na njega imao je filozof John Dewey te je kombinirajući njegov rad sa
psihoanalitičkim stvorio vlastitu teoriju. No, August Aichhorn je vjerojatno bio njegovo
najveće nadahnuće u stvaranju programa škole. Aichhorn je 1965. napisao da se problemi
„antisocijalnih“ mladih mogu ukloniti samo ako ih se makne iz njihovog svakodnevnog
okruženja (obitelji) koje je izazvalo antisocijalno ponašanje i uključi u edukativne
programe/škole. Te škole moraju funkcionirati na načelima psihoanalize.

Iako je Bettelheim smatrao da se psihoanaliza ne može primijeniti u svakom trenutku,

detaljno je opisao pravilnu institucionalnu strukturu koja je uključivala promatrački pristup i
psihoanalitičku interpretaciju.

Prije svega, Bettelheim-ova ideja je bila da je djetetu u školi potreban „značajan drugi“,
budući da je pretrpjelo tjeskobu u svojoj nemogućnosti da se održi unutar obitelji.
Ti „značajni drugi“ su osobe koje su trebale njegovati, promatrati i interpretirati „srce
djetetovog postojanja“.

Njegova knjiga „Prazna tvrđava“ (1967., The Empty fortress) imala je velik utjecaj na razvoj
institucionalnih stavova o autizmu i stekla međunarodni ugled.

Bettelheim je bio jedan od autora koji je slijedio pretpostavku o psihogenetskim uzrocima

autizma i čitav njegov rad bio je baziran na toj interpretaciji. Govorio je da poremećaji djeteta
oboljelog od autizma nisu organske prirode, već imaju temelje u ranom odnosu dijete/roditelj.
Po njemu su nastali kao reakcija na pomanjkanje ljubavi i pažnje od strane roditelja. Zbog
toga su se ta djeca povlačila u jedan oblik izolacije koja ih je branila od vanjskih utjecaja.
Bettelheim je snažno utjecao na širenje ove teorije i uveo termin „majke frižideri“ kako bi
opisao hladnoću i distanciranost koju su pokazivale majke u neposrednoj brizi i njezi svoje
autistične djece. Po njemu, ključni pokretač autizma kod dojenčadi/djece je jaka roditeljska
želja da njegovo dijete ne postoji, da ga nema.

To je bilo u potpunoj suprotnosti sa stavovima i teorijama tadašnjih biheviorističkih dječjih

psihologa i psihijatara. Dr. Lav Kanner (1940) je govorio da autistična djeca dolaze na svijet s
urođenim nesposobnostima da ostvare dublji kontakt s ljudima.

Glavne karakteristike autistične djece su oslabljene socijalne vještine praćene s povučenosti,

nemogućnost uspostavljanja kontakta očima, neprikladno ponavljanje besmislenih riječi,
stereotipno ponašanje kao što je ljuljanje, pljeskanje rukama, preokupacija s voznim redom
vlakova, inzistiranje na rutini sa snažnim otporom na promjene u okolini i sl.

Autistično dijete se igra gledajući vlastite ruke, okreće ih, približava i udaljava od lica. Igra se
predmetima i dijelovima predmeta koji nisu za igru. Poskakuje, plješće rukama. Društvene
igre ga ne zanimaju, nema maštovite, složene i smislene igre (Nikolić i sur., 2000).

Roditelji autistične djece pričaju o njima kao o samima sebi dovoljnima, kao u školjci
zatvorenima, najsretnijima kada su sami i pušteni na miru, koji reagiraju kao da ostali ne
postoje i daju nam utisak tihih mudraca (Kanner, 1943).

Dr. Bernard Rimland govorio je da se ne slaže s Bettelheimom da su uzrok autizma

roditeljske vještine i odnos prema djetetu te je ozbiljno kritizirao sindrom „majki frižidera“.
Tvrdio je da je autizam neurološki poremećaj, da su mu temelji biološki i da roditeljski stil
nema nikakve veze sa uzrokom autizma. Inzistira: "Autizam je biološki poremećaj, a ne
emocionalna bolest“. Odbacite psihoterapiju, psihoanalizu i intenzivno savjetovanje jer su ovi
pristupi beskorisni "(Health Magazine savjetnik, Vol. 3 No 6;. Lipanj / srpanj 1994.)

