BOGNAR

2. POVIJESNI I SUVREMENI DIDAKTIČKI SUSTAVI

DALTON-PLAN – pedagoški koncept globalne nastavne strategije koju je utemeljila Helen

Parkhurst 1920. g. u Daltonu. Za tu je strategiju karakterističan individualan samostalni rad
učenika, ukidanje frontalne nastave i kolektivnog reda razreda. Učenikov individulani rad
usmjerava se pismenim radnim nalozima. !!

WINNETKA-PLAN – didaktički sustav kojeg je utemeljio C. Washburne u Winnetki u

Americi. Učenici uče uglavnom samostalno iz knjiga ili rade na nekim projektima. Dnevno su
učili tri sata individulano, a dva sata kolektivno. Svaki učenik napreduje prema svojim
sposobnostima. !!

JENA-PLAN – pedagoški koncept, globalna nastavna strategija koju je utemeljio Peter Petersen
1924. u eksperimentalnoj školi Sveučilišta u Jeni. U školama koje zagovaraju taj sustav nastoji
se stvoriti uvjete kakve djeca imaju kod kuće. Škola je zajednica učitelja, djece i roitelja.
Učenički kolektiv je sastavljen od djece različite dobi. !!!

„SUMMERHILLSKI“ MODEL – osnovao A.S.Neill 1921., želeći stvoriti školu koja odgovara
djetetu, a ne obratno. Internatskog tipa, pohađanje nastave nije obavezno, rasporeda sati moraju
se držati samo nastavnici. O svemu što se događa odlučuje se glasanjem nakon rasprave na
općem školskom sastanku na kojem sudjeluju djeca i nastavnici. Djeca sama biraju kada će što
učiti. !!

ŠKOLA BEZ RAZREDA – polazi od ideje za individualizacijom učenja u školi. Grupe učenika
vodi ili im pomaže jedan učitelj, ali učenici jedne grupe proučavaju različite stupnjeve odgojno-
obrazovnog programa. Po dolasku u školu se prvo ispituje predznanje učenika, a ukoliko su
svladali 80-85% određene cjeline, mogu nastaviti s drugim dijelom programa. Razredi postoje
samo kao orijentacija, a učenik proučava one dijelove programa koje omogićuju njegova
predznanja, a ne kronološka dob. Učenici rade samostalno, a traže pomoć samo kada je to
nužno.

HERBARTIZAM – izraz kojim se označavala intelektualistička didaktika i normativna

pedagogija kojima je osnovna obilježja dao Herbart. Zagovarao je artikulaciju nastavnog
procesa u četiri stupnja: jasnoća, asocijacija, sustav, metoda. Ovim se izrazom danas katkad
označava naglašena orijentacija odgojno-obrazovnog procesa na kognitivni razvoj te
inzistiranje na krutoj artikulaciji toga procesa. !!!

BELL-LANCASTEROV SUSTAV – naziv po autorima koji su radili odvojeno. Bell je započeo

sa MONITORSKOM NASTAVOM – jedan učitelj poučava istovremeno više desetaka ili
stotina učenika, a pritom mu pomažu bolji ili stariji učenici. Najprije učitelj poučava najbolje
ili starije učenike, a nakon toga oni poučavaju ostalu djecu u manjim grupama. Slično je radio
i Lancaster sa sustavom uzajamnog pomaganja učenika u školi za siromašnu djecu. Na
zidovima učionice bili su ispisani sadržaji koje je trebalo naučiti, učenici su prstom pisali po
pijesku na klupama, nije bilo udžbenika, a učitelj je zaduživao sposobnije učenike ili monitore
da podučavaju grupe drugih učenika. !!!

STARA ŠKOLA – označava herbartovsku školu 19.st. koju karakteriziraju naglašen

intelektualizam, didaktički materijalizam, receptivan i pasivan položaj učenika, kruti nastavni
planovi i programi te dominacija verbalnih nastavnih metoda.
NOVA ŠKOLA – izraz kojim se na početku 20. st. označavaju brojni reformni pokreti u
pedagogiji koji nastoje prevladati nedostatke stare škole. Karakterizira ih napuštanje krutih
nastavnih planova i programa, naglašen pedocentrizam, didaktički formalizam, odnosno
funkcionalizam, aktivniji položaj učenika u nastavnom procesu te samodisciplina učenika.

PROJEKT-METODA – didaktički sustav utemeljen početkom 20.st. u Americi. Osnovni

interesi i potrebe učenika zadovoljavaju se uz njihov konkretan rad u školskim radionicama i
laboratorijima, te na nekom mjestu u prirodi. Umjesto krutog nastavnog plana, učenici uče
radeći na projektima uz koje se nešto proučava, rješavaju problemi ili uvježbavaju neke radnje.

MONTESSORI-SUSTAV - didaktički sustav koji je utemeljila Maria Montessori početkom

20.st. u Italiji, a pokušala je stvoriti model koji će djelovati i uklanjati uzroke kasnijih živonih
problema. Polazi od ideje slobodnog odoja, a za takav odgoj treba osigurati adekvatnu sredinu
i mateijale za samostalne aktivnosti djece. Osnovne potrebe djece zadovoljavaju se u posebno
uređenim prostorima s mnogo raznovrsnog materijala i bez krutog razredno-predmetno-satnog
sustava. Očekuje se da dijete samostalno uoči pogreške. Kolektivnog rada gotovo nema.
Montessori-fenomen – osjećaj zadovoljstva nakon što je uz intenzivnu koncentraciju izvršen
zadatak. !!!

WALDORFSKA ŠKOLA – cjelovit pedagoški sustav rada kojeg je utemeljio R. Steiner 1919.
u Stuttgartu, a koji je kasnije prerastao u svojevrstan pedagoški pokret. Nastavni sadržaji
orijentirani su na duhovne potrebe i duševni razvoj djeteta, na radni i umjetnički odgoj, te učenje
iz primarnih izvora. Zastupa koedukaciju spolova i djece iz različitih socijalnih sredina, te
prelaženje u viši razred bez ocjena i ponavljanja. Sustav nastavnih predmeta je zamijenjen
nastavom po epohama, a učenje se odvija bez obveznih udžbenika, te se velika pozornost
posvećuje socijalizaciji mladih. !!!

MANNHEIMSKI SUSTAV – didaktički sustav kojeg je utemeljio A. Sickinger u Mannheimu

1900. g. Prema tome konceptu u obveznim osnovnim školama djeca su grupirana u odjeljenja
prema sposobnostima i predznanju, odnosno darovitosti. Tako su postojala odjeljenja za djecu
normalnih sposobnosti i predznanja, za normalnu djecu koja zbog raznih razloga zaostaju, za
djecu smanjenih intelektualnih sposobnosti, te odjeljenja za darovitu djecu. Cilj je bio
omogućiti nastavniku da osigura optimalno napredovanje svakog djeteta. Koncept je službeno
napušten dolaskom nacista na vlast. !!

FREINETOV SUSTAV – didaktički sustav kojeg je utemeljio C. Freinet nakon Prvog svjetskog
rata, a koji se sastoji u naglašenoj orijentaciji na raznovrsne aktivnosti učenika, na učenje iz
primarnih izvora bez obveznih udžbenika. Njeguju se igre i natjecanja u prirodi bez rekvizita.
Ističe se sloboda učenika u izražavanju i njihovo pravo da aktivno sudjeluju u svim etapama
nastavnog procesa. Uobičajeno je da škole koje slijede Freinetovo pedagoško učenje imaju
učeničku zadrugu te da izdaju razredne i školske novine. U mnogim državama danas djeluju
udruge učitelja koje slijede pedagoško učenje Freineta. !!

KOMPLEKSNA NASTAVA - sustav u nastavi utemeljen u bivšem Sovjetskom Savezu nakon

1923.g. Protagonisti ovog sustava bili su Krupska, Lunačarski, Blonski i drugi, a njagove su
osnovne karakteristike ukidanje predmetne nastave i 45-minutnog nastavnog sata. Umjesto
predmeta iz životnih i proizvodnih područja birani su određeni kompleksi koji su obrađivani s
gledišta prirode, rada i društvenih odnosa.. Taj je sustav napušten 1932.
LABORATORIJSKO-BRIGADNI SUSTAV – didaktički koncept koji je nastao u bivšem
Sovjetskom Savezu neposredno poslije Oktobarske revolucije i trebao je zamijeniti razredna
odjeljenja. Dominira kolektivni rad djece okupljene u brigade, odnosno grupe. Svaka brigada
ima svog rukovodioca (brigadira). !!

