Naslov izvornika Axel Lindén

FÅRDAGBOKEN, COUNTING SHEEP

Copyright © 2017 by Axel Lindén Translation © Nichola Smalley 2017

 Axel Lindén

BROJENJE

OVACA
(Fårdagboken)

Moj 1021 dan u polju

Prevela: Dolores Jovanović

Uredio
Leonardo Marušić

Prevela s engleskoga
Dolores Jovanović

Lektorirala i korigirala
Rajna Maršanić-Jovanović

Nakladnik
LEO-COMMERCE d.o.o.
Rijeka - Zagreb Tel. 051/625-910 Tel/Fax: 01/611-1427

Zastupnik za BiH
LEO-COMMERCE d.o.o.
Jug Bogdana 8 BANJA LUKA

Sken i obrada BALKANBOOKS

Priprema za tisak
LEO-COMMERCE d.o.o.
Tiskano u Hrvatskoj u lipnju 2018.
»Usprkos činjenici da se prestao baviti pisanjem, ipak nije mogao odoljeti i
rezultat je ovaj lakonski stil kojim Lindén pripovijeda svoju priču u bilješkama
zbog kojih Hemingway izgleda poput klepetala.«
Weekendavisen (DEN)

Ova knjiga, s naslovnicom koja prikazuje komad jednostavnog ovčjeg runa,

veoma je privlačna i sadrži jedan mali dio meditativne književnosti o
kontinuitetu i umijeću jednostavnog života. Bilješke u dnevniku variraju po
dužini, no većina je prilično kratka i sadrži filozofsku snagu. (...) [Ovce
nadahnjuju pisca u njegovim razmišljanjima, knjiga je uzvišeno iskustvo za
čitatelja.
Professional Reading for Danish Libraries

»... atmosfera u knjizi Axela Lindéna BROJENJE OVACA sadrži nešto sveto.
Kako bi se mogla nazvati ovakva vrsta knjige? Neopastoralna? Posturbana?
Roman o povlačenju u osamu?«
Dagens Nyheter

»Knjiga-dragulj koja sadrži poeziju o brojenju ovaca.«

UNT

»Ovo je najbolja stvar koju sam pročitao nakon dugo vremena.«

Borås Tidning

»Osjeti li netko potrebu da pobjegne od sveprisutnog svakidašnjeg jada,

nadahnuće može naći u prvijencu Axela Lindéna BROJENJE OVACA... ovce su
središnji dio knjige, pa se na kraju čini kao da se Lindén želi poistovjetiti s
njima.«
Vӓsterbotten-Kuriren

»Ova knjiga Axela Lindéna... podsjeća me zbog čega je ključno provoditi

vrijeme sa životinjama. Unaprijed se radujem daljnjoj Lindénovoj ovčjoj
mudrosti.«
Filter
»BROJENJE OVACA je tanka knjižica, a ipak vam pruža više od većine debelih
knjižurina. Zato što ima srce. Ima hranu za misli. Bez i najmanjeg traga
sentimentalnosti, odnos između čovjeka i životinje opisan je na način koji naš
život na svijetu čini smislenim.«
Motala & Vadstena

»Ovo je divna knjiga, da, zapravo, veoma impresivna... potpuno se uklapa u

naše doba. U društvu autora i njegovih razmišljanja ulazimo u neku vrstu
meditativne dimenzije mira i spokoja... u žanru koji je započeo negdje s
Robinsonom Crusoem i legendarnim Waldenom H.D. Thoreaua.«
Dala-Demokraten

»Mala knjiga jednostavne konstrukcije, iznenađujuće bogatog sadržaja i

nenametljivog humora, veoma čitljiva, čak i ako se nimalo ne razumijete u
ovce.«
Opulens

»Veoma suvremena i realistična, nimalo komplicirana, puna činjenica i osjećaja.

Ovdje slijedimo misli vlasnika o njegovim ovcama, uzgoju ovaca i brzi o
ovcama... Donesite knjigu na rođendansku proslavu ili piće s prijateljima, i
razgovor će potrajati cijelu noć.«
Just Nu Just Hӓr

»Sviđa mi se jednostavnost BROJENJA OVACA. Axsel Lindén izbjegao je

napisati pretencioznu knjigu o sretnom farmerskom životu. Ritam godišnjih
doba i ovaca utjecat će na vas. Ovo su misli jednoga čovjeka i njegov put prema
novom životu pastira.«
Bloggbohemen

»Knjiga me potpuno zaokupila, nisam je mogao prestati čitati. Napisana je u

obliku dnevnika, brzo se čita, no pametna je i predivno napisana. Nemam reći
što drugo, osim: »Čestitam ti i zahvaljujem, Axele, što si napisao tako lijepu
knjigu.«
Cissiscardsandbooks
3. SRPNJA

Beee-beee! Eno ih tamo. Ne mogu ih vidjeti, no obično

su tamo u šumarku. Ovce. Ovce, ista riječ i za jedninu i
za množinu.1 Prisjetim se kritičara Horacea Engdahla.
Divio sam mu se prije nekoliko godina - ili sam, u
najmanju ruku, bio zainteresiran - i za njega i druge
poput njega. Netko je rekao da se brine da će ostati
sam i biti nevažan. Onaj tko se boji biti sam vjerojatno
nikad nije imao pravo društvo, onaj tko se boji biti
nevažan... Bah.

1
engl. sheep
5. SRPNJA

Ovce mirno leže tamo uz vrt. Stado ne izgleda

preveliko. Trebalo bi ih biti dvanaest plus šesnaest
janjaca, ali ovako izbliza izgleda kao da ih je... devet.
Izgledaju zadovoljno. Vole ležati na blagoj padini i
gledati dolje. Kao da znaju što je što.
10. SRPNJA

Na polju su nastale male utabane staze. Ovce idu

jedna za drugom kako ne bi izgazile pašnjak. Ja se toga
nikad ne bih sjetio.
13. SRPNJA

Vruće je. Leže u sjeni ispod velikih hrastova. Ljudi

kažu da im ne smeta vrućina, unatoč runu. Ovce su,
povijesno gledano, pustinjske životinje. Na pašnjaku je
stara, tobožnja, crpka. Životinje mogu same pumpati
vodu iz zdenca. Na koritu je neka vrsta poklopca i,
čim se odmakne, uključi se mehanizam za pumpanje.
Zapravo je namijenjena kravama, pa vodu uspijeva
ispumpati samo jedna od starijih ovaca - i to samo kad
se razljuti. Prišao sam i ispumpao nekoliko litara. Ovce
zapravo ne piju mnogo.
1. KOLOVOZA

Ovce treba provjeriti najmanje jednom dnevno. Ljeti se

sasvim dobro snalaze i same, zato samo treba
provjeriti jesu li još žive i imaju li vode. Nekolicina nas
na farmi pokušava surađivati. Imamo različite sustave
podjele dužnosti, ljudi dolaze i odlaze, različiti ljudi,
ali ovce ostaju. Jedan sustav temelji se na zapisivanju
koliko za nešto treba vremena. Jedna provjera u polju -
deset minuta. Naoko, to izgleda neizvedivo. A i nema
toliko čara. Jedna od zabavnih stvari u čuvanju ovaca
je ta što se tu i tamo čini da je to nešto više od posla i
dužnosti. Možda se taj osjećaj može najbolje sažeti
mišlju da ne čuvam ja ovce, već ovce čuvaju mene.
11. KOLOVOZA

Izašao sam van na polje. Sve je u redu. Jedna ovca stoji

podalje od drugih. Pogleda me, zatim gleda u daljinu i
bleji. Zašto, ne znam. Vjerojatno ne zna ni ona.
18. KOLOVOZA

Imamo odijeljeno stado janjaca mužjaka. Odijeljeni su

jer postaju spolno zreli, pa bi se mogli pariti s ovcama.
No čini se da ovčji pubertet ima još jedan učinak -
janjci su sve više skloni bježanju. Ovih posljednjih
nekoliko tjedana gotovo su svaki dan pobjegli u polje,
a stanje je nedavno još više eskaliralo. Čini mi se da
bježe čim im okrenem leđa. Moram otkriti kako to
rade. Danas sam se stalno motao oko stada pazeći da
me ne primijete. Ubrzo sam vidio kako dva-tri
preuzimaju inicijativu i skaču preko ograde. Postupio
sam spontano - uhvatio sam ih za rogove i odvukao u
štagalj. Neka zbog svojih grijeha ispaštaju nekoliko
dana. U štaglju držimo rezervu sijena. Posljedica tog
čina: ostali jaganjci prestali su bježati, barem neko
vrijeme.
19. KOLOVOZA

Danas su ovce dobre volje. Preselio sam jednog

bjegunca iz štaglja natrag na livadu, samo da vidim je
li naučio lekciju. Zbrisao je istoga časa. Opet sam ga
odvukao u štagalj i na polje odveo drugoga. Ostao je
sa stadom. Ona dvojica u štaglju najvjerojatnije neće
nikad prestati bježati, a ne smijemo trošiti hranu za
zimu. Najvjerojatnije ćemo ih morati zaklati.
20. KOLOVOZA

Počeo sam odlaziti onim divljacima u štagalj. Prgavo

su me promatrali. Zaklat ćemo vas, pomislio sam.
Imaju nešto sijena. Zatim sam provjerio ostale. Na
šumskom pašnjaku ima mnogo čičaka. Mlade ovnove
izmamio sam van hranom u peletima. Brzo će naučiti
slijediti kantu, tada će ih biti lakše preseliti. Nakon
toga sam popravljao stvari na malom polju najbližem
štaglju. To je zapravo samo svakodnevno održavanje,
nije poboljšanje. Kao kad si sredovječan pa okolišajući
ideš naprijed. Otvorio sam i vrata prema šumskom
pašnjaku tako da ovce mogu otići na oba.
23. KOLOVOZA

Sada i ovce bježe. I jutros su pobjegle. Ako ništa

drugo, barem ih je lako vratiti. Vidiš kamo su otišle i
kad staneš ispred i vodiš ih, vrate se kroz rupu u
ogradi. Čini se kao da žele biti u toru na polju, ali se ne
mogu suzdržati kad vide kakav otvor. To mi je nekako
poznato. Pretpostavljam da je... ljudski?
24. KOLOVOZA

Danas su se ovce same vratile, ovaj put kroz manju

rupu u ogradi. Pokušao sam postaviti elektrificiranu
ogradu kakvu smo ugradili u žičanu mrežu na
šumskom pašnjaku, ali nije ispalo sjajno. Preselio sam
ih na Samovo polje i tamo uključio struju. To je bilo
bolje. Kad smo prve godine uzgajali ovce, na farmi je
bio čovjek koji je neke od nas naučio kako se strižu,
kao i još neke poslove. Pitali smo ga smeta li ovcama
striža, a on je rekao kako ovce na umu imaju samo tri
stvari: jedenje, parenje i rupe u ogradi, a sve ostalo
jednostavno prihvaćaju. Sve su našle sitnu, sitnu rupu,
a što je najbolje, vratile su se istim putem.
25. KOLOVOZA

Možda ovce bježe jer se instinktivno žele kretati

različitim područjima. Idealno bi bilo podijeliti stado i
rasporediti ih po raznim dijelovima pašnjaka. Tako bi
se pašnjak bolje iskoristio i trava ne bi nigdje bila
previsoka. Prema jednoj staroj poslovici, prije negoli se
presele, ovce bi u nedjelju trebale samo jednom čuti
zvonjavu crkvenih zvona.
28. KOLOVOZA

Jedna od pridošlica na farmu zainteresirala se za ovce.

