MARŠAL

Josip Broz Tito - bez iluzija, opsjena i laži

Treći od tri dijela

Napisao:
Stjepan Španiček – Samostalni istraživač
Inačica 2.0 - 11. srpnja 2018.
Inačica 2.0.3 – ožujak 2023.
Zagreb, Hrvatska

https://deconstructingtheillusion.com/about-author/about-croatia/marshall/

Napomena:
Ovaj esej nema nikakvu komercijalnu svrhu, niti će je ikada imati, a nema ni namjeru pretvoriti se u bilo koji tiskani
oblik. Autor ovih redova je tek kasnije, nakon što su prve inačice odaslane putem elektroničkih medija, saznao da
postoje autorska prava na korištenje imena, lika i djela Josipa Broza Tita. Ovom prilikom autor se želi ispričati
nositeljima autorskih prava zbog činjenice da nije zatražena njihova dozvola, niti im je materijal prethodno dan na
uvid. Autor ovoga teksta ne polaže nikakva autorska prava na sam tekst, te se on može slobodno koristiti, u cijelosti
ili u dijelovima, za daljnja istraživanja ili u edukativne svrhe, za što je uostalom i namijenjen. Autor zadržava pravo
na promjene i dopune teksta, jer zbog obilja i složenosti građe, istraživanja su baš kao … priča bez kraja.

1
 Josip Broz Tito

Fotografija načinjena 16. prosinca 1954. godine tijekom posjeta Indiji. Preuzeto
od … Photo Division, Ministry of Information & Broadcasting, Government of
India…

http://photodivision.gov.in/IntroPhotodetails.asp?thisPage=1505

2
 ****
U prva dva dijela ove trilogije uspješno su razriješene neke najveće zagonetke života Josipa Broza Tita. 1 Saznali
smo mnoge stvari koje o njemu nismo znali ranije, iako smo mislili da znamo sve. Štoviše, premda su napisani
tomovi i tomovi knjiga, pokazalo se da o njemu ne znamo gotovo ništa. Saznali smo da je doista postojala zavjera.
Slučajno ili ne, doista je postojala zamjena identiteta. Naime, postojala su dva Josipa Broza, a nakon nesretne
pogibije mlađega koji je rođen u travnju 1893, onaj stariji koji je rođen u svibnju 1892, zauzima njegovo mjesto.
No bila je to više privatna obiteljska drama. Prava drama, ponekad otužna, na trenutke gorka, i nadasve nimalo
laka za glavne vinovnike tih događaja, a to su … dva brata koja su stjecajem nevjerojatnih okolnosti ponijela
prezime … Broz. Kako izgleda, mnogi su odgovori pronađeni, no ipak, neka pitanja još uvijek vise u zraku.

Prije nego što krenemo s rasvjetljavanjem tih preostalih pitanja o Josipu Brozu Titu, mislim da je zgodno započeti
ovaj treći i zadnji dio trilogije s par riječi o samoj Vedskoj astrologiji-đjotiš. Neke sam uvodne postavke već iznio,
no važno je reći nešto i o samim temeljima Vedske astrologije-đjotiš.

Prevedeno sa sanskrta, drevnog izvornog jezika Veda, đjotiš znači svjetlo, a to značenje obično povezujemo s
očima i s vidom. Gdje ima svjetla možemo vidjeti, a gdje ga nema, ne vidimo i sudaramo se s preprekama. Đjotiš je
svjetlo života, svjetlo koje omogućuje da stazom života ne krivudamo sporednim puteljcima, već da najkraćim
putem kročimo prema cilju. Neke od osnova na kojima se zasniva đjotiš već smo iznijeli. Beskonačna korelacija:
sve je sa svime u međusobnom utjecaju. Vedski mudraci spoznali su te utjecaje. Istodobno, spoznali su da čovjek i
njegova fiziologija, njegovo grubo tijelo, nije samo objekt izoliran u vremenu i prostoru. Nitko nije otok. Naprotiv,
čovjek je svemir u malom, i s milijunima impulsa i odnosa povezan je s cijelim svemirom. No ako cijeli svemir
djeluje na nas, nije li tada logičan i utjecaj nama bliskih planeta? Naravno, oni su nam najbliže i zato je njihov
utjecaj najveći. Ustvari, pokazat će se da su ti planeti tek vanjski simboli, dok onaj pravi utjecaj na nas vrše neke
druge sile, neki skupovi prirodnih zakona s kojima smo doslovce rođeni, te žive i borave u nama. One, te sile, su
dio nas. No to je jedna vrlo duga priča.

Nadalje, Jedinstveno polje sa stajališta suvremene fizike, odnosno polje neograničene svijesti prema Vedskoj
znanosti, je neočitovano i nemanifestirano, ali je izvor svega očitovanog, cijele kreacije. Sam postupak očitovanja,
stvaranja, zbiva se u preciznom redoslijedu, korak po korak, prema prirodnim zakonima. Ako znamo redoslijed i u
nekoj točki uđemo u njega, lako je utvrditi ono što je prethodilo, ali i ono što slijedi. Veličina vedskih mudraca bila
je u tome što su uočili taj slijed te što su taj beskonačni niz međusobnih utjecaja sustavno i prepoznatljivo
oblikovali u oblik koji svatko može prepoznati i naučiti.

Prema đjotišu, svako živo biće, svaki entitet, jednoznačno je određen trenutkom i mjestom rođenja, odnosno
nastanka. To znači, svi podaci o tom entitetu prisutni su na mjestu rođenja u trenutku rođenja. No nećemo te
podatke naći na cesti u mjestu rođenja. Potrebno je pogledati na nebeski svod, uočiti kakva je situacija sa
zvijezdama i planetima, te je potrebno zabilježiti njihove odnose i relacije, njihove pozicije, a to je ništa drugo
nego sama natalna karta. Jer, zvijezde i planeti jednoznačno će odrediti mnogo toga u našem životu. Dakle,
potreban nam je, i važan je, taj trenutak kada smo došli na ovaj svijet. U novije vrijeme suvremena znanost dolazi
na slična stajališta. Kvantni bi fizičari rekli … Dajte nam vrijeme i mjesto nastanka nekog fotona i odredit ćemo
njegovu prošlost i njegovu budućnost.

Eto, zato nam je bilo potrebno precizno vrijeme rođenja Josipa Broza Tita, koje smo, u mnoštvu ponuđenih opcija,
ipak nekako razaznali. Trebalo je razlučiti i koje je pravo mjesto rođenja, a pokazalo se, što se Tita tiče, to je ipak …
Beč. No tek tada kada smo imali sve elemente za izradu točne natalne karte, počela su se redati velika
1) Da bi se stekao cjelovit uvid u ovu priču, bilo bi dobro proučiti prva dva dijela ove trilogije. Prvi dio, a trenutno je aktivna inačica 4.2, može
se pronaći na mrežnoj stranici: https://deconstructingtheillusion.com/about-author/about-croatia/marshall/ . Drugi dio sa zadnjom inačicom
2.2.2 može se pronaći na istoj mrežnoj stranici.

3
iznenađenja. Nadalje, njegova natalna karta bila je i temelj za pronalazak natalnih karti onih koji su ga okruživali,
njegovih najbližih, pa smo tako saznali još više stvarnih detalja o njegovom životu.

Vedska astrologija-đjotiš blisko je povezana sa sanskrtom, i zato sam gdje god je to bilo moguće rabio i izvorno
sanskrtsko nazivlje. I dobro je da smo tako napravili. Dobro je zapamtiti neke od tih izraza, ili da oni barem titraju u
našoj svijesti. Naime, sanskrt je jedan vrlo poseban jezik, a izravno je povezan s nastankom samoga svemira i
pripadajućim vibracijama. To je jezik kojim se izražava najviša istina. To je jezik koji usmjerava čovjeka da misli,
govori i čini samo istinu, a mogućnost djelovanja u krivome smjeru znatno je smanjena. Da, točno je, sanskrt
strukturira mozak da djeluje samo u ispravnome smjeru. No to za nas nije ništa novo. Naš jezik, kojega ponekad
od milja jednostavno zovem … Naški … danas obiluje sanskrtom, a pogotovo je obilovao u ne tako davnoj
prošlosti.

Doista, samo se treba prisjetiti gdje je bila, kako je nastala i cvjetala, ali i kako je nestala … stvarna Troja. U našoj
kulturi uvriježena je spoznaja da sanskrt dolazi iz Indije, i da to zapravo nema nikakve veze s nama. Ovaj prvi dio
tvrdnje, da dolazi iz Indije, doista je točan, iako se i tamo vodi velika diskusija o podrijetlu sanskrta. Onaj drugi dio
tvrdnje, kako to nema nikakve veze s nama, potpuno je netočan. O da, Hrvati su itekako povezani sa sanskrtom.
Nije čudno da hrvatski lingvisti, ali i srpski, nastoje dokazati kako je baš njihov jezik najsličniji sanskrtu. Tu se
moramo prisjetiti da je Naški, jezik nastao stapanjem i sintezom starodalmatskog jezika, sa slavenskom osnovom
koju su zatekli ovdje. Naime, starodalmatski, a jedna njegova inačica je i veljotski jezik, koji se najduže održao na
otoku Krku gdje i danas ima njegovih tragova i nije posve izumro, spojio se s onim što bi danas zvali staroslavenski
jezik. Dakle, naš suvremeni jezik nastao je stapanjem tog starodalmatskog, kojim su govorila mnogobrojna izvorna
ilirska plemena, koja su između 1800-1500 godina prije nove ere migrirala na ovaj prostor potisnuvši Kelte dublje
u Europu, i starosjedilaca na ovom prostoru koje danas zovemo proto-Slaveni. Izvorni Iliri su migranti iz Vedske
Indije. No u stvarnosti, i pridošlice i starosjedioci, i jedni i drugi su … Iliri. Oni su samo, u povijesnom smislu, bili
dugo vremena razdvojeni, a zajedno će negdje oko 4.-5. stoljeća nove ere postati Slaveni, jer ilirsko ime se
potiskuje zbog toga što postaje posve … nepodobno. Naime, kako su već mnogo ranije bili sakrili Troju, tada i Iliri
postadoše nepoželjni i naravno, stvorena je cijela zavjera kako bi sasvim nestali i jedni i drugi. No to nije sve, jer
ogroman doprinos u stvaranju jezika kojim danas govorimo dali su i staro-iranski Hrvati pristigli u ove krajeve u
stoljeću sedmom. Oni su također preko svojeg materinjeg staro-iranskog jezika, donijeli mnogo sanskrtskih riječi,
ili riječi sa sanskrtskim korijenom. No i ti pridošli Hrvati u stoljeću sedmom nisu stranci niti sa Slavenima, niti s
Ilirima, već su iste gore list. Oni su također migranti iz Vedske Indije, i sve negdje do 1800 godina prije nove ere,
činili su jedno tijelo s onim istim Ilirima koji su u prvom valu naselili Balkanski poluotok. Uglavnom, nastanak
današnjeg govornog jezika u Hrvata, vrlo precizno prati etno genezu samoga naroda. Nije to ništa nova, samo se
dugo vremena skrivalo.

Dakle, da skratim, starodalmatski nije inačica latinskoga i romanskoga jezika, kako to tvrde mnogi današnji autori,
već je taj izvorni starodalmatski jezik ostavština ilirske Troje, koja je doista bila i postojala na ovim našim
prostorima, konkretno u dolini rijeke Neretve, a još točnije, u predjelu Metkovića i Gabele. Tvrdnje meksičkoga
istraživača i autora Roberta Salinasa Pricea, koji je o tome napisao poveći broj knjiga, sasvim su točne. No nije to
bila samo grad-država, već veliko carstvo, pravi imperij, vjerojatno prvi na prostoru Balkana i Europe, te prema
tome, to je i prava kolijevka cijele europske a time i svjetske kulture. Bila je to Vedska civilizacija na tlu Europe,
odnosno jedna od post vedskih kultura. Da, to je izdanak post vedskih kultura poput Harappa kulture, ili recimo
Mohenjo Daro kulture. Upravo oni su sa sobom donijeli i glagoljicu. Glagoljica je mnogo starija nego što se misli.
Sa sobom su je donijeli upravo ti Iliri. No, to je tema za jednu drugu priču. Samo da zaključim, starodalmatski jezik
doista imamo od tih Ilira, a ne od Rimljana. Rim i Rimljani su ionako izdanak Trojanske kulture. Jednom kada je
Troja pobijeđena i srušena, Hektor je, pod imenom Aenas, sa sinom i mnogobrojnim Trojancima pobjegao, te su se
nakon nekoliko godina lutanja skrasili među Latinima i osnovali Rim. No oni su prihvatili jezik Latina i mnoga
njihova kulturna obilježja, i tako je nastao Rim. Doduše taj starodalmatski jezik je kasnije, nakon pripajanja ilirskih
teritorija Rimu, snažno romaniziran i latiniziran, pa se čini da mu je to ujedno izvor. No to nije točno. Tako se
događa da neki autori u neznanju, a neki i posve namjerno da zametnu trag, pišu o starodalmatskom jeziku kao

4
izdanku rimske kulture. Nedavno sam naišao na jedan članak u kojemu su, baš kao i u knjizi koju predstavlja autor,
te teze sasvim pobrkane i izmiješane.

http://www.slobodnadalmacija.hr/scena/mozaik/clanak/id/501496/ju-sai-tuone-udaina-de-saupranaum-burbur-fascinantna-prica-o-
izgubljenom-dalmatinskom-jeziku-i-posljednjem-covjeku-koji-ga-je-govorio

No vratimo se Titu, jer to ja zapravo naša glavna tema. Kako je samo lako skrenuti na neku drugu temu!? Nije to
ništa čudno, jer tu se najednom isprepliću mnoge priče. Kad krenemo ispravljati jedan takav kompleksan lik kao
što je Tito, koji je obilježio jednu epohu, odjednom uviđamo da i mnoge druge postavke u povijesnoj znanosti …
ne štimaju. Treba ih ispraviti. Nema nam druge nego popraviti sve to. Sada srećom imamo i moćan alat za to, a to
je Vedska astrologija-đjotiš.

Prema riječima Pere Simića, novinara i publiciste iz Beograda, te jednog od, kako mnogi kažu, najistaknutijih
istraživača Titova lika i djela, u Titu je sve ambicija. Samo da napomenem, gospodin Simić je 2008. godine istražio
11 povećih kutija s dokumentacijom o Titu, a koje su pronađene u Staljinovoj arhivi u Moskvi. Rezultat toga je i
mnoštvo novih iznenađujućih otkrića. Većina toga objavljena je u njegovim djelima, a zadnje i rekao bih
najznačajnije je … Tito – fenomen stoljeća …

http://www.superknjizara.hr/?page=knjiga&id_knjiga=100006288

Dakle, kako napominje gospodin Simić, ambicija je Titov znak raspoznavanja. I to je savršeno točno. To smo već
vidjeli kroz njegovu natalnu kartu. Surya-Sunce u bliskoj konjunkciji sa Rahuom, objašnjava sve. No prema riječima
gospodina Simića, druga značajka koja također označuje Tita je … tajna. Bolje je reći … tajne. Gospodin Simić je,
kako sam kaže, dešifrirao dvije velike Titove tajne. Jedna je o Titovom učešću u Španjolskoj revoluciji i ratu koji je
iz toga proizašao. Prema mojem osobnom sudu, Tito je doista boravio u Španjolskoj, i to u nekoliko navrata.
Gospodin Simić vrlo je blizu i kada razotkriva njegovu ulogu u tom ratu. Šteta je samo što gospodin Simić, koji
inače, mora se reći, povremeno nije previše negativan o Titu, već samo iznosi činjenice i prepušta čitatelju da sam
donosi zaključke, dakle, šteta je što on propušta taj važan dio gdje su Titu smjestili njegovi drugovi, otjerali ga na
robiju i uništili mu obitelj. A to je tako važan dio. Bez njega se ne može sagledati i razumjeti sve ono što je
uslijedilo poslije, pogotovo Titovo učešće u čistkama unutar Kominterne.

Zanimljiva svjedočanstva iznose se i kroz osobni intervju … Pero Simić - Tajni život Josipa Broza Tita … koji se
može pronaći u okviru YouTube servisa na sljedećoj mrežnoj stranici …

https://www.youtube.com/watch?v=OEjjBAsbh-A

Druga velika Titova tajna je, kako spominje gospodin Simić, pitanje kako je on uopće došao na čelo Komunističke
Partije Jugoslavije … KPJ?

