Sveučilište J.J.

Strossmayera

Filozofski fakultet u Osijeku

Preddiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti i povijesti

Matej Peharda

Književnoteorijska usporedba mitova o postanku na primjerima

kineskog i hinduističkog mita o postanku
Seminarski rad

Mentorica: Doc.dr.sc. Tina Varga Oswald

Osijek, godina 2015.

Sadržaj
1. Uvod ..................................................................................................................................................... 3
2. Teorija mita .......................................................................................................................................... 4
2.1. Novije definicije mita.................................................................................................................... 4
2.2. Razine određenja mita ................................................................................................................. 5
2.2.1. Mit kao književna vrsta......................................................................................................... 5
2.2.2. Mit kao dio mitologije .......................................................................................................... 5
2.2.3. Mit kao način mišljenja......................................................................................................... 6
2.3. Struktura i sadržaj mita ................................................................................................................ 6
2.4. Prepoznavanje mita ...................................................................................................................... 7
2.4.1. Mitska svijest i mitski jezik ................................................................................................... 7
3. Predlošci mitova za komparativnu analizu ........................................................................................... 9
3.1. Kineski mit o postanku ................................................................................................................. 9
3.2. Hinduistički mit o postanku .......................................................................................................... 9
4. Komparativna analiza ......................................................................................................................... 10
4.1. Sličnosti i razlike kineskog i hinduističkog mita o postanku ....................................................... 10
4.2. Kineski i hinduistički mit u teoriji................................................................................................ 11
4.2.1. Uloga mitova u društvu prema Eliade ................................................................................ 12
5. Zaključak ............................................................................................................................................. 13
6. Popis literature ................................................................................................................................... 14
Sažetak ....................................................................................................................................................... 15

2
 1. Uvod

U ovom seminaru govorit će se o komparativnoj analizi kineskog i hinduističkog mita o

postanku. Prije svega, reći će se prvo nešto o samoj teoriji mita i shvaćanju mita u njegovoj biti i
shvaćanju mita kao književne vrste radi lakše interpretacije i usporedne analize dva spomenuta
mita o postanku. Kroz novije definicije i pristupe mitu lakše će se moći dublje analizirati mitove
te će se prvi dio seminara najviše bazirati na, već rečenom, definiranju mita i svim njegovim
raznim definicijama, novijim i starijim. U drugom dijelu seminara, najviše ću se baviti
predlošcima dva mita i njihovom usporedbom pokušati objasniti način na koji funkcioniraju svi
mitovi od samih početaka, tj. od egipatske mitologije.

3
 2. Teorija mita

„Mit saopćava jednu svetu priču; donosi događaj koji se zbivao u prvim vremenima, u
fiktivnom vremenu početka.“ (Eliade, 1970: 9) To je samo jedna od definicija mitova u kojima
se teoretičari ne slažu u potpunosti. Prije nego se nastavi govoriti o definiranju mita kao
književne vrste, ili samog mita uopće, treba reći kako se već u antičkoj Grčkoj razilaze mišljenja
u definiranju grčkog pojma „mythos“. S druge strane, pojam „logos“ je vrlo bitan u
objašnjavanju grčkih filozofa vezanih uz mitove pa će biti potrebno ponešto reći i o tome.
Naime, logos u grčkom jeziku znači riječ, govor, znanost. Prije logosa, Homer je već definirao
mythos isto kao govor, riječ, priča ili pripovijest. Ovdje je bitno reći da se kod grčkih filozofa,
konkretno Heraklita i Ksenofana, razlikuju logos od mythosa po tome što je logos razumna,
prava, istinita spoznaja, a mythos upravo suprotno. Dakle, prema Heraklitu i Ksenofanu, mythos
je zabluda. Mnogi grčki filozofi dotakli su se tih pojmova i postoje brojne varijacije na tu temu.
Platon je također kritizirao mit, ali za razliku od drugih prepoznaje njegovu odgojnu ulogu. Osim
tih filozofa, spominje se i Aristotel kao teoretičar mita, a čak se i kod Sofokla priča o mitu kao
glasini. Što se pojmova mythos i logos tiče, dana je konačna definicija tim pojmovima kao
oprjekama. Mythos je neovjerena, lažna priča, a logos je suprotno tomu ovjerena, istinita,
racionalna priča. Ovdje je bitno razgraničiti pojam mita kao mita i pojam mita kao književne
vrste. U književnosti je to jednostavni oblik, a sam pojam mit je poseban odnos prema životu i
svijetu. (Solar, 1998: 9-10)

Nadalje, postoje brojni teoretičari mita koji suprotno definiraju mit. Najistaknutiji su
Bronislav Malinowski, Mircea Eliade, Vladimir Propp, Andre Jolles i Milivoj Solar. Definicija
mita Eliade je već rečena, no bitno je da i ova definicija nije potpuna, stoga nije potrebno
navoditi definicije mita svih ovdje spomenutih, već samo objasniti njihove pristupe u
problematici mita kao književne vrste.

