Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet
Odsjek za filozofiju
Akademska godina: 2017./18.
Kolegij: Filozofija kao sustav. Povijest klasičnog njemačkog idealizma
Nositelj kolegija: izv. prof. dr. sc. Predrag Šustar
Asistentica: Zdenka Brzović
Studentica: Antonia Benčić

TRANSCEDENTALNO VRIJEME I PROSTOR

seminarski rad
 U Rijeci, rujan 2018. godine

Sadržaj
Uvod .............................................................................................................................................................. 1
Transcendentalna estetika ............................................................................................................................ 2
Prostor .......................................................................................................................................................... 2
Zaključak ................................................................................................................................................... 3
Vrijeme .......................................................................................................................................................... 4
Zaključak ................................................................................................................................................... 4
Kant i Newton ............................................................................................................................................... 5
Kant i Leibniz ................................................................................................................................................. 6
J. V. Buroker i Kant ........................................................................................................................................ 6
Zaključak ....................................................................................................................................................... 8
Literatura ...................................................................................................................................................... 8
Uvod
Seminarski rad usredotočen je na Kantova stajališta o poimanju vremena i prostora u filozofiji.
Pitanje na koje on pokušava odgovoriti u svom djelu jesu ‘’je li metafizika kao znanost moguća? Donosi li
nam ona neka dodatna znanja o svijetu?’’ Smatra da metafizička spoznaja mora biti apriorna, pa se nadalje
postavlja pitanje ‘’kako um može spoznati apriori?’’. Stoga svoj seminarski rad započinjem
transcendentalnom estetikom, njenom definicijom i podjelom na dva zora. Kant nije zainteresiran u
psihološke analize našega uma, zbog čega njegova istraživanja i jesu ‘’transcendentalna’’. U daljnjoj
raspravi osnovni izvor referencije bit će mi Kantovo djelo ‘’Kritika čistog uma’’ prema kojoj objašnjavam
podjelu dva čista zora na prostor i vrijeme, iznoseći Kantove argumente i zaključke za iste.

Prema Kantu, ljudska spoznaja raste iz dva korijena: iz osjetilnosti i iz razuma. Pomoću osjetnosti predmeti
su nam dani, a razumom se oni zamišljaju. Kant nam govori da su prostor i vrijeme čisti apriori zorovi,
forme osjetilnih opažaja. Zor uključuje način na koji mi pasivno primamo podatke kroz senzibilitet. Dva
zora Kant promatra metifizički i transcendentalno. U metafizičkom promatranju raspravlja o tome što se
a priori nalazi u svakom, dok u transcendentalnom raspravlja o tome kako taj a priori sadržaj dovodi do
mogućnosti sintetičke a priori spoznaje. Prostor i vrijeme za Kanta su forma percepcije, ono što im daje a
priori svojstvo je perceptivni subjekt.

S obzirom na to da je Kant svoju filozofiju znanstvenog znanja temeljio na Newtonovoj fizici, a Leibnizovoj
filozofiji, u drugom dijelu seminarskog rada usporedit ću njihovo shvaćanje prostora i vremena s Kantom.
S Newtonom se ne slaže oko pozicije da su vrijeme i prostor realni i neovisni, dok se s Leibnizom ne slaže
oko njegove ideje relativnosti.

Na kraju seminara odlučila sam se osvrnuti na djelo spisateljice Jill Vance Buroker. J. V. Buroker u svojoj
knjizi Kantove kritike čistoga uma objašnjava ulogu Kantove kritike te pridaje posebnu pozornost
Kantovom teško čitljivom vokabularu pritom objašnjavajući snagu i slabost njegovih argumenata.

Seminar završavam osvrtom na cjelokupan dio Kantove trenscendentalne filozofije te iznosim svoj
zaključak.

1
Transcendentalna estetika
Ja nazivam transcendentalnom svaku onu spoznaju koja se ne bavi toliko predmetima, koliko našim
apriornim pojmovima o predmetima uopće. (Kant 1781, 28)

Transcendentalan označava pojam koji se odnosi na apriorne uvjete mogućnosti neke spoznaje. To je ono
što ne proizlazi iz iskustva, nego je prije iskustva te tako uvjetuje, omogućuje svako iskustvo i svaku zbiljsku
spoznaju.

