Konzularne misije

(slajd 2)Države i međunarodne organizacije kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih odnosa
stupaju u uzajamne međunarodne odnose putem ovlaštenih organa. Najznačajnija je podjela na
unutrašnje i spoljašnje organe. Unutrašnji organi su oni koji djeluju u državi, tu spadaju: šefovi država,
vlade i njihov šef, ministri vanjskih poslova i parlament. Oni su i važniji jer stvaraju vanjsku politiku i
donose najvažnije odluke koje spoljašnji organi potom uglavnom sprovode i izvršavaju. Spoljašnji
organi svoju službu vrše u inostranstvu, na teritoriji drugih država i tu ubrajamo: diplomatske i
specijalne misije, te konzulate.

U nastavku ćemo se više upoznati sa ustanovom konzulata, porijeklom, njenom funkcijom, te načinom
rada.

(slajd 3)Preteče ustanove konzulata nalazimo u davnim vremenima kada se pojavila trgovina,
putovanja i boravci na teritoriji drugih država i naroda. Antičke države su odobravale i dopuštale
postojanje takvih institucija koje su se pojavljivale pod različitim imenima: prostate u staroj Grčkoj,
praetor peregrinus u starom Rimu ili magistrati u Konstatinopolju. Još u ranom srednjem vijeku u
trgovačkim gradovima Italije, Španjolske i Francuske, trgovci su između sebe birali jednog ili više
„konzula-sudaca“ koji su u svojstvu arbitara presuđivali njihove trgovačke sporove. Otomanska Turska
daje Italijanskim gradovima i francuskim kraljevima posebne koncesije koje se zovu kapitulacije. Ovim
koncesijama strancima se daje potpuno eksteritorijalni status a domaća država lišava bilo kakve vlasti
nad građanima država sa kojom je sklopljen takav ugovor, čak i u krivičnim i upravnim stvarima.

Od 16. vijeka mijenja se funkcija konzula. Oni prestaju biti samo izabrani arbitri nego postaju
funkcioneri države koja ih bira i šalje u inostranstvo sa izvjesnim diplomatskim funkcijama i
odgovarajućim privilegijama i imunitetima.

Materija iz oblasti konzularnog prava kodificirana je u Bečkoj konvenciji o konzularnim odnosima iz

1963. godine, i obuhvatila je praksu država potvrđenu kroz stotine dvostranih konzularnih konvencija.

Diplomatska služba bavi se prvenstveno spoljnopolitičkim pitanjima i u tom cilju održava odnose sa
nadležnim organima države prijema, dok konzularna služba ima prvenstveni cilj zaštitu prava i interesa
građana države imenovanja i u tom cilju ona održava odnose sa najnižim, lokalnim organima vlasti
države prijema. Ona često dolazi u dodir sa ljudima sa najniže ljestvice svojih državljana. To su ljudi
koji imaju problema sa zakonima države domaćina ili se čak nalaze u pritvoru, sa ljudima koji imaju
druge vrste problema: nemaju novca ili su ostali bez putnih isprava i slično.

U praksi se dešava da unutar diplomatske misije postoji konzularni odjel za obavljanje određenih
konzularnih funkcija mada države nastoje razdvojiti ove misije i čine to čim im se za to ukaže prilika.
Također, konzularni službenik može uz saglasnost države domaćina, biti od svoje države ovlašten da
obavlja diplomatske radnje, ukoliko u toj zemlji nema diplomatske misije. Obavljanje diplomatskih
poslova ne daje mu pravo na diplomatske privilegije i imunitete. S druge strane, kad diplomatska misija
obavlja konzularne funkcije osoblje diplomatske misije zadržava diplomatske privilegije i imunitete.

Sve suverene države imaju pravo a nemaju obavezu uspostaviti i održavati konzularne odnose.
Uspostava konzularnih odnosa vrši se na osnovu uzajamne saglasnosti. Ako nije drugačije dogovoreno
saglasnost za uspostavu diplomatskih odnosa podrazumijeva i saglasnost na uspostavu konzularnih
odnosa. Prekid diplomatskih odnosa ne povlači i prekid konzularnih odnosa. Konzulat se otvara uz
saglasnost države prijema. Vrstu i sjedište konzulata kao i konzularno područje utvrđuje država
odašiljanja uz saglasnost države prijema. Konzularno područje je teritorija na kojoj konzularni ured
obavlja konzularne funkcija. Ono se može poklapati sa cjelokupnom teritorijom države ako postoji
samo jedan konzularni ured. Ako ureda ima više, uz saglasnost države prijema određuje se konzularno
područje za svaki ured.