Saga o „Praznoj tvrđavi“ započela je 1952. godine. Prvih stotinu stranice knjige protkane su
pojmovima iz "self psihologije", govore o Heinz Kohutu te predstavljaju najjače ostvarenje
koje je Bettelheim napisao o duševnim bolestima. Ovom knjigom proslavio se u svijetu te
usko definirao kao stručnjak za autizam. Djelomično je sam odgovoran za to, jer je napuhao
svoj uspjeh kako bi smirio svoje biheviorističke protivnike. Njegov najvažniji prioritet bio je
dati glas za duševne patnje svojih pacijenata i liječnike podsjetiti na poštovanje koje
duguju prema ovakvoj patnji.

U to vrijeme bilo je sasvim prirodno i normalno da su se autistična djeca slala u njegovu

školu, koja je bila poput obiteljske kuće i gdje su dijagnostičke naljepnice i psihijatrijski
lijekovi bili zabranjeni. Škola je bila ugodna, ispunjena različitim bojama, sa dizajnerskim
namještajem i porculanom za djecu. Bettelheim je govorio roditeljima: „Ako svojoj djeci
želite dati lijekove, kako da vjeruju da zaista želite da budu onakva kava bi sama željela biti?
Ako želite manipulirati s njihovim tijelima, kako da ne misle da želite manipulirati i s
njihovim mislima?“

Postoje 3 slučaja koje detaljno opisuje u knjizi : slučajevi Laurie, Marcia i Joey ("dječak-
stroj" kojeg nisu mogli premjestiti ili čak ni pozdraviti, bez prethodnog "samo uključivanja" s
imaginarnog kabela na jednako imaginaran zid- utičnicu) koji su napravili takav snažan dojam
na čitatelje da su oni često zaboravili prvi dio knjige, "Svijet susreta", u kojoj Bettelheim
govoru o rođenju i gubljenju samoga sebe.

Također u detalje opisuje slučaj male Anne; djevojčice/vučice i povezuje paralelu vlastitog
iskustva u koncentracijskim logorima sa njegovim terapijskim radom.

Anna je rođena u Poljskoj za vrijeme Drugog svjetskog rata u židovskoj obitelji. Roditelji koji
se nisu slagali, ali su morali živjeti zajedno, skrivajući se u podrumu i biti potpuno tihi kako bi
ostali živi. U dobi od deset godina djevojčica, sada nijemi, gotovo je ubila svojeg mlađeg
brata nekoliko puta. Nije postojala ustanova koja ju je htjela zadržati duže od nekoliko sati, a
čak se i psihijatrijska bolnica nije bila u stanju nositi s njom više od mjesec dana. U njezinim
očima Bettelheim je prepoznao teror kojeg on sam nije mogao zaboraviti; strah od nekoga u
okruženju što ga traži i teži da uništi, bez njegova znanja zašto ili da li će ikad pobjeći. Po prvi
put definira ovo kao situaciju "kada mi sami odgovaramo na vanjsku opasnost (stvarnu ili
izmišljenu) s unutarnjim djelovanjem koje nas zapravo dodatno oslabljuje" . Kasnije je dodao
da osoba kod suočavanja s ekstremnim situacijama, odbacuje svoju normalnu osobnost, jer joj
uobičajene reakcije stavljaju život u opasnost. Bio je uvjeren da, kako god su se postupci male
Ane činili besmislenima, zapravo imaju smisla. Bettelheim je proučavao njezine simptome
dovoljno duboko da bi sa sigurnošću mogao reći da opisuje autizam kao da ga opisuje sama
osoba koju je proučavao. Tradicionalno, autistična djeca su okarakterizirana s obzirom na
njihove nedostatke. U „Praznoj tvrđavi“, s druge strane, djeca su živa i djelatna, a svaka od
njihovih gesta shvaćena je s razumijevanjem i kao pokušaj da smanje svoju patnju.

Nažalost, nekoliko tjedana prije njegove smrti, ugled mu je bio u opasnosti.

