Predmet,
Predmet, metod i naziv nomotehnike
 Predmet nomotehnike jesu PN,
PN, pravni propisi (PA)
i njihovo donosš enje.
nje.
 nomotehnika izučava formalna obilježja PA.
 ostavlja po strani njihovu sadržinu koja se
izučava u drugim pravnim naukama.
 formu PA određuje skup različitih metoda,
postupaka i instrumenata čijom primjenom se
uobličava, formuliše i zapisuje PN.
PN.
ŠŠ ta izučš ava nomotehnika?
 nomotehnika izučava pravila koja se odnose na
stvaranje PN i PA.
 za pravni propis formalne karakteristike imaju
veliki značaj.
 s obzirom na formalna svojstva PA određuje se
njegovo mjesto u hijerarhiji PA i odnos prema
drugim PA.
Koja dva (tri) elementa određuju formalne
karakteristike PA?
 1. organi nadležni za donošenje PA
 2. postupak donošenja PA
 3. materijalizacija PA
 s obzirom na to koji organ i po kom postupku
donosi PA, PA se međusobno razlikuju i
zauzimaju različito mjesto u hijerarhiji PA.
Predmet nomotehnike jeste izučš avanje...
 1. opštih načela i pravnih znanja, kao i znanja iz
drugih nauka (logika, jezik…) koja su neophodna
za donošenje PA;
 2. osnovnih pravila pravno - tehničkog
oblikovanja PA, kao i oblika i različitih vrsta PA;
 3. nadležnosti različitih organa za donošenje PA, i
postupak donošenja PA.
 kompleksan, složen i interdisciplinaran, jer
zahtijeva znanja ne samo iz različitih oblasti
prava, već i iz drugih nauka.
Metode nomotehnike
 sadrže načš ine, postupak i tehnike stvaranja opsš tih
PA.
 kompleksnost predmeta kojeg izučava nomot. kao
i interdisciplinarnost znanja neophodnih za
njegovo izučavanje zahtijeva i primjenu
raznovrsnih metoda.
Metode nomotehnike kao drusš tvene nauke
 1. opšte: koriste i druge društvene nauke
(istorijski, sociološki, komparativni...),
 2. posebne: lingvistički i logički metodi koji se
primjenjuju prilikom donošenja PA, kao i kasnije,
prilikom njegove interpretacije; strukturalni
metod koji nalazi svoju primjenu naročito u
oblikovanju strukture i sistematike PA;
semantički metod posebno značajan za precizno
određivanje značenja PN...
Nazivi nauke
 za nauku koja izučava pravila o stvaranju prava
koriste se različiti nazivi.
 to nije osobenost samo ove nauke.
 svaka relativno mlada nauka kakva je i
nomotehnika, na samom početku svog
konstituisanja u samostalnu naučnu discipline
duže ili kraće vrijeme traga za nazivom koji
najadekvatnije odražava predmet kojeg ta
nauka izučava.
 danas: brojni i različiti nazivi.
 npr: "nomotehnika"; "zakonodavna tehnika" ;
"tehnika stvaranja prava"; "tehnika izrade
propisa",
 kao i nazivi: "pravno normiranje"; "nauka o
izradi propisa"; "nomografija"; "zakonografija“...
2. Nastanak i razvoj pravnog normiranja
 nastanak prava, pravnih pravila i PA tijesno je
povezan sa nastankom države.
 i prije nastanka države, postojala su određena
pravila koja su uređivala ponašanje pripadnika
određene zajednice i odnose među njima.
Nastanak i razvoj pravnog normiranja
 veoma davno razvila se svijest o potrebi
uređivanja, pomoću određenih pravila,
međusobnih odnosa pripadnika određene
zajednice.
 Platon je pisao da je „neophodno da ljudi imaju
zakone i da se prema njima upravljaju...»; u
suprotnom, imali bismo anarhiju i zakon jačega.
Tri osnovne faze – I faza
 I faza - period do stvaranja drzš ave .
 u zajednicama koje su prethodile stvaranju države
postojala su pravila koja su uređivala ponašanje
pripadnika te zajednice, kao i odnose između
njih.
 nastajala su tokom dužeg vremena, ponavljanjem
određenog načina ponašanja i prihvatanjem
tako nastalih pravila od strane svih pripadnika
zajednice kao opštih i za sve važećih pravila.
I faza
 to su bila običajna pravila u čijem uobličavanju su
učestvovali na određeni način svi članovi
zajednice.
 karakteristika - nepisana pravila.
II faza
 II faza - otpočš inje sa nastankom drzš ave , a zavrsš ava
sa nastankom građanskog drusš tva.
 uz običajno pravo nastaju i prvi pisani PA.
 prvi PA nastali su već u starom vijeku u moćnim
državama:
 Mesopotamija - Hamurabijev zakonik (17921750
pne);
 Egipat - Bokhorisovi zakoni;
 Rim - Zakon XII tablica (451-449 god. pne);
1
 Kina - Klasik zakona Fa-King (IV vijek pne);
 Grčka - Drakonovi zakoni (VII vijek pne) i
Solonovi zakoni (oko 638 - oko 559 pne)...
 Vizantija - Justinijanova kodifikacija (483 - 565);
 Indija - Zakonik Manua (oko 200 god.);
 Salijski zakonik (V vijek-Franačka država);
 u Rusiji, Ruska pravda (978-1054 u Kijevu),
Sudbenik (1497 u Novgorodu);
 u Njemačkoj, Alarikov brevijar (506), Sasko
ogledalo (1215-1275);
 u Srbiji Dušanov zakonik (1349-1353)...
 zajedničš ko obiljezš je - zapisivanje običš ajnog prava.
 nastali su prvi pisani pravni propisi nazvani
najčešće po državi u kojoj su nastali, Danski zakon
iz 1683; Norveški zakon iz 1687; Bavarski zakonik
iz 1616), po imenu vladara koji je odlučio da se
ova pravila zapišu (npr. Zbornik Mafije Korvina
iz 1486; Alarikov brevijar iz 506) ili po imenu
njegovog sastavljača (npr. Verbecijev tripartit iz
1517).
 najveći broj PN u ovim PA - zapis običš ajnog prava i
naredbe i odluke vladara.
 stvaranjem prava – bavi se jedan sloj društva, a
prvenstveno sam vladar.
 ovo razdoblje obilježava prvenstveno primjena
prava, dok se pisani PA donose povremeno.
III faza
 otpočš inje stvaranjem građanskog drusš tva.
 karakter i priroda PN i PA mijenjaju se.
 PA nisu više samo zapis običajnog prava i
eventualno vladarevih zapovijesti.
 zakoni koje donosi parlament su novostvorena
pravila koja, u okviru svoje nadležnosti donosi
zakonodavni organ.
III faza - karakteristike
 cilj PN - da uredi buduće ponašanje i odnose između
subjekata jedne zajednice
 zakon postaje opšti akt, a PN apstraktno pravilo
koje se odnosi na sve, i na građane i na vlast.
 zakon doprinosi pravnoj sigurnosti, on je jednak
za sve bilo da štiti ili kažnjava.
 vlast koja donosi zakone ograničena je zakonima
koje je sama donijela, zakoni se odnose na sve,
vlast ih se mora pridržavati.
III faza – potreba da se izučš ava nastanak PA i PN
 potreba da se izučavaju pravila o nastajanju PA i
PN javlja se sa nastankom i razvojem građanskog
drusš tva, a na to je uticalo više činilaca:
 1. pravna pravila počinju da se donose za budućnost
(zakoni više nisu zapis običajnih pravila iz
prošlosti već nova kreacija koja uređuje buduće
odnose).
 2. parlament stvara nova pravna pravila donoseći
zakone, dok vladar prvenstveno primjenjuje, a
manje stvara pravo.
 sa nastankom i razvojem parlamentarizma nastaju
i razvijaju se i pravila parlamentarne procedure
među kojima i pravila o donošenju zakona
(donose se prvi poslovnici u parlamentima).
 brojna i precizna procesna pravila najprije su se
razvila u oblasti primjene prava, u odnosu na
donošenje pojedinačnih PA prvenstveno u
sudovima koji su primjenjivali pravo (krivično -
procesno pravo; parnični postupak ), a tek potom
i u oblasti stvaranja prava u odnosu na opšte PA,
prvenstveno u odnosu na ustav i zakone koje
donosi zakonodavno tijelo.
 3. veoma složena i raznorodna materija koju treba
urediti pravom, 4. brojni i raznovrsni propisi
kojima se ta materija uređuje (ustav, zakoni,
podzakonski akti) kao i 5. različiti i brojni organi
koji donose PA (parlament, vlada, organi lokalne
vlasti, organi vlasti u federalnim jedinicama i
sl.).
 ove potrebe dovele su i do svestranijeg
proučavanja stvaranja PA.
 ovim pitanjima naročito se bave teoretičari koji su
izučavali opšta teorijska pitanja države i prava
(npr: H. Kelzen u djelu „Opšta teorija države i
prava„; Rudolf Jering u djelu „Cilj u pravu„) kao i
teoretičari konstitucionalisti posebno u okviru
izučavanja parlamentarizma.
 u novije vrijeme nastaju i prva sistematska djela
koja se bave izučavanjem donošenja i stvaranja
PA (npr: D. A. Kerimov i grupa autora
„Zakonodavna tehnika„, 1965; S. Aleksejev
„Mehanizam pravnog regulisanja,„ 1966; A.A.
Ušakov „O pojmu pravne tehnike i njenim
osnovnim problemima", 1961 i „O zakonografiji,
njenoj sadržini i zadacima", 1975; H. Miler
„Tehnika donošenja zakona,„ 1963 i dr.).