Znanost o svim načelima osjetilnosti a priori nazivam transcendentalnom estetikom. (Kant 1781, 34)

Ona je dio Kantove Kritike čistog uma u kojem on proučava osjetne principe apriori, pita se sadrži li osjetna
spoznaja apriorne predodžbe. Predodžbe koje nam osjetilnost daje se zovu zorovi, odnosno opažaji. Zor
koji se odnosi na predmet pomoću osjeta je empirijski, a neodređeni predmet empirijskoga zora zove se
pojava. Ali ‘’forma zora postoji samo ako nam je dan neki predmet koji nekako aficira našu dušu’’ 1.
Predodžbu koja sadrži samo formu, u kojima ništa ne pripada osjetu, Kant naziva čistom, a čista forma
osjetnosti je ‘čisti zor’. Ta je forma a priorna.

Dvije čiste forme zora su prostor i vrijeme. Ovi zorovi su a priori i ne stječu se iskustvom.

Prostor
Prostor, a kasnije i vrijeme, promatra metafizički i transcendentalno. Prvo objašnjava metafizičku
stranu, odnosno istraživanje što je u pojmu prostora apriorno. Kant u prezentiranoj filozofiji razlikuje
vanjsko i unutarnje osjetilo. Vanjsko osjetilo jest zrenje vanjskih objekata, a ono obuhvaća prostor kao
svoju formu. Vanjsko osjetilo nam, jednostavnije rečeno, predočava ono što je izvan nas, odnosno
predmete kao nešto u prostoru. Predstavlja se nekoliko njegovih metafizičkih argumenata za prostor, prvi
od kojih je da prostor ne može biti empirijski. Njegova metafizička izlaganja prostora bave se razjašnjenjem
kako je taj zor poznat neovisno o iskustvu.

Predodžba o prostoru mora već biti osnovom da se određeni osjeti svedu na nešto izvan mene(tj.
na nešto na drugome mjestu u prostoru, gdje se ja ne nalazim)…(Kant 1781, 35)

Kanta smatra da prostor nije emipirijski koji se izdvojio od vanjskih iskustva.

Prostor je nužna predodžba a priori koja je osnovom svima vanjskim zorovima. (Kant 1781, 35)

Čovjek ne može stvoriti predodžbu da nema prostora, ali može zamisliti prostor u kojem nema predmeta.
Ovom tvrdnjom želi se reći kako prostor je uvjet za pojave, predmete, ali nije ovisan o njima niti su oni
nužni za njegovo postojanje. Upravo se na toj tvrdnji, da je prostor nužan i aprioran, zasniva njegova
sljedeća misao, da ‘’se apodiktična izvjesnost svih geometrijskih načela i mogućnosti njihovih konstrukcija
a priori.’’2 On je a priorna forma opažaja koja omogućuje matematiku kao znanost, jer matematika sadrži
sudove koji su analitički i apriorni i koji se ne mogu dobiti od iskustva. Kada bi matematika ili geometrija
bile a posteriorne, oslanjale bi se na slučajna opažanja.

1
KANT, 33
2
KANT, 36

2
Nadalje, Kant tvrdi kako ‘’prostor nije diskurzivan ili, kako se kaže, opći pojam o odnosima stvari uopće,
nego je čisti zor.’’3 Ovime se zaključuje još jedno svojstvo prostora, uz nužnosti i a priornost, a to je njegovo
jedinstvo. Iako osoba može zamisliti više manjih prostora, prema Kantu to ne znači da postoji njih mnogo.
On je samo jedan, ono što mi zamišljamo samo su njegovi dijelovi. Uz to, veže se i zadnje metafizičko
tumačenje prostora koji ‘’se predočuje dan kao beskonačna veličina.’’4