Bivši učenici pismeno su ga optužili da je stvorio atmosferu straha u poznatoj školi, da ih je

terorizirao te da je bio psihički i fizički nasilan. Znanstvenici su ga optuživali za plagijate, za
priče o krivotvorenim diplomama, dokumentima i lažnim istraživanjima. Optužbe su dolazile
iz nekoliko izvora. Uspon i pad njegovog iznimnog ugleda je sada predmet dviju velikih
studija.

Richard Pollak u knjizi Dr.B. opisuje Bettelheima kao šarlatana, govori da se njegov život
temelji na laži i self-uveličavanju..„Prazna tvrđava“ se djelomično temelji na izvješćima za
Ford Foundation koja je godinama financirala njegova istraživanja. Pollak je analizirao
dokumentaciju i tvrdio da ne postoji podloga za Bettelheim-ovu teoriju i praksu.
Pollakov brat Stephen bio je učenik u Bettelheimovj školi, te ga je optuživao za smrt vlastitog
brata, a poricao da je počinio samoubojstvo kako je to Bettelheim rekao. Ubrzo nakon ovih
optužbi i napada sa svih strana Bettelheim je 1990., u dobi od 86 godina počinio
samoubojstvo.

Kakvo je stanje danas?

U međunarodnoj zajednici trenutno nažalost ne postoji više niti jedan ozbiljni znanstvenik ili
profesionalac sa iskustvom koji pridaje nekakvu odgovornost ne adekvatnoj interakciji sa
roditeljima i koji savjetuje psihoterapiju psihodinamičnog tipa kao prikladan tretman. U
obrazovnim programima osoba koje se bave djecom (odgojitelji, učitelji, pedagozi, psiholozi),
Betteleheim i njegova teorija jedva da se spominju, a kada se spominju najčešće je to u
negativnom kontekstu.

Primjer iz jedne studije: Visoki postotci njegove izliječene djece su se dogodili zbog toga što
djeca koju je tretirao u većini slučajeva nisu imala Kannerov sindrom (jedna od klasifikacija
autizma) već teže smetnje, odnosno poremećaje koji bi se mogli nazvati kao „autizmu slično
stanje“. Bez obzira na to, još uvijek, nailazimo na one koji interpretiraju autizam kao
odbacivanje,kao jedan dobrovoljni bijeg djeteta iz našeg svijeta kojeg dijete doživljava kao
prijetnju,neprijateljski nastrojenog; izbor dakle naspram majke koja je previše depresivna,
distancirana i nedovoljno dobra. Najbolji tretman da se pomogne tom fragmentiranom djetetu
nalazi se u psihoterapiji, u sklopu koje riječi i geste djeteta koji naizgled nemaju nikakvo
značenje, bivaju interpretirane i prihvaćene s razumijevanjem, na način da ostave mjesta za
sve poruke koje dijete želi poslati, u iščekivanju njegova otvaranja prema svijetu.

I na kraju interpretacija citata Anne Freud o djevojci s psihičkim poteškoćama, koji je dio
knjige „Prazna tvrđava“ i koji mi se jako svidio:
Nakon nekoliko mjeseci i stalne borbe u terapijskom tretmanu, tijekom kojeg je odnos sa
terapeutom imao uspone i padove, vrludao ili čak bio i pred prekidom, pacijentica je rekla
terapeutu : „Potpuno me krivo analizirate. Ja znam što bi trebali raditi; trebali bi biti sa mnom
cijeli dan jer sam potpuno drugačija osoba kad sam ovdje s vama, kad sam u školi i kada sam
kod kuće sa svojom obitelji. Ne možete me poznavati ako me niste upoznali na svim ovim
mjestima. Ne postoji jedna ja, već tri.“

Dibbs i ja
Karolina Hostić
Prošle jeseni putovala sam busom u posjetu prijateljima u Sarajevo, bio je to
posljednji lijepi, sunčani vikend u 2011-toj. Ostavila sam nakratko Zagreb iza sebe
znajući da me čeka još jedna duga zima koju ću ponovo provesti sama, tj. mačak i
ja, uz sav užas galopirajućih režija, jer ono malo aljkavih pokušaja pronalaska cimera
nije urodilo nikakvim rezultatom.

