OPŠTI DIO KRIVIČNOG ZAKONIKA CRNE GORE

Glava prva:

-ČL.1. OSNOV I GRANICE KRIVIČNOPRAVNE PRINUDE: Zaštita čovjeka I drugih osnovnih društvenih
vrijednosti predstavlja osnov I granice za određivanje KD, propisivanje krivičnih sankcija I njihovu
primjenu, u mjeri u kojoj je to nužno za suzbijanje tih djela.

1. Krivično pravna represija predstavlja najoštriji vid pravne represije u jednom društvu. Prilikom
stvaranja krivičnopravnih normi I njihove primjene mora se voditi računa o načelu legitimnosti koje prije
svega znači da krivičnopravna represija I krivično pravo u cjelini moraju u suštinskom smislu biti
opravdani I nužni. Stavljanje zaštite čovjeka na prvo mjesto ima ovdje načelni značaj, tj. zaštita osnovnih
prava čovjeka ima prednost u odnosu na zaštitu drugih društvenih vrijednosti.

Krivično pravo reba da bude posljednje sredstvo u zaštiti odredjenih vrijednosti, odnosno suzbijanju
kriminaliteta. U tom, smislu govori se o supsidijarnosti krivičnog prava, ili o principu da je krivično pravo
ultima ratio u suzbijanju društveno opasnih ponašanja.

-čl.2. ZAKONITOST U ODREĐIVANJU KRIVIČNIH DJELA I PROPISIVANJU KRIVIČNIH SANKCIJA:

Kazna ili druga krivična sankcija može se izreći samo za djelo koje je, prije nego što je učinjeno, bilo
zakonom određeno kao krivično djelo I za koje je bila zakonom propisana kazna.

1. Načelo zakonitosti je u savremenim pravnim sistemima podignuto na rang ustavnog načela. Ustav CG
načelo zakonitosti predviđa u okviru odredaba o ljudskim pravima I slobodama. Propisano je da niko ne
može biti kažnjen za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo propisano zakonom kao kažnjivo
djelo, niti mu se može izreći kazna koja za to djelo nije bila predviđena (čl.33).

2. Uobičajno je da se načelo zakonitosti izražava latinskom formulacijom nulum crimen, nulla poena sine
lege. Prvi dio odredbe zabranjuje da nekome bude izrečena kazna ili druga krivična sankcija za djelo koje
prije nego što je učinjeno zakonom nije bilo određeno kao KD (nullum crimen sine lege). Drugi dio sadrži
zabranu izricanja kazne ili druge krivične sankcije koja nije zakonom bila propisana prije nego što je djelo
učinjeno (nulla poena sine lege).

4. Načelo zakonitosti u krivičnom pravu ima četiri segmenta: Prvi, nulla poena sine lege scripta- isključuje
primjenu nepisanog, običajnog prava. Lex scripta (scriptus- pisan), znači da se samo pisanim krivičnim
zakonom mogu propisivati krivična djela I sankcije. Drugi element, nulla poena sine lege praevia- sadrži
zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona. Lex praevia (praevius- prethodan) znači da nema
krivičnog djela I krivične sankcije ukoliko to nije bilo propisano krivičnim zakonom prije nego što je
krivično djelo učinjeno. Treći segment načela zakonitosti, nulla poena sine lege certa- predstavlja načelo
određenosti koje nalaže da krivičnopravne norme u što je moguće višem stepenu budu određene I
precizne. Lex certa (certus-određen) znači da krivičnim zakonom mora biti u što većoj mjeri precizno
određeno ponašanje koje predstavlja krivično djelo I kazna za njega. I četvrti segment, nulla poena sine
lege stricta- sadrži zabranu stvaranja krivičnog prava putem analaogije. Lex stricta (strictus- tačan, uzak,
izričit) znači da krivični zakon obuhvata samo ono na šta se odnosi, a ne I neke slične situacije.
6. Odredba čl.7. stav 1. Evropske konvencije za zašttu ljudskih prava I osnovnih sloboda koja predviđa da
niko neće biti smatran krivi za KD činjenja ili propuštanja, koje nije predstavljalo KD po unutrašnjem ili
međunarodnom pravu u vrijeme kada je izvršeno. Takođe, ne može se izreći stroža kazna od one koja je
bila propisana vrijeme izvršenja KD.

Čl.3. NEMA KAZNE BEZ KRIVICE: KAZNA I MJERE UPOZORENJA MOGU SE IZREĆI SAMO
UČINIOCUKOJI JE KRIV ZA UČINJENO KRIVIČNO DJELO.

1.Da bi došlo do primjene kazne I mjere upozorenja (uslovne osude I sudske opomene), neophodno je da
je učinjeno KD sa svim svojim elementima uključujući I krivicu. KD nema ukoliko nema krivice. Načelo
nulla poena sine culpa, znači da krivičnopravnoj represiji ima mjesta samo ako učinjeno djelo može da se
pripiše učiniocu u krivicu kao njegovo djelo za koje može da mu se uputi društveno-etički prijekor.

2.Načelo krivice ima I širi značaj u smislu da zahtijeva ne samo da učinilac mora biti kriv, nego I to da se
mora uvrditi koliko je kriv.

3.Princip individualne (lične) I subjektivne odgovornosti ima dva svoja dijela- Jedan se odnosi na to da
neko može odgovarati za svoje postupke samo ako je kriv, ako postoji subjektivni odnos prema
učinjenom djelu (subjektivna odgovornost). Drugi dio ovog načela, odnosi se na zabranu odgovornosti za
postupke drugih lica, tj.svako odgovara samo za svoje postupke, za ono što je on učinio (individualna
odgovornost)

4.Načelo krivice isključuej odgovornost za postupke drugog, kao I odgovornost bez krivice.

Čl.4. KRIVIČNE SANKCIJE I NJIHOVA OPŠTA SVRHA: (1) KRIVIČNE SANKCIJE SU: KAZNE, MJERE
UPOZORENJA, MJERE BEZBIJEDNOSTI I VASPITNE MJERE. (2) OPŠTA SVRHA PROPISIVANJA I IZRICANJA
KRIVIČNIH SANKCIJA JE SUZBIJANJE DJELA KOJIMA SE POVREĐUJU ILI UGROŽAVAJU VRIJEDNOSTI
ZAŠTIĆENE KRIVIČNIM ZAKONODAVSTVOM.

1.Sistem krivičnih sankcija u krivičnom pravu CG obuhvata četiri vrste krivičnih sankcija: 1) kazne, 2)
mjere upozorenja (uslovna osuda I sudska opomena), 3) mjere bezbijednosti I 4) vaspitne mjere. Riječ je
o dualističkom sistemu KS gdje se, s jedne strane, javlja kazna, a s druge, mjere bezbijednosti. Mjere
upoorenja su alternative kazni, a vaspitne mjere su u krajnjoj liniji posebna vrsta mjera bezbijednosti koje
se primjenjuju prema određenoj kategoriji učinilaca (maloljetnicima).

2.KS su zakonom predviđene represivne mjerekoje se, s ciljem suzbijanja kriminaliteta, primjenjuju
prema učiniocu protivpravnog djela koje je u zakonu predviđeno kao KD, na osnovu odluke suda donijete
nakon sprovedenog krivičnog postupka. Elementi, odnosno osnovna obilježja krivičnih sankcija prema
tome su: 1) cilj KS je suzbijanje kriminaliteta; 2) one su po svojoj prirodi represivne mjere; 3) primjenjuju
se prema učiniocu protivpravnog djela koje je u zakonu predviđeno kao KD; 4) moraju biti predviđene
zakonom; 5) primjenjuje ih, odnosno izriče sud; 6) izriču se u krivičnom postupku.

KS teže prevenciji kroz represiju. One dovode do oduzimanja ili ograničavanja prava I dobara učinioca KD,
ili sadrže prijetnju da će do toga doći.
3.Pravne posljedice osude ne izriče sud u krivičnom postupku, one nastupaju po sili zakona kod osude za
određena KD ili na određene kazne.

4.Opšta svrha KS jeste ostvarivanje zaštitne funkcije krivičnog prava.

Glava Druga:

Krivično djelo:

Opšte odredbe o krivičnom djelu:

Čl.5. KRIVIČNO DJELO: KRIVIČNO DJELO JE DJELO KOJE JE ZAKONOM ODREĐENO KAO KRIVIČNO
DJELO, KOJE JE PROTIVPRAVNO I KOJE JE SKRIVLJENO.

1.Opšti pojam KD obhvata četiri konstitutivna elementa: djelo, predviđenost (određenost) u zakonu,
protivpravnost I krivicu. Ova četiri obavezna elementa u pojmu KD istovremeno predstavljaju I četiri
stepena, ili nivoa kroz koje se mora proći da bi se na kraju moglo konstatovati da je učinjeno KD.

2.Prvo se utvrđuje da li neka radnja ispunjava uslove koji se zahtijevaju za radnju KD. Ostvarenost svih
obilježja predviđenih u zakonskom opisu određenog KD još ne znači postojanje KD, pa čak ni krivičnog
neprava. Tek ukoliko ne postoji neki od osnova koji isključuju protivpravnost, može se konstatovati da je
učinjeno Krivično nepravo, da postoji KD u nepotpunom, objektivnom smislu. Za postoanje KD potrebno
je utvrditi I krivicu učinioca. To je posljednji nivo na kome se donosi odlukai konačna ocjena o tome da li
je u konkretnom slučaju učinjeno KD. Tri prva djela (objektivna) elementa mogu postojati bez četvrtog,
tj.krivice, ali nikako obrnuto: nema krivice ukoliko nisu ostvareni objektivni elementi.

Došlo je do izražaja I ispravno shvatanje da se u izreci presude mora navesti krivica kao konstitutivni
element bića svakog KD. Treba praviti razliku između krivice u materijalno-pravnom I procesno-pravnom
smislu. Krivica u krivično procesnom pravu, ili u krivičnom postupku, znači to da je u postupku utvrđeno
da je okrivljeni učinio KD, dok je u krivičnom pravu ona konstitutivni elemenat pojma KD bez kojeg ono
ne može da postoji.

3.RADNJA: KD mora imati svoj supstrat, tj.mora postojati ljudska radnja koja pod određenim uslovima
postaje KD. U pogledu određivanja pojma radnje KD javlja se više teorija. KOd nas je skoro opšte-
usvojena objektivno-subjektivna ili kauzalna teorija- prema njoj radnja je voljni tjelesni pokret, ili voljno
propuštanje da se preduzme tjeleni pokret (radnju ne čini samo jedan, već niz tjelenih pokreta). Sadržina
volje, tj.ono šta je učinilac htio preduzimanjem radnje, irelevatna je za postojanje radnje prema ovoj
teoriji.

Od novijih teorija spomenuti treba socijalnu teoriju za koju je važna normativna ocjena I vrednovanje
odnosa ljudske radnje prema spoljnom svijetu I društvenoj stvarnosti. Da bi se neko ponašanje moglo
smatrati radnjom KD, ono mora imati određeni društveni značaj. Među najnovije teorije spade I
personalana teorija koja radnju određuje kao ispoljavanje ličnosti.
U određivanju pojma radnje spade I tzv.negativni pojam radnje. Prema njemu,radnju KD čini
neizbjegavanje onoga što se moglo izbjeći.

Radnja ima trosturku funkciju, ima ulogu osnovnog elementa, povezujućeg elementa I razgraničavajućeg
elementa u opštem pojmu KD. Ona obuhvata činjenje I propuštanje (nečinjenje), umišljajnu I nehatnu
radnju, dovršenu I nedovršenu radnju itd.

Od posebnog značaja je treća navedena funkcija radnje (razgraničavajuća funkcija). Prema

opšteusvojenom shvatanju nema radnje KD onda kada je ona preduzeta pod uticajem apsolutne sile (vis
absoluta), tj.neodoljive sile koja potpuno isključuje donošenje ili realizovanje odluke od strane onoga
prema kome je primijenjena jer joj se ni na koji način nije mogao suprostaviti, čime se isključuje voljna
radnja, a time I KD. Kompulzivna sila (vis compulsive) I prijetnja, utiču na donošenje odluke koja se javlja
kao iznuđena, one utiču na volju učinioca ali je ne isključuju čime ne isključuju ni postojanje radnje.

Radnje KD nema u stanjima gubitka svijesti. Mora doći do potpunog gubitk svijesti, jer se poremećaji
svijesti rješavaju na planu uračunljivosti. Radnje nema ni u slučaju refleksnih pokreta koja su organska
posljedica spoljnih nadražaja. Mješoviti socijalno-personalni pojam radnje koji predstavlja spoj dvije
teorije- radnja bi prema pojmu bila društveno relevatno ispoljavanje ličnosti.

Prednost ovakvog određivanja pojma radnje u odnosu na naturalistički pojam može se vidjeti I na
primjeru podstreavanja. Podstrekač, riječima kod drugog stvara odluku da se izvrši KD. KOje on to
tjelesne radnje preduzima? Podstrekač radnjom podstrekavanja, bez obzira u kojem je obliku preduzeo,
ostvaruje svoju volju. U nekim slučajevima mnogo važnije od samog tjelesnog pokreta jeste značenje
radnje u određenoj situaciji kao I cjelokupan kontekst u kome se preduzima (npr.određeni gest, znak
kojim se izdaje naređenje da se izvrši KD, naglasak I ton kojim je neka riječ izgovorena I dr.)

4.POSLJEDICA: Posljedica KD se u našoj teoriji shvata kao proizvedena promjena ili stanje u spoljnom
svijetu. Svako KD ima posljedicu. Posljedica se unosi u sam pojam radnje, odnosno radnja se određuje
pomoću posljedice. Radnja je voljno prouzrokovanje posljedice u spoljnom svijetu. Samo kod KD kod
kojih zakon izričito zahtijeva nastupanje određene posljedice, ona je neophodna za njegovo postojanje.
KOd drugih KD posljedica nije obavezan uslov, ili element.

Zato se može govoriti o posljedici KD u užem-pravom smislu, I u širem smislu. Posljedica u širem smislu
ima značaj prilikom procjene društvene opasnosti nekog ponašanja. Ona je od značaja I prilikom
odmjeravanja kazne (jačina povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra).

Ima KD koja nemaju posljedicu kao konstitutivni element bića KD, pa je za postojanje KD u konkretnom
slučaju ne treba ni utvrđivati, odnosno dovršenje radnje izvršenja znači I dovršenje KD. To su formalna, ili
čista djelatnosna KD. Kod drugih pak djela njihov zakonski opis sadrži I određenu posljedicu, koja se u
svakom konkretnom slučaju mora I utvrđivati. To su materijalna, odnosno posljedična KD. Ta KD
dovršena su samim dovršavanjem radnje izvršenja, nije potrebno da nastupi bilo kakva posljedica (npr.KD
davanja lažnog iskaza, ili KD silovanja). To je naročito karakterstično za prava KD nečinjenja (npr.KD
neprijavljivanja KD ili učinioca).
Razlikovanje na KD sa posljedicom (posljedična ili materijalna KD) I na ona bez posljedice (djelatnosna ili
formalna KD) značajno je za razgraničenje dovršenog KD sa pokušajem, za utvrđivanje mjesta I vremena
izvršenja KD, itd.

S obzirom na vrstu posljedice uobičajna je podjela na KD povrede I KD ugrožavanja. Posljedica KD

povrede jeste uništenje ili oštećenje objekta radnje. Npr, to je slučaj kod KD ubistva I KD teške tjelesne
povrede. Kod KD ugrožavanja posljedica se sastoji u apstraktnoj (mogućoj) ili konkretnoj opasnosti
(opasnosti koja je nastupila). Apstraktna opasnost jeste mogućnost za nastupanje konkretne opasnosti.
Npr, KD uništenja, uništenja ili otklanjanja znakova kojim se upozorava na opasnost, KD je sa
apstraktnom opašnošću. A ukoliko je do opasnosti zaista I došlo postojaće neko drugo KD (npr.KD
ugrožavanja saobraćaja opasnom radnjom I opasnim sredstvom iz čl 340 KZ). To znači da se ove dvije
vrste opasnosti razlikuju prema manjem ili većem stepenu vjerovatnoće da će doći do povrede kao
posljedice.

.I KD povrede I KD ugrožavanja mogu se ispoljiti u dvije forme: KD povrede kao uništenje ili oštećenje, a
KD ugrožavanja kao konkretna ili apstraktna opasnost. Najteži oblik napada jeste uništenje, pa atim
oštećenje, dalje kao konkretna opasnost, I najzad kao udaljeni, posredni napad, tj.apstraktan opasnost.

6.Lice koje pogađa posljedica naziva se pasivnim subjektom. To može biti I pravno lice, a u nekim
slučajevima I društvo, odnosno država.

7.U nauci krivičnog prava postoji više shvatanja, teorija koje nastoje da riješe ovaj problem. Kao
najvažniije treba istaći dvije teorije: teoriju adekvatne uzročnosti I teoriju jednakosti uslova (teorija
ekvivalencije). Prema teoriji adekvatne uzročnosti, uzrok je onaj uslov koji je uopšte adekvatan, podoban
da prema životnom iskustvu proizvede posljedicu, tj.koji je tipičan u tom smislu da redovno prouzrokuje
određenu posljedicu. NPR, ako lice A gurne lice B koje usljed nezgodnog pada dobije potres mozga I
umre, radnja lica A se prema teoriji adekvatne uzročnosti ne bi mogla smatrati uzrokom smrti lcia A jer
takva radnja po pravilu ne može prouzrokovati smrt.

Prema teoriji jednakosti uslova (teorija ekvivalenicije) uzroci su svi relevatni uslovi, tj.oni bez kojih ne bi
nastupila posljedica. Ona izjednačava sve uslove koji sun a bilo koji način doprinijeli nastupanju
posljedice. Ova teorija se izrazava I kroz formulaciju condicio sine qua non, prema kojoj je uzrok onaj
uslov bez kojeg posljedica ne bi nastupila. Teorija ekvivalencije ne može da riješi slučaj tzv.dvostruke
uzročnosti. To je slučaj kada, npr.dva učinioca potpuno nezavisno jedan od drugog istovremeno pucaju
na žrtvu (a oba hica su smrtonosna), ili joj daju otrov takođe istovremeno I to u količini koja je svaka za
sebe smrtonosna. Ovi se slučajevi bez problema rješava primjenom formule condicio sine qua non,
tj.posljedicu je poruzrokovala prva radnja.

Značajan dio sudkse prakse prihvata teoriju ekvivalencije (condicio sine qua non). U našoj teoriji postoji
određeni orjentacioni kriterijumi: Neki od njih mogu biti od koristi prilikom rješavanja problema
uzročnosti, to su sljedeći kriterijumi: 1) u slučaju postojanja daljih I bližih uslova,odnosno posrednih I
neposrednih uslova, neporedni uslovi su uvijek uzroci posljedice; 2) uzrok se uvijek ograničava na ljudsku
radnju, pa I onda kada ona nije imala pretežni značaj za nastupanje posljedice; 3) u slučaju prekida
uzročne veze I zasnivanja novog uzročnog odnosa, uslov koji je prvobitno uzročni odnos ne može biti
uzrok konačne posljedice; 4) pitanje uzročnosti treba posmatrati odvojeno od vinosti.

8.Danas se u savremenoj stranoj literature pitanje uzročnosti razmatra u okviru problematike

tzv.objektivnog uračunavanja. Prema toj teoriji uzročnost je samo neophodna pretpostavka da bi se neko
djelo određenom učiniocu moglo objektivno pripisati.

9.Kod KD nečinjenja (propuštanja), za postojanje djela potrebno je utvrditi povezanost između

propuštanja određene radnje I nastupanja posljedice KD.

Sporno je pitanje koji stepen vjerovatnoće mora postojati da bi se neko KD propuštanja objektivno moglo
pripisati garantu. U savremenoj krivičnopravnoj teoriji postoje u tom pogledu dva shvatanja. Prema
jednom potreban je visok stepen vjerovatnoće koji se graniči sa sigurnošću, dok je prema drugom
dovloljno da preduzeta radnja dovodi do umanjenja rizika u odnosu na opasnost koja prijeti zaštićenom
dobru, tj.prihvatljivije je prvo shvatanje.

10.Predviđenost u zakonu- Da bi neka radnja bila KD, ona prije svega mora biti u zakonu predviđena kao
KD. Taj element, ili obavezni uslov znatno sužava krug radnji koje se mogu smatrati KD. Biće KD I uslovi
kažnjivosti čine zakonski opis nekog KD. Ostvarenost elemnata bića KD I uslova kažnjivosti omogućava da
se pređe u fazu utvrđivanja protivpravnosti, a na kraju I postojanja krivice.

11.Biće I elementi bića KD- Da bi postojalo bilo koje KD moraju biti ostvaren obilježja zakonskog opisa KD,
mora činjenično stanje odgovarati zakonskom opisu, tj.mora biti ostvareno biće KD. Biće KD obuhvata
skup obaveznih obilježja koja čine posebne pojmove pojedinih KD. Umjeto bića, moglo bi se govoriti o
pojmu krađe, ubistva, klevete itd. Nema KD ukoliko se neko činjenično stanje ne može podvesti pod
zakonski opis nekog KD.

12. Biće KD proizilazi iz zakonskog opisa nekog KD. Propisivanje nekog KD vrši se tako što se u zakonu
određuju njegova obavezna konstitutivna obilježja. Time se ostvaruje predviđenost radnje u zakonu kao
jednog od osnovnih elmenata KD.

Obilježja bića KD mogu biti objekivna (ili spoljna) I subjektivna (ili unutrašnja). Osim radnje izvršenja koja
spade u objektivna obilježja, tu se mogu svrstati posljedica, predmet radnje, sredstvo, način izvršenja,
lično svojstvo, lični odnos ili lični status izvršicoa, mjesto I vrije izvršenja KD. Npr, davanje lažnog iskaza je
radnja izvršenja kod istoimenog KD; eksploziv, otrov i dr. je sredstvo kod KD nezakonitog ribolova; (ova I
druga KD kod kojih se traži posebno svojstvo izvršioca nazivaju se delicta propria); uslov da se izvršilac
nalazi u braku jeste lični status koji se traži za postojanje KD dvobračnosti itd. Objektivna obilježja mogu
biti deskriptivna kada se odnose na činjenice koje se mogu opaziti čulima I normativna kada njihov pojam
zavisi od određenih pravnih normi. Npr, tuđa pokretna stvar, kao object radnje izvršenja KD krađe sadrži I
jedno I drugo obilježje: tuđa je normativno obilježje, a pokretna stvar deskriptivno oblježje. U subjektina
obilježja spadaju umišlaj I nehat. Oni su I oblik ponašanja koje je predviđeno kao KD I oblik krivice. Jedno
ponašanje koje ima ista spoljna, objektivna obilježja može se suštinski razlikovati u zavisnosti od toga da
li se preduzima sa umišljajem ili iz nehata. U subjektivna obilježja spadaju namjera I pobuda. Kod više KD
protiv ustavnog uređenja I bezbijednosti CG (glava 29 KZ)neophodna je namjera ugrožavanja ustavnog
uređenja ili bezbijednosti CG. Takođe kod više KD protiv imovine zahtijeva se namjera da se za sebe ili
drugoga pribavi protivpravna imovinska korist, ali je posotjanje namjere nezamislivo bez umišljaja.

Namjera pretpostavlja postojanje umišljaja usmjeravajući ga na ostvarenje određenog cilja. Ona pojačava
voljni elemenat kod umišljaja. Nehatna KD ne mogu sadržati namjeru ili pobudu, ali je sam nehat, tamo
gdje je predviđen, obilježje subjektivnog karaktera. Nehatna KD nemaju svoje samostalno biće. Njihov
zakonski opis polazi od zakonskog opisa umišljajnih KD, s tim što se kao subjektivni element umjesto
umišljaja predviđa nehat. Umišljaj se propisuje opštom normom.

Ljudsko ponašanje je nužno subjektivni čin. Zato se već na nivou bića KD mora razlikovati umišljajno od
nehatnog ponašanja. Subjektivni element služi I tome da se izdvoje krivičnopravno relevatna ponašanja
od onih ponašanja I događaja koji nemaju krivičnopravni značaj. Umišljaj I nehat ulaze jednim svojim
dijelom u biće KD kao njegovi subjektivni elementi.

13.Uobičajna je I podjela obilježja (elemenata)bića KD na osnovna I dopunska. Skup osnovnih obilježja

čini osnovni oblik nekog KD. Dopunska obilježja su kvalifikatorne I privilegujuće okolnosti. Dopunska
obilježja daju KD karakter težeg ili lakšeg oblika. Propisujući kvalifikatorne okolnosti zakonodavac
propisuje teže (kvalifikovane)oblike nekog KD I za njega propisuje strožu kaznu (npr.propisano je da
ubistvo ako je izvršeno na podmukao način predstavlja teži oblik ubistva). Kod privilegujućih okolnosti
zakon prpisuje lakše (privilegovane)oblike I predviđa blažu kaznu u odnosu na osnovni oblik (npr.ako kod
KD prevare umjesto namjere pribavljanja protivpravne imovinske koristi kod učinioca postoji samo
namjera da drugog ošteti). Ima I KD koja imaju jedan ili više kvalifikatornih I privilegujućih oblika (npr.KD
ubistva).

Suštinska razlika između kvalifikatornih I otežavajućih okolnosti jeste u tome što kvalifikatorne okolnosti
predstavljaju bitna obilježja bića KD, što su obuhvaćene njegovim zakonskim opisom, dok otežavajuće
okolnosti stoje van bića KD I služe sudu kao jedan od osnovnih kriterijuma za odmjeravanje kazne. Isto to
samo u suprotnom smjeru, važi I za odnos privilegujućih I olakšavajućih okolnosti.

14.Uslovi kažnjivosti- Zakonom se kod pojedinih KD mogu predvidjeti određeni uslovi kažnjivosti koji ne
spadaju u biće KD u užem smislu. To su određeni dopunski uslovi koji us, osim ostvarenosti bića KD,
neophodni da bi KD postojalo I da bi njihov izvršilac mogao biti kažnjen. Postoje dvije grupe, dvije vrste
uslova kažnjivosti. Prvi su objektivni uslovi kažnjivosti (inkriminacije), a drugi su lični osnovi isključenja
kazne. Uslovi kažnjivosti ukoliko nisu ostvareni, ne može se reći da je neka radnja predviđena u zakonu
kao KD.

Objektivni uslov inkriminacije je uslov koji se nalazi van bića KD, on predstavlja dodatni uslov za
postojanje onih KD kod kojih je predviđen. Npr.ukoliko nije prijavljeno pripremanje KD, ima kriminalno-
političkog smisla takvo neprijavljivanje predvidjeti kao KD samo ako pripremanje nije prijavljeno u
vrijeme kada je još bilo moguće spriječiti izvršenje KD. Kod istog KD kao objektivni uslov inkriminacije
predviđen je I uslov da primarno djelo bude izvršeno ili pokušano. Učestvovanje u tuči je samo po sebi
potencijalno opasno ponašanje koje treba inkriminisati, ali je predviđanjem objektivnog uslova
inkriminacije KD ograničio samo na one situacije gdje je ta opasnost I realizovana, tj.gdje je usljed tuče
došlo do lišavanja života ili teške tjelesne povrede nekog lica.
Postoji u teoriji podjela nap rave I neprave objektivne uslove inkriminacije. Samo pravi objektivni uslovi
inkriminacije imaju funkciju ograničavanja I preciziranja kriminalne zone, dok se kod nepravih u stvari
radi o (prikrivenim) obilježijijma bića KD te zato predstavljaju povredu načela subjektivne odgovornosti.

15.U uslove kažnjivosti, osim objektivnog uslova inkriminacije, spadaju I lični osnovi isključenja
kažnjivosti. To nijesu obilježja bića KD već dodatne okolnosti koje utiču na kažnjavanje, odnosno
nekažnjavanje određenih lica. Naime kod određenih KD propisuje se da određena lica neće biti kažnjena
iako su ostvarena sva bitna obilježja bića KD. Kod takvih KD određena lica se ne smatraju njihovim
učiniocim. Što znači da ako takva lica ostvare bitna obilježja tog KD, KD ne postoji. Npr.neće se kod KD
neprijavljivanja pripremanja KD iz čl.385 KZ, kazniti za ovo djelo bračni drug učinioca, lice sa kojim on živi
u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra I druga lica čija je kažnjivost
kod ovog KD izričito isključena. Ovo KD neće postojati u slučaju da navedena lica ostvare njegova bitna
obilježja, ili da bi ovo KD postojalo, kao njegov izvršilac mora se javiti lice koje nije u određenom odnosu
(srodstvo I dr.) sa licem koje priprema KD. Objektivni uslovi inkriminacije- dovoljno je da oni objektivno
postoje, a nije ni od kakvog značaja da li učinilac zna za njih ili ne.

16.Subjekt KD- Zakonskim opisom KD uvijek je obuhvaćen subject KD. Pri tome, zakonodavac se služi
izrazom ,,ko’’, tj.subjekt KD jeste svako ono lice koje preduzme radnju izvršenja. Subjekt (učinilac) KD
jeste čovjek, tj.fizičko lice koej preduzima radnju izvršenja (izvršilac), ili radnju saučesništva (saučesnik).
Izvršilac je ono lice koje preduzima radnju izvršenja, koje ostvaruje elemente bića KD sadržane u
zakonskom opisu kod svakog KD u posebnom dijelu, dok je saučesnik lice koje preduzima radnju
saučesništva.

Subjektom se smatra I ono lice koje se prilikom izvršenja KD poslužilo životinjom, mehaničkom ili
prirodnom silom, Sporno je da li je subject KD I ono lice koje se za izvršenje KD poslužilo drugim licem. Na
to pitanje može se potvrdno odgovoriti samo u nekim situacijama, ukoliko su ispunjeni uslovi za
postojanje posrednog izvršilaštva (prije svega ako to drugo lice ne preduzima voljnu radnju jer ej KD
izvršilo pod uticajem apsolutne sile I dr.).

U krivičnom pravu CG pravno lice može biti subject KD.

17.Objekt KD- Postoje dvije vrste objekta KD. Objekt KD može biti zaštitni object I object radnje. U
pogledu njihovog značaja moglo bi se reći da je zaštitni object značajniji za krivično pravo u cjelini jer je
vezan za zaštitnu funkciju kao osnovnu funkciju krivičnog prava. Objekt radnje je značajan za posebni dio,
tj.kod pojedinih KD.

Zaštitni object predstavljaju određena dobra kojima se krivičnim pravom pruža zaštita. Zaštitni object
može biti opšti I grupni. U našoj teoriji opšti zaštitni object se shvata kao dobro, interes, vrijednost ili
društveni odnos protiv kojeg je KD upravljeno, odnosno koje se štiti krivičnim pravom. Zaštitni object
može imati I svoju kritičku, kriminalno-političk dimenziju, tj.on može služiti kao osnovni kriterijum za
propisivanje inkriminacija I određivanje granica krivičnog prava u cjelini. U prvom slučaju zaštitni object
označava ono što jeste predmet krivičnopravne zaštite, a u drugom slučaju ono što bi trebalo da bude
predmet te zaštite.
Nosilac (titular)zaštitnog objekta: pojedinac ili država, odnosno drštvo, I jedan I drugi subject se označava
nosiocem zaštitnog objekta, ipak prednost treba dati dobrima čovjeka. Zato, opšti zaštitni objekt treba
vidjeti u osnovnim dobrima čovjeka (ili njegovim osnovnim pravima) kao I onim društvenim dobrima koja
su u funkciji postojanja I ostvarivanja osnovnih dobara čovjeka.

Osnovna prava čovjeka su brojna ili opšta osnovna prava. Tako npr.pravo na slobodu, pravo da se bude
slobodno ljudsko biće, obuhvata veći broj posebnih prava počev od slobode kretanja pa do slobode
mišljenja I prava na nepovredivost private sfere. Grupni zaštitni objekat predstavlja ona dobra koja su
zajednička za određenu grupu KD kao što su, npr. život I tijelo, imovina, čast I ugled, privreda I td. On
predstavlja važan suštinski kriterijum za određivanje koja ponašanja treba propisati koa KD. Grupni
zaštitni objekt predstavlja osnovni kriterijum za klasifikaciju KD I njihovo svrstavanje u okviru pojedinih
glava u POsebnom dijelu. Grupni zaštitni objekt je značajan iza tumačenje norme kojom se propisuje biće
KD, kao I za primjenu nekih opštih institute (npr.za sticaj, odmjeravanje kazne I dr.).

18.Zaštitni objekt uvijek predstavlja određene aspekte vrijednosti. Za razliku od njega, objekt radnje jeste
materijalni, fizički predmet na kome se ostvaruje radnja KD. Npr, imovina kao skup prava jeste zaštitni
objekt, a tuđa pokretna stvar objekt radnje određenih KD protiv imovine (krađa,utaja I dr.). Taj predmet
nije samo predmet u svakodnevnom smislu riječi, već obuhvata I lice. U tom slučaju objekt radnje naziva
se pasivnim subjektom. Sva KD imaju zaštitni objekt, dok objekt radnje imaju samo neka KD kod kojih je
to izričito zakonom predviđeno kao njihov bitni elemenat.

19.Protivpravnost- Određenost ljudskog ponašanja u krivičnom zakonu kao KD, znači I njegovu
protivpravnost. Ukoliko neko ponašanje sadrži sve elemente propisane u zakonskom opisu bića KD,
samim tim je to ponašanjei protivpravno. Protivpravnosti u krivičnom pravu nema ukoliko nema
predviđenosti jdlea u zakonu kao KD. Izuzetno, protivpravnost može biri isključena, zbog čega bi djelo,
iako je u zakonu određeno kao KD, izgubilo karakter KD.

Nema protivpravnosti u krivičnom pravu bez ostvarenosti bitnih elemenata bića nekog KD. Utvrđivanje
protivpravnosti u krivičnom pravu vrši se na osnovu bića KD. Ako neko ponašanje ispunjava sva obilježja
bića KD ono će biti I protivpravno. Ukoliko se utvrdi postojanje nekog osnova isključenja protivpravnosti,
KD neće postojati iako su ostvarena sva zakonom propisana posebna obilježja KD zato što mu nedostaje
protivpravnost.

Opšti osnov isključenja protivpravnosti se mogu podijeliti u dvije kategorije, prema tome da li su
propisani krivičnim zakonikom, ili nijesu. U prvu kategoriju u krivičnom pravu CG spadaju nužna odbrana I
krajnja nužda. Institut djela malog značaja poslije izmjena I dopuna KZ iz 2010. godine više ne postoji. U
drugu se mogu svrstati osnovi do kojih se došlo u teoriji, ili Ih poznaju neka strana krivična zakonodavstva
(izvršenje službene dužnosti, pristanak povrijeđenog, naređenje pretpostavljenog, dozvoljeni rizik I dr.)
Samo neki od njih mogu za rezultat imati isključenje protivpravnosti, a time I postojanja KD.

20.Krivica- Krivica predstavlja jedan od četiti obavezna elementa u opštem pojmu KD. Da bi neka radnja
bila KD, neophodno je da se ona može učiniocu pripisati u krivicu. Shvatanje krivične odgovornosti,
izjednačava sa krivicom. Postojanje KD nije podrazmijevalo I krivičnu odgovornost. I ZKP je prihvatio ovu
koncepciju, razdvajajući KD I krivičnu odgovornost.
KZ ne koristi više termin krivična odgovornost, a krivicu nedvosmisleno uključuje u pojam KD. Krivica je
element u opštem pojmu KD, a krivična odgovornost je konstatacija, tj.utvrđivanje da neko ispunjava
uslove da u odnosu na njega bude primijenjena krivična sankcija. Krivična odgovornost je posljedica
vršenja KD. KD je osnov krivične odgovornosti. Krivična odgovornost ukazuje na to da je neko učinio KD
sa svim konstitutivnim elemntima I da je za njega odgovoran. Krivična odgovornost je stoga termin koji
pretežno ima deklarativni, a ne suštinski karakter. Postojanje svih tih konstitutivnih elemenata
istovremeno znači I postojanje krivične odgovornosti koja je osnov za primjenu krivičnih sankcija, prije
svega kazne.

Prema KZ, krivica postoji ako je učinilac bio uračunljiv I postupao sa umišljajem, a bio je svjestan ili je bio
dužan I mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno. Krivica može postojati I onda kada je učinilac
postupao iz nehata ako to zakon izričito predviđa. Onaj dio krivice koji obuhvata umišljaj (ili nehat), za
razliku od uračunljivosti (potencijalne) svijesti o protivpravnosti, mora se utvrđivati u svakom
konkretnom slučaju, tj.pretpostavka krivice nije dozvoljena u krivičnom pravu. Kod neurračunljivosti,
neotklonjive stvaren zablude, neotklonjive pravne zablude, KZ koristi formulaciju: ,, Nije KD ono djelo…’’.

