Kazalište Playdrama

sezona 2018./2019.

IME OBITELJI

Tomislav Zajec: Mala Moskva, redateljica Olja Lozica

po motivima proze Tanje Mravak: Trešnja, adaptatorica i redateljica

Tamara Damjanović

U vremenu u kojem se polako zasluživani civilizacijski dosezi rasipaju poput

prašine na vjetru, odgovorno se baviti kazalištem znači zauzeti stav, ući u aktivan

suodnos s društvom oko sebe, pokušati pronaći i definirati duh vremena.

Kvalitetan, suvremeni teatar može biti bilo gdje na širokom horizontu između

zabave i poduke, ali ne smije zanemarivati okolnosti u kojima nastaje. Nova

sezona kazališta Playdrama, stoga, traga za simptomima društvenih boljki,

pokušavajući od fragmenata tih simptoma, ili usprkos njima, isplesti živa i

neposredna scenska djela.

Zajednički nazivnik bitnih društvenih pitanja danas sadržan je u jednoj riječi;

obitelj. Obitelj kao osnovna socijalna jedinica, elementarna stanica svake

političke strategije, kamen spoticanja u recentnim debatama o ljudskim pravima,

društvena vrijednost o kojoj svatko ima mišljenje. Nedavna javna rasprava o

pravnom instrumentu koji bi regulirao sredstva borbe protiv nasilja nad ženama,

kao i društveno-politički pokreti koji zazivlju ime obitelji, nude nezaobilazni

tematski okvir i početni akord u promišljanju o odgovornom kazališnom

programu. Ako zaobiđemo politički populizam, suprostavljene pozicije i žutilo

(svako)dnevnog tiska, u zraku ostaje visjeti temeljno pitanje: što nam obitelj

znači danas? Može li se supstanca tog pojma, njeno ime u koje se zaklinje,

mijenjati u skladu s vremenom? Koliko je značenja ostalo u tom imenu, u odnosu

na prethodne generacije? Umberto Eco svoje kapitalno djelo Ime ruže završio je

heksametrom iz kojeg se razvio i naslov knjige: Od ruže negdašnje osta ime,

imena tek gola imamo. Što se, sada i ovdje, krije u imenu obitelji?

Kazalište Playdrama nastalo je kao teatar dramskih praizvedbi, a takva estetska

odrednica i dalje čini važan dio programskog usmjerenja. Prva dramska

premijera ove sezone je, u skladu s time, praizvedba novog dramskog teksta

Tomislava Zajeca, jednog od nekolicine vodećih suvremenih hrvatskih

dramatičara. Zajec je svoju novu dramu pisao posebno za Playdramu, unaprijed

znajući autorsku ekipu buduće predstave, ali i, još važnije, glumačku podjelu, pa

je Mala Moskva komad precizno iskrojen za mlade splitske glumce koji će ga

iznijeti na scenu. Zajec u svojoj uzbudljivoj i virtuozno ispisanoj studiji odnosa

unutar obitelji polazi od Čehovljeve Tri sestre, osmišljajući likove nalik trima

sestrama i njihovu bratu, pa od toga razvija originalnu, suvremenu dramu,

nemilosrdnu u opisu duha vremena, ali istovremeno toplu i punu ljubavi prema

vlastitim disfunkcionalnim licima. Zajecovu Malu Moskvu režijski će osmisliti

Olja Lozica, mlada i maštovita redateljica dobro poznata splitskoj publici, a

glumačku podjelu za koju je drama pisana čine Petra Kovačić Pavlina, Monika

Vuco Carev, Đana Kuzmanić i Nikša Arčanin.

Suvremeno kazalište odavno je ne samo dramsko i ne mora biti usmjereno na

tekstualni predložak, pa nova Playdramina sezona uz praizvedbu Zajecove

drame nudi i intrigantni autorski projekt, odnosno djelo koje će djelomično

nastati u procesu skupnog osmišljavanja. Vrlo mlada redateljica Tamara

Damjanović, nakon nekoliko izvrsno primljenih projekata u zagrebačkom

Gavelli, u Split dolazi postaviti scensko djelo bazirano na motivima priče Trešnja,

splitske književnice Tanje Mravak. Tanja Mravak svojom je recentnom zbirkom

priča, naslovljenom Naša žena, sušnog ljeta gospodnjeg 2017., postigla zamjetan

književnički uspjeh, ali i ponudila vrelo motiva kao stvorenih za prijenos na

kazališnu scenu. Tamara Damjanović prepoznala je scenski potencijal te

plemenite, gorko-slatke proze, u priči koja se, na drugačiji način od Zajecove, vrti

oko obitelji i sadržaja njenog imena.

Playdramina sezona 2018./2019. prema društvenoj stvarnosti se odnosi

odgovorno i proaktivno, kako izborom tema, tako i odabirom suradnica i

suradnika. U vremenu u kojem su muško - ženski odnosi prvorazredno

političko pitanje, i u kazalištu koje je, čak i kad se načelno trudi otvarati takve

teme, pretežno muška stvar, čini se potrebnim osloboditi prostor za drugačiji

pogled. Dvije mlade redateljice, zajedno s glumačkim ansamblom kojeg, mimo

domaćih kazališnih običaja, čini čak šest glumica i dva glumca, ponudit će

splitskoj publici vlastito viđenje živog i odgovornog teatra, podjednako

usmjerenog na umjetničku izvrsnost i društvenu aktualnost.