KURIKULUM – pedagoški pojam koji obuhvaća definirane ciljeve i sadržaje učenja, metode,
situacije i strategije, te načine evaluacije. Katkad se ovim izrazom misli samo na nastavni plan
i program. U američkoj pedagoškoj terminologiji pijam kurikulum sadržajno pokriva približno
ono što u europskoj literaturi označava pojam didaktika

SOCIJALNI OBLICI AKTIVNOSTI UČENIKA

- FRONTALNI OBLIK – označava rad jednog nastavnika pred odjeljenjem ali i pedagošku
situaciju u kojoj tridesetak učenika prati nastavnikovo predavanje i poučavanje. Dominira
jednosmjerna komunikacija, samo povremeno dopunjena razgovorom ili učeničkim
neverbalnim povratnim informacijama učitelju o tome koliko ga razumiju ili koliko su
motivirani. Učitelj ne može uzimati u obzir individualne interese ili prethodna iskustva.
Najvažija prednost ogleda se u ekonomičnosti. Glavni nedostatak je nemogućnost učitelja da
istovremenim radom s velikom grupom učenika uzima u obzir njihove posebnosti, odnosno
individualne razlike
- SOCIJALNI OBLICI SAMOSTALNIH AKTIVNOSTI UČENIKA – u praksi se uzimaju u
obzir prednosti individualnog rada učenika, te rada učenika u parovima i grupnog rada učenika:
a) INDIVIDUALNA NASTAVA – nastava koju organizira jedan učitelj s jednim
učenikom. To je bio dominantan sustav rada prije pojave razredno-predmetnog sustava, a danas
ga susrećemo u rješenjima za školovanje hendikepiranih ili talentiranih te djece imućnijih
građana koji svojoj djeci mogu osigurati privatnog učitelja
- INDIVIDUALNI OBLIK – nastojanje da se u organizaciji odgojno-obrazovnog
procesa optimalno uzimaju u obzir individualne karakteristike svakog učenika. To se postiže
organizacijom individualnog rada učenika primjerenog njihovim mogućnostima. Katkad se ti
zadaci učeniku priopćuju usmeno, a katkad kao napisani radni nalozi
b) RAD U PARU– imaju velik motivacijski utjecaj na aktivnost učenika. Potiču na suradnju
i intenziviraju komunikaciju bez koje se ne mogu postići neki pedagoški efekti. Postiže se
mnogo intenzivnija komunikacija nego u većim grupama učenika, oba člana obvezno sudjeluju
u razgovoru
c) GRUPNI OBLIK – socijalni oblik rada koji je karakterističan po unutarnjoj dinamici i i
didaktičkim vrijednostima. Omogućuje veće mogućnosti komuniciranja učenika, određene
mogućnosti poštivanja individualnih razlika među učenicima te odgajanje nekih pozitivnih
karakteristika ličnosti. Pridonosi razvoju socijalnog ponašanja djeteta
d) PEDAGOŠKA RADIONICA – mogu se izmjenjivat individualni rad, rad u parovima te
grupni rad. Središnje mjesto često zauzima rješavanje problema ili proučavanje slučaja. Glavna
prednost je mogućnost aktiviranja svih sudionika u stavranju i stjecanju novih iskustava, važnih
za kasnije razumijevanje teorije

ODGOJNO-OBRAZOVNA INFORMACIJA
INTRAPERSONALNA KOMUNIKACIJA – „unutrašnji govor“, introspekcija vlastitog
ponašanja, sposobnosti ili stavova., prethodi svakoj međuljudskoj komunikaciji.

INTERPERSONALNA KOMUNIKACIJA – odnosi se na izravnu komunikaciju dviju ili više

osoba licem u lice ili komuniciranje dviju osoba posredovanjem nekog apersonalnog medija. U
didaktičkom smislu je to interakcija u kojoj jedna osoba prezentira neke sadržaje drugoj osobi
da bi utjecala na njezino ponašanje ili sudjelovala u stvaranju situacija koje će pridonijeti
mijenjanju vlastitih stavova i uvjerenja, odnosno da bi se pomoglo usvajanje određenih
činjenica i generalizacija.
PERSONALNA KOMUNIKACIJA - međusobno komuniciranje dviju ili više osoba bez
posredovanja sredstava

APERSONALNA KOMUNIKACIJA – svaka komunikacija koju posreduje neki tehnički

(apersonalni) medij
VERBALNA KOMUNIKACIJA - temelj odgojno-obrazovne komunikacije, treba biti
didaktički strukturirano uz uvažavanje zakonitosti odgojno-obrazovnog procesa

NEVERBALNA KOMUNIKACIJA – priopćavanje poruka pokretom ruku, očiju, lica i tijela.

JEDNOSMJERNA KOMUNIKACIJA – npr. nastav u kojoj dominira usmeno izlaganje

nastavnika, a učenici ne mogu priopćiti kako su razumjeli edukativne poruke.

DVOSMJERNA KOMUNIKACIJA - mogućnost međusobnog pružanja povratne informacije

između subjekata koji komuniciraju.

Telekomunikacija – ako osobe ne komuniciraju lice u lice jer nisu u istoj prostoriji ili na istom
mjestu. U obrazovanju to je dopisna nastava, učenje putem Interneta...
Neposredna (direktna) – komunikacija učitelja s učenikom ili učenika međusobno, može biti
verbalna i neverbalna.

Autoritarna – određuju se, kontroliraju i provode sve pojedinosti odgajanikova ponašanja. U

tu se svrhu upotrebljavaju brojne zabrane i zapovijedi. Vladanje se stalno kontrolira. Da bi se
postiglo pokorno ponašanje odgajanika često se koriste: ponižavajuća kritika, zastrašivanje,
prijetnje, različite kazne...

Demokratska – dopušta se da odgajanik ima svoje stavove, mišljenja, da bude ono što jest.
Ovakvo komuniciranje naziva se simetrično-interaktivna komunikacija ili se veže uz pojam
socijalna reverzibilnost, a podrazumijeva mogućnost da se učenik obrati učitelju istim riječima
i načinom kao što to čini učitelj prema učeniku, a da se time ne krše pravila pristojnosti,
taktičnosti i postupanja.

Nasilna – prijetnje, vikanje, ponekad prisila...

SOCIJALNA KLIMA – priroda i kvaliteta socijalnih odnosa u procesu odgoja i obrazovanja.

Tu su odnosi učitelj-učenik, učenik-učenik, učenik-učenički kolektiv, učitelj-roditelj i roditelj-
učenik

EMOCIONALNA KLIMA - ukupno emocionalno stanje sudionika odgojno-

obrazovnog procesa koje se manifestira kao osjećaj ugode ili neugode. Povoljna emocionalna
klima pozitivno utječe na rezultate odgojno-obrazovnog procesa, a nepovoljna, u kojoj su
prisutni strah i dosada, ometa odgojno-obrazovni proces.

DIDAKTIKA (sajt)
didaskein – učiti
 MARKO FABIJE KVINTILIJAN (35. – 118) – „Obrazovanje govornika“ (Institution oratoriae)
Prvi put se raspravlja o odgoju. Smatralo se da je najbolji učitelj tog doba i molili su ga da napiše knjigu.
*Sustav školstva se i dalje učvrstuje. Značajne su crkvene, samostanske, župske ili katedralne.
U XVI i XVII st. javljaju se teoretičari značajni za didaktiku.
 WOLFGANG RATKE (1571. – 1635.) – „Opera Didactica“
Među prvima je obradio prirodnu metodu (empirijsku metodu) koju je utemeljio F. Bacon. Polazi se od
iskustva, prirode da bi se došlo do određenog znanja, a ne od knjige, tj. od života promatranjem
prema teoriji.
 JAN AMOS KOMENSKY (1592. – 1670.) – „Velika didaktika“ (Didactica magna) !!!!!!!!!! naučiti imena I
glavna dijela didaktičara
- 1657. g. na latinskom jeziku
Razvija vanjsku organizaciju nastave uvođenjem današnjeg razredno-predmetno-satnog sistema s
frontalnim oblikom rada.U središtu interesa je problem spoznavanja, ide od same prirode (neposredne
stvarnosti) da bi došao do zajedničkih spoznaja. Njegov tip nastave postaje ono što je i danas: razredi
kao cjeline izjednačene po godinama, nastavne cjeline, početak i kraj školske godine, predmeti,
nastavni satovi.
Prije toga nastava je bila da jedan učenik ima svog učitelja (individualni oblik rada). Komensky uvodi
latinski jezik, didaktičke principe – sve što se radi mora se učeniku dobro priopćiti, traži se da uvijek
radi. Škola u 4 stupnja:
1. malerinska škola (predškolski odgoj)
2. škola na materinjem jeziku (6 – 12 god.)
3. larinska škola (srednja, 12 – 18 god.)
4. pansofijska škola (škola svog znanja, sveučilište, 18 – 24 god.)
Uvodi red , vanjsku organizaciju nastave, kolektivnu nastavu, sat kao zasebnu cjelinu, odjeljenje kao
zasebnu grupu. Smatra da sa svima treba raditi, čak i s djecom s poteškoćama u razvou, što se
prijenije radilo. Smatra se najvećim autorom značajnih za didaktiku.