Doduše, obje ove tajne blisko su povezane, a zajednički nazivnik im je …. velika čistka unutar Kominterne. Dakle,
unutar Kominterne počele su velike čistke, ali i u svim njezinim ograncima i pipcima pomoću kojih je nastojala
steći kontrolu i preuzeti vlast u mnogim zemljama. Kako izgleda, i kako sam već ranije napomenuo, Tito je sasvim
sigurno iskoristio tu priliku za poravnanje nekih starih osobnih računa, ipak, treba znati da je to dio jednog šireg
plana. Tito ni u kojem slučaju nije mogao sam eliminirati 600-800 jugoslavenskih komunista, niti bi on sam
vjerojatno išao tako daleko. Da je imao najsnažniji SUV ili neko drugo terensko vozilo, te par najmodernijih laptop
računala, on ne bi mogao izvesti sve ono što mu se pripisuje. Nije to mogao učiniti čak da su bila i dvojica, jer se
slovenski komunist Josip Kopinič često spominje kao njegov bliski pomagač, suradnik i veza prema vrhu
Kominterne.

Pravi problem po tom pitanju su i same brojke. Naširoko se barata brojkom „600-800“, no pitanje koliko je i to
točno. Vrlo dobro znamo da se broj poginulih ili stradalih u takvim slučajevima koristi i u propagandne svrhe, te
zavisno o tome tko iznosi podatke, brojka će značajno varirati. Moguće je da ta spomenuta brojka uključuje i sve

5
one komuniste nestale u Jugoslaviji za vrijeme diktature kralja Aleksandra, dakle od 1929, pa sve negdje do 1934,
jer za cijelo to vrijeme trajao je otvoreni lov na sve komuniste. To je lako moguće.

Druga stvar, te velike čistke, kojih je zasigurno bilo, vjerojatno su dio jednog šireg plana zakulisne borbe dviju
snažnih struja koje svoje podrijetlo vuku duboko u prošlosti čovječanstva, odnosno, one postoje od iskona. Treba
reći da, kad god razmatramo povijesne događaje, i kad god zagrebemo malo dublje ispod same površine,
primjećujemo postojanje nekih snažnih, ali dobro skrivenih sila. Za nas one su velika tajna. Te dvije velike tajne
struje, primjećujemo, oprečne su u svome djelovanju, te zapravo razotkrivamo zapanjujuću bespoštednu borbu
koja se događa iza pozornice povijesnih događaja. Dakle, kao da postoje dvije struje, ali mi ih ne vidimo na
površinskoj razini, tek na temelju nekih činjenica i indicija naslućujemo njihovo postojanje. Mi naslućujemo o
njihovom postojanju tek na jedan vrlo neizravan način. One, te dvije sile, su oprečne u svome djelovanju, između
njih je veliki antagonizam, između njih je vječito ratno stanje koje doslovce nikada ne prestaje. Doista, to je
bezvremena borba koja nikada ne prestaje. Ono što mi na površinskoj razini vidimo kao ratove, zapravo su samo
vrhovi ledenih brjegova. Zapravo, prava borba dešava se iza zavjese, na nekim nama nevidljivim i nedostupnim
razinama, a sve se proteže, ili, možda je bolje reći, sve počinje duboko iz nebeskih sfera. I tako od iskona …

Radi se o borbi dobra i zla, koju mnogi istraživači ne spominju. Naravno da je ne spominju, jer da je spominju, tada
bi morali reći tko je u toj priči dobar, a tko je zao. Ustvari, to je jedna od velikih dilema relativnog polja postojanja,
što je dobro a što je zlo, odnosno, što je pravo a što je krivo, a to se pretvara u vječitu borbu dobra i zla. Vrijeme u
kojemu živimo mi, ali i vrijeme u kojemu je živio Tito, a to je gotovo isto vrijeme, nije nikakva iznimka. Dakle,
vrijeme u kojemu živimo ne može se promatrati izvan konteksta cjeline. No, ideju o borbi dobra i zla nalazimo
samo u nekim objašnjenjima događaja drevne antičke povijesti. Nalazimo je i u religijskim tekstovima i knjigama, a
kako znamo svi događaji o kojima govore religije, desili su se poodavno. Prema svim tim navodima, ona, ta borba
Dobra i Zla, događa se negdje drugdje, u nekom vremenu koje nema baš nikakve veze s nama, i u pravilu, dešava
se nekome drugome. Stvara se odmak, i kao mi nemamo nikakve veze s tim. Dakle, kada govorimo o sadašnjem
vremenu, svi pisci, kritičari, kroničari, analitičari, povjesničari, i ma kakvi praktičari … ostaju nijemi. Oni ne
spominju borbu Dobra i Zla. Za njih borba Dobra i Zla … u sadašnjem vremenu … ne postoji. To je doista čudno, jer
mi doista vidimo mnogo negativnih pojava u svijetu, od zagađenja zraka, zagađenja hrane i svih ostalih ljudskih
resursa, pa do svakodnevnog života koji je drastično otklonjen od prirodnih zakona, te ispada da se sve to dešava
… slučajno. Netom smo prošli i dva velika i strašna rata s nesagledivim posljedicama za čovječanstvo, a postoji i niz
raznih lokalnih ratova koji stalno tinjaju a ponekad i plamte. Je li sve to sasvim slučajno? Zašto se ne spominje
borba Dobra i Zla u sadašnjem vremenu? U čemu je problem?

Odgovoriti na ovo pitanje nije lako. Treba znati da borba Dobra i Zla traje od pamtivijeka, i sve dok živimo u
dvojnosti, borba dobra i zla bit će tu pored nas, bit će dio nas, jer ona zapravo izvire baš tu … u nama. Ona je
unutar nas samih. Mi smo ti koji imamo i nosimo pozitivne i negativne naboje unutar nas. Mi smo ti koji stvaramo i
Dobro i Zlo. Duboko u nama, mi smo izrazito podijeljeni i polarizirani, i zato ćemo stvarati i reflektirati i jedno i
drugo, i Dobro i Zlo. No, nije to ništa čudno i ništa neprirodno. Da bi pojasnili to, treba se vratiti na sam početak
stvaranja Svijeta. Oni koji su stvarali ovaj Svijet, pustimo sada po strani tko je to bio, u jednom trenutku su se
zapitali, koju igru primijeniti u ovom našem kutku Svemira? I nadošla je ideja o svijetu suprotnosti, svijetu
dvojnosti, svijetu polariteta. Da, neki drugi svjetovi izgrađeni su na nekim sasvim drugim načelima i principima, no
to je neka druga priča. I tako je u ovom našem Svijetu sve stvoreno po načelu suprotnosti. Sve ima svoj pandan u
nekom suprotnom smislu, sve ima svoju suprotnost, pa je tako nastao svijet Svijetla i Tame, odnosno Svijet Dobra i
Zla. No prvotnom čovjeku dana je mogućnost da živi iznad svijeta dvojnosti, da živi u svijesti jedinstva sa
Stvoriteljem, da bude jedno sa Stvoriteljem, da bude kao Stvoritelj sam. Tada čovjek, iako živi u svijetu dvojnosti,
uzdiže se iznad polja suprotnosti, te uživa oba aspekta postojanja, i apsolutni i relativni. To stanje neki su prozvali
Rajem na Zemlji, a neki ga zovu Eden. Prema tome, Raj na Zemlji, Eden, je stanje svijesti, a ne mjesto gdje bi
možda trebali ići. To je stanje svijesti u jedinstvu sa Stvoriteljem. No, zbog razno raznih razloga čovjek može
izgubiti to stanje svijesti jedinstva sa Stvoriteljem, i vrlo brzo će se unutar njegova živčanoga sustava pojaviti
polarizacija, pojavit će se misao o dobru i zlu. Tada, zbog utjecaja pozitivnih i negativnih sila unutar nas samih,

6
počinjemo se otklanjati na jednu ili na drugu stranu; ili na Dobro ili na Zlo. Dakle, čovjek može pasti iz Raja, i tada
počinje isključiva igra relativnog postojanja, a onaj apsolutni dio potpuno je ispušten i zaboravljen.

Ništa to nama nije nepoznato. Prisjetimo se samo priče o Adamu i Evi i o jabuci s Drva spoznaje. Jabuka je plod
Drva spoznaje o dvojnoj naravi života. Sve do tada Adam i Eva živjeli su u Raju, živjeli su u stanju svijesti jedinstva
sa Stvoriteljem. Živjeli su u obilju, ljubavi prema svemu i prema svima, a njihovim žilama pojačano je kolao
serotonin, hormon sreće, koji je uobičajeni pratilac viših stanja svijesti. Bili su stvoreni, ali i oni su mogli stvarati
nove svjetove, jer bili su kao Stvoritelj sam. Oni su doslovce živjeli u pravom blaženstvu, u rajskom blaženstvu. Da,
fiziologija ljudskoga tijela posve je drugačija u višim stanjima svijesti, a pogotovo u svijesti jedinstva sa
Stvoriteljem. Prema tome, Adam i Eva znali su samo za Dobro i nisu poznavali Zlo. No, onoga trenutka kada je
jedan od njih, a navodno je to bila Eva, zagrizao jabuku kao plod Drva Spoznaje, spoznali su i onu drugu stranu,
spoznali su Zlo, i pali su u polje dvojnosti, u isključivo polje relativnog postojanja, te su potpuno zaboravili svoj
apsolutni besmrtni aspekt, da bi u nekom trenutku čak zaboravili tko su i odakle su došli. Od tada, ništa više nije
isto. Podvojenost i polarizacija unutar njih, a i unutar nas, jer ne zaboravimo, mi smo njihova djeca, stvorit će
pozitivne i negativne naboje, a to podrazumijeva borbu Dobra i Zla, što za sobom nosi patnju i stradanja. Dakle,
netko će se prikloniti i ostati na božanskoj strani i reflektirati samo Dobro, te će se nastaviti boriti za Dobro, za
evolucijski napredne ideje, za život u višim stanjima svijesti, za život u stanju svijesti jedinstva sa Stvoriteljem, što
je naš krajnji cilj, jer to je naš izvor, jer to je „mjesto“ odakle smo došli.

No neki od nas, oni negativno polarizirani dakako, neće se osjećati dobro u susretu s Dobrom, jer u njima je
prevladao negativni element, u njima prevladava Zlo, i oni će se početi skrivati od Dobra i bježat će od njega. Od
toga trena njihovi su saveznici tama, mrak i širenje neznanja, a jedina njihova misao je kako nauditi Dobru, te kako
spriječiti i onemogućiti čovječanstvo da se ponovo uzdigne do svijesti jedinstva, da ponovo stvori Raj na Zemlji, te
da ponovo postane jedno sa Stvoriteljem. Tu dolazimo do pojma negativnih, mračnih i demonskih sila. No, one
nisu izvorno prapočelo jednako samom Stvoritelju, kako bi netko eventualno mogao pomisliti, a neki će možda tu
ideju i namjerno forsirati. Možemo reći, i njih je Stvoritelj stvorio, jer, prisjetimo se, on je dao slobodnu volju
svakom biću koje je stvorio. Prema tome, čak i kad se neka od tih bića koja je on stvorio otklone od njega samog,
od Stvoritelja, on tu činjenicu želi i mora poštivati. U biti, prisjetimo se, sve je to samo igra. A ta je igra nastala jer
smo mi to tražili, jer smo htjeli okusiti čari relativnog postojanja, i prividnu odvojenost od Stvoritelja, te čari
individualne odvojene evolucije. Prema tome, Stvoritelj sam, na svojoj najvišoj razini, neće dijeliti ljude na dobre i
zle, jer na koncu, to je samo igra. Svi oni koji za sebe misle da su dobri, trebaju znati da su i oni nekada, ili
ponekada, bili na strani Zla. Stereotipe o negativnoj energiji treba otkloniti i prevazići jer negativna je energija
itekako vrijedna i potrebna. Posve je sigurno, bez nje ne bismo uopće mogli djelovati u ovom izrazito materijalnom
polju postojanja gdje se upravo sada nalazimo. Dakle, kad govorimo o pozitivnoj i negativnoj energiji, Stvoritelj
neće gledati tko je tko, jer sve su to njegova djeca. No tu važi jedno drugo, ali vrlo važno načelo. Naime, kaže se da
su najvreliji dijelovi Pakla rezervirani za one koji u toj igri žele ostati neutralni. U toj igri, barem na razini gdje se mi
sada nalazimo, nema i ne može biti neutralnih. Osnovno načelo je … izaberi svoju stranu i bori se ... To je osnovno
pravilo ovog relativnog izrazito polariziranog postojanja, polja dvojnosti, gdje se mi upravo sada nalazimo. No, to
relativno polje postojanja, gdje smo izrazito polarizirani, sa sobom neizbježno nosi pad znanja, što ujedno zovemo
i neznanje, a to opet donosi patnju i stradanja. I eto nas opet u našem sadašnjem vremenu. Eto nas, što kažemo, u
realnom vremenu.

Ove spoznaje o svijetu dvojnosti i pripadajućim prirodnim zakonima koji ga vode, vrlo su važne, jer inače ne
možemo razumjeti mnogo toga. Ako sada u svjetlu toga saznanja pogledamo neke druge alternativne teorije, pa i
teorije zavjera, doista nailazimo na spomen nekih tajnih organizacija i tajnih društava. Mogli bi sada ići jako
naširoko i raspredati priče o takvim organizacijama, ali da skratim priču, sve se svodi na dvije suprotstavljene sile,
koje čak mijenjaju i svoje nazive i imena kroz povijest, ali u našem današnjem vremenu poznate su kao … Masoni i
Illuminati. Doduše, o takvim pojmovima slušamo samo u krajnje konspirativnim pričama. Ipak, trag koji slijedimo
vodi nas upravo prema njima. Štoviše, velika je zbrka i oko tih pojmova, jer se ne zna tko je tko. No, bolje je ipak tu
priču ostaviti za malo kasnije.

7
Vratimo se opet Titu odnosno tamo gdje smo stali, a to su čistke u Kominterni baš nekako kako je Tito pristigao u
Moskvu. Te čistke također treba razmatrati kroz samu evoluciju Komunizma i revolucije u Rusiji. Naime, mišljenja
sam da se tamo dogodilo nešto što je dramatično poremetilo tijek izvorne revolucionarne misli, te namjera
izvornih komunista koji su na svojim leđima iznijeli Revoluciju. To također treba razmatrati u svijetlu borbe
spomenutih dviju sila. Bojim se da je sa Staljinovim dolaskom na vlast potpuno zamračena izvorna ideja i namjera
izvornih ruskih komunista, a to je stvoriti državu po mjeri čovjeka. Štoviše, Staljinovim dolaskom na vlast, cijela se
priča preobražava u tešku i mučnu diktaturu, a to nikako nije mogao biti cilj same Revolucije. No niti njegov
prethodnik Lenjin nije nevin po tom pitanju, i bojim se kako su obojica podmetnuta kako bi se iskrivila prvotno vrlo
čista ideja klasne borbe. Ipak, niti to nije bio krajnji cilj već samo sredstvo ovladavanja i kontrole nad jednom
velikom i moćnom silom … nad Rusijom.

