Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
Svezak 11
broj 34-35, Zagreb, 2012.
Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu
iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za
nacionalne manjine Republike Hrvatske
ZBORNIK RADOVA XVII. SIMPOZIJA
EUROPSKI IDENTITET
BOŠNJAKA
OD MINULOG ISKUSTVA DO
SUVREMENE AFIRMACIJE
Organizatori:
Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju
Za Organizatore:
Dževad Jogunčić, dipl. inž.
dr. med. Gzim Redžepi
Suorganizator:
Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” Sarajevo
1. UVODNE BESJEDE
Dževad Jogunčić: Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora 9
Dr. med. Gzim Redžepi: Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija 13
Prof. dr. sc. Ivo Josipović: Govor predsjednika Republike Hrvatske na
17. znanstvenom simpoziju 15
Bakir Izetbegović: Pozdravno obraćanje, člana Predsjedništva
Bosne i Hercegovine 19
2. BOŠNJACI, IDENTITET, SUVREMENOST
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija: Evropski identitet Bošnjaka /
Determinacija, vokacija i korelacija 23
Dr. sc. Fahrudin Novalić: Smisao europskoga identiteta Bošnjaka 31
Dr. sc. Sead Alić: Identitet i identiteti (prema finalu) 47
Mr. sc. Saeid Abedpour: O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka 57
Prof. dr. sc. Senadin Lavić: Globalizacijski procesi, evropske integracije
i bosanske perspektive. Bošnjačko sazrijevanje. 65
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.: Europska nelagoda i bosanski labirint 79
3. BOŠNJAŠTVO I TOKOVI POVIJESTI
Prof. dr. sc. Ferid Muhić: Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu –
Bosna kao povijesna i kulturna paradigma Europe 91
Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.: Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka –
evropski korijeni Bošnjaka 103
Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.: Bosanska banovina i njen evropski identitet 113
Dr. sc. Midhat Spahić, doc.: Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka 131
Prof. dr. sc. Fikret Karčić: O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom
periodu: Evropa kao “drugi” 147
Dr. sc. Edin Radušić, doc.: Bošnjački identitet u 19. stoljeću 153
Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta 165
Dr. sc. Adnan Jahić, doc.: Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme
monarhističke Jugoslavije 185
Akademik prof. dr. sc. Enes Karić: Bošnjačka samokritika u devetnaestom i
dvadesetom stoljeću 197
Dr. sc. Zlatko Hasanbegović: Bošnjaci i kemalistička revolucija. Kemalova
Turska u zaboravljenom djelu Munira Šahinovića Ekremova 213
Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo 219
Bošnjačka pismohrana 5
Sadržaj
6 Bošnjačka pismohrana
1
Uvodne
besjede
Dževad Jogunčić
dr. med. Gzim Redžepi
prof. dr. sc. Ivo Josipović
Bakir Izetbegović
Dževad Jogunčić
Zagreb
Europski identitet Bošnjaka imao je dinamičan i slojevit tok vlastitog formiranja. Hi-
storijski gledano, to je bilo uvjetovano različitim faktorima i okolnostima.
Na području današnje Bosne i Hercegovine, na kojem je bilo višestoljetno prisustvo
rimske civilizacije, te njene produžene ruke u formi Bizantijskog carstva, tokom seoba
u VII I VIII stoljeću među slavenskim doseljenicima dolazi do posebne etničke i dr-
žavotvorne identifikacije. Posljedica toga jeste i nastanak srednjovjekovne bosanske
države koja je svojim državno-pravnim, ekonomskim, kulturnim i bračnim vezama
bila u potpunosti uokvirena u tadašnje europske tokove. Formiranju Bošnjaka kao na-
roda pomoglo je osvajanje srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva od strane moćne
osmanske imperije, koja se u vremenu penetracije na Balkan – kulturološki i civiliza-
cijski gledano – pojavila kao muslimansko-orijentalni izazov i kontrapunkt kršćan-
skoj Europi. Usljed svog pripadanja vladajućoj religiji i civilizaciji osmanske države,
Bošnjaci su se afirmirali ne samo kao dominantna etnija u mozaiku novovjekovnih
bosanskih zajednica, već i kao važan faktor odbrane carstva u njegovim ratovima s
europskim susjedima. Naročito je višestoljetna habsburško-osmanska konfrontacija i
dihotomija posredovala u profiliranju Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet proma-
trao u opreci spram europskih vrijednosti. Ta je percepcija imala svoj pozni eho u izra-
ženoj rezistenciji prosvjetnoj politici Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini
potkraj XIX stoljeća, ali i u oponiranju europskim kulturno-društvenim sadržajima u
razdoblju između dva svjetska rata.
Drugi važan faktor bila je specifična političko-društvena i konfesionalno-etnička
struktura bosanskohercegovačkog društva. Za razliku od susjednih zemalja, s domi-
nantnim prisustvom jedne većinske vjere-etnije, Bosna se u osmanskom razdoblju afir-
mirala kao multireligijsko društvo, sa snažnim implikacijama u političko-društvenom
poretku, u smislu vodeće uloge bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – u
vojnom, političkom, socijalnom i drugim područjima života osmanske Bosne. Tako
je u XIX stoljeću, umjesto borbe Bosanaca za nacionalno oslobođenje, kako je to bilo
svojstveno drugim narodima srednje i jugoistočne Europe, Bosna bila poprište razuđe-
nih izraza otpora središnjoj vlasti, s bitno drukčijim, čak suprotstavljenim motivima i
intencijama grupacija i zajednica koje su u njemu učestvovale. Ma kako bili nezado-
voljni politikom Visoke Porte u Bosni, Bošnjaci nisu željeli odlazak osmanskog carstva
iz svoje domovine, još manje dolazak Austro-Ugarske monarhije, što će dokazati ma-
Bošnjačka pismohrana 9
1 Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora
10 Bošnjačka pismohrana
Uvodne besjede 1
Bošnjačka pismohrana 11
Dr.med. Gzim Redžepi
Predsjednik Izvršnog Odbora Medžlisa Zagreb
Bošnjačka pismohrana 13
1 Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija
14 Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Ivo Josipović
Predsjednik Republike Hrvatske
Bošnjačka pismohrana 15
1 Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
duhovno i povijesno iskustvo. Ono što je ovdje posebno važno i relevantno, kako za
ovaj skup tako i uopće, jest činjenica da se bošnjački narod razvija na europskom tlu
kao europski narod.
Iz mnoštva mogućih polazišta za raspravu o ovoj temi, razumljivo bez pretenzija da
dajem neke znanstvene raščlambe i dokaze, ali u želji da se pridružim dijalogu, dopu-
stite mi da istaknem dvije točke.
Prvom točkom želim istaknuti onu nedvojbenost od koje, uvjeren sam, nužno polazi
ova rasprava, a to je da bošnjački narod ima svoju suverenu državu Bosnu i Hercego-
vinu koju dijeli sa svojim sugrađanima koji se osjećaju Hrvatima i Srbima. Samim tim
Bošnjaci dijele temeljnu državno-političku značajku većine europskih nacija i naroda,
a to je suverenost i konstitutivnost. Bošnjaci dijele još nešto s većinom naroda, a to je
da su raseljeni i da ih ima u više država, izvan državnih granica Bosne i Hercegovine,
pa tako i u Republici Hrvatskoj.
Druga važna točka identiteta koja Bošnjake razlikuje od većine europskih naroda
jest da se nacionalno ime Bošnjak pretežno, ali ne isključivo, vezuje s pripadnošću
islamskoj vjeri odnosno muslimanskoj tradiciji. Ta činjenica čini Bošnjake snažnom
poveznicom Europe i cijelog islamskog svijeta.
Povijesno, možemo ustvrditi da je činjenica da su se na ovim prostorima, pa i u
Europi uopće, prelamali i doticali svjetovi, kulture i vjere, uvjetovala mnoge sukobe
i teškoće, često tragične. No, koliko god je više stoljeća i naš dio Europe bio prostor
civilizacijskih pa i vjerskih sukoba i ratova, on je na sreću ujedno bio i prostor susre-
tanja između vjera i kultura postavši s vremenom prostor dijaloga, suživota i otvaranja
novih perspektiva.
Danas u suvremenim okolnostima nastajanja europskog jedinstva i globalnih odno-
sa između država, kultura i civilizacija bošnjački narod kao europski narod ima veliku i
naglašenu ulogu povezivanja europskog tradicijskog kršćanstva s islamskim svijetom.
Povijesno iskustvo Bošnjaka na granici, odnosno u središtu civilizacijskih svjetova,
daje toj ulozi posve osobitu kulturološku i vjersku dijalošku kvalitetu. Stoga je i ta
uloga Bošnjaka nedvojbeno od prvorazredne važnosti kako za njihov europski identitet
tako i za Europu samu.
Slijedom prethodnih točaka, odnosno značajki, koje uvjetuju razvoj europskog
identiteta Bošnjaka možemo se uputiti i na razinu razvoja bošnjačko-hrvatskih odnosa
odnosno odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatsko iskustvo u tom je smislu
posebno i poučno, posebno s obzirom na razvoj međuvjerskih odnosa.
Bosna i Hercegovina i Hrvatska su zemlje u kojima su odnosi između kršćana i
muslimana i prije uspostave službenih oblika međureligijskog dijaloga bili razvijeni na
načelima bratskog suživota. To nije uvijek išlo bez teškoća, ali s vremenom je to isku-
stvo postalo prevladavajuće. Osobno, ponosan sam i na naše Hrvate i na naše Bošnjake
koji jesu tijekom svih ovih godina našli putove razumijevanja, prijateljstva i suradnje.
U Hrvatskoj je to na osobit način bilo potvrđeno i na pravnoj razini donošenjem zakona
kojim je Hrvatski sabor još 1916. godine priznao ravnopravnost islama u Banskoj Hr-
vatskoj. Iako je donesen u jeku Prvog svjetskog rata te u nekim posebnim povijesnim
16 Bošnjačka pismohrana
Uvodne besjede 1
okolnostima, ovaj je imao i pragmatičnu ulogu. Povijesno gledano, bio je to veliki civi-
lizacijski iskorak. To je ujedno kod Muslimana u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini,
snažno ojačalo osjećaj da su ravnopravni članovi hrvatskog društva te uz ostalo potaklo
useljavanje u Hrvatsku, osobito u gradske sredine. Taj pravni standard postavljen prije
95 godina nadišao je pojam i značenje vjerskog edikta, a označuje temeljnu pretpostav-
ku djelotvornog uključivanja Muslimana u sve oblike društvenog života.
Sve to naravno nije bilo bez posljedica, rekao bih i pozitivnih, na razvoj bošnjač-
kog identiteta. Sve te značajke od neposredne su važnosti i za suvremenu Republiku
Hrvatsku. Nedvojbeno je, naime, snažna zemljopisna povezanost između Hrvatske i
Bosne i Hercegovine, a još više mnogostrana životna povezanost između hrvatskog i
bošnjačkog naroda, kako kroz povijest tako i u suvremenosti.
Volim istaknuti kako Hrvatska nema važnijeg susjeda od Bosne i Hercegovine. Ne
samo da nas povezuje tisuću kilometara nečega što zovemo granicom, ali što bi sve
manje trebalo biti granica, nego nas povezuje povijest, ekonomija, brojna prijateljstva,
kulturne aktivnosti, sportske aktivnosti i sve ono drugo čime se mi svi danas bavimo.
Međusobna upućenost dviju država i dvaju naroda više je nego očita, pri čemu ne gubi-
mo iz vida ni činjenicu da postoje i drugi narodi s kojima dijelimo i prostor, i sudbinu.
O činjenici da je danas bošnjački narod potpuno ravnopravan i uklopljeni dio hrvat-
skog društva najbolje govori činjenica da su mnogi Bošnjaci dali velik i važan doprinos
razvoju Hrvatske i hrvatskog društva kroz mnogostruke vrijedne i važne aktivnosti u
politici, u kulturi, znanosti, sportu, gospodarstvu, umjetnosti i općenito u društvenom
životu u najširem smislu riječi.
Ta neposredna prisutnost Bošnjaka u ukupnom životu Hrvatske i suživljenosti sa
svekolikim životom hrvatskog društva nije od jučer nego je suvremeni izražaj mno-
gostruko potvrđenog povijesnog iskustva. Hrvatska taj iznimno važan doprinos što ga
Bošnjaci daju Hrvatskoj na mnogim područjima javnog života iznimno cijeni, kao što
cijeni sve specifičnosti kulturnog i vjerskog života Bošnjaka od kojih su neke postale
integralnim dijelom ukupne hrvatske kulture.
Bošnjačka zajednica danas je u Hrvatskoj aktivan i iznimno konstruktivan čimbe-
nik političkog dijaloga i suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jednako
tako, ona je žarište međureligijskog dijaloga i kulturne suradnje.
Sve to ne znači da je u odnosima dviju država i dvaju naroda sve bez problema.
Međutim, uvjeren sam da konstruktivni pristup koji imaju i Bošnjaci i Hrvati dovodi do
toga da se svi problemi rješavaju i da naši odnosi postaju sve bolji i bolji. Siguran sam
da će Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Hrvati i Bošnjaci, ojačati ulogu dvaju najvećih
i najvažnijih strateških partnera.
Svojim zauzetim stavom u rješavanju mnogih problema, ulogom u javnom životu
Republike Hrvatske, razumijevanjem i prihvaćanjem hrvatskih nastojanja u međuna-
rodnim odnosima, posebno u vezi s priključenjem Europskoj uniji, te svojim dijalogom
i plodonosnom suradnjom u Republici Hrvatskoj, bošnjačka je zajednica pokazala i
dokazala istančanu svijest o odgovornosti koju zajedno s drugima ima za hrvatsku
sadašnjost i budućnost.
Bošnjačka pismohrana 17
1 Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
18 Bošnjačka pismohrana
Bakir Izetbegović
Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine
Pozdravno obraćanje
Bošnjačka pismohrana 19
1 Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju
20 Bošnjačka pismohrana
2
Bošnjaci,
identitet,
suvremenost
Sažetak: Prema autoru u ovom radu autor govori se o Bošnjacima kao neraskidivom
dijelu evropske pluralnosti. Bošnjake ne determiniraju evropejstvo i muslimanstvo kao
apstrakcije, kao zatvoreni sistemi, već kao ideje, rasprave i procesi koji oslobađaju i
otvaraju mogućnosti.
Ključne riječi: Identitet, Bošnjaci, Evropa, islam, ideja, zločin, sloboda.
1
Usp. uvodna poglavlja u djelima Ake Daun & Soren Janson, Europljani / Kultura i identitet, Zagreb, 2004. i Amin
Maalof, U ime identiteta, Zagreb, 2002.
Bošnjačka pismohrana 23
2 Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
2
Usp. Georg Zimel, Problemi filozofije istorije, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1994., str. 5-7; Jacob Burckhardt,
Razmišljanja o svjetskoj povijesti, Zagreb, 1999., str. 26.
3
Usp. poglavlje o Rousseau u: Claude Levi-Strauss, Strukturalna antropologija 2, Zagreb, 1988., Northrop Frye,
Mit i struktura, Sarajevo, 1991., str. 215; Edvard Halet Kar, Šta je istorija?, Beograd, 2001., str. 97; Vilhelm Diltaj,
Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama, Beograd, 1980., str. 161-173.
4
Usp. Karl Mannheim, Eseji o sociologiji kulture, Zagreb, 1980., str. 99-105.
24 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Evropa i njezina samospoznaja. Je li Evropa putem identiteta stigla do same sebe, po-
stoji li ustvari evropski identitet? Edgar Morin je krajem osamdesetih godina prošlog
stoljeća pisao kako je Evropa sve isproblematizirala, kako se u Evropu nastanila opća
problematika, i kako se od tada Evropa samo može smjestiti u problematiku, jer je
to njezino nasljeđe.5 Svoju potragu za bitnim i obuhvatnim kolektivnim identitetom
Evropa devetnaestog stoljeće završila je u usmjeravanju života naroda u ekonomiju,
politiku i kulturu proizvođenja nacionalnog, u nacionalnu diferencijaciju i u kulturnu
homogenizaciju u hegemonističkom odnosu prema ostalom svijetu. Tada je Evropa
postala Evropa nacija, nacionalni identitet je postao glavni regulativni činilac među-
narodnih odnosa, pojavila se sociologija i tako reći u jednom potezu otkrila društvenu
narav čovjeka i sukob individue i društva. Razorni rat među evropskim nacijama u
drugom desetljeću dvadesetog stoljeća u najneduhovnijoj formi pretvorio je nacionalne
svjesnosti i zajedničku evropsku svjesnost u najnelogičniju fantazmagoriju. Dva deset-
ljeća kasnije rat se ponovio u još razornijoj formi. Na razmeđu stoljeća pokrenute su
procedure za uspostavljanje Evropske zajednice. Jean-Marie Domenach nije prvi koji
je začeće Evropske zajednice vidio u drugoj noći Evrope, ali je vjerovatno prvi koji je
to opisao izrazima ničeovske jasnoće: Evropu Evropske zajednice nije začeo Karlo Ve-
liki nego evropski nihilizam.6 U drugoj polovici dvadesetog stoljeća Evropa, stvarna ili
zamišljana, postala je najviše željena nadnacionalna pripadnost. Ali, i na početku dva-
desetprvog stoljeća Jürgen Habermas govori o Evropi kao regiji samosvjesnih nacija,
koje su u trajnom rivalitetu, i o evropskom identitetu kao konstruktu čija kandidatura
za svjesno usvajanje nema punu povijesnu pouzdanost.7 Je li Evropa i u trećem mile-
niju samo Evropa naroda i država, i jesu li nacionalni identiteti i materijalne potrebe
jedine bitne pripadnosti i jedini interesi Evropljana?
U prošlosti je bilo mnogo značajnih mislilaca koji su tvrdili da Evropa ima svoj
duhovni lik i koji su se bavili predočavanjem tog lika. Oni su smatrali da je duhov-
ni organizam Evrope u jedinstvu evropske kulture, u njezinom porijeklu i izvornom
stremljenju. I bili su saglasni u oglašavanju jedinstvenosti evropske kulture u odnosu
na druge kulture i u obilježavanju višeg ili završnog položaja evropskog ljudstva u
povijesnim kretanjima čovječanstva. Ali, razilazili su u utvrđivanju izvorišta kulturnog
života i općeljudske moći Evropljana. Oni koji su u čovjeku vidjeli bitno umno biće
nastojali su pokazati, poput Edmunda Husserla, da je Evropa nastala iz ideja uma i da
je to svijet umnosti i umno usmjerene kulture koja je rođena u staroj Grčkoj. Drugi,
kojima je bilo bliže religijsko određenje čovjeka i koji su u vjeri nalazili glavnu snagu
u oblikovanju visoke kulture, trudili su se, kao Thomas Stearns Eliot, da evropski svijet
predstave u kršćanskim osnovama i perspektivama. Treći su, kao Hegel, držeći čovjeka
bitno povijesnim bićem i razumijevajući povijest kao sudbinu naroda, vjera i nauka,
poistovjećivali Evropljane ili evropsku kulturu sa vrhom ili ciljem svjetskih procesa
5
Edgar Morin, Kako misliti Evropu, Sarajevo, 1989., str. 103-4.
6
Žan-Mari Domenak, Evropa – kulturni izazov, Beograd, 1991., str. 21.
7
Jurgen Habermas, Rascijepljeni Zapad, Sarajevo, 2010., str. 51-4.
Bošnjačka pismohrana 25
2 Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
8
Usp. Edmund Huserl, Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, I dio, Zagreb 1990., i Filozofija
kao stroga znanost, poglavlje: Kriza europskog ljudstva i filozofija, Zagreb, 2003.; T.S.Eliot, Jedinstvo evropske
kulture, u: Danilo Pejović, Nova filozofija umjetnosti, Zagreb, 1972.; G.W.F.Hegel, Filozofija povijesti, Zagreb,
1966.
9
Navedeno djelo, str. 7.
10
Ulrich Beck, Razumijevanje istinske Europe, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.
26 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Bošnjačka pismohrana 27
2 Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
11
Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo, 2003. Muhsin
Rizvić, Bosanskomuslimanska književnost u doba Preporoda 1887-1918., Sarajevo, 1990.
28 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
12
Žan Bodrijar, Savršen zločin, Beograd, 1998., str. 150-1.
13
Usp. Susan Sontag, Stilovi radikalne volje, Sarajevo, 2006., str. 210.
14
Preuzeto iz: Tomica Bajsić, O Czesłavu Miloszu, tvorcu luminoznih stvari, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.
Bošnjačka pismohrana 29
2 Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija
Summary
30 Bošnjačka pismohrana
Dr. sc. Fahrudin Novalić
Zagreb
Uvod
Tko smo? Što smo činili? Što činimo? Što nam je činiti? Kakvu budućnost želimo?
Neka su pitanja o individualnom (Ja) i kolektivnom (Mi) identitetu, uključujući i pro-
jektni identitet čovjeka i njegove zajednice.1 “Identitet je”, primjećuje Manuel Castells,
“izvor smisla i iskustva naroda.” (Castells, 2002:16).
1
Manuel Castells razlikuje tri oblika izgradnje identiteta: legitimirajući identitet, identitet otpora i projektni identitet.
“Legitimirajući identitet uvode dominantne društvene institucije kako bi proširile i racionalizirale svoju dominaciju
u odnosu prema društvenim akterima, tema koja čini srž Sennettove teorije o autoritetu i dominaciji, ali se jednako
tako uklapa u razne teorije o nacionalizmu.” (Castels, 2002:18).
“Identitet otpora stvaraju oni subjekti koji se nalaze u položajima/uvjetima u kojima su obezvrijeđeni i/ili stigma-
tizirani logikom dominacije, te tako kopaju rovove za otpor i preživljavanje koji se temelje na načelima koja su ra-
Bošnjačka pismohrana 31
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
zličita ili suprotna onima koja prožimaju društvene institucije, kao što Calhoun predlaže u svom objašnjenju pojave
politike identiteta.” (Castells, 2002:18).
“Projektni identitet nastaje kad društveni akteri, na temelju bilo kakvih, njima dostupnih, kulturnih materijala grade
novi identitet koji redefinira njihov položaj u društvu,..., tražeći preobrazbu (pojedinih dijelova ili, op. a.) sveukupne
društvene strukture.” (Castels, 2002:18).
2
“Činjenica da sam kršćanin i da mi je materinski jezik arapski, koji je sveti jezik islama”, primjećuje Amin Maalouf,
“jedan je od temeljnih paradoksa koji su skovali moj identitet. (...) Taj je jezik zajednički meni i više od milijarde
drugih ljudi. (...) Moja pripadnost kršćanstvu – bilo da je duboko vjerska ili samo sociološka, to nije bitno – stvara
značajnu vezu između mene i gotovo dvije milijarde kršćana u svijetu. Mnogo me toga dijeli od svakog kršćanina,
kao i od svakog Arapina i od svakog muslimana, ali postoji sa svakim od njih neosporno srodstvo, u jednom slučaju
vjersko i intelektualno, u drugom jezično i kulturno.
(...) Dakle, razmatrajući odvojeno ta dva elementa svoga identiteta, po jeziku ili po vjeri, osjećam se bliskim dobroj
polovici čovječanstva. Shvaćajući istovremeno ta dva ista kriterija, suočavam se sa svojom posebnošću” (Maalouf,
2002:21-22).
Maalouf navodi i ostale pripadnosti svoga identiteta. Činjenicu da je Francuz, dijeli sa šezdesetak milijuna pojedi-
naca; činjenicu da je Libanonac dijeli s osam do deset milijuna pojedinaca, računajući i dijasporu; činjenicu da je
istovremeno i Francuz i Libanonac, dijeli s najviše nekoliko tisuća pripadnika. Pritom zaključuje – “što su pripad-
nosti koje uzimam u obzir brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim” (Maalouf, 2002:22).
Maalouf navodi i sljedeće pojedinosti svoga identiteta: rođen je usred grkokatoličke ili melkitske zajednice, koja
je priznavala autoritet pape ostavši vjerna nekim bizantskim obredima; njegovo ime upisano je u matičnu knjigu
protestanata – u obitelji su postojale dvije suparničke vjerske tradicije po majci katolkinji i ocu protestantu; baka
mu je bila Turkinja, a njezin suprug maronit iz Egipta, jedan djed mu je bio pjesnik i žestoki antiklerikalac, njegov
pra-pra-pradjedov brat prvi je preveo Molierea na arapski i postavio ga 1848. na scenu nekog otomanskog kazališta.
“Sa svakim ljudskim bićem imam neke zajedničke pripadnosti”, zaključuje Maalouf, “ali ni jedna osoba na svijetu
ne dijeli sve moje pripadnosti, pa čak ni velik njihov dio” (Maalouf, 2002:23).
3
Poimanje vrijednosti u suvremenim aksiološkim teorijama shvaća se različito. Arif Tanović navodi sljedeće:
“1) Objektivističko (ontologističko) gledište koje zastupaju a) idealisti novokantovske škole Vindelband i Rikert, b)
fenomenolozi Šeler i Hartman, kao i c) novi realisti Mur i Rasel (neko vrijeme). Po prvima vrijednosti su objektivne
kao zahtjev, trebanje; po drugima one predstavljaju samostalne suštine i kao takve posebno carstvo vrijednosti; za
treće, vrijednost je objektivni, univerzalni, neprirodni kvalitet, jednostavan, neraščlanjiv i nedefinljiv pojam sui
generis, koji možemo saznati samo intuicijom.
32 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
vrijednih i nevrijednih. O tome Arif Tanović kaže: “Vrijednost nekog cilja, može se
mjeriti prema tome koliko njegovo izvršenje doprinosi emancipaciji samog čovjeka,
(koliko pridonosi općem dobru prirode, čovjeka i čovječanstva, op. a.), razvoju ljud-
skih stvaralačkih mogućnosti. Također karakter ciljeva odgovara karakteru sredstava.
Nemoralnom cilju odgovaraju i nemoralna sredstva.” (Tanović, 1972:122).
Parafrazirajući Marxovu misao: “Ideje postaju materijalna snaga kad ovladaju ma-
sama”, možemo kazati: smislovi postaje materijalna snaga kad ovladaju ljudima. Druš-
tveno izgrađivanje i razvoj identiteta uvijek se zbiva s aktualizacijom moći. A “moć je
aktualizirana samo tamo”, primjećuje Hanah Arendt, “gdje riječ i čin nisu razdvojeni.”
(Arendt, 1991:162).
Način čovjekova bitka je praksa koja je neodvojiva od moći. Moć može proizvoditi
i bitnu mogućnost za subjektivnost i povijesnost. Pritom, “‘mogućnosti’ moraju biti
unutar dohvata analiziranoga društva; one moraju biti odredljivi ciljevi prakse.” (Mar-
cuse, 1989: 11). Težnja za uspostavljanjem određenih oblika moći postoji oduvijek.
Suvremena društva temelje se na političkoj, ekonomskoj, tehnoznanstvenoj, vojnoj,
kultur(al)noj, ideološkoj, medijskoj, simboličkoj moći.
“Moderna stvarnost”, smatra John Kenneth Galbraith u Anatomiji moći, “sazdana
je od kombinacije velike organizacijske koncentracije (i monopolizacije, op. a.) moći
i njezine velike difuzije na brojne pojedince u njenom stvarnom ili prividnom korište-
nju.” (Galbraith, 1987:165-166). Društvo se od prvobitne zajednice do danas, prema
Michaelu Mannu, temelji na četiri glavna izvora društvene moći: ekonomskom, voj-
nom, političkom i ideologijskom (Mann, 1986:1-33). Mann teorijski povezuje društvo
kao sustav moći i naciju kao sustav kolektivnog identiteta, iz čega proizlazi i snažna
manifestacija nacionalne pripadnosti, koja povezuje obitelj, lokalnu zajednicu i široki
nacionalni teren.
Moć je tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona, kao zbiljski sklop, proizvodi subjektiv-
nost. Općenito, možemo kazati da je moć sposobnost upotrebe izvora moći s namje-
rom djelotvornog ostvarivanja volje u međusobno složenim odnosima snaga i unatoč
otporu drugih.4 Tu se neizbježno pojavljuje i smisao kao “svesna voljna usmerenost
neke čovekove radnje (vrijednosna orijentacija, op. a.) na stvaranje određene vrednosti
kao svrhe te radnje.” (Šešić, 1977:155). Svi oblici društvenoga života postaju predmet
2) Naturalističko gledište, koje zastupaju američki pragmatisti i neki kritički realisti, sastoji se u tezi da je vrijednost
objektivni prirodni ili društveni kvalitet, koji je složen i dâ se definisati, analizirati i racionalno saznati, te naučno
dokazati i provjeriti (Djui, Peri, Peper).
3) Logički pozitivisti tvrde da vrijednost nije objektivan kvalitet, ni prirodni ni neprirodni, nego subjektivna ekspre-
sija emocija, bez objektivnog važenja, a ispoljava se bilo kao stav odobravanja ili kao imperativ.
4) Lingvistička filozofska orijentacija, koja izrasta iz pozitivizma i logičkog empirizma, nalazi da vrijednost ima
lingvističko značenje u upotrebi, u kontekstu iskazivanja, u ‘jezičkoj igri’.” (Tanović, 1972:19-20).
4
Više o izvorima, vrstama, pojmu, koncentraciji, monopolizaciji, upotrebi moći, vidjeti i u: (Arendt, 1996), (Aron,
1996), (Aron, 2001), (Mann, 1993), (Mann, 1993a), (Weber, 1999), (Weber, 2001), (Wrong, 1988).
Bošnjačka pismohrana 33
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
oblikotvorne snage moći, što Foucault označava terminom mikrofizika moći. U moder-
nom dobu dolazi do sjedinjenja tehnika znanja i strategija moći (Foucault, 1994:179).
Oblikujući se kao odnos snaga, prema Foucaultu, moć se ne posjeduje nego provodi,
ona nije vlasništvo, nego izvršenje.5 U svemu tom, nužno je i samospoznavanje, a ono
je, misli Calhoun, “uvijek čin izgrađivanja, ma koliko se čini da se radi o otkrivanju ...”
(u: Castells, 2002:16).
Što je smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka, s ponajboljim izborom
europskih6, ali i svjetskih vrijednosti?
5
“...moć nije nešto što se stječe, otima ili dijeli, nešto što se čuva ili pušta da pobjegne; moć se provodi polazeći
od bezbroja točaka, i u igri nejednakih i pokretljivih odnosa.” (Foucault, 1994:66). Slično Foucaultu, moć shvaća
i Hannah Arendt, kad kaže da “moć postoji samo u svojoj aktualizaciji. Tamo gdje se ne aktualizira ona nestaje, a
povijest je puna primjera da najveće materijalno bogatstvo taj gubitak ne može nadoknaditi. Moć je aktualizirana
samo tamo gdje riječ i čin nisu razdvojeni ...” (Arendt, 1991:162).
6
Europski identitet čine sve ljudske i neljudske vrijednosti koje (je) Europa ima(la). Ljudske vrijednosti – sve huma-
ne civilizacijske i kultur(al)ne stečevine od antičkoga vremena do današnjih dana. Neljudske vrijednosti – sve vrste
europskih ekstremizama i fundamentalizama, uključujući i europski eurocentrizam koji destruiraju dostojanstvo
čovjeka. Svakako, projektni bošnjački identitet, isključivo treba prihvaćati i razvijati sve, ponajbolje, europske i
svjetske – univerzalne, kozmopolitske i internacionalne vrijednosti, o kojima će biti više riječi pod međunaslovom:
Smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka.
34 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
7
“Univerzalnost pripada pravima čovjeka, slobodâ, kulture i demokracije.” (Baudrillard, 2003.71-72).
8
“Mondijalizacija (kozmopolitsko, op. a.) se pak odnosi na tehniku, trgovinu, turizam, informiranje. Čini se da je
mondijalizacija nepovratan čin, dok je univerzalnost na putu izumiranja. Barem kad je riječ o sustavu vrijednosti
na ljestvici koju je uspostavilo zapadno moderno društvo, što nije zabilježeno niti u jednoj drugoj kulturi.” (Baudri-
llard, 2003:72).
9
Nije sredstvo za život njegovo mjerilo, nego je jačanje samoga života njegova mjera. (Nietzsche).
Bošnjačka pismohrana 35
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Smisao europskoga
projektnoga
identiteta Bošnjaka
Razlozi izbora
europskoga
projektnog identiteta
Bošnjaka
Takvih tipova vrijednosti ima više. Razmotrit ćemo Teoriju univerzalnih sadržaja i
strukture vrijednosti Shaloma H. Schwartza (1992).10 Ova teorija sadrži deset univer-
zalnih motivacijskih tipova vrijednosti koje odražavaju univerzalne zahtjeve ljudskog
postojanja, s njihovim specifičnim vrijednostima11 koje ih mogu predstavljati. To su
moć, postignuće, hedonizam, poticaj, nezavisnost, univerzalizam, dobrohotnost, tradi-
cija, konformizam, sigurnost.
Ovakav je pristup samo polazna osnova za mogući model sustava vrijednosti europ-
skoga identiteta Bošnjaka. Ova Schwartzova teorija definira vrijednosti kao poželjne
10
“Shalom Schwartz H. je socijalni psiholog, kultur(al)ni istraživač, autor Teorije osnovnih ljudskih vrijednosti
(univerzalnih vrijednosti kao latentnih motivacija i potreba). On je također pridonio formulaciji ljestvica vri-
jednosti u kontekstu socijalne teorije učenja i socijalne spoznajne teorije.” (Shalom H. Schwartz, Wikipedia, the
free encyclopedia, 18. 5. 2011.).
11
“Dio navedenih specifičnih vrijednosti Schwartz je preuzeo izravno od (Miltona, op. a.) Rokeacha, dok su ostale
uzete iz radova drugih autora koji su se bavili istraživanjem vrijednosti (Levy i Guttman, 1974; Hofstede, 1980;
Munro, 1985); prema: (Schwartz, 1992).” (u: Ferić, 2009:33).
36 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
ciljeve različite važnosti, koji djeluju kao usmjeravajuća načela u čovjekovu životu.
Motivacijski ciljevi proizlaze iz tri univerzalna zahtjeva ljudskoga postojanja – biološ-
kih potreba, potreba za usklađenom socijalnom interakcijom, te potreba za opstankom
i funkcioniranjem grupa. Recepcija specifičnih vrijednosti potiče ostvarenje pojedino-
ga motivacijskog tipa vrijednosti. Autor ovoga teksta dopunio je Schwartzovu tablicu
tipova vrijednosti i njihovih motivacijskih ciljeva sa specifičnim vrijednostima koje ih
predstavljaju – vrijednosti istaknute tamnijim slovima. (Tablica 1). (Schwartz, 1992),
u: (Ferić, 2009:34):
MOĆ: društveni status i prestiž, kontrola i društvena moć, bogatstvo, društveni ugled,
dominacija nad pojedincima i materijalnim autoritet, očuvanje slike o sebi u društvu
dobrima
POSTIGNUĆE: ostvarivanje osobnog uspjeha samopoštovanje, ambicioznost, vrsnost (op. a.),
kroz iskazivanje kompetencije u skladu s utjecajnost, sposobnost, inteligencija, uspješnost
društvenim standardima
HEDONIZAM: ugoda ili zadovoljenje vlastitih zadovoljstvo, uživanje u životu
tjelesnih želja
POTICAJ: uzbuđenje, novost, izazov u životu uzbudljiv i raznovrstan život, odvažnost
NEZAVISNOST: sloboda misli i djela, sloboda, autonomija subjekta, kvalitetno
kreativnost, istraživanje novog, modernost obrazovanje (op. a.), privatni život,
(op.a.) samostalnost, odabiranje vlastitih ciljeva,
znatiželja, islamski feminizam (op. a.)
UNIVERZALIZAM: razumijevanje, poštovanje, jednakost, unutarnji sklad, mir u svijetu,
prihvaćanje i zaštita dobrobiti svih ljudi, multikulturalnost, ekološki etos, svjetski
holistička odgovornost – za čitav živi i neživi ekološki etos (op. a.), jedinstvo s prirodom,
svijet (op. a.) mudrost, svijet lijepog, društvena pravda,
tolerancija, očuvanje okoliša – prirodnog i
socijalnog (op. a.)
DOBROHOTNOST: očuvanje i unapređivanje demokratski etos, intersubjektivna
dobrobiti ljudi s kojima je pojedinac u čestom, (i komunikativnost (op. a.), duhovni život, smisao
ne samo čestom op. a.), osobnom kontaktu u životu, zrela ljubav, iskreno prijateljstvo,
odanost, iskrenost, uslužnost, odgovornost,
spremnost na opraštanje
TRADICIJA: poštovanje, prihvaćanje i poštovanje tradicije, umjerenost, poniznost,
održavanje običaja i ideja tradicijske kulture ili prihvaćanje vlastitoga života, pobožnost
religije kojoj pojedinac pripada
KONFORMIZAM: suzdržavanje od akcija, pristojnost, samodisciplina, poštovanje roditelja i
namjera i sklonosti koje bi mogle uznemiriti starijih, poslušnost
ili povrijediti druge osobe i narušiti društvena
očekivanja i norme
SIGURNOST: Sklad, stabilnost i sigurnost osjećaj pripadnosti, društveni poredak, nacionalna
unutar društva, međuljudskih odnosa ili samog sigurnost, uzvraćanje usluga, obiteljska sigurnost,
pojedinca zdravlje, čistoća
Bošnjačka pismohrana 37
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
12
“‘moć’ i ‘postignuće’ naglašavaju društvenu superiornost i društveni ugled; ‘postignuće’ i ‘hedonizam’ odraža-
vaju skrb o samome sebi (na neki način i egoističnost); ‘hedonizam’ i ‘poticaj’ odražavaju želju za emocionalno
ugodnim uzbuđenjem; ‘poticaj’ i ‘nezavisnost’ uključuju intrinzičnu motivaciju za novim znanjima i promjena-
ma; ‘nezavisnost’ i ‘univerzalizam’ odražavaju pouzdanje u vlastite prosudbe i prihvaćanje raznolikosti postojanja;
‘univerzalizam i ‘dobrohotnost’ uključuju skrb o dobrobiti drugih i nadilaženje sebičnih interesa; ‘dobrohotnost’ i
‘tradicija/konformizam’ odražavaju odanost vlastitoj grupi i njezinim članovima; ‘tradicija/konformizam’ i ‘sigur-
nost’ naglašavaju zadržavanje poretka i skladnost društvenih odnosa; ‘sigurnost’ i ‘moć’ naglašavaju izbjegavanje
ili nadilaženje prijetnji i nesigurnosti kroz kontrolu društvenih odnosa i dobara.” (u: Ferić, 2009, 35).
38 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
VLASTITO ODRICANJE
Univerzalizam Dobrohotnost
Tradicija
Nezavisnost Konformizam
OTVORENOST ZA ZADRŽAVANJE
PROMJENE TRADICIONALNIH
ODNOSA
Poticaj Sigurnost
Hedonizam
Postignuće Moć
VLASTITI PROBITAK
Bošnjačka pismohrana 39
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Zaključna misao
13
Ferić, Ivana (2002): Provjera postavki Schwartzove teorije univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti, magistarski
rad, Zagreb, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.
14
Schwartz, S. H.; Boehnke, K. (2004): Evaluating the struckture of human values with confirmatori factor analysis,
Journal of Research in Personality, 38, 230-255.
15
Perrinjaquet, A. i sur. (2007): A test of the quasy-circumplex structure of human values, Journal of Research in
Personality, 41, 820-840.; (u: Ferić, 2009: 86-87 i 154).
40 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
isključivo, shvaća kao tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona se, mora aktualizirati. “Jednu
stvar treba apsolutno izbjegavati”, smatra Emmanuel Todd, “zaboravljati da su danas,
kao i jučer, prave sile demografske i obrazovne prirode, a da je prava moć ekonomske
prirode.” (Todd, 2004:203). Smisao kao usmjeravana veličina – vektor ljudskoga duha
i praktične aktivnosti Bošnjakinja i Bošnjaka, podrazumijeva ostvarivanje njihovih
svestranih mogućnosti.
Bošnjački subjekti-akteri16, ovisno od vlastitoga svjetonazora, interesa, potreba,
želja, mogu samostalno vrednovati i dopunjavati Schwartzov teorijski model vrijed-
nosti, te odlučivati koje će, i u kojoj mjeri, terminalne i instrumentalne, vrijednosti iz
sustava četiri tipa vrijednosti više razine, preferirati. (Slika 2 i Tablica 1). Razlike se
mogu pojaviti u mjeri autonomne recepcije univerzalnih, kozmopolitskih i internaci-
onalnih vrijednosti, kao i razlike u mjeri recepcije vrijednosti i normi islamske civili-
zacije i kulture – recepcije islama u cjelini,17 te razlike u upotrebi bosanskoga jezika.
To će Bošnjacima omogućiti izgradnju novoga identiteta, s ponajboljim univerzalnim
sadržajima, ne samo identiteta europskih naroda nego i najvrednijih sadržaje naroda
i kultura čitavoga čovječanstva, uključujući i tzv. kulture “četvrtoga svijeta”18. Takvi
individualni i kolektivni identiteti Bošnjaka moći će prepoznavati sebe u drugome i
16
Politički, gospodarski, tehnoznanstveni, kulturni, religijski subjekti, subjekti civilnoga društva i ini individualni i
kolektivni bošnjački subjekti-akteri.
17
Na pitanje što islamska civilizacija (i kultura, op. a.) – islam može dati svijetu na pragu 21. stoljeća, Akbar S.
Ahmed odgovara: “Mnogo. Njegovo shvaćanje ravnoteže između dina (religije) i dunija (svijeta) je dragocjeno.
Može osigurati popravak i provjeru materijalizma koji karakterizira velik dio suvremene civilizacije, nudeći umje-
sto toga samilost, pobožnost i osjećaj poniznosti... U svom odricanju od materijalizma, sufizam osigurava ravnotežu
dominirajućim vrijednostima zapadne civilizacije, mada mnogi njegov utjecaj smatraju ograničavajućim. Osobito
u sufističkoj poruci sulh-i-kul (mir svima), islam šalje pozitivnu poruku mira i bratstva... Nije iznenađujuće što je
sufistički islam napredovao na Zapadu, osobito među europskim obraćenicima. Islam postavlja znanje (ilm, op. a.)
kao najviši stupanj ljudskog stremljenja. Kur’an i Prorokove izreke svaki put iznova pozivaju na usvajanje znanja.
Uistinu, riječ znanje je, najčešće korištena riječ u Kur’anu nakon Božjeg imena... Ljudska bića se u Kur’anu pozi-
vaju da razmisle o divoti i raznolikosti koja ih okružuje: I među Njegovim znacima u stvaranju neba i zemlje, i među
raznolikostima vaših jezika i boja (Sura 30:22).” (Ahmed, 1999; u: Gardles, 1999:47). Također, “mnoga od sadaš-
njih stajališta Zapada – nepoželjnost cigarete, droge, alkohola, te promidžbe obiteljskoga života – islam je oduvijek
zagovarao. Jihad je u medijima postao prljava riječ koja predstavlja fizičku prijetnju, barbarske civilizacije. A ipak,
ideja je plemenita i moćna. To je želja za usavršavanjem sebe, da bi se postiglo poboljšanje i da bi se borilo za bolje
stvari (ljudske vrijednosti, op. a.). On je u opsegu tenisonovskih načela: boriti se, tražiti, a ne uzmaknuti.” (Ahmed,
1999; u: Gardles, 1999:40).
“Akbar Salahuddin Ahmed... ili Akbar Ahmed, (pakistanski je učenjak, op. a.). Sada je voditelj Katedre Ibn Khaldun
za islamske studije, Američkoga sveučilišta u Washingtonu, prvi uvaženi predsjedatelj Srednjega istoka i Islam-
skih studija na Američkoj mornaričkoj akademiji blizu Annapolisa... Savjetovao je svjetske vodeće autoritete
o Islamu i vanjskoj politici, uključujući ambasadora Richarda Holbrookea i tajnika Michaela Chertoffa... Bio je i
veleposlanik Pakistana u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jedan je od vodećih svjetskih antropologa...” (Wikipedia, the
free encyclopedia, 17. 06. 2011.).
18
Tradicionalne – veoma diferencirane kulture, iznimno značajne za budućnost zbog svoje kompleksne izvorne pri-
rodne bioraznolikosti i ekoraznolikosti. Zbog integralne strukture prirode i kulture, “četvrti svijet” se u kolonijal-
nom misaonom sklopu i danas percipira kao “divljina”. Militarizam i ratovi uzrokom su propasti preko polovine od
26 kultura/civilizacija. Ista sudbina prijeti i tzv. “četvrtom svijetu”. “Dugoročni interes (međunarodnih korporacija,
op. a) je raspolaganje ‘četvrtim svijetom’ kao prirodnom bazom za dobivanje novih genski manipuliranih proizvoda
i njihovo patentiranje. Kao što je bio osvojen ‘novi svijet’ i iskorištavan ‘treći svijet’, tako se može dogoditi i ovom
svijetu s još većim posljedicama – totalnom kontrolom uvjeta života, osobito u geokibernetskoj viziji (...) s global-
nim eko-menadžmentom – geomenadžmentom. Što su nekad bile nacionalne kompanije za ‘treći svijet’, to su danas
‘multinacionalne korporacije’ za ‘četvrti svijet’” (Cifrić, 2000:205-206). “Četvrti” i ini svjetovi trebaju zadržati
vlastiti oblik besmrtnosti, jer se scijentizacijom, tehnizacijom i komercijalizacijom troše i uništavaju.
Bošnjačka pismohrana 41
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
19
Univerzalno je pomirljivo s nacionalnim – univerzalna kultura doživljava sebe kao galeriju najizvrsnijih proizvoda
nacionalnih kultura. (Eagleton, 2002:95-96). “Jer, univerzalnost vrijednosti riječi kao što su demokracija, ljudska
prava, sloboda, pravednost ne dovodi u pitanje logiku razlika – spolnih, rasnih, društvenih” (Paić, 1997:5). Uni-
verzalna vrijednosna orijentacija i recepcija ih istovremeno humano rafinira i afirmira, usmjerava i oplemenjuje.
Međutim, ne treba zaboraviti da svaka kultura živi (i) od razlika koje je legaliziraju, legitimiziraju, selekcioniraju,
mobiliziraju, interno integriraju, a u ekstremnom obliku je i alijeniraju.
Univerzalizam pripada visokoj kulturi, a kozmopolitizam kulturi globalnoga kapitalizma – kozmopolitska kultura
prelazi nacionalne granice poput novca i transnacionalnih kompanija. (Eagleton, 2002:95-96 ). Internacionalizam je
oblik političkoga otpora takvu svijetu, solidarnost. Internacionalizam je danas i obilježje kapitalizma, a solidarnosti
koje mu se suprotstavljaju, većinom su lokalne naravi. (Eagleton, 2002:95-96).
20
Nisu sve kozmopolitske vrijednosti nasilne i destruktivne. Međutim, nužan je oprez i isključivost prema najdestruk-
tivnijima koje je porodio neoliberalizam. Uostalom, takva recepcija vrijednosti dovela je i do osnovnih uzroka ak-
tualne globalne krize. “Neoliberalizam jest najnoviji naziv u povijesti zločina”, poziva se Ulrich Beck na dokument
sa skupa u Chiapasu, Meksiko, od 30 siječnja 1996., “čiji je cilj gomilanje privilegija i bogatstva – demokratizacije
jada i beznađa... Taj neoliberalizam na mjesto humanosti stavlja indekse tržišta vrijednosnica, na mjesto dostojan-
stva stavlja globalizaciju bijede, na mjesto nade prazninu, a na mjesto života internacionalu terorizma.” (Beck,
2004:360-361).
21
Danas bioetika kao opća etika i ljubav prema životu, sve više postaje interdisciplinarnim znanstvenim područjem,
obogaćuje se novim sadržajima i pluralizmom etičkih metodologija. Tako se razvija i afirmira kao nezaobilazni most
prema humanijoj budućnosti.
22
Prije svega mislimo na oblikovanje i razvoj ekološkoga etosa i svjetskoga ekološkog etosa. Ekološki etos je usmje-
renost na “opstanak – očuvanje socijalnog i kulturnog identiteta neke zajednice, njezino reproduciranje, održanje
stabilnog ponašanja pojedinaca i kolektiviteta reguliranjem moralnih normi o odnosu čovjek-priroda u konkretnim
relacijama.” (Cifrić, 2000:66). Svjetski etos, prema Hansu Küngu, ima tri temeljne teze: “prvo, nema preživljavanja
bez svjetskoga etosa; drugo, nema svjetskoga mira bez religijskoga mira, i treće, nema religijskoga mira bez dija-
loga religija” (u: Cifrić, 2000:75). Küng smatra da je svjetski etos potreban zbog toga što na svijetu nema nikakvog
temeljnog etičkog konsenzusa, nego mnoge različite i proturječne etike koje se međusobno konfrontiraju. “Svjetski
etos bi”, prema Küngu, “trebali oblikovati vodeći ljudi u religijama, njihovi specijalisti i etičari koji bi izradili
‘minimalni etički konsenzus’ i preuzeli odgovornost u svim područjima društva – gospodarstvu, znanosti, religiji,
itd.” (u: Cifrić, 2000:75-76).
23
Sve navedene vrijednosti su i vrijednosti-mogućnosti projektnoga europskoga identiteta – uopće, koje su također u
razvoju. Njih opterećuju mnogi prijepori i problemi. Opći problem je u tom što mondijalizacija guši univerzalnost
vrijednosti, agresivno zahvaća tržište, pojavljuje se obilje svih vrsta razmjena i svih proizvoda. Njih prati stalni po-
rast tokova novca. Baudrillard primjećuje da se radi o svojevrsnoj pornografiji, “jer pornografija je svjetsko širenje
42 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Summary
The author, primarily, discusses the sense of European planned identity of Bosniaks.
He understands a sense as an orientation of individual and of collective subjects-actors
to an objective or purpose of acting for achieving of some desirable values. The manner
of an evaluation and a choice of some values is the principle of value-possibility. The
author refers to the theory of universal content and structure of values, above all, of
Shalom H. Schwartz, then of Terry Eagleton and of Jean Baudrillard. The ten of moti-
vational types of this Schwartz’s theory of value, are: power, achievement, hedonism,
stimulation, autonomy, universalism, benevolence, tradition, conformity, security. The
author has supplemented Schwartz’s table of types of values by own choice of new
terminal and of instrumental values. The sense of European of planned identity of Bo-
sniaks is a orientation to a project of realisation of own the future – of own: interests,
needs, desires – of some objectives and/or of some purposes of acting for achieving of
new identity. It enables an alteration for the better of social status of Bosniaks and a
realisation of their common of developmental possibilities.
svega i svačega različitim kanalima.” (Baudrillard, 2003:74). To potkrepljuje tvrdnjom da je “sama univerzalnost
mondijalizirana; demokracija i prava čovjeka podložni su istom protoku kao i bilo koji svjetski proizvod, kao nafta
ili kao novčarski kapital.
Prijelazom univerzalnoga na mondijalizacijsko istodobno dolazi do beskrajne homogenizacije i fragmentacije...,
diskriminacija i isključivanje nisu slučajna posljedica, nego su u samoj logici mondijalizacije.” (Baudrillard, 2003:
74-75). To je ono što svi građani svijeta, ne samo Europe, uključujući i Bošnjake, moraju znati i prevladavati. Više
o mogućnostima toga prevladavanja vidjeti i u knjizi Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička
ekonomija, autora Urlicha Becka (Beck, 2004).
24
Jean Claude-Carrière (1931.) francuski scenarist, glumac, romanopisac, esejist, pjesnik, karikaturist. (Wikipedia, the
free encyclopedia).
25
Bruckner Pascal “francuski pisac (1948.)... Od 1992. do 1999. godine bio je aktivan pobornik hrvatske, bosanske i
kosovske borbe protiv srpske agresije”. (Wikipedia, the free encyclopedia).
Bošnjačka pismohrana 43
2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka
Literatura
44 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Bošnjačka pismohrana 45
Dr. sc. Sead Alić
Zagreb
Identitet i identiteti
Prema finalu
Uvod
1.
Svjetski sukob najvećih svjetskih religija neminovan je, ukoliko se pod kontrolu ne
stave manipulatorski mehanizmi globalnih ekonomija, ukoliko se kontroli medijskog
manipuliranja ne usprotivi istom onom razinom kojom se pristupa kontroli naoružanja
u svijetu.
Masmediji su danas najopasnije oružje na svijetu.
Bošnjačka pismohrana 47
2 Identitet i identiteti
Nuklearno oružje ubija izvana: ruši, spaljuje, uništava tijelo. Imperijalizam multi-
nacionalnih medijskih korporacija nastupa perfidnije:
− nudi trenutno zadovoljstvo, ali dokida mogućnost sreće,
− nudi emitiranje života pred našim očima 24 sata na dan na bezbroj kanala, ali
odbija nas od nakane da jednostavno živimo ovaj život,
− proizvodi zatvor bez zidova u kojega ulazimo svojom voljom, u kojemu bivamo
inficirani sadržajima koji nas čine ovisnim…
Identiteti su danas, nerijetko, masmedijske sjene, sjene ponavljanja, manipuliranja,
prešućivanja, prenaglašavanja…
Identiteti se bude pred naletom masmedijske industrije koja pod krinkom zabave i
informiranja provodi pauperizaciju žitelja trećega svijeta. Ona pod krinkom zagovara-
nja sloboda zagovara uglavnom slobodu tržišta za prodaju proizvoda koji se oglašavaju
na medijskim nositeljima tog imperijalizma.
Demokracija je odavno već prisiljena oblačiti ruho masmedijskih sadržaja jer je bez
tog ruha neprihvatljiva za igru spektakla u koju su umotani svi novi oblici osvajanja
svijeta. Što je demokracija danas najbolje znaju Hollywood, CNN, ABC, FOX NEWS,
BBC, i slične korporacije. (T bismo se mogli pozivati na autoritete poput McLuhana,
Deborda, Postmana, Debraya ili Chomskog). Ali krenimo korak dalje.
Svijet je u opasnosti jer je zadnja linija obnove globalizacijskih napada na identitet
– ljudska vjera, odnosno institucionalno, religija.
Razlog navedenom procesu ne vidim u Huntingtonovom sukobu civilizacija nego
u prirodnoj i očekivanoj reakciji regija, država, nacija, lokalnih zajednica – na nekon-
trolirano manipuliranje sadržano u logici globalnih medija kao izvršitelja, pronositelja
i zagovornika uništavanja svega različitoga, svega nespojivoga s industrijom osvajanja
pomoću medijske zabave spektakularnih priča…
Privatne multinacionalne medijske korporacije su privatni businessi. Demokracija
koja je o njima ovisna nema pravo ulaziti u strukturu i odnose unutar korporacija.
Istovremeno te korporacije, bogatije i snažnije od mnogih vlada, mijenjaju budućnost
pozivajući se na slobodu medija. Sloboda je ušla u područje paradoksa. Zagovarana je
od strane biznismena (jer je srezana na slobodu prodaje), a da istovremeno netranspa-
rentnim drži sve neslobode svojih djelatnika, oblike rada u industrijskim (neoporezo-
vanim) kolonijama trećega svijeta, te načine stvaranja i provođenja svjetskih političko-
medijskih histerija.
Sateliti su odavno već započeli preslikavati poželjne slike iz zemalja vlasnika sate-
lita u sve zemlje svijeta. Cilj je bio pretvoriti Globalno selo u filmski studio. Ili kako to
Giddens kaže u Odbjeglom svijetu: “Sovjetski i istočnoeuropski režimi nisu bili spo-
sobni spriječiti prijem zapadnih radio i TV programa. Televizija je izravno sudjelovala
u revolucijama 1989, koje su s pravom prozvane prvim 'televizijskim revolucijama'.
Ulične prosvjede u jednoj zemlji pratilo je televizijsko gledateljstvo u drugoj te onda i
48 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
samo u velikom broju pohrlilo na ulice.”1 Sličnu situaciju imamo danas kada društve-
ne mreže prenose društvene nemire iz države u državu. Sličnost ima i svoju razliku:
Današnje društvene mreže razvijaju višesmjerni oblik komunikacije koji unatoč svim
prividima, površnostima komuniciranja ili postojanjima baza podataka o svakome činu
– predstavljaju napredniji oblik komunikacije od emitiranja programa iz centara emi-
tiranja i moći.
Ima nečeg kafkijanskoga u bezličnosti koju oko sebe šire korporacije u svojoj ko-
munikaciji sa živim ljudima. Automatska sekretarica automatizmom nudi blokadu ko-
munikacije. Biranjem tipke 1 ili 2, ili možda 6 možete dobiti jedan od već unaprijed
pripremljenih odgovora.
Osobe do kojih ćete dospjeti nisu decision makeri, one su samo vidljivi dio lanca
koji nestaje u nedogledu. Svuda oko nas izrasli su obrasci ponašanja koji nas tretiraju
kao brojeve, statističku činjenicu. Postali smo neinteresantni kao ljudi. To je ono što
osjećamo i što budi bunt u nama.
Multinacionalne korporacije, ti globalni igrači i zagovornici slobodnog tržišta uvi-
jek su u traganju za zajedničkim nazivnikom što šireg kruga potrošača. Ako tog naziv-
nika nema – zvoni alarm kojim se pozivaju dežurne osobe zadužene za kreiranje takvih
nazivnika. U rezultatu imamo svjetske trendove, zvijezde koje ih zagovaraju, medije
koje ih stvaraju i unose u naše kuće…U rezultatu imamo još jedan razlog za prekidanje
svakodnevne popodnevne dosade na koju smo osuđeni kao generacija kojoj se život
emitira pred očima.
Na tom putu multinacionalni jahači ruše sve identitete namećući samo jedan – iden-
titet potrošača!
Pitanje identiteta dakle motrimo u kontekstu medijskih umnažanja, medijskih po-
litika, ideologija masmedijskih ponavljanja, odnosno novog oblika osvajanja koja je
najavio već Napoleon tezom o većoj snazi pera od mača. Današnja digitalna pera koji-
ma se zabavno i hipnotično piše po našim dušama, nova su sredstva ratovanja. Otuda
potreba pravila ratovanja i u ovom području.
2.
U pitanju o identitetu sadržana su sva naša pitanja: Tko smo, što smo, kamo idemo,
na temelju čega jesmo to što jesmo, što nas napada, uništava, razvija, obogaćuje… U
odgovoru na pitanje o identitetu možemo se poslužiti stavovima teologije, filozofije,
biologije, fizike ili nekom od disciplina: logikom, neurolingvistikom, kvantnom fizi-
kom…
Pitati se možemo ugroženi, napadnuti, osuđeni na istrebljenje – granica našeg od-
govora sadržana je u pitanju.
1
Giddens, Anthony, Odbjegli svijet, Kako globalizacija oblikuje naše živote, Klub studenata sociologije Diskrepan-
cija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005. str. 35
Bošnjačka pismohrana 49
2 Identitet i identiteti
Pitati se možemo, također i svjesni da smo osuđeni na uspjeh jer je uspjeh svijeta na
strani rješenja koja izrastaju na mjestima na kojima je opasnost najizraženija.
No jedno je najsigurnije. Odgovora o identitetu više nema bez kritičkog promi-
šljanja masmedijskog konteksta koji se poput udava ovio o tijelo svakog današnjeg
građanina.
U tom smislu treba interpretirati i neke svjetske nepravde, širene i održavane upra-
vo kroz masmedijska ponavljanja neistina i globalno manipuliranje svjetskom javno-
šću. Tu mislim prije svega na primjer odnosa Izraela prema Palestini kao indikativan
odnos za razumijevanje uloge masmedija u kreiranju virtualnih identiteta, odnosno
utjecaj globalnih svjetskih medija na snaženje lokalnih nacionalnih i posebno vjerski
određenih identiteta.
3.
2
Morin, Edgar, str. 135
3
Isto str. 135
50 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
4
Isto, str. 187
5
Isto str. 185
6
Isto, str. 185/186
7
Isto str. 197
Bošnjačka pismohrana 51
2 Identitet i identiteti
− neprekidna bombardiranja,
− upadi izraelske vojske u evakuirane predjele,
− ponovna kolonizacija palestinskog teritorija,
− nove cestovne mreže rezervirane samo za Izraelce,
− obamiranje palestinskog Jeruzalema rušenjem zgrada i kuća,
− ubojstva nenaoružanih prosvjednika,
− rafalne paljbe iz helikoptera na bacače kamenja,
− otvaranje tunela kao iskazivanje prezira prema nečemu što je muslimanima
sveto.8
Ovaj primjer Morinove interpretacije odnosa Izraela prema židovstvu, odnosno is-
korištavanja jednog identiteta za praktične geo-političke i vojne ciljeve – razumijeva-
nju identiteta dodaje još jednu bitnu dimenziju: pitanje – koji je identitet pravi, a koji
je nastao političko-medijskim manipuliranjima.
4.
8
Usporediti sa str. 191
9
Mallouf, Amin, U ime identiteta, str. 43
52 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
5.
6.
Ima situacija u kojima ljudsko pravo može biti uskraćeno unatoč jasnim zakonima i
dobroj pravnoj regulativi. Nesreća se nerijetko zbiva u sjeni dobrih zakona. Kao što se
nedemokratski procesi nerijetko zbivaju/provode pod maskom demokracije. Buniti se
tada izgleda/znači dijelom govoriti i protiv zakona i protiv demokracije. Ne buniti se
znači dopustiti nepravdu u sjeni tih konkretnih zakonskih odredbi, odnosno u kontekstu
demokracije u ime koje se provode ti procesi.
No postoji granica preko koje se ne dopušta prijelaz, rov koji se ne napušta. To je
prirodno pravo na ljudsko dostojanstvo (o čemu je pisao Bloch). To je ono što se u čo-
vjeku budi i buni kada prepozna igru i igrače iza kulisa demokracije, jednakosti, istih
mogućnosti i sl.
7.
Svijet je danas poligon novih oružja, industrije zabave, bankarskih mešetarenja, novog
vala kolonijalizma skrivenog u pojmu globalizma. Svijet je pozornica na kojoj svjetske
10
Isto, str. 86
Bošnjačka pismohrana 53
2 Identitet i identiteti
8.
Povijest je svjedokom: onaj koji je znao nositi teret, on je opstao i iz dubina vremena
donio iskustvo, riječ i vjeru.
Na povijest se pokušalo motriti i kao na svojevrsnu teleologiju spasenja. Kraj bi
trebao donijeti spas. Spas bi trebao pričekati kraj. Onaj koji je razapet između Istoka i
Zapada, između kultura i civilizacija, pisama, navika i hijerarhija – on zna: spašen je
onaj koji osvijesti mjesto koje mu svijet udijeli na temelju njegove energije i identiteta.
Povijest je prepuna vještačkih identiteta koji su se rušili preko noći i nestajali. Ono
sa čime se narodi nisu mogli identificirati – nije moglo opstati. Opstanak ne ovisi o
snazi laži ili uvjeravanja nego o samoosjećanju identiteta naroda koji zbiljski pokaže
odlučnost volje za opstankom i zauzimanjem djelatne uloge u svijetu podijeljenom
meridijanima.
Onaj tko je dublje zaronio u pitanja smisla, opstojnosti, kako ljudi tako i nacija,
kultura, civilizacija – nije mogao ne doći do stava da svojim iskustvima tvorimo neza-
mjenjive niše iskustava koje su jedinstvene i kao takve mogu biti sudbinski važne za
čovječanstvo.
Bošnjaci su sljedbenici vjere koja se poput pjesme razliježe kako Bosnom tako i
bošnjačkom dušom, smekšalom na razinu sevdaha. Bošnjaci su patnja raspetoga na-
roda. Podignuti na križ nerazumijevanja, osuđeni uskrsnuti nakon svih pokušaja uni-
štenja.
Bošnjaci su Istok Zapada i Zapad Istoka, identitet koji svoje zadovoljenje može naći
samo u ujedinjenju svijeta.
Bošnjaci dijele sudbinu ranih kršćana osuđenih na istrjebljenje koji su u svojim
katakombama vjerovali onako i onoliko kako i koliko bi bilo na čast njihovim sljed-
benicima.
Bošnjaci su most kojega treba ponuditi podijeljenome svijetu, most kojemu je jedna
obala zapadni civilizacijski krug, a druga obala, obala vjere.
Ako je svaki identitet rezultat suodnosa sa sredinom u kojoj se pokušava opstati,
onda je granica ono područje koje bi trebalo slaviti kao sebe-nalaženje svijeta, kao
prostor produktivnog, konstruktivnog sučeljavanja.
Ne dakle predziđe kršćanstva ili najzapadnija granica islama nego kao most koji
spaja svjetove.
Bosna ima Božji dar. Osuđena je biti poveznicom civilizacijskih hemisfera. To pre-
poznati znači sresti se sa smislom vlastite opstojnosti uronjene u svijet koji ili gazi ili
mora priznati.
54 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
9.
Čovjek jest ili nije. Njegova moralnost može biti utemeljena u ovoj ili onoj vjeri ili u
kategoričkom imperativu ili u društvenom konsenzusu. On tada jest čovjek vjere i mo-
rala. Ona osoba koja se nije uzdigla na razinu ljudskoga, ona je dio svijeta izrabljivanja,
ponižavanja, istrebljenja drugoga. Riječ je o osobi koja se poistovjetila s partikularnim
ciljevima koji joj opravdavaju gaženje, ubijanje unesrećivanje drugoga.
Bosna jest ili nije. Jednako tako svijet jest ili nije. Svijet bez uljuđenih odnosa svih
bosanskih nacija svijet je u kojemu nema smisla živjeti. Ako je zemlja stoljećima mirno
na sebi nosila crkve džamije i sinagoge, suvremenim ratnicima etera ne smije se dopu-
stiti da svako neko vrijeme dijele naše zajedničko nebo.
10.
El Gazali je jedan od mislilaca koji su nas podsjećali da se stalno moramo pitati tko
smo samima sebi i odakle dolazimo. Je li onda identitet Bošnjaka nešto što treba odre-
diti netko izvana ili je riječ o tome da i u takvom slučaju mora postojati samosvijest o
onome što se može ili mora biti.
Strah od različitoga, strah od energije drugačijeg prakticiranja vjere nerijetko je
bio iskrom želje da se to drukčije, ‘strano’, ‘uvezeno’ kao takvo uništi, istrijebi, očisti,
eliminira.
Strah od različitoga nije znao da će u onima koje je osudio na istrebljenje probuditi
dodatnu strast za samosviješću vlastitog identiteta.
Summary
The question of identity contains all our questions: who we are, what we are, where we
are going, on basis of what we are what we are, what attacks us, destroys us, develops
us and enriches us ... In answering the questions of identity we can use the attitudes
and arguments of theology, philosophy, biology, physics, or of some other discipline
– logic, neurolinguistics and even quantum physics. But what is for sure is that there
cannot be any more answers on identity matter without critical consideration of ma-
ssmedia context which, like a python, has encompassed the body of every citizen of
today’s world. In that sense the author believes that some global injustices continuou-
sly supported by untruths – widely spread by the massmedia – should be reinterpreted
for the sake of peace and humanity perspective.
Bošnjačka pismohrana 55
Mr. sc. Saeid Abedpour
Institut “Ibn Sina” u Sarajevu
O definiranju evropskog
identiteta Bošnjaka
Identitet motren iz perspektive modernoga svijeta ima tri odlike: skepticizam, auten-
tičnost i pluralnost. Ove tri odlike u izvjesnoj mjeri pokazatelj su evropskog identiteta.
Identitet modernoga čovjeka u svojoj osnovi je identitet skepticizma stoga što poja-
vom moderne tradicionalna forma identiteta koja je utemeljena na vjerskim i etničkim
strukturama gubi svoju prijašnju prepoznatljivu moć i ljudima je dopušteno, štaviše,
primorava ih se da svoj identitet definiraju prema vlastitom izboru vrijednosti i vlasti-
tom etičkome i ovosvjetovnome kodeksu i da na takvim postavkama dijelove tradicio-
nalnog identiteta usklađuju sa vlastitim identitetom (Giddens 1991).
Charles Taylor, kanadski filozof, govoreći o značaju autentičnosti ističe da blije-
đenje tradicionalnih aspekata identiteta prouzrokuje da se iznova promotri značenje
autentičnosti identiteta, čime identitet, uistinu, doseže jedan novi vrhunac. Pojavom
moderne uvažavanje lokalnoga čovjeka (onoga koji vjeruje u autohtone vrijednosti)
ustupa svoje mjesto uvažavanju globalnoga čovjeka utemeljenog na globalnim vrijed-
nostima kao što su ljudska prava, te poštivanje moralne nezavisnosti pojedinaca. Sa
ovog aspekta motreno autentičnost čovjeka nema značenje odanosti pojedinca prema
tradicionalnim vrijednostima vremena i prostora u kojem je rođen već je nužni zalog
za njegovo praktično djelovanje u skladu sa unutarnjim predispozicijama; a ovo nužno
iziskuje slobodu mišljenja i izbora. Prema tome, moderni identitet počiva na poten-
cijalnim mogućnostima i ograničen je na svaku pojedinačnu ljudsku jedinku koja ga
realizira vlastitim unutarnjim potencijalima.
Uma Narayan, feministička književnica iz Indije, govoreći o pluralizmu osvrnula
se na protivrječnost koja postoji između autohtonog indijskog i modernog identiteta, te
kazala: “Želim biti vjerna i jednom i drugom identitetu. Zašto zbog nepatvorene kritike
Bošnjačka pismohrana 57
2 O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
58 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Ono što je bitno jeste širenje predodžbe da je “drugi” drugačiji i da ne može biti poput
nas. Ako prihvatimo da je “nacija” predodžba i da se nacionalni identitet gradi kroz
specifične procese onda trebamo potvrditi i činjenicu da svaki narod koji dijelom osje-
ća svoje specifičnosti i odlike i za koje su se stekli preduvjeti za pravljenje plana o od-
vajanju, može potencijalno u sebi odgojiti neku vrstu etničkog nacionalizma i katkad,
čak, može krenuti putem odvajanja u cilju formiranja nacije. To što jedan narod nije od
ranije posjedovao političku nezavisnost nije dovoljan razlog za nepostojanje plana o
etničkim zahtjevima, budući da etnički nacionalizam ne podrazumijeva nužno i težnju
za odvajanjem i nezavisnošću, a ako takve naznake i postoje one ne trebaju predstav-
ljati strah od stvaranja ili falsificiranje jedne povijesne utakmice.
Etnički nacionalizam u značenju osjećaja duboke vezanosti i odanosti jednoj etnič-
koj skupini u odnosu na odanost jednoj nacionalnoj skupini koja egzistira od ranije, ne
može se motriti na isti način kao nacionalizam koji je produkt političkih procesa i jasno
artikuliranih stavova i fenomen koji ključa u samome sebi i čije talasanje obuhvata sve
oko sebe. Ovakva ideologija je produkt sistematskih i institucionaliziranih napora koji
obično dolaze od lidera i inih etničkih intelektualaca. Dakle, sve višeetničke zemlje
potencijalno su izložene jačanju etničkog osjećaja i etničkog nacionalizma.
Neki politički sistemi i institucije mogu predstavljati zapreku jačanju nekih oblika
agresivnosti i separatizma etničkog nacionalizma, i obratno, neki politički stavovi i
pravci mogu prouzročiti najgore oblike etnicizma i agresivnosti.
Negiranje etničkih različitosti i napor ka ostvarenju nacionalne cjelovitosti u ze-
mljama u kojima ne postoji etnička uniformnost te privrženost metodama gušenja koje
uočavamo u sadašnjem svijetu ne vode nikuda. Sva, na prvi pogled, uspješna iskustva u
ovom pogledu s obzirom na posljednje promjene u svijetu su pala u vodu. Traganje za
sticanjem etničkih identiteta uz novostečene identitete, je postala opća pojava savreme-
nog svijeta. Ovaj proces nužno ne znači korak unazad i povratak nekoj vrsti beduinske
vezanosti za plemensku pripadnost i može doprinijeti demokratizaciji političko-kultur-
nih institucija. Ako u jednom višeetničkom i pluralnom sistemu postoje odgovarajuće
institucije onda to neće značiti padanje u zamku rata niti će izazvati etničke sukobe.
Realnost pokazuje da povijesni proces izgradnje nacije ne može biti uspješno realiziran
posredstvom jedne iznimno centralizirane državne institucije. Svjetsko javno mnijenje
više nego prije kreće se u pravcu prihvatanja etničkih različitosti i pluralizma. U nekim
zemljama se i službeno promovira politika multikulturalnosti.
Bošnjaci su proživjeli jedno tragično iskustvo u naporima za potvrdu vlastitoga
identiteta. Neki bošnjački intelektualci, slijedeći put srpskih i hrvatskih intelektualnih
krugova, rješenje vide u definiranju etnosa nastalog iz identiteta, dočim drugi u defi-
niranju nacionalnog bosanskog identiteta. Doima se da ne postoji ozbiljan konsenzus
oko bosanskog nacionalnog identiteta, ili u najmanju ruku, većina ne dijeli ovakav stav.
Teza o etničkom identitetu je, kao i ranije, glavna politička tendencija u zemlji. Prista-
lice etničkoga nacionalizma u srpskom, hrvatskom i bošnjačkom korpusu na temelju
nacionalističke misli Evrope 19. st. produbljuju jaz među narodima. Posebno naciona-
listički nastrojeni Srbi ulažu ogromne napore u stvaranju što većeg procjepa među na-
Bošnjačka pismohrana 59
2 O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
rodima. Uzimajući u obzir osjetljivost teme o kojoj je riječ, veoma je važno promotriti
sa kojeg aspekta je potrebno pristupiti ovom pitanju i na koji način se može uspostaviti
zajednička veza između identiteta i nacionalnog identiteta. Ako je naš cilj u ostvarenju
bošnjačkoga identiteta potvrda etničkoga nacionalizma Bošnjaka, onda smo pogriješili
već u samom startu. Ali ako za cilj imamo analizu identiteta Bošnjaka u jednom širem
okviru zvanom identitet bosanskoga čovjeka, onda ovakav stav ne oponira nacional-
nom identitetu oblikovanom iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih identiteta. Sve ljudske
grupacije, od porodice, sela, grada, naroda i sl. na tragu promjena u savremenom svi-
jetu trebaju dati odgovor na izazov zvani identitet. I Bošnjaci su, također, primorani na
izazov evropskog identiteta u okvirima nacionalnog bosanskoga identiteta.
