Odluke Berlinskog kongresa i ZAVNOS-a

33

21. Novembar 2015

dr. Šefket Krcić

dr. Šefket Krcić

Dame i gospodo, poštovani prisutni, lijep selam i pozdrav za sve vas. Tema mog izlaganja glasi
“Povijesna utemeljenost autonomije Sandžaka sa posebnim osvrtom na odluke Berlinskog kongresa i
osnivanja ZAVNOS-a”. Bezbeli, riječ je o veoma kompleksnoj i razgranatoj temi kojom sam se bavio
više od dvije decenije u okviru projekta “Sandžačko pitanje – etičko-kulturološki aspekt”. Istraživao
sam problem u brojnim domaćim i stranim arhivima, dolazio sam do interesantnih dokumenta i
publikacija, sve u cilju da bi naš naslov postao logički pokaz znanstvene istine i argumentacije i kao
takav da bi bio otvoren za relevantnu multiznanstvenu diskusiju.

Naprije, želim svima da čestitam od srca Dan Sandžaka, kao i Dan grada Pljevlja – rukovodstvu Grada i
svim građanima ovog kraja. Dakle, ovaj naš praznik je zajednički. Grad Pljevlja zaslužuje pohvalu kao
prvobitna prijestolnica Sandžaka u kojem su bila brojna konzularna odjeljenja i predstavništva raznih
zamalja. Mnogi konzuli, posebno Mađari, ostavili su značajan pisani trag o Pljevljima i Sandžaku.
Zatim, čelnici ovog kraja, uprkos višedecenijskoj diktaturi, sačuvali su ovaj veliki historijski dan od
zaborava, što je za svaku pohvalu. Te činjenice nas značajno približavaju, sjećajući se velikih datuma.
U tom smislu, želim se najljepše zahvaliti gradonačelniku dr Miloju Pupoviću i posebno direktoru
Gimnazije prof. Draganu Zukoviću, na uručenim knjigama hedije iz povijesti školstva ovog kraja. U
ovoj Gimnaziji, gdje vodimo razgovor o Sandžaku i njegovoj povijesti, radio je jedan istaknuti
crnogorski filozof, Lazo Popović (1870-1928), koji je u vremnu 1912-1915. bio i direktor ove ustanove,
o kome sam napisao i objavio obimnu studiju prije više od tri decenije.

Meni je ovaj kraj posebno drag jer sam svoju afirmaciju kao pisac započeo ne samo kao student
Beogradskog univerziteta, već i kao stvaralac sa prostora Međurepubličke zajednice za kulturno-
prosvjetnu djelatnost, čije je sjedište bilo pune četiri decenije u Pljevljima. U ovom kraju sam 1980.
god. objavio jedno od svojih ranih pjesničko-filozofskih djela. Doista sam duhovno vezan za brojne
stvaraoce sa ovog prostora – Tromeđe, kako smo ga popularno zvali – Tromeđa bez međa, čiju misiju
su posebno širili brojni protagonisti Međurepubličke zajednice kulture (Srbija, Crna Gora i Bosna i
Hercegovina, što je simboliziralo na jedan način regiju Sandžak, kako je bila zamišljena i prije i poslije
Berlinskog kongresa, kao i za vijeme NOR-a 1941-1945). Kulturnu dimenziju zajedništva pisaca i
umjetnika sa ovih prostora dali su rukovodioci: legendarni Kemal Šećerkadić (koji je pod sumnjivim
okolnostima početkom ‘80-ih godina prošlog stoljeća završio svoj život u Herceg Novom za vrijeme
godišnjeg odmora) te neumorni i agilni kulturolog Huzeir Bećović, a zatim čuveni pisci, pjesnici i
kulturni poslenici: Hamdija Šahinpašić, Vuko Bezarević, Isak Kalpačina, Milenko Jović, Drago Bojović,
Ismet Šljuka i drugi, koji su dali veliki doprinos razvoju multietičke i multikulturne slike Sandžaka.