U nasš oj pravnoj nauči o problemima pravnog
normiranja pisali su:
 Baltazar Bogišić koji u „Opštem imovinskom
zakoniku za Knjaževinu Crnu Goru" (1888) piše i
o principima donošenja zakona;
 M. Vuković „Izrada pravnih propisa -
nomotehnika„ (1966 i više kasnijih ponovljenih
izdanja);
 M. Zečević „Proces stvaranja opštih akata„ (više
izdanja);
 M. Zečević i Lj. Jović: Metodologija pripreme
normativnih akata,1984;
 B. Perić: Pravni sustav i pravna tehnika,1980;
 B. Ivanović:Uvod u pravno normiranje, 1983;
 I. Borković: Postupak i tehnika izrade pravnih
propisa,1985 više izdanja;
 Z. Jelić:Osnovi normativne tehnike, 1986.
Nastanak nomotehnike kao posebne metodolosš ko -
pravne disčipline
 mlada metodološko - pravna disciplina.
 znanja o stvaranju PN i izradi PA bila su
parcijalna.
 kvalitet pravnog propisa često je zavisio od ličnih
osobina i znanja autora koji je bio angažovan na
2
 poslovima pripreme PA.
Izučš avanje u okviru drugih nauka
 do nedavno predmet nomotehnike izučavan je u
okviru drugih pravnih nauka.
 opšta pravna znanja i opšti teorijsko -
metodološki principi od značaja za donošenje PA
- teorija države i prava.
 pravila o postupku donošenja ustava i zakona -
ustavno pravo,
 pravila o donošenju PA uprave - upravno p.
Argumenti u prilog konstituisanju posebne naučš ne
disčipline:
 1. mnogobrojnost PA - veliki broj raznovrsnih
društvenih odnosa mora se urediti pravom;
stalno se uvećava broj pravnih propisa;
 raznovrsnost odnosa koji se uređuju pravom i
raznovrsnost PA (ustav, zakoni, uredbe, odluke,
pravilnici, poslovnici, naredbe uputstva...);
 2.povećavanje broja subjekata koji donose PA: a)
drzš avni - parlament, vlada, šef države, centralni:
lokalni organi vlasti, organi vlasti u federalnim
jedinicama i b) nedrzš avni organi - ustanove,
privredni subjekti udruženja; npr. BiH.
Kakav treba da bude PA?
 mora odgovarati društvenim potrebama.
 1. kvalitetan - rješenja u PA moraju biti realna i
cjelovita, međusobno usklađena i 
neprotivrječna, PN saopštena jasno i razumljivo,
PA integrisan u cjelinu pravnog sistema,
usklađen sa drugim PA i neprotivrječan PA koji
čine cjelinu pravnog sistema.
 2. komunikativan - mora biti razumljiv i
pristupačan za onoga na koga se odnosi, a PN
razumljiva, kratka i precizna.
 3. praktičš no primjenjiv - rješenja sadržana u
propisu primjenjiva u praksi.
 donošenje pravnog propisa mora pratiti potpuno i
valjano obrazloženje.
 Nomotehnika kao nauka
 nomotehnika (od grčkih riječi: nomos = zakon i
tehne = vještina) ili pravno normiranje,
stvaranje prava, izrada pravnih propisa.
 jedna od najmlađih naučnih disciplina i najmlađih
nastavnih predmeta.
 prvi put - kao posebna naučna disciplina na
nekim pravnim fakultetima početkom šezdesetih
godina 20 vijeka.
Nomotehnika kao nauka
 danas - potrebe za nomotehnikom svakim danom
sve večć e.
 ipak - još uvijek nije zauzela potrebno mjesto u
sistemu pravnih nauka.
 u prošlosti su stvaraoci pravnih propisa radili
prema dotadašnjoj poznatoj praksi i vlastitoj
intuiciji koristeći način izražavanja, kao i kod
saopštavanja bilo koje druge misli.
 u počš etku se pravno normiranje svodilo na tzv.
kazuističko (od latinske riječi: kasus = slučaj),
dakle primjerično navođenje pojedinih slučajeva ili
rješenja koja su se nalazila u praksi.
 vremenom su se takvi slučajevi višestruko
umnožili tako da je zbog nepreglednosti bilo nužno
njihovo sažimanje u određene forme opštosti.
Naučš na disčiplina ili vjesš tina
 istorijski posmatrano, stvaranje propisa je
najprije bilo običš na improvizačija, prakticizam ili
u najboljem slučaju vještina.
 i danas se neopravdano postavlja pitanje:
 da li je nomotehnika?
 1. naučna disciplina ili
 2. samo vještina.
 vještina je uvijek vezana za ličnost - pojedinca i
rijetko se uspješno prenosi na druge (vještina
rukovođenja, slikanja...).
 osim toga sama vještina nije zadovoljavala
potrebe stručnosti jer su se vremenom, a
pogotovu danas, sve više tražili propisi sa širim
uopštavanjem i apstrakcijama.
 savremene potrebe pravnog poretka i složenost
propisa daleko su prevazišli i improvizaciju i
prakticizam i vještinu.
Potreba postojanja posebne naučš ne disčipline
nesporna je danas potreba postojanja posebne
naučš ne disčipline koja se sa naučnog aspekta bavi
pitanjima stvaranja PA koja je šira i dublja od
same vještine.
 danas se nomotehnika usmjerava na način
izražavanja i formulaciju PA, ne zanemarujući pri
tom i sadržaj.
 nomotehnika se odnosi na stvaranje opsš tih PN, a
ne i pojedinačnih.
 nije sporno da su opšte PN neuporedivo važnije od
pojedinačnih.
 njima se određuje način postupanja u
neograničenom vremenu za neodređen broj
slučajeva i na taj način provodi pravna politika.
 nomotehnika treba da stvori određene teorijske
pretpostavke za vođenje efikasne i racionalne
pravne politike.
Kakvu ulogu imaju pravni propisi danas?
 stvaralačš ku, regulativnu i zasš titnu ulogu s ciljem
ostvarenja društvenih ciljeva i s većim
stepenom društvenog razvoja.
 u praksi - određeni problemi.
 nestručna izrada propisa vodi ka preopširnosti,
prazninama, ponavljanjima, stalnim izmjenama
i dopunama i na kraju pravnoj nesigurnosti.
Šukob naučš nog i tehničš kog pristupa
 dominacija praktične birokratske moći u
normativnoj djelatnosti svodi nomotehniku na
3
 rang vještine, negirajući joj naučni sadržaj i
značaj.
 prisutan je u praksi stalni sukob između naučš nog i
tehničš kog pristupa pravnom normiranju.
Jačš anje značš aja nomotehnike
 nestručno i neznalački izrađeni pravni propisi
mogu upropastiti i najbolje osmišljenu društvenu
politiku.
 značaj nomotehnike se povećava sa izgradnjom
sistema lokalne i regionalne samouprave koje
takođe donose propise.
Značš aj nomotehnike...
 najveći značaj nomotehnike je da na naučnim
principima olakša pravno ostvarenje ciljeva
društvene politike.
 s tog stanovništva pravno normiranje je jedan od
najslozš enijih i najodgovornijih drusš tvenih poslova .
ŠŠ ta je nomotehnika?
 nauka o jezičš kom, logičš kom i političš kom
izrazš avanju pravnih propisa, te o njihovoj strukturi.
 nema posebnih nomotehnika za pojedina
područja materijalnog prava.
 služi se i drugim naukama: gramatika, logika,
psihologija, stilistika, politika...
 konstatacija - nomotehnika je jedinstvena naučna
disciplina.
Karakterističš na svojstva nomotehnike
 nauka o pripremi pravnih propisa naročito sa
njihove metodološke, strukturne i jezične strane.
 dva karakteristična svojstva nomotehnike kao
nauke određuju odnos nomotehnike prema
drugim pravnim naukama:
 1. načelo jedinstvenosti i
 2. načelo univerzalnosti.
Načš elo jedinstvenosti
 znači da ne postoji više različitih nauka o
nomotehnici, već je u pitanju jedna jedinstvena
nauka koja prikuplja i sistematizuje saznanja iz
oblasti donošenja PA i izučava donošenje PA.
Načš elo univerzalnosti
 označava karakter ove nauke čija saznanja su
opšteg karaktera, te su primjenjiva u svakoj
pojedinoj oblasti prava i to kako u unutrašnjem
pravu tako često i u komparativnom pravu.
 nomotehnika je opšta metodološko-pravna nauka,
jer ne izučava samo jednu oblast prava, jednu
granu pravnog sistema, već opšta metodološka
pravila od značaja za pojedine pravne nauke.
 materijalno pravo uglavnom ima nacionalni
karakter.
 nomotehnika nema tih ograničenja.
 ona uzima izvore i iz domaćeg i iz stranog
zakonodavstva i literature, ona ima univerzalni
karakter, u čemu je u prednosti nad naukama
materijalnog prava.
4. ŠŠ ta je normativna djelatnost?
 ljudska djelatnost čiji je rezultat stvaranje pravnih
pravila (PN) i pravnih propisa (PA).
 svjesna ljudska aktivnost čiji je cilj usmjeren na
stvaranje PN kojima se pro futuro (za ubuduće)
reguliše ponašanje ljudi i odnosi u zajednici u
kojoj oni žive i donose PA u kojima se
sistematizuju i objedinjuju PN iz jedne ili više
srodnih oblasti društvenog života.
Nomotehnika po svojoj sadrzš ini...
 ...je složena djelatnost.
 odvija se u različitim oblicima zavisno od
subjekata koji obavljaju normativnu djelatnost.
 najopštije - normativna djelatnost je stvaranje
prava donosš enjem opsš tih PA.