2.1. Novije definicije mita

Ukratko ću navesti novije definicije mita u književnoj znanosti. Postoji psihoanalitička

definicija, prema Freudu, funkcionalistička, prema Malinowskom i strukturalistička definicija
mita koju su zajedno usustavili Levi i Strauss. Psihoanalitičke teorije mit povezuju sa snom i u
analizi tehnike sna otkrivaju bitna načela književne proizvodnje. (Solar, 1998: 67-85) Levi –

4
Straussove definicije strukture svoje temelje pronalaze u naratologiji (Solar, 1998: 129-145), a
po mom mišljenju, najbitnija je funkcionalistička definicija mita prema Malinowskom. U
funkcionalističkom pristupu zagovara se tvrdnja da se mit može razumjeti samo ako se živi,
odnosno mit je neprijelazna istina i može ga se razumjeti na tom temelju stvarnog konteksta.
Tako Malinowski govori kako je najbolje proučavati mit u nekim sredinama koje su zaostale i
koje žive prema nekim ritualima naslijeđenim od predaka. (Solar, 1998: 101-114)

2.2. Razine određenja mita

Postoje tri najbitnije razine određenja mita, te razine su književnost, mitologija i

stvarnost, tj. način mišljenja. Za nastavak seminara i analizu mitova pojasnit ću te tri razine pa će
analiza kineskog mita o postanku te hinduističkog mita biti jasnija.

2.2.1. Mit kao književna vrsta

Najvažnije za reći je to da su mitovi govorom oblikovane strukture, i prema Solaru,

mitovi su sami počeci književnosti jer ih krasi jednostavnost. Jednostavni su jer do tada nije bilo
poznate književnosti koju bi neki autor koristio, osim što su se mitologije prvih civilizacija
razumljivo ispreplitale pa su se kopirali neki dijelovi mitova. No, što se jednostavnosti tiče, cilj
mitova je bio na što jednostavniji način nekom čovjeku koji živi tu određenu kulturu objasniti
kako je sve nastalo. (Solar, 1998: 22) Zbog toga, ali i zbog mnogih drugih čimbenika, mitovi se u
književnosti shvaćaju kao jednostavni oblici, a Jolles je još naveo da je najveći razlog tomu što
se mogu uspoređivati s drugim jednostavnim oblicima. (Jolles, 2000: 101-106)

2.2.2. Mit kao dio mitologije

Također, mit uglavnom ne postoji samostalno, već je dio neke veće cjeline u koju se sam
uklapa. Tu se radi o mitologiji koja obuhvaća sve mitove o postanku, bilo svijeta, biljke,
životinje, planine, čovjeka pa sve do najmanjih detalja. Sve prve civilizacije imaju bogate i
razvijene mitologije s velikim panteonom bogova i mitova. Dakle, mitologija kao takva
obuhvaća cijelo iskustvo života i svijeta. (Solar, 1998: 32)

5
 2.2.3. Mit kao način mišljenja

Posljednja razina određenja mita je vrlo bitna za shvaćanje funkcionalističke teorije mita.
Mit se shvaća kao osobni pristup određenom načinu života i svima drugima je teško razumjeti
mit ako ga se ne živi doslovno. Kao što je Malinowski i rekao, bitna je funkcija mita. Mit je puno
jasniji ako ga možemo analizirati na nekome tko ga doslovno živi i prema toj jednoj nestvarnoj
priči podređuje život.