Dok govorim u ovoj prepunoj sali, gdje je prije sedam decenija održan historijski skup ZAVNOS-a
(sudjelovalo preko 250 delagata iz svih gradova Sandžaka), utemeljena je vizija i strategija daljeg
razvoja Vlade i Skupštine autonomije Sandžaka. Što se desilo kasnije, kao usud i paradoks,
neophodno je da se javnosti saopći – tko je izdao i ubijao Sandžak!? To je povijesna istina i niko nema
prava da je spori. Kada sam ulazio u ovo historijsko zdanije odmah sam na ulazu s lijeve strane
zapazio spomen ploču na kojoj su ispisana imena članova Izvršnog odbora vijeća ZAVNOS-a: 1.
akademik dr. Sreten Vukosavljević, predsjednik, 2. Murad-ef. Šećeragić, podpredsjednik, 3. Dušan
Ivović, član, 4. Mirko Ćuković, član, 5. Janša Bogdanović, član, 6. prof. Miloje Dobrašinović, član, 7.
Mišo Pavićević, član, 8. historičar Edib Hasanagić, član, 9. prota Jevostije Karamatijević, član (ova
ploča je postavljena 20.11.1961.).

Sada i ovdje želim reći da sam lično poznavao dvojicu vijećnika ZAVNOS-a: narodnog heroja Miša
Pavićevića i historičara Ediba Hasanagića. Ovaj drugi je blisko sarađivao sa sandžačkim institucijama
sve do svoje smrti, prije nekoliko godina, i brojnim svojim istupanjima saopćavao je istinu o ZAVNOS-
u, od osnivanja do ukidanja sa svim kontroverzijama i tendecijama, koje su nastale nakon uspostave
nove socijalističke vlasti u Jugoslaviji. Posebno se sjećam glasovite diskusije revolucionara Miša
Pavićevića na velikom skupu o Rodoljublju u Ivangradu (današnje Berane, u velikoj sportskoj sali ispod
Jasikovca), septembra mjeseca 1983. i 1984. god. kada je iznio niz činjenica o velikoj nepravdi
revoluciji koja je napravljena prema građanima Sandžaka, kada je politička partija na vlasti
zloupotrijebila svoj položaj i “ukinula bez pravih osnova autonomiju Sandžaka”, čiji građani su dali
veliki doprinos Narodno-oslobodilačkoj revoluciji i oslobođenju od okupatora i domaćih izdajnika.
Njegovu besjedu o Sandžaku niko nije sporio. Međutim, da podsjetim, tada je glasoviti slovenački
pisac akademik Matej Bor iznio brojnu argumentaciju da Slovenija, čiji žitelji potiču od Veneta (p.a.
misli se na zapadne Slovene), zaslužuje drukčiji tretman i status. Takva asocijacija je nazirala novu
platformu orijentacije Republike Slovenije da će uskoro doći i kraj druge Jugoslavije. No, to je druga
priča koja iziskuje šire istraživanje kako je došlo do raspada zajednice jugoslovenskih naroda.

Jasno, sam pojam Sandžak nije bio sporan sve do 1989. godine kada je zahuktao diktatorski
miloševićevski režim, koji je godinu dana prije toga likvidirao u Bosni vedećeg bošnjačkog prvaka
Hamdiju Pozderca povodom afere, kao što znate, “Agro-komerc”. Od tada, pa sve do danas,
beogradski i podgorički mediji su vrlo kontroverzno pisali o Sandžaku i Bošnjacima, ugrožavajući
njihova prava i slobode.

Drago mi je što je ovu raspravu o Sandžaku i ZAVNOS-u inicirala BKZ u sadašnjoj mirnoj atomsferi,
koja će biti podsticaj za vođenje demokratskog dijaloga o riješavanju otvorenih pitanja, koja su
nametnuta permanentnom izolacijom ove regije od srpskog i crnogorskog estabilišmenta.
Autonomija Sandžaka