Postojanje krivice je neophodno za izricanje određenih krivičnih sankcija, prije svega kazne (član 2- nulla
poena sine culpa).

Čl.6- NAČIN IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA: 1) KD može se učiniti činjenjem ili nečinjnem. 2) KD je
učinjeno nečinjenjem kada je učinilac propustio činjenje koje je bio dužan da izvrši. 3) Nečinjenjem
može biti učinjeno I KD koje zakonom nije određeno kao nečinjenje, ako je učinilac propuštanjem
dužnog činjenja ostvario obilježja KD.

1.U teoriji je opšteprihvaćena podjela na radnju činjenja I radnju nečinjenja (propuštanja). Radnja
izvršenja se može preduzeti ne samo činjenjem negi I nečinjenjem (stav 1). Od radnje izvršenja treba
razlikovati pripremne radnje koje ne ulaze u biće KD. Njima se ne može učiniti KD.

2.S obzirom na to da se radnja može ispoljiti u činjenju ili nečinjenju, postoji podjela svih KD na KD
činjenja (komisivni delikti) I KD nečinjenja, ili propuštanja (omisivni delikti). Naša teorija KD činjenja
(komisivni delikti) definiše kao voljno preduzimanje tjelessnog pokreta, a KD nečinjenja (omisivni delikti),
ili KD propuštanja, kao voljno propuštanje tjelesnog pokreta. Neku radnju ćemo označiti kao radnju
činjenja ili kao radnju propuštanja prema principu pretežnosti.

3.Uobičajna podjela KD nečinjenja jeste podjela na prava I neprava KD nečinjenja. Prava KD nečinjenja
mogu se izvršiti samo nečinjenjem I njihova radnja izvršenja je tako u zakonu I postavljena. Ona postoje
akd zakon propuštanje da se preduzme određeno činjenje predviđa kao KD. Npr,to su KD iz čl.385
(neprijavljivanje pripremanja KD) I 386 (neprijavljivanje KD I učinioca). Neprava KD nečinjenja su ona KD
čija radnja je u zakonu postavljena kao radnja činjenja, ali se pod određenim uslovima mogu izvršiti I
nečinjenjem (npr. KD ubistva). Ili kako se kaže: nečinjenjem može biti učinjeno I KD koje zakonom nije
određeno kao nečinjenje, ako je učinilac propuštanjem dužnog činjenja ostvario obilježja tog KD. Jedna
od značajnih razlika između ove dvije vrste KD nečinjenja jeste I u tome što prava KD nečinjenja nemaju u
svom zakonskom opisu posljedicu, tj.kažnjivo je propuštanje kao takvo, dok neprava imaju posljedicu,
kažnjava se za nesprječavanje nastupanja posljedice.
4.Za neprava KD nečinjenja centralno je postojanje dužnosti da se preduzme činjenje. Njih može izvršiti
samo lice kod kojeg ta dužnost postoji, a koje se u teoriji obično naziva garantom. U teoriji I praksi
uglavnom se uzima da ta dužnost postoji na osnovu: 1) zakonskog propisa;2) nekog pravnog
posla;3)prethodnog činjenja garanta kojim je stvorio opasno stanje. Ukoliko određeno lice, kod kojeg po
jednom od navedenih osnova, postoji dužnost da preduzme određenu radnju, a ono to propusti, zbog
čega nastupi posljedica KD, to lice (uz postojanje I drugih uslova) smatraće se izvršiocima KD.

Čl.7. VRIJEME IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA: 1)Krivično djelo je učinjeno u vrijeme kad je izvršilac radio
ili bio dužan da radi, bez obzira kad je posljedica djela nastupila; 2) Za saučesnika se smatra da je KD
učinio u vrijeme kad je radio ili bio dužan da radi.

1.Vrijeme izvršenja KD važno je za rješavanje više pitanja u krivičnom pravu (vremensko važenje krivičnog
zakona, zastarjelost, utvrđivanje krivice učinioca,maloljetstvo, KD koja kao konstitutivno obilježje imaju
određeno vrijeme).

Vremenom izvršenja KD smatra vrijeme kada je preduzeta radnja izvršenja (teorija djelatnosti), ili pak da
se uzme da je vrijeme izvršenja vrijeme kada je nastupila posljedica (teorija posljedice). Ovo vrijeme se
razlikuje naročito kod tzv.temporalnih delikata, tj.kod onih KD kod kojih između preduzete radnje I
nastupanja posljedice prođe kraće ili duže vrijeme. KZ se opredijelio za teoriju djelatnosti, što znači da se
kao vrijeme kada je KD učinjeno uzima vrijeme kada je učinilac preduzeo radnju izvršenja.

2.Kod KD nečinjenja vremenom izvršenja se smatra vrijeme kada je izvršilac propustio radnju koju je bio
dužan da preduzme, odnosno vrijeme u kome je bio dužan da radi I kada je još mogao da preduzme
radnju koja bi spriječila posljedicu KD. I za pokušaj važi da je izvršen onda kada je preduzeta radnja
izvršenja. Kod posljedičnih temporalnih delikata, rok zastarjelosti za krivično gonjenje počinje da teče ne
od dana kada je djelo izvršeno, nego od dana kada je nastupila posljedica.

4.Kod produženog KD kao vrijeme izvršenja uzima se momenat preduzimanja posljednje radnje koja ulazi
u sastav produženog KD.

5.Kod trajnih KD vremenom njihovog izvršenja treba smatrati vrijeme kada je dovršena radnja izvršenja.
Kod KD stanja nastupila je posljedica u vidu jednog trajnog stanja (npr,teška tjelesna povreda) I kod njih
se vrijeme izvršenja rješava kao I kod drugih KD, tj.prema vremenu kada je preduzeta radnja. Saučesnik je
KD učinio u vrijeme kada je radio ili bio dužan da radi (čl.7, stav 2). To znači da je za saučesnika relevatno
ono vrijeme kada je preuzeo radnju saučesništva, bez obzira kada je preduzeta radnja izvršenja.

Čl.8. MJESTO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA: 1) KD je učinjeno u mjestu gdje je izvršilac radio I bio
dužćan da radii li gdje je u cjelini ili djelimično nastupila posljedica djela, a u slučaju pokušaja I tamo
gdje je posljedica pokušanog djela po njegovom umišljaju trebalo ili mogla da nastupi; 2) Za
saučesnika se smatra da je djelo učinio I u mjestu u kojem je preduzeo radnju saučesništva.

1.Određivanje mjesta izvršenja neophodno je zbog (prostornog važenja krivičnog zakonodavstva, KD koja
u biću kao konstituitvni element sadrže određeno mjesto, u krivično procensom pravu određivanje
mjesne nadležnosti suda). Utvrđivanje mjesta izvršenja naročito je važno kod KD čija se radnja izvršenja
preduzima u jednom mjestu, a posljedica nastupa u drugom (distanciona KD).
2.Postoje tri pristupa, odnosno tri teorije u rješavanju pitanja koje mjesto će se smatrati mjestom
izvršenja: teorija djelatnosti, teorija posljedice I teorija ubikviteta. Dok je za prve dvije za mjesto izvršenja
relevatna ili radnja izvršenja (teorija djelatnosti) ili posljedica (teorija posljedice), kod treće teorije
mjestom izvršenja se smatra I jedno I drugo mjesto. KZ prihvata upravo tu treću teoriju, tj.teoriju
ubikviteta, za koju se koristi I naziv teroija jedinstva (mjesta radnje I mjesta posljedice). Kao mjesto
izvršenja KD smatra se kako ono mjesto gdje je preduzeta (ili propuštena) radnja, tako I mjesto gdje je u
cjelini ili djelimično posljedica nastupila (čl.8 stav 1).

3.Kod KD nečinjenja mjesto radnje je, osim mjesta u kome je nastupila posljedica, I ono mjesto gdje ej
učinilac bio dužan da radi, tj.mjesto u kome je blagovremenim preduzimanjem radnje mogao da otkloni
nastupanje posljedice.

4.Ukoliko se izvršilac posluži prirodnim silama, životinjom, tehničkim napravama I sl., mjestom izvršenja
se smatra I ono mjesto gdje ej došlo do dejstva tih sila, odnosno neprava.

6.Kod pokušaja KD kao mjesto izvršenja smatra se ne samo ono mjesto u kome je preduzeta radnja, već I
ono mjesto u kome je posljedica prema umišljaju učinioca trebalo da nastupi. Saučesnik je KD učinio I u
mjestu u kojem je preduzeo radnju saučesništva, tj.u odnosu na saučesnika mjestom KD se smatra I ono
mjesto u kojem je preduzeo radnju saučesništva.

ČL.10. NUŽNA ODBRANA: 1) Nije KD ono djelo koje je učinjeno u nužnoj odbrani; 2) Nužna je ona
odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od svog dibra ili dobra drugoga odbije istovremen ili
neposrednopredstojeći protivpravan napad; 3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može
se blaze kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom,
može se I osloboditi od kazne.

1.Nužna odbrana je osnov koji isključuje postojanje KD, tj.djelo učinjeno u nužnoj odbrani nije KD. Nužna
je ona odbrana koja je neophodno potrebna da učinilac od svog dobra ili dobra drugoga odbije
istovremen ili neposredno predstojeći protivpravan napad (čl.10. stav 2). Nužna odbrana postoji ne samo
onda kada neko odbija napad od svog dobra, nego I od dobra nekoga drugog lica (nužna pomoć). Nužna
odbrana ima dva elementa: napad I odbranu, kao I da se uslovi za nužnu odbranu posebno vezuju za ove
dvije komponente.

2.Uuslovi napada su da je napad: 1) ponašanje čovjeka; 2) uperen protiv nekog pravom zaštićenog dobra;
3) protivpravan; 4) istovremen I 5) stvaran. A1) Napad preduzima čovjek I on se sastoji u činjenju, a samo
izuzetno u nečinjenju. Napadač činjenjem može biti samo ono lice koje je propustilo dužno činjenje
(garant). Napadom se neposredno ugrožava neko pravom zaštićeno dobro. Kod napada se ne zahtijeva
subjektivni element u smislu krivice. Međutim, minimum subjektivnog mora da postoji, a to je da radnja
napada mora biti voljna radnja. Ako se nekom radnjom koja nije voljna radnja objektivno stvara situacija
opasnosti po nečije dobro, u obzir bi došla primjena institute krajnje nužde.

A2) Napad mora biti uperen na bilo koje pravom zaštićeno dobro. To može biti život, tijelo, sloboda,
imovina I dr. Nužna odbrana je dozvoljena kada je napadnutobilo koje dobro napadnutog ili nekog
drugog lica. Pod pojmom ,,drugoga’’ treba podrazumijevati I pravno lice.
A3) Napad mora biti protivpravan, što znači da je protivan normama pravnog sistema procjenjujući to
objektivno, a ne sa aspekta napadača (napadač može biti I lice kod kojeg ne postoji svijest o
protivpravnosti napada). Iz uslova da napad mora biti protivpravan proizilazi da nije dozvoljena nužna
odbrana na nužnu odbranu ili na radnje preduzete u krajnjoj nuždi. Međutim, dozvoljena je nužna
odbrana u odnosu na one radnje koej predstavljaju prekoračenje nužne odbrane. Napad je protivpravan I
onda kada ga je napadnuti izazvao, npr.ljubavnik udate žene ima pravo da se brani od prevarenog muža
koji hoće da ga ubije. Nužna odbrana je isključena onda kada je napad isprovociran da bi se
zloubotrijebilo pravo na nužnu odbranu, tj.kada postoji namjera onog koji provocira napad da iskoristi
situaciju nužne odbrane radi povrede nekog napadavčevog dobra.

A4) Istovremenost postoji sve dok napad traje, tj.od momenta njegovog započinjanja pa sve dok on ne
prestane. Sa istovremenim napadom izjednačen je I neposredno predstojeći napad. Istovremenost
postoji I u slučaju kada je napadač privremeno I za kratko vrijeme prekinuo napad, ako je izvjesno da će
se nastaviti napad. Uslov istovremenosti je ispunjen I u slučaju preduzimanja određenih zaštitnih mjera
(tzv.preventivna ili anticipirana nužna odbrana) koje se preduzimaju u jednom ranijem vremenskom
momentu, ako do njihovog aktiviranja dolazi tek u momentu napada (npr.puštanje električne struje u
žičanu ogradu, ili aktiviranje eksploziva u slučaju obijanja brave).

A5) Napad mora stvarno postojati, a u suprotnom je riječ o putativnoj nužnoj odbrani.

3.Uslovi odbrane su da je: 1) kroz radnju odbrane ostvareno biće nekog KD; 2) upravljena prema nekom
napadavčevom dobru; 3) neophodno potrebna za odbijanje napada.

A2) Ukoliko bi se napad odbijao povredom dobra trećeg lica, moglo bi se raditi o krajnjoj nuždi, ali ne o
nužnoj odbrani.

A3) Neophodno potrebna je ona odbrana kojom bi se, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, mogao
efikasno odbiti napad uz najmanju povredu napadavčevog dobra. Orjentacioni kriterijumi za ocjenu da li
je ovaj uslov ispunjen su: intezitet napada I upotrijebljenih sredstava, načini I sredstva koja su
napadnutom stajala na raspolaganje za odbijanje napada I dr. U slučaju kada je napadač nožem nanio
laku tjelesnu povredu napadnutom, a ovaj ga u odbrani lišio života, postoji nužna odbrana a ne njeno
prekoračenje s obzirom na to da je napadač nastavio sa napadom jer je napadnuti opravdano mogao
očekivati da će ga ponovo udariti nožem u cilju da ga teško tjelesno povrijedi ili ubije.

Napadnuti treba prvo da nastoji da defanzivnom odbranom odbije napad, a ako to nije moguće, onda je
svakako dozvoljeno da preduzme I ofanzivnu odbranu.

Napadnuti nije dužan da se bjekstvom spašava od napada. Mogućnost da se napad izbjegne bjekstvom
ne isključuje uslov da je odbrana bila neophodno potrebna. Npr.vraćanjem unazad ili skretanjem u drugu
ulicu kada se primijeti napadač (commodus discessus- prikladno udaljavanje), da nužna odbrana ne bi
bila dozvoljena.

5.Moguće je da učinilac s umišljajem ili iz nehata liši života neko lice, a da pri tome nije bio svjestan da
mu neposredno prijeti napad od strane tog lica (obrnut slučaj od putativne nužne odbrane). Ili, da se radi
o error in persona: učinilac hoće da izvrši KD prema jednom licu, a umjesto toga izvrši djelo prema
napadaču, tu nedostaje subjektivni element kod napadnutog. U praksi se zauzima stav da u nekim
situacijama gdje nedostaje ovaj element nema nužne odbrane, al isa drugačijim obrazloženjem. Npr,
kada jedno lice prihvati poziv drugog lica da se fizički obračunaju, nužne odbrane između ostalog nema I
zato što nedostaje potreban subjektivni element. To bi trebalo prihvatiti I za krivično pravo CG jer
odbrana podrazumijeva svijest o napadu I volju da se taj napad odbija. Samo takva radnja nije
protivpravna.

6.Prekoračenje (ekces) granica nužne odbrane (stav 3)- postoji onda kada su ostvareni svi uslovi odbrane
I napada, osim onog koji zahtijeva da je odbrana bila neophodno potrebna. To je tzv.intezivno
prekoračenje, intezivni ekces, za razliku od ekstenzivnog ekcesa koji naša sudska praksa, opravdano, ne
prihvata, a koji postoji onda kada napad prestane. Ako se radi o ekstenzivnom ekcesu, tj.kada je napad
prestao, ne samo da nema nužne odbrane, nego ne postoji ni njeno prekoračenje. U slučaju prekoračenja
nužne odbrane postoji KD.

Prekorečenje granica nužne odbrane predstavlja fakultativni osnov za ublažavanje kazne. Pod dodatnim
uslovima, kada je prekoračenje izvršeno usljed jake prepasti ili razdraženosti izazvane napadom,
prekoračenje granica nužne odbrane može voditi oslobođenju od kazne, tj.predstavlja fakultativni osnov
za oslobođenje od kazne.

Čl.11. KRAJNJA NUŽDA: 1) Nije KD ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi. 2) Krajnja nužda postoji
kad je djelo učinjeno radi toga da učinilac otkloni od svog dobra ili dobra drugoga istovremenu ili
neposredno predstojeću neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tom
učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. 3) Učinilac koji je sam izazvao opasnost, ali iz nehata ili je
prekoračio granice krajnje nužde, može se blaze kazniti, a ako je prekoračenje učinjeno pod naročito
olakšavajućim okolnostima, može se I osloboditi od kazne. 4) Nema krajnje nužde ako je učinilac bio
dužan da se izlaže opasnosti koja je prijetila.

1.Krajnja nužda isključuje postojanje protivpravnosti, tj.predstavlja opšti osnov za isključenje postojanja
krivice djela.

2.Za razliku od nužne odbrane, ovdje se radi o sukobu prava sa pravom, I strožim zakonskim uslovima za
postojanje krajnje nužde (npr, zahtijeva se stroga ekvivalencija između dobra koje se sapsava I onog koje
se ugrožava).

Elementi krajnje nužde su opasnost I otklanjanje opasnosti. Uslovi za postojanje krajnje nužde vezuju se
ili za jedan ili za drugi element, I isto kao I kod nužne odbrane moraju bitit svi kumulativno ispunjeni.

3.Opasnost je stanje u kome je neko dobro ugroženo I prema okolnostima konkretnog slučaja postoji
neposredna mogućnost da ono bude povrijeđeno. Ona može, za razliku od napada kod nužne odbrane,
biti izazvana ne samo ljudskom radnjom, nego I na bilo koji drugi način, kao što je npr, djelovanje
prirodnih nepogoda, napad životinja I dr. Uslovi opasnosti su: 1) da se njome ugrožava bilo koje pravom
zaštićeno dobro, 2) da je neskrivljeno, 3) da je istovremena I 4) da je stvarna.

A1) Dobra koja se mogu štititi su najvažnija dobra, kao što je život, tjelesni integritet, imovina, Mogu se
štititi kako svoja tako I tuđa dobra.
A2) Na krajnju nuždu se ne može pozivati neko ko je bilo sa umišljajem bilo iz nehata izazvao opasnost. U
tom slučaju KD postoji. No, izazivanje opasnosti iz nehata predstavlja fakultativni osnov za ublažavanje
kazne (čl.11 stav 3).

A3) Istovremenost postoji onda kada je opasnost nastupila I za sve vrijeme dok ona traje. Sa njom je
izjednačena I neposredno predstojeća opasnost.

A4) Opasnost mora stvarno postojati.

4.Uslovi otklanjanja opasnosti su: 1) da se ona na drugi način nije mogla otkloniti osim vršenjem radnje
kojom su ostvareni svi elementi nekog KD I 2) da učinjeno zlo nije veće od onog koje je prijetilo.

A1) Kod otklanjanja opasnosti treba učiniti sve što je moguće da ne dođe do povrede tuđeg dobra. Za
razliku od nužne odbrane, lice koje je u opasnosti od nje se mora spašavati I bjekstvom. Dalje, ako je već
nužno da do povrede tuđeg dobra dođe, ono se mora u najvećoj mjeri štedjeti, tj.moraju se primijeniti
ona sredstva I načiini otklanjanja opasnosti koji u najmanjoj mogućoj mjeri u konkretnoj situaciji
pogađaju to dobro.

A2) Učinjeno zlo mora biti manje od onoga koje je prijetilo, a najviše što zakon prihvata jeste da je ono
isto.

5.Prekoračenje (ekces) granica krajnje nužde (čl.11 stav 3), prekoračenje koje je zakonski relevatno
(intezivni, a ne ekstenzivni ekces krajnje nužde) postoji onda kada je opasnost otklonjena povredom
dobra veće vrijednosti od vrijednosti dobra od koga se otklanja opasnost. Prekoračenje će postojati I
onda kada se sa ciljem otklanjanja opasnosti moglo povrijediti dobro manje vrijednosti ili je povreda
određenog dobra mogla biti manjeg inteziteta. U tom slučaju KD postoji, ali zakon predviđa fakultativni
osnov za ublažavanje kazne, a ukoliko je prekoračenje učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima,
učinilac se može osloboditi od kazne.

6.Institut krajnje nužde ne može se primjenjivati u situacijama u kojima je učinilac bio dužan da se izloži
opasnosti. Radi se o vršenju određenih profesija koje su skopčane sa određenim rizicima (policajci,
vatrogasci, piloti, oficiri, rudari I sl.) Oni su dužni da žrtvuju svoja dobra ako se nađu u opasnosti dok
obavljaju svoju profesiju. Ova lica nisu dužna da se izlažu opasnosti onda kada je prema okolnostima
konkretnog slučaja sasvim izvjesno da će doći do njihove smrti.

Čl.12. SILA I PRIJETNJA: 1) Nije KD ono djelo koje je učinjeno pod dejstvom apsolutne sile. 2) Ako je
djelo učinjeno da bi učinilac od svog dobra ili dobra drugoga otklonio opasnost koja je nastala usljed
sile koja nije apsolutna ili prijetnje, na učinioca će se primijeniti odredbe člana 11 ovog zakonika,
uzimajući silu ili prijetnju kao neskrivljenu opasnost. 3) Ako je KD učinjeno pod dejstvom sile ili
prijetnje, a nisu ispunjeni uslovi iz st. 1 ili 2 ovog člana, učinilac se može blaže kazniti, a ako je djelo
učinjeno pod naročito olakšavajućim okolnostima, može se I osloboditi od kazne. 4) U slučajevima iz st.
1 ili 2 ovog člana, ako se lice prema kojem je primijenjena sila ili prijetnja ne smatra izvršiocem KD, kao
izvršilac KD smatraće se lice koje je primijenilo silu ili prijetnju.
1.Članom 12 sila I prijetnja se koriste da se neko prinudi da učini KD, dok se kod pojedinih KD sila I
prijetnja javljaju kao sredstva da se KD izvrši, da se pasivni subject prinudi da učini ili ne učini nešto što
pogađa njegovo dobro.

2.Nije nužno da uvijek postoji stvarni otpor, važno je da je sila upravljena na to da se savlada postojeći ili
očekivani otpor. Primjena sile pretpostavlja subjektivni element: da se savlada stvarni ili očekivani otpor
prinuđenog.

3.Apsolutna sila (vis absoluta) ili isključuje mogućnost donošenja odluke, ili onemogućava ostvarenje
postojeće odluke. KZ pod pojmom sile smatra I primjenu hipnoze ili omamljujućih sredstava s ciljem da se
neko protiv svoje volje dovede u nesvjesno stanje ili onesposobi za otpor (čl.142 stav 12). Podrazumijeva
se da ovde nema pristanka onoga prema kome se primjenjuju ta sredstva. Primjena hipnoze ili
omamljujućih sredstava predstavljaju apsolutnu silu. Apsolutna sila isključuje postojanje radnje KD. Kada
je prema nekom bila primijenjena sila takvog inteziteta kojoj se nije mogao oduprijeti, već je bio
prinuđen da ostvari biće nekog KD, KD ne postoji zato što nema voljne radnje. KZ izričito predviđa (čl.12
stav 1) da apsolutna sila isključuje postojanje KD, kao I da se u tom slučaju izvršiocem KD smatra ono lice
koje je primijenilo apsolutnu silu (posredni izvršilac). Osim apsolutne, postoji I kompulzivna sila, kao I
prijetnja. One ne isključuju radnju.

4.Kompulzivna sila, za razliku od apsolutne sile, predstavlja upotrebu fizičke snage prema nekom licu s
ciljem da se ono prinudi da izvrši određeno KD. Ona u većoj ili manjoj mjeri utiče na donošenje odluke
prinuđenog lica, ali to lice ipak nije lišeno svake mogućnosti da odlučuje ili da svoju odluku realizuje kao
što je to slučaj kod apsolutne sile. Kompulzivna sila u nekim slučajevima sadrži I elemente prijetnje.
Kompulzivna sila se može preduzimati I prema stvarima I tako djelovati na volju prinuđenog, što je kod
apsolutne sile sporno.

5.Prijetnja predstavlja stavljanje u izgled nekog zla licu koje se prinuđava. Potrebno je da prijetnja bude
ozbiljna I moguća. Prijetnju treba razlikovati od opomene, jer je kod prijetnje nužno da lice koje prijeti na
bilo koji način doprinese zlu kojim prijeti. Kao I kod kompulzivne sile I prijetnjom se utiče na volju nekog
lica da izvrši KD, ali se ne isključuje voljna radnja.

6.Ako neko da bi izbjegao zlo kojim mu se prijeti ostvari bitne elemente nekog KD, a pri tome budu
ostvareni I svi ostali uslovi za krajnju nuždu, KD neće postojati. KZ sadrži odredbu prema kojoj
kompulzivna sila I prijetnja predstavljaju fakultativni osnov za ublažavanje kazne, a ako su postojale
naročito olakšavajuće okolnosti I oslobođenje od kazne (čl.12 stav 3). KD učinjeno pod uticajem
kompulzivne sile ili prijetnje je, prije svega umišljajno KD. Učinilac zna na šta je prinuđen. Prinuđeni vrši
KD radi postizanja određenog cilja: izbjegavanja zla koje mu prijeti.

Kompulzivna sila I prijetnja mogu biti osnov za isključenje uračunljivosti, odnosno osnov za bitno
smanjenu uračunljivost. Sila I prijetnja prouzrokuju privremenu duševnu poremećenost koja kod
prinuđenog može dovesti čak I do neuračunljivosti (češće bitno smanjene uračunljivosti). To znači da bi
krivica u nekim (rijetkim) slučajevima mogla biti isključena zato što se prinuđeni nalazio u neuračunljivom
stanju.
7.Prvo, apsolutna sila isključuje radnju, tako da nema tog osnovnog, početnog elementa KD. Drugo,
kompulzivna sila I prijetnja, kada su za to ispunjeni uslovi, preko institute krajnje nužde mogu isključiti
postojanje KD. Treće, u nekim slučajevima će uračunljivost biti bitno smanjena, ili će čak postojati
neuračunljivost ako usljed privremene duševne poremećenosti učinilac nije mogao da shvati značaj svog
djela ili nije mogao da upravlja svojim postupcima. Četvrto, ima I situacija u kojima će biti isključeno
postojanje umišljaja, jer će prije svega nedostajati njegov voljni element. I najzad, u slučaju da
kompulzivna sila I prijetnja ne isključuju krivicu, kazna se učiniocu, prema rješenju KZ (čl.12 stav 3), može
ublažiti, a ukoliko postoje naročito olakšavajuće okolnosti učinilac se može osloboditi od kazne.

Čl.13 KRIVICA- 1) Kriv je za KD učinilac koji je uračunljiv I koji je postupao sa umišljajem, a bio je
svjestan ili je bio dužan I mogao biti svjestan da je njegovo djelo zabranjeno. 2) Za KD učinjeno iz
nehata učinilac može biti kriv samo kad to zakon određuje.

1.Prema normativnim teorijama krivica se svodi samo na socijalno-etički prijekor koji se zbog učinjenog
djela upućuje učiniocu KD. Kod nekih normativnih teorija umišljaj I nehat nijesu oblici, pa ni stepeni
krivice već elementi bića KD, elementi krivičnog neprava. Prijekor se mora zaasnivati I na psihološkim
elementima kao što su uračunljivost, mogućnost svijesti o protivpravnosti djela, umišljaj I nehat. To
ukazuje na opravdanost mješovitih, psihološko-normativnih teorija krivice. One polaze od toga da je
krivica psihički odnos učinioca prema djelu zbog kojeg mu se može uputiti prijekor.

Krivica predstavlja jedinstvo realnog, subjektivnog, psihičkog supstrata I suda o njemu. To je sud o
nevrijednosti djela kojim učinilac krši krivičnopravnu normu I sud o njegovom odnosu prema toj normi I
dobru koje ta norma štiti. Psihološko-noramtivno shvatanje krivice prihvaćeno je I u KZ CG. Ne može se
nekome uputiti prijekor I izreći krivična sankcija zato što je prekršio određenu normu onda kada on, s
obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, nikako nije mogao da zna za tu normu. Neotklonjiva pravna
zabluda isključuje krivicu, a time I KD.

2.Krivica može postojati I onda kada je učinilac postupao iz nehata samo u slučajevima određenim
zakonom, tj.ako to zakon izričito predviđa. Kao konstitutivni element krivice javlja I (aktuelna ili
potencijalna) svijest o protivpravnosti. Svijest o protivpravnosti ne mora uvijek postojati, dovoljno je da
je postojala dužnost I mogućnost da se takva svijest ima.

Strukturu krivice čine tri komponente: 1) uračunljivost; 2) umišljaj ili nehat; I 3) svijest (ili dužnost I
mogućnost) o protivpravnosti. Odsustvo, tj.nepostojanje osnova isključenja krivice nije potrebno
utvrđivati, ono se pretpostavlja. Naprotiv, njihovo postojanje da bi isključilo krivicu, mora se utvrditi

Čl.14- URAČUNLJIVOST: 1) Nije uračunljiv učinilac koji u vrijeme izvršenja protivpravnog djela
određenog u zakonu kao KD nije mogao da shvati značaj svog djela ili nije mogao da upravlja svojim
postupcima usljed duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili
druge teže duševne poremećenosti (neuračunljivost); 2) Učinilac KD čija je sposobnost da shvati značaj
svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima bila bitno samanjena usljed nekog stanja iz
stave 1 ovog člana (bitno samnjena uračunljivost) može se blaže kazniti; 3) Krivica učiinioca KD koji se
upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kojem nije mogao da shvati značaj svog
djela ili da upravlja svojim postupcima utvrđuje se prema vremenu neposredno prije dovođenja u
takvo stanje;4) Učiniocu koji je pod okolnostima iz stave 3 ovog člana učinio KD u stanju bitno
samnjene uračunljivosti ne može se blaže kazniti.

1.Učinilac koji je KD učinio u stanju neuračunljivosti ne može biti smatran krivim, odnosno
neuračunljivost isključuje krivicu kao obavezan element KD, polazi se od pretpostavke da je učinilac
uračunljiv, to je pretpostavka koja se može obarati, odnosno postoji dužnost suda da u slučaju sumnje u
pogledu uračunljivosti utvrđuje da li ona kod učinioca postoji ili ne.

2.Zakonom se predviđaju tri načina utvrđivanja neuračunljivosti: biološki, psihološki I mješoviti. Za

psihološki metod važne su samo posljedice, odnosno poremećaji do kojih dolazi na psihičkom planu, dok
kod biloškog metoda, sasvim suprotno, u obzir se uzimaju samo određena bolesna, abnormalna psihička
stanja. Mješoviti metod traži I jedno I drugo, I uzrok I posljedicu.

3.Rješenje u crnogorskom krivičnom pravu (čl.14 stav 1 KZ) za postojanje nuračunljivosti zahtijeva
ostvarivanje kako biološkog, tako I psihološkog osvova. To znači da je potrebno kako postojanje nekog
abnormalnog duševnog stanja, tako I određenih psihičkih smetnji prouzrokovanih tim stanjima.

Biološki osnov se može ispoljiti u četiri oblika, ili četiri forme: 1) duševna bolest (koja može biti trajna ili
privremena); 2) privremena duševna poremećenost; 3) zaostali duševni razvoj; I 4) druga teža duševna
poremećenost.

Prema uzroku duševnih bolesti, uobičajna je njihova podjela na egzogene I endogene. Egzogene su one
koje su izazvane nekim spoljnim faktorima koji spolja djeluju na organizam I gdje se njihovo dejstvo može
ustanoviti, pa se stoga govori o duševnim bolestima (psihozama) koje su organski uslovljene. TO su
npr,traumatske psihoze (nakon povrede mozga), psihoze izazvane infekcijom (npr,progresivna paraliza).
Endogene psihoze su one duševne bolesti čiji je uzrok unutrašnji, kod kojih se ne mogu dokazati organski
uzroci. To su manično-depresivna psihoza (ciklotomija), shizofrenija I paranoja.

Pojam privremene duševne poremećenosti obuhvata rjeđe neka normalna (iscrpljenost, pospanost I sl), a
češće neka patološka stanja koja su prolaznog karaktera. To mogu biti stanja izazvana jakim afektima, ili
intoksikacijom usljed uzimanja alkohola ili droga.

Zaostali duševni razvoj (oligofrenija) je takva forma duševne poremećenosti gdje je oštećena inteligencija
bez obzira na njen uzrok, razlikuju se tri stepena duševne zaostalosti: laka, srednja I teška.

Zakon navodi I ,,drugu težu duševnu poremećenost’’, tu bi se npr, mogle svrstati psihopatije, duševne
poremećenosti usljed povrede mozga, teške neuroze, teški poremećaji nagona, neke posljedice
hroničnog alkoholizma I sl. Neophodno je da te ,,druge teže duševne poremećenosti’’ mogu dovesti do
toga da učinilac nije mogao shvatiti značaj svoga djela ili da nije mogao da upravlja svojim postupcima.

Psihički osnov se može manifestovati ili u obliku nemogućnosti shvatanja značaja svog djela (odsustvo
moći rasuđivanja) ili nemogućnosti upravljanja svojim postupcima (odsustvo moći odlučivanja). Ono što
kumulativno mroa biti ostvareno za postojanje neuračunljivosti jeste psihološka I biološka komponenta.
Uvijek mora kumulativno biti ostvaren jedan od četiri oblika duševne poremećenosti (biološki osnov) I
jedan od dva oblika psihičkih smetnji (psihološki osnov).
I biološka I psihološka komponenta moraju postojati u momentu izvršenja djela, tj.postojanje
uračunljivosti, odnosno neuračunljivosti je relevatno samo u vrijeme kada je djelo učinjeno. Duševna
poremećenost do koje u nekim slučajevima dolazi poslije učinjenog djela nije od značaja za utvrđivanje
neuračunljivosti, takvo lice je uračunljivo.

4.Neuračunljivost se uvijek utvrđuje u odnosu na određeno KD. To dalje znači da je moguće da jedan
učinilac u istom vremenskom momentu u odnosu na jedno djelo bude neuračunljiv, a u odnosu na drugo
uračunljiv (ili bitno smanjeno uračunljiv). Npr, učinilac može usljed zaostalog duševnog razvoja da shvati
značaj KD ubistva I u odnosu na njega da bude uračunljiv, a ne može da shvati značaj neprijavljivanja
pripremanja KD, pa bi u odnosu na to djelo bio uračunljiv.

5.Lice koje svojom radnjom ostvari sve objektivne elemente bića mekog KD u stanju neuračunljivosti nije
za to djelo krivo, odnosno uzima se da ne postoji ni KD jer nije ostvaren njegov subjektivni element. U
odnosu na neuračunljivog učinioca, pod uslovom da je opasan za okolinu, mogu se primijeniti određene
mjere bezbijednosti. To su mjere bezbijednosti obaveznog psihijatarskog liječenja I čuvanja u
zdravstvenoj ustanovi (čl.69 stav 2) I obaveznog psihijatarskog liječenja na slobodi (čl.70), a uz njih I
sledeće tri mjere bezbijednosti: zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, zabrana upravljanja
motornim vozilom I oduzimanje predmeta (čl.68 stav 2)

6.Bitno samnjena uračunljivost (čl.14 stav 2) je prelazno stanje između uračunljivosti I neuračunljivosti.
Između bitno samnjene uračunljivosti I neuračunljivosti postoji kvalitativna razlika: bitno samnjeno
uračunljivo lice je uračunljivo I kod njega može postojati krivica za djelo koje je učinilo u stanju bitno
smanjene uračunljivosti. Prema rješenju iz KZ bitno samnjena uračunljivost postoji onda kada je
sposobnost učinioca da shvati značaj svog djela ili sposobnost da upravlja svojim postupcima usljed
jednog od četiri zakonska oblika duševne poremećenosti (duševna bolest, privremena duševna
poremećenost, zaostali duševni razvoj, druga teža duševna poremećenost) bila bitno samnjena.

