Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Katedra za historiju umjetnosti

Metodika nastave historije umjetnosti

Amina Sivac

2788/2017

KRITIČKI OSVRT NA NEKE OD KLJUČNIH POSTAVKI U ESEJU NICOLASA BOURRIAUDA

O RELACIONOJ ESTETICI

Nauka, o kojoj god da je riječ, nas konastantno primorava da pažnju posvećujemo različitim
teorijama, razmatranjima, polemikama i problemima s kojim se susreće čovječanstvo
zajedno sa svojim naučnicima, a one su nekad, da tako kažemo, prevaziđene, a nekad
aktuelne. Svako naše istraživanje obično počinje upravo od ustaljenog temelja i vladajućih
naučnih saznanja koja nam kroje osnovu i bazu za nove podatke, građenje novih teorija i
uspostavljanje novih saznanja. Na taj način, razumijevanje umjetnosti i određenih
umjetničkih djela, svakog historičara umjetnosti i istraživača potiče da svoje analize i
tumačenja kroji iz poznatih i dostupnih izvora kakvi su i naučni tekstovi, te ih kritičkim
pristupom „obrađuje“, jer doza takve sumnje je neophodna za uspjeh nauke.

Čitajući tekst Nicolasa Bourriauda, jednog od vodećih živućih kustosa i kritičara umjetnosti,
dolazimo do različitih pitanja primjene njegove teorije relacione estetike iznijete u
istoimenom eseju. U ovom radu fokus će biti postavljen samo na neke od ključnih
koncepata o kojima je riječ u Bourrieaudovom tekstu, s obzirom da nema dovoljno
prostora za šira razmatranja.

Za početnu tačku razumijevanja njegovog stajališta neophodno je da se vratimo u vrijeme

devedesetih godina prošlog stoljeća kada i nastaje njegov rad. Naime, govorimo o trenutku
u kojem se našlo čovječanstvo suočeno sa novim tehničkim postignućima kakvo je Internet.
Taj novostvoreni virtualni svijet otvara nove mogućnosti za čovjeka, uvlači ga u sebe, a
njegovu svakodnevnu ulogu i funkciju u dobro organizovanom kapitalističkom sistemu
polako počinju preuzimati mašine i automati. Međusobni susreti ljudi nakon takvog otkrića,
više nikada neće biti isti. U takvom svijetu se gubi klasična ljudska komunikacija licem u
lice, globalizacija kao davno otpočet proces postaje u toj mjeri snažna da se gube sve
poznate granice, urbanizacija stupa na viši nivo i u tom trenutku možemo govoriti o
punoznačnosti termina fluidne modernosti koju uspostavlja Zygmunt Bauman. A to vrijeme
je neminovno uticalo i na samu umjetnost, njenu produkciju, reprezentaciju i razumijevanje
što je i Bourrieaudovo stajalište.

Umjetnost i umjetničko djelo nastalo u prvoj polovini devedesetih godina prošlog stoljeća
se prema teoriji relacione estetike posmatra kao društveni međuprostor i Bourrieaud je
naziva relacionom umjetnošću. Definira je kao vid umjetnosti koji počiva na sferi ljudskih
interakcija i veže se za društveni kontekst; ona je rezultat radikalnog preokreta u estetici,
kulturi i politici koje prekrojavaju svijet umjetnosti.

Bourrieaud uspostavlja i koncept koji naziva 'apsolutno civilizacijsko pravilo'. Objašnjava

ga prvenstveno kroz, prema njegovom mišljenju, porast urbanizacije umjetničkog iskustva.
Kao takvo, iskustvo zahtijeva određeni vremenski period i okvir, ili kako autor tvrdi,
otvoren i trajan dijalog, a grad je upravo mjesto koje dopušta takvo iskustvo neposredne
blizine. Prema tome, ovaj koncept, podrazumijeva vrhovni evolucijski stadij socijalnog
zajedništva i interakcije, a čitljiv je i u odnosu, tačnije susretu posmatrača, umjetničkog
djela i kolektivne diskusije, tumačenja simbolike djela. U tom odnosu se stvara društvena
zajednica, a izloženo umjetničko djelo (pri čemu autor misli prvenstvo na sliku i skulpturu)
podržava kolektivnu konzumaciju, diskusiju, razgovor u datom vremenu i prostoru.
Istovremeno, mogućnost za interakciju i komunikaciju među ljudima, savremeni socijalni
okvir ograničava – ulice grada koje su nekad bile zone komunikacije, bivaju pročišćene od
svih ljudskih neposrednih relacija.