Pitanje evropskog identiteta Bošnjaka ovisi o definiranju kolektivnog identiteta
Bošnjaka i Evrope. A definirati bošnjački i evropski identitet, koliko god se na prvi
pogled ovi pojmovi doimali odveć jasnim, ipak je komplicirano i teško. Ovim radom
nastoji se argumentirati teza o potrebi Bošnjaka za političkom i kulturološkom definici-
jom zajedničkoga evropskog identiteta. To bi trebalo uraditi, uz očuvanje tradicionalne
definicije vlastite religije i etničke tradicije. Evropska unija je jedinstvena povijesna
prilika za stanovnike ovoga kontinenta i ovu bi priliku trebalo iskoristiti u službi su-
života pripadnika različitih religijskih, etničkih i nacionalnih određenja, kao i u službi
kolektivne sigurnosti svih evropskih građana.
Kada govorimo o Evropi treba imati na umu da postoje brojne “Evrope”: kršćanska
Evropa, povijesna Evropa, kulturna Evropa, filozofska Evropa, Evropa-kolonizator,
moderna Evropa, postmoderna Evropa etc. U sadašnjem političkom diskursu, kad ka-
žemo Evropa mislimo na Evropsku uniju. Od usvajanja Rimskog sporazuma iz 1957.,
preko sporazuma iz Mastrihta 1992., pa sve do nacrta jedinstvenog evropskog ustava
iz 2005. i posljednjih procesa u EU, pitanje kolektivnog i integrativnog evropskog
identiteta bilo je i ostalo nadasve značajno pitanje oko kojega još ne postoji konsenzus.
Formiranje zajedničkog evropskog identiteta jedan je od prioriteta unutar Unije,
posebno radi ubrzavanja integracijskih procesa. Uopće, Evropska unija je jedna me-
đudržavna organizacija sa mehanizmima složenijih od onih u drugim međunarodnim
organizacijama. Oblikovanje zajedničkog evropskog identiteta pomoglo bi njezinom
širenju, ali i produbljenju i učvršćenju veza među njezinim članicama. Proces obli-
kovanja toga identiteta već je započeo, ali zbog odsustva nekih osnovnih faktora i
varijabli koje grade identitet (kolektivno pamćenje i zajedničko povijesno iskustvo,
naprimjer), čini se da će njegovo potpuno ozbiljenje biti nužno političke naravi. Napro-
sto, nema izgleda da bi historijski i religijski faktori mogli u ovom kontekstu odigrati
pozitivnu ulogu, te ostaje traganje za zajedničkim političkim i kulturnim, odnosno ci-
vilizacijskim elementima.
Generalno, imamo nekoliko različitih skupina definicija zajedničkog evropskog
identiteta. S jedne strane imamo one koji odbacuju sadašnje postojanje takvoga iden-
titeta. Beetham (1998.) i nekolicina drugih autora zajedničkim evropskim identitetom
smatraju tradicionalni kršćanski identitet. S druge strane, imamo niz kritički raspolo-
ženih autora koji odbacuju svaku mogućnost oblikovanja takvoga kolektivnog identi-
60 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
teta. Tako Fuchs i Schlenke svoje stavove grade na tezi o prednosti lokalnih identiteta.
Prema njihovoj teoriji, nacionalni identiteti proizvod su jednog historijskog procesa
koji uključuje izgradnju nacije putem uniformnog jezika i religije, s oslanjanjem na
centralnu ulogu državne moći.
Kritičari evropskog identiteta vjeruju kako je nemoguće na evropskom kontinentu
iznaći niz zajedničkih vrijednosti utemeljenih na kategorijama kao što su mitovi, po-
vijesno iskustvo i simboli, a postojanje takvih kategorija nužno je za nastanak jednog
istovrsnog regionalnog identiteta. Pored sprječavajućih kulturoloških faktora poput hi-
storijske izgradnje nacije, zajedničkih vrijednosti, iskustava i simbola, neki kritičari
svoj kritički stav o zajedničkom evropskom identitetu, odnosno tezu o njegovom nepo-
stojanju temelje na jezičkoj, etničkoj i religijskoj raznovrsnosti, odnosno polimorfnosti
Evrope.
Ernest Gellner opet naglašava ulogu kulture u izgradnji identiteta, vjerujući kako
čovjek modernog doba nije više odan caru, zemlji i vjeri, već kulturi. Stoga, za jed-
nu jedinstveniju Evropsku uniju nužno je učvrstiti jednu posebnu evropsku kulturu i
tradiciju i niz vrijednosti koje imaju politički značaj. Zagovornici ovoga stajališta je-
dinstvenu evropsku kulturu smatraju glavnim konstruktivnim elementom evropskoga
identiteta, ali ipak prihvataju da takva jedinstvena kultura ne bi trebala, ili ne bi mogla,
neutralizirati i “progutati” ukorijenjene nacionalne identitete koji obitavaju na ovome
kontinentu. Evropa bi trebala, dakle, biti jedinstvena u svojim različitostima, a takvo
kulturno i političko jedinstvo je moguće postići.
Zajednički evropski kulturni identitet je nadasve složeno i kontraverzno pitanje.
Bošnjaci su primjerak kulturno-civilizacijskog egzistiranja islama u Evropi. Rasprave
oko evropskog identiteta Bošnjaka neizbježno vode ka razgovoru o saradnji i suživotu
između islamske i zapadne kulture i civilizacije. Bez islamskoga identiteta i bošnjački
identitet lišen je značenja jer islam određuje kulturno-civilizacijske okvire i tendencije
bošnjačkoga naroda. Međutim, islam motren na ovaj način nije nepromjenljiv i jedno-
obrazan, već islam ima različita kulturno-civilizacijska značenja u različitim tačkama
svijeta što je opet vezano za kulturu, običaje i tradiciju naroda određenog geografskog
područja. Arapski, iranski, turski islam svaki ima svoje prepoznatljive specifičnosti i
odlike. Tako i islam Bošnjaka, koliko god sadržavao arapske, iranske i turske kulturne
elemente, ipak sa antropološko-sociološkog aspekta motreno posjeduje vlastiti neovi-
san identitet. Islam Bošnjaka smješten je u srcu Evrope i u njemu je sadržan i evropski
kulturni identitet. U tom smislu, Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-civi-
lizacijski dijalog. Islam Bošnjaka prihvatio je kulturu individualizma, racionalnosti i
evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim vrijednostima i duhovnošću.
U definiranju zajedničkog identiteta nužna je podjela religije na religiju kao kultur-
nu kategoriju i na religiju kao ideologiju. Religija motrena sa aspekta kulture i vrijed-
nosti ne predstavlja zapreku suživotu različitih evropskih kultura, dočim religija kao
ideologija jeste zapreka ostvarenju zajedničkog identiteta. Antireligijski tokovi svojim
određenjem kulturnog identiteta suočavaju proces izgradnje rečenog identiteta sa broj-
nim poteškoćama i preprekama. Tradicionalne religijske evropske kulture protive se
Bošnjačka pismohrana 61
2 O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
62 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Bošnjačka pismohrana 63
2 O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka
Summary
This paper tells about contemporary relationship between Bosniak, Bosnian and Eu-
ropean identity. The basic Bosniak challenges today are rationality, realization of de-
mocratic society and political secularism. Bosniaks are still in the initial phase of con-
fronting these challenges. Redefining their position, but also the position of Europe
herself, would essentially contribute to reaching the definition of European identity of
Bosniaks, which is still in the phase of transition and transformation. The concept of
rationality would help Bosniaks to overcome the sense of humility, by belonging to two
big cultures and civilizations at the same time – the Islamic and the Western.
Literatura
64 Bošnjačka pismohrana
Prof. dr. sc. Senadin Lavić
Fakultet političkih nauka u Sarajevu
Bez obzira na postepeno nadolaženje novih talasa modernizacije ljudskog života, odre-
đene “prostodušne” predstave o životu ostaju da dominiraju u vladajućim krugovima
Bosne i Hercegovine i regiona. Potaknuti migracijskim procesima koji su izmijenili de-
mografsku strukturu i raspored stanovništva Bosne i Hercegovine poslije 1992. godine,
konsocijacijski dogovori oko diobe bosanskog teritorija po etničkim principima novi
su osnov političkih sukoba. Etnička homogenizacija i teritorijalizacija etnija predstav-
lja povijesni korak unazad u Bosni i Hercegovini. Takav pristup, zasigurno, sasvim je u
suprotnosti s osnovnim intencijama vremena u Evropi i svijetu. Primitivno zaluđivanje
etničkim politikantstvom i pseudoznanstvenim kreacionističkim mitologijama doveli
su milione ljudi u beznadežnu situaciju.
Pritom, treba potcrtati da je Bosna i Hercegovina dio evropskog svijeta po geograf-
skom, političkom, ekonomskom, komunikacijskom i kulturno-historijskom gledištu.
U tom svijetu je njezina budućnost i ona se mora graditi na vrijednostima evropskih
modernizacijskih procesa u osnovu koji je znanstvena racionalnost, vladavina prava i
poslovna odgovornost pojedinaca i kolektiva.
Bošnjačka pismohrana 65
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
vropskim” nije utemeljen.1 Nekada je ovaj dio svijeta bio najrazvijeniji region onoga
što danas zovemo Evropa.2 To je ona stara Evropa (prva Evropa) na koju se svi pozi-
vamo kada hoćemo da iskažemo neku veliku misao starogrčkih filozofa! U današnjoj
proevropskoj ograničenosti zaboravlja se da su zoroastrizam, maniheizam, budizam,
judaizam, kršćanstvo kao i islam “orijentalni” doprinosi čovječanstvu što dezavuira
moderni orijentološki konstrukt o kršćanskoj Evropi i islamskom Orijentu. No, danas
ne možemo zanemariti proces marginalizacije (periferijalizacije) ovoga dijela Evrope
koji služi kao mjesto gdje Evropa prestaje ili graniči s nečim drugim.
S. Žižek ukazuje na stereotip o mjestu koje progone zloglasne “sablasti prošlosti”,
gdje se Evropa prazni i ispušta svoje “smrtonosne gasove”, ali i mjesto koje u očima
Evrope poprima poseban status sablasti koja je progoni.3 S druge strane, povrh brojnih
predrasuda i ideoloških zdravorazumskih neistina, potrebno je naglasiti da je današnji
jugoistočni dio Evrope stoljećima bio važno mjesto prožimanja kultura, religija, car-
stava, filozofija postojanja, naroda i država. U tome prožimanju “različitosti” čovje-
čanstvo je dobilo vrijedne forme i sadržaje ljudskog povijesnog iskustva na kojima se
može graditi i živjeti. Naravno, nastajali su i stereotipi, brojne neodmjerene predrasude
i izrazi neznanja bez kojih nema ni jednog povijesnog događanja. Ljudi, naime, ne
stvaraju kroz povijest samo velike filozofske ideje, sjajne sentence, znanstvene formule
(e = mc2), umjetnička djela, romaneskne opuse ili sevdalinke. Ljudi, štaviše, djelova-
njem u povijesti stvaraju i gluposti, zlodjela, obmane, opasne neistine, podvale i slične
sadržaje u kojima se raspoznaje njihova nemoć, neznanje, ograničenost, strah, nadanje
ili izgubljenost...
Bošnjaci još nisu na adekvatan način uskladili svoju egzistencijalnu orijentaciju u
evropskom svijetu. Prije svega, nisu još dovoljno obratili pažnju na evropsku “kultur-
nu modernu” u kojoj je racionalnost primarna odlika ljudskog djelovanja, znanstvena
racionalnost iznad religijske svijesti, a odnos prema svijetu određen proračunom. To je
osnovna tačka u kojoj se prepoznaje njihova reduciranost na ograničeno polje djelova-
nja. U ovome času samo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Srbiji, Turskoj, i
donekle u Sloveniji postoje udruženja, organizacije ili institucije koje su uspjele da se
uzdignu iznad religijskog oblika organiziranja među Bošnjacima i da ponude ekonom-
ske, političke, znanstvene i druge oblike organizacije. U Austriji, Njemačkoj, Italiji i
drugim evropskim zemljama gdje žive danas Bošnjaci, osnovni oblik organiziranja
hiljada ljudi bošnjačkog porijekla jeste religijska zajednica. To može da se interpretira
kao nedostatak potrebe za drugim oblicima organiziranja, ali i kao neodgovornost i
nesposobnost da se kulturna forma4 vlastitog naroda predstavi na adekvatan način
1
Robert J. Bideleux, Siedlungsformen und Dorfstrukturen in südöstliche Europa, u: Karl Kaser, Dagmar
Gramshammer-Hohl, Jan M. Piskorski und Elisabeth Vogel (Hrsg.), Kontinuitäten und Brüche: Lebensformen –
Alteingesessene – Zuwanderer von 500 – 1500, Wieser Enzyklopädie des europäischen Ostens, Band 12, Wieser
Verlag, Klagenfurt-Celovec, 2008, str. 252.
2
J. Haldon, Byzantium in the Seventh Century. The Transformation of Culture, Cambridge, 1997, str. 16.
3
Slavoj Žižek, Manje ljubavi – više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 152.
4
Ova sintagma podrazumijeva cjelinu životnog sadržaja bošnjačkog naroda. Dakle, sve ono što je specifično i prepo-
znatljivo kao djelovanje naroda, kao i ono što bošnjački narod dijeli s drugim sličnim i bliskim narodima.
66 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
u formi kulturnih i znanstvenih institucija, organizacija ili udruženja. Zbog toga pred
Bošnjacima stoji realna opasnost od nadolazećih procesa asimilacije u globalnim mre-
žama savremenog svijeta. Čini se da treba upozoriti da bošnjački narod od početaka
dvadesetog stoljeća iskušava neku formu mimikrije, to ne znači da ne zna ko je i šta je,
već bez potenciranja svoje specifičnosti i njene zaštite pokušava opstati među drugi-
ma. To je ipak izraz jedne povijesno uspostavljene nemoći. Nije dovoljno samo ostati
na nivou organizacija religijskih zajednica unutar evropskog prostora, jer se narodni
identitet i specifičnosti ne može očuvati bez odgovarajuće brige koja podrazumijeva
kulturno-znanstveno djelovanje u potpunosti. U postmodernom nacionalnom procesu
preobražava se i “trijada rada, jezika i rasplodnje” koja se može shvatiti kao jedna
biološka investiciona linija.5 Tradicionalno investiranje u ljude palo je pred procesima
savremenog investiranja kapitala. To je danas dio kulturne drame u kojoj nacije koje su
tradicionalno posmatrane kao zajednice kulture, jezika, roda i ljubavi, gube svoj primat
u ljudskim društvima. Već se nagovještavaju veći i kompleksniji oblici integracija koji
nadilaze nacije-države i sasvim opravdano se pojavljuje pitanje o tome šta će biti sa
nacijama.6
Pritom, hladnim uvidom u trenutne procese antibosanskog Levijatana, glavna opa-
snost koja danas pogađa bošnjačko biće ogleda se u podmetanju sekundarnih, spo-
rednih i nevažnih pitanja koja ih odvode od ključnih pojava o kojima trebaju misli-
ti. Naprimjer, danas glavni dijelovi bošnjačke misli trebaju biti usmjereni na pitanje
opstanka države Republike Bosne i Hercegovine, internacionalno priznate države, na
koju su nametnuli ratom i genocidom tzv. Republiku srpsku (Republic of genocide)
kao neki entitet koji nije trenutno samostalan nego je u sastavu Bosne i Hercegovine.
To je primarno pitanje oko kojeg se treba odrediti i od kojeg ovise sva druga pitanja. S
druge strane, da bi se zaboravila epohalna ili sudbinska pitanja, pojavljuju se podmet-
nuta pitanja islamističke naravi (“pravi” vjernik, vehabizam, “pravi” obred), ideoloških
nadmudrivanja, srednjevjekovnih mitova, spekulacija o zlatnom dobu, infantilnih baj-
ki, iracionalnih i fatalističkih besmislica konzervativnih prevaranata i sveštenika, koja
zavode, zbunjuju i odvode od ozbiljnih suočavanja sa zbiljom života i uspavljuje od-
brambene mehanizme naroda pod opsadom i prijetnjom novim genocidima. Očuvanje
države Republike Bosne i Hercegovine i narodnog imena Bošnjak, širom svijeta gdje
5
Sloterdijk upozorava na polja rada, jezika i rasplodnje. “Kulturolozi nimalo ne sumnjaju u to da se na ova tri polja
odigravaju primarni etnogonički procesi koji su sve historijske kolektive proizveli mnogo prije nego što je medijska
i novčana revolucija novog doba od naroda načinila stanovništvo, a od plemenskih kultura i kraljevina nacionalna
društva koja pokreće novac... Sve kulturne grupe zaista treba razumjeti kao zajednice investitora – ako hoćemo da
se izrazimo zvaničnim rječnikom – jer sve djelatnosti kojima te grupe pribavljaju vlastitu budućnost i svoje dalje
postojanje treba označiti kao investicione prakse. Tako bi etnija, pleme i narod bila jedna biološka investiciona
linija koja se – da bi se odbranilo ono što je karakteristično za njen identitet – uvijek mora dopuniti simboličkom,
ritualnom i jezičkom praksom; svak grupa koja želi da sačuva sebe samu i ono što smatra svojim, neizostavno mora
da u uši svojih potomaka investira i akustične matrice kojima se, u krajnjoj liniji, naša simbolička forma i naše
melodijsko okrilje jedino i mogu vratiti kasnijim generacijama”. (P. Sloterdijk, U istom čamcu, Beogradski krug,
Beograd, 2001, str. 89-90.)
6
Sloterdijk dodaje, sasvim u ciničkom duhu, da je nacija prije svega “klub ovisnika od jezika”. (Ibid. str. 93)
Bošnjačka pismohrana 67
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
7
Na ratnom Bošnjačkom saboru u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine vraćeno je povijesno ime naroda i
umjesto dotadašnjeg imena Muslimani, uvedeno je i počelo je da se upotrebljava ime Bošnjaci. To je bio najvažniji
doprinos ratnog sabora Bošnjaka. U Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine (godina III, Broj 8, srijeda 6.
aprila 1994) donesen je Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine u kojem
stoji, u članu 7.: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ “Muslimani”, u različitim
padežima, zamjenjuje se riječju “Bošnjaci”, u odgovarajućem padežu”.
8
Muslimansko vjerovanje kazuje da je Bog čovjeka poučio imenima svih stvari. Bog omogućava imenovanje i sve
iskaze koji podrazumijevaju da nešto jeste.
68 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
ili oznake, uz ostale bitne oznake koje su elementi bošnjačkog identiteta. Te oznake
govore o geografskom pripadanju i religijskom određenju naroda, ali ne o njegovom
(narodnom) imenu! Tako bi bilo neprecizno reći “vestfalski protestanti” ili “bavarski
katolici”, a pritom misliti na Nijemce kao narod, odnosno “dalmatinski rimokatolici”, a
misliti na Hrvate iz Splita ili “tirolski katolici”, a misliti na Austrijance ili Talijane. Ovi
opisi naravno mogu da se koriste u religijskim diskursima, tamo su opravdani, ali oni
nisu ime za narod u kulturnom, povijesnom i pragmatičkom smislu. Time se naravno
samo opisuje dio karakteristika nekog narodnog bića – ali, ponavljamo, to nije ime za
narod. I uopće narod se ne može nikako svesti na religijsku ili etničku dimenziju – uvi-
jek ima još nešto što se dodaje na narodno biće i što je određeno kontekstom postojanja.
Period u kojem se Bošnjacima ne priznaje etničko ime, niti mogućnost da Bosna
bude nacija (država), počinje da se završava 1968. godine9 imenovanjem naroda ime-
nom Muslimani (što je potpuna podvala, jer religijska oznaka nije povijesno ime za
narod), a definitivno se okončava 1993. godine kada su Bošnjaci napokon vratili svoje
staro ime. Čekanje velikodržavnog hegemonizma da jedan narod (Bošnjaci) iz “neo-
predijeljenosti” pređe u neko drugo određenje kojem ne pripada, spočitavanja stare
vjere i narodnog određenja više govore o nemoći Bošnjaka nego o “velikoj politici”
srpskog i hrvatskog nacionalizma koji nije imao nikakvo realno opravdanje za svoje
postupke. Taj nacionalizam je bio zasnovana na grubim lažima, podvalama, povijesnim
neistinama i izmišljotinama. Bošnjaci nikada nisu izdali neku “pradedovsku veru”, ni-
kada nisu izdali svoje narodno ime, nikada se nisu odvojili od nekoga da bi mu se
morali vratiti, nikada nisu bili Srbi ili Hrvati da bi to postali ponovo i td. Tokom 20.
stoljeća “gurkali” su ih da se opredijele “u nacionalnom smislu” kao Srbi i Hrvati, jer
je bila postavljena igra da ovdje mogu postojati samo dvije “nacije” – Srbi i Hrvati – i
nijedna više. Kada nije uspjelo prevesti Bošnjake u nešto drugo onda su počeli fizički
da ih iskorjenjuju što je okončano genocidom u Srebrenici i Bosni i Hercegovini u
periodu agresije 1992-1995. godine.
9
Tokom 1968. godine održane su dvije važne sjednice Centralnog komiteta SK BiH, jedna 26. januara a druga 17.
maja, na kojima je vođena važna rasprava o nacionalnom identitetu tadašnjih muslimana. Oni su 1971. godine bili
priznati i poznati pod imenom Muslimani. H. Pozderac je rekao “da još ne daju bosanstvo”, ali proces je otpočeo.
10
Manferd Prisching, Globalismus und Weltgesellschaft u: Ivonne Bemerburg / Arne Niedrbacher (Hrsg.), Die Glo-
balisierung und ihre Kritik(er). Zum Stand der aktuellen Globalisierungsdebatte, Wiesbaden, 2007, str. 19.
Bošnjačka pismohrana 69
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
11
On može biti svjestan svoje grupe, kolektiva, zajednice, skupa sličnih ljudi koji su određeni nekim zajedničkim
svojstvima, ali on nikada ne mora pristati na ideju grupstva ili grupizma (groupism), naime, na to da prihvati ten-
denciju, kako to kazuje Rogers Brubaker, “da se prihvati ograničene zatvorene grupe kao fundamentalne jedinice
analize (i osnovne sastavnice društvenog svijeta)”. (R. Brubaker, Ethnicity without Groups, p. 2.)
12
Ovdje preuzimamo mnoge stavove o globalizaciji od tuzlanskog profesora sociologije dr. Zlatana Delića koji je
već odavno predan istraživanjima ovog problemskog sklopa. (v. Zlatan Delić, “Globalizacija, moć i politika obra-
zovanja: jedanaest antiteza o globalizaciji”, Filozofska istraživanja, Vol. 29, No. 1, Zagreb, 2009, str. 31-50; Zlatan
Delić, “Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o “globalizaciji””, Pregled, No. 4, Sarajevo 2006, str.
165-205.)
70 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Bošnjačka pismohrana 71
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
nom konceptu ljudskih potreba) ili, čak, do jedne stare, danas raskorijenjene discipline
poznate pod nazivom, internacionalni / međunarodni odnosi (international relations).
Sveopći trijumf globalizacijskog diskursa stoga nije lišen paradoksâ. Najveći para-
doks je u tome da je pojam “globalizacija”, kao nedopustivo neodređeni pojmovni
izraz (upravo zahvaljujući svojoj semantičkoj neodređenosti), kako u scijentističkim,
tako i u kritičkim diskursima, zauzeo ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti.
Činjenica da je upotreba tog pojma, naročito u scijentističkim diskursima, najčešće
nedovoljno specificirana, predstavlja školski primjer onoga što je J. F. Lyotard (u knjizi
Postmoderno stanje, 1979) nazvao “metanaracijama”, “velikim pripovijestima”, “kru-
pnim pričama”.
Religijska svijest
72 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
slavlja ili islama od onih Drugih. Oni su tu da Druge odgurnu izvan granica “ljudskog
roda” ili, kako to kaže C. Todorov, Druge “ocenjuju kao korenito drugačije od sebe”.13
Miješanje religijske svijesti s narodnom i nacionalnom sviješću dovodi do jedne
posebne vrste rasutosti. Pojavljuje se mutirajuća forma egzistencije između, govori
se o “nečemu između” kao o nekoj neodređenosti, neodlučnosti, neopredijeljenosti,
nedoraslosti da se odredi i opredijeli. Jedni to zasnivaju na nebeskim carstvima, a drugi
to potkrijepljuju zemaljskim silama. Pritom, najmisteriozniji pojam nacije još više se
mistificira i služi kao mobilizirajuće-manipulirajuća riječ. Niko više ne zna pravo zna-
čenje i definiciju pojma. Pad u predmoderno stanje, pun voluntarizma i nepovjerenja
prema razumnom odnosu spram zbilje, ne priznaje institucionalno postavljanje pitanja
o smislu individualnog i kolektivnog djelovanja. Cjelokupna semantika povijesnih in-
teresa odjednom se formira u vaninstitucionalnom okviru kao mističnom mjestu likova
koji na način primogeniture postoje nadvremeno, vječno, nepogrješivo...
Infamna zloupotreba jedne povijesne zatvorenost, možda nečega što pripada ka-
rakternoj ravni postojanja, koja se prepoznaje u jeziku,14 običajima, narativima, strahu
od zbilje, ignoranciji tjelesnog koja će se nazvati civilizirajuće djelovanje,15 otvore-
nom neprijateljstvu prema tijelu, zovu besmrtnog, opravdanju “stvarnosti kakva je-
ste”, dakle, nečasna zloupotreba od strane sveštenika, osvajača, političara, trgovaca,
znanstvenika, ideologa i manipulatora na veliko, dovela je do toga da je sama znanost
koja govori o zbilji postala religija jer je uništila materijalnost stvarnog i ideologija
jer je svim sredstvima krenula da opravda zbilju u kojoj se nalazimo ili da opravda
“ono što jest” kao da je Bogom dato. Smijemo jasno reći da je prava opasnost musli-
manskom biću Bošnjaka ona koja dolazi od neprosvijećenog pristupa Svetom tekstu
koji se multiplicirao do destruktivne opasnosti tokom procesa demokratizacije društva,
kada se pojavljuje veliki broj poluobrazovanih, pa tako poluobrazovanost (Adorno)
postaje teror prosječnosti koja je nesposobna za kritičku autorefleksiju i samosvijest.
Pojednostavljivanje smisla i prilagođavanje uhu prosječnosti prave su izdaje umnosti.
A tamo gdje je izdata umnost strada čovjek kao racionalno biće! Tada se zanemaruje
da postoji mnoštvo interpretacija i podmeće se dominirajući pristup da može biti samo
jedan ispravan pogled na zbilju i pojave u njoj. Jedna prava istina je put u jednoumlje,
tj. avantura koja se ne završava uspješno i sretno.
S druge strane, islamski svijet od 17. stoljeća “više nije stvaralac znanosti; od sre-
dine 19. stoljeća, uzalud je pokušavao da obnovi znanstveni duh kojim su nekoć zračili
13
Cvetan Todorov, Strah od varvara. S one strane sudara civilizacija, Karpos, Zuhra, Loznica, Beograd, 2010, str. 36.
14
Nekada se čini da je zatvorenost, ustvari, posebnost. Ona se onda može prepoznati u jeziku. Dževad Jahić smatra da
položaj Bošnjaka u Osmanskom carstvu, način života, religijska uvjerenja, prilična zatvorenost u odnosu na susje-
de, uvjetuju “da baš taj sloj u svojim jezičkim sistemima u znatnijoj mjeri zadrži starije govorne crte”, u kojima se
raspoznaje kontinuitet sa srednjevjekovnom zapadnom štokavštinom. (vid. Dževad Jahić, Bošnjački narod i njegov
jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999, str. 12.)
15
Hakim Bey kaže da je čovječanstvo “oduvijek mnogo ulagalo u planove koji nude bijeg od tijela” jer je materijalna
stvarnost u pravom haosu. Možda je taj bijeg nekada bio spasonosan!? Naprimjer, da bi se napravile “the temporary
autonomous zone” ili, kratko, TAZ. (vid. Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Jesenski i Turk,
Zagreb, 2003, str. 97.)
Bošnjačka pismohrana 73
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
16
Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, Rabic, Sarajevo, 2003, str. 15. (A. Medeb prihvata da je u doba pos-
tkolonijalizma, počinje šezdesetih godina 20. stoljeća, islamski svijet djelimično i mjestimično “uspio da ovlada
tehnikom, što ima veze s djelovanjem strojeva više nego s njihovim izumijevanjem ili proizvodnjom”.)
17
Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 25.
18
R. Hrair Dekmejian, Islam in revolution: fundamentalism in the Arab world, Syracuse University Press, Syracuse,
New York, second edition, 1995, p. 4-5.
19
Abdulvehab Medeb, Ibid. str. 21.
74 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Evropske integracije
20
Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 229.
Bošnjačka pismohrana 75
2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive
Zaključak
Summary
The author writes about political and national development of Bosniaks and their per-
spective in the context of European integrations and globalization processes. Bosniaks
are on the way of taking full responsibility for themselves, as a European nation par
excellence, having in mind that their fate is in Europe, according to their origin, life,
history, experience and legacy. The author believes that what Bosniaks need, inste-
ad of religious unification, is their full modernization and education in contemporary
scientific disciplines. This would lead towards democratization of life and increasing
capability to confront all eventual thrusts and challenges in their future.
Literatura
76 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Bošnjačka pismohrana 77
Dr. sc. Elvira Islamović, doc.
Pedagoški fakultet u Bihaću
Europska nelagoda i
bosanski labirint
Uvod
Identitet se definira kao osjećaj vlastitosti, odnosi se na to što ljudi misle da jesu, šta
je ono najvažnije što ih obilježava. Pojam identiteta podrazumijeva odgovor na pita-
nje: Tko sam? Tko su drugi? Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje, već
se radi o procesu samoidentifikacije, razgrađivanja, ne samo u pogledu individualnog
nego i kolektivnog identiteta. Dakle, identitet je dinamična kategorija, koja se najčešće
povezuje s nacionalnom i etničkom pripadnošću, seksualnom orijentacijom, rodom i
klasom. Identiteti ljudi smatrali su se prilično stabilnim identitetima, zajedničkim poje-
dinim društvenim skupinama i utemeljenim na jednoj ili dvjema ključnim varijablama,
kao što su klasa i nacionalnost. U novije vrijeme, poststrukturalističke i postmoderne
teorije usvojile su vrlo različita stajališta. One upućuju da naši identiteti imaju mnoge
različite aspekte, da se često mijenjaju i da mogu sadržavati znatna proturječja. U skla-
du s takvim načinom gledanja, ljudi aktivno stvaraju svoje identitete. Identiteti se ne
mogu više jednostavno svesti na društvene skupine kojima ljudi pripadaju.
Bošnjačka pismohrana 79
2 Europska nelagoda i bosanski labirint
1
Peter L. Berger i Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o sociologiji znanja, Zagreb,
1992, str. 201.
2
Više o ovom: Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo, 1990.
80 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
povijesti.3 Ovaj razvitak, koji je u biti značio i znači nacionalnu afirmaciju Bošnjaka
kao naroda, nije u prve tri poslijeratne decenije bio praćen odgovarajućim političko-te-
orijskim određenjem i priznavanjem Bošnjaka kao nacije.4 Kulturno-politički razvitak
i socijalna afirmacija omogućili su stabilan osjećaj osobnog identiteta većine Bošnjaka
u razdoblju socijalizma, pa su oni jugoslavenstvo kao politički okvir smatrali vrlo zna-
čajnim elementom vlastitog identiteta.5 Nakon raspada Jugoslavije, tranzicija iz jednog
društvenog sistema u drugi dovela je do nestabilnosti ranije usvojenih obrazaca iden-
titeta.
Pitanje identiteta postaje naročito aktualno u kriznim vremenima, u periodima na-
glih društvenih promjena, kada pojedinac ili grupa više nisu sigurni gdje pripadaju, pa
zbog potrebe za sigurnošću pribjegavaju traženju utočišta u novom identitetu. Na tom
primjeru se pokazuje povezanost individualnih i kolektivnih identiteta, jer se nesigur-
nost društvenih tokova reflektira i na ličnu nesigurnost, te se javljaju strahovi od samih
promjena, koje su preduvjet dalje konsolidacije i ličnog i kolektivnog identiteta.6 Raz-
doblje kraja socijalizma i nemogućnost da se uoči i predvidi nova politička realnost i
opasnost, surovi oblici ugrožavanja egzistencije Bošnjaka, zločini genocida, poricanja
njihovog identiteta, kao i opreke između vlastitog poimanja identiteta i onog kako nas
drugi vide, obilježili su kraj 20. stoljeća, kao najtragičnije razdoblje bošnjačke historije.
Jedno od ključnih pitanja moglo bi biti: koje su pouke Bošnjaci usvojili iz gorkih
iskušenja i zamki samoodređenja? Teško je ovdje navesti sve aspekte uznemirujućih
dvojbi koje se vežu za egzistencijalnu i socijalnu neizvjesnost Bošnjaka posljednja dva
desetljeća. Mustafa Imamović smatra, kako se može osnovano reći da je genocid kao
bosanska kataklizma, poput holokausta kod Jevreja, postao bitnim elementom identite-
ta Bošnjaka u XX stoljeću.”7 Nažalost, upravo tu leži moguća latentna opasnost za uo-
bličavanje nacionalnog individualiteta, stvorenog na slici tragičnosti Bošnjaka, geno-
cida kao sudbine Bošnjaka i povijesti trpljenja nepravdi. Ako tragičnost, bespomoćnost
i fatalizam, postanu prevladavajući aspekti samosvijesti Bošnjaka, one će obesnažiti
njihove istinske racionalne potencijale i preuzimanje odgovornosti za vlastiti položaj.
Umjesto bespomoćnosti, koja stvara obrazac pasivnog i zavisnog ponašanja, potrebno
je promišljanje o tome, tko su i što bi željeli biti, te preuzimanje zbiljske odgovornosti
za vlastitu budućnost.
Sučeljavanja sa osporavanjima njihovog identiteta i dileme s kojima se suočavaju
danas Bošnjaci su brojne. Kako preobraziti “nedovršenu i proturječnu državu” u mo-
derno socijaldemokratsko građansko društvo, ravnopravnih socijalnih šansi, ljudske
3
“Dok su 1940. nabrojana svega 732 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, dotle je popisom od 1971. registrirano 8.
376 Bošnjaka sa fakultetom, višom školom i akademijom. To znači da se za samo 25 godina poslijeratnog razvoja
broj fakultetski obrazovanih intelektualaca među Bošnjacima više nego udesetostručio.” Mustafa Imamović, Histo-
rija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, str. 547.
4
Isto.
5
Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo , 2003.
6
Sociološki rečnik, priredili Aljoša Mimica i Marija Bogdanović, Beograd, 2007, str. 181.
7
M. Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, str. 67.
Bošnjačka pismohrana 81
2 Europska nelagoda i bosanski labirint
8
Zanimljiv uvid u promjenjivost i manipulaciju identitetima navodi Vjeran Katunarić: “Mi koji živimo u perifernim
zemljama Europe ne trebamo slijepo slijediti promjenjive identitete i ideološka skretanja svojih političkih vođa
koji su većinom nekad bili komunisti i internacionalisti, danas su oni nacionalisti, kršćani i Europejci, a sutra će se
možda predstaviti kao srednjoeuropski liberali ili socijaldemokrati.”, Lica kulture, Zagreb, 2007, str. 194.
9
Isto, str, 158.
82 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
10
Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem, Zagreb, 2009, str. 30.
11
A. Giddens, Odbjegli svijet, kako globalizacija oblikuje naše živote, Zagreb, 2005. str. 61.
Bošnjačka pismohrana 83
2 Europska nelagoda i bosanski labirint
likog dijela populacije u Bosni i Hercegovini realno očekivati skoro pomjeranje iden-
titeta sa etničke, prema klasnoj komponenti?
Moderna koncepcija identiteta ukazuje na važnost aktivnog rodnog identiteta. U
Bosni i Hercegovini rodni aspekt je još uvijek zanemaren izvor identiteta.12 Ratno isku-
stvo promijenilo je, ne samo ličnu i porodičnu sudbinu mnogih žena, nego i dovelo do
redefiniranja rodnih i ideoloških identiteta. Etnonacionalističke strategije razgraniče-
nja i isključivanja etnički identitet uspostavile su kao dominantan i opresivan spram
ostalih identiteta i različitosti. Uporedo sa manipuliranjem nacionalnim identitetima,
nastojanja etnopolitike da osnaži i obnovi patrijarhalnu kulturu u postojećem okruženju
uspostavila je svojevrstan etnički patrijarhat. Pripadnost žena nacionalnim i političkim
kolektivitetima podrazumijeva da su žene kao i muškarci pripadnice određenog kolek-
tiviteta, međutim za njih postoje i specifična pravila koja ih stavljaju u neravnopravan
položaj u odnosu na muškarce. Očita je namjera da se socijalna isključenost žena us-
postavi kao prirodna datost i u neizvjesnom vremenu tranzicije nametne, kao najbolji
mogući izbor za žene. Pitanje ravnopravnost spolova jedno je od bitnih problema druš-
tvenog razvoja. Stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce podrazumijeva od-
nos u kojem individualne životne šanse nisu uslovljene spolnom/rodnom pripadnošću.
Zamke samoodređenja
12
Da li je uopće moguća ravnopravnost muškaraca i žena u postojećoj društvenoj strukturi, u okviru postojećih institu-
cija i vrijednosti, kreiranih po mjeri nekolicine muškaraca, vođa etničkih oligarhija? Kako postići jednakopravnost
ako su muškarci izgradili društvene institucije prema svojim interesima, gdje se patrijarhalna kultura i etnička opre-
sija međusobno podupiru? Usprkos činjenici spolne/rodne supremacije muškaraca, etničke podjele i etnički identitet
postaju, čak i za mnoge žene u Bosni i Hercegovini, važnije pitanje od pitanja ravnopravnosti spolova.
13
Usp. U. Beck i E. Grande, Kozmopolitska Europa, Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 173.
84 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
14
Usp. Beck i E. Grande, nav. dj, str. 233.
15
Gret Haller, Granice solidarnosti, Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom i religijom, Sarajevo,
2006, str. 71.
16
Nav. dj, str. 159.
17
Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini ističe to na sljedeći način: Ustav Bosne i
Hercegovine, koji je sadržan u Aneksu IV Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma, uspostavio je složenu instituci-
onalnu strukturu koja je i dalje neučinkovita, te se kao takva zloupotrebljava. Nisu poduzeti koraci u cilju rješavanja
zakonodavnih problema koji koče proces evropskih integracija. Administrativne strukture u zemlji još uvijek nisu
sposobne da efikasno odgovore na zahtjeve procesa evropskih integracija. One su i dalje preglomazne, rascjepkane
i sa nejasnom podjelom nadležnosti na različitim nivoima vlasti.
Bošnjačka pismohrana 85
2 Europska nelagoda i bosanski labirint
integracijama, ne samo da nanosi štetu građanima, već i iritira birokrate EU.18 Pored
ovog, ne treba zanemariti upozorenje Ulricha Becka i Edgara Grandea, koji smatraju da
ono što danas ugrožava sigurnost europskog empirea više nisu jake, nego slabe države
– raspad država, zakazivanje država.19 Sada izvorom zabrinutosti europskog empirea,
usmjerenog na kontrolu nesigurnosti, postaju “države rizika”, čija se rizičnost sastoji u
tome što njihove državne strukture ili uopće ne funkcioniraju ili pucaju.20
Kada je riječ o Europi, korisno može biti i sljedeće objašnjenje: “Problem je, među-
tim, u tome što istinska evropska ‘Evropa’ kao takva ne postoji. Ona je vizija, pojam,
cilj, ali još uvek nije stvarnost. Zapadna Evropa je već zajedničko tržište, ali još uvek je
daleko od toga da postane jedinstven politički entitet. Politička Evropa tek treba da se
stvori. Kriza u Bosni je pružila bolni dokaz stalne odsutnosti Evrope, ukoliko se dokaz
još uvijek traži. Brutalna je činjenica da zapadna Evropa, a sve više i srednja Evropa,
ostaju u velikoj mjeri jedan američki protektorat, sa svojim savezničkim državama koje
podsećaju na antičke vazale i zavisne teritorije. Ovo nisu zdravi uslovi niti za Ameriku
niti za evropske nacije.”21
Problemi s kojima se suočava Europa, tiču se odnosa prema drugima sa pozicije
autoritarnosti, ekskluzivnosti, duplih standarda, neprepoznavanje dijela Europe kao
europskog prostora, ili potpune ravnodušnosti na patnje i stradanja drugih. Identitet se
uvijek određuje naspram nekog drugog, pa je drugost, tj. princip razlike relacija u kojoj
se definira identitet. Zapravo, konstrukcija europskog kulturnog identiteta u prošlosti,
ako se događala i kad se događala, pa se i danas događa, u znaku je odnosa prema dru-
gima i prema onome što ostaje izvana, to jest europsko “Mi” dobiva svoj puni smisao
tek u razlikovanju od i u suprostavljanju nekom neeuropskom “Oni”.22 Što se više
ukidaju granice u unutrašnjosti Europe koje znače mi, to se one trajnije naglašavaju i
učvršćuju prema europskim drugima.23
Određuju li se granica između “Europljana” i “neeuropljana” vjerom, etnijom ili
ekonomijom? Kako uskladiti europski kulturni identitet i postojeće nacionalne iden-
titete, ako identitete općenito karakterizira homogenost i isključivost, kako upućuje
Ulrich Beck tvrdnjom da, ako su identiteti uistinu isključivi, onda Europa zapravo nije
moguća. Međutim, kako navodi Srđan Vrcan, trebalo bi biti očito da je današnja po-
traga za europskim kulturnim identitetom potraga za nečim što nije jedinstveno, ni
homogeno, niti ima jasno određene granice – ni povijesne, ni kulturne, ni geografske,
ni sudbinske – nego je, u osnovi, ambivalentno, višeslojno i višedimenzionalno, ima
18
Sveukupno gledano, Bosna i Hercegovina je ostvarila samo ograničen napredak u poboljšanju funkcionalnosti i
efikasnosti struktura upravljanja na nivou države. Reforme se odlažu zbog tenzija među entitetima, neadekvatnih
resursa i nedostatka političkog dijaloga. Dupliranjem nadležnosti povećani su administrativni troškovi. Rascjepka-
no vođenje politike između države i entiteta predstavlja prepreku efikasnom radu državnog nivoa vlasti. Izvještaj
Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini.
19
Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 265.
20
Isto, str. 266.
21
Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, Podgorica 1999, str. 59.
22
Srđan Vrcan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.XXXVI, No.1-2, 2005, str. 12.
23
U. Beck, i E. Grande, nav. dj, str, 229.
86 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaci, identitet, suvremenost 2
Zaključak
24
S. Vrcan, nav.dj, str.11.
25
Haralambos, M. – Holborn, M., Sociologija, Teme i perspektive, Zagreb, 2002, str. 927.
26
V. Katunarić, nav, dj, str. 193.
Bošnjačka pismohrana 87
2 Europska nelagoda i bosanski labirint
Summary
The paper points to the variability of identity and it suggests that identity in many
cases is not complete and self-evident fact, but is subject to transformation and vali-
dation. It is necessary to understand social changes in order to reflect the dynamics of
identity construction. Identity does not mean permanently given condition, but it is a
process of self-identification and degradation, not only in terms of the individual but
also collective identity. The formation process of Bosnian identity is deeply influenced
and affected by the contradictions and socio-cultural occasions, and especially politi-
cal environment that surrounds them. Besides this, the paper outlines some issues of
shaping the cultural identity of Europe, as well as the way in which Europe pertains
towards Bosnia and Herzegovina, during and after the war.
Literatura
88 Bošnjačka pismohrana
3
Bošnjaštvo
i tokovi
povijesti
prof. dr. sc. Ferid Muhić
dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.
dr. sc. Edin Mutapčić, doc.
dr. sc. Midhat Spahić, doc.
prof. dr. sc. Fikret Karčić
dr. sc. Edin Radušić, doc.
prof. dr. sc. Adib Đozić
dr. sc. Adnan Jahić, doc.
akademik prof. dr. sc. Enes Karić
dr. sc. Zlatko Hasanbegović
prof. dr. sc. Šaćir Filandra
mr. sc. Ajka Tiro Srebrenković
dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.
dr. sc. Denis Bećirović, doc.
Mr. sc. Izet Hadžić
Prof. dr. sc. Ferid Muhić
Filozofski fakultet u Skopju
Sažetak: Nasuprot nekritički prihvaćene teze, Bosna nije zemlja u kojoj se susreću
kršćanska Europa i islamski Orijent! Izvor ove rasprostranjene zablude, neopravdano
promovirane u aksiomatsku, samorazumljivu istinu, nalazi se u postulatu o imanen-
tno europskom karakteru kršćanstva i jednako tako imanentno neeuropskom karakteru
islama, iz čega se onda izvodi logički neopravdan zaključak da je Europa ekskluziv-
no kršćanski kontinent. Činjenice, međutim, nedvosmisleno pokazuju da Europa nema
svoju autohtonu religiju, te da, sljedstveno, nije, niti može biti, imanentno kršćanski ili
islamski kontinent. Naprotiv, i kršćanstvo i islam jesu religije nastale izvan tla Europe,
koje su žitelji Europe tokom stoljeća, prihvatili, internalizirali i usvojili kao elemen-
te sopstvenog duhovnog identiteta. Na osnovu objektivnih istorijskih činjenica koje
supstancijalno potvrđuju neodrživost gledišta sa kojim operira dosadašnja vladajuća
teorija o kulturno ekskluzivno kršćanskom identitetu Europe, ovaj rad argumentirano
afirmiše tvrdnju da je Europa u cjelini multireligiozni kontinent, te da je i Bosna u biti
uvijek bila i ostala europska zemlja u kojoj se susreću, paralelno opstoje i simultano se
razvijaju europsko kršćanstvo i europski islam.
Ključne riječi: Bosna, Bošnjak, Europa, kršćanstvo, islam, identitet.
Uvod
Jedna od ključnih zabluda tradicionalne istoriografije Europe jeste akt rutinskog kon-
frontiranja kršćanstva kao autentično europske religijske, duhovne i kulturne tradicije,
sa islamom kao autentično neeuropskom (najčešće pak, kao notorno anti-europskom)
religijskom, duhovnom i kulturnom tradicijom. Dovoljno je podsjetiti na dvije povi-
jesne činjenice, da se neposredno sagledaju i potpuna neosnovanost ove zablude, i
monumentalne proporcije njezinog korozivnog djelovanja na autentičnu samospoznaju
sopstvenog duhovnog identiteta Europe, odnosno, njezinu faktografski korektnu auto-
recepciju. Najprije, treba imati u vidu podatak koji se sistematski zaboravlja ili ignori-
še, a koji je i sam dovoljan da sruši osnovnu tezu o njezinom imanentno i ekskluzivno
kršćanskom identitetu, da Europa nije rodno mjesto ni jedne od velikih monoteističkih
religija, pa tako ni kršćanstva; kao drugo, širenje kršćanstva i islama na tlu Europe od-
Bošnjačka pismohrana 91
3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
Judeo-kršćansko-islamski duhovni
i kulturni identitet Europe
1
Primjerice, sa kalifatom Umajada i Abasida, odnosno, uspostavljanjem Endelusa na tlu Iberijskog Poluotoka, epi-
tomiziran kroz institucije kompletno organizirane države, takoreći na velika vrata, islam je stigao u Europu 711.
godine, dok se kršćanstvo u najvećem dijelu sjeverne i centralne Europe, cijeloj Skandinaviji, kao i u Ukrajini i
Rusiji, počelo prihvatati tek krajem X-og i početkom XI-og stoljeća.
2
Dzavid, Haveric, Islamization of Bosnia:Early Islamic influence on Bosnian society, Deakin University, Victoria,
2004. Ova teza obuhvaća širok spektar referenci i bibliografskih arhivskih materijala, sa detaljnom historijskom
analizom društvenih okolnosti tog vremena. Nasuprot raširene prakse u nauci, koja nekritički, a moguće i tendencio-
zno, pojavu islama na Balkanskom poluotoku striktno povezuje sa nastupanjem Osmanlijske države, ignorišući tako
brojna svjedočanstva koja govore o znatno ranijem širenju islama na jugoistoku Europe, konkretno u granicama
Bosne, Haverić dokumentovano pomjera ovu granicu nekoliko stoljeća ranije – čak u sredinu VIII-og vijeka! – što
92 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti 3
Danske započelo 820. godine, misijom Ansgara iz Amiena, područje Skandinavije nije
primilo kršćanstvo prije kraja prvog milenija nove ere, i početka XI stoljeća; približno u
isto vrijeme kada se kršćanstvo širi istočnom i centralnom Europom. Tako je Vladimir,
knez Kijevske Rusije, primio kršćanstvo 988. godine, gotovo u savršenom tajmingu sa
misijom braće Ćirila i Metodija, koje je Bizantski imperator Mihael III poslao u oblast
Moravije, kada kršćanstvo prodire u sjeverne regione današnje Njemačke i Poljske, dok
je u Mađarskoj kršćanstvo formalno prihvaćeno 1001. godine, kraljevskim proglasom.
I dok se kršćanstvo, sa izuzetkom Rimske imperije, širilo kroz Europu uglavnom
preko misionarskih utjecaja, ili prihvatanjem od strane države koja do tada nije bila
kršćanska, islam u Europu ulazi kao kulturna podloga i dominantna duhovna matrica
na kojoj su zasnovane tri velike, moćne i izvanredno organizirane države. Od kali-
fata Umajada i Abasida, koji se već 711. godine učvrstio na tlu Europe, najprije na
Iberijskom poluotoku, da bi se kasnije proširio na južne dijelove današnje Francuske,
Švajcarske, kao i na praktično sve otoke zapadnog Mediterana. Sjaj ove nove europ-
ske države privukao je vodeće kršćanske mislioce, naučnike, pjesnike, matematičare,
umjetnike, toga doba da upravo tamo, u islamskoj filozofiji, politici, nauci i umjetnosti
svoja znanja prošire a svoje razumijevanje prodube. Tako je u ovim dijelovima Europa
formirala svoj identitet in continuo punih 781 godinu, od 711. sve do 1492. godine. Na
sjeveroistoku Europe, islam je utjecao na formiranje europskog duhovnog i kulturnog
identiteta, i čak ga bitno odredio kroz 550 godina državne tradicije Zlatne Horde, odno-
sno, Krimskog, Kazanskog, te Astrahanskog Kanata u razdoblju od 1236. do 1783. go-
dine. Na jugoistoku Europe islam je (izuzimajući period sporadičnih primjera sponta-
nog širenja, koji, kao što smo vidjeli, datiraju još iz VIII-og vijeka), uspostavio i učvr-
stio svoje prisustvo u Europi, legitimiran mladom, vitalnom i moćnom Osmanlijskom
državom. Prisutna na tlu Europe od početka XIV-og vijeka, Osmanlijska država je već
1365. dobila i svoju europsku prijestolnicu Edirne/Jedrene, antički Hadrianopolis, da
bi je 1453. premjestila u Istanbul, što znači da je od tada sve do danas, već gotovo 750
(tačnije, 746) godina, islam aktivno djelovao na formiranje identiteta Europe doslovno
u svim područjima društvenog života, od religije i filozofije, preko umjetnosti, politike,
ekonomije, do kulinarstva, zanatske tradicije i lingvističkih osobitosti. Ukoliko se sa-
beru samo ove tri monumentalne povijesne epohe prisustva islama na tlu Europe kroz
državu utemeljenu na dominantno islamskim načelima, dobija se više nego impresivna
brojka od preko 1300 godina!
opet znači da je islam prisutan u Bosni punih 12 vijekova, te da je jednako dugo utjecao na formiranje identiteta
Bosne i Bošnjaka!!
Bošnjačka pismohrana 93
3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
nog ali totalno fiktivnog šablona o Bosni kao o zemlji u čijim granicama se najoštrije
eksponirala priča o navodnom kulturološkom i civilizacijskom sukobu, navodno pro-
gresivne kršćanske Europe s jedne strane, i navodno barbarske destruktivne musliman-
sko-orijentalne anti-europske prijetnje inkarnirane u islamu, s druge!
Ne! I stotinu puta – ne! Ta floskula je ključ nesporazuma, ona je izvor religioznog
animoziteta, generator perpetuiranja kulturoloških predrasuda, motiv svih sukoba i
alibi svakog genocida izvršenog nad Europljanima-muslimanima na tlu Europe! Po-
gledamo li činjenice, vidjećemo da je kršćanska Europa neuporedivo duže ratovala
sama sa sobom nego sa islamskom Europom. Intra-religiozni, osobito, intra-kršćanski
ratovi, zauzimaju više od 92% ukupnog vremena koje je Europa potrošila na ratove!?
A to nije malo vremena! Samo jedan od ratova između kršćanske Engleske i kršćanske
Francuske, doduše, onaj najduži, potrajao je 114 godina. Ako se sjetimo ratova koje su
vodili Francuska i Španija, Njemačka i Francuska, Španija i Italija, Poljska i Rusija,
Švedska i Poljska, Ukrajina i Rusija, Poljska i Ukrajina, dobiće se znatno tačnija sli-
ka moderne europske povijesti, a spomenuti frapantni procenat, dobiće svoje logično
objašnjenje. Sa izuzetkom Krstaških ratova, Europa se, striktno govoreći, nikada nije
borila protiv nekog drugog kontinenta – konkretno, recimo, protiv Azije, koja je zajed-
ničko izvorište sve tri velike monoteističke religije: i judejstva, i kršćanstva, i islama!
S druge strane, ni kalifat Umajada, odnosno, Abasida na tlu Europe, ni Osmanlijski
Komonvelt3, nikada nisu ratovali protiv nikakve fantomske unije koja bi sebe mogla
opravdano identificirati zajedničkim imeniteljem kao Europa, nego uvijek protiv ove
ili one kršćanske države, nerijetko imajući za saveznika neku kršćansku državu, kao što
se dešavalo i suprotno.4 Ratovi u Europi su daleko češće vođeni kao intra-religiozni,5
kako unutar kršćanskog, tako i unutar islamskog segmenta, nego kao inter-religiozni
sukobi. Jednako tako, na tlu Bosne, za svo vrijeme postojanja i unutar granica Osman-
3
Ovo je tačan prijevod sintagme Osmanli Devlet, dakle službenog naziva države, koncipirane kao Osmanlijska
zajednica naroda, koja se neopravdano identificira kao Imperija.
4
Feudalni vladari Europe intenzivno su angažirali ratničke odrede muslimana kao najamnu vojsku u internim rato-
vima već od XI-og vijeka, pa sve do konca XVII-og vijeka. Na teritoriji Bosne, kada su udružene armije Ugarske,
Venecije, kao i vojska Dubrovnika, napali Stjepana Kosaču, pomoć i spas donijela je muslimanska vojska pred-
vođena Barak-begom i Isa-begom, sinovima Ishak-bega. Jedan od najpoznatijih primjera je pomoć koju je Gazi
Orhan pružio Vizantijskom caru Kantakuzenu da porazi svog oponenta snažno pomognutog nadmoćnom srpskom
i bugarskom vojskom, 26 oktobra 1241 godine. S druge strane, kršćanski vladari, europski vazali Osmanlijske
države, u periodu od XIV-og do pred kraj XVI-og stoljeća, pružali su veoma snažnu vojnu podršku muslimanima
Osmanlijama u ratovima, kako protiv kršćana, tako i protiv muslimanskih protivnika. Najpoznatije, no nikako i
jedine instance ove rasprostranjene suradnje korišćenja vojne pomoći ratnika druge religije, u borbi protiv protiv-
nika sopstvene religije, predstavljaju hrabra smrt Marka Mraljevića na Rovinama 1393., koji je poginuo boreći se
na strani Osmanlija protiv vlaškog vojvode Mirčete. Interesantno je napomenuti da je drugi vlaški vojvoda 1411.
direktno pomogao Bajazitovom sinu Musa Čelebiji, da povrati izgubljeni grad Bursu, kao i ratovi u kojima je, kao
saveznik osmanlijske vojske, kako protiv kršćanskih, tako i protiv muslimanskih protivnika, učestvovao despot
Stefan Lazarević, osobito njegova čuvena junačka borba na posljednjoj liniji odbrane sultana Bajazita, protiv Ta-
merlana (Timur-Lenka), kod Ankare 1402. godine.
5
Sjetimo se vjerskih ratova katolika, protestanata i istočno-ortodoksnog kršćanstva, jednih protiv drugih ali jednako
tako i uzajamnih ratova državica unutar svake od ovih kršćanskih opcija; isto tako, seljačke bune, građanski ratovi,
i posebno, najveće ratove, od vremena Napoleona, preko I i II Svjetskog rata, Europa motivira i justificira potpuno
nezavisno od navodno ključnog civilizacijsko-kulturnog kontrapunkta konfrontacije kršćanstva i islama.
94 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti 3
lijske države, kao organizacije zasnovane na principima islama, praktično nije registro-
van ni jedan ozbiljniji inter-religiozni sukob na liniji muslimani-kršćani, kao uostalom
ni na cijelom području Balkana, gdje su prvi krupniji konflikti izbili tek početkom
XIX-og vijeka, inspirisani strateškim interesima Austro-Ugarske monarhije i Rusije, i
direktno pomognuti najprije od ove dvije zemlje, a malo zatim i od Britanije. Nasuprot
tome, Bosna je, za to vrijeme, upamtila nekoliko ozbiljnih intra-religijskih sukoba u
Bosni, između feudalaca-muslimana Bošnjaka, i centralne vlasti Osmanlijske države,
Sublimne Porte u Istanbulu!
Kada je riječ o Osmanlijskoj državi kao europskoj državi i ostatku Europe, treba
govoriti o ratu jedne ekspanzionističke, snažne europske države, protiv sukcesivnog
niza jedne ili više država Europe. Osmanlijski Komonvelt bio je europska država prije
niza drugih europskih država, a današnja Turska ima znatno dužu tradiciju europske
države od mnogih europskih država koje danas postoje. Premještanje glavnog grada iz
Burse, u Anadoliji, duboko na tlo Europe, u Edirne/Jedrene, ovu činjenicu je označilo
direktno i neupitno! Braniti tu državu u njezinim europskim granicama, za sve njene
stanovnike muslimane, nije više značilo braniti, odnosno, napadati neeuropsku državu
od Europe, nego upravo braniti ili napadati jednu europsku državu od druge/ih europ-
ske/skih države/a! Kao što je Bosna oduvijek bila i do danas ostala isto toliko region u
Europi, koliko su to i Normandija, Bavarska, ili Toskana, tako su i Bošnjaci oduvijek
bili i do danas ostali Europljani, koliko su to i Francuzi, Nijemci, ili Italijani!
Stoga je potpuno neopravdano insistirati na tezi, koliko faktički pogrešnoj, toliko
kobnoj po implikacijama, da su Bošnjaci, kao narod koji je prihvatio islam, branili
Osmanlijsku državu protiv Europe i europskih susjeda, te da je to dovelo do profilira-
nja Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet promatrao u opreci spram europskih vri-
jednosti. Upravo ova ideološki fabrikovana i flagrantno neistinita teza dovela je kasnije
do stigmatiziranja Bosne kao azijskog otoka na tlu Europe i proglašavanja Bošnjaka
za zaostale orijentalce okrenute protiv progresivnih europskih tokova, što je rezultiralo
sistematskom praksom denacionalizacije Bošnjaka svim sredstvima (ne bi li se, neka-
ko, od njih izdjeljali pravi Europejci), koja, sve do danas, nije ni malo izgubila od svog
kolonijalizma i prozelitizma!
Poseban kuriozitet predstavlja i tvrdnja, prihvaćena po principu copy-paste, da je
Bosnu kroz svo vrijeme Osmanlijske države, od ostalih dijelova Balkana, razlikovala
nekakva specifična demografska struktura, bitno različita po svojoj vjerskoj i etničkoj
kompoziciji. Treba znati da je etnički i religiozni sastav stanovništva bio veoma sličan,
do stepena koji je postojeće razlike marginalizirao da potpuno indiferentnog faktora,
praktično na cijelom području Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, pa čak i Bugar-
ske. Upravo ova činjenica, i pokušaj njenog energičnog neutraliziranja, bio je glavni
razlog sistematske politike genocida, protjerivanja, te nasilnog pokrštavanja musli-
manskog stanovništva na ovim teritorijama, sa dinamikom koja je slijedila hronologiju
osamostaljenja svakog od ovih pojedinih područja od vlasti Osmanlijske države! Da je,
u skladu sa navedenom tvrdnjom, u područjima koja graniče sa Bosnom, a prije svega
u Srbiji i Crnoj Gori, već postojao bitno različit demografski sastav, i da su Bošnjaci,
Bošnjačka pismohrana 95
3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
96 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti 3
Bošnjačka pismohrana 97
3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
A ono što je Bošnjake tek čekalo, nije im obećavalo čak ni onaj minimum: da se
ostane živ!
Ali su, zato, pravu priliku za nacionalnu emancipaciju dobili upravo kršćani Bosne,
dakle, pravoslavci i katolici, koji su, na temeljima inače državno i nacionalno centrali-
stičkih snažno ustrojenih crkvi, (kako pravoslavne, koja na ovim prostorima nastupa,
takoreći by default, kao srpska, tako i katoličke, koja se, u ovim područjima, isto tako
by default, smatra za hrvatsku), praktično bez izuzetka, sebe veoma brzo, i odmah po-
slije aneksije 1878. godine, nacionalno identifikovali kao Srbe, odnosno, kao Hrvate.
Veoma je važno demantirati rasprostranjenu predrasudu da su Bošnjaci takoreći na
svoju ruku, iz nehata, u svakom slučaju, sopstvenom greškom, odbacili sjajnu priliku
da slijede ovaj primjer i da sebe takođe identifikuju nacionalno, a ne vjerski. Ovo je
od ključnog značaja najmanje iz dva razloga koji se do danas, treba li reći – potpuno
neopravdano!? – koriste protiv Bošnjaka.
Kao prvo, Bošnjacima nije ostavljena nikakva šansa da se izjasne nacionalno kao
Bošnjaci, nego samo da se izjasne kao Srbi, odnosno kao Hrvati i tako da se manje-više
dobrovoljno priklone sopstvenoj definitivnoj denacionalizaciji. Čak je i sam termin
Bošnjak oficijalno tabuiziran do te mjere da je ovaj izvorni naziv, star više od hilja-
du godina (Bošnjani), potpuno iščezao iz upotrebe na teritoriji Bosne i Hercegovine.7
6
Činjenica da je referendum o osamostaljenju Crne Gore, iako sa znatno nižim procentom glasova u prilog ovakve
odluke, u Srbiji primljen samo sa gunđanjem, ali bez i jednog jedinog oružnog incidenta! Činjenica da je poslije
referendumske odluke o stvaranju samostalne države Bosne i Hercegovine, javnost Srbije i Crne Gore, kao i sve
njihove političke partije bez izuzetka, zahtijevala vojnu akciju s obrazloženjem da Srbima niko ne može nametati
u kojoj će državi živjeti. Jasno je da se ova univerzalno negativna odredba odnosi upravo na Bošnjake i povijesna
inercija po kojoj Srbi imaju legitimitet da nametnu svoju volju Bošnjacima, jer su Srbi kršćani a Bošnjaci muslima-
ni, upravo kao što na osnovu iste negativne predrasude, većina europskih kršćana smatraju da imaju pravo nametati
svoju volju europskim muslimanima, na osnovama puke kulturne hijerarhije!
7
Sam autor ovog teksta, veoma se iznenadio i gotovo osjetio uvrijeđenim, kada su ga, po prvi put u životu, u Make-
doniji nazvali Bošnjak! Nacionalno ime Bošnjaka zadržalo se do danas i na Kosovu, u Albaniji, kao i u Bugarskoj.
98 Bošnjačka pismohrana
Bošnjaštvo i tokovi povijesti 3
Bošnjacima je ostavljena samo mogućnost da budu prihvaćeni kao naši muslimani (što
je značilo Srbi, odnosno, Hrvati, zavisno od toga koja kršćanska populacija je brojnija
u tim dijelovima, ortodoksna ili katolička). Ovo je postalo sasvim jasno kada je za
Bošnjake uvedena odrednica Neopredijeljen, koja je očito bila koncipirana kao sasvim
privremena, i zapravo je tek u implikaciji mogla da se pravilno pročita kao: Za sada,
još malo, neopredijeljen, ali će uskoro trebati da se opredijeli ili kao (poturčeni) Srbin
ili kao (islamizirani) Hrvat, u svakom slučaju stigmatiziran zbog svoje vjere! Pri tom,
ne treba zaboraviti da je plan totalne denacionalizacije Bošnjaka i pripreme njihovog
definitivnog asimiliranja u nacionalni korpus Srba ili Hrvata, bio dopunski osnažen
oficijalnom zabranom javne upotrebe sintagme Bosanski jezik. Razumije se, na cije-
loj teritoriji BiH i dalje se govorio upravo Bosanski jezik, kao što se i danas govori,
ali je smisao ove zabrane jasan: izbrisati iz svijesti Bošnjaka i sjećanje na sopstveno
ime, sopstveni jezik, sopstvenu tradiciju i kulturu, ukratko, samu svijest o sopstvenom
identitetu;
Kao drugo, objektivna nemogućnost da se na ravnopravnim temeljima izjasne naci-
onalno i vjerski, nije sama po sebi (čak i da je bila propust Bošnjaka, a vidjeli smo da
nije!) imala nikakvog utjecaja na već odavno pripremljene i razrađene hegemonističke
planove susjeda da Bosnu i Hercegovinu prisvoje, prigrabe, odnosno, podijele kao što
razbojnici dijele svoj plijen. Ti planovi ne samo da nisu uzimali u obzir šta će reći i što
će učiniti Bošnjaci, nego su njihovom primjenom Bošnjacima zatvorena usta i vezane
ruke upravo zato da ne bi ništa ni rekli, ni učinili dok ne budu u potpunosti, makar ofici-
jelno, na papiru, asimilirani. Nemilosrdna agrarna reforma kojom je oduzeta osnovna
podloga opstanka Bošnjaka kao relativno organizovane društvene grupe, učinila je to
praktično neizbježnim Očuvanje nacionalnog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta
novih naraštaja Bošnjaka, u tim okolnostima, tako se svelo na zadatak koji su mogle
preuzeti još samo njihove nene i matere! I to samo dok djeca ne odrastu. Prije nego što
ih ponese matica društvenog života, neprijateljska i prema njihovom imenu, i prema
njihovoj kulturi, i osobito, prema njihovoj vjeri!
Da su taj zadatak, u upravo nemogućim uslovima, obavile besprijekorno, potvrdila
su zbivanja s početka osnivanja samostalne države Bosne i Hercegovine, ravnopravne
članice UN. Iako su posljednji znaci nacionalnog kulturnog i vjerskog identiteta Boš-
njaka tada već sasvim oslabili, pa se činilo da je samo bošnjaštvo na izdisaju, Bošnjake
je iz kome prenuo tek direktan i maksimalno organiziran pokušaj protjerivanja i fizičke
eksterminacije Bošnjaka, i totalnog uništenja svih biljega njihovog nacionalnog, kul-
turnog, vjerskog i povijesnog identiteta!
Bošnjačka pismohrana 99
3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu
Zaključak
Summary
The generally accepted belief that Christianity is authentically European religion, whi-
le Islam is non-European or even anti-European religion, in the light of historic facts
is merely a groundless myth. It is notorious, albeit ignored fact, that all three great mo-
notheist religions – Judaism, Christianity, Islam – by origin are clearly non-European.
The spread of Christianity and Islam in different regions of Europe is uneven; in many
parts of Europe, Islam came up to two centuries before Christianity. So, the identity of
Europe is definitely multireligious and multicultural. In this respect, the case of Bosnia
is pivotal. European identity of Bosniaks is definitely unquestionable. By its modern
history, as well as by its reality and potentials as multireligious and multicultural cha-
racter, Bosnia is a true civilization, historic and cultural paradigm of Europe at its best.
Literatura
Kada je Mehmed Handžić 1940. godine, u svom radu o islamizaciji Bosne i porijeklu
bosanskohercegovačkih muslimana, napisao da Bošnjaci “nemaju ni malo interesa za
istinom o svom predislamskom porijeklu i da je za njih glavno da ostanu osvjedočeni
muslimani pa makar u prošlosti bili ne znam što,”1 on je time izrekao antologijsku
istinu o jednom od najstarijih evropskih naroda i njegovom povijesnom odnosu prema
vlastitoj historiji. U Evropi, a vjerovatno i u svijetu, nema naroda koji se nihilistički i
s toliko nipodaštavanja odnosio prema svojoj historiji kao što su se odnosili Bošnjaci.
Sve do savremenog doba, vjerska pripadnost islamu Bošnjaku je bila važnija od nje-
govog etničkog porijekla. Bosanskohercegovačke muslimane, po nacionalnosti Boš-
njake, od 15. do 20. vijeka, isključivo je zanimalo da budu i ostanu dobri muslimani
1
M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaci i islam,
Sarajevo 1998, 17. Handžić je među prvima ustao protiv ove zablude čiju aktualiziranost, u različitim oblicima,
susrećemo sve do danas.
i oni se, sve do sredine 20. vijeka, skoro uopće nisu zanimali za svoju predislamsku
povijest.2 S tim u vezi, Muvekit piše da Bošnjaci tek sredinom 19. stoljeća od svojih
susjeda Srba i Hrvata doznaju da se Bosna nekada zvala Ilirik.3
Geografski razmješteni između Srba i Hrvata, Bošnjaci su Srbima i Hrvatima veli-
kodušno prepuštali istraživanja predislamske povijesti njihove zemlje.4 To bi se done-
kle moglo i opravdati da srpska i hrvatska istraživanja predislamske Bosne nisu poli-
tički motivirana i da je srpsko-hrvatska interpretacija bošnjačke predislamske povijesti
zasnovana na historijskim činjenicama. Srpski i hrvatski historičari bošnjačku povijest
uglavnom interpretiraju pervertirano i neznanstveno. Naime, da bi se opravdalo “hi-
storijsko pravo” Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, u hrvatskoj i srpskoj histo-
riografiji napisane su stotine radova u kojima se nastoji pseudoznanstveno “dokazati”
da je Bosna i Hercegovina srpska i hrvatska, te da su Bošnjaci “najhrvatskiji Hrvati”,
“cvijeće hrvatskog naroda”, ili “najstariji Srbi”. Kao što je općepoznato, autohtoni bo-
sanski katolici i pravoslavci, koji su također Bošnjaci, pod utjecajem politički motivi-
rane propagande iz Beograda i Zagreba, od sredine 19. stoljeća počinju se izjašnjavati
kao Hrvati i Srbi.5
Opredjeljenjem bosanskih katolika i pravoslavaca da postanu Hrvati i Srbi Boš-
njaci su, od druge polovine 19. stoljeća, svedeni na vjersku grupu a njihova zemlja,
kako je to u uvodu Istočnog pitanja autora Vasilja Popovića metaforički iskazao Milo-
rad Ekmečić, na “posljednje utočište fesa u Evropi”. Razumije se, problem Milorada
Ekmečića i njemu sličnih nije u fesu već u glavi koja taj fes nosi. Tokom Drugog svjet-
skog rata Bošnjacima je zaprijetilo genocidno istrebljenje, a posebno tokom agresije
na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Pritom, od strane međunarodne zajednice,
prvenstveno od strane Evrope, Bošnjaci su bili žrtvovani i osuđeni na nestanak, samo
zbog toga što su muslimani. Tada kršćanska Evropa nije znala da je osudila na istreblje-
nje jedan dio svoga etničkog bitka, etničke potomke najstarijih evropskih naroda čiji
2
Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, autora Safvet bega Bašagić-Redžepašića, obuhvata
period od 1463-1850. godine.
3
“Prema onome što prenose historije nemuslimana, ranije se Bosna zvala Ilirik.” S. S. Hadžihuseinović Muvekit,
Povijest Bosne, Sarajevo 1999, 7.
4
V. Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882, 27-42; V. Ćorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 10-31; Isti: Histo-
rija Bosne, Beograd 1940, 19-93; Ć. Truhelka, Bosna u doba prehistoričko, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint
iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 78-102; A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint iz 1942.
g.), Sarajevo 1991, 103-120; M. Mandić, Bosna i Hercegovina u rimsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint
iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 121-137; A. Benac, D. Sergejevski, Đ. Mazalić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine,
Sarajevo 1955, 110; A. Benac, B. Čović, N. Miletić, Đ. Basler, E. Pašalić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine, Sarajevo 1984, 11-375. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, knjiga
LXVI, Sarajevo 1988, 7-411.
5
Godine 1863. sarajevski Srbi osnovali su tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah i ćafir, umjesto kojih uvode
naziv Srbin. Predsjednik društva bio je kaluđer Teofil Petranović, a članovi učitelji srpskih škola, srpski sveštenici
i srpski trgovci. Godine 1864., “или мало доцније” osnovano je u Sarajevu slično hrvatsko društvo. Pokretač mu
je bio Klement Božić, dragoman pruskog konzulata u Sarajevu. “Зaдатак му je био да искорјењује име Шокац, a
католички cвет да навикава на име Хрват”. U to vrijeme fa Grga Martić, koji se do tada deklarisao kao Bošnjak,
počinje se izjašnjavati kao Hrvat. В. Cкарић, Из прошлости Босне и Херцеговине IX века, Изабрана дела, kњига
III, Caраjeво 1985, str. 67, 68.
6
M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1977, str. 12 i d.
7
O tome vidjeti na Internetu.
mastički metod. Riječ je o sofisticiranim naučnim metodima kojima je, zbog njihove
težine i složenosti, ovladao vrlo mali broj historičara, na prvom mjestu Konstantin Ji-
reček, i još neki. Kada je Jireček, u svojoj Geschichte der Serben,8 pokazao da je naziv
Onogošt nastao od gotskog antroponima Anagasts on je time ukazao na jedan od naj-
plodonosnijih, ali i znanstveno ponajtežih, puteva kojim je u etnogenetskim istraživa-
njima potrebno ići. Pokazao je da i ime ili naziv, ukoliko mu se na pravilan način utvrdi
ime i porijeklo, ima karakter prvorazrednog historijskog izvora.9 No, pred historičare,
koji namjeravaju krenuti Jirečekovim putem, postavljen je jedan težak uvjet: nužno je
poznavanje jezikâ kasnoantičkih naroda čija povijest se istražuje i njihovo razmatranje,
ne samo na lingvistički već i na onomastički način. Poznavanje tih jezika, ili njihovih
jezičkih ostataka, omogućava znanstvenu valorizaciju antroponomastičkog materijala
rasprostranjenog na određenom tlu, što u historiografiji može biti od velike važnosti.