Bitno smanjena uračunljivost u odnosu na neuračunljovost razlikuje se na psihičkom planu, tj.u pogledu
postojanja moći rasuđivanja I moći odlučivanja. One, kod bitno smanjene uračunljivosti postoje, ali se
traži da je bar jedna od njih usljed udševne poremećenosti u momentu izvršenja KD bila bitno smanjena.
Npr, usljed privremene duševne poremećenosti sposobnost učinioca da shvati značaj svog djela je bitno
samnjena.

7.Pošto bitno smanjena uračunljivost ne isključuje krivicu, učiniocu koji je KD učinio u tom stanju mogu se
izreći sve krivične sankcije koje se izriču I uračunljivom učiniocu (kazna, mjere upozorenja, odrešene
mjere bezbijednosti). Međutim, zakon, uvažavajući specifičnosti ovog stanja, predviđa mogućnost
ublažavanja kazne.

8.Stanje bitno smanjene uračunljivosti mora postojati u momentu izvršenja KD.

9.Treba razlikovati bitno smanjenu uračunljivost od obične smanjene uračunljivosti. Običnu samnjenu
uračunljivost poznaje sudska praksa I teorija, ali ne I zakon. Ona predstavlja dalje stepenovanje
uračunljivosti I nalazi se između bitno samnjene uračunljivosti I uračunljivosti. Obična samnjena
uračunljivost može imati samo karakter olakšavajuće okolnosti kod odmjeravanja kazne prilikom
stepenovanja krivice.

10.Krivica učinioca KD koji se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje u kojem nije
mogao da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim postupcima, utvrđuje se prema vremenu
neposredno prije dovođenja u takvo stanje (čl.14 stav 3). Riječ je o jednoom toku događaja koji ima dvije
faze: u prvoj uračunljiv učinilac prouzrokuje situaciju u kojoj će u drugoj fazi, postavšu u međuvremenu
neuračunljiv, učiniti KD. Kriminalno-političko opravdanje za ovaj izuzetak postoji naročito u slučaju kada
se učinilac stavio u stanje neuračunljivosti planirajući da u tom stanju učini KD, tj,onda kada se u stvari
poslužio samim sobom za izvršenje KD.

11.Za primjenu institute actiones liberae in causa, I time uspostavljanja postojanja KD, potrebno ej da je
kod učinioca u momentu prije nego što se upotrebom alkohola, droga ili na drugi način doveo u stanje
neuračunljivosti, tj.u momentu donošenja odluke, posotjala krivica u odnosu na kasnije učinjeno KD. To
znači da pored uračunljivosti, u odnosu na djelo koje je kasnije izvršeno u stanju neuračunljivosti, mora
postojati ili umišljaj, ili nehat ako se radi o djelu za koje zakon predviđa kažnjivost I onda kada je učinjeno
iz nehata. Postoje stoga dvije situacije: umišljajna action libera in causa I nehatna action libera in causa.
Kod prve, učinilac se sa umišljajem dovodi u stanje neuračunljivosti u kome vrši KD u odnosu na koje je
postoja umišljaj (direktni ili eventualni) u momentu action praecedens.

U drugoj situaciji kod učinioca postoji u momentu prethodnog djelovanja (action praecedens) nehat
(svjesni ili nesvjesni) u odnosu na KD koje je kasnije učinio u stanju neuračunljivosti, u koje je sam sebe
doveo iz nehata ili sa umišljajem.

U okviru te dvije situacije moguća su stoga četiri slučaja: direktni umišljaj, eventualni umišljaj,svjesni
nehat I nesvjesni nehat. Potrebno ej da budu ostvareni svi elementi tih stepena krivice, ali s tim da to
mora biti u momentu prije nego što se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti.

Za primjenu institute actiones liberae in causa potrebno je da kumulativno budu ispunjena dva uslova: 1)
da je učinilac sam sebe doveo u stanje neuračunljivosti I 2) da je u tom stanju učinio KD u odnosu na koje
je kod njega, u momentu prije nego što se doveo u to stanjem, postojao umišljaj ili nehat.

12.Institut actiones liberae in causa primjenjuje se I kod krivičnih djela nečinjenja. Ako učinilac sebe
dovede u stanje nuračunljivosti, a bio je svjestan da u tom stanju svojim propuštanjem može ostvariti
biće određenog KD a to je I htio, odnosno pristao na to (umišljaj), ili je pak olako držao da do toga neće
doći (svjesni nehat), odnosno nije bio svjestan toga ali je to moga I bio dužan (nesvjeni nehat), posotjaće
njegova krivica (ommissio liera in causa).

13.Institut actiones liberae in causa se primjenjuje samo onda kada se učinilac doveo u stanje
neuračunljivosti I nesporno je da se ne primjenjuje kada se neko doveo samo u stanje bitno smanjene
uračunljivosti.

Čl.15- UMIŠLJAJ: KD je učinjeno sa umišljajem kad je učinilac bio svjestan svoga djela I htio njegovo
izvršenje ili kada je učinilac bio svjestan da može učiniti djelo pa je na to pristao.
1.Umišljaj predstavlja viši stepen krivice od nehata I on se uvijek zahtijeva za postojanje KD. Umišljaj I
nehat čine sadržinu krivice, tj.obuhvaćeni su bićem KD.

2.U crnogorskom krivičnom zakonodavstvu polazi se da su oba elementa: element volje (teorija volje) I
element svijesti (teorija predstave), neophodna, da su oni međusobno uslovljeni.

3.Postoje dvije vrste umišljaja: direktni I eventualni. KD je učinjeno sa direktnim umišljajem onda kada je
učinilac bio svjestan svog djela I htio njegovo izvršenje, a eventualni umišljaj postoji onda kada je učinilac
bio svjestan da može učiniti djelo pa je na to pristao (clan 15). Obije vrste umišljaja imaju dva elementa:
svijest (intelektualni) I volju (voluntaristički). Svijest treba da obuhvati sve bitne elemente bića KD
(radnju, posljedicu, uzročnu vezu I dr).

Dovoljno je da učinilac ima predstavu o činjeničnom stanju koje je zakonodavac želio da obuhvati
krivičnorpavnom normom.

Da li svijest učinioca treba da obuhvati I protivpravnost, kod nas je preovladavao stav da to nije
potrebno, osim izuzetno kod KD kod kojih je protivpravnost bitno obilježje bića KD. Voljni element
pretpostavlja postojanje odluke učinioca da preduzme radnju kojom će ostvariti KD. On djelo želi, ili bar
pristaje na njega.

4.Direktni umišljaj postoji onda kada je učinilac bio svjestan svoga djela I htio njegovo izvršenje. Učinilac
zna da svojom radnjom ostvaruje sve bitne elemente bića KD, uključujući I posljedicu čije nastupanje
shvata kao realnu mogućnost. On takođe hoće izvršenje djela. U pogledu posljedice, on hoće njeno
nastupanje. U situacijama u kojima postoji direktni umišljaj, one se mogu svesti u tri osnovne funkcije:

1)U prvoj situaciji, ostvarivanje bića KD je jedini, pravi cilj preduzimanja radnje. Direktni umišljaj postoji I
kod onog ko hoće da izvrši silovanje određenog ženskog lica, iako nije siguran da će uspjeti da savlada
otpor tog lica.

2)Direktni umišljaj postoji I onda kada učiniocu ostvarenje bića KD služi samo za postizanje nekog drugog
cilja. Npr,učinilac računa s tim da će najverovatnije morati da ubije ili teško tjelesno povrijedi lice koje
obezbjeđuje banku u koju hoće da provali da bi obio sef.

3)U trećoj sitaciji, direktni umišljaj postoji onda kada učinilac hoće jedno djelo, ali uz to djelo sasvim
izvjesno (zbog načina radnje izvršenja, upotrijebljenog sredstva I dr) dolazi do izvršenja I drugog djela. S
obzirom na vrijeme kada dolazi do ostvarenja tog uzgrednog djela, odnosno posljedice, razlikuju se dva
slučaja: kada posljedica nastupa istovremeno sa posljedicom djela koje se htjelo I kada nastupa kasnije,
kao nužna posljedica vršenja KD koje se htjelo. Kao školski primjeri za ova dva slučaja navode se: 1)
aktiviranje eksplozivne naprave u toku leta putničkog aviona da bi se jedno lice lišilo života zbog čega
stradaju svi koji su se nalazili u avionu;

5.Eventualni umišljaj, postoji onda kada je učinilac svjestan da može učiniti KD, pa je na nju pristao.
Intezitet elementa svijesti, a naročito volje, slabije je izražen nego kod direktnog umišljaja. Učinilac je
svjestan da postoji mogućnost da učini KD, ali nije siguran da će do toga doći. I kod eventualnog umišljaja
svijest mora da obuhvati sve bitne elemente bića KD. Kod direktnog umišljaja učinilac je svjestan tih
elemenata, a kod eventualnog on prihvata mogućnost njihovog postojanja. Npr, učinilac nije siguran da
je isprava koju upotrebljava lažna, ali se saglašava sa tom mogućnošću.

Kod eventualnog umišljaja učinilac pristaje da učini KD, kod svjesnog nehata on neće nastupanje
posljedice, ne pristaje da učini KD. Zakonodavac se opredijelio za teoriju pristajanja. Nehatna KD su skoro
isključivo posljedična KD. U pogledu određivanja pojma pristajanja I danas je aktuelna tzv.Frankova
formula, prema toj formuli, postavlja se pitaje da li bi učinilac preduzeo radnju u slučaju kada bi znao da
će posljedica nastupiti. Ako je kroz njegovo ponašanje došlo do izražaja njegovo nepoštovanje I
bezobzirnost prema tom dobru, zbog čega mu se može uputiti ozbiljan prijekor, riječ je o eventualnom
umišljaju, a ne o svjesnom nehatu.

6.Umišljaj mora postojati u momentu izvršenja KD, a kod saučesnika u momentu preduzimanja radnje
saučesništva.

7.Alternativni umišljaj postoji kada učinilac predviđa mogućnost nastupanja dvije ili više konkretno
određenih posljedica koje se međusobno isključuju, a njegova volja je u istom stepenu upravljena na bilo
koju od tih posljedica. Kada je riječ o posljedicama različitim po težini, treba uzeti da postoji pokušaj
težeg KD.

8.Generalni umišljaj postoji onda kada učinilac prouzrokuje željenu posljedicu nekom drugom radnjom, a
ne onom kojom je pogrešno mislio da je ostvario posljedicu. Za postojanje umišljaja je dovoljno htjenje
da se posljedica ostvari u okviru jednog istog događaja, bez obzira na to što je učinilac bio u zabludi u
pogledu načina na koji je ostvario posljedicu.

Čl.16-NEHAT: KD je učinjeno iz nehata kad je učinilac bio svjestan da svojom radnjom može učiniti
djelo, ali je olako držao da do toga neće doći ili da će to moći spriječiti ili kad nije bio svjestan da
svojom radnjoom može učiniti djelo iako je prema okolnostima pod kojima je ono učinjeno I prema
svojim ličnim svojstvima bio dužan I mogao biti svjestan te mogućnosti.

1.Nehat (culpa) je lakši oblik, odnosno stepen krivice kod kojeg postoji KD samo kada to zakon kod
pojedinih KD izričito propisuje. Nehat je izuzetak koji mora biti posebno propisan u biću KD. On je I oblik
krivice, ali I subjektivni element bića KD. Propisana kazna je uvijek blaža u odnosu na umišljajni oblik.
Nehatna KD podrazumijevaju po svojoj prirodi nastupanje posljedice. Posljedica je glavni kriterijum za
određivanje nehata.

2.Zakon poznaje dvije vrste nehata: svjesni I nesvjesni nehat (čk.16). Npr, nehatni oblik KD prikrivanja
(čl.256 stav 2) može postojati samo u slučaju nesvjesnog nehata, jer ako bi učinilac znao da je stvar
pribavljena KD, vršio bi umišljajni oblik ovog KD.

3.Svjesni nehat (luxuria) postoji onda kada je učinilac svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja
može nastupiti zabranjena posljedica, ali olako drži da će je spriječiti ili da ona neće nastupiti. Kod
svjesnog nehata zakon govori o dvije situacije gdje se, u prvoj, učinilac pouzdaje u svoje sposobnosti koje
precjenjuje, a u drugoj pogrešno procjenjuje objektivnu sitaciju. U oba slučaja on, za razliku od
eventualnog umišljaja, ne pristaje na posljedicu.
4.Kod nesvjesnog nehata (negligentia), iz zakonskog teksta proizilazi da ne postoji psihička veza između
učinioca I posljedice, što znači da je odsutan I element svijesti I element volje. Za postojanje nesvjesnog
nehata presudna je ocjena o tome da li je učinilac mogao I bio dužan da se drugačije ponaša I tako
izbjegne nastupanje posljedice. KZ CG za postojanje nesvjesnog nehata polazi da je potrebno
kumulativno ispunjavanje objektivnog I subjektivnog uslova.

Objektivni uslov jeste da je učinilac bio dužan da predvidi posljedicu, a subjektivni da je mogao da je
predvidi.

Pošto se zahtijeva kumulativno postojanje oba uslova (I da je bio dužan, I da je on mogao da predvidi
nastupanje posljedice), postojanje samo jednog uslova nije dovoljno za nesvjesni nehat I krivicu. Slučaj, I
pored ispunjavanja bitnih obilježija zakonskog opisa KD, zbog neposotjanja krivice, nije KD.

Čl.17- ODGOVORNOST ZA TEŽU POSLJEDICU: Kad je iz KD proizašla teža posljedica zbog koje zakon za
to djelo propisuje težu kaznu, ta se kazna može izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu
postupao iz nehata, a I sa umišljajem ako time ne ostvaruje obilježja nekog drugog KD.

1.Veći broj KD osim svog osnovnog oblika imaju I svoje teže oblike ukoliko iz osnovnog oblika proizađe
teža posljedica. Npr, izvršilac hoće da žrtvu teško tjelesno povrijedi, ali iz toga proizađe njena smrt iako
on to nije htio (clan 151 stav 3). Za KD kvalifikovana težom posljedicom zakon propisuje težu kaznu od
one do koje se može doći primjenom odredaba za odmjeravanja kazne za sticaj KD ako se radi o
nehatnom prouzrokovanju teže posljedice.

Kad je iz KD proizašla teža posljedica zbog koje zakon za to djelo propisuje težu kaznu, ta se kazna može
izreći ako je učinilac u odnosu na tu posljedicu postupao iz nehata (član 17). Ako je u odnosu na težu
posljedicu postojao umišljaj učinioca, onda se to rješava primjenom pravila koja važe za sticaj KD.

Za odgovornost za KD kvalifikovana težom posljedicom potrebno je da se ta teža posljedica može

pripisati nehatu učinioca (svjesnom ili nesvjesnom). Postojanje objektivne veze, tj.uzročne veze između
osnovnog djela I teže posljedice jeste neophodan, ali ne I dovoljan uslov.

2.KZ ne poznaje institute odgovornosti za KD kvalifikovana određenom okolnošću, odnosno ne sadrži o

tome posebnu odredbu.

Čl.18- STVARNA ZABLUDA: 1) Nije KD ono djelo koje je učinjeno u neotklonjivoj stvarnoj zabludi; 2)
Neotklonjiva stvarna zabluda postoji ako učinilac nije bio dužan I nije mogao da izbjegne zabludu u
pogledu neke stvarne okolnosti koja predstavlja obilježje KD ili u pogledu neke stvarne okolnosti koja
bi, da je zaista postojala, činila djelo dozvoljenim; 3) Ako je učinilac bio u stvarnoj zabludi usljed
nehata, postojaće KD učinjeno iz nehata kad je to propisano zakonom.

1.Zabluda u najširem smislu jeste nepostojanje svijesti, ili postojanje pogrešne svijesti o nekim
okolnostima. KZ (čl 18 stav 2) razlikuje dvije vrste stvarne zablude: 1) zabludu o stvarnim obilježjima bića
KD I 2) zabludu o razlozima isključenja protivpravnosti, tj.o osnovama koji isključuju postojanje KD. Često
se I nazivaju stvarnom zabludom u užem smislu (stvarna zabluda o obilježijima bića KD) I stvarna zabluda
u širem smislu (stvarna zabluda o osnovima isključenja protivpravnosti). I jedna I druga mogu isključiti
postojanje krivice, a time I KD. Osnovna razlika između te dvije vrste zablude jeste u tome što prva vrsta
stvarne zablude djeluje u odnosu na element predviđenosti djela u zakonu, a druga u odnosu na element
protivpravnosti.

2.Stvarna zabluda o biću KD postoji onda kada kod učinioca ne postoji svijest o bilo kojoj stvarnoj
okolnosti koja ulazi u biće KD (npr,zabluda u pogledu radnje izvršenja, posljedice, uzročnog odnosa,
objekta radnje, sredstva izvršenja I sl.) Npr, izvršilac pogrešno držeći da se radi o osvježavajućem napitku
da drugome licu da popije tečnost koja sadrži smrtonosni otrov.

3.Stvarna zabluda o okolnostima koje isključuju protivpravnost postoji onda kada je učinilac u zabludi u
pogledu neke stvarne okolnosti čije bi postojanje, uz druge uslove, vodilo isključenju postojanja KD. To bi,
na primjer, bio slučaj sa putativnom nužnom odbranom kod koje učinilac pogrešno drži da postoji napad,
odnosno da je on stvaran.

4.Kako zabluda o biću KD, tako I zabluda o osnovima isključenja protivpravnosti može biti neotklonjiva ili
otklonjiva. Kod neotklonjive stvarne zablude učinilac u konkretnoj situaciji nikako nije mogao da ima
pravilnu predstavu o relevatnoj stvarnoj okolnosti. Ako je prema okolnostima konkretnog slučaja I prema
svojim ličnim svojstvima mogao I bio dužan da ima pravilnu predstavu o relevatnim stvarnim okolnostima
koje ulaze u biće KD, postojaće otklonjiva stvarna zabluda ili stvarna zabluda iz nehata.

Stvarna zabluda o biću KD, bez obzira da li je otklonjiva ili neotklonjiva (skrivljena ili neskrivljena), uvijek
isključuje umišljaj. Isto je I sa stvarnom zabludom u pogledu osnova koji isključuju protivpravnost. Samo
neotklonjiva stvarna zabluda, kako o biću KD, tako I o osnovima koji siključuju protivpravnost, isključuje I
umišljaj I nehat, tj.uvijek isključuje krivicu, a time I KD.

Otklonjiva stvarna zabluda, tj.zabluda kada je učinilac mogao I bio dužan da ima pravilnu predstavu o
stvarnim obilježijima KD, ne isključuje nehatnu krivicu.

5.Slučajevi zablude o objektu radnje, a to su zabluda o rpedmetu I zabluda o licu, nisu krivičnopravno
relevatni kada su predmet ili lice istog kvaliteta, tj.kada ispunjavaju zakonske uslove. Nije od značaja kada
je učinilac u zabludi u pogledu identiteta žrtve, pa misleći da KD vrši prema jednom licu, učini ga prema
drugom licu. Isto je I kod zablude o predmetu.

ČL.19- PRAVNA ZABLUDA: 1) Nije KD ono djelo koje je učinjeno u neotklonjivoj pravnoj zabludi; 2)
Neotklonjiva pravna zabluda postoji ako učinilac koji nije bio dužan I nije mogao da zna da je djelo koje
je učinio zabranjeno; 3) Učiniocu koji nije znao da je djelo zabranjeno, ali je to bio dužan I mogao da
zna, kazna se može ublažiti.

1.Pravna zabluda podrazumijeva nepostojanje svijesti o tome da se čini KD. Kod lica koje se nalazi u
pravnoj zabludi nema svijesti o krivičnoj protivpravnosti. Pravna zabluda predstavlja pogrešnu predstavu
o tome da neko ponašanje ije predviđeno kao KD. Učinilac ne zna da je ponašanje koje preduzima u
zakonu predviđeno kao KD. Npr, ne zna da čini KD utaje ako prisvoji više isplaćenu razliku novca koju mu
je blagajnik na šalteru banke greškom isplatio. Pravna zabluda postoji I onda kada učinilac zna za
postojanje norme, ali je pogrešno shvata I smatra da ona ne obuhvata njegovo ponašanje. Ta vrsta
pravne zablude se naziva direktnom pravnom zabludom.
Osim direktne pravne zablude, postoji I pravna zabluda u pogledu nekog osnova koji isključuje
protivpravnost. Naime, učinilac pogrešno procjenjuje postojanje pravnih uslova za primjenu nekog od tih
osnova, ili uopšte pogrešno smatra da nešto predstavlja osnov koji isključuje protivpravnost. Npr, učinilac
misli da je dozvoljena nužna odbrana na nužnu odbranu. Ova vrsta pravne zablude naziva se indirektnom
pravnom zabludom. Za postojanje pravne zablude dovoljno je odsustvo svijesti o zabranjenosti djela, nije
potrebno da učinilac smatra da je djelo dozvoljeno. Pravna zabluda neće postojati u slučaju
tzv.eventualne pravne zablude. Ko računa s tim da njegovo ponašanje može biti zabranjeno, ali ga bez
obzira na to preduzima, ne nalazi se u pravnoj zabludi.

2.Dok kod stvarne zablude učinilac ne zna činjeničnu podlogu KD, kod pravne zablude on je u zabludi u
pogledu zabranjenosti djela.

3.Kod nekih KD gotovo je nemoguće da postoji pravna zabluda. Ovdje je od značaja podjela KD na mala in
se I mala prohibita. Naime, kod ponašanja koja su zlo sama po sebi (mala in se) I koja kao takva
predstavljaju KD u svim društvima (npr,ubistvo ili krađa), isključeno je postojanje pravne zablude. Kod
drugih koja zavise samo ili pretežno od procjene zakonodavca u određenom društvu I u određenom
vremenskom period I koja nisu predmet I moralne osude (npr,neka KD u oblasti privrednog I finansijskog
poslovanja), koja su KD samo zbog toga što su kao takva zakonom zabranjena (mala prohibita), sasvim je
moguće postojanje pravne zablude.

4.Pravna zabluda se samtra osnovom koji isključuje krivicu. U vezi s tim, poseban značaj ima podjela
pravne zablude na otklonjivu I neotklonjivu pravnu zabludu. Neotklonjiva pravna zabluda postoji onda
kada učinilac nije znao da je njegovo djelo zabranjeno zato što nije mogao I nije bio dužan da zna.

Prema normativnoj (a takođe I prema mješovitoj, psihološko-normativnoj) teoriji krivice u slučaju

neotklonjive pravne zablude isključena je krivica, a time I KD.

Ukoliko je KD učinjeno u otklonjivoj pravnoj zabludi, učiniocu se kazna može ublažiti. Otklonjiva pravna
zabluda postoji kada učinilac nije znao da je njegovo djelo zabranjeno, ali je to mogao I bio dužan da zna
(čl.19 stav 3). Za razgraničenje neotklonjive I otklonjive pravne zablude važno je razlikovanje aktuelne
(stvarne) I potencijalne (moguće) svijesti o protivpravnosti. Kod otklonjive pravne zablude nema aktuelne
svijesti o protivpravnosti, ali (za razliku od neotklonjive pravne zablude) postoji potencijalna svijest o
protivpravnosti. Postojanje (potencijalne) svijesti o protivpravnosti zasniva krivicu, a odsustvo stvarne
svijesti o protivpravnosti može biti osnov za ublažavanje kazne.

Čl.20- POKUŠAJ: 1) Ko sa umišljajem započne izvršenje KD, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj KD za
koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a za pokušaj drugog KD samo
kad zakon izričito propisuje kažnjavanje za pokušaj; 2) Kao započinjanje izvršenja KD smatra se I
upotreba određenog sredstva ili primjena određenog načina izvršenja, ako su oni zakonom određeni
kao obilježja KD; 3) Učinilac će se za pokušaj kazniti kaznom propisanom za KD, a može se I blaže
kazniti.

1.Jedan od stadijuma u ostvarenju KD jeste pokušaj. Kod pokušaja na subjektivnom planu uvijek mora
postojati umišljaj, a na objektivnom planu se zahtijeva da je izvršenje KD započeto. Djelo je započeto
onda kada je došlo preduzimanja radnje izvršenja (u cjelini ili djelimično), ali KD nije dovršeno. Pokušaj
KD je nepotpuno ostvarenje bića KD. Tu kod KD koja u svom zakonskom opisu imaju posljedicu
(posljedična KD) nedostaje posljedica, a kod KD koja nemaju posljedicu u zakonskom opisu (djelatnosna
KD) nedostaje dio radnje izvršenja.

Konstitutivni element pokušaja jeste umišljaj učinioca. Pokušaj iz nehata se ne može zamisliti.

2.Pokušaj se u odnosu na pripremne radnje kvalitativno razlikuje. On predstavlja KD, mada nepotpuno,
dok prirpemanje KD samo po sebi nije KD, ono ne ispunjava zakonski opis nekog KD. Pripremne radnje
stoje van bića KD. Kriterijum jeste da li je preduzeta radnja izvršenja (pokušaj) ili nije (pripremne radnje).
TO se utvrđuje na osnovu zakonskog opisa radnje izvršenja pojedinih KD. Ukoliko se ne može utvrditi
uzročna veza između preduzete radnje izvršenja KD I posljedice koja je nastupila, djelo ostaje u pokušaju.

3.Za postojanje pokušaja KD je karakterističan izostanak posljedice. To znači da učinilac sa umišljajem

preduzima radnju izvršenja djelimično ili u cjelini, započinje radnju izvršenja ali posljedica izostaje. Pri
tome se mogu razlikovati dvije situacije I dvije vrste pokušaja. U prvoj, kada se radi o nesvršenom
pokušaju, učnilac je preduzeo samo dio radnje izvršenja. On radnju izvršenja nije dovršio pa samim tim
nije ni prouzrokovao posljedicu. U drugoj situaciji, kada postoji svršeni pokušaj, učinilac preduzima
kompletnu radnju izvršenja, ali iz različitih razloga posljedica ne nastupa.

Pokušaj može postojati od momenta kada je izvršilac započeo radnju izvršenja, pa sve do momenta dok
ne nastupi posljedica. Nastupanje posljedice isključuje pokušaj.

4.Pokušaj kod pravih KD nečinjenja koja u svom zakonskom opisu nemaju posljedicu, teško je zamisliti. Za
razliku od njih, pokušaj nepravih KD nečinjenja je moguć s obzirom na to da ona imaju posljedicu, da se
ona sastoje u neotklanjanju posljedice od strane lica koje je dužno da spriječi posljedicu.

5.Osim podjele na svršeni I nesvršeni pokušaj, postoji I tzv.kvalifikovani pokušaj koji je takođe relevantan
prilikom odmjeravanja kazne. Kvalifikovani pokušaj koa teža vrsta pokušaja postoji onda kada je kroz
pokušaj nekog težeg KD dovršeno neko lakše KD (npr,kroz pokušaj silovanja budu ostvareni elementi KD
nedozvoljenih polnih radnji). U tom slučaju uzima se da postoji samo pokušaj težeg KD (a ne sticaj), ali
okolnost da je kroz pokušaj dovršeno neko lakše KD treba tretirati kao otežavajuću okolnost prilikom
odmjeravanja kazne.

6.Kažnjavanje za pokušaj opravdano je samo kod težih KD. Kažnjava se za pokušaj onih KD za koja se
može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Pri tome nije od značaja da li je pet godina zatvora
donja ili gornja granica raspona propisane kazne kod nekog KD, ili je u okviru propisanog raspona.
Presudno ej da postoji mogućnost izricanja kazne zatvora od pet godina ili teže kazne.

Izuzetno, pokušaj može biti kažnjiv I kod lakših KD za koja se ne može izreći kazna zatvora od pet godina.
Uslov za to jeste da je kod nekog takvog KD izričito propisano da će se učinilac kazniti I za pokušaj. Razlog
je njihova priroda, tj.potreba da se reaguje još u ranijoj fazi njihovog ostvarenja. To je npr,slučaj sa KD
narušavanja nepovredivosti stana.
7.Pokušaj se kažnjava istom kaznom koja je propisana za dovršeno KD, ali se kazna može I ublažiti.
Pokušaj je fakultativni osnovs za ublažavanje kazne.

Čl.21- NEPODOBAN POKUŠAJ: Učinilac koji pokuša da izvrši KD nepodobnim sredstvom ili prema
nepodobnom predmetu može se osloboditi od kazne.

1.KD nije bilo moguće dovršiti ili s obzirom na nepodobnost sredstva, ili s obzirom na nepodobnost
predmeta radnje KD. KZ ograničava nepodoban pokušaj na dvije situacije: ili se sa određenim sredstvom
ne može izvršiti KD (ne može prouzrokovati posljedica), ili je riječ o takvom predmetu radnje na kome se
ne može preduzeti radnja izvršenja, odnosno prouzrokovati posljedica. Mogući su I slučajevi u kojima je
nepodobno I sredstvo I object radnje.

2.Razlikuju se dvije vrste nepodobnog pokušaja: apsolutno I relativno nepodoban pokušaj. Apsolutno
nepodoban pokušaj postoji onda kada sa određenim sredstvom ili na određenom rpedmetu ni pod kojim
uslovima niej moguće dovršitit KD. O relativno nepodobnom pokušaju se radi onda kada u konkretnom
slučaju, zbog djelovanja određenih okolnosti I uslova, sa određenim sredstvima ili na određenom
rpedmetu nije bilo moguće izvršiti KD, odnosno prouzrokovati posljedicu kod posljedičnih KD.

3.Nepodoban pokušaj treba razlikovati od tzv.irealnog pokušaja koji nije kažnjiv. Irealni pokušaj je u
izvjesnom smislu ekstremna varijanta apsolutno nepodobnog pokušaja. Učinilac tu vjeruje da može da
učini KD na način koji je sa aspekta uobičajnog životnog iskustva, odnosno za razumnog čovjeka potpuno
besmislen (npr.pokušaj da se neko ubije korišćenjem crne magije, vradžbina I sl.)

4.Nepodoban pokušaj treba razlikovati I od putativnog delikta koji nije kažnjiv. Putativni delikt postoji
onda kada neko pogrešno drži da ono što čini predstavlja KD. Kod nepodobnog pokušaja učinilac
pogrešno smatra da sa određenim sredstvom, ili na određenom predmetu, može izvršiti KD.

5.Rješenje prihvaćeno u KZ polazi od toga da je opravdano kažnjavati za nepodoban pokušaj. Međutim,

imajući u vidu činjenicu da je stepen ugrožavanja zaštićenog dobra kod nepodobnog pokušaja niži nego
kod običnog pokušaja, zakon predviđa mogućnost oslobođenja od kazne (što uključuje I mogućnost
ublažavanja kazne).

Čl.22- DOBROVOLJNI ODUSTANAK: 1) Učinilac koji je pokušao izvršenje KD, ali je dobrovoljno odustao
od njegovog izvršenja, može se osloboditi od kazne; 2) U slučaju dobrovoljnog odustanka, učinilac će se
kazniti za one radnje koje čine neko drugo samostalno KD, koje nije obuhvaćeno KD od čijeg izvršenja
je učinilac odustao.

1.Cilj postojanja dobrovoljnog odustanka od ozvršenja KD ej da se učinilac stimuliše da ne dovrši KD na

taj način što mu se stavlja u izgled mogućnost oslobođenja od kazne u slučaju da dobrovoljno ne dovrši
započeto KD. On predstavlja ,,posljednju šansu’’ za učinioca.

2.Dobrovoljni odustanak sadrži objektivnu I subjektivnu komponentu. Na objektivnom planu potrebno je

da učinilac prestane sa daljim preduzimanjem radnje izvršenja (kod nesvršenog pokušaja), ili da spriječi
nastupanje posljedice (kod svršenog pokušaja).
Kod nesvršenog pokušaja dovoljno je da se učinilac uzdrži od daljeg preduzimanja radnje preduzimanja
radnje, s tim da mora definitivno odustati od dovršenja KD. Prekidanje radnje izvršenja sa namjerom da
se ona kasnije dovrši, isključuje odustanak.

Kod svršenog pokušaja, kada učinilac vjeruje da je preduzeo sve da bi izvršio KD, potrebno je njegovo
aktivno djelovanje kojim on (lično ili preko drugog) sprječava nastupanje posljedice. Posljedica ne smije
ni u kom slučaju nastupiti. Dobrovoljni odustanak kod svršenog pokušaja je moguć samo kod KD kod
kojih posljedica nastupa poslije kraćeg ili dužeg vremena poslije dovršenja radnje (temporalni delikti).

3.Dobrovoljnost postoji onda kada je učinilac I pored toga što je bio svjestan da KD može da dovrši, od
njega odustao. Nema dobrovoljnosti kada učinilac pogrešno uzima, tj.nalazi se u zabludi, da postoji neka
spoljna okolnost koja ga sprečava u dovršenju djela (a on u stvari ne postoji), pa zbog toga odustane. Za
dobrovoljni odustanak je relevatno ono što je učinilac držao za stvarno, a ne ono što je objektivno
postojalo.

Potrebno je u pogledu spoljnih okolnosti koje ometaju učinioca da izvrši KD praviti razliku između
apsolutnih I relativnih spoljnih smetnji. Apsolutne smetnje su takvog karaktera da predstavljaju za
učinioca nepremostivu prepreku za dovršenje KD (ili on tako misli), pa je sasvim jasno da se tu ne može
govoriti o dobrovoljnosti. Reelativne spoljne smetnje tj.one smetnje koje otežavaju izvršenje KD, ali ga ne
onemogućavaju (npr.kod pokušaja silovanja izvršilac odustane zato što je naišao na jak otpor žrtve koji bi
mogao da savlada. Ali uz upotrebu jačeg inteziteta sile koji bi značio I povrijeđivanje žrtve I sl, pa zbog
toga odustane).

Relativne spoljne smetnje se mogu podijeliti na one koje isključuju dobrovoljnost, tj.na one koje znatno
otežavaju izvršenje KD (ili je učinilac držao da je to tako) I koje imaju isto dejstvo kao I apsolutne spoljne
smetnje, I na one koje ne isključuje dobrovoljnost. KZ polazi od načelnog stave da je dobrovoljni
odustanak kažnjiv. On predstavlja fakultativni osnov za oslobođenje od kazne (čl.22 stav 1) a samim tim I
fakultativni osnov za neograničeno ublažavanje kazne. Ova mogućnost postoji I onda ako je učinilac
dobrovoljno odustao od kažnjivih pripremnih radnji.

Čl.23- IZVRŠILAŠTVO I SAIZVRŠILAŠTVO: 1) Izvršilac KD je lice koej preduzima radnju izvršenja KD ili
koje posredstvom drugog lica izvrši KD, ukoliko se to drugo lice ne može smatrati izvršiocem KD; 2) Ako
više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja sa umišljajem ili iz nehata, zajednički izvrše KD, ili
ostvarujući zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju KD, svako od
njih kazniće se kaznom propisanom za to djelo.

1.Izvršilac je ono lice koej samo ostvaruje bitne elemente bića nekog KD, koje samo preduzima radnju
izvršenja. Nasuprot restriktivnom pojmu izvršioca, postoji I ekstenzivno shvatanje koej polazi od toga da
je izvršilac svako lice koje je na bilo koji način učestvovalo u ostvarenju KD, što znači da to shvatanje
negira saučesništvo kao institute. Kod nas je I u teoriji I u zakonodavstvu prihvaćen restriktivni pojam
izvršioca, što znači da se pravi razlika između izvršioca I saučesnika. Razlikuju se tri forme izvršilaštva:
neposredno, posredno I saizvršilaštvo. Od saučesništva treba razlikovati posrednog izvršioca. I tu je riječ
o učešću više lica u ostvarenju KD, ali se lice koje preduzima radnju izvršenja smatra samo sredstvom, a
ne izvršiocem. Posredni izvršilac je ono lice koje ostvarujući sve subjektivne elemente KD navede drugog
na ostvarenje KD, a da se pri tome taj drugi ne može smatrati izvršiocem KD jer mu u potpunosti
nedostaje subjektivan strana KD.

2.Saizvršilaštvo postoji kada više lica učestvovanjem u radnji izvršenja sa umišljajem ili iz nehata
zajednički izvrše KD, ili ostvarujući zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu
izvršenju KD.

Osim kada se učestvuje u radnji izvršenja, saizvršilaštvo postoji I onda kada više lica ostvarujući
zajedničku odluku drugom radnjom sa umišljajem bitno doprinesu izvršenju KD. Zakon zahtijeva tri
uslova za postojanje saizvršilaštva u slučaju da ni djelimično nije preduzeta radnja izvršenja: umišljaj,
zajedničku odluku I radnju koja nije radnja izvršenja ali predstavlja bitan doprinos izvršenju KD.