Normativna djelatnost po svojoj sadrzš ini...
 skup postupaka, pravila i materijalnih radnji čš iji je
rezultat stvaranje pravnih propisa.
 normativnom djelatnošću se unose promjene u
postojeći pravni sistem.
 način na koji se to čini je različit.
Normativna djelatnost obuhvata:
 1. donošenje opšteg PA kojim se po prvi put
uređuje određena društvena oblast,
 2. dopunjavanje PA,
 3. izmjena PA i
 4. ukidanje PA.
 Kada se vrsš i dopunjavanje i izmjena pravnih akata?
 2. kada postoji pravna praznina, kada neki
društveni odnos nije uređen pravom, a postoji
potreba da se on pravno uredi.
 dopunjavati se može već postojeći PA kada se u
njega unosi nova PN.
 3.izmjena PA je donošenje nove PN umjesto
postojeće (djelimična izmjena PA); nova PN
zamjenjuje staru koja prestaje da važi.
4. Ukidanje pravnog akta - razlozi
 ukidanje PA je donošenje odluke o prestanku
važenja PA.
 do ukidanja PA dolazi iz dva razloga:
 1. zato što je prestala potreba za pravnim
uređivanjem određenog pitanja uopšte,
 2. zato što se o istom pitanju, odnosno u istoj
oblasti donosi novi PA kojim se uređuje to pitanje.
(ZOMUKD – KZ).
Da li normativna djelatnost obuhvata samo donosš enje
opsš tih PA ili i donosš enje pojedinačš nih PA?
 1. normativna djelatnost ne obuhvata donošenje
pojedinačnih PA - tim aktima pravo se ne stvara,
već se primjenjuje.
 2. normativna djelatnost obuhvata i donošenje
4
 pojedinačnih PA - i ovim aktima pravo se stvara, a
ne samo primjenjuje (npr. precedentno pravo).
Ko obavlja normativnu djelatnost danas?
 više različitih subjekata, a s obzirom na to koji
subjekti obavljaju normativnu djelatnost ona
može biti:
 1. djelatnost državnih organa i
 2. djelatnost nedržavnih subjekata.
 prvenstveno djelatnost državnih organa koji u
okviru svojih ovlašćenja stvaraju pravo donoseći
PA.
Djelatnost nedrzš avnih subjekata
 sa razvojem društva i uvećavanjem broja pitanja
koja je nužno normativno urediti, normativnu
djelatnost ostvaruju i nedržavni subjekti - privredni
subjekti, privredne asocijacije, udruženja,
ustanove..
Razvijenost normativne djelatnosti nedrzš avnih
subjekata
 normativna djelatnost nedržavnih subjekata danas
je veoma razvijena i obuhvata brojne i različite
propise (statuti, pravila, pravilnici, odluke...)
 akti koje donose nedržavni subjekti normativno
uređuju različita pitanja i odnose od značaja za
njihov rad, ali i za građane.
5. Polazne osnove stvaranja prava
 međusobni odnosi ljudi i njihovih asocijacija su
svakodnevni i mnogobrojni.
 mogu nastati spontano ili organizovano.
 velika većina tih odnosa ostaje na nivou društvenih
(nepravnih) pravila.
 pojedinci i asocijacije ih dobrovoljno ostvaruju
ili krše.
 najčešće se radi o nepisanim pravilima i običajima
koji se vrše u porodici, naselju, preduzeću, na
skupovima, svečanostima...
Šankčije za krsš enje običš ajnih pravila
 griža savjesti, samoprijekor ili osuda i prezir
vanjske sredine, opomena, ukor ili isključenje iz
određene društvene organiz.
 u osnovi su to društvene - nepravne sankcije
kojima se pojedinci dobrovoljno ili podvrgavaju
ili ih ignorišu.
Pitanja od interesa za nomotehniku
 ovi društveni odnosi i pravila nisu predmet
nomotehnike.
 interes nomotehnike usmjerava se na one
drusš tvene odnose koji su regulisani pravnim
propisima i time pretvoreni u pravne odnose.
 osnovna pitanja koja su značajna za predmet
izučavanja nomotehnike su:
Pitanja od interesa za nomotehniku
 1. kada i pod kojim uslovima treba neki društveni
odnos regulisati PA i time ga pretvoriti u pravni
odnos,
 2. ko treba da donese PA,
 3. kojim PA treba urediti dati odnos,
 4. koje sankcije predvidjeti,
 5. ko će sankciju primijeniti i
 6. kojim metodama i tehnikama izraditi konkretni
opšti PA.
Šusš tinsko i najvazš nije pitanje nomotehnike...
 koji društveni odnos treba normiranjem pretvoriti u
pravni?
 odgovor – to su oni društveni odnosi koji su od
bitnog značaja za ekonomske i političke odnose,
te ih zato treba pravno normirati i zaštititi
državnom silom i prinudom.
Opsš te pretpostavke da bi se uopsš te na legalan i
legitiman načš in pristupilo pravnom normiranju nekog
drusš tvenog odnosa
 1. vladavina prava,
 2. pravna država,
 3. jednakost svih,
 4. pravna sigurnost,
 5. izgrađene institucije demokratskog društva,
 6. prava i slobode,
 7. uređen pravni sistem,
 8. jasna podjela nadležnosti između državnih
organa i drugih.
Kriteriji za utvrđivanje potrebe normiranja nekog
drusš tvenog odnosa
 da li neki društveni odnos normiranjem
pretvoriti u pravni odnos, osnovni kriteriji:
 1. značaj konkretnog društvenog odnosa,
 2. vrsta i metode zaštite pravnih odnosa i
 3. nadležnost za pravno normiranje.
1. Značš aj konkretnog drusš tvenog odnosa
 prije pristupanja pravnom normiranju nekog
društvenog odnosa, neophodno je prethodno
ocijeniti da li taj odnos ima tako veliki značaj za
društvo da se njegovo uređivanje više ne može
prepustiti autonomnim subjektima, već se mora
pravno urediti i time pretvoriti u pravni odnos.
Kada čć e se konkretni drusš tveni odnos pretvoriti u
pravni?
 onda kada se određeni društveni odnos ne ostvaruje
na način koji odgovara nosiocu vlasti -
zakonodavcu, odnosno kada se subjekti ponašaju
na drugačiji način i ne žele to promijeniti.
 zakonodavac tada nameće način ponašanja koji
njemu odgovara i propisuje sankcije za kršenje
novouspostavljene pravne norme.
2. Vrsta i metode zasš tite pravnih odnosa
 pretvaranje nekog društvenog odnosa u pravni
5
 ima smisla samo ako će se ostvarenje tog odnosa
zaštititi prijetnjom sankcije državnom prinudom.
 sankcija ima raznih vrsta: fizička sila, kazne za
krivična djela, prekršajne kazne, disciplinske
mjere, naknada štete, poništavanje i ukidanje
propisa...
3. Nadlezš nost za pravno normiranje
 da bi budući PA bio u skladu s postojećim
pravnim sistemom, odnosno da u postupku
zaštite ustavnosti i zakonitosti ne bi bio ukinut
ili poništen značajno je poštivanje kriterija
nadležnosti za donošenje konkretnog PA.
 državni organ mora se kretati u okvirima svoje
nadležnosti i ne može biti sasvim slobodan i
nezavisan u stvaranju prava.
Uređivanje drusš tvenih odnosa autonomnim pravom
 država nikad nije u stanju da uredi sve društvene
odnose, niti za tim ima potrebe.
 drzš ava svojim propisima uređuje samo one
drusš tvene odnose koji su od sš ireg značš aja za
nosioča političš ke vlasti - zakonodavča.
 određeni društveni odnosi ipak treba da budu na
određen način uređeni.
Razlozi prepusš tanja pravnog normiranja autonomnom
pravu
 društvene odnose koji su manjeg značaja država
prepušta nedržavnim organizacijama da ih urede
svojim pravilima, a razlozi su sljedeći:
 1. država nije u mogućnosti da uspješno i
pravovremeno uredi sve društvene odnose,
Uređivanje drusš tvenih odnosa autonomnim pravom,
zasš to?
 2. zbog manje važnosti, država nije ni
zainteresovana da određene odnose uređuje i
 3. nedržavni subjekti su sposobniji i kvalifikovaniji
da sami urede svoje unutrašnje odnose.
 naravno, država i dalje zadržava snažan uticaj na
to autonomno pravo pružajući mu zaštitu putem
sankcije, odnosno državne prinude.
Istrazš ivanje i analiza kao uslov stvaranja pravnih normi
 stvaranje opštih PN je veoma složen i odgovoran
posao.
 stvaranju novog pravnog propisa mora
prethoditi temeljna analiza i proučš avanje
drusš tvenih odnosa koji se zš ele pravno normirati.
Dekarteova pravila
 prilikom analize treba imati na umu Dekarteova
pravila istraživačkog rada modifikovana u pet
pitanja:
 1. što ili koje,
 2. zašto,
 3. kako,
 4. ko i
 5. kada.
1. Koje (drusš tvene odnose treba normirati)?
 najvažnije pitanje - koje to drusš tvene odnose treba
normirati?
 od odgovora na to pitanje zavisi da li će se
uopšte donijeti novi opšti PA.
 u ranijoj praksi se često znalo dešavati da se
upravo zanemarujući potrebu i značaj ovog
pitanja, donesu ishitreni i u praksi neprovodivi
propisi (Zakon o utvrđivanju porijekla
imovine...).
2. Zasš to (drusš tveni odnos normirati)?
 prije donošenja novog PA treba ispitati:
 a) zašto je potrebno regulisati pravom neki
društveni odnos,
 b) da li je to zaista neophodno,
 c) može li se taj odnos urediti autonomnim
pravom i
 d) kako u konkretnom slučaju djeluju zakoni
tržišta?