Na osnovu iznijetog, postavlja se pitanje kako je moguća takva zajednica koja nastaje za
vrijeme jedne umjetničke izložbe i formira se prvenstveno na osnovu interaktivnih relacija
među posmatračima umjetničkih djela. Naime, zajednicu smo naviknuti posmatrati kao
trajnu formaciju nastalu udruživanjem pojedinaca istih interesa, ciljeva, zanimanja, težnji,
navika itd., te kroz njihov suživot. Izložbu posjećuju različiti profili ljudi koji vjerovatno
dijele nešto zajedničko, ali takva zajednica nema trajnost niti stabilnost, nema hijerarhiju,
pravila niti bilo kakve raspodjele. Cilj „udruživanja“ na takvim događajima jeste sama
socijalizacija.

Problematično je također i razumijevanje društvenog međuprostora u kojem počiva

umjetničko djelo. Naime, ovaj pojam autor preuzima od Marxa, dakle on se bazira
prvenstveno na razmjeni. Prema tome stvaramo odnos: posmatrači – umjetničko djelo –
socijalna razmjena. Ako umjetničko djelo razmijevamo kao društveni međuprostor,
odnosno socijalnu razmjenu, pitamo se u kojoj je onda mjeri takvo djelo cilj, a u kojoj
sredstvo u interakciji. Može se zaključiti da Bourriaud u svojoj teoriji umjetničko djelo
postavlja samo kao sredstvo koje će ljude, posmatrače okupiti i sačiniti zajednicu od svih
prisutnih, odnosno potaći socijalnu razmjenu. Ono više nije cilj, odnosno nije cilj konačno
tumačenje tog djela, jer ono u ovoj teoriji samo pruža iskustvo posmatračima o kojem se
razgovara i time se očitiava jedan indirektan cilj, a to je bunt protiv ideologije masovnih
komunikacija koje je omogućio internet i tehnologija.

Zanimljiva je činjenica i da su kao primjeri ove relacione estetike, uzeti umjetnici i

umjetnička djela koja se bave tematikom vezanom za aktuelne društvene probleme i
dešavanja, te istražuju reakcije i ponašanja prolaznika-posmatrača-posjetitelja. Umjetnici
stvaraju fotografije, instalacije, konceptualne radove ali, u određenom smislu, i
performanse. Ipak, poprilično neutemeljeno, Bourrieaud tvrdi da se grupa ovih umjetnika
ne referira ni na kakvu prethodnu epohu, ni na nakav prethodni stil niti je njihovo
oživljavanje cilj ovih djela. A neminovno je da je ovdje i dalje riječ o modernističkoj
umjetnosti i o neoavangardnim strujama koje su bile aktuelne i prije devedesetih. Autor
dalje tvrdi također da djela koja se uklapaju u relacionu estetiku nisu međusobno slična,
povezana, ne bave se istim temama, ikonografijom, niti stilom. Jedina zajednička stavka
koju dijele jeste isti praktični i teorijski okvir koji on naziva sferom međuljudskih odnosa.

Dakle, dolazimo do zaključka u ovoj teoriji da izložba potiče formiranje zajednica i

podrazumijeva poseban vid socijalne razmjene. Umjetnik se tako predstavlja kao
proizvođač djela koje zahtijeva participaciju publike i posmatrača, tako da svaki čovjek
ustvari koji se zatiče u galerijskom ili muzejskom prostoru jeste ujedno i učesnik djela. Ipak
taj koncep učešća podrazumijeva da se samo djelo mijenja kroz takve relacije i kroz
socijalizaciju prisutnih.