Desi mi se katkad da na put zaboravim uzeti putovnicu ili aspirine (koje moram
uzimati svaki dan), no bez knjige ne izlazim iz kuće. Ovog puta sa mnom je putovao
Dibs, u potrazi za samim sobom, u potrazi za svojim Selfom. Dibs in Search of Self
klasik je Virginie Axline, doktorice psihologije, objavljen 1964. Kronika je
jednogodišnje terapije, u ranim 50-tima, kroz igru sa emotivno oštećenim dječakom
iz bogate obitelji intelektualaca, koja unatoč prethodnim naznakama da se radi o
talentiranom djetetu dječaka naziva mentalno hendikepiranim, pa čak i retardiranim,
jer njegovo ponašanje nije normalno, točnije ne odgovara društvenim standardima.
Dibs ne govori, izolira se, potpuno je sam. Karakteriziraju ga žestoki ispadi u
ponašanju, pokazuje naginjanje samoubilačkim idejama. Postavljena mu je dijagnoza
autizma.

Doktorica Axline sjeća ga se kao djeteta u kutu, pognute glave, pogrbljenog, ruku
prekriženih na prsima kako ignorira činjenicu da je nastava gotova i da je vrijeme za
poći kući. Kada je Dibs, na inzistiranje njegove majke, krenuo u privatnu školu nije
govorio, nije se ni micao. S vremenom počeo je puzati po učionici, govoriti u
jednostavnim rečenicama u trećem licu no sklupčao bi se čim bi mu se netko
približio, samo bi sjedio po strani i listao knjige. Nakon učestalih pritužbi roditelja da
Dibs napada ostalu djecu školski odbor je nakon dvije godine konačno prisilio
roditelje da pristanu na terapiju. Slučaj je bio dodijeljen doktorici Axline (1911-1988)
koja je bila glavni kreator ne-upravljane dječje terapije igrom. Njen stav bio je da
smo svi mi kreatori vlastitog smisla života, kako nitko nema sve odgovore, te da
upravo zbog toga uvijek treba pružiti još jednu priliku.

Prostorija za terapiju bila je igraonica sa pješčanikom, bojicama, kućicom za lutke te

raznim drugim igračkama. Dibs je prilikom prvog posjeta samo zurio u kućicu te na
kraju rekao „zaključana vrata... Dibs ne voli zaključana vrata“; majka je izrazila
sumnju u bilo kakav napredak, ponudila je dr. Axline da radi sa njim kao „sirovim
materijalom“ za potrebe svog istraživanja, uz komentar da Dibs ima sestru koja je
savršeno dijete. Na kraju tog sata Dibs je vrištao i plakao odbijajući odlazak kući.
Prema zabilješci dr. Axline majka je pokazala veću razinu tjeskobe od samog Dibsa.

U početku terapija Dibs je oprezno šetao igraonicom, dodirivao igračke te im

eventualno davao imena, ovo su bojice, a Miss A (kako ju je zvao) bi potvrdila, da
ovo su bojice, nakon čega se zadovoljio igrom u pijesku, pokapajući lutke vojnika.
Ponovo bi plakao i smišljao razloge zašto ne može ići kući, no kada je Miss A
pokazala žaljenje što mora ići, smirio se. Na idućem satu ponovo se igrao vojnicima,
zamolio je Miss A da u svoj dnevnik zapiše: „Dibs je bio ovdje. Svidjela mu se igra u
pijesku. Posljednji put se igrao vojnicima. Zbogom“ te po prvi puta mirno napustio
igraonicu.
Dibsova majka zatražila je sastanak, obavijestivši Miss A da Dibs sve češće izlazi iz
sobe, no kako izgleda strašno nesretno. Ispričala je kako je Dibs plod neželjene
trudnoće, za koju je suprug optužio nju pa se nikad nije osjećala povezanom s tim
djetetom. Udaljili su se od prijatelja i društvenih zbivanja, suprug znanstvenik
osjećao se poniženim jer Dibs nije bio normalan. Psihijatar im je rekao da je Dibs
odbačeno i emocionalno zapostavljeno dijete, te da ona i suprug trebaju terapiju, što
im je zamalo uništilo brak. Dječaka su poslali u privatnu školu, a sobu mu napunili
igračkama. Majka je kroz plač dodala da ispadi u ponašanju nestaju, više ne siše
palac, a sve češće i govori.