1. Zasš to mijenjati ili dopunjavati PA?
 ako se radi o promjeni ili dopuni postoječć eg PA
treba istražiti:
 1. da li je postojeći neadekvatan, pogrešan, da li
dovodi do nejednakosti subjekata, do
neostvarivanja postavljenog cilja,
 2. da li je postupak njegove realizacije
komplikovan i neracionalan, ima li prigovora i
protesta iz prakse i da li su do tada i s kolikim
efektom već vršene izmjene i dopune.
2. Kako (vrsš iti pravno normiranje)?
 ako je nakon analize dobijen pozitivan odgovor
na pitanja «koje» i «zašto» sljedeći korak je kako
izvršiti normiranje.
 najvažnije utvrditi:
 1. kojom vrstom opšteg PA normirati društveni
odnos,
 2. koje vrste normi primijeniti i
 3. koje sankcije propisati.
Izbor vrste opsš teg akta
 pravni osnov i nadležnost stvaraoca PA ukazuju
na vrstu opšteg PA kojim treba normirati neki
društveni odnos.
 to mogu biti zakoni, podzakonski akti, odluke,
statuti, planovi...
Od čš ega zavisi izbor vrste opsš teg PA?
 1. značaja društvenog odnosa koji se normira,
 2. pravnog osnova koji proističe iz ustavno-
pravnog ovlašćenja i
 3. nadležnosti.
 stvaraoci prava nisu slobodni i nezavisni u svom
poslu.
6
Koje vrste PN primijeniti i
koje sankčije propisati?
 zavisi od značaja društvenog odnosa.
 A. 1. uslovnim - apstraktnim ili
 2. bezuslovnim ili konkretnim PN.
 B. zabranjujućim, naređujućim, ovlašćujućim ili
dopuštajućim;
 C. generalnim ili partikularnim ili
 D. strogim–kogentnim ili disjunktivnim...
Koje sankčije propisati?
 kada su u pitanju sankcije, kao negativne
posljedice koje pogađaju subjekta koji se ne
ponaša u skladu s dispozicijom PN, treba prvo
odlučiti da li će se uopšte predvidjeti sankcija, sa
stanovišta njene svrsishodnosti ili činjenice da je
već sadržana u drugom PA.
3. Ko (normira)?
 ko treba da donese opšti PA?
 praktično - koji organ ili organizacija to treba da
uradi, odnosno ko je nadležan za donošenje
konkretnog opšteg PA.
 odgovor na ovo pitanje podrazumijeva dobro
poznavanje ustava, zakona, statuta, poslovnika i
drugih opštih PA, obzirom da je pitanje
razgraničenja nadležnosti često vrlo složeno
pitanje.
4. Kada (normirati)?
 kada donijeti opšti PA?
 vrijeme za donošenje opšteg PA može biti 1.
unaprijed određeno ili 2.neodređeno.
 ukoliko je nekim drugim, prethodnim aktom
određeno, čitav postupak donošenja PA treba
prilagoditi zadanim rokovima.
 kada su u pitanju podzakonski akti rokovi se
obično utvrđuju zakonima (ZOMUKD)
 rok može proisteći iz odluke ustavnog suda.
Kada?
 određivanje rokova ne bi smjelo biti stvar
proizvoljnosti, a mora biti u skladu s kadrovskim,
tehničkim i dr. mogućnostima organa nadležnog
za donošenje opšteg PA.
 treba nastojati da se PA donese u pravo vrijeme, jer
je i preuranjano ili još više zakašnjelo pravno
normiranje štetno po društveni interes koji se
štiti.
Kada treba vrsš iti izmjene i dopune ili stavljanje van
snage vazš ečć ih PA?
 PA treba stalno pratiti, a rezultate njihovog
provođenja u praksi pomno analizirati.
 praksa će pokazati da li je neki PA neadekvatan,
preoštar, preblag ili na neki drugi način
neodgovarajući, nakon čega je nužno pokrenuti
postupak promjene.
Pračć enje drusš tvenih odnosa i stanja u kompletnom
drusš tvu
 posebno je pitanje praćenja društvenih odnosa i
stanja u kompletnom društvu i s tog stanovišta
prilagođavanja opštih PA i pravnog sistema u cjelini.
 to je pitanje više sociološko, no nije nevažno za
nomotehniku.
5. Norma uopsš te, pojam
 norma je pravilo ponasš anja koje regulisš e
međuljudske odnose, stanja i ponasš anja.
 stare koliko i organizovan život u društvu.
 1. društvene i
 2. prirodne norme.
Drusš tvena norma, pojam
 društvena norma - pravilo ili standard ponašanja
u okviru neke društvene grupe koje pripadnici
te grupe smatraju obaveznim.
 pravna norma predstavlja samo jednu vrstu
društvenih normi.
Šankčija uz drusš tvenu normu
 normama može biti dodata i sankcija, odnosno
određena prinudna mjera kao posljedica kršenja
norme.
 međutim, sankcija nije jedini razlog pokoravanja
normi, ona može biti poštovana i iz razloga
prihvatanja njenih ciljeva.
Autonome i heteronomne norme
 A. autonomne - prihvaćene od pojedinaca i poštuju
se bez uticaja sankcija.
 B. heteronomne - subjekt ne usvaja, a normi se
pokorava zbog prijetnje sankcija ili nekog drugog
razloga (npr. zbog autoriteta donosioca norme).
Prirodni zakon - drusš tvena norma - pojam
 A) prirodni zakon je iskaz koji opisuje pravilnosti
u odnosima između zapaženih prirodnih pojava,
to je tvrdnja o pravilnom slijedu prirodnih događaja.
 B) društvena norma (moralna, običajna, pravna)
jeste pravilo ponasš anja koje reguliše određene
odnose između pojedinaca i drugih subjekata u
društvu.
Drusš tvene norme i prirodni zakoni - razlike
 A. način stvaranja - prirodni zakoni su zadati od
same prirode, a DN stvara čovjek.
 B. snaga - prirodni zakoni djeluju bez izuzetaka i
neminovni su, DN dopuštaju i mogućnost
nepoštivanja.
 C. podloga - prirodni zakoni djeluju neposredno
na materiju, a DN na svijest i volju čovjeka.
Drusš tvene norme i prirodni zakoni - razlike
 D. cilj - prirodni zakoni nemaju nikakav cilj, oni
djeluju sami po sebi, DN djeluju na čovjeka s
7
 ciljem da ostvare određeni efekat.
 E. ocjena - vrednovanje prirodnih zakona je
besmisleno, DN se cijene prema vrijednosti cilja
koji ostvaruju.
 F. sankcija - prirodni zakoni nemaju sankcija jer
se ne mogu prekršiti, DN da upravo iz suprotnog
razloga.
Podjela drusš tvenih normi
 sve društvene norme se dalje dijele na:
 1. tehničke norme i
 2. društvene norme u užem smislu.
Tehničš ke norme
 utvrđuju određena pravila ponašanja čovjeka
prema prirodi; zasnovane na prirodnim zakonima.
 nemaju sankciju, jer bi njihovo kršenje samo po
sebi izazvalo negativne posljedice.
 to su praktična uputstva, zasnovana na
poznavanju prirodnih zakona.
 prisutne u društvenim oblastima: medicina,
građevinarstvo, tehnika, agronomija...
Drusš tvene norme u uzš em smislu
 neki autori DN klasifikuju prema pet
karakterističnih osobina koje one imaju:
 1. ko stvara DN,
 2. način njenog stvaranja,
 3. vrsta sankcije,
 4. ko primjenjuje sankciju i
 5. sadržina DN.
1. Ko stvara drusš tvene norme?
 DN mogu stvarati:
 1. dijelovi društva, odnosno njegove uže zajednice
(gradovi, opštine, preduzeća...)
 2. cijelo društvo kao globalna zajednica (država)
ili
 3. skup svih globalnih zajednica u svijetu ili jedan
njegov dio (Ujedinjene Nacije, Evropska Unija).
2. Načš in stvaranja normi
 1. DN se mogu stvarati spontano, stihijski, u
dužem vremenu i bez posebno donesene odluke i
plana usljed čega su tako nastale DN, po pravilu,
nepisane i nedovoljno precizne;
 2. DN se mogu stvarati svjesno i planski i tada su,
po pravilu, pisane, kodifikovane i precizne u
formulacijama.
3. Vrste sankčija
 za prekršaj DN mogu biti predviđene različite
sankcije u vidu:
 1. organizovane fizičke prinude ili
 2. sankcije druge vrste (podsmjeh, prezir, bojkot)
ili
 1. DN s psihičkom i s fizičkom prinudom,
 2. DN s lakšim i težim sankcijama.
4. Ko primjenjuje sankčije?
 prema ovom kriterijumu razlikujemo:
 1. DN čije sankcije primjenjuje neorganizovana
zajednica, i to tako da se sa sigurnošću unaprijed
ne zna ni ko će, ni kada će, ni koju će od mogućih
sankcija primijeniti i
 2. DN čije sankcije primjenjuju posebni i
specijalizovani organi zajednice, u posebnom, i
precizno propisanom postupku.
5. Šadrzš ina norme ili drusš tveni odnos koji regulisš e
norma
 DN se mogu razlikovati prema oblastima
društvenog života na koje se odnose (vrstama
društvenih odnosa koji se normiraju) i prema
kojima se grupišu da bi se lako i potpuno utvrdio
pregled ukupne uređenosti društvenih odnosa u
toj oblasti (npr. DN o braku, porodici,
finansijama, porezima, politici, jeziku...)
