You are on page 1of 9

Demian: Priča o mladosti Emila Sinclaira

Ispočetka objavljen pod pseudonimom Emil Sinclair, Demian Hermanna Hessea je „vlastita
priča“ čovjeka koji traži „put k sebi samome“, kako nam pripovjedač kaže već u samom
predgovoru. Iako je roman prvi put objavljen 1919. godine, zapravo je napisan u jeku Prvog
svjetskog rata, 1917. godine.1 Pseudonim pod kojim je objavljen poklapa se s imenom junaka
koji nam pripovijeda „svoju priču“. Ovdje se radi o priči „ne kakvog izmišljenog, idealnog ili
na neki način nepostojećeg, već stvarnog, jedinstvenog živog čovjeka.“

Pripovjedač u prvom licu kroz čitav roman njeguje autobiografski modus pripovijedanja, a ta
strategija, iako djeluje najprirodnije, nikako nije slučajan izbor. Naime, u tekstu
Autobiografski sporazum, Lejeune autobiografiju definira kao „retrospektivni prozni tekst
kojim neka stvarna osoba pripovijeda vlastito življenje, naglašavajući svoj osobni život, a
osobito povijest razvoja svoje ličnosti“2. Osim toga, u definiciju uvodi četiri elementa koja
svaka autobiografija mora u isto vrijeme zadovoljavati, koja podrazumijevaju jezik u obliku
proznog pripovijedanja, osobni život kao središnju temu, identičnost autora i pripovjedača te
identičnost pripovjedača i glavnog lika, kao i retrospektivnu perspektivu. Hesseovo djelo
zadovoljava sve elemente. Svaka od tih razina nam signalizira na koji način možemo tumačiti
Demiana. Što se jezične razine tiče, Hessea se često prozivalo zbog jednostavnosti jezičnog
izraza, kao i to da „autor govori o stvarima umjesto da ih prikaže“3. Jasno je kako se ovdje
radi o modernističkom tipu romana koji se odmaknuo od realističnog modusa pripovijedanja
sa sveznajućim pripovjedačem u središtu. Napisan tek 1960. godine, predgovor je na neki
način dodatno pojašnjenje, odnosno uputa na samom početku djela. U njemu pripovjedač
naglašava odmak od realističnog stila pripovijedanja koji podrazumijeva pisanje „kao da su
Bog te mogu imati svekoliko pregled nad nekom ljudskom pričom i mogu je shvatiti i
prikazati tako kao da je Bog priča sam sebi bez svih koprena, posve temeljito“4. Takav način
pripovijedanja, bliži govoru nego prikazivanju, nije rijedak na početku 20. stoljeća. Kao što
naglašava Vidan, svi modernisti „neposredno dramatiziraju svijest, bilo da izlažu sam njen
sadržaj, bilo da je predočuju jezikom simboličkih slika“.5 Pripovijedanje će biti u službi
prikazivanja slika svijesti, što neminovno dovodi do kidanja uzročno-posljedičnih klasičnih
uzusa i fragmentacije realističkog diskursa/ načina pripovijedanja. Fikcionalni autobiograf
Sinclair (kako ga naziva u tekstu Destiny) Svijest je u središtu, odnosno borba se događa „u
samom sebi“ (nađi mjesto u knjizi), a ovdje ćemo se još jednom osvrnuti na Hesseovu
autobigorafiju. Naime, baš u doba pisanja Demiana Hesse se podvrgnuo terapiji
psihoanalizom kod Langa, Jungova učenika. Tada nova znanstvena disciplina, psihoanaliza je

1
J. Mileck, The Prose of Hermann Hesse (str. 163.)
2
Lejeune, P. (1999) «Autobiografski sporazum», u: Autor-pripovjedač-lik, prir. C. Milanja, Osijek: Svjetla
grada, str. 202