2.3. Struktura i sadržaj mita

Svaki mit o postanku ima jedinstvenu strukturu. U početku se iz ničega razvija nešto i
počinje se oblikovati svijet. Za sam sadržaj tipični su mitski iskazi o kojima Solar najviše govori.
(Solar, 1998: 17) To se odnosi najviše na tipične početke kao što su „u početku bijaše kaos...“,
„iz kaosa nastane...“. Radi lakšeg shvaćanja, dobro je usporediti mitske iskaze s bajkama, tj. s
klasičnim primjerom početka bajke: „Bijaše jednom davno...“ ili „Jednom davno živio je/ živjela
je...“. Nadalje, likovi u tim mitovima su uglavnom jednaki. To su bogovi koji su stvorili svijet ili
iz kojih je nastao svijet, kao što imamo u primjerima kineskog i hinduističkog mita. Ti bogovi
gotovo uvijek su nastali iz prapočela, a to prapočelo je uglavnom kozmičko jaje, a tu je i kaos iz
kojeg se rodi netko od bogova. U daljnjim mitologijama raznih naroda u detalje se govori o
životima bogova i raznih heroja i zanimljivo je da su bogovi uglavnom antropomorfizirani, nisu
nepogrješivi, nisu uvijek u pravu, ljuti su, osvetoljubivi i sličnih karakteristika. Također,
primjerice, u egipatskoj mitologiji imamo totemizirane bogove. Ti bogovi su prikazivani sa
životinjskim glavama na svim umjetničkim djelima i tadašnjim zapisima egipatskog naroda. Što
se samog sadržaja i njegovog tijeka tiče, već je puno rečeno o tome. Sve poznate mitologije
imaju jedan temeljni mit o postanku i svi su mitovi ukalupljeni, a sve je počelo s egipatskom
mitologijom od koje su narodi Mezopotamije preuzimali neke detalje, a vrlo bitno, i neka
božanstva. (Solar, 2003: 24-25) Tako su se redom razvijale mitologije sve do grčke i rimske
mitologije, tj. europskih mitologija što se dalje širilo na druge kontinente, posebice na Aziju gdje
su domaći narodi tuđe ideje prilagođavali sebi i stvarali vlastite mitove. Nakon ove male
digresije vratit ću se na sam sadržaj i njegov tijek. Dakle, svi mitovi o postanku kreću s nekim
kozmičkim jajetom, kaosom, nečim nestvarnim, što je izvan zbilje, i iz njih nastaje svijet, tj.
raspadom jednog od prabogova, iz njegovih ruku, nogu, oči, uši nastaju stijene, planine, mora,
rijeke i cijeli poznati svijet. Ti mitovi o postanku zapravo ne završavaju, tj. nemaju završetak

6
kakav druga djela imaju. Razlog je jednostavan, na te mitove nastavlja se cjelokupna mitologija
jednog naroda koja ima puno priča koje se nastavljaju jedna na drugu. Primjerice, grčka
mitologija je vrlo detaljna, vjerojatno i iz razloga što ima puno sačuvanih zapisa, ali je sama vrlo
razvijena i puna raznih mitova koje je sam narod napravio. Najbitnije je reći to da se ti mitovi ne
bi mogli nastaviti bez onog početnog, iz kojeg je nastao nama poznat svijet. Svi ti bogovi su
spominjani u drugim mitovima i za njihovu pojavu u drugim mitovima neophodan je početni mit,
onaj o stvaranju. (Solar, 2003: 27)

2.4. Prepoznavanje mita

Solar na vrlo jednostavan način objašnjava pitanje prepoznavanja mita, kako i kad ga
prepoznati. Kreće od postavke da književne vrste nisu urođene i da je potrebno čitateljsko
iskustvo kako bi književno djelo prepoznali kao književno. Riječ je o tome da ne postoji svijest o
književnim vrstama. To se može dovesti u vezu s Jollesovim objašnjenjem mita kao
jednostavnog oblika u književnosti. Nakon svih književnoteorijskih djela danas je jednostavno
uočiti je li neka književna vrsta roman, novela, ili je to nekakva drama i slično. Upravo zbog tog
poznavanja književnog žanra, tj. tada već čitateljskim iskustvom stječenog znanja o književnim
vrstama možemo raspoznati književne vrste. Na taj način se može reći zašto je mit jednostavni
oblik, a između ostalog, već je rečeno da se može uspoređivati s drugim jednostavnim oblicima.
Nadalje, mit traži potvrdu drugih. To opet možemo dovesti u vezu s pristupom Malinowskog, tj.
funkcionalističkim pristupom u definiranju mita. Da bi bio shvaćen, mit je potrebno razumjeti,
živjeti. Ako dobijemo potvrdu drugih da je mit zapravo stvarnost, lakše nam je razumjeti
njegovo značenje, tj. mit sam po sebi. U tome je najveća vrijednost funkcionalističkog pristupa
koji je baš zbog toga bolji od drugih pristupa. I, za shvaćanje mita, uz potrebno čitateljsko
iskustvo, potrebno je prethodno imati određeno znanje o građi mitologije iz koje crpimo izvor za
mit. S tim iskustvom još je lakše prepoznati mit određene mitologije. (Solar, 1998: 22-23)