Prva grupa drusš tvenih normi?
 na osnovu ovih kriterijuma, sve DN se mogu
grupisati u tri grupe:
 1. malobrojne, nepisane, neprecizne i
jednostavne DN, nastale stihijski i spontano u
dužem vremenskom periodu koje je stvaralo i
koje sankcioniše neorganizovano društvo.
 moral, običaji i druga sl. pravila ponašanja.
Druga grupa drusš tvenih normi?
 2. brojnije, složenije, pisane i preciznije DN koje
stvaraju organizacije užih zajednica u okviru
društva i one primjenjuju sankcije za njihovu
povredu.
 predmet ovih DN su uži i specifični društveni
odnosi posebnih grupacija ljudi.
 primjena fizičke prinude je rijetka; sankcije -
djelimični ili potpuni gubitak statusnih prava u
toj zajednici.
 norme crkve, političkih partija, udruženja..
Trečć a grupa drusš tvenih normi?
 3. jesu pravne norme koje su najbrojnije,
najsloženije i najpreciznije.
 njih, po pravilu, stvaraju specijalizovani organi
države, a postoje i posebni organi države za
primjenu sankcija, po sankcijama se ove DN
razlikuju od ostalih DN.
 primjena ili samo prijetnja primjenom fizičke
prinude - bitno svojstvo PN.
Moral
 višeznačna riječ koju je teško definisati.
 društvena norma koja svoju obaveznost izvodi iz
svijesti da je ono što moral zapovijeda dobro, a ono
što zabranjuje zlo.
 moral nema organizovanu sankciju.
 moralne norme su autonomne i svoju
obaveznost izvode iz svijesti o dobru i zlu.
8

Švojevrsne sankčije za krsš enje moralnih normi
 griža savjesti (unutrašnje) i podsmijeh, prezir,
krvna osveta (spoljne).
 moral nije jedinstven.
 individualni moral, moral užih ili širih
društvenih zajednica, moral vjerskih
organizacija, urbanih i moralnih sredina.
 moral cijelog društva i zajedničke moralne
vrijednosti.
Odnos morala i prava
 posmatrano istorijski, proces odvajanja morala i
prava bio je vrlo dug.
 u antičkoj Grčkoj moral i pravo su bili
pomiješani.
 u Rimu je napravljena jasna razlika i u
zakonodavstu i u praksi.
 u srednjem v. moral je često bio obuhvaćen
pravom i nije postojala jasna granica.
Odnos morala i prava, danas
 jedno od najznačajnijih pitanja i problema
pravne teorije; različita shvatanja:
 1. pravo i moral su odvojeni, čak i suprotni jedno
drugom,
 2. pravo je dio morala i
 3. preovlađujuće, pravo i moral su različiti i
nezavisni, ali nisu potpuno odvojeni.
Kakvo mozš e biti ljudsko ponasš anje sa stanovisš ta
morala?
 1. podložno samo moralnom vrednovanju,
 2. podložno pravnom vrednovanju i
 3. ono koje potpada i pod moralne i pravne kriterije.
 diskutabilno; nesporno s pravnog, ali veoma
sporno s moralnog stanovišta - ubijanje u ratu,
ubistvo u nužnoj odbrani, eutanazija...
Tri vrste PN sa stanovisš ta odnosa PN prema moralu:
 1. PN koje su u saglasnosti s moralnim -npr. ubistvo.
 2. PN koje su za moral indiferentne - npr. lakši
prekršaj.
 3. PN koje su suprotne moralnim normama - npr.
prinudna naplata od dužnika u bijedi.
Običš aj
 teško razgraničiti od morala, kao što je teško
razgraničiti i običaj i običajno pravo.
 običš aj je norma koja predstavlja rezultat dugog i
stihijskog izgrađivanja od strane drusš tvene mase.
 pojedinac se osjeća obaveznim poštivati neki
običaj zbog dugog ponavljanja istog ponašanja u
istoj situaciji.
Dobre i losš e strane običš aja
 dobre - nastaje postepeno, prilagođavajući se
društvenim odnosima, te je daleko bolje
prilagođen odnosima koje reguliše nego svjesno i
planski stvorena norma, koja teško može da
predvidi sve okolnosti slučajeva koje reguliše.
 loše - njegova konzervativnost; on se teško i sporo
mijenja, jer ni ljudi nisu skloni da lako mijenjaju
nešto što dugo postoji.
 Šankčije za neposš tivanje običš aja
 običaji postoje u svim oblastima društvenog
života.
 sankcije za nepoštivanje običaja su od blagih
(podsmjeh, prezir) do težih (isključenje iz
društvene organizacije).
Običš ajni, moralni i pravni poredak
 običajni poredak– ukupnost svih običajnih normi
uopšte ili u jednom društvu.
 moralni poredak ili moral – ukupnost svih
moralnih normi.
 ukupnost PN uopšte ili u jednom društvu
nazivamo pravni poredak, pravni sistem ili prosto
pravo.
6. Pravo i pravda
 pojam pravda - latinska riječ “iustitia” složenica
od riječi ius, stiti, sisto: pravo dati, postaviti.
 isti korijen ima engleska i francuska riječ
“justice” kao i naša u prevodu (pravo+dati,
pravdati, pravda).
 pravda je moralna vrijednost.
 mjeri se odnosom prema drugima i postupcima
države prema pojedincima.
Kako se formulisš e pravda?
 pravda se formuliše kroz dva principa:
 1. svaki pojedinac treba da uživa jednaka prava i
slobode u mjeri u kojoj to ne ugrožava slobode
drugih pojedinaca i
 2. tzv. princip razlike - društveni poredak ne treba
da štiti povlastice onih koji su inače u boljem
položaju, osim ako takvo postupanje koristi
onima koji su u nepovoljnijem položaju.
Šimbol pravde
 simbol pravde - djevojka s povezom preko očiju, u
svečanoj odori, s mačem u jednoj i vagom u
drugoj ruci.
 vaga - simbol mjerenja, ispravnog odlučivanja i
presuđivanja.
 mač - simbolizuje snagu, moć i strogost koja
prati pravdu (pravda ne zna za milost).
 mač bez vage bi bio gola sila, a vaga bez mača
nemoć prava.
 povez preko očiju - simbol nepristrasnosti, potreba
da se provede ispravan postupak i odluka donese
samo na bazi okolnosti, a ne na subjektivizmu -
pravda ne poznaje ni oca ni majku, ona vidi
samo istinu.
 povez - simbolizuje distancu i nezavisnost
pravosuđa od svake druge vlasti.
 pravda - oni koji u njeno ime rade treba da budu
9
 pošteni, nepristrasni, lišeni korupcije, straha,
predrasuda i pohlepe.
Pojam pravičš nosti
 pravda se vezuje uz pojam pravičnosti.
 i najbolji zakoni mogu proizvesti veliku
nepravdu zato što ne mogu voditi dovoljno
računa o svim pojedinostima i posebnostima
konkretnih slučajeva.
 pravičnost treba da izrazi osjećaj pravde.
 zadatak pravičnosti - da popravi krutost i
apstraktnost opšte PN.
7. Pojam prava
 šta je pravo? kakva je uloga prava u društvu? šta
su izvori prava? kakav je sastav prava?
 pitanja koja se od antičke Grčke do danas
postavljaju filozofima, politikolozima,
pravnicima…
 po Kantu: “pravnici još traže definiciju za svoj
pojam prava”; Del Veki: “precizna definicija
prava izaziva znatne teškoće, iako svako približno
zna šta je pravo”.
Pojam prava
 veliki broj definicija koje proističu iz činjenice da
je pravo veoma složena pojava.
 zavisno od naučnog metoda koji primjenjuje, ugla
iz kojeg posmatra i pitanja na koja želi dati
odgovor.
 ugao posmatranja prava može biti: pravnički,
sociološki, politikološki, psihološki, zatim ugao
zakonodavca, sudije, advokata, poslovnog
čovjeka, studenta, običnog građanina...
Osobine prava kao drusš tvene pojave
 pravo nije lako i jednostavno definisati.
 bez obzira na različitost definicija, postoji
saglasnost da pravo ima osobine koje ga
razlikuju od drugih društvenih pojava i to:
 1. institucionalnost,
 2. prinudnost,
 3. normativnost.
1. Institučionalnost prava
 znači da su stvaranje, promjene i primjena prava u
najuzš oj vezi s određenim institučijama.
 država je naročita društvena organizacija (sa
svojim organima) bez koje pravo ne bi moglo da
djeluje, pa čak ni da postoji.
 pravo je svoje postojanje vezalo za državu kao
najsnažniju društvenu silu i monopol kojim ona
obezbjeđuje vršenje prava.
2. Prinudnost prava
 pravo je od samog nastanka bilo vezano uz
prijetnju da čć e oni koji ga ne posš tuju biti na to
primorani silom kojom raspolazš e drzš ava.
 fizička sila je oduvijek bitna i nezaobilazna
karakteristika primjene prava.
 iskustvo - većina ljudi poštuje PN isključivo zbog
zaprijećene sankcije i rizika od kažnjavanja.
U čš emu se ogleda prinudnost prava?
 vizualizacija prinude je oličena u institucijama -
policija, zatvori, sud...
 sve PN nisu uvijek prinudne.
 postoje PN koje nisu sankcionisane i izvršavaju se
same po sebi (npr. ustavne norme koje propisuju
dužnosti najviših organa države).
 sankcije za nepoštivanje ovih PN nisu prinudne -
moralne ili političke.
3. Normativnost prava
 pravo je prvenstveno normativna pojava.
