You are on page 1of 14

SADRŽAJ

Uvod ........................................................................................................................................... 3
1. Pojam reosiguranja ................................................................................................................. 3
2. Istorijski razvoj reosiguranja .................................................................................................. 4
3. Načela reosiguranja ................................................................................................................ 5
4. Vrste reosiguranja ................................................................................................................... 5
4.1. Proporcionalno reosiguranju............................................................................................ 6
4.1.1. Kvotno reosiguranje ................................................................................................. 6
4.1.2. Reosiguranje viška svote .......................................................................................... 6
4.2. Neproporcionalno reosiguranje ....................................................................................... 7
4.2.1. Reosiguranje viška štete ........................................................................................... 7
4.2.2. Reosiguranje tehničkog rezultata (viška godišnje štete)........................................... 8
5. Ugovor o reosiguranju ............................................................................................................ 8
5.1. Definicija i pravna priroda ............................................................................................... 8
5.2. Načela ugovora o reosiguranju ........................................................................................ 9
5.3. Klauzule ugovora o reosiguranju ................................................................................... 10
5.4. Vrste ugovora o reosiguranju ........................................................................................ 11
5.5. Izvršenje ugovora o reosiguranju .................................................................................. 12
5.6. Prekid ugovora o reosiguranju ....................................................................................... 13
Zaključak .................................................................................................................................. 13
Literatura .................................................................................................................................. 14

2
Uvod

Reosiguranje svoj nastanak i postojanost duguje činjenici da niti jedno društvo za


osiguranje ne može ili ne želi samo nositi sve rizike što ih je preuzelo. Isto tako niti jedno
nacionalno tržište osiguranja ne zadržava sve preuzete rizike, već ih delimično pokriva na
svetsko tržište reosiguranja. Drugim rečima reosiguranje kao instrument dodatne disperzije
rizika nezaobilazna je potreba svakog društva za osiguranje i važna sastavnica svakog
nacionalnog tržišta. U pregledima o poslovanju najvećih društava za (re)osiguranje u svetu što
ih povremeno objavljuje agencija za ocenu boniteta Standard & Poors i A.M. Best, nema
doslovno niti jednog društva koje ne bi ustupilo deo svoje bruto premije u reosiguranje.
Spomenuti proces disperzije rizika kroz reosiguranje teče na dva nivoa:
 Prostornoj - tako što pojedini rizik biva uključen u reosiguravaocnu portfeljnu
zajednicu u koju se slivaju rizici iz mnoštva društava za osiguranje i iz raznih zemalja
sveta. Osnovna ekonomska poluga takvog izravnanja je tekuća premija.
 Vremenskoj - koja se sprovodi uz pomoć rezerve sigurnosti svih reosiguratelja koji
nose rizik, a funkcioniraju kao svojevrsne kompenzacione posude u koje se unosi deo
dobitka u profitabilnim godinama i iz kojih se namiruje “gubitak” kad štete budu veće
od tekuće premije. Uz disperziju rizika kao osnovnu funkciju reosiguranjem se postižu
i dodatni učinci.
Osiguravajuće društvo se reosigurava kod jednog reosiguravaoca, a taj ustupa dalje, ne
jednom, već desetinama reosiguravaoca - svakome tek nekoliko postotaka ili čak promila
rizika. Time se bitno umanjuje takozvani rizik likvidnosti osiguravaoca tj. opasnost da
reosiguravaoc neće biti finansijski sposoban isplatiti neku veliku štetu budući da rizik nije na
jednom, već na desetinama reosiguravaoca.
Za malu privredu važan je još jedan učinak reosiguranja. Svaka, a posebno velika šteta
predstavlja gubitak za nacionalnu privredu i po definiciji znači negativni “input” koji deluje
kao faktor smanjenja domaćeg bruto proizvoda. Deo štete u mjeri u kojoj je naplaćen od
stranih reosiguravaoca potpuno poništava taj negativni učinak.
I pored važnosti reosiguranja za ukupno funkcioniranje osiguravajuće delatnosti,
pravna regulativa reosiguranja u većini država vrlo je oskudna. Pa i od tako oskudne
regulative pretežni deo se odnosi na uređenje, poslovanje i porezni položaj reosiguravaoca. Sa
aspekta ugovorenog odnosa između reosiguravaoca i reosiguranika propisa je malo, a i to
malo često je u neobjašnjenoj kontradikciji. Takvo stanje regulative koje je ispod nivoa
ekonomske važnosti reosiguranja, može se objasniti jedino činjenicama da se ono događa
između dva profesionalca, pa nema potrebe da se država upliće u njihov ugovoreni odnos
kako bi štitila slabijeg prinudnim normama.

1. Pojam reosiguranja
S obzirom da su osiguravajuće kuće razvile veliki dijapazon rizika koje osiguravaju i
preuzimaju u pokriće i koji su po svojoj prirodi nehomogeni, njihova potreba za osiguranjem i
homegenizacijom preuzetih rizika vremenom dobiva sve veći značaj. Osnova na kojoj
nehomogeni rizici prelaze u homogene i kojom se vrši osiguranje rizika koje je osiguravač
preuzeo u pokriće jeste reosiguranje.
Pojam reosiguranja o osnovi označava osiguranje rizika koji je preuzeo osiguravač. 1
Prema definiciji reosiguranje jeste ustanova kojom osiguravač na osnovu ugovora o