Čitava povijest Sandžaka, a posebno u posljednja dva stoljeća, protekla je sa otvorenim tragovima
genocida nad Bošnjacima. Znanstvena istraživanja sagledavaju i svjedoče da je realna autonomija
Sandžaka otvoreni proces koji je prisutan na političkoj sceni od Berlinskog kongresa (1878.), za
vrijeme balkanskih ratova, između dva svjetska rata, zatim u toku NOR-a, a posebno u posljednoj
deceniji XX stoljeća. Ovaj proces se demonstrira na kulturnoj, ekonomskoj, socijalnoj i vjerskoj osnovi.
Problem Sandžaka se manifestuje kao osobena prekogranična regija (između Cnre Gore i Srbije). To bi
bio temelj jedne samostalne političke pozicije u cilju razvoja dobrosusjedstva i zajedništva sa drugim
narodima u Sandžaku, Srbiji i Crnoj Gori, koji su se u povijesti čak više od Bošnjaka zalagali za
autonomiju Sandžaka. To se upravo odnosi na srpsku i crnogorsku inteligenciju između dva rata, čiji je
glavni protogonist bio akademik prof. Sreten Vukosavljević, koji je ujedno bio i predsjednik ZAVNOS-a
(Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka), upravo zbog njegove kulturne i
povijesne specifičnosti.

Na temelju inicijativa KPJ i NOR-a, prije svjega Predsjedništva AVNOJ-a, početkom novembra 1943.
godine izvršene su pripreme da se za regiju Sandžak formira ZAVNOS (Zemaljsko antifašističko vijeće
narodnog oslobođenja Sandžaka), kao najviše političko i predstavničko tijelo NOP-a. Organ ZAVNOS je
predstavljao svojevrsnu Narodnu Skupštinu.

Osnivačka skupština ZAVNOS-a održana je 20. novembra 1943. godine u Pljavljima na kojoj je bilo
prisutno 252 delgata, tj. predstavnika iz svih krajeva Sandžaka. Među predstavnicima najviše je bilo
delegata iz pljevaljskog i bjelopoljskog sreza. Na ovom eminentnom i historijskom skupu za
predsjednika Predsjedništva ZAVNOS-a izabran je univerzitetski profesor, akademik Sreten
Vukosavljević, sociolog, porijeklom iz Prijepolja. Zatim, za jednog od tri potpredsjednika imenovan je
Murad-ef. Šećerkadić, vrhovni šerijatski sudija iz Pljevalja i Prijepolja.

Prema mišljenju poznatog historičara dr. Iva Banca, tada je položaj Sandžaka bio izjednačen sa
položajem ostalih zemaljiskih vijeća i pokrajna, odnosno sa članicama buduće federativne zajednice
Jugoslavije. Istovremeno, skupština u Pljevljima je održana uz saglasnost sa najvišim političkim
rukovodstvom AVNOJ-a.

Hendikep svega toga jeste bilo što je glavni protogonist autonomije Sandžaka, revolucionar, narodni
heroj i pjesnik Rifat Burdžović, na mučki način likvidiran u Grujića jami, u Mrkonjić gradu, koncem
1942. godine zajedno sa revolucionarima Volođom Kneževićem, Tomašem Žižićem i drugima.
I ova autonomija je bila svojevrsna prevara za bošnjački narod Sandžaka jer je trajala samo od
novembra 1943. do 29. marta 1945. godine, kada je na bezočan način, na prijedlog Moše Pijade,
ukinuta. Poznato je da je na zadnjem zasjedanju ZAVNOS-a, 29. marta 1945. godine u Novom Pazaru,
a na konkretan prijedlog Edvarda Kardelja, Moše Pijade, Milana Peruničića, Radeta Pribićevića,
donijeta odluka o likvidaciji autonomije Sandžaka. Prema izjavama jednog od potpredsjednika
ZAVNOS-a, historičara Ediba Hasanagića, predsjednik ZAVNOS-a Sreten Vukosavljević nikada nije
potpisao akt, završni dokument sporazuma o likvidaciji tadašnjeg položaja Sandžaka, jer je bio
duboko ubijeđen da je status pokrajine Sandžak, između Crne Gore i Srbije, bio realan za dobro svih
građana ove regije, kako Srba, tako i Bošnjaka i Crnogoraca.