 PN se propisuje kakvo ponašanje ljudi treba da bude.
 u praktičnom smislu, to je uputstvo za ponašanje
ljudi u društvu (npr. zašto se zaustavljamo,
usred noći, na praznom bulevaru, pred
semaforom na kojem je upaljeno crveno svjetlo).
3. Prinudnost prava
 prinudnost prava nije jedini razlog zbog kojeg
subjekti poštuju PN.
 poštivanje PN može da proizilazi i iz saglasnosti s
moralnim normama, tradicije, vlastitih interesa...
 sama prinuda nije dovoljan garant sprovođenja
prava.
 ako se pravo drži samo i isključivo na sili ono neće
biti efikasno, stabilno i dugotrajno.
Pojam pravnog propisa
 pravni propisi su ona pravila koja su na visš em
stepenu drusš tvene kulture i političš ke organizačije
zabiljezš ena pismom.
 javljaju se u pisanom obliku; pismo daje glavni
oblik pravnim propisima; oni se mogu izraziti
slikama, tehničkim sredstvima, simbolima,
matematičkim formulama...
Pravni propis određen negativno
 nije pravni propis ako nije:
 izražen pismom,
 izražen eksplicitno,
 izražen još prije svoje primjene,
 nastao u kasnijoj etapi razvoja društvene
kulture,
 nastao formalno; on može sadržavati apstraktne
elemente, ali i odluku za sasvim konkretan
slučaj.
 Pojam pravnog propisa
 pravni propisi su redovno čisti apstraktni propisi;
ima i takvih koji su kombinovani s rješenjem za
sasvim konkretan slučaj (npr. propis o osnivanju
neke ustanove).
 najstarija pravna pravila su se javila u
10
 usmenom obliku.
 razvojem društvene kulture i pravnog poretka
pravila su stavljana na pismo i tako prerasla u
propise (usmena pravila su ostala i dalje, ali
samo kao sporedan dio poretka).
Pojam pravne norme
 riječ norma dolazi iz latinskog jezika i znači
zapovijest, propis, naredbu.
 Jering „norma je pravilo prema kojem se treba
upravljati".
 pravo predstavlja svojevrstan sistem ili skup PN;
one su element prava.
 pravna norma - pravilo o ponašanju subjekta prava
sankcionisano monopolom fizičke sile kojim
raspolaže država.
 norma koju donosi suverena vlast ili od nje
delegirani subjekt.
 obavezna pravila, zapovijesti o ponašanju u
društvu, garantovana drž. autoritetom.
 poslednji, najprostiji element prava – pravni
atom koji se više ne može razložiti.
 vrsta društvenih normi u užem smislu riječi i od
ostalih društvenih normi razlikuju se prema
sankciji koja stoji iza dispozicije sadržane u
njima.
 PN, u odnosu na ostale društvene norme, pojavile
su se najkasnije, sa nastankom države.
 one su pravila ponašanja koja uređuju određene
odnose među ljudima – pravne odnose.
 različite vrste pravnih normi.
 pravilo o određenom ponašanju – zabranjeno je
ubijati pod prijetnjom određene sankcije; ko
učini štetu dužan je da je naknadi...
 zahtjev koji izdavalac PN upućuje drugima da
motiviše njihovo ponašanje.
 izdavalac PN - adresant - onaj koji PN upućuje
drugima.
 oni kojima je PN upućena – adresati PN.
 PN ne treba miješati s članovima ili paragrafima
zakona ili drugih PA.
 rijetko se poklapa s jednim članom.
 jedan član sadrži ili dio jedne ili više PN ili rjeđe
nekoliko PN, a rijetko kad potpunu PN.
 dešava se da se jedan dio PN nalazi u jednom PA,
a drugi u drugom.
Pojam PA kao ljudske radnje
 predstavlja izjavu volje i razuma kojom se stvaraju
opšte ili pojedinačne PN ili neki od elemenata
pojedinačne PN, odnosno uslovi za primjenu već
postojeće PN.
 psihičš ki akt, tj. pojava koja nije realna čš injeniča, večć
tvorevina ljudske svijesti, razuma i volje njegovog
donosioča.
 PA je unutrašnji akt koji ne može proizvesti
nikakvo dejstvo u spoljnem svijetu u svom
osnovnom obliku.
 kao psihički akt, PA je nepoznat okolini, odnosno
drugim ljudima kojima je upućen.
 zbog ovakvog karaktera, PA se mora
materijalizovati kako bi njegovu sadržinu mogli
da saznaju subjekti prava čime se PA
obezbjeđuje dejstvo u spoljnem svijetu.
Š druge strane, normativni PA je
 pisani jezički oblik - tekst koji sadrži PN, tekst koji
sadrži jednu, više ili mnogo PN.
 sastoji se od jedne, više ili mnogo rečenica-
odredbi, u kojima su ili cjelovite PN ili, u pravilu,
pojedini elementi PN.
 npr. presuda je PA koji sadrži samo jednu PN,
ustav ili zakon, mnoštvo PN i veliki broj
odredaba – članci i stavovi.
8. Pojam pravnog akta
 pravni akt je skup pravnih normi uobličš en u
odgovarajučć u formu, u obliku jednog
pravnostvaralačš kog akta.
 zakon je PA, a ne PN.
 dakle, 1. PA je akt ili radnja stvaranja PN, ali i 2.
pisani dokument koji sadrži PN, sam njegov tekst.
Elementi pravnog akta
 u formalnom smislu svaki PA ima tri elementa:
 a. nadležnost subjekta za donošenje PA,
 b. postupak za donošenje PA i
 c. materijalizacija PA.
Nadlezš nost za donosš enje PA
 nadlezš nost - ovlasš čćenje za donosš enje određenog
PA.
 subjekti za donošenje PA su brojni i različiti, od
čitavog niza državnih do nedržavnih subjekata;
državni - zakonodavni, izvršni i sudski organi.
 ukoliko bi nenadležan organ donio PA, to bi bio
razlog za utvrđivanje njegove nezakonitosti.
Postupak za donosš enje PA
 skup radnji koje je organ nadlezš an za donosš enje PA
duzš an da preduzme u toku donosš enja PA iz svoje
nadlezš nosti.
 postupak je po pravilu pravno propisan, precizno
i detaljno uređen (krivični, građanski, upravni...)
 to nije puka forma, naprotiv, ima veliku važnost
u procesu donošenja PA.
Materijalizačija PA
 jeste skup radnji kojima se PA saopsš tava javnosti.
 predstavlja način da se sadržina PA saopšti drugim
subjektima.
 obično je to jezikom, pismeno, a rjeđe usmeno
(npr. čitanje sudske presude) ili izuzetno i
pokretima, odnosno drugim znacima ili
sredstvima.
11

Klasifikačija PA
 PA možemo svrstati u opšte (one kojima se
stvaraju opšte PN) i pojedinačne (one kojima se
stvaraju pojedinačne PN).
 PA mogu biti potpuni (sadrže PN koje imaju i
dispoziciju i sankciju) ili nepotpuni (sadrže PN
koje imaju samo dispoziciju ili samo sankciju).
 opšti PA su po pravilu potpuni, a pojedinačni
nepotpuni.
Hijerarhija PA
 svi PA čš ine jedan hijerarhijski sistem.
 prema svojoj snazi oni mogu biti viši ili niži.
 najviše mjesto na toj hijerarhijskoj listi zauzima
ustav, ispod njega je zakon, zatim niz
podzakonskih opštih PA državnih organa
(uredbe, pravilnici, odluke, naredbe, uputstva,
statuti...)
Ko donosi PA?
 niže mjesto u hijerarhiji zauzimaju pojedinačni PA
kao što su sudski akti, upravni akti i pravni
poslovi.
 ustav i zakone donose zakonodavni organi.
 podzakonske akte donose organi izvršne vlasti.
 sudske i upravne akte donose sudovi i organi
uprave.
Pravni poredak i pravna snaga
 pravni poredak - skup PN, odnosno PA koji su
međusobno u strogim hijerarhijskim odnosima -
odnosima viših i nižih elemenata.
 razlika između visš eg i nizš eg PA (PN) naziva se
pravna snaga.
 hijerarhija PA zavisi od moći subjekata koji ih
stvaraju.
 pravna snaga svakog PA srazmjerna je moći
subjekta koji ga donosi.
Izvori prava u formalnom smislu
 opsš ti PA, odnosno PA kojima se stvaraju opsš te PN -
ustav, zakoni, uredbe, pravilnici, naredbe,
statuti, kolektivni ugovori, pravni običaji...
 pojedinačnim PA se rješava jedan konkretan
slučaj uređen opštom PN sadržanom u
određenom formalnom pravnom izvoru.
Izvori prava u formalnom smislu
 ustavi, zakoni i drugi opsš ti PA su jezičš ke forme
(tekstovi) u kojima se nalaze najvisš e PN; temelj
pravnog poretka.
 iz njih izviru svi niži opšti i svi pojedinačni PA:
presuda (sudski akt), rješenje (upravni akti) i
privatni pravni posao.
 pojedinačni akti se donose na osnovu opštih PA i
ne predstavljaju izvore prava.
Vrste PA - klasifikačije
 I - državni, akti drugih organizacija i akti
građana;
 II – ustavni i zakonodavni akti, akti šefa države,
akti vlade, sudski i upravni akti;
 III – viši i niži akti;
 IV – opšti i pojedinačni akti;
 V – generalni i partikularni akti;
 VI – akti ustavnog, krivičnog, građ. prava...
Ustav (constitution) - karakteristike
 formalno pravno - najviši opšti PA jedne države,
viši od zakona i svih drugih opštih PA.
 ustav se uvijek donosi po posebnom postupku koji
je veoma složen.
 ustav se donosi od strane ustavotvorne skupštine
ili ga donosi redovna zakonodavna skupština po
posebnom post.