U našoj razmjeni poruka napisala je: »Predvodnik
ovnova jeo je grašak iz moje ruke i ponjušio mi lice. Ne
želim da ga zakoljete. Zar se ne može iskoristiti za
rasplod?« Odgovorio sam: »Znao sam da će se to
dogoditi! Počela si osjećati nešto prema njima. U
uzgoju ovaca, jednako kao i u životu, osjećaji uzrokuju
probleme. Osim toga, za parenje ne koristimo bliske
potomke ovaca. Njihovi bi janjci gledali ukriž i imali
nizak kvocijent inteligencije. Mislim reći, još niži.« A
ranije je u istoj razmjeni poruka, napisala (ovo je
stvarno izvanredno): »Danas je za divljake zatvoren
puni krug. Pripremili smo se tako da je svatko dobio
čašu vina od borovnice, donijeli smo ih iz podruma i
tranširali u prostoriji gdje se proizvodi jabukovača.
Dobili smo prvoklasne filete, osam odrezaka, četiri
vratine i ostatke koji su se samljeli.

Filete sam kasnije skuhala za večeru.

U njih sam dobro utrljala zdrobljeni ružmarin i

nasjeckani češnjak. To je bila jedna od najboljih stvari
koje sam pojela u cijelom svom životu. Nešto slično
religioznom doživljaju.«
30. KOLOVOZA

Danas gotovo ništa nisam radio s malenim vunenima.

No mislim na njih. Provjerio sam imaju li ovce vode.
Čak sam stajao u stadu i hodao među njima kako bi se
navikle na ljude. Povjerenje je sklono nagrizanju, u
životu jednako kao i u uzgoju ovaca.
31. KOLOVOZA

Nova poruka: »Ležim ovdje i slušam ovce, bleje,

hodaju ispod mog prozora. Zašto proizvode takvu
buku? Jučer sam iz kataloga izabrala noževe. Naručit
ću ih danas.« Ljubav i krvožednost u istom dahu.
4. RUJNA

Još jedan miran dan među ovcama. Pazim na njih i

počinjem razmišljati o drugim stvarima. Nešto slično
Planini Brokeback.
5. RUJNA

Počinjem shvaćati nešto iz psihologije poljoprivrede.

Primjerice, ne razmišljam o vremenu ni bojama ni
izgledu krajolika u estetskom smislu. Kao, ne postoji
dobro ni loše vrijeme, postoje samo praktične stvari.
Kad je hladno i vedro - provjeri je li se voda smrznuta.
Vjetrovito - pobrini se da su vrata čvrsto zatvorena.
Kišovito - obuci nešto prikladno. Lišće mijenja boju -
došlo je vrijeme za zimsku hranu. No pretpostavljam
da je ljepota i u svemu ovome.
9. RUJNA

Danas su me ovce dočekale u dvorištu. Lijepo, ali malo

nezgodno. Odveo sam ih natrag i popravio ogradu.
15. RUJNA

Bolestan sam. Ako ovce danas pobjegnu, odmaglit će s

farme. Provjerio sam vodu.
17. RUJNA

Jučer sam cijeli dan proveo u krevetu. Moja žena je

rekla da se moram potpuno oporaviti. No iskrao sam
se van i popravio dio ograde između štaglja i ograde,
tako da je sada čvrsta. Bezuspješno sam pokušao
preseliti ovnove i dao ovcama malo vode.
21. RUJNA

Viroza jednostavno ne prolazi. Ovnovi ne slijede

kantu. Nemam snage za produženje ograde, a to treba
napraviti prije nego što ovce spremimo u staju. Barem
imaju vode. I na vrtnoj ogradi je rupa koju treba
popraviti.
22. RUJNA

Imam upalu pluća. Ovce vidim samo iz daljine. Molim

se Bogu za ovnove.
26. RUJNA

Jutros sam provjerio ovnove. Dobro su. I ovce isto.

Ovnovi imaju sol za lizanje, ovcama treba nova. Bolje
se osjećam.
27. RUJNA

Pašnjak nije za ispašu. Ovo je trenutak kad bi ga

trebalo zamijeniti boljim. Tijekom ljeta uspijevao sam
seliti ovce po različitim poljima kako bi imale što više
hrane. Napravio sam plan.

Razdijelio sam polja. Iza šupe su dva hektara dobrog

pašnjaka, podijeljena na tri tora. Zatim imamo
nekoliko manjih polja oko dvorišta i šumarak u blizini
ceste, što čini još dva hektara. No nije bilo reda u
rotaciji. U to vrijeme bio sam većinom usredotočen na
pronalaženje torova s cijelim ogradama. Praktično
pravilo o potrebnoj veličini pašnjaka govori o otprilike
pet ovaca po hektaru. Ne sjećam se točno, ne znam je li
ovo pravi broj. Zasad imamo dovoljno, toliko znam.
1. LISTOPADA

Bez pomoći strojeva i fosilnih goriva stvarno bi bilo

teško uzgajati ovce. Možda čak ne bi bilo moguće, lako
će, kad ponestane fosilnih goriva, ovcama vjerojatno
biti boje nego pastiru. Već dugo vremena pokušavam
popraviti neke stupove ograde. Jedan dio prolazi
preko kamenitog, tvrdog terena. Vjerojatno je tamo
nekoć nasut makadam kako bi kotači traktora bolje
prianjali na tlo. Čini se da ovce vole upravo tamo
pobjeći, a svi su stupovi klimavi. Nemoguće ih je
zakopati dublje od dvadesetak centimetara, no danas
sam nekako uspio. Uzeo sam traktor i zabio viljuške u
tlo. Ostavile su duboke rupe, stupovi su stajali čvrsto
poput kamena.
2. LISTOPADA

Završio sam ogradu pokraj šupe i nekoliko puta

viknuo poput strašne Ronje Astrid Lindgren. Tako je
dobro završiti posao. Nadam se da me nisu čuli pravi
farmeri. Ili se zapravo nadam da su me čule ovce.
Vjerojatno im treba nešto o čemu će razmišljati. Dobro
napreduju i sve to, no mora da je malo dosadno samo
se tako vucarati naokolo. Zamislite da se morate
brinuti samo za svoje osnovne potrebe. Jesam li
gladan, žedan? Je li mi hladno? Poludjeli biste. Ili biste
bili potpuno smireni.
3. LISTOPADA

Provjerio sam ovnove, otvorio vrata štaglja prema

koritu s vodom. Ovce sam preselio na polje uz vrt.
Otvorena su i vrata prema šumskom pašnjaku. U kutu
uz dvorište ima mnogo djeteline. Nadam se da će se
male ovce malo udebljati.
10. LISTOPADA

Danas je sa mnom na polju bio Španjolac. Cijelo

vrijeme je govorio i govorio, ovce su ga mrko gledale.
Zatim sam pričvrstio vitlo u klaonici.
11. LISTOPADA

Jutrošnja striža je dobro prošla. Prvi put imao sam

osjećaj da imam kontrolu nad cijelim procesom.
Trebalo je mnogo vremena i novca, mnogo krvi, znoja
i suza. No isplatilo se. Krv je većinom bila ovčja.
Danas, takoreći, nisam napravio nikakvu štetu.
19. LISTOPADA

Ovce su dobro. Iskrale su se van i navalile na niklu

ozimu pšenicu. Pustio sam ih da se zabavljaju neko
vrijeme, dok sam popravljao ogradu. Mlada iznikla
pšenica činit će im dobro. Lani sam pitao farmera koji
koristi polje hoće li ovčje nepodopštine i bršćenje
mekanih mladih izbojaka utjecati na žetvu. »Nije to
ništa«, rekao je uz lukav osmijeh.
19. LISTOPADA

Ovce su se probudile (ako su uopće spavale), pašnjak

je bio prekriven snijegom. Bile su u staji. Jučer sam je
otvorio i stavio malo slame. Većina hrane za zimu
sastoji se od silaže koju smo kupili od pravih farmera,
a nešto smo i sami spremili. Pokosili smo travu i
skupili je u nešto što se velikodušno može nazvati
stogom. Mnogo posla, malo krmiva, ali ne može se sve
ono što radimo u ovom životu nazvati sto posto
racionalnim. U svakom slučaju, sada kad je pao prvi
snijeg, davanje te male hrpe sijena ovcama izaziva
poseban osjećaj. Kao da govorimo-. »Ovo smo
prikupili prije mnogo mjeseci i čuvali upravo za
ovakvu prigodu, kad je hladno i vjetrovito i sniježi i
kad više nema trave na poljima. Vi to ne biste mogle
same.« Ne znam je li ovo zahvalnost u ovčjim očima,
možda je pojednostavljena vrsta čuđenja: »Aha, mislile
smo da ćemo ovdje samo ležati i crknuti, ali vidi, ima
sijena.«
2. STUDENOG

Napisao sam poruku drugima: »Danas sam pogledao

ovnove sorte Gute.

Dobre su veličine, lijepe boje, rogova. Sviđaju mi se.

Treba izabrati Affea ili Brollea. Obojica su blijedi, malo
prugasti. Što mislite? Još malo, još malo i vrijeme je za
parenje. Prije kraja ovoga tjedna, idealno. Za ovce,
mislim.«
5. STUDENOG

Odlučili smo se za Brollea. Držao ga je stariji par,

udaljen dvadesetak kilometara. Imaju 10-15 ovaca.
Vlasnici malih stada skloni su svojim ovnovima davati
pretenciozna imena. Jednoga kojeg smo kupili, nazvali
su po poznatom borcu za ženska prava. Neko smo
vrijeme imali Claesa Borgstroma, ali smo mu kasnije
ipak promijenili ime u Fantom (to je, navodno,
zaštitnik žena). Brolleovi gazde su ljubazni ljudi. Žena
mi je pokazala fotografije svojih unuka, a muž slike
ovaca. Detaljno smo razglabali o našim obiteljima i
krugu prijatelja kako bismo dobili kompletnu sliku
svega onoga što nam je zajedničko. Nešto u vezi moje
tete, ali nisam baš dobro shvatio što. Tako to ide na
selu, slično je Facebooku, samo što se nikad ne možeš
odjaviti. Utjerali smo Brollea u prikolicu. Kad smo ga
ostavili na polju s ovcama, istoga časa sinula mu je
ideja. Malo njuškanja i zatim se raspojasao. Zar je ovo
zaista prirodno?
15. STUDENOG

Danas sam prilično mnogo vremena proveo dovodeći

farmu u red. Sve mora biti kako treba jer se bliži
vrijeme veterinarske provjere. Ispostavilo se da imamo
dvije ovce s istim brojem, 006. Pretpostavljam da to
nije toliko važno, lako ih razlikujemo, jedna je siva,
druga malo tamnije siva. Ali kako se to dogodilo?
Mogu povjerovati u mnogo toga, ali ne i u to da mogu
razmjenjivati oznake na uhu.
16. STUDENOG

Osim našeg vlastitog sijena, imamo i jednu malu

livadu na kojoj uzgajamo travu za silažu. Ne
obrađujemo je kao pravi farmeri, nikad je ne
kompostiramo, već u kasno ljeto dopuštamo ovcama
da je pasu. Neko vrijeme sam mislio da se ovcama ne
sviđa naša silaža, mislim na sijeno koje smo sami
pokosili na našoj maloj livadi, no danas su ga žudno i
veoma usredotočeno proždirale. Jučer su neko vrijeme
bile u vrtu. Srušio se stup na obnovljenom dijelu
ograde. Čini se kao da se sâm uzdigao iz rupe.
Učvrstio sam ga zabivši oko njega kamene klinove.
Vidjet ćemo. Pravi farmer bi... kad bih samo znao što
bi napravio pravi farmer.
18. STUDENOG

Neki misle da je život na selu samotan. Imam ovce. Je

li takav život društven ili nije, vjerojatno ne ovisi
toliko o točnom broju stanovnika. Ovisi o karakteru
ljudi s kojima dolazite u kontakt: želite li se
poistovjetiti s njima, žele li se oni poistovjetiti s vama,
vidite li u njima svoj odraz. Što se tiče društvenog
života, nema neke velike razlike između sela i grada,
lako ovdje imam ovce.
20. STUDENOG