 JEAN JACQUES ROUSSEAU (1712. – 1778.) „Emil ili o odgoju“

Najveći kritičar feudalnog društva, zalaže se za drugačiju organizaciju odgoja.
Temeljna postavka od koje kreće je da je čovjek po prirodi dobar. U svom djelu pokušava utemeljiti
odgoj u skladu s prirodom. Smatra da je loš kolektivni odgoj i da treba raditi individualno. On Emila
vodi na selo izvan svih loših utjecaja. Uvodi čitav sustav: polazi od učenja stvari i komunikacije te uvodi
rad kao važan uvjet (ističe obrazovnu vrijednost rada). Kaže da bi Emil trebao raditi kao seljak, a misliti
 kao filozof. Emil se počinje sustavno obrazovati tek od 12 god. Smatra da djevojčice nisu za odgoj.
Nakon 15. god. vraća Emila u društvo i moralno ga odgaja.
 JOHANN HEINRICH PESTALOZZI (1746. – 1827.) „Kako Gertruda uči svoju djecu“
Polazi od empirizma, prije svega od osjetila kojima se spoznaje – senzualizam.
Princip zornosti didaktički razgrađuje. Unosi red u to kako poučavati – 3 elementa – oblik, broj i riječ,
tj. kaže da sve ima svoj oblik, broj i naziv, te uvodi odgojni rad.
Utemeljitelj je didaktičkog formalizma – načina kako raditi na nastavi. Unosi red u artikulaciju nastave.
Svoje bogastvo je dao u odgojne znanosti.
 JOHANN FRIEDRICH HERBART (1776. – 1841.)
Autor s kojim je završio proces usustavljivanja pedagogije kao znanosti i izdvajanje pedagogije kao
zasebne sveučilišne discipline.
Počinje predavati pedagogiju kao zasebnu cjelinu, utemeljuje među prvima pedagogijski seminar
(1813.), razrađuje pedagogiju kao znanstveni sustav. Završava proces u pogledu vanjske organizacije.
Nastavu razrađuje u 4 stupnja.
1. jasnoća – kvalitetno izlaganje novog gradiva pri čemu se razbuđuju postojeće predodžbe na
koje će se vezati nove.
2. asocijacija – povezivanje novih predodžba sa starim i tako se integriraju u cjelinu, tj.
povezivanje novog gradiva sa starim.
3. sistem – stvaranje zaključaka i zakona uspostavom logičkih veza između predmeta.
4. metoda – praktična primjena novousvojenog u okviru nastave.
Zadatak mu je da se uvede organizacija i red u znanje. Njegove metode su primili svi
nastavnici.
Prenio je misaoni put čovjeka na nastavu. Njegov sustav se naziva pedagogija stare škole. Reformna
pedagogija ili pedagogija nove škole na prijelazu iz XIX. u XX. st. zagovara novi pristup nastavi i učenju
– nastaju razni pravci koji se okreću prema učeniku i pokušavaju utemeljiti nastavu na temelju potreba
učenika.

Znanstveni karakter i položaj didaktike u znanstvenom sustavu

Da bi znanost bila znanost mora ispuniti 3 uvjeta:
1. treba imati svoj predmet proučavanja
2. moraju postojati neka pravila po kojem taj predmet funkcionira
3. mora imati metodološki aparat (metodologija–način istraživanja)
Predmet didaktike po nekima je nastava, po drugima je to odgojno-obrazovni proces (širi pojam od nastave).
Preopširno je mišljenje da je didaktika odgojno – obrazovni proces. Didaktika je teorija nastave.
Unutar proučavanja didaktike postoje 4 pristupa (didaktičko teorijska koncepta):
1. pozitivističko–empiristički: shvaća didaktiku kao znanost o poučavanju i učenju, pri čemu stavlja
naglasak na odabir i prijenos nastavnog sadržaja, selekcija sadržaja koji su ključni za društvo, te kako ih
povezati u cjelinu.
 2. pragmatističko–marksistički: nAglašava da se didaktika bavi povezivanjem teorije i prakse, nastava se
usmjerava prema onoj građi koja će se u životu moći upotrijebiti. Značajnije je prisutan u SAD-u, ali je
reduciran krajem 60-tih.
3. sistemsko–kibernetički: pravu afirmaciju doživljava kompjuterizacijom. Didaktiku shvaća kao sistem
kojim treba prevladavati informatizacija obrade nastavnih sadržaja, individualizirati rad.
Informatizacijom pokušava dovesti do maksimalne učinkovitosti nastave (programska n.)
4. komunikacijski: shvaća didaktiku kao znanost o optimalnom komuniciranju, komunikacijom između
učitelja i učenika se želi poboljšati kvaliteta nastave.
DIDAKTIKA je znanstvena grana pedagogije u kojoj se istražuje nastava, od. poučavanje i učenje u odgojno-
obrazovnom procesu. Didaktika je grana pedagogije (pedagoška disciplina) koja proučava
opće zakonitosti obrazovanja.

Do Komenskog nastava je usmjerena isključivo na sadržaj – bez primjerene artikulacije.

Nakon Komenskog, do diferencijacije pedagogije iz filozofije, usmjerenost na načine

poučavanja.

5.
6. ZADATAK DIDAKTIKE je određivanje zakonitosti i formuliranje zakona u nastavi.

Postoji viša razina istraživanja didaktike. Tri su temeljna zadatka i četvrti isto bitni:
1. deskriptivni zadatak – otkriva i opisuje neku pojavu i utvrđuje njene bitne osobine. To je najniži stupanj
nekog istraživanja, funkcionira na razini opisa i od njega se kreće u istraživanju. Otkriva što se događa.
2. eksplikativni zadatak – otkriva uzročno-posljednične veze i pored pitanja što odgovara na pitanje zašto
se događa, zašto nešto funkcionira tako kako funkcionira.
3. normativni zadatak – pruža konkretne načine kako djelovati u praksi da na osnovi istraživanja predloži
nove načine kako djelovati na nastavu da bi se poboljšala.
4. futuristički (prognostički) zadatak – predviđa moguće ishode tih procesa i još neotkrivene didaktičke
fenomene.
METODOLOGIJA (grč. meta – kroz; hodos – put; logos – riječ, misao) razrađuje metode i postupke kojima se
dolazi do zakona. Didaktika koristi sva tri metodologijska (istaživačka) pristupa pedagogije.
1. empirijsko-induktivni: ide za neposrednim istaživanjem prakse i na bazi tih istraživanja statističkom
obradom dolazi do zaključaka, istražuje brojčanu zastupljenost određenih pojava (skale procjene,
testovi, ankete...)
2. historijsko-komparativni: ide za istraživanjem prošlosti ili iskustava drugih zemalja usporedbom.
3. racionalno-deduktivni: dolaženje do zaključaka, formuliranje zakona na temelju iskustva.

Osnovni pojmovi didaktike

UČENJE (najtemeljniji pojam didaktike) je svaki oblik aktivnosti pojedinca kojim se postiže promjena njegovog
ponašanja.
Postoji svjesni i nesvjesni oblik učenja. Nesvjesno učenje je jedan od značajnih čovjekovih fenomena. Didiaktika
se bavi svjesnim učenjem, planskim učenjem, ali ne zanemaruje neplanski način učenja. U nastavi se učenje
organizira poučavanje. Prije se nastava shvaćala kao mjesto prijenosa znanja. Nastava je proces usvajanja
znanja i temelji se na aktivnoj ulozi učenika.
Znanje je sredstvo kojim se ograđujemo, ali i razvijamo našu sposobnost.
POUČAVANJE je pedagoški oblik pomoći učitelja u procesu učenja.
OBRAZOVANJE je intencionalno, pedagogijski osmišljen i sustavno organiziran proces poučavanja i učenja
usmjeren na stjecanje znanja i sposobnosti. Sastoji se od informativnog (znanje je cilj) i formativnog (razvoj
sposobnosti, znanje je sredstvo) dijela.
Znanje je sveukupno iskustvo čovjeka, a sposobnost je kvaliteta ličnosti.
ODGOJ je svjesno organiziran proces formiranja i samoformiranja ličnosti odgojanika koji vodi usvajanju
poželjnog sustava vrijednosti. Povezan je s razvojem cjelovite ličnosti. U odgoju se trebaju poklopiti
individualne i kolektivne komponente. Odgoj je širi pojam od obrazovanja. Nastave nema bez odgoja, svaka
nastava je odgojna.
NASTAVA je pedagogijski osmišljena, sustavno organizirana racionalna odgojno-obrazovna aktivnost u kojoj
sudjeluju učenik, odgojno-obrazovni sadržaji i učitelj. To je proces interakcije između učitelja i učenika.