3
Žmegač, str. 150.
4
Demian, str. 5.
5
Vidan, str. 64.
na njemu neminovno ostavila traga. S obzirom na to da bi taj kut analize zahtijevao zasebnu
analizu djela, ovdje se neću pomnije baviti tim aspektom Demiana, ali prilikom čitanja
svakako valja imati na umu mjesto simbola kao naslijeđa Freuda, a još više pojam arhetip i
mjesto snova koje je razradio njegov učenik, Gustav Jung. (Naime, s odmakom od Usto, to
će nam biti i prvi znak kako se ne radi o Bildungsromanu, koji zahtijeva bogatu fabulu , iako
bi nas specifičan odnos junaka i okoline koji pripovjedač kreće od svog djetinjstva, mogao
zavarati na samom početku. Ipak, vrlo brzo će biti jasno kako se ovdje ta borba izmešu
junaka i okoline najprije i u konačnici zbiva u junaku samom, kao njegov vlastiti sukob na
putu samoostvarenja, a junak nije samo u službi razrješenje društv. proturječja kako bi na
kraju došlo do njegove društvene integracije. osim što je

Analitičnost modernog tipa pripovijedanja je posljedica raslojavanja ličnosti, a Jung je kao


začetni analitičke psihologije svakao utjecao na Hessea. Dualnost je vidljiva na samom
početku romana, a prema Jungu i nesvjesno ima dva sloja, ono osobno nesvjesno ikolektivno
nesvjesno. Naime, kroz čitav roman pripovjedač razlaže i reinterpretira mitološke i religijske
simbole. Sam motiv ptice Abraksas, mitološkog bića koje u sebi sažima dva osnovna principa
čovječanstva – svjetlo i tamu, dobro i zlo, boga i vraga (citiraj iz knjige) – str. 110. za
Abraksas doktor Follen kaže „Možemo zamisliti ovo ime kao ime kakva božanstva koje je
imalos imboličan zadatak da poveže božansko i vražje“. – SIMBOLIČAN! Nakon toga lik
Beatrice postupno prestaje okupirati Sinclaira.

Možemo li Demiana zvati Kunstlerromanom, s obzirom na to da se nigdje izrijekom ne


spominje umjetnik, a i pitanje je kolektivnog nesvjesnog bla

Arhetipske slike

Na putu samoostvarenja kroz osvještavanje osobnog i kolektivnog nesvejsnog

Kroz reinterpretaciju mitoloških i religijskih simbola i motiva

Motiv sina razmetnog

Motiv ptice kao i u „Portretu umjetnika...“ ptica Dedal

Kod Junga je Urbilder (praslika) koju generiraju osobne ljudske sklonosti – do kolektivnog
nesvjesnog?? POTRAŽI TOČNO OBJAŠNJENJE!!

Platon nije slučajna lektira mladog Sinclaira, jer su ideje ili forme koje nalazimo u njegovoj
filozofiji nalik na arhetipove u Junga, samo što se kod Junga do njih ne dolazi izravno, nego
putem manifestacija.

Jedan od arhetipova je Sjena, a „shvaćanje da je moj problem problem svih ljudi, problem
svega života i razmišljanja preletio je preko mene naglo, poput neke svete sjene“ (str. 72.,
spominjanje Isusa na križu)
Iskonsko, arhetipsko, prasvijet – Demian str. 73. „Jer u njegovu pogledu vidio sam ponovno
onu rijetku, životinjsku bezvremenost, onu nezamislivu starost.“ str.60. „Životinje su mogle
tako izgledati ili drveće ili zvijezde...“

slika je također arhetipska – str. 95. – 96. „Činilo se da je to neka vrsta Božje slike ili svete
maske, poluženska, polumuška, bez dobi, jednako jake volje kao i sanjarski zanesena,
jednako ukočena kao i potajno živa.“ a slijedi „Upravo sam u to vrijeme počeo opet mnogo
sanjati,...“, jer je arhetipska slika „neko vrijeme pratila sve moje misli i dijelila moj život.“
Uz neoromantičarsko sanjarenje nad prerafaelitskom slikom Beatrice nadovezalo se i čitanje
Novalisa (uz naglasak na Nietzschea otprije!), što je u skladu s neoromantičnim strujanjima s
početka 20. stoljeća. ??