Stojim na glavnim vratima i promatram. Snijeg je

okopnio, tamo vani ima još malo zelene trave. Staja u
kojoj su preko zime smještene ovce, nalazi se uz
najveće polje. Vrata su gotovo uvijek otvorena, što
znači da mogu same odlučiti žele li i dalje jesti zimsku
hranu. To je praktično rješenje, mislim reći, jer tko
bolje od ovaca zna kad nije dobro pasti travu na polju?
21. STUDENOG

Jutros sam zatvorio vodu na jednom od ljetnih

pašnjaka da se crpka ne bi smrznula i pukla. Moram se
sjetiti da to isto učinim na obronku i tamo kraj
okruglog štaglja, prije nego što se temperatura spusti
ispod nule.
2. PROSINCA

Ponekad, kao na primjer danas, gotovo je nemoguće

izvaditi sijeno iz bale. Čini se da se trava sama od sebe
spojila. Čupao sam je, oznojio se. I bio sam ljut.
Zamislili smo kolektivni rad ovdje na farmi, iako se to
očito ne odnosi na sve. Ja jedini obavljam poslove,
ljutito sam pomislio. Obično se ne ljutim, ali kad radim
tako naporno da ostanem bez daha, u meni se
neočekivano nakuplja gnjev. Djeluje pročišćavaj uče.
12. PROSINCA

U zadnje vrijeme imam prilično malo kontakta s

ovcama. Odlazim u okrugli štagalj, malo se mučim sa
sijenom, bacim pogled kroz vrata. Većinom su vani,
traže pašnjake. U ovo doba godine teško da će naći
nešto, no polako se troše posljednje rukoveti iz bale.
Pitam se hoće li biti više blejanja kad budu htjele više
hrane. Mislim reći, naravno da ovce ne mogu
procesuirati sve stadije u pomisli želim-više-hrane-daj-
mi-je. No možda su kroz stoljeća usvojile nagon da
komuniciraju s ljudima. Sada malo više bleje. Noću im
ostavljam otvoreno svjetlo tako da mogu ući kad se
vani smrači i gricnuti malo od posljednjih ostataka
sijena, a da o tome ne razmišljaju.
13. PROSINCA

Nova bala sijena. Ona prva je trajala gotovo tri tjedna.

Prije toga pojavio se mali problem s traktorom. Sâm
sam promijenio hladnjak. Dobro je naučiti nešto novo,
pomislio sam. No vjerojatno ću to zaboraviti kad se
sljedeći put pokvari. Dok sam istovarivao balu, uspio
sam malo ulubiti ogradu staje, tako da ću je morati
popraviti. Ništa strašno, ali čini se da nam treba novi
sustav, prikladniji našem malom imanju. Na primjer,
manje bale. Tamo je jedno od moje djece, upoznaje se s
Brolleom. Ovaj posljednji tjedan ovce su malo manje
krotke. I sami vidite da sam ih nadgledao iz daljine,
umjesto da se malo više potrudim i odvedem ih u
polje.
16. PROSINCA

Nekidan je stigao kamion s novom mrežom za ogradu.

Došao sam u napast da popravim dio ograde.
17. PROSINCA

Danas sam nakratko posjetio ovce. Bio sam u

okruglom štaglju, malo sam klepetao. Krenule su
prema meni, odsutno blejeći. Prišao sam i iščupao
malo sijena tako da mogu lakše do njega. Sumnjičavo
su me promatrale, a ja sam pomislio: uspostavili smo
odnos. Prestale su odlaziti na Samovo polje, no veoma
često odlaze na šumski pašnjak. Pitam se je li to zbog
navike ili više vole smrznutu travu od sijena. Jedna
izgleda malo čudno. Polako hoda, ali čini se da je ništa
ne boli. Depresija?
18. PROSINCA

Razgovarao sam s veterinarkom. Rekla je da malo

pričekam, ali ako ovca dobije groznicu i ne ozdravi,
treba je zaklati i spaliti. Odmah ću joj izmjeriti
temperaturu.
18. PROSINCA (NAVEČER)

Ima samo 39,5, što je, navodno, normalno za ovce. Jede

sijeno i hranu u peletima, ali samo leži. Ne vjerujem da
će preživjeti. Vidjet ćemo.
20. PROSINCA

Nova bala. Ovaj put su je brže pojele. Dobra tehnika u

vožnji traktora. Opet sam lupio u ogradu. Malo je
napukla, ali to je hrastovina. Brolle je često vani.
Mislim da on nije predvodnik. Samo je najgluplji od
svih, onaj koga ostali šalju naprijed kad nisu sigurni
što se događa. Ovnujski um je fascinantan ili bi možda
bilo bolje reći da je fascinantan doticaj ovnujskog i
ljudskog uma. Kad je sam sa stadom ovaca, kao što je
sada Brolle, ovan uvijek prvi istupi, približi se i njuška
naokolo; kad pastir ispred sebe goni stado, u njegovoj
blizini podigne stražnji dio i obožava kad ga se češka
po leđima i vratu. Lako je uspostaviti blizak odnos,
motati se oko njega i igrati se s njim, natjerati ga da
hoda uz pastira, čak se i odazove kad ga se pozove. Uz
malo strpljenja, ovan može postati poput psa. To jest,
za neko vrijeme. Ima bezbroj priča o ljudima s malim
stadima koji su se zbližili sa svojim ovnovima, govorili
su o njima kao o članovima obitelji, a onda su jednoga
dana sa žaljenjem morali odlučiti hoće li ih prodati ili
zaklati. Uvijek dođe do te prekretnice, kad se ovan
više ne može nositi s bliskošću, i tada počinje nasrtati.
Neki kažu da je to zbog toga što ovnovi zapravo ne
razlikuju prijateljstvo i suparništvo, iako je to, na neki
način, jedno te isto. Doživio sam to s našim prvim
ovnom, Fantomom. Znali smo se maziti poput
mladenaca, sve dok jednoga dana nije svom silom
nasrnuo na moje bedro. Netko me je krivo savjetovao
da ga moram savladati i poleći na leđa, tako da zna
gdje mu je mjesto. Kad jednom shvatite kako stvari
idu, očito je da ovan može dugoročno razlikovati samo
dva načina postojanja - ili je car ili hrana za vrane.
Doduše, Fantom je, nekoliko mjeseci prihvatio svoje
mjesto kao moj poslušni prijatelj. Zatim je opet
nasrnuo. Polegao sam ga na leđa.

Nakon tri dana me opet napao.

Primijenio sam isti postupak i upalilo je - na trideset

sekundi. I tada je bilo gotovo. Više nismo bili prijatelji.
Držao sam se podalje. Čuvanje stada je postalo teško.
Zvuči grozno, ali bilo je pravo olakšanje kad smo ga
zaklali. Kao da postoji nešto - evolucija, ovčji bogovi,
slučajnost ili neka natprirodna sila - zbog čega mora
biti tako. Da se nakon nekog vremena i dalje može
vladati ovnovima, nikad ih ne bismo mogli zaklati i ne
bismo se morali toliko brinuti o njima od samog
početka.
22. PROSINCA

Čini se da se bolesna ovca oporavlja. Pase travu

zajedno s ostalima. Njezino ime je 195. Možda to zvuči
malo bezlično, koristiti brojeve, no ipak se čini
primjerenim. Prije svega, ovce su stado, nisu jedinke.
Imena nadijevamo samo ovnovima za rasplod. Ne
zato što ih više poštujemo, već zato što imaju osobni
zadatak.
28. PROSINCA

Sada je opet započela stara pastirska zimska rutina

stada. Svake godine isto. Voda se smrzava. Uzeo sam
kotlić. Nažalost, danas ne mogu natočiti vodu.
Dvadeset je ispod nule i voda u cijevi se zaledila.
Večeras ću morati iznijeti bačvu van. Možda je vrijeme
i za novu balu sijena.
6. SIJEČNJA

U staji je nova bala sijena. Služi i za jelo i kao nastor.

Čini mi se da im sijeno služi samo zato da osjećaju
sitost. Skidao sam neku staru ogradu i istovremeno
dobio malu lekciju od pravog farmera koji uzgaja
krave o svim parametrima koje treba uzeti u obzir kad
se kosi trava za sijeno. Ima krave za mužu i iz hrane
moraju dobivati što je moguće više energije. Naša
»proizvodnja« uglavnom se odvija ljeti, dok janjci
odrastaju i hrane se samo svježom travom. Zimi su
ovce skotne i možda bismo morali više pažnje
posvetiti zimskoj prehrani. A mi smo sretni ako su
site. Teško je shvatiti što treba učiniti, jer odluka ovisi
o tome želite li što više povećati proizvodnju ili paziti
da u svemu prođete što jeftinije. Nema pravog i
pogrešnog, moraš sam odlučiti. Dakle, tu je nova bala
sijena. Posljednja je trajala samo deset dana, ali je
prehranila ovce tijekom najhladnijeg vremena, nije im
ostala nijedna slamka za žvakanje.
8. SIJEČNJA

Jučer sam radio na ogradi. Nije baš pravo doba godine

za to, moglo bi se reći da sam na krivom poglavlju
vodiča o uzgoju stoke. No mi i nismo toliko
tradicionalni. Ovce se boje smotane mreže za ogradu.
Nervozno je pogledavaju i drže se što dalje od nje.
Nova silaža je potpuno različita, vlažna je i vjerojatno
bogatija energijom. Lakomo je jedu. Popravio sam i
pilu, onu s kojom se šilje stupovi. Ima malo stvari koje
treba obaviti. Također sam priključio struju na jedan
mali dio ograde, tamo gdje smo pokušali staviti
elektrificiranu ogradu bez mreže. Savršeno
funkcionira. Prilično sam se namučio priključiti struju
u bijelom štaglju, no čini se da je ovo, dugoročno
gledajući, dobra odluka.
12. SIJEČNJA

Jedu hranu koja izgleda ima veći udio bjelančevina, ali

čini se da ne diraju slamu. Snijeg je zapao i otežava
popravljanje ograde. Ostatak smotane mreže stavio
sam u zabat crvenog štaglja. Naredni projekt bit će mi
njezino razvlačenje prema stakleniku. Na maloj oranici
u blizini šume vjetar je slomio grane velikog hrasta. Bit
će to mnogo lijepih stupova.
15. SIJEČNJA

Danas mi je palo na pamet da bih mogao provjeriti

stanje nekih ovaca. One potpuno bijele mješanke su
dobro, debele su, jedva im se mogu napipati kosti na
bedrima. Brolle je malo slabiji, a 195 je veoma mršava.
Nije dobro, no i to je bolje nego da je odvojimo od
stada i ubijemo. Pokušavam ih sve provjeriti. Možda
bismo nekima trebali davati nadopunu prehrane. To je
bilo lako izvesti kad je 195 bila sama u staji, a ostale
vani, ali ako sada stavim hranu u peletima, one
najsnažnije će sve pojesti.
16. SIJEČNJA

Opipao sam i neke druge ovce. Helsingove su malo

mršavije od mješanki. Sada smo u okrugli štagalj
ugradili dobro osvjetljenje. Napredak, i za mene i za
ovce. Ne idem tamo prije pet popodne. Vani je mračno
i nisu sve unutra. Vidio sam ih samo 19, a treba ih biti
22.
17. SIJEČNJA

Opipao sam još ovaca. Zdrave su i debele, baš kakve i

trebaju biti.
18. SIJEČNJA

Nova bala. Izgledaju gladno, stoje i čekaju uz jasle,

tamo gdje će stajati bala. Stavio sam je na njezino
mjesto bez ikakva incidenta. Ključni zahtjevi: ne žuri
se, uči iz vlastitog iskustva, istu stvar radi stalno i
uporno. Drugim riječima: budi farmer. Ili, samo radi
stvari kako treba.
26. SIJEČNJA