1
Jankovac I: Ugovor o osiguranju za uporedno pravo, Beograd, 1968.

3
reosiguranju, prenosi deo rizika (ponekad i ceo rizik) na reosiguravača.2 Najčešće se
primenjuje kada osiguravač nije u stanju da zbog ograničenih novčanih sposobnosti
samostalno preuzme neki težak rizik (na primer, rafinerija nafte, prekookeanski brod), pa ga
deli na osiguravače drugog reda, odnosno reosiguravače u zemlji i inostranstvu. Osiguravač
također preuzima rizik čak i u onim slučajevima kada oceni da bi eventualna velika, delimična
ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržavajući za sebe onoliki deo tog rizika koji u
slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj
deo, koji osiguravač zadržava za sebe, naziva se udeo osiguranika u šteti. Visinu udela svako
osiguravajuće društvo određuje samo za sebe, i ne postoji niti jedna jedinstvena formula na
osnovu koje na jedinstven način, različite osiguravajuće kompanije, naravno uzimajući u obzir
vlastite visine pojedinih varijabli, mogu izračunati. Preostali deo rizika osiguravač predaje u
reosiguranje. Ovako preuzeti deo rizika reosiguravač, ili u potpunosti zadržava za sebe kao
sopstveni udeo, ili, što je i najčešći slučaj u praksi, on sam zadržava onoliki deo koliki može
pokrivati sopstvenim sredstvima, ako do štete dođe, a ostalo predaje dugom reosiguravaču –
retrocedentu.
Ove relacije imaju sopstvenu terminologiju, nastalu iz sledećih pojmova: osiguravač
ustupa (lat. cessio – ustupati) deo obaveze reosiguravaču i on za reosiguravača time postaje
cedent. Reosiguravač preuzima deo obaveze i naziva se cesionar. U slučajevima kada
reosiguravač prenosi deo obaveze na druge reosiguravače, on vrši retrocesiju, a ti
reosiguravači se nazivaju retrocedenti.3 Na ovaj način najpre se distribuira premija, a u slučaju
nastanka štete i sam iznos štete.
Karakteristično za poslove reosiguranja je da između reosiguravača i osiguranika ne
postoji nikakav pravni, a u izvesnom smislu ni ekonomski odnos. Osiguranik uplaćuje
premiju svom osiguravaocu, koji deo te premije, ukoliko je predao u reosiguranje, uplaćuje
reosiguravaocu, a koji opet taj svoj deo premije ukoliko je predao drugom reosiguravaocu
uplaćuje njemu, i tako redom. Na isti način, na koji se premija plaća, vrši se i prikupljanje
sredstava kada se izvrši isplata po osnovu nastale štete. Najpje, obavezu isplate štete prema
osiguraniku osiguravaoc u potpunosti izmiri, a onda potražuje za isplaćena sredstva od svog
reosiguravaoca, koji potražuje od svog reosiguravaoca i tako redom.

2. Istorijski razvoj reosiguranja


Ako bi se osvrnuli unazad nekoliko stotina godina, videli bismo da se potreba za
reosiguranjem javila još tada, te davne 1370. godine kada je i potpisan prvi ugovor o raspodeli
rizika u Genovi, sklopljen između dvojice trgovaca kao reosiguravaoca i trećeg trgovca koji je
zastupao direktnog osiguravaoca, za potrebe osiguranja robe u prevozu od Genove do luke
Sluys u Belgiji za deonicu puta koja se smatrala najopasnijom. Dakle, još tada znalo se da
jedan osiguravaoc nije u stanju pa pokrije i isplati sve rizike koje preuzima u pokriće, te da i
on ima potrebu za dodatnim osiguranjem od preuzetih teških rizika. To osiguranje
osiguravaoca tada, dobilo je naziv reosiguranje ( lat. re – ponovno).
Osnovni razlog postojanja reosiguranja leži u atomizaciji rizika, odnosno
raspoređivanju rizika na što veći broj učesnika u lancu raspodele, koji bi, u slučaju da nastupi
osigurani rizik izmirili svoj deo preuzete obaveze. Time, ne samo da osiguravajuće kuće
osiguravaju preuzete rizike, nego i osiguravaju vlastitu likvidnost, u slučaju da nastupi neka
velika štete ili se pojavi kumul šteta. Upravo to obezbeđivanje sopstvene likvidnosti i
atomizacija rizika daju odgovor na pitanje postojanja reosiguranja.

2
Marović B., Žarković N.: Leksikon osiguranja, Novi Sad 2002.
3
Jankovac I: Ugovor o osiguranju za uporedno pravo, Beograd, 1968.

4
Sledeći razlog koji opravdava ideju reosiguranja jeste homogenizacija rizika, koja se u
nekim slučajevima može pojaviti samo na nivou reosiguranja, jer su neki rizici apsolutno
heterogeni na nivou osiguravajućih kuća, a da bi osiguravajuće kuće preuzele u pokriće takve
rizike, one se moraju reosigurati i homogenizovati ih.
Iako, reosiguranje za samog osiguravaoca predstavlja, tradicionalno gledano trošak,
ono ipak svoje opravdanje pronalazi u alternativi izvora kapitala i kao takav mora biti
posmatran od strane osiguravaoca.

3. Načela reosiguranja
Relevantna načela su načelo dobrovoljnosti, načelo savesnosti i poverenja, načelo
obeštećenja i načelo istovetnosti sudbine.
Načelo dobrovoljnosti je bitno za uobičajeno funkcioniranje reosiguranja i zbog toga
što je reosiguravaoc u potpunosti upućen na osiguravaoca, kako u davanju tačnih i potpunih
podataka o rizicima koji se reosiguravaju tako i u vođenju samog reosiguranja.
Načelo savesnosti i poverenja podrazumeva da reosiguravaoc očekuje korektno
poslovanje osiguravaoca, jer mu reosiguravaoc omogućuje razvoj posla, a osiguravaoc ne sme
zlouporabiti poverenje koje mu je pruženo, već mora čuvati interese reosiguravaoca.
Načelo obeštećenja proizlazi iz činjenice da osiguravaoc može tražiti naknadu iz
reosiguranja samo ako je pretrpeo štetu po nekom riziku koji je reosiguran, pri čemu
maksimalna naknada koju osiguravaoc može tražiti iz reosiguranja ne može biti veća od
naknade koju je on platio svom osiguraniku.
Načelo istovetnosti sudbine podrazumeva da reosiguravaoc sledi sudbinu
osiguravaoca, kako u pogledu reosiguranih rizika tako i u pogledu načina na koji je šteta
likvidirana.