Zatim, u skladu sa savješću predsjednika partizanske autonomije Sandžaka, prof. Sretena

Vukosavljevića, s pojavom višestranačkog režima (1989.) i sa intencijom novog bošnjačkog pokreta
inicijativom Stranke Demokratske Akcije Sandžaka 1990. godine, bošnjački narod je pred licem nove
parlamentarne historije postavio pitanje zahtjeva za autonomiju Sandžaka. U tom kontekstu, 29. jula
1990. godine, na prepunom stadionu u Novom Pazaru (pred više 40.000 građana), lansiran je poklič
za autonomiju Sandžaka, koji je potvrđen na narodnom referendumu, kojeg je organiziralo BNVS od
25. do 27. septembra 1991. godine, na kojem se preko 95% glasača izjasnilo za teritorijalnu i realnu
autonomiju Sandžaka. U tom pravcu nastavilo je da djeluje više stranaka koje okupljaju Bošnjake na
teritoriji Sandžaka. Sredinom juna mjeseca 1993. godine BNVS je u Novom Pazaru donijelo platformu
– Memorandum o specijalnom statusu Sandžaka.

Dakle, Sandžak bi bila regija – prekogranična regija, unutar SRJ, odnosno, unutar Srbije i Crne Gore,
kao kopča ove najsrodnije dvije republike. Takva autonomija je moguća u cilju demokratizacije i
regionalizacije ove dvije republike. Kao takva, ona je strateški interes svih etnosa koje u njoj žive i nije
ni na čiju štetu. Sandžački pokret čine političke, kulturne, znanstvene i humanitarne asocijacije koje
se zalažu za autonomiju koje protežiraju kulturne, socijalne, ekonomske, nacionalne i političke
aspekte. Međutim, famozni referendum 21. maja 2006. godine u Crnoj Gori ponovo je pocijepao
Sandžak na dva dijela, pretpostavljam po tajnom sporazumu beogradskog i podgoričkog
estabilišmenta, u cilju obespravljivanju Bošnjaka i proganjanja sa ovih prostora.

1) Novopazarski sandžak se kao posebna administrativno-teritorijalna jedinica prvi put spominje

1578. godine kao jedna od sedam oblasti koje su ulazile u sastav Bosanskog elajeta; 2) U posljednjoj
deceniji osamnaestog stoljeća Sandžak postaje posebna administrativno-teritorijalna jedinica u
okviru tadašnjeg Bosanskog ejaleta; 3) Juna 1876. godine u Veneciji je potpisana konvencija o podjeli
Sandžaka na dvije interesne sfere između Kneževine Srbije i Crne Gore; 4) Odlukom Porte 2. februara
1877. godine Novopazarski sandžak se administrativno odvojio od Bosanskog elajeta; 5) tačkom 25
Berlinskog kongresa, donesenom 4. jula 1878. godine, Novopazarski sandžak je ostao u okviru
Osmanskog carstva, s tim da u Pljevljima, Prijepolju i Priboju bude stacionirano 4000-5000 austro-
ugarskih oficira i vojnika; 6) Novopazarski sandžak kao posebna cjelina u okviru Osmanskog carstva
spominje se i u Carigradkoj ili Novopazarskoj konvenciji od 21. aprila 1879. godine; 7) Beogradskim
ugovorom iz 1913. godine teritorija Novopazarskog sandžaka je i de iure podijeljena između
Kraljevine Srbije i Crne Gore; 8) Dvadesetog novembra 1943. godine u Pljevljima je formirano
Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS) po kome je ova teritorija
predviđena kao posebna administrativna jedinica u okviru buduće jugoslovenske zajednice; 9) U
Novom Pazaru je 29. marta 1945. godine donesena odluka o ukidanju ZAVNOS-a kako bi se izbjeglo
davanje političke, ekonomske i kutlrune autonomije narodu ovog kraja; 10) Od 1945. godine, pa do
sada teritorija Novopazarskog sandžaka je podijeljena između Republike Srbije i Crne Gore; 11) Na
osnovu odluke Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka održan je od 25. do 27. oktobra 1991. godine
referendum građana Sandžaka. Građani Sandžaka su se na tom referendumu tajnim glasanjem
izjašnjavali o političkoj autonomiji Sandžaka. Ukupno glasačko tijelo činilo je 264.156 glasača.
Glasanju je pristupilo 185.437 glasača (70,19 odsto od ukupnog biračkog tijela). Utvrđeno je da su
153 glasačka listića nevažeća, 185.284 važećih. Protiv političke autonomije Sandžaka glasilo je 1982.
glasača (1,069 odsto od ukupnog broja glasača koji su pristupili glasanju). Za političku autnomiju
Sandžaka glasilo je 183.302 glasača (98,929 odsto od ukupnog broja glasača koji su pristupili
glasanju).