Nastavni zadaci su podjednako zastupljeni u svakom nastavnom satu – to je kvaliteta nastave. Načini razrade
nastavnog cilja su tradicionalna razrada cilja u tri nastavna zadatka i suvremena taksonomija ciljeva i zadataka
BENJAMINA BLOOMA.
Tradicionalna razrada nastavnog cilja na tri nastavna zadatka:
1. materijalni (obrazovni) – usmjeren na usvajanje znanja i vještina; definira što trebamo u nastavi
usvojiti, koji su to elementi i sadržaji koje učenik treba usvojiti. Ima znanje kao cilj.
2. funkcionalni (formalni) – cilj je da se u procesu prenošenja znanja u isto vrijeme omogući i formiranje
osobe; treba osigurati da se kroz prenošenje znanja realiziraju razvojne sposobnosti; ide za tim da se
putem sadržaja razluči razvoj pojedinca; odnosi se na razvoj sposobnosti i intelektualno-emocionalnih
funkcija i aktivnosti. Ima znanje kao sredstvo.
3. odgojni – ide prema cjelovitom razvoju ličnosti, na izgrađivanje jasnih stavova prema sebi i društvu,
izgrađivanje karaktera, usvajanje ukupnih vrijednosti – fizičkih, moralnih, materijalnih; usmjeren na
formiranje i semiformiranje ličnosti i na izgrađivanje karakternih osobina ličnosti.

Suvremena taksonomija ciljeva i zadataka BENJAMINA BLOOMA:

 kognitivno (spoznajno) obrazovno područje – usmjerava se prema znanju. Dijeli se u 6 kategorija i 16
potkategorija:
 afektivno (emocionalno-motivacijsko) područje – obuhvaća odgojne ciljeve u užem smislu. Ovo područje
dijeli se na 5 kategorija i 13 potkategorija.
 psihomotoričko područje – tiče se vještina i navika, dijeli se na 5 kategorija i 9 potkategorija:
Različite razine organizacije nastave
1. Didaktička makroorganizacija nastave
Didaktika mora odgovarati na četri pitanja pa se ova organizacija dijeli na četri cjeline:
 logička cjelina – nastava mora djelovati kao logička struktura, mora se uskladiti s temeljnim načinom
čovjekovog razmišljanja
 doživljajna cjelina – dobro logički postavljena pitanja koja polaze od toga da je s obzirom na uzrast,
predznanje i sposobnosti cjelokupna nastava prihvatljiva za učenike
 vremenska cjelina – nastavu treba postaviti u vremenski okvir, mora se u zadanom vremenu
apsorbirati i funkcionirati kao didaktičko-matematička cjelina
 didaktičko-metodička cjelina – nastava funkcionira da se ukupnom organizacijom, cjelokupnim
mogućnostima didaktike može kvalitetno usvojiti koheremni didaktički sustav

Didaktički sustavi nastave

Svaka nastava je izraz određenog sustava. Didaktika poznaje sustave, ali velike su razlike među njima. Postoji 9
nastavnih sustava:
1. katehetska nastava – nastala u crkvenim školama još u VIII. st., spada u starije didaktičke sustave.
Termin kateheza dolazi iz grčkog jezika (katecheo – poučavam), a znači poučavanje, nauk kršćanske
vjere. Suština ove nastave je u tome da nastava nije orjentirana na pojednica, nego na upoznavanje
Božjeg zakona. To je nastava na temelju pitanja i odgovora, na unaprijed pripremljena kratka pitanja
daju se kratki odgovori, nastava se vodi formalno u dijalogu. Nastava se organizira u interakciji učitelj-
učenik. Problem ove nastave je u tome što nema samostalnosti, nema slobodnog pristupa. To je
didaktički sustav koji se danas ne koristi.

2. majeutička nastava – razvila se prije katehetske nastave. Termin majeutika potječe iz grčkog jezika,
mieutika techne – primaljska vještina, a utemeljio ju je Sokrat. Smatrao je da funkcija učenja nije
slušati tuđe znanje, nego primati znanje na ono koje već imamo. Podijelio je ovu metodu u dva dijela:
ironija i majeutika. Ironija je negativan dio, učenik bira negativan odgovor, a učitelj ga u tome ne
ispravlja, a to vodi apsurdu i kada učenik shvati da je na krivom putu kreće prema pravom. Nastava se
sastoji od niza pitanja s 2 mogućnosti i učenik svaki put odgovara na pitanje birajući jednu od njih i
svako novo pitanje vodi odaljem otkrivanju istine. Prednost ove nastave je otkrivanje istine. Mana
ovog sustava je što kriterij istine nije život nego učitelj. Sužava pristup nekom problemu pa se lakše
otkrivaju razmjerno uska područja. Ova metoda je u vrijeme Sokrata izuzetno cijenjena i prihvaćena.
Taj didaktički sustav se i danas koristi.

3. predavačka nastava – nastala je u XVII. st. s pojavom predmetno-razredno-satnog sustava s pojavom

Kamenskog kao racionalizirani oblik frontalnog rada. Na ovo sustavu počinje tradicionalna nastava.
 Najzastupljenija je. Naša didaktika počinje na ovom sustavu. Suština ovog rada je da je učenik pasivan.
Dominantan je učitelj. Prednost ove nastave je velika ekonomičnost – omogućuje da se u zadanom
vremenu postižu veliki rezultati. Prednost je i u tome što se pružaju sustavna znanja. Nedostatak je što
je naglašen verbalizam, autoritarnost učitelja. Problem je u tome što se ne može do kraja
individualizirati, uvijek se svodi na prosječnog učenika. U ovoj nastavi učenik nije autonoman, ovisi o
učitelju, učitelj organizira sve, a učenik se mora uklopiti. Danas je vo kod nas jedini didaktički sustav
zbog materijalne sposobnosti i nedovoljnog osposobljavanja za druge didaktičke sustave. Ovaj sustav
se i danas koristi, dominira u nastavi, ali se promijenio – traži se zarađivanje znanja s većim
angažmanom učenika.

4. heuristička nastava – potječe od Arhimeda, od. njegova poklika heureka (grč. heuriskein – nalaziti,
pronalaziti, otkrivati). U heurističkoj nastavi učitelj vještim razgovorom upućuje na otkrivanje novog
znanja. Počiva na elementima učenikove misaone aktivnosti koja dovodi do plodonosnog trenutka ili
aha-doživljaja s kojim dolazi do razumijevanja poučavanog. Razlikuje se od prethodnih sustava jer
potiče učenikovo originalno mišljenje koje treba dovesti do spoznaje. Presudna važnost za ovu nastavu
je učiteljeva sposobnost vođenja nastave i učenikova znanja. Učitelj nije isključivo osoba koja vodi
dijalog nego učenikatreba potaći na razmišljanje, usmjeriti ga na promatranje i razmišljanje o svemu
što mu je dostupno, misaonu obradu prikupljenih činjenica, empirijski provjeru usvojenu u
svakodnevnom životu. Učitelj ne postavlja samo pitanja, u dvosmjernoj je komunikaciji jer i odgovara
na učenikova pitanja. Ovo je vrijedna nastava jer su rezultati vrlo dobri. Problem je u tome što ju je
teško raditi u predmetno-razrednom sustavu jer aha-doživljaj nije kolektivan nego individualan. I rizik
neuspjeha je vrlo velik, postoji opasnost da se ne dogodi aha-doživljaj. Učitelj treba dobro poznavati
učenike i biti sposoban u vođenju razgovora. Ovo je sustav koji se i danas koristi.