Dibs je na idućim satovima, dok bi ga mučila zatvorena vrata na kućici za lutke,

pjevao pjesmice, koje bi sam izmislio, pune riječi mržnje za svoju obitelj, naročito oca
i sestru. Na jednom satu proljevao je vodu po cijeloj igraonici te uz veliku radost
izjavio: „nisam nikada u životu napravo ovakav prekrasan nered!“ Igre s kućicom za
lutke su se nastavile, ovog puta za sebe je izabrao odraslu lutku koja je zaključala
obitelj u kuću, dok je nepažljivi otac kuću zapalio, a sad već odrasli Dibs nije ih
mogao spasiti. Dibs je kroz suze pojasnio Miss A kako ga je otac zaključavao u sobu,
no sat je napustio sretan. Na idućem prijetio je lutci oca pištoljem, no kada je majka
stigla po njega potrčao joj je u zagrljaj govoreći „majko volim te!“ Majka je uskoro
izvjestila o novom napretku Dibsa, priznajući da su se suprug i ona često svađali,
prebacujući krivnju za njegovo stanje jedno na drugo. No sada su poslali kćer u
internat, kako bi se mogli više posvetiti Dibsu.

Dibs se nastavio igrati lutkama, zakapajući ih u pijesak, te mangetofonom kojeg je

dobio za rođendan. Snimao je poruke o tome kako mrzi oca, uz komentar da ga je
otac vodio na izlet i da više nije zao, no svejedno ga želi kazniti. Priznao je i da
razmišlja kako otrovati sestru, jer ga grebe, vrišti i ne pušta ga u svoju sobu, no sat
je završio pričom kako su se on i sestra nedavno lijepo igrali. Tog puta složio je sve
lutke zajedno, u obitelj. Na zadnjem satu terapije, pred ljetne praznike u pješčaniku
je postavio zatvor u koji je smjestio obitelj, a lutku malenog djeteta Dibsa zakopao je
u pijesak. Rekao je da se jako veseli praznicima, susretu s bakom koja je jedina bila
dobra prema njemu, te uz žaljenje reći Miss A da će mu nedostajati, što je ona
također potvrdila.

Nakon praznika došao je još jednom. Otvorio je i ostavio vodu da se izljeva, razbio je
dječju bočicu iz koje je do sada svaki puta pio, razlio žutu boju po podu, a zatim
izvadio obitelj iz zatvora te ih smjestio u kućicu za lutke te zamolio Miss A da posjete
crkvu preko puta. Upitao ju je zašto neki ljudi vjeruju u Boga, a neki ne, te voli li ga
Bog, jer baka mu je rekla da ga njegov otac voli, no njemu nije bilo jasno zašto on to
nije osjetio i znao.

Koju godinu kasnije Miss A susrela je Dibsa na ulici, u igri s prijateljem. Dibs joj je na
njeno iznenađenje rekao: „rekli ste mi Dibs ovo je sve tvoje, smiješ se zabavljati.
Nitko ti neće nauditi dok si ovdje, a ja sam vam s vremenom povjerovao“. Rekao je
da je u igraonici susreo sve svoje neprijatelje i borio se s njima. Desetak godina
kasnije čula je komentar o Dibsu: „on je briljantan mladić, prepun ideja. Uvijek brine
o svima i svemu. Pravi vođa... vodi se idejama u koje stvarno vjeruje“. Doktorica
Axline zaključuje knjigu komentarom kako majka koja je u svojoj okolini prihvaćena s
dužnim poštovanjem tada također može iskreno pokazati svoje emocije prema
djetetu, bez straha da će biti kritizirana ili optužena za svoje postupke“.

Ovo je sažetak priče izdane 60-tih godina, mnogo se toga promijenilo od tada. Ja
nemam dijete, a o autizmu odista ne znam mnogo, no knjiga me potpuno „preuzela“.
Žalila sam tog dječaka, mrzila mu roditelje, a kad sam čitala o načinima njegove igre
na momente mi je istinski bilo mučno, čak mi se i gadilo od užasa.