Berlinski kongres 1878. i Sandžak

Da podsjetimo, Kongres velikih sila održan je od 13. juna do 13. jula 1878. radi revizije Sanstefanskog
mirovnog ugovora. Iako je Rusija pobijedila Tursku i nametnula joj mir u Sanstefanu (v. Sanstefanski
mirovni ugovor), morala je, na pritisak Engleske i Austro-Ugarske, da pristane da se mir revidira.
Glavne odredbe Berlinskog ugovora su: a) umjesto Velike Bugarske stvorena je Kneževina Bugarska
sjeverno od planine Balkan pod vrhovnom sultanovom vlašću; b) južna Bugarska, tzv. istočna
Rumelija, dobija status u okviru turske autonomije; c) Makedonija i Trakija ostaju Turskoj, s tim da se
izvrše nužne reforme; d) Srbija dobija nezavisnost i gradove Niš, Pirot, Vranje, Leskovac i Prokuplje; e)
Crna Gora dobija međunarodno priznanje nezavisnosti i više nego udvostručava teritoriju sa izlazom
na more; f) Austro-Ugarska dobija pravo da okupira na neodređeno vreme Bosnu i Hercegovinu, koje
formalno ostaju pod sultanovim suvremenitetom.

Konkretna analiza

Plašeći se ruske dominacije na Balkanu, Britanija i Austro-Ugarska su zauzele jedinstven stav o