5. programirana nastava – razvija se nakon 2. svj. rata. Nastava počiva na programiranom materijalu –
na didaktički artikuliranom znanju strukturiranom u male logičke cjeline koje učenik sam istražuje, te
tako strategijom „kratkog koraka“ samostalno napreduje do cjelovitijeg znanja. Počiva na
neobiheviorističkoj teoriji Skinnera. Do širenja ovog sustava dolazi s kompjuterizacijom. Ovdje se
značajno mijenja uloga učitelja od prenosioca znanja na izradu programiranog materijala. Izrada tog
materijala najdelikatniji je dio u ovom sustavu i u njemu sudjeluje tim stručnjaka (učitelj, stručnjaci
područja koje se programira, programer, pedagog, psiholog). Svaki program se sastoji od 4 etape:
saopćavanje informacije u oblike malih čestica znanja, usvajanje informacije ponavljanjem, rješavanje
zadatka uz potrebu prethodno usvojene informacije da bi se digla razina operativnosti znanja, te
povratna informacija kojom se provjerava učenikovo rješenje (ocjenjivanje). Prednost ove nastave je
maksimalna individualizacija, racionalizacija (nema uzalud utrošenog vremena) i intenziviranje rada u

nastavi. Sustav se i danas korisit. PREDNOST- visok postotak uspješnosti, stalna povratna

informacija, rad je individuliziran

 NEDOSTACI- strogo vođenje učenika, nedostatak komunikacije učenik-nastavnik,
nego učenik-stoj

6. egzemplarna nastava – naziv potiče od lat. egzemplum – uzor, primjer, model. Naziva se i
paradigmatska nastava. Nastaje 50-tih godina XX. st. kao suprostnost enciklopedijskom pristupu
tradicionalne nastave. Pokušava rješiti problem tako da izabere one elemente koji su zajednički za širi
nastavni korpus, tj. odabiru se teme koje izražavaju ključne karakterisitke većeg dijela nastavnog
sadržaja. Nastavni proces počiva na 3 glavna dijela: selekciji i izbora teme, obradi odabranog sadržaja,
te raspravi o egzemplarnoj nastavi (cilj ponavljanje, utvrđivanje). Sustav se i danas koristi.

7. timska nastava – stigla u Europu iz SAD-a u 60-tim godinama XX. st. U nastavi istovremeno sudjeluje
više učitelja i više grupa učenika (iz raznih razreda). Može se organizirati iz jednog predmeta ili
interpredmeta. U pripremi, izvođenju i vrednovanju nastave zajednički sudjeluju učitelji i učenici.
Dovodi do kompleksnijeg znanja i razvija sposobnost kritičkog mišljenja kod učenika. Koristi se i danas.

8. problemska nastava – nastala 60-tih godina XX. st. U ovom sustavu se učenici za vrijeme nastave
osposobljavaju za rješavanje nepredvidivih životnih problema. Sastoji se od 3 etape: prepoznavanje
problema, rješavanje problema (postavljanje hipoteze i prikupljanje bitnih podataka) i zaključka. Za
razliku od drugih didaktičkih sustava, u problemskoj nastavi učitelj misaono ne vodi učenika, nego
samo priprema i kontrolira nastavu, a učenik samostalno rješava problem. Koristi se i danas.

9. mentorska nastava – učenici se samostalno opredjeljuju za predmet rada i samostalno izrađuju rad uz
konzultacije s učiteljem-mentorom. Pospješuje osamostaljenje učenika. Danas se koristi.
Suvremena didaktika ne favorizira niti jedan od ovih sustava već dinamizira nastavu korištenjem
različitih didaktičkih sustava.

Planiranje i programiranje nastave

Tri su temeljna faktora koja igraju ulogu u programiranju nastave: interes društva, pojedinac/polaznik/učenik
(tj. što je potrebno da bi se pojedinac mogao kvalitetno razviti) i tehnološki razvoj društva. S tim u vezi možemo
prepoznati 4 pristupa.
1. sociocentristički pristup – polazi od društva, države
2. znanstveno-tehnologijski pristup – usmjeren na kvalitetu nastavnih sadržaja, znanje je cilj putem kojeg
se razvijaju pojedinci.
3. pedocentristički pristup – nastavni plan i program se izrađuje na temelju želja, interesa, mogućnosti i
potreba učenika, dominatna je uloga učenika.
 4. antropologijski pristup – uzima u obzir dob polaznika, bit je u tome da se afirmiraju potencijali
polaznika na temelju zrelosti, obuhvaća čitav čovjekov život. Niti jedan pristup nije sam za sebe dobar.

NASTAVNI PLAN I PROGRAM temeljni je dokument svake škole koji sadrži popis nastavnih predmeta, fond
nastavnih sati predviđen za njihovu realizaciju (nastavni plan), slijed obučavanja nastavnih predmeta te
preciznu izradu pojedinih nastavnih područja, cjelina, tema i jedinca za svaki nastavni predmet (nastavni
program). Program (grč.) – cilj, svrha, zamisao, namjera, nakana, nacrt. Nastavni plan možemo podijeliti prema
nekoliko podjela:
1. podjela nastavnog plana prema strukturi:
a. integralni – sastavljen od globalne strukture nastavnog sadržaja koji se ne rastavljaju na
nastavne jedinice ni na pojedine nastavne sate
b. diferencirani (dezintegrirani) – razrađen na nastavne premete, cjeline, teme i jedinice
c. integrativni (integrirajući) – reakcija na diferencirani, povratak neđusobnom povezivanju
nastavnih sadržaja

KURIKULUM – (lat. tok, tijek) u anglosaksonskom području cjelovitije razrađuje nastavu od plana i programa.
Odgovara na pitanja: što se želi nastavom postići (cilj), što treba usvojiti kako bi se ispunila očekivanja, kako
optimalno organizirati ciljeve i sadržaje nastave (koje oblike i metode učenja – korak više od plana i programa),
te kako provjeriti učenikovo postignuće (korak više od plana i programa).

Etape nastavnog procesa

Temeljne etape kroz koje prolazi svaka nastava:
1. pripremanje nastavnog procesa (faza preparacije)
a. stvaranje didaktičko-metodičke i spoznajno-psihološke atmosfere
b. uvažavanje materijalno-tehničkih uvjeta nastave
c. uvažavanje spoznajno-psihosomatske strukture učenika i učitelja
d. respektiranje konkretnog nastavnog materijala i učenika
2. izvođenje nastavnog procesa (faza realizacije)
a. obrada novih nastavnih sadržaja – nastoji zaživjeti u učenikovom kognitivnom, afektivnom i
psihomotornom korpusu
b. ponavljanje – omogućuje integrirana znanja usvojena u obradi, učvršćuje znanje, teži
dostizanju teorijske i praktične primjenjivosti znanja
c. vježbanje – funkcija: dobro utemeljeno znanje podigne se na višu operativnu razinu, dobro
usvojenim unanjem uz pomoć vještina i navika nastoji se ojačati učenikove sposobnosti
Vještina je organizirani oblik aktivnosti, integriranih sklopova i nizova sistematiziranih i
racionaliziranih koje se izvode brzo i precizno.
 Navika je automatizirana vještina koja nastaje kao rezultat njenog uvježbavanja do te razine
da pri njenom obavljanju u svakom trenutku nije neophodna maksimalna svjesnost.
3. vrednovanje postignuća u nastavnom procesu (faza evaluacije)
Lat. valus – vrijednost, franc. evaluacija – određenje vrijednosti, ocjena, procjena. Faza evaluacije ima
informativnu i korektivnu funkciju.
Razvojno postignuće mjeri se:
a. prikupljanjem relevantnih podataka o stečenim znanjima i vještinama:
 usmenim provjeravanjem – u interakciji smo s učenicima, ako vidimo da su neka područja
dobra, proširujemo znanje, no ne možemo biti objektivni, staviti učenike u istu poziciju
 pismenim provjeravanjem u obliku
 pismenih zadaća na određenu temu – najcjelovitije zahvaćaju neko područje (vrednujemo
gramatiku, stil itd.) da bi nastavnik bio objektivan mora znati što vrednuje
 pismenih kontrolnih zadataka – daje se više pitanja kroz koja se neka područja rascjepljuju i
dobiva se bolja slika znanja
 nizova zadataka objektivnog tipa
 testovi znanja i sposobnosti – omogućuju precizno mjerenje učenikovih postignuća
 praktičnim provjeravanjem – usmjeren na umijeće, dijeli se na subjektivno i objektivno
provjeravanje
b. ocjenjivanjem (evaluacijom, valorizacijom, tj. vrednovanjem)
Evaluacija ispituje razinu ostvarivosti nastavnog cilja i zadatka uzimajući u obzir uvjete u kojima su ostvareni.
Funkcije ocjenjivanja: informativna, motivacijska, dijagnostička (za prepoznavanje temeljnih problema učenika),
prognostička, selektivna, klasifikacijska, promotivna(ide za osiguravanjem napredovanja).
Subjektivne pogreške učitelja kao nesavršenog ocjenjivača: !!!
a. osobna jednadžba – neki učitelji su skloni visokim ocjenama, neki niskim
b. halo efekt – tendencija ocjenjivanja prema dojmu o učeniku, prema sklonosti o nečemu, prema
izgledu ili spolu učenika, sve ono što nije u okviru znanja !!!!
c. „logička“ pogreška – pogreška rezoniranja, npr. ako nastavnik predaje više predmeta gleda ocjene iz
svih predmeta
d. pogreška sredine – tendencija ocjenjivanja srednjom ocjenom
e. pogreška diferencijacije – tendencija nastavnika da učenikova znanja široko razdjeljuje, uz ocjene
dodaje + i –
f. pogreška kontrasta – prilagođavanje nastavnikova kriterija rezultatima na ispitu, npr. od loših
rezultata na ispitu nesvjesno spuštamo kriterije, ili kod boljih podižemo
g. prilagođavanje kriterija kvaliteti učeničke skupine – stvaranje mišljenja koliko treba biti boljih, lošijih,
stvoriti nerealno neku ocjenu ako je nema