Čini se da ovce uživaju u snijegu. Drže se blizu štaglja,

ali su jednako zadovoljne i vani i unutra. Jednom ili
dvaput vidio sam kako su se uputile u šumu. Dolaze u
staju kad sam ja tamo. Mislim da su iz silaže izvukle
ono najbolje, pa kad dođem tamo i izvadim malo te
nove hrane, sve žele biti prve. Nekoliko ovaca je uvijek
na začelju stada i posljednje dolaze do hrane. Mislio
sam da ima dovoljno mjesta da svih dvadeset jedu
istovremeno, ali čini se da ne puštaju blizu jedna
drugu. Njih pet spriječe prilaz drugima do jasli.
1. VELJAČE

Čini mi se da sam svima provjerio stanje. Četiri ili pet

je malo mršavo, jedna od njih je 195. Provjerit ću opet
za dva tjedna. Bude li stanje isto, morat ćemo im
nekako pomoći.
2. VELJAČE

Pitam se kako je uzgajivačima drugih vrsta stoke. Ja se

ne vežem toliko snažno za pojedine ovce kao,
primjerice, vlasnici pasa, ali s druge strane, vezan sam
za cijeli sustav uzgoja ovaca. Ne zakazujem sastanke
ni ne planiram unaprijed različite poslove -
jednostavno ih obavim. Držanje ovaca zahtijeva
prisutnost i kontinuitet, i zato je to mnogo više od
hobija. Prisiljen sam, bez obzira na godišnje doba,
svakoga dana na neki način paziti na njih i praktički se
non-stop brinuti o njima. To je velika obveza, a nisam
potpuno siguran što ću dobiti zauzvrat. Meso? Vunu?
Više je obveza nego nagrada. Ne morate misliti imate
li dovoljno posla u životu, jer sve što morate je stajati
200 metara dalje na polju i potpuno se predati
razmišljanju - mislim potpuno i stvarno - ne obazirući
se na takve razlike.
6. VELJAČE

Pronašao sam malo blago u starim dijelovima cijevi.

Nijedan pravi vodoinstalater ne bi nikad ni pogledao
ovu kramu, ali meni često znaju riješiti probleme.
Nikad nemam dio koji mi treba, pa petljam s onime što
imam. Curi korito za ovce, treba zamijeniti koljeno
cijevi. Nemam ga, pa sam uzeo jedan čudno savijeni
dio cijevi koji izgleda kao da potječe iz restoranske
kuhinje. Bit će u redu.
9. VELJAČE

Čitam o promjeni klime i lošim izgledima života na

zemlji. Zamislite da je ovo kraj? Možda su i ovce
zabrinute zbog toga. Mislim da je život s ovcama
održiv. U davna vremena ljudima su trebale samo
ovce. Daju hranu, toplinu, odjeću, igračke. Sada
gotovo sve što kupujemo dolazi iz Kine.
11. VELJAČE

Nisam bogzna što radio oko ovaca. Umjesto toga malo

sam razmišljao. Prošle godine, posljednjih nekoliko
tjedana zime, sve sam ih zatvorio u staju, prije nicanja
nove trave na pašnjacima, tako da kasnije imaju što
pasti. Zimski smještaj, tako se to zove. Ove godine, ne
znam.
16. VELJAČE

U subotu sam opet provjerio stanje. Četiri mršavice su

se malo udebljale. Jedino je 195 ostala mršava poput
štapa. Njihovo poboljšanje može se pripisati različitim
stvarima. Možda zbog bala, posljednje dvije bile su
bogatije bjelančevinama, možda je razlika u tome što
sam svakoga dana na sredini staje bolje prostirao
hranu. Tako nijedna nije stajala na začelju i čekala na
hranu.
17. VELJAČE

Neko vrijeme sam radio ispod krova štaglja i odozgor

promatrao stado. Malo su se gurkale oko hrane. Brolle
i ovca nasrtali su jedno na drugo. S njima je lako izaći
nakraj. Ne moram smišljati kako ću se s njima zbližiti
ni što ih pokreće. Ne trebaju im riječi ohrabrenja ni
motivacijski govori o razvoju. Teško da išta rade, osim
ako se preživanje može nazvati poslom.
2. OŽUJKA

Odjednom mnogo jedu. Djeca su se malo igrala s

njima. Zašto imamo ovce? Ne znam, osim činjenice da
su bile ovdje i da se moramo brinuti za njih. Jučer su
dvaput pobjegle. Ovaj, »pobjegle« zvuči malo
pretjerano. Samo su stajale vani i zurile, izgledale su
kao da ne znaju što će. Prvi put ih je u staju vratio
škotski ovčar, bez neke posebne zapovijedi.
Jednostavno je tako učinio, bez pitanja. Drugi put sam
ih sâm utjerao unutra, pomalo neodlučno, nervozno.
Kuda su izašle? Sada treba popraviti ogradu...
5. OŽUJKA

Razmišljao sam o našem odnosu prema ovcama. Na

neki način, s njima se ne može bogzna što raditi.
Svakoga dana stojimo i piljimo nekoliko minuta jedni
u druge. No briga o živim stvorenjima je malo više od
odnosa prema pojedincima. One su meni na brizi i to
je samo djelomično očito u našem međusobnom
zurenju. Većina te brige obavi se bez sudjelovanja onih
o kojima se brinem - ograde, zimske hrane, vode,
čišćenja gnoja. Kažu da su ovce pripitomljene već
11.000 godina. Gledamo se, ovce i ja, i čini se kao da
gledamo u dubok zdenac iskustva, problema,
mogućnosti, briga, izvora užitaka - života u svim
njegovim dimenzijama i nepojmljivog opsega vremena
i prostora.
10. OŽUJKA

Treba pregledati papke. 0 toj temi ima mnogo

literature. Ovo nije pretjerivanje. O tome kako treba
podrezivati ovčje papke ima mnogo i na internetu i u
knjigama. Međutim, briga za papke je savršen primjer
onoga što akademici zovu znanjem koje se
podrazumijeva (o tome su napisane mnoge
disertacije). Nisam siguran zašto se to znanje
podrazumijeva, možda je zapravo samo skromno.
Znate li to, onda ćete to i učiniti, ako ne znate, nemate
pojma. Istinu govoreći, podrezivanje ovčjih papaka
nije teško. Teškoća u objašnjavanju kako se to točno
radi vjerojatno proizlazi iz činjenice da, dok učite,
morate u ruci držati pravi papak. Sve te knjige, siteovi i
slično, su poput velike neurotične kompenzacije za
nedostatak fizičkog kontakta. Drugi ključ u učenju te
vještine je metoda pokušaja i pogrešaka. Mislim da
sam malo muljao i s jednim i drugim. Nekoliko
tjedana nakon početka ljeta primijetio sam da neke
ovce malo šepaju. Papci su im bili preveliki. Nije
ugodno, ali sada barem znam zašto im treba
podrezivanje. Druga pogreška je odrezati ih previše.
Jednom sam jednoj ovci odrezao i pola stopala. Sirota
ovca je krvarila i šepala, ali je na kraju bila dobro, a
sada točno znam gdje je granica između papka i
stopala.
10. TRAVNJA

Nekoliko mama - zovemo ih mamama kad se ojanje -

odgurnule su janjad tako da ne mogu sisati. Nekoliko
puta dnevno moramo mame čvrsto držati. Ponajprije,
bio sam veoma ljut na njih, ali sada sam prihvatio
činjenicu da su to ipak samo ovce. Ne možete se
poistovjetiti s tim životinjama. Potpuno su drukčije od
nas.
12. TRAVNJA

Stojim u polju, nadgledam. Ovca se netom ojanjila.

Odlučili smo da ćemo ih pustiti da se janje vani na
polju. Tako mogu same izabrati svoje mjesto. Neki
janjci uginu, to je prirodno, no zasad nijedna ovca nije
imala problema s janjenjem. Silovito liže jedno janje,
drugo leži malo dalje od nje (naše ovce gotovo uvijek
imaju po dva janjeta). Pomislio sam da je ovo kritičan
trenutak, ovo može biti čas kad će odbaciti jedno janje.
Ubrzo ću odnijeti janjad u zaseban boks u staji, tamo
gdje je čista slama i mali prostor. Tako janjad neće
morati hodati daleko za ovcom. Ali ne želim ih
prerano odvojiti - ovca bi mogla pomisliti da nisu
njezini. Morate biti prisutni, ali ne se previše uplitati.
15. TRAVNJA

Djeca nisu toliko zainteresirana za zimsko hranjenje i

sezonske poslove, ali kad smo dobili janjad, nisu ih se
mogli zasititi. Jurili su amo-tamo i raspravljali tko će
hraniti one mršave i kako će ih nazvati. Ta su imena
ubrzo nestala. U jednom trenutku kasnoga ljeta, više
nisu izgledali kao janjci. Postali su ovce. Ovnovi će biti
zaklani, a ovce će preživjeti, kao bi mogle povećati
stado. Tada su klinci zaboravili i na imena i na ovce.
Tako stoje stvari.
17. TRAVNJA

Iskušali smo jednu pomalo čudnu tehniku kako bi

ovca prihvatila odbačeno janje. Jedno je puštala da
sisa, a drugo bi otjerala. Zatvorili smo je u mali prostor
i odnijeli janje koje je voljela. Možda će sada prihvati
drugo kad nema onoga prvoga. Sada su svi žalili onog
prvog. Odnio sam ga u kuću. Moja kći je na njega
stavila pelenu i odnijela ga u svoj krevet. To je
naizgled bilo veoma slatko, ali je vjerojatno za janje
bila prava noćna mora. Nakon sat vremena odnio sam
ga natrag.
7. SVIBNJA

Janjenje je krenulo po zlu. Gotovo svako treće janje

bilo je previše slabo kad se ojanjilo, neki su uginuli.
Bilo je grozno. Možda je posrijedi virus, možda je
jedna od bala silaže bila pokvarena ili (grozne li
pomisli) možda nisu dobili dovoljno minerala u hrani.
Ako se radi o tome, onda je to moja greška - nije zla
kob, nije djelo prirode - samo moja greška. Razdoblje
janjenja potrajalo je oko mjesec dana, sada se bliži
kraju. Počinjem se izvlačiti iz neke vrste depresije
uzrokovane stresom. Ne radi se samo u tuzi - možda
čak i tragediji -što su janjci uginuli, bilo je tu i mnogo
posla, mnoge je trebalo dodatno hraniti na bočicu i
pomagati im da priđu majkama.
16. SVIBNJA

Pogodilo nas je hladno vrijeme. Sinoć je bilo tek

nekoliko stupnjeva iznad nule i padala je kiša. Izašao
sam van u ponoć. Sada treba dodatno hraniti još samo
jednog janjca. Osjećaju se ugodno kad uđem u stado sa
svjetiljkom na čelu, kad samo stojim i promatram ih.
Gdje je onaj maleni? Nije sa svojom majkom, vidim joj
broj na etiketi na uhu. Obišao sam cijelo stado, nigdje
nema malog bijelog. Brinem se.

Pjevušim pop-pjesmu. Počinje sličiti smiješnim

ljubavnim riječima. Gdje si? Trebam te. Nisam znao da
ćeš mi toliko nedostajati. Možemo li vratiti vrijeme?
Vrijeme je rijeka. Zaustavi rijeku, daj da ti pogledam u
oči, zaustavi rijeku tako da načas stanem i budem uz
tebe. Eno ga, leži tamo. Krv teče iz njegova vrata. Ptica
strvinarka ga se već dokopala.
1. LIPNJA

Čini se da ovce definira stado. Njihove pojedinačne

značajke određuje njihova uloga u skupini. Primjerice,
gotovo uvijek iste ovce pronalaze rupe u ogradi. Neke
imaju veću sklonost da brane sebe i stado, dok druge
ostaju u sredini, uvijek ih štite druge. Mislim i da
imaju malo drukčije uloge u traženju pašnjaka: neke se
izgleda otpute dalje od skupine i kreću u izviđanje.
Stado se gotovo može smatrati jednim organizmom,
pojedine ovce su tek različiti aspekti iste stvari. Što ako
ovce na isti takav način vide nas?
14. LIPNJA

Srećem više ljudi nego što trebam ili želim, ponekad to

graniči s ludilom.