Tito je znao neobično mnogo o strojevima i mašinama. Obično mu se pripisuje zanimanje … bravara …, no to nije i
ne može biti posve točno. Znamo da je bravar bio njegov brat Josip Broz rođen 1893, koji je, kako znamo, doista
završio svoje školovanje u Sisku, a to je bila zanatska škola za bravara. Josip Broz kojega mi znamo, nije bio u Sisku,
barem ne u to doba učenja prije Prvog svjetskog rata. Nije mogao biti u Sisku, jer je u to doba bio i školovao se u
Beču. Istražujući tako vrlo intenzivno, pronašao sam nedavno jednu lijepu analizu koja govori da je Titovo znanje o
strojevima i mehanici bilo na razini inženjera. Tito je znao sve o gotovo svim mašinama toga doba. U to doba
stručnjaci takvog tipa nisu bili česti, i do takvog znanja nije bilo lako doći. Upravo ta činjenica objašnjava da je Tito
vrlo lako pronalazio posao gdje god bi se pojavio. Čini se da je Tito u Beču stekao izuzetno znanje o mehanici i
strojevima. Dakle, pored glazbe i sviranja klavira, pored jahanja i mačevanja te nekih drugih borilačkih vještina,
Tito je stekao praktična znanja na razini današnjeg inženjera strojarstva. On to nikada nije naglašavao, jer to je
vjerojatno bilo dio njegove konspirativnosti. U nekim kasnijim fazama, vidimo ga kako uživa u svojoj maloj
radionici koristeći razne strojeve i alate za obradu metala. Ta ljubav prema tehnici i obradi metala usmjerila ga je i
prema oružju. Kako znamo, izuzetno je volio oružje i lov. U natalnoj karti nailazimo na dva izuzetno snažna planeta
koji predstavljaju tehniku, a to su Mars i Saturn. Njihov položaj i utjecaj u natalnoj karti izvanredno opisuje te
Titove sklonosti i afinitete. Mars-Mangal je u visokom dostojanstvu, egzaltiran, u ushićenju, kako mi kažemo, i
nalazi se u četvrtoj kući. Ta kuća predstavlja i ono što najviše volimo i gdje nalazimo svoj mentalni mir, a kod njega
su to očito strojevi, mašine i oružje, jer Mars predstavlja upravo to. Istovremeno, vladar te četvrte kuće je Saturn-
Šani, koji se nalazi u dvanaestoj kući, u devetoj od svoje, što će polučiti upravo to, visoko znanje i uspjeh na
tehničkom polju. Dvanaestom kućom vlada Merkur-Budha, koji između ostaloga predstavlja intelektualno znanje,
ali i komunikaciju. Tu je Saturn u konjunkciji s Mjesecom-Čandrom, koji označava obilje i vodu, te tekućine
općenito. Prisjetimo se da je Tito često, gotovo u svim odsutnim fazama svoga života, radio u mlinovima.
Podsjetimo se, u Sibiru, kod Omska, radio je u mlinu bogatog Kirgiza, a po povratku u Hrvatsku, prvi stalniji i duži
posao bio mu je onaj u mlinu u Velikom Trojstvu. Bio je majstor u mlinovima, a ti su mlinovi zapravo na vodeni
pogon, vodenice. Ili su bili na parni pogon, a što je opet povezano s vodom, vrućom i pregrijanom vodom koja se
pretvara u paru. Jedno od mjesta gdje je kasnije boravio i radio bila je Kraljevica, a to je također pored vode,
pored mora. Nevjerojatno! Nevjerojatno je kako se sve slaže.

Nadalje, jedan od strastvenih hobija bila mu je … fotografija. To je također povezano s tehnikom, ali je povezano i
s umjetničkim sklonostima. Tu već vidimo jedan drugi utjecaj, utjecaj Venere, Šukre, koji je kod njega također vrlo
snažan i dobro smješten, pa će ga to usmjeriti i na umjetničku stranu, ali, opet povezano s tehnikom. No to je
također povezano s vodom, doduše, ne samo s vodom, već i s nekim drugim tekućinama i kemijom, jer to je
vrijeme analogne fotografije, razvijanja fotografija u kemijskim otopinama i ispiranja vodom, na nekom tamnom i
izoliranom mjestu, u tamnim komorama, a to je upravo opis dvanaeste kuće. Perfektno, opet se sve slaže.

Kako sam već spomenuo glazbu, sviranje i umjetnost, par riječi i o tome. Njegova vještina u sviranju glasovira,
također je iznimna i neobična. Kažu da je u klasičnoj glazbi vrhunac sviranje Chopin-ovih djela. Upravo tu je Tito
bio majstor. No to zahtjeva izuzetno znanje, talent i mnogo rada. Sviranje Chopina, kako kažu, zahtjeva izuzetnu
individualističku crtu te iznimnu tehniku. Smatra se da je to nadgradnja u klasičnoj glazbi. Nadalje, nalaze ga u
situacijama gdje svira četveroručno s nekim iskusnim pijanistima, što je znak izuzetne virtuoznosti. No prava
pozadina te glazbe je opet … tehnika ..., jer izvodi se na tehnički izuzetno složenom instrumentu … na glasoviru.
8
Prema tome, Tito je pokazivao izuzetno mnogo stila u svemu što je radio. Gotovo sve što je radio i što je dotakao
bilo je na nekoj izuzetno visokoj razini. U natalnoj karti to se potvrđuje kroz visoko dostojanstvo nekih planeta. No
treba primijetiti još nešto. Četiri od devet planeta su mrtvi, … mrita … je izraz na sanskrtu, i oni neće izraziti svoje
vrijednosti u potpunosti. To su Surya-Sunce, Šani-Saturn, Rahu i Ketu. Oni neće izraziti sve one vrijednosti i
kvalitete koje im se pripisuju. To se posebno odnosi na Suryu-Sunce. Iako je Sunce-Surya fenomenalno smješten, a
to je praktički kraljevska pozicija, taj planet je mrtav, i on neće moći izraziti sve te svoje kvalitete. U praktičnom
životu vidimo potvrdu toga, jer sve što je vezano uz Suryu-Sunce kod Tita je … mrtvo. Svog pravog oca on
vjerojatno nikada ni nije izravno upoznao, niti je imao bilo kakav izravni kontakt s njim. Imao je samo očuha kojega
je prezirao, i s kojim također nikada nije ostvario bilo kakav izravni kontakt, a kamoli neki intimniji odnos. Tu je i
Samuel Mayer, koji je jedno vrijeme djelovao kao otac ali više kao mecena, ali i on vrlo brzo nestaje iz njegova
života. Nadalje, iza toga slijedi i iznimna kriza identiteta, što je također povezano sa Suryom, sa Suncem. Povrh
svega, gdje god je stigao bio je u sukobu s državnom administracijom. Vlast je stekao tek u poodmakloj dobi, u
srednjim, zlatnim godinama, ali nakon teških i krvavih borbi, nakon stradavanja i višestruke životne ugroženosti.

S duhovne točke gledišta, mrtvi planeti nisu ništa loše, iako će to za osobu predstavljati problem u smislu da će
imati poteškoća izraziti se u ovom izrazito materijalnom i materijalističkom svijetu. Štoviše, veći broj mrtvih
planeta u natalnoj karti, u duhovnom smislu, nagovještava da se radi o izrazito razvijenoj osobi. Rekli bismo, radi
se o staroj duši. Izraz „stara duša“ odnosi se na one koji su u svojim bezbrojnim inkarnacijama stekli zavidnu razinu
znanja i iskustava, te su u stanju na sebe preuzeti složene zadaće i mogu odigrati neke značajne uloge u evoluciji
čovječanstva. Nema nikakve dvojbe da je jednu od takvih uloga odigrao upravo Josip Broz Tito.

Dakle, od svoje sedme godine Tito je rastao u Beču, kod Samuela Mayera, koji praktički preuzima ulogu i oca i
majke. Išao je u najbolje škole, stekao vrhunska znanja, lijepo se odijevao, naučio finim manirima, naučio razne
društvene igre, između ostaloga i bridž. Naučio je i dobro plesati, jer izlazio je na mondena mjesta, te je već tu
naučio lijepo se ophoditi sa ženama. No, tu je naučio i razne borilačke vještine, mačevanje, i to sablju i floret,
oboje, što mu je kasnije pomoglo da postane drugi u natjecanju na razini cjelokupne carske vojske. Sve to pružio
mu je Samuel Mayer.

Većinu ovih tvrdnji možemo također pronaći u radu gospodina Miroslava Todorovića … Hohštapler …, te me je
praćenje njegova rada inspiriralo da još dublje pogledam u Titovu natalnu kartu. No gospodin Todorović izuzetno
je negativan prema Titu, baš kao što je to velikim dijelom i gospodin Simić. Obojica, ali svaki na svoj način, Tita
smatraju neprijateljem Srpstva. No ja ne bih slijedio tu njihovu misao. Naime, Tito je morao balansirati velike
suprotnosti i velike razlike u mišljenjima, a to ponekad nije nimalo lako. Štoviše, točke gledišta Srba i Hrvata uvijek
su dijametralno suprotne, te se stvaraju izrazito antagonističke sile, a to nikako nije lako uravnotežiti. Odnos Srba i
Hrvata, te njihova uloga u evoluciji čovječanstva, sasvim sigurno je poduža priča. To je jedna zasebna tema i o njoj
će zasigurno biti mnogo govora u bliskoj nam budućnosti. Dakle, pokazuje se da neke njihove tvrdnje, tvrdnje
gospodina Simića i gospodina Todorovića, ne stoje. Neke, a ja bih čak rekao mnoge njihove tvrdnje, posve su
promašene.

Vratimo se ipak našoj osnovnoj temi, a to je Josip Broz Tito. U cijeloj toj priči, vezano uz prvotno iznesene
postavke, ipak treba načiniti neke manje korekcije. Naime, izgleda da je Marija Broz, isprva kada je došla u Beč,
radila kod Samuela Mayera, a ne na carskom dvoru. No car Franjo Josip, ipak je otac dvoje djece koje je, pored
ostalih, rodila Marija Broz. To se desilo upravo pod pokroviteljstvom Samuela Mayera. Iz Titove natalne karte
vidimo da majka odlazi na rad u inozemstvo. Vladar te 12. kuće je Merkur-Budha, koji je u njegovoj 7. kući. To je
mjesto konjunkcije sa Suryom i Rahuom, ali istovremeno, to je kuća egzaltiranog Mangala-Marsa.

9
10
Mislim da to treba čitati ovako: Merkur-Budha je biznismen koji se bavi proizvodnjom nekih medicinskih pomagala
s tehničkom pozadinom, jer i Saturn-Šani je tamo u 12. kući koji također označava tehniku. Moguće je da se radi o
raznim protezama za invalide, koje on plasira preko svojih partnera. Moguće je da je on član neke skrivene tajne
organizacije, ali i neke multinacionalne tvrtke. On poznaje kralja, i tu počinje priča s Marijom Broz. Moguće je i da
sam Mayer uređuje Marijin rad na carskom dvoru. Na carski dvor ne dolazi se tek tako. Morala je postojati neka
veza, a ta veza bio je Samuel Mayer. Također, car Franjo Josip I bio je poznat po svojim izvanbračnim vezama, a
Marija Broz zasigurno nije bila prva i jedina. Znamo dobro da njegov odnos a suprugom, caricom Elizabetom
zvanom Sissi, zbog razno raznih razloga koje je nemoguće dokučiti u ovome trenutku, nije bio skladan i ona se već
zarana odvojila od njega emocionalno, a vjerojatno i fizički, iako su ostali u braku.
Marija Broz došla je na rad u Beč iz nužde. Bila je prisiljena, jer situacija u kući bila joj je vrlo teška. Djeca su joj
doslovce bila gladna, a pored inertnog i nepoduzetnog muža sklonog pijanstvu, melankoliji i nasilju, to više nije
mogla trpjeti. Bilo ju je stid. Ona koja je došla iz ugledne i imućne obitelji u kojoj je svega bilo u obilju, sada mora
gledati kako njezina djeca nemaju što jesti. Uzela je stvar u svoje ruke. Tako ju je sudbina spojila sa Samuelom
Mayerom, Židovom poljskog podrijetla, koji se nastanio u Beču i pokrenuo svoju vlastitu tvrtku. Sve ostalo je djelo
samog Samuela Mayera. O njegovoj sudbini, sudbini Samuela Mayera, ne znamo mnogo, iako nailazimo na
svjedočanstva da je zaista postojao, da je njegova tvrtka također postojala i da se bavila upravo proizvodnjom
medicinskih pomagala u vidu proteza za invalide. Navodno se kasnije, po početku Drugog svjetskog rata, bježeći
pred Hitlerovim progonima, našao u Hrvatskoj, ali je ubrzo završio u logoru Jasenovac. Zbog toga, kažu, Tito nikada
nije posjetio Jasenovac.
Bilo bi sada idealno kada bi imali i natalnu kartu same majke Marije Broz. Našao sam da je rođena 25. ožujka 1864.
S Franjom Broz vjenčala se na dan 31. siječnja 1981. Uz podatke o rođenju same djece, kojih je rodila ukupno 15
(16 … ?), bilo je to sasvim dovoljno da se rekonstruira i njeno vrijeme rođenja. Naravno, mjesto rođenja je
Podsreda u Sloveniji.
Dakle, Marija Broz, djevojačkog prezimena Javeršek, rodila se na dan 25. ožujka 1864. u 5.56 ujutro prema
lokalnom mjesnom vremenu (LMT).
Evo te natalne karte …

11
Marija Broz bila je ponosita i gorda osoba, što vidimo iz položaja Sunca-Surye u prvoj kući, no tu ima raznih
slabosti.
Dakle, odmah uočavamo i silne slabosti u natalnoj karti, koje će uzrokovati sve one poteškoće koje je u životu
morala podnijeti. Lako pronalazimo Čandra-Rahu konjunkciju u 8. kući, koja upućuje na prijevarne, skrivene i tajne
izvanbračne odnose i relacije. Ta pozicija Čandre ionako je vrlo nepovoljna. Kažu da na tom mjestu Čandra umire.
No Čandra čini Vargottama Yogu, što je opet uzdiže u dostojanstvu, što opet govori o njenoj moralnosti. No, iz te
pozicije vidi se i gladovanje i oskudice kada su djeca u pitanju. Vidi se i nasilni partner. Saturn-Šani je u 7. kući, što
će uvjetovati probleme u bračnoj vezi, odvajanje od partnera, barem na neko vrijeme. To će uzrokovati i mnogo
tuge, zbog izravnog sedmog aspekta Saturna na lagnu-ascendent. Nadalje, vidimo i da se vladar lagne-ascendenta,
a to je Jupiter, nalazi u devetoj kući, i petim aspektom aspektira svoju vlastitu prvu kuću. To će je učiniti izuzetno
osjetljivom na pravdu, a rekao bih i vrlo moralnom osobom. U prvoj kući, dakle na lagni-ascendentu, nalaze se i
Budha-Merkur, koji je debilitiran u tom znaku Riba. Tu je i Sunce-Surya, kojega nalazimo na istom stupnju kao i
ascendent, pa je to vrlo osjetljiva točka. Sunce-Surya je debilitiran u Navamsa podjelnoj karti. Oboje, i Merkur i
Sunce, nalaze se u Utara Badhra Nakšatri kojom vlada Saturn, pa će to još više pojačati Saturnov utjecaj na prvu
kuću. No Saturn je i Atmakaraka, a smješten u 11. kući u Navamš podjelnoj karti, što će naznačiti da je ona vrlo
hrabra osoba, ali da joj je dharma upravo služenje. U Navamš podjelnoj karti Mars-Mangal je debilitiran, kažemo
da je u padu, a povratno će djelovati na petu kuću, kuću djece, te će i njene romanse imati debilitirajući karakter.
Također, to sigurno neće dobro utjecati na djecu. To će vjerojatno trajati negdje sve do njene 35. godine života.
Kod nje također nalazimo četiri mrtva … mrita … planeta, a naročito su zanimljivi Jupiter-Guru i Merkur-Budha. To
također navješćuje da se radi o „staroj duši“. Također, zanimljivo je, jedina dva planeta u Yuva avasthi su Sunce-
Surya i Venera-Šukra. Oboje su snažni u natalnoj karti, pa se tu navještava ono što će obilježiti njen život. Doista, u
svojoj mladosti, mora da je bila vrlo lijepa i privlačna žena. No očito je da joj je Sudbina namijenila neku vrlo važnu
ulogu.