Načini ocjenjivanja:
 a. kvalitativno (opisno) – dobar je jer zahvaljujući njemu možemo znati koje su dobre, a koje loše
strane
b. kvantitativno (brojčano) – precizno određuje postignuće učenika, ali problem ovog ocjenjivanja je
što se tu radi o rangovima, pomoću toga se ne može točno odrediti ocjena

Deset obilježja dobre nastave koja Meyer naziva i MIKS KRITERIJA su:

1. Jasno strukturiranje nastave – treba se provlačiti crvena nit sadržaja kroz nastavu
(uključuje dobro vođenje nastave i vješto vođenje didakt.-metod. Linija)
2. Visok udio stvarnog vremena učenja
3. Poticajno ozračje za učenje
4. Jasnoća sadržaja
5. Uspostavljanje smisla komunikacijom
6. Raznolikost metoda
7. Individulano poticanje
8. Inteligenstno vježbanje
9. Jasnoća očekivanih postignuća
10. Pripremljena okolina

Svaki od deset pojedinih kriterija usredotočeno je i na učenike i na učitelje.

1. JASNO STRUKTURIRANJE NASTAVE

Šest je temeljnih dimenzija nastavnih djelovanja: ciljna, sadržajna, procesna, djelatna i
prostorna struktura nastave. Jasnoća se pak odnosi na svih šest dimenzija, dok se ostali kriteriji
mogu pridružiti nekoj od struktura nastave.

Stvarno „vrijeme učenja“ (time on task) je stvarno vrijeme koje učenici troše za
postizanje željenih rezultata (40. Str)

John B. Carroll 1963. Godine definira „uspjeh u učenju“ kao odnos stvarno utrošenog
vremena prema vremenu za učenje što je učeniku na raspolaganje stavio nastavnik.
Tehnike insceniranja su mali postupci (bilo da je riječ o verbalim, neverbalnim,
mimici, jeziku tijela, slikama i glazbi) i geste kojima nastavnici i učenici pokreću nastavni
proces i održavaju njegov tijek.

DEFINICIJA: Individualno poticanje, znači svakom učeniku i svakoj učenici:

omogućiti da sveobuhvatno razvije svoj motorički, intelektualni, emocionalni i socijalno
potencijal; te ih u tome poduprijeti prikladnim mjerama
DODATNO IZ PITANJE
1. Metode prikupljanja podataka
Sustavno promatranje, intervjuiranje, anketiranje, testiranje, studij slučaja, analiza slučaja.
2. . Odgojno-obrazovne strategije
1. Strategije odgoja:
a) Strategija egzistencije - obuhvaća metode i postupke kojima se zadovoljavaju
egzistencijalne ljudske potrebe što osiguravaju reprodukciju života, njegovu zaštitu i
održavanje
b) Strategija socijalizacije - obuhvaća metode i postupke kojima se ostvaruju potrebe
pojedinca za drugim ljudima, za ljubavlju i pripadanjem, za vlastitim potvrđivanjem, ali i
društvene potrebe za zajedničkim životom ljudi. To se ostvaruje komunikacijom, afirmacijom
i kooperacijom.
c) Strategija individualizacije - obuhvaća metode i postupke kojima se potiče i omogućava
razvoj odgajanika u samostalnu i autonomnu ljudsku jedinku, u samoaktualiziranu i
autentičnu ličnost. To mogu biti metode uvjeravanja, poticanje i metoda terapije (terapija
igrom, aktivno slušanje, realitetna terapija.
2. Strategije obrazovanja
a) Strategija učenja i poučavanja - polazi od uočavanja i definiranja problema, preko vlastite
aktivnosti u pronalaženju rješenja do izvođenja zaključaka. Poučavanje je skraćeni proces
učenja, nije temeljeno na vlastitom iskustvu nego se koriste iskustva drugih ljudi
sistematizirana u različitim izvorima. 3 su metode poučavanja: problemsko, heurističko i
programirano poučavanje. Strategija učenja otkrivanjem podijeljena je u tri metode:
istraživanje, projekt i simulacija.
b) Strategija doživljavanja i izražavanja doživljenoga – zasniva se na zakonitostima
doživljajnog procesa. Treba pritom razlikovati metodu recepcije umjetničkog djela, metodu
interpretacije i reprodukcije te metodu kreacije.
c) Strategija vježbanja - višekratno i dugotrajno izvođenje određenih radnji i postupaka što
vodi njihovu usavršavanju i automatizaciji, tj. izvođenju bez većeg napora uz minimalan broj
pogrešaka. Metode: učenje učenja, učenje jezika, učenje praktičnih radnji i tjelesno
vježbanje.
d) Strategija stvaranja - etape: inspiracija, rad na ostvarivanju inspiracije, završetak
stvaralačkog čina, komunikacija – sud drugih ljudi. Postupci kojima se potiče stvaralaštvo:
oluja ideja, morfološka analiza, radionica budućnosti, scenarij.

3. Odgojno-obrazovna ekologija
a) Prirodna i društvena sredina i o-o proces: izleti i ekskurzije, škola u prirodi, društveno-
korisni i proizvodni rad
b) Školsko dvorište
c) Specijalizirani prostori u školskoj zgradi

4. Mediji u odgoju i obrazovanju

Prema osjetilima koja su relevantna za njihovo korištenje: vizualni (njihova podskupina su
tekstualni, npr. udžbenici), auditivni, audiovizualni. Još jedna skupina medija su računala i
fonolaboratoriji za učenje jezika, te internet. Neki u vizualne medije ubrajaju i simulatore i
trenažere.
5. Usmjerene su na stjecanje znanja, upoznavanje stvarnosti kroz samostalan i aktivan rad.
Naglasak je na pretežito aktivnim učenicima. Imamo 2 grupe metoda i metodičkih varijanti:
a) LABORATORIJSKO- EKSPERIMENTALNA metoda- situacije u kojima se promatraju
promjene do kojih dolazi pod djelovanjem određenog faktora pri čemu se prate uzorci i
posljedice kao i tijek tih promatranja. Zahtijeva pripremu; metode manipulativnog
promatranja-učenici u suradnji s nastavnicima i samostalno promatraju prirodne procese i
pojave.
b) METODE PRAKTIČNIH RADOVA, METODE GRAFIČKIH I ILUSTRATIVNIH PRAKTIČNIH
RADOVA, METODE PISMENOSTI RADOVA.
6. Temelje se na prenošenju informacija u verbalnoj komunikaciji među sudionicima procesa.
Imamo dvije skupine verbalnih metoda, to su: a) MONOLOŠKE- temelje se na prenošenju
informacija od izvora informacija( nastavnik) do prijamnika informacija( učenik). One nemaju
povratne veze. U monološke metode spadaju: OPISIVANJE, PRIPOVIJEDANJE,
OBJAŠNJAVANJE, PREDAVANJE.
b) DIJALOŠKE- dvosmjerna komunikacija.
Tu ubrajamo: DIJALOG( dvosmjerna komunikacija, strukturu čine pitanja i odgovori) važan
dio dijaloga su u DIJALOŠKI IMPULSI koji mogu biti; dopunska pitanja, potpitanja,
objašnjenja..., PITANJE ( verbalna konstrukcija kojom se obraćamo sugovorniku da bi dobili
traženu informaciju) ODGOVOR ( element dijaloga, od sugovornika dobivamo traženu
informaciju)
Forme razgovora: KATEHETIČKI, MAJEUTIČKI, HEURISTIČKI, DISKUSIJA ili debata
7. OBJASNI POJAM REALIZACIJE
To je etapa nastavnog procesa, tj. izvođenje faze realizacije nastavnog procesa. Ona je
suština nastave. Tu se konkretno ostvaruju postavljeni ciljevi i zadaci. Može se podijeliti na 3
dijela: 1. obrada novih sadržaja- polazna osnova svakog nastavnog sata, trebala bi misaono
aktivirati učenika.
2. ponavljanje- teži dostizanju teorijske i praktične primjenjivosti znanja
3. vježbanje- uz pomoć vještina i navika nastoji ojačati učenikove sposobnosti. Vještina je
organizirani oblik aktivnosti koje se izvode brzo i precizno. Navika je automatizirana vještina
koja nastoje kao rezultat njenog uvježbavanja.
8. . OBJASNI PRINCIP AKTIVNOSTI
Podrazumijeva zahtjev za samostalnim djelovanjem učenik, da on otkriva istine, a ne da mu
namećemo gotove istine.. Aktivno učenje dovodi do razumijevanja, shvaćanja i prihvaćanja.