4. Vrste reosiguranja
Vrste reosiguranja razlikujemo prema sadržaju, načinu pokrića, načinu nastanka
obveze iz reosiguranja, sistemu i načelima pokrića iz ugovora o reosiguranju. Pri tom
razlikuju se aktivno i pasivno, obavezno i dobrovoljno, zatim potpuno, proporcionalno i
neproporcionalno reosiguranje te reosiguranje svota i reosiguranje šteta.
Aktivno i pasivno reosiguranje predstavlja raspodelu rizika bez učestovanja i uticaja
osiguranika jer ne dolazi do promene ugovornog odnosa između osiguranika i osiguravaoca.
Pasivno reosiguranje je ustupanje dela obveza u pokriće reosiguravaoca, a aktivno
reosiguranje je preuzimanje rizika u pokriće reosiguravaoca.
U obaveznom reosiguranju osiguravaoc se obvezuje da će sve rizike navedene u
ugovoru reosigurati na određeni način, čime se stvara obveza osiguravaoca prema
reosiguravaocu. U dobrovoljnom reosiguranju ugovor se zaključuje po slobodnoj volji
osiguravoca. Reosiguravoc pritom može oceniti konkretan rizik pre preuzimanja obveze
reosiguranja.
Potpuno reosiguranje podrazumeva ustupanje celokupne obveze iz ugovora o
osiguranju u pokriće reosiguranja. Proporcionalno reosiguranje je ono kod kojeg osiguravoc i
reosiguravoc u jednakoj proporciji dele obavezu iz osiguranja. Neproporcionalno reosiguranje
podrazumeva da osiguravoca samostalno određuje visinu svoje obaveze, a ostatak obaveze
snosi reosiguravoca neograničeno ili limitirano.

5
4.1. Proporcionalno reosiguranju

4.1.1. Kvotno reosiguranje

Kvotno reosiguranje je najjednostavniji oblik proporcionalnog reosiguranja kojim


cedent reosigurava određenu proporciju svakog preuzetog rizika, bez obzira na osiguranu
svotu. Tako se u jednakoj proporciji deli premija i isplačuje šteta. Ako je npr. Kvota p = 15%,
to znači da reosiguravaoc učestvuje u svakoj šteti u određenom portfoliju s 15%, a
reosiguravaoc s 85%.
Ugovorom se predviđa na koji način se cediranje obavlja, koje vrste osiguranja se
reosiguravaju ko i geografski limiti i isključenja. Kvotno reosiguranje redovno zaključuju:
 novi osiguravaoc,
 osiguravaoci koji uvode neku novu vrstu osiguranja za koju nemaju iskustva.
Kvotno reosiguranje štiti one portfolije ili njihove delove u kojim je udeo delimičnih
šteta velik. Ono ne dovodi do homgenizovanja portfolija, a niti do izjednačavanja šteta. Kod
kvotnog reosiguranja redovno se isključuje iz pokriće deo portfolija koji je reosiguran putem
ugovora o ekscendentnom reosiguranju.
Osnovna prednost ovog oblika reosiguranja jest jednostavnost njegove primene u
praksi. Kada je jednom ugovor zaključen, za njegovu primenu nije velika administracija i
stručna obrada. Cedent je tako u mogućnosti preuzeti rizik, jer zna da će reosiguravaoc
automatski participirati u okviru preuzetog udela u eventualnim štetama. Tako zajednička
participacija pomiruje interese cedenta i cesionara, jer sudbinu osiguravaoca snosi i
reosiguravaoc.
Glavni nedostatak ovog reosiguranja je što reosiguranik ne može rizik koji predaje u
reosiguranje (mora predati i „dobre“ i „loše“ rizike), pa stoga u reosiguranje odlaze i oni rizici
koje bi cedent mogao zdržati. Tako dolaz do odliva sredstava iz osiguranja.

4.1.2. Reosiguranje viška svote

Ekscendentno reosiguranje pokriva deo rizika koji prelazi neto osiguranje


osiguravaoca izražen u apsolutnom iznosu i stavljen u odnos prema svoti osiguranja. Sve
rizike kojima je svota osiguranja niža od neto osiguranja pokriva osiguravaoc. Limit ugovora
određuje se kao umnožak neto osiguranje koji se označavaju kao maksimum ili maksime
(linije).
Kod ove vrste rizika moraju se izrađivati granica premija i šteta, u kojima je prikazana
raspodela za svaki pojedini rizik. U savremenim uslovima razvoja tehnologija i komunikacija
neki osiguravaoci više ne pounjavju granicu šteta i premija ručno već samo šalju podatke
rosiguravaocu putem e-maila iz njihova informacijskog sistema.
Ugovorom o reosiguranju ugovara se maksimalna visina viška svote (ekscendenta) do
koje reosiguravaoc preuzima pokriće a određuje se određenim dogovornim brojem neto
osiguranja odnosno maksimuma. Reosiguravaoc želi znati kolko iznosi neto osiguranje
osiguravaoca za neki rizik i dogovara npr. 4, 5, 6 ili više iznosa limita osiguravaoca kao
maksimum reosiguravaočevog pokrića. Ako je rizik koji osiguravaoc uzima u osiguranje veći
od maksimalnog pokrića eskcendentnog osiguranja, osiguravaoc mora razliku pokriti na neki
drugi način (npr. saosiguranjem).
Raspodela rizika utvrđuje se natemelju svote osiguranja ili najveće verovatne štete
(PMl- probable maksimum loss). Za rizike kod kojih može doći do totalne štete kao npr. u
rečnim, pomorskim, i avionskim kasko osiguranjema, raspodla rizika utvrđuje se na osnovu