nepriznavanju odluka Sanstefanskog mirovnog ugovora. Već 13. marta 1878. godine britansko
Ministarstvo spoljnih poslova saopštilo je da Santstefanski mirovni sporazum mora biti revidiran u
cjelosti. Ovakav stav, kojem su se kasnije pridružile i ostale evropske sile, bio je jasan znak Rusiji da
ona ne može uređivati Balkan po svom nahođenju, niti da to može činiti u nekakvom internom
sporazumu s Turskom. Krajem maja 1878. Rusija je pristala, na prijedlog Velike Britanije, da se u
Berlinu sazove kongres na kojem će se izvršiti revizija Sanstefanskog mirovnog ugovora. Kongres u
Berlinu počeo je 13. juna 1878. godine. Na Kongresu su učestvovali predstavnici Rusije, Turske,
Njemačke, Francuske, Austro-Ugarske, Velike Britanije i Italije. Kao predstvnici Crne Gore na Kongres
su upućeni vojvoda Božo Petrović i vojvoda Stanko Radonjić, ali oni, kao ni ostali predstavnici
balkanskih država, nisu mogli učestvovali u radu Kongresa. Njemački kancelar Bizmark, koji je
predsjedavao Kongresom, nije želio s njima ni da razgovara, već ih je obavijestio da je crnogorska
sudbina u rukama austrougarskog ministra spoljnih poslova, grofa Đule Andrašija. Prva sjednica
Kongresa u Berlinu, na kojoj se raspravljalo o Crnoj Gori, održana je 1. jula. Najprije je pročitan prvi
član Santstefanskog mirovnog ugovora koji se odnosi na granice Crne Gore. Predsjedavajući je zatim
pitao predstavnike Rusije i Austro-Ugarske kako bi trebalo da izgleda nova crnogorska granica?
Predstavnici Austro-Ugarske su odmah izjavili bi da će ovo pitanje riješiti posebna komisija, dok je
ruski delegat saopćio da su se o svim stvarima oko razgraničenja oni sporazumjeli s Austro-Ugarskom.
Zatim se prešlo na drugi član Sanstefanskog mirovnog ugovora. Visoka porta konačno priznaje
nezavisnost Knjaževine Crne Gore. O raspravi povodom ovog pitanja u zapisniku se navodi sljedeće:
Lord Solsberi izjavljuje da njegova vlada nikada nije priznala ovu nezavisnost i traži izostavljanje riječi
konačno. Iz razmjene mišljenja po ovom pitanju proističe da je Njemačka u principu priznala
nezavisnost Knjaževne i da ju je Austro-Ugarska već formalno priznala. Na pitanje koje je predsjednik
postavio, predstavnik Francuske implicite priznaje. Opunomoćeni predstavnici Rusije izjavljuju da
njihova vlada nije nikada ni prestala da je priznaje, budući da crnogorske knjaževe nije potvrđivao
sultan i da nisu plaćali danak. Njihove ekselencije (misli se na predstavnike Austro-Ugarske,
Francuske, Njemačke i Rusije) traže da se zadrži postojeći tekst člana. Tri dana kasnije održana je
druga sesija o crnogorskom pitanju na kojoj je austrougarski predstavnik saopćio konkretnije podatke
o novoj crnogorskoj granici. Prema njegovim riječima, crnogorska granica prema Hercegovini mora ići
šest kilometara istočno od linije Bileća-Korita-Gacko, što znači da Crna Gora ostaje bez Bileća,
Trebinja i Gacka, a dobija samo Nikšić. Zatim, Crna Gora dobija Kolašin, Plav i Gusinje, a Turskoj ostaje
Berane. Granica dalje ide rijekom Tarom tako da ništa preko Tare ne pripada Crnoj Gori. Podgorica sa
Spužom i Žabljakom Crnojevića pripaja se Crnoj Gori, a na primorju samo Bar s okolinom – od rijeke
Željeznice do planine Vsute i od vrha planine Možure do zaljeva Kruči. Ulcinj se vraća Turskoj, a Spič
posjeda Austro-Ugarska. Na ovoj sjednici donijeto je i rješenje o ograničavanju crnogorkog
suvereniteta nad lukom Bar, tako da Austro-Ugarska dobija pravo sanitarne i pomorske kontrole nad
dijelom mora koje pripada Crnoj Gori. Rad Kongresa u Berlinu okončan je 13. jula 1878. godine. Od 64
člana Berlinskog ugovora, na Crnu Goru odnosi se osam članova (26-33). Dvadeset šestim članom
definiše se međunarodno-pravni položaj Crne Gore: Crnoj Gori priznaju nezavisnost Visoka porta i sve
one visoke ugovrene strane koje to dosad nisu učinile. Ovim je članom samo potvrđena već odavno
postojeća crnogorska nezavisnost, s napomenom da tu nezavisnost od sada priznaje i Turska i one
zemlje koje to ranije nisu učinile. Ovim rješenjem Crnoj Gori nije data državna nezavisnost, već je
samo konstatovano da tu nezavisnost priznaju i one zemlje koje je do tada nisu priznavale.
Usvajanjem ovog člana ugovora crnogorska nezavisnost prvi put je zvanično priznata. Za razliku od
Crne Gore, Srbija i Rumunija su drugačije tretirane. Članom 34 konstatuje da visoke ugovorne strane
priznaju nezavisnost Kneževine Srbije, a članom 43 se na isti način priznaje nezavisnost Rumunije.
Dakle, Srbiji i Rumuniji je priznata nezavisnost od svih učesnica Kongresa, a Crnoj Gori samo od
Turske i Velike Britanije, budući da su njenu nezavisnost sve ostale velike sile ranije neformalno
priznale. S teritorijama koje su joj pripale, Crna Gora je dobila desetak hiljada nepravoslavnih
podanika (muslimana i katolika), pa joj je 27. članom Berlinskog ugovora nametnuta obaveza da
ravnopravno tretira sve svoje nove podanike, bez obzira na vjerske različitosti. Velike sile obavezuju
Crnu Goru da svim svojim državljanima obezbijedi jednaka politička, vjerska i građanska prava, kao i
ranopravnost i pri prijemu u javnu i državnu službu. Dvadeset osmim članom utvrđuje se nova
granica Crne Gore. Odlukom velikih sila Crna Gora je dobila dio primorja od rijeke Željeznice od
zaljeva Kruči, tj. grad Bar sa širom okolnom plemenskih oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera,
Šaranaca, dio Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te gradove Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak
Crnojevića, Kolašin, Plav i Gusinje s područjima koja im gravitiraju. Nakon ovih dobitaka, teritorija
Crne Gore je iznosila 8.666 km2, što je gotovo dva puta više nego što je prije toga imala (4.400 km2).
Dvadeset devetim članom Ugovora konstatovano je da Bar sa okolinom pripada Crnoj Gori, ali pod
određenim uslovima, kojima se obezbjeđuje austrougarski nadzor nad njegovima akvatorijem.
Zabranjeno je i da u barsku luku pristaju ratni brodovi stranih država. Sljedećim članom Ugovora
garantovana su imovinska prava muslimana – kako onih koji ostanu da žive u Crnoj Gori, tako i onih
koji odluče da žive izvan granica Knjaževine. Obaveza Crne Gore da se o ovim pitanjima sporazumije s
Portom utvrđena je 31. članom Berlinskog ugovora. Trideset drugim članom Ugovora nametnuta je
obaveza Crnoj Gori da u roku od dvadeset dana povuče svoje trupe iz oblasti koje nisu ušle u sastav
Knjaževine. Sljedećim, 33. članom utvrđuje se da Crna Gora mora prihvatiti isplatu državnog duga
Osmanskog carstva za oblasti koje su joj mirovnim ugovorom dodijeljene.