9. NAVEDI RAZLIKU IZMEĐU DIDAKTIKE I METODIKE

Didaktika je znanost koja se bavi teorijom nastave, a metodika je znanost koja se bavi
teorijsko-nastavno-određenih predmeta.

10. STRATEGIJA ODGOJ- po Bognamu

- Strategija egzistencije - Strategija socijalizacije - Strategija individualizacije
11. DOKUMENTIRANJE KAO METODA NASTAVE
Temelji se na stjecanju znanja putem informacije pohranjene u različitim medijima tj.
dokumentima.
Najčešće je pisana, postoje i auditivna, vizualna i audio- vizualna dokumentacija.
Primjenom ove metode učenik je u poziciji da sam organizira proces svog učenja i
spoznavanja. Nastavnik sam posredno upravlja i pomaže u organizaciji procesa učenja
12. ODLIKE METODE ANALIZE PODATAKA
- Kvalitativna - Kvantativna - Kauzalna

13. SUBJEKTIVNE I OBJEKTIVNE TEHNIKE OCJENJIVANJA

SUBJEKTIVNE- prednosti ( dublji uvid u postignuće učenika, pruža mogućnost izravne pomoći,
individualno tretiranje svakog učenika)
- nedostaci ( traže dosta vremena i otežava usporedbu među učenicima)
OBJEKTIVNE - prednost ( učenike stavljaju pred iste zadatke, zahtijeva manje vremena,
materijski instrument jasno razrađen)
- nedostaci ( ne postoji mogućnost izravne pomoći učeniku i ne dopušta individualno
tretiranje učenika)

14. OBLICI DIFERENCIJANCIJE

Osobna diferencijacija, Didaktička diferencijacija,Nasumične podjele u školskoj svakodnevnici

15. TIPOVI ODGOJA

- Demokratski – Autoritarni – Permisivni

16. FUNKCIONALNI I ODGOJNI MOGU BITI...

a) nastavni zadaci b) obrazovni ciljevi c) verbalne metode

17. . POKRET RADNE ŠKOLE SPADA U?

a)eksperimentalnu pedagogiju b) Herbertov pokret c) pokret stare škole d) pokret nove škole

18. MIŠLJENJE SE MOŽE ISPITIVATI?

a) sistematskim promatranjem b) anketiranjem c) testiranjem d) skalama procjene
19. MONOLOŠKE I DIJALOŠKE MOGU BITI? a) monološke metode b) problemi u komunikaciji
20. SELEKTIVNO SLUŠANJE JE:
a) problem u komunikacijskom procesu b) nastavne metode c) nastavni principi
d) obrazovni ciljevi

21. ENCIKLOPEDIJSKI, EGZEMPLARNI I DOŽIVLJAJNI MOGU BITI?

a) nastavni oblici b) nastavni plan i program c) nastavni principi d) ciljevi nastavnog odgoja

22. NA SELEKCIJI I IZBORNE TEME I NJENOJ OBRADI I RASPRAVI O NJOJ TEMELJI SE:
a)majeutička nastava b) egzemplatana nastava c) heristička nastava d) programirana nastava
23. OBJASNI PRINCIP JEDNAKOSTI ŠANSI I DIFERENCIJACIJE???
Princip jednakosti šansi je vodeći princip obrazovno-školskih reformi. Nastava se treba tako
organizirati da svaki učenik postiže u optimalno mogućim uvjetima svoj maksimum.
Princip diferencijacije označava niz mjera kojima se pokušava odgovoriti na individualne
razlike koje postoje. Postupcima difer. Ostvaruje se ciljevi individualizacije i socijalizacije. Vrši
se u 2 forme:
a) Vanjskoj- podrazumijeva grupiranje učenika po određenim karakterima,
sposobnostima, interesima i afinitetima.
b) Unutarnjoj- diferencijacija je unutar jedne relativno stalne grupe učenika

24. OBJASNI MULTIMEDIJSKI PRINCIP U NASTAVI

Integracijom 2 ili više medija radi njihova međusobnog pojačanja, dopunjavanja ili
obogaćivanja u djelovanju nastaju razni multimedijski sistemi. Važno je da mediji ne
ponavljaju iste informacije. Multimedijalni paketi sadrže tekstualne poruke, grafofolije,
dijapozitve, lutke za animaciju i dr.

25. znanje (definicija, stupnjevi znanja s obzirom na kvalitetu)

a) ZNANJE: : sustav ili logički pregled činjenica i generalizacija o objektivnoj stvarnosti koje je
čovjek usvojio i trajno zadržao u svojoj svijesti
S obzirom na kvalitetu razlikujemo više stupnjeva znanja:
• znanje prisjećanja- najniža kvaliteta, čovjek se samo sjeća nekih sadržaja o objektivnoj
stvarnosti (nešto su učili ali se ne sjećaju što)
• znanje prepoznavanja- identificira se pripadnost nekog sadržaja ali ih se ne zna objasniti
• znanje reprodukcije- reprodukcija nekog sadržaja ali ga se ne shvaća
• znanje operativnosti/ operativno znanje- sadržaj se zna i primjenjuje
• kreativno/stvaralačko znanje- na temelju stečenog znanja čovjek stvara nova
Stjecanje znanja u didaktici se još zove materijalna strana obrazovanja

26. SPOSOBNOSTI
Spososobnost je kvaliteta ličnosti koja je tako formirana da uspješno obavlja neku djelatnost
(rad, aktivnost, funkciju)
u ovom pojmu obuhvaćene su 3 karakteristike:
- sposobnost je kvaliteta ličnosti (pripada samo čovjeku, ne niti mrtvoj materiji ni nekim drugim
bićima)
- sposobnost se pokazuje u djelatnosti čovjeka
- sposobnost se odnosi na uspješnu ljudsku djelatnost
S obzirom na različita područja ljudske aktivnosti razlikujemo različita područja ljudske
sposobnosti:
1. senzorne/perceptivne sposobnosti- sposobnost osjetilnog doživljaja
2. manualne/ praktične sposobnosti- aktivni odnos čovjeka prema konkretnoj materiji i njenoj
transformaciji
sposobnost izražavanja- geste, mimika, govor, pjevanje, slikanje, crtanje, pisanje, čitanje itd.
3. intelektualne/mentalne sposobnosti- drugi je naziv inteligencija
sposobnosti nisu unaprijed dobivene rođenjem-one se razvijaju iako razvoj sposobnosti ovisi o
dispozicijama tj. nasljeđenoj anatomsko-fiziološkoj strukturi čovjeka (unutrašnji faktor) i o
vanjskoj sredini u kojoj čovjek živi i radi (vanjski faktor)
zadatak nastave je da posredstvom brojnih i raznovrsnih aktivnosti u mladoj generaciji
potpomaže i unaprijeđuje razvoj sposobnosti
27. ČIMBENICI NASTAVE
3 glavna čimbenika:
a) nastavnik- kvalificirani stručnjak koji poučavanjem učenika organizira efikasan proces
obrazov pa i nastave u cjelini
b) učenik- stjecanja obrazovanja samostalnim učenjem ili uz pomoć nastavnika
c) nastavni sadržaj- sadrži programa obrazovanja
Ova 3 čimbenika čine didaktički trokut .
Ako neki čimbenik nedostaje, to nije nastava.