12
Gore prikazani portret Titove majke napravljen je i rekonstruiran, kako kažu, prema liku njezine sestre Ane Kolar,
Titove tetke, rođene Javeršek (rođena 1873, umrla 1951.). Prezime Kolar nosila je po drugome suprugu, dok je po
prvome bila Kostanjšek. Ona je navodno bila nevjerojatno slična Titovoj majci. Izgleda da je Tito jako volio tu
tetku, što niti ne bi bilo čudno, jer osim što je bila fizički vrlo slična njegovoj majci, vjerojatno je još bila prisutna u
domu Javeršekovih, gdje je do svoje sedme godine boravio mali Josip Ambroz. Dakle, nju je Josip Broz Tito
vjerojatno jako dobro poznavao. Ona ga je, posve je izvjesno, i čuvala dok je bio mala beba. Portret, crtež
ugljenom, nastao je negdje poslije Drugog svjetskog rata, a svakako prije njezinog odlaska s ovoga svijeta tijekom
1951. godine. Doduše, tetka je tada mogla imati oko 85 godina, a osoba na slici puno je mlađa, što doista upućuje
da se radi o … rekonstrukciji. Sam portret potvrđuje da je susreta s tetkom bilo. O tome sam pronašao i
svjedočanstva Jovanke Broz. Ime umjetnika nisam uspio pronaći. Fotografija je preuzeta s Interneta. Odmah se
uočava frapantna sličnost s Titom. Izgleda da je Tito neobično sličio na majku. Prema nekim navodima, Tito je znao
kompletno rodoslovno stablo svoje majke Marije rođene Javeršek, dok uopće nije znao ništa o rodoslovlju obitelji
svoga „oca“ Franje, što je vrlo čudno, zar ne? To zapravo govori u prilog tome da on uopće nikada nije bio u
izravnom kontaktu s tom obitelji. Štoviše, u tome se očituje i cijela tragedija ove priče, on je tu obitelj cijeli svoj
život promatrao sa strane.
Bilo bi sada zgodno predstaviti i natalnu kartu Franje Broza, supruga Marije Broz. Potrošio sam mnogo vremena da
bih riješio taj problem, no što sam više istraživao, stvari su postale zamršenije, a sama natalna karta sve nejasnija.
Na nekoliko mjesta našao sam nekoliko različitih datuma rođenja, a onda sam uočio da je možda on podrijetlom iz
nekih drugih krajeva. Spominje se Dalmacija, Hercegovina pa čak i Italija. Da, baš tako. Baš kao i svi ostali dijelovi
Titove obiteljske povijesti, izgleda da je i taj dio uronjen u velike nejasnoće. Tada sam ipak sve to ostavio po strani,
jer jednostavno rečeno, iziskivalo bi previše vremena da se cijela situacija razriješi. Ostavit ćemo to za neku drugu
priliku.
Njihova veza započela je nekih deset mjeseci prije samoga vjenčanja, negdje oko 9. travnja 1880. Naime, tada se
čak šest planeta okupilo u zviježđu sideralnih Riba, u Meena rašiju. Prema jednoj priči, mnogi su Zagorci, pa tako i
Kumrovčani, krišom odlazili preko granice u Sloveniju u potrazi za ogrjevnim drvom, jer šuma u okolici Kumrovca
više nije bilo, sve su bile posječene. Zime su bile hladne i duge, s mnogo snijega pa je tijekom kasnog proljeća, ljeta
i rane jeseni, trebalo osigurati dovoljno drva za ogrjev. No kako kažu biografi, rijetke su obitelji u Kumrovcu koje su
imale dovoljno drva za cijelu zimu. Tako je činio i Franjo Broz, tada mladić od dvadesetak i nešto godina. Čini se da
je bio iznimno zgodan i privlačan. Tako je jednom prilikom susreo i Mariju Javeršek, nešto mlađu od njega. Ona je

13
bila kćerka bogatog seljaka iz sela Podsreda, samo nekoliko kilometara udaljenom od Kumrovca. Njoj je tada bilo
16 godina. I tako se valjda desila neka kemija, oni su se zagledali, i tu je počelo.
Vjenčali su se na dan 31. veljače 1881. godine. Prema podacima iz Dedijerove Titove biografije, a ti su podaci
navodno preuzeti iz crkvene evidencije pod nazivom Status Animarum za Tuheljsku župu, u prijevodu, Stanje duša,
njihovo prvo dijete rođeno je 13. studenoga 1881, dakle te iste godina kada su se vjenčali. Bila je to kćer Josipa, ali
ona umire već u lipnju 1883. od šarlaha. Potom slijedi Martin, rođen 9. siječnja 1884, koji je preživio i kasnije je
radio u Bečkom Novom Mjestu, a potom se nastanio u Mađarskoj u Šopronu, i s njim je navodno Tito kasnije imao
povremenu vezu, te mu je čak i pomagao materijalno. Nakon njega dolazi Dragutin (Karlo), rođen 10. kolovoza
1885, također je preživio, a bio je zemljoradnik u Kumrovcu gdje je i umro 1932. godine. Potom slijede Anka
rođena 3. srpnja 1887, a umrla 13. travnja 1889. od hripavca, i Marija rođena 7. veljače 1889, a umrla 1. svibnja
1890. od bolesti nazvane „zahlipci“, a to je difterija. Nakon njih slijedi Jana (Ana), rođena 19. srpnja 1890, a umrla
16. listopada 1891. od šarlaha.
Prema tome, vidimo, od šestoro djece samo je dvoje preživjelo do 1891. godine. Četvero djece je umrlo i to od
boleština koje su, kako vidimo, bile uobičajene u to doba, ali i iznimno smrtonosne; šarlah, hripavac i difterija. Sve
tri bolesti su zarazne, što znači lako se prenose, a infekcijskog su podrijetla i mahom su potaknute slabostima u
obrambenom imunosnom sustavu. A ta je slabost vrlo
esto, a pogotovo tada, bila uzrokovana, nedovoljnom ishranjenošću. Dakle, već sam napominjao prije veliku
smrtnost u djece sve negdje do polovine 20. stoljeća i nastupa suvremene medicine i pripadajuće medicinske
skrbi. No postajao je još jedan važan i veliki uzrok smrtnosti djece, a to je bio Rh-faktor. Naime, tada se nije ništa
znalo o Rezus (Rh) nekompatibilnosti krvnih grupa, te ako su roditelji bili nekompatibilni, tada su se često događali
problemi s djecom, vrlo često i sa smrtnim ishodom. Često je zbog toga znala stradavati i majka. Naime, već u
utrobi majke, djeca mogu oboljeti od nekih bolesti, sam porođaj je sa smrtnim ishodom, ili djeca umiru vrlo brzo
poslije poroda. No u takvim slučajevima obično se dešava da prvo dijete preživi, ali sve daljnje trudnoće završe na
loš način. Istražujući rodoslovlje, a time sam se nekad intenzivno bavio, često sam nailazio na takve slučajeve. No
takve su prilike vladale u prvoj polovini 20. stoljeća, i dakako, svih prijašnjih stoljeća.
Kod Marije i Franje iz Kumrovca, mislim da nije bio prisutan takav problem. Oni su imali drugačiju vrstu problema.
Bili su lišeni materijalnog blagostanja i prihoda, a to je osnova za udoban život obitelji. U Marijinoj natalnoj karti,
vidimo nešto slično, Mjesec-Čandra je vladar pete kuće djece, nalazi se u osmoj kući koja također predstavlja i
bolesti, ali i slabosti, a taj isti Mjesec prima aspekt od Ketua iz druge kuće, a upravo taj Ketu odvaja od svega što
druga kuća predstavlja. A ona predstavlja obitelj, financije, ono što jedemo dakle hranu … i upravo će ta područja
trpjeti. Dakle, cijela obitelj trpi na tim područjima, a Ketu svojim sedmim izravnim aspektom još djeluje pogotovo
na Mjesec, na djecu. Mjesec je u konjunkciji sa Rahuom, koji će još dodatno pojačati zloćudan utjecaj osme kuće,
koja to opet prenosi na Mjesec. Iz toga vidimo, situacija nije nimalo blistava, jer djeca u toj vrlo osjetljivoj dobi do
dvije godine, umiru zbog pothranjenosti. I jasno, s obzirom na to da su mnogo osjetljivija, naročito umiru ženska
djeca.
Iz njezine natalne karte vidimo da je već inače vrlo teška situacija, dodatno pogoršana nastupom Guru-Ketu
antardaše na dan 18. siječnja 1891. godine. Ketu je veliki neprijatelj Gurua-Jupitera, a nalaze se u odnosu šest
osam, što će još više pojačati negativni utjecaj. Do tog trenutka je umrlo troje djece, tri kćerke, zadnje rođena Jana
još je uvijek živa, ali situacija je katastrofalna, i Marija se odlučuje na odlazak na rad u Beč. Kako je doznala i
saznala o Samuelu Mayeru, teško je reći, ali jedno je sigurno, Sudbina ih je povezala. To je taj ključni trenutak!
Tada, negdje u siječnju 1891, Marija odlazi u Beč. Ketu je i tajna, i tu se sada događa onaj najintrigantniji dio.
Samuel Mayer je odigrao svoju ulogu, povezuje Mariju s carem, čini se da je on uvlači u svoj plan, i tako negdje
oko 7. kolovoza 1891. godine, vrlo je vjerojatno u planetarnom razdoblju … Gu-Ke-Gu-Sa-Sa-Ma … začeto je dijete
koje će ponijeti ime Josip Ambroz, a kasnije će, kako znamo, postati Josip Broz Tito.
Dakle, radi se o velikoj tajni, i sve je počelo kao tajna, ali sve je počelo više zbog očaja majke da spasi svoju vlastitu
obitelj i djecu. Vrlo vjerojatno, kasnije ona postaje dio tog šireg tajnog plana. Da stvar bude gora, tijekom njenog

14
izbivanja umire još jedno dijete. Na dan 16. listopada 1891. godine umire Jana. No negdje oko 25. prosinca 1891.
godine nastupila je … Guru-Šukra … antardaša i došlo je do nekih poboljšanja.
I tada u tom istom izvoru … Status Animarum ... za župu Tuhelj, nalazimo Josipa Broza rođenog 7. svibnja 1892.
godine. No neki autori navode da se vidi kako je taj datum prepravljan i vjerojatno manipuliran. Tko je to učinio i
kada, teško je reći.
Tito je zasigurno rođen u Beču. No majka se kući ne vraća odmah. Ostala je u Beču, i možemo tako reći, nastavila
svoju vezu s carem. To se dešava u … Gu-Sk-Sy … antardaši. Oko 28. kolovoza 1892. ponovo je zatrudnjela s carem,
ali se tada brzo vraća kući. Dakako, prije samog dolaska kući u Kumrovec, dijete staro oko tri mjeseca kriomice
ostavlja kod oca i brata u Podsredi, gdje ga je povremeno viđala. No, odmah po povratku, naravno, bila je intimna
sa svojim mužem Franjom, i s obzirom na to da se to drugo dijete rodilo u Kumrovcu 28. travnja 1893, muž nije
ništa posumnjao. I tako je drugo dijete, pravi Josip Broz, rastao u majčinoj obitelji, a Josip Ambroz je sve do svoje
sedme godine bio s djedom i ujakom u Podsredi u Sloveniji. Nakon toga majka ga vraća u Beč kod Samuela
Mayera, koji ga je othranio i omogućio mu najbolje školovanje.
Dakle, Marijina tajna, kroz neko je vrijeme doista bilo tajna. No takve stvari, a pogotovo na selu, ne mogu se lako
sakriti, barem ne zadugo. Stvari su uskoro isplivale van, ili je barem Franjo osjetio da nešto nije u redu. Franjo je
vjerojatno posumnjao u česte Marijine odlaske kod svojih u Podsredu. Bilo je tu vjerojatno i nesuglasica, dakako.
Tu je Marija vjerojatno priznala Franji o postojanju Josipa Ambroza, koji nije bio njegovo dijete. Ali mu je
vjerojatno zatajila ostatak te priče, odnosno zatajila mu je da nije ni otac drugoga djeteta. Jasno, trzavica među
njima je bilo, no s vremenom se sve sleglo. I tako je to bilo sve dok se u studenome 1920. godine Tito nije pojavio
na vratima kuće „oca“ Franje u Kupincu kod Jastrebarskog.
Cijela priča, naravno, nije nimalo ugodna. No, ponovit ću još jednom, prema svemu što sam vidio, Marija je bila
prisiljena poduzeti nešto. Njezin manevarski prostor nije bio velik. Učinila je kako je znala i umjela. No jednom
kada se odlučila na tako nešto, očito je tu igru morala igrati sve do kraja. Naravno da u svemu tome treba vidjeti i
prst Sudbine. Kao da je sve bilo posloženo u tom smjeru. Očito da je sve bilo dio nekog višnjeg plana, prema tome,
nemamo što osuđivati majku Mariju, a isto tako poslije i Tita, jer oni su se oboje jednostavno našli u takvim
situacijama. Ona nije mogla gledati da joj djeca gladuju, a on, Tito, bio je vanbračno dijete, i rastao je kao
izvanbračno dijete, a to je već samo po sebi nosilo određenu težinu, ali i stigmu. Naravno da je poslije cijelu tu
priču nastojao držati što više i što duže pod velom tajne. Što drugo bi mogao učiniti?
No niti jedna tajna ne može ostati takvom dovijeka. Sve tajne, prije ili kasnije, budu osvijetljene svjetlom istine, i
prestanu biti tajne. Tajne su prisutne samo u dobu neznanja, kada ne razumijemo dobro sve prirodne zakone.
Možemo se vratiti malo i na onu priču i Stvoritelju i njegovom Stvaranju. Kada je Stvoritelj stvarao čovjeka, on nije
imao nikakvih tajni prema njemu. Stvorio ga je na svoju sliku i priliku. To znači, dao mu je iste onakve sposobnosti
kakve ima i on sam. Dao mu je sposobnost da stvara nove svjetove, da i čovjek sam bude kao Stvoritelj. Takvu je
snagu Stvoritelj dao čovjeku. Dao mu je i slobodnu volju, da s tom moći i s tom snagom koju ima, čini što god želi.
To je pravo objašnjenje te poznate sintagme … Stvoritelj je stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku … U protivnom,
ako se priklonimo drugom mogućem objašnjenju, da je Stvoritelj nalik čovjeku ogrezlome u grijehu i kršenju
prirodnih zakona, nalik na čovjeka koji je vječito bolestan i nemoćan te živi u stalnom strahu od svega i svačega, e
takav Stvoritelj bio bi vrlo jadan Stvoritelj, zar ne? Takav Stvoritelj ne bi bio u stanju načiniti niti jednu najobičniju
stvar, a kamo li postaviti cijeli ovaj naš beskonačni svemir, ali i mnoge druge svemire i svjetove pored ovoga.
Prema tome, sva takva objašnjenja treba odmah smjesta odbaciti, a s time ujedno nestat će i sve tajne i zavjere. U
svijesti jedinstva sa Stvoriteljem, tajne više ne postoje, a o zavjerama da ne govorimo. Sve su to samo značajke
tamnoga doba koje, srećom, upravo napuštamo.
Marija je kasnije rodila još puno djece, točnije još osmero, ali je preživjelo samo četvero: Stjepan-Štefek, Matilda,
Slavko i Tereza-Rezika. Kasnije je datum rođenja pravog Josipa Broza posve izbrisan, a preko njega je upisan datum
rođenja Josipa Ambroza koji će kasnije postati Tito. Taj datum je 7. svibnja 1892. Datum rođenja Stjepana također
je izmanipuliran, jer ako je Josipa Broza rodila 28. travnja 1893, kao što mi sada posve sigurno znamo, tada nije
mogla roditi Stjepana na dan 21. prosinca 1893. godine kako to dokumenti govore. Tu očito nešto ne štima. Jedina

15
mogućnost je da je on, Stjepan Broz, rođen malo kasnije, tijekom 1894, ili točno cijelu godinu od navedenog
datuma, a to znači na dan 21. prosinca 1894. No kod zametanja tragova, uvijek se nešto previdi i zaostane. Tako je
u Šegrtskoj školi u Sisku ostalo upisano da je Josip Broz rođen 1893, o čemu je već bilo riječi ranije. Bilo bi zgodno
u muzeju pogledati u arhiv iste škole kada je rođen Stjepan Broz, jer on je kako znamo, također završio tu školu.
Prema mojem mišljenju, tamo bi trebalo stajati da je Stjepan Broz rođen tijekom 1894. godine.
Sada je došlo vrijeme da se posvetimo malo caru Franji Josipu I. Sve do sada razmatrali smo situaciju kroz prizmu
samog Josipa Broza Tita, njegove braće i polubraće, te majke Marije i „oca“ Franje. Svakako bi cijelu priču trebalo
razmotriti i kroz prizmu pravoga oca, austrijskoga cara Franje Josipa I. Postepeno se iskristalizirala i njegova
natalna karta, ali i njegove žene, carice Elizabete koju su svi zvali Sissi. Predstavit ćemo obje natalne karte, no
posvetimo prvo par trenutaka upravo njoj, carici Elizabeti nazvanoj Sissi.