Transcendentalno tumačenje pokušava pokazati kako se metafizički zaključci mogu primijeniti kako bi
obogatili naše razumijevanje. Ono pretpostavlja da spoznaje proizlaze iz danog pojma te da su moguće
pod pretpostavkom danog objašnjena tog pojma. U ovom obliku izlaganja, Kant se osvrće na svoje
metafizičke zaključke da bi pokazao da bi znanost (matematika, geometrija…) bile nemoguće ako prostor,
ali i vrijeme, nisu vrste čistih zorova a priori. Geomtrija je znanost koja bi trebala objasniti prirodu prostora,
čiji teoremi bi nam trebali objasniti prostorne odnose. Njome izražavamo tvrdnje, kao što su npr. zbroj
svih kuteva u trokutu je 180°. Prema Kantu, mi znamo da su te tvrdnje nužnost, da će biti istinite i u
budućnosti, stoga znamo da te istine nismo mogli naučiti putem iskustva jer bi onda bile kontigentne.
Stoga, on tvrdi, geometrija je sintetička, ali a priori određuje svojstva pojmova.

Da bismo razumijeli Kantovo tumačenje geometrije ovdje, važno je znati razlikovanje vrsta sudova. U
analitičkim je sudovima predikat već, barem implicitno, sadržan u subjektu, čime mi ne dobivamo nikakve
nove informacije. Sintetički sudovi predikatom pridaju subjektu nešto što u njemu još nije uključeno. Veza
između predikata i subjekta je samo slučajna i temeljena na iskustvu. Prema tome, sintetički sudovi su a
posteriorni. Međutim, Kant vjeruje da postoji i još jedna vrsta sudova, a to su upravo sintetički sudovi a
priori. Kod njih je spomenuta veza univerzalna i nije temeljena na iskustvu.5 Primjer takvog suda nalazimo
u matematici, geometriji i fizici.

Geometrija počiva na čistom zoru zbog razloga objašnjenog gore. Da bi ju prihvatili kao suprotnu, to bi
značilo da je takva znanost samo eksperimentalna. Zaključuj se da je nužna. Takav zor je moguć samo tako
da u subjektu postoji već forma vanjskog osjetila.

Zaključak
Na temelju takova promatranja prostora, Kant dolazi do dva zaključka. Prvi je da prostor nije neko
svojstvo stavari u sebi ili bilo kakvo određenje koje bi bilo spojeno sa samim predmetom. U drugome
zaključuje da je prostor samo forma svih pojava vanjskih osjetila, ‘’subjektivni uvjet osjetilnosti pod kojim
nam se jedino omogučuje vanjsko zrenje.’’6 On zaključuje kako o tome možemo pričati samo s ljudskog
stajališta. Prostor je nužan uvijet pojave, za razliku od boje ili mirisa koji su subjektivne predodžbe jer
‘’prostor nužno pripada ''pojavi ili zoru'', ali boja i mirs ne.’’7 Prostor je realan ukoliko nam je dan kao
izvanjski predmet, ali u isto vrijeme on je transcendentalno idealan tj. ne vrijedi za stvari u sebi, već je
samo apriorni uvjet za spoznaju pojava.

3
KANT, 36
4
KANT, 36
5
KANT, 26-28
6
KANT, 37
7
KANT, 38

3
Vrijeme
Vrijeme je predstavljeno paralelnim metafizičkim argumentima. Kao i prostor, počinje se od tvrdnje
da vrijeme nije empirijski pojam apstrahiran od iskustva. Razlog tome je da ‘’istodobnost ill slijed ne bi ni
ušli u opažanje, da predodžba vremena nije a priori osnovom.’’8

Vrijeme je nužna apriorna predodžba, a Kant to dokazuje istim argumentum kao i u slučaju prostora.
Naime, nije moguće ukloniti vrijeme u odnosu na pojave, ali je moguće ukloniti pojave iz vremena.

Isto tako, ono ima samo jednu dimenziju. Različita vremena nisu odjednom, nego jedna za drugim. Kod
prostora pak vrijedi da različiti prostori nisu jedan za drugim, već odjednom. Kant tvrdi kako ta načela ne
mogu slijediti iz iskustva.