Ustav – načš ini donosš enja
 u nekim zemljama ustav se donosi referendumom.
 posebna vrsta tzv. oktroisani ustav (nastaju
nametanjem od strane vladara - monarhija,
diktatura...)
 jedinstven je slučaj da je ustav jedne zemlje
rezultat višestranog međunarodnog sporazuma
kao što je to slučaj sa BiH.
Ustav i izmjene ustava
 neke zemlje uopšte nemaju pisane ustave (Velika
Britanija), ustavi nekih zemalja su veoma kratki
(SAD), neke propisuju tzv. nepromjenjivost ustava
(u cjelosti – Španija 1812. god. ili u pojedinim
dijelovima - Francuska, Grčka, Turska).
 formalno - PA kojima se vrše izmjene ustava su
ustavni amandmani.
Tri obiljezš ja ustava u formalnom smislu
 1. to je pisani PA,
 2. to je kodifikovani, jedinstveni PA,
 3. to je pisani opšti PA najjače pravne snage, što je
svojstvo koje proizlazi iz položaja državnog
organa koji donosi ustav u hijerarhiji državnih
organa i postupka po kome ovaj organ donosi
ustav.
Zakon - pojam
 Zakon predstavlja:
 1) pisani izvor prava, odnosno opšti PA sa
najvišom pravnom snagom, poslije ustava,
 2) opšti PA koji donose posebni zakonodavni organi
i
 3) opšti PA koji se donosi po posebnom
zakonodavnom postupku.
Postupak za donosš enje zakona - zakonodavni postupak
 relativno je složen i dugotrajan, ovaj postupak
obuhvata više faza.
 prva faza - predlaganje (uključujući pravo
zakonodavne inicijative) i izrada nacrta zakona,
12
 na što imaju pravo poslanici u parlamentu, u
pravilu šef države, vlada kao i određen broj
građana.
 u stvarnosti najveći broj prijedloga zakona
dolazi od izvršne vlasti, tj. vlade.
Dva postupka donosš enja zakona
 1. redovni i
 2. skraćeni postupak.
 redovni ima jednu fazu više jer se u parlament
upućuje nacrt zakona.
 ukoliko se radi o skraćenom postupku (koji je
izuzetan), onda se ova faza izostavlja i u parlament
se upućuje prijedlog zakona.
Prijedlog, odnosno načrt zakona na speč. tijelima
 prijedlog, odnosno nacrt zakona ne razmatra
odmah parlament u plenumu već se on najprije
upućuje određenim specijalizovanim tijelima,
odborima ili komisijama parlamenta koji su
sastavljeni od manjeg broja poslanika i
eksperata i njihov je zadatak da prethodno
ispitaju osnovanost prijedloga te da daju
mišljenje o njemu kao i vlastite prijedloge
eventualnih izmjena i dopuna.
Postupak za donosš enje zakona - zakonodavni postupak
 nakon toga, prijedlog ili nacrt zakona, sa even.
dopunama i izmjenama odbora ide u skupštinu
gdje se vodi rasprava i daju even. nove izmjene i
dopune (amandmani).
 iza toga - glasanje o prijedlogu (nacrtu).
 za usvajanje zakona potrebna je većina (najčešće
obična) glasova poslanika.
 nakon ovoga šef države vrši ukazom proglašenje
(promulgaciju) zakona.
Postupak za donosš enje zakona - zakonodavni postupak
 šef države može uskratiti proglašenje zakona kada
smatra da je donošenjem zakona prekršen ustav,
zbog čega se zakon ponovo vraća u parlament koji,
ovoga puta, treba da ga izmijeni ili usvoji,
najčešće, dvotrećinskom većinom.
 na kraju, zakon se objavljuje u službenim glasilima
i stupa na snagu, najčešće nakon isteka
određenog roka od dana objavljivanja (osam
dana - vačatio legis).
Postupak za donosš enje zakona - zakonodavni postupak
 ovaj vremenski period postoji da bi se adresati
upoznali sa sadržajem zakona.
 ukoliko se radi o značajnijim zakonima, moguće je
da se povodom donošenja takvih zakona provede
javna rasprava koja predstavlja fazu koja
prethodi usvajanju zakona u parlamentu.
 moguće je da se određeni zakoni donose
referendumskim izjašnjavanjem tj. neposrednim
glasanjem građana.
Podjela zakona prema potpunosti regulisanja
drusš tvenih odnosa
 1. osnovni zakoni kojima se sveobuhvatno regulišu
određene osnovne materije i
 2. izvedene zakone koji se nastavljaju na osnovne,
najčešće savezne zakone (u složenim državama),
okvirne, kojima se utvrđuju okviri, osnovna načela
i pravci regulisanja neke materije koja se
detaljnije reguliše izvedenim ili dopunskim
zakonima.
Klasifikačija zakona prema stepenu opsš tosti PN koje
zakoni sadrzš e
 1.opšti zakoni - odnose se na sve građane jedne
zemlje (npr. krivični i građanski);
 2. specijalni zakoni - odnose se na pojedine
kategorije subjekata prava (zakon o policiji,
zakon o univerzitetu...);
 3. individualni zakoni – sadrže pojedinačne PN;
regulišu konkretnu situaciju; predstavljaju
individualni upravni akt.
Dijelovi ili čjeline zakona
 obično imaju sljedeće cjeline:
 1. uvodne odredbe (predmet, cilj i vrsta odnosa
koji se regulišu),
 2. glavne (sadržinske) odredbe - materija koja je
predmet regulisanja,
 3. kaznene odredbe,
 4. prelazne i
 5. završne odredbe.
Štruktura zakona
 početni element strukture zakona je njegov naziv.
 osnovna klasifikaciona jedinica zakona je član ili
paragraf; označava se arapskim brojem iza kojeg
se stavlja tačka.
 član može sadržavati veći broj tzv. stavova; stav
počinje novim redom, predstavlja poseban pasus
u okviru člana i završava se tačkom.
Štruktura zakona
 stavovi se dalje dijele na tačke, tačke na podtačke.
 svaka tačka i podtačka počinju novim redom.
 ako se radi o obimnijem zakonu on može da se
dijeli u dijelove kao veće cjeline, glave i odjeljke i
pododjeljke.
 manji zakoni (npr. ispod 20 članova) se ne
klasifikuju.
Zakonik ili kodeks
 u savremenim pravnim sistemima razlikuje se
zakonik ili kodeks od zakona.
 u formalnom smislu nema razlike, to su PA iste
pravne snage.
 razlika u obimu materije koja se uređuje.
 zakonikom se uređuje čitava jedna oblast
društvenih odnosa (npr. krivičnim zakonikom
krivičnopravna oblast..)
13
 kodifikacija - postupak donošenja zakonika.
Primjeri kodifikačija
 prva kodifikacija je Hamurabijev zakonik.
 prva velika kodifikacija u moderno doba jeste
donošenje Napoleonovih pet zakonika od 1804. do
1810. godine (Građanski zakonik, Zakonik o
građanskom postupku, Trgovački zakonik,
Krivični zakonik i Zakonik o krivičnom
postupku).
 Srbija i Crna Gora kodifikovale su svoje Građansko
pravo 1844 i 1888. godine.
Podzakonski propisi drzš avnih organa
 drzš avni opsš ti akti nizš i od zakona koje donosi
egzekutiva i lokalni organi samoup.
 opšti PA manje pravne snage od zakona.
 s obzirom na svoj sadržaj, oni su zakoni u
materijalnom smislu riječi.
 najvažniji podzakonski akti su: uredbe, pravilnici,
uputstva, naredbe i odluke.
Uredba – ko ih donosi?
 najvisš i opsš ti PA poslije zakona, koje donose šef
države ili vlada (najvisš i organi izvrsš ne vlasti).
 PA koji ima moć manju od zakona.
 uredba je zakon u materijalnom smislu (sa aspekta
svoje sadržine).
Klasifikačija uredbi na:
 1. uredbe za provođenje zakona - u pravom smislu
riječi akti organa izvršne vlasti;
 2. uredbe - zakone (dekret - zakon, uredba sa
zakonskom snagom), koje su izuzetne, i
 3. uredbe iz nužde - donose se u vanrednim
situacijama.
Akti političš kog izjasš njavanja, utičaja i usmjeravanja
 parlamenti donose određene političš ke akte kojima
izražavaju svoje stavove o određenim
međunarodnim i unutrašnjim pitanjima:
 1. deklaracije,
 2. rezolucije,
 3. preporuke,
 4. zaključci i
 5. smjernice.
Akti političš kog izjasš njavanja, utičaja i usmjeravanja -
karakteristike
 akti političkog karaktera nekad čak i svečani način
donošenja;
 donose se u pisanoj formi;
 djeluju autoritetom donosioca, snagom
argumenata i svojom uvjerljivošću, a ne na
osnovu pravne snage i prinude.
 za nepoštivanje tih akata odgovornost je
isključš ivo političš ka.
Deklaračija
 akt najvišeg organa vlasti kojim se nešto
izjavljuje, proklamuje i utvrđuju načelni stavovi.
 to je najstariji ustavno-pravni dokument (Magna
Charta Libertatum iz 1215. god.)
 deklaracijom se izražava opšti načelan stav i
opredjeljuje o značajnim pitanjima unutrašnje i
spoljne politike.
Rezolučija
 pismeni akt najvišeg organa vlasti kojom se
izražava stav i gledište o konkretnim određenim
pitanjima, te utvrđuju zahtjevi i prijedlozi ka
određenim subjektima.
 samostalan politički akt koji u pravilu ne sadrži
opšte PN i za čije donošenje nije potreban pravni
osnov u zakonu.
 djeluje ispravnošću stavova i zahtjeva,
uvjerljivošću, argumentacijom i autoritetom
donosioca.