Zbog toga trenuci s ovcama, posebno kad sam sâm,

postaju oaza mira, kontemplacije i dostojanstva. Čak i
kad trčim oko stada, pokušavajući ih natjerati da se
vrate kroz otvor u ogradi ili savladati velikog ovna
kako bih mu ostrigao runo, to je uzvišeni mir
postojanja. Mislim da je to zbog toga što sam u
izravnom kontaktu s nečim što je živo, ali gotovo
nepopustljivo u vlastitom ponašanju. Ponašanje i
navike ovaca - prenošene kroz bezbrojne generacije -
narasla trava, kiša, suša, hladnoća, toplina, hrana,
govna - sve živi svojim životom, bez obzira što ja o
tome mislio. Pastir je sâm, ali uvijek ima društvo.
4. SRPNJA

Neko vrijeme imali smo Facebook stranicu kako bismo

pokazali da postojimo i kako bi ljudi znali što radimo
na farmi. Uzgajamo povrće za vlastitu uporabu,
cijepamo drva, držimo malo životinja i pokušavamo,
bez pretjerivanja i ne previše ozbiljno (umjerenost je
vrlina), razviti održiv način života. Kao predstavnik
uzgajivača ovaca ili samih ovaca, stavio sam ovu malu
objavu: »Ovce ne pojedu svu travu na poljima,
odabiru neke travke, druge ostave. Ne jedu sve
odreda. Na ovaj se način potiče novi rast. Tako se,
dugoročno gledano, možda za nekoliko godina,
poboljšava pašnjak i, sukladno tome, i život ovaca.
Zahvaljujući njihovu suzdržavanju. Vrsta koja uvijek
bez suzdržavanja zadovoljava svoje kratkoročne
potrebe, vjerojatno neće opstati.« Ispod teksta stavio
sam sliku krajolika u Kanadi koji se promijenio zbog
vađenja nafte.

Bujno zelenilo šume, livade i jezera pretvoreno je u

pustinju crnog šljunka. Mislio sam da će to biti
dojmljiv mali odraz osebujnosti i osobitosti. Međutim,
izazvao je samo nekoliko likeova i nijedan komentar.
Kažu da društvene mreže povezuju ljude. Očito se to
ne odnosi na mene ni na ovce, osim ako ne ležimo na
travnatoj padini u jutarnjoj maglici, zamišljeni,
pretvarajući se da ništa ne radimo, kao da ništa ni s
čim nema nikakve veze. Možda se moraš prilagoditi
da bi te voljeli, ali kakva je to onda ljubav?
8. KOLOVOZA

Jedna ovca šepa. Ponekad im se među papke zna

uvući kamenčić. Morao sam je držati i pogledati. Ništa
nisam našao - nema kamenčića, nema otekline.
Nazvao sam veterinarku. Isto kao i uvijek: pričekaj i
vidi ili je odvoji za klanje. Ali zar nije grozno što šepa
na jednu nogu? Ima četiri, rekla je veterinarka.
20. KOLOVOZA

Netko je pitao kakav miris imaju ovce. Ne znam,

stvarno. Nikad nisam o tome razmišljao. Vjerojatno
ovisi o... nosu svake pojedine osobe. Ovce imaju
žlijezdu tik do sisa. Izgleda poput gnojne rane pa
obeshrabruje svaki pokušaj da saznate kako miriše.

Ta žlijezda služi kao pokazatelj tek izleženim

mladuncima, vjerojatno zbog mirisa. Nakon striže,
moja obitelj govori da smrdim na ovce. Čini mi se da je
to miris iznošenog džempera: podnošljiv, ali ga ipak
treba oprati.
1. RUJNA

Hodam iza stada. Gotovo trče ispred mene. Što se

zapravo dogodilo onoj koja je šepala? Više se ne
sjećam ni kako se zvala. Potjeram ovce još brže kako
bih se uvjerio da nijedna nema nikakav problem. One
koje pate od kakvih tegoba uvijek zaostaju za stadom.
Nije baš neki pouzdani sustav, ali poslužit će.
17. LISTOPADA

Pričvrstio sam vrata ispred klaonice. Nije prošlo

dobro. Promašio sam i razbio zasun. Morat ću kupiti
novi. Ali neću odustati.
19. LISTOPADA

Nemoguće je opisati klanje. Možda zato što je

odvratno, možda zato što se ne može pojmiti granica
između života i smrti. Ili ste živi ili niste. Između toga
je praznina, ništavilo, antimaterija. Poput naglog
spuštanja u tematskom parku. Cijelo vam tijelo vrišti
ne, sve vaše reakcije se protive, ali vi ste odlučili.
Vidjet ćete kako će biti. I to je dobro.

No nakon toga nema euforije ni olakšanja, već dubok

osjećaj ispunjenja. Nijedna godina s ovcama nije
gotova dok se ne završi s klanjem, život s ovcama ne
može biti zatvoreni krug sve dok se to na napravi.
21. LISTOPADA

Jučer sam produžio ogradu od polja prema klaonici.

Utrošeno vrijeme: 1,5 sat. Ipak mi se čini kao sam to
radio cijeli dan.
22. LISTOPADA

Uspio sam pronaći pištolj za omamljivanje. Čovjek koji

je živio u jednoj od kuća na ovoj farmi prije nego što
smo se doselili, imao je jedan.

Možeš ga zadržati, rekao je, ja ga nikad nisam koristio.

Pitao sam koliko je velik. Ne, ne, rekao je, ne možeš ga
koristiti za miševe. Sigurno su mu se istrošile baterije
u slušnom aparatu.
24. LISTOPADA

Nekoliko misli dan nakon klanja. Ovo je prva godina

da smo sve napravili sami. Prije smo imali pomoć
profesionalca, ljubaznog tipa koji je petnaest godina
radio na proizvodnji mesa, no sada je bolestan -
psihički, mislim. Mogli smo odvratiti pogled ili se
pretvarati da se to nas ne tiče. A sada smo bili usred
svega toga. Ima mnogo krvi i smrti i ne možeš se na to
priviknuti. 12 mrtvih ovaca je 12 mrtvih ovaca. 12
pucnjeva iz pištolja je 12 prosviranih lubanja. Ništa
manje. Postoji stara tradicija ispijanja žestica prije
klanja. Sada znam da se to ne radi zbog slavlja.
30. LISTOPADA

Provjerio sam kože. Natrljali smo ih solju odmah

nakon klanja. Nakon otprilike tjedan dana, treba ih
provjeriti i vidjeti treba li im još soli. Ne smije se
dopustiti da se loj užeže. Pravi mesar bio je stvarno
izvrstan u deranju kože, to je škakljiv posao. Možeš je
slučajno probušiti. Sada ne možemo vidjeti jesmo li
dobro obavili posao. Vidjet ćemo kad stignemo u
kožarsku radionicu.
18. STUDENOG

Ne mogu prestati misliti na ono što radim. Razmislim

još jednom i opet počnem ispočetka. Previše
razmišljam o stvarima, rekli bi mnogi. Kao na primjer
ovo - zapisujem svaku pojedinost o tome što radim s
ovcama. Kako će to zvučati? Većinom je taj posao
samotan i prilično dosadan, bezličan i jednoličan. Bi li i
moje bilješke trebale biti malo dosadnije?
22. STUDENOG

Provjerio sam ovce. Mokro je, hladno, vjetrovito.

22. STUDENOG (NAVEČER)

Učvrstio sam vodovodnu cijev koja curi. Hladno je...

mokro.
23. STUDENOG

Skupljao sam silažu, mokra je, teška.

24. STUDENOG

Provjerio sam ovce. Nema promjene.

25. STUDENOG

Provjerio silažu, mokra je.

26. STUDENOG

Provjerio sam ovce, ništa nisam vidio.

27. STUDENOG

Da li 264 šepa?
28. STUDENOG

Ne.
29. STUDENOG

Šepa li?
5. SIJEČNJA

Prelistao sam svoje bilješke. Zapanjilo me kako je moj

život postao potpuno drukčiji od onoga što sam
očekivao. Da ću se toliko jako vezati, ne samo uz ovce,
već i polja, mušičavo vrijeme, značajke godišnjih doba,
travu, drveće, grmlje, štagljeve, ograde, daske, čavle,
sve - jednostavno ne mogu vjerovati. Kad smo se ovdje
doselili zamislili smo kolektiv, oslanjanje na vlastite
snage i održiv život ili nešto slično. Nije ispalo onako
kako smo zamislili, posebno ono o kolektivnosti.
(Zamislite samo, pokazalo se da su skeptici uvijek u
pravu.) Dugo vremena sam bio sâm s ovcama. Isprva
sam bio ljut, ne toliko na ljude kojih nije bilo, već zato
što je normalan život bio toliko težak. Imati posao,
odlaziti kad god je to potrebno, raditi uobičajene stvari
- ispostavilo se da je sve to mnogo lakše od čuvanja
ovaca. I ja to u potpunosti razumijem, naš život
zapravo ne ovisi o uzgoju ovaca. Nema ničeg
opipljivog što bi vas motiviralo da budete mali
uzgajivač ovaca (to znači neprofitabilan), ali ipak
uzgoj ovaca iziskuje određeni stupanj predanosti.
Životinje ne mogu čekati da vam dođe volja da se
brinete za njih, kao što je jednom rekla moja teta. Sada
sam naučio da ne moram pokušavati motivirati druge
- naučio sam da ne marim za njihove nade i
očekivanja. Brinem o ovcama i zadovoljan sam.
Zajedno smo prošli kroz razočaranja, ovce i ja. Tako se
stvara veza. Ne prema pojedinim ovcama, one će prije
ili kasnije biti zaklane, već prema stadu i njegovim
potrebama. Sada se više ni na koga ne ljutim.
15. VELJAČE

Opet sam počeo čitati knjige. Zašto, ne znam. Možda

zato što ovce više ne bježe. Uzrok je vjerojatno taj što je
elektrificirana ograda sada u boljem stanju. I zimska
rutina teče mnogo glade. Voda se gotovo nikad ne
smrzava. Nekoć mi se činilo da cijelo vrijeme trošim
na popravljanje tog sustava - u vodovodnoj cijevi je
jedan element koji održava temperaturu - a čini se da
sada stalno radi. Što ako postoji posljednji popravak,
onaj zbog kojega će zauvijek funkcionirati? I jasle za
hranjenje su prestale pucati. Ne mogu se žaliti na
ovakav razvoj događaja. Sada sjedim u kući i
promatram police s knjigama. Prvih godina na farmi
knjige su mi predstavljale samo pozadinu. Bile su dio
pokućstva, poput lijepog prekida tapeta. Brzo sam se
vratio u staru kolotečinu. Roland Barthes: »Zaključio
sam da, kako bih ispravio svoju poruku (to jest, da bi
bila točna), ne samo da je moram mijenjati, već i ta
promjena mora biti originalna i očito domišljata.«
Govorio je o književnosti. Razmišljam o tome kako bi
se to moglo primijeniti na sve, to da, kako bi nešto bilo
autentično, stvarno, moraš izbjegavati rutinu,
iskustvo, čak i znanje. Kad u nečemu postaneš dobar,
onda to više nije zabavno. Ista šala neće biti jednako
smiješna kad se ispriča dvaput zaredom. Nadam se da
će ovce zadržati svoju nedokučivost. Možda će
nadmudriti električnu struju.
10. OŽUJKA