3.Objektivna-subjektivna teorija- uzima da je za postojanje saizvršilaštva neophodno da bude ostvarena I

objektivna I subjektivna komponenta. Za postojanje saizvršilaštva na subjektivnom planu ne traži se ništa
više od opšteg subjektivnog uslova za postojanje saučesništva, a to je svijest o zajedničkom djelovanju.
Saizvršilaštvo iz nehata nije moguće. Naime, ne može neko postupati iz nehata, a htjeti djelo kao svoje.

Kada neki od učesnika ne preduzimaju radnju izvršenja već neke druge radnje koje omogućuju I
doprinose izvršenju djela, smatraće se saizvršiocima ako kod njih postoji volja da KD izvrše zajednički,
tj.da ,,hoće djelo kao zajedničko, pa prema tome I kao svoje, tako da preduzete radnje takvih saizvršilaca
čine prirodnu I logičnu cjelinu sa radnjama ostalih saizvršilaca, koji preduzimaju zakonom određenu
radnju izvršenja KD’’.

,,U slučaju kada je čuvao stražu, optuženi se javlja kao izvršilac KD. Jer, izvršilac je svaki onaj ko na bazi
sporazuma o podjeli uloga u zajedničkom izvršenju djela ostvaruje svoj dio u procesu izvršenja djela koji
mu je dodijeljen, pri čemu samo izvršenje djela hoće kao svoje I kao zajedničko’’.

4.Kod delicta propria (kod kojih je posebno svojstvo učinioca bitno obilježje KD) saizvršilac može biti
samo ono lice koje može biti I samostalan izvršilac. Kod tzv.svojeručnih KD (KD koja može ostvariti samo
jedan učinilac lično ili samostalno) nije moguće saizvršilaštvo.

5.O saizvršilaštvu će se raditi I u slučaju tzv.sukcesivnog saizvršilaštva koje postoji onda kada se neko
pridruži nekome u toku izvršenja KD. Nije nužno da su svi saizvršioci učestvovali u izvršenju djela od
samog početka.

6.Nema saizvršilaštva u slučaju prividnog saizvršilaštva, tj.onda kada dva ili više lica zajednički
prouzrokuju posljedicu KD, bez postojanja svijesti o zajedničkom djelovanju. Prividno saizvršilaštvo se
takođe naziva paralelnim izvršilaštvom, jer je tu riječ o izvršilaštvu, a ne saizvršilaštvu. Ono
podrazumijeva I to da je svako od tih lica samostalno preduzelo radnju izvršenja.

7.Nužno saizvršilaštvo postoji kod nekih KD u čiji opis bića ulazi kao obavezan element da mogu biti
ostvarena samo od strane dva ili više lica. Saizvršilac se kažnjava kao da je djelo sam izvršio, tj.kaznom
koja je propisana za učinjeno djelo.
Čl.24- PODSTREKAVANJE: 1) Ko drugog sa umišljajem podstrekne da učini KD, kazniće se kao da ga ej
sam izvršio; 2) Ko drugog sa umišljajem podstrekava na izvršenje KD za koje se po zakonu može izreći
kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj KD.

1.Podstrekavanje je oblik saučesništva kojim se umišljajno navodi drugo lice da izvrši KD. Navođenjem se
utiče na drugo lice (izvršioca) da donese odluku o izvršenju KD. Stvaranje odluke kod drugog lica da se
izvrši KD je glavna, centralna karakteristika podstrekavanja. Ukoliko je kod izvršioca već postojala čvrsta
odluka da izvrši KD, neće postojati podstrekavanje, već neuspjelo podstrekavanje, ili psihičko pomaganje.

2.Radnja podstrekavanja, to može biti svaka radnja koja se kreće u rasponu od blagog nagovaranja, pa do
nekih formi prinude. Npr,to može biti molba, obećanje ili davanje poklona odnosno plaćanje za djelo na
koje se podstrekava, nagovaranje, prijetnja, savjetovanje, prevara, dovođenje u zabludu itd.
Podstrekavanje se najčešće vrši verbalnim putem, ali je moguće da bude ostvareno i na druge načine kao
što su konkludetne radnje (gestovima), ili stvaranjem situacije koja na neko lice djeluje tako što kod njega
stvara odluku da izvrši KD.

3.Podstrekavanje može postojati I u slučaju kada se modifikuje već stvorena odluka kod podstreknutog
da izvrši KD. Tu u osnovi postoje tri situacije koje treba različito rješavati. Prvo, ako se odluka izmjeni tako
da podstreknuti izvrši neko sasvim drugo djelo u odnosu na ono koje je bio odlučio da izvrši, nesporno je
da postoji podstrekavanje u odnosu na izvršeno KD. Međutim, ako podstrekač izmijeni odluku kod
podstreknutog tako da on izvrši teži oblik istog KD, ili teže istovrsno KD, sporno je ko riješiti tu situaciju.
Podstrekač odgovara za teži oblik, odnosno za teže djelo u cjelini.

Postoji I treća situacija kada se podstrekava na lakši oblik, odnosno na istovrsno lakše djelo u odnosu na
ono koje je podstreknuti odlučio da izvrši. Tu ne postoji podstrekavanje s obzirom na to da postojeća
odluka obuhvata u sebi I lakši oblik KD, (npr.nagovori da ukrade 500eura umjesto 1000).

Osim ove osnovne tri situacije, moguće je da se na izvršioca utiče tako da izmijeni odluku samo u pogledu
određenih elemenata bića KD, ostajući u okviru KD koje je odlučio da izvrši. Npr,u nekim slučajevima
uticanje da se izmijeni object radnje neće iamti karakter podstrekavanja, dok u drugim hoće. Ako je neko
odlučio da iz prodavnice ukrade crno vino da bi počastio svoje goste, a neko lice ga nagovori da ukrade
bijelo vino, znajući da većina njegovih gostiju pije bijelo vino, to bi moglo biti samo psihičko pomaganje, a
ne podstrekavanje.

Izmjene u pogledu sredstva, mjesta i vremena izvršenja ne predstavljaju podstrekavanje, već psihičko
pomaganje.

4.Za postojanje podstrekavanja potrebno je da je djelo izvršeno ili pokušano. Podstrekavanje u stvari ima
dvostruku posljedicu: odluku podstreknutog da izvrši KD I izvršenje KD, odnosno kažnjivog ponašanja.

5.Podstrekavanje I odgovornost podstrekača postoji I onda kada kod izvršioca nedostaje krivica. Npr,u
jednoj odluci uzeto je da postoji krivična odgovornost podstrekača koji je podstrekao dijete od deset
godina da izvrši KD.
6.Podstrekavanje može biti posredno, tj.preko trećeg lica, odnosno preko više lica kada se svi oni javljaju
kao posredni podstrekači. Podstrekavanje se može vršiti I od strane više lica koja neposredno
podstrekavaju izvršioca na izvršenje KD (sapodstrekavanje).

7.Podstrekavanje se uvijek odnosi na konkretno KD. Ono mora biti upravljeno ili na određeno lice, ili
određeni krug lica, a da pri tomenije neophodno da podstrekač lično poznaje izvršioca.

8.Izvršilac (podstreknuti) ne mora poznavati podstrekača, niti mora biti svjestan ,,da je njegova odluka da
izvrši KD nastala pod uticajem podstrekača’’.

9.Umišljaj podstrekača treba da obuhvati svijest o uzročnoj vezi između radnje podstrekavanja I odluke
da se izvrši KD, kao I sva bitna obilježja tog djela. Nije neophodno da umišljaj podstrekača obuhvati I
konkretne modalitete u kojima će se ta obilježja ostvariti.

10.Crnogorsko pravo poznaje institute prikrivenog isljednika koji donekle odgovara pojmu agenta
provokatora, odnosno može imati I tu ulogu.

11.U jednom krivičnom djelu ne može postojati sticaj više oblika saučesništva. Podstrekavanje obuhvata
pomaganje, a saizvršilaštvo konsumira podstrekavanje.

12.Podstrekač se kažnjava kao da je djelo sam izvršio, tj.u okviru kazne propisane za djelo koje je
izvršeno. Ukoliko je djelo ostalo u pokušaju, a pokušaj je kažnjiv, podstrekaču se kao I izvršiocu kazna
može ublažiti.

13.KZ predviđa slučaj neuspjelog podstrekavanja (pokušaj podstrekavanja), koje postoji onda kada
podstreknuti nije djelo ni pokušao. Tu postoje dvije situacije. Prva je kada podstrekač nije uspio da stvori
ili učvrsti odluku kod podstreknutog, što bi odgovaralo nesvršenom pokušaju. Dakle, radnja
podstrekavanja tu nije proizvela nikakvo dejstvo. Druga je kada je uspio da izazove ili učvrsti odluku ali
podstreknuti iz bilo kojeg razloga (npr, zato što je otkriven I uhvaćen od strane nadležnih organa) djelo
nije izvršio ni pokušao, što odgovara svršenom pokušaju.

Za neuspjelo podstrekavanje se kažnjava, pod uslovom da se podstrekavalo na izvršenje KD za koje se po

zakonu može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.

ČL.25- POMAGANJE: 1) Ko drugom sa umišljajem pomogne u izvršenju KD, kazniće se kao da ga je sam
izvršio, a može se i blaže kazniti. 2) Kao pomaganje u izvršenju KD smatra se naročito: davanje savjeta
ili upustava kako da se izvrši KD, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje KD,
stvaranje uslova ili otklanjanje prepreka za izvršenje KD, kao I unaprijed obećano prikrivanje KD,
učinioca, sredstava kojima je KD izvršeno, tragova KD ili predmeta pribavljenih KD.

1.Pomaganje je oblik saučesništva u užem smislu kod koga se sa umišljajem doprinosi izvršenju KD. Taj
doprinos mora biti u izvjesnoj uzročnoj vezi sa izvršenim KD. Za postojanje uzročnosti kod pomaganja
dovoljno je da je doprinos uticao na ostvarenje KD u svakom konkretnom obliku, odnosno pomaganje
postoji I onda kada bi ostvarenje KD bez radnje pomaganja bilo moguće, ali na drugačiji način I u drugom
obliku. Npr, ko izvršiocu provalne krađe pridržava ljestve da bi se popeo u stan, preduzima radnju
pomaganja iako bi izvršilac I bez toga mogao da uđe u stan učvrstivši ljestve na drugačiji način, tj.ako bi
penjanje bez radnje pomaganja izgledalo nešto drugačije.

2.Pomaganje se može preduzeti na razne načine, tj.pomaganje je svaka radnja kojom se može doprinijeti
izvršenju KD. Da bi postojalo pomaganje u KD kojim se protivpravno pribavlja neka stvar, a ne KD
prikrivanja (čl 256), potrebno je da je izvršiocu unaprijed stavljeno do znanja, dakle prije nego što je
izvršio KD, da će te stvari biti prikrivene (kupljene, proturane, primljene u zalogu I dr.)

3.S obzirom na vrstu radnje, pomaganje može biti psihičko (intelektualno) I fizičko. Psihičko pomaganje je
davanje savjeta kako da se izvrši KD, obećavanje prikrivanja djela, odnosno izvršioca, a u nekim
slučajevima I davanje podrške da se izvrši KD I njegovo odobravanje.

Pomaganje se može izvršiti I nečinjenjem. Da bi to bio slučaj, kod pomagača mora postojati dužnost na
činjenje, tj.kao I izvršilac KD propuštanja I on mora imati položaj garanta. Npr, ako ne čuva objekt koji je
bio dužan da čuva, čime omogući izvršenje KD krađe stvari iz tog objekta.

4.Za postojanja pomaganja nije potrebno da je kod izvršioca postojala krivica, dovoljno je da su ostvareni
objektivni elementi KD (limitirana akcesornost).

5.Kada se doprinos izvršenju KD ostvaruje preko nekog trećeg lcia, radi se o posrednom pomaganju, a
kada više lica pomažu izvršiocu, onda se svi pojavljuju u ulozi sapomagača.

6.Neophodno je da se pomaže u konkretno određenom KD. Pomagač ne mora lično znati izvršioca, ali
mora znati za njegovo postojanje, odnosno da mu mora biti poznat krug lica iz koga će proizaći izvršilac.

7.Umišljaj pomagača treba da obuhvati, proed činjenice da svojim radnjama doprinosi ostvarenju KD, I
sve bitne elemente tog KD.

8.Ukoliko isto lice u istom KD preduzme I radnje nekog drugog oblika saučesništva, pomaganje će uvijek
biti konsumirano tim drugim oblikom, jer se uzima da je pomaganje najlakši oblik saučesništva.

9.Kao I kod ostalih oblika saučesništva, pomaganje može postojati samo prije, ili u toku izvršenja KD.

10.U pogledu kažnjavanja pomagača, zakon predviđa mogućnost ublažavanja kazne, tj.odmjeravanje I
izricanje kazne koja je po vrsti ili mjeri blaža od one koja je propisana za izvršeno KD.

11.I radnja pomaganja, kao I podstrekavanja, može u izuzetnim slučajevima biti predviđena kao posebno
KD. Tj.kada se procijeni da je opravdano inkriminisati pomaganje I u nekim slučajevima kada ono u čemu
se pomaže nije KD, il ise pak prema pomagaču u pogledu kažnjavanja želi omogućiti stroži tretman od
onoga koji bi imao kao saučesnik.

Čl.26- GRANICE ODGOVORNOSTI I KAŽNJIVOSTI SAUČESNIKA: 1) Saizvršilac je odgovoran u granicama

svog umišljaja ili nehata, a podstrekač I pomagač u granicama svog umišljaja. 2) Saizvršilac,
podstrekač ili pomagač koji je dobrovoljno spriječio izvršenje KD može se osloboditi od kazne. 3) Lični
odnosi, svojstva I okolnosti usljed kojih zakon isključuje krivicu ili dozvoljava oslobođenje od kazne, od
kojih zavisi postojanje lakšeg ili težeg oblika djela ili koje utiču na odmjeravanje kazne, mogu se uzeti u
obzir samo onom izvršiocu, saizvršiocu, podstrekaču ili pomagaču kod kojeg takvi odnosi, svojstva I
okolnosti postoje.

1.Odgovornost saučesnika za učinjeno KD, pa I samo saučesništvo, postoji nezavisno od toga da li postoji
krivica izvršioca. Akcesorna teorija, koja je prihvaćena I kod nas, zahtijeva da je izvršilac preduzeo radnju
izvršenja KD, odnosno da je preduzeo radnju koja ulazi u kriminalnu zonu (dovršeno djelo ili kažnjiv
pokušaj). Pri tome se ne traži i krivica izvršioca. Dovoljno je da je izvršilac ostvario sve objektivne
elemente KD, tj.ne zahtijeva se da je on I kriv za izvršeno djelo (limitirana akcesornost). Osnovi koji
isključuju krivicu izvršioca ne isključuju KD saizvršioca, podstrekača ili pomagača kod kojeg krivica postoji.

2.Saizvršilac odgovara u granicama svog umišljaja ili nehata, te ne odgovara za ono što je ostvario drugi
saizvršilac. Saizvršilac je odgovoran I onda kada kod njega postoji nehat.

3.Podstrekač I pomagač odgovaraju u granicama svog umišljaja. Ono što nije bilo obuhvaćeno njihovim
umišljajem predstavlja ekces izvršioca za koji oni ne odgovaraju. Tu su moguće tri situacije. U prvom
slučaju izvršilac vrši neko sasvim drugo KD, a ne ono na koje je bio podstrekavan, odnosno u kome mu je
pružena pomoć (tzv.kvalitativni ekces). U tom slučaju situacija je potpuno jasna:nema odgovornosti
saučesnika, jer radnja saučesništva nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa izvršenim KD.

U drugom slučaju izvršilac vrši teži oblik KD (ili teže istovrsno KD), a umišljajem saučesnika je bio
obuhvaćen samo osnovni oblik (tzv.kvantativni ekces). Saučesnici odgovaraju samo za osnovni oblik.

I u trećem slučaju dolazi do izvršenja lakšeg KD (ili lakšeg istovrsnog KD), a umišljajem saučesnika je bio
obuhvaćen osnovni oblik (tzv.negativni kvantativni ekces).

Postojanje saučesništva I njihove odgovornosti zavisi od onoga što je zaista ostvareno. To znači da će
saučesnici u ovom slučaju odgovarati samo za lakši oblik KD.

5.Dobrovoljno sprječavanje djela od strane saučesnika, u ovom slučaju nije dovoljno da je saučesnik
odustao od daljeg preduzimanja radnje saučesništva, već je potrebno da je spriječio izvršioca da izvrši KD,
odnosno kažnjiv pokušaj.

6.Nema nikakvog razloga da se saučesnici privileguju u odnosu na izvršioca I da odgovaraju samo za

osnovni oblik.

Čl.27- KAŽNJAVANJE PODSTREKAČA I POMAGAČA ZA POKUŠAJ I LAKŠE KD: 1) Ako je KD ostalo u

pokušaju podstrekač i pomagač će se kazniti za pokušaj. 2) Ako je izvršilac izvršio lakše KD od onoga na
koje se podstrekavanje ili pomaganje odnosi, a koje bi bilo njime obuhvaćeno, podstrekač I pomagač
će se kazniti za KD koje je učinjeno. 3) Odredba stave 2 ovog člana neće se primijeniti ako bi se
podstrekač strpže kaznio primjenom člana 24 stav 2 ovog zakonika.

1.Ukoliko su ostvareni uslovi za kažnjavanje za neuspjelo podstrekavanje, podstrekač se neće kazniti za

lakše djelo, već za neuspjelo podstrekavanje ako se radi o strožoj kazni.

4: POSEBNE ODREDBE O ODGOVORNOSTI ZA KD UČINJENA PUTEM MEDIJA:

Čl.28: ODGOVORNOST UREDNIKA: 1) Za KD učinjena putem medija odgovoran je rednik, odnosno lice
koje ga je zamjenjivalo u vrijeme objavljivanja informacije, ako: a) je do završetka glavnog pretresa
pred prvostepenim sudom autor ostao nepoznat; b) je informacija objavljena bez saglasnosti autora; c)
su u vrijeme objavljivanja informacije postojale stvarne ili pravne smetnje za gonjenje autora, koje I
dalje traju. 2) Nije odgovoran urednik, odnosno lice koje ga je zamjenjuje ako iz opravdanih razloga
nije znao za neku od okolnosti navedenih u stavu 1 tač. 1 do 3 ovog člana.

1.Mediji, odnosno štampa i druga sredstva javnog informisanja se mogu iskoristiti za izvršenje različitih
KD (kleveta, pozivanje na nasilnu promjenu ustavnog uređenja i dr.)

2.Odgovornost urednika za KD učinjena putem onih medija kod kojih je obavezno postojanje urednika, to
su: novine, radio, televizija I druga javna glasila. Dodatni uslov za odgovornost glavnog urednika jeste da
nije iz opravdanih razloga bio u stvarnoj zabludi u pogledu neke od tih okolnosti. Proizilazi da autor u
momentu objavljivanja ne mora čak biti ni poznat, dovoljno je da se za njega sazna do završetka glavnog
pretresa pred prvostepenim sudom. Trenutkom utvrđivanja autora, isključuje se odgovornost
odgovornog urednika.

Za odgovornost za KD učinjeno putem medija, kod urednika, odnosno lica koje ga je zamjenjivalo, po
pravilu mora postojati svijest o nekoj od okolnosti koja, po zakonu, predstavlja osnov da se on smatra
izvršiocem, odnosno da on odgovara za KD koje je učinio autor. To bi značilo da ako je bio u neotklonjivoj
stvarnoj zabludi u pogledu neke od tih okolnosti, da je isključena njegova krivica.

Čl.29- ODGOVORNOST IZDAVAČA, ŠTAMPARA I PROIZVOĐAČA: 1) Kad postoje uslovi iz čl.28 ovog
zakonika odgovorni su: a) izdavač- za KD učinjeno putem nepovremene štampane publikacije, a ako
nema izdavača ili postoje stvarne ili pravne smetnje za njegovo gonjenje- štampra za koji je to znao. b)
Proizvođač- za KD učinjeno putem kompakt diska, gramafonske ploče, magnetofonske trake I drugih
auditivnih sredstava, filma za javno i privatno prikazivanje, dijapozitiva, videosredstava ili sličnih
sredstava namijenjenih širem krugu lica. 2) Ako je izdavač, štampar ili proizvođač pravno lice ili državni
organ, odgovorno je lice koje odgovara za izdavanje, štampanje ili proizvodnju.

1.Ako postoji neka od tri situacije (ako je autor nepoznat, ako je informacija objavljena bez njegove
saglasnosti, ili ako postoje stvarne ili pravne smetnje za krivično gonjenje autora), za učinjeno KD
odgovorni su izdavač ili proizvođač. Izdavač če se smatrati odgovornim za KD koje je učinjeno putem
nepovremene štampane publikacije kao što je knjiga, udžbenik, monografija. Ako nema izdavača ili
postoje stvarne ili pravne smetnje za njegovo gonjenje, uzeće se da je odgovoran štampar koji je za to
znao. Proizvođač se, pod istim uslovima, smatra odgovornim za KD učinjeno putem kompakt diska,
gramafonske ploče, magnetofonske trake I durgih auditivnih sredstava, filma za javno I privatno
prikazivanje I dijapozitiva, video-sredstva ili sličnih sredstava namijenjenih širem krugu lica.

Ovdje se radi o drugim modalitetima publikovanja informacija, tj.o izdavanju I proizvodnji. Umjesto
izdavača, odgovoran će biti štampar ako nema izdavača, ili postoje stvarne ili pravne smetnje za njegovo
gonjenje, a štampar je za to znao.
Izričito je propisano da je izvršilac fizičko lice koje je u tom pravnom licu odgovrno za izdavanje,
štampanje ili proizvodnju (čl.29 stav 2). I pravno lice može biti odgovrno za učinjeno KD, na osnovu
dredaba Zakona o odgovornosti pravnih lica za KD.

Čl.30-PRIMJENJIVANJE ODREDABA IZ ČL. 28 I 29: Odredbe o odgovornosit lica iz čl. 28 I 29 ovog

zakonika primjenjuju se samo, ako se talica po opštim odredbama ovog zakonika ne mogu smatrati
učiniocem KD.

1.Znači da će lica navedena u čl. 28 I 29 KZ prije svega biti izvršioci KD učinjenog putem medija ako su
preduzeli radnju izvršenja KD, a ako su preduzeli radnju saučesništva biće učesnici u djelu autora.

Čl.31- ODGOVORNOST PRAVNIH LICA ZA KD: Odgovornost pravnih lica za KD, kao i sankcije za njih biće
zakonom predviđene.

1.KZ CG uveo je odgovornost pravnih lica za KD, ali je previdio da će ta oblast, s obzirom na njene brojne
specifičnosti, biti regulisana posebnim zakonom. Da se u CG definitivno odustane od privrednih prestupa
I da se umjesto njih uvede odgovornost pravnih lcia za KD, ovaj zakon je stupio na snagu 2007 godine.
Dvije najvažnije novine jesu to što će sankcije prema ZOPLKD izricati krivični (a ne privredni) sudovi I što
će KD (a ne privredni prestup) biti osnov te odgovornosti.

Najviše je kao model koršćeno rješenje koje postoji u američkom federalnom pravu. Ono polazi od starije
doctrine respondeat superior prema kojoj poslodavac odgovara za KD svojih zaposlenih, odnosno usvaja
teoriju vikarijske odgovornosti po kojoj pravno lice odgovara za KD svog odgovornog lica.

2.Uslovi koji moraju biti kumulativno ostvareni da bi postojala odgovornost pravnog lica. Prvo, potrebno
je da je učinjeno KD od strane fizičkog lica. Drugo, to lice mora imati položaj odgovornog lica u pravnom
licu. Treći uslov jeste da je odgovorno lice djelovalo u ime pravnog lica. Sljedeći uslov zahtijeva da je to
odgovorno lice djelovalo u okviru svojih ovlašćenja. I najzad, za odgovornost pravnog lica potrebno je
postojanje određene namjere kod odgovornog lica, tj.namjere da se za pravno lice ostvari kakva korist.
Da odgovornost pravnog lica postoji I onda kada je djelovanje odgovornog lica bilo u suprotnosti sa
poslovnom politikom ili nalozima pravnog lica.

Pravno lice ne odgovara za sopstveno KD već za KD svog odgovornog lica. Osnov odgovornosti pravnog
lica jeste učinjeno KD odgovornog lica. Nije neophodno da je odgovorno lice izvršilac KD, ono može biti I
saučesnik u KD. KD mora biti učinjeno u sklopu djelovanja odgovornog lica u okviru ovlašćenja koje je
imalo.

Treba imati u vidu da djelovanje odgovornog lica u okviru svojih ovlašćenja i učinjeno KD moraju biti u
tijesnoj vezi, tj.ne bi bilo opravdano da pravno lice odgovara za bilo koje KD koje učini odgovorno lice za
vrijeme obavljanja svoje djelatnosti.

Nije potrebno da je ta namjera i ostvarena. Takođe, nije potrebno da postoji namjera da se korist ostvari
samo za pravno lice.. Ovaj uslov je ispunjen I onda kada odgovorno lice ima prije svega namjeru da
ostvari korist za sebeili drugo pravno ili fizičko lice, ali pri tome kod njega postoji namjera da ostvari
korist I za pravno lice u čije ime djeluje. To je bilo kakva korist kako imovinske, tako i neimovinske prirode
kojom se stvara povoljniji položaj za pravno lice u bilo kojoj oblasti.

Pravno lice može biti odgovorno za KD iako rukovodeća lica u tom pravnom licu nijesu odobrila ili pristala
na to KD. Odgovorno lice mora djelovati u ime pravnog lica, a KD mora biti direktno povezano I nastati
kao rezultat vršenja dužnosti koje to odgovorno lice obavlja u skladu sa svojim ovlašćenjima.

Ukoliko nehatno ponašanje odgovornog lica predstavlja KD, onda to pravno lice, kao I odgovorno lice,
mogu biti krivično odgovorni za to djelo. Ukoliko do osude fizičkog lica nije došlo zato što je u
konkretnom slučaju primijenjen neki osnov isključenja protivpravnosti (npr.nužna odbrana ili krajnja
nužda) ili osnov isključenja krivice (npr.neuračunljivost), ne može postojati odgovornost pravnog lica zato
što ne postoji KD. Odgovornost pravnog lica za KD čiji je izvršilac nepoznat, ne bi bila ostvarena ni
osnovna pretpostavka, odnosno uslov za odgovornost pravnog lica, a to je da je odgovrno lice učinilo KD.

Subjektivna obilježja KD, a to su umišljaj, nehat, namjera I pobuda, po svojoj prirodi mogu postojati samo
kod fizičkog lica, tj.kod odgovornog lica čije KD je osnov odgovornosti I pravnog lica.

3.ZOPLKD predviđa tri vrste sankcija za pravno lice: 1) kaznu, 2) uslovnu osudu i 3) mjere bezbijednosti.
Kazna može biti novčana kazna I prestanak pravnog lica. Uslovna osuda se može izrvšenje odlaže) do
stotinu hiljada eura, dok vrijeme provjeravanja može biti od jedne do tri godine. Na pravno lice može se
izreći uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom, 7 vrsta.

ZOPLKD predviđa I četiri mjere bezbijednosti za pravna lica. To su: 1) sačinjavanje i sprovođenje
programa djelotvornih, neophodnih I razumnih mjera, 2) oduzinje predmeta, 3) javno objavljivanje
presude I 4) zabrana obavljanja određenih privrednih I drugih djelatnosti.

GLAVA TREĆA

KAZNE

SVRHA KAŽNJAVANJA, VRSTE KAZNI I USLOVI ZA NJIHOVO IZRICANJE

ČL.32- SVRHA KAŽNJAVANJA: U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (čl.4 stav 2), svrha kažnjavanja je:
1) sprječavanje učinioca da čini KD I uticanje na njega da ubuduće ne čini KD; 2) uticanje na druge da
ne čine KD; 3) izražavanje društvene osude za KD I obaveze poštovanja zakona; 4) jačanje morala I
uticaj na razvijanje društvene odgovornosti.

1.Dvije najvažnije grupe teorija: utilitarističke I retributivističke. Prve opravdanje kazne vide unjenoj
nužnosti I korisnoj funkciji koju ona obavlja za društvo (suzbijanje kriminaliteta). Druge, polazeći prije
svega od moralne odgovornosti, opravdanje kazne vide u retribuciji koja polazi od ideje srazmjernosti I
ideje pravednosti.

2.U pogledu svrhe kažnjavanja formirale su se tri teorije. Prema apsolutnoj teoriji svrha kazne je vraćanje
zla za učinjeno zlo, tj.sama je sebi cilj. Kazna je retribucija odmazda za učinjeno KD. Danas apsolutna
teorija pripada prošlosti.
Relativna teorija svrhu kazne vidi u suzbijanju vršenja KD, odnosno prevenciji. Ta prevencija može biti
kako generalna, tako i specijalna. Naime, kazna za cilj može imati vršenje uticaja na potencijalne učinioce
(generalna prevencija), ili na učinioca koji je već učinio KD (specijalna prevencija).

U vezi sa generalnom prevencijom danas se pravi podjela na negativnu (ona koja se postiže
zastrašivanjem potencijalnih učinilaca) I na pozitivnu generalnu prevenciju (koja se sastoji u podržavanju i
jačanju onih društvenih i moralnih normi koje služe kao prepreka vršenju KD). Relativna teorija je danas
dominirajuća u nauci krivičnog prava.

I mješovita teorija smatra da je svrha I jedno I drugo, I prevencija I retribucija.

3.KZ polazi od relativne teorije i svrhu kažnjavanja određuje kao specijalnu I generalnu prevenciju. Postoji
I tzv.pozitivna generalna prevencija. Ona za cilj ima učvršćivanje društvenih I moralnih normi čije
usvajanje od strane pojedinaca predstavlja najjaču branu vršenja KD.

Čl.33-VRSTE KAZNI: Učiniocu KD mogu se izreći sljedeće kazne: 1) kazna dugotrajnog zatvora; 2) kazna
zatvora; 3) novčana kazna; 4) rad u javnom interesu.

1.Sistem kazni u krivičnom zakonodavstvu CG obuhvata četiri kazne. To su ove gore navedene. Smrtna
kazna, ona je prvo (1993.god) ukinuta, a definitivno je ukinuta u KZ CG 2002. God. Kazna dugotrajnog
zatvora (kazna zatvora u trajanju od 40 godina) je posebno izdvojena u sistemu kazni, s obzirom na
različito trajanje I donekle različit zakonski režim te kazne u odnosu na kazne zatvora, tako da se može
tvrditi da KZ poznaje dvije vrste kazne lišenja slobode. Kada su u pitanju maloljetni učinioci, KZ CG
predviđa maloljetnički zatvor.

2.U odnosu na ranije krivično zakonodavstvo uvedene su dvije nove kazne: kazna dugotrajnog zatvora
(kazna zatvora od 40 god) i rad u javnom interesu.

Čl.34: GLAVNE I SPOREDNE KAZNE: 1) Kazna dugotrajnog zatvora, kazna zatvora I rad u javnom
interesu mogu se izreći samo kao glavne kazne. 2) Novčana kazna može se izreći I kao glavna I kao
sporedna. 3) Ako je za jedno KD propisano više kazni, samo se jedna može izreći kao glavna kazna.

1.KZ polazi od uobičajne podjele na glavne I sporedne kazne (čl 34). Glavne kazne su kazna dugotrajnog
zatvora, zatvor I rad u javnom interesu, dok se novčana kazna može izreći I kao glavna I kao spredna
kazna. Samo glavna kazna se može izreći samostalno, s tim što se uz nju može izreći I sproedna kazna.
Izricanje sporedne kazne je obavezno samo onda kada je ona kumulativno propisana uz glavnu kaznu
(zatvor I novčana kazna).

Pravila koja važe za izricanje glavne I sporedne kazne ne odnose se I na druge krivične sankcije. To
posebno treba istaći kod uslovne osude s obzirom na to da se uslovnom osudom utvrđuje kazna zatvora.
Moguće je izreći I uslovnu osudu I novčanu kaznu kao glavnu kaznu, jer se radi o dvije vrste sankcija I nije
isključena njihova istovremena primjena, ako to nalaže opšta svrha krivičnih sankcija.

2.Novčana kazna kao sporedna kazna se može izreći uz kaznu zatvora kao glavnu kaznu. To su slučajevi:
ako je kumulativno propisana sa kaznom zatvora, ako je alternativno propisana sa kaznom zatvora a
djelo je učinjeno iz koristoljublja, ili ako uopšte nije propisana a KD je učinjeno iz koristoljublja (čl 39 stav
3), kao I u slučaju odmjeravanja kazne za KD učinjena u sticaju I onda kada je za neka djela novčanu
kaznu sud utvrdio kao glavnu kaznu (čl 48 stav 3).

3.Za KD se ne mogu izreći dvije ili više glavnih kazni, već samo jedna kazna.

Čl.35- KAZNA DUGOTRAJNOG ZATVORA: 1) Kazna dugotrajnog zatvora ne može biti kraća od trideset
niti duža od četrdeset godina. 2) Kazna dugotrajnog zatvora može se propisati za najteža KD, pri čemu
se ne može propisati kao jedina kazna za određeno KD. 3) Kazna dugotrajnog zatvora ne može se
izreći: a) licu koje u vrijeme izvršenja KD nije navršilo dvadeset jednu godinu života; b) licu čija je
uračunljivost u vrijeme izvršenja KD bila bitno smanjena (čl 14 stav 2); c) za pokušaj KD.

1.Kazna dugotrajnog zatvora se ne može propisati kao jedina kazna, što znači da uz nju mora biti
propisana I kazna zatvora alternativno.

Čl.36- KAZNA ZATVORA: 1) Kazna zatvora ne može biti kraća od trideset dana niti duža od dvadeset
godina; 2) Kazna zatvora iz stave 1 ovog člana izriče se na pune godine I mjesece, a do šest mjeseci I na
dane.

1.Od zaprijećene kazne zatvora očekuje se da ima generalno preventivno dejstvo I što neke druge
sankcije ne bi mogle postojati bez nje.

2.Može se konstatovati da su u većini ona evropska krivična zakonodavstva koja predviđaju više vrsta
kazne lišenja slobode.

3.Od alternative kazni lišenja slobode koje su u novije vrijeme uvedene u evropskim zemljama najviše
uspjeha ima rad u javnom interesu. Osim rada u javnom interesu, u novije vrijeme se koriste I neke druge
sankcije kao alternative kazni, prije svega kazni lišenja slobode. To su naknada štete I neformalno
poravnanje oštećenog I učinioca, ambulatni tretman ili upućivanje na obuku I mjere pojačanog
(elektronskog) nadziranja, kao I kućni pritvor.

4.U pogledu kratkotrajnih kazni lišenja slobode (pod njima se obično podrazumijevaju kazne u trajanju od
šest mjeseci).

6.KZ određuje opšti minimum I maksimum kazne zatvora, odnosno najmanju u najvišu moguću mjeru
kazne, tj.njeno trajanje. KZ CG se opredijelio za rješenje prema kome zatvor ne može biti kraći od trideset
dana ni duži od dvadeset godina (čl.36 stav 1).

Svrha propisivanja opšteg minimum I opšteg maksimuma jeste prije svega da se u okviru njega kod
pojedinih KD propiše posebni minimum I posebni maksimum, tj.po pravilu opšti minimum I maksimum
ne primjenjuju se neposredno. Pri tome, jasno je da je da tu minimalnu kaznu zatvora treba izreću u
trajanju od trideset dana, a ne od mjesec dana.

Teža kazna od opšteg maksimuma se ne može izreći. To nije moguće ni kod pooštravanja kazne u slučaju
višestrukog povrata I produženog KD, niti kod odmjeravanja kazne za KD učinjena u sticaju.
7.Izricanje kazne zatvora I na dane, opravdano je samo kod kratkotrajnih kazni lišenja slobode, dok se
kod dužih kazni ona izriče na pune godine I mjesece. KZ kao granicu u tom pogledu određuje šest
mjeseci zatvora, tj.zatvor se izriče na pune godine I mjesece, a do šest mjeseci I na pune dane.