Gore izložena fotografija carice Elizabete, poznate pod nadimkom od milja … Sissi, načinjena je na dan 8. lipnja
1867. godine, a načinio ju je njemački fotograf Emil Rabending. Fotografija je preuzeta s mrežne stranice
Wikimedia Commons. Fotografija je izuzetne kvalitete, te je uz malu obradu i pročišćenje, a što je načinio autor
ovih redaka osobno, postala još reprezentativnijom. Fotografija potvrđuje sve one priče o izuzetnoj ljepoti same
carice, koja je postala doslovce … legendarnom. O njenoj ljepoti i danas se raspredaju priče. Kako smo u potrazi i
za njenom natalnom kartom, odmah sam znao da to može biti vrlo važan trag. Naime, ta ljepota mora nekako biti

16
vidljiva i kroz njezinu natalnu kartu. Svi, ama baš svi izvori, kazuju da je rođena 24. prosinca 1837. godine u
Münchenu, u samostalnoj kraljevini Bavarskoj, koja je u to vrijeme vodila značajnu ulogu u međunarodnoj politici.
Rođena je u kraljevskoj obitelji, što znači, bila je princeza. Dakle, oko datuma i mjesta rođenja nema nikakve
dvojbe. Potom sam potražio što o trenutku rođenja govore razne … astro … mrežne stranice. Naravno, đjotiš
natalnu kartu nisam nigdje pronašao. Najčešće se spominje vrijeme 22.43. Provjerom sam odmah utvrdio da bi
samo pet sekundi kasnije došlo do promjene u Navamšu, pa sam razmotrio obje opcije. Doista, poslije sam na
jednom mjestu pronašao vrijeme rođenja koje je postavljeno na 22.47. To daje Danur-Strijelac ascendent u
Navamšu, i čini mi se da je ta natalna karta točna. Natalna karta pokazala je Simha-Lav ascendent-lagnu, ali isprva
ništa nije ukazivalo na veliku i tako izraženu ljepotu. Naravno, treba pogledati i Navamš podjelnu kartu, i tamo se
uočava da će Šukra-Venera imati povratno djelovanje na drugu kuću u osnovnoj karti, a to je lice. Dosta, njeno lice
je odražavalo veliku ljepotu. Nadalje, i Čandra-Mjesec, ima povratno djelovanje na prvu kuću u osnovnoj karti, te
će i to pridonijeti njenoj ljepoti. Dakle, natalna karta ukakazuje da u toj ljepoti veliku ulogu igra i Mjesec-Čandra,
koji također odražava iznimnu ljepotu, ali na nešto drugačiji način u odnosu na Šukru-Veneru.
Ovo je ta spomenuta natalna karta …

17
Dakle carica Sissi rođena je u trenutku kada je zviježđe sideralnog Lava, Simha na sanskrtu, izlazilo na istočnom
horizontu. To je ascendent u natalnoj karti, zviježđe Lava. Moram priznati, isprva je bilo teško prihvatiti taj
ascendent, jer pokazalo se da ona nimalo ne mari za vlast. Naime, bilo je čudno i vrlo uočljivo njeno odmicanje i
bježanje od vlasti i vladanja. Dakle, ona je od toga bježala. Ona je bježala od svega što vlast predstavlja, pa i od
cara samog, njezinoga muža, a utočište je našla u nekim čudnim vezama i relacijama, te mnogobrojnim
putovanjima. Sve to može se sagledati jedino kroz Navamš podjelnu kartu.
U njenu natalnu kartu ne želim posebno ulaziti, jer ona u cijeloj ovoj priči igra jednu sasvim sporednu ulogu. Ona
je važna utoliko, što se, baš kako je netom rečeno, otklonila od svoga muža. Otklonila se od njega emocionalno, ali
i fizički, tjelesno. Jer, kako će se pokazati, upravo je to bio jedan od važnih čimbenika, pored još nekih drugih,
jasno, koji će njenog supruga usmjeriti prema Mariji Broz. No dobro je da smo je spomenuli, jer je to uputilo na
pronalazak točnog vremena njezinoga rođenja, a to ujedno znači i ispravne natalne karte, koja će, sasvim je
sigurno, pomoći razjasniti mnoge dubioze povijesne znanosti. Kako se čini, u ovome trenutku, mnogo nam je
važniji sam car Franjo Josip I.

18
Ovo je fotografija cara Franje Josipa I iz 1894. godine, i to je najbliže što sam mogao pronaći, a da bude vezano na
događaje kojima se bavimo u ovome eseju. Autor fotografije je njemački fotograf Fritz Luckhardt, a također je
preuzeta s mrežne stranice Wikimedia Commons. Naime, to je samo koju godinu kasnije kako je ostvario vezu s
Marijom Broz, i ta fotografija pokazuje kako je izgledao u to doba. Moram priznati, na slici izgleda vrlo mladoliko,
pogotovo nakon što znamo da je fotografija nastala oko dvije godine nakon prvog susreta s Marijom. Prema
svemu sudeći, te 1891. godine on je u svojoj 60-oj, i vidimo ga kao jakog, snažnog, vitalnog i privlačnog muškarca.
Car Franjo Josip I rođen je 18. kolovoza 1830. godine u 6.46 ujutro, prema lokalnom mjesnom vremenu (LMT) za
Beč. Točno vrijeme rođenja nigdje nije predočeno na službeni način, no većina astro mrežnih stranica koje se bave
zapadnom astrologijom iznosi vrijeme 9.23 ujutro, ili, negdje se također pojavljuje 9.15. Osobno sam smatrao da
je to trebalo malo ispraviti, jer takva iznimna ljepota njegove supruge, carice Sissi, trebala se odraziti negdje i kroz
njegovu natalnu kartu. Vremena rođenja koja navode astro stranice, ne mogu biti točna iz jednog važnog razloga
što bi to dalo Kanya-Djevica ascendent i nevjerojatnu konjunkciju pet planeta u 12. kući, a to ne može biti točno.
To bi označilo tu osobu kao izuzetno spiritualnu, i vjerojatno bi ona bila u nekom ašramu ili samostanu. Prema
tome, to ne može biti točno. No, ako se vrijeme pomakne na 6.46 toga jutra, tada dobivamo Simha-Lav ascendent
s čak pet planeta smještenih u tom istom zviježđu, i mogu samo reći … to je to. Mislim da je to upravo to.

19
Dakle, smatram da ovakva natalna karta puno bolje odgovara Caru Franji Fosipu I.
Ascendent Lava sa Suryom-Suncem u istom znaku, dakle u svom vlastitom znaku, u toj prvoj kući, to je upravo
tipični potpis za kralja. U to nema nikakve sumnje. Trebalo je sada samo pronaći gdje je smještena Atmakaraka. Tu
je doduše bilo velikih poteškoća, no odlučio sam se za Tula-Libra-Vaga Navamš. Prema tome postavljamo Tula
ascendent u Navamsi. Tada ispada da je Atmakaraka u 12. kući u Navamš podjelnoj karti. To bi označilo osobu koja
je imala veoma lagodan život što se materijalnog statusa tiče, a to se itekako može primijeniti na samoga cara.
Cijelu kolekciju planeta u prvoj kući na svojim ramenima nosi Čandra-Mjesec, jer je na najnižem stupnju, a to znači
da će praktički diktirati uvijete ostalim planetima. No Čandra je i majka, te to znači da će majka diktirati mnogo
toga u carevom životu. A to je iznimno točno, jer znamo da je majka Sofija bila izrazito dominantna figura na
dvoru, ali i u životu Franje Josipa.
Car Franjo Josip nije bio laka osoba. Drugim riječima, bio je izrazito teška osoba, jer vidimo te mnogobrojne
planete u prvoj kući, na lagni, a osim toga, Čandra-Mjesec je dobrim dijelom pomračen, na svega tri stupnja iza
Sunca, jer bilo je to na dan pomračenja Sunca. No, to pomračenje nije bilo osobito jako. Bilo je to parcijalno
pomračenje Sunca; Mjesec i Rahu-Sjeverni mjesečev čvor bili su na udaljenosti od 15 stupnjeva. Granica za njihovu
međusobnu udaljenost kod pomračenja Sunca je 18 stupnjeva.
https://en.wikipedia.org/wiki/Solar_eclipse_of_August_18,_1830

U dublju analizu same natalne karte ne treba ulaziti. No važno je napomenuti jednu stvar. U doba kraljevina i
carstava, natalna karta kralja ili cara uzimala se i rabila kao natalna karta cijele države. Iz nje se odražavalo i
očitavalo mnogo toga što se same države tiče. Car Franjo Josip I vladao je iznimno dugo, punih 68 godina, te
naravno da je njegova natalna karta obilježila cijelu Monarhiju. On nije zadnji car te Monarhije, ali je predzadnji, te
je stjecajem okolnosti, on taj koji je najviše pridonio njenom rasapu. No, bio je to trend vremena, jedna cijela
epoha polagano je bljedila, državne tvorevine su nestajale, ali samo da bi ustupile mjesto novima. Tu je negdje
nastao i ovaj svijet kakvog mi danas poznajemo.
Treba znati da u trenutku carevoga susreta s Marijom Broz, situacija oko samoga cara nije bila nimalo
jednostavna. Situacija nije niti jednostavna niti ružičasta. Naime, samo koju godinu ranije, točnije 1889. godine,
carski dvor zadesila je velika tragedija koja je doslovce sve zavila u crno. Jedini sin cara i carice, prestolonasljednik
Rudolf, izvršio je samoubojstvo ubivši prije i svoju ljubavnicu Mariju Vetsheru u dvorcu Mayerling, na dan 30.
siječnja 1889. godine. Kako kažu, bilo je to zajedničko samoubojstvo. Cijeli slučaj poznat je kao … afera Mayerling
… i bila je dosta neugodna za carski dvor, a time je ujedno car izgubio jedinoga prestolonasljednika. Doista
tragično da tragičnije ne može biti.
I car i carica bili su devastirani. No, ako su do tada bili udaljeni, taj ih je događaj još više udaljio. Carica je
neprestano putovala naokolo, a car je, kako izgleda, tražio utjehu u drugim ženama. Da budemo posve jasni,
izgleda da je tih skrivenih veza bilo i ranije, i to kod oboje, iako se za caricu tvrdi da su njene veze bile samo i
izrazito platonske naravi. Nema sumnje da je Franjo Josip neobično volio svoju ženu, caricu Elizabetu, ali ona se
posve udaljila od njega, i čini se, jedino što mu je preostalo bilo je potražiti utjehu negdje drugdje. Sve do slučaja
sa sinom Rudolfom, to je izgleda bilo samo kao utjeha i provod s drugim ženama, ali poslije toga događaja situacija
se vjerojatno mijenja i on počinje razmišljati o novom nasljedniku. I tu se sada izgleda uključuje Samuel Mayer sa
svojim planom. Kako i zašto je Samuel tražio i odabrao baš nekoga iz Hrvatske, samo Nebo zna. Naime, sve više se

20
potvrđuje da je sve to ipak jedan Nebeski plan. Temeljitim istraživanjem putem Vedske astrologije đjotiš dolazimo
do toga jedinstvenoga zaključka.
Na dvoru, ni mnoge druge okolnosti nisu bile sjajne. Monarhija je bila u recesiji. Car je gubio i ratove i teritorije, ali
se nastojalo proširiti prema jugoistoku, započevši vrlo agresivnu kampanju na Balkanu, a to je bila jedina siva i ne
posve definirana zona u Europi. Naime, tri velike sile dominiraju Europom toga doba; Engleska, uklopljena u svoje
Britansko carstvo, te Francuska i Austrija koja je već tada blisko povezana s Njemačkom. To su dominantne sile, i
kroz mnoga su stoljeća ratovanja definirale svoje teritorije i saveznike na europskome tlu. Jedina mogućnost
širenja Austrije i Njemačke je prema jugoistoku, prema Balkanu. Tu se nalazi niz ne posve definiranih država i
državica, u statusu nekakvoga stalnog i vječitog ratovanja. Niti rat, niti mir; to bi bila najbolja definicija toga
područja. Kroz zadnjih nekoliko stoljeća na tom istom području prisutan je i veliki utjecaj do tada vrlo moćnog
Otomanskog Carstva. Moram napomenuti da, iako situacija umnogome naliči današnjoj, svaka sličnost sa
sadašnjim vremenom je nenamjerna. Godine 1878. okupirana je Bosna i Hercegovina, ali je službeno ostala pod
Turskom sve do 1908, kada je i službeno pripojena Austriji. Bila je to takozvana Aneksija. No, to je bio uvod u novu
avanturu, koja će završiti velikim svjetskim ratom, a koji će opet promijeniti mnogo toga. Dakle, sama Monarhija
bila je u velikim previranjima, i kao da se nazirao kraj jedne duge epohe. Već tu se nazirao kraj duge vladavine
obitelji Habsburg. Kao da je bilo vrijeme za nešto novo. Ipak, nije to ništa novo. Znamo dobro da se dominantne
kulture neprestano smjenjuju. Par stotina godina i glavna pozornica povijesnih zbivanja seli se negdje drugdje.
Tako je bilo u antičkome svijetu, te da ne idemo previše daleko unatrag, prisjetimo se drevne Perzije i kralja Kira
Velikoga. Zatim, nakon par stotina godina dolazi Aleksandar Makedonski i prenosi središte moći i kulturnih
zbivanja u Makedoniju, odnosno Grčku. Potom s pozornice silazi i Grčka, a na tron se uzdiže Rimsko Carstvo, a
inicijator i glavni osnivač je Gaj Julije Cezar. Nakon toga počinje opći rasap, polagano klizimo u srednji vijek i tu
nastaje moćno Franačko carstvo Karla Velikoga. Potom kontinentalnom Europom vladaju Habsburzi, ali na
svjetskoj razini uzdiže se moćno Britansko Carstvo, koje je mahom stvorila kraljica Elizabeta I. Habsburzi se potom
polagano pretapaju u snažnu Njemačku, velikog rivala Britaniji. Ta će Njemačka polučiti još mnoga previranja i
iznjedriti dva velika rata. Čudno je dakle, da bi netko svoju rodoslovnu liniju pokušao proširiti na Hrvatsku. Prema
tome, zašto Hrvatska? Ili, zašto Jugoslavija uopće?
Doista, ako je Josip Broz Tito izdanak tog dugovječnog i vrlo moćnog austrijskog cara, zar nije logičnije zaključiti da
bi on možda nastojao sačuvati pa čak i unaprijediti, to isto carstvo? Istina je, najznačajnije godine svoga odrastanja
i formiranja Tito provodi u Beču. Bečki njemački jezik, njemu je kao materinji, i zato treba vjerovati onima koji su
tvrdili da u njegovom njemačkom govoru prepoznaju stari bečki naglasak. Ta je tvrdnja sasvim točna. Vjerojatno je
sasvim istinita i tvrdnja da je Tito pred kraj svoga života, bolestan i u bunilu, nesvjesno pričao tim jezikom. No ipak,
njegov pravi materinji jezik, sasvim izvjesno … je slovenački. To je jezik kojemu ga je naučila njegova majka, Marija
Javeršek, ali kojega je učio i kod svoga djeda i ujaka u Podsredi, gdje je boravio do svoje sedme godine. No majka
ga je vjerojatno naučila i hrvatski jezik, tako da je već zarana izvrsno govorio oba jezika. Zapravo, kad govorimo o
jeziku, treba napomenuti da je taj jezik kojim su tada govorili uz granicu Hrvatske i Slovenije, oko Kumrovca i
Podsrede, bio vrlo sličan. Štoviše, on je sličan i danas, ali je prije stotinjak i nešto više godina vjerojatno bio još
sličniji. Jezici, narječja i naglasci pretežno u svim pograničnim područjima izuzetno se preklapaju i odudaraju od
jezičnih standarda svake pojedinačne zemlje, to praktički postaje … jedan zaseban jezik. Putujući Europom to sam
imao prilike primijetiti u mnogim zemljama. Taj smo dijalektalni izričaj mogli često primijetiti kod Tita. U pravu su i
oni koji su radili jezične analize njegova govora pa su ustvrdili da je njegov govor neka mješavina slovenačkog i
ruskog. Sve je to točno, ali sada znamo i zašto. Neki su spominjali i poljski jezik. Da, zapravo ni to nije nemoguće.
Prije svega, svi slavenski jezici izuzetno su slični, a pogotovo ruski i slovenački, a tu možemo uvrstiti i poljski jezik.
Drugo, prisjetimo se da je Tito u Beču doista odrastao u kući Samuela Mayera koji je podrijetlom poljski Židov; on
je doseljenik iz Poljske. Prema tome, lako je moguće da se u kući govorilo poljskim jezikom. Eto, sada je razriješena
i ta dilema.
Naišao sam i na tvrdnje da je Tito govorio nepatvorenim kumrovečkim govorom, a prema istim tvrdnjama, taj je
govor toliko jedinstven i izvoran da ga je nemoguće skinuti i naučiti ako osoba nije s njim rasla od malih nogu, od
najranijih dana. To je nešto slično, tvrdi se, kao što je nemoguće skinuti bednjanski govor. Mogu ga znati samo oni
koji su se tamo rodili i uz njega odrasli. Prema tome, na kraju ove jezične i govorne analize, možemo ipak zaključiti