Kao mali farmer postajete sve više osjetljivi na detalje i

znakove. Na pragu proljeća, u prijelazu sa zimske
hrane na ispašu, morate prosuditi jesu li ovce gladne,
je ii im ispaša dovoljna i morate li izvući novu balu
silaže. Izgleda lako kad znate, ali dok to ne naučite,
prođe nekoliko godina. Dok sam hodao među stadom,
po njihovu blejanju i tome idu li prema meni,
procjenjivao sam koliko su gladne. Ponekad čak odu
do vrata koja vode na naredno polje u rotaciji. Možda
se ne radi toliko o tome da sam sada naučio tumačiti
njihove znakove, već i o tome što su ovce naučile
davati te znakove. Imamo jedni druge, ovce i ja.
3. TRAVNJA

Ne samo da jedu travu, sijeno i silažu, već stvarno

uživaju u tome. Slama im se zavlači u runo, na
koljenima imaju zelene mrlje od trave. Da ne znam,
mislio bih da jedu biljna vlakna povrća kroz uši, oči,
čak i kroz kožu.
12. TRAVNJA

Vidio sam reklamu nekog udruženja švedskih

farmera. Prikazivala je čovjeka kako nagleda svoja
polja, svoja prilično velika, ravna i dobro uzorana
polja, dok se pomalja sunce. Penje se na svoj traktor,
izgleda poput putnika u autobusu na kat. Spikerov
glas govori kako farmer živi od svoje zemlje i zbog
toga se brine za nju. Ne mogu se sjetiti ničeg što je više
zeznuto. Znate li imalo o načinu na koji funkcionira
ekosustav, onda znate da industrijska poljoprivreda u
dobroj vjeri vodi kampanju za istrebljenje velikog
broja životinjskih i biljnih vrsta. Što je još gore,
sistematski osiromašuje tlo -dugoročno gledano, ništa
neće rasti bez dodavanja umjetnog gnojiva - i troši
monstruozno mnogo energije. Švedski farmeri su
stručni i radišni, ali briga za prirodu nije ono čime se
bave. Istovremeno, mi i naše ovce ovisimo o
farmerima s velikim traktorima. Sanjam, pomalo
nejasno, o ručnom skupljanju zimske hrane ili možda
samo uz pomoć konja. Onda će i njima trebati zimska
hrana.
21. TRAVNJA

Želim vjerovati da smo svake godine sve

profesionalniji (što god to značilo). Prvo, sada imamo
jednog, a ponekad i dva psa ovčara. Mnogi poslovi
koji su se prije znali pretvoriti u pravu lakrdiju, sada
se obavljaju u tren oka, primjerice, dijeljenje stada na
dvije grupe i seljenje jedne grupe na novi pašnjak.
Danas je opet nastao kaos. Selili smo ovce i njihovu
janjad na polje gdje još nikad nisu bili. Ovce koje imaju
janjad imaju potpuno drukčiju psihologiju od ostalih
ovaca. Kao da im potpuno nestane nagon za
bježanjem, kao da osjećaju poriv da ostanu zajedno sa
stadom. Misle samo na svoju janjad. Ne miču se pred
psima, ponekad ih čak napadnu. Ubrzo smo pse opet
vratili na lance. Pokušali smo namamiti ovce hranom
u peletima. Ni to nije upalilo. Na kraju smo bili
prisiljeni doslovno ih gurati ispred sebe.
22. TRAVNJA

Mislim da je lisica ugrabila janje. Jučer smo premjestili

stado na polje bliže šumi. Jedno janje još uvijek treba
dodatno hraniti na bočicu, jer ga je odbacila njegova
majka. Kad smo ujutro stigli s bočicom, nije ga bilo
tamo, nestalo je. Razgovarao sam s jednim od naših
susjeda, zagriženim lovcem. Rekao je da lisica može
tijekom proljeća odnijeti 10-15 janjaca, da predstavljaju
velik problem u Engleskoj, da se moraju loviti i da
njegov prijatelj ima terijera koji može »očistiti« lisičju
jazbinu. Okončao sam naš razgovor. No nisam se
mogao suzdržati, iskradao sam se do ruba šume, ležao
i čekao s puškom. Nikad nisam upucao lisicu, jednom
sam jednu imao na nišanu, ali sam predugo oklijevao.
Lov me ne zanima. Ležao sam tamo i promatrao sat
vremena, sve dok nije pao mrkli mrak. Zatim sam
prišao ovcama.

Zauzele su borbeni položaj. 18 ovaca i 37 janjaca zbili

su se na površini od 25 m2, ovce s vanjske strane,
janjad na sredini. Vjerojatno će biti dobro.
30. TRAVNJA

Propustio sam dnevni kontakt s ovcama. Na farmu su

stigli novi ljudi koji žele posao. Ovih posljednjih
nekoliko dana na ovce je pazio netko drugi, netko
drugi je prebrojavao janjce, provjeravao kako rastu,
gdje pasu, na koje su kamenje skakali, procjenjivao
kakva atmosfera vlada u stadu.

Osjećam se prazno. Lako je pomisliti da je iritantno biti

ograničen dužnostima prema životinjama, da je
stresno znati da moraš tamo biti svaki dan, da nisi
potpuno slobodan. Zapravo je posve suprotno. Sjedim
u kuhinji i buljim u prazno. U ovome nema nikakve
slobode.
2. SVIBNJA

Nisam tašt, ali strižem ovcu kao da želim da me

gledaju. Svaki put kad se približava striža, mnogo se
razgovora i planira. Svraćaju žene koje uzimaju vunu,
susjedi koji žele gledati, djeca koja žele »pomagati«.
Izgleda kao da je u mjesto došao mali cirkus. A ja
uopće nisam dobar u striži. Ovaj put sam jednostavno
otišao u štagalj i započeo, na farmi nema nikoga
drugoga kod kuće, i tada sam odjednom shvatio pravo
značenje striže ovaca. Dosad sam je shvaćao prilično
nejasno, ali sada mi je sve jasno, i bez riječi. Runo je
uljevito i grebe.
6. SVIBNJA

Neodrživost svijeta visi cijelo vrijeme nad nama. Ili

bolje rečeno... sve je jednostavno neodrživo, cijelo
vrijeme. Stvarno ne razumijem zašto se svi ponašaju
kad da se ništa ne događa, kao da imamo neke velike
ideje koje će sve promijeniti. Naučio sam nešto o
šumarstvu jer sam naslijedio jednu šumsku parcelu
(uvijek za sve postoji razlog). Sječa je jedna od stvari
koje doprinose kraju ljudskog života na Zemlji. To
zapravo ne možete primijetiti, to je poput mreže na
kojoj se habaju jedna nit za drugom i na kraju sve
jednostavno pukne. Sječa šume će, prije ili kasnije,
toliko oslabiti ekološke veze i funkcije da se više neće
moći održati ni zajedno djelovati. Hvalevrijedno je to
što je Švedska agencija za šume uložila neka sredstva
u razvoj takvog oblika šumarstva u kojem se ne koristi
pretjerana sječa. Razgovarate li s ljudima iz Agencije,
steći ćete dojam da je ova »alternativa sječi« sada u
punom zamahu, da se stvarno događa i da su mnogi
ljudi zainteresirani. Pitao sam na kolikom će području
primjenjivati tu vrstu. Prema velikodušnoj procjeni,
radi se o jednom sitnom djeliću postotka produktivne
šume.
9. SVIBNJA

Ograđujemo potpuno novo polje. No dobro, nije novo,

polje je već nekoliko stotina godina, ali tamo su krave
ograđene bodljikavom žicom.

Zamijenili smo je elektrificiranom ogradom, tako da

ovce mogu otići tamo i pasti zajedno s kravama. Krave
pripadaju pravim farmerima koji su ovdje unajmili
pašnjake i staje. Oni - to jest, farmeri - imaju samo
pozitivno mišljenje o našem alternativnom načinu
rada. Kad smo se doselili ovdje, očekivao sam više
otpora. No pretpostavljam da su shvatili da ih nikad
nećemo nadvladati.
11. SVIBNJA

Nisam rođen kao farmer, ali polako to postajem. Ne

farmer kao poljoprivrednik, proizvođač
poljoprivrednih dobara ili poduzetnik. Postajem
farmer na onaj uskogrudan, protudruštveni, sujetan
način. Imam ovce i ne treba mi ništa drugo. Što god se
događa svijetu... usput, što se, zapravo, događa
svijetu?
13. SVIBNJA

Na farmu dolazi još životinja. Svinje -zabavne su,

društvene, bezazlene, slične nama ljudima (osim
činjenice da im je pokvareno mlijeko omiljena hrana);
konji - snažni, odani, korisni, uopće nisu poput ljudi
(osim činjenice da su latentno ćaknuti). No ipak prema
ovcama gajim posebne osjećaje. U njima ima nešto
smireno, nepretenciozno i stoičko, što mogu osjetiti.
Obišao sam polje. Stvarno bih trebao provjeriti napon
u električnom kabelu, ali mirno stojim usred stada i
potpuno sam na to zaboravio. Pogrbljeno se vraćam
kući u mraku, nevoljko, kao da duboko u sebi želim
ostati vani.
16. SVIBNJA

Sada uspijevaju gotovo sve raditi bez moje pomoći.

Više uopće ne moram s njima provoditi radno vrijeme,
barem dok je ograda cijela. Prije, u proljeće i ljeto (čak i
dio jeseni) stalno sam morao tražiti rupe u ogradi,
zbog ovaca jednako kao i zbog sebe. Sada smo se za
sve to bolje pobrinuli. Ovce osjećaju veliko
strahopoštovanje prema elektrificiranoj ogradi, možda
zato što baš ne razumiju električnu struju, a opet, tko
je razumije?
23. SVIBNJA

Nastojim svaki dan izbrojiti janjad, ali teško je.

Raštrkali su se na sve strane i lunjaju naokolo, posebno
kad im prilazim. Neki odu na drugu stranu, drugi mi
prilaze. Prije mnogo godina gledao sam nešto na
televiziji. Brojenje ovaca u Australiji. Izbrojene su
tisuće.

U to vrijeme nisam zaista shvaćao što gledam, ali sada

znam kako su to radili. Stado je dotjerano prema
vratima kroz koja mogu zajedno proći najviše po dvije
ovce. Kako se stado približava, tako životinje prolaze
kroz vrata, brzinom koja je dovoljna brojaču da ih
izbroji. Ista stvar se dogodila i ovdje i to spontano.
Ovce će jedva dočekati da odu na novo polje kad se
otvore vrata. Otvorio sam ih malo i shvatio da ću ih
moći izbrojiti ako ih ne otvorim širom. Tako su ovce
utrčale savršenom brzinom i mogao sam ih izbrojiti: 37
janjaca!
5. LIPNJA

Znam da će ovo što ću napisati zvučati poput klišeja.

A čak i nije potpuno točno, ali to je misao koja mi se
uvijek pojavi dok hodam i razmišljam. Možda moj
odnos prema ovcama odražava nešto iz moje prošlosti,
možda u tim praznim očima vidim svoje djetinjstvo,
možda je upravo to najbliže polucivilizaciji,
poluprirodi, koja mi nedostaje. Odrastao sam na ovom
području. Moj otac je bio poljoprivrednik na ovoj
farmi. Moje krhke nožice hodale su po precima ovih
kopriva. I možda duboko iskustvo živi na tabanima
mojih stopala. Kao dijete imao sam sposobnost
opažanja, uvid u veze koje se ne mogu jasno
primijetiti, ali su stvarne za one... koji su otvoreni.
Kasnije su me učili nečemu potpuno suprotnom. Svijet
je složen na logičan način, to shvatiš kroz obrazovanje,
poboljšavaš samoga sebe učeći znanstvene predmete.
Ostatak se većinom odbaci kao maštovite ideje.