Čl.37- USLOVNI OTPUST: 1) Sud može uslovno otpustiti sa izdržavanja kazne zatvora ili kazne
dugotrajnog zatvora osuđenog koji je izdržao dvije trećine, a izuzetno polovinu kaznne zatvora
odnosno kazne dugotrajnog zatvora, ako se u toku izdržavanja kazne tako popravio da se može sa
osnovom očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a naročito da do isteka vremena za koje je
izrečena kazna neće učiniti novo KD. Pri ocjeni da li će se osuđeni uslovno otpustiti uzeće se u obzir da li
je osuđeni dobro vladao I izvršavao radne obaveze prema njegovoj radnoj sposobnosti, a naročito da li
je disciplinski kažnjavan za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili kazne dugotrajnog zatvora, da li je
nadoknadio štetu koju je prouzrokovao KD I vratio imovinsku korist stečenu izvršenjem KD, kao I da li
je postignuta svrha kažnjavanja. 2) U odluci o uslovnom otpustu može se odrediti da je osuđeni dužan
da ispuni obavezu utvrđenu zakonom. 3) U slučaju iz stave 1 ovog člana, ako uslovni otpust ne bude
opozvan, smatra se da je osuđeni izdržao kaznu.

1.Uslovni otpust suspenduje kaznu I u tom pogledu ima slično dejstvo kao I uslovna osuda. Upravo je
suština uslovnog otpusta u tome da se dio kazne ne izvršava, odnosno da do izvršenja preostalog dijela
kazne dolazi samo izuzetno, tj.u slučaju opoziva uslovnog otpusta, a ako do njega ne dođe, kazna se gasi.
Za vrije uslovnog otpusta kazna postoji samo kao pravna mogućnost. Uslovi se za njegovu primjenu
ostvaruju u toku izvršavanja kazne zatvora.

2.KZ reguliše institute uslovnog otpusta, odnosno predviđa opšte uslove za uslovni otpust (čl 37).
Propisuje se koji je dio kazne zatvora potrebno da je učinilac izdržao, kao I uslov da se za vrijeme trajanja
uslovnog otpusta (a on traje dok traje ostatak kazne sa čijeg je izdržavanja osuđeni uslovno pušten)
osuđeni ne izvrši novo KD.

To znači da je predviđena mogućnost uslovnog otpuštanja osuđenog u slučaju kumulativnog ispunjavanja

dva uslova: 1) da je izdržao najmanje dvije trećine kazne, a izuzetno jednu polovinu I da 2) se za vrijeme
izdržavanja kazne tako popravio da se sa osnovom može očekivati da više neće vršiti KD.

3.O uslovnom otpuštanju odlučuje posebna komisija. Odlučuje komisija obrazovana od strane organa
uprave, odnosno ministra pravde, koja može da suspenduje jednu trećinu, pa čak I polovinu izrečene
kazne.

Čl.38- OPOZIVANJE USLOVNOG OTPUSTA: 1) Sud će opozvati uslovni otpust ako osuđeni, dok je na
uslovnom otpustu, učini jedno ili više KD za koja je izrečena kazna zatvora preko jedne godine ili ako
osuđeni ne izvrši neku obavezu koja mu je naložena na osnovu zakona. 2) Sud može opozvati uslovni
otpust, ako uslovno otpušteni učini jedno ili više KD za koja je izrečena kazna zatvora do jedne godine.
Pri ocjeni da li će opozvati uslovni otpust sud će naročito uzeti u obzir srodnost učinjenih KD, pobude iz
kojih su učinjena I druge okolnosti koje ukazuju na opravdanost opozivanja uslovnog otpusta. 3)
Odredbe st.1 I 2 ovog člana primjenjivaće se I kad se uslovno otpuštenom sudi za KD koje je učinio prije
nego što je uslovno otpušten. 4) Kad sud opozove uslovni otpust izreći će kaznu primjenom odredaba
čl.48 I 50 stav 2 ovog zakonika, uzimajući ranije izrečenu kaznu kao već utvrđenu. Dio kazne koji je
osuđeni izdržao po ranijoj osudi uračunava se u novu kaznu, a vrijeme provedeno na uslovnom otpustu
ne uračunava se. 5) Ako uslovno otpušteni bude osuđen na kaznu zatvora do jedne godine, a sud ne
opozove uslovni otpust, produžava se uslovni otpust za vrijeme koje je osuđeni proveo na izdržavanju
te kazne zatvora. 6) U slučaju iz st.1 do 3 ovog člana uslovni otpust se može opozvati najkasnije u roku
od dvije godine od dana kad je uslovni otpust istekao.

1.O opozivanju uslovnog otpusta odlučuje sud. Obavezno opozivanje uslovnog otpusta predviđeno je
ukoliko osuđeni za vrijeme dok je na uslovnom otpustu učini KD za koje je izrečena kazna zatvora preko
jedne godine ili ako ne izvrši neku obavezu koja mu je naložena na osnovu zakona (stav 1). Opozivanje
uslovnog otpusta je fakultativna onda kada je izrečena kazna zatvora od jedne godine (stav 2). To znači
da u slučaju kada uslovno otpušteni na slobodi učini KD do opozivanja uslovnog otpusta može, a ne mora
doći ukoliko mu je za to KD izrečena kazna zatvora do jedne godine. Prilikom donošenja odluke o tome
da li će opozvati uslovni otpust, sud će uzeti u obzir sve relevatne okolnosti, a naročito srodnost učinjenih
KD I pobude iz kojih su učinjene.

2.U slučaju opozivanja uslovnog otpusta odmjerava se nova jedinstvena kazna primjenom odredaba za
KD učinjena u sticaju. U novu kaznu se uračunava dio izdržane kazne, a vrijeme provedeno na uslovnom
otpustu se ne uračunava.

3.Može biti KD koje je učinjeno prije ili u toku izdržavanja kazne, ali se za njega nije saznalo prije puštanja
na uslovni otpust (stav 3).

4.Ukoliko uslovni otpust ne bude opozvan u slučaju da je za novo djelo izrečena kazna zatvora od jedne
godine, vrijeme koje osuđeni provede na izdržavanju kazne za novo djelo ne smatra se da je proveo na
uslovnom otpustu, donosno uslovni otpust se produžava za to vrijeme.

5.Propisan je i rok u kome se uslovni otpust može opozvati. On iznosi dvije godine od dana kada je
uslovni otpust istekao. Naravno uslovni otpust se može opozvati I u toku njegovog trajanja.

Čl.39- NOVČANA KAZNA: 1) Novčana kazna ne može biti manja od 200e. Novčana kazna ne može biti
veća od 20 000e, a za KD učinjena iz koristoljublja veća od 100 000e. 2) Novčana kazna kao glavna
kazna izriče se u sljedećim iznosima: 1) do 2 000e za KD za koja je propisana kazna zatvora do tri
mjeseca; 2) od 400 do 4 000e za KD za koja je propisana kazna zatvora do šest mjeseci; 3) od 600 do 8
000e za KD za koja je propisana kazna zatvora do jedne godine; 4) od 800 do 16 000e za KD za koja je
propisana kazna zatvora do dvije godine; 5) najmanje 1 200e za KD za koja je propisana kazna zatvora
do četiri godine; 6) najmanje 1 200e za KD za koja je kao jedina kazna propisana novčana kazna;

3)Za KD učinjena iz koristoljublja novčana kazna kao sporedna kazna može se izreći I kad nije
propisana zakonom ili kad je zakonom propisano da će se učinilac kazniti kaznom zatvora ili novčanom
kaznom, a sud kao glavnu kaznu izrekne kaznu zatvora. 4) Ako sud utvrdi novčanu kaznu kao glavnu
kaznu, a utvrdi I novčanu kaznu koa sporednu kaznu, izreći će jenu novčanu kaznu po pravilima čl.48
ovog zakonika. 5) U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od 15 dana
niti duži od tri mjeseca. U orpavdanim slučajevima sud može dozvoliti da osuđeni plati novčanu kaznu
u ratama, s tim da rok isplate ne može biti duži od jednje godine. 6) Ako osuđeni ne plati novčanu
kaznu u određenom roku, sud će novčanu kaznu zamijeniti kaznom zatvora, tako što će za svakih
započetih 25e novčane kazne odrediti jedan dan kazne zatvora, s tim da kazna zatvora ne može biti
duža od šest mjeseci, a ako je izrečena novčana kazna u iznosu većem od 9 000e, kazna ne može biti
duža od jedne godine. 7) Neplaćena novčana kazna koja ne prelazi iznos od 2 000e, može se, umjesto
kaznom zatvora, zamijeniti kaznom rada u javnom interesu uz saglasnost osuđenog lica, tako što će se
za svakih započetih 25e novčane kazne odrediti osam časova rada u javnom interesu, s tim da rad u
javnom interesu ne može biti duži od 360 časova. 8) Ako osđeni plati samo dio novčane kazne, sud će
ostatak kazne srazmjerno zamijeniti kaznom zatvora, a ako osuđeni isplati ostatak novčane kazne,
izvršenje kazne zatvora će se obustaviti. 9) Poslije smrti osuđenog novčana kazna se neće izvršiti.

1.Novčana kazna nastala je u vezi sa sistemom kompozicije prema kome je učinilac plaćao određenu
sumu novca oštećenom ili njegovoj porodici koa naknadu za učinjeno KD, čime se sprječavala krva
osveta. Novčana kazna se sastoji u plaćanju određenog novčanog iznosa u korist države. Naročito je
pogodna za lakša KD, ali se može primjenjivati I na područiju tzv.srednjeg kriminaliteta.

2.KZ propisuje opšti minimum I maksimum novčane kazne (čl.39 stav 1). Opšti minimum iznosi 200e, a
opšti maksimum 20 000e, s tim što je propisan znatno viši opšti maksimum kod KD izvršenih iz
koristoljublja (100 000e).

3.Pojam koristoljublja ovdje treba shvatiti u najširem smislu, tj.u smislu težnje da se postigne neka
imovinska korist. Irelevatno je da li je koristoljublje koa motiv izvršenja KD (u nekim slučajevima namjera
da se pribavi imovinska korist) bitno obilježje bića KD, tako da to može biti bilo koje KD. Osim u slučaju
kada nije propisana, novčana kazna se za KD iz koristoljublja može izreći kao spredna kazna uz kaznu
zatvora I onda kada je propisana alternativno, tj.kao da je kumulativno propisana.

4.Da li je moguće izreći novčanu akznu primjenom odredaba za KD učinjena u sticaju, tj.primjenom
principa kumulacije.

5.U pogledu roka plaćanja novčane kazne propisano je da se on određuje u presudi I da ne može biti
kraći od 15 dana ni duži od tri mjeseca, a da sud u orpavdanim slučajevima može dozvoliti da osuđeni
isplati novčanu kaznu I u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od jednej godine (stav 5).

6.Ako osuđeni ne plati novčanu kaznu u određenom roku, dolazi do njenog pretvaranja u zatvor (stav 6).
Riječ je o tzv.supletornom zatvoru, za koji ne važi većina odredaba o kazni zatvora, kao što je npr.ona u
pogledu opšteg minimum. Taj zatvor iznosi jedan dan zatvora za svakih započetih 25e novčane kazne.

Supletorni zatvor može trajati najduže 6 mjeseci, a ako je izrečena novčana kazna u iznosu većem od 9
000e, on ne može biti duži od jedne godine. Neplaćena novčana kazna se može zamijeniti kaznom rada u
javnom interesu ukoliko izrečena novčana kazna ne prelazi iznos od 2 000e, pod uslovom da osuđeni
mora postojati saglasnot osuđenogl ica za ovu zamjenu. Za svakih započetih 25e novčane kazne određuje
se osam časova rada u javnom interesu, s tim da rad u javnom interesu ne može biti duži od 360 časova
(stav 7).

7.U slučaju da osuđeni isplati dio novčane kazne, ostatak se srazmjerno pretvara u zatvor. Npr, ako je
osuđenom izrečena kazna u iznosu od 7 500e, pa on isplati 3 750e, tj.jednu polovinu, ostatak od 3 750e
se može pretvoriti sammo u zatvor u trajanju od tri mjeseca (a ne od pet mejseci). U slučaju da osuđeni
isplati ostatak novčane kazne, izvršenje supletornog zatvora će se obustaviti (stav 8).

8.Izričito je propisano da se poslije smrti osuđenog novčana kazna neće izvršiti (stav 9).

Čl.40- NOVČANA KAZNA U DNEVNIM IZNOSIMA: 1) U slučajevima kada je moguće utvrditi prihode i
rashode učinioca KD sud može izreći novčanu kaznu u dnevnim iznosima. 2) Broj dnevnih iznosa ne
može biti manji od 10, niti veći od 360 dana. Broj dnevnih iznosa za učinjeno KD odmjerava se na
osnovu opštih pravila za odmjeravanje kazne iz člana 42 ovog zakonika. 3) Visina dnevnog iznosa
novčane kazne utvrđuje se dijeljenjem razlike između prihoda I nužnih rashoda učinioca KD u protekloj
kalendarskoj godini sa brojem dana u godini, s tim što jedan dan novčane kazne ne može biti manji od
5e niti veći od 1 000e. 4) Do iznosa novčane kazne sud će doći množenjem odmjerenog broja dnevnih
iznosa sa utvrđenom vrijednošću jednog dnevnog iznosa. 5) U cilju utvrđivanja vrijednosti novčanog
iznosa sud može da zahtijeva podatke od banaka ili drugih finansijskih ustanova, državnih organa I
pravnih lica koji su dužni da dostave tražene podatke i ne mog use pozivati na zaštitu poslovne ili
druge tajne. 6) Ukoliko se ne mogu pribaviti vjerodostojni podaci o prihodima I rashodima učinioca KD
ili ukoliko on ne ostvaruje nikakav prihod, sud će na osnovu raspoloživih podataka po slobodnoj
procjeni utvrditi visinu jednog dnevnog iznosa novčane kazne. 7) Odredbe člana 39 stav 3 do 9 ovog
zakonika primjenjuju se I u clučaju kada se novčana kazna izriče u skladu sa odredbama ovog člana.

1.Pored starog sistema koji podrazumijeva propisivanje novčane kazne u određenom iznosu, odnosno
rasponu u okviru kojeg se učiniocu odmjerava I izriče kazna u konkretnom slučaju (system fiksnih iznosa),
pojavio se I system koji se obično naziva system dani- novčane kazne, ili system dnevnih globa (KZ ga
naziva novčanom kaznom u dnevnim iznosima). On podrazumijeva da se prethodno odmjeri kazna u
vremenskom trajanju, tj.u danima I to prema opštim pravilima za odmjeravanje kazne, da se poslije toga
utvrdi novčana vrijednost, odnosno novčani ekvivalent jednog dana, te da se prostim množenjem dođe
do novčane kazne koja se izriče. Ono što predstavlja njegovu osnovnu prednost jeste to da se vrijednost
jednog dana utvrđuje isključivo prema imovinskom stanju učinioca. Do vrijednosti jednog dana dolazi se
tako što se utvrde mjesečni ili godišnji prihodi učinioca (KZ se opredijelio za godišnje prihode), zatim se
od toga oduzmu redovni troškovi koje ima, tj.utvrđuje se u stvari koliko može ušteđeti, pa se ta ušteda
dijeli sa brojem dana u mjesecu, odnosno godini.

2.Novčana kazna u dnevnim iznosima, prema rješenju KZ (čl. 40), odmjerava se tako što se prvo utvrđuje
broj dnevnih iznosa, a zatim visina jednog dnevnog iznosa. Broje dnevnih iznosa za učinjeno KD
odmjerava se na isti način kao I kada bi se odmjeravala kazna zatvora u danima, a na osnovu opštih
pravila o odmjeravanju kazne.

Broj dnevnih iznosa ne može biti manji od 10, niti veći od 360 dnevnih iznosa (dana). Vriejdnost jednog
dnevnog iznosa ne može biti manja od 5eura, niti veća od hiljadu eura. Riječ je o problem na koji način
utvrditi stvarne prihode učinioca. U tom cilju zakon ovlašćuje sud da može zahtijevati podatke od banaka
ili drugih finansijskih ustanova, državnih organa ili pravnih lica koji su dužni da dostave tražene podatke I
ne mogu se pozivati na zaštitu poslovne ili druge tajne. Ukoliko se ne mogu pribaviti vjerodostojni podaci
o prihodima I rashodima učinioca KD, sud će na osnovu raspoloživih podataka po slobodnoj procjeni
utvrditi visinu jednog dnevnog iznosa novčane kazne.
Čl.41- RAD U JAVNOM INTERESU: 1) Rad u javnom interesu može se izreći za KD za koja je propisana
novčana kazna ili zatvor do pet godina. 2) Rad u javnom interesu ne može biti kraći od šezdeset časova
niti duži od trista šezdeset časova I određuje se za vrijeme koje ne može biti kraće od trideset dana, niti
duže od 6 mjeseci. 3) Ova kazna se izriče uz pristanak učinioca KD I ne može biti duža od šezdeset
časova u toku jednog mjeseca. 4) Rad u javnom interesu je svaki onaj društveno koristan rad kojim se
ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo I ne vrši se u cilju sticanja dobiti. 5) Prilikom izricanja ove kazne sud će
voditi računa o vrsti učinjenog KD, kao I o ličnosti učinioca. 6) Ukoliko učinilac ne vrši rad u javnom
interesu, ova kazna će se zamijieniti kaznom zatvora u trajanju od jednog mjeseca.

1.Rad u javnom interesu kao sankcija propisuje se u određenom trajanju, tj.određuje se najmanji I
najveći broj sati rada kao I dužina vremenskog perioda, a sud u konkretnom slučaju određuje tačan broj
sati rada, kao I vrijeme u kome će se obaviti. Bitna karakteristika rada u javnom interesu jeste da mora
biti dobrovoljan, jer bi inače bio u suprotnosti sa međunarodnom konvencijom koja zabranjuje prinudni
rad kao krivičnu sankciju. To ne može biti bilo koji rad, odnosno rad koji predstavlja neku privrednu
djelatnost već rad koji ima humanitarni I opštekorisni karakter (npr.pomoć starim I bolesnim licima, rad
sa hendikepiranom djecom, rad u oblasti zaštite životne sredine I dr.)

2.Rad u javnom interesu KZ predviđa kao kaznu koja se može izreći samo kao glavna kazna.

3.Kazna rada u javnom interesu se može izreći za KD za koja je propisan zatvor do pet godina ili novčana
kazna. Rad u javnom interesu mora biti rad koji je koristan za društvo, kojim se ne vrijeđa ljudsko
dostojanstvo I koji se ne vrši u cilju sticanja dobiti.

4.Ovu kaznu je moguće primjenjivati kako prema zaposlenim licima, tako I prema nezaposlenima.

5.KZ propisuje minimum I maksimum ove kazne. Rad u javnom interesu ne može biti kraći od 60 časova,
niti duži od 360 časova. Vremenski period u kome će se obaviti odmjereni broj sati rada u javnom
interesu jeste od jednoog do šest mjeseci I traje 60 časova u toku jednog mjeseca.

6.Ukoliko osuđeni ne obavi časove rada koji su mu određeni dolazi dod zamjene kaznom zatvora tako što
će se za svakih započetih 8 časova rada u javnom interesu odrediti jedan da nzatvora.

7.Rad u javnom ineresu, osim što je predviđen kao glavna kazna, predstavlja I jednu važnu mogućnost
zamjene neplaćee novčane kazne.

ODMJERAVANJE KAZNE

1.Odmjeravanje kazne, prema nekim autorima, može biti zakonsko I sudsko. Međutim, samo sudsko
odmjeravanje predstavlja odmjeravanje kazne u pravom smislu riječi. U oblasti odmjeravanja kazne u
našoj teoriji koristi se I pojam individualizacije kazne. Taj pojam se može shvatiti u širem I užem smislu. U
širem smislu individualizacija kazne predstavlja ukupan process koji se odvija počev od izbora kazne pa
do njenog izricanja (pa čak I u toku njenog izvršenja), što znači da ona obuhvata I odmejravanje kazne. U
užem smislu, individualizacija je jedan od principa na osnovu kojeg se vrši odmjeravanje kazne, a koji,
prije svega, podrazumijeva upoznavanje ličnosti učinioca.
Odmjeravanje kazne može biti u okviru kazne propisane za određeno KD, zatim odmjeravanje blaže od
propisane kazne (ublažavanje kazne). Redovan način odmjeravanja kazne jeste onaj koji se vrši u okviru
propisane kazne a određeno KD. KZ predviđa pooštravanje kazne kao način odmjeravanja kazne u dva
slučaja (kod višestrukog povrata I produženog KD). U oblast odmjeravanja kazne spade I oslobođenje od
kazne, odmjeravanje kazne za KD učinjena u sticaju I odmjeravanja kazne osuđenom licu.

Čl.42- OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE:

1.Osnovni kriterijumki za redovno odmjeravanje kazne, tj.odmjeravanje kazne koje se kreće u okviru
propisane kazne za određeno KD jesu propisana kazna, svrha kažnjavanja I olakšavajuće I otežavajuće
okolnosti (čl. 42 stav 1). Prilikom odmjeravanja kazne sud mora u prvom redu voditi računa o propisanoj
kazni za učinjeno KD. Propisani raspon kazne bi trebalo da bude jedan od osnovnih orjentira prilikom
odmjeravanja kazne.

Kada je riječ o kazni zatvora u našem pravu, ona se odmjerava između posebnog minimum I posebnog
maksimuma. Ukoliko nije propisan posebni minimum ili posebni maksimum, primjenjuje se opšti
minimum ili opšti maksimum, tj.najmanja, odnosno najveća mjera te kazne koju zakon uopšte
dozvoljava.

Kod novčane kazne odmjeravanje se vrši u okviru kaznenih raspona koji su propisani odredbama opšteg
dijela o novčanoj kazni, ali koji u stvari predstavljaju kaznene raspone za pojedina KD za koja je novčana
kazna propisana. Visina tih raspona zavisi od visine zaprijećene kazne zatvora uz koju je novčana kazna
alternativno propisana.

2.Prilikom odmjeravanja kazne, sud mora voditi računa o tome da je u konkretnom slučaju potrebno
postići svrhu kažnjavanja.

3.Treći kriterijum, olakšavajuće I otežavajuće okolnosti, služe tome da se u okviru propisane kazne, a
vodeći računa o svrsi kazne, dođe do tačno određene kazne, tj.te okolnosti predstavljaju neposredan
osnov za odmjeravanje kazne. U pogledu olakšavajućih I otežavajućih okolnosti postoje dva koncepcijski
različita pristupa prilikom zakonodavnog regulisanja. Jedan način je nabrajanje olakšavajućih I
otežavajućih okolnosti, dok drugiu podrazumijeva samo uopšteno navođenje okolnosti o kojima sud
mora da void računa prilikom odmjeravanja kazne. KZ se priklanja drugom rješenju koje ukazuje na
najvažnije okolnosti koje sud mora uzeti u procesu odmjeravanja kazne.

4. 1) Stepen krivice- Uračunljivost, umišljaj (odnosno nehat), kao I svijest o protivpravnosti (stvarna
ilimoguća) kao komponente krivice se mogu stepenovati. To je naročito pristuno kod umišljaja I nehata.
Npr, važno je koliko je intezivno učinilac htio nastupanje posljedice. Kod umišljaja značajno je da je
učinilac pokazao posebnu upornost I bezobbzirnost. Kod nehata, važan je stepen nepažnje I td.
Kompulzivna sila I prijetnja su takođe od značaja za stepenovanje krivice. Djelo učinjeno pod njihovim
uticajem ukazuje na niži stepen krivice. U pogledu uračunljivosti I svijest o protivpravnosti, mogućnost za
stepenovanje krivice su znatno manje. Njihovo odustvo nije od značaja za odmjeravanje kazne, jer u tom
slučaju nema krivice, pa ni KD. Bitno smanjena uračunljivost I otklonjiva pravna zabluda su fakultativni
osnovi ublažavanje kazne.
Što se tiče osjećanja krivice, ono ne samo da nije dio krivice kao obaveznog elementa u opštem pojmu
KD, nego ne postoji u vrijeme izvršenja KD nego se javlja poslije toga, pa stoga tu okolnost ne treba
cijeniti u okviru stepena krivice (najčešće je osjećanje krivice povezano sa kajanjem).

Krivicu učinioca treba stepenovati I na normativnom planu. Važna je jačina prijekora koja se može uputiti
učiniocu zbog učinjenog djela I negativnog odnosa prema njemu, odnosno u kojoj mjeri se njegovo
ponašanje ocjenjuje I vrednuje kao negativno. Bilo bi neprihvatljivo jednu istu okolnost dva puta
vrednovati I uzimati u obzir prilikom odmjeravanja kazne.

2)Pobude iz kojih je djelo učinjeno- Pobude, odnosno motivi se mogu etički vrijednovati što je značajno
za odmjeravanje kazne (npr.da li je neko izvršio krađu da bi obezbijedio neke svoje elementarne životne
potrebe, ili da bi se kockao).

3)Jačina povrede ili ugrožavanja zaštićenog dobra- Prilikom propisivanja kazne zakonodavac procjenjuje u
kojoj mjeri neko ponašanje, uopšte uzev može da ugrozi ili povrijedi zaštićeno dobro. Kod odmjeravanja
kazne ova se okolnost ne može procjenjivati apstraktno, ona se mora konkretizovati I utvrditi u kojoj
mjeri je učinjeno KD ugrozilo ili povrijedilo zaštićeno dobro (život, tijelo, imovinu I td.). Drugim riječima,
ovdje je potebno utvrditi (objektivnu) težinu učinjenog KD. Do toga se dolazi kroz procjenu načina
izvršenja djela, sredstava za izvršenje I dr.a naročito je u ovom pogledu značajna posljedica. Kod pokušaja
KD, ukoliko se ne koristi mogućnost ublažavanja kazne, treba uzeti da je jačina ugrožavanja zaštićenog
dobra niža nego kod dovršenog KD. Pokušaj ako sud ne iskoristi mogućnost koju mu zakon daje u
pogledu ublažavanja kazne, treba tretirati kao olakšavajuću okolnost.

4) Okolnosti pod kojima je djelo učinjeno- To su sve okolnosti objektivnog karaktera koje se tiču djela I
konkretne situacije u kojoj je ono učinjeno. U krug ovih okolnosti spadao bi doprinos žrtve izvršenju KD,
odnosno okolnost da je žrtva dala povod za izvršenje KD ili je na drugi način doprinijela nastupanju
posljedice. Doprinos žrtve sopstvenoj viktimizaciji treba u načelu uzeti kao olakšavajuću okolnost.

5) Raniji život učinioca- U vez isa ovom okolnošću važan je odnos učinioca prema društvenim I moralnim
normama koji je ispoljio u svom životu prije izvršenja KD, a naročito da li je vršio KD ili ne. U vezi s tim
ranija neosuđivanost se smatra olakšavajućom okolnošću.

6) Lične prilike učinioca- U sudskoj praksi se one po pravilu smatraju olakšavajućim okolnostima (npr,
nezaposlenost, lose zdravstveno stanje, da učinilac ima maloljetnu djecu I td.).

7) Držanje učinioca poslije učinjenog KD- Tu se mogu razlikovati dvije grupe okolnosti. Jedne se odnose
na ublažavanje poslejdica prouzrokovanih KD, kao što je pomoć I izvinjenje žrtvi, naknada štete, stvarno
kajanje. Zakon posebno naglašava značaj odnosa prema žrtvi KD. U drugu grupu okolnosti spadaju one
koje se tiču držanja učinioca kao okrivljenog u toku krivičnog postupka (npr, poricanje, kajanje,
mijenjanje iskaza, laganje, uticaj na svjedoke). Naročito je važno priznanje, koje se pod određenim
uslovima uzima kao olakšavajuća okolnost.

8) Druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca- (Npr, psihofizičke osobenosti učinioca, stepen
obrazovanja I sl.).
9) Okolnosti koje nisu propisane u čl.42- Npr, kao otežavajuća okolnost se uzima da je došlo do porasta
vršenja onih KD za koje se učiniocu sudi, ili kao olakšavajuća okolnost da je prošao duži vremenski period
od učinjenog KD.

Odredba čl.42 stav 2 obavezuje sud da prilikom odmjeravanja novčane kazne posebno uzme u obzir
imovno stanje učinioca, tj.da procijeni njgovu ukupnu imiovinu I prihode, kao I imovinske obaveze.

5. Sporno je kako procjenjivati olakšavajuće I otežavajuće okolnosti I u vezi s tim se mogu koristiti dva
metoda: analitički I sintetički. Pristalice analitičkog metoda smatraju da sud mora pažljivo da analizira
svaku okolnost, da je vrjednuje I utvrdi koliko svaka od njih utiče na kaznu. Tek na osnovu pažljivog
procjenjivanja I vrjednovanja svake pojedinačne okolnosti, sud treab da izabere I odmjeri kaznu.
Pristalice sintetičkog metoda misle da sud mora da cijeni KD I učinioca kao jednu cjelinu I da na osnovu
jednog opšteg utiska I uvjerenja odmjeri kaznu. Korišćenje analitičko-sintetičkog metoda- To znači da bi
sud na osnovu opšteg utiska, polazeći od propisane kazne, trebalo da dođe do jedne polazne osnove, do
neke prosječne, orjentacione kazne I onda da je povećava I snižava nakon pažljivog pojedinačnog
vrjednovanja svake olakšavajuće I otežavajuće okolnosti. Pri tome, na konačnu kaznu ipak treba u većoj
mjeri da utiče ova druga faza, tj.vrjednovanje svake pojedinačne okolnosti.

6. Zabrana dvostrukog vrjednovanja- taj princip znači da nije dozvoljeno da se neka okolnost vrjednuje
dva puta, prvi put od strane zakonodavca kada ih on predviđa kao konstitutivne elemente KD (ili kao
kvalifikatorne ili privilegujuće okolnosti), a drugi put prilikom odmjeravanja kazne. To znači da se kao
otežavajuća ili olakšavajuća okolnost ne može uzeti uzeti nešto što predstavlja element bića KD za koje se
odmjerava kazna.

Čl.43- POVRAT:

1.Povrat postoji onda kada učinilac koji je ranije osuđivan ponovo učini KD. Ovdje je riječ o već
osuđivanom licu koje poslije osude ponovo učini KD. Kod povrata učinilac na primjenu sankcije, umjesto
da ona na njega djeluje preventivno, reaguje ponovnim vršenjem KD.

2.KZ poznaje dvije vrste povrata: običan (čl 43) I višestruki povrat (čl 44). Poznata je I podjela na generalni
I specijalni povrat. U prvom slučaju učinilac, poslije osude za neko KD, vrši KD koje sa ranijim nije srodno,
dok je u drugom slučaju riječ o istovrsnom, odnosno srodnom KD.

3. Za postojanje (običnog) povrata ne postavljaju se nikakvi uslovi osim da je učinilac najmanje jedanput
ranije osuđivan. Povrat predstavlja fakultativnu otežavajuću okolnost.

Čl.44- VIŠESTRUKI POVRAT:

1.Osim običnog povrata, KZ predviđa I višestruki povrat. Oni se mogu svrstati u četiri grupe: I) Uslovi koji
se odnose na ranije izvršeno KD, odnosno na ranije osude: 1) da je učinilac ranije najmanje dva puta
osuđivan; 2) da je osuđivan na kaznu od najmanje jednu godinu zatvora; 3) da su KD za koja je osuđivan
učinjena sa umišljajem;
II) Uslovi koji se tiču novog KD za koje se učiniocu sudi: 1) da je za to KD propisana kazna zatvora; 2) da je
učinjeno sa umišljajem;

III) Uslov koji se odnosi na učinioca: 1) da pokazuje sklonost ka vršenju KD;

IV) Uslov koji se odnosi na vremenski interval: 1) da nije proteklo pet ili više goina od dana otpuštanja
učinoca sa izdržavanja ranije kazne do izvršenja novog KD.

Ako navedeni uslovi budu kumulativno ispunjeni sud može učiniocu izreći strožu kaznu od propisane da
djelo za koje mu se sudi. No, ta se stroža kazna ne smije preći dvostruku mjeru propisane kazne, niti opšti
maksimum, tj.dvadeset godina zatvora. Kazna zatvora od 40 godina (kazna dugotrajnog zatvora) se ne
može pooštravati. To znači da višestruku povrat predstavlja fakultativnu pooštravajuću okolnost.

Čl.45- UBLAŽAVANJE KAZNE:

1.Institut ublažavanja kazne, odnosno način odmjeravanja kazne omogućava sudu da pod određenim
uslovima može da izrekne kaznu koja je blaža od propisane za KD za koje odmjerava kaznu. To može biti
kazna koja je po mjeri niža od propisanog minimum za određeno KD, ili blaža vrsta kazne od one koja je
za to djelo propisana. S obzirom na to, razlikuje se ublažavanje po vrsti I po mjeri.

Može se govoriti I o zakonskom I sudskom ublažavanju. U prvom slučaju sud je više vezan zakonom, dok
u drugom slučaju ublažavanje kazne u mnogo većoj mjeri zavisi od procjene suda.

2.U opštem dijelu propisano je više osnova za ublažavanje kazne. Svi su oni fakultativnog karaktera. To
su: 1) prekoračenje granica nužne odbrane; 2) prekoračenje granica krajnje nužde; 3) izazivanje opasnosti
iz nehata kod krajnje nužde; 4) kompulzivna sila I prijetnja; 5) bitno smanjena uračunljivost; 6) otklonjiva
pravna zabluda; 7) pokušaj I 8) pomaganje. Neki od navedenih uslova ukoliko postoje određeni dodatni,
dopunski uslovi (tako prekoračenje granica nužne odbrane I krajnje nužde) predstavljaju I osnov
oslobođenja od kazne.

U osnove za zakonsko ublažavaanje kazne spade I odredba koja daje ovlašćenje sudu da u slučaju kada je
propisan neki osnov za oslobođenje od kazne (bilo u opštem, bilo u posebnom dijelu), može učiniocu
kaznu (neograničeno) ublažiti ukoliko ga ne oslobodi od kazne.

3.Za sudsko ublažavanje kazne potrebna su dva uslova: 1) da postoje dvije ili više naročito olakšavajuće
okolnosti I da 2) sud ocijeni da se I sa ublaženom kaznom u konkretnom slučaju može postići svrha
kažnjavanja. Radi se o generalnom ovlašćenju suda koji može uvijek onda kada smatra da su ova dva
uslova ispunjena da ublaži kaznu.

Čl.46- GRANICE UBLAŽAVANJA KAZNE:

1.Ublažavanje kazne je po pravilu ograničeno, odnosno zakon propisuje granice ublažavanja kazne.
Navedena pravila za granice ublažavanja kazne vezuju se za posebni minimum propisane kazne. Granice
za ublažavanje kazne zavise od visine posebnog minimum koji je zaprijećen za određeno KD.
Samo u jednom slučaju predviđena je mogućnost ublažavanja kazne po vrsti, tj.izricanje novčane kazne
umjesto kazne zatvora (tačka 6).

2.Znači da ne samo propisani posebni minimum, već u izvjesnoj mjeri I posebni maksimum može imati
određeni značaj za ublažavanje kazne. Naime, što je propisan viši poseban maksimum ima manje
opravdanja da se ide ka donjoj granici za ublažavanje kazne predviđenoj navedenim pravilima.

3.Za razliku od sudskog ublažavanja kazne koje je uvijek ograničeno, kod kojeg je sud vezan određenim
pravilima I donjom granicom do koje kaznu može ublažiti, zakonsko ublažavanje kazne može biti i
neograničeno onda kada postoji neki od osnova za oslobođenje kazne. To znači da onda kada zakon
predviđa da sud učinioca može osloboditi od kazne, može mu umjesto toga kaznu neograničeno ublažiti.

Čl.47- OSLOBOĐENJE OD KAZNE:

1.Institut oslobođenja od kazne podrazumijeva da učinilac KD ne mora uvijek da bude I kažnjen bilo iz
određenih kriminalno-političkih razloga, bilo zato što su ciljevi kazne I inače već postignuti. Za razliku od
ublažavanja kazne samo u onim slučajevima koji su izričito predviđeni u krivičnom zakonu.

2.U opštem dijelu KZ propisano je više osnova za oslobođenje od kazne. Svi su oni fakultativnog
karaktera. To su: 1) ako je djelo učinjeno pod uticajem kompulzivne sile ili prijetnje, a postoje naročite
olakšavajuće okolnosti; 2) prekoračenje granice nužne odbrane usljed jake razdraženosti ili prepasti
izazvane napadom; 3) prekoračenje granica krajnje nužde učinjeno pod naročito olakšavajućim
okolnostima; 4) nepodoban pokušaj; 5) dobrovoljni odustanak; I 6) dobrovoljno sprječavanje izvršenja
KD.