6
svote osiguranja, a za rizike kod kojih ne postoji mogučnost totalne štete raspodela se obavlja
na temelju PML-a.
Postupak procene PML-a obuhvaća sledeće:
 izbor rizika za koji se treba obaviti procena PML-a i to onih kod kojih je svota
osiguranja veća od neto osiguranja,
 utvrđivanje opasnosti koja je pokrivena ugovorom o osiguranju, a koja može
dovesti do najveće štete,
 simulirati ostvarenje te opasnosti u najnepovoljnijem slučaju pa izračunati PML za
određeni rizik.
Zavisno o tome kakvu homogenizaciju rizika osiguravaoc želi ostvariti, osiguravaoc
određuje samopridržaj na jedan od sljedećih načina:
 na temelju svih rizika koje u reosiguranje u jednoj svoti,
 u određenoj svoti za pojedinu vrsu osiguranja i
 u različitim iznosima u okviru određene vrste osiguranja.
Najpovoljnije je ono rešenje kojem se neto osiguranje utvrđuje po vrstama i
skupinama osiguranja kako bi se homogenizovao portfolio osiguranja u pojedinoj vrsti ili
skupini osiguranja. Kod niže osiguranih svota neto osiguranje je veća, jer se manji deo
premije prenosi u reosiguranje i obratno.
Kod ovog osiguranja osiguravaoc određuje
 ukupnu godišnju tehničku premiju,
 stopu doplate za sigurnost koja se izračunava u postotku od tehničke riziko
premije,
 visinu raspoloživih rezervi sigurnosti za pokriće mogućih negativnih tehničkih
razlika (vremensko izravnanje rizika),
 ukupni iznos očekivanih šteta u portfelju,
 iznos šteta koje se mogu pokriti raspoloživim ili predvidivim sredstvima i
 ostale dostupne statističke podatke.
Nedostatak ovog reosiguranja je u neuravnoteženom cediranom portfoliju, pa
reosiguravaoc ima veoma male mogućnosti za disperziju posla. Ako bude više šteta, to će se
odraziti na ekonomsku snagu reosiguravaoca, ali ne i cedenta. Troškovi administracije također
rastu, jer je neophodno pratiti iznose preuzetih rizika od samog zaključenja ugovora.

4.2. Neproporcionalno reosiguranje


4.2.1. Reosiguranje viška štete

Reosiguranjem viška šteta pokrivaju se sve štete koje prelaze visinu neto osiguranja
osiguravaova po jednom događaju, bez obzira da li se odnose na jednu ili nekoliko polica
osiguranja. To znači da reosiguravaoc nadoknađuje svu štetu koja je iznad ugovorenog iznosa
pri čemu osigurana svota nema ništa sa visinom obaveza reosiguravaoca.

Svoj prioritet osiguravaoc utvrđuje u odgovarajućem iznosu na razini iznad koje želi
da mu višak štete nadoknadi reosiguravaoc. U tom slučaju, svaku štetu manju od prioriteta
plaća osiguravaoc, a onu iznad osiguravaoc i reosiguravaoc.
Ovakav ugovor štiti osiguravaoca od velikih šteta na pojedinom riziku, a sa druge
strane i reosiguravaoca koji ograničava svoju obavezu na određeni iznos po jednom štetnom
događaju, a najćešće i na ukupan iznos naknade. Po iscrpljenju ukupnog iznosa naknade,
ugovor o reosiguranju se gasi.

7
Reosiguranje viška štete moše se ugovoriti na dva načinai to:
 na riziko osnovi gde je rosiguravaoc ima obavezu da za svaku štetu koja prelazi
neto osiguranje osiguravaoca, ali najviše do ugovorenog maksimalnog iznosa.
Obično se ugovori o reosiguranju sklapaju za velike pojedinačne rizike, npr. za
velike zgrade, brodove i dr. Prednost ovog osiguranja je to što cedent može u svom
zadržati srednji sloj učestalih šteta. Takođe, nije potrebno da se klasificira svaki
rizik pa su tako i troškovi znatno niži. Jedini problem kod ovog reosiguranja je
utvrditi pravilnu premiju reosiguranja jer treba ukalkulisati mnoge dokumente koji
su odlućujući za rizik pokrića.
 na osnovi događaja (engl. catastrophe excess of loss cover per event - CatXL)
reosiguravaoc nadoknađuje sve štete po jednom događaju po policama koje su na
snazi, bez obzira sa kojim datumom su započele. Primenjuju se tamo gde dolazi
više šteta os jednog događaja, npr. osguranje od automobilske odgovornosti, zatim
u osiguranju katastrofalnih rizika u kojima više ljudi može biti ođtećeno od istog
uzroka: saobraćajnanezgoda, loš proizvod, uragan i dr.
Kod ovog reosiguranja reosiguravaoc navodi rizike koje pokriva i utvrđuje što se
prema ugovoru smatra jednim događajem. Reosiguravaoc plaća štetu iznad određenog iznosa
neto osiguranja osiguravaoca do definiranog maksimuma. Ovaj oblik reosiguranja često je
zastupljen u svetu o čemu svedoče i podaci o učešću premije reosiguranja od katastrofalnih
šteta u ukupnoj premiji reosiguranja, te je 1995. taj udeo po zemljam iznosio u SAD-u čak
37%, Japanu 15% idr.