Moj osobni razvoj tijekom prve polovice moga života

bio je poput industrijalizacije: racionalan, optimističan
o razvoju, urban. Ovce su me opet učinile bosim.
Vratile jednostavnim stvarima. No ispostavilo se da su
jednostavne stvari složene, sastavljene od bezbroj
dijelova.
11. LIPNJA

Čitam knjigu J kao jastreb Helen Macdonald.

Pripitomila je jastrebicu kokošarku koja joj je pomogla
preboljeti očevu smrt. I možda njezinu besmislenu
akademsku sliku o sebi. Isprva nisam u potpunosti
shvatio kakav je alat potreban za lov. Teško je zamisliti
da ptica grabljivica može zadržati sve svoje osobine
divlje životinje i istovremeno ostati odana vlasnici.
Znam da je tako bilo u prošlosti, ali zbog našeg odnosa
prema životinjama ovdje na farmi izgleda mi
nestvarno pomisao o pripitomljenju grabljivice.
Uglavnom, opisuje kako je krenula u potragu za
jastrebom te kako je izašla iz automobila poput plijena
iz svoga skrovišta. »Nešto mi je iznutra govorilo kako i
kamo da stanem, a da sama nisam znala zapravo
zašto. [...] Ti stari sablasni nagoni koji vezuju mišićje i
dušu tisućama godina sada su me posve obuzeli i
činili su svoje, što me činilo da se osjetim neugodno na
jarku sunčevu svjetlu. Shvatila sam da sam na krivoj
kosini i da preko izblijedjele, visoke trave moram doći
do nečega na drugoj strani, za što se ispostavilo da je
bilo jezerce.«2 S tim se mogu poistovjetiti. Između
mene i ovaca ima nešto što je starije od nas, starije od
ovog grmlja i drveća, starije od knjiga i znanja. Ptica
mora naučiti odletjeti s prečke i sletjeti na ruku
vlasnice. Ona to zapravo ne želi. Jastrebica i dalje samo
sjedi i gleda. No tada se nešto dogodilo. »A onda je,
odjednom, nešto pogodilo moju ruku, snažno, a
udarac je bio toliko neočekivan i jak da sam se stresla
cijelom kralježnicom, sve do nožnih prstiju. Kao da me
netko odalamio palicom za bejzbol. [...] Prevalila je
velik psihološki jaz, puno veći od onih tridesetak

2
Prijevod Saše Dracha
 centimetara koje je savladala skokom kroza zrak, od
stalka do rukavice na koju je sletjela.

Ali zapravo nije sletjela na rukavicu, nego ju je

zaklala.«3 Ovo je sigurno pretjerivanje, ali razumijem
zavodljiv osjećaj kad si u izravnom dodiru s prirodom.
Sjetim se janjeta, kad je prvi put dobro uhvatilo sisu.
Sitno tijelo, jedva sposobno da se drži uspravno, da ne
spominjem orijentaciju. No kad se jednom dobro
najelo na sisi, dobilo je gotovo natprirodnu snagu.
Janje je odjednom bilo mnogo bolje od mene u
izvlačenju mlijeka. Dok stojiš tamo, držiš janje i vime i
osjećaš neočekivanu snagu, to je kao da osjećaš
pulsiranje samog života.

3
Ibid.
19. LIPNJA

Vodili smo ovce cestom - to je velika asfaltirana

autocesta podalje od farme. Put je bio dug, ali smo mi,
ili barem tip sa psom, htjeli vidjeti prizor kad je
automobil stao i čekao usred stada ovaca. I zabavno je,
svi misle da je zabavno. Na ovoj cesti nedjeljom nitko
ne žuri. Ovce nimalo ne mare za automobile ni asfalt.
Ponekad maštam o tome kako ću zaustaviti promet,
kao čin radikalnog otpora svemu što uništava prirodu.
Možda se to može učiniti velikim brojem životinja na
cestama.
22. LIPNJA

Ovnovi su na velikom polju u blizini šume. Raštrkali

su se. Želim li prebrojiti svakoga, nahodat ću se. Ne
uspijevam svakoga dana stići do svakog ovna.
24. LIPNJA

Moja žena prelistava dnevnik. »Što se na kraju

dogodilo sa 195?«, pita. Imam precizne bilješke o
janjenju. 195: dva zdrava janjca, bez komentara. A to je
bilo za vrijeme onog nesretnog proljeća kad su mnoge
ovce imale probleme. Priroda je nedokučiva.
25. LIPNJA

Ja sam vegetarijanac, lako jedem meso naših janjaca.

Etika i moral su zeznute stvari. Postao sam
vegetarijanac kad sam shvatio kakva ubilačka vrsta
industrije opskrbljuje trgovine mesom. No shvatio sam
i da su životinje stvorenja sa živčanim sustavom i
osjećajima. Meso je ostatak stvorenja, dio njihova
mrtvog tijela. Neko vrijeme osjećao sam odbojnost
prema jedenju životinja, činilo mi se kao da jedem
ljude. Zatim sam dobio ovce. I djecu. Život nije tako
jednostavan, pomislio sam tada. Opet sam počeo jesti
meso, ali samo onih životinja u čijem sam ubijanju
sudjelovao. Nije moguće računati na čvrst moralni
stav.

No dobro, neki ljudi misle da jest, ali uvijek u svim

kalkulacijama dobrog i lošeg postoji višak, uvijek
ostane nešto što ne možete u potpunosti shvatiti.

To je poput ljubavi. Nemoguće je točno i potpuno

opisati zašto nekoga volite.

To ne bi bila ljubav, bila bi to odluka o investiciji ili

nečem sličnom.
26. LIPNJA

Odvojio sam malo vremena za ovnove. Sada ću ih

propisno izbrojiti, želim biti potpuno siguran u njihov
broj. Možda je ova vrsta pašnjaka najviše autentična u
cijelom ovom kraju. Na mnogim mjestima posječene
su šume i zasađeno je nešto drugo, plodna zemlja je
izorana i iscrpljena. No pašnjaci su vjerojatno već
generacijama isti. Nasred polja je staro deblo hrasta s
nekom vrstom pričvršćena željeza, možda je staro 200
godina? Tlo je kamenito i neravno. Tu se ništa ne može
uzgajati, uspijeva samo trava. Popeo sam se na
uzvisinu i imao pogled na nekoliko kilometara
krajolika. Želim li se, govoreći samo hipotetski,
razmetati svojim krajolikom, to bi bilo ovdje. Ovdje
sam pola sata i ovnovi su postali znatiželjni. Prišli su
mi, mogu ih točno izbrojiti, ovako, samo stojeći na
kamenu.
27. LIPNJA

Kad smo počeli, imali smo plemenite teorije o uzgoju

vlastite hrane i slično. Nakon nekog vremena umorio
sam se od toga. Meni ne treba nikakvo objašnjenje
zašto držim ovce. To mi je potpuno prirodno.
Podizanje ograda, hranjenje... sve to. No ljudi se čude.
Kao... zašto? Ubijate li sami životinje? Je li to teško?
Morate li ih gledati svaki dan? Zar vas to ne
ograničava? Pokušavao sam im reći da mi se pridruže
i sami učine nešto slično, ali je većina htjela da im
kažem nešto politički. Potpuno sam izgubio
sposobnost formuliranja nečeg političkog o
popravljanju mreže za ovce ili nošenju janjeta na suhu
slamu pokraj grijalice. Ako sam je ikada i imao. No
morate biti ljubazni. Odgovaram onima koji pitaju.
Želim li izbjeći opravdavanje svega u svom životu,
morao bih imati redovan posao, uobičajenu kuću,
uobičajene prijatelje i ne činiti ništa što je neočekivano.
A smiješno je to što bi takav život trebao izazivati
pitanja, jer ste sudionik u grotesknom ekonomskom i
političkom sustavu koji se, iz perspektive ekosustava,
može shvatiti samo kao smrt i izumiranje i, za
polovicu siromašnijeg svjetskog stanovništva, kao
aparthejd. Štoviše, neki ljudi, čak i apsolutna većina,
imaju toliko obraza da ograničavaju koliko ljudi iz
ranjivih i siromašnih dijelova svijeta može ući u
državu. Kao da imamo neku vrstu isključivog prava
na naš višak koji nam je podarila priroda.
28. LIPNJA

Sada je na farmi i mali kafić. Na jednom zidu visi

nekoliko ovčjih koža, za prodaju, ako ih netko poželi
kupiti. Sjedio sam i pio kavu kad je odjednom netko
rekao: »Ono tamo je pastir. Jesu li ovo vaše ovce?«,
gorljivo je upitao jedan čovjek. Ne znam zašto mu
nisam jednostavno odgovorio i jasno rekao da. Možda
zbog urođene reakcije generacija pastira koji su znali
da su ovce samo njihove u površnom, previše
civiliziranom smislu. No, dobro, ako će se kože
prodati, možda će platiti meni. Razgovarali smo o
bojama, uzorcima i vuni, ili bolje rečeno - postavljao
mi je pitanja brže nego što sam uspijevao na njih
odgovoriti, izgledalo je kao da o tome zna više od
mene. Čak je predložio i cijenu, ali je istoga časa
izgledao kao da mu se čini previsoka.
29. LIPNJA

U jednom razdoblju svoga života mislio sam da je

literatura nešto posebno, da su riječi i rečenice spojene
kako bi dotakle naše misli i osjećaje. Mislio sam da
roman, ili možda čak i samo jedna rečenica, izaziva
pojavu jednog cijelog novog svijeta, nepoznatog, a
ipak nekako poznatog. Tada sam mislio da je sve ono
što se događa neka vrsta poezije. Gavran grakće iznad
stada ovaca. Vjerojatno nešto govori. Gavranovi mogu
prilično ostarjeti, možda je ovaj stariji od mene, možda
je vidio kako se farma mijenja tijekom ovih godina
koliko imamo ovce. U nekom trenutku sigurno će
sletjeti dolje i navaliti na mrtvo janje. Spontana
literatura o ovom životu ne treba ničiju hvalu ni
odobravanje, ne pripada nikome, ni autoru ni čitatelju.
Živi svoj vlastiti život, pušta da riječi i ideje dolaze i
odlaze.
30. LIPNJA

Nazvao sam okružno državno administrativno vijeće.

Povećava li se stado, u času kad prijeđemo
ograničenje, moramo registrirati svoju djelatnost.
Saznao sam da smo zasad mirni, ali ipak se treba
držati pravila. Da, da. Najvažnije je staviti gnoj na
betonsku površinu, tako da tlo ne upije dušik. Znam
da je jedna betonska površina iza starog štaglja. Sve je
u redu.
2. SRPNJA

Razmišljao sam o mesu i onom vremenu kad sam bio

pravi vegetarijanac. Možda je glavni razlog bio taj što
mi je jedenje mesa izgledalo kao nešto veoma
vulgarno gramžljivo.

U našoj potrošačkoj kulturi sve je stalno dostupno.

Ništa nam ne nedostaje.