U kršćanstvu će jastvo zauzeti Krist kao logos, pa će stoga Demian i Sinclair baš zato stalno
preispitivati to Jastvo zapadne civilizacije i mitove, odnosno priče (Mythos- priča) koji su
ustanovili civilizaciju. Kad se uzmu u obzir svi motivi romana i tumače kroz arhetipove,
odnosno dolazak do sebstva, imamo priču o civilizacijskoj potrazi zapadnog svijeta u raspadu
koji u jeku svjetskog rata pokušava doći do nesvjesnog, odnosno nesvjesno izlazi votevr. Ali
u prvom planu i dalje stoji priča o samoostvarenju, jednog konkretnog živog jedinstvenog
čovjeka.

Pokušaj samoostvarenja

150. str. „I tada sam prvi put osjetio Kainov znak na svom čelu.“

str. 151 - 152. masa vs. samoostvarenje, sažima put do samoostvarenja „Često sam se igrao
slikama budućnosti, sanjao o ulogama koje bi mi mogle biti namijenjene, kao pjesnika
možda ili kao proroka ili kao slikara ili nekog drugog. Sve to nije bilo ništa. Nisam bio
ondje da pjesnikujem, da propovijedam, da slikam, ni ja ni ikoji drugi čovjek nije zato bio
ondje. Sve se to događalo tek usput. Pravo zanimanje za svakoga bilo je samo jedno:
doprijeti do sebe sama. Završio on kao pjesnik ili kao luđak, kao prorok ili kao zločinac –
to nije bila njegova stvar, to u krajnjoj liniji nije bilo važno. Njegovo je bilo naći vlastitu
sudbinu, ne bilo koju, i živjeti je u sebi, cijelu i neslomljenu. Sve ostalo bilo je polovično,
bio je pokušaj da se umakne, bio je povratak u onaj ideal mase, bila je prilagodba i strah pred
vlastitom nutrinom. Strašno i sveto izdizala se preda mnom nova slika, stotinu puta slućena,
možda već i izgovorena, a ipak tek sada doživljena. Mene je izbacila priroda, bacanje u
nepoznato, možda u novo, možda u ništa, a moj je poziv bio omogućiti da se ostvari ovaj
zamah iz pradubine, da se njegova volja osjeti u meni i da je učinim svojom. Samo to je bio
moj poziv!“ – ukratko roman hehhe

govor, esejistički moment! (pronađi ili u predavanjima ili negdje drugdje )

volja – pojam volje, priziva Schopenhauera i Kanta, koji su mišljenja kako je svijet produkt
subjekta, što je vidljivo i u Demianu. (citat onaj) Volja kao nagon, ne podliježe zakonima,
(svijet kao produkt subjekta, nađi citat), utjecao i na Wagnera... Oslobađanej od boli se
prema Schopenhaueru zbiva kroz bezinteresni doživljaj umjetnosti – esteticizam etc.

str. 65, 66. o volji


Otvoren kraj

Pitanje je li Demian možda njegovo osobno nesvjesno? Je li majka Eva kolektivno nesvjesno
ili kaj je ona??

Osvrnemo li se na autobigorafske činjenice iz života autora, i tamo ćemo pronaći uporište za


ovakvo tumačenje fikcionalni autobiograf Sinclair (destiny), s obzirom na to da je i Hesse imao svog
Demiana, koji je također imao spospobnosti nalik hipnozi... etc

U tekstu
, naglašavajući
pri tome kako ta definicija uvodi četiri elementa koja svaka autobiografija
mora u isto
vrijeme zadovoljavati: jezik (prozno pripovijedanje), temu (osobni život),
autora
(identičnost autora i pripovjedača) te poziciju pripovjedača (identičnost
pripovjedača i
glavnog lika kao i retrospektivna perspektiva).
autobiografski diskurs je najpogodniji za ispričati osobnu povijest, odnosno odrastanje i
osobni razvoj, te kroz nju ukazati na društvenu situaciju i odnose određenog vremena.

Pripovjedač pod svaku cijenu ima potrebu odmaknuti se od univerzalnog pojedinca te


naglasiti kako se radi o individui,...???????