4.2.2. Reosiguranje tehničkog rezultata (viška godišnje štete)

Reosiguranje tehničkog rezultata je takav oblik reosiguranja u kojem reosiguravaoc


preuzima isplatu iznosa šteta koje premašuju unapred utvrđen godišnji iznos x. Ovaj iznos
šteta x utvrđuje se redovno u postotku o tehničke premije kao donja granica, s tim da se
ograničava reosiguravajuće pokriće i odozgo. Ovaj oblik rosiguranja direktno je vezan uz
ukupni iznos godišnjih šteta, jer se njime ograničava ukupna kvota šteta osiguravaoca. Npr.
ako osiguravaoc želi da kvota šteta koju on pokriva ne prelazi 75% njegove ukupne premije,
zaključuje ugovor o reosiguranju kojim se reosiguravaoc obavezuje da će u višku šteta iznad
pokrića osiguravaoca učestovati s 90%, a 10% iznad 75% ostaje osiguravaocu da bi se
stimulirao za uspešno poslovanje, jer ako šteta raste, raste i obaveza osiguravaoca (udeo).
Ovaj oblik reosiguranja vrlo je povoljan za osiguravaoca, jer on unapred zna svoje
obaveze. Jedini problem za njega može nastati ako šteta pređe limit obaveze reosigurvaoca, pa
višak pada njemu na teret. Primenjuje se kod osiguranja kojima rezultat poslovanja iz godine
u godinu može varirati.

5. Ugovor o reosiguranju
5.1. Definicija i pravna priroda
Kada ne bi imao reosiguravaočevu zaštitu, osiguravaoc bi mogao preuzimati u pokriće
samo one rizike koji ne prelaze njegov ulog, a ako bi ipak zaključio i police koje bi prelazile
njegov ulog, izložio bi se riziku da se dogodi velika šteta pokrivena osiguranjem ili pak
kumulativna šteta koje bi mogle dovesti u pitanje njegov opstanak.
S obzirom na veliki broj polica osiguranja koje svakodnevno zaključuje, osiguravaocu
je skupo, a i zbog prevelike administracije i vrlo nezgodno ugovaranje individualnih
8
(fakultativnih) reosiguranja za svaki pojedini rizik kojeg treba reosigurati. Stoga je i daleko
raširenije zaključivanje takozvanih obligatornih ugovora o reosiguranju, kojim se obuhvata
čitava jedna ili čak više vrsta srodnih vrsta osiguranja. Obligatornim ugovorima o
reosiguranju se osiguravaoc obavezuje obavezari u reosiguranje, a reosiguravaoc se obavezuje
da će automatski preuzeti u reosiguravaočno pokriće sve rizike koje mu, u okvirima
zaključenog ugovora o reosiguranju, osiguravaoc ustupi.4 Zaključivanje ovakvih ugovora za
cedenta je veoma povoljno jer mu omogućavaju da, unutar okvira zadatih ugovorom,
samostalno i slobodno preuzima u pokriće čak i one rizike, koji prelaze njegov ulog. U
ugovoru o reosiguranju osiguranik je osiguraoc iz ugovora o osiguranju i reosiguranju, a
reosiguranioc je njegov osiguravaoc.
Dva su vrlo važna aspekta materijalno pravne naravi poimanja ugovora o reosiguranju.
Prvi, reosiguranina nikad ne može biti veća od naknade osiguraniku po ugovoru o osiguranju.
(I u ovome aspektu ima jedna suptilna razlika: prema ugovoru o osiguranju na ugovorenu
vrednost – agreed value, dopušta se mogućnost da osiguranina bude veća od tržišne vrednosti
uništene stvari. Reosiguranje ne poznaje takve ustupke).
Drugi, čak važniji aspekt se ogleda u tome da reosiguranik ima pravo na reosiguraninu
samo onda kad postoji njegova obveza na plaćanje osiguranine i to u oba aspekta; i s aspekta
osnove i s aspekta visine. Što više, teret dokaza je na reosiguraniku: s jedne strane mora
dokazati da je on prema odredbama ugovora o osiguranju obvezan platiti osiguraninu i s
druge strane da je visina određena u skladu s tim ugovorom.
Posmatrano čisto teoretski takvo gledište ima opravdanja. U stvarnosti, međutim, valja
uvažavati poslovni aspekt reosiguranja. O čemu se radi? Kad osiguranik sklapa ugovor o
osiguranju, s pravom očekuje da će njegovo pravo na naknadu biti određeno na stručan,
pravičan i poslovan način. Kad bi znao da će nosioc rizika koristiti svaki formalni ili
materijalni nedostatak ili nesavršenost kako bi izbegao plaćanje naknade, sigurno bi od takvog
osiguranja odustao i okrenuo se drugom osiguravaocu, koji ima razvijen osećaj za poslovnost.
Isto razmišljanje dakako vredi i za reosiguranje.