Zbog toga konzumiranje mesa postaje ono što sve

veoma jasno rezimira. Nije u redu toviti i ubijati
životinje u industrijskom razmjeru samo zato da
bismo živjeli u luksuzu i višku. Možda izgleda
patetično i pogrešno biti vegetarijanac, a ipak živjeti
istim ispraznim životom, ali i to je nešto. Preselio sam
se na selo i uzgajam ovce zato da pobjegnem od te
hedonističke noćne more. Ali nije upalilo. Još uvijek
živim u višku. Ponestane li mesa u zamrzivaču,
jednostavno se uputim u supermarket. Zbog toga ću u
budućnosti vjerojatno biti kažnjen, ali nemam drugog
izlaza. Potajno se nadam da će sav luksuz i
raspoloživost, u kojima kreditne kartice rješavaju
probleme svakodnevnog života, jednom nestati. Ako
su ova zemlja, ovi pašnjaci i ove ovce sve što imam, a
to je bila ljudska stvarnost većine vremena
provedenog na ovom svijetu, ubijanje životinja i
konzumiranje mesa neće imati nikakve veze s
moralom ni održivim načinom života. Bit će to samo
način življenja, ništa više. Sunce, vjetar, voda, zemlja,
organizmi i malo ograde, u organski međusobno
povezanoj cjelini, na koju može utjecati samo Bog.
Zapravo, čak ni on.
4. SRPNJA

Kao što sam rekao, pretvaram se u farmera, gnjevnog i

samodostatnog. No ne mogu prestati misliti o svome
mjestu na ovome svijetu. Ne zato što sam veoma
važan, već zato što sam, poput svih ostalih, dio jedne
veće cjeline. Prije nekoliko tjedana na polju se
dogodilo nešto strašno, nešto što ilustrira taj izraz »dio
veće cjeline«. Uginulo je janje, bio sam prisiljen
ustrijeliti ga, tamo su bila moja djeca. No mislim da za
njim nije žalila njegova majka ovca ni bilo tko iz stada,
kao ni moja djeca. Ne kažem to kako bih učinio
trivijalnim nešto tragično i neugodno. Jednostavno
mislim da je to istina. Jedan naš konj toliko je gadno
zgazio janje da sam ga morao ubiti. Nismo vidjeli kad
se to dogodilo, ali mora da je bilo tako. Nekoliko dana
prije pustili smo ovce na pašnjak zajedno s konjima i
vidio sam koliko su janjci znatiželjni. Prilazili su
konjima i njuškali oko njih sve dok se konji nisu
uzrujali i otjerali ih. To janje je vjerojatno bilo najmanje
oprezno, muvalo se oko nogu konja i palo pod njegova
kopita. Kad sam stigao na polje, ležalo je u maloj
udubini i nije moglo ustati. Jedna prednja noga bila
mu je savinuta pod neprirodnim kutom, pokušao sam
ga osoviti na noge, ali je istoga časa izgubilo
ravnotežu, izvalilo se i ostalo ležati. Djeca su se igrala
s konjima. Ugledala su mene i janje. »Moram ga
ustrijeliti«, rekao sam. Kad sam se vratio s puškom,
djeca su stajala oko janjeta. »Ništa drugo ne možemo
učiniti, odmaknite se.«

Ustrijelio sam ga u stražnji dio glave. Djeca su prišla

bliže i vidjela kako mu iz usta curi široki mlaz krvi.
Životna činjenica? Ne znam. Moja kći se vratila
konjima, jedan od sinova pomogao mi je odnijeti janje.
Stavili smo ga u plastičnu vreću za smeće. Pokopat ću
ga sutradan. Nimalo ne olakšavajući sebi, sjetio sam se
metode učenja na greškama. Dakako, janjetu ovo nije
bilo nikakvo iskustvo, bilo je mrtvo i ništa više, no ovo
je bila lekcija za stado kao cjelinu: ne približavaj se
previše konjima. Na ovaj način stado ne žali za
izgubljenom jedinkom, osjeća bol u dijelu kolektivnog
ovčjeg tijela. To je rana koja uzrokuje bol, ali ta rana
zacijeli i stado nastavlja živjeti, još snažnije i punije
života.
23. SRPNJA

Suša je. Trava na pašnjacima se suši. Ovce bleje.

Prilaze mi kad dođem na polje, kao da od mene traže
kišu.
10. RUJNA

Priroda u ovom kraju nije osobito prirodna. Što više

učim o šumama, poljima, livadama, jezerima,
rijekama, kanalima, cestama i zgradama, to sve više
shvaćam kako aktivnost ljudskih bića sve to
međusobno povezuje. I tako je već veoma dugo
vremena, teško je odrediti što je ovdje prirodno za
prirodu. Ispod ovih slojeva civilizacije sada se mogu
vidjeti slojevi ljudske aktivnosti iz prijašnjih vremena
koje su oblikovale sadašnji krajolik. Besmisleno je
pokušati ovdje zamisliti prirodno stanje, a još
besmislenije pokušati ga ponovno stvoriti. Mislim da
ovce ovdje nikad nisu bile važne. Tlo je previše plodno
za takvu otpornu i nimalo zahtjevnu životinju. Pa ipak
osjećam da je nešto povijesno i prirodno u onome što
osjećam dok slijedim stado, u načinu na koji pasu
travu, hodaju, traže hranu na poljima, pašnjacima, u
šumi. Pomislim kako je njihovo ponašanje i narav
posljedica milenijskog razvoja.

No možda vrijeme i povijest i nisu važni. Ovce su to

što jesu, ovdje i sada, samo izvlače ono najbolje iz
sadašnje situacije. Prve smo dobili iz Varmlanda,
udaljenog 300 kilometara. Otada smo uvezli nekoliko
ovnova, također iz prilično dalekih krajeva. Ni
genetski ni tradicionalno nemaju ništa zajedničko s
ovim područjem. No prema farmi se odnose na
izuzetno realističan način -žive od nje.
11. RUJNA

Nastojim ne ovisiti previše o hvaljenju i odobravanju.

Zapravo ne znam zašto, možda zato što mi se to čini
logičnim što se tiče brige o samome sebi. Ovisite li o
mišljenju drugih, vaše raspoloženje i svijest o sebi bit
će jednako krhko kao što je priroda nepredvidljiva. No
je li logika ikada nekome pomogla? Možda sam samo
umišljen i loš u razmjenjivanju iskustva i osjećaja s
drugima. Prije nekoliko godina, kad je stado bilo
manje, a ja neiskusniji, na mom vanjskom tvrdom
oklopu pojavila se pukotina. Dva majstora, vjerojatno
električara, radila su nešto iza štaglja. Stigli su rano
toga jutra, znali su što im je činiti. Prišao sam im i
razgovarao s njima kad su djeca otišla u školu.
Odjednom su s druge strane ograde,

50 metara dalje, počele blejati sve ovce. »Prepoznale su

vas«, rekao je jedan. »Cijelo jutro uopće nisu reagirale
na nas.« Osjećao sam se važno, to me dirnulo.
12. RUJNA

Svakoga dana provjeravamo ovce. Ne pazite li

redovito na njih, postupno podivljaju. Jure naokolo,
teško ih je savladati. Istovremeno ih je relativno lako
opet naučiti redu. Obično mislim da su ovce i druge
domaće životinje većinu godine prepuštene same sebi.
Možda bi bilo razumnije prepustiti stado samome sebi
tijekom ljeta, što znači da bi to zahtijevalo manje
radnih sati... po kilu mesa. Pa, pretpostavljam da se to
tako računa.
13. RUJNA

Kupili smo još nekoliko ovaca. Ovaj, rekao sam kupili,

ali dala nam ih je gradska farma 4-H iz Stockholma.
Male nesretnice koje nemaju prave budućnosti u našoj
maloj proizvodnji u kojom želimo dobiti točno
određenu veličinu i lijepe kože. No sve su dobrodošle.
Jedna je provela neko vrijeme s najmlađim ovcama i
zatim je pobjegla. Bila je sama na cesti uz polje. Rijetko
kad pobjegne samo jedna ovca. Uznemirila se i htjela
se vratiti, ali nije mogla naći mjesto gdje bi mogla
preskočiti ili probiti ogradu. Pokušali smo je utjerati u
vrt. Pobjegla nam je. Drugi put sam je malo razdražio
pa je skočila na mene, a ja sam je uspio uhvatiti u
zraku. Zaboravio sam taj osjećaj, kako je to držati ovcu
koja je gotovo potpuno poludjela. A često se događalo
one prve godine. Stado je bilo malo, što znači da su
pojedine ovce bile razdražljive i nesigurne, sklonije
bježanju. Iskreno govoreći, to mi malo nedostaje.
Odnio sam je do ograde. Davno se dogodilo i to da
sam jedva uspio uhvatiti ovcu i morao je prebaciti
preko ograde. Ova je mala, vjerojatno najmanja u
stadu. Sada su gotovo sve naše ovce križanci
produktivnih pasmina, pa su mesnatije čak i u ovo
doba, u rujnu. Zato ih je, usprkos svim naporima i
trudu, teško prebaciti preko ograde. Sjetio sam se stare
tehnike. Odmaknuo sam je od sebe i prislonio joj trbuh
na ogradu, tako da se može prebaciti preko i dočekati
na sve četiri. Na taj način se neće ozlijediti, lako
zapravo ne mislim da se ovce mogu ozlijediti na tako
maloj visini. Na neki su način, fizički, poput mačaka.
No izgleda mi ružno jednostavno ih baciti na travu
kao da su vreće krumpira. Morate imati neke manire.
16. RUJNA

Još je suša. Ovce su počele brstiti vrhove koprive. Do

toga je došlo. No preživjet će, snažne su.
25. RUJNA

Ograda funkcionira, nema problema s vodom. Sol i

minerali su na svom mjestu. Nemam se na što žaliti.
Odmiču se dok im prilazim, no jedna ostaje, leži tamo,
nepomična poput starog bora. To je broj 018, uvijek je
bila veoma društvena.
30. RUJNA

Na farmi se mijenjaju vremena. Možda je to

neizbježno. Počeli smo razmišljati o ovcama kao o
izvoru prihoda. Bit će ih još više, morat ćemo nabaviti
ovlaštenje za klaonicu. Počinjemo sličiti pravim
farmerima. Moraš imati prihod, ne smiješ biti na
grbači društva. S druge strane, u principu možeš
napraviti nuklearno oružje i snimati pomiče, a da nisi
na grbači društva, vlada te smatra izvorom prihoda. A
s druge strane, lunjanje naokolo, šutiranje kamenčića i
razmišljanje o smislu svega, to je sumnjivo. Nije ni
čudo što je motiviranost tako slaba.
1. LISTOPADA

U posljednje vrijeme sve više i više raspoređujemo

posao oko ovaca, dijelimo dužnosti. Ja samo na brzinu
provjerim jesu li žive, idealno, iz daljine. Ima toliko
mnogo stvari koje treba obaviti, lako me veoma
živciralo kad su stalno bježale, ti su nas konflikti
zbližili. Stalno motanje oko ovaca pružilo mi je nešto
što je odredilo moj život, nešto živo, značajno.
Komercijalna proizvodnja mesa je besmislena.
Isplativa, ali besmislena.
18. LISTOPADA

Moram prihvatiti da se promijenio način našeg uzgoja

ovaca. Život ide dalje, moraš pokušati naći svoj put
prema naprijed, prihvatiti promjene. Prošetao sam oko
malog tora pokraj štaglja. Nekoliko trenutaka su me
promatrale, zatim su nastavile pasti travu. Načas su se
malo čudile čak i neke od starijih ovaca, one koje su
me vidjele gotovo svakoga dana njihova života, kao da
sam neki grabežljivac ili kakva druga opasnost. To se
mnogo puta dogodilo u mojim prvim danima s
ovcama -stajanje i promatranje i razmišljanje. Sada sve
to više sliči poslu. Čini se da se taj proces ne može
spriječiti. Ne znam o čemu se radi, ali kao da nekako
više nije važno biti pastir i iskusiti način života ovaca.
Kao kad janje ne dobiva hranu od ovce - polako vene.
Istovremeno, još uvijek je tu stvarna veza s ovcama i
njihovim skromnim životom. Ograda, trava, blejanje,
preživanje. Komercijalna proizvodnja mesa mi može
oduzeti vrijeme, ali mi ne može oduzeti misli.
19. LISTOPADA

Tip koji čuva stado ima problema s 018. Ovca napada

pse. Želi je izdvojiti za klanje. Ne želimo da se ovakvi
geni prenose dalje ako želimo funkcionalno stado.
Prišla mi je na polju. »Mislim da ih možemo spriječiti«,
šapnuo sam joj.