Autobiografski modus... U toj priči otvorenog kraja, koji je prvi nagovještaj


(kustlerromana?, romana o umjetniku? – katarinina knjiga), pratimo razvojni put ... Emila
Sinclaira koji u autobiografskom điru . Iako nigdje nije izrijekom naznačen kao umjetnik
(napomeni citat u kojem nabraja umjetnik, luđak,...), on nosi „znak na čelu“, a put
samoostvarenja će se zbivati kroz borbu dvaju svjetova. (također, jasno su naznačeni
dionizijski i apolinijski koncept, koji, uz spominjanje Nietzschea, (str.99, 100) upućuju na
rađanje umjetnosti. Apolinijsko se očituje kroz snove??, a dva principa i njihov sukob
omogućuju rađanje umjetnika.)) – Nietzsche kao signal modernizma, zatim Beatrice u
prerafaelitskom stilu koji su također signal modernizma – esteticizam, kraj 19. st,
romantičarski, odnosno esteticistički moment, koji napušta zbog...??)??), Freud i teorija o
prevlasti nesvjesnog koje je suprotstavljeno društvenim konvencijama i restrikcijama koje
potječu od društvenih vrijednosti. Stalno spominjanje volje (volja za moć – nietzsche). max
reger (kao i wagner- apsolutna glazba, koja je van reprezentacije, korijeni u romantizmu), od
Bacha do Regera! Priča već u prvom poglavlju naznačuje njegov sukob s građanskim
društvom, ugodom obiteljskog doma. Genij svoje porijeklo vuče iz romantizma, kao ishodište
dualizma umjetnik vs. građanin. Njegov otac je ugledni građanin, a očinska kuća priziva
(pogotovo kroz slike oca, idealnog autoriteta, ljubiti noge etc) kršćanski, odnosno
zapadnjački identitet, vs. pogansko kainiste etc... koji dovode u pitanje postavke
zapadnjačkog društva... Probelm izdvojenosti vidljiv i u sukobu s vršnjacima, a kasnije u
tekstu i s ostalim pripadnicima društva (oni studenti u krčmi, njegov pad je išao paralelno sa
socijalizacijom u internatu, a kad se odvojio i osamio, polako dolazi do sebe samog i
samoostvarenja, kasnije u tekstu spominje i „masu“ koja je bezveze). Esteticizam kao
otvoreno protivljenje građanskom društvu i masi, te stvaranje „umjetničke religije“. Religija
ima ključno mjesto, biblijski motivi koji se, uz prvi impuls demiana, počinju razgrađivati i
preispitivati. Poganski kult kainista, zatim istočnjački s Pistoriusom, još jednim izopćenikom
iz očinskog doma, koji je simbol cjelokupnog društva. Sinclair je usto posebnl osjetljiv
pojedinac koji oduvijek specifično doživljava svijet oko sebe (nađi u tekstu), a kroz tekst
prolazi kroz posebne doživljaje svih umjetnosti – slikarstvo, glazba, ... Snovi imaju značajno
mjesto, kao pronalazak puta ka sebi samome, odnosno

samoostvarenj kao samootkrivanje. Što više dolazi do sebe samog, to više ispada iz društva i
društvenih odnosa.

Demian umire kad se Sinclair ostvaruje kao umjetnik?

((Simbolistički slikari su koristili mitološke scene (Abraksas??) i prizore iz snova kao


likovni jezik duše, u potrazi za evokativnim slikama koje bi istaknule statički svijet tišine.
Simboli koje su koristili ne pripadaju općoj ikonografiji, već su izrazito osobni, privatni,
tajnoviti i nedokučivi. Više kao filozofija, nego umjetnički pravac, simbolizam je utjecao na
aktualne pravce poput art nouveaua i Les Nabis. Istražujući snovite prizore, simbolisti su
prelazili granice između vremena i drugih kultura, poput mnogih modernih i suvremenih
umjetnika.))

Sudbina – ali u smislu umjetničke predodređenosti, a odgovornost svakoga je da dođe do


sebe sama

misticizam

Bild njem. – slika

bildung – formiranje

hmmm

Biblijski motivi/ Biblijska simbolika

Motivi poput puta, ... imena poglavlja kao što su Jakovljeva borba, povratak sina razmetnoga,
ime „velike majke, božice,...“ (neka mi bude majka, božica, ljubavnica, samo neka bude tu uz
mene“) nose ogroman simbolički potencijal koji se kroz pripovijedanje prekraja...
Prvenstveno su oznaka zapadnjačke paradigme na umoru, koju se kroz drugačija tumačenja
(priče o Kainu etc) rastvara i nudi nove mogućnosti. Dualnost, kao središnji motiv kršćanstva,
se razotkriva u svemu... bla bla... Knjiga započinje poglavljem Dva svijeta, koji nam odmah
na početku sugerira... Taj idealni svijet, očeva kuća, će biti potrebno rastvoriti kako bi se
došlo do samoostvarenja.