5.2. Načela ugovora o reosiguranju


Ugovori o reosiguranju temelje se na nekoliko bitnih načela koja važe za sve vrste
ugovora o reosiguranju.
U osnovna načela ubrajaju se:
Načelo savesnosti i poverenja - koje proizilazi iz same prirode posla reosiguranja u
kojem reosiguravaoc preuzima dio obaveze osiguranja posredno te za to očekuje savesnost i
stručnost cedenta u poslovima koje ustupa u reosiguranje, a posebno u oceni rizika. Također,
cedent očekuje savesno ispunjenje obaveze reosiguravaoca iz ugovora kada nastupi osigurani
slučaj, odnosno obaveza cedenta.
Načelo iste sudbine osiguravaoca i reosiguravaoca – koje proizilazi iz istovetnih
interesa ugovorenih strana, posebno u oceni rizika, utvrđivanju premije, stručnom poslu
likvidacije štete i dr.
Načelo interesa osiguravaoca u reosiguranje - za deo obaveze što ga je dao u pokriće
da ne pretrpi gubitak ako nastupi osigurani slučaj. Osiguravaoc koji nema raspoloživih
sredstava da u potpunosti izravna rizik u vlastitom portfelju ima opravdan interes da višak
dela obaveze pokrije u reosiguranju.
Načelo kontrole poslovanja cedenta u reosiguranim poslovima - ovo je zaštitna mera
osiguravaoca prema nesavesnom radu cedenta.

4
Petranović V.: Osiguranje i reosiguranje, Zagreb, 1984.

9
Načelo arbitraže – u rešavanju sporova koji nastanu iz razlike u tumačenju ugovorenih
odnosa ili se odnose na izvršenje obaveza ugovorenih strana.

5.3. Klauzule ugovora o reosiguranju


Kao dodatak ugovorima o reosiguranju, mogu se uneti određene klauzule. Njima,
strane u ugovoru, cedent i reosiguravač, nastoje da se na neki način zaštite. Uobičajne
klauzule koje se ugovaraju su klauzula o respektovanju odluke cedenta prilikom utvrđivanja
visine reosigurnine, zatim klauzula o saradnji prilikom obrade odštetnog zahteva i klauzula o
arbitraži.
Pošto obveza na plaćanje reosigurnine čini samu bit pravnog posla reosiguranja,
sasvim je razumljivo da se u tekstu ugovora posvećuje posebna pažnja formuliranju klauzula
kojima se preciziraju pitanja vezana uz plaćanje reosiguranine. Među njima bismo na prvo
mesto stavili tz. follow the settlemenst clause (FS). Tom se klauzulom želi obvezati
reosiguravaoc da uvaži i respektuje odluke cedenta prilikom utvrđivanju osiguranikova prava
na osigurninu jer time cedent posredno prejudicira i obvezu reosiguratelja prema njemu na
plaćanje reosigurnine.
Takva klauzula u američkoj praksi se ponekad naziva i follow the fortune clause (FF).
Ona je sadržajno šira jer obvezuje reosiguravaoca da poštuje reosiguranikove odluke ne samo
po osnovu osiguranine već i širine osiguravajućeg pokrića,v isine i dinamike plaćanja
premije.5
Nema nekog standardnog tipiziranog teksta FS klauzule, ali većina tekstova varira oko
ovakvog sadržaja: “stranke su saglasne da će reosiguravaoc u granicama svojih obveza
preuzetih ugovorom slediti cedenta u njegovim odlukama po osnovu obveza na plaćanje
osigurnine”.
Klauzulom se obavezuje cedent na plaćanje reosiguranine ako se osiguranik obvezao
na plaćanje osigurnine postupajući u skaldu sa prevladavajućoj poslovnoj praksi, pa i ako bi
se moglo dokazati da je ta odluka pogrešna. Dobra je poslovna praksa da se nenamerni
propust ili greška osiguranika u čije se poštenje osiguravaoc godinama uveravao (recimo
zakašnjenje u obnovi pokrića) ne uzima kao razlog za odbijanje plaćanja štete. FS klauzula je
uobičajena u tz. obligatornim ugovorima o osiguranju gde je reosiguranjem obuhvaćen cijeli
cedentov portfelj u nekoj grupi osiguranja sa znatnim ulogom cedenta. Za razliku od toga u tz.
fakultativnim reosiguranjima - reosiguranje nekog pojedinačnog objekta u pravilu velike
vrednost ili u slučaju frontinga reosiguravaoc ugovorom o reosiguranju često preuzme veliku
kontrolu naročito prilikom obrade i likvidacije šteta unoseći u ugovor tz. claims co-operation
clause (CC). U mnogim državama je bilo propisano da se domaći rizici moraju osigurati
isključivo kod domaćih osiguravajućih društava. S druge strane, strani investitori ili kreditori
u velike projekte nisu imali poverenja u domaća društva.
Problem je rešen tako da bi policu osiguranja izdao domaći osiguravaoc, a potom bi u
celosti ili gotovo u celosti rizik putem reosiguranja preneo stranom reosiguravaocu kojeg
odredi investitor. Takav postupak se naziva fronting.
Rečena klauzula po pravilu ima dva aspekta:
 obavezu reosiguranika da u predviđenom vremenu obavesti reosiguravaoca o
događajima iz kojih se jasno može očekivati šteta predviđene visine (claims
notification)