(slajd 4)Konzularne funkcije detaljno su definirane članom 5. Bečke konvencije o konzularnim

odnosima, i sastoje se između ostalog u:

a) Zaštiti interesa svoje države u državi u kojoj je angažiran, i interesa njenih državljana, fizičkih i
pravnih lica u granicama koje dopušta međunarodno pravo;
b) Pomaganju razvoja trgovačkih, ekonomskih, kulturnih i naučnih odnosa dvije zemlje i
unapređenju uzajamnih prijateljskih odnosa u okviru Konvencije;
c) Obavještavaju svim dopuštenim sredstvima, o uslovima i razvoju trgovinskog, privrednog,
kulturnog i naučnog života države prijema, podnošenju izvještaja o tome državi odašiljanja i
davanju obavještenja zainteresiranim licima;
d) Izdavanju pasoša i putnih isprava državljanima države odašiljanja, viza i odgovarajućih isprava
osobama koje žele putovati u njegovu državu;
e) Pružanju pomoći i potpore državljanima, fizičkim i pravnim licima države odašiljanja;

U nadležnosti konzulata stavljeno je i obavljanje svih drugih funkcija koje država odašiljanja povjerava
konzularnom uredu, a nisu zabranjene zakonima i propisima države primateljice ili kojima se ona ne
protivi.

Tu spadaju i pravo nadzora nad morskim i riječnim brodovima koji imaju pripadnost države odašiljanja
te nad vazduhoplovima u njoj registrovanim, te nad njihovim posadama.

(slajd 5)Šefovi konzulata dijele se na četiri klase i to: a) generalni konzuli; b) konzuli; c) vicekonzuli; i d)
konzularni agenti.

Šefa konzularnog ureda imenuje njegova država, uz odobrenje države primateljice, slično kao i kod
diplomatskih misija. Matična država izdaje šefu konzularnog ureda patentno pismo u kojem potvrđuje
njegovo svojstvo šefa konzularnog ureda i navodi osnovne podatke o njemu i njegovom budućem
uredu kao što su ime i prezime, njegovu vrstu i klasu, konzularno područje i sjedište. To pismo se
dostavlja državi prijema. Po prijemu patentnog pisma država domaćin izdaje egzekvaturu, tj.
Odobrenje imenovanom šefu konzularnog ureda da obavlja svoje funkcije. Ona može, bez
obrazloženja, odbiti izdati egzekvaturu, a može je naknadno i povući.

Država može imenovati više konzularnih dužnosnika, a država primateljica može zadržati pravo da
izdaje egzekvature svakom pojedinačno.

(slajd 6)Funkcije članova konzularnog ureda prestaju: a) opozivom od strane matične države; b)
povlačenjem egzekvature; c) notifikacijom od strane države domaćina da je dotičnu osobu prestala
smatrati članom konzularnog osoblja.

(slajd 7)Konzuli se obično dijele na dvije vrste: karijerne konzule i počasne konzule. Karijerni konzuli su
državni službenici države koja ih upućuje dok su počasni konzuli osobe koje ne primaju platu za svoj
rad i uglavnom se regrutuju iz poslovnih krugova države prijema. Karijerni konzuli su uglavnom
državljani države upućivanja dok su počasni konzuli uglavnom državljani države prijema.

Karijerni konzuli su osobe kojima je to isključivo zanimanje. Oni načelno trebaju biti državljani zemlje
koja ih upućuje. Počasni konzuli se imenuju među osobama stalno nastanjenim u konkretnoj državi.
Obavljanje konzularnih funkcija nije im glavno zanimanje, niti isključivi izvor prihoda. Oni se prihvataju
dužnosti radi društvenog ugleda ili zbog toga što u njoj nalaze svoj profesionalni interes.

(slajd 8)Država prijema pruža sve olakšice koje su potrebne za obavljanje funkcija konzulata. Država
odašiljanja ima pravo upotrebe svoje nacionalne zastave i grba kako na zgradi konzulata tako i na
zgradi u kojoj stanuje šef konzulata i njegovim prevoznim sredstvima. Isto važi i za počasnog šefa
konzularnog ureda.