I u posebnom dijelu, predviđeni su kod pojedinih KD fakultativni osnovi za oslobođenje od kazne. Npr,
učinilac KD davanja mita koji je djelo prijavio prije nego što je saznao da je ono otkriveno, može se
osloboditi od kazne. Postoje I KD kod kojih je mogućnost oslobođenja od kazen alternativno propisana uz
blažu kaznu, tj.radi se u stvari o privilegovanom, lakšem obliku gdje sudu na raspolaganju stoji
mogućnost ili da učinioca oslobodi od kazne ili da ga kazni propisanom blažom kaznom u odnosu na
osnovni oblik (npr, KD zločinačkog udruživanja iz čl 401 stav 5, ili KD stvaranja kriminalne organizacije iz čl
401a stav 4).

3.Primjenom logičkog tumačenja (argumentum a fortiori) moglo bi se doći do istog rezultata: ako sud
može učinioca osloboditi od kazne, onda mu u tim slučajevima (ako smatra da oslobođenje nije
opravdano) kaznu može neograničeno ublažiti, tj.ako može više, onda može I manje.

4.Oslobođenjem od kazne se ne dira u postojanje KD. KD sa svim svojim elementima postoji. To znači da
se oslobađa od kazne onaj KD koji se u načelu može kazniti. U slučaju oslobođenja od kazne donosi se
osuđujuća presuda kojom se učinilac oglašava krivim za učinjeno KD, ali se oslobađa od kazne. S obzirom
na to da je riječ o osuđujućoj presudi, ona se upisuje u kaznenu evidenciju, a briše iz nje nastupanjem
zakonske rehabilitacije ako osuđeni u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti sudske odluke ne
učini novo KD.
5.KZ u opštem dijelu predviđa I specifičan osnov oslobođenja od kazne. Za njegovu primjenu potrebno ej
da su ispunjeni sljedeći uslovi. Prema odredbi čl 47 stav 2 KZ, sud može osloboditi od kazne učinioca KD
učinjenog iz nehata kad posljedice djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne u takvom slučaju
očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Npr, KD protiv bezbijednosti javnog saobraćaja, KD ubistva
iz nehata I dr.). Pored toga, da je riječ o KD iz nehata, za primjenu ovog osnova potrebno ej da
kumulativno budu ispunjena dva uslova koja su u tijesnoj vezi: jedan zahtijeva da posljedice djela teško
pogađaju učinioca, a drugi da zbog toga izricanje kazne ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja.

Po pravilu, u krug tih lica spadaju bliski srodnici, to mogu biti I druga lica (npr.žena sa kojom je izvršilac
živio u vanbračnoj zajednici koja je bila gravidna I sa kojom je imao namjeru da zaključi brak. Teška
pogođenost posljedicama KD, u takvim slučajeivma se, prema stavu sudske prakse, sastoji u duševnim
patnjama I učinioca zbog trpljenja njemu bliskih lica.

6.Stvarno kajanje- za njegovu primjenu kumulativno se zahtijeva ostvarenje sljedećih uslova: 1) da

učinilac otkloni posljedice djela ili nadoknadi štetu prouzrokovanu KD, 2) da to učini prije nego što je
saznao da je otkriven, I 3) da se radi o KD za koje je propisana kazna zatvora do 5 godina.

ČL.48- STICAJ KRIVIČNIH DJELA:

1.Sticaj KD postoji onda kada jedan učinilac jednom radnjom (idealni sticaj) ili sa više radnji (realni sticaj)
učini više KD za koja mu se istovremeno sudi. Idealni sticaj podrazumijeva, da je učinilac preduzimanjem
jedne radnje učinio više KD, za koja mu se, istovremeno sudi. Kod realnog sticaja on je sa više radnji, bez
obzira na njihov vremenski razmak, učinio više KD za koja mu se istovremeno sudi, ali ne zato što to kao
kod idealnog sticaja drugačije I ne može biti, već I onda kada za ranije učinjena KD iz bilo kojih razloga
nije došlo do suđenja (između ostalog I zato što nisu bila otkrivena).

Idealni sticaj KD će, npr.postojati kada izvršilac bacanjem bombe, dakle preduzimanjem jedne radnje
izvršenja, jedno lice liši života I dva lica teško tjelesno povrijedi. Time je u idealnom sticaju izvršio tri KD.
Ukoliko izvršilac izvrši, npr.silovanje, krađu I falsifikovanje isprave, ta KD će se nalaziti u realnom sticaju
(u ovom primjeru se podrazumijeva da su ta djela izvršena preduzimanjem više radnji).2.Ako su učinjena
ista ili istovrsna KD radi se o homogenom sticaju, a ako se radi o različitim KD, onda je u pitanju
heterogenic slučaj.

3.Prirodno jedinstvo djela, pa prema tome I jedno djelo, postoji u slučaju kada, npr.provalnik iz jednog
stana oduzme više pokretnih stvari, a ne onoliko KD koliko je stvari oduzeo.

4.Od pravog sticaja, treba razlikovati prividni sticaj koji je pravna konstrukcija. On može biti idealni I
realni u zavisnosti od toga da li je preduzeta jedna ili više radnji.

5.Prividni idealni sticaj- postoji onda kada jednom radnjom bude ostvareno biće više KD ali se I pored
toga smatra da je učinjeno samo jedno KD. Praktični rezultat je isti, tj.postoji samo jedno, a ne više KD.

Prividni idealni sticaj postoji u sljedećim slučajevima: 1) specijaliteta (lex specialis derogate legi genrali);
2) supsidijariteta (lex primaria derogate legi subsidiarie) I 3) konsumpcije.
1)U slučaju specijaliteta neko KD se pojavljuje samo kao poseban oblik nekog drugog, opšteg KD I postoji
samo to drugo posebno KD (npr.kada neko prisvoji novac ili druge stvari koje su mu povjerene na u službi
ili na radu postoji samo pronevjera, a ne I utaja). Zakonski opis bića jednog KD u potpunosti obuhvata I
biće drugog KD, s tim što sadrži najmanje još jedno dodatno obilježje.

2)U drugom slučaju, biće jednog KD je supsidijarno u odnosu na drugo, te se primjenjuje samo ako ne
dođe do primjene primarnog bića. Supsidijaritet može biti formalin (tj.kada zakon izričito upućuje na
primjenu bića nekog KD, samo kada nisu ostvareni uslovi za primjenu nekog drugog KD), a može biti I
materijalni kada to proizilazi iz same prirode I odnosa bića određenih KD.

3)U slučaju konsumpcije biće jednog KD redovno u potpunosti obuhvata biće nekog drugog KD (pod
uslovom da se ne radi o specijalitetu). Npr, kada je istom prilikom istim radnjama prema jednom pasivno
subjektu nanijeta I laka I teška tjelesna povreda, postojaće samo teška tjelesna povreda jer ona obuhvata
laku tjelesnu povredu. Izvršenje jednog KD nužno, ili po pravilu, dovodi do ostvarenja I bića još nekog KD.
Tako vršenjem teške krađe obijanjem stana ostvaruju se I elementi bića KD oštećenja tuđe stvari I KD
narušavanja nepovredivosti stana. Pojam konsumpcije se može shvatiti restriktivno tako da postoji samo
onda kada izvršenje jednog KD nije moguće zamisliti bez izvršenja I nekog drugog KD.

Konsumpcija može u nekim slučajevima predstavljati I prividni realni sticaj, tj.moguće je sa više radnji
ostvariti više KD od kojih je jedno glavno koje konsumira ostala. To je naročito slučaj kod tzv.nekažnjivog
prethodnog I nekažnjivog naknadnog djela. Npr, izvršilac koji prethodno ukrade ključ kojim kasnije izvrši
provalnu krađu, čini samo KD teške krađe izvršene provaljivanjem.

6.Osim specijaliteta, supsidijariteta I konsumpcije, u teoriji su poznati I slučajevi inkluzije I alternativiteta

kao oblika prividnog idealnog sticaja. Inkluzija je poseban oblik konsumpcije gdje se neko djelo koje se
ostvaruje kroz neko teže djelo ukazuje kao bagatelno u odnosu na to teže djelo (npr, kada prilikom
ubistva pucanjem iz vatrenog oružija dolazi do ostvarenja bića KD oštećenja tuđe stvari oštećenjem tuđe
odeće žrtve). Kod alternativiteta, dva bića se javljaju koa ravnopravna I potpuno je irelevatno da li će se
uzeti da postoji jedno ili drugo KD.

7.Prividni realni sticaj- oblici prividnog realnog sticaja su složeno, kolektivno I produženo KD. U svim tim
slučajevima, iako se čini da postoji više KD koje je učinilac ostvario sa više radnji, uzima se da je učinjeno
samo jedno KD, ukoliko su ispunjei određeni uslovi.

1) sSloženo KD predstavlja zakonsku konstrukciju do koje dolazi spajanjem dva ili (rijetko) više KD I za
koje zakon propisuje jedinstvenu kaznu. Kod složenog KD je riječ o tome da postoji samo jedno KD.

2)Kolektivno KD krakteriše se određenim ponavljanjem KD, koja su čvrsto povezana prije svega
određenim odnosom učinioca prema djelu, pa se zato smatra da postoji samo jedno kolektivno (skupno)
KD.. Uobičajno je da se razlikuje kolektivno KD u vidu zanata, zanimanja I iz navike. Kolektivno KD u vidu
zanata postoji onda kada učinilac ponavljanjem određenog KD nastoji da sebi obezbijedi izvor prihoda,
odnosno da tako ostvaruje imovinsku korist. Kolektivno KD u vidu zanimanja podrazumijeva samo
spremnost učinioca da češće ponavlja određeno KD, da se bavi njegovim vršenjem, pri čemu nema cilj da
mu to bude izvor prihoda, ali od čega može imati neku imovinsku korist. Kolektivno KD iz navike
podrazumijeva sklonost ka vršenju određenog KD, odnosno slučaj kada je zbog ponavljanja vršenja KD
kod učinioca došlo do stvaranja navike da se ono vrši.

KZ više ne sadrži KD u vidu zanata, a ne poznaje ni KD iz navike. U pogledu KD u vidu zanimanja (npr.KD
nadriljekarstva) da ih naše zakonodavstvo sadrži.

8.Odmjeravanja kazne za djela učinjena u sticaju- Ne pravi se razlika u pogledu kažnjavanja između
idealno I realnog sticaja. Ipak, idealni sticaj treba blaže ocjenjivati nego realni sticaj jerk od njega nema
onog ponavljanja radnej KD.

Po jednom rješenju, do jedinstvene kazne se dolazi tako što se prethodno utvrdi posebna kazna za svako
pojedino djelo u sticaju, pa se onda na osnovu tih pojedinačnih kazni dolazi do jedinstvene kazne. To
rješenje podrazumijeva primjenu tri principa pomoću kojih se dolazi do jedinstvene kazne. Kod prvog
principa najteža kazna apsorbuje ostale kazne (apsorpcija), kod drugog se najteža pojedinačna kazna
povišava ali tako da ne dostigne zbir svih pojedinačnih kazni (kumulacija). Po drugom rješenju
jedinstvena kazna se odmjerava bez prethodnog utvrđivanja posebnih kazni za pojedina KD I pri tome se
na razne načine određuju kazneni okviri unutar kojih se odmjerava jedinstvena kazna. KZ prihvata prvo
rješenje kada se radi o punoljetnim učiniocima. Naime, ako je učinilac jednom ili sa više radnji učinio više
KD za koja mu se istovremeno sudi (idealni ili realni sitcaj), sud će prethodno utvrditi kazne za svako od
tih ddjela, pa će za sva ta djela izreći jedinstvenu kaznu primjenom nekog od navedenih principa.

1.Princip apsorpcije primjenjuje se onda kada je za jedno djelo u sticaju utvrđena kazna zatvora od 40
godina (kazna dugotrajnog zatvora), u kom slučaju ona apsorbuje druge kazne. Takođe, apsorpcija se
primjenjuje I onda ako je za neko KD u stivcaju utvrđena kazna zatvora od 20 godina. Postoji I tzv.nužna
apsorpcija u slučaju da je za jedno djelo utvrđena kazna zatvora u trajanju od 30 dana, a za drugo u
trajanju od 6 mjeseci ili duže, jer se kazna zatvora preko 6 mjeseci ne može izricati na dane, a prema
principu asperacije jedinstvena kazna mora biti manja od zbira pojedinačnih kazni.

2)Princip asperacije, primjenjuje se u slučaju kada su za pojedina djela u sticaju utvrđene kazne zatvora.
Prema principu asperacije, nema za rezultat dolaženje do jedne tačno utvrđene, fiksne kazne već se
dolazi do raspona u okviru kojeg će se odmjeriti jedinstvena kazna. Taj raspon je određen tako da je
minimum jedinstvene kazne povišena najteža od utvrđenih kazni. Npr, ako je za tri djela utvrđena kazna
zatvora u trajanju od jedne, dvije I tri godine, jedinstvena kazna se mora kretati u rasponu od tri godine I
jednog mjeseca do pet godina I jedanes mjeseci.

3)Princip kumulacije primjenjuje se onda kada je sud za KD u sticaju utvrdio samo novčane kazne. Tada
se izriče jedinstvena kazna koja odgovara zbiru pojedinačnih novčanih kazni, s tim da ona ne smije preći
opšti maksimum novčane kazne.

9.Ako je za neka KD u sticaju utvrdio kazne zatvora, a za druga djela novčane kazne, sud će izreći jednu
kaznu zatvora I jednu novčanu kaznu, primjenjujući princip asperacije u pogledu zatvora, a princip
kumulacije u pogledu novčane kazne.
10.Ako je sud za KD u sticaju utvrdi osamo kazne rada u javnom interesu, izreći će jedinstvenu kaznu rada
u javnom interesu u visini zbira utvrđenih časova rada, s tim da ona ne smije preći 360 časova, a vrijeme
u kome se rad mora obaviti ne smije biti duži od 6 mjeseci.

11.KZ reguliše I dvije posebne situacije kod odmjeravanja kazne za KD učinjena u sticaju. Novčanu kaznu
kao sporednu kaznu sud će izreći ako je utvrđena makar I za jedno KD u sticaju, a ako je utvrdio više
novčanih kazni, izreći će jednu novčanu kaznu primjenjujući princip kumulacije. Ako sud utvrdi novčanu
kaznu kao glavnu kaznu, a utvrdi I novčanu kaznu kao sporednu kaznu, izreći će jednu novčanu kaznu
primjenjujući princip kumulacije.

U drugoj situaciji rješava se pitanje odnosa zatvora I maloljetničkog zatvora, jer je moguće da sud kod
pojedinih KD za neka od njih utvrdi zatvor, a tza druga maloljetnički zatvor (kod realnog sticaja moguće je
da je učinilac neka KD učinio kao maloljetni, a druga kao punoljetno lice). Ako je sud za KD u sticaju
utvrdio kazne zatvora I maloljetničkog zatvora, izreći će zatvor kao jedinstvenu kaznu primjenom principa
asperacije koji važi za zatvor.

ČL.49- PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO:

1.I bez konstrukcije produženog KD može se smatrati da postoji jedno jedinstveno djelo (prirodno
jedinstvo djela). Npr, ako učinilac vrši krađu iz istog stana tako što u toku nekoliko sati u više navrata
oduzima stvari, I bez konstrukcije produženog KD opravdano je uzeti da postoji samo jedno KD, a ne
onoliko KD koliko je puta iznosio stvari iz stana istog vlasnika. Međutim, ako je to isto učinio u toku
nekoliko dana ili nekoliko mjeseci, ili je djelo učinio u toku iste noći ali u odnosu na stvari više različitih
vlasnika, onda se već javlja problem opravdanosti primjene konstrukcije produženog KD. Ako je u pitanju
isti vlasnik, tj.ako postoji istovjetnost oštećenog , I ako nije riječ o nekom dugom vremenskom period
kojim bi se prekinuo vremenski kontinuitet, mogla bi se primijeniti konstrukcija produženog KD. Tako,
kada učinilac više puta u toku proljeća uđe u nezaključanu kuću oštećene I pri tome oduzme razne stvari
koje su se u kući nalazile, čini samo jedno produženo KD krađe.

Pream objektivnoj teoriji, koja je do sada kod nas predstavljala vladajuće shvatanje, za postojanje
produženog KD najčešće se uzimalo da su neophodna tri uslova: 1) istovjetnost ili istovrsnost KD; 2)
vremenski kontinuitet I 3) istovjetnost oštećenog.

Ne može ni pod kojim uslovima, biti primijenjena konstrukcija produženog KD ako je učinilac učinio,
npr.više KD klevete, otmice, protivpravnog lišenja slobode, silovanja I td.prema različitim licima (pasivnim
subjektima), tj.ako nije ostvaren uslov koji zahtijeva istovjetnost oštećenog.

U našoj teoriji I sudskoj praksi dominirala je objektivna teorija. Za jedinstveni umišljaj potrebno je da sva
kD moraju prethodno biti obuhvaćena umišljajem učinioca I to u svim njihovim bitnim crtama, kao I da
postoji umišljaj u odnosu na ukupnu posljedicu produženog KD.

Ktiminološki shvaćen produženi umišljaj, tendencija da se vrše određena KD. Kod ovog umišljaja, koji nije
umišljaj u zakonskom smislu, radi se o tome da učinilac svoje kontinuirano djelovanje zasniva na onome
što je već ostvario, on se nadovezuje na prvobitnu odluku obnavljajući je I proširujući je sukcesivno I na
nova djela. U sastav produženog KD ne mogu istovremeno ući I umišljajna I nehatna KD.
3.Prema zakonskim uslovima produženo KD može postojati I onda kada nema jedinstvenog umišljaja ali, s
druge strane, to rješenje ipak donekle priznaje značaj jedinstvenog umišljaja svrstavajući ga među pet
mogućih uslova.

4.Prema zakonskom rješenju produženo KD čini više istih ili istovrsnih KD učinjenih u vremenskoj
povezanosti od strane istog učinioca koja predstavljaju cjelinu zbog postojanja najmanje dvije od pet
okolnosti koej zakon navodi. To su: istovjetnost oštećenog, istovrsnost predmeta djela, korišćenje iste
situacije ili istog trajnog odnosa, jedinstvo mjesta ili prostora izvršenja djela ili jedinstveni umišljaj. To
znači da se za postojanje produženog KD kumulativno zahtijeva ostvarenje tri uslova, s tim što je za
postojanje trećeg uslova neophodno da budu ostvarene najmanje dvije od 5 navedenih okolnosti. Tri
obavezna uslova jesu: 1) istovjetnost ili istovrsnost KD; 2) vremenska povezanost; I 3) da je učinjena djela
predstavljaju cjelinu zbog postojanja najmanje dvije od navedenih 5 okolnosti.

Zakonodavac dozvoljava da se konstrukcijom produženog KD obuhvate ne samo istovjetna, već I

istovrsna KD. Riječ je o pravnoj istovremenosti ili istovrsnosti, a ne I o faktičkoj. Istovrsnost postoji onda
kada je u pitanju osnovni, kvalifikovani ili privilegovani oblik nekog KD. Porduženo KD ne može obuhvatiti
slična, već samo istovrsna KD. Uslov istovrsnosti nije smetnja da se produženim KD obuhvate različite
forme ispoljavanja istovrsnih KD kao što je pokušano I dovršeno KD. U tom slučaju postojaće jedno
dovršeno produženo KD.

Vremenska povezanost, što je duži vremenski razmak između pojedinih djela, manje ima osnova da se
zaključi da je ovaj uslov ostvaren. Iako vremenski razmak između pojedinih djela ne mora biti isti,
odnosno sličan, izrazite razlike u tom pogledu mogu voditi zaključku o vremenskom diskontinuitetu.

Pojam oštećenog bi se mogao shvatiti u smislu pasivnog subjekta, ili u smislu pojma oštećenog kako se
on određuje u krivičnom procesnom pravu. Pod ovim pojmom se podrazumijeva I pravno lice. Istovrsnost
predmeta djela znači da je radnja izvršenja preduzeta na objektima koji su iste vrste. Istovrsna KD imaju
svakako isti zaštitni objekt, ali se radnja ne preduzima uvijek na predmetu iste vrste. Npr, kod jednog
oblika teške krađe ojekt radnje su stvari koej predstavljaju kulturno ili prirodno dobro. Korišćenje iste
situacije ili istog trajnog odnosa je postojanje okolnosti koje omogućavaju ili olakšavaju izvršenje KD.

Trajni odnos jeste odnos pravnog ili faktičkog karaktera koji traje duže vrijeme. Korišćenje iste situacije
ne zahtijeva to trajanje, riječ je o tome da se za izvršenje KD korsti ista prilika. Jedinstvo mjesta ili
prostora se odnosi ili na određeno mjesto u geografskom smislu, ili na jedno tačno određeni (zatvoreni ili
otvoreni) proctor.

Jedinstveni umišljaj u striktnom smislu podrazumijeva da sva KD moraju biti prethodno obuhvaćena
umišljajem učinioca I to u svim njihovim bitnim crtama, uključujući I ukupnu posljedicu produženog KD.

5.KD upravljena protiv ličnosti mogu ući u sastav produženog KD samo ako postoji istovjetnost
oštećenog. Npr, produženo KD ne može postojati kod delikata bavljenja, odnosno kod onih KD za čije
posotjanje je potrebno višekratno preduzimanje radnje izvršenja.

6.Uzima se da je produženim KD učinjen najteži oblik koji ulazi u njegov sastav.

7.Kada se neko KD naknadno otkrije poslije donošenja pravosnažne presude, a moglo je biti obuhvaćeno
produženim KD koje je bilo predmet te presude. Ono će biti smatrano zasebnim KD, odnosno zasebnim
produženim KD ako se radi o više djela koja ispunjavaju uslove za produženo KD.

8.Za produženo KD sud može izreći strožu kaznu od propisane ako u sastav produženog KD ulaze
najmanje tri KD. Pooštravanje kazne kod produženog KD je fakultativno. Da li će sud tu mogućnost
iskoristiti zavisi od niza okolnosti od kojih je posebno značajan broj KD koja ulaze u sastav produženog
KD. Tako, u slučaju, da je u pitanju čitava serija KD, tj.veći broj KD koja je učinilac vršio u dužem
vremenskom period, ima više opravdanja da se kazna pooštri, nego u slučaju ako je izvršio samo tri KD u
kraćem vremenskom period. Pooštravanje kazne kod produženog KD je ograničeno. Propisano je da
stroža kazna ne smiej preći dvostruku mjeru propisane kazne ni 20 godina zatvora.

ČL.50- ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU:

1.U pogledu cačina odmjeravanja kazne osuđenom licu zakon izjednačava slučaj kada je KD učinjeno prije
nego što je osuđeno lice započelo izdržavanje kazne po ranijoj osudi sa slučajem u kome je već došlo
izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora kada lice na izdržavanju kazne učini novo KD. U oba
slučaja sud će izreći kaznu priumjenom dredaba za odmjeravanje kazne za KD učinjena u sticaju ((čl 48).
Iako se u tim slučajevima ne radi o sticaju KD, već prije o povratu, zakon ih iz razloga cjelishodnosti
izjednačava sa sticajem KD.

2.Ukoliko osuđeno lice već izdržava kaznu po ranijoj osudi predviđena su dva izuzetka od ovog pravila.
Prvi izuzetak omogućava izricanje kazne nezavisno od ranije izrečene kazne, tj.isključuje se primjena
odredaba za odmjeravanje kazne za KD učinjena u sticaju, pod uslovom da se ne bi mogla ostvariti svrha
kažnjavanja s obzirom na težinu KD I neizdržani dio ranije izrečene kazne. To će prije svega biti slučaj
kada učinilac koji je osuđen za neko teže KD pri kraju izdržavanja kazne ponovo izvrši neko teže KD.

Drugi izuzetak od pravila da se primjenjuju odredbe za odmjeravanje kazne za KD učinjena u sticaju

predviđena je ukoliko osuđeni za vrijeme izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora učini KD
koje je zaprijećeno kaznom zatvora do jedne godine ili novčanom kaznom. U tom slučaju osuđeni će biti
disciplinski kažnjen. Naime, kada osuđeni u toku izdržavanja kazne zatvora ili maloljetničkog zatvora učini
neko lako KD, dovoljno je I cjelishodnije je primjnenjivati disciplinske sankcije.

ČL.51- URAČUNAVANJE PRITVORA I RANIJE KAZNE:

1.Izrečenu kaznu zatvora, maloljetničkog zatvora, novčanu kaznu I kaznu rada u javnom interesu
uračunava se vrijeme provedeno u pritvoru. Obavezno je uračunavanje I svakog drugog lišenja slobode
ukoliko je ono u vezi sa KD. Riječ ej o slučajevima lišenja slobode koja nemaju karakter pritvora (npr,
lišenje slobode od strane policije radi sprovođenja državnom tužiocu, ili lišavanje slobode uz donošenja
odgovarajuće odluke o pritvoru, vrijeme koje je okrivljeni proveo u psihijatriskoj ustanovi radi vještačenja
I dr.). Obuhvatiti I kaznu dugotrajnog zatvora (40 godina).

U slučaju da se radi o sticaju KD, pritvor koji nije određen za sva KD u sticaju, takođe se uračunava u
izrečenu jedinstvenu kaznu.
Ukoliko se uz kaznu zatvora izrekne I novčana kazna kao sporedna kazna, uračunavanje pritvora ili
drugog lišenaj slobode se vrši prvo u odnosu na kaznu zatvora, a u slučaju da je ono duže od izrečene
kazne zatvora, uračunavanje se vrši I u odnosu na novčanu kaznu.

U slučaju da je osuđeni izdržao zatvor ili platio novčanu kaznu za prekršaj ili privredni prestup, ili je
izdržao kaznu odnosno disciplinsku mjeru lišenja slobode zbog povrede vojne discipline kao disciplinsku
kaznu, to će mu biti uračunato ukoliko KD za koje je izrečena kazna obuhvata obilježja tih delikata.

GLAVA ČETVRTA- MJERE UPOZORENJA

1.USLOVNA OSUDA I SUDSKA OPOMENA

Čl.52- SVRHA USLOVNE OSUDE I SUDSKE OPOMENE:

1.Odredba člana 52 stav 2 zahtijeva I to da se radi o učiniocu koji je kriv. S obzirom na to da kod učinioca
KD mora postojati krivica, bez krivice nema KD, ona je njgov konstitutivni elemenat.

2.Elementi koji određuju svrhu I suštinu uslovne osude I sudske opomene u užem smislu su: 1)
izbjegavanje primjene kazne. Tj. da se njihovom primjenom izbjegnu negativne posljedice kazne lišenja
slobode I to naročito onih kratkotrajnih. Dvije su osnovne prednosti u tom pogledu: izbjegava se štetan
uticaj kratkotrajnih kazni lišenja slobode I štede se materijalna sredstva društva. 2) uticaj na učinioca da
više ne vrši KD. 3) uslovna osuda je upozorenje uz prijetnju kazne.

Elementi kojima se u članu 52 određuje svrha uslovne osude I sudske opomene, koji su istovremeno I
uslovi za njihovu primjenu, jesu: 1) uslovna osuda I sudska opomena se mogu izreći samo za lakše KD.
Potrebno je da se radi o lakšem KD kako in abstracto, tako I in concreto. 2) cilj uslovne osude jeste da se
izbjegne primjena kazne, što znači da uslovna osuda predstavlja alternative kazni. 3) da se radi o učiniocu
kod koga se može očekivati da će uslovna osuda, odnosno sudksa opomena dovoljno uticati da ubuduće
ne vrši KD.

ČL.53- USLOVNA OSUDA:

1.Ona je bliža kontinentalnom tipu uslovne osude, prije svega zato što je tijesno vezana za kaznu, ona je
prijetnja konkretno utvrđenom kaznom.

2.Bitni elementi uslovne osude kao samostalne krivične sankcije u KZ jesu utvrđena kazna I vrijeme
provjeravanja. Izricanje I izvršenje utvrđene kazne se odlaže pod uslovom da uslovno osuđeni u toku
vremena provjeravanja koje sud određuje u okviru zakonskog raspona od jedne do pet godina. Da se
vrijeme provjeravanja može utvrđivati I u godinama I mjesecima.

3.Pored glavne obaveze da ne izvrši novo KD, rješenje u KZ predviđa mogućnost postavljanja I drugih
obaveza uslovno osuđenom. Osim izričito navedenih obaveza (vraćanje imovinske koristi pribavljene KD,
naknada štete), to mogu biti I druge obaveze, ali samo one koje su predviđene krivičnopravnim
propisima (npr, obavezu učinioca da izvršava svoje zakonom utvrđene porodične obaveze). Rok za
ispunjenje tih obaveza utvrđuje sud u okviru određenog vremena provjeravanja, tj.taj rok ne može biti
duži od trajanja utvrđenog vremena provjeravanja.
4.Ako je učiniocu izrečena uslovna osuda može mu se izreći, izuzev mjere obaveznog psihijijatrijskog
liječenja I čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, I bilo koja od predviđenih mjera bezbijednosti ako su
ispunjeni uslovi za njihovo izricanje.

ČL.54- USLOVI ZA IZRICANJE USLOVNE OSUDE:

1.Uslovi za izricanje uslovne osude su objektivni I subjektivni. Objektivni uslovi su vezani za KD, odnosno
za kaznu I to ili za konkretnu, utvrđenu kaznu, ili za propisanu kaznu, a subjektivni za učinioca.

Osnovni objektivni uslov je onaj koji određuje da se uslovna osuda može izreći onda kada je u
konkretnom slučaju učiniocu utvrđena kazna u trajanju do dvije godine. Utvrđena kazna je istovremeno I
elemenat I glavni objektivni uslov za izricanje uslovne osude. Kazna se prethodno odmjerava po opštim
pravilima za odmjeravanje kazne, a zatim utvrđuje u konkretnom slučaju. Primjenjuju se sve odredbe
koje važe za odmjeravanje I izricanje kazne zatvora. Moguće je primijeniti I odredbe o ublažavanju kazne.
Ukoliko utvrđena kazna zatvora ne prelazi dvije godine, sud može, ukoliko su ispunjeni I ostali uslovi,
izreći uslovnu osudu. Uslovnom osudom može biti utvrđena samo kazna zatvora.

2.Sud će izreći uslovnu osudu za lakše KD onda kada se može sa osnovom očekivati da će, s obziorm na
ličnost učinioca I druge okolnosti, upozorenje uz prijetnju kazne dovoljno na njega uticati da više ne vrši
KD, te da zbog toga nije nužno primijeniti kaznu. Odluka VSCG upućuje na to da treba sa oprezom
koristiti mogućnost da se na osnovu istih okolnosti izrekne I uslovna osuda I da se njome utvrđena kazna
ublaži primjenom odredaba o ublažavanju kazne.

ČL. 55- OPOZIVANJE USLOVNE OSUDE ZBOG NOVOG KD:

1.U slučaju opozivanja uslovne osude realizuje se prijetnja kaznom, tj.prijetnja kaznom se pretvara u
kaznu. Utvrđena akzna se izriče I izvršava. Do opozivanja uslovne osude može doći u tri slučaja: zbog
novog KD, zbog ranije učinjenog KD i zbog neispunjenja određenih obaveza.

Opozivanje uslovne osude zbog novog KD je obavezno ako je za njega izrečena kazna zatvora u trajanju
od dvije godine ili stroža kazna. I kazna od dvije godine za novo KD za posljedicu ima obavezan opoziv
uslovne osude iako bi za novo KD bio ispunjen uslov za izricanje uslovne osude da je ,,utvrđena kazna
zatvora u trajanju od dvoje godine’’.

Opozivanje je fakultativno ako uslovno osuđeni u toku vremena provjeravanja učini KD za koje ej
izrečena kazna manja od dvije godine ili novčana kazna. Ako učiniocu za KD utvrđena u uslovnoj osudi I za
nova KD treba izreći jedinstvenu kaznu preko dvije godine zatvora, sud je vezan zabranom izricanja
uslovne osude.

U slučaju da opozove uslovnu osudu, sud će izreći jedinstvenu kaznu primjenom odredaba za
odmjeravanje kazne za KD u sticaju tako što će za KD za koje je izrečena uslovna osuda uzeti kaznu
utvrđenu u uslovnoj osud.

2.Ako sud ne opozove uslovnu osudu, moguće su dvije situacije. U prvoj, kada sud smatra da I za novo KD
treba izreći jednu uslovnu osudu, biće izrečena samo jedna, nova uslovna osuda i to tako što će se u toj
uslovnoj osudi utvrditi nova kazna I novo vrijeme provjeravanja koje se računa od dana pravičnosti
presude. Ukoliko osuđeni u toku novog vremena provjeravanja ponovo učini KD, mora doći do opoziva
uslovne osude, tj.opoziv je obavezan. U drugoj situaciji, kada sud odluči da za novo KD izrekne zatvor,
postojaće paralelno I zatvor Iuslovna osuda, s tim što se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora
ne raćuna u vrijeme provjeravanja.

ČL. 56- OPOZIVANJE USLOVNE OSUDE ZBOG RANIJE UČINJENOG KD:

1.Ako se poslije izricanja uslovne osude utvrdi da je osuđeni izvršio KD za koje se ne bi mogla izreći
uslovna osuda, sud mora da opozove uslovnu osudu. U slučaju opoziva postupiće isto kao I kada uslovnu
osudu opoziva zbog novog KD, tj.primjenom odredaba za odmjeravanje kazne u sticaju izreći će
jedinstvenu kaznu tako što će utvrditi kaznu za ranije učinjeno KD, a za KD za koje je izrečena uslovna
osuda uzeće kaznu iz opozvane uslovne osude kao utvrđenu.

Ako ne opozove uslovnu osudu, za ranije djelo koje je učinjeno prije nego što je izrečena uslovna osuda,
sud može izreći kaznu ili uslovnu osudu. Ako ocijeni da I za to djelo treba izreći uslovnu osudu, izreći će
jednu novu uslovnu osudu tako što će utvrditi novu kaznu u vrijeme provjeravanja.

ČL. 57- OPOZIVANJE USLOVNE OSUDE ZBOG NEISPUNJENJA ODREĐENIH OBAVEZA:

1.Uslovna osuda se može opozvati I zbog neispunjenja određenih obaveza. Ako je uslovnom osudom
uslovno osuđenom određeno da vrati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem KD, ili da nadoknadi štetu
koju je prouzrokovao KD, a on ne ispuni tu obavezu u roku određenom u presudi, sud može, u okviru
vremena provjeravanja, produžiti rok za ispunjenje obaveza ili može opozvati uslovnu osudu I izreći
kaznu koja je utvrđena u uslovnoj osudi. U slučaju neispunjavanja neke obaveze određene uz uslovnu
osudu, sudu stoje na raspolaganju četiri mogućnosti: da u okviru vremena provjeravanja produži rok za
ispunjenje obaveze; ako postoje opravdani razlozi da tu obavezu zamijeni nekom drugom obavezom; da
osuđenog koji iz opravdanih razloga ne može da ispuni postavljenu obavezu oslobodi od ispunjenja te
obaveze I može mu opozvati uslovnu osudu I izreći kaznu utvrđenu u uslovnoj osudi.

Odluku o opozivu uslovne osude sud bi trebalo da donese tek u slučaju ako smatra da nije opravdano da
iskoristi neku od tri ostalih mogućnosti o kojima ova odredba govori.

ČL. 58- ROKOVI ZA OPOZIVANJE USLOVNE OSUDE:

1.U pogledu rokova za opozivanje uslovne osude, pravilo ej da se uslovna osuda može opozvati samo u
toku vremena provjeravanja. Izuzetno, do opozivanja uslovne osude zbog novog KD može doći u roku od
jedne godine od dana proteka vremena provjeravanja, ikoliko je presuda za to djelodonijeta posliej isteka
vremena provjeravanja. Pravilan je stav da se mora raditi o pravosnažnoj presudi.

I u slučaju neispunjenja neke od obaveza iz čl.53 stav 2 uslovna osuda se može opozvati u roku od jedne
godine od isteka vremena provjeravanja I odrediti da se utvrđena kazna izvrši.

ČL. 59- USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM:

1.KZ, osim obične uslovne osude, poznaje I uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom. Uslovna osuda sa
zaštitnim nadzorom predstavlja spoj elemenata kontinentalnog I anglosaksonskog tipa uslovne osude.
Njome se omogućava da se pream uslovno osuđenom preduzimaju aktivne radnje (za razliku od
osnovnog oblika uslovne osude gdje je taj odnos pasivan, statički), kroz koje mu se pruža pomoć I zaštita,
a istovremeno I vrši nadzor sa ciljem izbjegavanja ponovnog vršenja KD.