28. Zadaci nastave?

1. istražiti, teorijski uobličiti te usustaviti temeljne didaktičke fenomene, činjenice, odnose,
procese i problemete utvrditi zakonitosti koje njima dominiraju
2. utvrditi mehanizme aplikacije didaktičkih spoznaja u odgojno-obrazovnu praksu radi
stalnog poboljšavanja i teorije i prakse
3. pronalaženje konkretnih rješenja za pitanja prakse (primjena)
4. trajna revalorizacija teorijskih i praktičnih postignuća te revalorizacija učinkovitosti
pojedinih implementiranih teorijskih i praktičnih modela
5. trajno usklađivanje teorijskih i praktičnih postavki didaktike s dosezima drugih područja
znanosti i umjetnosti koje su joj po predmetu istraživanja srodne ili čiji su sadržaji, otkrića
i izumi mogu implementirati i tako znatno unaprijediti odgojno-obrazovnu teoriju i
praksu.
29. VRSTE NASTAVE (s obzirom na stupanj školovanja,stupanj obveznosti,programsku
namjena i izvodenje)
- kriteriji za vrste nastave (isprepliću se ti kriteriji, nastava je dijalektična):
a) STUPANJ ŠKOLOVANJA-osnovno/srednjo/visokoškolska nastava
b) STUPANJ OBVEZNOSTI tj. dobrovoljnosti-obavezna, izborna, fakultativna
-izborna nastava-uvodi se radi prikladnije diferencijacije u sadržaju obrazovanja s obzirom na
interese učenika, u predlaganju izbornih predmeta mogu sudjelovati i učenici, ova nastava
ima isti status ko redovna
- fakultativna nastava- nastava po principu dobrovoljnosti, nije obavezna (razlika naspram
izborne n.)
c) PROGRAMSKA NAMJENA I SISTEM IZVODENJA-redovna, dopunska, dodatna, produžna,
izvanredna
- redovna ili obvezna nastava-najčešća, redovno školovanje u pojedinom stupnju školovanja,
podjednako obavezna za sve polaznike, propisan program i vrijeme trajanja (to propisuje
prosvjetne vlasti)
- dopunska nastava- ide uz redovnu, za one učenike kojima ide teže, takvu nastavu propisuje
nastavničko vijeće, izvodi se izvan redovne nastave u školi
- produžna nastava- varijanta dopunske, organizira se na kraju godine nakon redovnog
školskog rada, organizira ju nastavničko vijeće za one koji su pali iz nekih predmeta, izvode ju
isti nastavnici kod kojih su učenici pali, organizira se u osnovnoj školi jer je ona obavezna
- dodatna nastava- za učenike koji imaju potrebu i interese za proširivanjem znanja, zna biti
dosta raznovrsna prema programu i načinu rada, organizira se sa manjim ili većim grupama
bez obzira na razrednu pripadnost, liberalan oblik nastave od redovne, grupe dobijaju nazive
“mladi prirodnjaci, klub prijatelja antike,…”-interesne grupe, organizira ju nastavničko vijeće,
a vode ju nastavnici ili specijalizirani stručnjaci

30. SOCIJALNE FORMACIJE UČENIKA TJEKOM NASTAVNOG RADA

To je jedan od vrsta nastave.
- frontalna
- individualna
- u skupinama
- u parovima
- mjesto i način izvođenja
- Nastavne aktivnosti (učioničke i izvanučioničke)
- Izvannastavne aktivnosti
- Izvanškolske aktivnosti

31. Dva dominantna kurikulumska koncepta

1. HUMANISTIČKI KURUKULUM – orijentiran na razvoj
Teži pedagoški otvorenom pristupu.
Usmjeren je na učenika.
Učenicima treba pružiti mogućnost da uče aktivno, partnerski, otkrivajući, projektno,
kreativno, u ozračju prijateljskih odnosa.
Važno je suradništvo i prijateljstvo među učenicima te kolegijalnost među nastavnicima.
Svatko posjeduje jedinstvenu kombinaciju višestrukih inteligencija i treba mu dati priliku da
izraste u punini svojih potencijala.
2. FUNKCIONALISTIČKI KURIKULUM - orijentiran na proizvod (mjerljivo postignuće)
Pragmatično poimanje kurikuluma
Više je orijentiran na praksu i osposobljavanje.
U suglasju s načelima radne škole (Dewey) početkom 20. st. u Americi.
Ovaj pristup metodologiji i strukturi kurikuluma održao se do danas u stajalištima koji od škole
očekuju samo praktični pozitivizam.
Umjesto kurikulumskih okvira na koje se fleksibilno nadograđuju neki sadržaji , ovdje se želi sve
unaprijed predvidjeti i čvrsto odrediti.

32. Tri strukturirane vrste kurikuluma

1. Zatvoreni
Odgovara tradicionalnom poimanju nastavnog plana i programa.
Detaljno razrađeni programski sadržaji, gotovo programirani tijek nastave.
Upotreba propisanih nastavnih sredstava i udžbenika.
Unutarnje vrednovanje: uglavnom testovi i zadaci objaktivnog tipa.
Sve je fiksirano i pedagoški programirano.
Nema vremena za spontane izazove ili neplanirane situacije.
Ne hrabri se individualitet i samopouzdanje učenika.
Učitelj nema većeg profesionalnog suverenita. (Sveden je na dobra obrtnika.)
Kritika zatvorenog kurikuluma kulminirala je u Njemačkoj 1970-tih godina, pod utjecajem
postmodernih kretanja u znanosti.
2. Otvoreni
Fleksibilna metodologija izrade
Fleksibilan odabir sadržaja i način rada
Prednost se daje okvirnim uputama unutar kojih se stvaralački realizira izvedbeni program.
Maksimalno cijeni inicijativu učenika i učitelja.
Osobito je naglašena njegova socijalno-komunikativna komponenta.
Važni su međusobni odnosi učenika-učitelja-roditelja.
3. Mješoviti
Smatra se danas modernom vrstom kurikuluma.
On manje trpi propisanost.
Podnosi samo kurikulumske okvire u koje se i ugrađuju izvedbene jezgre.
Nude se kurikulumske jezgre kao radne cjeline.
Učitelju se prepušta da slobodno odabere organizaciju i metode rada.
To je prijelazni oblik s normiranog na humano-kreativni kurikulum suvremeng odgoja i škole.

33. Nacionalni okvirni kurikulum RH (određenje pojma, usmjerenost prema kompetencijama,

nabrojite osnovna kompetencijska područja):
Nacionalni okvirni kurikulum temeljni je dokument u kojemu su prikazane sastavnice
kurikulumskoga sustava: vrijednosti, ciljevi, načela, sadržaj i opći ciljevi odgojno-obrazovnih
područja, vrjednovanje učeničkih postignuća te vrjednovanje i samovrjednovanje
ostvarivanja nacionalnoga kurikuluma.
USMJERENOST PREMA KOMPETENCIJAMA-Razvoj nacionalnoga kurikuluma usmjerena na
učeničke kompetencije predstavlja jedan od glavnih smjerova kurikulumske politike u
europskim i drugim zemljama.Europska Unija odredila je osam temeljnih kompetencija za
cjeloživotno obrazovanje. Obrazovna politika RH je prihvatila iste temeljne kompetencije.
1. KOMUNIKACIJA NA MATERINSKOM JEZIKU– odnosi se na osposobljenost za pravilno i
stvaralačko usmeno i pisano izražavanje i tumačenje koncepata, misli, osjećaja, stavova i
činjenica te jezično međudjelovanje u nizu različitih društvenih i kulturnih situacija:
obrazovanje, rad, slobodno vrijeme i svakodnevni život; uključuje također razvoj svijesti o
utjecaju jezika na druge i potrebi upotrebe jezika na pozitivan i društveno odgovoran način.
2. KOMUNIKACIJAMA NA STRANIM JEZICIMA – odnosi se na osposobljenost za razumijevanje,
usmeno i pisano izražavanje i tumačenje koncepata, misli, osjećaja, stavova i činjenica na
stranomu jeziku u nizu različitih kulturnih i društvenih situacija. Značajna je sastavnica ove
kompetencije razvijanje vještina međukulturnoga razumijevanja.
3. MATEMATIČKA KOMPETENCIJA I OSNOVNE KOMPETENCIJE U PRIRODOSLOVLJU I
TEHNOLOGIJI - odnosi se na osposobljenost učenika za razvijanje i primjenu matematičkoga
mišljenja u rješavanju problema u nizu različitih svakodnevnih situacija;prirodoslovna se
kompetencija odnosi na osposobljenost za uporabu znanja i kojima se objašnjava svijet
prirode radi postavljanja pitanja i zaključivanja na temelju činjenica.
4. DIGITALNA KOMPETENCIJA – odnosi se na osposobljenost za sigurnu i kritičku upotrebu
informacijsko-komunikacijske tehnologije za rad, u osobnomu životu i društvenom životu.
5. UČITI KAKO UČITI – obuhvaća osposobljenost za proces učenja i ustrajnost u učenju,
organiziranje vlastitoga učenja, uključujući učinkovito upravljanje vremenom i informacijama
kako u samostalnomu učenju, tako i pri učenju u skupini.
6. SOCIJALNA I GRAĐANSKA KOMPETENCIJA – obuhvaća osposobljenost za međuljudsku i
međukulturnu suradnju.
7. INICIJATIVNOST I PODUZETNOST – odnosi se na sposobnost pojedinca da ideje pretvori u
djelovanje. Uključuje stvaralaštvo, inovativnost i spremnost na preuzimanje rizika te
sposobnost planiranja i vođenja projekata radi ostvarivanja ciljeva. Temelj je za vođenje
svakodnevnoga, profesionalnoga i društvenoga života pojedinca.
8. KULTURNA SVIJEST I IZRAŽAVANJE –Odnosi se na svijest o važnosti stvaralačkoga izražavanja
ideja, iskustva i emocija u nizu umjetnosti i medija. Također, uključuje poznavanje i svijest o
lokalnoj, nacionalnoj i europskoj kulturnoj baštini i njihovu mjestu u svijetu.