Ali, ne samo što su neupućeni u lingvistiku i onomastiku; mnogi historičari još uvijek
ne znaju da je, kako piše Radoslav Katičić, antroponomastika jedina znanost koja, u
nedostatnosti drugih izvora, može prodrijeti u složena povijesna pitanja etničkoga kon-
tinuiteta i razmještaja nekadašnjeg stanovništva.10
Antroponomastički jezički materijal rasprostranjen na bosanskohercegovačkom tlu
pokazuje fenomenalnu znanstvenu utemeljenost Igeneinih pokazatelja koji se odnose
na strukturu savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva. Prema tim pokazatelji-
ma – u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva a prema tome i u etnogenezi
Bošnjaka – Iliri učestvuju s 40%. To se posebno vidi na području čuvene ilirske glasi-
načke kulture.
Geografski pojam Glasinac sadrži tri različita značenja. U najužem i, vjerovatno,
prvobitnom obliku, stanovnici Glasinca pod tim pojmom podrazumijevaju polje koje
se nalazi s istočne strane planine Romanije, u novije vrijeme poznato kao Glasinačko
polje. Okruženo je visokim brdima i planinama, Romanijom i njenim ograncima, i to je
pravi Glasinac. U širem smislu, pod Glasincem se podrazumijeva planinska visoravan
koja se nalazi između planina Romanije i Devetaka, oko 40 km istočno od Sarajeva.
Na sjeveru je određuje brdo Kopito, na jugu rijeka Prača, dok prema istoku nema jasno
određene granice, koju jednim dijelom određuje rijeka Rakitnica. U najširem smislu,
pod Glasincem se podrazumijeva prostor između Rogatice i Vlasenice te Romanije i
rijeke Drine.11 Glasinac, posebno u njegovom užem, ali i širem smislu, izuzetno je po-
godan za stočarstvo, što je uvjetovalo naseljenost ovog kraja još u vrijeme 2. milenija
pr. n. e. Glasinac se tada nalazio u okvirima tzv. Cetinske kulture, prve dosad poznate
8
K. Jireček, Geschichte der Serben, I, Beograd 1911, str. 36.
9
Iako po struci historičar, Konstantin Jireček smatra se utemeljiteljem znanstvenih proučavanja vulgarnog latiniteta
u Dalmaciji.
10
R. Katičić, Značenje antroponomastike u našoj filologiji, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992, str. 217-220. Upor:
R. Katičić, Značaj antroponomastike u našoj filologiji, Onomastica Jugoslavica, knjiga 10, Zagreb 1982, str. 87.
11
O granicama Glasinca vidjeti u: M. Filipović, Glasinac, antropogeografsko-etnološka rasprava, SANU, Odjeljenje
društvenih nauka, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, Beograd 1950, str.
7-18. Upor.: B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 269.
12
A. Benac, B. Čović, Đ. Basler, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo
1984, str. 106.
13
B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 270.
14
O tome vidjeti u doktorskoj disertaciji: I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka /od planine Romanije do istočnih
granica rimske provincije Dalmacije, Sarajevo 2008.
15
Isto. Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, str. 51 – bilješka 117, 52 – bilješka 117./..
16
N. Miletić, Stećci, Beograd 1982, str. 22-23.
17
I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., 112-125.
18
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 24, 25.
19
E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 60-62.
20
Kritičari Envera Imamovića jesu akademik Dževad Juzbašić, prof. dr. Anto Škegro, prof dr. Dubravko Lovrenović,
akademik Srećko Džaja. O tome vidjeti u referatima s međunarodne konferencije Balkanska društva u promjenama:
Upotreba historijskih mitova, Sarajevo 7-9 11. 2002. Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za
istoriju, Sarajevo 2003, str. 7-291.
21
O tome vidjeti na Internetu.
22
Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, Bизантолошки институт CAНУ, посебна издања,
књига 13, Београд 1971, str. 51 – bilješka 117; 52 – bilješka 117.
23
Antroponime Borizius, Boricius Michaelis Panze in Zara 1166-1198 K. 2, 71-193. Madius filius Boricii (filius Bori-
cii de Greca, Orig Bonicii) in Veglia 1198 K. 2, 195. Konstantin Jireček čita kao Borič. O tome vidjeti u: K. Jireček,
Die Romanen in den Städten Dalmatiens, I, Wien 1903, 67.
24
Od ilir. Baracio (CIL III 2749 (9802, p. 1035). O tome vidjet u: I. Pašić. Mile i Moštre, Ilirsko-gotski korijeni bo-
sanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske, (podnaslov “Ime bana Borića nije Borić već je Borič i ono je
ilirskog porijekla”), Sarajevo 2009, str. 250-255.
25
U vezi s ilir. Brisidia, alb. prijës “vojskovođa”. I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 207-208. I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva
imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian
Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval Bosnia, Zenica 2006.
26
Isto.
27
O tome vidjeti u prilozima studije: I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji
srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval
Bosnia.
28
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I, (obradili Franjo Barišić, Mila Rajković, Bariša Krekić, Lidija
Tomić), SANU, posebna izdanja, knjiga CCXLI, Vizantološki institut, knjiga 3, Beograd 1955, str. 33. O Prokopiju
i njegovom Gotskom ratu vidjeti u: O. Veh, (Übers.), Prokop. Gotenkriege, 2 Auflage, München 1978.
29
Na osnovu Prokopija, Henrik Barić izvodi zaključak “da su i na zapadnom delu trupa Balkanskog Poluostrva posto-
jale gotske naseobine (...)”. H. Barić, Starogermanski tragovi u balkanskim jezicima, Lingvističke studije, Naučno
društvo NR Bosne i Hercegovine, djela, knj. I, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, knj. 1, Sarajevo 1954, str. 76.
30
Ime je u izvorima prvi put posvjedočeno 590, godine. H. Reichert, Lexikon der altgermanischen Namen, I, Wien
1987, str. 213.
man). i desetine drugih bosanskih riječi koje jesu gotskoga porijekla.31 Crkva bosanska,
pak, arijansko-gotskog je porijekla, s određenim šizmatičkim primjesama iz Tria capi-
tula. Starješinska nomenklatura crkve did, ded ili djed, strojnik, gost, starac, uglavnom
je gotskoga porijekla.32 Stećak je riječ gotskoga porijekla, nastala od gotskog leksema
stōÞ, što je preterit od gotskog glagola standan “stehen”,33 u bosanskom značenju “sta-
jati”. Jezgreno područje balkanskih Gota nalazilo se na tlu nekadašnje Visočke nahije.
Desetina srednjebosanskih naziva još uvijek nose imena gotskoga porijekla.34
Gotski vladarski pečat srednjovjekovnoj bosanskoj državi posebno daju državnički
leksemi kup, mogoriš, leištrom.
Starobosanska riječ kup, pod kojom se podrazumijeva zbor bosanskih velmoža, na-
stala je od gotskog glagola kaupōn “handeln”,35 koji je u značenju “raspravljati, pre-
tresati”. Pritom, gotsko k u odnosu na bosansko k ostalo je bez promjene, dok je gotski
diftong au dao bosansko u.36 U skladu s općom jezičkom tendencijom pojednostavlje-
nja riječî, posljednji slog -ōn, u gotskom glagolu, izgubio se.37
Srednjevjekovni izvori pokazuju da je bosanski kup “raspravljao” i “pretresao” naj-
važnija politička pitanja srednjevjekovne Bosne, birao kralja, itd.
Iz povelje kralja Ostoje od 8. decembra 1400. godine, kojom vojvodi Hrvoju daruje
grad i župu Hlivno, vidi se da su bosansku plemenitu baštinu posjedovali osidnici, tj
starosjedioci.38 Baštinici ili osidnici bili su popisani u posebnoj knjizi, koja se u povelji
zove леиштромь,39 “l e i š t r o m (lat. r e g i s t r u m).”40 Slična zemljišna knjiga u
drugim zemljama srednjega vijeka nije poznata. Kako smatra Ćiro Truhelka, knjiga se
čuvala “u katoličkim krajevima u kaptolskoj riznici, a u patarenskim u djeda bosanske
crkve, koji oboji u Bosni bijahu l o c i c r e d i b i l i s.”41
Riječ leištrom zasigurno se ne može objasniti uz pomoć slavenskih jezičkih sred-
stava.
Riječ je složena: leišt-rom.
31
O tome pripremam posebnu studiju Bosna i Goti, koju najavljujem.
32
I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 255-383.
33
“standan, prät. stōÞ ‘stehen’”. S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 248.
Upor: F. Holhausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Heidelberg 1934, str. 99.
Etimologiju riječi stećak posebno elaboriram u studiji Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, koja je u izdavačkoj
proceduri.
34
Isto, str. 512-565.
35
F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwör-
ter im Romanischen, Heidelberg 1934, str. 56.
36
U monoftongaciji diftonga, koja se događala nakon prve palatalizacije, diftong au daje ū. M. Mihaljević, Slavenska
poredbena gramatika.., str. 155.
37
Riječ kup detaljno razmatram u studiji Bosna i Goti, koju najavljujem.
38
F. Miklosich Monumenta Serbica, Spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz 1964, str. 284.
39
Riječ je u povelji potvrđena dva puta: “(...) а уписасмо у други лист ка всим осидникомь плємєнитимь лудємь
и капитулу, у кога лєжє леиштроми исписани о нихь ротниковь (...).” (”...) присєгошє свидокуюђє чисто и
право, стрьнєђє сє сь правими леиштроми (...).” Isto, str. 248, 249.
40
Ć. Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, Saraje-
vo 1942-1991, str. 595.
41
Isto.
Prvi dio riječi leišt- slavenizirana je prilagodba gotske riječi *leista f “Leiste”,42 u
bosanskom značenju “list”. U glasovnoj promjeni *leista > leišt- kononanti l i t, kao i
diftong ei, ostali su bez promjene, dok se s promijenilo u š.
Bosansko -rom u leištrom bosanski je refleks gotskog rūm n (?), “Raum,”43 u zna-
čenju “zemlja”.
Prema tome, leištrom je “zemljišni list”, odnosno “gruntovnica” srednjevjekovne
Bosne.
Treća starobosanska riječ koja ima izuzetan povijesni značaj jeste mogoriš, najsta-
riji danak koji su Dubrovčani plaćali bosanskim kraljevima. Riječ je zasigurno got-
skoga porijekla i potječe od gotske riječi waggari n “Kopfkissen” u značenju “jastuk”,
“uzglavlje”, s glasovnom promjenom inicijalnog w u m kao u Venetici > Vnetci >
Mnetci > Mleci44 (a > o), i sufiksom -š.45
Prvorazredan značaj u bosanskoj toponimiji, pak, koji se može mjeriti s Jirečeko-
vim otkrićem Onogošt < Anagasts, je gotski naziv za Srebrenicu, koja se u gotskom
jeziku zvala Fojhar. Danas, Fojhar je manje selo koje se nalazi na sjevernoj periferiji
Srebrenice,46 i to je jedinstven naziv na jugozapadnom Balkanu. Na seoskom lokalite-
tu Bašča nalazi se nekropola s 32 stećka, čija orijentacija nije utvrđena.47
Seoski naziv Fojhar, koji nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezič-
kih sredstava, pouzdano se izvodi iz gotske riječi faihu n,48 koja ima dva značenja.
Prvo značenje je “Geld, Vermögen,”49 odnosno “novac” “imanje”, “imetak”; drugo
značenje je “srebro”.50 S obzirom na neposrednu blizinu Srebrenice, i povijesnu ulogu
čuvenih srebreničkih rudnika srebra,51 očito je da je Fojhar u značenju “Srebrenica”,
što ne iznenađuje. Za taj najpoznatiji bosanski rudnik Rimljani su imali svoje posebno
latinsko ime: “Argentaria”, odnosno “Srebrenica”.52 Najvjerovatnije, u vrijeme Teode-
rihove gotske države, Goti su u Srebrenici kovali neke od gotskih moneta. Najvažnije
42
“(...) in it. prov. span. lista, zu ais. ahd. līsta, ae. mnd. līste, ne. list (...)” F. Holthausen, Gotisches etymologisches
Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwörter im Romanischen, Heidelberg 1934, str.
62. O ahd. l e l s t “Schuhmacherleisten” vidjeti u: E. Gamillscheg, Romania – Germanica.., str. 302.
43
S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 218.
44
B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice.., str. 77.
45
Ovim se razumijeva da je riječ o vladarskom dohotku koji je dolazio u njegovo uzglavlje (jastuk). U razumijevanju
gotskog waggari n, u odnosu na mogoriš, nema nikakve dileme: mogoriš je određena novčana svota a novac se, u
najstarija vremena čuvao u uzglavlju, “u jastuku”. Zbog toga se i danas, za one koji novac ne čuvaju u banci, kaže
da ga čuvaju “u jastuku”.
46
U selu je 1910. godine živjelo 120 muslimana i 15 srpskopravoslavnih. Rječnik naseljenih mjesta, 78.
47
Š. Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, 235.
48
Gotsko faih- s matematičkom preciznošću daje bosansko fojh-, dok je a epeneza na koju je došao slavenski sufiks
-r.
49
F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörterbuch, 27.
50
O tome vidjeti u: E. Бенвенист, Речник индоевропских установа (Пpeвео c франсуског и поговор и допунcке
напомене написао Aлександар Лома), Cpeмски Kapловци – Нови Сад, 29, 37, 120, 476.
51
Po procjeni Mehmeda Ramovića, samo u antici rudari iz srebreničkih rudokopa povadili su oko 80 tona srebra i zla-
ta i oko 40 tona olova. M. Ramović, Obim rudarske djelatnosti u srebreničkom kraju tokom rimskog doba i srednjeg
vijeka, Članci i građa, IV, Tuzla 1960, 33-41, s kartom rimskih i saskih kopova.
52
Izvor za naziv Argentaria je Tabula Peutingeriana. O tome vidjeti u: M. Ramović, Stari rudnici, Sarajevo 1981, str.
81.
***
53
O istočnogotskom novcu na području Dalmacije vidjeti u: Ž. Demo, Istočnogotski novci Dalmacije, objavljeno u:
R. Tafra, Hrvati i Goti, Split 2003, 137-147. U popisu nalaza i nalazišta, za novac prikazan pod rednim brojevima
8, 12, 24, 25, 37, nisu navedene kovnice. Isto, 144-147.
54
I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., str. 472 i d.
55
Selo u gornjoj Neretvi. Naziv sela istoga je keltskog porijekla kao i Gruž u Dubrovniku. O tome u: P. Skok, Slaven-
stvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JAZU, Zagreb 1950, str. 62, 110., 243, 268.
56
Hidronim u Grušći, izveden od keltskog antroponima Turis.
57
Po mišljenju Geze Alföldya u Bosanskoj Krajini epigrafski su posvjedočeni keltski i “vjerovatno keltski” antropo-
nimi: Ammida, Andes, Iaritus, Matera, Maxa, Mellito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmanic(us), Poia, Sarius, Se-
neca, Sicu, Silus, Sinus. G. Alföldy, Dalmatien – Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien,
Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademiai kiado 1965, str. 54.
58
O tome u: I. Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni. Studija je u izdavačkoj proceduri i izlazi iz štampe do kraja
2011. godine.
Zaključak
Summary
This paper presents some newer views on ethnogenesis of Bosniaks. They are based on
recent ethnogenetic research done by the Swiss State Ethnogenetic institute IGENEA
and also on author’s multidisciplinary research. The author supports the thesis that the
oldest roots of Bosniaks belong to Illyrians, Goths, Celts and Thracians. The Slavic
ethnogenetic elements participate in Bosniak ethnogenesis with only 15 %.
Proces koji započinje sa prvim barbarskim provalama još koncem II stoljeća nove ere i
okončava se stacioniranjem Mađara na prostoru Panonske nizije u X stoljeću u histori-
ografiji je prozvan Velikom seobom naroda. Ovaj vrlo dinamičan proces ostavio je vrlo
značajan odraz i na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju. Gotovo da nema na-
roda koji je igrao značajniju ulogu u navedenom procesu da bar u određenoj mjeri nije
ostavio nekog traga na ovom tlu. Upravo taj proces dovodi do razaranja antičke privre-
de i dovodi do svojevrsne ekonomske izolovanosti evropskog kontinenta kao cjeline.
To dovodi do stvaranja manjih ili većih regionalnih cjelina unutar evropskog prostora.
Kao propratna pojava nameće se i kulturna dekadanca, a pisana riječ postaje privilegij
1
Henri Pirenne, Povijest Evrope, O seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005., 9-60.; Grupa autora,
Kulturna historija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., 442 (dalje:
Kulturna istorija BiH); Sidi Peinter, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997.,9-97;
2
Kulturna historija BiH, 442
3
Pod navedenim terminom misli se na srednjovjekovne stanovnike Bosne.
4
Ovo navodimo prvenstveno uslijed Porfirogenetovih podataka da su avarsku dominaciju u doba cara Heraklija svr-
gnula plemena Srba i Hrvata. ”...Srbi prebegoše istom caru Irakliju, u vreme kada Avari ratujući proteraše odavde
Romane koje je car Dioklecijan iz Rima doveo i naselio, zbog čega su i nazvani Romani, pošto su iz Rima doseljeni
u ove zemlje, odnosno sada zvanu Hrvatsku i Srbiju. Ovi Romani behu proterani od Avara u dane istog cara Romeja
Iraklija, a njihove zemlje ostadoše puste. Po naređenju cara Iraklija, ovi Hrvati, zarativši i odande isteravši Avare,
nasele se, po naređenju cara Iraklija u toj zemlji Avara, u kojoj i danas stanuju…” (Vizantijski izvori za istoriju
naroda Jugoslavije, tom II, Beograd, 1959., 39.
nosi operacije na njihovo (avarsko) tlo, te 796. godine osvaja njihov ring (utvrđenje).5
“Pri tome su sveli taj jahačko-nomadski narod na razinu beznačajne sile.”6
Neosporno je da je Bosna jedno duže vrijeme priznavala vrhovnu vlast avarskog
kagana, i da je, u isto vrijeme, predstavljala jednu veliku samostalnu administrativnu
jedinicu, na čijem čelu je bio bosanski ban pod vrhovnom vlašću avarskog kagana. U
historijskoj nauci je prihvaćeno i mišljenje da se “uz dominantan postotak slavenskih
doseljenika, naselio izvjestan broj drugih naroda, prije svega Obra-Avara”... “Treba
napomenuti da su Avari na tlu Bosne i Hercegovine ostavili puno toponimskih tragova,
više nego igdje na Balkanskom poluotoku.”7 To potvrđuju rezultati do kojih su došli
filolozi, a to je da se korijeni riječi administrativno-upravnog ustrojstva, kao što su ban
i župan, najlakše mogu tumačiti iz turskog (avarskog) jezika. Sigurno da na desetine
drugih riječi imaju svoj korijen iz tog vremena.8
Sve to nas neminovno vodi na zaključak da je na prostoru, koji se u X stoljeću
spominje pod imenom Bosna, još u vrijeme avarske vlasti, kao i četiri stoljeća kasnije,
na čelu bio ban (bosanski ban), te da je ona sa drugim banovinama sačinjavala avarsku
državu (kaganat).
5
Opšta enciklopedija LAROUSSE, tom III, Pariz, Beograd, 1973., 292.; Šira elaboraciju o tome: Edin Mutapčić,
Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla,
2009., 9 – 23.
6
Grupa autora, Povijest Svijeta – od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1977., str. 307.
7
Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995., 33-34.
8
Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex,
Zagreb, 1994., 23-27.
9
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 1988. U nauci su prisutna mišljenja i o kasnijim sla-
venskim seobama na teritoriju Bosne, tako da jedan od najboljih poznavalaca bosanskog ranog srednjovjekovlja
M. Hadžijahić navodi četiri takve seobe (Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX I X stoljeću, BZK Preporod,
Sarajevo, 2004., str. 94–118).
tako da su Avari, pored Slavena, uz značajan udio starosjedilaca (Ilira)10 dali najveći
doprinos u izgradnji bošnjačke etničke zajednice.
U navedenom periodu, što potvrđuje i Ahenski mir, već se prožimaju težnje Bi-
zantije i Franačke za političkom dominacijom i interesnim sferama na ovom prostoru.
Novija istraživanja potvrđuju da je demografski prostor prvobitne Bosne bio dosta
veći nego što je to prikazivano u ranijoj historiografiji gdje se pogrešnim i uprošćenim
tumačenjem Porfirogeneta uglavnom taj prostor vezao za sarajevsko-visočko-zeničku
kotlinu pri čemu su parametri za takvo teritorijalno određenje bili veličina navedenog
prostora tokom poznog srednjeg vijeka (poistovjećivanje sa poznosrednjovjekovnom
zemljom Bosnom).
Muhamed Hadžijahić je iznio pretpostavku, da je u Bosni (Sklaviniji) vladao knez
Ratimir (oko 838. godine) o kojem se sačuvao spomen u Conversio Bagoariorum et
Carantoanrum. Knez Ratimir bi bio prvi poznati knez na području Bosne kao samo-
stalne oblasti. Iz spisa Conversio nedvojbeno se razumije da se Ratimirova “regio”
nalazila južno od Save, dakle u “ostalim sklavinijama”.11
Bosnu spominje pop Dukljanin u kontekstu događaja koje je historiografija smje-
stila u 885/886. godinu (opis događaja oko kralja Budimira).12 Tom prilikom pop
Dukljanin daje teritorijalno određenje bosanskom prostoru svrstavajući ga između ri-
jeke Drine na istoku, do planine Pin (Borova planina) na zapadu.13 Dakle, Bosna se u
10
Vrlo su interesantni rezultati do kojih je došao švajcarski institut za genetiku “Igenea” čiji rezultati u istraživanju
genetskog porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine (Indigenous Peoples in Bosnia-Herzegovina) procentu-
alno izgledaju ovako: Illyrian 40 %; Teuton 20 % ; Celtic 15 %; Slav 15 %; Hunnians 6 % i Thracians 4 %.
Naravno ove rezultate iz više razloga treba uzimati sa rezervom, mada je očekivati, sve značajniju njihovu
ulogu u budućnosti (http://www.igenea.com).
11
U spisu Conversio navodi se da je Pribina sa svojim sinom Hozilom (Koceljem) prešao od Bugara u Donjoj Panoniji
u “regio Ratimiri”, a zatim se morao vratiti preko Save, kada je franački prefekt Ratbod, po nalogu kralja Ludovika,
napao kneza Ratimira. To je izuzetno važno svjedočanstvo franačkih vrela o jednom od vladara “ostalih sklavinija”
iz kataloga Ljetopisa popa Dukljanina. Međutim, u historiografiji se jednostavno prelazilo preko izričitog navoda
da se “regio Ratimari” nalazila južno od Save. Ne uvažavajući mogućnost da je južno od Save, na području Bosne,
moglo postojati neko samostalno područje, historiografija je pretežno smatrala da je Ratimir bio “bugarski vazal”
u Donjoj Panoniji. Navedeno pismo nam još jednom potvrđuje i činjenicu da su kasnija područja Usore i Soli još u
ova najranija vremena bila u sastavu bosanske države, jer, kao što smo vidjeli iz spisa Conversio, Ratimirova oblast
nalazila se južno od Save. Dakle, ova naša najveća rijeka predstavlja jasno razgraničenje po ovom rijetko pisanom
tragu za ovaj ranosrednjovjekovni period bosanske historije. Sljedeći primjer, prema Hadžijahiću, o Bosni kao po-
litičkom subjektu, jeste tumačenje pisma pape Ivana VIII iz maja 873. slavenskom knezu Mutimiru, “Montem duci
Sclavinicae”. (M. Hadžijahić, n. dj., str. 14-15).
12
Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982., (dalje: M. Vego, Postanak),
str. 19. U Ljetopisu popa Dukljanina, u periodu ranog srednjeg vijeka spominje se krunisanje kralja Svetopeleka
(Budimira) na opštoj dvanaestodnevnoj narodnoj skupštini koja se održala na Duvanjskom polju. Ovom prilikom
Svetopelek je krunisan kraljevskom titulom na način rimskih kraljeva. Tom prilikom on je svoje kraljevstvo podije-
lio na Srbiju, koja se sastoji iz Srbije i Bosne, sa granicom na Drini, i Primorje koje se dijelilo na Bijelu i Crvenu
Hrvatsku (Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928., str.393-401).
13
Pop Dukljanin kaže: “Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno flu-
mine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem
flumine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et ad paludem Lageatidem, quam Rassam vocavit”. (F.
Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 307). Ako se usvoji mišljenje historiografa, prema kojem pomenuta “mons
Pini” odgovara Borovoj glavi (1290 m), vrhu iznad Livanjskog polja, to bi značilo da se bosanska država proširila
i na teritorij Vukovskog, Kupreškog i Glamočkog polja, koja se nalaze između Borove glave i doline Vrbasa, Janja
Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao već srazmjerno velika zemlja, koja se prostire
od Drine do gornjeg Vrbasa i Jadranskog razvođa, sa organiziranom vlašću, na čijem se
čelu nalazi ban.14 Neosporna je politička neovisnost Bosne od sfere utjecaja bizantijske
države sve do 1167. godine.15
Ferdo Šišić je posebno istaknuo važnu činjenicu da su svi dubrovački ljetopisci
Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve a ne zetske (dukljanske).16
Istraživači hrišćanske simbolike na balkanskim prostorima došli su do zaključka da
upotreba pletera kao ukrasa predstavlja opću “kršćansku baštinu” kako svojom vanj-
skom, tehničkom izradbom, tako i svojim unutarnjim simboličkim vjerskim sadrža-
jem. Pošto u srednjovjekovnoj Bosni “nema primjene pletera identičnog tipa kao u
hrvatskom kraljevstvu potvrđuje, da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba
franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim
utjecajem”.17
Dakle, izvori jasno upućuju da je već tada granica srednjovjekovne bosanske drža-
ve jasno izražena na Savi i Vrbasu, a nešto kasnije Kinam potvrđuje i Drinu, uostalom
kao i pop Dukljanin. 18
Upravo analizirajući nastanak bosanske države, i historiografske konstrukcije u
vezi toga, Nada Klaić konstatuje: “Tako dugo, dakle, dok se spomenuti stručnjaci ne
slože, ne preostaje nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih
Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, npr. onu
u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom.”19
Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je povijest bitno obilježena
njenim državnopravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom redu kao
kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i juž-
noslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu
i Plive. (Jelena Mrgić, Donji Kraji – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002; dalje: J. Mrgić, Donji Kraji)
str. 29)
14
Prema nekim mišljenjima, sabor na Duvanjskom polju održan je vjerovatno krajem IX ili poč. X st., u svakom sluča-
ju negdje između 877. i 917. godine. Po tome je “Regnum Sclavorum”, koje se spominje u Ljetopisu, ustvari Bosna,
a “preblagi kralj Budimir” zapravo bosanski vladar. U svakom slučaju, u podacima dukljanskog Ljetopisa postoji
“jedan neprekinut niz kronoloških uporišta, vezanih za poznate istorijske događaje, koji su se zbili u vremenskom
razmaku od sredine X do kraja XI stoljeća” (M. Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.,
24-26.; dalje: M. Imamović, Historija Bošnjaka).
15
M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 22
16
F. Šišić, Letopis, 174., 60., vidjeti napomenu 28.; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 61.
17
Ivan Mužić, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997., 256.; Nema tropletera, u strogom smislu, na
hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.”
(V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985.,140. prema
gore navedenom djelu I. Mužića)
18
Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971., 26-29 (dalje: Vizantijski izvori IV)
19
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 7
na bliže i dalje balkanske države. Naime, ne samo da su se selili ostali balkanski narodi
nego su se selile i njihove države.20
Istražujući ime (naziv) Bosna, historičar Marko Vego je na ogromnom geografskom
prostoru od “Rusije pa do obala Atlantika” pronašao upotrebu naziva Bosna u raznim
ličnim i geografskim imenima.21
Sam naziv se provlači kroz brojne geografske i sl. nazive, lična imena, te je prisutan
na ogromnom evropskom prostoru, a posebno u južnoslavenskom okruženju. Prema
našem mišljenju Bosna dobija svoje ime upravo u periodu svog nastanka. Naime, riječ
Bosna u jednoj od svojih varijanti “Bosina” znači granica, limes ili terminus. Vjero-
vatno da je navedeni termin došao od Franaka u IX stoljeću kada su se oni “graničili
s bosanskom državom” i tim terminom označavali stanovništvo te države kao pogra-
nične.22
Da postoji neki trag i u srednjovjekovnom francuskom svijetu ukazuje podatak koji
se nalazi u kartularu sv. Vinka masilskog iz 1246. godine, te se možda može pretposta-
viti da je stigao baš preko Franaka.23
Historijski, bez imalo suvišnog dodavanja, po prvi put termin Bosna je upotrijebljen
u Ljetopisu popa Dukljanina, s kraja XII vijeka, gdje se navodi taj termin u godini
885/886., te hroničar navodi zemlju toga imena u teritorijalnom opsegu od Drine do
Borove Glave.24 Sljedeći poznati izvor, De administrando imperio, cara-pisca Kon-
20
U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sudbina Bosne bitno određena podjelom Rimskog
carstva na Istočno i Zapadno koju je definitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim
dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo
između dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se
postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politič-
ki, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg
vijeka kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatskog kraljevstva nastojala
izboriti i definirati vlastiti politički i kulturni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost. Mu-
stafa Imamović, Historija Bošnjaka, 23.; Isti, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003., 62.
21
Što se tiče objašnjavanja nastanka naziva Bosna razvilo se nekoliko teorija:
Humanistički pisci, italijanske provenijencije dovodili su termin Bosna usko u vezu sa tračkim plemenom
Besa, ali je istorijski dokazano da to pleme nije uopće ni boravilo na područjima gdje se susreće pojam Bosna.
Zatim zanimljiv je i prijedlog mađarskog istoričara Ludviga Thalloczva, koji objašnjava da se Bosna može
objasniti dovodeći je u vezu s ilirskom riječju bos, koja u arbanaškom jeziku označava mjesto gdje se ispirala
so, te bi u doslovnom prevodu riječ Bosna bila istovijetna sa Solnom zemljom. Postoji i jedno filološko mišlje-
nje, tako dr. Anton Mayer pretpostavlja da termin dolazi od prastare indoevropske osnove u značenju “voda
tekućica”, te bi se doslovno opet moglo prevesti kao Rijeka. Sljedeća skupina tumača vezuje termin Bosna
za period rimske vladavine, te tako dr. fra Julijan Jelenić pretpostavlja da se termin može povezati sa starim
rimskim municipijem Bisua Novae, zatim jedne skupine istraživača objašnjava termin od naziva rimskog
grada Ad Basante, koji se spominje na Pajtingerovoj karti iz III vijeka. Grad se nalazio na ušću rijeke Bosne
kod današnjeg slavonskog grada Bosuta. Najbrojniju skupinu istraživača i tumača pojma Bosna predstavlja
Marko Vego, koji se i najduže bavio ovim problemom, a treba napisati, djelovao je i ostao najistrajniji tumač
tvrdnje da je riječ o terminu koji je stigao zajedno s plemenom istog imena. Baveći se filološkom pozadinom,
ali i istorijskim relacijama navodio je dovoljno primjera koji ukazuju da se može donekle povjerovati da je
termin po starosti isto kao i naziv za ostale plemenske saveze Južnih Slavena, tako Vego identifikuje dovoljno
materijala koji ustanovljuje starinu ovog termina.O tome više: Marko Vego, Postanak, 13-26.
22
Isto
23
Marko Vego, Postanak, 20.
24
F. Šišić, Letopis, 307, 398-399; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 116-117.
stantina Porfirogeneta oko 950. godine navodi “horion” i u njenom susjedstvu gradove
Kateru i Desnik.25 Bizantijski pisac Kinam 1150. godine pišući o bosanskom banu
Boriću, koji kao saveznik mađarskog kralja ratuje protiv bizantijskog cara Emanuela
doslovno navodi: “Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu
Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena
arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravlja”.26
Teritorijalna ekspanzija srednjovjekovne bosanske države dešava se za vrijeme vla-
davine bana Stjepana II Kotromanića. U trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država
se prostirala “od Save do mora i od Drine do Cetine”.
Ulazak srednjovjekovne Bosne u općeevropske kulturne i ekonomske odnose ot-
počinje od vremena križarskih ratova. Iako križarski ratovi sa aspekta motiva i samih
posljedica najčešće nose negativne kontekste, ipak moramo se složiti sa činjenicom da
upravo preko ovih ratova dolazi do kulturnih, a kasnije i ekonomskih dodira na prosto-
ru Evrope i Mediterana.
Upravo ovi ratovi razbijaju rascjepkanu i poprilično zatvorenu Evropu i stvaraju
ambijent za ponovno oživljavanje robnonovčane privrede. Koliko je uopće nepozna-
vanje balkanskih prostora, najbolje govore informacije Rejmuna Ažilskog koji je kao
hroničar jednog od vođa križara u Prvom križarskom pohodu, Rajmona Tuluškog, opi-
sivao navedeni pohod.27
Državna organizacija
Nažalost, oskudnost izvora nas sprječava u spoznaji prvih bosanskih vladara. Zbog
toga u historiografiji “prvi poznati bosanski ban” jeste ban Borić, koji kao “egzarh dal-
matske zemlje” Bosne, kao “simarhos” (“saveznik”) učestvuje u borbama oko Brani-
čeva 1154-1155.g. na strani Ugarske protiv Bizanta. Nažalost, osim informacije, da je
raspolagao značajnim vojnim formacijama, o ustrojstvu bosanske banovine u njegovo
doba gotovo da ništa ne znamo.28
Bosanska država nosi u amanet i najstariji pisani državnopravni dokumenat među
slavenskim narodima. Svakako, riječ je o Povelji bana Kulina od 29. VIII 1189. godi-
25
M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 85-86
26
F. Šišić, Letopis, 307.; Vizantijski izvori IV, 26-29.
27
Iz navedenog teksta se vidi da su vođe pohoda iznenađene otporom lokalnog (bosanskog) stanovništva, koje je bra-
neći svoju imovinu, organizovalo odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih
namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Ustvari, križari su na ovom ogromnom slavenskom prostoru “od
Modruše do Skadra”, jedino imali sporazum i dogovor sa kraljem Bodinom. Iz tog razloga nimalo ne iznenađuje
zaključak hroničara Ažilskog: “Smatram da je Bog htio da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe
kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni
su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu” Ovaj izvor sačuvan je u
prepiskama iz XII stoljeća, a u objavljenoj verziji nosi naziv Documents relatifs a l’ histoire de Croisades, N° IX,
Le “Uber” de Raymond d’Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Pariš, 1969. (O svemu više: Fadil Ekmečić,
Križari u Bosni 1096/1097, rukopis, Morsang sur Orge, 2004).
28
Vizantijski izvori IV, 50-51.
29
Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Radovi,
knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960.
30
Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., str. 28-29.
31
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 31.; Riječ rusag je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszdg,
u značenju zemlja, država ili nacija.
32
Uporedi: Raifa Festić, Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998., str. 179 – 198.
33
Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002.;, str. 64-70
34
Esad Zgodić, Građanska Bosna, Tuzla, 1996, 143-144.
35
M. Imamović, Historija države i prava, 62-115.; E. Zgodić, Građanska Bosna, 143-144.
36
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.
37
Ludwig Von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914.
(dalje: Thalloczy, Studien), str. 331-332. . Tu se navodi i to da je bosanski biskup dokumentirao to darivanje ori-
ginalnom darovnicom koju je izdao ban Prijezda. Od Tvrtka se tražilo da obnovi tu darovnicu, što je on i učinio.
U pomenutoj povelji Tvrko I potvrđuje posjed Dubnicu, vlasništvo crkve sv. Petra u Usori, koje su ranije potvrdili
ban Prijezda i njegov stric Stjepan(II), bosanski banovi (”...quamdam possessionem ecclesie sancti Petri in Vsura,
nomine Dubimcham, concessam a nostris predecessoribus, scilicet a magno Prezda olim Bano, avo Stephani magni
pridem similiter patrui nostri, necnon et confirmatam per eundem Stephanum magnum similiter Banum patruum
nostrum carissimum...”).
38
Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija zna-
nosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smičiklas, CD), III, str. 389-390; U navedenoj
povelji saznajemo da Ninoslavov rođak (“consanguineus”), plemeniti muž “Ubanus”, zvan Prijezda, te papa Grgur
IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve. Međutim, postavlja se
pitanje šta znači ime (riječ) “Ubanus”. Vladimir Mažuranić, dokazuje, da prvo slovo “U” treba čitati kao “V”, što
bi bila skraćenica za “vice”, tj. “vicetanus”. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo
postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922., str,
40). Prema tome Prijezda je bio banovac ili podban. O tome više: Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo,
1942. (dalje: Napretkova Poviest), str 21., napom. 5.; U jednoj raspravi pred pečujskim kaptolom, oktobra 1240.
godine spominje se “Prisda bano”. (Vidi: T. Smičiklas, CD, IV, str. 120).
39
T. Smičiklas, CD, III, str. 389. “Dilectus filius nobilis vir Ninosclavus dux de Bosna nobis exposui et nos libenter
audivimus et gaudemus, quod vestre sollicitudinis studio procurante nobilis vir Ubanus dictus Priesda, consangui-
neus eius nuper ab immunditia pravitatis heretice rediit ad catholice fldei puritatem et ut in illa stabilis perseveret,
suadente duce prefeto, filium suum vobis obsidem assignavit. Verum quia de fide ipsius iam non debet, sicut idem
dux asserit, dubitari, cum puram et simplicem et devotionem eiusdem erga sanetam ecclesiam iam non argumenta
sed experimenta demonstrent, dum in prosequendis hereticis fideliter elaborat; nobis pro parte sua fuit humiliter
supplicatum, ut dictum obsidem šibi restitui faceremenus”.
40
T. Smičiklas, CD III, str. 388. “Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes, personam et terram tuam de Bosna
cum omnibus bonis, que impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteecione suscipimus
et presentis scripti patrocinio communimus, districtius, inhibentes, ne quis te in fide catholica permanentem super
eadem terra quam, sicut asseris, progenitores tui qui fuerunt vitio heretice pravitatis infeeti ab antiquo pacifice
possederunt, presumat indebite molestare, iure carissimi in Christo…”
41
T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390.;
42
isto
43
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.
44
V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940., 161-163; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 131-134; Pal Engel,
Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene
znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb 1998., 57-72
Privredni dodiri
Život na prostoru Balkanskog poluotoka na liniji dodira između Istoka i Zapada ostavio
je ogromnog utjecaja u privrednom životu srednjovjekovnih stanovnika Bosne, ali i
njenih susjeda. Poznato je da privredni tokovi na Istoku, odnosno u Bizantu, nisu imali
aspekt dekadencije one razine kao što je to slučaj sa srednjom i zapadnom Evropom.
Ovo carstvo bilo je glavna pomorska sila Mediterana sve do XII stoljeća. Takođe,
Bizant je kontinuirano tokom ranog srednjeg vijeka prisutan na jadranskoj obali. Vje-
rovatno, iz tog razloga imamo nukleus evropskog srednjovjekovnog urbanog života
na ovoj obali. Gradovi poput Venecije, Đenove, Ankone, Dubrovnika, Zadra i dr. su
svoju ekonomsku snagu, ali i “uzore” pronalazili upravo u bizantijskom svijetu. Upra-
vo blizina tih “dalmatinskih gradova” je imalo za posljedicu da je prostor Balkanskog
poluotoka integriran u europske privredne tokove tog vremena.45 Uspostavljanje ko-
munikacija između srednjovjekovne Bosne i dalmatinskih gradova moguće je pratiti
od X stoljeća. To potvrđuju pronađeni ostaci nakita, koji je nastajao u primorskim gra-
dovima, a otkriven je na nizu arheoloških lokaliteta u Bosni. Indirektno u tom nakitu
se osjeća snažan utjecaj bizantijskog zanatstva. Tako, u vrijeme prvih pisanih tragova u
Bosni, dakle u XII stoljeću, imamo evidentirane i prve zlatare (zanatlije).46 To ustvari
predstavlja početak ekonomskog prosperiteta Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i
jačanju trgovačkih veza sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom.
Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je tokom ra-
zvijenog srednjeg vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ njenom bogatstvu je
bio u rudarstvu.47 Upravo snažan pečat njegovom razvoju dali su rudari Sasi, koji
potkraj XIII i na početku XIV stoljeća dolaze u Bosnu iz Ugarske i Transilvanije. Iako
Sasi, a kasnije i Dubrovčani žive u jednoj vrsti izolovanog “gradskog” života to je ipak
ostavilo ogromnog odraza na stanovnike srednjovjekovne bosanske države i uopće na
razvoj urbanog života tog vremena. Nastaju “gradovi” – rudarski centri, kao što su:
Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14.
stoljeća Olovo i Kamenica.
Doseljeni seoski element pravi, bar u prvo vrijeme, i u gradu kuće slične onima koje
je ostavio na selu; plemić i ovdje pokušava sagraditi dvor, a zanatlija nastoji kombini-
rati kuću sa radionicom. Dubrovčanin – trgovac i poduzetnik – donosi elemente medi-
teranske gradske kuće, a rudar Sas – karakteristike stambene kulture svoje postojbine.
Uslovi smještaja na krševitom i strmenitom terenu unutar gradskih bedema, na tijesnim
45
Historija naroda Jugoslavije, knjiga I, Beograd-Zagreb, 1953., 573 – 574
46
Toma Arhiđakon, Historija Salonitana, Književni krug Split, Split, 2003., 123.; On bilježi “Živjeli su u to doba dva
brata, sinovi Zorobabelovi, od kojih se jedan zvao Matej, drugi Aristodije. Premda im je otac bio iz Apulije, ipak su
već u djetinjstvu postali stanovnici Zadra. Kretali su se uglavnom po Bosni jer su bili izvrsni slikari i veoma vješti
u zlatarskom umijeću. Osim toga, poznavali su dobro latinsku i slavensku pismenost. Ali, od đavla zavedeni, tako
su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u bezbožnu herezu nego su je
opakim ustima i propovijedali…
47
Cjelovitiju obradu navedenog problema predstavlja monografija: Desanka Kojić-Kovačević, Gradska naselja sred-
njovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.
Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jezi-
ku. Uostalom, već spomenuta Povelja Kulina bana iz 1189. godine prvi je i najstariji
poznati pravni dokument do sada na cijelome (južno) slavenskom prostoru. Najstarija
je bosanska državna isprava pisana bosanskim književnim jezikom (staro) bosanskim
pismom-bosančicom. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red
evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo.51
Bosančica je imala veoma raširenu primjenu. To je pismo upotrebljavano i u di-
plomatskim prepiskama bosanskih vladara. Pored ove diplomatske prepiske svakako
po značaju odmah slijede natpisi na stećcima, ali i brojni crkveni i svjetovni rukopi-
48
Kulturna historija BiH, 466
49
John V.A. Fine, Bosanska crkva, novo tumačenje, BKC Sarajevo, 2005., 31.
50
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 124. vidjeti napomenu 127.
51
Danas se dva primjerka povelje nalazi u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Petrograd, bivši Le-
njingrad, Rusija). Gregor Čremošnik je utvrdio da se original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da
je to ustvari ranije pogrešno definirani stariji prijepis – koji ima devet redova latinskog teksta (Opširnije: Gregor
Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957., str. 192-215).; Najstarije mišljenje,
a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno da je petrogradski primjerak original
zastupao najznačajnije Josip Vrana. (Vidi: Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Sta-
roslavenskog instituta 2, Zagreb, 1955., str. 5-56; Isti, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina
bana?, Radovi Zavoda za slavensku filologiju 4, Zagreb 1961, 73-86). Pomirljivo rješenje nudi u posljednje vrijeme
Milko Brković. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji
je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Milko
Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske
znanosti JAZU, broj 28, Zadar, 1990., str. 41-61.
52
Herta Kuna, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tek-
stologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.;
Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Herta Kuna, Srednjovjekovna književnost,
Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974., 13-100.
53
Jagoda Jurić, Kapel – Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Bosnae, 18/2, Međunarodni forum Bo-
sna, Sarajevo, 2002. Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane
glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.
54
Kulturna historija BiH, 445
55
Isto, 448
56
Njihov cjelovit prikaz pogledati: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV,
Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962-1970; Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka
“Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Šefik Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled, Ve-
selin Masleša, Sarajevo, 1971.
ustvari dio jedinstvene mode koja se razvila u Bosni tokom XIV i XV stoljeća, odnosno
“mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog” utjecaja.
“U to vrijeme, prema istorijskim podacima, bilo je moguće naručiti nakit, metal-
ne posude, oružje i štitove rađene u bosanskom stilu”. Prema navedenom mišljenju,
“glavna bosanska umjetnička forma bile su kucane, ornamentalne srebrene i posrebre-
ne zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na
stećcima njihova reducirana forma”.57
I pored toga težnja za elitističkom obradom tog vremena nije sprječavala pripadnike
vodećih slojeva bosanskog društva da za sebe naruče predmete i odjeću iz najluksuzni-
jih italijanskih centara tog doba. 58 Takođe, ukrasnom obradom počinju sve više da se
bave domaći majstori, koji su svakako svoja prva iskustva preuzimali od svojih kolega
iz primorskih gradova.
Crkva bosanska
Crkva bosanska je uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima
više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja.
Taj ugled i položaj je stekla i zato što je to bila vjera jednog cijelog naroda, dakle
najmasovnija u Evropi, i što je po svemu imala status državne vjere. To ju je činilo
sigurnom što nije bio slučaj ni sa jednom drugom herezom u ma kojoj zemlji pa joj je
i to davalo prestiž.59
Na poznatom saboru dualističkih crkava, održanom maja 1167. godine u Saint-Fe-
lix-de Caraman kod Tuluza, kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke
crkve Niquinta, savjetovani su francuski i talijanski katari da se organiziraju po uzoru
“na crkvu dalmatinsku”, što se ustvari odnosi na crkvu bosansku.60
Druge “heretičke crkve”, njih šesnaest na broju, koje su djelovale na prostoru od
Carigrada do Španjolske, predstavljale su tek male, po pravilu tajne sekte koje su bile
proganjane kako od crkvenih tako i svjetovnih vlasti. U Bosni je stanje bilo sasvim
drukčije. Tamošnja crkva je imala sve uvjete da nesmetano djeluje i da se razvija.
Napadi koji su na nju vršeni dolazili su isključivo izvana, ali s obzirom na njenu po-
vezanost s narodom i vladajućim slojem, ti napadi su u svim slučajevima smatrani
osvajačkim pohodima pa je na njenu obranu ustajala sva zemlja.61
Bosna je iz svih tih razloga bila veoma privlačna za heretike iz zapadnoevropskih
zemalja. Znali su da će u slučaju proganjanja u svojoj sredini tamo naći sigurno utoči-
57
M. Wenzel, n. dj., 11-18;
58
U tom pravcu vrlo interesantni su grobni nalazi sa lokaliteta Ravana Trešnja kod Tuzle. Felix von Luschan, Uber
altbosniche Gräber, Mittheilungen der Anthropologichen gegellschaft in Wien, Bd. X; pp. 659-666; Wien; M. Wen-
zel, n.dj., str. 31-53.
59
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 257-259.
60
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 68-69.;
61
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 189.
šte i zaštitu, a znali su i to da tamo žive i djeluju znameniti učitelji dualističkog učenja.
Ima više vijesti koje upućuju da je u Bosni djelovalo čak i učilište na kojem su se
izučavale dualističke doktrine. U jednoj francuskoj kronici je pod godinom 1223. zabi-
lježeno da je nekako, u to doba “papa” heretičkih albigenza iz južne Francuske boravio
i duže vrijeme imao svoje sjedište u “predjelu Dalmacije, pored ugarskog naroda”. Iz
dobro poznatih ondašnjih vjerskih prilika na Balkanu, može se sasvim pouzdano tvr-
diti da se to odnosi na Bosnu, koja se u srednjovjekovnim dokumentima često naziva i
identificira s Dalmacijom i Slavonijom.62
U kronici se, naime, dalje kaže da su ovom heretičkom papi, dok je boravio tamo
(to jest u Bosni), dolazili njegovi heretici – albigenzi, da se s njim savjetuju. To upućuje
da je taj papa neuobičajeno dugo boravio u Bosni, te da je za to vrijeme svojom cr-
kvom upravljao posredstvom svojih pomoćnika koji su ga povremeno posjećivali da bi
primili potrebne upute. Šta je “francuski papa”, odnosno “antipapa” kako ga nazivaju
izvori, ovdje radio, da li je bio u izbjeglištvu ili nekoj drugoj misiji, ništa se ne kaže.
Može lahko biti da je njegov boravak bio u vezi s radom ovdašnjeg učilišta na kojem
su stjecali znanje i heretici iz zapadne Evrope. O njegovom postojanju i radu postoje
sasvim pouzdani podaci.63
Godine 1387. na sudu u Torinu (Italija), vodio se inkvizicijski proces protiv tamoš-
njih heretika Jakova Becha i Fra Antonija de Galosea, iz grada Chieria (Kierija), neda-
leko od Torina (sjeverna Italija). U sačuvanom zapisniku iskaza optuženih stoji tačan
opis kada i na koji način su postali heretici. Jakov Bech je izjavio da ga je u heretičku
sektu uveo izvjesni Petar Patricii uz pomoć jednog čovjeka iz Slavonije (Slavonija =
Bosna), koji ga je poslao tamo da “potpuno i usavršeno izuči vjersko učenje kod uči-
telja koji tamo borave u mjestu koje se zove “Bosna”. Izjavio je i to da je za troškove
puta dobio 10 florina. Međutim, nije stigao do Bosne jer je u blizini Zadra doživio
brodolom.
Fra Antoniju je učitelj bio neki Martin iz Vicija, koji je po presudi suda u Avilijaniju
spaljen na lomači. U daljoj izjavi Jakova Becha (Jakova Beka) stoji da su prije njega
mnogi heretici iz Chierije odlazili u Bosnu da tamo izuče vjersku doktrinu. Čak se
navode imena tih studenata, to su: Moretus Rabelator de Balbin, za kojeg se kaže da
je odlazio u Bosnu “prije nekih 40 godina”, tj. oko 1347.g., zatim Johanes (Ivan) Naro
i Granonus Bencius (Granonius Bencus) oko godine 1360., Petar Patricii oko 1377.,
njegov brat Jakob oko 1382., te Berard Raskerius oko 1380. godine:64
Optuženi Jakov Bech je naveo da su sami navedeni heretici pričali da su boravili
u Bosni i to onda “kada su njega i druge građane Chierija poučavali”. Ovi su, dakle,
62
Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 86-91.; Vidjeti i:
Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 177-178:
63
E. Imamović, Korjeni Bosne i Bosanstva, 257-259.
64
Franjo Rački, Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost, Bogomili i patareni, SKA, Beograd, 1931., 439-441.;
Jaroslav Šidak, Problem ‘bosanske crkve’ u našoj historiografiji od Petranovića do Glušca, Rad. JAZU. knj.
259. Zagreb, 1937., 75-81.
svojim slušaocima posebno isticali svoje školovanje u Bosni, čime su željeli naglasiti
svoju visoku dualističku učenost stečenu u tamošnjem duhovno-obrazovnom centru.
Ovaj podatak sa sudskog procesa je izuzetno važan. On je već davno skrenuo pa-
žnju nekih istraživača jer se u njemu sasvim jasno kaže da su kroz duže razdoblje
heretici iz sjeverne Italije išli na usavršavanje dualističkih doktrina u Bosnu, iz čega
proizilazi da je tamo djelovala znamenita škola “dualističkih studija”, bez sumnje jedi-
na te vrste u ondašnjoj Evropi.
Općepoznato je da su predstavnici Crkve bosanske uspješno širili svoj utjecaj u
susjedstvu, prvenstveno Dalmaciji i Sremu.65 Tako da je ovaj bosanski vjerski izraz i
nastale “crkvene prilike pojačale individualizaciju” stanovništva srednjovjekovne bo-
sanske države.66 I ne samo to, ova vjerska specifičnost srednjovjekovne Bosne itekako
pronosi njen glas u srednjovjekovnim okvirima mnogo šire i ozbiljnije nego što to čini
veličina njenog teritorija. Historija Bosne je historija borbe za njen vlastiti identitet
i neovisnu poziciju u odnosu na razdjelnu liniju između dvaju svjetova. U srednjem
vijeku ta želja da se ne pripada ni Istoku ni Zapadu, ili da se pripada oboma, dobro je
ilustrirana upravo fenomenom “Crkve bosanske”... 67
Bosanska crkva je postala elementom “duhovnog i političkog” odupiranja ondaš-
njim gospodarima Evrope. I naposljetku u vrijeme procvata i teritorijalnog širenja bo-
sanske države uslijed vrlo jake duhovne uloge Crkve bosanske, ali i fleksibilnosti on-
dašnjeg bosanskog političkog miljea, dolazi do procesa da su se stanovnici potčinjenih
krajeva u potpunosti identifikovali sa bosanskom državom.68
Upravo vjerska tolerancija medijevalnog bosanskog društva svakako je prednjačila
na tadašnjem evropskom, vjerski dosta monolitnom prostoru.
Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Stje-
pana II (1314-1353) i Tvrtka I (1353-1391) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u
red kraljevstava. Naime, takva situacija se ukazala slabljenjem srednjovjekovne srpske
države, poslije smrti cara Dušana (1331-1355). U tom trenutku, svoju ambiciju, da
Bosnu svrsta u rang kraljevstava, Tvrtko koristi situaciju te se uključuje u borbu za
Dušanovu zaostavštinu. Ova situacija je vrlo zgodna prvenstveno što su njegovi pret-
hodnici na bosanskom prijestolju imali i koncentraciju vlasti i teritorij kompatibilan sa
mnogim onovremenim kraljevstvima. Međutim, vjerska politika i optužbe koje su do-
65
Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 95, 287-290.
66
Sima Ćirković, Rabotnici, vonici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.,180.
67
Nevad Kahteran, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i eskluzivizmu, Korak, broj 9, 2007., 95-
96.
68
“Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva
u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i
potiskuje ga čak i u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmerno kasno ušle u sklop Bosne” (Sima Ćirković,
Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 350.; vidjeti napomenu 2).
Summary
Bosnian state was built on an area that used to belong to the Western Roman Empire.
However, the great migration of the people and general insecurity on the area of the
Balkan Peninsula in today’s Bosnia and Herzegovina are reflected through different
spheres of influence. From the early Middle Ages there have been tendencies of Byzan-
tium and the Frankish political dominance on Bosnian soil.
Yet with the development of Middle Age Bosnian state a territorial entity has been
expanded, carrying all its characteristics, but at the same time reflecting the largest part
of the European sphere of influences of that time. As a result, there was a development
of trade, family and cultural influences between Bosnian state and the countries in the
surrounding area. So there were parallel political, legal and economic processes in Bo-
snia as in the rest of Europe of the time. The Republic of Dubrovnik was the one which
had that important role, and its neighbours Serbia and Hungary.
Nevertheless, local specificities that are based primarily on religious characteristics
created a separate particularity and individuality of the medieval Bosnian state whose
sphere of influence spread also beyond the borders of Bosnian state.
69
Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, 186-188.
70
N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 255-266.; Cjelovita studija o ovom vladaru je: Vladimir Ćorović, Tvrtko I Kotro-
manić, Beograd – Zemun, 1925., 37-49
Uvod
Već za vladavine bana Kulina (1180 – 1204.) imamo prve pouzdane pokazatelje o di-
plomatskoj aktivnosti bosanskog vladara. Ban Kulin je 29. augusta 1189. godine izdao
povelju o slobodnoj trgovini Dubrovčanima. Povelja bana Kulina zauzima posebno
mjesto u historiji Bosne i Hercegovine, prije svega zbog njenog državno-pravnog zna-
čaja, jer je to prvi međunarodni akt srednjovjekovne Bosne sa nekom drugom drža-
vom, Dubrovačkom općinom.1 Takođe, diplomatska vještina bana Kulina došla je do
izražaja nakon optužbi zetskog vladara Vukana papi Inoćentiju III, kada je optužen da
ispovijeda krivovjerje zajedno sa 10.000 Bošnjana. Papa je uputio pismo ugarskom
kralju kojim traži vojnu intervenciju u Bosni. Zbog toga se ban Kulin našao u teškoj
situaciji, ali je u maniru odličnog diplomate sve optužbe odbacio tako što je izjavio da
smatra osumnjičene ljude u svojoj državi pravovjernim katolicima, a ne hereticima.
Kako bi otklonio tu sumnju poslao je papi jedno poslanstvo da se ispita njihovo vjero-
vanje. Iako je utvrđeno da se učenje koje ispovijedaju Bošnjani ne slaže sa službenim
učenjem katoličke crkve, ban Kulin je uspio da otkloni ugarsku vojnu intervenciju u
Bosni, na taj način što su 8. aprila na Bilinom Polju u Zenici velikodostojnici Crkve
bosanske izjavili da će ubuduće slijediti katoličko učenje.2
1
Midhat Spahić, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, Zenica 2003, str.
41 – 47.
2
Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1997, str. 24; M. Spahić, Bogomili u
vrijeme bana Kulina, str. 42 – 43.
3
Sima Ćirković, Dvor i kultura u srednjovekovnoj bosanskoj državi, Zbornik referata međunarodnog simpozijuma
“Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi”, Sarajevo 1988, str. 61 –
62; Desanka Kojić – Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, str. 254.
4
Pavo Živković, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla 1986, str. 170 – 171.
5
U avgustu 1444. godine Dubrovčani pišu svojim poslanicima u Bosni da napomenu kralju Tomašu “kako, kada je
nedavno umro dobre uspomene kralj Tvrtko, Dubrovčani nisu htjeli čuti ni slušati neka poslanstva i riječi, koje su
im poručivali kralj Radivoj, vojvoda Stipan i neki drugi, koji su ih molili, da vam ne damo ni dohodaka ni da vas
priznamo za kralja”. Mihailo Dinić, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, provižun
braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935, str. 238; Sima Ćirković, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, str.
72; Midhat Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, Zbornik radova sa naučnog
skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba”, Mostar 2005, str. 78.
6
Državni arhiv Dubrovnik (u daljem tekstu: DAD), Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Kralj Tomaš je već
na početku svoje vladavine angažovao iskusnog Restoja Milohnu za izuzetno važnu misiju nabavke naoružanja i
unajmljivanja strijelaca u Dubrovniku. Cons. Maioris VII, fol.181, 4. VI 1444. Restoje je za kratko vrijeme zadobio
kraljevo povjerenje, pa je unaprijeđen u protovestijara. Naravno i dalje je za kralja obavljao povjerljive poslaničke
misije, pa je krajem maja 1444. godine angažovan za poslaničku misiju u Dubrovniku. Cons. Rog. XI, fol. 171’i
172’, 20 i 23. III 1450; Cons. Maioris IX, fol.181, 21. III 1450. Restoje je kralju bio potrebniji za vođenje njegovih
finansija, pa je angažovao druge službenike za poslaničke misije, međutim, povremeno je kada se za to ukazala
potreba ponovo slao Restoju za obavljanje povjerljivih diplomatskih misija. Cons. Rog. XII, fol. 253’, 16. III 1452.
7
DAD, Cons. Rog. X, fol. 44, 12. XI 1446; Isto, fol. 106, 10. VI 1447. Ivanac je poslat u Dubrovnik da u ime kralja
Tomaša preuzme svetodmitarski dohodak u novembru 1446. i junu 1447. godine. On se javlja i kasnije u poslaničkim
misijama, pa je tako u decembru 1452. godine zajedno sa fra Marinom poslat od strane kralja Tomaša u Dubrovnik.
8
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 19 i 19’, 8. XI 1448; Isto, fol. 256, 27. X 1450; Div. Not. XXXIII, fol 64’, 23. XI 1448.
Kralj Tomaš je za ubiranje svetodmitarskog dohotka od Dubrovčana za 1448. i 1450. godinu uputio svog poslanika
Doberka Marčinića.
9
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 64, 27. IV 1449; Cons. Maioris IX, fol. 24’ i 25, 28. IV 1449. Stjepan Tomaš je u aprilu
1449. godine dobio sina, pa je uputio poslanika Vučihnu da o tome obavijesti Dubrovčane, te ih je povodom toga
pozvao u Bosnu.
10
DAD, Cons. Maioris IX, fol. 179, 15. III 1451; Cons. Maioris X, fol. 115’, 23. VIII 1454; Isto, fol. 167, 10. III 1455;
Cons. Rog. XII, fol. 25’ i 26, 11. III 1451; Cons. Rog. XIV, fol. 81’, 82 i 84, 20. i 22. VIII i 2. IX 1454. Miljak je
obavio više diplomatskih misija za kralja Tomaša, a između ostalih u avgustu 1454. godine poslat je radi ubiranja
tributa i radi traženja zajma u soli od Dubrovčana.
11
DAD, Cons. Rog. XII, fol. 125, 125’ i 126, 21. i 24. VIII 1451. Pavao Mlinski je u avgustu 1451. godine poslat od
strane kralja Tomaša u Dubrovnik radi ubiranja svetodmitarskog dohotka, te je ponio kraljevo srebro radi izrade
novca u dubrovačkoj kovnici.
12
DAD, Cons. Rog. XII, fol. 170, 15. XI 1451; Cons. Rog. XIII, fol. 38, 22. VI 1452; Isto, fol. 122, 14. XII 1452;
Cons. Rog. XIV, fol. 208, 20. IX 1455; Cons. Rog. XVI, fol. 152, 25. VI 1460.
13
DAD, Cons. Rog. XV, fol. 176’, 22. XI 1457; Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459. Kralj Tomaš je u januaru 1459.
godine poslao Ruska Tudrovića u Dubrovnik radi nabavke vojne opreme. Isto, fol. 266, 8. VI 1461; Cons. Minoris
XV, fol. 177’, 6. V 1461.
14
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 38’, 5. V 1459; Cons. Maioris XI, fol. 106’, 5. V 1459;
15
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 110’, 25. II 1459; Isto, fol. 259’, 19. V 1461.
Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) je odmah nakon stupanja na prijestolje pre-
duzeo široku diplomatsku aktivnost s primarnim ciljem da sebi obezbijedi priznanje
od drugih država. O svom stupanju na prijestolje prvo je obavijestio dubrovačku i
mletačku vladu. Vjerovatno je kralj Tomaš već krajem novembra 1443. godinu uputio
glasnika u Dubrovnik da obavijesti Dubrovčane o svom stupanju na bosansko prijesto-
lje. Dubrovčani su do 5. decembra saznali da je Stjepan Tomaš novi bosanski kralj,16
a njegovom glasniku su darovali jedno odijelo u vrijednosti od trideset perpera. Istog
dana na sjednici Vijeća umoljenih donesena je odluka da se izaberu trojica službenika,
koji će se zadužiti za izradu pismenog odgovora bosanskom kralju u vezi njegovog
izbora i krunisanja.17 Odgovor na pismo bosanskog kralja je urađen 14. decembra.18
S obzirom da se nisu svi u Bosni složili s njegovim preuzimanjem kraljevskog pri-
jestolja, Tomaš je očekivao da će biti otpora s te strane, pa je uporedo s diplomatskim
aktivnostima usmjerenim ka njegovom priznavanju od strane drugih država, dužnu
pažnju posvetio vojnim pripremama. Shodno tome, posao u vezi nabavke potrebnog
naoružanja povjerio je knezu Restoju Milohni19, koji se obratio Dubrovčanima zahtje-
vom za nabavku osam samostrijela. Restoje je od kralja Tomaša dobio potreban novac
za kupovinu samostrijela ili da unajmi strijelce.20 Međutim, Dubrovčani su bili malo
neodlučni oko toga da li da udovolje zahtjevu kneza Restoja, ali je najzad Vijeće umo-
ljenih donijelo odluku kojom se dozvoljava knezu i Malom vijeću da se uradi pismeni
odgovor i da se isti uputi Restoju.21
Kralj Tomaš je radi nabavke potrebnog naoružanja i ratne opreme organizovao po-
slaničku misiju početkom januara 1459. godine, kada je uputio svog poslanika Ruska
Tudrovića u Dubrovnik. Dubrovačko Vijeće umoljenih je na sjednici održanoj 15. ja-
nuara donijelo odluku da se dozvoli poslaniku bosanskog kralja nabavka šest balista
i topove. Dubrovčani su odlučili da nabavka ratne opreme ide na njihov trošak, za što
će biti utrošeno šezdeset perpera.22 Bosanskom kralju je bilo neophodno naoružanje,
16
DAD, Cons. Min. IX, 217’, 5. XII 1443. Tomaš je obavijestio Dubrovčane o svom izboru i krunisanju za bosanskog
kralja. “Et similiter ad formandum responsionem dandam serenissimo regi Bosine novello pro coronatione sua”.
Cons. Rog. VIII, fol. 259`, 5. XII 1443: “Prima pars est de faciendo tres officiales qui formare debeant, et formata
reportare presenti consilio responsionem dandam domino Regi Steffano Thomaxio nouello Regi Bossine”.
17
DAD, Cons. Rog. VIII, 259’, 5. XII 1443. “Prima pars est de eundo ad Mayus Consilium accipiendi libertatem
expendendi de denariis comunis nostri ab yperperis triginta infra pro vestiendo cursorem qui portauit littera Regis
Stephani Thomaxy nouelli regis Bossine...”; Cons. Maioris VIII, 143, 9. XII 1443: ”...expendendi ab yperperis XXX
inferius in vestiendo nuntium cursorem qui portavit novum nostro dominio de novo rege Bosine videlicet domino
Thomaxio Stephano”.
18
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 262, 14. XII 1443: “…respondendi per litteras nostras littere regis Thomas Stephan
Bosine lecte in praesenti consilio.”
19
Pavo Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, Osijek 2002, str. 196.
20
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Na sjednici Vijeća umoljenih prvo je ponuđen odgovor kojim se
dozvoljava nabavka osam balista “… de offerrendo domino comiti Resto balista octo pro suis denariis…”, međutim,
od toga se odmah odustalo, pa je to prekriženo te je prihvaćeno sa 25 glasova za i 10 protiv da se pismeno odgovori
“…domino comiti Resto bosinensi…”. Zatim su dati na izjašnjenje prijedlozi, prvi da se pismeno odgovori uz izjaš-
njenje vlastele o nabavki samostrijela ili unajmljivanju strijelaca, te drugi da se udovolji molbi Restoja, međutim,
prihvaćen je prvi prijedlog sa 24 glasa za i 11 protiv.
21
DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261’, 10. XII 1443.
22
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459.
23
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 64, 26.IV 1459. “Bosne rex, sicut maiestati vestre conpertum esse credimus, locum,
per quem curas aditus patebat in Bosnam, Chodidicum nuncupatum suis cum copiis aggressus est, burgum, qui
magnus erat et populo plenus, igne consumpsit, populo partim trucidato, et partim in predam ducto, castrum dictum
Chodiech oppugnat...”. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 530. V.Klaić, Povijest Bosne, str. 316, M.Perojević, Stjepan
Tomaš, str. 546 – 547.
24
Pored Restoja Milohne, dužnost kraljevog dijaka obnašao je Tvrtko Sekulović, koji je napisao tekst povelje izdate
22. avgusta 1446. godine u Vranduku. Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma II, str. 117, 120; Anto Babić,
Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, 2.izd., Sarajevo 1995, str. 41; P. Živković, Socijalno ekonomske
promjene, str. 172 – 175; Isti, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 196. Ne možemo se složiti sa konsta-
tacijom Pave Živkovića da se Restoje Milohna posljednji put javlja u izvorima u decembru 1451. godine, jer se 16.
marta 1452. godine nalazio u poslaničkoj misiji u Dubrovniku. Ćiro Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne
u srednjem vijeku, u: Povijest Bosne od najstarijih vremena do 1463, 3.izd., Sarajevo 1998, str. 601.
25
DAD, Cons. Rog. IX, 57’, 3. VI 1444; Div. Not. XXVII, 151, 152, 3. i 5. VI 1444; Mihailo Dinić, Dubrovački
tributi, str. 239; P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.
26
DAD, Cons. Maioris VII, 181 i 181’, 4. VI 1444; Restoju je odobreno 30 perpera za putni trošak dubrovačkim
manjim brigantinom.
27
P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.
28
Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Karlovci 1934, str. 115 – 117;
Frano Miklosich, Monumenta Serbica, spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae 1858 str. 427 – 429;
Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, str. 286; Vladimir Ćorović, Historija Bosne,
(reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999, str. 472; Mihailo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj
Srbiji i Bosni, SAN, Posebna izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955, str. 43; Pavao Anđelić,
Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo 1973, str. 237.
29
Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol. IX, Zagreb, 1890, 189 – 190.
Povelju je potvrdio pečatom svog prethodnika, kralja Tvrtka II, jer njegov pečat još nije bio izrađen. Marko Pero-
jević, Stjepan Tomaš Ostojić, u: Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 506; Bogumil Hrabak, Prodaja
proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, GDI BiH, Sarajevo 1976, str. 64.
30
J. Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, str. 182. Uzimajući u obzir
da je kralj Tomaš povelju izdao 3. juna, s velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti da je priznanje od strane
ugarskog kralja uslijedilo u aprilu ili maju 1444. godine.
31
L. Thaloczy, Studien, str. 366.
s njim prijateljske odnose. Tomaš je tražio od Fridriha III pomoć protiv njegovog po-
danika grofa Celjskog, koji je osporavao baštinska prava novoizabranom bosanskom
kralju i namjeravao da preotme kraljevsku krunu. Fridrih III je poslao pismo bosan-
skom kralju po njegovim poslanicima u kojem navodi da će nastojati da se prevaziđu
neprijateljski odnosi između njega i grofa Celjskog. Jedinu korist koju je kralj Tomaš
izvukao iz diplomatske misije kod njemačkog cara ogleda se u tome što je Fridrih III
priznao novoizabranog bosanskog kralja za legitimnog nasljednika Tvrtka II.32
Nakon smrti kralja Tomaša u julu 1461. godine bosansko prijestolje je preuzeo
njegov sin Stjepan Tomašević (1461. – 1463.), posljednji bosanski kralj, pa je uputio
poslanstvo u Dubrovnik da o tome obavijesti Dubrovčane.33 Takođe, uputio je poslan-
stvo papi Piju II da ga upozna s teškoćom situacije u kojoj se nalazi zbog osmanske
opasnosti, te da traže pomoć od pape. Osim toga, zamolio je papu da mu pošalje krunu
po svom legatu koji će ga krunisati u njegovo ime, pa bi tako mogao računati na pa-
pinu pomoć u slučaju rata, što bi njegovim podanicima donijelo veće samopouzdanje.
Stjepan Tomašević je s velikim pravom upozoravao papu da se sultan Mehmed II neće
zadovoljiti samo osvajanjem Bosne, nego će napasti Ugarsku, Dalmaciju i Italiju.34
Papa je uslišio molbu bosanskog kralja i poslao mu krunu. U historijskim izvorima nije
zabilježen datum krunisanja Stjepana Tomaševića, pa se predpostavlja da se to dogo-
dilo krajem oktobra ili početkom novembra 1461. godine u Jajcu.35 Krunisanju su pri-
sustvovali i dubrovački poslanici Jaketa Gundulić i Paladin Lukarević koji su donijeli
poklone, a od kralja su tražili potvrdu ranijih povelja i sloboda, što je on i učinio izdavši
im 23. novembra povelju. Osim toga, Dubrovčanima je obećao isplatiti stare dugove
koje su napravili njegov otac kralj Tomaš i kralj Tvrtko.36 Nakon svečanog čina kru-
nisanja uputio je svoje poslanike Mlečanima s molbom za pomoć protiv Osmanlija, a
ujedno ih obavještava da je krunisan uz slobodan pristanak svojih velikaša i gospode.37
Bosanski vladari i vlastela obavještavali su susjedne države o značajnim događaji-
ma u Bosni, kao što su vojni uspjesi protiv neprijatelja. Kralj Tomaš je sredinom maja
1444. godine preoteo srebrničku tvrđavu od Osmanlija, pa je poslao glasnika da o tome
obavijesti Dubrovčane.38 Tako su postupili i sinovi hercega Stjepana kada su oslobodili
32
Jovan Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, Novi Sad 1905, str.
181; Pejo Ćošković, O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom priznanju, Istorijski zbornik
V/5, Banja Luka 1984, str. 16 – 17.
33
DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 279, 25. VII 1461; Cons. Maioris XII, fol. 37, 1. VIII 1461.
34
Franjo Rački, Bogomili i patareni, Rad JAZU, VIII, Zagreb 1869, str. 168 – 170; Enver Imamović, Korijeni Bosne
i bosanstva, Sarajevo 1995, str. 325 – 327;
35
E. Imamović, Korijeni Bosne, str. 327;
36
F. Miklosich, Monumenta serbica, str. 485 – 489:
37
Š. Ljubić, Listine, X, str. 196. ”...serenissimum dominum regem Bossine prefatum coronatum fuisse de regno suo
predicto libero omnium suorum principum et dominorum regni ipsius consensu maximoque applausu et alacritate...”;
38
DAD, Cons. Maioris VII, 178, 22. V 1444: “…de donando nuntio d. regis Bosine qui portauit litteras de leuatione
castri Strebernich de manibus Turcorum.” Dubrovčani su darovali glasnika tkaninama u vrijednosti od 50 perpera.
Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, (priredio Sima Ćirković), Beograd 1978, str. 357. Neki stariji istori-
čari su napravili grešku smatrajući da je ovdje riječ o Srebreniku u Usori. Zabunu je stvaralo to što je isti naziv imala
i tvrđava iznad Srebrenice. U srebrničkoj tvrđavi nalazila se turska posada, te je padom Srebrnika pala i Srebrenica u
ruke bosanskog kralja. Što se tiče datiranja pada Srebrnika i Srebrenice, odnosno prelaska iz turskih ruku pod vlast
dio svoje teritorije od Osmanlija. Četrnaestog juna 1463. godine knez Vlatko Herce-
gović je uputio svog poslanika Dubrovčanima i javio im da je oslobodio grad Ključ od
Osmanlija.39 Četiri dana nakon toga, stigao je drugi poslanik u Dubrovnik i obavijestio
ih da je Vladislav preoteo od Osmanlija grad Ljubuški.40
Nedovoljno je poznata ličnost Pavla iz Jajca, bosanskog kancelara, kojeg je kralj
Tomaš krajem februara 1445. godine uputio u Veneciju u svojstvu poslanika. Bosan-
ski kralj je izvijestio Mlečane o sklapanju saveza između despota Đurđa i vojvode
Stjepana, te s obzirom na despotov zahtjev za povrat gradova Drivasta, Bara i Budve,
upozorava ih da budu oprezni. Zbog takvog razvoja situacije, predlaže im da udruže-
nim snagama, Mlečani sa mora, a kralj s kopna, napadnu vojvodu Stjepana.41 Četvrtog
marta 1445. godine iz Venecije je upućen odgovor kralju Tomašu, kojim se odbijaju
kraljevi prijedlozi oko sklapanja saveza, jer je uvijek u odnosima prema Bosni gledala
da zadovolji isključivo svoje interese. 42
Povodom svadbenih svečanosti bosanskog vladara i vlastele, o tome su obavješta-
vane strane vlade, koje su prema utvrđenom običaju, putem posebnih poslanstava izra-
žavale svoju blagonaklonost i dobrosusjedsku susretljivost. Nakon dvoipogodišnjeg
neprijateljstva između kralja Tomaša i vojvode Stjepana, tokom aprila 1446. godine
je sklopljen mir, te je dogovoreno sklapanje bračne zajednice između Tomaša i Stje-
panove kćeri Katarine.43 Dubrovčani su 21. aprila odlučili da bosanskom kralju upute
poslanstvo povodom njegovog vjenčanja s prikladnim poklonima. Dubrovčani su na-
stojali da svaku prigodu iskoriste za postizanje nekih svojih ciljeva, tako da nikako nisu
mogli propustiti ovako povoljnu priliku kao što je vjenčanje, pretpostavljali su da bi
kralj trebao biti dobre volje i da bi od njega mogli tražiti nešto za sebe. Trebalo je da
dva plemića odnesu kralju poklon od 800 perpera u tkaninama i drugim stvarima, a bu-
dućoj kraljici poklon od 400 perpera. Takođe, uputili su i vojvodi Stjepanu poslanstvo,
te muzičare koji su trebali biti u pratnji Katarine prilikom odlaska svome mužu.44 U to
vrijeme je u Dubrovniku boravio Radoe, poslanik kralja Tomaša, kojem je vjerovatno
povjerena misija da obavijesti Dubrovčane o predstojećem vjenčanju bosanskog kralja
bosanskog kralja, to se moglo dogoditi u prvoj polovini maja 1444. godine, najvjerovatnije oko polovine maja, tako
da je neprihvatljiva konstatacija Marka Vege da je već 14. aprila 1444. godine Srebrenica bila pod vlašću bosanskog
kralja. Upor. Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1982, str. 70.
39
DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 252′, 14. VII 1463: “Prima pars est de donando nuncio comitis Vlatchi Chercegouich
qui portauit noua de recuperatione castri Cliuc.”
40
DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 253′, 18. VII 1463: “Prima pars est de donando ambassiatori voyuode Vladissaui qui
tulit nouum pro Gliubuschi recuperator.”
41
Š. Ljubić, Listine IX, str. 215; A. Babić, Diplomatska služba, str. 74.
42
Š. Ljubić, Listine IX, str. 215 – 216; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 473 – 474; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 88;
Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995, str. 74 – 75.
43
V. Klaić, Povijest Bosne, str. 289; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 476; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92; M.
Šunjić, Bosna i Venecija, str. 243; M. Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, str. 47; M. Spahić, Odnosi
hercega Stjepana i kralja Tomaša, str. 78; A. Babić, Diplomatska služba, str. 49.
44
DAD, Cons. Rog. IX, 239, 239’, 21. IV 1446: ”...de mittendo ambaxiata(m) nostram ad serenissimum regem Bosine
occaxione nuptiarum suarum”. Prilikom odlučivanja o poklonu za buduću kraljicu, prvo je predloženo da iznosi 450
perpera, međutim, ipak je odlučeno da to bude 400 perpera. Cons. Min. X, 234’, 22. IV 1446. M. Perojević, Stjepan
Tomaš, str. 512 – 513; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92;
45
DAD, Cons. Rog. IX, 240’, 22. IV 1446. Tom prilikom Dubrovčani su darovali poslanika bosanskog kralja sa tka-
ninama u vrijednosti od stotinu perpera.
46
DAD, Cons. Rog. IX, 241, 242 i 252, 25. i 28. IV, 6. V 1446.
47
DAD, Cons.Rog. XI, fol. 75, 75’ i 76, 24. i 27. V 1449; Cons. Maioriis IX, fol. 34, 34’ i 35’, 26. i 27. V 1449. Pored
vojvode Ivaniša koji je darovan u tkaninama, Dubrovčani su darovali i njegovog poslanika Radoja Ozrisalića, koji
im je donio vijest o vjenčanju.
48
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 214, 8. IV 1455. U hercegovoj porodici vladala je neizmjerna radost zbog predstojeće
svadbe, pa su naručeni pifari čak iz Ljubljane. DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 204, 26. V 1455. Dubrovački poslanik
je uputio Vladi pismo 21. maja kojim je obavještava da je stigla hercegova mlada i predat joj dar.
49
DAD, Cons. Maioris X, fol. 171’, 15. IV 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 160’, 9. V 1455. Dubrovčani su povodom
vjenčanja hercega Stjepana i sinova poslali svirače “…ad nuptias cherzech et filiorum tres piffaros nostros et duos
tubetas.”
50
DAD, Cons. Maioris X, fol. 180’, 29. V 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 169, 29 V 1455. Povodom vjenčanja vojvode
Petra Pavlovića, Dubrovčani su pripremili svadbene darove za vojvodu i uputili svoje poslanstvo.
51
DAD, Cons. Maioris X, fol. 203, 9. IX 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 202’ i 212’, 4 i 27. IX 1455. Tokom septembra
1455. godine u tri navrata je odgađana svadba Vladislava, pa su iz tog razloga 4, 9. i 27. septembra odgođene pripreme
za slanje dubrovačkog poslanstva. Ludwig Thalloczy, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München 1914, str. 171 – 180; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 514; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 215 – 216.
52
DAD, Cons. Maioris XI, fol. 160, 28. III 1460. Dubrovčani su još tokom marta saznali za ženidbu hercega Stjepana,
pa je Veliko vijeće 28. marta donijelo odluku o upućivanja izaslanstva povodom te svečanosti. Cons. Minoris XV,
fol. 98’ i 99, 27. i 30. IV 1460. Krajem aprila hercegova nevjesta je dovezena i lijepo dočekana u Dubrovniku.
53
S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 240.
54
DAD, Cons. Maioriis IX, fol. 24’, 25, 27’ i 30, 28. IV, 5. i 9. V 1449. Kraljev poslanik Vučihna je krajem aprila
obavijestio Dubrovčane o rođenju kraljeva sina, zbog čega je bio darovan. Cons. Minoris XII, fol. 74’, 78, 78’ i 81’,
28. IV, 13, 15. i 24. V 1449. Cons.Rog. XI, fol. 68’, 74’, 5. i 24. V 1449;
55
DAD, Cons. Minoris XII, fol. 92 i 97, 12. VII i 2. VIII 1449. Drugog avgusta izabrani su službenici za prodaju
konja dubrovačkog poslanstva koje je bilo kod bosanskog kralja. Cons.Rog. XI, fol. 76’, 77, 78,81, 82,84, 85’, 86’,
89, 89’, 11, 14. i 21. VI, 8. i 16. VII 1449. Na sjednici Vijeća umoljenih od 27. maja 1449. godine utvrđen je tekst
uputstva od trinaest poglavlja, koje će dati poslanstvu koje ide bosanskom kralju. Zatim je 29. maja u uputstvo dodat
tekst koji se odnosi na traženje trgovačkih olakšica. Cons. Maioriis IX, fol. 39, 9. VI 1449.
56
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 151, 4. II 1450; Cons. Maioris IX, fol. 98’, 5. II 1450.
57
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 232, 27. VIII 1450. Dubrovčani su izrazili saučešće vojvodi Ivanišu i hercegu Stjepanu:
”...de visitando cum litteris nostris scribendo filium domine Theodore matris vayuode Juanis nuper desu(n)cte et
etiam Stiepanum chercech eius fratrem condolendo se de morte dicte domine Theodore”.
58
DAD, Cons. Rog. XI, fol. 267, 268, 268’, 272’, 28. IX i 14. XII 1450.Izabrano je jedno poslanstvo da izrazi saučešće
povodom smrti Ivaniša Pavlovića njegovoj braći. Takođe, Dubrovčani su izrazili saučešće povodom smrti Ivaniša
Pavlovića hercegu i njegovoj majci.
59
DAD, Cons. Rog. XII, 125,125’,126,126’, 21. i 24. VIII 1451.
Kalikst III.60 Kralj Tomaš je uputio svog poslanika Nikolu Testu novom papi s namje-
rom da ga obavijesti da se priprema zaratiti protiv Osmanlija i da obezbijedi njegovu
pomoć i podršku u tom poduhvatu. Papa Kalikst III bio je zagovornik ponovnog pokre-
tanja krstaškog rata protiv Osmanlija, pa je s velikim oduševljenjem primio obavijest
bosanskog kralja da se uključi u borbu protiv Osmanlija. Shodno tome, papa je 30.
aprila izdao povelju kojom uzima pod svoju zaštitu kralja Tomaša i cijelu njegovu po-
rodicu, cijelu bosansku državu sa gradovima i tvrđavama.61
Na ozbiljnost Tomaševih namjera u pogledu pokretanja rata protiv Osmanlija uka-
zuje njegova diplomatska akcija od 24. jula 1457. godine, kada je uputio svog iskusnog
poslanika Nikolu Testu papi Kalikstu III, aragonskom kralju Alfonzu, mletačkom duž-
du, vojvodama milanskom i burgundskom, preporučivši ga svima pismom napisanim
“pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutjesci”.62
Dubrovčani su radi očuvanja dobrih odnosa s kraljem Tomašem nastojali da u lič-
nim stvarima udovolje svim njegovim zahtjevima. Tako je u januaru 1456. godine upu-
ćen dubrovački ljekar Bartolomej u Bosnu, koji je dugo vremena proveo na bosanskom
dvoru, gdje je uspješno izliječio kralja i njegovog sina Stjepana.63
Krajem aprila 1461. godine Tomaš je uputio svog poslanika Ruska Tudrovića u
Dubrovnik sa zadatkom da mu nabavi određenu robu uz molbu da je oslobode plaćanja
carine. Šestog maja dubrovačko Malo vijeće je donijelo odluku o oslobađanju carine
u vrijednosti stotinu dukata za stvari koje će se iz Stona izvesti za bosanskog kralja.64
Pošto nije imao uspjeha na zapadu, kralj Tomaš je odlučio povesti aktivniju poli-
tiku na Istoku. Povoljna prilika mu se ukazala u januaru 1458. godine, kada je umro
srpski despot Lazar, bez muškog potomka. Nakon toga je vodio pregovore s Jelenom,
udovicom umrlog despota, o ženidbi kraljeva sina Stjepana s njenom kćeri Marom
(Jelačom), nasljednicom despotovine. U aprilu 1458. godine vođeni su ozbiljni prego-
vori o tome. Pregovori su vođeni na bosanskom dvoru, srpsku stranu je zastupao veliki
logofet Stevan Ratković, izaslanik Jelene i despota Stevana, dok je sa bosanske strane
pregovore vodio Radivoj, brat kralja Tomaša.65 Početkom oktobra bosanski kralj je
poslao brata Radivoja, Nikolu Testu i fra Marina, ugarskom kralju.66 Tu se pregovaralo
o zajedničkom ratovanju protiv Osmanlija, uz uslov da kralj Matija prihvati ženidbu
Tomaševa sina s despotovom kćeri. U pogledu toga obje strane su našle zajednički
interes i postigle dogovor. U januaru 1459. godine kralj Tomaš je prisustvovao saboru
60
DAD, Lett. di Lev. XVI, 218, 24. IV 1455.
61
Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno
925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892, str. 221 – 222; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 516.
62
L. Thalloczy, Studien, str. 413; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 522; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 539.
63
DAD, Cons. Rog. XIV, fol.248, 288’, 291, 291’, 292’, 17. I, 20, 22 i 24. IV 1456; Lett. di Lev. XVI, fol.150, 24. IV
1456. Sedamnaestog januara donesena je odluka o upućivanju ljekara Bartolomeja bosanskom kralju. Dubrovčani
su u više navrata produžavali boravak ljekara Bartolomeja na kraljevom dvoru, te mu je najzad dozvoljen boravak
do kraja maja, a nakon toga da se vrati u Dubrovnik. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 520.
64
DAD, Cons. Minoris XV, fol. 177’, 6. V 1461.
65
V. Ćorović, Historija Bosne, str. 528; S. Ćirković, Istorija, str. 317.
66
E. Fermendžin, Acta Bosnae, str. 237;
u Segedinu na kojem je od Ugara dobio pristanak da njegov sin Stjepan preuzme vlada-
vinu nad srpskom despotovinom, kao muž Lazarove kćeri. Na osnovu ugovora bračni
par je trebao dobiti Srbiju, a zatim i Bosnu. Ovaj put Tomaš je primijenio mirnodopsku
politiku koja je donijela željene rezultate. Stjepan Tomašević je 21. marta 1459. godine
preuzeo vlast u srpskoj despotovini i tako postao despot. Već 1. aprila vjenčao se s
Marom, kćerkom despota Lazara.67
Neovisno o bosanskom vladaru, diplomatska djelatnost bila je zastupljena i na dvo-
rovima moćne bosanske vlastele. U XV vijeku najmoćniji velikaši nominalno su bili
kraljevi vazali, ali u praksi je bilo sasvim drugačije. Na svojim posjedima oni su imali
svu vlast u svojim rukama, kao i kralj.
Vojvoda Stjepan Vukčić Kosača je bio najmoćniji bosanski velikaš u XV vijeku,
uspio je da se osamostali od centralne vlasti, pa je shodno tome samostalno uspostav-
ljao vanjskopolitičke odnose sa vladarima stranih država. S obzirom na takvu situaciju
posebnu pažnju je posvetio organizaciji diplomatske službe u kojoj su bili angažovani
mnogi poslanici, a najpoznatiji su: gost Radin, Radič Grupković, Pribislav Vukotić,
Juraj Čemerović i Ivan Vardić.68 Zavisno od političke situacije, vojvoda Stjepan je
sklapao sporazume sa Osmanlijama, Mlečanima, Ugrima, Srbima, a posebno je inte-
resantan sporazum sa aragonskim i napuljskim kraljem Alfonsom V. U vrijeme najve-
ćeg pritiska kralja Tomaša i vojvode Ivaniša na Stjepana, uputio je 20. januara preko
Dubrovnika poslanstvo kralju Alfonsu.69 Od njega je tražio da se zauzme kod rimskog
cara i hrišćanskih vladara, a zauzvrat je ponudio da postane Alfonsov vazal. Nakon
kraćih pregovora sklopljen je ugovor između Alfonsa i Stjepana, na osnovu kojeg je
Alfonso izdao povelju 19. februara 1444. godine. Zahvaljujući ovom ugovoru Stjepan
je sebi trajno obezbijedio nesmetanu nabavku vojne opreme, prehrambenih namirnica
i vojnika u Apuliji.70
Neki od bosanskih velikaša nosili su titulu hercega. U odnosu na druge velikaše ta
titula je značila mnogo veću moć, bogatstvo i ugled, te su titulom hercega željeli poka-
zati da su bili iznad ostale vlastele. Stjepan Vukčić Kosača bio je najmoćniji bosanski
velikaš, te je i on uzeo titulu hercega. Dubrovčani su 17. oktobra 1448. godine čestitali
Stjepanu na herceškoj tituli.71
Herceg Stjepan je krajem 1452. godine izdejstvovao osmansku pomoć od dvije hi-
ljade ljudi, pa je uslijedila zajednička akcija u Humu. Zahvaljujući osmanskoj pomoći,
koja je uslijedila zbog obećanja nagrade u novcu, herceg je ostvario vojnu premoć u
67
Konstantin Jireček, Istorija Srba – Prva knjiga, do 1537. godine, Beograd 1978, str. 388; V. Ćorović, Historija Bo-
sne, str. 530; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 546 – 547; Ivan Božić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd
1952, str. 159; S. Ćirković, Istorija, str. 318. M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana
Tomaša, str. 81.
68
A. Babić, Diplomatska služba, str. 90 – 92.
69
DAD, Cons. Rog. IX, 7, 20. I 1444; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75.
70
L. Thalloczy, Studien, str. 356 – 357; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75 – 76; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 278.
71
DAD, Cons.Rog. XI, 12`, 17.X 1448: “Prima pars est de dando libertatem d. rectori et suo paruo consilio respon-
dendi ambax vay. Stipan super ambaxiata exposita et congratulandi de nova dignitate cherzech acquisita prout ipsi
d. rectori et consilio videbitur.” Upor. S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 106, nap. 49,
Zaključak
72
Josip Gelcich, Ludwig Thalloczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Buda-
pest 1887, str. 530 – 531. Dubrovčani su obavijestili ugarskog gubernatora da je na poziv hercega Stjepana došla u
Hum turska vojska od dvije hiljade konjanika, da mu pomognu protiv njegovog sina Vladislava.
73
V. Ćorović, Historija Bosne, str. 506; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 531; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 189;
Isti, Istorija, str. 305; M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, str. 81.
74
DAD, Lett. di Lev. XVI, 183, 27. IX 1455. Nakon što su saznali za Vlatkov put u Veneciju, Dubrovčani su ponudili
galiju. Dogovoreno je da dubrovačka vlastela dođe po Vlatka u Mičevac, a ukrcat će se u Obodu iz razloga “azo
che’l possa entrar nella citta nostra per la via di mar et per quella porta per la qual altri signori, como e la bona me-
moria vayvoda Sandagl, el signor despoto, conte Vladissavo suo fratello sempre hano intruto”. Napomenuli su mu
da se ne zauzme ni za jednog dubrovačkog podanika, jer je to odbio i aragonski kralj. Nisu mu htjeli spremiti stan u
kneževom dvoru, već u arhiepiskopskoj palati.
75
DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 181, 7. X 1455. U detaljnom uputstvu dubrovačke Vlade između ostalog stajalo je
da na povratku dovedu Vlatka u Dubrovnik, pristajući u Dalmaciji ukoliko on izrazi želju, ali mu neće dozvoliti
da se iskrca u Drijevima. Dubrovčani koji budu u Vlatkovoj pratnji trebaju da saznaju uzrok njegovog putovanja i
odgovor mletačke sinjorije.
76
S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 223.
Summary
Diplomatic service in the medieval Bosnian state is an important segment of the forei-
gn activities of the Bosnian rulers. Foreign policy activity was under the jurisdiction of
the Bosnian rulers, so that the ruler’s court led the diplomatic negotiations, a conclu-
sion that the contracts and performed all technical work some diplomatic missions.
Following the example of other countries, notably the Republic of Venice and Dubrov-
nik, the Bosnian rulers have devoted great attention to diplomatic activities, so that in
the fifteenth century, the diplomatic service in the Bosnian state has reached an envia-
ble level. Among civil servants has been established as a function of deputies, where
Bosnian rulers repeatedly and for many years, confided diplomatic mission. Under the
influence of political opportunity, especially because of the danger from the Turks in
mid-fifteenth century there was an intensification of diplomatic activity in the Bosnian
state. Regardless of Bosnian ruler, diplomatic activity was present and powerful in the
courts of the Bosnian nobility.
Izvori i literatura
Neobjavljeni izvori
Državni arhiv Dubrovnik: (DAD)
Acta Consilii Rogatorum, ser. VIII – XVI (Cons.Rog.)
Acta Concilii Minoris, ser. IX – XV (Cons.Minus.)
Acta Consilii Maioris, ser. VII – XII (Cons.Maius.)
Diversa Notariae,ser. XXVII, XXXIII (Div.Not.)
Lettere e Commissioni di Levante, ser. XIII – XVI ( Lett. di Levante)
Objavljeni izvori
Fermendžin, Euzebije, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum
documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.
Gelcich Josip, Thalloczy Ludwig, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae
cum regno Hungariae, Budapest 1887.
Jalimam, Salih, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1999.
Ljubić, Šime, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol.
IX – X, Zagreb 1890,1891.
Stojanović, Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Kar-
lovci 1934.
Thalloczy, Ludwig, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,
München 1914.
Literatura
Anđelić Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV
i XV stoljeću, Sarajevo 1973.
Babić, Anto, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, drugo izdanje, Sarajevo
1995.
Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.
Ćirković, Sima, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, Beograd 1964.
Ćorović, Vladimir, Historija Bosne (reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999.
Dinić Mihailo, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, pro-
vižun braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935.
Dinić Mihailo, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, SAN, Posebna
izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955.
Imamović, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995.
Jalimam, Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999.
Klaić, Vjekoslav, Povijest Bosne (fototip izdanja iz 1882.godine), Sarajevo, 1990.
Kovačević – Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sa-
rajevo 1978.
Spahić Midhat, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta
u Zenici, Zenica 2003
Spahić Midhat, Odnosi hecega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša,
Zbornik radova sa naučnog skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo
doba”, Mostar 2005
Živković, Pavo, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV sto-
ljeću, Tuzla 1986.
Sažetak: U ovom radu autor daje pregled najčešće korištenih termina za Evropljane i
Evropu u djelima bošnjačkih pisaca osmanskog perioda. Bošnjački autori osmanskog
perioda koristili su za Evropljane termine preuzete iz orijentalno-islamskog kategori-
jalnog aparata. Termin “Evropa” ustalio se kod Bošnjaka tek nakon austro-ugarske
okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.
Ključne riječi: Bošnjaci, Evropa, Osmansko carstvo, Frank, kafir, kaur, kultura, iden-
titet, vjera.
Uvod
1
Autor želi da se zahvali dr. Mustafi Jahiću i dr. Zisan Ayse Furat za vrijedne informacije o imenima za Evropljane u
rukopisnim djelima bošnjačkih autora osmanskog perioda. Posebna zahvalnost izražava se prof. dr. Kerimi Filan za
identifikaciju i prevod odgovarajućih mjesta o Evropi u djelu Medžmua Mulla Mustafe Bašeskije.
Generički termin koji bošnjački autori osmanskog perioda koriste za Evropljane pre-
uzet je iz orijentalno-islamskog kategorijalnog aparata. To je termin ifrenk (turski) i
ifrendž (arapski). Doslovno znači “Frank” a koristio se u muslimanskom svijetu od
prvih doticaja muslimana s Evropljanima koji se desio u doba kada su Evropom do-
minirali Franci. Naime, Franačka država bila je najmoćnija država u Evropi u periodu
između 6. i 10. vijeka. U to vrijeme došlo je do prvih kontakata muslimana i Franaka
te je ime “Frank” u različitim varijantama jezika muslimanskih naroda preuzeto, prvo
u značenju stanovnika Karolinške države, a kasnije u značenju “Evropljanin”.2 Iz ovog
korijena izvedena je turska riječ Firangistan (“zemlja Franaka”) kao naziv za Evropu.
Muslimani u Bosni i Hercegovini su takođe koristili ovaj naziv. Tako nalazimo
naziv “Frenkluk” za označavanje dijela Sarajeva u kome su živjeli kršćani. Mulla Mu-
stafa Bašeskija koristi riječ Freng za Evropu. On piše:
U istom smislu nalazimo opozite ala franga (“na evropski način”) i ala turka (“na
turski/muslimanski način”).
Drugi termin koji je korišten u litarturi za Evropljane je kafir. To je takođe generič-
ki termin koji označava “nevjernika” (doslovno “onaj ko prekriva Božje blagodati”).
Ovaj termin potiče od okolnosti da su muslimani označavali nemuslimane ovim termi-
nom a teritorija na kojoj su oni živjeli označavana je kao dar ul-kufr (“kuća nevjero-
vanja”). Iz riječi kafir izvedena je perzijska riječ gawr/gaur i turska riječ gaur.4 Ova
turska riječ se može u slovenskim jezicima naći u obliku đaur, kaur ili kaurin.5 Tim
riječima su kod Bošnjaka, ali i kod ostalih stanovnika Bosne i Hercegovine, u poezi-
ji i književnosti označavani oni nemuslimani koji su živjeli na teritorijama susjednih
evropskih zemalja-Austro-Ugarske i Mletačke Republike. O tome govore ovi primjeri
iz narodnih pjesama i književnosti:
2
” Al-Ifrandj”, The Encyclopaedia of Islam, New edittion, 3:1044-1046.
3
Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, autograf, 14a20.
4
“Gabr”, The Encyclopaedia of Islam, New edition, 2:970.
5
Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1978., 4:316.
Takođe, među narodom Krajini bilo je uobičajeno da se za onoga ko ode preko Une
kaže “otišao u kaure”.
Mulla Mustafa Bašeskija takođe koristi ovu riječ u istom značenju:
“Umro je Šikalo hadži Mehmed. Odlazio je u Austriju radi trgovine ali nije
stekao imetak”.8
“Umro je starac Mustafa-baša iz Kračula. Trgovao je u Austriji”.9
6
Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, 149a17.
7
Isto, 147a10.
8
Isto, 83b16.
9
Isto, 85a6.
10
Isto, 85b13.
11
Isto, 126a1.
12
Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog
mira (Sarajevo: Svjetlost, 1973.), 65.
13
M.E.Yapp, “Europe in the Turkish Mirror”, Past &Present. The Cultural and Political Construction of Europe, br.
137 (novembar 1992.), 142.
14
Edgar Moran, Kako misliti Evropu (Sarajevo:Svjetlost, 1989.), 34-46.
15
M.E.Yapp, op.cit., 139-140.
Summary
In this paper the author provides the survey of the most frequently used terms for Euro-
pe and Europeans in the works of Bosniak writers in the Ottoman period. The Bosniak
authors in the Ottoman period used the terms for Europeans taken from the Oriental-
Islamic categorial apparatus. The term ‘Europe’ was stabilized only after the Austro-
Hungarian occupation of Bosnia and Herzegovina in 1878. Before that year Bosniaks
mostly used the terms like Franks, Firangistan, kafir etc.
Sažetak: Autor se u prilogu primarno bavi bošnjačkim identitetom u 19. stoljeću, kao
i pitanjem značaja percipiranja slavenskog evropskog identiteta Bošnjaka muslima-
na za njihov opstanak. On se posebno fokusirao na razdoblje od sredine 19. stoljeća
do završetka Berlinskog kongresa 13. 7. 1878. godine, pri čemu analizira britanske i
druge dokumente koji svjedoče o percipiranju bosanskohercegovačkih muslimana kao
Bošnjaka, Slavena a time i Evropljana i ukazuje da je takva percepcija ove grupe sta-
novništva vjerovatno pozitivno utjecala na njihov opstanak/ostanak, kada se u istočnoj
krizi i na Berlinskom kongresu prekrajala politička karta Balkana.
Ključne riječi: Identitet, vjerska pripadnost, percepcija, opstanak, Bosna i Hercegovi-
na, Slaveni, Bošnjaci, muslimani, Velika Britanija, Austro-Ugarska, Berlinski kongres,
devetnaesto stoljeće.
najnovijeg vremena, kada je njihova nacionalna posebnost toliko negirana izvana (kon-
kretnije, iz susjedstva) da je pokolebala i same Bošnjake muslimane u pitanju samo-
određenja i samodefiniranja svojim historijskim imenom Bošnjaci. Posebno njihovu
elitu razvučenu najčešće između dvije, a ponekada i više opcija nacionalnog identifi-
ciranja. U gore definiranom razdoblju, bar kada se radilo o mirnodopskim vremenima,
srpske i hrvatske političke elite su se u borbi za apsolutnu većinu stanovništva u Bosni
i Hercegovini, pa i u zajedničkim jugoslovenskim državama, a preko većine dobrim di-
jelom i za politički i društveni primat, nastojale bosanskohercegovačkim muslimanima
nametnuti jedan od dva identiteta, srpski ili hrvatski, uz povremeno treći, jugosloven-
ski. U suštini, od vremena austrougarske okupacije 1878. godine to nije bila borba za
Bosnu i Hercegovini, već za bosanskohercegovački teritorij i njeno stanovništvo.
U ratnim vremenima ubijanja i razaranja, posebno u Drugom svjetskom ratu i vre-
menu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine, kada nacionalne elite bivaju
zamijenjene nacionalističkim, sofisticiranije metode se zamjenjuju okrutnim i agre-
sivnim, pri čemu je njihov krajnji cilj etnički čista teritorija. Etničko čišćenje Bosne i
Hercegovine ili njenih dijelova nameću kao preduslov željenog državnog preustroja i
promjene političke karte Balkana. U ovom slučaju, prvi dio para s početka teksta – sta-
novništvo (ovdje konkretno bošnjački narod/nacija) – nije više važan, važno je njegovo
eliminisanje ili u “sretnijem slučaju” njegovo pomjeranje sa određenih dijelova bosan-
skohercegovačkog teritorija.
Period koji je u fokusu interesovanja u ovom radu, a odnosi se primarno na razdo-
blje od sredine 19. stoljeća do uspostave austrougarske vlasti 1878. godine, ima dosta
zajedničkog sa pomenutim ratnim vremenima, u kojima je dolazio u pitanje i fizički
opstanak ili ostanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. Iako na prvi pogled
ovakva konstatacija izgleda preslobodno izrečena, kada uzmemo u obzir da su balkan-
ske nacionalne države kao svog glavnog neprijatelja u borbi za potpunu emancipaciju
definirali Osmansko carstvo i sve ono što je ono nosilo sa sobom – u tom kompleksu i
Bošnjake muslimane, koji su bili dio sistema osmanske vlasti i jednako ljuti protivnici
kao i “pravi Turci,” ako ne i ljući – gornje poređenje i ne izgleda tako nesuvislo. Šire
nacionalne koncepcije među Južnim Slavenima u 19. stoljeću, koje su predviđale stav-
ljanje muslimana Slavena u relativno ravnopravan položaj sa hrišćanima Slavenima,
imale su mnogo slabiju podršku od nacionalnih političkih elita, kojima su uskovjerske
koncepcije bile mnogo bliže i draže. Pored toga, ni političke elite u državama koje su
ulazile u red velikih sila, “krojača” sudbina malih naroda u 19. stoljeću, kao i njihova
javnost, koja u tom stoljeću sve više dobija na značaju, nisu bili baš saglasni da za
muslimane ima mjesta u Evropi. Svi ovi faktori doprinijeli su, istina ne sa istom od-
govornošću, procesu koji je označen kao deosmanizacija Balkana, a koji je rezultirao,
između ostalog, značajnim smanjenjem broja muslimana na Balkanu.1
1
Tim problemom se bave poznata imena historijske demografije poput Kemala Karpata i Džastina Mekartija. K.
Karpat, Hidžret iz Rusije i s Balkana: proces samodefiniranja u kasnoj osmanlijskoj državi, Znakovi vremena, br.
12, Sarajevo 2001; Isti, The migration of the Bosnian Muslims to the Ottoman State, 1878-1914: an account ba-
sed on Turkish sources, u: Ottoman Bosnia: A History in Peril, Madison 2004; J. McCarthy, Deat and Exile: The
Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821-1922, New Jersey 1996. U bosanskohercegovačkoj historiografiji svoj
doprinos rekonstrukciji ovog pitanja daje Safet Bandžovć iz Instituta za istoriju u Sarajevu. Kao primjere vidi S.
Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Sarajevo 2006. Isti, Demografska deosmanizacija Balkana krajem XIX
i početkom XX stoljeća, Novopazarski zbornik, br. 28, Novi Pazar 2004; Isti, Iseljenička politika balkanskih država
i pitanje muslimana (1878-1941), Almanah, br. 29-30, Podgorica 2005; Isti, Demografska deosmanizacija Balkana
i kretanja bosanskohercegovačkih muhadžira (1878.-1914.) u: Međunarodna konferencija: Bosna i Hercegovina u
okviru Austro-Ugarske 1878-1918, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2011.
2
U posljednjih dvadesetak godina došlo je do izvjesnih promjene u historiografiji, ušlo se u eru jačanja interesa
naučnika za razotkrivanje i dekonstrukciju mitova i stereotipa u historiji, pri čemu je drugačiji pristup proučavanje
islama i svega islamskog što je došlo u Evropu posredstvom Osmanlija zauzelo važno mjesto. Iako je među brojnim
zanimljivim naslovima knjiga i zbornika radova možda najpoznatija knjiga Marije Todorove Imaginarni Balkan
(Biblioteka XX vek, Beograd 1999), ja izdvajam zbornik radova urednika Božidara Jezernika simboličnog naslova
Imaginarni Turčin (Biblioteka XX vek, Beograd 2010).
podjele Svijeta zaključivalo da “najveća od svih ‘gvozdenih zavesa’ u istoriji jeste ona
koja je razdvajala, i još uvijek deli, muslimanski od hrišćanskog sveta.” J. T. Shotwell
u knjizi A Balkan Mission3 zaključuje, da je to “zato što su verske predrasude – uko-
liko se ne obuzdaju i trezveno, racionalno preispitaju – najjače od svih pobuda, one
poseduju snagu primitivnog tabua. Stoga su, kroz istoriju, ‘nevernici’ smatrani najo-
pasnijim neprijateljima, jer nisu bili samo naoružani mačem, već i prokletstvom što
ubija dušu.”4
U posljednjim decenijama osmanske uprave za odnos velikih sila prema pitanjima
rješavanja sudbine Bosne (i Hercegovine) i tadašnjih Bošnjaka, posebno Bošnjaka mu-
slimana, kao važan faktor pojavljuje se percepcija/razumijevanje identiteta Bošnjaka
muslimana: da li se radi o evropskom (slavenskom) ili azijskom (turskom) stanovniš-
tvu. Rješenje ove “dileme” u 19. stoljeću imalo se odvijati u nepoželjnom kontekstu ja-
čanja popularne parole u evropskoj javnosti, ali i među nekim vladajućim i utjecajnim
krugovima u evropskim državama, o progonu Turaka iz Evrope.5
Na sreću po bosanskohercegovačke muslimane (Bošnjake) najisturenija osmanska
provincija u evropskom dijelu Carstva Bosna, bila je karakteristična po mnogo čemu
unutar Osmanskog carstva, a razlikovala se i od ostalih njegovih provincija u Evropi.
Prije svega, nju je naseljavao veliki broj domaćih slavenskih muslimana Bošnjaka koji
su, direktno ili indirektno, najvećim dijelom imali odlučujuću ulogu u domaćim poslo-
vima u svim sferama života. Pored toga, brojni su bili primjeri ukazivanja na zajednič-
ko porijeklo svih slavenskih stanovnika Bosne i Hercegovine, i muslimana i hrišćana,
i gornjih i donjih slojeva bosanskohercegovačkog društva. Sve to je imalo utjecaja da,
u Evropi tog vremena, pomenuti popularni moto “progona Turaka iz Evrope” tamo
odakle su došli u Aziju, nije mogao biti do kraja propagiran bez ozbiljnije zamjerke.
Posebno, jer su se političke odluke u javnosti, a javno mnijenje od sredine 19. stoljeća
sve više dobija na značaju i posredno utječe na vođenje politike u državama koje su
pripadale koncertu velikih sila, počele opravdavati konceptom pravednosti, pa progon
vladajućih Turaka koji potčinjenim drže autohtone balkanske narode u slučaju bosan-
skih vladajućih Turaka suočava se sa ozbiljnom preprekom: vladajući bosanskoherce-
govački Turci su Bošnjaci, Slaveni islamske vjere.
U tom kontekstu kao važan faktor za dalju sudbinu domaćeg muslimanskog sta-
novništva od sredine 19. stoljeća nametnuo se odgovor na pitanje “Kojeg su porijekla
i ko su oni zapravo”? U istraživanju ove teme posebno je zanimljivo koliko je ukazi-
vanje na isto porijeklo bosanskohercegovačkog stanovništva i pripadnost istom narodu
doprinijelo opstanku Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini i da li su evropsko
porijeklo i evropski identitet najvećeg broja balkanskih muslimana imali utjecaja na
civilizacijsku odredbu Berlinskog kongresa o zaštiti vjerskih manjina i time na opsta-
nak muslimana na Balkanu? Istina, u značajno smanjenom broju. Pomenut je proces
3
J. T. Shotwell, A Balkan Mission, New York 1949.
4
Božidar Jezernik, Uvod, Stereotipizacija “Turčina”, u: Imaginarni Turčin, str. 18.
5
U tom smislu simboličan je naslov knjige H. C. Thompsona,The Outgoing Turks, publikovane 1897.
***
William Holmes, pišući o broju stanovnika Bosne, navodi da muško stanovništvo čini
oko 230.500 muslimana, 226.300 grko-pravoslavnih i 78.000 katolika i da su svi oni
Slaveni.6 Za naprijed postavljenu tezu posebno je zanimljivo kada Britanci razdvaja-
ju domaće bosanskohercegovačke muslimane Slavene od Turaka. Britanci cjelokupno
bosanskohercegovačko stanovništvo zajednički imenuju kao Bošnjake, Bosance, ze-
mljake, domaće, i jasno ih diferenciraju od stranaca iz drugih provincija Osmanskog
carstva koji su živjeli ili bili na službi u Bosni (najčešće imenovani kao Osmanlije
ili Turci, a institucije kao osmanske, turske ili vladine),7 iz čega se vidi britansko ra-
zumijevanje posebnosti bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini Carstva. Tako,
naprimjer, u februaru 1859. vicekonzul Zohrab, opisujući Mostar i iznoseći zanimljive
podatke o njemu, piše da “… Muslimani imaju školu u gradu u kojoj Turci i Slaveni
uče.8 Koristi se i sintagma slavenska rasa,9 “čiji su pripadnici i kršćani i muslimani i
koji govore isti jezik.”10
Na bošnjački identitet stanovništva Bosne i Hercegovine, koji je imao dva značenja,
u britanskoj građi nailazimo na više mjesta. Prvi je narodnosno-zemaljski bošnjač-
ki identitet sveukupnog stanovništva, koji je dolazio do izražaja prema izvanbosan-
skom spoljnom svijetu. Drugo, mnogo rjeđe, značenje bošnjaštva nalazi se u njegovom
korištenju u unutrašnjem saobraćanju samo za neku od grupa domaćeg stanovništva,
najprije Bošnjake muslimane, ali se i tada najčešće upotrebljava sintagma Bosniak
Mussulmans,11 iz čega je jasno da se bošnjaštvo ostalog stanovništva time ne isklju-
čuje. Ni kada se pojam Bošnjaci upotrebljava bez dodatka samo za muslimane (što je
veoma rijedak slučaj) i tada se iz konteksta vidi da to nije ekskluzivno muslimansko
bošnjaštvo. Susreli smo i situaciju u kojoj se u jednoj rečenici za bosanskohercego-
vačke muslimane koristi samo pojam Bošnjaci a već u narednoj Bošnjaci muslimani.12
Nominiranje stanovništva Bosne i Hercegovine jedinstvenim imenom Bošnja-
ci nailazimo i u izvještajima iz 1860. i 1867. godine, u kojima konzul Holmes dosta
afirmativno ocjenjuje međuvjerske odnose u zemlji. Suprotno od tadašnje negativne
6
FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.
7
Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches relating to Administrative Reforms in Bosnia, printed
for the use of the Foreign Office, November 30, 1876, Confidential; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14),
Cettigne, Nov. 4, 1876 (ext), No. 958, Turkey, no. 1 (1877), Correspodence respecting the Affirs of Turkey, London
1877, str. 647; Sir Elliot to the Earl of Derby (rec. Nov. 17), Const., Nov. 8, 1876, No. 995, Turkey, no. 1 (1877), str.
672; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52.
8
FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (Izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859;
Edin Radušić, Hercegovina sredinom XIX stoljeća: Zemlja i ljudi u općim izvještajima britanskih konzularnih
predstavnika za 1857. i 1858. godinu, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, XXXVIII/36, Sarajevo 2009,
str. 171.
9
FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople, Draft, H. Bulweru, Foreign Office, 13th September
1860, no. 495.
10
ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London
1876, str. 143.
11
Konzul Holmes je 1860. godine izvijestio da je požar u hrišćanskoj mahali u Sarajevu izazvao veliku štetu i naglasio
da su direktnu pomoć prvi ponudili njihovi sugrađani Bošnjaci muslimani. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna
Serai, 29th October 1860, no. 63; Vidi i: FO 881/2987, Extracts of Despatches.
12
FO 881/2987, Extracts of Despatches.
13
FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63.
14
FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 2nd July 1867, no. 14.
15
U depeši iz oktobra 1860. Holmes javlja da se Crnogorci spremaju za rat i dodaje “His Highness probably looks
with satisfaction on the troubled condition of the Herzegovina, and knows that the effects of his proceedings will be
to embarrass the Turks and encourage the Christians in the rebel districts.” FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna
Serai, 30th October 1860, no. 64; Vidi i Derby-Šuvalovu, Foreign Office, 29th June 1876, Turkey, Correspondence
respecting Affairs in Turkey, No 3, London 1876, no. 506, str. 339-40.
16
Kao primjere navodimo nekoliko izvoda iz dokumenata. “A couple of native Turkish merchants went to London last
year and returned with an assortment of various goods… The richer Christian merchants or rather shopkeeper who
go occasionaly to Vienna … The Government has always shown itself ready to aid the establishment of schools, but
both Turks and Christians think that there is no need to be better educated than their father and desire no improve-
ment.” FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868; ”...
but if the practice cannot be put an end in Bosnia, the privilege should be allowed to all classes so that the Christians
might not be placed in an invidious situation, which lays them at the mercy of their Turkish fellow subjects.” Sir
H. Elliot to the Earl of Derby (rec. Dec 4), Const. Nov. 18, 1876, No. 1078, Turkey 1 (1877), str. 742; Najčešće
se pojam turci za bosanskohercegovačke muslimane upotrebljava u paru sa hrišćani, a često se u nastavku istog
dokumenta koriste nominacije muslimani i hrišćani. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 22, 23, 24. 32,
kao i na drugim mjestima; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52; FO 195/1212,
Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd September 1878, no. 61.
17
Navodimo primjer. “… I venture to assert most confidently that such an idea as the massacre of the Christians has
never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in Bosnia.” … “I may observe to Your
Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as
Mussulmans and Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be as
it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys
is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-
Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.
***
18
Drag. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo “Načertanije”, Primljeno na skupu Akademije društvenih nauka
15-X-1938. god, Beograd, str. 89, 91.
19
Osvoboditeljnaja borba narodov Bosnii i Gercegovinii i Rusija 1850-1864, Dokumenti, Redaktori: J. A. Pisarev, M.
Ekmečić, Moskva 1985, str. 24-25.
20
U jednom selu u Pounju pitao je Jukić 1842. godine jednog pravoslavca kiridžiju “Šta je to Srb”, ovaj je odgovorio
“To znamenuje rišćanin”, a na dalji Jukićev upit “Zar u vas rišćane zovu Srbima”, kiridžija je odgovorio “U našem
selu, osim mene i moga druga, koji idemo u volove, niko drugi i ne zna kao ni ti.” Muhamed Hadžijahić, Formiranje
nacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću, JIČ, 1-2/1970, str. 57.
21
Više o prerastanju primarno vjerskih u primarno nacionalne identitete kod bosanskohercegovačkog stanovništva
vidi: Edin Radušić, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća – od vjerskog prema
nacionalnom identitetu, u: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20th Century
(Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918-1991), Institute for Historical Justice and
Reconciliation, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije
Sremska Kamenica, Novi Sad 2010.
22
Derbyu-Elliotu, Foreign Office, 18. novembar 1876, Turkey 1 (1877), no. 1014, str. 635; Za vrijeme održavanja
Carigradske konferencije Holmes je pobijao navode jedne spomenice u kojoj su bila pobrojana navodna “nedjela i
zločinstva počinjena od Turaka u Bosni i Hercegovini, a koju je Ignjatijevu poslao Petar Uzelac. (Vaso Čubrilović,
Bosanski ustanak 1875-1878, Srpska kraljevska akademija, posebna izdanja, knj. LXXXIII, Beograd 1930, str.
247). Na taj način je nastojao dekonstruirati negativan imidž Bošnjaka muslimana.
23
Vidi: ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, Lon-
don 1876, str. 143; FO 881/2987, Extracts of Despatches; Analysis by Lord Tenterden of the Parliamentary Papers
on the Affairs of Turkey, Turkey Nos, 2,3, and 4, 1876, Foreign Office, July 22, 1876; Notes by Lord Tenterden on the
Treaty of San Stefano showing the History and present position of the Questions arising under that treaty, Foreign
Office, June 7, 1878, Printed for the use of the Foreign Office, June 13, 1878, Confidential (3638).
24
Memorandum u kojem su ustanici tražili od Kongresa priključenje srpskim kneževinama, ili ako to nije moguće,
političku autonomiju unutar Osmanskog carstva uz rješenje agrarnog pitanja, stigao je do učesnika Kongresa, ali
nije imao nikakvog utjecaja na njihove odluke. Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, II izdanje, Svjetlost,
Sarajevo 1973, str. 316-19. U toku rasprave o pitanju Bosne i Hercegovine taj memorandum nije ni pomenut. Pro-
tocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39, London 1878, str. 112-119.
25
Salisbury je svoje izlaganje završio riječima: “For these motives the Government of the Queen proposes to the
assembled Powers that the Congress should decide that the provinces of Bosnia and Herzegovina shall be occupied
and administred by Austria-Hungary”. Salisbury to HM’ Principal Secretary of State, Berlin, 28. juni 1878, Turkey,
No. 39 (1878), no. 16, str. 51. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-19; Protokol
sa osme sjednice Berlinskog kongresa vidi i u: Historical boundaries between Bosnia, Croatia, Serbia, Documents
and maps, 1815 – 1945., edited by Anita L.P. Burdett, England, Archive editions, 1995, str. 281-312.
26
Edin Radušić, Uloga velike Britanije u promjeni državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine, Rado-
vi, knj. XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo. 2010, str. 271-
272; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, A Survey of Foreign Policy, Cambridge at the University
Press, 1937str. 539-540; Mihailo D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, Cambridge at the
University press, 1939 (reprinted 1968), str. 271; W. N. Medlicott, Bismarck, Gladstone and the Concert of Europe,
University of London, The Athlone Press, 1956 str. 28; Odredbama Berlinskog ugovora Osmansko carstvo je izgu-
bilo više teritorija nego što je to bilo predviđeno u San Stefanu. A. Cunningham, The Wrong Horse? Anglo-Ottoman
Relations before the First World War, u: Allan Cunningham, Eastern Questions in the Nineteenh Century, Collected
Essays, Volume II, Frank Cass&Co. LTD, London 1993, str. 229; F. R. Bridge and Roger Bullen, The Great Powers
and the European States System 1815-1914, Longman Group Limited, London 1980, str. 123-24; Grgur Jakšić,
Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955, str. 52-53.
Umjesto zaključka
27
Naprimjer, prijedlog da se Srbiji prizna nezavisnost lord Salisbury je prihvatio, ‟ … but, thinks it would be oppor-
tune to stipulate for the great principle of religious liberty within the principality.” Turkey, No. 39, str. 119.
28
Isto, str. 184-85.
29
Posebno vidi: Isto, str. 255.
30
Gore izneseni podaci i zaključci vezano za Berlinski kongres i događaje koji su mu prethodili su samo fragmenti
kompletnog procesa koji su u direktnoj vezi s temom rada, a ova istaknuta pozitivna strana britanske politike ne
kolidira sa poznatim zaključcima da su Britanci, prije svega, vodili računa o svojim imperijalnim interesima. Upo-
redi posebno s Richard Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, Clarendon Press, Oxford 1979, str.
449-52.
konom o priznanju islama od 15. jula 1912. godine, da je islamu zagarantirano legalno
priznanje od strane austrijske države 1874. godine.31
Summary
The author primarily deals with the Bosniak identity in the 19th century, as well as
the question of significance of the perception of Slavic European identity of Bosniaks/
Muslims for their survival. He particularly focused on the period from the middle of
the 19th century to the end of the Berlin Congress on 13th July 1878. The quality of
this work is the profound analysis of British and other archival documents testifying
in favour of Slavic and European identity of Bosnian Muslims. The author stresses the
importance of this fact for the survival of Bosniaks in the turbulent time of the Eastern
Crisis and the Berlin Congress, which determined the political landscape of Europe in
the decades before the First World War.
31
Atlas islamskog svijeta, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo 2004. str. 663.
Uvod
1
B. Horvat, Nisu svi muslimani Bošnjaci niti su svi Bošnjaci Muslimani, u: Bosna i Bošnjaštvo, Karantanija, Ljublja-
na, Sarajevo, 1990. god. str. 74. Branko Horvat (1928. – 2003.) je hrvatski ekonomista, historičar i politički mislilac.
Bio nominiran za Nobelovu nagradu. Najznačajnije djelo mu je: Politička ekonomija socijalizma.
2
Milan Prelog raspravljajući o etničkim procesima kod južnoslavenskih naroda oslanjajući se na stavove Ljube Sto-
janovića i Smičiklasa, nedvosmisleno iznosi ispravan stav “da u to vrijeme (od VII do IX vijeka) nije bilo ni Hrvata
ni Srba u potonjem smislu ove riječi, kao što nije bilo Bugara ni Čeha.” I Ferdo Šišić u radu o hrvatskom ilirizmu
piše: “ni nacionalnoga hrvatstva ni nacionalnoga slovenstva – kao što ga susrećemo poslije 1850. – tada još nije
bilo,a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbije – u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnoga
zakona.” (navedeno prema M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 12. i 13.)
3
Kriterij za redoslijed navođenja nacionalnih imena je abecedni red.
4
Riječi župan i ban su avarskog porijekla što dokazuje da su se sa Slavenima na Balkanski poluotok doselili i Avari.
Nenaučno bi bilo i etički nekorektno riječi ban i župan danas proglasiti bosanskim, hrvatskim ili pak srpskim. Isto
tako nenaučno bi bilo nekritički tadašnjeg bana i župana nazivati carem, kraljem ili, pak, predsjednikom.
5
Preciznu analizu sa mnoštvom društveno-historijskih činjenica o precima današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata,
Slovenaca i Srba pogledati u: H. Zoranić, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009. str. 33 – 62.
6
H. Zoranić, isto, str. 24.
ljavanja Slavena i Avara na ova područja, nastanjivala ilirska plemena. Šta se desilo sa
Ilirima kada su se na prostor današnje Bosne i Hercegovine doselila slavenska i avarska
plemena? Možemo pretpostaviti da je došlo do društveno-kulturne ali i antropološko-
biološke simbioze Slavena, Ilira i Avara. Enver Imamović o ovom historijskom raz-
doblju na osnovu arheoloških nalaza tvrdi da su “tokom burnih događaja do kojih je
došlo u vrijeme seobe naroda starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrijebljeni,
na bosanskohercegovačkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim gudurama,
sačuvali kao u nekoj oazi. U smirenoj situaciji koja je kasnije uslijedila, ovdje je kao
malo gdje došlo do kulturnog i etničkog miješanja doseljenika sa starosjediocima što
je imalo dalekosežne posljedice u sveukupnom životu kasnijih bosanskohercegovačkih
stanovnika. Krvno miješanje se odrazilo i na antropološki izgled starosjedilaca, što
je srednjovjekovne Bošnjane ne malo činilo posebnim u odnosu na okolne narode, a
njihovu Bosnu neobičnom zemljom. Ta se posebnost kod njih između ostalog manife-
stirala i nešto drugačijim mentalitetom, karakterističnim odnosom prema vjeri, odboj-
nošću prema svakoj vrsti podređenosti, upadljivom srčanošću i hrabrošću, naglašenim
poštenjem i dobrotom, iz čega je proistekao i dobro znani pojam “dobri Bošnjani”,
kako se često navode u dokumentima.”7 Iz ovoga Imamovićevog stava jasno i ned-
vosmisleno proizlazi da etničku osnovu Bošnjana / Bošnjaka čini više etničkih grupa.
Uočavamo još jednu vrlo bitnu znanstvenu činjenicu, a to je da su sve etničke grupe
koje čine etničko-antropološku osnovu Bošnjaka evropskog porijekla. Kako je bosan-
ski jezik, kojim govore Bošnjaci, jedan od slavenskih jezika, to nas upućuje na zaklju-
čak da su u društveno-kulturnom smislu u simbiozi Ilira, Avara i Slavena dominantnu
ulogu imali Slaveni.8
Rezultat društvene, kulturne, antropološke, religijske i etničke simbioze Slavena,
Avara i Ilira, nije odmah rezultirao narodom Bošnjana. Prvobitno su se formirali ma-
nji etnikumi,9 odnosno etničke zajednice na nivou saveza plemena, gdje se plemenska
granica gubi u interesu šire etničke zajednice koja se imenuje teritorijem / prostorom
na kome živi. Manji bosanski etnikumi primarno su omeđeni geografski i unutar tog
geografskog prostora privredno. Etnička imena su sebi davali po već postojećim toponi-
mima (Usorani, Soljani, Humljani, Bošnjani, Podrinjci, Donjokrajci, Neretljani), što je
još jedan dokaz simbioze doseljenih plemena i starosjedilaca. Podsjetimo se da su naj-
značajniji znanstvenici,10 prije svega historičari i sociolozi, baveći se razvojem etničkih
identiteta kod slavenskih naroda isticali državu i religiju kao odlučujuće faktore u pro-
7
E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995. str. 26.
8
“Moje je stajalište da su Bošnjani svojevrsna simbioza više etnika u kojoj glavnu komponentu dominantno čini
onaj dio Južnih Slavena i Avara (ne Srba niti Hrvata) koji je ipak uspio da se naseli na područje današnje Bosne i
Hercegovine.” (H. Zoranić, isto, str. 63)
9
H. Zoranić te prvobitne bosanske etnikume naziva “mali narodi”, što nije u sociološkom smislu najadekvatniji
pojam. Ne postoje mali i veliki narodi. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine u smislu sociološkog pojma
narod u datom historijskom trenutku razvio se i konstituirao simbiozom iz više rodovsko-plemenskih grupa, koje su
bile ekonomski i geografski upućene jadna na drugu, jedan narod. Taj narod se u etničkom smislu samoimenovao
Bošnjanima.
10
K .Kadlec, F. Taranovski, K. Jiriček, M. Prelog, J. Smodlaka, St. Stanojević, M. Hadžijahić, M. Imamović i drugi.
cesima formiranja pojedinih naroda. “Prije formiranja hrvatske, srpske i drugih država
na slavenskom jugu u uslovima rodovsko-plemenskog života nisu ni postojali srpski,
hrvatski i drugi južnoslavenski narodi. Postanak srpskog, hrvatskog i drugih južnosla-
venskih naroda ima se povezivati sa postankom srpske, hrvatske i drugih južnoslaven-
skih država.”11 Već smo istakli da su Bošnjani kao etnička zajednica nastali simbiozom
nekoliko manjih bosanskih rodovsko-plemenskih zajednica kao što su: Soljani, Usorani,
Neretljani, Humljani, Donjokrajci, Podrinjci, Bošnjani. Prihvatanje imena Bošnjani
od ostalih bosanskohercegovačkih rodovsko-plemenskih etnikuma dešava se po-
stepeno u socijalnoj simbiozi u okviru političke zajednice, države Bosne, kao i kod
drugih naroda u procesima njihove etnogeneze. Da proces formiranja Bošnjana /
Bošnjaka kao naroda nije izuzetak od pravila ili pak nekakav historijski izoliran slučaj,
potvrđuje i etnogeneza Hrvata i Srba kao i ostalih južnoslavenskih plemena. Srbi kao
narod formirali su se iz više grupa plemenskih zajednica tek uspostavom centralizova-
nije državne organizacije – Raške. “Tek u XII veku postoji centralizovana država raških
župana. Do toga doba žive u plemenskim organizacijama, podeljeni na više grupa ple-
menskih zajednica. Isto tako i Hrvati.”12 Ferdo Šišić raspravljajući o hrvatskom ilirizmu
piše: “Hrvati bijahu isključivo žitelji (i to svi bez razlike) uže geografske Hrvatske, Sla-
vonci Slavonije (...) dalje Dalmatinci, (...) Bošnjaci, (...) Srbi, Kranjci, Štajerci, Korušci
itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva – kao što ga srećemo poslije
1850., tada još nije bilo, a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbi-
je – u prvom redu čovjeka istočno-pravoslavnog zakona.”13 Konstantin Jiriček u Istoriji
Srba zastupa istu teoriju kada je u pitanju etnogeneza južnoslavenskih naroda. “Ime
Srba postalo postepeno ukupni naziv za susedna plemena isto onako kao što su se u
severnim zemljama ime pravih Čeha rasprostiralo na plemena češka, nabrojana u osnov-
noj povelji biskupije praške, ili ime Poljana kod Gnezena na sva poljska plemena.”14
Josip Smodlaka proučavajući procese etničkog razvoja kod Južnih Slavena podvrgavao
je analizi mišljenja mnogih autora. Podvrgavajući analizi tekst Andrije Kačića Miošića
(1704. – 1760.) Razgovor ugodni naroda slovinskoga, piše da Kačić “van granica stare
hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu, u
kojoj on poznaje samo Bošnjake.”15 Bosansko etničko ime Bošnjanin ili Bošnjak od
svog prvog za sada poznatog pisanog pominjanja 1166. godine u carskoj tituli Manojla
Komnena pa sve do polovine 19. stoljeća bilo je etničko ime za sve stanovnike Bosne
/ i Hercegovine/ bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. Da bismo dokazali da je
to tako, poslužit ćemo se neumoljivim pisanim izvorom Redovničke mladeži bosanske
koja se podučava u Đakovu. Iz ovog dragocjenog i objektivnog historijskog izvora spo-
znat ćemo da su Bošnjaci jedan narod sa tri religije.
11
M. Hadžijahić, n.d., str. 11.
12
K. Kadlec, Prvobitno slovensko pravo pre X veka. Preveo i dopunio F. Taranovski, Beograd, 1924. str. 5.
13
Štampano u “Bratstvu sv. Save” 1921. godine. Navedeno prema M. Hadžijahić, n.d., str. 13.
14
K. Jiriček, Istorija Srba, Prvi deo, Beograd, 1911., str. 117.
15
J. Smodlaka, Jugoslovenski nacionalizam 18 veka, (Preštampano iz “Zete”, Podgorica, 1941.) (Navedeno prema M.
Hadžijahić, n.d., str. 13.)
Pogledajmo šta misle, kako razumijevaju bošnjaštvo i šta o teme pišu Bošnjaci franjev-
ci u svom BOŠNJAKU oli Koledaru za Bosnu izdatom u Osijeku 1870. godine.16
U Opazki, odnosno uvodu piše: “Ovaj koledar priredjen od Bošnjakah, jedino za
Bošnjake ima podpuno pravo nositi ime “Bošnjak”, te Vam ga mili Bošnjaci pod tim
slavnim, dičnim i ponosnim imenom i šaljemo. – Čelna je istina, da je “Bošnjak” mo-
rao medj Vas stupiti mnogo ugledniji, al to nepovoljne okolnosti priprečiše! Sasvim
tim: motreći da koledar za Bosnu u ovom obliku niste vidjali nigda, te ma i kakvu korist
koju Vam “Bošnjak” nosi, puni smo ufanja i nade, da ćete ga primiti sa najsrdačnijom
radostju i ljubavju, kao dolazećeg svog u svoje, poslanog svojim od svojih, a to je što
nas hrabri, da Vam za drugu godinu uglednijeg obećamo “Bošnjaka”, samo ako nam
neprevidne zaprieke to ne priprieče.”17
Pored vjerskog kalendara posebno za Krstjane, a posebno za Hristjane, za Krstjane
pisan latinicom, a za Hristjane ćirilicom, u kalendaru Bošnjak se između ostalih tek-
stova nalazi i tekst Pogled u Bosnu u kome se raspravlja o porijeklu imena Bosna, te o
osnovnim geografsko-demografskim i etničko-religijskim sadržajnostima Bosne druge
polovine 19. stoljeća.
Pogledajmo šta o imenu Bosna te o osnovnim geografskim karakteristikama i gra-
nici Bosne pišu u Bošnjaku. “Mjesto u kom stanujemo zove se Bosna; tako prozvano
od rieke Bosne kako njeki vele, koja kroz ovu zemlju teče; ol od jednog slavljanskog
ogranka, koj je oko polovine šestog vjeka u ovo mjesto medj milu svoju bratju iz Tra-
cije došao, pod imenom Bezi = Bozi,18 kako drugi hoće može biti sa većim razlogom,
jer premda je i prije ista rieka kroz isto mjesto tekla, nu se Bosnom nije zvala (što bi u
protivnom slučaju moralo) nego Mojezija gornja i Dardanija. – Već oko polovice dese-
toga stoletja, ovjenčani pisac Porfirogenit spominje “polje bosansko” i nabraja njekoje
bosanske gradove.
Po odredbi visoke vlade od god. 1865. opet je pridružena majki Bosni Ercegovina,
prije zvana “humska zemlja” oli “zahumlje”, te tako uzeta Bosna je prostor koj leži
medj riekami Drinom, Savom, Unom, Ibrom, te planinom Prologom i Crnom-gorom.
– Oli na istoku Bosnu razdjeljuje od Srbske kneževine rieka Vuvac do rieke Lima (oko
16
BOŠNJAK, oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež Bosanska,koja se podučava u Đakovu, za godinu
1871., u Osijeku 1870., Brzotiskom Ignjata Mederišickoga.
17
Isto, str. 1.
18
Postoji ne mali broj autora koji etničko porijeklo Bošnjaka izvodi iz tračkog plemena Besa. Bez obzira na današnju
znanstvenu prevaziđenost te teorije smatramo ovom prilikom zbog stavova u navedenom tekstu iz Bošnjaka istaći
najznačajnije autore koji su zastupali ovo stanovište. “Tu teoriju nalazimo već kod starog bosanskog ljetopisca Mili-
ća Velimišljića, čiji nam je Ljetopis poznat samo po izvodima što ih donosi Lukarević; Mavro Orbini (umro 1614.) u
svom poznatom djelu “Il regno degli Slavi” štampanom 1601., tvrdi da su Besi živjeli u Trakiji skupa sa Bugarima.
Protjerani od Bugara, oni se naseliše, ističe Orbini u predjelima među Savom, Unom, Drinom i Jadranskim morem
te pretvoriv u imenu “e” u “o” prozovu se Bosi, a odatle Bosna. Ovu teoriju ističu još od starijih pisaca Bonfini
(umro 1503.), Munster (1489.-1552.), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1625.), Kačić i Androšević,
a od novijih E. Procot de sainte Marie, Abel Lukšić, pa Salih-efendija Muvekit u svojoj rukopisnoj Historiji Bosne.”
(M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 31.)
15 s), ovdale Lim do Drine, odavle Drna do Rače, te posli Kosovo polje. Od juga ju
dieli sa arbanskom (pašalukom Dukagjinskim) rieka Ibar; sa Crnom – gorom Nikšić,
sa Dalmacijom Prolog. Od zapada dieli ju od Hrvatske rieka Una i suha medja – a od
sjevera sa vojničkom Krajinom i slavonskom rieka Sava. Površje cieloga prostora po
D. Seljanu iznosi 1100 čet. zem. miljah; ali kako naš Sukić veli: Bosna je duga od Mi-
trovice do Bišća 104 s a široka od Nikića do Broda 76.”19 Priznat ćete, zaista precizan
opis geografskog položaja historijskih granica Bosne, od koje je otet / otkinut Sandžak
i kako znate, danas je podijeljen između Srbije i Crne Gore.
U istom tekstu Bošnjak objašnjava etničko-religijsku sadržajnost – strukturu sta-
novnika Bosne toga vremena. “U Bosni stanuje jedan te isti narod, koj, kako pravo
reče St. Gradić (in vita Palmotić) ‘kako ljepotom i divnim uzrastom, tako sladkim i mi-
lozvučnim govorom od iste je naravi ukrašen.’ – Broj se naroda tačno ne zna, jer Turci
i Hristjani neobičavaju pisati ni tko se rodi ni tko umre. Običajno pako vele da iznosi
1,200.000 dušah, premda nam se taj broj nizak čini.
Narod je razdieljen na tri vjere: (istakao: A. Đ.)
I. Turci; oni obslužuju zakon Muhamedov i drže, da od njih na svietu nema bolji
Turaka.20 – Točno čuvaju i uzdrže jezik bosanski, pa premda prave znadu i turski sbo-
riti, nu se tim služe samo kad moraju. Vele da prve (bezi) bar mnogi još čuvaju staru
bosanicu, te njom pišu svoje stvari skrovite. – ima jih od prilike 380 – 400.000.
II. Hristjani; ovako se obćenito u Bosni zovu sljedbenici istočne crkve. – Pridievci:
Vlah, Rac, Hrkač itd. jesu poruglivi i samo se od nemirnjakah upotrebljuju za njih
uvriediti. Imaju svog Mitropolita u Sarajevu, a vladike u Mostaru i Tuzli. – Vele da jih
ima do 55.000.
III. Krstjani; ovako se obćenito zovu sljedbenici zapadne crkve. Ime Katolik u Bosni
je riedko poznato. Latinski narod, ime jim se daje od Osmanlijah Turakah, jer sliede
latinsku-zapadnu crkvu. Šokac za njih je ime porugljivo, dano jim od Hristjanah, što se
sa svom šakom krste, a ne kao što njekoji misle da je to došlo od rieči ugarske sok-az
(to je mnogo) ol talijanske scioco (ludjak) ol od planine succus, ol od uskok itd., imaju
dva biskupa, namjestnika apostolska, i to sada jednog u Mostaru, (...) a drugog na Bre-
stovskom blizu Fojnice.”21
Naprijed navedenom tekstu nije potrebno nikakvo dodatno obrazloženje niti ko-
mentar, jer se iz njega jasno i nedvosmisleno vidi i raspoznaje da u Bosni /i Hercego-
vini/ u etničkom smislu, postoji jedan, a ne više naroda, koji se u Opazci, također, ned-
vosmisleno imenuje Bošnjacima. Taj jedan narod – Bošnjaci, razdijeljen je na tri vjere.
Vjerska pripadnost se imenuje tadašnjom uobičajenom terminologijom. Muslimani se
imenuju turcima, pravoslavci hristjanima, a današnji katolici krstjanima.
19
Isto, str. 21.
20
Pripadnike islamske vjere – muslimane autor imenuje “Turcima”, što je u to vrijeme bio uobičajen naziv za sve pri-
padnike islama na Balkanskom poluotoku, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, pogotovo kada su ih imenovali
pripadnici kršćanske odnosno hrišćanske religije.
21
Isto, str. 23.
Pored Bošnjaka oli Koledara za Bosnu postoje i drugi mnogobrojni historijski izvo-
ri o Bošnjacima kao jedinstvenom etničkom imenu svih stanovnika Bosne sve do druge
polovine 19. stoljeća, kada se bošnjački narod, kao i drugi južnoslavenski narodi u
svom društveno-historijskom razvoju, iz naroda razvija u naciju, historijski višu formu
društveno-etničke zajednosti. Jedan u nizu takvih dokaza nalazimo u Obzoru,22 odnosno
u odgovoru fra Antuna Kneževića (1834. – 1889.) na tvrdnju trapista da su samo “ka-
tolici pravi Bošnjaci, a da su ostali stanovnici Bosne i Hercegovine stranci. Knežević
ovako odgovara: “Mi Bošnjaci jedno smo pleme, a okolnosti vremena učinile su
da su razne vjere nastale, koje ne mogu nas rastavljati, ako i luče nas u vjerskih
osječajih.”23 (Istakao A. Đ.) Nije usamljen fra Antun Knežević među bosanskim fra-
njevcima u tvrdnji da su vjernici katoličke vjere u Bosni i Hercegovini u etničkom
smislu bili Bošnjaci sve do druge polovine 19. stoljeća. Pored Kneževića isto tvrde i fra
Ivan Frano Jukić,24 Matija Divković i mnogi. “Jukić u Bosni vidi ‘Bošnjake’ kao ogra-
nak velikog stabla slavjanskog naroda koji spadaju u pleme ilirsko. Među Bošnjacima
on razlikuje krstjane /’sljedbenike zapadne crkve’/, hristjane /sljedbenike ‘iztočne’ cr-
kve/ i Turke25 /’sljedbenike Muhameda’/. U svojim geografsko-historijskim radnjama o
Bosni on nigdje ne spominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani i hristjani.”26 U
tekstu Vidici u budućnost27 Čedomil Čekada kao katolik, iako govori o historijskoj mi-
siji “katoličke Bosne”, nedvosmisleno slikom28 i riječju29 bosanske katolike etnički ime-
nuje Bošnjacima.
22
Obzor, su jedna od najdugovječnijih novina u Hrvatskoj. Osnovan je 1860. godine kao politički list Narodne stran-
ke. Zbog političkih pritisaka nekoliko puta mijenjao je ime i mjesta izlaženja. Izlazio je kao Pozor, Novi Pozor,
Zatočnik, Branik.
23
Obzor , br. 33/1889., str. 73.
24
U članku Narodne učionice u Bosni,objavljenom u Bosanskom prijatelju 1850. godine Jukić piše: “Ja pod ovim
imenom – Bošnjak – razumijem sve Bošnjake u svoj Bosni, Hercegovini, Krajini, Posavini, Podrinju i Prekodrinju;
mi smo svi Bošnjaci.” (Bosanski prijatelj I/1850., str. 131-134)
25
Jukić i sam priznaje da naziv “Turčin” za muslimane u Bosni i Hercegovini jeste iskrivljeni naziv. Eksplicitno on
to potvrđuje stavom: “Vierozakon, kao i narod, mnogostručan je. 1. Muhamedanci, koje mi krivo zovemo Turcima;
a oni sebe muslimanim, t.j. pravoviernim nazivlju.” (I.F. Jukić, Zemljo-deržavopisni pregled Turskog carstva u
Evropi. – Bosanski prijatelj, sv. 1, Zagreb, 1850. Sabrana djela 2, str. 39)
26
M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci jezik i pismo ,Preporod, Sarajevo, 1999., str. 36.
27
Č. Čekada, Vidici u budućnost, u: Spomenica Vrhbosanska, 1882. – 1932., Akademija regina apostolorum uz sarad-
nju odličnih hrvatskih pisaca, Sarajevo, 1932., str. 212-219.
28
U istom tekstu na str. 214. Čekada prezentira sliku sa naslovom “Bošnjaci katolici u Brčkom”, a na stranici 218.
slika je “Bošnjaci katolici oko Brčkog”.
29
Navest ćemo samo neke etičke karakteristike kod Bošnjaka kako ih vidi Č. Čekada: “Prirođena inteligencija u vezi
sa teškim prilikama, u kojima je živio, učinila je Bošnjaka-katolika lukavim. Ta mu je crta zajednička sa pravo-
slavnim Srbinom.” (Isto, str. 216.) “Bosanski je katolik, kao i Bošnjak uopće, individualista. (...) Složiti i ujediniti
Bošnjake, to je jedna umjetnost.” (Isto, str. 217.) “Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. I plemenit, ponosan
zatočnik svojih svetih katoličkih tradicija.”( Isto, str. 219.)
30
“Poznato je kakva je ograničenja kroz prošlost izazivala težnja da se sve odvija kroz religijske zasade i da se u
okviru njezinih načela mjeri sve ostalo. Ništa manje nije poznato kakve je tragične posljedice izazvala težnja da se
kroz klasnu pripadnost tretira čitava stvarnost. A kakve je posljedice izazvala samoživa etnička, odnosno nacionalna
orijentiranost, svjedoče među ostalim ratovi u posljednja dva stoljeća. Ratovi su se vodili iz različitih pobuda, među
kojima su ekonomski i politički motivi bili prioritetni, ali su u posljednje vrijeme inducirane etničke i nacionalne
suprotnosti presudne za njihovo produživanje. Razvoj nacija-država dosad je više ratova potaknuo nego što ih je
stišao.” (N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet –
Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb,
1998. str. 41.)
31
M. Turan, Jaka politika na Balkanu i migracije, u: Zbornik radova, Naučni skupovi Migracije u Bosni i Hercegovini,
BZK “Preporod”, Zajednica općinskih društava Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2011.
32
U dosadašnjoj znanstvenoj, prije svega sociološkoj, misli nije dovoljno elaboriran odnos nacije i teritorija. Mnogo
više se raspravljalo o odnosu nacije i jezika, nacije i religije, nacije i historije(zajedničke prošlosti), nacije i kulture
i sl.
33
N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet – Hrvatska
i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.
str. 34.
34
Skoro da danas i nema monoreligiozne nacije na svijetu. No, navedimo samo najznačajnije primjere nacija sa više
religijskih ispoljavanja: Albanci, Amerikanci, Nijemci, Švicarci i dr.
35
Ne moraju svi stanovnici jedne nacije biti iste religije, među njima, posebno danas, ima i ateista.
su pred njim izbelela i mnoga predelna imena.”36 Ideologija nacionalnog hrvatstva se,
također, oslanjala na katoličku religiju i Katoličku crkvu, samo što je to do stvaranja
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije bilo s manjim intenzitetom nego kod
Srba.37 Međutim, stvaranjem Kraljevine SHS/Jugoslavije, kada dolazi do agresivnijeg
nacionalističkog srbiziranja države, nacionalno hrvatstvo sve jače u suprotstavljanju
pravoslavnom srbizmu ističe katoličku tradiciju hrvatstva. Obje nacionalne ideologije,
i hrvatska i srpska, željele su u svoj nacionalni prostor / teritorij uključiti sve katolike,
odnosno pravoslavce, tj. i one iz Bosne i Hercegovine. Kako je to bilo moguće? Jedini
mogući način je bio hrvatizirati, odnosno srbizirati Bošnjake putem religije. I tada se
Bošnjaci suočavaju sa svim složenostima religijskih razmeđa iznutra i nacionalnih ide-
ologija iz bosanskog susjedstva te velikodržavnih projekata.