Vrijeme nije diskurzivan ili, kako ga nazivaju, opći pojam, nego čista forma osjetiloga zrenja.
Različita vremena samo su dijelovi istoga vremena. No predodžba koja se može dati samo
jednim jedinim predmetom jest zor. (Kant 1871, 49)

Vrijeme nije čisti pojam, već proizlazi iz čistog zora. Različita vremena su dijelovi istoga vremena, ako što
su različiti prostori dijelovi istog, jedinstvenog prostora.

Zadnji argument koji se predstavlja je beskonačnost vremena što znači da svako određeno vrijeme ima
jedno jedino vrijeme koje mu je osnova, i koje je zajednička osnova svim određenim vremenima. Ta
ograničenost može biti dana samo u čistom zoru, a ne u pojmu.

Kod transcendentalnog tumačenja vremena, Kant se poziva na treću točku metafizičkog tumačenja.
Vrijeme ima samo jednu dimenziju što znači da različita vremena nisu istodobna nego slijede jedno za
drugim. Isto tako, promjena i gibanje mogući su samo u predodžbi vremena.

Zaključak
Prva dva zaključka koja Kant izvodi o vremenu poklapaju se s onima o prostoru. U prvome iznosi
kako je vrijeme subjektivan uvjet, kako ono nije ništa što postoji za sebe ili kao objektivna odredba stvari.
U drugome on iznosi svoju drugu ideju čula, a to je da je vrijeme forma unutrašnjeg osjetila, a ne određenje
vanjskih pojava, jer ne pripada ni obliku ni položaju.

Treći zaključak je taj da je vrijeme formalin uvjet a priori svih pojava. Kako je prostor forma vanjskog
osjetila, on je ograničen samo na vanjske pojave. Sve predodžbe definiraju se kao određenje duše, bez
obzira na to pripadaju li one vanjskim predmetima ili ne. Duša je, iznosi Kant, dio unutrašnjeg stanja, a
samim time i dio unutrašnjeg osjeta. Time dolazimo do zaključka da su sve pojave zapravo dio unutrašnjeg
osjeta, čime su dio vremena jer je ono određeno kao forma tog unutrašnjeg. Vrijeme je direktan uvjet
unutrašnje pojave, a time indirektan uvjet vanjske. Zaključak je da su sve pojave nužne u vremenskim
odnosima, dok su vanjske nužne u prostornim.

Dakle vrijeme je samo usbjektivni uvjet našega zrenja (…), a o sebi, izvan subjekta ništa. Unatoč
tome ono je nužno objektivno u pogledu svih pojava, dakle i svih stvari koje nam se mogu javiti u
iskustvu. Mi ne možemo reći: sve su stvari u vremenu, jer se kod pojava stvari uopće apstrahira

8
KANT, 39

4
 od svakog načina njihova zrenja. No zrenje je pravi uvjet pod kojim vrijeme pripada predodžbi
predmeta. Doda li se pojmu uvjet i kaže: sve su stvari kao pojave (predmeti osjetilnog zrenja) u
vremenu, onda to načelo ima svoju valjanu objektivnu ispravnost i općenitost a priori. (Kant 1781,
41)

Vrijeme ima empirijski realitet, onosno objektivnost koja vrijedi za sve predmete koji bi mogli biti objekt
naše spoznaje. Kako vrijeme nema nikakvog apsolutnog realiteta, čime bi pripadalo stvarima bez obzira
na naš osjetilni opažaj, Kant mu prirodaje transcendentalni idealitet prema kojem ono nije ništa ako ga
apstrahiramo od subjektivnih uvjeta naših osjetnih opažaja.

Kant i Newton
Isaac Newton utemljio je klasičnu mehaniku na temelju stajališta da se prostor razlikuje od tijela
i da vrijeme prolazi ravnomjerno bez obzira na to dogodili se neštu u svijetu ili ne. Zbog toga, kod njega
razaznajemo apsolutno vrijeme i apsolutan prostor kako bi se ova dva eniteta razlikovali od načina kojima
ih mjerimo.