2.4.1. Mitska svijest i mitski jezik

Pojmove „mitska svijest“ i „mitski jezk“ uveo je Solar u svojim esejima. Mitska svijest
označava oblik svijesti koju proizvodi mitska priča, tj. sam mit. To je svijest o postanku svega na
taj način na koji je mit ispričan. Također, ta mitska svijest proizvodi sve mitske likove,
konkretno bogove, mitske iskaze o kojima je puno već rečeno te sam mit po sebi. Pomoću te
mitske svijesti djeluje mitska priča koja čovjeku stvara sliku o postanku svega što ga okružuje i

7
na taj način stvara potpuno drugačiju sliku svijeta. Naravno, ta njegova slika svijeta je njemu
stvarna jer mu je taj mit jedino znanje koje posjeduje o svijetu i to mu je neupitna istina. Što se
mitskog jezika tiče, on je objašnjen na način da je mit jezik, tj. da je mit izvor svih znanosti.
Tumačenje mita je prevođenje s tog mitskog jezika na jezik neke znanosti, filozofije ili teologije.
To znači da je mit zapravo početak znanosti i filozofije i zbog njega dolazi do razvoja svih
ostalih pravaca u znanosti ili filozofiji. (Solar, 1998: 149)

8
 3. Predlošci mitova za komparativnu analizu

Odabrao sam kineski mit o postanku i hinduistički mit o postanku za komparativnu

analizu. Potrebno je napisati kratki sadržaj oba mita radi lakše analize i usporedbe.

3.1. Kineski mit o postanku

U kineskom mitu o postanku postojao je P'an Ku, sin Yina i Yang koji je rastao u jajetu.
To jaje bilo je okruženo kaosom. Nakon 18.000 godina rasta, jaje se konačno raspuknulo i P'an
Ku je izašao, a dijelovi jajeta su se razdvojili, jedan dio bio je nebo, a drugi Zemlja. No, razlika
između tih dijelova jajeta bila je premalena pa je P'an Ku morao razdvojiti te dijelova. Gurao je
nebo svaki dan svog života, a živio je 18.000 godina, točno onoliko koliko je i rastao. Pošto je
bio siguran da je dovoljno odgurnuo nebo, odlučio je malo odmoriti pa je u snu umro. Njegov
posljednji dah odletio je u zrak i postao je vjetar, a posljednji glas postao je grmljavina. Nastavio
se raspadati pa je tako krv iz njegovog tijela ispunila oceane i rijeke, a jedino je Hoang Ho
nastala od njegovih suza. Meso mu je oblikovalo reljef, a zubi su postali stijene i minerali. Dlake
s tijela postale su biljke, a kosa je otišla u nebo i tvorila je zviježđa. Prema nekim drugim
pričama, po njegovom tijelu su gmizale buhe i razni nametnici, njih je oplodio vjetar i od njih su
postala ljudska bića. Desno oko mu je postalo Mjesec, a lijevo Sunce. Obrve su bile planeti.
(Hathaway, 2006: 6)

3.2. Hinduistički mit o postanku

Izvor ovog mita je Rg Veda pa mit nije potpun. Prema toj svetoj knjizi hinduizma
postanak bogova je također došao iz kaosa, a priča se nastavlja dalje. Bogovi su odlučili
žrtvovati Purušu, prvotnog čovjeka s tisuću glava. Salo iz njegovog tijela su oblikovali u
životinje. Zatim su iz određenih dijelova njegova tijela stvorili ljudski rod. I to na način da dio
tijela odgovara njihovom statusu. Iz usta se „rodila“ gornja klasa brahmana, iz ruku su izašli
ratnici, iz bedra poljoprivrednici, a iz stopala najniži društveni sloj, sluge. Na taj način je stvoren
kastinski sustav. Njegovo oko postalo je Sunce, um Mjesec, dah vjetar. Glava je postala nebo,
pupak je postao zrak, a godišnja doba izlazila su iz njegovih pazuha. Od svega toga, pošto je on
bio prevelik, samo je četvrtina njegova tijela bila potrebna za stvaranje. Ostale tri četvrtine digle