Da su na Berlinskom kongresu za Crnu Gori donijeta rješenja koja mogu proizvesti konfliktne situacije
potvrdilo se i prije nego što su na Cetinju pretpostavljali. Naime, skupina bošnjačkih i albanskih
prvaka, koja se bila organizovana u okviru tzv. Albanske lige, protestovala je polovinom 1878. protiv
predaje Plava i Gusinja Crnoj Gori. Njihovo protivljenje ne bi bilo toliko značajno da iza njega, kao i iza
same Albanske lige, nije stajala Porta. Podgovoreni od Porte, oni su zahtijevali da se Crnoj Gori ne
ustupi ta oblast, jer je, navodno, riječ o njihovoj historijskoj teritoriji. Uz pomoć turskih vlasti dio
albanskog stanovništva je vojno organizovan, čime je jasno stavljno do znanja da može doći do
oružanog konflikta. Sve je to uzrokovalo da ustupanje teritorija i gradova koji su odlukama Kongresa
pripali Crnoj Gori, a koje crnogorska vojska nije bila posjela, potraje duže vrijeme. Tragajući za
rješenjem kojim bi se okončali nastali sporovi, predstavnici evropskih sila su odlučili da se izvrši
korekcija odluka Kongresa o teritorijalnim dobicima Crne Gore. Iako je bilo nesporno da se radi o
teritoriji koja histirijski pripada Crnoj Gori, Evropska komisija je, nakon duže diplomatske akcije, aprila
1880. godine donijela odluku da Plav i Gusinje ostanu u sastavu Turske, a da zauzvrat Ulcinj pripadne
Crnoj Gori. Nakon brojnih diplomatskih komplikacija i otpora ovoj odluci od strane Turske,
crnogorske trupe ušle su u Ulcinj koncem novembra 1880. godine. Prije toga, Crnoj Gori su nakon
izvjesnih odlaganja, predati Kolašin (oktobra 1878.), Spuž, Žabljak Crnojevića i Podgorica (februara
1879.). Proces razgraničenja između Crne Gore i Turske započeo je 1880. godine, a definitivno je
okončan 1887. god. Nakon teritorijalnih kompenzacija koje su poslije Berlinskog kongresa izvršene,
površina Crne Gore iznosila je 9.475 km2. Crnoj Gori je pripao dio Hercegovine s Nikšićem i okolnim
plemenskim oblastima (Drobnjak, Piva, Uskoci, Šaranci, Jezera, Duga i Oputna Rudina, zatim
Kolašinski kraj i dio Gornjih Vasojevića, Zeta s Podgoricom, Spuž, Žabljak, priobalje Skadarskog jezera
od Godinja do ostrva Topohala, odnosno masiv planine Rumije i primorje od Bojane do rijeke
Željeznice.