21
samo jedno; majka Marija je malom Josipu Ambrozu prenijela baš taj kumrovečki govor kao materinji jezik, kao
njegov prvi jezik. No zbog već spomenutog miješanja jezika i utjecaja, Titov govor bio je prožet slovenskim, ruskim
i poljskim elementima.
No ipak, govorili smo o njegovoj vezi s carskom Austrijom. Što se tu događalo? Izgleda baš ništa. Iako je tamo
odrastao i stekao zavidno obrazovanje na raznim područjima, on nije imao nikakve dublje korijene u Beču. Jednom
kada se otisnuo iz Beča, u njega je rijetko dolazio, i to tek kao gost. Carska obitelj je nestala, no s njom on ionako
nije imao nikakve veze. Za vrijeme rata nestaje i Samuel Mayer, pa je tako nestala i njegova zadnja spona koja ga
je vezivala uz Beč i Austriju. Čini se ipak da je u njegovom konačnom formiranju, u njegovom ideološkom
formiranju, najviše traga ostavio boravak u Rusiji, a tu je ključnu ulogu opet odigrala Pelagija Belousov i njezina
obitelj, no o tome ću nešto više reći malo kasnije.
Dakle, je li onda sve to ipak bilo slučajno? Ipak, mislim da sve to nije bilo slučajno. Da bi to shvatili, trebamo se za
trenutak vratiti na sam kraj Titova života, na njegov sprovod i nevjerojatnu činjenicu da se gotovo cijeli svijet
okupio na toj svečanoj ceremoniji. Nikada to tada, a to je svibanj 1980, nije se na jednome mjestu, na ispraćaju
jednog državnika, okupio toliki broj svjetskih lidera i državnih izaslanstava. To je, posve je jasno, govorilo o
njegovoj veličini, ali govorilo je i nešto drugo. Naime, Tito se često spominjao u kontekstu Masona; govorilo se da
je bio Mason. Taj naziv sam već bio spominjao, no nisam ulazio u podrobniju analizu. Nisam siguran da je
mnogima jasan taj pojam pa pokušajmo ga onda razjasniti.
Po svojoj osnovnoj definiciji, Masoni, ili slobodni zidari, kako ih još nazivaju, to je pokret nastao u doba liberalnog
prosvjetiteljstva. Pokret je dijelom javan, ali je dijelom posve tajan. Ima svoju vrlo čvrsto definiranu hijerarhiju,
gdje su vjerojatno vidljive samo niže razine, dok su one najviše razine običnom čovjeku posve nevidljive.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Slobodno_zidarstvo

Povijest slobodnog zidarstva izuzetno je zanimljiva, a tu se onda uklapaju i razne vrlo egzotične alternativne
teorije. Kako sam već spomenuo ranije, od alternativnih teorija ne treba bježati, jer u svemu može biti zrno istine,
a vrlo često nije to samo jedno zrno, već se od pojedinih alternativnih teorija može napraviti vrlo ukusna pogača.
Tako u jednoj takvoj teoriji, Masoni i slobodno zidarstvo vuku podrijetlo od Vitezova Templara.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Templari

Prema priči, kada je izvršen progon Templara, početkom 14. stoljeća, oni službeno nestaju. Kako izgleda, istina je
da su jednim dijelom uništeni i istrijebljeni, ali ne i onaj tajni i nevidljivi dio. Uglavnom, nakon progona cjelina
pokreta Vitezova Templara povlači se u ilegalu, dakle, postaje još tajniji i počinje djelovati iz podzemlja, ali još na
širem planu, jer su u međuvremenu svoje djelovanje prenijeli prvo u Englesku i Škotsku, a potom i na Novi Svijet,
na Ameriku, a pogotovo na Kanadu i SAD. Navodno su upravo oni, Masoni, i osnovali te dvije države; i Kanadu i
SAD. Ta ilegala je trajala neko vrijeme, a onda se negdje početkom 18. stoljeća pojavljuju javno, ispočetka kao
zidari doslovce, pa je tako nadošlo i ime. Činjenica je da su pri zidanju, gradnji, te u arhitekturi općenito, rabili
izuzetna drevna spiritualna i ezoterična znanja, a zbog svega toga povezuju se i sa samim kraljem Solomonom. No
Vitezovi Templari, a time i Masoni, prije svega povezuju se s Isusom Kristom, jer navodno i potječu iz njegove loze.
No tvrdi se i da je to ista linija, jer Isus Krist nije ništa drugo nego samo inkarnacija tog istog kralja Solomona.
Dakle, navodno je to ista linija koja se proteže kroz povijest, i uvijek se nanovo obnavlja, a u Kristovo vrijeme,
nastavila se kroz njegovu djecu s partnericom i suprugom … Marijom Magdalenom. To su bili kćerka Sara i sin
Juda. Prema priči, Templari su bili u Svetoj zemlji i Jeruzalemu, i tamo su pronašli nešto vrlo važno. Što je točno to
bilo, teško je reći, no može biti da se radi o više stvari. Jedno od tih otkrića navodno se odnosi na grob ili grobnicu,
za koju se tvrdilo da pripada obitelji Isusa Krista, te prema toj priči, navodi se da su i njegovi posmrtni ostaci u toj
grobnici. Ne bih sada želio ulaziti u sve te detalje, o tome nekom drugom prilikom. Žalio sam samo pokazati koliko
dalekosežna može biti cijela ova priča. Iako se računa kao alternativna, eto sada imamo sredstvo i za provjeru
takvih priča, a to je Vedska astrologija-đjotiš, pa će biti pravo zadovoljstvo osvijetliti i taj dio alternativne priče.
Da doista, to sada zvuči toliko fantastično, baš u stilu romana Dan Browna i filmova nastalih po istom predlošku.
No ipak, nema sumnje da nas trag vodi u samo srce svih alternativnih teorija i teorija zavjere, kako ih već zovu.

22
Ako sada pokušamo sve povezati zajedno, tada mislim da se radi o sljedećem. Veza prema austrijskom caru je tu
ne radi Austrije same, već radi genetike. Navodno su svi svjetski lideri u to doba, kraljevi, carevi i predsjednici,
vukli podrijetlo upravo iz te navodne Kristove linije, pa je sasvim izvjesno da je to bio slučaj i s austrijskim carem
Franjom Josipom I. Neki tvrde da je potpuno identična situacija u svijetu i dan danas.
No, posve je jasno, tu se sada otvaraju mnoga pitanja. Ako slobodni zidari vuku svoje podrijetlo od stvarnog
povijesnog Isusa Krista, te stvarne i povijesne Marije Magdalene, koja je kako kažu, također božanskoga podrijetla,
odnosno, ona je božanstvo samo za sebe, te ako se slobodni zidari i Masoni bore za iste ciljeve za koje se borio i
sam povijesni Isus Krist, tko su onda oni koji se javno već stoljećima, kroz dva tisućljeća zapravo, predstavljaju kao
promotori Kristova učenja? Je li moguće da Kršćanstvo koje mi poznajemo, zapravo nije izvorno Kristovo
Kršćanstvo? Pronaći odgovor na ta dva pitanja doista nije lako, no osim toga, razmatranje tih pitanja moglo bi
potrajati pa bi ovaj esej brzo narastao na nekoliko tomova enciklopedijskoga formata. To bi svakako premašilo i
osnovnu namjenu te cilj ovoga eseja pa ćemo ta pitanja za sada ostaviti postrani. Ostavit ćemo ta pitanja
neodgovorenima.
No, kako vrlo često spominjemo Jugoslaviju, bilo bi dobro prisjetiti se malo te državne tvorevine, kojoj je Hrvatska
dugo vremena pripadala, a koju je stvorio i skrojio upravo … Josip Broz Tito. Do sada smo se uglavnom bavili likom
Josipa Broza Tita, te smo napokon razotkrili gotovo sve tajne njegova pravog identiteta i njegova lika. Sada polako
prelazimo na onaj drugi dio priče o Josipu Brozu Titu, a to je njegovo djelo. Naravno, i jedno i drugo se tako
beskrajno isprepliće da je gotovo nemoguće razlučiti gdje prestaje jedna tema, te gdje počinje druga. No
pokušajmo ipak sada promotriti situaciju kroz prizmu onoga što je Josip Broz Tito cijeli svoj život stvarao i za što se
borio. Dakle, prisjetimo se te države koja je zauzimala dobar dio Balkanskoga poluotoka.

23
 http://www.jugosloveni.info/43/geografske-mape-jugoslavije.html

Ako se malo prisjetimo, činjenica je da je Tito isprva u Jugoslaviju želio uključiti i Albaniju i Bugarsku. I bili su
sasvim blizu ostvarenja te ideje, no stvari su se suviše zakomplicirale na međunarodnom planu, te je on od toga
odustao.
Naime, kada obratimo pozornost na sam položaj te države i njen oblik, treba znati da je vrlo slična državna
tvorevina već postojala na ovim prostorima. Doduše, bilo je to davno, davno, prije nekih 3.200 godina. Da bi
osvijetlili tu temu treba se vratiti na naše pretke Ilire, koje smo već spominjali u uvodnom djelu, u onome dijelu
gdje se spominje starodalmatski jezik naših drevnih predaka Ilira. Priča o Ilirima dugo je bila nejasna, ne zato što je
takova doista bila, već zato što je netko želio da takva bude; da bude i ostane nejasna. Priča o Ilirima nije ništa
nejasnija od priče o nekim drugim drevnim kulturama, poput Egipta, Sumera, drevnog Izraela, ili možda antičke
Grčke. No da bi ispričali priču o Ilirima treba revidirati cijelu antičku povijest. Da budemo još precizniji, treba
revidirati cjelokupnu povijest. Tu zadiremo u samo srce povijesnih manipulacija, ili … manipulacija poviješću.
Nemoguće je to sve ispričati u par riječi, samo kao popratnu priču uz ovu glavnu priču, priču o Josipu Brozu Titu.
Stoga, pozivam sve one koje to zanima na rasvjetljavanje još jednog velikog povijesnog falsifikata, a to je drevna
ilirska Troja.
Da, takva državna tvorevina već je postojala na ovim prostorima, i evo kako je otprilike izgledala …

Na gore prikazanoj slici uočavamo izgled ilirskih provincija neposredno prije osvajanja od strane Rimljana. Dakle,
to je negdje u 3. stoljeću prije nove ere. No te su ilirske provincije ostatak mnogo jačeg, ali drevnijeg Trojanskoga
carstva sa samom Trojom kao središtem cijele kulture. Već sam spomenuo da je Troja bila smještena u dolini

24
Neretve, na lokaciji današnje Gabele, baš kako to spominje Roberto Salinas Price. Cijelo Trojansko carstvo, bilo je
baš poput Jugoslavije, mjestimično čak i veće, jer je uključivalo čak i Epir, pokrajinu na rubnim područjima
današnje Grčke i Albanije. Također, Troja se prostirala i imala kontrolu nad značajnim područjem Apeninskoga
poluotoka. Nevjerojatna sličnost! Danas više nema nikakve dvojbe da je Troja bila u dolini Neretve. Bila je to velika
tvorevina, baš kao i Jugoslavija, ali mjestimično i šire. Doslovce … od Vardara pa do Triglava.
No zanimljivo je spomenuti još jedan detalj. U vrijeme cara Dioklecijana, još početkom 4. stoljeća nove ere, isto to
područje izgledom je vrlo slično. Dakako, u to je vrijeme cijela bivša Ilirija uklopljena u Rimsko carstvo, pa je zato i
cijela provincija nazvana … Ilirikum … Ilirik … Ilirija. No sličnost je očigledna. Na mrežnoj stranici …

https://commons.wikimedia.org/wiki/File:Roman_provinces_of_Illyricum,_Macedonia,_Dacia,_Moesia,_Pannonia_and_Thracia.jpg

… pronašao sam jedan vrlo zanimljiv zemljovid. Pogledajmo ga …

Zemljovid je nastao negdje oko 1886, ali prema zemljovidima starih Rimljana. Izvor je …
Allgemeiner historischer Handatlas in 96 Karten mit erläuterndem Text Bielefeld, Velhagen & Klasing 1886, S.
16.