9
su se u nebo i stvorile su sve što je besmrtno. Puruša je na taj način zapravo ostao živ, tj. on sam
je svijet. (Hathaway, 2006 : 8-9)

4. Komparativna analiza

U ovoj analizi pokušat ću navesti sličnosti ova dva mita i tako primijeniti činjenicu da su
mitovi o postanku preuzimani iz raznih kultura i kopirani. Zatim ću na teorijskim postavkama
objasniti način na koji su nastali, kako su pisani ti mitovi te što ih čini mitovima samim po sebi.

4.1. Sličnosti i razlike kineskog i hinduističkog mita o postanku

Dakle, na prepričanim predlošcima pojasnit će se, tj. raščistiti činjenica da su tijekom

povijesti kulture preuzimale i posuđivale od drugih kultura. Pošto je hinduistički mit o postanku
stariji, pretpostavka je da je kineski narod neke stvari preuzeo iz te mitologije. Dakle, jedan
božanski čovjek je morao biti žrtvovan kako bi svijet nastao, i samim time morao je umrijeti.
Smrt ova dva božanstva je vrlo bitna za kasnije objašnjenje načina njihove smrti. Puruša je umro
i njegovi dijelovi tijela su redom postajali nešto što se danas nalazi u prirodi. Od Purušinih nogu
nastala je Zemlja, dok je kod P'an Kua planet nastao iz jajeta iz kojeg je on izašao. Zatim, na
različite načine nastali su ljudi, no to je i logično za hinduistički mit jer je tako shvaćanje
kastinskog sustava pojednostavljeno. Prva najveća sličnost je ta da je i od Purušinog i P'an
Kuovog daha nastao vjetar. Taj vjetar je bitan jer je kasnije „oplodio“ razne namete i slično koji
su postali ljudi. Onda je iz jednog oka Puruše nastalo Sunce, kao i kod P'an Kua. S druge strane,
Purušin um postao je Mjesec, dok je to kod P'an Kua drugo oko. Druga najveća sličnost ova dva
mita je ta da su oba božanstva umrla, a svaki je živio određeni vijek, prilagođeno toj mitologiji.
P'an Ku je rastao 18 000 godina, i isto toliko je i živio. U Rg Vedi navodi se da Puruša živi u tom
svijetu jer je od njega to sve i nastalo, dok u kineskom mitu nije tako i jasno je rečeno da je P'an
Ku umro. No, istom logikom kojom je Puruša živ, tako je i P'an Ku zapravo ostao na ovom
svijetu. Od oba božanstva je nastao svijet, oceani, rijeke, planine, ljudi, životinje, biljke itd.
Dakle, oni su sve to što postoji i nisu mrtvi, već žive utjelovljeni u planet Zemlju.

10
 4.2. Kineski i hinduistički mit u teoriji

Prema teorijskom modelu prepoznavanja mita, oba mita imaju ono što je temelj za
postanak. To su bogovi. U hinduističkom mitu to je Puruša, a u kineskom mitu to je P'an Ku.
Također, i početak je tipičan, a sadrži i mitske iskaze. Primjer mitskog iskaza na samom početku
iz kineskog mita: „U zoru vremena u tmini je plutalo jaje. U njemu je, okružen Kaosom, bio P'an
Ku...“. No, što se tiče tog početka, ovdje je već rečeno kako je kineski mit počeo, no na priču se
nastavlja jaje iz kojeg je taj P'an Ku nastao. U hinduističkom mitu su iz kaosa nastali bogovi i
odlučili su žrtvovati jedno od svojih božanstava. Sam postanak varira, kao što je i prikazano, iz
raznih dijelova tijela nastajali su „dijelovi“ svijeta. Kao što je rečeno u strukturi mita, ti mitovi
zapravo nisu završili, već se na njih nastavlja cjelokupna hinduistička, odnosno kineska
mitologija.