Nigdje nije jasno naznačeno da se radi o umjetniku, ali roman možemo tumačiti na taj način
preko drugih aspekata, poznavajući srodnu literaturu. Povratak izgubljenog sina kao motiv,
slika koja opsjeda junaka u njegovoj Jakovljevoj borbi... u pronalaženju sama sebe, sve dok
ne dođe do cilja, „vidim vlastitu sliku koja je sad sasvim nalik Njemu, mom prijatelju i vođi.“

Simbolika imena

Biblijski motivi – put („Nisam ništa odlučio, nisam se zavjetovao – stigao sam na cilj, na
jednu uzvisinu na putu odakle se divno vidi nadaleko i naširoko put što čezne za obećanim
zemljama,...“ (aluzija na Kanaan, ali ovdje u pluralu) – put, putovanje – Vidan, str.68.
„Putovanje je prirodni oblik romansijerske radnje, s obzirom da je radnja ona „crta što
usmjerava čitaočev interes“ (Maugham), ona je „znanje o cilju“ (Elizabeth Bowen).“ str. 69.
„Roman se... nepretenciozno vratio izvornome obliku pripovijedanja: pikarskome putovanju.
... Današnji se pisac ne služi njome da bi, kao onaj prije dva stoljeća, razmotrio raznoliko
bogatstvo društvene pozornice i ispitao svoje sposobnosti da taj svijet odslika. Svjesnije nego
prije, on će pojavnost podvrći traženju svoga vlastitog duhovnog smisla. Izvanjski svijet
postaje metaforom za borbu ličnosti sa samom sobom...“ Vidan str.72. „Edwin Muir
primjećuje negdje da je obilježje modernoga romana, az razliku od tradicionalnoga, d anema
pravoga svršetka.“ Nema objektivnog, pouzdanog pripovjedača.

Dualnost – muško-žensko, svijetlo – tama („dan i noć su dolazili s dvaju polova“ str.7., „od
svojih roditelja i njhova svijeta, „svijetlog“ svijeta svog lijepog djetinjstva nisam se odvojio u
žestokoj borbi...“ str.145 – 146.), dom – ulica, kršćanstvo – poganska mitologija,

Samoostvarenje

Pripovjedač – autobiografski modus – što nam signalizira, gdje se još susreće, kad je napisan
se najprije potpisao pseudonimom Emil Sinclair, ... Vidan str.27. ... „Radi se dakle o
flaubertovskoj tradiciji prema kojoj je objektivno, impersonalno pripovijedanje umjetnički
čistije nego izravna intervencija pisca... pripovjedač ne treba da kazuje, nego da pokazuje.“

Slika – svi modernisti „neposredno dramatiziraju svijest, bilo da izlažu sam njen sadržaj, bilo
da je predočuju jezikom simboličkih slika“ (Vidan, str.64). Na 144. stranici, u poglavlju
Jakovljeva borba, slika koja opsjeda mladog Sinclaira, prestaje biti slika koja živi samo u
snovima i na papiru, već „u meni, kao slika mojih želja i uzdizanja“. Epizoda (epizode?) sa
slikom su gotovo naliik epifaniji Joyceovoj, „ispoljavanje duha neke stvari“.

san – mjesto sna, ekstaze, ludila,... zatim bolest,... str. 39. „Živio sam u tim snovima – uvije
sam bio veliki sanjar – više nego u stvarnosti, gubio sam snagu i život na te sjene.“