5
Petranović V.: Osiguranje i reosiguranje, Zagreb, 1984.

10
 i pravo osiguravaoca da preko svojih ovlaštenih učestvuje u procesu utvrđivanja
osiguranine i pravo davanja saglasnosti na plativost i visinu osiguranine (claims
control).
Ako je ugovorena CC klauzula u praksi mogu nastati mnoge sporne situacije.
Osiguravaoc može pristupiti rešavanju štete na svoju ruku – bez saradnje sa reosiguravaocem
na koju se obavezao.
Postavlja se pitanje kakve posjedice mogu proizaći iz takvog ponašanja. U slučaju kad
osiguravaoc ne sarađuje sa reosiguravaocem, u stručnoj literaturi i sudskoj praksi ne daje se
reosiguravaocu apsolutno pravo da odbije plaćanje štete. Osiguravaoc će međutim morati da
dokaže da je šteta pokrivena policom osiguranja i da je utvrđena naknada u najmanjem
mogućem iznosu.
Najveće kontraverze nastaju onda kad se u istom ugovoru nađu i FS i CC klauzula.
Načelno govoreći prva ima za svrhu zaštitu cedenta, a druga pak jača položaj reosiguravaoca.
Na načelnom nivou može se reći da nema mesta drugoj ako je u ugovoru unesena prva i
obrnuto, jer se po svojoj svrsi isključuju.
Kao što smo pokazali postoje problemi i javljaju se sporovi između reosiguravaoca i
njegova cedenta vezani uz formuliranje FS i CC klauzule; posebno onda kad u istom ugovoru
nalazi i jednu i drugu. Takvih sporova kao što se vidi ima i onda kad je širina pokrića po
polici osiguranja identična sa pokrićem iz ugovora o reosiguranju – back to back cover.
Potpuno druga vrsta problema dolazi iz razlike u širini pokrića i obima jemstva; kad je
reosiguravaocno pokriće uže od pokrića iz polica osiguranja.
Praksa reosiguranja, međutim poznaje ne samo prvu retrocesiju kad direktni
reosiguravaoc cedira rizik drugom reosiguravaocu (prva retrocesija) već retrocesionar cedira
narednom reosiguravaocu (druga retrocesija) itd. Šta više, u tom lancu cesija principi
reosiguranja mogu biti različiti: može se započeti sa kvotnim reosiguranjem, a završiti sa
reosiguranjem viška šteta. Problem je mnogo složeniji, nego što se to na prvi pogled čini. Kad
se radi o lancu od nekoliko retrocesionara u pravilu se remeti identitet širine pokrića odnosno
opsega naknade štete.
Klauzula o arbitraži je u većini slučajeva neizostavan elemenat ugovora o
reosiguranju. Prednosti koje arbitraža pruža su mnogobrojne: izbor arbitra je u rukama
stranki, stranke također mogu uticati i na sistem suda, nema pritisaka medija, manje emotivno
sagledavanje spora, itd. Arbitri su redom stručnjaci iz područija (re)osiguranja, dobri
poznavatelji poslovnih običaja i prakse u poslu (re)osiguranja. Postupak obično traje
vremenski kraće nego pred redovnim sudom. Svaka stranka obično bira po jednog arbitra, koji
nakon toga biraju nepara i predsedavajućeg, pre nego što pristupe proučavanju materijala o
predmetu spora. Arbitražna odluka donosi se većinom glasova. Odluka je u pisanoj formi, u
kojoj moraju biti objašnjeni razlozi donošenja takve odluke.

5.4. Vrste ugovora o reosiguranju


Vrste ugovora o reosiguranju su sledeće:

1) Dobrovoljni ugovori, kod kojih osiguravaoc svaki rizik daje reosiguravaocu na


prihvaćanjeili odbijanje, a on ga može, a i nemora prihvatiti. Ako deo rizika nije
prihvaćen od strane reosiguravaoca, osiguravaoc snosi celi rizik.
2) Automatski ugovori, kod kojih reosiguravaoc unapred prihvaća deo rizika koji
zadovoljava načela reosiguranja, a osiguravaoc je dužan da mu deo rizika na koji se
ugovor odnosi.

11
S obzirom na broj predmeta u reosiguranju razlikuju se tri osnovna tipa ugovora:

1) Pojedinačni ugovor o reosiguranju se zaključuje za pokriće određnog rizika u


određenom poslu osiguranja, gde nakon upoznavanja sa svim elementima rizika,
reosiguravaoc odlučuje o preuzimanju tog rizika u svoje pokriće. Ponuđeni rizik
reosiguravaoc može odbiti. Metoda reosiguranja kod koje se primenjuje ovaj ugovor je
dobrovoljno reosiguranje. Ovi ugovori koriste se u pomorskom i avionskom kasku, u
pokriću velikih industrijskih rizika kao i osiguranju abnormalnih rizika u životnom
osiguranju. Ovde se radi o uvećanim odnosno iznad prosečnih rizika, koji se mogu
osigurati, ali uz veću premiju.
2) Opšti ugovor o reosiguranju predstavlja takav ugovor kod kojeg osiguravaoc i
reosiguravaoc unapred ugovaraju da će reosiguravaoc primiti u reosiguranje deo
određenog rizika osiguravaoca po utvrđenim uslovima. Ova vrsta ugovora primenjuje
se kod obaveznog ili ugovorenog reosiguranja. Opšti ugovor o reosiguranju sklapa
uvek pre sklapanja ugovora o osiguranju, a pojedinačni ugovor o reosiguranju nakon
sklapanja ugovora o osiguranju.
3) Otvoreno pokriće pojedinačnih rizika predstavlja kombinaciju obaveznog i
pojedinačnog reosiguranja. Zaključuje se kad osiguravaoc redovmo daje pojedinačne
rizike u reosiguranje. Osiguravaoc ima pravo kod ovog ugovora, da o svakom riziku
odluči hoće li ga dati u reosiguranje ili ne, a reosiguravaoc je dužan svaki tako
prenesen rizik da prihvati.6