25
… a kao autor navodi se ... Gustav Droysen.
Iz ovog zemljovida nazire se i Sarmatia, na sjevernoj granici Ilirika, a činjenica je da je to samo drugo ime za staro-
iranske Hrvate, koji su došavši u istočnu Europu stvorili snažnu državu pod nazivom Velika Hrvatska, a čiji sastavni
dijelovi su bili Bijela Hrvatska i Crvena Hrvatska. Iz te Bijele Hrvatske, ili Zapadne Hrvatske, (današnja Poljska,
Češka, Slovačka) u stoljeću sedmom izdvaja se nekoliko velikih plemena i na poziv istočnorimskog cara Heraklija
dolazi na teritorij današnje Hrvatske, u odsutnoj bitci kod Konstantinopola pobjeđuju Avare koji su terorizirali i
ugnjetavali narode na ovim prostorima, i trajno se nastanjuju na tom prostoru pomiješavši se sa starosjedilačkim
narodima. Istovremeno se naseljavaju i hrvatska plemena iz Crvene Hrvatske (današnja Ukrajina). Tada je približno
stvorena Hrvatska kakvu znamo danas. Među njihovim prvim vođama spominje se Radoslav, koji je vjerojatno bio
kralj, iako mu se pripisuje titula kneza. No, i sam njegov spomen vrlo je rijedak. Tu se negdje spominje i ban Kačić,
čiju ulogu još treba razjasniti. Jedan od nasljednika kralja Radoslava bio je njegov unuk, Kralj Pavlimir, ili Kralj Belo.
Kralj Pavlimir-Belo, rođen je u Rimu, 26. ožujka 662. nove ere, u 11.13 prema lokalnom vremenu (LMT). Iz
Ljetopisa popa Dukljanina, saznajemo da je Kralj Pavlimir-Belo stvorio državu od Alpa u današnjoj Sloveniji,
dobrano preko Drine, jer se spominje i Raška oblast, ali samo kao južna provincija na teritoriju te prvo-stvorene
države Hrvatske. Uključena je bila i cijela današnja Crna Gora, koja je zapravo bila dio tadašnje Crvene Hrvatske.
Štoviše, čak i ime … Crna Gora …, nastalo je deformacijom i manipulacijom iz Crvena Gora … Južna planina.
Možemo s pravom reći, i ta Pavlimirova Hrvatska bila je … od Vardara pa do Triglava. No Kralj Pavlimir-Belo, na
gotovo istom zemljopisnom prostoru, obnovio je samo već od prije postojeće kraljevstvo svoga djeda Radoslava.
No, pitanje koje možemo usput postaviti je i kako to da o tome ne znamo ništa? Kako to da o onima koju su stvorili
prvu Hrvatsku državu, čiju tradiciju su nastavile sve ostale državne tvorevine Hrvata na ovom prostoru uključujući i
današnju Hrvatsku, kako to da o svemu tome mi ne znamo ništa? Kralj Radoslav se jedva spominje, a za kralja
Pavlimira, kojega su zvali i Kralj Belo, doista se trebalo dobrano namučiti kako bi se pronašao bilo kakav spomen.
Kako to? Kako to da se stvaratelji prve hrvatske države na ovim prostorima jedva i spominju? Štoviše, čak su im
promijenili i povijesni kontekst otuđivši ih od hrvatskoga roda. Zašto? Doduše, ostala je samo sintagma … od
stoljeća sedmog … ali kako, što, i zašto, potpuno je nestalo iz svih povijesnih knjiga. Prema tome, kada se već radi
na novom kurikulu za hrvatske škole, ili … nastavnom uputniku … kako ga još nazivaju, zašto se te povijesne
nepravde ne isprave?
Slične, ponekad s manje ili više promjena, bile su i ostale države Hrvata pod sljedećim kraljevima iz iste loze, poput
Kralja Trpimira, Kralja Tomislava, Kralja Stjepana Držislava i Kralja Zvonimira. Sve je to nastavak iste priče. Prema
tome, prvoga kralja Hrvata ne treba tražiti među Tomislavom i Trpimirom, već je to, sasvim je izvjesno, bio kralj
Radoslav, koji je odmah po završetku bitke protiv Avara, i nekih Slavena, kako kažu, kod Konstantinopola, daleke
626. godine, odmah načinio ugovor s Bizantom, gdje su Hrvati dobili na upravljanje sve one teritorije koje su
oslobodili od Avara, a to je mahom bila bivša rimska provincija Ilirikum. No Hrvati, su imali svoje izraze za
pripadajuće titule, pa su tako svog vođu zvali … banom. Tu se sada pojavljuje jedan veliki problem, jer s tim
izrazom, s titulom bana, dešavaju se višestruke manipulacije. Naime, ona se vrlo često prevodi ili objašnjava … kao
knez. Treba odmah razjasniti da to nije isto. Titula bana zapravo je zamjenska za kralja, ali vazalnog kralja, kralja
koji je prihvatio suverenost jačega kralja nekog većeg kraljevstva ili carstva, no on je još uvijek … kralj. On nije
knez. Knez je više lokalni, provincijalni vođa, koji vlada nad nekim lokalnim područjem, kao na primjer skupom od
nekoliko županija. Dakle, možemo Radoslava zvati i banom, sve dok na umu imamo ulogu kralja koji vlada nad
svojim kraljevstvom. To kraljevstvo bilo je kraljevstvo staro-iranskih Hrvata koji su se stopili sa starosjediocima, a
to kraljevstvo bilo je … od stoljeća sedmog, i bilo je … od Vardara pa do Triglava.
No vratimo se sada još malo Troji. Koristeći Vedsku astrologiju-đjotiš u cijelosti sam razriješio i tu dilemu. Pokazalo
se da je sin ilirskoga kralja Prijama, Hektor, rođen na dan 15. ožujka 1197. prije nove ere, u 9.50 ujutro po
lokalnom mjesnom vremenu (LMT) za Gabelu. Trojanski rat započeo je s dvije pomrčine, pomrčinom Sunca i
pomrčinom Mjeseca u lipnju 1162. prije nove ere, a završio je točno deset godina kasnije, također s pomrčinom
Sunca, na dan 26. svibnja 1152. prije nove ere. Kao što znamo, nakon pobjede Grka, Troja kao grad i metropola,
uništena je, a mnoga su plemena raseljena ili su jednostavno izbjegla. Sam Hektor, za razliku od neistinitih legendi,
preživio je, i sa svojim sinom osnovao ono što se poslije zvalo Rim i što će se u jednom trenutku pretvoriti u veliko
Rimsko Carstvo. Negdje u 7. stoljeću prije nove ere, Grci su sve trojanske lokacije virtualno preselili u svoju
26
neposrednu blizinu, posve su izmijenili priču, te je time Troja postala grčka, a prava Troja i pripadajuća kultura …
posve su nestali. Čak su osnovali i novi grad, nazvali ga Trojom, koji nije trajao dugo doduše, ali je postao osnovom
za daljnje manipulacije. Naime, upravo te razvaline fiktivne Troje kod Hisarlika u današnjoj Turskoj, postat će
senzacija o navodnom pronalasku Troje. To je laž! Napravljen je takav falsifikat kakav u povijesti nije viđen. Jedno
od tih plemena koja su promijenila svoje prebivalište neposredno nakon završetka Trojanskoga rata, bili su i
Makedonci. Makedonci su izvorni Iliri, ali su poslije zajedno s Aleksandrom Makedonskim, gradili Grčku kulturu. I
za to postoje valjani razlozi, no objašnjenje te priče premašilo bi namjenu ovoga teksta. Aleksandar je po ocu Ilir,
ali je po majci vjerojatno Grk, iako je i to upitno, jer i ona, kako kažu, potječe iz Epira, a to je također nekada bila …
Ilirija. Doduše, Aleksandar je vodio neke ratove protiv Ilira. Tako kažu. Da, ratovao je protiv svojih, ali samo da bi ih
doveo u red, i da bi ih pripremio za sve one planove koje je imao na umu.
Prema tome, kada pogledamo zemljovid Titove Jugoslavije, i kada ga poredimo sa starim zemljovidima, koji kako
smo upravo vidjeli, idu čak do Troje i velikog Trojanskog Carstva, oko 3.200 godina prije ovog našeg vremena, tada
se postavlja pitanje, je li to Josip Broz Tito pokušavao obnoviti veliko i moćno Trojansko Carstvo?
Ostavit ću ovo pitanje bez odgovora, barem s moje strane. Neka svatko pronađe svoj vlastiti odgovor.
Doista, činjenica je da svi današnji narodi na ovom prostoru imaju mnogo toga zajedničkoga. Etnogeneze naroda
na ovim prostorima međusobno su vrlo povezane i višestruko se isprepliću, a čak bih rekao da je vrlo teško
razlučiti tko je s kime u kakvom srodstvu. Bolje rečeno, teško je pronaći one koji nisu u međusobnom srodstvu. No
da bi razriješili takve probleme, treba zaboraviti službenu povijest, jer kako će se pokazati, upravo ona je sve
izvrnula naopačke. Upravo je ona podijelila sve te narode, ali na jednoj posve neprirodnoj osnovi. No to ne može
biti tema ove priče, priče o Titu, jer bi se tada sve to proteglo unedogled. Ionako sam već morao otići jako
naširoko, jer priču o Titu jednostavno nije moguće ispričati na brz i jednostavan način.
Prema svemu što je izneseno u tom pogledu vidimo da, kao da je netko kroz mnoga stoljeća i tisućljeća namjerno
držao, ili nastojao držati, cijelo područje i pripadajuće narode, na okupu. Slučajno? Prosudite sami. Činjenica je da
su se uvijek pojavljivale snažne i karizmatične osobe, nametale se kao lideri, i uvijek bi takvi vođe i lideri polučili i
ostavili snažan trag, ali i državnu tvorevinu vrlo sličnu po izgledu. No, zašto bi nekome to bilo tako važno? I to će
pitanje za sada ostati bez odgovora.
Nakon ovog povijesnog vremeplova, gdje smo vidjeli kako su postojale mnoge državne tvorevine za koje se s
pravom može reći da su … od Vardara pa do Triglava … baš kao što je bila i Titova Jugoslavija, vratimo se ponovno
Titu i njegovom vremenu. Mnogo se govori, i Tita se mnogo kritizira, zbog metoda kojima se služio. Da bi to
pojasnili, nema nam druge nego ponovno pozvati u pomoć Vedsku znanost. Već sam spomenuo osnovni
mehanizam nastajanja svih ratova, a to je kršenje prirodnih zakona od strane svih pojedinaca, a sve dok nisu
utemeljeni u višim stanjima svijesti, odnosno u svijesti jedinstva kao krajnjem cilju. To je poznato pod nazivom …
Apsolutna teorija rata i mira … Jedino Vedska znanost u stanju je objasniti cijeli mehanizam nastajanja ratova, ali i
ponuditi način kako otkloniti takav problem.
Naime, osnovni razlog pada iz svijesti jedinstva sa Stvoriteljem je postupna atrofija živčanog sustava, gdje pojedini
dijelovi mozga počinju gubiti svoje sposobnosti. Danas pouzdano znamo da koristimo svega jedan vrlo mali dio
svog punog prirodom danog potencijala. Znanstvenici tvrde da koristimo svega 5-10 % punog potencijala
živčanoga sustava. No neki znanstvenici su još rigidniji u tom pristupu pa kažu da koristimo svega 1 % svog punog
potencijala. Danas također pouzdano znamo da se stanice živčanog sustava ponašaju baš kao i stanice bilo kojeg
mišićnoga tkiva, one atrofiraju kada ih ne koristimo. Ne ulazeći sada u same detalje kako i zašto se to počelo
događati, u nekom trenutku čovjek je jednostavno prestajao koristiti svoj puni potencijal, a staničje mozga
postupno je prestajalo obavljati svoje funkcije. Sve manje aktivnih neurona, uvjetovalo je pad mentalnih i umnih
sposobnosti. Čovjek koji je jednom poznavao sve prirodne zakone, i koji je uvijek točno znao što je pravo a što je
krivo, odjednom nema više tu sposobnost, počinje sve više griješiti, i to je jedna lančana reakcija koja nas dovodi
do naše današnje stvarnosti.
Doduše, sve to povezano je i s astronomskim zbivanjima, ciklusima, vremenskim razdobljima i svjetskim dobima, o
kojima sam već govorio. Desilo se tako da je sve negdje do 500. godine nove ere, ciklus svjetskih doba bio u padu.
27
Tada nastupa negativni vrhunac tog svjetskog doba, koje u Vedskoj terminologiji zovemo Kali Yuga, a kod nas je
uvriježen naziv … Željezno doba. To je negativni vrhunac toga doba, i tu završava jedna epoha, tu završava antički
svijet. Sve antičke civilizacije do tog trenutka bile su u padu, što znači da je svaki sljedeći naraštaj imao manje
znanja i manje sposobnosti. Energija i inteligencija koji su pristizali na naš planet Zemlju, bili su u silaznoj putanji.
No tada, oko 500. godine nove ere, nastupa promjena i trendovi vremena počinju se mijenjati, znanje i svijetlo
počinju se uzdizati. Ipak, zbog inercije vremena tama će potrajati pa tu nastupa srednji vijek, jedno izuzetno
mračno vremensko razdoblje, koje je prouzročilo posvemašnji kolektivni zaborav. No svaka tama ima svoj kraj, pa
je tako oko godine 1.700 nove ere s nastupom Renesanse, nastupilo doba Dvapara Yuge, odnosno novo Brončano
doba uzlaznoga karaktera. Situacija je tu sada potpuno suprotna od onih koju su imale prijašnje, antičke
civilizacije. Razina svijesti i znanja sada neprestano raste. Svaki novi naraštaj posjeduje više znanja od svojih očeva
i djedova, čovječanstvo je okrenuto prema budućnosti i svijetlu koje nailazi. Rađa se jedan novi svijet, svijet
utemeljen na pravdi i istini …
Dakle, ratovi nisu nikakva posebnost ili specifikum ovog našeg vremena. Povijest nije učiteljica života, jer niti jedan
rat nikada ne prestaje, i ljudi nikada nisu ništa naučili iz tih ratova, baš kao što nikada nisu ništa naučili niti iz knjiga
o povijesti. Kako bi i mogli išta naučiti iz tih knjiga, kad su sve te knjige mahom … falsificirane. Zato je važno steći i
utvrditi se u znanju koje nije subjektivno, koje ne ovisi o ljudskim mjerilima. Kako vidimo, to znanje smo pronašli u
Vedsko astrologiji-đjotiš.
S obzirom na to da sada znamo pravo Titovo podrijetlo, da je sin austrijskoga cara Franje Josipa I, postavlja se
pitanje, jeli to bio pokušaj obnavljanja Austrijske Monarhije? Mislim da ne. Sigurno ne. Više je u pitanju genetika.
Tu sada ponovno dolazimo do pojma Masona, Slobodnih zidara. Naime, u nekim se alternativnim izvorima
spominje da Masoni vuku svoje podrijetlo od Isusa Krista. Ta loza navodno započinje s Kristom i njegovom ženom
Marijom Magdalenom, te preko njihove kćerke Sare koja je izbjegla u ono što danas zovemo … Francuska, i preko
njezine linije Merovinga, dolazimo do Vitezova križara, koji su u jednom trenutku došli u nemilost te su uništavani,
ali ne i uništeni. Ono što je preživjelo, sklonilo se u podzemlje, i nastavilo djelovati tako. No postoji i drugo krilo,
koje također vuče podrijetlo od Krista, ali je svoje korijene pustilo u Engleskoj, a to je bila obitelj Tudor. Sve u
svemu, prema legendi o Masonima, oni su se ponovno uzdigli, kao vladaju svim zemljama svijeta, i dobrano paze
da svoju genetiku prošire i dalje. No tu stvari nisu sasvim jasne. Veliko je pitanje tko danas vlada svijetom. Dakle,
to nas ponovno dovodi na onu priču već prije spomenutu, priču o Masonima i Iluminatima.
Moramo se vratiti ponovno na gospodina Peru Simića koji me, moram to reći, doista impresionira svojim
stavovima. Doista je gospodin Simić dešifrirao mnoge tajne o Titu, to sasvim sigurno stoji. No onu najveću tajnu,
pitanje njegova podrijetla, on nije dešifrirao. No nije niti mogao odgonetnuti tako nešto, jer kako smo vidjeli, za to
je potreban specijalan alat; potrebna je Vedska astrologija-đjotiš. Nadam se da će ovaj tekst pomoći i u tome
dijelu.
Naime, gospodin Simić zaključuje da je Tito upravo taj pravi Josip Broz iz Kumrovca, što je, kako smo upravo vidjeli,
i dokazali, sasvim pogrešno. U potkrjepu svojih stavova on navodi i dokumente austrijske vojne evidencije, no
zaboravlja da se u tamnim dobima, a jedno takvo tamno doba upravo ostavljamo iza nas, znači u takvom tamnom
dobu ne može se vjerovati ničemu što je ljudska ruka stvorila. Ipak, u svom nastupu pred kamerama, u praktički
zadnjim riječima, on ipak i to pitanje ostavlja otvorenim. Dakle, on podrijetlo samoga Tita ostavlja otvorenim, kao i
mogućnost da to ipak nije pravi Josip Broz. Jer, kako navodi gospodin Šimić, nitko ne može pouzdano znati … tko
mu je otac. Nažalost, i ta njegova tvrdnja je točna, a tiče se ponajviše žena. Naime, pitanje je li Marija Broz
postupila pravilno, moralno i etički … zauvijek će biti otvoreno. Mi možemo pronaći neka objašnjenja, koja su u
konačnici više kao izgovori, no pitanje je li to bila pravilna odluka, zauvijek će visjeti u zraku. Gledano etički i s
moralnog stajališta, odgovor na ovo pitanje je … negativan. Marija je imala svoga muža, i to što je učinila nije ni
lijepo, a nije niti moralno. U svojim prethodnim analizama, to pitanje je visjelo u zraku, ali nisam želio previše
moralizirati, već sam se bavio čisto tehničkim činjenicama. Želio sam znati što se točno dogodilo. No nipošto ne
bih želio da prijašnji zaključci postanu moralne, ili bolje rečeno, nemoralne poruke. No, ne treba zaboraviti niti
kontekst svih tih događanja, te uzročno posljedičnu vezu. Isto tako, u svemu tome ima mnogo karmičkih
elemenata, dakle, posve sudbinskih elemenata, što znači da je to bilo već unaprijed predodređeno. Kako vidimo,