Tabui, Abraksas, „tamni svijet“, Kainov znak na čelu (prvi put ga je pripovjedač osjetio na
stranici 150., kad se odvojio od Pistoriusa – to se dogodilo kad je shvatio da je i Pistorius
vezan za slike, poznate slike, iako „alternativnih“ poganskih vjerovanja, ali i dalje poznato,
samo ne zapadnjački – a Sinclair traga za samim sobom, ne za drugim bogovima) – sve je to
put do samoostvarenja, odbacivanje starih ideala, komfora „svijetlog“ doma,...

str. 151. „Često sam se igrao slikama budućnosti, sanjao o ulogama koje bi mi mogle biti
namijenjene, kao pjesnika možda ili proroka ili kao slikara i nekog drugog.“, ali dalje ipak
„Sve to nije bilo ništa. Nisam bio ondje da pjesnikujem, da pripovijedam, da slikam, ni ja ni
ikoji drugi čovjek nije za to bio ondje. Sve se to događalo tek usput. Pravo zanimanje za
svakoga bilo je samo jedno: doprijeti do sebe sama.“... „Sve ostalo bilo je polovično, bio je
pokušaj da se umakne, bio je povratak u onaj ideal mase, bila je prilagodba is trah pred
vlastitom nutrinom. Strašno i sveto izdizala se preda mnom nova slika,...“

str. 171. Kainov znak!!

Sudbina – (ili slučaj? Jurić kaže prevlast slučaja) str.41. „... a na sve bi se gledalo kao na neku
vrstu zastranjenja, dok je to ipak bila sudbina.“, str. 167. „To je dakle bila nova slika u kojoj
mi se pokazivala moja sudbina, ne više stroga, ne više osamljena, već zrela i radosna!“

glazba – Pistorius (još negdje?)

THE PROSE OF HERMANN HESSE: LIFE, SUBSTANCE AND FORM

JOSEPH MILECK

- prva faza kod Hessea je esteticizam kasnog 19. st.


- zatim prvotni romantizam prelazi u realizam?
- Demian – simbolizam
Iako su u djelu prisutne vrte romantičarskog senzibiliteta s naglašenim esteticističkim notama iz
njegove prve faze, najizraženiji je simbolizam. Usto su prisutne i natruhe fantastičkog (npr. scena kad
ga zvivne bomba pretkraj?) Također, iako je objavljen 1919.g., roman je napisao 1917., dok se liječio
kod Langa, Jungova učenika, pa je vidljiv i doticaj sa psihoanalizom u povojima, posebice u
arhetipskim slikama. Samoostvarenje se traži u doticaju sa samim sobom, u potrazi za nesvjesnim?
podsvjesnim?... podvojenost,...

Još jedan od signala da se radi o kunstlerromanu leži zapravo u esteticističkim notama koje u Hessea
prvenstveno pronalazimo u njegovoj prvoj fazi, neposredno prije pisanja Demiana. (tekst s jstora).
Sinclair možda nije izgovoreni (??) umjetnik, ali je izdvojeni, poseban pojedinac, sa znakom na čelu.
Esteticizam će se u Demianu tek naznačiti, dok će se kroz djelo, odnosno „priču“, kako je sam
pripovjedač zove, provlačiti simbolističke odrednice (??). ((Djelomično je to uvjetovano i utjecajem
psihoanalitičkog učenja u tom razdoblju Hesseova stvaralaštva koje se oslanja na jungovske arhetipe
i san kao središnje mjesto samootkrivenja.)) Osim psihoanalitičkih elemenata, simbolizam ćemo
možda najlakše prepoznati kroz korištenje mnogobrojnih biblijskih motiva, ali i samog jezika, odnosno
rečeničnih konstrukcija, odnosno slika??, koji se poziva na kršćanski diskurz. (ljubiti noge ocu, ...)
VOTEVRRRR

esteticizam – umjetnik kao posvećeni, kultivirati do krajnje mjere sva osjetila (sinestezija) (Burger?)

Demian je na razmeđi esteticizma i modernizma.