5.5. Izvršenje ugovora o reosiguranju


Izvršenje ugovora započinje popunjavanjem bordero premije od strane osiguravaoca,
koju on posle dostavlja reosiguravaocu. Granična premija predstavlja popis svih rizika
osiguravaoca, a dostavlja se reosiguravaocu mesečno ili tromesečno u smislu ekscedentnog
ugovora. Kod kvotnog reosiguranja i reosiguranja šteta u pravilu se reosiguravaocu ništa ne
prijavljuje, tako da reosiguravaoc za takva osiguranja jamči na „slepo“.7
Prijava isplaćenih šteta reosiguravaocu, osiguravaoc obavlja tromesečno ili
plugodišnje u posebnim obrascem tzv. granicom šteta i to posebno za svaku godinu kad je
šteta nastala. Kod većih šteta popunjavaju se podaci i o prijavljnim, a ne naplaćenim štetama,
gde osiguravaoc traži od reosiguravaoca da mu unapred označi sredstva koja se odnose na
njegov deo štete, kako bi poboljšao vlastitu likvidnost koj bi mogla doći u pitanje zbog
prevelike isplate šteta.
Obračuni se rade periodično, uglavnom tromesečno. U obračun se uključuju i
provizije koje duguje reosiguravaoc i deo ugovorene dobiti. Ako je reč o inostranom
reosiguravaocu, onda se obračun obavlja u dogovorenoj valuti, odnosno valuti u kojoj se
plaća premija reosiguranja, ali i isplata šteta.
Osiguravaoc mora redovno i tačno izveštavati reosiguravaoca o svim svojim
obavezama u smislu, prijavljnih šteta koje se odnose na rizike predate u reosiguranje. Na
kraju poslovne godine osim bilansa uspeha, osiguravaoc mora obračunati deo šteta koje za
račun reosiguravaoca stavlja u rezervu za naredno razdoblje kao i iznos reosiguravčevog dela
pričuva za njih..

6
Marović B., Žarković N.: Leksikon osiguranja, Novi Sad 2002.
7
Pfeiffer C.: Reosiguranje, Zagreb, 1966.

12
Na temelju svih navedenih dokumenata kao i drugih pokazatelja, reosiguravaoc vodi
sopstvenu statistiku kojom kontroliše rad osiguravaoca, te prati promene koje mogu uticati na
uslove reosiguravaočevog pokrića.

5.6. Prekid ugovora o reosiguranju


Obavezni ugovori o reosiguranju uglavnom su dugoročni i veoma često, uz
odgovarajuće promene, mogu trajati nekoliko desetina godina.
Ugovori koji se odnose na na reosiguranje šteta sklapaju se, uglavnom, na godinu dana
i samo ponekad dugoročni i to po pravilu, onda kad reosiguravaoc pomaže osiguravaocu
lakše snošenje porasta rizika pri uvođenju novog osiguravajućeg proizvoda na tržište. Ako
dođe do stečaja, likvidacije odnosno gubitka više od 50% kapitala ili do fuzije, primenjuje se
klauzula o izvanrednom otkazu ugovra. Ugovor o reosiguranju automatski se prekida u
slučaju prekida poštanske veze između zemalja u kojima stranke imaju sedišta, a kojima je
uzrok rat.
Ugovorom o reosiguranju, posebnim se klauzlama uređuje kada obaveze ugovorenih
strana prestaju. Najčešće se ugovara da reosiguravaoc ne pokriva one štete koje nastanu od
dana završetka ugovora, a prenosna premija vraća se osiguravaocu. Kod reosiguranja životnih
osiguranja, reosiguravaoc snosi rizik sve dok reosigurane police ne isteknu.

Zaključak

Reosiguranje je od nezamenjive važnosti za sigurnost poslovanja osiguravaoca jer on


putem reosiguranja povećava kapacitet preuzimanja rizika u osiguranju, štiti vlastitu sigurnost
i sigurnost svojih osiguranika. Ovome ide u prilog i česta uzrečica: “dobro osiguranje
započinje reosiguranjem“. Reosiguranju nije cilj zaštita osiguravaoca u slučaju niže
ostvarenog prihoda iz ulaganja sredstava od planiranog ili od nečekivanog povećanja
troškova, nego pokriće rizika iz sklopljenog ugovora. Međutim, ne postoji reosiguranje koje
bi osiguravaoca zaštitilo od svih mogućih odstupanja u veličini šteta u njegovom portfoliju,
jer svaki oblik reosiguranja daje optimalnu zaštitu samo kod pojedinih vrsta rizika.
Reosiguranje predstavlja vertikalnu podelu rizika, gde se ne menja odnos osiguranik –
osiguravaoc. Reosiguranjem, osiguravaoc(cedent) prenosi višak rizika iznad svog maksimuma
na reosiguravaoca (cesionara), a osiguranik niti zna niti mora znati da postoji reosiguranje, jer
svoja prava direktno ostvaruje od svog osiguravaoca. Neto osiguranje je deo osigurane svote
ili deo štete koju osiguravaoc zadržava kod pojedinog osiguranja i ne pokriva ga dodatnim
reosiguravanjem. Visinu neto osiguranja određuje sam osiguravaoc a obično se određuje u
postotku od osigurane sume i do određenog limita, ali se može ugovoriti i u apslolutnom
iznosu.
Reosiguranje predstavlja važan faktor stabilnosti u današnjoj monetarnoj ekonomiji jer
daje sigurnost kompanijama, koje radi osvarenja svojih poslovnih planova sve više rizikuju,
sa povećanjem rizika povećava se i broj reosiguranja, te se može smatrati da je ova grana
osiguranja ima zagarantovanu budućnost.

13
Literatura

 Jankovac I: Ugovor o osiguranju za uporedno pravo, Beograd, 1968.

 Marović B., Žarković N.: Leksikon osiguranja, Novi Sad 2002.

 Petranović V.: Osiguranje i reosiguranje, Zagreb, 1984.

 Pfeiffer C.: Reosiguranje, Zagreb, 1966.

14