Psiholog Frank Lawlins iz Mensa-e, kaže: „postoji društvena stigma ako ste jako
inteligentni, isto kao što postoji stigma prema retardaciji. Visoka inteligencija može
ograničiti potencijal za razvijanje društvenih odnosa“, a rabin Twerski kaže: „ako
dijete osjeća da su roditelji više zabrinuti oko samog sebe nego oko vlastitog djeteta
mnogo su skloniji pobuni i ispadima u ponašanju prema roditeljima i cjelokupnoj
zajednici“. Što se same terapije igrom tiče, razvijala se i nakon 60-tih, a bila je vrlo
korisna u radu socijalnih djelatnika. Otkriveno je da (Trasler i Berridge) smještanje
djece kod skrbnika automatski uključuje odbacivanje vlastitih roditelja, te da su
jedine uspješne skrbničke obitelji one kod kojih biološki roditelj može doći u posjetu
ili dijete smije posjetiti svoj dom. Naravno, uvijek postoji strah da dijete nikad neće
moći živjeti sa biološkim roditeljima, no samo popravljanje odnosa roditelj-dijete
utječe na cijelu obitelj, uključujući braću, koja su kasnije stup potpore za tu osobu.

Ključ uspjeha doktorice Axline, kako je sama naglašavala, bio je njen nekritički i
prihvaćajući odnos sa Dibsovom majkom. Bila je apsolutno protiv stava koji kaže ako
je roditelj „propustio“ svoju priliku sa djetetom treba ga potpuno isključiti iz svega što
se djetetu događa. Dr. Axline nije ni u jednom trenutku Dibsu interpretirala njegovo
ponašanje, nije ga ispitivala niti s njim raspravljala, stvorila je okoliš u kojem se
mogao suočiti sa svojim osjećajima, te na kraju doći do vlastitog zaključka o njima,
kakvi god ti zaključci bili.

Ključne točke dr. Axline:

 ne prestajte pokušavati
 ne dozvolite ljudima da „kupe“ oslobađanje od odgovornosti
 ne pretpostavljajte da djeca ne razumiju što činite
 dozvoljavanje djeci da pokažu sve svoje jake emocije i njihovo odobravanje
pomažu im da se sa njima nauče nositi
 jednom kad se dijete osjeti sigurnim u nekom odnosu postaje sposobno
brinuti o samom sebi
 uspješan rad s djecom ovisi o apsolutnom poštivanju njihovih roditelja

Kad sam se vratila u Zagreb krenule su i hladnoće, a ja sam po prvi puta novu
godinu dočekala sa majkom te je tih dana jednostavno stavila pred gotov čin da sam
se odlučila vratiti kući. U jedan kombi stao je sav moj 18-godišnji zagrebački život, a
zamjenila ga je mirna svakodnevnica malenog zagorskog gradića. Dibs je u meni
otvorio stare rane koje sam godinama potiskivala, vjerovala sam da me mama
otjerala u Zagreb jer mi nije mogla oprostiti što je zatrudnila sa 18 godina i odrekla
se svih svojih planova i želja, udala se. Plakala sam zajedno sa Dibsom i po prvi puta
osjetila svoju majku kao osobu vrijednu empatije, a ne samo razumijevanja
pomiješanog sa žaljenjem. Nije prošlo dugo, došla sam taj dan s posla, zagrlila je i
rekla: „sad vidim da me nisi mrzila, možda malo u početku, da, prekršila si osnovno
pravilo, zaboravila si mi ispričati zašto moram otići, ali danas razumijem. Uz očevo
pijanstvo koje je uzimalo sve više maha i uništavalo nam obitelj, ti si mislila na mene
i jedini način da me spasiš, bilo je da me otrgneš od sebe i pošalješ od kuće. Danas
mi je jasno zašto si tog dana toliko plakala...“. Taj osjećaj, pokazati se pred vlastitim
roditeljem, pred onim kojim osjećamo sram, strah, ljutnju, pred našim najgorim
sucem, spada u kategoriju neprocjenjivo, jer plakale smo obje, bile smo zajedno.
Mačak i ja smo i dalje skupa, no sada smo u maloj obitelji. Prešla sam 30-tu, a živim
sa mamom. Mnogo toga još želim u životu, često sam nesigurna, ljuta, tužna i
razočarana, ali našla sam mjesto na kojem se mogu sklupčati i znati da sam tamo
sigurna, baš poput Dibsa, a tada je opet sve moguće.