FAŠIZAM JE

TAMNA STRANA ČOVJEKA

___________________________

HAMDO ČAMO

11.05.2018
FAŠIZAM JE TAMNA STRANA ČOVJEKA

„Slaviti pobjedu nad fašizmom a imat ga u kući veliko je licemjerje“

Piše: Hamdo Čamo

Pojam fašizma i pobjede nad njim daleko je šire nego što se općenito misli.
Antifašizam je način života. Antifašizam je svakodnevna borba poboljšavanja uvjeta
života, prava i sloboda građana. Premda se pod pojmom fašizma u svijetu
podrazumijevaju autoritativni oblici vladavine koje susrećemo u zemljama navodno
demokratskih režima, mnogi oblici fašizma u sprezi sa tim kao da se ne prepoznaju,
kao da ne postoje, a potom se 9. maj obavezno slavi kao Dan pobjede nad fašizmom.
Da čovjek ne zna i ne vidi vlastitim očima, ne bi povjerovao. Postavlja se pitanje da li
ljudi znaju za značenja riječi i stanja, da li se samo prave da ne znaju, da li ne
primjećuju razlike, da li su toliko neobrazovani ili su oblici ideologije fašizma toliko
zaživjeli u njihovim sredinama da ih i ne primjećuju?

„U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo zbog borbe. Ljudima
koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni identitet fašizam dodjeljuje kao
jedinu privilegiju da su rođeni u istoj zemlji. (Umberto Eco u „Fašizam – Zlo u 11
tačaka“). Napomenimo da ove navode Eco vidi kao izvore nacionalizma. Zatim slijedi
kritika elitizma i sljedbenika bez kojih bi svaki oblik nacionalizma i fašizma presušio i
da ga jedino još tradicija sljedbeništva održava na životu.

Fašizam je tamna strana čovjeka. Problem današnjih društava predstavljaju temeljne

vrijednosti za koje se mislilo da su već osvojene i zadržane za sva vremena:
samostalnost i sloboda. Samostalnost spada u osnovna prava modernih društava u
kojima se čak u porodicama upražnjava, poput onoga, da svako dijete (osoba) ima
pravo da raspolaže sa nekoliko kvadrata intimnog prostora. Ako to ima osoba zašto
ne bi imala država? Pa, ipak današnji oblici razvoja, ekonomskog i političkog, stvaraju
takve uslove u kojima su oblici samostalnosti i nezavisnosti skoro nezamislivi i niko
se ne pita zašto je nešto, što je funkcionisalo tisućama godina odjednom postao
problem. Slično se događa na polju sloboda koje se, po svemu u što se savremena
društva zaklinju, jednako ugrožavaju i gaze kao po minskom polju.

Uporedo sa razvojem mnogih drugih društvenih procesa teku procesi u oblasti

religije. Svijet je prolio mnogo krvi da bi dokazao da je jedna religija jedino ispravna
religija a da sve ostale nisu. Mada mnogi u tome ne vide nikakav fašizam i to je jedna
od oblika njegovog uražnjavanja – svođenja čovjeka na isključivo vjersko i religiozno
biće u kojem će isključivo i jedino biti zadovoljno i slobodno – mada je poznato da
sloboda tj. potpuna samostalnost i nezavisnost i religija u samom svom principu ne
mogu imati ništa zajedničko. Dapače, nije samo riječ o pukom principu, već prije
svega funkcionisanju u procesu onoga što nazivamo tokovima života. Slaviti pobjedu
nad fašizmom a u dvorištu imati zakone koji utiču, razdvajaju i onemogućavaju
zajednički život ljudi (bilo koje dobi, spola, boji kože, političke i vjerske orijentacije)
samo je jedan od oblika okretanja glave od fašizma, stvarnog problema, koji se mete i
gomila pod tepihom ukazuje na ispravnost više puta iskazane misli da se antifašizam
ne može braniti fašističkim metodama. Priča o Evropi, priča je o kolijevci fašizma.
Nije rijedak slučaj da pojedini političari i ne baš u vrijeme izbora potiču i naglašavaju
„vrijednosti održavanja kršćanskih običaja kršćanske Evrope“, a potom zasjene
okolinu i svijet propagiranjem o „kolijevki demokratičnosti, jedinstva i održivosti“
iste. Neke zemlje i unije još uvijek nisu načisto sa demokratijom kao i religijom.
Pričati o demokratiji a poticati podjele po vjerskim vrijednostima dvije su suprotnosti
koja isključuju jedna drugu. Vrhovni sudija svakako treba ostati jedna, ona koja je
univerzalna. Znamo da Bog nije ni jedne religije, a ni da čovjek nije bez grijeha.
Pitanje je za što će se odlučiti i to je jedino i samo njegova dobra volja i pravo.

Na ovom mjestu nedovoljno je jednom pomenuti važnost borbe protiv fašizma, protiv
svakog oblika fašizma, važnost borbe protiv tradicija i običaja, javnih i pravnih
uređenja koja ohrabruju i omogućavaju zabranu sloboda javne riječi pojedinaca,
grupa i medija, javne nejednakosti i segregacije ljudi po dobi, spolu, boji kože,
političkoj i vjerskoj orijentaciji uključujući praksu provođenja nejednakosti (opću,
socijalnu, političku i medijsku), prikrivenih ili javnih (pravnih i policijskih)
maltretiranja i progona, te uskraćivanja prava i sloboda ljudi u bilo kojem obliku a
koji se u svijetu predstavljaju zagarantovanim i prevaziđenim u smislu svake rasprave
o njihovoj ispravnosti.

oliko postji tonova duginih boja toliko postoji oblika iskazivanja fašizma i
nacionalizma koji se iskazuju i koji po potrebi mijenjaju stanja, boje i oblike. Dužnost
svih onih koji slave antifažizam jeste da se otvoreno bore protiv njih. Biti građanin ili
antifašista nije samo nositi ili kititi se perjen građanstva i antifašizma a ne činiti ništa.
Jer ništa ne donosi ništa. Prava koja su zakonima i ustavima data nisu data jednom i
zauvijek već se poput plamene svjetlosti u tami održavaju svakodnevno. U mnogim
demokratskim državama ona su ugrožena upravo od strane antidemokratskih snaga
koje u njima vide prepreke za ostvarivanje svojih oligarhijskih, apsolutističkih i
elitističkih ciljeva. Građani su čuvari svjetlosti očuvanja svojih zakona, prava i
sloboda i oni moraju da se zauzimaju svakim danom za njih dok ne nestane opasnosti
ili dok ne naraste svijest društva sa kojom će prestati potreba bilo kakve borbe.

Slaviti pobjedu nad fašizmom a imat ga u kući veliko je licemjerje. Također,

proizvoditi i prodavati oružje i naoružanje, poticati, izvoziti i voditi ratove širom
svijeta i sve nedaće koje sebi donose dobit a drugima bijedu i smrt, raditi loše pri tom
sebe nazivati dobrim a druge lošim i nadati se dobrom, ni po jednom aspektu
društvenog nivoa i razvoja nije dobro još manje moralno ili plemenito.