Newtonova pozicija o prostoru je da je ono realan i apsolutan entitet. Realan definira kao postojanje
neovisno o nečjem umu (što se možda ne odnosi na Božji), a apsolutan kao potojanje neovisno o
predmetima koji se u njemu nalaze. Tvrdi da je prazan prostor moguć.9 Kantov prostor je, pak, idealan i
apsolutan, što znači da dolazi do preklapanja Newtonove i Kantove tvrdnje oko njegove apsolutnosti.

Kada se raspravlja o newtonovskoj poziciji, Kant naglašava njegov problem.

Naprotiv oni koji zastupaju apsolutni realitet prostora i vremena, (…) ne mogu biti u suglasnosti
sa samim načelima iskustva. Ako se naime odluče za prvo (…) onda moraju prihvatiti dvije vječne
i beskrajne mogućnosti (prostor i vrijeme) koje postoje za sebe i koje su tu (a da nema ništa
zbiljsko), samo da bi u sebi obuhvaćale sve što je zbiljsko. (Kant 1781, 42)

Kant tvrdi da Newton i njegovi sljedbenici na prostor gledaju kao neki izmišljeni, kvazi objekt. Prema
Newtonu, prostor i vrijeme su slični supstancama, jer ne ovise o predmetima, odnosima te su nezavisni
od uma, ali s druge strane smatra da nedostaje uzorčna relacija.

Međutim, Dicker smatra kako je Kantov argument slab. Čini se da Kant govori da svatko tko tvrdi da je
prostor stvaran također mora tvrditi, samokontradiktorno, da jest nestvaran (‘’…a da nema ništa
zbiljsko(…)’’) i da mora sadržavati u sebi stvari koje su stvarne. Čini se da se želi pokazati kako je prema
njemu pojam vječnog i samo-održivog prostora (i vremena) apsurdan. Međutim, njegov izneseni
argument ne dokazuje ništa što bi podupiralo njegovo mišljenje. Upravo u tome i leži njegova mana. Tvrdi
da je Newtonov prostor nestvaran, bez da u stvari iznese na koji način.10

9
DICKER, 28
10
DICKER, 29

5
Kant i Leibniz
Kantovo zanimanje za fiziku, epistemologiju i teologiju svog prethodnika G. W. Leibniza vidljiv je
u odlomcima Kritike čistog uma. Leibniz je držao idealnu i relativnu toeriju prostora i vremena. Prema
njegovoj metafizici, sve što postoji svedeno je na jednostavne supstance nazvane monadama. Pošto su
one jednostavne i nedjeljive te imaju samo percepciju, one nisu prostorne. Zaključuje se da prostor nije
stvaran, jer je srž svega što postoji monada. Zato je prostor idealan, on je samo nešto što se nalazi u
percepciji monada.11 Uz to, prostor je i relativan, što znači da je on samo relacija među predmetima koji
se u njemu nalaze. On ne može tvrditi da je prostor sveukupno prazan, jer bi tada relacije među objektima
bile odsutne.

Ako pristanu uz drugu stranu (…) onda matematičkim naukama a priori u pogledu zbiljskih stvari
(npr. u prostoru) moraju osporavati njihovu vrijednost, odnosno apodički sigurnost, jer se ova ne
dobiva aposteriori (…) (Kant 1781, 43)

Kant ovim argumentum pokazuje da se ne slaže s Leibnizovim pogledom na relativnost prostora. Smatra
da ako shvaćamo prostor samo kao relaciju između stvari, onda moramo negirati sintetički apriori status
gemotrije. Prema Kantu, tvrdnje geometrije nam pomažu da objasnimo strukturu prostora. Dakle, ako je
prostor samo relacija između stvari koje se nalaze u prostoru, onda su tvrdnje geometrije samo ti odnosi.
Ti odnosi, međutim, mogu se znati jedino aposteriori, odnosno na temelju iskustva. Ako prostor čine
samo te relacije, onda te tvrdnje geometrije ovise samo o činjenicama poznatim iskustvu i time ona gube
strogu univerzalnost i sigurnost koju u stvari i posjeduju. Kant zaključuje da iako je Leibniz u pravu što se
tiče njegove tvrdnje o idealnosti prostora, smatra da je kriv u pogledu na njegovu relativnost.12