Pogledajmo sada kako se to praktično izvodilo u Bosni i Hercegovini.
U cilju širenja srpskog nacionalnog imena među Bošnjacima pravoslavne vjere u
Bosni i Hercegovini u Sarajevu je 1863. formirano Društvo za širenje srpskog imena.
Kako navodi Vladislav Skarić, članovi društva su bili “učitelji, srpske škole, mladi
trgovci i trgovački sinovi” i pravoslavni sveštenici, što potvrđuje ličnost Teofila (Bo-
goljuba) Petranovića, kaluđera iz Dalmacije koji je u Sarajevo došao 15. augusta 1863.
godine. Vladisav Skarić piše: “Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa
dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi.”38
Širenje hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima katoličke vjere vršeno je na
isti način. O tome V. Skarić piše: “Sarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba,
slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuju ime Šokac, a mjesto njega da uvodi ime
Hrvat. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement
Božić. Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo, konzul Blau otpustio je Božića.”39
Tomo Herkalović40 o radu ovih društava piše opširnije u Obzoru broj 78 od 19. marta
1911. godine.41 U članku Srbi i Hrvati u Bosni Herkalović piše: “Dok su se zvali među-
sobno inteligentniji42 pravoslavni ‘Srbi’, a inteligentniji rimokatolici ‘Katolici, Šokci”,
službeno se zvaše pravoslavni ‘Rum’, a rimokatolik ‘Katolik’. “Herkalović precizira
da se ”...tekar od 1862. počinju pravoslavci zvati Srbima”. Fra Grga Martić u vezi sa
pojavom srpstva u Bosni i Hercegovini piše: ”...onda (1848.) još nije bilo srpstva u
Bosni”. Intenziviranje propagande širenja hrvatskog i srpskog imena u Bosni i Herce-
36
Godišnjica Nikole Ćupića, knj. XXXI, Beograd, 1912., str. 8-9.
37
“Nacionalni razvoj kod Hrvata nije imao u svojim prvim počecima izrazito hrvatsko obilježje, već se kolebao izme-
đu ilirstva, slavenstva i jugoslovenstva, te čistog hrvatstva.” (M. Hadžijahić, n.d., str. 57.)
38
V. Skarić, Izabrana djela, V. Masleša, Sarajevo, 1985., str. 247.
39
Isto, str. 248.
40
Tomo Herkalović bio je dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu.
41
“Oni, (misli na Društva) piše Herkalović, stupiše u saobraćaj sa svim pravoslavnim popovima, trgovcima i učite-
ljima u Bosni i Hercegovini, dajući im naputak, da otvore oči narodu, da se on ne zove ‘Vlah’, ‘Rišćanin’, ‘Rkač’,
nego Srbin ili pravoslavni Srbin.” V. Pelagić, u direktivi u “Rukovođenju za srbsko-bosanske, ercegovačke, starosr-
bijanske i makedonske učitelje, škole i obštine,” 1867. godine piše: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike,
a posle svu ostalu varošku diečicu koji gođ umeju govoriti: da kad jih gođ ko upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić
na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin” (prema M. Hadžijahić, str. 48)
42
Misli se na uglednije, pismenije, one koji su više bili upućeni u politička kretanja toga vremena.
govini dolazi u vrijeme vladavine Bosnom valije Topal Osman-paše (1860. – 1869.). U
Zapamćenjima fra Grga Martić također tvrdi da se za vrijeme vladavine Topal Osman-
paše “srpstvo istom tada na sav mah razmahalo u Bosni”.
Logično je postaviti pitanje, zašto se formiraju društva za širenje srpskog i hrvat-
skog nacionalnog imena u Bosni i Hercegovini ako u Bosni i Hercegovini, kako to tvrdi
hrvatska i srpska historiografija, već žive Hrvati i Srbi kao društveno-historijski naci-
onalni subjekti, zasebni nacionalni identiteti. Odgovor ovdje je također logičan i kako
smo već istakli zasnovan na historijskim činjenicama, a on glasi: do druge polovine
19. stoljeća u Bosni i Hercegovini nije bilo hrvatstva i srpstva kao etničkih identiteta.
Da su bili, ne bi bilo potrebe formirati društva za širenje etničkih imena Hrvat i Srbin.
Društva su formirana, uz sve druge političke, ideološke, kulturne i religijske aktivnosti
da se iskorijeni bošnjaštvo, kao etničko ime,43 kao već postojeći društveno-historijski,
bosanski etnički identitet kako bi se mogla realizirati ideologija jedna nacija jedna
država, odnosno kako bi se uspostavila srpska, odnosno hrvatska država na teritoriju
države Bosne i Hercegovine.
O pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom ili, pak, hrvatskom smislu,
odnosno o pokušajima njihovog poricanja vrlo slikovit prikaz daje Josip Ljubić pod
pseudonimom Ild Bogdanov u brošuri Spor između Srba i Hrvata, objavljenoj 1895.
godine u Zadru.” Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše
Srbi i rekoše Bošnjacima: ‘Amo k nama, vi ste Srbi’. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše
43
Pjesmom Bošnjaku, Safvet-beg Bašagić je 1891. godine ukazao na dvije vrlo bitne činjenice vezane za uvođenje u
Bosnu i Hercegovinu nacionalnih imena Hrvat i Srbin. Prva je da do druge polovine 19. stoljeća u Bosni i Herce-
govini “nije bilo Srba ni Hrvata,”a druga je, kad su ta dva etnička imena uvedena u Bosnu i Hercegovinu njihovi
nosioci su na sve moguće načine pokušavali “oteti”,odnosno istjerati ime Bošnjak iz Bosne i Hercegovine. Bašagić
navedene činjenice eksplicira sljedećim stihovima:
“Znaš ‘Bošnjače’ nije davno bilo,
Sveg mi sv’jeta! Nema petnest ljeta,
Kad u našoj Bosni ponositoj
I junačkoj zemlji Hercegovoj
Od Trebinja do brodskijeh vrata
Nije bilo Srba ni Hrvata.
A danas se kroza svoje hire
Oba stranca ko u svome šire.
I još nešto, čemu oko vješto,
Hrabri ponos i srce junačko
Nada sve se začuditi mora:
Oba su nas gosta saletjela.
Da nam otmu najsvetije blago;
Naše ime ponosno i drago;”
(S.B., Bošnjak, broj 2, 1891. str. 2.) Kako smo naprijed istakli Društva za širenje srpskog i hrvatskog imena osnova-
na su u Bosni i Hercegovini polovinom sedme decenije devetnaestog stoljeća a Bašagić pjesmu piše 1891. godine
to ukazuje na činjenicu da on ne samo da konstatira jednu društvenu pojavu veći vremenski je dosta tačno locira.
Pored toga Bašagić ukazuje i na vrlo pogubne i zastrašujuće posljedice uvođenja etničkih imena Srb i Hrvat u Bosnu
i Hercegovinu po dalji razvoj bošnjaštva kao dugostoljetnog društveno-historijskog etničkog imena svih stanovnika
Bosne i Hercegovine što su kasnija historijska zbivanja sve do dana današnjih i potvrdila. Ovom pjesmom Bašagić
ne negira dugovjekovno prisustvo katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini što potvrđuju i svi austro-ugarski
popisi stanovništva.
i oni i rekoše Bošnjacima: ‘Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati’. Ali Bošnjaci ni-
jesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da
vide da li je ta hitnja ‘bratska ljubav’ ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad
jednostavno, logično, sasvim logično, dođoše do zaključka: ‘Ni amo ni tamo, već svak
za se.’ Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva naroda’, a
jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i
Hrvati kažu, da ne mogu biti isti narod, jer su im ‘dva’ imena, zašto ne bi i mi, kad nam
je ime drugačije nego li njihovo, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi,
kad smo vlastite kraljeve imali, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu
da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo
muhamedovci, bili ‘treći’ narod.” Nažalost, ideologije poricanja bošnjaštva ni do danas
nisu potpuno iščezle iz misli pojedinih velikodržavnih projektanata u bosanskoherce-
govačkom susjedstvu.
Sada bi nam trebalo biti jasnije ko je, kada i zašto mijenjao nacionalno ime u Bosni
i Hercegovini. O ovoj temi ćemo govoriti drugom prilikom uz poseban naglasak na od-
nos nacije i teritorije s aspekta ideologije jedna nacija jedna država i posljedicama koje
je izazvala i izaziva ova i danas prisutna izuzetno destruktivna, ideologija.44 Otvorit
ćemo i pitanje vlasti i upravljanja društvima i državama s one strane nacionalne države.
To nije samo političko, već i općecivilizacijsko pitanje. Zašto je to potrebno podsje-
ća nas i upozorava stav Benedikta Andersona koji tvrdi da “18. stoljeće u Zapadnoj
Evropi ne obilježava samo početak doba nacionalizma, već i smiraj religioznog načina
mišljenja. Stoljeće prosvjetiteljstva, racionalističkog sekularizma, donijelo je sa sobom
vlastito mračnjaštvo.”45
Umjesto zaključka
Bošnjaštvo, prvo kao etnički, zatim narodni, danas kao nacionalni društveno-historij-
ski, kulturološki i civilizacijski sadržaj, autonoman je i autohton višestoljetni bosanski
i evropski identitet. Među značajnim društvenim činjenicama koje to potvrđuju jesu i
tri Bošnjaka: Bošnjak oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež za Bosnu
44
Ideologija jedna nacija jedna država nije ništa manje destruktivna od drugih destruktivnih ideologija 19. i 20. stolje-
ća. Ova ideologija je “Evropi donijela najkrvavije ratove i najdublja razaranja u njezinoj historiji. Najduže razdoblje
mira u svojoj novijoj povijesti Evropa ima u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, otkako odustaje od koncepta
nacionalne države i opredjeljuje se za koncept države građanina. Ni 1870., ni 1914., ni 1939. godine Evropljani nisu
bili epski junaci koji ratuju zato što ih to veseli – ratovali su zato što koncept nacionalne države proizvodi rat s onom
mjerom nužnosti s kojom gacanje po vodi proizvodi mokre noge.” (Dževad Karahasan, I ja sam neki narod, Feral
Tribune, Split, 22. prosinca 1995.)
45
B. Anderson, Nacija izmišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998., str. 22.
Mračnjaštvo prosvjetiteljstva i racionalističkog sekularizma zasigurno su holokaust nad Jevrejima u Drugom svjet-
skom ratu i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992. –
1995. godine.
1870.; Bošnjak, Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, koji je izdavala Au-
stro-Ugarska država za vrijeme vladavine Bosnom i Hercegovinom (prvi broj izdan
1883.) i treći Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu koji je pokrenuo Mehmed-beg
Kapetanović Ljubušak 1891. godine i koji je izlazio skoro 20 godina. Ovi Bošnjaci
govore imenom i sadržajem da su Bošnjaci evropski narod u svim sadržajnostima svoje
identitetske strukture. Teritorijalno pripadaju Evropi. Dominantno su slavenskog etnič-
kog porijekla, a Slaveni su evropski narod. Govore bosanskim jezikom, koji je jedan od
slavenskih jezika. Iako su danas dominantno muslimani, u svom su historijskom hodu
religijski heterogeni, ali i ateisti, kao i svi drugi evropski narodi. Imali su srednjovje-
kovnu bosansku državu, čije je vladare potvrđivao papa. Bošnjaci su danas Evropljani
i po sadržajnostima nacionalne kulture, običajima, vrsti nošnje, vrsti ishrane, igrama,
stavu prema ženskom polu, tipu ekonomskog života, odnosu prema porodici i drugim
oblicima društvenog života. Tri Bošnjaka nam govore da ne postoji “muslimansko”,
“katoličko”, “pravoslavno”, “integralno” bošnjaštvo, već, naprotiv, bosansko bošnjaš-
tvo, neupitno evropski etnički, društveno-historijski i civilizacijski identitet. Činjenica
da je dio Bošnjaka u drugoj polovini 19. stoljeća našavši se na razmeđima vlastitih, a
različitih religija i pod uticajem nacionalnih ideologija iz bosanskog susjedstva prihva-
tio etničko ime Hrvat, odnosno Srbin nije uzrokovala nestanak bošnjaštva. Naprotiv,
bošnjaštvo je uspjelo preživjeti u uvjetima historijske nužde, što predstavlja jednu od
bitnih karakteristika i specifičnosti etničkog razvoja bošnjaštva. Bošnjaštvo, iako ima
niz društveno-historijskih specifičnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih
identiteta u Evropi i na Balkanskom poluotoku. “Mi nismo neka repa bez korijena.”
Nastali smo na evropskom tlu i u okviru evropskih općih pravila razvoja etničko-naci-
onalnih identiteta, ne kao specifičan slučaj ili izuzetak od pravila. “Niti smo Hrvati, niti
Srbi, jesmo i ostajemo Bošnjaci” i zajedno i s Hrvatima i sa Srbima, s kojima imamo
zajedničko etničko-slavensko porijeklo, ne dijelimo Bosnu i Hercegovinu, već ravno-
pravno pripadamo svakom njezinom dijelu, kao zajednica slobodnih evropskih naroda
i država.
Summary
The author emphasizes the fact that there had not been different national identities in
Bosnia and Herzegovina before the sixth decade of the nineteenth century. All people
in Bosnia belonged to Bosniak ethnic identity and it was only because of strategic nati-
onal and state aspirations of Serbia and Croatia that Bosnian religious identities served
as a tool for promoting Serbian and Croatian national idea among Bosnian Orthodoxs
and Catholics. Thanks to such historical development, Bosniak idea has remained pre-
sent only among Bosnian Muslims, who did not want to lose their identity in Serbian
and Croatian nomination.
Literatura
Turan, M., Jaka politika na Balkanu i migracije, Zbornik radova, Naučni skupovi “Mi-
gracije u Bosni i Hercegovini”, BZK “Preporod”,Zajednica općinskih društava Tu-
zlanskog kantona, Tuzla, 2011.
Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića odr-
žanog u Jajcu 20. i 21. X 1989. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Teološka biblioteka
Sarajevo, Sarajevo, 1991.
Zbornik radova: Bosna, bošnjaštvo i bosanski jezik, Matica Bošnjaka, Cirih, 1993.
Zbornik radova: Bosna i bošnjaštvo, Karantanija, Ljubljana, 1990.
Zbornik radova: Etničnost, nacija, identitet, Hrvatska i Europa, Institut za migracije i
narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.
Zoranić, H., O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009.
Žiga, J., Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001.
Sažetak: U ovom radu autor iznosi nekoliko zapažanja iz kulturne i društvene historije
Bošnjaka između dva svjetska rata (1918-1941). Fokusirajući se na u naučnoj javnosti
nedovoljno sagledane aspekte međuratne bošnjačke opstojnosti, autor nudi interpre-
tacije i poglede koji mogu biti u funkciji analiza kojih uglavnom manjka u klasičnoj
historijskoj naraciji a čija je svrha samosvjesno kritičko promišljanje bošnjačke uku-
pnosti.
Ključne riječi: Bošnjaci, prošlost, narod, vjera, ulema, inteligencija, razum, tradicija.
Uvod
Poznavati vlastitu prošlost ne znači samo imati saznanja o minulim političkim događa-
jima, važnijim ličnostima i pojedinim datumima. Politički i društveni odnosi bitno uti-
ču na razvoj jednog naroda, ali ga ne određuju u smislu ukupnosti njegovih historijskih
izraza i mogućnosti. Razumjeti njegovo biće znači prodrijeti u psihologiju i mentalitet,
način na koji poima sebe i druge, odgovara na izazove vremena i sagledava vlastitu
perspektivu. Kako popunjava prostor slobode, neovisno o njegovom kvalitetu i obimu.
Za takvo razumijevanje prošlosti neophodno je usredsrediti se na pitanja koja su, kada
je o Bošnjacima riječ, do sada uglavnom ostajala na margini ozbiljnog istraživanja i
analize. Glavnina tih pitanja locirana je u kulturno-socijalnom prostoru bošnjačkog tra-
janja u određenoj epohi. U ovom radu bit će riječi o jednom broju značajnih odrednica
bošnjačke stvarnosti u doba inkubacije bitnih obilježja nacionalnog identiteta Bošnjaka
– za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), kada se ovaj narod nalazio pred
krupnim dilemama i izazovima.
Svrha ovoga rada jeste da ukaže na neke tačke kulturne i društvene historije Bošnja-
ka međuratnog razdoblja bez čijeg bi cjelovitog tretmana znatno bilo otežano objektiv-
no sagledavanje stanja u kojem su se Bošnjaci nalazili u prvoj polovini XX stoljeća, na-
ročito kada je riječ o njihovoj samosvijesti i volji, pretenzijama i usmjerenjima. U tom
smislu rad ne nudi definitivne zaključke već prije nekoliko zapažanja u cilju podrške i
orijentacije istraživačima – historičarima, antropolozima, sociolozima i drugim – koji
1
Dr. Tih. D. Radovanović, Koran i jevanđenje, Misao, Urednik: Sima Pandurović, VII, sv. 138, str. 1215.
2
Isto, VII, sv. 139-140, str. 1357.
3
Isto, str. 1358.
“Lekari i vlasti na brodu sve čine da se održe higijenski propisi i spreče epidemije
među hodočasnicima, ali to je skoro nemoguće, jer sami putnici ne žele higijenu i pa-
daju u neku čudnu apatiju, iz koje može ih samo poklonjenje pred svetinjama u Meki
da probudi.”4
Na učestalo vrijeđanje islama reagirale su vjerske vlasti muslimana, tražeći satisfak-
ciju na sudu i moleći ministra pravde da naloži tužilaštvima da ne dopuštaju uvredljivo
pisanje o islamskim svetinjama.5 Druga vrsta napisa bili su radovi koji su dokazivali
negativan utjecaj orijentalno-islamske civilizacije na Bošnjake. Premda je bilo autora
koji su isticali da islam nije protiv kulture i da ga ne treba poistovjećivati sa osmansko-
turskom vladavinom na Balkanu6, češći su bili tekstovi u kojim se tražilo od Bošnjaka
da se okrenu vrlinama koje, tobože, nisu mogli razviti u orijentalno-islamskom sistemu
– kultu rada, društvenoj odgovornosti i narodnom osjećaju. U tom smislu ilustrativni
su pogledi Čedomila Mitrinovića, koji je 1926. objavio “studiju za orientaciju pitanja
bosansko-hercegovačkih muslimana”. Problematizirajući perspektivu vodeće bošnjač-
ke partije, Jugoslavenske muslimanske organizacije, Mitrinović iznosi stav da ona neće
imati uspjeha sve dok ne počne radikalno raditi na socijalnim reformama “kod naših
muslimana” i dok se ne prihvati jedine spasonosne djelatnosti – njihove socijalne de-
islamizacije. A toga neće moći biti dok se ne napusti muslimanski partikularizam i ne
zauzme šire demokratsko-jugoslavensko programsko stajalište. Ta “deislamizacija” će
podrazumijevati napuštanje socijalnog okvira islama, koji je postao zapreka napretku
Bošnjaka, i prihvatanje kulta rada, umjesto rasprostranjenog – kulta rahatluka.7
Ovakva gledišta su tokom dvadesetih bila podloga šireg političko-nacionalnog pri-
stupa kojeg je obilježavao paternalistički odnos prema Bošnjacima (“naši muslima-
ni”), kao zajednici bez potrebne orijentacije, kojoj valja pomoći da se snađe u novoj
državnoj, nacionalnoj i kulturnoj realnosti. Taj pristup je podrazumijevao otvaranje tzv.
muslimanskog pitanja – ekonomske i kulturne regeneracije Bošnjaka – iza kojeg su
stajali sasvim konkretni strateški i nacionalni interesi. U stvarnosti, ti interesi su nala-
gali potporu onim pojedincima i programima koji su zagovarali približavanje Bošnjaka
“državotvornoj politici” vladajućih beogradskih krugova.8 Istovremeno, svaki oblik
4
Jahjazade, Beogradska štampa prema muslimanima, Hikjmet, V/1934, br. 59, str. 344.
5
Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Zagreb
2010, str. 393.
6
“Islam nije protivnik kulture, kako dokazuju stari Arapi, negdanji učitelji Zapada. Nego se radi o tome da se i on
prilagođava vremenu kao i sve druge vere. Treba deliti od vere ono što je samo natruna rđavih uticaja nekulturne
turske vlasti.” Pero Slepčević, Jugoslavija prema Muslimanima, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, prir. Alija Isako-
vić, Zagreb 1990, str. 50.
7
Čedomil Mitrinović, Naši muslimani, Beograd 1926, str. 159-172.
8
Kao primjer može nam poslužiti dopis Zemaljske vlade u Sarajevu ministru unutrašnjih djela u Beogradu Svetozaru
Pribićeviću naslovljen “Politika muslimana u Bosni i Hercegovini”. Pogledati: Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje:
ABH), fond Zemaljska vlada (ZV), 1919, 1289/19. U dopisu se navodi potreba potpore političkoj akciji u Bošnjaka
okupljenih oko lista Jednakost, koja bi, prema mišljenju Vlade, mogla jačati ako se nadoknade štete počinjene pre-
ma Bošnjacima u prvim danima nove države, “tim prije, što zemaljska vlada ima čvrstu namjeru da svima grupama
koje se sa budućim programom državotvorne stranke identifikuju iziđe na svima linijama srdačno na susret i da im
u okviru zakona, pruži svaku moguću pomoć i potporu.” Za Bošnjake se u dopisu kaže da nisu borben element i
sve ono što druge narode “do uskipljenja zapali”, poput načina uređenja države, slobode štampe, zbora i dogovora
kritike vladajućeg režima, uglavnom od strane JMO, nailazio je na osude organa vlasti
koji su neželjenu kritiku tumačili kao antidržavnu djelatnost.9
Ovakav odnos prema Bošnjacima, međutim, samo je mogao dodatno prokopava-
ti jaz između Bošnjaka i nove države, uključujući paradigme i vrijednosti koje je ta
država načelno promicala. Svako osporavanje islama, na teorijskoj ili praktičnoj razi-
ni, ma kakvi povodi isticani, hranilo je otpor konzervativnih krugova i jačalo sumnje
bošnjačkih masa u svrsishodnost prilagodbe evropskim vrijednostima i okretanja leđa
starim navikama i tradicijama. U političkom smislu to je značilo zbijanje redova oko
JMO, koja je u antimodernizmu prepoznala pouzdanu garanciju vlastite popularnosti
i afirmacije.
Ko je kriv?!
Opće stanje bošnjačkog naroda između dva svjetska rata nije moguće sagledati
isključivo kroz prizmu odnosa države prema Bošnjacima. U bosanskohercegovač-
koj historiografiji i publicistici često se insistira na stajalištu da je prva jugoslavenska
država imala maćehinski odnos prema Bosni i Hercegovini, naročito Bošnjacima, kao
narodu izloženom sistematskim nasrtajima na njihovo biće – agrarnom nasilju, eko-
nomskom propadanju, nacionalnoj asimilaciji. Beogradska vlada se tereti da je na boš-
njačke pozive na razum, zajedništvo i toleranciju odgovarala nacionalnim poniženjem,
ekonomskom obespravljenošću i kulturnom potčinjenošću Bošnjaka.10 U prezentaciji
bošnjačke historije međuratnog razdoblja glavna pažnja se usmjerava na degeneraciju
političkog sistema i pritiske kojim je bilo izloženo bošnjačko političko i vjersko ruko-
vodstvo, mala, skoro nikakva, odnosu samih Bošnjaka prema njihovom nepovoljnom
stanju u prvoj jugoslavenskoj državi.11 Dakako, u velikoj mjeri je to posljedica ne-
i slično, njih ostavlja potpuno hladne. “Ali kad je u pitanju vjera i rz i obraz, onda je njihov otpor nesavladljiv i
požrtvovnost veoma velika.“
9
U dopisu Obavještajnog odjeljenja Glavnog đeneralštaba Vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Ministarstvu
prosvjete od 6. 5. 1924. podastiru se navodi iz Kalendara Pravde za 1924. koje Glavni đeneralštab smatra inkrimi-
nirajućim po njihove autore. Tako se dr. Mehmedu Spahi spočitava što je napisao da se Narodna radikalna stranka
starala da osigura prevlast jednog plemena, jedne vjere i jedne pokrajine nad ostalim. Navode se riječi Husejna Alića
koji je napisao da se Bosna i Hercegovina na izborima 18. 3. 1923. u pretežnoj većini izjasnila “za autonomističko
uređenje naše države OD KOJEG NEĆE NIKAD ODUSTATI ....” Dr. Atifa Hadžikadića se tereti da je napisao čla-
nak u kojem hoće da dokaže da ne treba govoriti o humanosti, časti i pravednosti srpskih vlasti prema Muslimanima
u Srbiji “jer su oni platili ovu humanost i spravedljivost životom i imetkom”. Na kraju se zaključuje da se iz cjelo-
kupne sadržine Kalendara Pravde razabire “namera jedne koterije bosanskih Muslimana da zavede mišljenje mase
naroda, da izazove nezadovoljstvo protivu centralne uprave, iz čega rezultira, da su antidržavni elementi i suviše
uzeli maha u našoj državi.” Glavni đeneralštab je izrazio mišljenje da bi autore pomenutih članaka trebalo podvr-
gnuti strogim mjerama, “a u buduće zabraniti publikovanje ovakih i sličnih kalendara, almanaha i njima slično.”
Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), 1924, 66-59-152-153. Glavni đeneralštab
Ministarstvu prosvete. Pov. Br. 4364 od 6. maja 1924. Također pogledati: ABH, fond Pokrajinska uprava (PU),
1923, 8345/23. Poglavar sreza konjičkog. Br. 865 prez. Pokrajinskoj upravi na ruke gosp. Namjesnika. Datum: 12.
8. 1923.
10
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993, str. 129.
11
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, str. 485-526.
12
Naše privredno pitanje, Domovina, I/1920, br. 3, str. 1.
13
Prvi izvještaj Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo 1932, str. 82-85.
14
Isto. Dijelom je to bila i posljedica činjenice da je najviše građanskih i srednjih škola, u odnosnu na broj musliman-
skih žitelja, upravo bilo na području sarajevskog muftijstva, ukupno 21, a najmanje na području tuzlanskog, 13.
15
Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra
1933 god, Sarajevo 1933, str. 203.
16
AJ, MPr, 1933, 66-22-51. Vrhovno starešinstvo Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Br. Pov. 78.
Ministarstvu prosvete Odelenje za osnovnu nastavu Beograd.
Zenici gdje, kako se navodi, i pored ogromne većine muslimanskih učenika rade samo
dva muslimana: Mehmedalija Husika i Šuhreta Pihura Na upit nadležnog ministarstva
Kraljevska banska uprava Drinske banovine je objasnila da nije riječ o ciljanom neza-
pošljavanju muslimanskog kadra, već o nepostojanju raspoloživih učitelja muslimana
za namještenje.17 U oktobru 1935. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata
Banja Luka zamolio je predsjednika vlade dr. Milana Stojadinovića da osigura jedna-
kopravnost muslimana prilikom zapošljavanja u državnim i banskim uredima Vrbaske
banovine.18 Na Stojadinovićev upit ban Vrbaske banovine je odgovorio da je od njego-
vog dolaska na funkciju bana procentualno najviše postavljeno upravo muslimana, “i
ako je njih najmanje sa fakultetskom i gimnazijskom spremom.“19
Hodže i nazovihodže
17
AJ, Mpr, 1933, 66-22-51. Kraljevska banska uprava Drinske banovine. Pov. Broj 4658/33. Ministarstvu prosvjete
Odjeljenju za osnovnu nastavu u Beogradu.
18
AJ, zbirka Milan Stojadinović (dalje: MSt), 1935, 37-51-316. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata
Banja Luka. Br. 166/935. Pretsedniku Kr. Vlade G. Dr. Milanu Stojadinoviću, Beograd.
19
AJ, MSt, 1935, 37-51-316. Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine. Broj: strogo povjerljivo. 4. 11. 1935. Gos-
podine pretsedniče.
20
A. Jahić, Islamska zajednica, str. 358.
21
Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (ARIZBH), fond Ulema-medžlis (UM), 1928, neobrađeno.
Ulema Medžlisu na ruke Reisul-uleme u Sarajevu. Sign. R 10/28. šer. Potpis nečitak.
riječi koje, sasvim logično, sve manje ostavljaju traga na dušama ljudi u novom vre-
menu. “Hiljade muslimanskih ‘vjerskih’ mejtefa u Jugoslaviji muče jadnu djecu učeći,
bolje reći, ugoniće im ‘vjeru’ djeci potpuno tuđim stranim većinom hodžama nerazu-
mljivim jezikom, sve da je maternjim jezikom ne bi bilo pozitiv[nog]. uspjeha, jer ti
mejtefi nemaju naučni cilj, jer se ti mejtefi ne služe naučnim srestvima. Većinom se u
tim mejtefima od muslimanske djece načine gramofonske ploče; ako se ta gramofonska
ploča vremenom izliže, kaže se: dijete mi ‘vjeru’ zaboravilo u vlaškoj školi.”22 Učenje
bez znanja o onome šta se uči imalo je, prema autoru, samo jedan cilj: držati mase u
neznanju i slijepom slijeđenju svojih pretpostavljenih.
Smisao Bisine kritike bio je ukazati na potrebu demistifikacije Kur’ana i njegovog
savremenog razumijevanja u cilju kulturnog preporoda Bošnjaka. Njegovu brošuru oš-
tro je napao mladi teolog Mehmed ef. Handžić nazvavši je izgredom i drskošću – is-
padom protiv kojeg bi vjerske vlasti muslimana trebale poduzimati potrebne mjere.23
Handžić, nespreman na bilo kakvu raspravu, nije smatrao potrebnim osvrnuti se ni na
jedan od Bisinih argumenata i prigovora.
Bosanskohercegovačka ulema, uključujući profesore, muftije i članove visokih
vjerskih tijela, bila je daleko od pokušaja da objektivno sagleda svoju ulogu u bošnjač-
kom društvu i odgovornost za nepovoljne vjerske, kulturne i obrazovne prilike u kojim
su se nalazili Bošnjaci. Odveć zaokupljena vlastitim materijalnim stanjem i društvenim
položajem, nije iskoristila prisutne poticaje, od istaknutih autoriteta i javnih ličnosti,
za unutarnju obnovu i preobražaj s ciljem savremenijeg pristupa islamu i približavanja
izvorne islamske nauke širokim muslimanskim masama.
22
Adem Bise, Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman (Kur’an u teoriji i
praksi), Tuzla 1937, str. 65.
23
Mehmed Handžić, Izabrana djela, knjiga III – Islamske teme, Sarajevo 1999, str. 264.
24
Ovakvo stajalište ima svoj korijen u kritici nacionalnog programa Jugoslavenske muslimanske organizacije od stra-
ne Narodne radikalne stranke i drugih predstavnika međuratne srpske elite. U jednom tekstu iz januara 1921. napada
se jugoslavenstvo koje zagovara Husejn Alić kao model sabotiranja narodnog jedinstva i udaljavanja Bošnjaka
od srpstva i hrvatstva. “Kako može biti Jugoslaven onaj ko nije ni Srbin ni Hrvat? Jugoslavenstvo bi moralo biti
pošljednja konsekvencija stapanja Srpstva i Hrvatstva u jugoslavenstvo, krajnja konsekvencija narodnog jedinstva
i potpuno amalgamiranje i nivelisanje svakog plemenskog obilježja. To nije slučaj kod naših muslimana, kojima
su i danas bliži Turci i Arapi od Srba i Hrvata, i koji se čak ne osjećaju ni – S l a v e n i m a. Karakteristično je i
nije bez interesa spomenuti da su danas anacionalci (t. j. ljudi bez narodnosti ili oni koji su izgubili narodnu svijest)
najvatreniji Jugosloveni i to: komunisti, klerikalci, socijaldemokrati, židovi njemačkog i mađarskog porijekla i Mu-
slimanska Jugoslavenska Organizacija ...” Pogledati: Jugoslovenstvo i težačka stranka, Srpska riječ, XVII/1921, br.
12, str. 1. O aktivnostima vladajućih krugova na popularizaciji srpske nacionalne ideje među Bošnjacima i naporima
JMO na njenom sprečavanju vidjeti: Adnan Jahić, O neuspjehu nacionaliziranja bosanskohercegovačkih muslimana
u monarhističkoj Jugoslaviji, unutar: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the
20th Century, Izdavači: Institute for Historical Justice and Reconciliation – Hague, Centar za istoriju, demokratiju
i pomirenje – Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije – Sremska Kamenica, Sremska Kamenica
2010, str. 263-280.
25
A. K., Nacionalno vaspitanje muslimanke, Reforma, I/1928, br. 4, str. 2.
Bošnjaci i halifat
26
Muhamed M. Sudžuka, Naš problem, Sarajevo 1933, str. 28-39.
27
U svojoj brošuri Šta hoće naša muslimanska inteligencija Ali Riza Prohić piše: “Sretno po muslimane u tom po-
gledu dođe Vladarev Manifest od 6. januara 1929. godine i dekretira ideologiju jugoslavenstva i država se nazva
Jugoslavija.” Nihad Halilbegović, Ali Riza ef. Prohić – život i djelo, Sarajevo 2000, str. 153.
28
Hasan M. Rebac, O kalifatu, Misao, VI, sv. 107-108, str. 823.
slimane pokušati da stvore neki novi halifat “i da na kalifsku čast proture kojeg od svo-
jih štićenika, da bi s njim kao svojim eksponentom mogli operisati i njim sa kalifskom
pompom kao šarenom lutkom zavarati svoje potčinjene muslimane.” Rebac navodi da
ovakav halifat neće imati nikakvog uticaja na jugoslavenske muslimane, jer muslimani
u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca po ustavu i zakonu imaju sva prava i dužnosti
kao i građani drugih priznatih vjera. Oni se u njoj osjećaju kao u čisto muslimanskoj
državi, a imaju i kralja koji važi za njih kao kralj muslimana i koji im u pogledu vlasti
daje isto ono što mogu da očekuju od halife, dok im u pogledu vjere pripada potpuna
vjerska autonomija s jednim vjerskim poglavarom, kojeg će sami izabrati, a kojem će
kralj Srba, Hrvata i Slovenaca dati sve garancije u pogledu vršenja vjerskih funkcija
koje bi mu dao i sam halifa. Ovakvi Repčevi pogledi i interpretacije bili su u funkciji
razvoja državotvorne svijesti, odnosno srbocentrične orijentacije među Bošnjacima, te
poticaja reformističke akcije u duhu ideja koje su zagovarali Mitrinović, Slijepčević i
dio svjetovne inteligencije u Bošnjaka.
Nasuprot Repcu i njegovim istomišljenicima stajali su predstavnici tradicionalne
uleme koji su pasionirano pratili zbivanja u islamskom svijetu, naročito Turskoj, ali
čija je intencija bila sasvim drukčija: pokazati da je reforma koju zagovara svjetovna
inteligencija uperena protiv islama, integriteta islamskih propisa i dugoročnih interesa
muslimana. U tom je smislu posebna pažnja posvećivana zbivanjima u kemalističkoj
Turskoj, gdje su reforme tamošnjeg režima opisivane “protuislamskim” i “protušeri-
jatskim”. Bitna karakteristika prisutnih napisa je odsustvo interesa za socijalno-eko-
nomsko stanje i političko-društvenu perspektivu muslimanskih naroda, te insistiranje
na nepovredivosti šerijata kao jednom zasvagda određenog i protumačenog kodeksa
življenja. Kemalističke reforme su objašnjavane bošnjačkoj javnosti kao protuislamska
zavjera slobodnih zidara koja će turske muslimane lišiti islama i donijeti im kocku,
alkohol i prostituciju. Što se tiče halifata, izražavano je mišljenje, suprotno Repčevom,
da muslimani neće dozvoliti da im za halifu dođe neko ko neće biti proizvod njihovog
odlučnog opredjeljenja da se poštuju islamski izvori i šerijatski propisi, prava i zdrava
kultura, a ne kultura evropske dekadencije, koju zagovaraju Mustafa Kemal i njegovi
sljedbenici u Bosni i Hercegovini.29
Umjesto zaključka
29
Više o ovome pogledati: Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla 2004, str.
167-186.
Summary
This work tells about certain aspects of Bosniaks’ existance during the interwar Yugo-
slavia (1918-1941), including the impact of generally negative attitude of Yugoslav
political and intellectual elites towards Islam on Bosniaks’ behaviour and cultural ori-
entation, the responsibility of Bosniaks themselves for their unfavourable condition,
the educational and cultural potentials of the interwar ulama, the national conscience
of the Inteligenzia and the expressed interest for the events and circumstances in the
Islamic world. The purpose of the work is to help younger researchers in their works
on social and cultural history of Bosniaks in the XX century.
30
Dr. Rajko Đermanović (Bos. Gradiška), Poratna Bosna i Hercegovina, Nova Evropa, 26. avgust 1931, knj. XXIV,
br. 2, str. 58.
1
Sa Mujom Demirovićem priredio sam izabrana djela reisu l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića u dva sveska
(vidi: Reis Džemaluddin Čaušević, prosvjetitelj i reformator izd. “Ljiljan” u dva sveska. Sarajevo, 2002. Ta-
kođer vidi: Izabrana djela Mehmeda Handžića (izd. Ogledalo, Sarajevo, 2000.), koje sam priredio u saradnji
sa akademikom prof. dr. Esadom Durakovićem. Također, sa grupom priređivača radio sam na Izabranim djelima
Huseina Đoze, djela su izišla u pet svezaka 2006. Godine (izdanje el-Kalema i Fakulteta islamskih nauka). Priredio
sam i Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo, 2003.
godine.
Promatrao sam naše stanje i same nas ovdje u miloj nam domovini Bosni i
Hercegovini; i na našu veliku žalost očevidno je da iz dana u dan naglo padamo,
kao i to, da je uzrok našem padanju baš ono, što sam maloprvo kazao, i da nas
najviše ubija naše sveopće neznanje (džehalet). Sva smo naša plemenita svoj-
stva izgubili, a nevaljala primili ušljed ovog nesretnog i ubitačnog džehaleta... 2
Zar nije sramota i grjehota vidjeti što se u mostarskoj trgovačkoj školi nalazi
samo dvoje ili troje naše muhamedovske djece, a drugih vjeroispovjesti djecom
krči škola. To se nikad oprostiti ne da...3
I stavovi Ibrahima Džafčića iz 1919. godine u ovom pogledu mogu poslužiti kao
važan primjer kritičkog objašnjavanja “zaostalosti” bosanskohercegovačkih muslima-
na. “Ako i nadalje naši sugrađani drugih vjera budu ovako velikim koracima nama od-
2
Miri Zija, Husni tedbir, Nisfi takdir, objav. u Bošnjaku, br. 1., Sarajevo, 11. januara 1900., str. 1.
3
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, izdanje štam-
parija Spindlera i Loschnera, Sarajevo, 1893., str. 16.
micali – neće dugo proći a nestaće nas sa površine zemaljske. (...) Uzevši u obzir naše
prijašnje stanje i usporedivši to stanje sa današnjim, čovjek zbilja dolazi do zaključka
da je već sve kasno, da smo izgubljeni. Jer, ako se mi nismo mogli snaći onda kada smo
imali sve u svojim rukama, onda pogotovo nećemo moći danas”.4
Džafčićev savremenik Šaćir Dedić-Lutvica je 1928. godine bio posve uvjeren da
smo “mi muslimani u Bosni i Hercegovini silno zaostali za svojim sugrađanima drugih
vjera.”5 On potom tvrdi da je glavni razlog “zaostalosti” to što su bosanskohercego-
vački muslimani skloni “dembelovanju”. Glavni krivac prezrenog stanja bosanskoher-
cegovačkih muslimana je “naše isjeđivanje po kafanama i mejhanama, bistreći sasvim
nezrelu i na svoj način udešenu politiku, ili kratko budi rečeno: naše dembelovanje,”6
kaže Šaćir Dedić-Lutvica.
Veliki broj bošnjačkih muslimanskih intelektualaca i kasnije je spominjao musli-
mansko “dembelovanje” kao ružnu osobinu. U slavnom romanu Derviš i smrt namisao
o “dembelovanju” spomenuta je kao nerad. Meša Selimović (1910.-1982.) tvrdi, kroz
usta svoga junaka Hasana, da su bosanskohercegovački muslimani skloni “neradu”.
“Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri;
ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana...”7
Također, mnogi su bosanskohercegovački muslimanski autori smatrali da su “druš-
tvene bolesti” muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini izravna posljedica nepro-
svijećenosti, nerada i lijenosti. Pijanstvo je uzelo maha, gostionice “napreduju novcem
siromašnih muslimana”. Tako 1944. godine, potkraj Drugog svjetskog rata, hafiz Ibra-
him Trebinjac (1912.-1982.) o stanju bosanskohercegovačkih muslimana piše:
Radnički i uopće siromašni svijet skroz se odao alkoholu. Treba makar jed-
nom proći, recimo, sarajevskim ulicama koje vode u periferiju gdje su nastanje-
ni siromašniji muslimani, pa se uvjeriti da su pune gostionica. Ove gostionice
rade i napreduju novcem siromašnih muslimana, koji iz njih (gostionica) izlaze
gladni i kao obični jadnici, dok se njihovi domovi ruše i propadaju. Dok drugi
svoju tešku sudbinu i grubu sadašnjost nastoje popraviti u borbi i radu, mi to
nastojimo u alkoholu! Opijamo se čak i sad, kad najviše moramo biti trijezni!
Sijemo trnje, a želimo pobrati grožđe! Neprirodno i nemoguće!8
4
Ibrahim Džafčić, Uzroci propadanja muslimanskog ženskinja, izd. Štamparija S. Ugrinović sa sinovima, Banja
Luka, 1919., str. 2.
5
Šaćir Dedić-Lutvica, Međusobna vjerska borba muslimana u Bosni (autorsko izdanje), Banja Luka, 1928., str. 1.
6
Isto, str. 1.
7
Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Dani, Sarajevo, 2004., str. 315.
8
Ibrahim Trebinjac, Nekoliko opasnih društvenih bolesti kod nas, izd. Glavni odbor El-Hidaje, Sarajevo, 1944. godi-
ne, str. 7 – 8., te 9.
9
Čaušević je izabran za reisu-l-ulemu 1913., bio na tom položaju do 1930.
“Svaki od vas braćo moja, vidi jasno i bistro kako stoji naš islamski svijet. Mektebi i
medrese, i svi naši učevni zavodi, trebaju velikih popravaka. Da se tome nađe lijeka i
pomoći treba naš svijet uputiti. Znam da se preko noći ne može sve učiniti, ali pomalo
čitajući mu ili kazujući mu pročitano doći će do svijesti i onda će sve poći nabolje”.10
Ali, reisu l-ulemi Čauševiću vratićemo se domalo kasnije u ovoj raspravi.
Čauševićev saradnik, mladi teolog Muhamed Seid Serdarević (1882. – 1918.), sa
svoje strane hrabro je iznosio kritičke opservacije o stanju bosanskohercegovačkih mu-
slimana, kao i o njima samima, posebno o njihovu “mentalitetu”. Često je optuživao
“aristokratske muslimanske porodice” za “raskalašenost”, za “rasipništvo”, itd. U tek-
stu Samopouzdanje i tevekkul11 Muhamed Seid Serdarević kaže doslovno sljedeće:
10
Mehmed Džemaludin Čaušević, Molba na vjerske službenike, Novi Behar, br. I, Sarajevo, 1927. godine, str. 3.
11
Muhamed Seid Serdarević, Samopouzdanje i tevekjul, Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH,
God. I/1912, br. 4, str. 51.
12
Muhamed Seid Serdarević, isto., str. 52.
Kako vidimo, M(uhamed) T(arabar) naziva neke pripadnike uleme (vjerskih znala-
ca) bosanskohercegovačkih muslimana “upropastiocima” narodne stvari!
13
Muhamed Seid Serdarević, “Budimo muslimani”! Gajret : kalendar za godinu 1915 (1333. godina po hidžretu). –
god. (1915), br. str. 27-35.
14
Zahvaljujem se gospodinu Osmanu Laviću, bibliotekaru Gazi Husrevbegove biblioteke, koji mi je rekao da se radi
o Muhamedu Tarabaru.
15
T/arabar/ M/uhamed/,“Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević”. Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima
u BiH. – God. III (1918), br. 11. i 12., str. 185.
16
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 12.
Potom Čaušević žestoko kritikuje one koji smatraju da je latinica “švapsko [nje-
mačko] pismo”. On kaže:
17
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 16.
18
Edhem Mulabdić, Nauka i zgoda, Bošnjak, br. 10., 11. marta 1892., str. 1-2.
19
Mehmed Džemaludin Čaušević, Božija zapovijed, Novi Behar, br. XVII-XVIII., Sarajevo (godište 1934-1935.),
str. 289.
spavali. Kad je došao svjetski rat [Čaušević misli na Prvi svjetski rat] i poslije-
ratne prilike, mi smo osjetili veliku svoju pogrešku.20
Turska nas je naučila da se ona brine o nama, pa kako tako. Poslije [nakon
odlaska Turske] smo počeli vikati: neka vakuf podmiri sve naše potrebe! Ni-
jesmo vodili računa o unapređenju i povećanju tog našeg zajedničkog imetka.
To nijesmo činili ni onda kada smo imali šezdeset i pet posto imetka u svojim
rukama. Pogotovo to ne činimo ni sad, jer nećemo da se služimo lijepim primje-
rima oko nas.
Pa šta će biti?
Na ovo pitanje je vrlo teško odgovoriti.21
20
Mehmed Džemaludin Čaušević, isto., str. 289.
21
Mehmed Džemaludin Čaušević, Iman, islam, Novi Behar, br. 19-20., 1. april, Sarajevo 1933., str. 1-2.
22
Mehmed Džemaludin Čaušević, Mubarek ramazan dolazi, Islamski svijet, br. 66., 15. decembra 1933., str. 1.
se nije okupao ni oprao u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su
se valjali po blatu jer su se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pra-
vo ići niti misliti. Ovi i ovakvi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su
ljaga za vjeru islam, vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću!23
Rijetki su autori koji, kao Salih Hadžialić (umro 1997.), iznose rezerve spram mo-
gućnosti da Evropa “podigne i kultivira” muslimane. Naprotiv, Salih Hadžialić tvrdi da
muslimani u islamu “moraju potražiti rješenje svog životnog problema”.
23
Mehmed Džemaludin Čaušević (u službenom pismu naslovljenom) Okružnica našeg presvetog gospodina reisu-l-
uleme, Novi Behar, 1. decembra, Sarajevo, 1928., str. 1.
24
Vidi Raja Adal, Shakib Arslan’s Imagining of Europe: The Coloniser, The Inquisitor, The Islamic, The Virtuous,
and The Friend, objavljeno u knjizi Islam in Inter-War Europe, priredili Nathalie Clayer i Eric Germain, Columbia
University Press, New York, 2008., pp. 156 – 182.
25
Dževad-beg Sulejmanpašić, Slobodna misao i hikmetovština, Zagreb, 1933.
26
Dževad-beg Sulejmanpašić, nav. djelo, str. 47. Dr. Adnan Jahić je u svojoj monografiji Hikjmet – riječ tradicionalne
uleme u Bosni i Hercegovini (Tuzla, 2004. godine), dokumentirano opisao ove polemike i sukobe koncepata i mišljenja.
Ako oni (muslimani) očekuju da ih Evropa podigne i kultivira, oni neće nika-
da doživjeti toga dana. Islamski narodi moraju se sami pobrinuti za svoj život i
opstanak. U islamu moraju potražiti rješenje svog životnog problema. Oni imaju
i pravo da zahtijevaju od islama, kao univerzalne i apsolutno istinite religije, da
im da sve potrebne norme i načela s kojima će moći udovoljiti zahtjevima života
i kulture.27
Srednjoškolski učitelj Adem Bise (rođen 1877.) također se javlja kao izraziti pred-
stavnik antiulemanskog mišljenja, tvrdi da je ovaj vjerski stalež protiv napretka jer:
27
Salih Hadžialić, Islam i stvarnost, Novi Behar, br. 13-18., Sarajevo, 1939., str. 212.
28
Faik Zeki, Zašto islamski narodi ne napreduju, Behar, 1. maj, Sarajevo, 1907., 378.
29
Adem Bise, Da li može musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman (Kur’an u teoriji i
praksi), izd. i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937., str. 3.
30
Adem Bise, isto, str. 7.
31
Dr Mehmed-Alija Metiljević, Islam u svjetlu istine, izdanje autora, Tuzla, 1934. godine. (Ovdje ovo djelo citiramo
prema izdanju Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo,
2003. godine.)
32
Dr Mehmed-Alija Metiljević, nav. djelo, str. 20.
33
Isto.
34
Dževad-beg Sulejmanpašić, Muslimansko žensko pitanje, jedan prilog njegovu rješenju, Sarajevo, 1918., str. 6.
Evo tužne slike koliko je naša žena zaostala za [ostalim] sugrađankama! Pi-
smenost bos.-herc. žene po vjerama u godini je 1910. je bila: muslimanki 637
(pismenih), pravoslavnih 13,167 i katolkinja 26,375 osoba; dakle, iako smo mi
brojem mnogo jači nego katolici u Bosni i Hercegovini, to naša žena ipak nema
nego 40-ti dio pismenosti katoličke žene. Duša naše žene čami u neprirodnom
mraku prostote i neznanja.35
35
Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 30.
36
Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 31.
37
Mustafa A. Mulalić, Orijent na Zapadu, savremeni kulturni i socijalni problemi muslimana Jugoslavije, izd. Štam-
parija “Grafički institut” knjižare “Skerlić”, Beograd, 1936., str. 28.
38
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 28.
39
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 52.
Ovaj novo stvoreni muslimanski (ne islamski) kler, nema nikakvog sistema
u svom nazadnjačkom radu, jer nema potrebne sposobnosti da shvati savremeni
vek, pošto se regrutuje neposredno sa sela bez ikakvih savremenih škola...40
40
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 147.
41
Mustafa A. Mulalić, isto, str. 385.
42
Hafiz Ajni Bušatlić, Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ), izd. Islamska
dionička štamparija, Sarajevo, 1928.
43
Usp. Kur’an, sura al-A’raf (VII:179)
Hafiz Ajni Bušatlić zatim u svojoj knjižici piše dva odjeljka, jedan je naslovio rije-
čima Hodže – Ulema, a drugi Inteligencija. Bušatlić, zapravo, aludira na glavnu ideo-
lošku i teorijsku dihotomiju tadašnje Bosne (tokom prvih decenija prve polovine XX.
stoljeća). Bušatlić se žestokom kritikom obara i na hodže i na inteligenciju. Za hodže
kaže da “su zaista na prvom mjestu krive našoj zaostalosti, jer u čitavoj dugoj na-
šoj prošlosti oni nijesu umjeli shvatiti svoje teške zadaće savremenog vaspitanja svog
naroda”.45 Bušatlić ne kaže šire šta je to “savremeno vaspitanje svoga naroda”. Bušatlić
samo kaže da su hodže držale monopol nad tumačenjem islama. Bušatlić nas, zapravo,
podsjeća, kao i Muhamed Arkoun (umro 2010.) mnogo godina kasnije, da je ulema
svugdje u islamskom svijetu (i u muslimanskim društvima) dugo držala monopol nad
simboličkim blagom islama. Bušatlić tako tvrdi da hodže nisu dale narodu
Rekli smo da veliku dozu odgovornosti za ovako naše stanje nosi i naša
zapadno izobražena inteligencija, pa neka i oni dozvole da im istaknemo neke
44
Isto, str. 7.
45
Isto, str. 8.
46
Isto.
47
Isto.
Ne treba na temelju svih ovih citata shvatiti da je Bušatlić protiv Evrope, ili da je
protiv “zapadno izobražene inteligencije”. Naprotiv, Bušatlić zamjera toj istoj inteli-
genciji zašto bosanskohercegovačke muslimane nije upoznala sa Evropom na pravi
način. U tom smislu Bušatlić kaže:
48
Isto.
49
Isto, str. 10.
50
Isto.
51
Isto, str. 10-11.
Mi smo u tešku stanju i vrlo slabim prilikama. Naša vjera nam je štit koji nas
čuva i stup za koji se prihvaćamo i u nevolji zaklanjamo. Onda nastojmo, braćo,
da mi svaki dan više znanja o svojoj vjeri stečemo.54
52
Isto, str. 11.
53
Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, VII godište, broj. Od 1. septembra, Sarajevo, 1943. str. 1-2.
54
Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, oktobar-novembar, Sarajevo, 1938., str. 1.
Zaključna besjeda
Summary
This paper tells of some of the most significant examples of self-criticism among Bo-
snian Muslims (Bosniaks). The Bosnian Muslims’ self-criticism was mainly directed
towards ulama, inteligenzia, institutions, tradition, costume etc. The basic reason for
its appearance was the awareness of Bosnian Muslims’ backwardness in the context of
new cultural and political determination of Bosnia and Herzegovina.
55
Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Svjetlost/Prosveta, Sarajevo-Beograd, 1967., str. 298.
Sažetak: U radu se u kraćim crtama iznosi prikaz sadržaja zaboravljene studije Mu-
nira Šahinovića Ekremova o obilježjima moderne Turske, objavljene u Sarajevu 1939.
godine. U prilogu se donosi zaključno poglavlje iz studije u kojem Šahinović sažima
svoj pogled na perspektivu revolucionarnog preobražaja turskog društva nakon smrti
Mustafe Kemala Ataturka.
Ključne riječi: Turska, kemalizam, islam, Munir Šahinović Ekremov.
1
Munir Šahinović Ekremov, Turska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države, (dalje: Šahinović), Sarajevo
1939., 9.-10.
“Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azi-
je u Europu. Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati
Europa. Turska je prva pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživ-
ljuje svoj preporod, prikučuje se njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno
uredjena iznutra, početi će njena akcija i preko njenih granica, medju ostalim
muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvjedočeni. Kroz nju se preporadja
Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati tip islamske države.
Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje i protiv samog
Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane. Novi
Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo po-
sljednji koji će u to posumnjati.”2
Prilog:
Našem nepristranom čitatelju jamačno nije ispalo iz vida da smo u ovom našem skro-
mnom spisu nastojali ostati na terenu čiste objektivnosti. Današnje stanje u republici
Turskoj prikazali smo bez uljepšavanja, bez želje za propagandom. Iznijeli smo i dobro
i zlo, i uspjehe i nedaće u republici a da nismo namjerno uveličavali ni jedno ni drugo.
Na završetku ovog našeg spisa da se, zajedno s našim čitateljem, malo zamislimo o
sjutrašnjici države Turske, o njenoj budućnosti, cijeneći to prema činjenicama i zaključ-
cima što smo ih do sada izložili.
Turska danas još nije moderna europska država, ali on je na sigurnom putu da to po-
stane. Državno kormilo nalazi se u sigurnim rukama, a Ankara je puna želja i spremnosti
da od Turske stvori državu sa sretnim narodom i osiguranom budućnošću, da Turcima
osigura opstanak i nesmetan razvoj, ugledno mjesto medju državama svijeta. Ankara
se ne zanosi iluzijama i računa samo s krutom stvarnošću. To joj osigurava ravan put,
to je štiti od iznenadjenja. Njena misija u svojoj državi i u svom narodu prikučuje se is-
punjenju. Naskoro će turski narod stati na vlastite noge i neće se bojati nikoga i ničega.
Medjutim Ankara ima i jednu drukčiju misiju; tu bi misiju mi nazvali panislamskom u
modernom značenju te riječi. Ankara je probudila islamski Istok, ona mu je dala moguć-
nosti i primjer jednog novog životnog puta. Misija Ankare leži, htjela ona to ili ne htjela,
2
Šahinović, 192.
u budjenju islamskih naroda svojim primjerom. I još dalje. Ankara se je već stavila na
čelo nekoliko islamskih država, one je bez prigovora u svemu slušaju. To nenametnuto
pokoravanje idejama iz Ankare je najočitije u naše vrijeme. Turska je postala vodeća
država u islamskom svijetu. Ako islamski narodi urede svoj život i svoje odnose po
ankarskom receptu, ili ako taj recept akomodiraju prema svojim prilikama, ako u borbi s
neprijateljem pokažu onoliku odlučnost koliku je pokazala Ankara, ako budu voljni poći
putem prosvjete i napretka, putem istinskog Islama, tad će i oni biti uvaženi i slobodni
kao što je uvažena i slobodna Kemalova i Ismetova Turska. U takvim nastojanjima, to
tvrdimo bez bojazni da ćemo biti demantirani, islamskim narodima ma gdje na zemljinoj
kugli oni živjeli Ankara će pomoći kad god bude mogla i koliko god bude mogla. Misija
Ankare u sjutrašnjici se sastoji u vodstvu islamskog svijeta. Bilo putem saveza islam-
skih država, bilo putem konfederacije, bilo putem jednog novog hilafeta, čije etabliranje
ima smisla samo i jedino u laicističkoj Turskoj. Svugdje na drugom mjestu hilafet bi pao
u mreže Europe i prestao biti ono što treba biti.
Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azije u Europu.
Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati Europa. Turska je prva
pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživljuje svoj preporod, prikučuje se
njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno uredjena iznutra,početi će njena akcija i
preko njenih granica, medju ostalim muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvje-
dočeni. Kroz nju se preporadja Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati
tip islamske države. Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje
i protiv samog Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane.
Novi Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo posljed-
nji koji će u to posumnjati.”3
Summary
This paper tells about the content of a forgotten work written by the interwar Bosnian
Muslim journalist and writer Munir Šahinović Ekremov. The work is about the featu-
res of modern Turkey, seen by the eyes of Ekremov. At the end of the paper the author
brings the concluding chapter of the book telling about Šahinović Ekremov’s views on
the perspective of revolutionary transformation of Turkish society after the death of
Mustafa Kemal.
3
Šahinović, 191.-192.
Adil Zulfikarpašić:
Bošnjaštvo i Evropejstvo
1
Edgar Moren, Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 25.
2
Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji, str. 9.
van od onih snaga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa koje su hrvatstvo smatrali
eminentno katoličkom, potom nacionalnom, a tek na kraju političkom kategorijom, što
je ono za Zulfikarpašića, i onaj dio bošnjačke emigracije koji se okupljao oko njega,
u tom trenutku jedino bilo. Za Zulfikarpašića je neposredno nakon dolaska u emigra-
ciju hrvatstvo bilo političko a ne nacionalno opredjeljenje, političko kao antičetničko,
antivelikosrpsko, antikomunističko, na isti način kako su politički i duhovni bošnjački
velikani prije njega, da spomenemo Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Edhema Mulab-
dića, Hamdiju Kreševljakovića i dr., iznalazili svoje političke saveznike u određenom
vremenu u hrvatskom korpusu na području politike, a ne duha.
Ovo istupanje stavilo je Bošnjake u centar političkih zbivanja u emigraciji, posebno
hrvatskoj. Osim toga, ono se pokazalo kao samostalno i autentično bošnjačko istu-
panje, bez ikakvog uticaja, konzultiranja vodećih političkih faktora hrvatske ili neke
druge političke grupacije. Protest je bio pametan, energičan akt koji je pokazao da su
bošnjački javni radnici svjesni, drukčiji i posebni i da su njihovi interesi i dalja borba
mogući jedino pod vodstvom vlastitih prvaka. Ovo je bilo rađanje jedne samostalne
bošnjačke grupe u emigraciji, i to je najbitnije, i bilo je samo pitanje dana kada će se oni
ograditi od srpskih i hrvatskih programa i istupiti u okviru vlastitog nacionalnog cilja.
Do zbijanja redova bošnjačke emigracije i njenog okrupnjavanja, do iskazivanja
njenog jasnog političkog i nacionalnog gledišta, dolazi šezdesetih godina pokretanjem
Bosanskih pogleda (1955). Ovaj časopis njih je izdvajao kao posebnu nacionalno-po-
litičku realnost, kao zajednicu koja ima vlastitost, individualitet i političke interese, i
po tome je u samom pojavljivanju Bosanskih pogleda njihova povijesna vrijednost.
Istovremeno je to bio i najodlučniji trenutak u životu i radu cjelokupne bošnjačke
emigracije jer se tim činom, u uvjetima kakvi su bili u zemlji, Bosni i Hercegovini,
svim sudionicima južnoslavenske političke scene, kako radikalnoj desnici – četnicima
i ustašama, tako i radikalnoj ljevici – komunistima, jasno daje do znanja da Bošnjaci
muslimani jesu, da postoje, da neće da se opredjeljuju, kako su to tada htjeli komunisti,
niti pristaju da budu asimilirani, kako je to htjela profašistička emigracija izvan zemlje.
U trenutku pojave Bosanskih pogleda bošnjačka emigracija bila je opterećena raznim
antibosanskim i antibošnjačkim ideologijama i pojavom vlastitog glasila pruža se mo-
gućnost brojnim pojedincima za vlastito bosanskomuslimansko iskazivanje.
Zulfikarpašić je aktivno i kao predvodnik sudjelovao u vjerskom životu bošnjačke
emigracije. Islamska zajednica Švicarske njemačkog govornog područja osnovana je
1975. a on je bio njen predsjednik. U svom angažmanu on je sretno i uspješno spajao
islamska i liberalna ubjeđenja, s jedne strane, te demokratski zapadnoevropski politič-
ki institucionalni okvir, s druge strane. Svojim životnim stilom, svojim osobnim pri-
mjerom, Zulfikarpašić je demonstrirao oblike i mogućnosti nesmetanog i slobodnog
življenja islama na Zapadu i to kao spoj islama i scijentističkog racionalizma, islama i
visoke radne produktivnosti, organiziranosti i upravljenosti procesa socijalnog življe-
nja i informatičkog posredovanja. On je pripadao onom dijelu modernih muslimanskih
poslovnih ljudi, a najbliže je surađivao sa vodećim poslovnim i političkim ličnostima
zemalja Perzijskog zaljeva, koji su univerzalnost islamskog poslanja razumijevali na
Summary
Adil Zulfikarpašić believed that Bosniak and Bosnian issue should be solved in mutual
relations with other peoples. Having in mind that the attitude of other peoples towards
Bosniaks is mostly negative because of their ignorance about them and their history,
Zulfikarpašić was leading a struggle for both Bosnian and Bosniak rights in a broader
internatioonal front. His main goal was to contribute to democratic transformation of
socialist Yugoslavia – the idea which proved impossible in the nineties.
svih njenih naroda, onda bi ovaj element mogao biti i elementom uopćavanja, prevla-
davanja individualnog, usko religijskog i nacionalnog, što bi odgovaralo zahtjevu “no-
vog vremena”, a za to su dovoljno prostora pružali i književni časopisi toga vremena.
Dolaskom nove vlasti kod Bošnjaka, možda više nego kod drugih naroda BiH, po-
stojala je potreba da kroz zapadno školovanje i znanost potvrde svoje višestoljetno vrlo
afirmativno djelovanje na svim područjima ljudske djelatnosti. Tako se npr. znanstve-
no djelovanje Safvet-bega Bašagića odnosi se na istraživanje orijentalnih i povijesnih
tema. Studija Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti 1912. koja predstavlja
izmijenjeni oblik Bašagićeve doktorske radnje, obranjene u Beču 1910. značajna je u
kulturološkom kontekstu ne samo toga, nego bilo kojeg drugog vremena. Safvet-beg
Bašagić je pojasnio vlastitu potrebu da znanstveno sagleda, uobliči i ugradi u društveni
kontekst tada vrlo moćnog i respektabilnog carstva ne mali doprinos Bošnjaka na polju
umjetnosti, politike, znanosti itd. Bašagić se sa lirskim vrijednostima i poetskim dome-
tom svojih pjesama, uključuje u kolo južnoslavenskih romantičarskih pjesnika: Vraza,
Zmaja, Preradovića, Jakšića, Šenoe i drugih. Osobina koja ga iz tog društva izdvaja
je činjenica da je u pjesničkom biću prisnije i izvornije, više nego ijedan romantičar-
ski pjesnik južnoslavenskih književnosti, ostvario inspirativniji dodir i stvaralački spoj
vlastitog slavenskog duha i poetskog prostora Orijenta. Bašagić u novijoj bosanskoj
književnosti predstavlja jedno od vrlo značajnih imena kulturnog i nacionalnog pre-
poroda. Midhat Begić za Bašagića je rekao kako je on “temeljnica poetsko – duhovne
konstitucije bosanskih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog
kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta.”
Bašagić je imao tu sreću ili nesreću da je još u mladalačkim godinama dočekao
dolazak Austro-Ugarske u Bosnu koja je sa sobom donijela “plimu novog vremena” s
kojom je nazaustavljivo u bosanski prostor uplovljavao europski, ili kako je narod zvao
“švapski” način života. Bašagić je skupa s Karabegovićem i Ćatićem započeo otvaranje
bošnjačke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih naroda. Enes
Duraković je taj fenomen obrazložio na način da se pjesničko otvaranje Bašagića i
Karabegovića prema drugima iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifikacijske
sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma i deklarativno,
romantičarsko – patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta.
Ali i onda kad su zazivali srpsku i hrvatsku vilu poezije oni su ispisivali poeziju bez
estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedočanstvo burnih srpsko – hrvat-
skih nadmetanja u nacionalizovanju Muslimana.
Bošnjaci su u novo vrijeme uplovili sa osobenim književnim izričajem, zahvalju-
jući književnom naslijeđu, posebno narodnoj predaji koja je zbog svog civilizacijsko
– kulturnog konteksta imala i svoju posebnost (naslijeđe na orijentalnim jezicima, al-
hamijado književnost, bogato orijentalno naslijeđe pjesničkih vrsta i formi: divanska
poezija, rubaije, gazeli, kaside, mistična poezija itd.). Ta živa tradicija će utjecati na
cjelokupno pjesničko stvaralaštvo bh. pjesnika 20. st.
Enes Duraković ističe kako se s Bašagićem, Đikićem, Karabegovićem i Š. Saraj-
lićem dovršava faza romantizma u razvoju bošnjačkog pjesništva, a stihovi Muse Ća-
zima Ćatića nakon početnih mucavosti, već su bili uronjeni u maticu simbolističke,
moderne poetike. U djelima bosanskohercegovačkih autora egzistira polifonija glasova
naslijeđenih iz prošlosti, odjeci Kulture/a koja/e samo obogaćuju ljudsko postojanje, a
koje se može tumačiti na razini semantičkog osvještavanja arhetipskih motive koji ne
zastarijevaju, nego vazda grade nove varijacije značenja i spoznaja, kao oblika egzi-
stencijalnog postojanja u ma kojem vremenu. A spoznaja kod npr. Maka Dizdara ide u
smjeru traganja za apokrifnosti govora stećka, jednog od simbola bosanskog identiteta,
kako bi dosegao “transcendentalni osnov bitisanja”, a kroz iskustvo Nepoznatog, nije-
mog svjedoka vremena imenuju se svevremeni ontološki pojmovi.
Bosna kao određeni povijesno-etnički i kulturološki specifikum nudila je materijal
za umjetničko uobličavanje, gdje se oznaka posebnosti reflektirala i na književnom
izrazu autora. Na osvjetljavanje pojma Bosne i njene posebnosti u odnosu na druge
južnoslavenske književnosti, a možda i šire, govorili su: Mithad Begić, Novak Simić,
Slavko Leovac, Isidora Sekuli, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović itd. U
eseju Bosanski jezik, govor i stil Isidora Sekulić ističe kako Bosna predstavlja speci-
fičan geopolitički i kulturološki realitet iz čega se iznjedrio skoro mitski otpor prema
svemu što nema vrstu svoga, bosanskog identiteta. I jezik u Bosni bio je zbog toga, kako
ističe I. Sekulić, više način prikrivanja, a manje saopštavanja (7) Ove Isidorine riječi
mogle bi objasniti duboku metaforiku i simboliku bosanskohercegovačke moderne.
U vremenu II. svjetskog rata Bosna je sebi i drugima otkrivala svoj novi lik, svo-
ju sedimentiranu prošlost. Elementi povijesti, sedimentirane prošlosti, su se na jedan
specifičan način reflektirali još 1920. u Andrićevim pripovijetkama. U ratnom vremenu
Skender Kulenović i Branko Ćopić u spoju kolektivnog epskog iskustva sa duboko in-
dividualnim emotivnim i duhovnim uzbuđenjima, formiraju zaseban umjetnički svijet,
pretočen u poemu-rapsodiju, nešto što se oslanja na narodne dubine psihe i jezika. (8)
Preko slobodnog stiha, epsko-lirskog izraza u npr. Skenderovim poemama, stvoren je
raspon različitih osjećaja od bola, patnje nadanja, tuge itd. čime se gradi zasebna mo-
derna poetika, značajno drugačija od tradicionalne. Za razliku od svijeta poeme, Sken-
der je u svoje sonete ukomponirao beskrajnu ljepotu kolorita muslimanske/bošnjačke
tradicije kojima je ubilježio u bosanskohercegovačku pisanu riječ kulturni i nacionalni
identitet bošnjačkog naroda.
Književno stvaralaštvo u BiH nakon II svjetskog rata bilo je idejno obojeno. Umjet-
nička misao je prilagođena trenutnim društvenim potrebama, a utjecaj Sovjetskog Sa-
veza na politički i društveni život toga vremena bio je očigledan, pogotovo zagovara-
njem modela koji je u SSSR-u bio dominantan, tzv. socijalističkog realizma. Time je,
kako je istaknuo Mithat Begić, bio jako narušen kontinuitet našeg književnog razvitka
20. st. (9) Književni oblici i tematika u ovom vremenu bili su različito zastupljeni:
lirika je još uvijek pod utjecajem neposrednih historijskih zbivanja rata, a kao zasebna
novonastala literatura javlja se memoarska literatura, proizišla iz ratnog iskustva po-
jedinca i grupe koja se oslanja na povijesno vrijeme i događaje, više nego druge knji-
ževne vrste. Pripovijetka i novela se razvijala u smjeru ostvarivanja modernog izraza,
čvršće se oslanjajući na psihološko oblikovanje likova i njegove sudbine kao individue.
je postao i metod kojim kolonizirani narodi dokazuju svoj vlastiti identitet i postojanje
svoje vlastite historije. (10)
Pitanje egzila, pogotovo u postmodernom vremenu je pitanje traume i nostalgije, ali
je egzil omogućio da bude i susretalište, htjeli to ili ne htjeli, kultura i identiteta. Pitanje
samoodređenja i samobitnosti uvijek se javlja u trusnom i nestabilnom području kada
valja razmotriti odnose u tekstu (diskursu) stvarnosti, a pošto je identitet i osobni i
društveni, uvijek polje prelamanja moći i znanja, onda identitet postaje problem slože-
ne društveno-političke svakodnevice. (11)
Tekst uvijek nosi spomen na kulturu/e iz kojih dolazi, a Umberto Eco bi to na-
zvao “odjekom intertekstualnosti”. Intertekstualnost predstavlja asimilaciju tekstova
od strane jednog teksta, asimilaciju znakova od strane jednog znaka, čime se semioza
nastavlja u nedogled. Prvo, govoriti o bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 20.
stoljeća u vremenu društveno-političkih promjena na ovim prostorima kada se pita-
nje samobitnosti i nacionalnog određenja ili svrstavanja u određene korpuse tekstova
kulture/a je pitanje koje u nesigurnom vremenu, kakvo je donedavno bili naše, izaziva
niz protupitanja ne samo kod običnih čitatelja nego i kod onih iz akademske zajednice.
Za označavanje ili stvaranje identiteta kako pojedinačnog tako i društvenog presudnu
ulogu ima moć: političke, društvene ili kulturne elite koja se temelji na ekonomskoj
moći, ali i na duhovnoj moći-znanju. Možda se u ovom drugom krije potreba da se na
razini znanstvenog istraživanja progovori o bosanskohercegovačkoj književnosti, kao
kulturnom identitetu i njegovoj važnosti u okviru globalne književno poetičke prakse,
iz potrebe koja je jača od samih istražitelja jer u svakom tekstu progovaraju prethodni
tekstovi, još davno napisani, u namjeri da ih se iz polutame stoljetnih ušutkavanja
iznese na vidjelo. Drugi razlog bi se mogao tražiti u nastojanju premošćivanja granice
i razlike nacionalnih književnosti ne samo ovih prostora nego i šire. Tekstovi su odrazi
kulture oni su uvir ali i izvorište nove čovjekove duhovnosti, još prije njegovog autora.
Riječi Selimovićevog Hasana predstavljaju obranu identiteta, dostojanstva te pre-
dočavanja povijesne istine o Bosni koju Carevina nije htjela vidjeti.
A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda
čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro neće-
mo znati ni ko smo (...) drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer
svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtuž-
niji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne
možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo
rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici
naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije,
kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali
smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao? (12)
Summary
This paper tells about the historical development of Bosnian literature from the arrival
of Austro-Hungary to the modern times. The author emphasizes the fact that the histo-
rical, spiritual and cultural being of Bosnia has always had big impact on literary works
of Bosnian writers. Numerous literary works speak of Bosnian culture, tradition and
its identity, but they never reflect national uniformity, but rather meeting of different
cultures and traditions.
Izvori
Uvodne napomene
1
Godine 1974. književnik Branko Ćopić iznio je sljedeću misao o kulturnom razvitku Bosne i Hercegovine u periodu
nakon Drugog svjetskog rata: “Kulturni procvat i razmah umjetničkog i naučnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini
idu takvim tempom i daju takve rezultate da mi se sve čini kako je ova republika u tome pogledu najdalje odmakla
od onog stanja zatečenog nakon oslobođenja. To naročito važi za posljednjih desetak godina kad se taj stvaralački
zahvat još više proširuje i produbljuje.” A Skender Kulenović: “Ako bi se poredili rezultati sadašnjeg umjetničkog
stvaralaštva s onim što je učinjeno između dva rata, onda mogu da kažem da je Bosna i Hercegovina učinila veliki
napredak na području kulture.” (Citirano prema: Mihajlo Vujanić, Odlasci bez rastajanja, susret sa stvaraocima koji
žive i rade u Beogradu, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974).
Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća bile su iznimno važne za politički, društve-
ni i kulturni život u Bosni i Hercegovini u cjelini i njen položaj unutar jugoslavenske
zajednice, a osobito za budućnost i definiranje bošnjačkog naroda. Nekoliko naučnih
skupova organiziranih u tom periodu, poput tematske rasprave vodećih kulturnih dje-
latnika o kulturnom naslijeđu naroda Bosne i Hercegovine (1969.)2 i, nekoliko godina
kasnije, Bosanskohercegovačkog sabora kulture (1974.), ukazali su na složene društve-
no-političke odnose i neravnopravan položaj Bosne i Hercegovine unutar jugoslaven-
ske zajednice. U jednom od tekstova iz 1969. godine, pisanim uz raspravu o kulturnom
naslijeđu Bosne i Hercegovine, istaknuti su i “razlozi prvenstveno političke prirode
koji su to naslijeđe planski i sistematski zataškavali ili su ga razjedinjavali, i samo u
iznimnim i u pojedinačnim slučajevima afirmirali, toliko koliko je trebalo potkrijepiti
jednu od nacionalističkih teza o pripadnosti nečeg i nekog jednoj od vodećih jugosla-
venskih nacija.”3 Umjesto takvog pristupa, pozivalo se na to da “svaka kulturna sredina
insistira na specifičnoj težini svoje baštine, a da sve zajedno zatim traže svoj zajednički
imenitelj.”4 Iste godine, Mak Dizdar naglašava važnost tzv. malih kultura u suvreme-
noj historiografiji, osobito onih koje su, poput bosanskohercegovačke, “obojene hete-
rogenim izrazima i simbolima na raskršću bizantijsko-islamskog Istoka i romansko-
germanskog Zapada.”5 U promišljanju odnosa prema kulturnom naslijeđu, uočeno je
da “pristup kulturnom naslijeđu izražava stupanj historijske svijesti jedne nacije”6 u
kojem osobitu ulogu imaju tragovi naslijeđa u opusima “modernih slikara, pjesnika,
urbanista, grafičara i arhitekata koji time žele realizirati svoju želju za kontinuitetom”
pri čemu “želja za identitetom postaje ravna želji za dostojanstvom.”7
2
Svi tekstovi objavljeni su u tematskom separatu pod naslovom Zapisi i suočavanja: O kulturnom naslijeđu naroda
Bosne i Hercegovine, u časopisu Izraz, br. 12, god. XIII, decembar 1969, str. 597-622.
3
Dizdar, Izraz, br. 12, str. 606. Značajno je primijetiti kako je u sarajevskom listu Oslobođenje 10.12.1970. na str. 8.
bio objavljen dodatak pod nazivom Teza za javnu diskusiju: Idejno-politički zadaci SK u utvrđivanju i realizaciji
kulturne politike, a u kojem se naglašavao ”... slobodan razvoj svake nacionalne kulture, isticanje njenih pravih
vrijednosti kao dijela ukupnih kulturnih vrijednosti svih naših naroda.” Na istom mjestu također je bilo istaknuto
kako su to “kao jedinu ispravnu alternativu istakla i dva naučna simpozija održana u novije vrijeme – o Jezičkoj to-
leranciji i o Savremenoj bh. književnosti”. Vidjeti i: E. Dizdar, Poruke predaka pred ispitom savremenika (razgovor
s Miodragom Bogićevićem), Oslobođenje, Sarajevo, 10.11.1974.
4
Dizdar, str. 607.
5
Mak Dizdar, Marginalije na temu o kulturnom naslijeđu, Izraz, br. 12, str. 600-601.
6
Predrag Palavestra, Izraz, br. 12, str. 609.
7
Husein Tahmiščić, Suočeni s raznovrsnošću, Izraz, br. 12, str. 616.
8
Tezu o bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifikaciji prvi put jasno je iznio
Adil Zulfikarpašić u članku objavljenom u časopisu Bosanski pogledi, septembar – oktobar 1963, Fribourg, Švicar-
ska. Dr. Smail Balić na istome tragu objavljuje u Beču deset godina kasnije knjigu Kultura Bošnjaka – muslimanska
komponenta, Beč (vlastita naklada), 1973. (Vidjeti i: Smail Balić, Kulturni razvitak bh. Muslimana iza rata, Bosan-
ski pogledi, Fribourg, V/1964, str. 5-8.) Detaljnije o društveno-političkim prilikama spomenutog perioda vidjeti u:
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.
9
Značajno je napomenuti da je u navedenom razdoblju otvoren i Islamski teološki fakultet (1977) čime su bosanski
muslimani, u sistemu visokog obrazovanja, dobili i fakultet teološkog studija. Početkom 1970-ih godina pokrenut
je, unutar Islamske zajednice, i list Preporod koji je, pored vjerskih tema kojima se primarno bavio, tematizirao i
pitanja iz društvenog i kulturnog života bosanskih muslimana i bosanskohercegovačkog društva.
10
Spomenimo tek nekoliko tekstova o pitanju bosanskog jezika koji su se javili u tadašnjoj periodici i dnevnim listo-
vima sedamdesetih godina: Asim Peco, O specifičnosti govora naših muslimana, Književnost i jezik, XVII/1970,
1, 32-39; Ne može biti govora o nekom posebnom jeziku naših Muslimana, Vjesnik, XXXI/1970, 8336 (6. V);
Bosanskohercegovačka varijanta i muslimanska književnost, Vjesnik u srijedu, 3.2.1971, 979; A. Peco, Proučava-
nje bosansko-hercegovačkog govora, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1974. Podsjetimo: Institut za jezik
otvoren je u Sarajevu 1973. godine i dao je snažan poticaj znanstvenom pristupu u proučavanju bosanskog jezika.
11
Dr. Muhamed Filipović, Bosanski duh u književnosti – šta je to, Život, br. 3, god. XVI, mart 1967, str. 3-18. U
spomenutom tekstu autor analizira posljedice redukcije “povijesnog iskustva, narodnog duha, na nacionalno isku-
stvo” zbog kojeg se bosanska književnost do tada, “po duhu, definirala kao nacionalna književnost, a po tematskom
i doživljajnom sadržaju kao regionalna književnost”. Iako je proces emancipacije od takvih interpretacija autor
dominantno prepoznao u dječjoj bh. književnosti i dijelom u poeziji Žalice, Sarajlića, Tahmiščića i Trifunovića, tek
s nastupom romana Derviša Sušića, Meše Selimovića i poezijom Maka Dizdara, Filipović smatra da su ostvarena
djela koja tematiziraju i re-kreiraju bosanski duh u književnosti. Spomenuti Filipovićev tekst izazvao je brojne re-
akcije i polemike. Spomenimo ovom prilikom tekst Novice Petkovića O jednoj doslednoj nedoslednosti (Život, br.
5, god. XVI, 1967, str. 3-11), koji kritizira Filipovićevo “odbacivanje nekih osnovnih tokova u bh. književnosti kao
stranih bosanskom duhu.”
12
Nezadovoljstvo brojem prisutnih bosanskohercegovačkih autora i načinom izlaganja njihovih djela te brojem bh.
članova organizacionog odbora izložbe bilo je osobito izraženo prilikom velikog izlagačkog projekta Umjetnost na
tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas, a koji je bio održan u Grand Palaisu u Parizu 1970. godine. Bosansko-
hercegovački stručnjaci zamjerili su zapostavljenost i tek parcijalnu prezentiranost bosanskohercegovačkog kultur-
nog naslijeđa, pri čemu su neka razdoblja, poput islamske umjetnosti i jevrejske tradicije, a koja su jedinstvena u
evropskom kulturnom kontekstu, bila sasvim ispuštena. Vidjeti: Protest umetnika BiH, Nedeljne novosti, Beograd,
3.1.1971; Abid Budimlić, Nezadovoljni i u Sarajevu, Vjesnik, Sarajevo, 5.1.1971; M. Vujanović, U čemu je suština
nesporazuma, Oslobođenje, Sarajevo, 7.1.1971. Održavanje te izložbe otvorilo je i mnoga, do tada, potisnuta pita-
nja kao što su pitanje mjesta i uloge Sarajeva kao kulturnog centra u odnosu na druge republičke centre, te pitanje
istraživanja i valorizacije domaćeg kulturnog stvaralaštva zbog čega je već u toku održavanja izložbe o umjetnosti
Jugoslavije pokrenuta inicijativa za organiziranje izložbe o umjetnosti i kulturi na tlu Bosne i Hercegovine (Nove
inspiracije, Oslobođenje, Sarajevo, 4.12.1971). Pariska izložba jugoslavenske umjetnosti bila je kasnije otvorena i u
sarajevskoj Skenderiji od 28.7. do 7.12 1971. godine. Glasovi nezadovoljstva mogli su se čuti i u drugim prilikama,
vidjeti: Smail Tihić, O čemu se radi – odsustvo kriterija ili nedozrelost?, Oslobođenje, XVIII, 4633, 7.5.1961, 6.
(u povodu jugoslavenske izložbe u Londonu) kao i: Nihad Agić, Obijest kritičkog arbitra, Oslobođenje, Sarajevo,
24.8.1977, 10. (zbog neuključivanja bh. autora na izložbu Jugoslovenska umjetnost 20. stoljeća u Mostaru).
13
U ovom kontekstu možemo podsjetiti na V Kongres historičara Jugoslavije početkom septembra 1969. godine, prvi
znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka naučno postavilo i na kojem je dr. Avdo Sućeska iznio
referat o “historijskim osnovama posebnosti bosansko-hercegovačkih muslimana”. Od iznimnog je značenja u smi-
slu afirmacije bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta bio referat Književna kretanja u Bosni i Hercegovini
od 1945. do danas koji je akademik Midhat Begić podnio na Simpoziju o savremenoj književnosti Bosne i Her-
cegovine održanom u Sarajevu u novembru 1970. godine, a u kojem je pozvao na sastavljanje nove historije knji-
ževnosti Bosne i Hercegovine koja bi prvi put revalorizirala do tada zanemarivanu književnu građu (Midhat Begić,
Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas (u: Simpozij o savremenoj književnosti BiH, Svjetlost,
Sarajevo, 1971, str. 77-98). Uslijedila je monografija Muhsina Rizvića o Beharu 1971. godine. Iste godine Muha-
med Hadžijahić i Atif Purivatra sastavljaju Građu za bibliografiju o nacionalnoj problematici bosanskih Muslimana
(Sarajevo, 1971). Alija Isaković sastavlja 1972. godine prvu antologiju bošnjačke književnosti pod nazivom Biserje.
Godine 1974. dr. Muhamed Hadžijahić objavio je studiju Od tradicije do identiteta, o “genezi nacionalnog pitanja
bosanskih muslimana”. Navedeno prema: M. Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994;
Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 566-567; Mustafa Imamović, Studija o “kulturnom preporodu” kod
Muslimana, Gledišta, XII/1971, 11-12, str. 1638-1644.
14
Kao pisani dokument sa spomenutog Sabora objavljena je knjiga Kultura u SR BiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje,
Sarajevo, 1976.
15
Vidjeti, H. B., Istorija likovnih umjetnosti iz ANUBiH, Večernje novine, Sarajevo, 18.1.1973.
16
Anketa “Odjeka”, Odjek, Sarajevo, 15.2.1974. U spomenutoj anketi časopisa Odjek Voja Dimitrijević ukazao je na
nužnost otvaranja katedre za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu čije je nepostojanje, prema
mišljenju spomenutog umjetnika, dovodilo Bosnu i Hercegovinu u nepovoljan odnos u usporedbi s drugim jugosla-
venskim republikama.
17
Prema: Krunoslava Topolovac, Muzeji i galerije, u: Kultura u SRBiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo,
1976, str. 45-57.
18
Zanimljivo da je iste godine, u ozračju probuđenog zanimanja za proučavanje kulturnog naslijeđa, u Zenici održan
simpozij pod nazivom Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura (H. D. Simpozijum o kulturi srednjovjekovne
Bosne, Borba, Beograd, 3.10.1971), a spomenuta izložba Umjetnost na tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas,
koja je nakon Pariza 1971. godine postavljena i u Sarajevu, bila je na platou Skenderije popraćena velikom izlož-
bom srednjovjekovnih bosanskih stećaka.
19
Milenko Radošević, Stvaralačka raznovrsnost, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974.
mićevi susreti u Drinovcima kod Gruda (od 1964), Šantićeve večeri poezije u Mostaru
(od 1969), Kočićev zbor u Stričićima kod Banje Luke (od 1966), septembarsko Slovo
Gorčina u Stocu, majski Kikićevi susreti u Gradačcu (od 1972), Trebinjske večeri poe-
zije (od 1968),20 Andrićevi dani kulture (od 1975), Susreti književne omladine u Banjoj
Luci (od 1969), Susreti Zija Dizdarević u Fojnici, Kiseljaku, Visokom, Ljubuškom,
Kreševu, Brezi i Busovači (od 1977) te Višegradska staza (od 1975).21
20
Veliki broj kulturnih manifestacija koje su se svake godine održavale u području Hercegovine naveo je 70-ih godina
na iniciranje održavanja tzv. Hercegovačkih dana kulture na kojima bi se programski ujedinile kulturne priredbe
koje su se održavale u regiji. Vidjeti: Č. Krehić, Hercegovački dani kulture – da ili ne?, Vjesnik, Zagreb, 14.11.1973.
21
Vidjeti i u: Mapa književne baštine Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Herce-
govine, Sarajevo, 1989, str. 29-30.
22
U prvih deset godina djelovanja biblioteka Kulturno naslijeđe BiH objavila je sljedeće naslove iz oblasti likovnih
umjetnosti: M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Š. Bešlagić, Stećci, Đ. Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Z.
Kajmaković, Zidno slikarstvo u BiH, S. Tihić, Jovan Bijelić, Đ. Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH, Dž.
Čelić i M. Mujezinović, Stari mostovi u BiH, M. Kadić, Starinska seoska kuća u BiH, P. Anđelić, Bobovac, Kraljeva
Sutjeska Vidjeti članak: Marina Trumić, Imate Sarajevo – Značajan jubilej, Oko, Zagreb, 28.11.1973.
23
Vidjeti u: Miodrag Bogićević, Izdavačka djelatnost kao dio kulturnog preobražaja, u: Kultura u SRBiH 1945–1975,
str. 71-79. i Risto Trifković, Osvrt na ediciju “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” u izdanju Svjetlosti, Život,
11-12, god. XXIV, knj. XLVIII, novembar – decembar 1975, str. 503-511.
24
Izdvojimo neke od naslova: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja (zbirka poezije), Svjetlost, 1960; Meša Selimović, Tišine,
Svjetlost, 1961; Šukrija Pandžo, Samo još kosovi zvižduću (pripovjetke za djecu), Svjetlost, 1961; Meša Selimović,
Tuđa zemlja (pripovjetke), Veselin Masleša, 1962; Ćamil Sijarić, Naša snaha i mi momci, Veselin Masleša, 1962;
Poezija Sarajeva, Svjetlost, 1963; Ahmet Hromadžić, Okamenjeni vukovi, Svjetlost, 1964; Hamid Dizdar, Niko se
ne vraća (1964) i Proljeće u Hercegovini (pjesme), Svjetlost, 1965; Nasiha Kapidžić-Hadžić, Vezeni most (poezija
za djecu), Svjetlost, 1965; Šukrija Pandžo, Bliže su postale zvijezde (pjesme), Svjetlost, 1965; Ahmet Hromadžić,
Zlatorun, Svjetlost, 1966; Alija Isaković, Semafor (priče), Veselin Masleša, 1966; Vitomir Lukić, Album, Svjetlost,
1968; Skender Kulenović, Izabrane pjesme, Svjetlost, 1969; Vitomir Lukić, Praznik stvari (poezija), Svjetlost,
1969; Meša Selimović, Sabrana djela I-VII, Sarajevo, 1970; Alija Isaković, Prednost imaju oni koji ulaze (afo-
rizmi), Svjetlost, 1971; Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, 1971; Skender Kulenović, Izabrana djela, Veselin
Masleša, 1971; Zaim Topčić, Zemlja heretika, Svjetlost, 1972; Jakov Jurišić, Grob koji traje (poezija), Veselin Ma-
sleša, 1972; Risto Trifković, Bosanskohercegovački pripovjedači, Veselin Masleša, 1973; Vitomir Lukić, Životinje i
ljudi (pripovjetke), Svjetlost, 1973; Vitomir Lukić, Sanovnik nasmijane duše, Veselin Masleša, 1976; Jakov Jurišić,
Suteren be-be (poezija), Svjetlost, 1976; Nikola Šop, Izabrane pjesme, 1978; Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka,
Svjetlost, 1979; Nedžad Ibrišimović, Živo i mrtvo, Svjetlost, 1979; Jakov Jurišić, Kritički zarez (ogledi), Veselin
Masleša, 1979.
25
Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga IV – proza
(ur. Enes Duraković), Alef, Sarajevo, 1998, str. 390.
26
Godine 1963. u izdanju Svjetlosti, u okviru biblioteke Kulturno naslijeđe, objavljena je knjiga Poezija Sarajeva
(pripremio: Husein Tahmiščić); Rabija Nuri Hadžić 1964. godine objavljuje Poslovice i uzrečice iz BiH, u Zborniku
za narodni život i običaje Južnih Slavena; Vlado Milošević iste godine objavljuje Bosanske narodne pjesme (knj.
I–IV) te Sevdalinke (knj. V), Muzej Bosanske Krajine, Banja Luka; 1965. godine Đoko Mazalić objavljuje knjigu
Slikarska umjetnost u BiH u tursko doba, a Abdulah Škaljić iste godine objavljuje naučnu, lingvističku studiju
Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku. Midhat Šamić istražuje veze ovih prostora s evropskim kulturnim krugovima
Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća održan je niz vrlo značajnih naučnih
skupova na kojima su se prvi put interpretirali i vrednovali određeni autori bosansko-
hercegovačke kulturne tradicije i određeni segmenti kulturnog naslijeđa koji su do tada
sasvim neosnovano bili izostavljeni u naučno-istraživačkim projektima.27 Bile su to
godine kada se ispisivala jedna nova kulturna historija Bosne i Hercegovine28 koja
sasvim izvjesno nije nastajala na marginama regionalnih i evropskih kulturnih tokova
već im je, prvi put, pružala nove izazove kritičkog promišljanja. U tom su se ozračju
formirala tada ključna imena bosanskohercegovačke kritike i teorije, kako iz oblasti
estetike, tako i iz književne teorije, književne historije i književne i pozorišne kritike.29
te 1966. godine objavljuje knjigu Francuski putopisci u Bosni na pragu 19. stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo. Iste
godine objavljeno je u izdanju Svjetlosti istraživanje Koste Hörmanna pod nazivom Narodne pjesme Muslimana u
BiH (uvod i komentar: Đenana Buturović). Godine 1967. u izdanju Veselina Masleše objavljeni su Putopisi Evlije
Čelebije (prijevod, komentar, uvod: Hazim Šabanović) te Junačke narodne pjesme u izboru Alije Nametka. Godine
1968. u izdanju Svjetlosti objavljen je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije (prijevod, uvod i komentar: Mehmed Mu-
jezinović), a u izdanju Orijentalnog Instituta iz Sarajeva Bisera Nurudinović objavljuje Bibliografiju jugoslavenske
orijentalistike 1945–1960. Godine 1971. Muhsin Rizvić i Ljubica Tomić-Kovač objavljuju u izdanju Svjetlosti
književno-historijske monografije o časopisima Beharu i Zori. U izdanju Svjetlosti, unutar edicije Kulturno nasli-
jeđe BiH, šezdesetih i sedamdesetih godina izlaze izabrana i sabrana djela Svetozara Ćorovića (Sabrana djela, 10
knjiga, 1967), Petra Kočića (Sabrana djela, 3 knjige, 1967), Isaka Samokovlije (Sabrana djela, 3 knjige, 1968), Zije
Dizdarevića (Sabrana djela, 1 knjiga, 1968), Hasana Kikića (Izabrana djela, 3 knjige, 1969), Safvet-bega Bašagića
(Izabrana djela I–II, 1971), Osmana Đikića (Sabrana djela, 1971), Skendera Kulenovića (Izabrana djela, izd. Ve-
selin Masleša, 1971), Jovana Palavestre (Izabrana djela, 1 knjiga, 1971), Alekse Šantića (Izabrana djela, 5 knjiga,
1972), Edhema Mulabdića (Izabrana djela I–II, 1974), Hamze Hume (Sabrana djela I–IV, 1976), Hifzi Bjelavca
(Izabrana djela I–III, 1979). Godine 1971. Salko Nazečić u izdanju Svjetlosti objavljuje Junačke narodne pjesme.
Godine 1973. Hazim Šabanović objavljuje knjigu Književnost Muslimana na orijentalnim jezicima, a Muhsin Ri-
zvić Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knj. I–II. U prepjevu Dže-
mala Čehajića 1973. godine objavljen je Bulbulistan Fevzije Mostarca, a iste je godine Hatidža Krnjević priredila
studiju s antologijom Usmene balade Bosne i Hercegovine. Godine 1974. obilježena je 200-godišnjica objavljivanja
Hasanaginice tako da je cijeli broj časopisa Život bio posvećen Hasanaginici (Alija Isaković, Hasanaginica 1774–
1974, zbornik radova, varijanata i prepjeva, 1975). U izdanju Veselina Masleše 1974. godine objavljeno je djelo
Mehmeda Mujezinovića Islamska epigrafika u BiH, knjiga I-III. Godine 1976. održan je na Orijentalnom Institutu u
Sarajevu Simpozij o arapsko-islamskoj kulturi. Ljubinka Bašović 1977. godine objavljuje u izdanju Svjetlosti knjigu
pod nazivom Biblioteke i bibliotekarstvo u BiH 1945–1977. Naredne godine Nijaz Alispahić objavljuje studiju o
bibliografiji muslimanske dramske književnosti u BiH 1894–1945 (Pozorište, Tuzla), a Munib Maglajlić iste godine
objavljuje jedno od kapitalnih djela za proučavanje bh. lirske narodne poezije, 101 sevdalinka (Mostar, 1978, uz
ilustracije Safeta Zeca). Izbor: M. Ćeman, Bibliografija bošnjačke književnosti.
27
Tako je 1970. godine u Sarajevu održan Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Vidjeti: Simpo-
zijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971), a u maju 1976. godine naučni skup
ANUBiH pod nazivom Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Vidjeti: Književnost
BiH u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XXXV, Sarajevo, 1977).
28
Krajem sedamdesetih godina vođene su i rasprave o redefiniranju koncepta studija historije Bosne i Hercegovine i
o potrebi uvođenja posebnog predmeta pod tim nazivom, vidjeti: Imamović, Historija Bošnjaka, str. 562 i dalje.
29
Spomenimo, između ostalih, imena: Ivana Fochta i njegova djela Istina i biće umjetnosti, Sarajevo, 1959; Moderna
umjetnost kao ontološki problem, Beograd, 1965; Tajna umjetnosti, Zagreb, 1976; Abdulaha Šarčevića (Iskon i smi-
sao. Čovjek i sudbina kulture Zapada, Svjetlost, Sarajevo, 1971; Sfinga Zapada. Na putevima izricanja neizrecivog,
Razlog, Zagreb, 1972; Kriza svijeta i istina – Sudbina vremena i povijesna egzistencija, Veselin Masleša, Sarajevo,
1974; Iskustvo i vrijeme – hermeneutika i kritika, Svjetlost, Sarajevo, 1981); Kasima Prohića (Odvažnost izricanja,
Zagreb, 1970; Činiti i biti, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Veselin
Masleša, Sarajevo, 1974; Figure otvorenih značenja, Zagreb, 1976); Elija Fincija (Više i manje od života, utisci iz
pozorišta I–V, (1955–1977); Zdenka Lešića, Tvrtka Kulenovića (Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog
azijskog pozorišta, Svjetlost, Sarajevo, 1975); Midhata Begića (Raskršća, književni eseji i ogledi, 1970); Riste
Trifkovića (Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1968; Bosansko-hercegovački pripo-
vjedači, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973); Ivana Fogla, Slavka Leovca, Huseina Tahmiščića, Miodraga Bogićevića,
Salke Nazečića, Midhata Šamića, Muhsina Rizvića (Iznad i ispod teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1969; Interpretacija
iz romantizma, Sarajevo, 1976); Hanife Kapidžić-Osmanagić, Josipa Lešića, Nikole Kovača, Muniba Maglajlića,
Jasmine Musabegović, Sadudina Musabegovića (Planovi i sekvence, 1976; Mimesis i konstrukcija, Veselin Masleša,
Sarajevo, 1982); Enesa Durakovića (Govor i šutnja tajanstva: pjesničko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo,
1979) i drugih. Detaljnije u: Juraj Martinović, Poslijeratna bosanskohercegovačka kritika u kritičkim radovima,
ANUBiH, Sarajevo, 1977.
30
Kao dva izvanredna časopisna poduhvata ističe se štampanje Fortisove Hasanaginice i antologijski izbor tekstova o
temi Bosansko-hercegovački književni ogled u redakciji V. Maksimovića. Uz navedeno, Život je bio prvi književni
časopis koji se odvažio na štampanje radio-drame. O bosanskohercegovačkoj periodici u periodu nakon Drugog
svjetskog rata, detaljnije u: Kasim Prohić, Časopisni život u poslijeratnom periodu, u: Kultura u SRBiH 1945–1975,
str. 79-87.
31
M. Marjanović, Likovna kritika u Sarajevu – šta je to?, Život, br. 1-2, januar – februar 1967, god. XVI, str. 92-93.
vano u Kamerni teatar 55. Krug oko Kamernog teatra pokrenuo je i Festival male i
eksperimentalne scene (MESS) 1960. godine, a on je pobudio osnivanje niza ekspe-
rimentalnih teatara u bivšoj Jugoslaviji. Bile su to godine prvih domaćih teatarskih
inscenacija djela velikih evropskih pisaca poput Camusa, Millera, Sartrea, Becketta,
Ionescoa, Williamsa, Geneta, Pirandella; jednom riječju uključivanja u tzv. evropsku
“antidramu” s kraja četvrte i početka pete decenije 20. stoljeća, kao i vrijeme praizved-
bi tekstova domaćih autora.32
Upravo druga polovica 1950-ih i prva polovica 1960-ih godina i u Narodnom pozo-
rištu u Sarajevu (u vrijeme kada je direktor drame od 1957. do 1961. godine bio knji-
ževnik Meša Selimović) “prolaze u znaku ‘popuštanja’ krute ideološke stege u kultur-
nom pa i u pozorišnom životu, a prva i najočiglednija posljedica takvog ‘omekšavanja’
bilo je postepeno napuštanje socrealističke koncepcije drame i pozorišta.”33 Ključnu
ulogu u tome imao je novi val obrazovanih pozorišnih kritičara34 i mladih reditelja35
tako da je period od 1965. do 1975. bio nazivan periodom dramskog pluralizma se-
damdesetih.36 Šesta i sedma decenija u kazališnom životu Bosne i Hercegovine bile su
i “zlatno doba” za Narodno pozorište u Mostaru, u vrijeme kada je tamošnji upravitelj
bio Safet Ćišić. Sedamdesete i osamdesete godine bile su važne i u kazališnom životu
Zenice i Tuzle, a upravo je u Tuzli bio pokrenut i časopis za pozorišnu kritiku, Pozo-
rište (1959).37 U istom su periodu kao stalne pozorišne manifestacije u Bosni i Her-
cegovini djelovali i Pozorišni susreti u Jajcu te susreti lutkarskih pozorišta u Brčkom.
Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća označile su i snažan uspon bosan-
skohercegovačkog filma i muzičke scene. Godine 1960. osnovano je specijalizirano
poduzeće za proizvodnju dokumentarnih i kratkometražnih filmova – Sutjeska-film, a
već 1961. godine u Bosni i Hercegovini proizvedena su dvadeset i tri dokumentarna i
kratkometražna filma koji su bili jezgro buduće “škole sarajevskog dokumentarnog fil-
ma”. To su godine u kojima nastaju prvi “izvozni” bosanskohercegovački filmovi koji
pune kino-dvorane, poput filmova Hajrudina Krvavca (Diverzanti, Bosna-film, 1967;
Most, Bosna-film, 1969; Valter brani Sarajevo, Bosna-film, 1972) i Bate Čengića (Ulo-
ga moje porodice u svjetskoj revoluciji, Bosna-film, 1971; Slike iz života udarnika,
Studio-film, 1972). Godine 1976. rano preminuli bosanskohercegovački režiser Ivica
32
U sedmoj i osmoj deceniji u Malom pozorištu (Kamernom teatru) praizvedeni su tekstovi Mirka Kovača (Osipate
se polako, vaša visosti, 1968), Seada Fetahagića (Znam za jadac, 1969), Safeta Plakala (Vrh, 1977), Alije Isakovića,
Dževada Karahasana, Duška Trifunovića, Zlatka Topčića, Irfana Horozovića... Detaljnije u: Gordana Muzaferija,
Domaći tekst na sceni Kamernog teatra 55, u: Kamerni teatar 55, str. 15-18.
33
Tamara Sarajlić-Slavnić, Središte promjena: 75 godina Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, u: Narodno pozoriše
u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 1997, str. 17/18.
34
Vidjeti u: Luka Pavlović, Pozorišne kronike I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1966; 1972; 1978.
35
Spomenimo na ovome mjestu Vladu Jablana, Boru Grigorovića, Boru Draškovića i Josipa Lešića. Detaljnije o
navedenom u: Tamara Sarajlić-Slavnić, navedeni tekst.
36
Isto.
37
O ovome detaljnije vidjeti u: Hasan Džafić, Bosansko narodno pozorište Zenica, Zenica, 2002. i Fatmir Alispahić,
Narodno pozorište Tuzla (1949–1999), Tuzla, 1999.
Matić (1948–1976) snimio je svoj jedini dugometražni igrani film Žena s krajolikom
koji se smatra antologijskim ostvarenjem bosanskohercegovačke kinematografije.38
Šezdesete godine bile su i u poeziji vrijeme stanovitog razračunavanja s nekada
neupitnim velikim pričama: šezdesetosmaška, mlada generacija pjesnika otvoreno je,
sadržajem, vezivala svoje djelovanje uz aktualnu društveno-političku stvarnost i pri-
bližavala modernu bosanskohercegovačku poeziju evropskom kontekstu. Sarajevska
pop i rock scena šezdesetih i sedamdesetih godina dala je izvođače i sastave koji će
prvi u jugoslavenskim prostorima realizirati velike diskografske tiraže, poput Bijelog
dugmeta – prvog glazbenog sastava koji je najavio dominaciju LP-ploče (zbog čijih je
tiraža Jugoton morao uvesti dijamantnu ploču) i prvom koji je izazvao burne polemike
društveno-političkih struktura, a koje su ga uzdigle do statusa kulturnog i sociološkog
fenomena. Upravo će šezdesetih godina Indexi, kao pioniri rock’n’rolla na bosansko-
hercegovačkom tlu, formirati svoju najpoznatiju formaciju koja im je donijela status
bosanskohercegovačke glazbene legende, a koja je najavljena 1966. godine.
Osobiti fenomen ovog perioda predstavlja pojava jedne, brojem svojih učesnika i vi-
sokom razinom kvalitete njihovih ostvarenja, iznimne generacije školovanih grafičara.
Najveći broj njih školovao se u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, jer će Akademija li-
kovnih umjetnosti u Sarajevo biti otvorena tek 1972. godine. Među njima, velik je broj
umjetnika Bošnjaka, što predstavlja osobito značajnu činjenicu u usporedbi s njihovim
brojem u prvoj polovici 20. stoljeća. Spomenimo imena Mersada Berbera, Dževada
Hoze, Halila Tikveše, Emira Dragulja, Hasana Sućeske, Ragiba Lubovca, Memnune
Vile, Kemala Širbegovića, Nusreta Hrvanovića, Mehmeda Zaimovića, Huseina Balića,
Safeta Zeca, Ismara Mujezinovića, Salima Obralića, Esada Muftića, Mensura Verlaše-
vića, a u istom periodu djeluje i veliki broj slikara i kipara poput Afana Ramića, Behau-
dina Selmanovića, Seida Hasanefendića, Bekira Misirlića, Ibrahima Ljubovića, Arfana
Hozića, Alije Kučukalića … Prvi iskorak u predstavljanju jedne nove generacije umjet-
nika iz Bosne i Hercegovine i najavu njihovih budućih zajedničkih nastupa označile su
izložbe Devet mladih umjetnika u Mostaru, u januaru 1965. godine39 i Izložba mladih
slikara, vajara i grafičara40 u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu 1967. godine, a koje su
istaknule izuzetan razvoj grafičara iz Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo uslijedila je i me-
38
Ovaj film bio je nagrađivan na filmskim festivalima u Hong Kongu, Rio de Janeiru, Portorožu, Montrealu, Torinu,
Londonu, Jeruzalemu, San Franciscu itd., a 1989. godine za isti film Matić je posthumno bio nagrađen Zlatnom
arenom u Puli.
39
Na toj su izložbi izlagali Berber, Vila, Čurić, Dragulj, Hozo, Misirlić, Širbegović, Tikveša i Vajagić.
40
Na toj su izložbi grafiku izlagali Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Tikve-
ša i Vila-Bogdanić. Usp. katalog izložbe Izložba mladih slikara, vajara i grafičara, UGBiH, Sarajevo, 14.10.–
5.11.1967.
41
Ova je izložba bila predstavljena u januaru 1969. godine u Palais des Beaux Arts u Bruxellesu, a potom u novembru
iste godine u Centru Skenderija u Sarajevu. Godine 1971. izložba je bila postavljena i u Muzeju lijepih umjetnosti u
Aleksandriji. Na izložbi su izlagali: Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša
i Zaimović. U to su vrijeme u Sarajevu živjeli i radili samo Aleksić, Berber i Zaimović. Hozo je još bio u Ljubljani,
Nevjestić u Parizu, Kragulj u Londonu, a Dragulj, Miljuš, Širbegović i Tikveša u Beogradu.
42
Izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine (Současné umeni Bosny a Hercegoviny), Narodna galerija – Galerija
Vincence Kramáre, Prag, septembar – oktobar 1971. Na izložbi su bili predstavljeni Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo,
Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša...
43
Izložba Contemporary Graphics in Bosnia and Herzegovina bila je predstavljena u Hagenu, Kölnu i Parizu (1978),
Washingtonu, Pittsburghu, New Yorku, Lake Placidu i Chigacu (1979/80) te Mexicu (1981). Na njoj su bili izloženi
radovi Aleksića, Berbera, Dragulja, Dugonjića, Hoze, R. Jovandić, Kragulja, Lubovca, Miladina, Muftića, Nevje-
stića, Širbegovića, Tikveše, M. Bogdanić, Zaimovića i Verlaševića.
44
Na izložbi Mostra degli artisti di Sarajevo u Pallazi dei Diamanti u Ferrari od grafičara su bili predstavljeni Aleksić,
Balić, Berber, Hozo, R. Jovandić, Lj. Kovač i E. Muftić.
45
Mersad Berber je od 1968. do 1973. godine predavao na sarajevskoj Školi za primijenjenu umjetnost, a potom je
bio imenovan docentom na novootvorenoj sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, odnosno izvanrednim profe-
sorom 1978. godine (na predmetima crtež i grafika).
46
Dževad Hozo se u Bosnu i Hercegovinu vraća po otvaranju Akademije likovnih umjetnosti i kao docent vodi prvo-
upisanu generaciju grafičara na Katedri za grafiku 1973. godine (Waldegg, Kazija, Kovač, Marjanović, Perić, Ilić,
Z. Finci). Tih godina, kao docent, na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti predavao je i Borislav Aleksić.
Ono što čini osobitu vrijednost bh. grafike predmetnog razdoblja jeste visoka tehnič-
ka kultura i znanje grafičara, njihova upućenost u tada recentna likovna istraživanja
evropske i svjetske grafike47, ali i bliskost sa postmodernim senzibilitetom koji se, i
prije svog teorijskog uobličavanja, mogao prepoznati u tematskim i oblikovanim ka-
rakteristikama vodećih bosanskohercegovačkih grafičara ovog razdoblja i zahvaljujući
čemu je bh. grafika po prvi puta postala punopravnim i integralnim dijelom šire umjet-
ničke scene. Na grafičkim listovima pojedinih grafičara probuđen je svijet drevne an-
tike, Bizanta, islama, srednjovjekovne umjetnosti, renesanse i baroka, svega onoga što
je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine, i otvorila se mogućnost
jednog novog ispisivanja kulturne historije ovih prostora. Pripadanje jednom narodu,
kulturi, običajnosti nije nužno impliciranje “povijesnog sužavanja” (Šarčević)48; iz-
među poniranja u uskogrudnost i “raskorijenjenost” nacionalizma ili apstraktnog uni-
verzalizma nameće se potreba za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za
prijelaze između kultura, tradicija i religija, koji dovodi u pitanje separatističke forme
mišljenja. Mišljenje transverzaliteta i transkulturaliteta ne zaboravlja mračnu stranu
opsesivnog traganja za identitetom – ono nastoji nadići opasnu blizinu ideologije i
umjetnosti kakvu su nudili različiti totalitarni režimi kojima je bilo ispunjeno iskustvo
moderne povijesti; “taj moralni i artistički simplicizam postmoderna želi izbjeći.”49
Pri tome se, kao povezujuća karakteristika među umjetnicima, više nije nametala
srodnost formalnog jezika ili tehnike izvedbe, već mnogo izraženije bliskost duhovnog
senzibiliteta: tako, na primjer, Berber čini našim duhovnim suvremenicima vrijeme
renesanse i baroka, Sarajevo Bašeskijina vremena; a Hozo oživljava magični svijet
bosanskog srednjovjekovlja i u njega upisuje dramu modernog čovjeka. U posljednjim
decenijama 20. stoljeća, u vrijeme kada je i evropska misao i umjetnost bila prinuđena
propitati osnove svoje polifone strukture na tragu novog tumačenja kulturalne povi-
jesti, ideja pluralnog subjekta izgrađenog na susretu različitih tradicija i kultura našla
je svoju raskošnu tematizaciju u grafici, romanima i poeziji bosanskohercegovačkih
umjetnika: “U tom je smislu Bosna u Evropi bila domovina: (...) zajednica samosvje-
snih individualnosti pojedinih kultura, koje su bile u dijalogu prije no što je pojam
dijaloga prispio na scenu, povijesnu, političku, propagandnu (...). “50
Pojam domovine za pojedine umjetnike tako je nadrastao mogućnost partikularnog
određenja: ona nije mogla biti niti mjestom uskogrudnog nacionalizma koji prisvaja
pravo na jednu formu identiteta i kulture (a otuda i znak regresivnog razumijevanja
47
Ovdje treba istaknuti važnost djelovanja Ljubljanskog međunarodnog bijenala grafike na kojem su od 1955. godine
uz jugoslavenske grafičare izlagali vodeći evropski, japanski i američki grafičari i to je bilo mjesto susreta sa viso-
kim likovnim ostvarenjima.
48
Šarčević, str. 252.
49
Šarčević, str. 30.
50
Abdulah Šarčević, pogl. Vrijeme interkulturalizma/Šifra nade i otvorenosti u Evropi, str. 301.
51
Isto, str. 249.
52
U okviru manifestacije Slovo Gorčina u Stocu 1972. godine bilo je izloženo šesnaest Hozinih grafičkih listova iz
ovog ciklusa, a održan je i skup pod nazivom Epitafi kao inspirativna osnova poezije Maka Dizdara na kojem su
sudjelovali Midhat Begić, Alojz Benac, Abdulah Šarčević, Zdenko Lešić, Muhamed Filipović, Kasim Prohić idr.
53
Isto, str. 95. Značajno je naglasiti kako je Azra Begić već krajem 1960-ih istaknula “tišu, nježniju lirsku notu koja
skladno upotpunjuje osnovnu, snažnu dramatski intenzivnu struju” u Hozinu opusu. Usp. Azra Begić, Spomenik
smrti, simbol života “Odjek”, Sarajevo, 1.lX.1968.
54
“Dževad Hozo ne odnosi se prema Bosni kao nekoj unaprijed datoj značenjskoj veličini u ideologijskom, emotiv-
nom, neposredno vizualnom ili bilo kojem drugom takvom smislu. On se odnosi prema njoj, zapravo on u svojoj
umjetnosti uspostavlja tu Bosnu, s obzirom na arhetipsku znakovitost njene egzistencije u prostorima našeg duhov-
nog iskustva.”, Muhamed Filipović, Grafoskopija Bosne: Hozino grafičko umijeće, katalog samostalne izložbe u
Bijeljini 1990/katalog samostalne izložbe u Bihaću 1999.
55
Tokom sedamdesetih godina Berberu su dodijeljena brojna, ugledna međunarodna priznanja za grafiku: na ll. Među-
narodnom bijenalu u Sao Paolu i na l. međunarodnom bijenalu Premio Cesare Sofrakopolu u Trstu 1971. godine; na
lV.međunarodnom grafičkom bijenalu u Krakowu 1972. godine; Grand prix na lV.međunarodnom bijenalu grafike
u Firenzi 1974. godine (za drvorez u boji Princ Baltazar l, 1973); godine 1976. počasna premija na 10.međunarod-
nom bijenalu u Tokiju (U slavu Meše Selimovića, 1975, Prusački ulema, 1975), a 1978. godine Velika premija na
V.trijenalu u New Delhiju (Prusački ulema, iz ciklusa Kronika o Sarajevu) i nagrada ICOM-a na XIII Grand prix u
Monte Carlu (Rom ll iz ciklusa Kronika o Sarajevu, 1978).
rijskih udžbenika, u kojoj se, kao krhotine sjećanja, javljaju fragmenti pojedinih priča,
lica, starih rukopisa i fotografija. Sličan princip građenja kompozicije, oslobođen stro-
gih prostorno-perspektivnih pravila i odnosa veličina, u kojem se motivi javljaju naoko
slobodno razasuti, prisutan je i u ranim crtežima i grafikama Safet Zeca i Emira Dragu-
lja. “Uprisutnjavanje zajedničkog prostora iskustva” postalo je osnovom “konektivne
strukture” bosanskohercegovačkih umjetnika, temelj na kojem se oblikovalo “kulturno
pamćenje” odnosno oblikovao “odnos prema prošlosti”, “politički identitet” i “stvarala
tradicija” (Jan Assmann).56 Elementi takvog pristupa prisutni su tokom osme decenije i
na listovima Ragiba Lubovca (Elementi Bosne, 1977.), Nusreta Hrvanovića (Sjećanje,
1971.), Esada Muftića57 (Mangala, 1974; Soba, 1977.), Mensura Verlaševića (Vrijeme
prošlo, 1975.).
Određeni broj bosanskohercegovačkih grafičara osme decenije pokazivao je sklo-
nost upravo analitičko-konceptualnom pristupu koji je smjerao ka naglašenoj redukciji
i sintezi izraza; ka apstrahiranju. Redukcijom suvišne deskriptivnosti i izvanrednom
tonskom modulacijom, Emir Dragulj je, u velikim, pustim, gluhim prostorima samot-
nih čaršija, avlija i brda (Dvokolica,1974; Poplava, 1975; Konjanik, 1977; Noć, 1978),
ugradio središnju misao svog opusa o neumitnoj prolaznosti i nastojanju da se izdvoje
oni sadržaji koji čine duhovnost vlastitog podneblja i sredine (Odlazak ll, 1971; Odla-
zak lll, 1972; Putnik, 1972.), odnosno da se “prazni prostori” ispune novim značenjem.
I na listovima Halila Tikveše iz sedamdesetih godina može se uočiti nastojanje ka saži-
manju elemenata kompozicije, ka naglašavanju središnjeg motiva koji, najčešće, u pot-
punosti ispunjava prostor grafičkog lista. Riječ je o motivima rodnog, hercegovačkog
kraja (Mlinice, Hutovo, Enterijer iz Šurmanca, Neretva kod Komina, Rijeka ponornica,
Ognjište...) u kojima se lice stare kamene kuće, trošne barke i putene žene stapaju u
jedinstvenu himnu životu, radu i trajanju, o motivima koji nose snagu simbola. Sasvim
približeni i upućeni našom pogledu oni su dostojanstven hommage običnom, herce-
govačkom čovjeku i rodnom kraju, ishodište s kojeg se osluškuje prošlost i tradicija,
a koja se ne mora ispričati isključivo kroz velike datume i imena: riječ je o motivima
koji pružaju osnovu za jedno sasvim osobno, asocijativno tumačenje vlastite tradicije i
kulture, u kojem su probuđeni rijetki glasovi drevnih panova i šumskih satira koje još
nije ugušio metalni zvuk suvremene tehnologije.
56
Teoretičari kulture Jan i Aleida Assmann (rođ.1938.) utemeljitelji su teorije kulturnog pamćenja. Oni smatraju
da svaka kultura oblikuje nešto što bi se moglo nazvati njezinom konektivnom strukturom, a koja ima socijalni i
vremenski aspekt. U socijalnom aspektu ona vezuje čovjeka za drugog čovjeka u vidu simboličkog svijeta smisla
(zajedničkog prostora iskustava, očekivanja i djelovanja koji svojom vezujućom snagom pruža povjerenje i ori-
jentaciju), a u vremenskoj dimenziji ona uprisutnjuje temeljna iskustva prošlosti u sadašnjosti, odnosno uključuje
slike i priče nekog drugog vremena, stvarajući na taj način nadu i sjećanje. To je osnova za oblikovanje kulturnog
pamćenja. Detaljnije u: Jan Assmann, Kulturno pamćenje, str. 17-29.
57
Uz izložbu Esada Muftića iz 1989. godine, Ibrahim Krzović je istakao “neposredni susret avangardnih tendencija sa
tradicijom u slikarstvu memorije i u novom eklekticizmu kao stimulativnu situaciju za nekoliko generacija mladih
umjetnika s početka sedamdesetih godina”, a kojima je pripadao i Muftić u najranijoj fazi djelovanja. Usp. Ibrahim
Krzović, Esad Muftić, Galerija Novi Hram, Sarajevo, 1989.
58
Za podatke o prilikama na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti početkom 1970-ih kao i za opis postupaka u
realizaciji ciklusa Kronika o Sarajevu zahvaljujem prof. Mersadu Berberu.
59
Za spomenute crteže Berber je bio nagrađivan na lV. i V. Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1974. i
1976. godine te na V. izložbi jugoslavenskog crteža u Zagrebu 1975. godine.
60
Nav. prema: M.Karamehmedović, Berber, Svjetlost/Mladost/Mladinska knjiga, 1979, str. 44.
61
Za ovaj list Berber je dobio nagradu ICOM-a na Xlll.Grand prix-u u Monte Carlu 1978. godine.
62
Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti iz Zagreba, uvela je pojam “sarajevske arhitektonske škole” koji je
definirala kroz dvije generacije arhitekata: prvu, tokom 1930-ih godina s nekoliko avangardnih ličnosti i drugu koja
se vezuje uz osnivanje Tehničkog fakulteta u Sarajevu (1949), a koja “u kontinuitetu prepoznatljivog stava jezgre
arhitekata sarajevske sredine, uz otvorenost bez kompleksa, tehničku kulturu i stanovitu originalnost njeguje smisao
za tradicionalne vrijednosti gradskog ambijenta starog Sarajeva, ne ulazeći ni u kakve regionalističke kič-kompro-
mise već izvlačeći iz njega tek elementarne pouke o kakvoći dimenzije, višeslojnosti komunikacije itd.” (Snješka
Knežević, Odjek, Sarajevo, 1974. Cit. prema: Ivan Štraus, arhitekt, ANUBiH, Sarajevo, 2002, str. 20.) Akademik
Štraus koristi termin “sarajevskog arhitektonskog kruga” kao zajednički nazivnik za “osoben i raznovrstan arhi-
tektonski pristup i pluralizam izraza u rješavanju suvremenih graditeljskih zadataka donekle slobodniji u odnosu
na razvijenije arhitektonske centre s dužom graditeljskom tradicijom u zemlji, a koje imaju prepoznatljiv manir
arhitektonskih pristupa projektantskim zadacima.” Usp. Ivan Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture:
1970/1985, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 10.
63
Spomenimo, između brojnih priznanja, prvo mjesto Ivana Štrausa na internacionalnim arhitektonskim natječajima
za Glavnu poštu i Ministarstvo PTT-a u Addis Abebi (sa Z. Kovačevićem) 1964. godine i za zgradu Opere u Sofiji
1973. godine (sa H. Muhasilovićem); nagradu Saveznog žirija za realizaciju KSC “Skenderija” (Živorad Janković,
Halid Muhasilović) za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Jugoslaviji 1969. godine i pobjedu Ivana Štrausa na
jugoslavenskom natječaju za Muzej vazduhoplovstva na Surčinu iste godine (za taj projekt autoru je 1990. godine
dodijeljena savezna nagrada za najbolje arhitektonsko ostvarenja u Jugoslaviji u 1989).
64
Godine 1976. za Robnu kuću u Jajcu (Radivoj Jadrić, Džemaludin Karić, Nedžad Kurto); 1978. godine za objekat
Narodnog pozorišta u Zenici (Jahiel Finci, Zlatko Ugljen) i 1979. godine za prvu etapu Regionalnog medicinskog
centra u Banjoj Luci (Bogoljub Kurpjel, Rajko Mandić, Vedad Hamšić, Zdenko Brož).
65
Detaljnije u: Janez Lajovic, riječ na otvaranju izložbe Ivana Štrausa u Cankarjevu domu u Ljubljani, 1987. godine.
Citirano prema: Ivan Štraus, arhitekt, str. 18.
66
Stane Bernik, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002, str. 7-45.
67
Kao primjeri takvog tragalačkog propitivanja i “tihog, nenametljivog ušuljavanja u zatečenu graditeljsku baštinu”
(Ugljen, postavke oko hotela “Ruža”) mogu poslužiti projekti poput Planinarskog doma na Bobovcu (1968), Še-
refudin bijela džamija u Visokom (1969-1979), hotel Bregava u Stocu (1973-1979). Akademik Štraus izdvojio je
hotel Bregavu kao “najboljeg reprezentanta ‘savremenog regionalizma’ u arhitekturi, a pod kojim podrazumijeva
“sintezu savremenih sadržaja i funkcije kroz oblikovni izraz koji poštuje ambijentalne vrijednosti naslijeđa tla na
kojem je objekat izgrađen, lišen isprazne folklorne inscenacije ili mimikrijskog podilaženja ‘tradiciji’”. Citirano
prema: Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, str. 68.
68
Nav. prema: Ivan Štraus, str. 14-16 i 26.
69
Spomenimo i ostale vrijedne primjere na ondašnjoj jugoslavenskoj glazbenoj sceni: sedamdesetih godina Arsen De-
dić komponira muziku i piše pjesme za šibenske klape. Na debitantskom albumu grupe Leb i sol dominirale su jazz
rock teme sa etno utjecajima, a u proljeće 1978. godine, u okviru rock večeri na Opatijskom festivalu, spomenuta
grupa dobila je nagradu za “najbolji umjetnički dojam i najuspjeliju primjenu folklornog izraza” za obradu narodne
pjesme iz Zapadne Makedonije Aber dojde Donke. U jesen 1980. Jasenko Houra je na promotivnom koncertu grupe
Prljavo Kazalište u Zagrebu uključio i tamburaški narodni orkestar. Vidjeti: Ex Yu Rock enciklopedija, str. 52, 117,
161.
70
Enver Kazaz, Raskršća i ukrštanja – ka problemu neposrednosti i interferencije nacionalnih književnosti u BiH,
Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll, Sarajevo, proljeće 1999, str. 114.
71
Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara, Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll,
Sarajevo, 1999. str. 20.
72
Vidjeti i: dr. Enes Duraković, Prozno djelo Derviša Sušića, predgovor romanu Uhode, Univerzal, Tuzla, 1980., str.
10.
73
Midhat Begić, Epitafi kao osnova poeziji, O Kamenom spavaču Maka Dizdara, u: Bošnjačka književnost u književ-
noj kritici – Novija književnost, knjiga lll – poezija, Alef, Sarajevo, 1998, str. 351.
74
M. Begić, str. 351, 352, 356.
na konkretna ljudska priča postaje, kako je to zapisao Kasim Prohić, “gotovo drevna
po dramatizmu aktuelnih etičkih dilema i univerzalna po ukupnosti svih umjetničkih
poruka”75: bilo da je riječ o srednjovjekovlju Maka Dizdara, osmanskom periodu Tvr-
đave (1970) Meše Selimovića ili početku austrougarskog perioda u Ponornici (1977)
Skendera Kulenovića. Ovakve postupke možemo prepoznati i u opusu Dževada Kara-
hasana (Istočni Diwan i Šahrijarov prsten) te Irfana Horozovića, Talhe ili Šedrvanski
vrt (1972). Zanimljivo je da se upravo tokom osme decenije u bosanskohercegovač-
koj književnosti javlja putopis kao paradigmatski model književnog roda izraslog iz
potrebe komunikacije sa različitim kulturama, epohama i civilizacijama, kao model
otvorenog djela bogate asocijativne strukture i imaginacije. Spomenimo knjige puto-
pisa Tvrtka Kulenovića (rođ. 1935.) Odanost jugu (1970) i Pejsaži zrelog doba (1979)
te putopise Zulfikara Zuke Džumhura (1921-1989) (Nekrolog jednoj čaršiji, Hodolju-
blja76). Putujući, Kulenović je, kao i Džumhur Pismima iz Azije (1973), razgovarao
sa velikim imenima i epohama svjetske kulture i tradicije, poput Berbera na listovima
posvećenim Velasquezu ili Piero della Francesci.77
Iskrzani fragmenti Berberovih kompozicija iz Kronike o Sarajevu (dijelovi pisama,
dokumenata, kur’anskih stranica, fotografija...)78, poput montažnog postupka u roma-
nima Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz, 196879; Karabeg, 1971), ne teže arhivističkoj
rekonstrukciji povijesne faktografije, već povijest slikaju kao nepredvidljivi i haotični
svijet koji spoznajemo tek u probljescima svijesti poput Ibrišimovićevog Muzafera:
umjesto iluzije ovladavanja cjelinom smisla (vremena, prostora, uzročno-posljedičnih
veza), istina svoju mjeru nudi u detalju, fragmentu. Otuda se, kako je primijetio Enver
Kazaz, pravo izvještajno, kroničarsko vrijeme romana Ugursuz pretače u isprekida-
no vrijeme Muzaferove svijesti, odnosno u isprekidani i mučni proces ovladavanja
jezikom i spoznajom vlastitog identiteta:80 historijski okvir prve trećine 19. stoljeća
u Bosni, postaje tek nužan ambijent za priču o drami identiteta, kao središnji topos
postmoderne naracije.
Historijske činjenice individualizirane su i u pjesničkim zbirkama pjesnika Abdu-
laha Sidrana (rođ.1944.): Kost i meso (1976), a osobito u Sarajevskoj zbirci (1979),
u kojoj, u općoj sudbini svijeta, pjesnik nastoji oslušnuti i svoju vlastitu sudbinu: Si-
dranova poezija ispunjena je egzistencijalnim slutnjama, ona je uvjetovana dramom
svijesti o vlastitom postojanju i prolaznosti, ona je, riječima Marka Vešovića, “sazdana
75
Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga lV – proza,
(ur. Enes Duraković), “Alef”, Sarajevo, 1998, str. 393.
76
U televizijskoj obradi Hodoljublja su snimana od 1976.–1984. godine prema scenariju Zuke Džumhura, u režiji i
uredništvu Mirze Idrizovića,a snimatelj je bio Dževad Čolaković.
77
Berber će osobito u seriji “Dubrovačkih slika i crteža” iz 1988. godine otvoriti dijalog sa velikim imenima slikarstva
poput slikara dubrovačkog kraja – Vlahe Bukovca i braće Božidarević pa sve do Grünewalda, Caravaggia, Rubensa,
Géricaulta...
78
Podsjetimo: u izdanju “Veselina Masleše” 1974. godine objavljeno je djelo Mehmeda Mujezinovića Islamska epi-
grafika u BiH, knjiga l-lll.
79
Roman Ugursuz preveden je i na češki (Zla krev) i objavljen u Pragu (Odeon, 1976).
80
Kazaz, str. 64.
od iste tvari od koje je i pjesnik.”81 Kada oživljava povijesne ličnosti koje su obitava-
le u Sarajevu (Mustafu Krilaša, Ujevića, Kranjčevića, Bašeskiju, Gavrila Principa...)
ili događaje (Kozma astrolog tumači nebeske znake gospodaru svome princu Eugenu
Savojskom; Brauning 7.65. Vježba gađanja. Drhti Gavrilova ruka), Sidran osnažuje
uvjerenje da “goli dokument, svojom ljudskom težinom, može biti ravnopravni takmac
svemu što uobrazilja otkrije u svojim lutanjima pustopašicom”82, da poezija ne umije
biti čudesnija od tajne samoga života. U naslućivanju odgovora, Sidran traga za sluša-
ocem: njegova poezija nije hermetična ni zatvorena – ona je bliska postmodernom sen-
zibilitetu upravo u naglašenoj potrebi za komunikacijom, za zajedničkim iskustvom,
“bez učenoslovnog ponižavanja čitača.”83 Težnja za iskustvom i glasom drugog, za
dvoglasom u pjesmi kao “saopćenja Drugom” ili “saopćenja kroz Drugog” događa
se na razmeđi govora pjesnika i monologa zbiljske ili fiktivne ličnosti kojim “uokvi-
rujemo smisao pjesnikovih iskaza egzistencijalnim ramom koji je drugačiji od onog
unutar kojeg je smješteno pjesnikovo iskustvo”84: tako, kroz iskustvo slijepog čovjeka,
Sidran otvara nove perspektive i mogućnosti doživljaja svog rodnog grada (Slijepac
pjeva svome gradu). Isključenjem mogućnosti viđenja, pjesnik grad miriše, osluškuje,
opipava, naslućuje: naglašava njegovu tjelesnu dimenziju. Naglašena tjelesnost i čul-
nost bliska je postmodernom pjesničkom senzibilitetu, osobito u ženskom pismu koje,
u snažnoj senzualnosti progovara u poeziji Bisere Alikadić (Intonacije, 1959; Noć i
ćilibar, 1972; Kapi i mahovina, 1975; Drhtaj vučice, 1981).85 Ono je, u ovom kontek-
stu, “kulturološki zanimljivo kao upis novih, drugačijih govornih činova u književnu
odnosno kulturnu bošnjačku i bosanskohercegovačku tradiciju (...): kao istovremena
dekonstrukcija i re-konstrukcija nekih elemenata tradicije, kao prevrednovanje iz per-
spektive aktivnog ženskog načela naspram predvidljivoga očekivanoga pasivnoga”.86
Zaključak
Kao i u evropskoj umjetnosti sedme i osme decenije 20. stoljeća, i opće društvene,
kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini u navedenom razdoblju bile su
određene pažnjom i interesom za složeno propitivanje odnosa tradicije i modernog, za
kulturno trajanje i kulturu sjećanja (J. Assmann) čime su likovne prilike u Bosni i Her-
cegovini postale integralnim dijelom vrlo složenog, novog čitanja i tumačenja historije
koje se događalo u tada suvremenoj klimi kritičkog propitivanja Zapadne tradicije.
Osobito visoke domete predmetnog razdoblja predstavlja bh. grafika, kako u okviru
81
Marko Vešović, Dvoglas u pjesmi, Poezija i poetika Abdulaha Sidrana, Bošnjačka književnost u književnoj kritici,
knjiga lll-poezija, str. 528.
82
Vešović, str. 532.
83
Hadžem Hajdarević, O poeziji Abdulaha Sidrana, Novi Izraz, br. 2, Sarajevo, zima 1998, str. 94-105.
84
Vešović, str. 539.
85
Zilhad Ključanin, Vrtovi naslada Bisere Alikadić, Život, br. 5-6, god.XXXVll, maj-juni 1988, str. 514-524.
86
Marina Katnić-Bakaršić, Osvajanje govora: čulnost i eros u stvaralaštvu Bisere Alikadić, Novi Izraz, Sarajevo, zima
2003, str. 126.
tadašnje jugoslavenske grafike tako i šire, na međunarodnoj likovnoj sceni i kroz nju
se mogu pratiti formalno-sadržajno vrlo razuđeni primjeri usvajanja i tematiziranja
postmodernog senzibiliteta. U ovoj se generaciji po prvi puta u modernoj bh. kulturnoj
povijesti javlja veliki broj umjetnika Bošnjaka u čijim su radovima probuđeni i pred-
stavljeni po prvi puta bogati i raznorodni slojevi koji čine složeno tkanje bh. baštine
– svijeta drevne antike, Bizanta, srednjovjekovne umjetnosti i islama – svega onoga što
je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine. Pri tome, pripadanje
jednom narodu, kulturi i običajnosti nije značilo i “povijesno sužavanje” već, naprotiv,
nametalo potrebu za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za prijelaze izme-
đu kultura, tradicija i religija (A. Šarčević). Istovremena podudarnost postmodernih
tema i motiva u bh. arhitekturi, književnosti, glazbi i filmu svjedoči o iznimno važnom
i plodotvornom periodu suvremene bh. kulturne i društvene historije.
Summary
The 1960s and 1970s represent one of the most significant periods in modern Bosnian
culture. This was a time of outstanding contribution to visual arts, architecture, literatu-
re, music and film. It was also a period when some major projects were launched in pu-
blishing, museums, galleries, science, theatre and film. A particular advancement was
made in the field of visual arts, mainly in the medium of graphics. The Bosnian graphic
art of the 1960s and 1970s represents the high achievements of the then Yugoslav and
European graphics. At the same time, through it one can follow specific modalities
of reception of the late-modernist art, as well as the very early and, in terms of their
form and content, well-defined examples of adoption and actualization of post-modern
sensibility. This is confirmed by the notable participation of Bosnian graphic artists in
exhibitions and projects at home and abroad and by the prestigious prizes they were
awarded. What particularly distinguishes the Bosnian graphic artists of the 1960s is
their linking the elements of visual modernity with their own cultural and historic heri-
tage in terms of themes and content. This feature of Bosnian graphic art of Late Moder-
nism is especially interesting in the case of a generation of graphic artists (Memnuna
Vila, Halil Tikveša, Dževad Hozo, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović,
Mersad Berber, Esad Muftić, Ragib Lubovac, Safet Zec, Ismar Mujezinović, Mensur
Verlašević...) who had to train at visual art academies outside their home region (i.e.
in Ljubljana, Belgrade and Zagreb) before the founding of the Visual Arts Academy
in Sarajevo in 1972. Within the short period of Bosnian art following World War Two,
there appeared, on the one hand, a pronounced opening towards modern visual expre-
ssion and a departure from the then dominant socialist realist expression, and on the
other, the almost interspersion of post-modern sensibility, making an unfettered search
for one’s own patterns of Modernism on the part of our artists possible. In a way, this
eased the inherent Bosnian complex of lagging behind the more developed Yugoslav
and European places regarding visual arts.
The model of the Bosnian experience of centuries-long thought, which developed
across cultures and borders, imprinted itself as a model of post-modern thinking, be-
ing and acting even before its theoretical formulation was defined by European and
American thinkers: the way it was addressed on the pages of leading Bosnian graphic
artists of the 1970s eschewed the dangerous proximity of ideology and art to which an
obsessive search for identity can lead. One can find such interpretations synchronically
in graphic art as in architecture, in music as in the literature of the considered period, a
period which thereby stands out in the overall contemporary Bosnian cultural history
for its significance and value.
Literatura (izbor)
Šarčević, Abdulah, Politička filozofija i multikulturalni svijet; Istina o istini: svijet Mo-
derne i Postmoderne; U sjeni nihilizma, Svjetlost, Sarajevo, 2003.
Štraus, Ivan, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, Svjetlost, Sa-
rajevo, 1987.
Umjetnost BiH 1945-1974, UGBiH, Sarajevo, 1974.
Umjetnost BiH 1974-1984, UGBiH, Sarajevo, 1984.
Nekoliko godina nakon poraza sila Osovine u Drugom svjetskom ratu postalo je oči-
gledno da zemlje koje su promijenile bivši svjetski poredak ne mogu sarađivati u iz-
gradnji novog. Svijet i Evropa se ponovo dijele na dva nepomirljivo suprotstavljena
neprijateljska bloka, što će dovesti do najveće polarizacije u modernoj historiji. Borba
među suprotstavljenim državama se vodila ne samo na ratištima, već ratovanjem koje
je bilo kompatibilnije sa zastrašujućim opasnostima nuklearnog rata. Ovo prikriveno,
psihološko i tajno ratovanje razvijeno u toku rata protiv sila Osovine nakon 1945. go-
dine je bilo primijenjeno u brojnim postratnim konfliktnim situacijama.1
Vašington i Moskva su kao nekom magnetnom silom privlačili brojne zemlje, po-
krete i pojedince u državama, tako da je gotovo nemoguće bilo ostati neutralan u posli-
jeratnim međunarodnim odnosima. U historiografiji se razdoblje od završetka Drugog
svjetskog rata do 1990. godine najčešće označava kao period hladnog rata između dvije
supersile. Bipolarna ravnoteža svijeta bila je uporedo praćena lokalnim i regionalnim
ratovima koji su odnosili ogromne ljudske i materijalne žrtve. Hladnoratovske tenzije
i različita ispoljavanja raznovrsnih ciljeva i interesa velikih supersila posebno su se
1
Mark Mazower, Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2004, 236-237; Fransoa Fire, Propast
jedne iluzije. Komunizam u dvadesetom veku, Beograd, 1996, 483-484.
2
Džon Luis Gedis, Hladni rat, Beograd, 2003, 48-58.
3
Opšir. o informatičkoj revoluciji i njezinim ekonomskim i socijalnim posljedicama pogledati u: Milan Mesarić, XXI.
stoljeće. Doba sudbonosnih izazova, Zagreb, 2008, 15-50.
4
John Naisbitt, Megatrendovi, Zagreb, 1985, 18-48.
5
Miroslav Pečujlić, Savremena sociologija, Beograd, 1991. 61
6
Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, Zagreb, 1986, 298-448.
7
M. Pečujlić, Savremena sociologija, 55.
8
Bogdan Ilić, Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije, Beograd, 1995, 239.
Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa glo-
balizacije.9 Globalizacija se odvijala ponajviše preko: internacionalizacije kao među-
zavisnosti i interakcije različitih zemalja; liberalizacije kao otvaranja i disperzije slo-
bodnog kretanja svih resursa i proizvoda, rada, kapitala i robe širom svijeta; univerza-
lizacije kao prilike za podjednak udio svih zainteresiranih subjekata i dopiranja svega
u svaki dio svijeta; deteritorijalizacije kojom se slabe i ukidaju političke, geografske
i fizičke podjele; desuverenizacije kao procesa slabljenja, potiskivanja i zamjenjiva-
nja suvereniteta država zajedništvom ujedinjena čovječanstva; postmodernizacije koja
sve što je izraslo na elektrici i mehanizaciji nadomješta novim odnosima i oblicima
života izraslim na kompjuterizaciji, informatici i internetizaciji; individualizacije kao
prostiranja postmodernosti u kojoj vodeću ulogu ima razvoj ljudskih snaga i znanje
pojedinaca.10
Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Oni su se
međusobno prožimali, iako, naravno, nisu uvijek bili idealno kombinirani. Decentrali-
zacija poslovnoga dovela je, naime, i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je
bila proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog
sistema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralistič-
kih komunističkih federacija, poput bivših Socijalističke federativne republike Jugo-
slavije (SFRJ), Saveza sovjetskih socijalističkih republika i Čehoslovačke republike.
Procesi su globalizacije, time što su razorili komunistički društveno-politički sistem,
otvorili i prostor za oslobođenje niza malih naroda i država od ne samo nametnute
političke vlasti nego i od sudjelovanja u tzv. komunističkim federacijama (u svakoj od
njih prevladavajući je utjecaj imala najbrojnija nacija). Na tim su se temeljima razvila,
dakle, dva posve nova procesa: formiranje nezavisnih država u tranziciji, već ranije
formalno samostalnih, i pojava posve novih država kao rezultat sloma komunističkih
federacija.11
9
Pod pojmom globalizacija (engl. Globalization; njem. Globalisierung; franc. Mondialisation) označavamo proces
povezivanja, integriranja i ujedinjavanja tehnoloških, ekonomskih, političkih, socioloških, znanstvenih, obrazov-
nih, kulturnih i komunikacijskih procesa i odnosa u jedinstven i cjelovit planetarni kibernetički prostor i stvarni
ili virtuelni sistem. Globalizacija nastaje i razvija se u vremenu i prostoru lokalnoga i planetarnoga. Globalno se
afirmira kao lokalno, a lokalno postaje globalno. U svestranosti globalizacije glavnu ulogu imaju znanstveno-tehno-
loške inovacije i na njima nastali informacijski i digitalni komunikacijski procesi i odnosi. U aktuelnim procesima
ujedinjavanja čovječanstva najvažniji su procesi tehnološke i ekonomske globalizacije. Oni dovode do formiranja
jedinstvene globalne ekonomije transnacionalnom djelatnošću velikih korporacija, stvaranjem i povezivanjem više-
nacionalnih regija, širenjem nezavisnoga globalnoga biznisa i slobodnog svjetskog tržišta. Pravni leksikon, Zagreb,
2007, 376.
10
Isto, 376.
11
Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, u: Dijalog
povjesničara/istoričara, Zagreb, 2008, 81.
Nakon smrti Josipa Broza Tita (4. maja 1980. godine),12 završila se jedna epoha nakon
koje je opasnost od međunacionalnih nesloga u SFRJ postala još izraženija. Tito je bio
objedinjujuća ličnost i nacionalni heroj i kao takav predstavljao je važan integrativni
faktor. Njegovom smrću jugoslovenska federacija je izgubila važnu kohezionu snagu.13
Funkciju kolektivnog šefa države preuzelo je osmočlano predsjedništvo sa po jednim
predstavnikom iz svake republike i po jednim predstavnikom iz autonomnih pokra-
jina. Ovo tijelo je preuzelo vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama SFRJ, a
njegovi članovi su se svake godine rotirali na mjestu predsjedavajućeg. Politički vrh
koji je nakon smrti Josipa Broza Tita preuzeo punu odgovornost za funkcioniranje
zemlje, reagirao je često u panici, pronalazeći samo neka paušalna rješenja, bez ikakve
dugoročne vizije o tome kako rješavati najaktuelnije probleme u zemlji.14 Pored toga,
početkom osamdesetih godina događa se i smjena generacija u jugoslavenskoj politici,
te promjene načela na kojima se donose odluke u federalnom vrhu. Radilo se o gene-
raciji saveznih funkcionera koji nisu bili istaknuti partizanski lideri svojih republika,
nego predstavnici poslijeratne generacije. Oni su više vodili računa o interesima svojih
republika i pokrajina, nego što je bio slučaj s njihovim prethodnicima.15
Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, opozicijske snage su postajale sve
snažnije i sve organiziranije. U nizu medija koji su izlazili u Srbiji, kao i u dokumen-
taristički inspiriranoj književnosti i historiografiji, u tim se godinama problematiziraju
razne tabuizirane teme, kao što su: legitimnost socijalističkog poretka, karakter suko-
ba u okviru Drugog svjetskog rata, karakter vladavine u socijalističkoj Jugoslaviji, te
(posebno od 1983.) i uloga i rezultati vladavine Josipa Broza Tita.16 Srpski akademici
početkom devedesetih godina posebno ukazuju na štetnu politiku Josipa Broza Tita.
Prema ocjeni akademika Vasilija Krestića, Titovom nacionalnom politikom i proglaše-
njem novih nacija u Jugoslaviji, zadat je jedan od najopasnijih udaraca srpskom narodu
sa stanovišta njegove nacionalne integracije. Zbog toga i Milorad Ekmečić ističe važ-
nost radikalnog raščišćavanja sa titoizmom kao sa bolešću koja je srpski narod odvela
12
Svijet je na različite načine izražavao poštovanje prema Josipu Brozu Titu. Primjera radi, povodom Titove smrti u
velikom broju zemalja spuštene su nacionalne zastave na pola koplja. U nekim zemljama je proglašena višednevna
nacionalna žalost. Zabilježen je i gest koji je nezabilježen u historiji – zajednička pošta preminulom lideru Jugo-
slavije odata je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Titovoj sahrani prisustvovalo je 209 stranih delegacija
iz 127 zemalja – 123 državne delegacije, 68 delegacija političkih partija, 3 delegacije oslobodilačkih pokreta i 15
delegacija međunarodnih organizacija i institucija na čelu sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija. Pored osta-
lih, na sahrani su bila 4 kralja, 6 prinčeva, 31 predsjednik država, 10 potpredsjednika, 22 premijera, 11 predsjednika
parlamenta, 47 ministara inostranih poslova, itd. Bio je to, po mnogim elementima, unikatan primjer opraštanja od
jednog državnika u dotadašnjoj historiji svijeta. Raif Dizdarević, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, Sarajevo, 2000,
67-68.
13
Volter Laker, Istorija Evrope 1945-1992, Beograd, 1999, 665-666.
14
Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo, 2007, 60-61.
15
Volter Laker, Istorija Evrope, 666.
16
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, Belgrade, 1995,
7-15
17
Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, Sarajevo, Prilozi, Institut za istoriju, 2000,
br. 29, 355 i 361.
18
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, 7-15
19
Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografiji, 348.
20
Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje u XX veku. Lična istorija jednog doba, Beograd, 2009, 99.
21
Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodišta i posljedice, Zagreb, 2007, 220-223.
22
Isto, 223-224.
23
Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999, 763.
24
Venceslav Glišić, Susreti i razgovori. Prilozi za biografiju Petra Stambolića, Beograd, 2010, 132-134.
25
Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts,16-35.
26
Upor. Florans Artman, Milošević dijagonala laufera, Beograd, 2001, 39; Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni
programi. Ishodišta i posljedice, 220.
27
Kosta Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista (II). Beograd, Istorija 20. veka,
Časopis Instituta za savremenu istoriju, 2006, br. 2, 120.
28
Ivan Stambolić, Put u bespuće, Beograd, 1995, 149.
29
Izbor Slobodana Miloševića na mjesto predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije
nije obavljen jednostavno, kako je to organizirao ceremonijal-majstor partijskih izbora predviđenih za 1986. godinu,
Ivan Stambolić. Naime, i prije ovih izbora se znalo da Milošević ima dosta protivnika, ali tek u procesu izbora se
pokazalo da on ima više protivnika nego što je Stambolić mogao naslutiti. Nikada u historiji srpske komunističke
partije nije bilo toliko lomova i podjela u rukovodstvu kao što je to bilo povodom Miloševićevog izbora. Revoltiran
ishodom glasanja, Draža Marković je u stanju ogorčenosti napisao jedno vrlo oštro intonirano pismo Ivanu Stambo-
liću, nakon čega je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedniš-
tva federalne partije. Tvrdio je da će opredjeljenje za Slobodana Miloševića prouzrokovati “duboke i teške, negativ-
ne posledice” na jedinstvo unutar Saveza komunista Srbije, a time i na jedinstvo u Savezu komunista Jugoslavije.
