CORPUS*

Jean-Luc Nancy

Corpus

H oc est enim corpus meum [ovo je tijelo moje, ceci est mon corps]:
dohodimo iz kulture u kojoj su milijuni ministranata miliju-
na kultova neumorno izgovarali ovu ritualnu frazu. U ovoj je kulturi
svi (pre)poznaju [(re)connaissent], bili kršćani ili nekršćani. Među kr-
šćanima neki joj pridaju vrijednost zbiljskog posvećenja – tijelo Boga
jest tu [le corps de Dieu est là] –, drugi joj pridaju vrijednost simbola
u kojem komuniciraju oni koji u Bogu čine tijelo [ceux qui font corps
en Dieu]. Među nama ona je i najvidljivije opetovanje tvrdoglavog
ili sublimiranog poganstva: kruh i vino, druga tijela drugih bogova,
otajstvo osjetilne izvjesnosti. U prostoru naših fraza predstavlja mož-
da opetovanje par excellence, sve do opsesije – "ovo je moje tijelo" [ceci
est mon corps] postaje tako i predmetom mnoštva šala.
Ova je fraza naš Om mani padne… naš Allah ill’Allah… naš She-
ma Israël… No brojne inačice naše formule odmah nam naznačuju
našu najvlastitiju razliku: opsjednuti smo time da želimo pokazati ovo
[ceci], i želimo (se) uvjeriti da je to ovo [ce ceci], ovdje [ici], nešto što
jest i što nije moguće ne vidjeti, ne dodirnuti, ni ovdje ni negdje drug-

* 'Privilegirani' donosimo zavidan i briljantan prijevod s francuskog jezika iznimno za-

htjevnog dijela Corpus (Editions Métaillié: Paris, 2000.) Jean- Luc Nancy-a od našeg stal-
nog i vrsnog suradnika i filozofa Maria Kopića
105
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

dje – i da ovo jest ono [ceci est cela], ne na bilo kakav način, nego kao
njegovo tijelo. Pretpostavka da postoji nešto takvo kao tijelo onoga [ça;
u francuskom jednostavno "to", ali i u uporabi za prijevod Freudova
Es, ono, op. prev.] (Boga, apsoluta itd.), da ono ima tijelo ili da ono jest
tijelo (što nas navodi na misao da je tijelo kao takvo apsolutno) – evo
naše opsesije. Ovo oprisućenje Odsutnog par excellence: neprestance
smo ga zvali, na nj se pozivali, posvećivali ga, pregledavali, htjeli lu-
kavštinom pridobiti za sebe, htjeli ga, apsolutno ga htjeli. Htjeli smo
jamstvo, čistu izvjesnost nekog EVO [VOICI]; evo, i ništa više, apso-
lutno, evo, ovdje, ovo, sama stvar [voici, ici, ceci, la même chose].
Hoc est enim… izaziva, umiruje sve naše dvojbe glede privida, do-
djeljuje realnom [réel] njegov pravi zadnji dodir čiste Ideje: njegovu
zbiljnost [réalité], njegovu eksistenciju [existence: iz-stoj]. Iz te fraze
moguće su beskonačne inačice (navodim po slučaju: ego sum, akt u
slikarstvu, Društveni ugovor, Nietzscheovo ludilo, Montaigneovi Ogle-
di, Vaga za živce [Pèse-nerfs: djelo Antoina Artauda iz 1925. godine; op.
prev.], "Madame Bovary, to sam ja", glava Ljudevita XVI., Vesaliuso-
ve ili Leonardove grafike, glas – kastrata, soprana itd. – trstika koja
misli, histeričarka, zbiljsko je to tkivo iz kojega smo istkani…). Hoc est
enim… može proizvesti cjelokupan korpus opće Enciklopedije Znano-
sti, Umjetnosti i Mišljenja Zapada.
Tijelo: eto kako smo ga iznašli. Tko ga drugi na svijetu poznaje?
Zacijelo možemo naslutiti neku užasnu tjeskobu: taj "evo" nije si-
guran, treba ga zajamčiti. Upravo ništa ne jamči da je stvar sama kadra
biti tu [être là; francuski prijevod za Heideggerov Da-sein, tu-bitak,
op. prev.]. Tu [là], gdje smo mi, možda nije ništa drugo nego odsjaj,
lelujave sjene. Treba ustrajati: "hoc est enim, uistinu vam kažem, i ja
sam taj koji vam kažem: tko bi mogao biti više siguran u moje pri-
suće u mesu i krvi [en chair et en sang]? Ta sigurnost će postati vaša,
zajedno s tijelom što ćete ga inkorporirati". No tjeskoba ne prestaje:
što je ovo [ceci], koje je tijelo? Ne samo ovo što vam pokazujem, nego
i svako "ovo"? Sve neodređeno toga "ovog" i tih "ovih" [du "ceci" et
des "ceci"]? Sve to [tout ça]? Čim je dodirnuta, osjetilna se izvjesnost
upravlja prema kaosu, oluji, i svi se osjeti [sens] u njoj remete.
106
 Zeničke sveske

Tijelo je preopterećena izvjesnost [certitude sidérée], razbijena u

komadiće. Ništa nije svojstvenije, ništa nije stranije našem starom svi-
jetu.
Vlastito tijelo, strano tijelo [corps propre, corps étranger]: vlastito
tijelo koje pokazuje, koje se daje dodirnuti, koje se daje jesti hoc est
enim? Vlastito tijelo [corps propre] ili sama Vlastitost [Propriéte]. Bi-
ti-za-Sebe u tijelu. No iznenada, kao i svagda, strano je tijelo ono koje
se pokazuje [se montre] kao pošast [monstre] koju nije moguće prož-
drijeti. Nemoguće ga je izbjeći, zapleteni u gomilu slika, koje idu od
Krista, zamišljeno fiksirana u svoj beskvasni kruh, do Krista koji čupa
sebi pulsirajuće, krvavo Sveto Srce. Ovo [ceci], ovo… ovo je svagda
previše, a ne dostatno da bi bilo ono [ça].
Sve teorije "vlastitog tijela" samo su mukotrpni napori da bismo
ponovno prisvojili ono što smo neopravdano smatrali "objektivnim"
ili "reificiranim". Sve te teorije vlastitog tijela usporedive su s krevelje-
njem [contorsion]: ne završavaju drukčije nego isključivanjem onoga
što su tražile.
Tjeskoba, želja da vidimo, dodirnemo ili pojedemo tijelo Boga,
kako bismo bili to tijelo i ne bi bili ništa drugo nego ono [ça], to je načelo
(ne)uma Zapada [le principe de (dé)raison de l’Occident]. Zbog toga
se to tijelo ili naprosto neko tijelo nikada ne događa [n’y a jamais lieu],
prije svega ne tada kada ga se naziva i priziva. Tijelo je za nas svagda već
žrtvovana hostija.
Ako nam hoc est corpus meum nešto zbori, to je izvan riječi, nije
izrečeno [dit], nego ekskribirano [excrit; Nancyjev neologizam od
glagola écrit, pisano, i ex, iz, op. prev.] – na izgubljenom tijelu.

Strana tijela [étreanges corps étrangers]

Tko drugi na svijetu poznaje nešto takvo kao što je "tijelo"? To

je najkasniji, najdulje pročišćavani, najrafiniraniji, najdemontiraniji
[démonté] i najremontiraniji [remonté] produkt naše drevne kulture.
Ako je Zapad pad [chute], kao što kazuje njegovo ime, tada je tijelo

107