J. V. Buroker i Kant
Prvi argument koji Buroker razmatra je metafizička ekspozicija kojom se tvrdi da su vrijeme i
prostor logički neovisni o empirijskim podacima dani intuciji (zoru). Ranije sam objasnila da Kant ta dva
čista zora uzima kao a priori pojave, neovisne o prijašnjem iskustvu. Premisa se odnosi na empirijske
podatke kao osjete koji su fizička stanja promatrača. Argument ovdje tvrdi da spoznaje o prostoru i
vremenu nisu dobivene empirijskim znanjem, što znači da nisu poznate a posteriori. Kant vjeruje da se
empirijsko znanje prima u prostorno-vremenskim nizovima. U prvoj ekspoziciji on tvrdi da su prostorno-
vremenske mnogostrukosti neovisne o empirijskim podacima koji su im dani. Osjetilna mnogostrukost
13
ima dva aspekta; empirijski podaci dani a posteriori te prostorno-vremenski sustavi u kojima se oni
nalaze.

U drugom argumentu Kant iznosi kako su vrijeme i prostor nužni uvjeti našeg iskustva. Prostor je forma
vanjskog osjetila, dok je vrijeme forma oba osjetila, odnosno svih pojava. U argumentu se također tvrdi
da iako se prostor i vrijeme mogu zamisliti kao prazni, ne može se reprezentirati odsutnost prostora ili
vremena. Ova tvrdnja iznosi da je moguće imati neko iskustvo o odsutnosti prostora i vremena. Problem
je smisao u kojem ne možemo zamisliti tu odsutnost. Buroker smatra da rješenje problema ovisi o

11
DICKER, 28
12
DICKER, 29
13
BUROKER, 49

6
Kantovoj namjeri da pokaže da su prostor i vrijeme uvjet pojava, a pojave su ono što je dano u osjetu.
On tvrdi da ne možemo zamisliti da razmišljamo o predmetima koji nisu locirani u prostoru i vremenu.
Ukolko je to točno, sve dano u osjetima mora biti točno locirano. Prostor i vrijeme su neophodni za
ljudske osjete. 14

Treći argument odnosi se na tvrdnju da su vrijeme i prostor čiste forme osjetilnog zrenja jer su određene
reprezentacije. Imamo tri razloga te tvrdnje. Prvi je taj da možemo imati predodžnu samo jednog
vremena/prostora, drugi je taj da cjelina prethodi njihovim dijelovima, te treći da su sintetički a priori
sudovi mogući samo ako su dio osjeta.

Posljedni argument koji Buroker objašnjava je taj da su vrijeme i prostor osjetilni zorovi jer su dani kao
beskonačne veličine. Razlog takve tvrdnje leži u tome da se dokaže da potječu iz osjeta (intuition). Njegov
pojam beskonačnosti obuhvaća neograničenost i beskonačnu djeljivost. 15

14
BUROKER, 50
15
Kant’s Critique of Pure Reason, J. V. Buroker, 53

7
Zaključak
U ovom seminarskom radu pokušala sam objasniti Kantovo transcendentalno vrijeme i prostor
te njegove argumente za iste. Transcendentalni idealizam, koji se u ovom kontekstu tiče prostora i
vremena, drži ideju da mi imamo ne-empirijsku,neposrednu predodžbu prostora i vremena. Kantov
doprinos filozofiji je ideja da možemo imati a priori spoznaju, koja ne ovisi o iskustvu. Stoga, prostor i
vrijeme su transcendentalno idealn, ali empirijski stvarni. Unutar svijeta koji nužno doživljavamo, prostor
i vrijeme su stvarni. Ta ista tvrdnja vrijedi i za sve objekte koji postoje u prostoru i vremenu; istodobno
su transcendentalno idealni i empirijski stvarni.

Literatura
Buroke, J. V., Kant's Critique of Pure Reason: An Introduction, Cambridge University Press, New York,
2006.

Kant, I., Kritika čistoga uma, Sour Vjesnik, Zagreb, 1984.

Dicker, G., Kant’s Theory of Knowledge, Oxford University Press, New York, 2004.