Ivan Stambolić se u početku nije previše uzbuđivao i obazirao na ove stavove. Međutim, kasnije je shvatio da je
napravio fatalnu grešku. Milošević je već u proljeće 1986. godine stavio do znanja da mu je u krvi visoka karijera i
da se neće zadovoljiti ulogom drugog čovjeka Srbije, jer je upravo on bio šef najmoćnije institucije u zemlji. Prve
pukotine između dvojice prijatelja pojavile su se kod izbora Dragiše Pavlovića za predsjednika Gradskog komiteta
Saveza komunista Beograda. Milošević je veoma dobro znao da su kadrovi najvažniji faktor u borbi za vlast, pa je
u gotovo cijelo rukovodstvo ubacio ljude u koje je imao veliko povjerenje i koji su mu do kraja odano služili. Kosta
Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista, 105-119.
30
Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 86.
31
Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Opatija, 1996, 27.
32
Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, Beograd, 2003, 145.
33
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija. Sarajevo, Radovi Filozof-
skog fakulteta u Sarajevu, 2010, 283-284.
34
Ciril Ribičić, Zdravko Tomac, Federalizam po mjeri budućnosti, Zagreb, 1989, 322-323.
35
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 283-284.
36
Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, 146.
37
Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 285.
38
Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006, 494-496.
lizmom”, koje je Marković predstavio u junu 1990. godine. Bio je to pokušaj najte-
meljitije i najhrabrije tržišne reforme u svim dotadašnjim socijalističkim zemljama.
Finansijsku pomoć Markoviću obećale su i zapadnoevropske države pod uslovom da
njegov koncept počne realizirati u stvarnosti. Marković je u početku imao određenog
uspjeha (savezne devizne rezerve su narasle do 3,6 milijardi dolara, suzbijeni su infla-
cija i siva emisija novca), ali je nalazio brojne prepreke na raznim stranama. U Zagrebu
i Ljubljani ga nisu voljeli, a u Beogradu su ga mrzili i prezirali. Na kraju je i njegov
program doživio slom. Između ostalog, to se dogodilo i zbog toga što savezna vlada
nije kontrolirala u punom kapacitetu savezne funkcije.39
Osim unutrašnjih problema, na stanje u Jugoslaviju su dijelom uticali i opći nemiri
u Istočnoj Evropi. Do tačke bez povratka stiglo se u drugoj polovini 1989. godine. Na-
ime, između avgusta i kraja decembra navedene godine komunističke vlasti su nakon
gotovo pola stoljeća postojanja abdicirale ili prestale da postoje u Poljskoj, Čehoslo-
vačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i Demokratskoj republici Njemačkoj.40
Ubrzo nakon toga došlo je i do definitivnog raskola unutar SKJ. Na 14. vanrednom
kongresu SKJ, u januaru 1990. godine, delegacije iz Slovenije i Hrvatske zajednički
su napustile Kongres. Postalo je jasno da je SKJ, bez obzira na obećanu korjenitu re-
formu i reorganizaciju, istrošio svoju historijsku misiju i integrativni kapacitet. Bila je
to kulminacija gotovo trogodišnjih sukobljavanja unutar SKJ i između pojedinih repu-
bličkih rukovodstava. Nacionalno je potisnulo klasno-socijalno, državno je fetišizirano
na račun samoupravnog, mitovi i iracionalna strana života su nametnuti kao recept za
budućnost.41 Deceniju poslije, jedan od prvih Miloševićevih saradnika konstatira nje-
govu odgovornost za raspad SKJ. Naime, prema riječima Borislava Jovića, Miloševi-
ćev pokušaj da disciplinira SKJ na Četrnaestom kongresu, bez dovoljnog sagledavanja
mogućeg konačnog ishoda, ubrzao je raspad i same Jugoslavije.42
Ubrzo nakon raspada SKJ došlo je i do raspada Jugoslovenske narodne armije
(JNA) kao posljednjeg kohezionog faktora u zemlji. Armija je poslije nestanka SKJ
s političke pozornice u komandnom smislu bila vezana za Predsjedništvo SFRJ, a u
upravnom za SIV. No, kako je Predsjedništvo bilo spoj nepomirljivih političkih pro-
tivnika, Srbija je preduzela niz aktivnosti s ciljem da rukovodno tijelo oružanih snaga
usmjeri u pravcu realiziranja velikosrpskog projekta.43 Stvoren je neustavni sistem ko-
mandovanja i dogovaranja o upotrebi oružanih snaga protiv zapadnih republika. Joviću
i Kadijeviću pridružio se Slobodan Milošević, koji kao predsjednik Srbije nije imao
nikakve zakonske ovlasti nad JNA.44 Na sjednici Vrhovne komande od 12. do 15. mar-
39
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008, 645-646.
40
Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, Beograd, 2002, 366.
41
Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993, 180-181.
42
Borislav Jović, Knjiga o Miloševiću, Beograd, 2001, 56; Borislav Jović, Od Gazimestana do Haga. Vreme Sloboda-
na Miloševića, Beograd, 2009, 61.
43
Davor Marijan, Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije, Zagreb, 2008, 147-148.
44
Svetozar Oro, O ulozi vladarskih težnji u Yu – ratovima 1991-2001, u: Ratovi u Jugoslaviji 1991-2001, Zbornik
radova, Beograd, 2001, 81.
45
Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, Zagreb, Časopis za suvre-
menu povijest, 2009, 681-684.
46
Plan RAM je kreiran u 1990. godini u Generalštabu, a njegovo postojanje je objelodanjeno na sjednici SIV, 19.
septembra 1991. godine. Prema ovom dokumentu trebalo je osigurati zamišljene zapadne granice Srbije i stvoriti
okvir za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli u jednoj državi. Zijad Šehić, Smrt
Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 286-287.
47
Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, 685.
48
Upor. Zdravko Tomac, Paukova mreža balkanskog krvnika, Zagreb, 1994, 27-28; Posljednja šansa Jugoslavije,
“Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji”, Beograd, 2002, 48-61.
49
Kasim Trnka, “Konstitutivnost naroda”, Sarajevo, 2000, 27-28.
O uzrocima raspada SFRJ pisali su brojni naučnici. Kao uzroci kolapsa navedene
jugoslovenske države najčešće se ističu: 1. ekonomska kriza; 2. tzv. drevna mržnja;
3. nacionalizam; 4. kulturne razlike među jugoslovenskim narodima; 5. promjene u
međunarodnoj politici; 6. uloga raznih ličnosti u stvaranju i razaranju jugoslovenske
države; 7. predmoderni karakter jugoslovenske države koji se često komparira sa car-
stvima, nasuprot nacionalnoj državi; 8. strukturalno-institucionalni razlozi. S izuzet-
kom drevne mržnje, svi pobrojani razlozi su doprinijeli da se raspad Jugoslavije sagle-
da sveobuhvatnije. Osim argumenta o “drevnoj etničkoj mržnji”, svi su drugi uzroci
značajni za razumijevanje samog događaja. Pri tome, kada govorimo o ovoj temi treba
ukazati da se u ozbiljnim istraživanjima teško može fokusirati samo na jedan od razlo-
ga raspada Jugoslavije, s obzirom da se radi o složenom fenomenu koji je imao više od
jednog uzroka.50
Mnogi i danas smatraju kako je 35 godina Titove stabilnosti i mira pokazatelj kako
su u trusnom političkom prostoru poput balkanskog potrebni čvrsta ruka i lider, koji
će nezrele balkanske narode držati pod kontrolom. Ipak, ni takvi ne mogu zanemariti
činjenicu da su nakon 35 godina Titove čvrste ruke, a samo 10 godina nakon njegove
smrti ponovno izbili bratoubilački sukobi, koji se dijelom mogu uporediti s onima u
Drugome svjetskom ratu. To dovodi u pitanje tezu o čvrstom liderstvu, pa Titovo djelo,
kao i neki kasniji primjeri, ukazuju da je politika liderstva zastarjela i promašena, od-
nosno da se problemi ne rješavaju osloncem na lidere nego na demokratske institucije.
Pri tome, treba imati u vidu da je puno ovisilo i o političarima, nositeljima tereta odgo-
vornosti vlasti u kritičnim trenucima, među kojima su poneki, poput ruskog predsjed-
nika Borisa Jeljcina i češkog predsjednika Vaclava Havela, uviđali svu opasnost širenja
područja napetosti, pogotovu na etničke aspekte. Drugi su ih, pak, poput srbijanskog
predsjednika Slobodana Miloševića, namjerno razbuktavali. Rezultat je bio da su se
Sovjetski savez i Čehoslovačka raspali ili dezintegrirali relativno mirno, dok se SFRJ
raspala nasilno i u krvi.51
50
Dejan Jović, Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: Kritička analiza postojećih interpretacija, Zagreb, Časopis
za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 2001, 151-152.
51
Upor. Slobodan Miladinović, Elite raspada, Beograd, 2009, 253; Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima uspo-
rednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 83, 87-89.
52
Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 1999, 84-85
53
Vladimir Goati, Politički život u Bosni i Hercegovini 1989-1992, u: Bosna i Hercegovina između mira i rata, Beo-
grad, 1992, 56.
54
Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 84-85.
55
Ivan Cvitković, Sociološki pogledi na naciju i religiju, Sarajevo, 2005, 19-21.
56
Smail Čekić, Agresija na Bosnu i Hercegovinu, II, Sarajevo, 2004, 943.
57
Jedan od učesnika razgovora u Karađorđevu dr. Dušan Bilandžić je je u jednoj izjavi naveo sljedeće: “Tuđman nam
je (...) rekao da se on s Miloševićem dogovorio (o podeli), a da mi to moramo konkretno razraditi na mapama (...)
Održana su tri kruga razgovora u Tikvešu i Beogradu, a svaki je trajao desetak sati, no nije bilo rezultata. Na tim
su se pregovorima vodile ‘beskrajne rasprave oko toga, čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima većinu u
nekom gradu’. Osim toga, oni su nama prepuštali samo zapadnu Hercegovinu”. O pregovorima između Miloševića
i Tuđmana u proljeće 1991. godine veoma važno svjedočenje na osnovu ličnih saznanja objavio je i Voren Zimer-
man, bivši američki ambasador u Beogradu, od 1989. do 1992. godine. On je, između ostalog, zapisao sljedeće: “Ni
Milošević ni Tuđman nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema Bosni. Kao mesto na kome
su Srbi, Hrvati i Muslimani vekovima manje-više zajednički živeli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu
dvojicu etničkih homogenista. Na kraju drugog sastanka sa mnom, Tuđman je izlio bujicu pogrda na račun Izetbego-
vića i Muslimana. Oni su opasni fundamentalisti (...) Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu
pretnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podeljena između Srbije i Hrvatske. Ovaj ispad
me ostavio bez daha, a stekao sam utisak da su i Tuđmanovi pomoćnici koji su tome prisustvovali bili podjednako
iznenađeni”. Miloš Minić, Dogovori u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010, 36-37, 42-43./
58
Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), Sarajevo, 1997,
55-56.
59
Isto, 56.
60
Ubrzo poslije “SAO Hercegovine” i “SAO Krajine”, proglašene su: “SAO Romanija”, 22. oktobra; “SAO Sjeve-
roistočne Bosne”, 28. oktobra; “SAO Sjeverne Bosne”, 5. novembra (...) pa sve do “SAO Birač” 9. januara 1992.
godine i “Srpske opštine Birač”, 10. januara 1992. godine. Pri kraju, odnosno uporedo sa “saoizacijom”, konstitu-
irana je “Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, 24. oktobra 1991. godine. Na ovoj sjednici usvojena je
odluka o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom,
“SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom” i drugima koji to žele. Sljedeći potez u projektu ustavno-pravne
destrukcije Bosne i Hercegovine je bio “plebiscit srpskog naroda”, održan 9. i 10. novembra 1991. godine. Isto,
57-64.
61
Edin Šarčević, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009, 53.
62
Kao obrazloženje formiranja “hrvatskih zajednica” čelnici Hrvatske demokratske zajednice najčešće su koristili
argument da “hrvatski narod u vrijeme rastakanja Bosne i Hercegovine ima pravo da izrazi svoje interese i opredje-
ljenja pozivajući se na vlastiti subjektivitet”. Mate Boban, predsjednik “hrvatske zajednice herceg-bosne”, je u prvoj
izjavi nakon proglašavanja “zajednice”, pored ostalog, naglasio da “hrvatska zajednica herceg-bosna predstavlja
geopolitičku, kulturnu i ekonomsku cjelinu i proističe iz nekadašnjih banovina, u čijim granicama je hrvatski narod
dočekao Drugi svjetski rat (...) Mostar je izabran za sjedište zato što ovaj grad predstavlja kulturno, geopolitičko i
ekonomsko središte hrvatskog naroda u ovom dijelu Republike”. Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove
misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 64-69.
63
Isto, 68-69.
64
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, London, 1997, 67-75.
65
Praktično, to je značilo da na “referendumsku kušnju” treba da idu svi dokumenti i odluke kojima je definiran
status Bosne i Hercegovine kao suverene države počev od Ustava Socijalističke republike Bosne i Hercegovine iz
1974, Ustav SFRJ iz 1974, Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 1990, zatim Memorandum i Platforma
Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1991, pa do izjava i obaveza iz decembra 1991, odnosno
odgovora na upit Komisije, Predsjedništva i Vlade Bosne i Hercegovine iz januara 1992. godine. Drugim riječima,
referendum je trebalo da, kao što je to ranije učinjeno na istovjetan način u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, po-
tvrdi stepen validnosti zahtjeva Bosne i Hercegovine za međunarodnim priznanjem suverenosti i nezavisnosti. Isto,
71.
66
Isto, 72-73.
67
Upor. Susan L. Woodword, Balkan tragedy. Caos and dissolution after the Cold War, Washington, 1995, 210; Ka-
sim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 74-75.
68
Protiv referendumskog izjašnjavanja bilo je svega 6.037 birača ili 0,19 % glasačkog tijela. Na ovaj način se, po
osnovu demokratskog izjašnjavanja građana, dobila volja građana Bosne i Hercegovine. To je značilo i svojevrsnu
opću potvrdu svih odluka legalnih organa vlasti Bosne i Hercegovine, kojima je potvrđena nezavisnost i suverenost
Bosne i Hercegovine, donesenih u drugoj polovini 1991. godine. Ovi su podaci, zajedno sa Izvještajem, od strane
Republičke izborne komisije dostavljeni su Skupštini Bosne i Hercegovine koja je i usvojila Odluku o referendumu.
Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Zagreb-Saraje-
vo, 2006, 107-110; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996),
77-78.
69
Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999, 270.
70
Dženana Čaušević, Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005, 514.
71
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 722.
72
Edina Bećirević, Na Drini genocid, Sarajevo, 2009, 119-120.
73
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 724-725.
74
Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995, 319-321.
75
Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 289.
76
Odluka o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine,
20. juni 1992. godine.
77
Odluka o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike
Bosne i Hercegovine, 20. juni 1992. godine.
78
Za razliku od genocidnih strateških ciljeva koje je predstavio Radovan Karadžić 12. maja 1992. godine, u Platformi
Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine je, između ostalog, stajalo: “Bosna i Hercegovina je suverena i ne-
zavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda
koji u njoj žive. Republika se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva
prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode (...) Tri konstitutivna naroda, Musli-
mani, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije
viševjekovnog zajedničkog življenja. Politički i društveni život u Bosni i Hercegovini zasniva se na ravnopravnosti
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Suverenitet
države ostvaruje se na cijeloj teritoriji koju određuju jedinstvene granice priznate od međunarodne zajednice (...)
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je za pregovore koji vode miru. Pregovori o miru mogući su uz
poštivanje sljedećih uvjeta, odnosno principa: a) Prekid ratnih dejstava, b) Uspostavljanje političkog stanja prije
početka agresije, c) Priznanje legalne vlasti države Bosne i Hercegovine i njenih institucija na cijeloj teritoriji, d)
Naknadu ratne štete i kažnjavanje krivaca za ratne zločine u saglasnosti sa međunarodnim propisima (...) Bosna i
Hercegovina neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu
Bosne i Hercegovine na isključivo etničkoj osnovi (...) U zajedničkom višenacionalnom frontu učestvuju patriot-
ske snage koje su za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost
Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti (manjina) (...) Ova platforma je poziv svim gra-
đanima i svim narodima Bosne i Hercegovine da se aktivno uključe u patriotski front borbe za suzbijanje agresije i
uspostavljanje mira i slobode, reda i zakonitosti na cijeloj državnoj teritoriji Republike. Pozivamo i sve one koji se
nalaze na drugoj strani, a nisu ruke okaljali krvlju nevinih ljudi, da se priključe legalnim oružanim snagama Bosne i
Hercegovine u borbi za slobodu a protiv agresije. Predsjedništvo će donijeti zakon o amnestiji i sprječavati moguće
pojave revanšizma. Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima,
Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 2. juli 1992. godine.
79
Izetbegovićev govor na 49. zasjedanju Generalne skupštine UN-a 27. septembra 1994. Bosna je ideja, Dnevni avaz,
Fokus, Sarajevo, 18. decembar 1999, 5.
bila je sastavni dio njegovog etnocentričnog koncepta stvaranja države.80 Takva poli-
tika je, između ostalog, dovela i do sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije
Republike Bosne i Hercegovine koji su se rasplamsali u januaru 1993. godine, a zatim
i aprilu iste godine. Napadom Hrvatskog vijeća odbrane na Armiju Republike Bosne
i Hercegovine u Mostaru, početkom maja 1993. godine, došlo je do eskalacije suko-
ba.81 Tuđmanovi planovi o podjeli Bosne i Hercegovine bili su u suštini identični kao i
Miloševićevi, s tom razlikom da su potezi beogradskog režima bili otvoreniji i javniji,
a zagrebačkog oprezniji i tajnovitiji. Istina, za projekat podjele Bosne i Hercegovine
Miloševiću je srpsko javno mnijenje davalo veliku podršku, dok je popularnost Tuđma-
na i Hrvatske demokratske zajednice upravo zbog politike prema Bosni i Hercegovini
1993/1994. godine pala na najnižu tačku. Također, i sve opozicione stranke u Hrvatskoj
su bile za očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine.82 Tuđmanova osvajač-
ka politika je posebno bila kritizirana nakon vojnih pobjeda Armije Republike Bosne
i Hercegovine i pritiska Ujedinjenih nacija na Hrvatsku koje su razmatrale mogućnost
uvođenja sankcija ovoj državi. Navedene činjenice, kao i direktno uključivanje ame-
ričke administracije u krizu na području bivše Jugoslavije, dovest će, početkom marta
1994. godine, do prekida sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike
Bosne i Hercegovine.83
Uporedo sa ratnim događanjima, odvijali su se i pokušaji Evropske zajednice i SAD
s ciljem pronalaska rješenja za prekid ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. U okviru
takvih nastojanja međunarodne zajednice ponuđeno je nekoliko mirovnih planova od
1992. do 1995. godine.
Prvi od ovih planova koji je u sebi nosio mogućnost mirnog rješenja ratnog sukoba
bio je Coutillerov mirovni plan. Pregovori o Coutillerovom planu su trajali od februara
do jula 1992. godine i završeni su potpunim neuspjehom. Pored ostalog, ovaj prijedlog
je propao jer su Karadžićevi sljedbenici znali da su u slučaju nastavka ratnih operacija
nadmoćniji jer ih je Srbija višestruko pomagala. S obzirom da nije bilo vojne ravnote-
že, Karadžić i njegovi saradnici su tokom pregovora stalno proširivali svoje zahtjeve,
tražeći konfederalizaciju, tri nacionalne države unutar Bosne i Hercegovine.84
80
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 727
81
Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing, Dražen Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski
rat, Zagreb, 2006, 167-169; Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i
Srbije 1992-1995, u; Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi i događaji, Bošnjačka pismohrana, Zagreb,
2010, 425.
82
Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 730.
83
Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i Srbije 1992-1995, 426-427.
84
Coutillerov plan je dobio ime po portugalskom diplomati Jose Coutilleru koji je u to vrijeme predsjedavao Evrop-
skom zajednicom. Neki su ga nazivali i “Lisabonski sporazum” po mjestu gdje su neki sastanci pregovora održani.
U traženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, Coutillerova misija je zenit dosegnula evropskim radnim
prijedlogom budućeg ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, dogovorenim 7. i 8. marta 1992. godine Bruxelle-
su. Coutillerova misija je u toku aprila 1992. godine izgubila svaki smisao jer je agresija na Bosnu i Hercegovinu
označila početak nasilnog, tzv etničkog cijepanja. Evropska zajednica je uprkos nepopravljivih konstrukcionih i
taktičkih grešaka i dalje insistirala na ovom planu, čime je neposredno ohrabrivala agresiju na Bosnu i Hercegovinu.
Opšir. o Coutillerovom planu pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991-1996), 83-104.
85
Na skupu u Londonu učestvovalo je preko trideset zemalja. Pored izvještaja o masovnom ubijanju, protjerivanju i
silovanjima, koje su vršile srpske snage u Bosni i Hercegovini, predstavljena su i otkrića o srpskim logorima koja su
asocirala na nacističke logore iz Drugog svjetskog rata. Govornici su jedan za drugim osuđivali agresiju na Bosnu i
Hercegovinu, a britanski premijer John Major je upozorio Srbiju da će se pritisak na ovu državu pojačati u slučaju
da izostane njena saradnja. Inače, Srbija je od 30. maja 1992. godine već bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija.
Opšir. o Londonskoj konferenciji vidi u: Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine,
135-137.
86
Vance-Owenov plan je predviđao da Bosna i Hercegovina ostane u svojim međunarodnim granicama, sa podjelom
na deset provincija, čije bi granice bile precizirane Ustavom. Prema odredbama ovog plana bila je dozvoljena puna
sloboda kretanja bez administrativnih graničnih kontrola između provincija. Jedan od dokumenata ovog plana bile
su i karte provincija. Bosna i Hercegovina je trebala biti transformirana u decentraliziranu državu triju konstitutiv-
nih naroda s deset provincija i posebnim statusom grada Sarajeva. Tri provincije sa bošnjačkom većinom trebale su
se prostirati na 26,3 % teritorije Bosne i Hercegovine, tri provincije s većinskim hrvatskim stanovništvom na 25,8 %
i tri provincije s srpskom većinom na 42,2 % teritorije. Teritorija grada Sarajeva, koji je trebao dobiti poseban status,
zauzimala je 5,5 % površine Bosne i Hercegovine. Opšir. o Vance-Owenovom planu pogledati u: Kasim Begić,
Sljedeći mirovni plan ponudili su David Owen i Torwald Stoltenberg. Oni su svoju
misiju započeli tokom jula i avgusta 1993. godine bilateralnim razgovorima u Sara-
jevu, Zagrebu i Beogradu, a okončali su je pregovorima u Genevi. Prema prijedlogu
mirovnog sporazuma Owen-Stoltenberg trebalo je u formi ustavnog sporazuma formi-
rati tri konstitutivne republike koje bi onda obrazovale Savez republika Bosne i Her-
cegovine. Sama forma govori da je riječ o konfederalnom ugovoru. Međutim, ni ovaj
prijedlog nije doživio bolju sudbinu od prethodnih mirovnih rješenja. Nakon što polo-
vinom februara 1994. godine nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih područja,
Owen-Stoltenbergov plan pada u zaborav.87
Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD preuzi-
maju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Američko uključivanje je
rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. marta 1994. godine, a kojim
je predviđena uspostava Federacije Bosne i Hercegovine. Sastavni dijelovi ovog spora-
zuma bili su: Prijedlog Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Preliminarni sporazum
o uspostavljanju konfederacije između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike
Hrvatske, te Sporazum kojim je Bosni i Hercegovinu omogućen pristup Jadranskom
moru kroz teritoriju Hrvatske i Sporazum kojim je Hrvatska dobila pravo nesmetanog
tranzita kroz općinu Neum. Uz to, kao sastavni dio Washingtonskog sporazuma, potpi-
san je i vojni sporazum u Splitu, 12. marta 1994. godine.88
Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, 25. aprila 1994. godine je osno-
vana Kontakt grupa89 s ciljem pronalaska rješenja za okončanje rata u Bosni i Herce-
govini.90 Na sastanku članica Kontakt grupe, održanom 5. jula 1994. godine usagla-
šena je karta razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i srpske strane. U
odnosu na plan Owen-Stoltenberg, u planu Kontakt grupe bošnjački i hrvatski teritorij
je bio uvećan za 5,2 % teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, i ovaj plan je odbila
srpska strana. Nakon toga, Savezna republika Jugoslavija je donijela Odluku i prekidu
političkih i ekonomskih odnosa sa Karadžićevim sljedbenicima u Bosni i Hercegovini.
Kasnije se pokazalo da je to bio smišljen i neiskren potez , a sve s ciljem ublažavanja
prijetnji od pooštravanja sankcija međunarodne zajednice.91
Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 109-125; James Gow, Triumph of
the lack of will. International Diplomacy and the War, 214-218.
87
Koliko je Owen-Stoltenbergov plan bio nepovoljan i nepravedan, između ostalog, govori i podataka da je Bošnja-
cima trebalo da pripadne 28,29 % teritorija, iako su prema popisu iz 1991. godine činili 43,7 % od ukupnog broja
stanovnika Bosne i Hercegovine. S druge strane, republici sa srpskim većinskim stanovništvom trebalo je pripasti
čak 52,08 % teritorije Bosne i Hercegovine. Opšir. o Owen-Stoltenbergovom planu pogledati u: Torvald Stolte-
nberg, O ljudima, Beograd, 2009, 334-339; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog
sporazuma (1991-1996), 127-163.
88
Ivo Komšić, Preživljena zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 2006, 345-386; Omer
Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 152.
89
Kontakt grupu je činilo pet svjetskih sila na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zatim Rusijom, Velikom
Britanijom, Francuskom i Njemačkom.
90
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War,260-263.
91
Prema kartama Kontakt grupe, Federaciji Bosne i Hercegovine je pripadalo 49% teritorija Bosne i Hercegovine
na kojemu je, prema popisu iz 1991. godine, živjelo 58,9% stanovništva, a područje srpskog entiteta je zauzimalo
48% teritorija s 29,4% stanovništva, dok je distrikt Sarajevo obuhvatalo 3% teritorija s 11,6% stanovništva Bosne i
Iako je i ovaj plan doživio neuspjeh, Kontakt grupa je nastavila sa svojim diplo-
matskim aktivnostima s ciljem pronalaska mira u Bosni i Hercegovini. Prije sastanka
u Daytonu, u Bosni i Hercegovini su se dogodili brojni dramatični i tragični doga-
đaji. Koristeći prednost u naoružanju i tromost Zapada, Karadžićevi Srbi su tokom
jula 1995. godine počinili genocid nad bošnjačkim stanovništvom u širem području
Srebrenice. U ovom najvećem masovnom zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog
rata ubijeno preko 8.000 Bošnjaka.92 Krajem avgusta iste godine iznova je uslijedio i
masakr na Markalama u Sarajevu, u kojem je poginulo 37 osoba, a ranjeno 48. Ponov-
ljene scene užasa svijet više nije mogao tolerirati. U zoru 30. avgusta 1995. godine za-
počeli su vazdušni udari NATO-a. Pod uticajem nepokolebljive volje Zapada i svjesni
da se ne mogu suprotstaviti bombardovanju NATO snaga, bosanski Srbi su u Genevi, 8.
septembra 1995. godine, prihvatili karte koje su do tada uporno odbacivali. U Genevi
su predstavnici tri konstitutivna naroda dogovorili da Bosna i Hercegovina nastavlja
svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama, te da će biti podijeljena na dva
entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku). U New Yorku, 26. sep-
tembra 1995. godine, je potpisan sporazum kojim su potvrđeni ženevski principi. Po-
četkom oktobra kada se situacija na terenu promijenila na štetu vojske bosanskih Srba,
predsjednik SAD Bill Clinton je objavio kako za pet dana nastupa prekid vatre koji će
trajati 60 šezdeset dana. Time je otvoren put zainteresiranim stranama za postizanje
sveobuhvatnog mirovnog rješenja u Daytonu.93
Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Daytonski spo-
razum), parafiran je u Daytonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan je 14. decembra
u Parizu.94 U Daytonskom sporazumu je sadržano mnogo zadatih ciljeva i principa za
obnovu države Bosne i Hercegovine. Ipak, treba istaći da je vojni zadatak bio okon-
čanje oružanog sukoba putem uspostavljanja vojne sigurnosti. Istovremeno, ovaj cilj
je bio važan uslov da bi se uspješno mogli provesti civilni aspekti mirovnog procesa.
Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je nastavila kontinuitet
Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama.95
Hercegovine. Opšir. o planu Kontakt grupe pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do
Daytonskog sporazuma (1991-1996), 199-214.
92
Marko Attila Hoare, The History of Bosnia. From the Middle Ages to the Present Day, London, 2007, 393; Marie-
Janine Čalić, Etničko čišćenje i ratni zločini 1991-1995, u: Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama, Zbornik
radova, Sarajevo, 2010, 129-130.
93
Upor. Steven L. Burg, Paul S. Shoup, The war in Bosnia-Herzegovina. Ethnic conflict and international interventi-
on, New York, 2000, 410-415; Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 162-165.
94
James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, 286.
95
Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu sadrži jedanaest aneksa: Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima
mirovnog sporazuma; Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilnosti; Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji
razgraničenja i relevantnim pitanjima; Aneks 3: Sporazum o izborima; Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine; Aneks
5: Sporazum o arbitraži; Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima; Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim
licima; Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika; Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih
korporacija Bosne i Hercegovine; Aneks 10: Civilna implementacija mirovnog sporazuma; Aneks 11: Sporazum
o međunarodnim policijskim snagama. U Ustavu Bosne i Hercegovine je rečeno da se ova država sastoji iz dva
entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (51% teritorija) i Republike Srpske (49 % teritorija), te da će funkcionirati
kao demokratska država u kojoj će se vlast formirati na bazi rezultata slobodnih demokratskih izbora. Jedino sporno
pitanje ostala je teritorija Brčkog, za čije rješenje je predviđena međunarodna arbitraža. Vidi: Christian Steiner,
Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter, Edouard d’Aoust, Ulrih
Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, Sarajevo, 2010, 19-20, 81-107.
96
Nedovršeni mir – Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan, Zagreb-Sarajevo, 1997, 10-12.
97
Ni jedna zemlja poslije Drugog svjetskog rata nije doživjela tolika razaranja kao Bosna i Hercegovina tokom rata
1992-1995. godine, nakon kojega je bruto domaći proizvod smanjen na oko 25% predratne vrijednosti, industrijska
proizvodnja pala je za preko 90%, sa 70-80% nezaposlenih i preko 1,4 miliona ljudi potpuno ovisnih od humanitar-
ne pomoći. Samo u Sarajevu direktne štete su procijenjene na oko 14 milijardi američkih dolara, od čega su direktne
štete koje je pretrpila industrija procijenjene na preko 3,3 milijarde američkih dolara. Prema ovoj studiji indirektne
štete je bilo nemoguće tačno utvrditi, i ove štete po ekonomiju će se osjećati narednih 30 do 50 godina. Naučno
zaostajanje se smatra u dugoročnom smislu najpogubnijim vidom indirektne ratne štete. Nauka se u razvijenim
zemljama svijeta sa svojim fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima smatra temeljem tehnološkog i informa-
tičkog razvoja zemlje. Rezultat rata je potpuni prekid ili otežane komunikacije među domaćim i stranim naučnim
institucijama, uništena naučno-istraživačka infrastruktura, a samo tokom rata više od 40% naučno-istraživačkog
kadra trajno je napustilo zemlju. Kao posljedica rata a pod pritiskom drugih socijalnih problema koji su rezultat
siromašenja zemlje, dramatično je smanjeno izdvajanje za nauku. Prema različitim navodima izdvajanja za nauku u
posljednjim godinama bilo je 0,05% bruto domaćeg proizvoda, odnosno 0,2% bruto domaćeg proizvoda, za razliku
od 1,5% bruto domaćeg proizvoda, koliko je izdvajano za nauku 1991. godine, što je smanjenje od deset do trideset
puta. Navedeno prema podacima koji su objavljeni u: Strategija razvoja industrijske politike u Federaciji Bosne i
Hercegovine, Sarajevo, 2008, 4-5.
98
Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 288-289.
99
Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter,
Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 21-22.
100
Mirko Pejanović, Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, Sarajevo, 2005, 159-160.
101
Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter,
Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 24.
102
Vijeće za implementaciju mira čini 55 zemalja i organizacija, koje na različite načine pomažu mirovni proces. Lon-
donska konferencija je uspostavila Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, pod predsjedavanjem Visokog
predstavnika, koji funkcionira kao izvršno tijelo. Članovi Upravnog odbora su: Francuska, Italija, Japan, Kanada,
Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komi-
sija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Upravni odbor ima, pored ostalog, zadatak da
daje smjernice Visokom predstavniku. Vidi: Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-
Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u
Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, Sarajevo, 2009, 104.
103
Wolfang Petritsch, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Sarajevo, 2002, 92-93.
104
Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Be-
gić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Herce-
govine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi,105.
105
Isto, 105.
106
Izvještaj Komisije Evropskih zajednica Vijeću o spremnosti Bosne i Hercegovine za pregovore o Sporazumu o
stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, COM 2003, 692, Brisel, 18.11.2003, 5.
vi rezultati. Od 2,2 miliona izbjeglih i prognanih lica takom rata, 1,2 miliona su krajem
1995. godine bili u inozemstvu, od čega 350.000 samo u Njemačkoj. Do početka 2004.
godine nije se ni polovina od ovog broja vratila na svoja predratna ognjišta.107
Zbog kontinuiranih opstrukcija Republike Srpske u provođenju Daytonskog spo-
razuma, a na osnovu Aneksa 10. Daytonskog sporazuma i bonskih ovlaštenja Vijeće
za implementaciju mira, Visoki predstavnik je bio prinuđen da nametne niz zakona
neophodnih za funkcioniranje države Bosne i Hercegovine.108 U mandatu Carla Bildta
nije nametnut nijedan zakon iz nadležnosti države. U mandatu Carlosa Westendorpa
nametnuto je 10 zakona, a za vrijeme Wolfganga Petritscha nametnuto je 36 zakona,
odnosno na svakih 1,09 mjeseci po jedan zakon. Osim nametanja državnih zakona, Vi-
soki predstavnik je upotrebljavao svoja ovlaštenja i u više navrata mijenjao entitetske
ustave, kantonalne ustave, entitetske i kantonalne zakone, smjenjivao nosioce javnih
funkcija koji djeluju suprotno Daytonskog sporazuma i preduzimao druge mjere. Bez
intervencija Visokog predstavnika može se konstatirati da ključni reformski zahtjevi ne
bi mogli biti provedeni. Šta više, bez navedenih intervencija, a zbog stalnih opstrukcija
iz Republike Srpske, Bosna i Hercegovina ne bi imala čak ni državne simbole (zastavu,
grb i himnu bez teksta).109
107
Monika Kleck, Refugee Return – Success Story or Bad Dream? u: Peacebuilding and Civil Society in Bosnia – Her-
zegovina. Ten Years after Dayton, Berlin, 2006, 107-108.
108
Carl Bildt je počeo mandat januara 1996. godine; Carlos Westendorp 18. juna 1997. godine i Wolfgang Petritsch 16.
avgusta 1999. godine.
109
Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Be-
gić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Herce-
govine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, 95-98.
110
Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Sarajevo, 2003, 265-267.
111
Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo, 1998, 389-391.
112
Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo, 2000, 116.
113
Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, 158-159.
114
Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, 115.
put izgradnje moderne, evropske i prosperitetne države. Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali
građani Bosne i Hercegovine mogu imati sigurnu i prosperitetnu budućnost kada, iz-
među ostalog, uvaže sljedeća tri principa: 1) nesporazumi u Bosni i Hercegovini se
trebaju rješavati mirnim putem i demokratskim političkim sredstvima, uz poštivanje
državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove države; 2) ubrzanje procesa evrop-
skih integracija predstavlja jedan od ključnih faktora stabilnosti, demokratizacije, eko-
nomskog i svakog drugog razvoja; 3) bosanskohercegovačka država može se uspješno
razvijati samo uz poštivanje principa potpune jednakopravnosti svih naroda i građana.
Ona mora iskazivati uvažavanje i senzibilitet za principe nacionalne, građanske i opće-
ljudske emancipacije i razvoja.115
Zaključna razmatranja
Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa globali-
zacije. Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Decen-
tralizacija poslovnoga dovela je i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je bila
proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog si-
stema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralističkih
komunističkih federacija. Raspad Jugoslavije bio je složen fenomen koji je imao više
od jednog uzroka (ekonomska kriza, nacionalizam, promjene u međunarodnoj politici,
uloga raznih ličnosti u razaranju Jugoslavije, strukturalno-institucionalni razlozi, itd.).
Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je ne svo-
jom voljom bila uvučena u ratna događanja. U 1991. godini je ponovo aktuelizirana
opaka i fatalna namjera o podjeli Bosne i Hercegovine između srpske i hrvatske inte-
resne sfere, kako bi veće dijelove teritorije ove republike priključili Srbiji i Hrvatskoj.
Koncept koji je dogovoren u Karađorđevu, bitno je uticao na kasnija dešavanja u Bosni
i Hercegovini.
Nakon uspješno sprovedenog referenduma, Bosnu i Hercegovinu su u aprilu 1992.
godine kao nezavisnu državu priznale Evropska unija i SAD. Generalna skupština Uje-
dinjenih Nacija je 22. maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za
svog punopravnog člana. Međutim, rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije pri-
znalo rezultate referenduma, nego ih je smatralo konačnim razlogom za otcjepljenje
“srpskih krajeva” iz Bosne i Hercegovine i pripajanje Velikoj Srbiji. U namjeri da
osvoje što više teritorija Bosne i Hercegovine pobunjene snage bosanskih Srba, uz
pomoć JNA i brojnih paravojnih i vojnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, počinile su
masovne ratne zločine i genocid (Srebrenica) nad nesrpskim stanovništvom. Odbranu
Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije oslabio je u jednom dijelu rata i hrvatski
predsjednik Franjo Tuđman, koji je također zagovarao ideju o podjeli ove države. Re-
115
Govor poslanika Denisa Bećirovića na 67. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Herce-
govine, održanoj 7. decembra 2009. godine, u arhivi autora.
akcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine u Evropi poslije završetka Dru-
gog svjetskog rata bile su konfuzne i neefikasne. Jedna od osnovnih grešaka zapadnih
političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti
njegove uzroke. Zapadnoevropski političari nisu shvatali pravu prirodu Miloševićevih
planova, tako da su rat u Bosni i Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politički.
Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD od
1994. godine preuzimaju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Ame-
ričko uključivanje je rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma (1994) i
Daytonskog sporazuma (1995). Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Her-
cegovina je nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno pri-
znatim granicama. Daytonski sporazum je označio okončanje rata i početak mira, bez
obzira koliko je bio nepravedan i nesavršen.
Nakon postizanja mirovnog rješenja, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine pro-
življavala dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od ratnog stanja ka trajnom miru
a, sa druge strane, kretanje od socijalističke privrede ka tržišnoj privredi. Na pragu
XXI stoljeća u Bosni i Hercegovini su još uvijek bili otvoreni procesi njene političke
reintegracije kao i dezintegracije.
Bošnjaci su 1991. godine bili rasprostranjeni na 95% teritorije Bosne i Hercegovi-
ne, a na kraju XX stoljeća oni su naseljavali svega 25% teritorije Bosne i Hercegovine.
To je rezultat velikodržavnih i nacionalističkih snaga koje su “etničkim čišćenjem”
sprovele etničko pomjeranje i homogenizaciju bosanskohercegovačkog društva i drža-
ve. U borbi za Bosnu i Hercegovini kao državu ravnopravnih naroda i građana važno
je da Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može integrirati
jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i Hercegovine multietničkog i mul-
tireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homo-
genizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva
bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokratije i demokratskih odnosa, a ne da teži
za dominantnom pozicijom.
Summary
This paper tells about Bosnia and Herzegovina and Bosniaks in the context of contem-
porary globalization processes and the breakup of Yugoslavia in the early nineties. The
author emphasizes the importance of struggle for Bosnia and Herzegovina as an inde-
pendent state consisting of egalitarian peoples and citizens, without any domination
and hegemony. The preservance of historically formed Bosnia and Herzegovina as a
multiethnic and multicultural country cannot be possible on the basis of any ethnic ho-
mogenization. The historical perspective of Bosniak idea is to contribute to democracy
and democratic relations, not to strive to its dominance.
Sažetak: U radu se ističe značaj profesora Hamdije Ćemerlića u razvoju Bosne i Her-
cegovine i Bošnjaka i njegove mudre politike održavanja i razvoja demokratskih po-
litičkih uvjerenja u totalitarnom režimu uz istovremeno izbjegavanja sukoba. Autor
navodi da je demokratija srž političkih ideja Hamdije Ćemerlića. Njegova veličina
i značaj ogledaju se u tome da je znao odabrati pravi odgovor na izazove historije i
vremena i pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajući princip osobnog
ponašanja.
Ključne riječi: Hamdija Ćemerlić, UDBA, demokratija, pravo, sloboda.
Akademik prof. dr. Hamdija Ćemerlić rođen je 21. marta 1905. godine u Janji kod Bije-
ljine, gdje je završio osnovnu školu, potom gimnaziju u Sarajevu 1927. godine i studij
prava na beogradskom Pravnom fakultetu 1931. godine. Naučno i stručno usavršavnje
nastavio je u Parizu, gdje je 1936. godine stekao zvanje doktora pravnih nauka na temu
Izborni sistem u Jugoslaviji.
Karijeru je započeo kao činovnički pripravnik u Banjaluci i Sarajevu, a potom kao
docent i vanredni profesora na Višoj šerijatsko–teološkoj školi u Sarajevu, gdje je pre-
davao više predmeta iz oblasti pravnih znanosti.
Aktivnim učešćem od 1942. dao je značajan doprinos NOP–u u BiH i Jugoslaviji,
a posebno u pridobijanju Muslimana za NOP. Sudjelovao je u svim krupnijim doga-
đajima u procesu izgradnje nove države. Aktivno je pripremao održavanja skupštine
ZAVNOBiH-a i bio izabran za člana Vijeća i Predsjedništva ZAVNOBiH-a, i ruko-
vodioca narodne privrede. Bio je biran za člana AVNOJ–a i učestvovao na njegovom
historijskom Drugom zasjedanju u Jajcu. Bio je član Privremene narodne skupštine
DFJ, poslanik Ustavotvorne skupštine DFJ i učestvovao u donošenju prvog ustava
nove Jugoslavije.
Aprila 1945. godine Hamdija Ćemerlić imenovan je za prvog ministra pravosuđa
u prvoj Narodnoj vladi BiH. Tu dužnost je obavljao do početka 1947. godine, dajući
zapažen doprinos u izgradnji novog pravosudnog sistema u BiH. Istovremeno je, vršeći
ovu funkciju, uticao na donošenje odluke o otvaranju Pravnog fakulteta u Sarajevu,
“Lično pošten i uredan. Kod njega se mogu i danas uočiti jaki tragovi sredine
koja je vjerski bila teško opterećena i dala pečat njegovom idejnom oformljenju.
Predpostavka je, da je to kao i njegova klasna pripadnost (feudalac) bio jedan od
uzroka što u toku narodno-oslobodilačke borbe u kojoj je učestvovao od 1943
god. kao i poslije nje nije mogao da se potpuno idejno saobrazi sa revolucionar-
Njegov rad na fakultetu i sa studentima bio je takođe pod stalnim nadzorom. Je-
dan od izvještaja naslovljen kao “Neprijateljsko djelovanje profesora Ćemerlića” je
izvještaj o konsultativnoj diskusiji sa studentima centra u Zenici gdje se profesor afir-
mativno izjasnio o dvopartijskom sistemu2. U istom izvještaju navedeno je da se pro-
fesor, prisjećajući se vremena kada je bio poslanik u Ustavotvornoj skupštini, pričao
studentima o navodnom oduševljenju poslanika govorima ministara Grola i Šuteja i
nezainteresovanosti skupštinskih poslanika za govore Kardelja i drugih za koje su una-
prijd znali šta će reći. O problemima u trgovini, prema istom izvještaju, Ćemerlić je
izrazio mišljenje da bi ova djelatnost mnogo bolje funkcionisala kada bi bila vraćena u
privatno vlasništvo i da bi to dovelo do unapređenja proizvodnje i bogatstva tržišta 2.
Hamdija Ćemerlić održavao je kontakte sa naučnim i akademskim krugovima iz
inostranstva, a posebno Francuske. I ovi kontakti bili su pod prismotrom UDBE. Posto-
ji izvještaj o nadzoru gospođe Aberton Evelin tokom njene posjete Sarajevu i susretu
sa profesorom Ćemerlićem. U tom izvještaju gospođa Aberton je saradniku UDBE izu-
zetno pohvalno govorila o profesoru Ćemerliću, naglašavajući da je jedan od najboljih
ljudi koje je srela3.
Njegov ministarski angažman takođe je “ocijenjen” u jednom od izvještaja u kojem
se navodi da je profesor Ćemerlić u jednom razgovoru priznao da nije otišao u partiza-
ne zbog toga što voli socijalizam i da mu nije lako raditi kao član Vlade, jer je ubijeđen
da ga drže samo zato da bi privukli muslimanske mase. Ipak smatra to dobrom prilikom
da spriječi loše i nelegalne poteze vlasti. U istom izvještaju se navodi da je kao ministar
nastojao uvući u Ministarstvo “reakcionarne elemente” poput Korkuta i Softića, koji
su kasnije suđeni.
Izvještaji od 1947-1949. ga grubo terete da nije unosio dovoljno idejnosti u nastavu
niti je pružao potrebnu pomoć studentima i da je kod njega zapažena trka za honora-
rima.
Zabilježeno je da je u vrijeme predizborne aktivnosti 1963. godine kroz komentare
isticao da nema dovoljno demokratičnosti u izborima jer su kandidati uglavnom člano-
1
Arhiv Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (dalje: AOSABH), Dossier 008100032, Sarajevo,
mart 1951.
2
AOSABH, Dossier 008100035, Sarajevo, 26. 10. 1964.
3
AOSABH, Dossier 008100034, Sarajevo, 30. 03. 1964.
“U Saboru IVZ vodi se kampanja protiv Reisa zbog toga što ne zauzima
odlučniji stav za zaštitu muslimanske vjere. Protiv njega postoje dvije struje, od
kojih jednu vode Kramarić dr. Mustafa i Ćemerlić dr. Hamdija, profesori Prav-
nog fakulteta. Oni navodno traže da se Kemura smijeni zbog toga što za vrijeme
od deset godina svoga rada, nije zaštitio IVZ od progona. Naročito muslimane
Kosova i Metohije, koji su sve do unazad godinu dana prodavali u bescijenje
svoja imanja i pred zulumom Srba bježali u Tursku. Sada su se po njihovom
mišlenju komunističke vlasti uplašile da se Šiptari ne počnu iseljavati u Alba-
niju, zbog čega je Reis poslan na Kosovo da “tumači demokratiju” i sprečava
iseljavanje Muslimana. Reisa optužuju da je zabranio da Muslimani uče arap-
sko pismo, pa je čak propagirao učenje Kurana na našem jeziku, protiv čega
su se pobunili i ustali u odbranu ovih svetinja. U tome su uspjeli pa sada pod
pritiskom mnogih Muslimana vode akciju za smjenjivanje Reisa sa namjerom
da iskoriste ovu političku situaciju u kojoj Tito potpomaže muslimanski svijet
i nastoji da ih afirmiše i stavi na istu platformu kao i ostale vjernike zajednice.
Kemuru smatraju krivim za mnoga “ubistva” mladih Muslimana i za mnoga zla
nanijeta Muslimanima, što mu se ne može oprostiti.”7
4
AOSABH, Dossier 008100036, Sarajevo, 10. 04. 1965.
5
AOSABH, Dossier 008100037, Sarajevo, 27. 09. 1965.
6
AOSABH, Dossier 008100038, Sarajevo, april 1966.
7
AOSABH, Dossier 008100031, Sarajevo, 12. 03. 1968.
Sada rade na prikupljanju istorijske građe koja tretira ovo pitanje. Ćemerlić je
napisao jedan članak za časopis “Pogled” koji izlazi u Sarajevu iz ovog domena,
za isti dobio honorar, ali taj članak nije objavljen.”8
Komentar
8
AOSABH, Dossier 0081000311, Sarajevo, 07. 11. 1966.
Zaključna razmatranja
Akademik Hamdija Ćemerlić svojim veoma kvalitetnim obrazovanjem, vrijednim na-
učnim radom, sa preko 75 objavljenih naučnih radova, stekao je najviše naučne titule.
Učešćem u NOP-u bio je deklarisani i dokazani antifašista. Uspješno je obavljao najvi-
še funkcije u obrazovanju i u državnoj vlasti. Bio je priznat i u međunarodnim naučnim
i stručnim krugovima.
Demokratija je srž političkih ideja Hamdije Ćemerlica. On je dokazao da je jedini
realni način održavanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnim re-
žimima njihovo uporno održavanje kao ličnog stava. Svaki uvjereni demokrat mora se
zalagati za praktično provođenje demokratskih principa koliko je god to moguce. To je
Hamdija Ćemerlić u svome nastavnom i naučnom radu dosljedno zastupao i ostvarivao
u svim momentima kad je bio u prilici, kao veliki autoritet u ustavnom pravu i zako-
nodavnoj djelatnosti. Kao mudar čovjek on je izbjegavao sukobe koliko god je to bilo
moguće, smatrajuci da se unutar sistema, i jedino tako, može nešto praktički postići.
Značajnu ulogu je Hamdija Ćemerlić igrao u afirmaciji nacionalne samobitnosti
Muslimana Bosne i Hercegovine, u borbi za priznavanje historijskog i nacionalnog
identiteta našeg naroda i za njegovu punu ravnopravnost.
Svojim likom i djelom Akademik Hamdija Ćemerlić može biti uzor i svakako za-
služuje više pažnje današnjih naučnih institucija.
Summary
Professor Hamdija Ćemerlić with his very high quality education, a valuable scientific
work, with over 75 published scientific papers, won the highest academic title. By
participating in the National Liberation Movement he was declared and proven anti-
fascist. He successfully performed the highest functions in educational institutions and
state governments. He was known in international scientific and expert communities.
The core political idea of Hamdija Ćemerlić was democracy. He proved that the
only way of survival and development of democratic political convictions in the tota-
litarian regimes was its persistent maintenance as a personal attitude. Each convinced
democrat must advocate for the practical implementation of democratic principles as
much as possible. Hamdija Ćemerlić, as our greatest authority in the constitutional
right and legislative services, in his teaching and scholarly work consistently represen-
ted and realized the idea of democracy. As a wise man, he avoided conflict as much
as possible, considering that within the system and only in that way, we could achieve
practically somewhat.
Hamdija Ćemerlić played important role in affirmation national identity the Mu-
slims of Bosnia and Herzegovina, to fight for recognition of historical and national
identity and for their full equality. Professor Hamdija Ćemerlić with his image and
work may be an example and definitely deserves more attention of the present acade-
mic institutions.
Bošnjaci
i izazovi
današnjice
Sažetak: Bošnjaci kao europski autohtoni narod svoju kulturu i tradiciju od 15. stolje-
ća omeđuju i definiraju i islamskim vrijednostima. Islam je posto i ostat će sami kamen
temeljac ukupnog bošnjačkog nacionalnog bića. U zadnjih sto godina Bošnjacima su
na različite načine osporavali mogućnost nacionalnog samoodređenja. Njihovi prvi
susjedi ne samo da su ih svojatali nego su nad njima izvršili i nekoliko genocida. Boš-
njaci kao najmnogobrojniji narod u Bosni i Hercegovini sve više su svjesni i nužnosti
očuvanja jedinstvene i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Njihova država koju dijele sa
dva druga konstitutivna naroda ima sekularno uređenje, što podrazumijeva odvojenost
vjere i države. To ne znači nužno i sukob između vjerskog i svjetovnog svjetonazora
nego svojevrsno partnerstvo i međusobno nadopunjavanje te obogaćivanje ukupnog
bosanskohercegovačkog društva.
Ključne riječi: nacija, bošnjaštvo, islam, sekularizacija, identitet.
Uvod
1
Vidjeti na: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Itemid=301
dom čija je jedina krivica što pripadaju drugoj a ne “hrišćanskoj veri”. Granada se više
ne smije ponoviti. Sarajevo i Bosna i Hercegovina su zadnja šansa Europi da dokaže ra-
zlog svog postojanja. Jer Bošnjaci su istinski europski narod. Tu su od kako se povijest
bilježi; niotkud nisu došli, niti imaju kamo otići, osim jasno na drugi svijet. Bošnjačka
nacija nije nastala 1993. godine. Bošnjaštvo je staro koliko i druge europske nacije, s
tim da je u zadnjih sto godina rigidno bilo zatomljeno, osporavano, negirano, skoro
izgubljeno, suočivši sa nekoliko totalitarnih sistema koji su se izmjenjivali na teritoriju
Bosne i Hercegovine. Tome je doprinijela i bošnjačka indiferentnost, nespremnost i
neznanje da se početkom 20. stoljeća uhvate u koštac sa modernizacijom/sekulariza-
cijom koja je izgleda i previše brzo nadirala iz pravca Zapadne Europe. Stare klišeje
razmišljanja i ponašanja bilo je jako teško, za neke Bošnjake bogohulno, napustiti.
Otuda imamo veliku nepismenost među Bošnjacima, ekonomsku ovisnost i općenito
beznađe, sve one negativne društvene pojave protiv kojih se islam tako snažno bori.
Naravno, takve su konstelacije postojale unutar društva da se naprosto sprječavala mo-
gućnost da jedan autohtoni europski narod, koji pripada drugoj vjeri a ne kršćanstvu2,
izrazi svoje nacionalne osjećaje. Zato sam i svoje današnje izlaganje naslovio Bošnja-
ci između sekularizacije i reislamizacije, kao dva različita ne nužno i suprotstavljena
društvena procesa koje Bošnjaci trenutačno moraju dobro razumjeti i primijeniti zarad
očuvanja i daljnje afirmacije ukupnog bošnjačkog identiteta i teritorijalne cjelovitosti i
nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.
Sekularizacija
2
Reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić na sljedeći način pravi razliku između autohtonih europskih muslimana
od onih koji to nisu: “Pod autohtonom skupinom podrazumijevamo one muslimane koji imaju dugo povijesno pam-
ćenje islama u Evropi kao što su muslimani Bosne, Albanije, Kosova, Makedonije, Bugarske itd.; pod skupinom
useljenika smatramo one muslimane koji su se uselili u Evropu bilo kao studenti ili kao radnici i stalno se nastanili
u Europi; i, na kraju, skupinu rođenih muslimana sačinjavaju djeca roditelja muslimana koji su se uselili u Evropu
i rođeni Evropljani koji su prihvatili islam kao svoju vjeru.” Vidjeti:http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_
content&view=article&id=1217%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-i-
predavanja&Itemid=301
3
O religiji kao čimbeniku u formiranju nacionalne svijesti pogledati opširnije: Esad Ćimić, Iskušenja zajedništva,
Sarajevo, 2005. str. 15-27.
Bošnjaci i sekularizacija
Procesi sekularizacije koji su u drugoj polovici 20. Stoljeća izvršili snažne društvene
promjene u zapadnoeuropskim društvima samo su rubno i ne u dovoljnoj mjeri zahva-
tili BH društvo. Pravi plodovi Francuske revolucije, a to označi potpuna odvojenost
religijsko-konfesionalnog od državno-političkog nisu nikada uspjeli do kraja sazreti na
Balkanu pa ni u Bosni i Hercegovini.6 Bošnjaci se susreću, u nekim segmentima jako
bolno, sa procesima sekularizacije još u posljednjim danima osmanske uprave, a po-
sebno dolaskom okupatorske austro-ugarske monarhije. Za Bošnjake, u smislu slobode
prakticiranja vjere, posebno teško vrijeme bilo za vrijeme socijalističke Jugoslavije.
Komunistička partija je provodila sekularizaciju, ne kako je ona shvaćena na Zapadu,
nego programiranu državnu ateizaciju društva dajući sve od sebe da ako ne potpuno
ukine a onda barem svede na minimum utjecaj religije na samoupravno socijalističko
društvo. Mnogi u ovome vide glavni razlog propasti socijalističkog sistema koji se te-
meljio na bezbožničkoj ideologiji. Kada se danas govori o sekularnoj državi u BiH, kao
adekvatnom modelu za moderna viševjerska društva, onda to ne može značiti povratak
na staro, nego preuzimanje najviših suvremenih dostignuća u razvoju ovog modela.
Jedno od takvih dostignuća bilo bi i definiranje sekularne države kao “neutralnost s
poštovanjem”. Država je neutralna prema religiji ali je poštuje. Religijske institucije su
strukturalno i funkcionalno odvojene od države ali imaju pravo da se izjašnjavanju o
javnim stvarima. O odnosu vjerskih zajednica i svjetovne države uvaženi profesor Kar-
čić je napisao: “U sistemu odvajanja religije od države, vjerske zajednice imaju pravo
da odrede svoje vjerovanje, doktrinu, propise, organizaciju, administraciju i disciplinu.
To ne predstavlja ograničavanje državnog suvereniteta, jer je država samu sebe ograni-
4
Dr. Izet Ibreljić, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf, doo Tuzla, Tuzla, 2007, str. 33-34.
5
Isto, str. 35.
6
Podsjećam da su različite države tek nakon Francuske revolucije 1789. provele i različite tipove sekularizacije iako
je za neke proces sekularizacije na europskoj religijskoj sceni započeo u 12. stoljeću, vjerojatno nakon križarskih
pohoda, kada religija u Europi, ili bolje rečeno, kršćanske institucije ili sam papa sve manje postaje integrativni
faktor u europskim društvima.
čila u pogledu miješanja u unutrašnje stvari vjerskih zajednica. Odluke vjerskih organa
u svjetovnoj državi važe uglavnom, a negdje i isključivo, unutar vjerskih zajednica. U
svjetovnoj državi svaka vjera smatra se privatnom stvari građana, isključena je iz poli-
tike i nema utjecaja na pravo. Takav status ima i treba da ima i islam na osnovi principa
jednakosti religija. U određenoj svjetovnoj državi, dakle, islam može biti samo religija,
a njegovo legitimno područje iskazivanja je privatni život građana. Uslijed toga, poje-
dine komponente islamskog učenja zadobivaju različit značaj. Ako se pođe od podjele
ukupnog islamskog učenja na vjerovanje (‘itikadat), vjerske obrede (‘ibadat), moral
(ahlak) i svjetovne poslove (mu’amelat), onda u svjetovnoj državi norme koje spadaju
u ovu posljednju kategoriju gube praktični značaj. Umjesto njih islamske vjernike oba-
vezuju državni propisi a vrijednosni sudovi izraženi u propisima mu’amelata preživlja-
vaju u onoj mjeri u kojoj su uneseni u običaje ili lični moral pojedinaca”.7
Pri evaluaciji sekularizacije moramo imati na umu da je statističke podatke jako
teško interpretirati osobito kada se sekularizacija promatra u kontekstu ukupnog pona-
šanja jednog nacionalnog kolektiviteta kao što je bošnjački. To je posebno razvidno iz
analize posjeta vjerskim ustanovama koje za pojedince mogu biti i zbog nekih nereli-
gijskih razloga a ne dubokih religijskih uvjerenja a s druge strane nemali je broj i onih
koji su zasigurno dobri vjernici ali nisu članovi islamske zajednice. (S druge strane, po
broju birtija, noćnih klubova, kockarnica, djevojaka koje nose minice na ulicama BiH
gradova, vjerujem da će te se složiti sa mnom, nema “sekulariziranijeg” europskog
naroda nego su to Bošnjaci.) Stoga se postavlja pitanje da li će se privrženost Bošnjaka
njihovoj vjeri ili stupanj sekularizacije mjeriti kroz aktivno bogosluženje u određeno
vjerskoj ustanovi ili kroz predanost određenim religijskim vrijednostima ili samo kroz
tzv. pripadanje. (belonging without believing). Stoga možemo sa sigurnošću tvrditi da
ne postoji projekt reislamizacije bosanskohercegovačkog društva. To znači da uopće ne
postoje značajnije društvene i političke snage kojima bi takvo nešto bilo za cilj, a po-
gotovo ne postoje političke i kulturne pretpostavke za njegovo ostvarenje. To naravno
ne znači da ne postoji projekt reislamizacije muslimana ako to samovoljno žele. To je
sam raison d’être postojanja institucije Islamske zajednice i taj se projekt u zadnjih 20
godina više ili manje uspješno kontinuirano odvija (Medrese, Fakulteti, vrtići, izdavač-
ka djelatnost) U BiH, reislamizacija je autoritaran proces čije porijeklo treba tražiti u
jasno prepoznatljivim političkim projektima i praksi, a čiji rezultati su transformacija
kolektivnog identiteta muslimanske zajednice bez odgovarajućih promjena u individu-
alnom ponašanju njenih pripadnika. U okviru ovog konteksta, očigledno jačanje islam-
skih vjerskih institucija i povećana vidljivost islama sakrili su druge fenomene koji
djeluju u pravcu produžavanja procesa sekularizacije započetog prije jednog stoljeća, i
koji ce prije ili kasnije dovesti do duboke krize islama u BiH.8
7
Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm
8
Šaćir Filandra “Religija protiv nacije”, dostupno na: http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs
Reislamizacija Bošnjaka
9
Odnosi se na nedavnu nejasnu izjavu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o muslimanima u Bosni i Hercegovini
i potencijalnoj opasnosti po mir za Jugoistočnu Europu.
10
Ivan Markešić, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010,
str. 8-10.
11
Isto str. 13.
12
Isto, str. 13-15.
13
Dostupno na: http://www.scribd.com/doc/50204347/Intervju-dr-Enes-Kari%C4%87-Svjetlo-rije%C4%8Di-
Mart-2011
Zaključak
Današnja Država Bosna i Hercegovina, kakva god ona bila, jedini je okvir i garant
za očuvanje i vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Da li je ili ne stavljati prije
religije, kada su u pitanju Bošnjaci, irelevantno je pitanje. Hoću kazati, dok god država
BiH svojim ustavom i svojim zakonima omogućava da se Bošnjaci u punini razvijaju
kao vjerski kolektivitet nebitno je postavljati takva pitanja. Stoga bi sve bošnjačke
političke elite bez obzira kakav politički program zastupale i kojoj političkoj stranci
pripadale morale iznaći zajednički jezik i interese sa Islamskom zajednicom u Bosni i
Hercegovini u očuvanju i jačanju državnosti Bosne i Hercegovine ali i ukupnog boš-
njačkog identiteta. Čelnici Islamske zajednice, bez obzira o kome se radilo, ne bi više
trebali javno podupirati bilo koju političku opciju nego hrabriti svoje članove da glasu-
ju prema vlastitoj savjesti na taj način jačajući pluralno, multietničko i multikulturno i
odgovorno bosansko-hercegovačko društvo.
Islam je jedan od konstituirajućih elemenata moderne bošnjačke nacije. Bez islama
ne bi ni bilo današnjih Bošnjaka mada među njima ima i nemali broj koji sebe doživ-
ljavaju agnosticima pa čak i ateistima i koji se vjerojatno ne bi složili sa ovom mojom
tvrdnjom. No, takvi, a njihovo je ovozemno pravo da ne vjeruju, moraju znati, i iz tog
razloga to naglašavam, da četnici nisu pitali kad su ubijali i silovali tko vjeruje a tko ne
vjeruje. Za njih je bilo jedino relevantno ime. Zato islam ostaje biti jedina prava mobi-
lizirajuća snaga Bošnjaka u svakom pogledu, duhovnom, kulturnom, nacionalnom, pa
ako hoćete političkom pa i vojno-obrambenom. Zato kada je u pitanju sekularizacija
BIH, ona će vjerojatno zadobiti specifičan oblik neusporediv sa drugim europskim
zemljama. Stupanj sekularizacije kod Bošnjaka seže između minice i hidžaba … pre-
krasnih džamija i punih birtija. Naprosto to je BiH, to su današnji Bošnjaci. Prema
reisu-l-ulemi Mustafi Ceriću, “islamska tradicija (je) osnova identiteta bošnjačkog na-
roda”, jer “mi bez islama, bez islamske civilizacije, bez islamske kulture – nismo niko
i ništa”.14 Međutim, naše vjerske vođe (naš reis, naše muftije, glavni imami, profesori
na FIN-u) moraju početi iznalaziti originalna rješenja na izazove modernosti, postmo-
dernizma i europeizacije umjesto preuzimanja istih sa Srednjeg istoka. S obzirom na
blizinu Evrope, posebna pažnja treba biti posvećena integraciji islamskog sa svjetov-
nim obrazovanjem kako bi mladi muslimani Bošnjaci spremno ušli u dijalog sa drugim
europskim narodima, prije svega svojim susjedima nemuslimanima i zajedno sa njima
gradili bolju i sigurniju bosanskohercegovačku a time i europsku budućnost.
14
Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/109/feljton09a.htm
Summary
In the last hundred years Bosniaks’ right to national identity was denied in different
ways. Their first neighbours did not only consider them parts of their nations but com-
mitted several genocides over them. Bosniaks as the largest ethnic community in Bo-
snia and Herzegovina have become extremely aware of necessity to preserve Bosnia
and Herzegovina as sovereign and indivisible state. Their state has a secular regime,
which means separation between state and religion. That does not necesarilly means the
confrontation between religious and profane worldwiews but rather their partnership,
mutual supplement and enrichment of Bosnian society.
Knjige
1. Abzović Dino, Bosanskohercegovački muslimani između sekularizacije i deseku-
larizacije (doktorska disertacija), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2010.
2. Cvitković Ivan, Konfesija i rat, Svjetlo Riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.
3. Ćimić Esad, Drama a/teizacije, Šahinpašić, Sarajevo-Zagreb, 2007.
4. Ćimić Esad, Iskušenja zajedništva, Did, Sarajevo, 2005.
5. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.
6. Ibreljić Izet, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf,doo Tuzla,
Tuzla, 2007.
7. Markešić Ivan, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine,
Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010.
Internetski izvori
1. http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm
2. http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs
3. http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Ite
mid=301
http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=121
7%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-i-
predavanja&Itemid=301
Identitet imama
Sažetak: Postoje brojni islamski dokumenti starijeg i novijeg datuma o imamu kao
najstarijoj funkciji, s posebnim naglaskom na njegov identitet. To je pomalo čudno jer
se stječe dojam da je pitanje imamskog identiteta još uvijek otvoreno. To bi značilo da
ne znamo tko smo iako se osjećamo imamima, iako živimo i djelujemo kao imami i to
ne u smislu kao da jesmo imami, nego jer jesmo imami. Teško nam je povjerovati da ni
nakon milenij i pol još uvijek nije jasno tko je imam i kakva je bit njegove egzistencije.
Začuđuje i činjenica što se pitanje imamskog identiteta još uvijek stavlja na dnevni red
teoloških razmišljanja i rasprava. Ukratko rečeno, povod ove studije je bio otuđeno
stanje današnjeg čovjeka i društva od islama i Islamske zajednice. Konkretnije, ljudi
i društvo sve manje trebaju imama i njegove usluge za uspješno oblikovanje života.
Zaključili smo da s nama nešto nije u redu, da se moramo preispitati. Shvaćamo li
svoje poslanje ispravno i svoju djelatnost, i moramo li ponovo naći odgovor na pitanje
tko smo mi i spadamo li takvi kakvi jesmo uopće u sadašnje vrijeme, u današnju civi-
lizaciju. Sva ova i druga pitanja govore da se imamski identitet nalazi u svojevrsnoj
krizi. Svaki onaj koji postavlja pitanje tko je on u odnosu prema drugima i kakav ima
utjecaj na društvenu stvarnost, taj je pokoleban u svojoj samosvijesti, taj je posumnjao
u vlastitu vrijednost.
Ključne riječi: Imam, identitet, pojedinac, društvo, džemat, kriza.
Imami i ostali vjerski radnici nerijetko iz svoje samokritičnosti ili poniznosti, a poneka-
da i kompleksa manje vrijednosti, jednostrano gledaju na problematičan odnos između
islama i modernog društva, između službe imama i modernog čovjeka i društva. Je li
moguće adresirati pitanje na moderno društvo i čovjeka s ciljem da se sazna zašto to
društvo misli da ne treba islamsko gledanje na svijet, zašto moderni čovjek misli da
može oblikovati svoj život bez prihvaćanja dobara koje mu pruža islam. Prije nego
stavimo sebe i svoje imamsko poslanje u pitanje, trebamo analizirati stanje moderno-
ga društva i čovjeka, ne bismo li u njima našli razloge i uzroke otuđenja od islama,
Islamske zajednice i imamskog poslanja. Možda bismo uz pomoć ove analize došli do
zaključka zašto moderno društvo ne treba islam i Islamsku zajednicu jer s njima nešto
nije u redu, ili, jer se čovjek otuđio od sama sebe, jer je otuđen od svog izvornog ljud-
skog poslanja. Može li se staviti pod upitnik suvremeno društvo smatrajući ga štetnim
za uspješan i zadovoljan život čovjeka. Ako bi ova analiza bila točna, a izgleda da jeste,
nameće se pitanje kako mi imami, naravno i sav muslimanski puk, možemo svojim
učinkovitijim djelovanjem doprinijeti da moderni čovjek i društvo izađu iz aktualne
moralne i životne krize.
Mnogi će se pitati odakle nam tako smiona i pomalo drska tvrdnja? Naravno ta dr-
ska tvrdnja proizlazi iz saznanja na osnovi kur’anske objave i teološkog znanja o njoj,
to jest iz vlastite vjere. To je razumljivo samo po sebi za imama, teologa, islamskog
vjernika. No ovdje se međutim ne pozivamo samo na teologiju i islam, nego na istraži-
vanja pozitivnih znanosti: antropologije, sociopsihologije, sociologije, etike, dubinske
i analitičke psihologije, filozofije, literature i umjetnosti. U svim ovim istraživanjima
provlači se misao kao crvena nit da je današnji čovjek otuđen od sebe, od ljudske na-
ravi, od istinskih vrijednosti usađenih u njegovo biće u potrazi za duhovnom hranom.
Simboli tog društva i čovjeka su materijalizam, hedonizam, konzumizam, relativizam
i imanentizam. S područja dubinske i analitičke psihologije dolaze nam dramatični po-
zivi da je čovjek u dubokoj krizi smisla života i to samo zato jer robuje vrijednostima
koje su nižeg stupnja nego njegovo dostojanstvo. On je izgubio sposobnost usmjerava-
nja u nadnaravno, transcendentno, nadvremensko, sveto i božansko. Teško je razumjeti
zašto islamski teolozi, mufessiri, fakihi i drugi odgovorni unatoč svih ovih znanstvenih
istraživanja s područja društva i psihe, stavljaju naglasak na preispitivanje imamskog
identiteta. Čine li to za to da bi profilirali imamsko poslanje što sposobnijim, ili kako
smo rekli, jer moderno društvo imamsku misiju smatra statičnom i zastarjelom. Sa-
mokritičkim sagledavanjem imamskog poziva ne možemo mijenjati identitet imama
u smislu modernog društva i u skladu s potrebama modernog čovjeka. U redovima
islamskih institucija ima onih koji bi modernizirali i islam i njegove institucije, i da
sve treba prilagoditi potrebama modernog čovjeka. Po njima Kur’an treba demitologi-
zirati, demokratizirati međuvjerničke odnose, dokinuti sve što se ne slaže sa zakonima
suvremenog društva. Što se više vjera prilagođavala potrebama suvremenog čovjeka i
društva, tim je više bila irelevantnija za to društvo i za javni život i zbog toga nerijetko
zapadala u duboke krize.
Uzroci identiteta
Sa mnogih strana znanosti doznajemo da čovjek često postavlja pitanje tko je on za-
pravo i zašto je takav kakav jeste. Povodi za takva pitanja su različiti: ulazak u život
zvanja, brak, roditeljstvo, život u miru, pa i sama nadolazeća smrt. Takva pitanja mogu
uzročiti i osobne tragedije, neuspjele planove, izgubljenu životnu perspektivu, smrt
voljene osobe i drugo. Osobito nesretan i čest povod može biti doživljavanje socijalne
smrti. Osobe koje duže vrijeme doživljavaju hladan odnos bliže i dalje okoline, nepri-
hvaćanje njegove ličnosti, sposobnosti, ideja i ideala, takav čovjek osjeća sebe mrtvim,
i on jeste u takvoj situaciji socijalno mrtav. U većini slučajeva čovjekov nepromišljeni
odgovor na takvu konstataciju glasi: ja sam nitko i ništa. Tko nema samosvijesti o
osobnoj vrijednosti, taj nema ni samosvijesti o tome tko je on. Taj čovjek ne samo da je
u krizi identiteta, on ga je stvarno izgubio. Posljedice takvog stanja su duboka depresi-
ja, praćena sumnjom u smisao vlastitoga života i pomišlja na najgore. Istraživanja po-
kazuju da moderno društvo sa svojim strukturama dovodi velik broj ljudi u spomenuto
stanje. Važnu ulogu u nastanku takvoga stanja ima činjenica da nitko izvan religije, pa
ni skup svih znanosti nema odgovora na pitanje tko je čovjek. Ni filozofija se više ne
bavi pitanjima kao što su: odakle smo i kamo idemo, što trebamo činiti, iako su to baš
originalna filozofska pitanja. Postavlja se pitanje da li uopće ima filozofije u klasičnom
smislu. Današnji se čovjek nalazi u vrlo nezavidnoj situaciji kada je u pitanju problem
njegova identiteta i smisla života. Ako je usto i areligiozan, onda mora ostati sam sa
pitanjem o identitetu i o smislu života, a to znači sam sa svojom duševnom boli. Druš-
tvo sa svim svojim negativnim utjecajima, ekstremno i diferencirano onemogućava
pojedincima da izgrade svoje ja, svijet svoje samovrijednosti. To čini identitet čovjeka,
i takav čovjek je sposoban voditi svoj život u skladu sa samim sobom, sa svojim zva-
njem i radom. On je neovisan, čvrst i suveren tijekom mijenjanja svih oblika života,
unutar svih nepredviđenih događanja u njegovom životu. On zna tko je i zašto je takav.