Država domaćin je dužna olakšati pribavljanje prostorija potrebnih za konzulat kao i stanova za članove
konzulata. Konzularne prostorije su nepovredive. Međutim, smatrat će se da je pristanak dobiven u
slučaju izbijanja požara i drugog nesretnog slučaja koji zahtijeva preduzimanje mjera zaštite. Država
domaćin je dužna preduzeti sve mjere zaštite prostorija konzularnog ureda od nasilnog ulaska i
uznemiravanja. Isto se odnosi i na konzularni ured kojim upravlja počasni konzularni dužnosnik.

Konzularni arhivi i dokumenti su nepovredivi u svako vrijeme i bez obzira na mjesto na kome se nalaze.
Konzularni dužnosnik dužan je konzularni arhiv i dokumente odvojiti od ostalih svojih dokumenata.

Konzularne prostorije i imovina u njima, kao i prevozna sredstva konzularnog ureda, ne mogu biti
predmetom bilo kakve rekvizicije. Oslobođeni su od svih poreza i drugih davanja, osim davanja za
posebne usluge. Konzularne prostorije, imovina i arhivi, štite se i u slučaju prekida konzularnih odnosa,
pa čak i u slučaju oružanih sukoba.

Propisi o slobodi komuniciranja su jednaki onim u slučaju diplomatskih misija. Razlika je u tome što,
ako nadležni organ države prijema imaju ozbiljan razlog da vjeruju da konzularna valiza sadrži druge
predmete osim prepiske, dokumenata i predmeta namijenjenih službenoj upotrebi, oni mogu
zahtijevati da valizu u njihovom prisustvu otvori ovlašteni predstavnik države o čijem konzularnom
uredu se radi. Ako on to odbije, valiza se mora vratiti u mjesto odakle je upućena.

Konzularni predstavnici imaju pravo komunicirati sa državljanima svoje zemlje i odlaziti kod njih. Ako
zainteresirani to zahtijeva, nadležna vlast države prijema obavijestit će konzulat o zatvaranju,
pritvaranju ili zadržavanju njenog državljana. Konzularni funkcioneri imaju pravo takvu osobu
posjećivati i sa njom održavati kontakte, te preduzimati sve potrebne mjere za pravno zastupanje
svojih građana.

Države prijema su obavezne da postupaju prema konzularnim funkcionerima sa dužnim poštivanjem i

preduzimaju sve potrebne mjere u cilju sprečavanja postupaka kojima se vrijeđa njihova ličnost,
sloboda i dostojanstvo.

Konzularni funkcioneri i službenici ne podliježu nadležnosti sudskih i upravnih vlasti države prijema za
djela učinjena u vršenju konzularnih funkcija. Međutim, izuzeće se ne odnosi na građanske tužbe
pokrenute na osnovu ugovora koje je konzularni funkcioner ili radnik sklopio u svojstvu fizičke osobe.

Konzularni funkcioneri mogu biti uhapšeni ili pritvoreni samo za teža krivična djela na osnovu odluke
nadležnog suda. U slučaju hapšenja ili pritvaranja člana konzularnog osoblja to se odmah javlja šefu
konzularnog ureda odnosno matičnoj državi pritvorenog. Konzularni funkcioneri i službenici mogu biti
pozvani da svjedoče i oni ne mogu odbiti dužnost svjedočenja izuzev o činjenicama vezanim za
obavljanje njihove funkcije i nisu duni pokazati dokumente i službenu prepisku koja se na to odnosi.

Članovi konzulata izuzeti su od propisa o socijalnom osiguranju države prijema. Konzularni funkcioneri
i službenici i članovi njihovih porodica koji sa njima žive u istom domaćinstvu oslobođeni su od svih
poreza i taksi države prijema.
Sva navedena ograničenja ne odnose se na počasnog konzula, koji je u većini slučajeva državljanin
države u kojoj se nalazi konzularni ured.

Kao i kod diplomatskih predstavnika, država odašiljanja može se odreći povlastica i imuniteta za bilo
kod konzularnog funkcionera. To odricanje mora biti izričito i u pisanoj formi.

Konzularni dužnosnici po zvanju ne smiju u državi prijema obavljati bilo kakvu profesionalnu ili
trgovinsku djelatnost u svrhu stjecanja lične zarade. To se ne odnosi na konzularne radnike, poslužno
osoblje, i članove njihovih porodica, ali im se u pogledu takve djelatnosti ne priznaju nikakve povlastice
i imuniteti.