2.Trajanje zaštitnog nadzora može se kretati samo u okviru vremena provjeravanja. Zaštitni nadzor ne
mora trajati u toku cijelog vremena provjeravanja. Moguće je da sud prilikom izricanja uslovne osude
odredi da zaštitni nadzor traje kraće od vremena provjeravanja.

ČL.60- USLOVI ZA ODREĐIVANJE ZAŠTITNOG NADZORA:

1.Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom se izriče pod istim uslovima kao I obična uslovna osuda. Ona
govori o tome da sud prvo izriče uslovnu osudu, a onda odlučuje o tome da li će uslovno osuđenog staviti
pod zaštitni nadzor.

2.Da je svrha ista bez obzira da li je uz uslovnu osudu određen zaštitni nadzor ili nije. I u jednom I u
drugom slučaju cilj ej da se bez primjene kazne izvrši uticaj na učinioca da ne vrši KD. Ovdje se više ne
radi o učiniocu kod kojeg se sa relativnom sigurnošću može očekivati da će sama prijetnja kaznom biti
dovoljna da ubuduće ne vrši KD. No, ipak je to učinilac kod kojeg se, s obzirom na njegovu ličnost, ranije
vladanje, prirodu I okolnosti izvršenog djela, s osnovom ože očekivati, doduše uz pružanje pomoći I
vršenja nadzora nad njim, da više neće vršiti KD I da će se na taj način bolje ostvariti svrha uslovne osude.
Da je zaštitni nadzor prema rješenju u KZ samo jedna dopunska mjera uz uslovnu osudu.

Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom izreći će se u onim slučajevima gdje postoji određena usmnja u
učinioca I njegove sposobnostida se uzdrži od vršenja KD ako bi se prepusti osam sebi, kao kod obične
uslovne osude.

Priroda učinjenog KD I okolnosti pod kojima je izvršeno moraju se cijeniti prilikom odlučivanja da li će se
učinilac staviti pod zaštitni nadzor I koje će mu obaveze biti određene.

ČL.61- SADRŽINA ZAŠTITNOG NADZORA:

1.Zaštitni nadzor je mjera koju sačinjavaju zaštita osuđenog I nadzor nad njim. To su dvije komponente
koje se po svom karakteru I svrsi razlikuju.

Sud može naložiti uslovno osuđenom jednu ili više propisanih obaveza. Pored obaveze osuđenog da se
javlja organu nadležnom za vršenje zaštitnog nadzora u rokovima koje taj organ odredi, sud će naložiti još
neku od 9 propisanih obaveza. Sud može naložiti uslovno osuđenom samo neku od obaveza koje su
predviđene odredbama čl. 61.

ČL.62- IZBOR MJERA ZAŠTITNOG NADZORA:

1.Sud će prilikom izbora određenih obaveza imati u vidu I spremnost učinioca da ispunjava određenu
obavezu. Iako pristanak osuđenog prilikom stavljanja pod zaštitni nadzor I određivanja obaveza nije
potreban, ipak je njegova spremnost da ispunjava postavljene obaveze zbog same prirode tih obaveza I
svrhe zaštitnog nadzora važna okolnost koju sud treba da ima u vidu.

2.Obaveze koje se mogu postaviti uz uslovnu osudu (naknada štete, vraćanje imovinske koristi
pribavljene KD I druge obaveze predviđene krivičnopravnim odredbama) nemaju niti karakter zaštite niti
nadzora I njihova svrha je sasvim drugačija nego kod zaštitnog nadzora. Što se tiče mjera bezbijednosti,
dvije mjere imaju izvjesne sličnosti sa jednom od obaveza iz zaštitnog nadzora. To su mjere bezbijednosti
obaveznog liječenja narkomana I obaveznog liječenja alkoholičara.

ČL.63- TRAJANJE ZAŠTITNOG NADZORA:

1.Sud prilikom određivanja da se uslovno osuđeni stavi pod zaštitni nadzor odlučuje I o vremenu
njegovog trajanja koje se mora kretati u okvirima vremena provjeravanja. Zaštitni nadzor ne mroa trajati
u toku cijelog vremena provjeravanja. Moguće je da sud prilikom izricanja uslovne osude odredi da
zaštitni nadzor traje kraće od vremena provjeravanja, a moguće je da, I onda kada je odredio da on traje
u toku cijelog vremena provjeravanja, zaštitni nadzor ukine ako utvrdi da je ispunjena njegova svrha.
Zaštitni nadzor prestaje ili istekom vremena provjeravanja, ili opozivanjem uslovne osude.

Čl.63. predviđa I mogućnost ukidanja pojedinih obaveza I prije isteka roka na koji su postavljene (a ne
samo ukidanje zaštitnog nadzora u cjelini), ili mogućnost zamjene pojedinih obaveza drugim.

ČL.64- POSLJEDICE NEISPUNJAVANJA OBAVEZE ZAŠTITNOG NADZORA:

1.U slučaju da uslovno osuđeni ne ispunjava naložene obaveze, sud ga može opomenuti, naloženu
obavezu zamijeniti drugom, produžiti trajanje obaveze, I najzad, može uslovnu osudu opozvati zbog
neispunjavanja obaveze. U nekim slučajevima neće biti jednostavno utvrditi da li uslovno osuđeni
ispunjava ili ne naloženu obavezu. To su prije svega oni slučajevi kada osuđeni djelimično ispunjava
obavezu.

Sud ne može ukinuti obavezu koja se en izvršava. Ukidanje obaveze je predviđeno samo u slučaju da su
tom obavezom postignuti odgovarajući rezultati, pa njeno dalje izvršavanje nije neophodno te može doći
do njenog ukidanja.

2.ZKP ne propisuje poseban postupak u kome bi se opozivala uslovna osuda zbog neispunjavanja obaveza
određenih u okviru zaštitnog nadzora.

ČL.65- SUDSKA OPOMENA:

1.Bitna razlika u odnosu na kaznu jeste što je ona zamjena za kaznu, prije svega zamjena za kratkotrajne
kazne lišenja slobode, I što je u prvom planu njen vaspitni učinak pa se time po sadržini približava
vaspitnim mjerama.

2.Sudska opomena je najblaža sankcija za punoljetne učinioce I ne dovodi do ograničavanja prava I

sloboda učinioca. Ona znači socijalno-etički prijekor za učinjeno KD I istovremeno upozorenje učiniocu
ako ponovo izvrši KD da može očekivati primjenu neke strože krivične sankcije.
3.Za izricanje sudske opomene potrebno je da kumulativno budu ispunjena dva uslova: 1) da se radi o KD
za koje je propisan zatvor do jedne godine ili novčana kazna; i 2) da je KD učinjeno pod takvim
olakšavajućim okolnostima koje ga u konkretnom slučaju čine naročito lakim. U odnosu na prvi uslov
predviđen je I izuzetak: pod uslovima određenim kod nekih KD kod kojih je to izričito propisano, sudska
opomena se može izreći I onda kada je propisan zatvor do tri godine. Npr, kod tzv.opasne lake tjelense
povrede kada je učinilac bio izazvan nepristojnim ili grubim ponašanjem oštećenog.

Pri odlučivanju da li će izreći sudsku opomenu sud će, vodeći računa o svrsi sudske opomene, posebno
uzeti u obzir ličnost učinioca, njegov raniji život, njegovo ponašanje poslije izvršenog KD, njegov odnos
prema žrtvi KD, stepen krivice I druge okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, (olakšavajuće I otežavajuće
okolnosti).

Sudska opomena se može izreći I za KD u sticaju ako za svako od tih djela postoje uslovi za izricanje
sudske opomene.

4.Sudska opomena se ne može primjenjivati u odnosu na dvije kategorije lica. Ona se ne može izreći
maloljetnom licu jer u okviru disciplinskih vaspitnih mjera postoji ukor koji je po svojoj svrsi I sadržini
istovjetan sa sudskom opomenom. Sudska opomena se ne može izreći ni vojnim licima za KD protiv
Vojske CG. NJima se za lakša vojna KD umjesto sudske opomene može izreći disciplinska kazna.

5.Sudska opomena izriče se rješenjem.

6.Uz sudsku opomenu se može izreći većina mjera bezbijednosti koje predviđa KZ. To su obavezno
liječenje narkomana, obavezno liječenje alkoholičara, zabrana vršenaj poziva, djelatnosti I dužnosti,
zabrana upravljanja motornim vozilom, oduzimanje predmeta I javno objavljivanje presude. Sudska
opomena ne povlači pravne posljedice osude. Briše se iz kaznene evidencije nastupanjem zakonske
rehabilitacije ako osuđeni u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti sudske odluke ne učini novo
KD.

GLAVA PETA- MJERE BEZBIJEDNOSTI

ČL.66-SVRHA MJERA BEZBIJEDNOSTI:

1.Mjerama bezbijednosti od kazni, ono što razlikuje dva tipa krivičnih sankcija jeste način ostvarivanja
opšte svrhe krivičnih sankcija. Kod mjera bezbijednosti specijalna prevencija je u prvom planu, generalna
prevencija je sproedan efekat koji je izražen u znatno manjoj mjeri nego kod kazne, ili je sasvim odsutan.
Kazna znači I socijalno-etički prijekor odgovornom učiniocu, dok je mjera bezbijednosti vrijednosno
neutralna sankcija zasnovana na opasnosti učinioca u smislu ponovnog vršenja KD. Kazna se nikad ne
smije izreći (ili ne izreći) samo zbog specijalne prevencije, dok je kod mjera bezbijednosti to ne samo
moguće, nego I pravilo.

Mjere bezbijednosti su krivične sankcije predviđene da budu reakcija na individualnu opasnost

određenog učinioca (osim mjere bezbijednosti oduzimanja predmeta kojoj je cilj otklanjanje opasnosti od
neke stvari). Opasnost učinioca se shvata kao opasnost za okolinu, opasnost da se vrše nova KD.
Izbor, vrsta I trajanje mjere bezbijednosti određuje se na osnovu procjene opasnosti učinioca.

2.Svrha mjera bezbijednosti se sastoji u otklanjanju stanja ili uslova koji mogu biti od uticaja da učinilac
ubuduće vrši KD. Pod pojmom stanja podrazumijevaju se psihička stanja učinioca. Za izricanje mjere
bezbijednosti traži se postojanje uzročne veze između njegovog psihičkog stanja I učinjenog KD, kao I da
takva stanja mogu voditi ponovnom vršenju KD. Pojam ,,uslovi’’ se uobičajno tumači kao povezanost
ličnosti učinioca I njegove sredine I prilika.

ČL.67- VRSTE MJERA BEZBIJEDNOSTI:

1.KZ CG predviđa devet mjera bezbijednosti. Uobičajene su podjele na mjere bezbijednosti ličnog I
stvarnog karaktera, kao I na mjere bezbijednosti sa I bez lišenja slobode. Moguće ih je podijeliti I na
obavezne I fakultativne, kao I na one koje se izriču samostalno ili uz neku drugu krivičnu sankciju.

Mjere bezbijednosti nisu, kao što je to slučaj sa kaznom, predviđene kod pojedinih KD, već se primjenjuju
na osnovu odredaba opšteg dijela KZ. Načelo zakonitosti u potpunosti važi I u odnosu na mjere
bezbijednosti.

2.Trajanje mjera bezbijednosti posebno je određeno kod svake pojedine mjere bezbijednosti. Jedina
mjera bezbijednosti čije trajanje je neodređeno I neograničeno jeste obavezno psihijatrijsko liječenje I
čuvanje u zdravstvenoj ustanovi. To znači da niti sud određuje njeno trajanje prilikom izricanja, niti pak
zakon vremenski ograničava najduže moguće trajanje te mjere (što znači da postoji mogućnost da lice
koje je upućeno u zdravstvenu ustanovu u njoj ostane doživotno).

ČL.68- IZRICANJE MJERA BEZBIJEDNOSTI:

1.Predviđene mjere bezbijednosti su, sankcije dopunskog karaktera. Većina mjera bezbijednosti se može
izreći uz kaznu, uslovnu osudu, sudsku opomenu ili oslobođenje od kazne, a mjere bezbijednosti zabrane
upravljanja motornim vozilom I oduzimanje predemeta I uz sudsku opomenu ili oslobođenje od kazne.
Mjera bezbijednosti protjerivanja stranaca iz zemlje izriče se uz kaznu, ili uz uslovnu osudu. Mjere
bezbijednosti psihijatrijskog liječenja I čuvanja u zdravstvenoj ustanovi, obaveznog liječenja na slobodi,
izriču se bitno smanjeno uračunljivom učiniocu uz kaznu ili uslovnu osudu.

2.Samo kada je u pitanju neuračunljiv učinilac, moguće je samostalno izreći dvije mjere bezbijednosti:
mjeru bezbijednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja I čuvanja u zdravstvenoj ustanovi I mjeru
obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi (u tim slučajevima se void poseban krivični postupak za
izricanje mjera bezbijednosti). Uz ove dvije mjere mogu se izreći I druge mjere bezbijednosti određene u
čl. 68 stav 2 KZ. To su tri mjere ezbijednosti: zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti, zabrana
upravljanja motornim vozilom I oduzimanje predmeta.

ČL.69- OBAVEZNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE I ČUVANJE U ZDRAVSTVENOJ USTANOVI:

1.Mjera bezbijednosti obav.psih.liječenja I čuvanja u zdravstvenoj ustanovi može se primijeniti prema

učiniocu koji je KD učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, ili učiniocu koji je u stanju
neuračunljivosti učinio protivpravno djelo predviđeno u zakonu kao KD.
Ova mjera može se primijeniti u odnosu na dvije kategorije učinilaca: neuračunljive I bitno smanjeno
uračunljive učinioce. Ona se ne može primijeniti prema licima koja kasnije, u toku krivičnog postupka,
duševno obole I tako postanu procesno nesposobna.

2.Za primjenu ove mjere bezbijednosti moraju biti ispunjena dva uslova: da je učinilac postojanje ozbiljne
opasnosti da će učinilac učiniti teže KD, kao I da je za otklanjanje te opasnosti potrebno njegovo liječenje
I čuvanje u zdravstvenoj ustanovi.

KZ ograničava primjenu ove mjere samo na slučajeve kada postoji vjerovatnoća da će učinilac vršiti teža
KD, jer njena priroda I neograničeno trajanje ne daje osnova za primjenu u slučajevima kada postoji
opasnost da će učinilac vršiti samo neka lakša KD.

Kao kriterijum bi se mogla koristiti ista ona zaprijećena kazna koja je uslov za kažnjavanje pokušaja KD
(pet godina ili teža kazna). KZ zahtijeva I da ta opasnost bude ozbiljna, tj.da postoji visok stepen
vjerovatnoće da će ponoviti KD.

Drugi uslov za primjenu ove mjere bezbijednosti, da je radi otklanjanja opasnosti učinioca potrebno
njegovo liječenje I čuvanje u zdravstvenoj ustanovi, ujedno je I kriterijum za izbor između te mjere I
mjere bezbijednosti obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi, kada se radi o neuračunljivom
učiniocu. Kod procjene da li je nužna ova mjera, ili je u odnosu na neuračunljivog učinioca dovoljno
liječenje na slobodi, presudno je stručno mišljenje vještaka psihijatra.

3.Dok se u odnosu na neuračunljive učinioce ova mjera bezb.izriče kao samostalna sankcija, bitno
smanjeno uračunljivim učiniocima se izriče uz kaznu I izvršava se pre kazne (vikarijski system).

4.Ova mjera bezbj.izriče se na neodređeno vrijeme (bez obzira da li se radi o neuračuunljivom, ili bitno
smanjeno uračunljivom učiniocu), a o otpuštanju iz zdravstvene ustanove odlučuje sud rješenjem nakon
sprovođenja posebnog postupka. Taj se postupak sprovodi po službenoj dužnosti (svakih devet mjeseci),
na prijedlog zdravstvene ustanove, organa starateljstva, ili lica kome je izrečena mjera bezbj. Mjeru
bezbj.sud će obustaviti ako na osnovu mišljenja psihijatra utvrdi da je prestala potreba za liječenjem I
čuvanjem učinioca u zdravstvenoj ustanovi. Pri tome, sud može iskoristiti I mogućnost, tj.izreći mjeru
bezbj.obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi.

ČL.70- OBAVEZNO PSIHIJATRIJSKO LIJEČENJE NA SLOBODI:

1.Mjera bezbj.obaveznog psihijatrijskog liječenja na slobodi izriče se samostalno neuračunljivom

učiniocu. U dva slučaja može se izreći I bitno smanjenom uračunljivom licu: uz uslovnu osudu, a u
drugom slučaju kada je bitno smanjeno uračunljiv učinilac poslije obustave izvršavanja ove mjere
obaveznog psihij.liječenja I čuvanja u zdravstvenoj ustanovi pušten na uslovni otpust.

2.Kod bitno smanjeno uračunljivog učinioca, zbog prirode ove mjere, ona se ne izriče uz kaznu zatvora,
već uz uslovnu osudu. Takođe je riječ o neuračunljivom ili bitno smanjeno uračunljivom učiniocu koji je
opasan, ali je za otklanjanje te opasnosti dovoljno njegovo liječenje na slobodi.

3.Ova mjera bezbj.može trajati najduže tri godine.

4.Mogućnost pretvaranja ove mjere u mjer ubezbj.obaveznog psihijatrijskog liječenja I čuvanja u
zdravstvenoj ustanovi postoji u dva slučaja: kada se učinilac ne podvrgne liječenju, odnosno kada ga
samovoljno napusti, I kada I pored liječenja učinilac postane toliko opasan za okolinu da je potrebno
njegovo liječenje I čuvanje u zdravstvenoj ustanovi.

ČL.71- OBAVEZNO LIJEČENJE NARKOMANA:

1.Mjera bezbj.obaveznog liječenja narkomana predviđena je za učinioce koji su KD izvršili usljed

zavisnosti od upotrebe opojnih droga. Pri tome se ne traži da je učinilac u vrijeme izvršenja KD bio pod
uticajem droge. Štaviše, ako je djelo učinjeno u stanju neuračunljivosti do kojeg je došlo upotrebom
droge, ne postoji mogućnost primjene ove mjere bezbj, već eventualno mjere bezbj.iz čl 69 I 70.
Potrebno je da je djelo rezultat zavisnosti od upotrebe opojnih droga, odnosno da postoji uzročna veza
između učinjenog djela I zavisnosti učinioca od droge. Narkomani mnogo češće vrše KD zbog zavisnosti
od droge, nego pod direktni muticajem droge.

Pored ovog uslova, mora kumulativno biti ostvaren još I uslov da kod učinioca postoji ozbiljna opasnost
da će usljed ove zavisnosti I dalje vršiti KD.

2.Ova mjera bezbj.se može izreći uz kaznu zatvora, novčanu kaznu, uslovnu osudu, sudsku opomenu ili
oslobođenje od kazne.

Ako je izrečena kazna zatvora, mjera bezbj.obaveznog liječenja narkomana izvršava se u zavodu za
izvršenje kazne zatvora, ili u odgovarajućoj zdravstvenoj ili drugoj specijalizovanoj ustanovu. Vrijeme
provedeno u ustanovi za liječenje uračunava se u kaznu zatvora.

U slučaju da je izrečena uz uslovnu osudu, sudsku opomenu, ili oslobođenje od kazne, mjera
bezbj.obaveznog liječenja narkomana se izvršava na slobodi (tj.liječenje se sprovodi ambulatno) I može
trajati najviše tri godine.

ČL.72- OBAVEZNO LIJEČENJE ALKOHOLIČARA:

1.Neophodno je za izricanje ove mjere bezbj.da je KD učinjeno usljed zhavisnosti od upotrebe alkohola I
da usljed ove zavisnosti postoji ozbiljna opasnost da će učinilac I dalje vršiti KD. Za primjenu ove mjere
bezbj.važno je razlikovati obično pijanstvo, odnosno konzumiranje alkoholnih pica, od alkoholizma.

2.Ova mjera bezbj.može se izreći uz kaznu zatvora, novčanu kaznu, uslovnu osudu, sudsku opomenu I
oslobođenje od kazne. Njeno trajanje, kada je izrečena uz kaznu zatvora, vezano je za trajanje kazne
zatvora. Ona može trajati kraće od te kazne (ukoliko je prestala potreba za daljim liječenjem), ali ne I
duže.

Ako je izrečena uz kaznu zatvora, ova mjera se izvršava u zavodu za izvršenje kazne zatvora, ili u
odgovarajućoj zdravstvenoj ili drugoj specijalizovanoj ustanovi. Liječenje na slobodi tj.liječenje se
sprovodi ambulatno).

ČL.73- ZABRANA VRŠENJA POZIVA, DJELATNOSTI I DUŽNOSTI:

1.Mjera bezbj.zabrane vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti iz čl.73 može se izreći kako uračunljivom
učiniocu, tako I neuračunljivom učiniocu. Uračunljivom učinocu se izriče uz kaznu, uslovnu osudu, sudsku
opomenu ili oslobođenje od kazne, a neuračunljivom učiniocu uz mjeru bezbj. iz čl.69 ili 70.

2.U presudi kojom se izriče ova mjera bezbj.mora biti tačno određeno na šta se zabrana odnosi. Koji će
poziv, odnosno djelatnost biti predmet zabrane, zavisi od procjene posotjanja opasnosti od ponovnog
vršenaj KD u vezi sa njihovim obavljanjem.

Ona se može izreći ukoliko je dalje vršenje određene djelatnosti opasno. Opasnost treba shvatiti u smislu
opasnosti od vršenja KD u vezi sa vršenjem nekog poziva, djelatnosti ili dužnosti. Potrebno je da u
konkretnom slučaju postoje određene okolnosti koje ukazuju na to da ta opasnost postoji, tj.da se
opravdano može smatrati da dalje vršenje tih djelatnosti od strane učiinioca sa sobom nose visok rizik od
toga da će ih on iskoristiti za vršenje KD. Na postojanje te opasnosti ukazuje prije svega učinjneo KD zbog
kojeg se izriče ova mjera bezbj.

3.U slučaju kada je ova mjera izrečena uz uslovnu osudu, sud može pri izricanju uslovne osude odrediti
da će se ta osuda opozvati ako učinilac prekrši zabranu vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti.

4.Ova mjera bezbj.može trajati od jedne do deset godina računajući od dana pravosnažnosti odluke, s tim
da se vrijeme provedeno u zatvoru, odnosno u zdravstvenoj ustanovi u kojoj je izvršena neka mjera
medicinskog karaktera ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere.

Trajanje izrečene mjere se može naknadno, ako su protekle tri godine, pod određenim uslovima,
odlukom skratiti. Pomilovanjem se može odrediti ukidanje ili kraće trajanje ove mjere bezbijednosti.

ČL.74- ZABRANA UPRAVLJANJA MOTORNIM VOZILOM:

1.Mjera bezbj.zabrane upravljanja motornim vozilom predviđena je za učinioce KD ugrožavanja javnog

saobraćaja. Kao osnov za primjenu ove mjere bezbj.ne dolaze u obzir sva KD iz glave Dvadeset sedme KZ
(KD protiv bezbijednosti javnog saobraćaja), već samo ona kod kojih se upravljanjem motornog vozila
ugrožava javni saobraćaj. Ona se može izreći ako težina učinjenog djela, okolnosti pod kojima je ono
učinjneo, ili ranije kršenje saobraćajnih propisa od strane učinioca, pokazuje da je opasno da on I dalje
upravlja motornim vozilom određene vrste ili kategorije.

2.Motornim vozilom se smatra svako saobraćajno sredstvo na motorni pogon u suvozemnom, vodenom I
vazdušnom saobraćaju. Zabrana se mora odnositi na upravljanje motornim vozilom određene vrrste ili
kategorije. Njemu će se izreći mjera bezbj.zabrane upravljanja samo vozilom D kategorije, a ne svih
kategorija.

3.Mjera bezbj.se izvršava oduzimanjem vozačke dozvole određene vrste ili kategorije.

4.Kada se ova mjera izriče licu koje nema položen vozački ispit, onda se ona sastoji u zabrani izdavanja
vozačke dozvole (a ne u zabrani polaganja vozačkog ispita).

5.Zabrana upravljanja motornim vozilom može se izreći I licu koje ima stranu vozačku dozvolu u kom
slučaju ona obuhvata zabranu korišćenja te dozvole na teritoriji CG.
Pomilovanjem se može ukinuti ili odrediti kraće trajanje ove mjere bezbj. KZ iz 2010 godine, predviđa da
se ova mjera bezbj.izrekne bez vremenskog ograničenja, tj.trajno. Ti uslovi su da je učinjeno KD kojim se
ugrožava javni saobraćaj koje je za posljedicu imalo smrt jednog ili više lica, a učiniocu je već bila izricana
mjera bezbijednosti.

ČL.75- ODUZIMANJE PREDMETA:

1.Za razliku od ostalih mjera bezbj.koje su sve lične prirode, mjere bezbj.oduzimanja poredmeta je jedina
mjera bezbj.u našem sistemu krivičnih sankcija stvarnog karaktera.

2.Oduzeti se mogu predmeti koji su upotrijebljeni za izvršenje KD, koji su bili namijenjeni izvršenju KD I
koji su nastali izvršenjem KD. Iako se govori o tri vrste predmeta koji mogu biti oduzeti primjenom ove
mjere bezbj.riječ je ustvari o dvije mjere predmeta. To su: predmeti koji su bili upotrijebljeni ili
namijenjeni za izvršenje KD (instrumenta sceleris) I predmeti koji su nastali izvršenjem KD (product
sceleris).

3.Predmeti koji su upotrijebljeni ili namijenjeni za izvršenje KD su oni predmeti kojima se preduzima
radnja izvršenja, koji su upotrijebljeni prilikom izvršenja KD, ili su tome bili namijenjeni. Predmeti koji se
koriste za preduzimanje pripremnih radnji, ili predmeti koje učinilac koristi poslije izvršenja KD (npr.zato
da bi realizovao protivpravnu korist pribavljenu KD) nijesu predmeti koji su bili upotrijebljeni ili
namijenjeni za izvršenje KD I zato ne predstavljaju predmete koji se mogu oduzeti primjenom ove mjere
bezbijednosti. Tako, npr.nije predmet u tom smislu putničko vozilo koje je učinilac koristio da bi se
povezao do mjesta izvršenja KD, da bi prevezao stvari pribavljene izvršenjem KD, ili da bi pobjegao poslije
izvršenja KD.

Da bi ova mjera bila primijenjena, mora kao I u slučaju svih krivičnih sankcija biti učinjeno djelo koje je
zakonom predviđeno kao KD. Ako su, osim upotrijebljenih, bili pripremljeni I neki drugi predmeti kao
eventualno sredstvo izvršenja tog KD, onda njihovo oduzimanje nije sporno.

4.Što se tiče predmeta koji su nastali izvršenjem KD, to su samo oni predmeti koji su rezultat preduzetog
KD, koji su nastali preduzimanjem izvršenja. Nije prihvatljivo shvatanje, I one predmete koji su pribavljeni
izvršenjem KD. Ova mjera bezbj.se ne primjenjuje u odnosu na predmete koji nisu nastali izvršenjem KD.
U tom slučaju primjenjuje se mjera oduzimanja imovinske koristi.

5.Uslov za primjenu mjere bezbj.oduzimanja predmeta jeste da je predmet u svojini učinioca.

6.Primjena mejere bezbj.oduzimanja predmeta je u načelu fakultativnog karaktera. Međutim, zakonom

se može predvidjeti oavezna primjena ove mjere bezbj.(npr.kod KD falsifikovanja novca propisano je
obavezno oduzimanje lažnog novca nastalog izvršenjem tog KD). Osim toga, zakonom se može odrediti I
obavezno uništavanje oduzetih predmeta (npr,kod KD neovlašćenog iskorišćavanja autorskog djela ili
predmeta srodnog prava iz čl.234).

7.Da će se oduzeti I predmeti koji se po KZ moraju oduzeti I u slučaju da se postupak ne završi presudom
kojom se optuženi oglašava krivim, ako to zahtijevaju interesi opšte bezbijednosti ili razlozi morala)-
(npr,falsifikovnai novac).
ČL.76- PROTJERIVANJE STRANACA IZ ZEMLJE:

1.Protjerivanje stranaca iz zemlje sastoji se u protjerivanju sa teritorije CG lica stranog državljanstva, ili
lica bez državljanstva. Kao uslov za primjenu ove mjere bezbj.zakon postavlja nepoželjnost boravka
stranca na teritoriji CG I upućuuje sud da prilikom odlučivanja o njenom izricanju uzme u obzir prirodu I
težinu učinjnenog KD, pobude iz kojih je KD učinjeno, način izvršenja KD I druge okolnosti koje ukazuju na
tu nepoželjnost.

U nekim slučajevima ona predstavlja zlo koje se nanosi učiniocu KD, tako da ima I elemente kazne, iako
joj to nije cilj.

2.Vrijeme trajanja ove mjere određuej sud u okviru zakonskog raspona od jedne do deset godina. KZ
predviđa I mogućnost da se stranac protjera zauvijek, tj.trajno. Uslov koji se u tom pogledu postavlja
jeste da je KD učinjeno u povratu, I takođe višestrukom povratu.

Pomilovanjem se može ukinuti ili dorediti kraće trajanje ove mjere bezbj.

ČL.77- JAVNO OBJAVLJIVANJE PRESUDE:

1.Uvođenje ove mjere bezbj.ima svoej kriminalno-političko opravdanje, naročito u slučajevima kada je
njen cilj otklanjanje opasnosti po život ili zdravlje ljudi.

2.KZ predviđa mogućnost primjene ove mjere bezbj.u dvije situacije. Prva je kada je KD učinjneno putem
medija. U drugom slučaju, mjera bezbj.javnog objavljivanja presude se može izreći za KD koje je
prouzrokovalo opasnost za život ili tijelo ljudi, pod uslovom da objavljivanje presude može da doprinese
da se otkloni ili umanji ta opasnost. To dolazi u obzir naročito kod nekih KD (npr,protiv zdravlja ljudi,
protiv životne sredine ili protiv opšte sigurnosti ljudi I imovine).

3.Presuda se objavljuje o trošku učinioca KD. Sud odlučuje da li će se objaviti u cjelini, ili u izvodu. Kada je
riječ o KD učinjenom putem medija, sud može odlučiti da se presuda objavi istim putem (tj.u istom
sredstvu javnog informisanja).

4.Ova mjera bezbj.se izriče uz osudu na kaznu, uslovnu osudu, sudsku opomenu, ili uz oslobođenje od
kazne.

ČL.78- PRESTANAK MJERA BEZBJEDNOSTI NA OSNOVU SUDSKE ODLUKE:

1.KZ predviđa mogućnost da dvije mjere bezbj.prestanu I prije vremena na koje su izrečene. Osnovni
uslov jeste protek određenog vremena, tj.tri godine od dana njihovog primjenjivanja. Prihvatljivije je
odredbu stave 1 tumačiti tako da se pod početkom primjenjivanja mjere bezbj.uzme početak njenog
izvršenja.

2.Postupak za prestanak mjere bezbj.pokreće se na molbu osuđenog koja se podnosi sudu koji je sudio u
prvom stepenu.
 GLAVA SEDMA

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI

1.Riječ je o specifičnoj krivičnopravnoj mjeri koja je istovremeno I imovinskopravnog karaktera I koja za

cilj ima uspostavljanje pređašnjeg stanja, stanja prije nego što je KD učinjeno. KZ CG predviđa dvije vrste
oduzimanja imovinske koristi: onu kod koje je neophodno da se utvrdi da je stečena protivpravnim
djelom predviđenim u zakonu kao KD I tzv.prošireno oduzimanje imovinske koristi koje je moguće
primijeniti I u slučaju da nije dokazano da je imovinska korist stečena određenim KD.

ČL. 112- OSNOV ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI:

1.Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu protivpravnim djelom koje je u zakonu predviđeno
kao KD, a iz tog principa prizilazi I to da je oduzimanje takve imovinske koristi obavezno.

2.Korist se oduzima sudksom odlukom kojom je utvrđeno da je KD učinjeno. Osnov za njenu primjenu ne
mora biti uvijek KD u objektivno-subjektivnom smislu, dovoljno je da je učinjeno protivpravno djelo koje
je u zakonu predviđeno kao KD. To znači da će I u slučaju da je to djelo učinilo neuračunljivo lice, doći do
primjene ove mjere ukoliko su ostvareni uslovi predviđeni ovim zakonikom.

Najvažnija novina koju donose izmjene I dopune KZ iz 2010.godine jeste tzv.prošireno oduzimanje
imovinske koristi za koju nije potrebno da se sudskom odlukom utvrdi da je pribavljena određenim KD.
Ovaj član će se primijeniti I u slučaju da nije dokazano da je imovinska korist stečena određenim KD.

ČL.113- USLOVI I NAČIN ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI:

1.Imovinsku korist predstavljaju ne samo novac I određeni predmeti, nego I usluge, korišćenje određenih
predmeta bez davanja adekvatne protivvrijednosti, imovinska pogodovanja, uštede I sl, dakle sve ono što
ima neku imovinsku vrijednost, što ima finansijske efekte. Jedino nisu obuhvaćena nematerijalna
pogodovanja lične prirode, osim ako to nema za rezultat I neposredne finansijske prednosti odnosno
uštede.

2.Da učiniocu KD prilikom utvrđivanja visine imovinske koristi treba priznati određene troškove koje je
imao u vezi sa vršenjem KD. Ispravan je stav da učiniocu treba oduzeti novčanu protivvrijednost tog
predmeta koju je on imao u vrijeme izvršenja KD. To mora biti realna, a ne nominalna vrijednost, izražena
u novčanom iznosu. Ako je učinilac predmete koji predstavljaju pribavljenu imovinsku korist uz naknadu
ili bez naknade prenio na drugo lice, ili je taj predmet kasnije uništen, izgubljen I sl.,tako da njegovo
oduzimanje od učinioca više nije moguće, učinilac će se obavezati da plati novčani iznos koji odgovara
tržišnoj vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je izvršenjem KD pribavljen.

Da će se učinilac, u slučaju da je pravnim poslom (npr.prodajom ili zamjenom predmeta) pribavio veću
imovinsku korist od vrijednosti koju je predmet imao u vrijeme kad je pribavljen izvršenjem KD, obavezati
da plati novčani iznos koji odgovara tako pribavljenoj imovinskoj koristi.

Ukoliko bi utvrđivanje visine imovinske koristi izazvalo nesrazmjerne teškoće ili bi dovelo do znatnog
odugovlačenja postupka, sud je ovlašćen da tu visinu utvrdi po slobodnoj ocjeni.
3.KZ CG polazi od toga da je opravdano, kada su u pitanju određena KD, oduzeti imovinu I za koju nije
dokazano da je pribavljena KD, ali samo ukoliko su ispunjeni uslovi koji tu imovinu vezuju za kriminalnu
djelatnost učinioca.

Kod proširenog oduzimanja radi se o mogućnosti, tj.ono je fakultativnog karaktera. Osim toga zahtijeva
se I određena vremenska povezanost između KD za koje je učinilac osuđen I kriminalne djelatnosti kojom
je stečena imovinska korist u odnosu na koju se primjenjuje prošireno oduzimanje. Samo ako je učinilac
osuđen za određena KD, prije svega ona iz oblasti organizovanog kriminaliteta I korupcije, može doći do
proširenog oduzimanja imovinske koristi. KZ predviđa.da učini vjerovatnim da je porijeklo imovine
zakonito.

4.Uslovi za prošireno oduzimanje imovinske koristi, koji moraju kumulativno biti ispunjeni su: 1) da je
učinilac pravosnažno osuđen za neko do KD navedenih u čl.113 stav 2 KZ; 2) da postoji osnovana sumnja
da je imovinska korist stečena kriminalnom djelatnošću; 3) da vremenski kontekst I druge okolnosti
opravdavaju oduzimanje imovinske koristi. Vremenski kontekst treba da postoji između stečene
imovinske koristi I kriminalne djelatnosti u smislu da ukazuje da je korist stečena za vrijeme, odnosno
posle vršenja kriminalne djelatnosti.

5.Od prenošenja stečene imovinske koristi na drugoga, treba razlikovati sticanje imovinske koristi za
drugog. U tom slučaju se imovinska korist bezuslovno oduzima kao I u slučaju kada je učinilac stekao
imovinsku korist za sebe. Pribavljanje imovinske koristi u ovom smislu, obuhvata I pribavljenje imovinske
koristi za pravno lice.