28
ta njezina odluka imala je nevjerojatno dalekosežne posljedice, i očito je da je to bilo dio jednog višnjeg božanskog
plana. Posve je očito, Marija je u nekom trenutku postala dio tog božanskog plana.
Ustvari, Vedska astrologija-đjotiš je znanost o Karmi. Fizički planeti su samo simboli. No iza planeta doista se
personificira vrlo moćna inteligencija koja upravlja našim životima. Ta inteligencija, ili bolje rečeno skupovi
inteligencija, jer radi se o više njih, rađaju se s nama, one žive u nama i s nama, one su dio nas, ali i umiru s nama.
One su dio našeg vlastitog Jastva, ali nešto što važi samo za taj jedan jedinstveni pojedinačni život, i kao takve
upravljaju našim životima prema već nekom utvrđenom i unaprijed pripremljenom planu. Nije samo sila Karme u
pitanju, već i naše želje, što zapravo želimo postići u tom pojavljivanju koje nazivamo … život. Jer, sve ima svoju
evolutivnu svrhu. Na ovaj svijet koji nije savršen i sasvim sigurno ima nekih svojih nedostataka, ne dolazi se
slučajno. I to je nešto što smo tražili, te je taj i takav svijet sasvim primjeren našem evolutivnom trenutku. No oni
koji su dovoljno pametni neće niti tražiti savršenstvo u njemu. Dakle, u taj i takav nesavršeni svijet došli smo zato
da bi postali savršeniji, da bi postali bolji, jači, ljepši, ljepši izvana ali i iznutra … I mogli bi tako te epitete nabrajati
u nedogled. Ovaj nesavršeni svijet je tu samo zato da bi nam omogućio da postanemo savršeniji. A sve to kroz
stalnu i neprestanu igru, kroz stalnu i neprestanu evoluciju. U cijeloj toj shemi jako su važni učitelji. Imati od koga
učiti, to je najveći dar u ovom nesavršenom svijetu. I Tito je trebao učitelje. Učio je od koga je stigao, i od koga je
mogao. Znamo da mu je jedan od učitelja bio Moša Pijade, veliki revolucionar i borac za pravdu i pravedan svijet.
Veliki učitelj Titu bila je i sama Pelagija, ali i njezina izrazito komunistički orijentirana obitelj. Svoj prvi doticaj s
komunizmom, Tito je doživio upravo kroz njih i preko njih. Prisjetimo se, dok luta ulicama Petrograda tijekom
velikih protestnih zbivanja 1917. godine, on im se pridružuje, ali on je bjegunac koji ne zna što bi sa sobom. On
tada još nema pojma o revolucijama i klasnim borbama. On tada još nije formiran kao revolucionarni borac.
Također, država u kojoj se našao pred potpunim je raspadom; samo što nije doživjela potpuni kolaps. On je
izrazito zbunjen svim tim događanjima. Naravno, on poslije priča drugačije, ali to je samo da usmjeri vodu na svoj,
na njegov mlin. Prisjetimo se i nekih tvrdnji da je tamo u Petrogradu, po velikom valu uhićenja koja su uslijedila,
htio pobjeći u Finsku i preko nje se dokopati Amerike, gdje je namjeravao postati … kapitalist. Navodno je i sam u
nekom intervjuu, kada su ga pitali što bi bio da nije postao komunist i revolucionar, odgovorio da bi vjerojatno bio
… kapitalist u Americi. To je vrlo blizu njegovom stvarnom psihološkom profilu toga trenutka. No, vrlo brzo ga
Sudbina spaja s Pelagijom i njenom obitelji, a s tom obitelji ostaje u prisnom odnosu praktički pune dvije godine.
Tu je stekao prve pojmove o revoluciji i klasnoj borbi radništva protiv zloupotrebe kapitalizma. Upravo Pelagijina
obitelj, ponajviše vjerojatno njezin otac, načinili su prve korake u njegovom školovanju, a to je potom nastavila
Pelagija, koja ostaje uz njega praktički punih deset godina. Iako vrlo mlada, ona je bila ta koja ga je usmjeravala.
Da, baš ona je bila ta! Potom, kada je to „osnovno i srednje obrazovanje završeno“, slijedi „fakultet“, koji on
završava u zatvoru. Tada mu Pelagija više nije potrebna, i ona je jednostavno nestala iz te priče.
Nedavno sam iz jednog predavanja o đjotišu naišao na izvanredno objašnjenje o tome što je brak. Uobičajeno je
da muškarac i žena koji uđu u brak, nastoje svojatati jedno drugo, a brak smatraju skupom obavezujućih i
vezujućih normi. Jedna od uobičajenih zabluda je da muškarac i žena koji ulaze u brak, dijele jedno drugo. No iz
toga predavanja naučio sam da je brak nešto sasvim drugo. Naime, brak je samo sinonim za dio putovanja koji
muškarac i žena dijele na putu prema svom vlastitom izvoru, na putu prema kući, na putu ka konačnom
ponovnom sjedinjenju sa Stvoriteljem. Dakle, jest da oni dijele nešto, ali to nije jedno drugo, već dijele taj dio puta
prema izvoru. Prema tome, vidimo da je uloga bračnog partnera vrlo evolutivne naravi te zato uvijek dobijemo
upravo onakvog partnera koji je najevolutivniji za nas u nekom trenutku. Na tom dijelu putovanja koje zovemo
brak, mi učimo jedni od drugih, a odlazak jednog partnera, ili eventualni razvod, je samo kraj tog dijela evolutivnog
puta. Ništa drugo.
U tom svjetlu treba promatrati i ulogu Pelagije u životu Josipa Broza Tita. Tito je s njom podijelio jedan dio puta, i
nema nikakve sumnje da je to za oboje bilo vrlo evolutivno. No vrijeme toga zajedničkog putovanja bilo je
ograničeno, i ono je u konačnici isteklo. U Titovom životu pojavile su se neke druge žene, ali koje su također, neke
više a neke manje, ostavile svoj evolutivni trag.
Dakle, kao što sam već spomenuo, treba naglasiti važnu ulogu žena u Titovoj misiji, ali i u evoluciji općenito. Kako
su civilizacije i kulture padale s nastupom tamnoga doba, zadnje koje su pale iz viših stanja svijesti bile su upravo
29
žene. To je naravno posljedica određenih različitosti u načinu funkcioniranja psiho-fiziološkog sustava kod žena i
muškaraca. Naime, htjeli mi to priznati ili ne, žene i muškarci nisu građeni na isti način. Kada razmatramo kako je
građen mozak, tu nailazimo na neke razlike, pa će tako kod žena dominirati desna polovica mozga koja upravlja
lijevom stranom tijela, a tu kao što znamo, tu važnu ulogu ima srce. U tom dijelu tijela, u tom organu, na jednoj
izrazito suptilnoj razini, nalazi se ono što nazivamo emocionalni centar. Svi znamo da su žene puno osjećajnije i
suptilnije. Kažemo da su žene i nježnije, no to nije posljedica relativno slabije fizičke konstitucije, već je to odlika
kvalitete srca koje žene sa sobom nose. Dakle, sjetimo se samo matrijarhata, oblika uređenje društvene zajednice
u kojemu važnu ulogu imaju upravo … žene. Takve su društvene zajednice pogotovo bile naglašene na našem
prostoru, ali prije dolaska Kelta i Ilira. Lako se možemo prisjetiti Danilo-hvarske kulture. No treba pojasniti
nekoliko važnih činjenica. Matrijarhat nije suprotnost onome što zovemo … patrijarhat. Matrijarhat nije
dominacija žena, kao što vidimo da je patrijarhat u prošlosti, ali još uvijek i danas, bio i jest dominacija …
muškaraca. Svi znamo što je patrijarhat, zar ne? Dominacija muškaraca uključuje neprekidnu težnju za osvajanjem
teritorija, te vječito rivalstvo i nadmetanje zbog izraženog ega, što je u konačnici proizvelo da je povijest
čovječanstva u zadnjih pet tisuća godina, praktički samo povijest ratovanja. Kod žena to nije tako. Rat nije njihov
prirodni izbor. Nadmetanje i naglašavanje ega nije njihovo prirodno stanje svijesti. Njihovo prirodno stanje je …
ravnoteža i balans. To je odlika i glavna značajka žene, a time i matrijarhata. Ravnoteža. Žene će uvijek nastojati
razviti uravnotežena društva u kojima su pozitivno i negativno načelo, muški i ženski princip, u ravnoteži. Doduše,
u ta davna vremena, žene su znale kako stvarati tu ravnotežu. Pogotovo su znale kako balansirati ta načela,
pozitivno i negativno, unutar muškarca. I sve dok su postojala takva društva, postojao je balans, i u svijetu nije bilo
ratova. Ratovi su nastali onoga trenutka kada su žene pale u svijesti toliko da su zaboravile kako stvarati balans i
ravnotežu. No, kako su zadnje pale, žene će se prve i uzdići. To djeluje na principu … LOFI … last out-first in …
Prema tome, budućnost svijeta je svijetla zbog toga što će se upravo žene prve uzdići do viših stanja svijesti, te će
nanovo utvrditi tu svoju ulogu stvaranja ravnoteže i balansa u svijetu.
Govoriti o Titu a ne spomenuti komunizam, mislim da to ipak nije u redu. Naime, cjelokupno Titovo djelo ne smije
se gledati sa stajališta današnjeg čovjeka. Treba dobro sagledati kontekst cjeline. Tito dolazi na prijelazu iz 19. u
20. stoljeće. To je tako različito od današnje situacije. Tito i njemu slični odgovor je jedne društvene klase na velika
izrabljivanja i zloupotrebe toga doba. Tada se još nije znalo da ono što zovemo Komunizam nema načina razriješiti
problem i načiniti ravnotežu u društvu jednom kada osvoje vlast. Dakako, kapitalizam nije najbolje društveno
uređenje, daleko od toga. To je vladavina kapitalista ili Vaišja. No postoji još samo jedna opcija gora od toga, a to
je vladavina radnika. Mudri i prosvijećeni ljudi oduvijek su govorili, ta koga radnici mogu voditi. Uz sve dužno
poštovanje prema svim radnicima, oni trebaju vodstvo, a ne da će oni voditi nekoga. U radnike ubrajam i sebe.
Potječem iz radničke obitelji, te sam i sam dugo bio radnik. Moje poštovanje prema radnicima je iskreno i
nepatvoreno. No ta je činjenica vrlo jasna, te je i povijesno i znanstveno potvrđena. I Tito i njegovi drugovi uz
najbolju volju, nisu znali i nisu mogli načiniti značajne promjene kada je to trebalo. Oni nisu imali znanje koje mi
danas imamo. Najvažnije formativne godine za Tita nastupile su prije točno stotinu godina. To je jedno cijelo
stoljeće. To je ogromna razlika. To se jednostavno ne da uspoređivati. Nama trebaju promjene i potpuno
usklađenje s prirodnim zakonima. To je jedina formula za stvaranje više sreće, trajnih postignuća i uživanja u
obilju.
Eto, iznio sam o spomenutoj temi, o Josipu Brozu Titu, ono što sam znao i kako sam umio. Tema nipošto nije
jednostavna i lako se izgubiti. Moje znanje i spoznaje o Vedskoj astrologiji-đjotiš nisu vrhunske, ali nisu niti
početničke. Uglavnom, to je znanje bilo sasvim dovoljno da se postave ispravni temelji. A ti će temelji, posve sam
siguran, biti početna točka za mnoga buduća istraživanja. Dotakao sam mnogo tema, ali sasvim površno, jer svaka
od njih je poglavlje znanja samo za sebe. Tomovi i tomovi knjiga i tko zna koliko video uradaka, sve to ne bi bilo
dovoljno objasniti svaku temu pojedinačno. Nakon svega, to niti nije svrha ovoga teksta.
Moram naglasiti jednu sasvim osobnu činjenicu. Naime, tijekom života nisam niti na jednom polju uspio postići
neku naročitu dubinu, barem u onom dijelu koji se tiču materijalnog izraza. Oduvijek, od kada znam za sebe, taj
materijalni dio bio je izrazito spržen. Sve se dobrano posložilo tako da me guralo na duhovno polje. Ipak, niti tu
nisam postigao sve ono što sam želio, no možda još ima vremena. Naravno da sam želio imati vrhunsko znanje na
polju đjotiša. No i tu su postojale mnogobrojne prepreke. Doista mi nije bilo danu da uđem previše u dubinu. No

30
to traži cijeloga čovjeka. Đjotiš je ogroman, a pokazuje se da niti cijeli život, i kada se počne odmalena, ne bi bio
dostatan za naučiti sve o đjotišu. Ja sam morao stvari učiti selektivno. Postoje mnogi koji znaju đjotiš mnogo bolje
od mene, pa ipak, izgleda da nisu uočili ovakve stvari o kojima ja pričam. Jednostavno su previdjeli ovakve
činjenice. No za ovakvu vrstu eseja, nije dovoljno znati samo đjotiš. Treba poznavati i povijest, barem u nekom
elementarnom obliku. No, niti tu stvari ne stoje sjajno, jer i povijest je potpuno iskrivljena. U dobu neznanja i
tame, koje doduše polagano napuštamo, ali još uvijek osjećamo istitravanja tog mračnog doba, što drugo možemo
očekivati nego iskrivljenu povijest. Zato je i tu trebalo dobrano promijeniti ugao gledanja i pogledati što se događa
iza pozornice povijesti. Štoviše, osim što je važno dobro poznavati povijest, još više od toga potrebno je biti …
detektiv. Da doista, potrebno je objediniti dobre kvalitete detektiva, jer za razmrsiti takve mnogobrojne povijesne
zavrzlame i falsifikate potrebna je izuzetna maštovitost. Uistinu, oni koji su stvarali ovakvu iskrivljenu povijest,
osim uvrnutosti svoga uma, prikazali su i izuzetnu maštovitost. U tom smislu nipošto ih ne treba podcjenjivati, čak
im treba i čestitati na domišljatosti i originalnosti. Dakle, postoji veliki broj povjesničara i historičara koji su o tome
pisali i govorili, ali su iz razno raznih razloga promašili temu, ili nisu vidjeli dovoljno duboko da bi mogli objasniti
stvari kako treba. Za ovakav pristup potrebno je i dobro poznavanje duhovnosti, a duhovnost je nadgradnja ovog
materijalnog svijeta i povezivanje s izvorom odakle smo došli. No ne tvrdim niti da sam tu otišao previše daleko.
Sasvim sigurno ima mnogo duhovnijih i naprednijih od mene.
Vjerojatni razlog zašto je mene dopalo da iznesem sve ove nove spoznaje je … sveobuhvatnost. Naime, potrebno
je znati malo, ali dovoljno dobro, sve te spomenute discipline, a možda i još ponešto, te je potrebno sve to
objediniti i sveobuhvatiti na cjelovit način, i tek tada pojaviti će se istinita priča. Jer, istinita priča sakrivena je iza
bezbrojnih slojeva i naslaga laži, manipulacija i falsifikata.
Nastojao sam biti objektivan i ne pretjerivati niti na jednu stranu, niti pozitivnu, niti negativnu. Takav bi trebao biti
stav svakog majstora đjotiša. Pozivam sve znalce đjotiša da nastave s tim istraživanjima, ali od njih tražim da
također budu objektivni. No što to znači biti objektivan, kada znamo da je cijeli svijet subjektivan? Kakav će svijet
biti, zavisi o razini svijesti promatrača, zavisi o našoj vlastitoj svijesti. Svijet je onakav kakvim ga mi vidimo kroz
svoje „naočale“, kroz vlastitu razinu svijesti, i zato je najbolje poraditi na svom osobnom razvoju svijesti. Poimanje
svijeta i svega što vidimo oko nas, doista zavisi samo o razini svijesti, i izravno je proporcionalno s njom. Stoga, sve
one koji misle o tome pisati, komentirati ili istraživati, baš kao i sve one koji će to čitati, ili su već pročitali,
upućujem na iskoriste svaku priliku za svoj osobni razvoj. Osobni razvoj treba staviti na sam vrh liste svih prioriteta
u životu. Osobni razvoj će pomoći i u ostvarenju svih naših ostalih želja, a to je osnovni razlog zašto smo tu.
Ponovit ću još jednom, tu smo zato … jer smo mi to tražili.
Ipak, s obzirom na to da danas u svijetu još uvijek ima pojedinaca u razno raznim stanjima svijesti, ili, možda je
bolje reći … nesvijesti, sasvim je moguće da i neki od onih koji su savladali neke elemente đjotiša, ali nisu dovoljno
osviješteni, budu usmjereni na negativnu stranu i počnu manipulirati podacima koje sam iznio, a u tko zna koje
svrhe. Takvima poručujem neka se okane ćorava posla. Vrijeme u kojemu živimo niti u kojem slučaju se ne može
uspoređivati s nekim prošlim vremenima. Više nema vremena za ikakve manipulacije. Carstvo vladavine tame i
mraka … isteklo je. The Game is over!
S obzirom na to da smo za rasvjetljavanje zagonetki o Titu koristili Vedsku astrologiju-đjotiš, možda je zgodno
podsjetiti na još jedno Vedsko načelo, a to je … misliti, govoriti i činiti samo Istinu. Ta misao, to načelo, zapravo je
temelj Veda i Vedske civilizacije.
Time bih doista priveo kraju ovo prilično opsežno istraživanje, gdje je glavna tema po tko zna koji puta bio … Josip
Broz Tito. Za sve one koji žele i dalje pratiti moja istraživanja, napise i eseje, mogu to nastaviti preko mrežne
stranice:
https://deconstructingtheillusion.com/

Tamo će vjerojatno pronaći i odgovore na mnoga druga pitanja …

Lijep pozdrav!

31