Društvo i okolina ne mogu ga pokolebati. On je zadovoljan svojim životom i sve više
vjeruje sebi nego društvenim liderima i tvorcima trendova.
Psihoanaliza tvrdi da je identitet normativna kategorija, to jest vrednota koja pripa-
da zrelom čovjeku, s čime se i islam slaže, i koji se razvija u čovjeku sve do njegovog
konačnog sazrijevanja, to jest do konačne zrelosti. O mom zrelom identitetu ovisi hoću
li biti suveren i autonoman. Čovjek zrelog identiteta ne živi po principu prilagođavanja
društvenim normama. On gradi svoj život na principu istine, pravde, poštenja, lijepog
i dobrog.
Identitet se ne može steći bez konflikta, njegovo ostvarenje je praćeno krizama.
Identitet ima dvije razvojne faze, prva je faza stvaranja identiteta, a druga je posjedo-
vanje identiteta. Borba za stjecanje identiteta je oštra i nemilosrdna. Tu nailazimo na
brojne prepreke, fizičke i psihičke naravi. Kada izađemo iz te borbe kao pobjednici,
možemo se slobodno nazvati čovjekom zdrave samosvijesti, čovjekom jake ličnosti.
Ništa ljepše ne može se dogoditi čovjeku pored zdrave samosvijesti i snažne sličnosti.
Razvojna i analitička psihologija kaže da se zreli čovjek nalazi u neprestanom sta-
nju napetosti između vlastitog vrednovanja samog sebe i vrednovanja njegovih kvali-
teta od strane okoline. Tu je imamski identitet uglavnom u velikoj krizi. Vrlo je malo
imama koji su u svom džematu nametnuli model rada po islamskom viđenju. Uglav-
nom im džemat nameće svoj model islama, ma koliko taj džema’at bio intelektualno
jak. Upravo zbog toga neki istraživači tvrde da veliki broj imama nije uspio izgraditi
svoj identitet.
Kako riješiti napetosti između pojedinaca i društva, u našem slučaju imama i
džema’ata? Znanost nam govori da uglavnom postoje dva postupka u rješavanju tog
konflikta. Jedan je put akomodacija, a drugi je asimilacija. Princip akomodacije identi-
teta kaže da čovjek mijenjanje samog sebe pod utjecajem i pritiskom društvenih proce-
sa i prihvaća kao gotovu stvar, kao da se razumije samo po sebi. Imami pod utjecajem
akomodacije plivaju niz vodu pa gdje ga odnese, jer misli da treba ići ukorak s vreme-
nom, da treba biti moderan, poslušan duhu i zakonima vremena i društva. Asimilacija
kaže da čovjek zauzima stav prema novom iskustvu i ulaže veliki intelektualni napor
kako bi te promjene shvatio i učinio ih prihvatljivijim svom načinu života, sukladno
svom identitetu. Međutim on ostaje vjeran svom identitetu, ne pliva s masom niz vodu,
nego ispituje što je dobro, a što nije u njegovom životu. Što je dobro to prisvaja, a što
ne valja odbacuje. Postavlja se pitanje zašto neki reagiraju na promjene akomodaci-
jom, drugi asimilacijom, a treći odbojnošću. Na ta pitanja još uvijek nema konačnog i
kvalitetnog odgovora. Neki psiholozi tvrde da se svaki čovjek nalazi od faze do faze u
stalnom procesu akomodacije i asimilacije.
Rekli smo da osobni identitet posjeduje onaj čovjek koji svjesno doživljava sebe na
svom životnom putu. Čvrstoći njegova identiteta doprinosi, prije svega, njegova oko-
lina koja mu potvrđuje da je vjeran svome idealu i koji ga zbog toga cijeni i poštuje.
Tako je isto i sa imamskim identitetom. Dobro nam je poznato koji put i proces obli-
kovanja i ostvarivanja imamskog identiteta mora proći svaki kandidat. Nas zanima što
čini imamski identitet? I kada možemo reći da je on dovršen i ostvaren?. Što razlikuje
imama od ostalih vjernika, tako da sa sigurnošću možemo za nekoga reći da je imam,
a tko nije. Na ova pitanja trebamo teološke odgovore, ne ulazeći u psihoanalitičko pi-
tanje koje pita da li svećenik ima dva identiteta, jedan ljudski, primarni, a drugi imam-
ski, sakralni identitet. Iz perspektive psihoanalize može se postaviti pitanje što biva s
mladim čovjekom koji se odlučio za imamski poziv. Na to pitanje još uvijek nemamo
pravog odgovora, ali ga imaju svi oni koji su se odlučili za taj poziv, kao i teologija u
svom islamskom razmišljanju.
Po meni jedno od najvažnijih pitanja u našem imamskom pozivu jeste: što nas ima-
me razlikuje od običnih vjernika? Traganje za odgovorom na ovo pitanje izaziva u
nama veliki nemir, pa čak i krizu imamskog identiteta. Masa mladih imama, svršenika
medresa i islamskih teoloških fakulteta napustilo je svoje službe. Naročito je kriza bila
žestoka za vrijeme komunističke vlasti, a ni danas nije malaksala. Od oko 400 svršeni-
ka Zagrebačke medrese svega njih desetak je odlučilo prihvatiti se imamske misije. Da
li vjernici smatraju imame svetim osobama, da li imama treba poštivati ne kao moralnu,
nego kao duhovnu osobu. Smatraju da je on, unatoč što nije sveta osoba po islamskoj
teologiji, bliži Bogu od običnih vjernika. Moderni čovjek jedva da nešto može shvatiti
o položaju i funkciji imama, dok imam jako dobro shvaća položaj i funkciju vjernika
jer to mora i sam biti. To teško može shvatiti čovjek koji nema duboke vjere. Na žalost
znademo da današnji čovjek nije u stanju to shvatiti jer je današnja civilizacija izgle-
da izgubila sluh za sveto i Božansko. Današnje društvo je orijentirano na empirijsku
stvarnost, samo na tvrde i opipljive činjenice i na znanstveno iskustvo kao jedini izvor
spoznaje. Bitne istine vjere teško je prikazati rječnikom današnjeg društva bez opasno-
sti da ne izgube pravi smisao i sadržaj. Pokušaj desakralizacije imamskog identiteta
jeste pokušaj eliminiranja iz svijesti ljudi razlike između profanog i sakralnog u korist
profanog. Po mom mišljenju pogrešan je pokušaj islamizacije današnjih muslimana jer
on teži modernizaciji. Pokušaj modernizacije vjere i islamske zajednice nisu donijeli
željene rezultate. Naprotiv, ideološko ozračje u kome imam živi i djeluje izazov je za
njegov identitet. On je u napetosti između prihvaćanja i odbijanja njegova identiteta od
strane okoline. U toj situaciji može se lahko uzdrmati imamski identitet i otjerati ga u
duboku krizu.
Ako prihvatimo činjenicu da su imami kao glavna vjerska lica u islamu bili od njego-
vog samog početka najvjerniji tumači Božje riječi, onda su oni na neki način sustva-
raoci onoga što zovemo ummet, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti
i promjene. Za tu stvaralačku izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh i
kontakt s događajima oko nas. Do sada, čini nam se, reagirali smo na događaje koji su
se već dogodili kao što su sekularizacija, manjak vjere, slab odziv namazima i vjerskim
svečanostima, formalizam i drugo. Sve je to kasno liječenje. Promjene bi se morale
ranije dogoditi. Reagiranje na događaje su uglavnom pasivna, a trebala bi biti aktivna.
Imami su pomalo deprimirani jer im se čini da je njihov trud poput Sizifovog, gu-
ramo kamen uzbrdo da bi se s vrha strovalio nizbrdo i tako ponovo. Mi plodove svoga
rada nikako da dočekamo. Ma koliko se trudili slabo vidimo rezultate svoga muko-
trpnog rada i naviještanja Božje riječi. Mi imami moramo shvatiti da smo sijači koji
ne moramo dočekati žetvu. Bog znade da naš posao nije uzaludan, makar se takvim
mnogima činio. Da bi vjernici pomogli imamima i sami se moraju potruditi oko na-
viještanja Božje riječi. Imami su uistinu važni ne samo što čine, nego i zbog toga što
jesu. Svako iz okolice imama znade da njihova misija nije ni malo lahka. Oni se moraju
mnogo čega odreći u životu.
Stare će vjernike u džamijama naslijediti mlađe generacije, ali manje je vjerojatno
da će naslijediti i prihvatiti i njihovu vjeru. U tome je uloga imama presudna. Već smo
jednom rekli da imami kad dolaze u džemate imaju svoje modele rada ili im džemat
nameće svoje. Islamska zajednica je uspjela u posljednjih dvadesetak godina namet-
nuti imamima potrebu jačeg interesa prema novima. Borba za nove vjernike postala
je imperativ Islamske zajednice, i to je prva i najveća imamska obaveza. Vjeronauk u
školama i mektebima ima zadatak da što više novih prigrle vjeru i budu obuhvaćeni ak-
tivnostima Islamske zajednice. Boli nas kada nakon vjeronauka u školama i mektebima
vjeroučenici rjeđe posjećuju Islamsku zajednicu i džamije. Ali još jednom ponavljamo
da nije nužno da u ovom životu požanjemo ono što smo posijali.
Imami dvadeset prvog stoljeća trebaju bogatiti zajednicu ne mladim vjernicima,
nego novim ljudima. Oni moraju hodati i izvan džamija i mesdžida i tražiti novog
čovjeka, jer onaj koji hoda može učiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji
i koji nikada ne griješi, ali nikada ni ne doprinosi zajednici i vjeri. Imam ne smije biti
ni dalek ni preblizu ljudima. Krilatica koju nerijetko čujemo od nekih muslimana kad
kažu Ja vjerujem Bogu, ali ne vjerujem imamima, pogubnija je od ateizma. Imami su
okosnica vjere i zato dugo traje njihov časni poziv i bez njih je teško zamisliv islam
ma koliko to nama izgledalo preuveličano. Na stotine puta smo se uvjerili da one sre-
dine u kojima nema imama nema ni islama. Imam u 21. stoljeću mora biti vrhunski
obrazovan kako bi mogao odgovoriti na sve izazove u promjenama društva koje su
neminovne, ali i više od toga, mora imati snažnu vjeru i čvrstu volju za svoj poziv. Do
sada se vjerovalo da se i vjera mora mijenjati i prilagođavati duhu vremena. Ne trebali
se i društvo ne mijenjati nego prilagođavati vjeri ako želi rješavati svoje nagomilane
probleme. Ne jednom smo se uvjerili da se promjenama ne rješavaju problemi nego se
još više množe.
Summary
The author speaks about Imams – the Islamic religious leaders – and the challenges
concerning their identity, especially in the 21st century. Do Imams possess necessary
self-respect – this is one of the questions the author raises in his paper. Many people,
even Muslims, do not have appropriate attitude towards Imams, which has brought
difficulties to their mission, especially in the framework of contemporary society laden
with fears, doubts and indifference concerning faith and religious values. Nevertheless,
Imams should not be discouraged, having in mind that fruits of their work could and
mostly would be harvested after their lives.
Uvod
nije muslimanske zajednice u Luksemburgu 9.000, Irskoj 32.000 i Finskoj 30.000 mu-
slimana. Ukupan broj muslimana u Evropi, ne uključujući Tursku i Rusiju, procjenjuje
se na oko 25 miliona. Među njima je i oko 100.000 konvertita. U Republici Turskoj,
koja je kandidat za članstvo u EU, živi 70,5 miliona stanovnika, od kojih su 99% mu-
slimani, a u Rusiji živi oko 20 miliona muslimana, od ukupno 142 miliona stanovnika.1
Muslimanska populacija dolazi iz nekoliko regiona, i to iz zemalja Magreba i dru-
gih arapskih zemalja, Turske, sa Indijskog potkontinenta, iz Afrike i sa Balkana. Distri-
bucija po regionima se preklapa sa historijski ostvarivanim vezama između određenih
evropskih i određenih muslimanskih zemalja. Tako su muslimani iz zemalja Magreba u
Francuskoj i Španiji. U Francuskoj je značajna populacija iz Zapadne Afrike, Senegala,
Malija i Obale Slonovače. Turci i muslimani s Balkana preovladavaju u Njemačkoj i
Austriji. U Belgiji i Holandiji su nastanjeni većinom Turci i muslimani iz Magreba
(posebno iz Maroka). U Velikoj Britaniji je populacija iz bivših britanskih kolonija,
većinom s Indijskog potkontinenta. U Finskoj živi jedan broj muslimana Tatara. Nji-
hovi preci su stigli u Finsku kao trgovci u 19. stoljeću i tu se trajno nastanili. U Italiji
su nastanjeni muslimani porijeklom uglavnom iz Egipta, Somalije, Etiopije, Magreba
i Zapadne Afrike.2
U pogledu koncentracije muslimanske populacije, potrebno je naglasiti da su se
muslimani u većini zemalja naseljavali u pojedine regije više negoli u druge, pa čak i
u određene gradove. Tako npr. u Ahenu živi 4,1% muslimana, Amsterdamu 8,6%, Ber-
linu 10,8%, Birmingemu 8,7%, Bradfordu 10,7%, Briselu 12,6%, Kelnu 8,0% i sl.3
1
U. S. Department of State’s “2008 Report on International Religious Freedom” (Vidi: http://2001-2009.state.gov/g/
drl/rls/irf/2008 (10. 2. 2009.)
2
Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, u: Brigitte Maréchal, Stefano Allievi, Felice Dasseto, Jørgen
Nielsen (ur.), Muslims in the Enlarged Europe, Leiden-Boston: Brill, 2003., str. xxvi
3
Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, str. xxvii
4
O temi evropskog identiteta vidi u: Furio Cerutti (ur.), Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura, 2006., str.
62-65, 256-282; Klaus Eder & Wilfried Spohn (ur.), Collective Memory and European Identity: The Effects of Inte-
gration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, 2005.; Lars-Erik Cederman (ur.), Constructing Europe’s
Identity: The External Dimension, Boulder-London: Lynne Rienner Publishers, 2001.; Ireneusz Pawel Karolewski
& Viktoria Kaina (ur.), European Identity: Theoretical Perspectives and Empirical Insights, Berlin: Lit Verlag,
2006.
5
Amin Maalouf, U ime identiteta, Zagreb: Prometej, 2002., str. 145;
6
Identitet je “u osnovi, spoj osjećanja, emocija, stanja svijesti, kultura i običaja. Da se pristupi, razumije i shvati
sama suština jednog identiteta neophodno je da se on živi, da se živi u njemu, da se bude dio njega...” (Vidi: Tariq
Ramadan, Biti evropski musliman, Sarajevo: Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2002., str.
151) S obzirom na slojevitost identiteta, Ramadan zaključuje: ”...iako je krvna veza važna, ona nije suštinski pro-
stor identiteta i pripadanja muslimana i ona nije prvi i najvažniji kriterij koji određuje i usmjerava ljudske odnose.
Ako musliman treba birati između pravičnosti, čiju primjenu i poštovanje je Bog naredio, i samog sebe, roditelja ili
rođaka, on se treba odlučiti za pravdu...” jer tako zahtijeva njegovo svjedočenje vjere, odnosno svjedočenje vjere je
esencijalni prostor identiteta muslimana. (T. Ramadan, nav. djelo, str. 196);
Jann Assmann opisuje identitet na sljedeći način: “Identitet je stvar svijesti, odnosno dovođenja jedne nesvjesne
slike o sebi na razinu refleksivnog. To vrijedi kako u individualnom, tako i u kolektivnom životu. Osoba sam samo
u onoj mjeri u kojoj sebe znadem kao osobu, a isto tako je neka grupa pleme, narod ili nacija samo u onoj mjeri u
kojoj ona sebe u okviru takvih pojmova razumijeva, predočuje i predstavlja.
(...)
Individualni identitet je slika, izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca, svih pojedinačnih crta koje ga razlikuju od
svih (signifikantnih) drugih, to je svijest, razvijena na vodilji tijela, svoje nesvodive vlastitosti, svoje jedinstvenosti
i nezamjenjivosti. Personalni identitet je naspram toga skupnost svih uloga, svojstava i kompetencija koje padaju
na pojedinca tokom njegovog uzglobljivanja u specifičnu konstelaciju socijalnog ustrojstva. Individualni identitet
se odnosi na kontingenciju života sa svojim približnim vrijednostima rođenja i smrti, na tjelesnost postojanja i
njegovih osnovnih potreba. Personalni identitet pak odnosi se na socijalno priznanje i uračunljivost individue. Oba
aspekta ja-identiteta sociogeni i kulturno determinirani. Oba procesa, proces individuacije i socijalizacije, odvijaju
se u kulturno zacrtanim okvirima. Oba aspekta identiteta su stvar svijesti koja se na specifičan način formira i
određuje jezikom i svijetom predodžbi, vrijednostima i normama jedne kulture i epohe. Tako se društvo – u skladu
s tezom 1 – ne pojavljuje kao veličina suprotstavljena pojedincu, već kao konstituirajući element njegova sopstva.
Identitet, a i ja-identitet, uvijek je društveni konstrukt i kao takav uvijek je kulturni identitet.
Razlika između ja-identiteta i mi-identiteta se, dakle, ni u kom slučaju ne bi trebalo da vidi u tome da je prvi sa-
monikao, a drugi kulturna konstrukcija. Samonikli identitet ne postoji. No, s druge strane postoji razlika u tome da
kolektivni nije, kao što je to personalni, upućen na prirodnu evidenciju tjelesnog supstrata. Evidencija kolektivnog
identiteta podliježe isključivo simboličkom oblikovanju. Socijalno tijelo ne postoji u smislu vidljive, uhvatljive
zbilje. Ono je metafora, imaginarna veličina, socijalni konstrukt. Kao takvo pak, ono je posve zbiljsko.
Pod kolektivnim i mi-identitetom podrazumijevamo sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom se njezini članovi
identificiraju. Kolektivni identitet je pitanje identifikacije od strane sudioničkih individua. On ne postoji po sebi,
nego samo u onoj mjeri u kojoj određene individue pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti
članova grupe i koliko je u stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje.” (Vidi: Jan Assmann, Kulturno pamće-
nje, Zenica: Vrijeme, 2005., str. 153-155);
7
Dobar uvid u historiju evropske percepcije islama nudi djelo Adnana Silajdžića, Islam u otkriću kršćanske Evro-
pe: povijest međureligijskog dijaloga, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 2003.; O pitanju međusobne predodžbe
Zapada i muslimana govore: Salwa Bakr, Fikret Karčić i drugi, Zapad i muslimanski svijet: uzajamne predodžbe,
Novi Muallim, br. 36, (2009.): 36-42; Tarek Mitri, “Christians and Muslims: memory, amity and enmities”, u: Aziz
al-Azmeh & Effie Fokas (ur.), Islam in Europe: Diversity, Identity and Influence, Cambridge: Cambridge University
Press, 2007., str: 16-33;
8
Prvo istraživanje o islamofobiji uradio je britanski Runnymede Trust, odnosno “Komisija za (istraživanje položaja)
britanskih muslimana i islamofobije” (Commission on British Muslims and Islamophobia), na čelu sa profesorom
Gordonom Konvajem (Gordon Conway), a u čijem sastavu su bili, između ostalih, i poznati muslimanski intelek-
tualci Maksud Ahmed, Akbar Ahmed, Zaki Badawi i nekoliko drugih. Komisija je objavila savjetodavni dokument
1997. godine. Konačan izvještaj pod naslovom “Islamofobija: izazov za sve nas” (Islamophobia: Challenge for Us
All) objelodanio je ministar unutarnjih poslova Džek Strou (Jack Straw) u novembru 1997. godine. Ovo je bio prvi
slučaj da je pitanje islamofobije obuhvatno razmatrano i s ovim izvještajem pojam “islamofobija” je oficijelno za-
koračio u javni diskurs. U izvještaju se naglašava da islamofobija znači “predrasude vis-a-vis islama” i “nerazuman
i neopravdan strah od islama”. Tokom istraživanja ustanovljene su komponente islamofobije, među kojima je: i)
viđenje islama kao monolitnog, statičnog i neosjetljivog na promjene; ii) viđenje islama kao “drugog” koji nema
zajedničke vrijednosti sa drugim kulturama; iii) islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan,
primitivan i seksistički; iv) islam je nasilan i podržava terorizam; v) neprijateljstvo prema muslimanima je prirodno
i normalno. Vidi: http://www.runnymedetrust.org/uploads/publications/pdfs/islamophobia.pdf (15. 3. 2009.)
9
Amin Maalouf, U ime, str. 40-43.
Kod samih muslimana koji žive na Zapadu, odnosno u SAD i Kanadi ili zapadnoj
Evropi, javlja se pitanje prvenstva, u pogledu različitih faktora vlastitog identiteta, tj.
da li sebe smatraju prvo muslimanima ili Evropljanima. O toj dilemi Tarik Ramadan
kaže:
“Iako, na prvi pogled ovo pitanje izgleda valjano, dublje razmišljanje poka-
zuje da to u stvari nije problem, pošto vjera i državljanstvo, kako se razumiju u
okviru važećih državnih ustava, nisu iste prirode. Biti musliman znači potvrđi-
vati amanet vjere koji daje značenje nečijem životu: to jest biti prožet jednom
općom koncepcijom života, smrti i sudbine usmjerene vjerovanjem u Stvorite-
lja. (...) Koncept državljanstva, kako se razumijeva u industrijaliziranim zemlja-
ma potpuno je drukčije prirode: kao element identiteta, on strukturira – unutar
datog ustava i datog prostora – način na koji pojedinac treba da se odnosi sa
svojim sugrađanima i ostalim ljudskim bićima. Muslimanski identitet je odgo-
vor na pitanje zašto? a građanski identitet odgovara na pitanje kako?, pa bi bilo
besmisleno i naivno očekivati da geografsko pripadanje dođe na prvo mjesto ili
da riješi pitanje bivstvovanja.”10
10
Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 204-205
neracijom. Dvije trećine Pakistanaca i Bangladešana ističu da religija ima veoma važnu
ulogu u načinu njihova života, dok samo 5% bijelih Britanaca tako misli.11
Utjecaj zapadne kulture na mladu populaciju muslimana svakako je bitan faktor u
pogledu transformacije identiteta ukupne muslimanske populacije u Velikoj Britaniji.
Posmatraju li se odnosi u porodici, uočava se da je sve prisutniji fenomen “međugene-
racijskog udaljavanja”. Mladi se odlučuju za samostalan život, ne želeći ostati u tzv.
“proširenoj porodici”. Istraživanja iz 1975. godine pokazuju da je 86% roditelja i mla-
đih muslimana željelo živjeti zajedno u porodici. Istraživanja iz 1990. godine pokazuju
da samo 37% mladih preferira živjeti u “proširenoj porodici”. Kada djeca dođu u dob
da idu na univerzitet, tendencija je da žele napustiti roditeljski dom i većina njih nastoji
upisati se na univerzitet izvan gradova u kojima su odrasli. Štaviše, i u pogledu razumi-
jevanja religije i njenog prakticiranja dolazi do diskrepance na relaciji roditelji-djeca.
Na univerzitetima mladi dolaze u priliku da u islamskim udruženjima studenata stječu
znanja o islamu u obuhvatnijem smislu od onoga kako islam razumiju njihovi roditelji,
opterećen lokalnim tradicijama, kulturama i folklorom, što dovodi do određenih nes-
porazuma između roditelja i njihove djece.12
Dakako, nova sredina i britanska kultura različito utječu na različite osobe. U istra-
živanju provedenom u suton XX stoljeća mladi muslimani različito su odgovorili na
pitanje: “Do koje mjere je britanska kultura u kojoj si odrastao-la utjecala na tvoj mu-
slimanski identitet?”. Pojedinci ističu da ta kultura ima ogroman utjecaj, jer ”... ja sam
odrasla u ovoj zemlji i britanskom stilu života, ali na kraju dana ja sam pojedinac sa
svojim vlastitim idejama i pogledima”, istakla je sedamnaestogodišnjakinja. Na isto pi-
tanje drugi odgovaraju drugačije, “To je utjecalo da postanem svjesna vlastite religije,
jer mogu vidjeti ono najbolje i ono najgore u britanskoj kulturi” ili ”...shvatio sam važ-
nost moje religije iz mog neislamskog backgrounda”. Dakle, ovi odgovori ukazuju na
različite nivoe akcepcije britanske kulture i različite konsekvence tog utjecaja, u smi-
slu slabljenja ili jačanja distinktivnih karakteristika muslimanskog identiteta.13 Pitanje
koje se odnosilo na poimanje građanstva, odnosno domovine i pripadnosti (belonging)
domovini potvrđuje također sasvim različite odnose prema tom fenomenu. Prema re-
zultatima spomenutog istraživanja, moguće je identificirati četiri vrste odgovora. Prva
su oni u kojima ispitanici ističu da oni prihvataju Veliku Britaniju kao svoju domovinu.
“Pošto sam rođen u Engleskoj, ja se smatram britanskim muslimanom. Islam je moja
religija. Vidim Englesku kao svoju prirodnu domovinu, u smislu da u njoj mogu podi-
jeliti svoju kulturu s drugim ljudima koji imaju britansku kulturu.” Druga su grupa oni
koji ne doživljavaju Britaniju kao svoju domovinu. “Ne, ja ne smatram da pripadam
ovdje, ne sviđa mi se Britanija i želim se vratiti u svoju domovinu – Irak.” Treća grupa
11
Tariq Modood, “The Place of Muslims in British Secular Multiculturalism”, u: Nezar Al-Sayyad and Manuel Ca-
stells (ur.), Muslim Europe or Euro-Islam, Lanham-Boulder-New York-Oxford: Lexington Books, 2002., str. 121-
122
12
Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Conflict in Perspective”, u: Jamal Malik (ur.)
Muslims in Europe: From the Margin to the Centre, Münster: Lit Verlag, 2004., str. 51
13
Saied Reza Ameli, Globalization, Americanization and British Muslim Identity, London: ICAS Press, 2002, str. 191
su oni koji osjećaju da imaju dvije domovine. Oni, pored Britanije, osjećaju pripadnost
i zemlji svoga porijekla. “Britanija je zemlja u kojoj živim. Također, ovdje sam rođen,
proveo sam cijeli život ovdje. Međutim, još uvijek osjećam da je dio moje domovi-
ne u zemlji moga porijekla.” Četvrta grupa su oni koji nemaju jasnu viziju o svome
identitetu. “Ne smatram Britaniju kao svoju domovinu zbog tradicionalnih vrijednosti
s kojima sam odrastao. Jednako, ako britanske kulturne vrijednosti definitivno jesu
dio moje kulture, tradicionalne vrijednosti su također prisutne.Tako, ja osjećam da ne
pripadam nigdje, ni tamo ni ovamo. Ne mogu smatrati ni jednu od dvije zemlje svojom
domovinom.”14
U pogledu tendencije aktivnijeg odnosa mladih prema islamu moguće je pratiti
njegov razvoj u tri faze, smatra Siddiqui. Svaka faza započinje pojedinim krupnim
događajima u muslimanskom svijetu ili onim koji su bili iznimno bitni za međusobne
odnose, jednom riječju, događajima koji su imali globalni značaj. Prva faza počinje u
ranim 1960-im godinama i završava se Islamskom revolucijom u Iranu. Unutar uni-
verzitetskih kampusa formirana su islamska udruženja koja su formirala Federaciju
studentskih islamskih društava (Federation of Student Islamic Societies). Federacija se
brinula za ostvarivanje uslova za studente, i to da imaju prostor za sedmičnu molitvu
(džumu), da imaju uslove za post tokom ramazana, za osiguranje studentskih hostela,
da pomaže pri smještaju itd. U ovoj fazi ogromna većina studenata bili su porijeklom s
Indijskog potkontinenta. Druga faza je počela ranih 1980-ih i trajala je do 1989. godi-
ne. Ovaj kratki period predstavlja vrijeme kada veliki broj mladih rođenih u V. Britaniji
počinju da se potvrđuju u smislu islamskog identiteta. Treća faza počinje 1989. godine
s aferom Rušdi. Aktivizam muslimanske omladine, vidljiv širom Britanije, nastavljen
je reakcijama i osudama Rata u Zaljevu 1990. godine, a posebno intenziviran 1992.
godine osudama i protestima zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina nad bo-
sanskim muslimanima, o kojima su izvještavali globalni mediji.15
Među muslimanima još uvijek se može naći onih koji se iscrpljuju u nastojanjima
da sačuvaju određene aspekte folklora, kao dio svoga identiteta, nerijetko smatrajući
to bitnim za očuvanje vlastite religije. Takvo nastojanje da se živi u Evropi, a izvan
Evrope, pojedini autori vide i kao posljedicu kolonijalizma, odnosno višedecenijske
ovisnosti i prisustva strane kolonijalne vlasti, što je pojedine narode naučilo da “za njih
država i nacionalni teritorij nisu osiguravali hod kroz povijest već su to činile kulturne
i etničke veze.”16
14
Saied Reza Ameli, Globalization,str. 195-198
15
Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Conflict in Perspective”, 53
16
Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002, str. 145
17
Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 172-174; Ramadan detaljno raspravlja šerijatska pitanja starih konce-
pata darul-islam, darul-harba i darud-da’wa, ukazujući na različite kriterije koji se primjenjuju kod klasifikacije
spomenutih prostora. Njegov zaključak je “da gdje god musliman, koji kaže: ‘Svjedočim da nema Boga osim Allaha
(dž. š.) i da je Muhammed (a. s.) Njegov poslanik’ on/ona je kod kuće, pošto nas je Božiji Poslanik učio da je cijeli
svijet jedna džamija.” (T. Ramadan, nav. djelo, str. 182)
18
Hamed Abdul-Samed identificirao je nekoliko oblika samoizolacije. Prvi, “arhaični konzervativizam”, prisutan je
među onima koji dolaze iz ruralnih sredina muslimanskih zemalja, s izrazito naglašenim ustrojem zajednice, niskim
nivoom obrazovanja i primjenom “plemenskog prava”. Ovaj oblik se ne oslanja na inherentno religijske vrijednosti,
ali se religijom često koristi kao instrumentom legitimizacije vlastitih postupaka. Nasilje koje se javlja u takvom
ozračju uglavnom je usmjereno na članove same zajednice, a ne prema društvu zemlje domaćina. Oni članovi za-
jednice koji iznevjere pravila zajednice smatraju se “otpadnicima” i postaju mete različitih vrsta ataka, od verbalnih
do fizičkih, jer ih se optužuje za dovođenje u opasnost stabilnosti i integriteta cijele grupe. U ovakvim okolnostima
nastaju “ubistva zbog časti” i prisilno sklapanje brakova. Neki od tih oblika ponašanja, prisutni među imigrantima
u Njemačkoj, već dugo vremena nisu na snazi ni u samoj Turskoj. Bitna karakteristika takvih sredina je zahtjev za
bezuslovnu solidarnost, kao i društvena prismotra zajednice. Drugi oblik samoizolacije muslimana spomenuti autor
naziva “Bjekstvom od stvarnosti” (escapism). Ovakvo ponašanje primjenjuju uglavnom mladići kojima ni njihove
porodice niti društvo zemlje domaćina ne pružaju odgovarajuće i smisleno vođstvo u životu. U okolnostima lične
Zaključak
Bez obzira na brojne poteškoće u procesu integracije, taj proces se odvija na način obo-
stranog navikavanja i prilagođavanja. Muslimani se prilagođavaju evropskim ustano-
vama, a vlade evropskih zemalja provode, sporije ili brže, reforme zakonskih propisa,
sa ciljem lakšeg prilagođavanja i integracije imigranata. Konačno, ni jedno evropsko
društvo, još manje vlada, muslimane više ne doživljavaju kao privremeni fenomen, već
kao realnost ukupnog vlastitog društvenog pejzaža.
Summary
This paper speaks about Muslims in Europe, including relationship between the Mu-
slims immigrants and domestic European societies in sense of mutual perceptions. The
work emphasizes the fact that the category of identity is in constant change, so that the
European identities and identities of Muslims are in the state of continuous changing
and enrichment. In spite of numerous difficulties, the process of integration is being
bezperspektivnosti i dezorijentacije, takvi mladići često završavaju tako što formiraju ili se priključuju već formira-
nim grupama huligana, najčešće istoga etničkog ili nacionalnog porijekla. Treći oblik autor naziva “religijski avan-
gardizam” ( religious avantgardism). To su, uglavnom, mladići koji nastoje biti drugačiji u odnosu na tradicionalni
oblik primjene određenih vjerskih propisa. Njihove karakteristike su religijski solipsizam, tj subjektivni idealizam
i poznavanje vlastite spoznaje za jedino ispravnu; usmjeravanje ka određenim centrima, pojedincima ili grupama
kao jedinim autoritetima; odbacivanje autoriteta vlastite porodice, ako njeni članovi nisu njihovi istomišljenici;
minimalna socijalizacija u vlastitu etničku i religijsku zajednicu; snažna orijentacija ka pojmu ummeta, zamišljenog
na ahistorijski i apstraktan način. Ova tri oblika ponašanja proizvode izolirane pojedince, koji su otuđeni od sredine
svoga porijekla i, samo u rijetkim slučajevima, integrirane u domaća društva.Takvi pojedinci na taj način trpe dvo-
struku marginalizaciju. (Vidi: Hamed Abdel-Samed, “Alienation and Radicalization: Young Muslims in Germany”,
str. 194-195
19
T. Ramadan, nav. djelo, str. 226;
carried out in the way of mutual adaptation and habituation. No European society treats
Muslim population in its country as a temporal phenomena, but as the reality of its own
social landscape.
Literatura
Sažetak: Već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u za-
padnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i
Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno
u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH
kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više
već četrdesetak godina.
U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč
ideološkim i političkim restrikcijama, djelovala je i kao supstitut za nacionalnu zajed-
nicu: njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostalje-
nja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju
manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice
Bošnjaka. Tako je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvaž-
niji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta
svojih pripadnika.
U ovom izlaganju postavljamo i obrazlažemo dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka
u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjač-
koj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijedno-
sti islama? Iznosimo duhovne, društvene i političke razloge za jednu i razloge za drugu
opciju. U završnom dijelu izlaganja razmatramo mogućnost pomirenja ovih dviju opcija.
Ključne riječi: dijaspora, bošnjački identitet, Islamska zajednica, umrežavanje.
1
Saša Božić, Uloga dijaspore u procesu transnacionalizacije, citirano prema: Revija za sociologiju: sociologijski
tromjesečnik / [urednica Jelena Zlatković Winter], God. 32(2001), br. 3-4 str. 117-131, Zagreb : Hrvatsko sociološko
Polazeći od pojma dijaspore kako smo ga upravno naznačili, imamo u vidu da već
od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim
zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj
se broj značajno povećava.
Iako ne raspolažemo sasvim pouzdanim podacima o broju Bošnjaka ne samo u
dijaspori nego i u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci su danas vjerovatno najraseljeniji i
najiseljeniji evropski narod. Istovremeno, bošnjačko iseljeništvo odnosno bošnjačka
dijaspora na državnoj, političkoj, kulturnoj i institucionalnoj ravni predstavlja najzapo-
stavljeniju dijasporu u Evropi.
Na drugoj strani, naše sociološko, kulturološko i politološko bavljenje bošnjačkom
dijasporom sasvim je fragmentarno, sporadično i oskudno. Na zapadu već šezdesetih
i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dijaspora počinje zadobijati status važnog
predmeta i polja istraživanja u društvenim znanostima. Mi još uvijek nemamo nijednu
znanstveno relevantnu studiju koja se bavi bosanskohercegovačkom ili bošnjačkom di-
jasporom. To je, dakle, neko osnovno stanje stvari kada je riječ o bošnjačkoj dijaspori.
S Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori stvar stoji nešto bolje. Islamska
zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamo-
staljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama za-
padne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina. Danas Islamska zajednica
Bošnjaka u zapadnoj dijaspori, u petnaestak zemalja, djeluje u okviru 150 manje-više
dobro organiziranih centara, odnosno lokalnih zajednica/džemata.
U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, una-
toč ideološkim i političkim restrikcijama države iz koje su dolazili njeni pripadnici i
unatoč mješovitom nacionalnom i etničkom sastavu, djelovala je, u značajnoj mjeri, i
kao supstitut za nacionalnu zajednicu. U svom radu i djelovanju Islamska zajednica u
dijaspori njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostalje-
nja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju
manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice
Bošnjaka.
U pogledu na nacionalnu svijest Bošnjaka a u vezi s njihovim organiziranim vjer-
skim životom u dijaspori zanimljivo je i značajno primijetiti dvije činjenice. Prvo, i u
vrijeme SFRJ, i nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Bošnjaci u dijaspori svoj
vjerski život organiziraju i vode samostalno, u okviru vlastitih zajednica, islamskih
kulturnih centara i džemata a ne, recimo, unutar turskih vjerskih organizacija, džamija
i džemata. Iako bi im tehnički, financijski i organizacijski bilo lakše da su se priključili
velikim i organiziranim islamskim organizacijama i zajednicama koje imaju potporu
Turske ili drugih muslimanskih zemalja, oni od početka ustrajavaju na vlastitim za-
jednicama u kojima svoj vjerski život organiziraju u vlastitim centrima, na maternjem
jeziku, u bosanskoj tradiciji islama. Drugo, U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu,
izbjegli pred genocidom ili protjerani u etničkom čišćenju, Bošnjaci odlaze u zapad-
društvo, 2001.
noevropske zemlje, u SAD, Kanadu i Australiju iako se vlade ovih zemalja nisu pretr-
gle da spriječe stradanje Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine. Drugim
riječima, Bošnjaci prognani iz BiH, u velikoj mjeri prognani i zahvaljujući pasivnom
odnosu evropskih i zapadnih zemalja i politika, opredjeljuju se ipak za traženje svoje
kakve takve budućnosti na Zapadu a ne u bližim ili daljim muslimanskim zemljama.
Polazeći od činjenice da je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemlja-
ma najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje njihove bošnjačke nacio-
nalne tradicije, pitanje odnosa njihovog institucionalnog islamskog života i bošnjaštva
u budućnosti čini nam se važnim sa oba stanovišta, i iz perspektive valjanog razumi-
jevanja njihovog islamskog i njihovog bošnjačkog identiteta. Otuda u ovom izlaganju
postavljamo i nastojimo obrazložiti dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u za-
padnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj
osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti
islama? Odnosno, da li je u interesu evropskog artikuliranja i njegovanja bošnjaštva
njegovo izravno i blisko institucionalno i organizacijsko povezivanje s Islamskom za-
jednicom Bošnjaka u dijaspori?
Iz perspektive Islamske zajednice, odnosno njene temeljne zadaće koja se sastoji
u organiziranju vjerskog života i njegovanju islamskog identiteta svojih pripadnika
mora se polaziti od pretpostavke da o odgovorima muslimanskih zajednica u zapadnim
zemljama na izazove pluralnog, demokratskog, liberalnog civilnog, visokorazvijenog
društva u značajnoj mjeri ovise mogućnosti i perspektive ukupnog unutrašnjeg svjet-
skopovijesnog kretanja islama u kulturno-civilizacijskim konstelacijama moderniteta.
S tim u vezi ne bismo smjeli gubiti iz vida i realnu mogućnost da bi današnje percep-
cije islama nemuslimanskih građana Zapada a na taj način i svjetske javnosti u velikoj
mjeri mogle ovisiti o njihovom neposrednom iskustvu s muslimanskim zajednicama
u njihovim zemljama, odnosno o slici koju im o sebi pružaju njihovi muslimanski
sugrađani.
Također valja imati u vidu da se u zapadnim zemljama i društvima iznova propi-
tuju politike multikulturnih odnosno integracijskih koncepata. Takva propitivanja u
prvom redu ciljaju na muslimanske useljeničke zajednice. Pitanje islamskog prisustva
na Zapadu danas zauzima iznimno značajno mjesto u evropskim kulturalnim i politič-
kim raspravama. Riječ stranac u evropskom diskursu danas se u prvom redu ako ne i
isključivo odnosi na muslimane.
Na drugoj strani, u muslimanskim zajednicama u Evropi i na Zapadu, posebno u
njihovom trećem naraštaju, danas je sve prisutnije osjećanje i uvjerenje potpune prav-
nopolitičke i kulturne lojalnosti zemljama u kojima je ova generacija muslimana rođe-
na i u kojima gradi svoju budućnost kao i spremnost da svoj islamski identitet razvijaju
u potpunoj participaciji u društvenom životu zemalja u kojima žive a ne na etničkim
naslijeđima svojih roditelja. U tom pogledu se i pred Islamsku zajednicu Bošnjaka
u dijaspori kao veoma značajan izazov nadaje potreba da svoje vjersko djelovanje i
islamski identitet svojih pripadnika razvija na osnovu univerzalnih vrijednosti islama i
Summary
This paper deals with the question whether the Islamic community of Bosniaks in we-
stern countries should organize its life and work on the national Bosniak principle or
on the basis of spiritual base of universal Islamic values. The author brings spiritual,
social and political arguments for both options. In his opinion, the Islamic community
of Bosniaks in western diaspora should develop its Islamic identity on the basis of
universal Islamic values but its practical forms of religious activities should be con-
gruent to social, legal, political and cultural surroundings of the countries to which the
community belongs.
glavne elemente nacionalnog identiteta koji su pod najvećim pritiskom kulturnog im-
perijalizma.
Srđan Vrcan smatra kako izgradnja nacionalnog identiteta nije protjecala mirno i
samo kroz kulturne aspekte, već možemo govoriti o gotovo stalnoj prisutnosti poli-
tičkog nasilja kao važnog obilježja tih procesa: ” [...] tipični put u konstrukciji i u
afirmaciji modernoga nacionalnog identiteta povijesno nije bio put samo postupnoga
kulturnog sazrijevanja i spontane kristalizacije nacionalnog identiteta namjesto se-
gmentiranih kulturnih identiteta na čisto demokratski način, to jest posve neovisan i
imuniziran od sustavnoga političkog nasilja ili barem nezagađen političkim nasiljem.
Naprotiv, povijest tipičnih konstrukcija nacionalnih identiteta bila je po pravilu prožeta
nasiljem i sustavnim pribjegavanjem političkom nasilju. I to se podjednako događalo
kad se radilo o konstruiranju tzv. građanskih nacija (civic nation) i tzv. građanskom
nacionalizmu, odnosno o tzv. zapadnoeuropskom modelu konstruiranja modernih na-
cija ili, pak, suprotno, kad se radilo o konstruiranju nacionalnog identiteta po obrascu
tzv. etnonacionalizma, odnosno po tzv. istočnoeuropskom modelu konstruiranja mo-
dernih nacija.”1 Dakle, zajednice s prostora jugoistoka Europe spadaju u skupinu onih
koje su izgrađivale nacionalni identitet kroz obrazac etnonacionalizma, što je izazivalo
stalne prijepore među lokalnim susjednim zajednicama jer je glavna okosnica takvih
identiteta često bilo isticanje vlastite povijesti kao svojevrsne “nad-povijesti”, odnosno
superiorne u odnosu na susjede. Česti su i slučajevi “krađe” kulturnih i drugih sadržaja,
te njihovo prisvajanje. Ugo Vlaisavljević smatra kako su balkanske etnije zaražene po-
sebnim traganjem za vlastitim identitetom koje je obilježeno stalno prisutnim nasiljem
i ratovima. Upravo je takvo stanje odredilo važne elemente lokalnih kultura koje su
prepune mitova i junačkih djela.2 Sadržajna i povijesna analiza tih mitova i junaštva
pokazuje kako se zapravo često radilo o etnički motiviranom nasilju ili o pljački. An-
tony Smith označava balkanske zajednice kao vertikalno-demotične zajednice prije
nego kao lateralnoaristokratske. One se karakteriziraju sposobnošću da pokrenu moćne
osjećaje privrženosti i djela samožrtvovanja u ime zajednice”.3 On ih također definira
kao “granične” što je obilježje njihova geopolitičkog položaja. Upravo je prostor u ko-
jemu su one nastale i razvijale se bio pod utjecajem različitih kulturno-civilizacijskih
krugova: srednjoeuropskog, mediteranskog i otomanskog. Vanjski utjecaji u pojedinim
dijelovima povijesti bili su izuzetno snažni, tako da se u dijelovima današnjih nacio-
nalnih identiteta mogu pronaći važni elementi koji su nastali kao posljedica prisutnosti
vanregionalnih identiteta. Dio lokalnih identiteta izgrađivao se i na otporu vanjskim
utjecajima, što je vrlo često uključivalo i primjenu nasilja i ratove, ali je pridonosilo
jačanju socijalnih odnosa među pripadnicima neke zajednice na određenom teritoriju.
S obzirom na rečeno, izgradnja nacionalnih identiteta na prostoru jugoistoka Europe
vrlo često je konstruirala motive koji su iskazivali nedostatak tolerancije prema okoli-
1
Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj 2005., str. 14.
2
Vlaisavljević, Ugo, Etnički identitet i rat (www.filg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/files/221/identitet-rat.pdf).
3
Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Oxford: Blackwell, 1986, str. 83.
ni, te otpore prema svakom konstruktu koji je mogao ugroziti lokalni identitet. U tom
kontekstu razvijaju se i otpori prema novom europskom identitetu koji se izgrađuje kao
dio europskih procesa integracije.
4
Više o tome u: Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj
2005., str. 7-21.
5
Shih, Nathalie Clayer, Islam, state and society in post-Communist Albania, London, 1997., str. 117
6
Durham Edith, Brenga e Ballkanit, str. 45
7
Serëer Daniel, Shqiptarët në Ballkan, Shih: Shqiptarët në Ballkan, Instituti Shqiptar për Studime Ndërkombëtare,
Tiranë, 2001., str. 58
8
Studime Historike, Akademia e Shkencave e RSH, Instituti i Historisë, 2001 (1-2), Viti LV (XXXVIII), Tiranë,
2001., str. 28
9
Toleranca fetare në mjedisin shqiptar: sfondi historik, 2010., str. 2
10
Qazim Xhelili, Toleranca në marrëdhëniet midis komuniteteve në Shqipëri dhe ndikimi i tyre në jetën shoqërore në
periudhën midis dy luftrave botërore, Shkodër, 2000., str. 344
11
Ibidem, str. 346
12
U cijelom periodu pod Osmanlijskim carstvom, Albance carstvo, budući da su bili podijeljeni na tri religije, nije
uopće identificiralo kao Albance, nego kao Turke, Rume i Latine. Znači prema vjeri, muslimanski Albanci kao Tur-
ci, pravoslavni Albanci kao Rumi, i katolički Albanci kao Latini. S druge strane, ostali narodi, budući da su imali
samo jednu vjeru, sačuvali su njihovu narodnost. Dok je carstvo na taj način identificiralo Albance, sami Albanci
nisu sebe identificirali prema vjeri već jednostavno kao Albance.
13
Judah Tim, Kosovo, Ëhat Everyone needs to knoë, Oxford University Press, 2008., str.16-17
U slučaju Srbije, identitet je usko vezan uz vjeru, čak je i povijest pa i sve ostalo nekako
povezano s Pravoslavnom crkvom. U slučaju Grčke, sve je također vezano uz Crkvu.
U slučaju Hrvatske, Katolička crkva identificira Hrvate.
A što je s albanskim identitetom? Glavni element za Albance je, prema Timu Ju-
dahu, isti jezik. To je ono što ujedinjuje Albance unatoč dijalektima albanskog jezika.
“Albanski jezik je svim Albancima zajednička stvar”.14 Povijest kod Albanaca pruža
ogromne primjere da Albanci bez obzira na vjeru uvijek kada su bili u pitanju nacio-
nalni interesi bili su jedinstveni. Najveći nacionalni heroj za Albance je Đerđ Kastrioti
– Skenderbeu (Gjergj Kastrioti – Skënderbeu) koji je imao rođeno ime Đerđ ali sa de-
vet godina otac ga je dao na sultanov dvor, gdje dobiva ime Skender. Tamo je polazio
vojnu školu koju je s velikim uspjehom završio. Nakon školovanja odlazi u Malu Aziju
u vojnu misiju, gdje pokazuje sve svoje vojne vještine. Zbog velikih uspjeha ubrzo
dobiva zvanje “bega” i tako postaje Skenderbeg. Bez obzira što je služio u sultanovoj
vojsci, nikada nije zaboravio svoje porijeklo i svoj narod. Kad ga je sultan poslao u
borbu protiv Mađara, on se odlučio vratiti u svoju domovinu, te stati na čelo svog naro-
da. Dvadesetiosmog studenog 1443. (i danas je ovaj dan, dan proglašenja neovisnosti
Republike Albanije te dan zastave za sve Albance) na vrhu tvrđave u Kruji postavlja
crvenu zastavu s dvoglavim crnim orlom u sredini (što je i danas nacionalna zastava
Republike Albanije), te proglašava državu Arbriju kao nezavisnu državu albanskog
naroda. Đerđ Kastrioti – Skenderbeg ne odriče se ni rođenog imena niti kasnije imena
koje je dobio; na taj način jedna povijesna ličnost ujedinjuje dvije vjere kod Albanaca.
Pashko Vasa je u XIX stoljeću rekao da je “Albanska vjera albanstvo”. Sami Frashëri
je tvrdio: “Čime se mjeri nacionalnost jedne nacije? Najprije jezikom. Jezik je prva i
najznačajnija osobina nacionalnosti”.15
To znači da identitet Albanaca ne proizlazi iz vjere kao što je to slučaj kod drugih
susjednih naroda. Ali, s druge strane, jedna stvar se mora prihvatiti. Albanski identitet
nije bio toliko istaknut kao kod ostalih naroda, ali to ne znači da nije postojao. Može
se s pravom tvrditi da je valjano objašnjenje duga osmanlijska dominacija. Budući
da je velik dio populacije prešao na islam, nije bilo nacionalne crkve, kao kod osta-
lih, pomoću koje bi se Albanci mogli ujediniti i samoidentificirati. Vjerska harmonija
među Albancima nosi puno toga dobroga za albanski narod, daje poruku tolerancije i
za politiku.
U ovim uvjetima, promocija ideje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga, nije
samo jedno od najsnažnijih političkih sredstava za jačanje stabilnosti u svakoj zemlji
zasebno, pa i u cijeloj regiji, nego predstavlja jak element koji podržava ekonomski
razvoj svake zemlje i cijele regije. Razlike u vjeri i kulturi koje su vrlo vidljive u ze-
mljama naše regije, imaju veliku vrijednost i dužnost je svakog od nas da ih očuvamo.
Štoviše, današnja Europa i moderne zemlje ne priznaju autarkične i izolirane prostore
14
Ibidem, str. 9
15
Frashëri Sami, Kombëri e Shqiptarëvet. Shih: Kulla Ndriçim, Mendimi Filozofik, Socioligjik dhe Psikologjik Shqip-
tar (1870-1945), Plejad, Tiranë, 2004., str. 17
i zemlje koje odbijaju komunicirati sa susjedima. Na taj način, jedini način da se po-
stigne ravnoteža između različitosti i potrebe za užom suradnjom jest da promoviramo
dijalog. Promocija dijaloga treba biti svakidašnja, razumna, tolerantna i ne smije imati
preduvjete ili nametnuti gotova rješenja.
U uvjetima u kojima se nalazi Albanija, zalaganje za međuvjerski i međuetnički
dijalog smatra se važnim i omogućuje slobodu i konsolidaciju uspjeha u političkom
i socijalnom dijalogu. Na taj način, religijski komuniteti bolje upotrebljavaju njiho-
va ljudska bogatstava za stvaranje mira, zajedničkog života, stabilnosti i sigurnosti.
Međuodnosi međuetničkog i međuvjerskog dijaloga mogu a i moraju imati pozitivni
utjecaj jedan na drugoga. Iako je u zasebnoj zemlji, Albaniji, međuvjerski dijalog po-
zitivan i njegova pozitivnost je jako vidljiva, potrebno je međutim da u regionalnom
okviru međuetnički i međuvjerski odnosi budu na višim razinama, pogotovo u okviru
suradnje.
Promoviranje i izgradnja međuetničkog i međuvjerskog dijaloga vrlo je važno,
postavlja put ka konstruktivnijem dijalogu u socijalnom, ekonomskom i političkom
području, ne samo za jednu zemlju već za cijelu regiju. Diskusija o harmoniji vjera i
etničkoj toleranciji čine dimenzije od životne važnosti i za vođenje politike na području
sigurnosti u regiji. Pravo razumijevanje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga pred-
stavljaju ključna sredstva za mirnu regiju, izbjegavanjem nedostatka stabilnosti zbog
međuetničkih i međuvjerskih netrpeljivosti.
Aktualni izazovi, ili stvoreni problemi na području međuetničkog i međuvjerskog
dijaloga, pozitivna postignuća, ali i neuspjesi, predstavljaju područja gdje treba nasta-
viti raditi. Rad u tom pravcu mora biti neprekinut. Razmjena individualnih ideja ali
i institucionalnih praksa i ideja vrlo su korisni. Oni pozitivno utječu na učinkovitost
međuetničkog i međuvjerskog dijaloga. Na kraju krajeva, ovakvo djelovanje, u svakoj
zemlji, ali i u cijeloj regiji, zajedno promoviraju mir, stabilnost i razvoj.
Zaključak
Summary
Historical development influenced the construction of Albanian identity, but in its de-
velopment it was not built on religious differences, but on similarities in other features
of identity. It was because of that reason that it did not build the conflict potentials
for members of other religions, which enabled continuous development of different
contents of Albanian identity. That’s way it is possible to say that Albanian identity,
according to some of its features, is very similar to the key contents in European iden-
tity development.
Literatura
Svjedočanstva
Sead Muhamedagić
Sead Muhamedagić
Zagreb
Bošnjački identitet u
(europskom) procijepu
1. San i čežnja
zbirke književno-duhovnih eseja Miris neba (Karista, Zagreb 2009.) ovako zabilježio
to predragocjeno sjećanje:
Sanjao sam onomad – a bilo mi je nepunih pet godina – kako letim visoko
visoko, sve brže u visinu, obasjava me svjetlost koja se znatno razlikuje od uobi-
čajena danjeg svjetla što ga, unatoč stopostotnoj sljepoći, dobro mogu osjetiti;
žari mi se čelo, a tijelom mi kola neka fina toplina, u nosnice mi obilato navire
miris svježe pečenoga kruha; i najednom znam kamo letim: put neba, k dragom
Bogu letim, visoko, visoko uzlijećem, miris još sasvim vrućeg kruha izaziva mi u
ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne
mogu opisati nijednim prikladnim atributom – glas koji mi razgovijetno kaže:
“Tako! sine!” A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko
drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakša-
lost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom
blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno
draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dra-
goga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna
misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je
moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti. Nikomu
ni riječi. Jasno!
Slikovita znakovitost i neprolazna ljepota toga predivnog sna najljepši je ures moje
bogozovne nutrine u kojemu se svagda bjelodano zrcali moja stalna, još uvijek djetinje
iskrena čežnja za Bogom. Ta u svoj svojoj uskovitlanoj punini neizreciva čežnja vjerno
me iz dana u dan prati kroz život, pomažući mi da se probijem kroz sve njegove katka-
da preuske tjesnace, sokoleći me kad klonem, usmjerujući me kad stanem vrludati. Iz
nje se i po njoj iznovice obnavlja moja za dragim Bogom sveudilj žeđajuća ljudskost,
sve osvještenije se ravnajući prema iskonski plemenitoj uzornosti mojih rahmetli rodi-
telja: oca Ibrahima i majke Derviše.
2. Učenje i traganje
Kada sam se zatim dvije godine nakon toga razgovora s majkom kao đak obreo u
sarajevskom Zavodu za slijepu djecu, od te sam temeljne djetinje spoznaje hitro izgra-
dio svojevrstan obrambeni zid. U ono smo doba, naime, u toj ustanovi bili ateistički
odgajani. Bilo je u to dječačko doba tjeskobnih trenutaka, duševnih muka zbog odvo-
jenosti od rodnog doma i kruljenja izgladnjelih crijeva, ali se ipak nikad nisam osjećao
bespomoćno i nezaštićeno, jer sam znao i vjerovao da je dragi Bog uza me, On koga
sam sanjao, koji me umije sačuvati od svega što bi me moglo snaći. Pouzdano sam već
tada osjećao da mi je On dao bistrinu iz koje sam shvatio da nitko osim Njega ne zna
što se zbiva u mojoj nutrini. I tada sam u sebi izgovarao onih nekoliko sura što sam
ih naučio još prije nego što sam sanjao onaj predivni san. Na te sam sure nadovezivao
svojim riječima sročenu molitvu da me dragi Allah čuva i brani, da sve bude onako
kako treba biti, a On najbolje zna što sam htio reći.
Nakon trećeg razreda osnovne škole na svoju sam inicijativu u vrijeme školskih
praznika s djecom iz komšiluka u Velikoj Kladuši krenuo u mekteb. Naučio sam još
nekoliko sura i mnoge zanimljive činjenice o islamu što ih je naš tadanji vjeroučitelj
(kladuški imam Omer Hodžić) na zanimljiv način pokušavao približiti mome znati-
željnom dječjem obzorju. Iako me je pamćenje dobro služilo, ubrzo sam uočio potre-
bu zapisivanja težih sura, što u mektebu nije bilo moguće. Shvatio sam također da u
arapskom jeziku ima glasova koji se izgovaraju drukčije od naših, pa sam za njih na
svoju ruku izmišljao posebne slovne oznake. Prepisivao sam tako na brajicu (pismo
za slijepe) sure i druge tekstove iz ilmihala. Nakon četvrtog razreda nastavio sam ići u
mekteb i naučio klanjati. O svemu tome, dakako, u svojoj sarajevskoj školi ništa nisam
govorio. Ni svoje bilješke nisam smio ponijeti sa sobom u školu.
U dvanaestoj godini života naglo mi je od tromboze umro otac, dobri moj babo koji
je kao školovani trgovac u sebi sjedinjavao sve ono što odlikuje časna i čestita čovje-
ka kojega su resile duboka pobožnost i plemenitost blage ljudske naravi. Te njegove
osebujne kakvoće postao sam svjestan tek kasnije, kad mi je iz pričanja mnogih ljudi
koji su ga dobro poznavali uspjelo rekonstruirati trnovitost puta kojim je hodio tijekom
nepunih šezdeset proživljenih pozemljarskih godina. Njegovu iznenadnu smrt doživio
sam kao najteži životni udarac. Štošta sam ga još htio pitati i bio sam siguran da bi mi
baš on znao dati zadovoljavajuće odgovore, jer je osim izvrsne potkovanosti u vjeri
posjedovao široko građansko obrazovanje.
Čežnja za dragim Bogom od toga je doba u meni postajala još mnogo veća. Na
svoju veliku žalost u mektebu više nisam mogao naučiti ništa novo. Prolazile su godi-
ne, iz Sarajeva sam zbog nastavka školovanja prešao u Zagreb, pubertet i adolescen-
cija zapljuskivali su me šarolikim kolopletom uskovitlanih emocija, razbuktavajući u
meni želju za učenjem i traganjem. Za razliku od sarajevske internatske skučenosti u
Zagrebu sam nalazio mnogo više manevarskog prostora za svoj duhovni razvitak. Iz
razdragane srednjoškolske bezbrižnosti odvažno sam zakoračio u spoznajnu ustrepta-
lost studentskoga života, nošen kategoričkim imperativom cjelovite socijalne integra-
cije, kako bih kao svestrano zainteresiran slijepi intelektualac našao svoje pravo mjesto
među ljudima, otkrivajući sebi primjerene mogućnosti kreativna doprinosa sredini u
koju sam se čvrsto ukotvio. Čežnja za Bogom i dalje me je pratila, a na mom životnom
putu sve su se češće pojavljivali simpatični ljudi nošeni sličnim porivima. Većinom su
bili kršćani katoličke provenijencije. U nekima od njih prepoznao sam iskrene tragače
za Bogom, što je s vremenom između njih i mene dovelo do stvaranja iskrenih i dubo-
kih prijateljstava koja se još uvijek intenzivno nastavljaju.
3. Previranje i sazrijevanje
4. Identitet u procijepu
Tko sam ja i što sam? Odakle dolazim i kamo težim stići? Nisu to konvencionalna
retorička pitanja koja se, u pluralnoj formi postavljena na početku velebnoga Ador-
nova djela Princip nada iz te samo naizgled konvencionalne retoričnosti izdižu na
razinu filozofskog promišljanja. Ta sam pitanja oduvijek osjećao kao zasun na vrati-
ma skrovite osobne intime. Još kao dijete slutio sam njihovu misaonu jezgrovitost i
čuvstvenu napučenost. U sebi sam vrlo rano otkrio nešto što tada nisam umio nazvati
pravim imenom, a radilo se o empatiji, o toj čudesnoj sklonosti iskoraka prema drugom
i drukčijem. Nije to bio bijeg od vlastitoga sepstva nego djetinja radoznalost i znatiže-
lja. Volio sam znati nešto više o drugima i drukčijima, nadajući se da ću na taj način i
sa svojom vlastitom drukčijošću (osobito s obzirom na sljepoću) bolje umjeti izlaziti
na kraj. Stalno sam osluškivao unutarnji glas savjesti, a on mi je govorio što učiniti,
a čega se kloniti. Vjera u Boga koja je s vremenom sve više prerastala u vjerovanje
Bogu u meni je bila nastanjena otkako znam za sebe. Tjelesno-duševna klimakterijska
kriza koju sam prije nekoliko godina mjesecima mukotrpno proživljavao nedvojbeno
mi je pokazala da sam, zahvaljujući daru vjere iz koje sam i tada crpio životnu snagu
i motivaciju koju Viktor E. Frankl naziva volja za smislom, svejednako ostao na tragu
puta kojim sam radosno krenuo onoga davnog jutra kad sam se probudio iz najljepšeg
bogosna svoga života.
Zasun na vratima intime spreman sam dodirnuti u fazi životne zrelosti iz koje is-
pisujem ove rečenice u nastojanju da one – kako to mudro savjetuje austrijska pjesni-
kinja i prozaistica svjetskog ugleda Ingeborg Bachmann (1925-1973.) – budu istinite.
Odškrinuvši tu tajanstveno izrezbarenu dver nutrine, duhovnim očima gledam taj svoj
osobni identitet u meandrično vijugavu procijepu. Gledam i vidim, osluškujem i čujem,
kušam i zatvorenih usta nosnicama udišem miris tvarnih i duhovnih sastavina od kojih
sam ispreden, istkan i sazdan u jedincatoj neponovljivosti nedjeljive ljudske jedinke
koja se zrcali u onome što se zove mojim najosobnijim Ja. U toj su skrovitoj komorici
moje žustro pulsirajuće nutrine za koju vjerujem da se nalazi u srcu uredno smještena
sva misaona i ćutilna vrela, svi porivi i nagoni, sva čeznuća i htijenja, tjeskobe i tlap-
nje, kolebanja i protuslovlja, strahovi i strepnje, strasti i žudnje – jednom riječju sve
ono što me kao čovjeka pokreće, nosi, određuje, prizemljuje, tišti, obara, boli, uzdiže,
uznemiruje, smiruje, razbuđuje, jača i uzvisuje, vodeći me vijugavom pozemljarskom
stazom do časnoga životnog ispunjenja i dostojnoga naravnog uminuća, kada ću – tako
se pouzdano nadam i u to nepokolebljivo vjerujem – spremno krenuti i brzo stići u
džennetsko okrilje Boga Velikoga.
Identitetska rascijepljenost kao odslik moje životne svakodnevice daleko je, među-
tim, od zbrkanosti, nesklada i kaosa. Mislim, znam i ponajpače vjerujem da kao kovač
Sreće (pišem je velikim početnim slovom, jer je ona za mene mnogo više nego što
uzmažu biti pojmovi kao što su mitska Fortuna i plodotvorna Felicitas) ne remetim
postojanost jezičca na tezulji onog duhovnog ravnovjesja što ga je dragi Bog ugradio
u moje biće u času u kojemu sam stvoren jarkim proplamsajem Njegove stvoriteljske
volje. Stoga mi nije teško u riječi uobličiti spoznaju da moj identitet na vjerskoj, naci-
onalnoj i kulturalnoj razini upućuje na svojevrsnu slojevitost u kojoj sve sastavnice te
moje takvosti skladno žive u suodnosu iz kojega nastaje mixtum compositum za koji
nema bolje označidbene sintagme nego što je prijateljstvo identiteta. Ne bježim, daka-
ko, od potrebe da se, znajući da svaka jedinka u konačnici pripada nekom kolektivitetu
iz kojega se i za nju izvodi kolektivna pripadnost, u vezi s osobnim identitetom jasnije
odredim.
Počet ću stoga najprije s kulturalnom razinom. O važnosti njemačkog jezika za moj
cjelokupni mentalni i duhovni razvitak već sam govorio. Moje intenzivno bavljenje
austrijskom književnošću i kulturom posvijestilo mi je i naglašeno europsku dimenziju
moga osobnog identiteta, ali sam je, ne želeći je zlorabiti po navici trenutačno aktualne
dnevnopolitičke retorike, u naslovu ovog ogleda stavio u zagrade. Kao čovjek koji već
više od četrdeset godina “kulturnjački” živi i javno djeluje u Hrvatskoj, punim plu-
ćima udišem zrak koji struji hrvatskim kulturnim obzorjem. Što i kako na tom planu
najiskrenije mislim i osjećam ponajbolje je izrečeno u za mene ponajljepšem cvijetu
hrvatske domoljubne poezije što je iznikao iz pera u Trstu rođenoga hrvatskog pjesnika
Drage Ivaniševića (1907-1981.). Njegova pjesma Hrvatska, nastala 1965. godine u
spomen Većeslavu Holjevcu, ima za mene osim neponovljiva kozmopolitskog duktusa
još jednu dodatnu vrijednost koja je posredno povezana s mojim milim ocem. U vihoru
partizanskog ratovanja na području Cazinske krajine Većeslav Holjevac je u mome
pitomom zavičaju u nekoliko navrata mjesecima boravio, najčešće tom prilikom odsje-
dajući u mojoj rodnoj kući. Njega i moga oca povezivalo je iskreno prijateljstvo. Citi-
ram stoga spomenutu Ivaniševićevu pjesmu, jer je istinitost njezinih petnaest stihova
duboko utkana u istinoljubivost moga intimnog svjetogleda:
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša ni snijeg nije
moja Hrvatska.
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi;
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.
I kud god idem sa mnom je Hrvatska!
U citiranoj pjesmi impresivno se govori i o jeziku. Taj je hrvatski jezik na koji sam
do sada preveo pedesetak knjiga nadasve važan dio moga kulturalnog identiteta, jer je
najtješnje povezan s mojim materinjim ikavskim idiomom koji danas na moju veliku
žalost sve više tone u nepovrat zaborava.
U Ivaniševićevim stihovima nema ni traga rigidnog nacionalizma koji je u minu-
lih dvadesetak godina bolno, kadšto nažalost i pogibeljno narušavao međunacional-
ne odnose na ovim prostorima. Pojam nacije često je bio dnevnopolitički zlorabljen,
nerijetko poprimajući konotacije koje su današnjem vremenu posvema neprimjerene.
Slijedeći i u ovom segmentu težnju za istinskim rečenicama, moram priznati da pri
pomisli na nedavne međunacionalne sukobe još katkad osjećam bolnu tjeskobu. Na-
cionalno i vjersko na ovim se prostorima još uvijek u svakodnevnoj uporabnoj praksi
svodi na takoreći jedno te isto. Ideološkim razlozima uvjetovana neiživljenost naci-
onalnog osjećaja vjersku odrednicu identiteta grubo potiskuje u drugi plan. Ta me je
činjenica koja se u Hrvatskoj očituje u načinu samoodređenja kojim i vjernici najprije
ističu da su Hrvati pa tek onda katolici navela na ozbiljno razmišljanje o tome što sam
ja u nacionalnom pogledu. Pogled kroz dver nutrine i ovaj put mi je djelotvorno pomo-
gao. Imajući na umu uljudbenu odrednicu koju sam odgojem od svojih (bošnjačkih)
roditelja kao predragocjen zavežljaj nekvarljive popudbine ponio iz roditeljskog doma,
mogu danas ponosno reći da sam Bošnjak. Bošnjaštvo svojih roditelja maločas sam
stavio u zagrade zbog činjenice da u vrijeme njihova identitetskog izjašnjavanja ova
danas već potpuno etablirana oznaka nacionalne samobitnosti bosansko-hercegovačkih
muslimana nije imala pravo građanstva.
Netom izneseno također bih želio potkrijepiti stihovima koji su u ovom slučaju moj
vlastiti izričaj. Dragi mi je Bog na veliku radost omogućio da u razgovorima s maj-
kom barem donekle zaliječim ranu koju sam joj svojedobno zadao. Sonet koji slijedi
napisao sam prije petnaestak godina, a svoje je mjesto našao u mojoj zbirci pjesama
Slijepčev vir (Pop&Pop, Zagreb, 2001.):
zato molim dragoga Boga velikoga da me i nadalje vodi tom putanjom čežnje, traganja
i učenja, potičući me da u Njegovo ime činim sva ona dobra djela što sam ih kadar os-
tvarivati na temelju sposobnosti i znanja što sam ih od Njega bez svojih zasluga primio
kao osobit milosni dar.
Summary
This paper tells about the author’s personal emotional and intellectual development,
useful as a contribution to understanding of Bosniak identity issue from individual
perspective. The author describes longing for God as his major spiritus movens, expla-
ining that unifying moments of both Islam and Christianity should prevail and overco-
me the contemporary dispute and misunderstanding.
Plakat i
program
simpozija
Bošnjačka pismohrana 349
6 Plakat i program simpozija
Galerija
fotografija
Predsjednik organizacijskog odbora Simpozija, Dževad Jogunčić
Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija Akademik, prof. dr. sc. Enes Karić
Dr. sc. Elvira Islamović, doc. Prof. dr. sc. Ferid Muhić
Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc. Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.
Prof. dr. sc. Fikret Karčić Dr. sc. Edin Radušić, doc.
Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.
Dr. sc. Denis Bećirović, doc. Mr. sc. Mirza ef. Mešić
U prvom redu sjede: hfz. Aziz Alili, Saša Perković, dr. Gzim Redžepi,
predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović, muftija Ševko ef. Omerbašić i Mirsad Srebreniković
Dr. sc. Dževad Hodžić, dr. sc. Hilmo Dvorana sa sudionicima Simpozija
Neimarlija, akademik Enes Karić i
Harun Omerbašić
Predsjednik RH prof. Dr. Ivo Josipović u Muftija Ševko ef. Omerbašić sa saradnicima
knjižnici Zagrebačke džamije za druženja u razgovoru sa članom Predsjedništva
s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem i BiH Bakirom Izetbegovićem u biblioteci
suradnicima. Islamskog centra
Sami Ališan, dr. sc. Sead Berberović, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković,
muftija Ševko ef. Omerbašić, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Eldin Karić,
Dževad Jogunčić, Muhamed Imeri,Hfz. Aziz Alili, dr Gzim Redžepi
Kratka pauza na tarasi Islamskog centra, dr. sc. Fikret Karčić, dr. sc. Hilmo Neimarlija,
hfz. Aziz Alili, Hadžija Halidović, dr. sc. Šemso Tanković, dr. Gzim Redžepi
Dr. sc. Fahrudin Novalić, dr. sc. Ferid Prof. dr. Ferid Muhić, dr. med. Gzim
Muhić, muftija Ševko Omerbašić i Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik Enes Karić
Hadžija Halidović
Muftija Ševko ef. Omerbašić, Muhamed Dr. sc. Senadin Lavić, dr. sc. Edin Mutapčić,
Imeri, dr. sc. Ferid Muhić, Redžep Saliu dr. sc. Elvira Islamović i
dr. sc. Šaćir Filandra
Dr. sc. Midhat Spahić, dr. sc.Amir Karić, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković,
dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Fikret Karčić i dr. sc. Ferid Muhić
Razgovor ugodni sa muftijom Omerbašićem Dr. Gzim Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik
u pauzi. Hadžija Halidović, dr. sc. Sead Enes Karić, Smajo Tataragić, dr. sc. Adnan
Berberberović, dr. sc. Hilmo Neimarlija, Jahić, Halid Jogunčić, Mirsad Srebreniković
dr. sc. Adib Đozić, akademik Enes Karić,
mr. sc. Mirza ef. Mešić i dr. sc. Amir Karić
Sead Muhamedagić, dr. sc. Adib Đozić i Zijad Mehulić, Sead Muhamedagić i
dr. dr. sc. Sead Alić dr. dr. sc. Sead Alić
Dr. sc. Amir Karić, dr. sc. Adib Đozić , Ekselencija Mohsen Sharif Khodaei,
dr. sc. Adnan Jahić i dr. sc. Edin Mutapčić Veleposlanik Islamske Republike Iran sa
suradnikom i Mustafom Plićanićem
Druženje na terasi restorana u Islamskom centru Zagreb, hfz. Aziz Alili, Mirsad Srebreniković,
muftija Ševko ef. Omerbašić, dr. sc. Adib Đozić, dr. sc. Ferid Muhić, dr. sc. Fikret Karčić,
akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, Smajo Tataragić, dr. sc. Dževad Hodžić
i dr. sc. Adnan Jahić
Direktor islamske gimnazije Mevludin ef. Dr. Gzim Redžepi i prof. dr. sc. Sead
Aslani sa suradnicima Berberović
Dr. sc. Šaćir Filandra, dr. sc. Senadin Lavić i dr. sc. Edin Mutapčić
Akademik Enes Karić, dr. sc. Fikret Karčić, Akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo
dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Ferid Muhić, Neimarlija i dr. sc. Ferid Muhić
dr. sc. Dževad Hodžić i hfz. Aziz Alili
Dr. sc. Fahrudin Novalić, Arslan Muslić, Orhan Jatić, Hajro Ramadanović,
Senahid Dubravić, Mithat Muzurović, Sulejman Čičić i Mujaga Mehić