ČL.114- ZAŠTITA OŠTEĆENOG:

1.Ukoliko postoji lice koje je neposredno oštećeno KD, njegovi interesi imaju prednost u odnosu na mjeru
oduzimanja imovinske koristi stečene KD. Mjeru oduzimanja imovinske koristi u odnosu na zahtjev
oštećenog je supsidijarnog karaktera. To znači da taj zahtjev uvijek ima prednost. Oduzimanje imovnske
koristi kada postoji imovinskopravni zahtjev oštećenog, izriče se samo u slučaju da ta korist prelazi visinu
određenog imovinskopravnog zahtjeva.

2.U vezi sa odnosom imovinskopravnog zahtjeva oštećenog I mjere oduzimanja imovinske koristi moguće
su tri situacije. U prvoj, ako je oštećenom u krivičnom postupku dosuđen imovinskopravni zahtjev, sud će
izreći oduzimanje imovinske koristi samo ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev
oštećenog. U drugoj, kada imovinskopravni zahtjev nije dosuđen u krivičnom postupku već je oštećeni
upućen na parnicu, on može tražiti da se namiri iz iznosa oduzete imovinske koristi. Treća situacija se
odnosi na slučajeve kada oštećeni u krivičnom postupku nije prijavio imovinskopravni zahtjev.

GLAVA OSMA

PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

ČL.115- NASTUPANJE PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE:

1.One nastupaju automatski po sili zakona (ex lege) kod osude za određena KD ili na određene kazne. To
znači da su pravne posljedice osude svrstane u dvije kategorije: one koje predstavljaju prestanak ili
gubitak određenih prava I one koje se sastoje u zabrani određenih prava.

2.Da pravne posljedice osude nekada teško pogađaju učinioca KD, isključeno je njihovo nastupanje kada
je izrečena neka blaža krivična sankcija, odnosno kada je učinilac oglašen krivim a oslobođen od kazne.
To znači da pravna posljedica može nastupiti samo ako je izrečena kazna zatvora.

ČL.116- VRSTE PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE:

1.KZ propisuje pojedine vrste pravnih posljedica osude u okviru dvije kategorije pravnih posljedica osude.
Pravne posljedice osude koje se odnose na prestanak ili gubitak određenih prava dovode do prestanka
vršenja javnih funkcija, radnog odnosa ili doređenog zvanja, poziva ili zanimanja. Tako Zakonom o radu
propisano je da zaposlenom prestaje radni odnos nezavisno od njegove volje I volje poslodavca,tj.po sili
zakona, u slučaju da mora biti odsutan sa rada duže od 6 mjeseci zbog izdržavanja kazne zatvora, ili zbog
toga što mu je izrečena mjera bezbijednosti ili vaspitna mjera u trajanju dužem od 6 mjeseci. Radni
odnos prestaje danom stupanja na izdržžavanje kazne, odnosno danom početka primjenjivanja mjere
bezbijednosti ili vaspitne mjere.

ČL.117- POČETAK I TRAJANJE PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE:

1.Obije vrste pravnih posljedica osude nastupaju danom pravosnažnosti presude. One koje se sastoje u
prestanku ili gubitku određenih prava svojim su nastupanjem konzumirane I ne sadrže zabranu pononvog
sticanja tih prava. Pravne posljedice osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava, takođe
nastupaju danom pravosnažnosti presude I traju određeno vrijeme.

Ukoliko I izmijenjana presuda povlači istu pravnu posljedicu osude, vrijeme od dana kada je ranija
presuda (protiv koje je izjavljen vanredni pravni lijek) postala pravosnažna, računa se u vrijeme njenog
trajanja.

2.Za pojedine pravne posljedice zakonom se može propisati kraće trajanje. Određen je opšti maksimum
trajanja pravnih posljedica osude koje se sastoje u zabrani sticanja određenih prava.

3.Ukoliko nije prestala usljed rehabilitacije, odluku o prestanku pravnih posljedica osude koje se sastoje u
zabrani sticanja određenih prava može donijeti sud poslije proteka određenog vremena.

GLAVA DEVETA

REHABILITACIJA, PRESTANAK PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE I DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE

EVIDENCIJE

1.Da rehabilitacija podrazumijeva ponovno uspostavljanje ranijeg položaja osuđenog lica kao
punopravnog građanina I stavljanje u zaborav njegove kriminalne prošlosti. To u stvari znači da mu se
daje status neosuđivanog lica. Ona istovremeno znači I pravo osuđenog lica da prema njemu budu
otklonjene pravne posljedice osude, kao I da sama krivična osuda bude brisana iz kaznene evidencije.
Rehabilitacija nije samo nagrada osuđenom licu za dobro vladanje poslije izdržane kazne, već I doprinos I
podstrek da ubuduće ne vrši KD, putem njegove reintegracije u društvo, tj.ona ima I specijalno
preventivno dejstvo. Prema načinu kako do nej dolazi, razliku se zakonska rehabilitacija koja nastupa
automatski po sili zakona pošto budu ispunjeni određeni uslovi koje propisuje zakon (prije svega protek
određenog roka) I sudska rehabilitacija o kojoj odlučuje sud.

ČL.118-OPŠTI POJAM REHABILITACIJE:

1.Negativna pravna dejstva osude poslije izdržane, zastarjele ili oproštene glavne kazne mogu po
osuđenog biti višestruka. Ta dejstva, odnosno pravne posljedice osude u širem smislu mogu proizilaziti iz:
1) pravnih posljedica osude u užem smislu, tj.u smislu čl.115-117); 2) primjene određenih mjera
bezbijednosti; 3) upisa osude u kaznenu evidenciju I davanja podataka iz te evidencije; 4) sporednih ili
dopunskih kazni koje se izvršavaju poslije izdržane glavne kazne.

Potpuna rehabilitacija znači prestanak svih tih negativnih pravnih dejstava koja nastupaju zbog krivične
osude, poslije izdržane glavne kazne, kao I brisanje, odnosno gašenje same osude. Rehabilitacija treba
uvijek da obuhvati dvije stvari: uspostavljanje svih prava osuđenog I stvarno brisanje osude.

2.KZ razlikuje zakonsku rehabilitaciju koja nastaje na osnovu samog zakona, I sudsku do koje dolazi
odlukom suda po molbi osuđenog lica.

3.Prava trećih lica koja se zasnivaju na osudi ne mogu biti obuhvaćena rehabilitacijom,tj.u pogledu njih
rehabilitacija nema nikakvo dejstvo (npr.pravo na naknadu štete pričinjenu KD):

ČL.119-ZAKONSKA REHABILITACIJA:

1.Opravdanje za zakonsku rehabilitaciju, koja nastaje automatski po sili zakona protekom određenog
roka, postoji samo ako se radi o neosuđivanim licima, odnosno licima koja se smatraju neosuđivanim.
Zakonska rehabilitacija takođe nastaje ako od dana kada je kazna izvršena, zastarjela ili oproštena
protekne: 1) tri godine od osude na novčanu kaznu, kaznu rada u javnom interesu, ili kaznu zatvora do 6
mjeseci; 2) 5 godina kdo osude na kaznu zatvora preko 6 mjeseci do jedne godine. Ukoliko se radi o licu
koje je osuđeno na kaznu zatvora u trajanju preko jedne godine ne može doći do zakonske, ali pod
određenim uslovima može doći do sudske rehabilitacije.

Smetnja za nastupanje zakonske rehabilitacije jeste neizvršena sporedna kazna, odnosno mjera
bezbijednosti koja još traje. Za to vrijeme ne može nastati zakonska rehabilitacija.

2.Pošto rehabilitacija u slučajevima predviđenim čl.119. nastaje po sili zakona, o tome ne odlučuje sud
već rješenje po službenoj dužnosti donosi organ nadležan za vođenje kaznene evidencije. Taj organ je
dužan da donese to rješenje ukoliko se radi o licu koje prije osude nije bilo osuđivano (ili se po zakonu
smatra neosuđivanim), I ukoliko to lice nije učinilo novo KD, a proteklo je vrijeme propisano u čl.119 stav
2 KZ. Jedino u slučaju kada je izrečena uslovna osuda ZKP predviđa da rješenje o rehabilitaciji donosi sud.

ČL.120-SUDSKA REHABILITACIJA:

1.Sudska rehabilitacija se može dati licu koje je osuđeno na kaznu zatvora preko jedne godine, ali ne
preko tri godine. Tu se razlikuju dva slučaja I dužina rokova je različita: ako je lice osuđeno na kaznu
zatvora preko jedne do dvije godine, I ako je osuđeno preko dvije do tri godine. Kod osude na kaznu
zatvora preko tri godine ne može, ni pod kojim uslovima, nastupiti rehabilitacija. Uslov za sudsku
rehabilitaciju jeste da je proteklo pet, odnosno deset godina od dana izdržane, zastarjele ili oproštene
kazne.

Kao I kod zakonske rehabilitacije, I ovdje je smetnja za davanje rehabilitacije neizvršena sporedna kazna
ili trajanje mjera bezbj.

2.Kod sudske rehabilitacije, za razliku od zakonske koja nastupa automatski po ispunjavanju određenih
uslova, radi se samo o mogućnostima, tj.sud procjenjuje okolnosti navedene u čl.120 stav 3, kao I druge
okolnosti koje smatra da su relevatne za odluku o rehabilitaciji, te o tome donosi svoju odluku. Postupak
se pokreće po molbi osuđenog, a protiv odluke suda o rehabilitaciji žalbu mogu izjaviti osuđeni I državni
tužilac.

ČL.121-SUDSKA REHABILITACIJA LICA KOJE JE VIŠE PUTA OSUĐIVANO:

1.Sudska rehabilitacija se može dati I licu koje je više puta osuđivano ako su ispunjeni zakonski uslovi za
rehabilitaciju u pogledu svakog KD za koje je osuđeno. Pri tome će sud uzeti u obzir sve one okolnosti
koje I inače procjenjuje kod sudske rehabilitacije.

ČL.122-PRESTANAK PRAVNIH POSLJEDICA OSUDE:

1.Do rehabilitacije može doći prije nego što istekne vrijeme pravne posljedice osude, čime dolazi do
ukidanja te pravne posljedice I prije isteka vremena za koje je predviđeno da ona traje. Ukoliko nije
prestala usljed rehabilitacije, odluku o prestanku pravnih posljedica osude koje se sastoje u zabrani
sticanja određenih prava može donijeti sud kad proteknu tri godine od dana izdržane, zastarjele ili
oproštene kazne.

ČL.123-DAVANJE PODATAKA IZ KAZNENE EVIDENCIJE:

1.Kaznena evidencija sadrži lične podatke o učiniocu KD, o KD za koje je osuđen, podatke o kazni,
uslovnoj osudi, sudskoj opomeni, oslobođenju od kazne I oproštenoj kazni, kao I podatke o pravnim
posljedicama osude. U kaznenu evidenciju se unose I kasnije izmjene podataka sadržanih u kaznenoj
evidenciji, pdoaci o izdržavanju kazne, kao I poništenje evidencije o pogrešnoj osudi.

2.Podaci o brisanoj osudi nikome se ne mogu saopštavati, tj.osuda se stvarno briše iz kaznene evidencije.
Mogu se davati samo podaci o osudi u vezi sa kojom nije nastupila rehabilitacija. Podaci se mogu dati I
organu starateljstva kada je to potrebno za vršenje poslova iz njihove nadležnosti.

Predviđena je mogućnost davanja podataka na obrazložen zahtjev I državnom organu, preduzeću, drugoj
organizaciji, ili preduzetniku, ako još traju pravne posljedice osude ili mjere bezbijednosti. KZ predviđa za
jednu određenu situaciju,tj.kada se radi o ostvarivanju prava u inostranstvu, mogućnost davanja
građanima, na njihov zahtjev, podataka o njihovj osuđivanosti ili neosuđivanosti.

GLAVA DESETA
 ZASTARJELOST

1.Zastarjelost je zakonski osnov za gašenje krivičnih sankcija usljed proteka određenog vremena, što za
posljedicu ima gubitak prava države ili na krivično gonjenje ili na izvršenje krivične sankcije. Ona nastupa
protekom izvjesnog vremena od izvršenja KD, ili od pravosnažnosti presude kojom je izrečena krivična
sankcija.

KZ poznaje dvije vrste zastarjelosti: zastarjelost krivičnog gonjenja I zastarjelost izvršenja krivičnih
sankcija. Postoji važan izuzetak- krivično gonjenje I izvršenje kazne ne zastarijeva za KD genocida, zločina
protiv čovječnosti I ratnih zločina, kao ni za KD za koja po ratifikovanim međunarodnim ugovorima
zastarjelost ne može da nastupi.

ČL.124- ZASTARJELOST KRIVIČNOG GONJENJA:

1.Protek određenog vremena od izvršenja KD, odnosno roka zastarjelosti ima za posljedicu nemogućnost
krivičnog gonjenja. Kriterijum za određivanje dužine ovih rokova jeste propisana kazna za učinjeno KD.
Što je zaprijećena kazna stroža (a time I kd teže), zakon propisuje duže rokove za zastarjelost krivičnog
gonjenja.

2.Kod produženog KD, rok zastarjelosti krivičnog gonjenja računa se od preduzimanja radnje posljednjeg
djela koje ulazi u sastav produženog KD. Kod KD nečinjenjaroka zastarjelosti krivičnog gonjenja računa se
posebnoo za svako pojedino KD.

ČL.125-TOK I PREKID ZASTARIJEVANJA KRIVIČNOG GONJENJA:

1.Rok zastarjelosti počinje da teče od dana kada je KD izvršeno. Kod temporalnih posljedičnih KD taj rok
počinje da teče od dana kada je posljedica nastupila. Taj izuzetak je neophodan jer bi moglo doći do toga
da nastupi zastarjelost krivičnog gonjenja I prije nego što je djelo dovršeno.

2.Dok teče rok zastarjelosti krivičnog gonjenja moguće je da nastupe dvije situacije koje u stvari
produžavaju taj rok, a to su obustava I prekid zastarjelosti.

Čl.125. stav 2 predviđa obustavu zastarjelosti koja nastupa onda kada zastarjelost prestaje da teče za
vrijeme za koje se po zakonu gonjenje ne može otpočeti ili produžiti. Njeno dejstvo se sastoji u tome što
za vrijeme dok postoji smetnja koja je dovela do obustave ne teče rok zastarjelosti krivičnog gonjenja.
Prestankom te smetnje, rok zastarjelosti nastavlja da teče od momenta u kome je obustavljen, tj.od
momenta kada je nastupila smetanja koja je prouzrokovala obustavu. To znači da se uzima u obzir I ono
vrijeme koje je proteklo do nastupanja te smetnje. Smetnje koje dovode do obustave zastarjelosti
krivičnog gonjenja mogu biti ili pravne ili stvarne, ali naše KZ uvažava samo pravne smetnje (npr.duševna
bolest učinioca usljed koje se ne može voditi krivični postupak).

Prekid zastarjelosti krivičnog ognjenja nastupa u dva slučaja: 1) preduzimanjem bilo koje procesne radnje
koja se preduzima radi otkrivanja KD ili radi otkrivanja I gonjenja učinilaca zbog učinjenog KD, I 2)
učinjeno novo KD koje je prema zaprijećenoj kazni isto toliko teško ili teže od onoga u pogledu kojeg teče
rok zastarjelosti krivičnog gonjenja. Rok zastarjelosti počinje ponovo da teče, što znači da se ranije
proteklo vrijeme prije nastupanja prekida ne uračunava u rok zastarjelosti krivičnog gonjenja.

Apsolutna zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa protekom dvostrukog roka predviđenog za relativnu
zastarjelost krivičnog gonjenja.

ČL.126- ZASTARJELOST IZVRŠENJA KAZNE:

ČL.127-ZASTARJELOST IZVRŠENJA SPOREDNE KAZNE I MJERE BEZBIJEDNOSTI:

1.Rok za zastarjelost izvršenja novčane kazne ako je izrečena kao sporedna kazna (on iznosi takođe dvije
godine kao I u slučaju kada je novčana kazna izrečena kao glavna kazna).

2.Kod nekih mjera bezbj.određuje se rok u fiksnom trajanju, kod drugih opet njegova dužina zavisi od
vremena na koje su one izrečene. Pošto u pogledu izvršenja mjere bezbj.javnog objavljivanja presude
postoji izričita odredba da će se izvršiti najkasnije u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude,
protekom tog roka ona se više ne može izvršiti, a to istovremeno znači I zastarjelost njenog izvršenja.

ČL.128-TOK I PREKID ZASTARIJEVANJA IZVRŠENJA KAZNE I MJERE BEZBIJEDNOSTI:

1.Rokovi zastarjelosti izvršenja kazni računaju se od dana kada je presuda kojom su izrečene postala
pravosnažna. Ukoliko je došlo do opozivanja uslovne osude, rok se računa od dana pravosnažnosti
odluke o opozivanju.

2.Kada se izvršenje kazne ne može preduzeti propisano je odredbama ZIKS (npr.kada je odlukom suda
odloženo izvršenje kazne). Za to vrijeme se rok zastarjelosti izvršenja krivičnih sankcija ne računa,
tj.dolazi do obustave zastarjelosti.

Kod zastarjelosti izvršenja kazni I mjera bezbijednosti može doći do obustave I prekida zastarjelosti. No,
ovdje za razliku od zastarjelosti krivičnog gonjenja do prekida ne dolazi zbog izvršenja novog KD.

3.Apsolutna zastarjelost može nastupiti I u toku izdržavanja kazne zatvora.

ČL.129-NEZASTARIVOST KRIVIČNOG GONJENJA I IZVRŠENJA KAZNE:

1.Odredba ovog člana isključuje mogućnost nastupanja zastarjelosti kada se radi o određenim
međunarodnim krivičnim djelima. KZ, osim u odnosu na ta djela, nije isključio primjenu institute
zastarjelosti I kod nekih drugih teških KD.

GLAVA JEDANAESTA

AMNESTIJA I POMILOVANJE

1.Amnestijom I pomilovanjem- oni predstavljaju politički akt milosti koji se dodjeljujeod strane najviših
organa državne vlasti (parlamenta, odnosno šefa države). U slučaju amnestije I pomilovanja gasi se pravo
države na kaznu, odnosno drugu krivičnu sankciju.
Oni su akti kojima se dejstvo presude u pogledu sankcija djelimično ili potpuno mijenja u korist
osuđenog, ili se pak isključuje mogućnost krivičnog gonjenja učinioca. Abolicija- oslobađanje od krivičnog
gonjenja.

ČL.130-AMNESTIJA:

1.Amnestija ej akt zakonodavnog organa, tj.Skupštine, kojim se u formi zakona poimenično

neodređenom krugu lica daje oslobođenje od krivičnog gonjenja (abolicija); potpuno ili djelimično
oslobođenje od izvršenja kazne, zamjena izrečene kazne blažom kaznom, rehabilitacija, ili ukidaju pravne
posljedice osude. To se čini zakonom.

2.Amnestija se može odnositi na učinjena određena KD, ili na određene kazne bez obzira na KD. KZ ne
predviđa nikakva ograničenja u pogledu vrste I težine KD, odnosno visine izrečene kazne za KD koja mogu
biti obuhvaćena aktom amnestije. Ona se može odnositi na učinioce određene starosti, pola, određenog
zdravstvenog stanja (invalidnost I dr.)

Sam pojam amnestije podrazumijeva da se ona daje samo za već učinjena KD, a ne I za ubuduće.

3.Pojedinac ne može da se odrekne amnestije ako se ona odnosi I na njega, iako bi to moglo biti u
njegovom interesu.

4.Do sada donijeti zakoni o amnestiji predviđaju donošenje rješenja o primjeni amnestije (osim ako se ne
odnosi na aboliciju), nadležnost suda kao I žalbu na rješenje o primjeni amnestije.

ČL.131-POMILOVANJE:

1.Pomilovanje je institute kojim se mijenja dejstvo sudske odluke u pogledu izrečene krivične sankcije, ili
pak sprječava donošenje te odluke u slučaju da do krivičnog gonjenja još nije došlo.

Pomilovanje ima dejstvo samo u odnosu na poimenično određeno lice. Pomilovanjem se učinilac KD
može osloboditi od gonjenja (abolicija), potpuno ili djelimično osloboditi od izvršenja kazne, zamijeniti
izrečena kazna blažom kaznom ili uslovnom osudom, dati rehabilitacija, ukinuti, odnosno odrediti kraće
trajanje pojedine ili svih pravnih posljedica osude I ukinuti, odnosno odrediti kraće trajanje mjera
bezbijednosti.

Aktom pomilovanja se može odrediti ukidanje ili kraće trajanje gore navedenih mjera bzbj. Njime se
može odrediti I ukidanje ili kraće trajanje pravnih posljedica osude do kojih je usljed došlo.

Pomilovanje je u isključivoj nadležnosti predsjednika CG.

Postupak za pomilovanje pokreće se na molbu osuđenog lica, ili po službenoj dužnosti od strane ministra
pravde. Osim osuđenog lica, molbu može podnijeti: zakonski zastupnik osuđenog lica, njegov bračni
drug, srodnik u pravoj liniji, brat, sestra, usvojilac, hranilac ili staralac. Ako se radi o oslobođenju od
krivičnog gonjenja, postupak za pomilovanje pokreće se samo po službenoj dužnosti. Molba se može
podnijeti pošto je presuda postala pravosnažna, a u slučaju odbijanja molbe, ona se može ponoviti, po
isteku jedne godine od dana donijete odluke ako se radi o osudi preko tri godine, a po isteku šest mjeseci
ako je u pitanju osuda na blažu akznu.

Odluka o pomilovanju (ili o njegovom odbijanju) ne može se ni na koji način osporavati, a eventualne
arbitrernosti , pa čak I zloupotrebe lica nadležnog da odlučuje o pomilovanju, ne podliježu krivičnoj, već
samo političkoj I parlamentarnoj odgovornosti I kontroli.

ČL.132-DEJSTVO AMNESTIJE I POMILOVANJA NA PRAVA TREĆIH LICA:

1.Dometi I svrha amnestije I pomilovanja nisu takvi da mogu da uskrate prava trećih lica u vezi sa
učinjenim KD. Lica koja su oštećena KD mogu da ostvaruju svoj imovinskopravni zahtjev, a eventualno I
druga prava koja se zasnivaju na osudi lica koje je pomilovano ili obuhvaćeno aktom amnestije.

GLAVA DVANAESTA

VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA CG

ČL.133-VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA:

1.Kao I drugi zakoni I krivični zakon stupa na snagu onog dana kada je to njime izričito propisano. To
vrijeme je, duže nego kod drugih zakona. Razlog za to je prije svega potreba da se građani upoznaju sa
novim krivičnim zakonom.

Ukoliko nije izričito propisan dan stupanja na snagu krivičnog zakonika, važi opšte pravilo, tj.zakon stupa
na snagu osmog dana od dana objavljivanja u službenom listu.

2.Pravilo, a to je da se na učinioca KD primjenjuje zakon koji je važio u vrijeme izvršenja KD, nužna je
posljedica važenja načela zakonitosti. Riječ je o obaveznoj retroaktivnoj primjeni zakona koji je blaži za
učinioca. Ukoliko je novi zakon stroži za učinioca, on se ni u kom slučaju ne može retroaktivno primijeniti.

3.Za učinioca je najpovoljnija ona situacija kada novi zakon, za razliku od starog zakona, učinjeno djelo
uopšte ne predviđa kao KD (dekriminilizacija). Za učinioca je blaži onaj KZ koji ga u odnosu na konkretno
KD stavlja u povoljniji položaj.

4.Prihvatljivo je I mišljenje da je primjena blažeg zakona moguća I posle donošenja pravosnažne presude
ako je u postupku po nekom pravnom lijeku ponovo došlo do glavne rasprave, odnosno ako se o stvari
ponovo meritorno odlučuje.

5.Postavlja se pitanje da li se pravilo o vremenskom važenju zakona primjenjuje I na zakone sa

ograničenim vremenskim trajanjem. Posle prolaska tih vandrednih okolnosti, ti zakoni prestaju da važe.

ČL.134-VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA NA TERITORIJI CG:

1.Teritorijalni princip predstavlja osnovni princip važenja krivičnog zakonodavstva CG. Ostali principi
(realni, personalni I univerzalni) primjenjuju se samo u slučajevima kada se ne može primijeniti
teritorijalni princip, odnosno kada je KD učinjeno u inostranstvu.
Prema teritorijalnom principu krivično zakonodavstvo CG primjenjuje se na sva KD koja su učinjena na
teritoriji CG nezavisno od državljanstva učinioca. Krivično zakonodavstvo CG važi za svakog ko na teritoriji
CG učini KD. Pod pojmom teritorije CG podrazumijeva se suvozemna teritorija, obalno more I vodene
površine unutar granica, kao I vazdušni proctor nad njima.

Teritorijalni princip je proširen principom zastave broad I principom registracije aviona.

Krivično pravo predviđa mogućnost da se krivično gonjenje stranca koji je učinio KD na teritoriji CG, pod
uslovom uzajamnosti, ustupi stranoj državi. U pogledu mogućnosti ustupanja krivičnog gonjenja stranoj
državi stranca koji ima prebivalište u stranoj državi, a djelo je učinio na teritoriji CG, uslov u pogledu
učinjnenog KD jeste da je učinjeno KD za koje je propisana kazna zatvora do deet godina, ili KD
ugrožavanja javnog saobraćaja.

U slučaju da je djelo učinjeno na teritoriji CG, a u stranoj državi je pokrenut ili dovršen krivični postupak,
krivično gonjenje u CG preduzeće se samo po odobrenju Vrhovnog državnog tužioca CG. Krivični
postupak se ne može voditi prema licu koje ima status diplomatskog agenta (ili prema članu njegove
porodice osim ako nije nas državljanin).

ČL.135-VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA CG ZA UČINIOCE ODREĐENIH KD IZVRŠENIH U

INOSTRANSTVU:

1.Primjena realnog (ili zaštitnog) principa dovodi do toga da se krivično pravo jedne države primjenjuje
na sva KD učinjena na štetu te države ili njenih građana. Krivično zakonodavstvo CG poznaje dvije vrste
realnog principa: primarni I supsidijarni princip.

Primarni realni princip- prema njemu krivično zakonodavstvo CG važi za svakog (I crnogorskog
državljanina I stranca) ko u inostranstvu učini neko KD protiv ustavnog uređenja I bezbijednosti CG
(izuzimajući KD izazivanja nacionalne, rasne I vjerske mržnje), ili učini KD falsifikovanja novca, ako se
falsifikovanje odnosi na novac koji je u vrijeme izvršenja KD bio zakonsko sredstvo plaćanja u CG.
Proširena je I na KD terorizma, bez obzira na čiju štetu su učinjena (tj.ne samo kada je djelo terorizma
učinjeno na štetu CG odnosno njenih građana), čime se prelaze okviri realnog principa.

Crnogorsko krivično pravo biće primijenjeno I onda kada je učinilac u inostranstvu osuđen I kaznu
izdržao. Strano krivično pravo u ovim slučajevima nema nikakav značaj, a strana sudska presuda ima
značaja samo utoliko što će se kazna koja je izdržana u inostranstvu uračunati u kaznu koju izrekne
domaći sud.

ČL.136-VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA CG ZA DRŽAVLJANINA CG KOJI UČINI KRIVIČNO DJELO U

INOSTRANSTVU:

1.Domaće krivično zakonodavstvo važi za državljanina CG I kad u inostranstvu učini neko drugo KD, osim
KD navedenih u članu 135 KZ, ako se zatekne na teritoriji CG ili joj bude ekstradiran.
Aktivni personalni princip važenja krivičnog zakonodavstva- prema tom principu krivično zakonodavstvo
CG se primjenjuje na državljane CG koji u inostranstvu učine KD I onda kada se radi o bilo kojem KD, a ne
samo o onima koja su obuhvaćena primarnim realnim principom.

ČL.137-VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA CG ZA STRANCA KOJI UČINI KD U INOSTRANSTVU:

1.Zakonodavac je u jednom istom članu regulisao dva različita principa: realni supsidijarni princip I
univerzalni princip. Zajedničko za ova dva principa jeste to što stranac čini KD u inostranstvu, a zatekne
se na teritoriji CG (kod realnog principa može biti ekstradiran CG), a primjenjuju se I u jednom I u drugom
slučaju posebni uslovi iz člana 138.

Krivično zakonodavstvo CG važi I za stranca koji u inostranstvu učini prema CG neko drugo KD, osim onih
kojih su navedena u članu 135 (u pogledu kojih važi bezuslovni primarni realni princip) ili učini bilo koje
KD protiv državljanina CG. Potrebno je da se stranac zatekne na teritoriji CG ili da joj bude izručen. U
slučaju kada je djelo učinjeno prema našoj zemlji, riječ je o primjeni (supsidijarnog) realnog principa, a u
slučaju kada je djelo učinjeno na štetu našeg državljanina, o pasivnom personalnom principu. I u jednom
I u drugom slučaju primjenjuje se realni princip. Za razliku od primarnog principa, ovdje nema potrebe za
primjenom našeg krivičnog prava u slučaju da je došlo do primjene stranog krivičnog prava.

2.Univerzalni princip- prema njemu krivično zakonodavstvo CG važi I za stranca koji prema stranoj državi
ili prema strancu učini u inostranstvu KD za koje se prema krivičnom zakonodavstvu zemlje u kojoj ej je
učinjneo može izreći zatvor u trajanju od pet godina ili teža kazna. Osim toga, uslovi za primjenu
univerzalnog principa jesu da se stranac zatekne na teritoriji CG, a ne bude izručen stranoj državi. Do
primjene našeg prava primjenom univerzalnog principa dolazi u slučajevima kada nijedna država ne
zahtijeva ekstradiciju stranca, ili je ekstradicija stranca odbijena.

Univerzalni princip- gonjenje se neće preduzeti u istim slučaejvima kao I kod (aktivnog) personalnog
principa I supsidijarnog realnog principa, tj.ovaj princip se primjenjuje pod uslovima iz člana 138 stav 3
KZ. Jer on obezbjeđuej da se prema učiniocu KD uvijek može primijeniti krivična sankcija, odnosno da se
može primijeniti domaće ili inostrano krivično pravo.

ČL.138-POSEBNI USLOVI ZA KRIVIČNO GONJENJE:

1.Ako je u slučaju iz člana 134 ovog zakonika, tj.u slučaju da je KD učinjeno na teritoriji CG, pokrenut ili
dovršen krivični postupak u stranoj državi, krivično gonjenje u CG preduzeće se samo po odobrenju
Vrhovno državnog tužioca CG. KZ personalni, supsidijarni realni I univerzalni princip neće biti primijenjeni
I krivično gonjenje se neće preduzeti u sljedeća 4 slučaja:

1)ako je učiinilac potpuno izdržao kaznu na koju je u inostranstvu oosuđen; 2)ako je učinilac u
inostranstvu pravosnažnom presudom oslobođen ili mu je kazna zastarjela Ili oproštena. OSim
oslobađajuće presude, ovdje se uzima u obzir I amnestija I pomilovanje; 3)ako je prema neuračunljivom
licu u inostranstvu izvršena odgovarajuća mjera bezbjednosti; 4)za primjenu personalnog, supsidijarnog
realnog I univerzalnog principa, potrebno je da bude ispunjen još jedan uslov, a to je da se za KD kažnjava
I po zakonu zemlje u kojoj je djelo učinjeno. Kod univerzalnog principa je u tom pogledu postavljen još
strožiji uslov, tj.da se radi o KD za koje je predviđena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna.
Ukoliko po zakonu zemlje u kojoj je djelo učinjeno za to KD ne kažnjava, gonjenje se u slučaju
personalnog I supsidijarnog realnog principa ipak može preduzeti, ali samo po odobrenju VDT.

ČL.139-URAČUNAVANJE PRITVORA I KAZNE IZDRŽANE U INOSTRANSTVU:

1.Primjena nekog od principa prostornog važenja krivičnog zakonodavstva omogućava da se ponovo sudi
učiniocu KD I primijeni domaće krivično pravo. Zato se pritvor, lišenje slobode u ekstradicionom
postupku, kao I kazna koju je učinilac izdržao na osnovu presude inostranog suda, uračunava u kaznu
koju izrekne domaći sud za isto KD. Ukoliko se ne radi o kaznama iste vrste, uračunavanje će se izvršiti po
ocjeni suda.

2.Uračunavanje kazne izdržane po presudi stranog suda obavezno je kod primjene svih principa
prostornog važenja, ako je riječ o personalnom, supsidijarnom realnom I univerzalnom principu,
uračunavanje kazne izdržane u inostranstvu dolazi u obzir samo ako je učinilac djelimično izdržao kaznu,
jer ako je izdržao u cjelini do krivičnog gonjenja neće ni doći, tj.ukoliko postoji odobrenje VDT za krivično
gonjenje.

ČL.141-VAŽENJE OPŠTEG DIJELA OVOG ZAKONIKA:

1.Opšti dio KZ predviđa institute I sankcije koji su opšteg kraktera, koji se primjenjuju u odnosu na sva KD
bez obzira da li su ona propisana u njemu, ili u sporednom krivičnom zakonodavstvu.

GLAVA TRINAESTA

ZNAČENJE IZRAZA

ČL.142-ZNAČENJE IZRAZA U OVOM ZAKONIKU:

1.Teritorija je višedimenzionalna jer se sastoji iz kopna I vodenih površina, odnosno obalnog mora,
pdozemlja, kao I vazdušnog prostora iznad kopna I vodenih površina. Obalno more, prema
međunarodnom pravu, čine unutrašnje morske vode I teritorijalno more (pojas širok 12 morskih milja).
Vazdušni proctor se proteže koliko I vazdušni omotač.

2.Krivično zakonodavstvo se može odrediti kao skup, ili system krivičnih zakona koji važe u jednoj zemlji,
pod čime se podrazumijevaju svi zakoni koji regulišu krivičnopravnu materiju.

3.Za pojam službenog lica karakteristično je vršenje službene dužnosti u okviru određenih javnih
ovlašćenja. Pri tome nije od značaja da li službenu dužnost vrši stalno ili povremeno I na kojem nivou
državne vlasti. To mogu biti I lica koja vrše određene dužnosti u privrednom društvu ili drugom subjektu,
kojem je povjereno vršenje javnih ovlašćenja. Pojam službenog lica obuhvata I ona lica kojima je faktički
povjereno vršenje određenih službenih dužnosti.

U određenim slučajevima I vojno lice može imati status službenog lica.

Pojam službenog lica proširen je I na strana službena lica, to su ona lica koja obavljaju određene službene
dužnosti u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji (pod uslovom da je ona javnog a ne privatnog karaktera).
4.Odgovorno lice se javlja kao subject kod mnogih KD (prije svega onih protiv platnog prometa I
privrednog poslovanja). Osnovni kriterijum koji se koristi kod određivanja pojma odgovornog lica jeste
samostalnost u obavljanju određenih poslova koji su mu povjereni.

5.U odnosu na dijete ne mogu se primijeniti nikakve krivične sankcije, ono se nalazi van domašaja
krivičnopravne represije.

6.Maloljetnik može biti subject KD I prema njemu se mogu primijeniti određene krivične sankcije (a
izuzetno, pod određenim uslovima, čak I kazna)

7.Novac obuhvata kako papirni, tako I metalni novac, ali I novac koji je izrađen od nekih drugih
materijala, zatim kako novac koji je u opticaju u CG, tako I novac koji je u opticaju u stranoj državi.

8.Pojam motornog vozila se određuje tako što se pod tim pojmom podrazumijeva svako saobraćajno
sredstvo na motorni pogon u suvozemnom, vodenom I vazdušnom saobraćaju.

9.Za postojanje isprave je dovoljno da je neki predmet podoban da služi (ili je tome namijenjen) kao
dokaz neke činjenice koja ima značaj za pravne odnose. Isto to važi I za računarski podatak.

U više odluka je uzeto da registarske tablice motornog vozila, broj šasije ili broj motora predstavlja
ispravu.

10.Zakon o zaštiti od nasilja u porodici (usvojen 27 jula 2010)- članom porodice smatra svako lice koje živi
u zajedničkom porodičnom domaćinstvu, bez obzira na srdostvo.

11.Za postojanje KD dovoljno je da je radnja preduzeta I samo jednom, a ponavljanje te radnje ne

predstavlja, tj.za pravnu kvalifikaciju je irelevatno da li je radnja preduzeta jednom ili više puta.