“Berlin, 13. jula 1878. Andraši, Karolji, Hajmarle”

Konkretno, iz dokumenata Berlinskog kongresa prezentiramo slijedeće: “Za to vrijeme Karolji je bio
neutješan misleći na hrđav utisak koji će taj dokumenat proizvesti na javno mnenje u Austiji kada
bude objavljen. Da bi se ta nezgoda izbjegla Hajmerle je predložio turskim punomoćnicima da izjava
ostane tajna. Ali, kako oni nisu mogli uzeti takvu obavezu u ime svoje vlade, riješeno je da ta izjava
neće biti puštena u javnost prije javnog sporazuma.

Na dan 13. jula Ziči je predao velikom veziru prepis telegrama kojim je Andraši javio da je pristao na
prethodni sporazum s turskom vladom o mjerama koje treba poduzeti za okupaciju i da je voljan da
potpiše jednu konvenciju s njom.

Sutradan je, po želji Andrašija, veliki vezir zamolio je Karateodorija da, po svršetku poslova u Berlinu,
ode u Beč i da tamo s austro-ugarskom vladom potpiše potrebni sporazum.

Međutim, istoga dana, 13. jula, kada su austro-ugarski punomoćnici učinili pomenuti ustupak Turskoj,
ruski punomoćnici su potpisali jednu važnu izjavu u korist Austro-Ugarske. Oni su njom obavezali
Rusiju da neće činiti nikakve primjedbe ako, povodom nezgoda koje se mogu pojaviti radi održanja
turske uprave u Novopazarskom sandžaku, Austro-Ugarska bude konačno zauzela tu teritoriju, kao i
ostatak Bosne i Hercegovine.”

U isto vrijeme austro-ugarska vlada je izjavila da će ruskoj vladi dati pomoć na diplomatskom polju za
uklanjanje teškoća koje mogu izbiti prilikom izvršenja odluke Kongresa.

Berlinski ugovor je, dakle, toliko pitanja tako pravično riješio da je kriza koju je Hercegovački ustanak
otvorio tim rješenjima samo privremeno, formalno zatvorena.”[1]

Nakon Berilinskog kongresa došlo je do čuvene plavsko-gusinjske afere i otvoreno izražavanje otpora
žitelja plavsko-gusinjskog kraja prema odlukama Berlinskog kongresa, zbog čega je knjaz Nikola,
godinu dana kasnije (3. i 4. novembra 1879.), uputio svu svoju vojsku na čelu sa vojvodom Markom
Miljanovim da okupiraju Plav i Gusinje. Tada je došlo do oružanog sukoba, Boj na Nokšiću, i
zahvaljujući hrabroj odbrani svog vatana Plav i Gusinje su imali 33 godine svoju autonomiju, o čemu
smo pisali u posebnom radu „Procesi kroz povijest Sandžaka“. Dalje, Crna Gora je 15. oktobra 1912.
god. okupirala Plav i Gusinje i surovim prozetelizmom (p.a. nasilnim pokrštavanjem, preko 25.000
Bošnjaka i Albanaca) i ubijanjem prvaka 5. marta 1913. god. izvršili osvetu na Racini (Plav) za Nokšiće.

Poslije ovog genocida, avgusta mjeseca 1917. god. u Sjenici je održana Sjenička konferencija, koja je
donijela Rezoluciju o objedinjavanju južnog i sjevernog Sandžaka, što je bio ponovo povod da se izvrši
genocid nad Bošnjacima 1924. godine u Šahovićima. Problemi oko opstanka Bošnjaka u Sandžaku su
se odvijali sve do izbijanja ustanka u Sandžaku 13. jula 1941. god. pod rukovodstvom prvaka Rifata
Burdžovića.

Autor: dr. Šefket Krcić, predsjednik Matice Bošnjaka Sandžaka

revija SANDŽAK | 1. decembar 2013. | br. 174 | RevijaSANDZAK.com

(KRAJ PRVOG DIJELA)