Nadalje, prema razinama određenja mita, vrlo je jednostavno objasniti oba mita. I jedan i
drugi mit su dio književnosti, govorom su oblikovane strukture i vrlo koncizno uče pripadnika te
kulture kako je svijet nastao. Također, ti mitovi, ne samo da su dio mitologije, već su temelj i
jedne i druge mitologije i to se može povezati s mitskim jezikom i sviješću o čemu će se više reći
kasnije. I na kraju, mit kao način mišljenja je teško iz ove perspektive objasniti. Pripadnici
kineske i hinduističke kulture su vjerojatno živjeli taj postanak svijeta, a to se čak i može do
određene točke potkrijepiti mitskim jezikom. No, toj novijoj definiciji mita, odnosno
funkcionalističkom pristupu ne možemo doslovno prišiti one tradicionalne mitove, tj. mitove
prvih civilizacija i kultura. Ta teorija je, kao i Freudova psihoanalitička primjenjiva na današnjim
primitivnim plemenima koji žive te mitove i koje se direktno može proučavati. Također, i
strukturalistički pristup Levi – Straussa je primjenjiv na današnja plemena, ali i na one prve
mitove, jer su mu temelji u naratologiji i lako se dovode u svezu s književnošću.

Mitski jezik može se objasniti u oba primjera i dovesti u direktnu vezu s razvojem
filozofije. Hinduizam se razvio kao religija i iz njega su se razvili brojni filozofski smjerovi, a u
Kini se razvija konfucijanizam, nastaje taoizam i kasnije šintoizam. Sve te religije razvijaju se na
temelju tih mitova, tj. njihove mitologije.

11
 4.2.1. Uloga mitova u društvu prema Eliade

Prema Mirceau Eliade, postoji nekoliko čimbenika prema kojima mitovi djeluju u tim
arhaičnim kulturama i društvima. Na primjerima ta dva mita objasnit će se ti čimbenici. Prvi
čimbenik je da mitovi sadržavaju, tj. sačinjavaju „Povijest djela Nadnaravnih Bića“. (Eliade,
1970: 20) U oba mita to je jednostavno. U kineskom mitu se čak točno navodi koliko dugo je to
nadnaravno biće živjelo, no, radi se o tome da oba mita sadrže ono što je bitno za nastanak
svijeta, a to su djela bogova koji su žrtvovani (Puruša), ili koji su se sami žrtvovali (P'an Ku) za
nastanak svijeta. Drugi čimbenik je da se ta Povijest smatra istinitom i svetom. Dakle, i jednom i
drugom društvu priča je istinita jer je stvarna, sve što je nastalo u mitu je oko njih, a pošto je
nastalo od bogova, onda je i sveto. Treći čimbenik je taj da se mit uvijek odnosi na stvaranje. U
oba mita je to također jasno, radi se o stvaranju, i to o stvaranju onog prvog, svijeta, prirode,
života i na taj mit se nastavljaju drugi mitovi o stvaranju. Četvrti čimbenik je upoznavanje izvora
stvari, tj. izvor svega. I tu je također i jedan i drugi mit jasan, čitatelju, odnosno slušatelju daju
poruku o izvoru svega što je oko njih i oni na taj način žive mit, tako je taj čimbenik direktno
povezan s petim čimbenikom kojim društvo živi taj mit kroz razne rituale, prinošenja žrtve i
slično. Taj peti čimbenik se ne može dovesti u direktnu vezu sa samim mitom jer se odnosi na
njegovo proživljavanje. (Eliade, 1970: 21)

12
 5. Zaključak

Zaključno, ova dva mita reprezentativni su primjeri za književnoteorijsko proučavanje.

Ovom analizom utvrdio sam da oba mita imaju sve elemente koje teoretičari mita ističu. Ti
elementi su redom navedeni: početak s tipičnim mitskim iskazima, tipični likovi i tipični
događaji. Tako su zapravo koncipirani svi mitovi o postanku na dva, odnosno tri kontinenta,
Africi, Aziji i Europi. Na jedan kalup razvile su se sve mitologije, samo su priče bile malo
modificirane. To nam govori o tome kako su sva društva razmišljala na sličan način, ali su
također i imali svoje ideje. Upravo ta raznolikost pomogla je razvoju književnosti. Iz svih
mitologija razvijali su se, tijekom povijesti, brojni razni spjevovi, tj. razna književna djela
inspirirana tim mitologijama. Konkretno, na primjerima hinduističkog i kineskog mita nastala je
književnost. Naravno, nisu direktno mitovi o postanku služili kao izvor piscima. Kao što je već
rečeno, ti mitovi poslužili su kao temelj nastanku cjelokupne mitologije, i tako su redom
nastajale priče, a te priče su se počele oblikovati pjesnički i tako se razvija književnost. Mitovi o
postanku na taj način nisu prava književnost. Po nekim pravilima možemo uvijek pronaći
nekakve nedostatke većini tih početnih djela književnosti. Ali ipak, to i je sam početak tako da se
tu stvarno ne može raditi analiza tih djela kao književnih. Kao što je svaka druga znanost nastala,
tako je nastala i književnost. Zahvaljujući mitovima, ljudi su dobili potrebu izraziti se na papir
slovima, izraziti svoje mišljenje i pridonijeti društvu u kojemu žive. Još ću spomenuti kako se iz
mitova, osim književnosti, razvijaju razne znanosti o čemu sam već i rekao u poglavljima prije,
brojni filozofski smjerovi se razvijaju i društvo se razvija na svim svojim odrednicama.