Nietzschea spominje kao lektiru, a Nietzscheovo naslijeđe je umjetnik kao estetički heroj i mučenik
mit o dekadenciji – bolest kao cijena za umjetničko stvaranje
Nietzscheova dihotomija apolinijsko (forma, simetrija)– dionizijsko (nagonsko, prvotno) – naličje
građanske europe (apolinijske) su snovi ili kaj već
Žmegač
str. 150. – „autor govori o stvarima umjesto da ih prikaže“
str. 157. – ljudske krajnosti on vidi u tipovima „asketa“ i „razvratnika“, a između njih je posrewdničko
stanovište, „građansko“

P.S. od Bacha do Regera

ptica i u „Portretu umjetnika...“ – ptica Dedal? – motiv koji nosi simboliku oslobođenja umjetnika od
društvenih normi, on se mora vinuti iznad njih
nedovršenost razvoja kao i u „Umjetniku“
Kao i u drugim modernističkim romanima, ni u Demianu nema snažnog, „ekscesnog“ (Reihert??)
događaja, više se govori nego prikazuje (kao što je to slučaj romana prije, posebice realističkog)

Romantički elementi se nisu slučajno našli u Demianu, jer romantizam dijeli značajan broj odrednica s
modernizmom – važnost i mjesto umjetnosti, kriza subjekta, individualizacija, ambivalencija!,
agnosticizam,... problemi identiteta subjekta
odsutnost stabilne pripovjedne instance,

"Destiny" and Hesse's Demian


Thomas Mann has described its "electrifying effect" and compared it to that
famous earlier Weltanschauungs-success, Goethe's Werther ...
Oriental sources.' Joseph Mileck identifies
Frau Eva in Demian with self, life in all its fullness, heaven and earth, good
and evil, the Magna Mater and mankind's origin and destiny (94). To be
sure, Hesse was inspired by Jung's anima and other archetypes, and many
of Mileck's equations derive from the novel, but if they are to prove enlighten-
ing insights we must try to determine what Hesse himself was thinking in
saying "good and evil," "self and destiny
In its own day, Demian was by no means received as a recondite finger-
exercise in literary simbolism

With the
Greek daimon (a controlling spirit in a specific situation or individual), fate
was transplanted into human consciousness, which was eventually thought
of as moved by both a "good" and an "evil" daimon, so that Heraclitus could
say: "A man's character (ethos) is his fate (daimon)." Socrates then came
to speak of his daimonion, an inner divine voice of advice and warning.
These -the daimon and daimonion -are of obvious relevance to Hesse's
Demian, and the connection has been frequently pointed out.

je li izabran? za umjetnika – sudbina? ili volja? u kojem su odnosu? borba do samoostvarenja ate.
We claim to derive fate from character, but actually only know

character from fate (Mfiller-Freienfels, 151). Seen from this latter point of
view, life in its entirety is indeed characteristic for the individual, but for
that very reason it is difficult, before its end, to have an as yet definitive
image of the self. Even one of the writers on fate during the National Socialist
period comes to the, for that time, surprising conclusion that the Germanic
concept of fate can sometimes be equated with the modern idea of "self-
realization" (Gehl, 195)
- kunstlerroman

destiny pretkraj (od 6. poglavlja nadalje) preuzimaju ulogu self i duha (525. str)

pripovjedač – ja-lice, fikcionalni autobiograf Sinclair

In the novel's prologue (that of the fictional autobiographer Sinclair), Hesse


initially speaks of trying to live out "was von selber aus mir heraus wollte"
(GD, III, 101). Sinclair is beginning to listen to the "Rauschen" of his "blood";
he is striving to become "completely himself' (102). Everyone is "ein Versuch
und Wurf aus den Tiefen, seinem eigenen Ziele zu" (102). Though the
intended meaning is the same as that later referred to as "finding one's
destiny," the ideas and images here at the novel's outset have a distinct
emotive and motivating value; the self is still a potential to be realized, even
an experiment; it is op

str. 528

ptica koja si probija put iz jajeta


beatrice

THE PROBLEM OF DUALISM


IN HESSE'S "DEMIAN" AND MUSIL'S "TORLESS"
Walter H. Sokel
From Thomas Mann and Otto Weininger to Wölfflin, Strich
and Klages, dualism, of one form or another, the thinking in anti
theses, pervades Central European literature in the early years and
decades of our century.

Both novels begin with an encounter of two worlds.

Katarinino – zašto kunstlerroman, zašto modernistički, knjiga za citirati otvoreni završetak i to je to 