Što se tiče sadržajne usporedbe ova dva mita, zaključio sam kako je kineski mit o
postanku pun elemenata hinduističkog mita o postanku jer je kineski mit mlađi, i samim time
morao je pronaći uzore. Već sam spomenuo kako su si društva modificirala mitove kako bi bili
prihvatljivi njihovoj kulturi, tako je i kineski mit sebi prilagodio postanak. Od hinduističkog mita
je preuzeo puno toga, ali puno toga i izmijenio, a najviše se ističe postanak ljudi i to je, prema
vlastitom mišljenju, najvažniji dio. Kao što je objašnjeno u poglavljima prije, hinduistički mit je
objasnio postanak na način da prilagodi podjelu među ljudima. Tom podjelom nastao je kastinski
sustav dok je kod kineskog mita drukčije. Kineski mit nije imao potrebu uvoditi takav sustav jer
se njihovo društvo nije temeljilo na tome. S druge strane, brojne su sličnosti ova dva mita i to ide
u prilog međusobnoj prilagodbi mitova što iznosi činjenicu da su društva preuzimala priče jedna
od drugih.

13
6. Popis literature

1. Eliade, Mircea. 1970. Mit i zbilja. Zagreb: Matica hrvatska

2. Hathaway, Nancy. 2006. Vodič kroz mitologiju. Zagreb: Mozaik knjiga
3. Jolles, Andre. 2000. Jednostavni oblici. Zagreb: Matica hrvatska
4. Solar, Milivoj. 1998. Edipova braća i sinovi. Zagreb: Naprijed
5. Solar, Milivoj. 2003. Povijest svjetske književnosti. Zagreb: Golden marketing

14
Sažetak

Mit je sveta priča čija je istina neupitna. Iz tog razloga, razvile su se brojne teorije o
pravoj definiciji mita, u samoj teoriji mita i u definiciji mita kao književne vrste. Već se u
Antičkoj Grčkoj raspravljalo o pojmu mythosa i, njemu suprotnog, logosa. Stoga je mit kroz
povijest dobivao razne definicije, i zahvaljujući grčkim teoretičarima, ponajviše Aristotelu, mit
je vrlo zanimljiva tema i u suvremeno doba. Eliade, Propp, Jolles i drugi autori daju veliku
važnost mitu i žele jasno definirati i razlikovati mit od nečeg drugog. Zbog toga razvijaju se
novije definicije mita. To su psihoanalitička Freuda, strukturalistička Levija i Straussa i
funkcionalistička Malinowskog. Zatim postoje i tri razine određenja mita, mit kao književna
vrsta, mit kao dio mitologije i mit kao način mišljenja. Solar je donio zaključke o samoj strukturi
i sadržaju mita, a uveo je pojmove poput mitskih iskaza, mitskog jezika, mitske priče i mitske
svijesti. Mitskim iskazima definira ono što je tipični početak za svaki mit, slično kao s počecima
u bajkama. Mitski jezik izjednačuje sa samim mitom i dovodi ga u vezu sa znanošću. Na
predlošcima dva mita za usporedbu, kineskog i hinduističkog mita, doneseni su zaključci kako su
ti mitovi reprezentativni primjeri mitova kako ih objašnjavaju teoretičari. Imaju tipičnu strukturu
i sadržaj i povezani su s ostalim dijelovima svoje mitologije. Također, donesen je i zaključak
kako su ta dva mita vrlo slična te da je jedno društvo preuzelo neke motive od drugoga, tj.
kineski mit (jer je mlađi) preuzima neke karakteristike hinduističkog mita o postanku.

Ključne riječi: Solar, mit o postanku, hinduizam, kineski mit, Eliade.

15