Preporuka
 posebna vrsta političkog akta parlamenta koji
ima direktni i usmjeravajući karakter, a ne sadrži
pravne norme i sankcije.
 ona proizilazi iz činjenice da svaki parlament
ima i jednu posebno značajnu funkciju -funkciju
društvenog nadzora.
 njima se iznose stavovi u pogledu stanja u
određenoj oblasti društvenih odnosa, izražava
mišljenje o pojedinim pitanjima od opšteg
interesa.
 preporuka nije generalni akt upućen ka svima,
nego parcijalni upućen samo određenim organima i
pojedincima s konkretnim prijedlozima mjera i
akcija.
II dio
IZRADA PRAVNIH PROPIŠA 11.1.Pretpostavke
11.1.Pretpostavke za izradu
pravnih propisa
 pretpostavke za izradu pravnih propisa su:
 A. pravna svijest i
 B. opšte i pravno znanje.
znanje.
 A.ŠŠ ta je pravna svijest i kada je stvorena?
 stvaranjem pravnog poretka i države, stvorena je i
jedna posebna vrsta svijesti - pravna svijest.
 pravna svijest je posebna sposobnost čš ovjeka da
pojedine drusš tvene odnose očjenjuje prema
pravnim kriterijima i stvara svoje uvjerenje o
opravdanosti te očjene.
A. Od čš ega zavisi pravna svijest?
 pravna svijest na određen način proističe iz
pravnog poretka.
 sa promjenom poretka mijenja se i pravna
svijest o njemu.
 pravna svijest najviše zavisi od: 1. aktuelne
društvene politike, 2. sudske prakse i 3. pravne
teorije.
14

B. Posebna znanja nuzš na u izradi pravnih propisa
 izrada pravnih propisa jeste specifičan zadatak
stručnog karaktera koji traži posebna znanja, i to:
 a. opšte obrazovanje,
 b. poznavanje jezika,
 c. poznavanje društvenog uređenja,
 d. poznavanje društvene politike,
 e. poznavanje prava i
 f. poznavanje nomotehnike.
B.a. Opsš te obrazovanje
 stvaraoči pravnih propisa moraju imati veoma
sš iroko opsš te obrazovanje i poznavati razne oblasti
drusš tvenih nauka.
 sociologija, filozofija, logika, psihologija, istorija
i kultura.
 vrlo često su potrebna znanja iz određenih
prirodnih i tehničkih nauka.
B.b. Poznavanje jezika
 da bi pravni propisi bili lako razumljivi barem
večć ini građana podrazumijeva se visok stepen
poznavanja jezika kojim se oni izrazš avaju.
 da bi bili razumljivi moraju biti sastavljeni
prema pravilima gramatike, lingvistike, stilistike i
interpunkcije.
B.č. Poznavanje drusš tvenog uređenja i drusš tvene
politike
 nuzš na pretpostavka za izradu pravnih propisa je
poznavanje drusš tvenog uređenja drzš ave u kojoj se
propisi stvaraju, ali i komparativno poznavanje
osnova uređenja drugih drzš ava.
B.d. Poznavanje drusš tvene politike
 stvaraoci pravnih propisa moraju imati
potrebna znanja o društvenoj politici, ali i
sposobnost predviđanja kretanja te politike.
B.e. Poznavanje prava
 precizno poznavanje sadrzš aja drusš tvenog odnosa i
postoječć eg materijalnog prava koje do tada
reguliše taj odnos.
 neophodno je poznavati i sudsku praksu, stručš nu i
naučš nu literaturu i pravni poredak kao sistem u
koji se taj novi propis mora uklopiti.
B.f. Poznavanje nomotehnike
 nomotehnika je nauka o izradi pravnih propisa.
 posebna naučna disciplina u okviru pravnih
nauka.
 ona ima svoje metode, ciljeve i sistem.
 nije dovoljno biti samo pravnik (pogotovo
stručnjak nekog drugog profila), a ne poznavati
nomotehniku da bi se uopšte pristupilo izradi
pravnih propisa.
Pojam, predmet i zadatak metodologije prava
 pojam - metodologija prava je nauka koja
proučava metode koji se upotrebljavaju u pravu.
 predmet izučavanja metodologije prava jesu
metodi prava.
 zadatak: da metode prava nabroji, opiše, ukaže
na njihovu primjenu, konstatuje kakve rezultate
daju pojedini metodi, utvrdi njihove međusobne
veze i objasni njihov razvoj.
Pojam metoda
 dobrog i uspješnog praktičnog ili teorijskog rada
nema bez određene organizacije, odnosno, bez
pažljivo odbranih postupaka, redosljeda
misaonih i praktičnih radnji, tj. bez odabranih
metoda.
 metod je putokaz i način rada, odnosno, metod je
“planski načš in rada kojim se dolazi do određenog
čilja”.
Tri osnovne karakteristike svih metoda
 1. objektivnost – težnja ka objektivnoj istini;
 2. pouzdanost - svaki stav, sud i zaključak moraju
biti obrazloženi - potkrepljeni argumentima,
dokazani;
 3. preciznost - izbor odgovarajućih instrumenata
i postupaka, sažetost i jasnoća dokaza i
definicija.
Vrste metoda
Neki osnovni - opsš ti metodi
 istorijski posmatrano osnovni metodi su začeti
kroz posmatranje i ispitivanje, zatim eksperiment)
iz kojih je direktno proizilazilo - zaključivanje.
 vremenom - čitav niz osnovnih metoda: analiza i
sinteza, apstrakcija, konkretizacija, generalizacija i
specijalizacija, indukcija i dedukcija...
Analiza i sinteza
 1) analiza – rastavljanje cjeline na dijelove,
razmatranje svakog dijela posebno, ulaženje u
strukturu logičnosti i protivrječnosti i na toj
osnovi dolaženje do zaključka.
 2) sinteza – sjedinjavanje različitih elemenata u
jednu cjelinu; operacija kojom se iz detalja
rekonstruiše cjelina.
Dedukčija i indukčija
 3) deduktivna metoda – koristi se u
istraživanjima iz oblasti društvenih nauka, a
polazi od pretpostavke da ono što vrijedi uopšte,
vrijedi i pojedinačno.
 4) induktivna metoda – polazi od niza konkretnih
i nepobitnih činjenica koje se slažu u jedna sistem,
te se tako dolazi do zaključka.
Posebne metode u pravu
 1) dogmatsko-normativna metoda – po mnogima
osnovna; sastavljena od dogmatske i normativne
metode.
15
 dogmatska – odvaja pravo od politike, izoluje ga i
želi prikazati kao dogmu, insistirajući na načelu
zakonitosti.
 normativna – ovom metodom utvrđuje se
struktura prava i kako pravo funkcioniše.
2) Komparativna (uporedna) metoda
 dominantna i neizbježna metoda.
 da bi dala željene rezultate treba da postoji
mogućnost uporedivosti pojava.
 do bitnih saznanja može se dolaziti 1. sinhrono
(uporedbom današnjih institucija, npr. ustavnih
sudova u zaštiti i kontroli ustavnosti i
zakonitosti) i 2. dijahrono (upotrebom ranijih
sistema zaštite i kontrole sa sadašnjim).
Dijalektičš ka i istorijska metoda
 3) dijalektička metoda – koristi se kao generalna,
opšta osnova.
 postaviti tezu, zatim antitezu, konačno doći do
sinteze i rezultata.
 4) istorijski metod – posebno biten za proučavanje
ranijih pravnih sistema.
Posebne metode u pravu
 5) statistički metod – koristi se prilikom analize
kvantitativnih podataka (npr. broj riješenih
predmeta, njihova struktura...)
 6) sociološka metoda – pomoću nje se istražuju
društveni sistemi i društvene pojave.
7) Aksiolosš ki metod ili metod vrednovanja
 аksiolosš kim metodom očjenjujemo, vrednujemo
pravne norme, pravne odnose i pravni poredak u
čjelini.
 оvim metodom se ocjenjuje kakvo bi trebalo da
bude pravo (a ne kakvo jeste).
 vrednovanje se vrši na osnovu određenih
vrijednosnih kriterijuma, principa.
ŠŠ ta su tehničš ki pravni metodi i od čš ega zavisi vrsta
TPM?
 TPM - skup postupaka i uputstava koji upučć uju na
načš in stvaranja opsš te PN praktičš kom djelatnosš čću
stručš njaka.
 vrsta TPM zavisi od vrste PA koji se stvara.
 metodi će biti različiti ako se stvara ustav, zakon,
podzakonski akt, kao i u slučaju da se stvara
zabranjujuća, naređujuća ili ovlašćujuća pravna
norma.
Tehničš ki pravni metodi
 tehnički pravni metodi su metodi kojima se pravo
stvara ili kad je stvoreno, kojima se primjenjuje.
 tehnička pravna metodologija – dio metodologije
prava koji proučava pravne metode.
 nauka o tehničkim pravnim metodama.
Tehničš ke metode stvaranja opsš tih PN
 a. apstraktna – najznačajnija metoda,
 b. načelna,
 c. taksativna,
 d. primjerična,
 e. kazuistička i
 f. precedentna.
U čš emu se sastoji metod apstraktnog normiranja?
 u stvaranju PN koja se odnosi na neograničš eni broj
slučš ajeva na određenom područš ju i u datom
vremenu.
 apstraktnost - bitno svojstvo PN.
 apstraktnim normiranjem se dobivaju PN koje se
primjenjuju na neograničen broj slučajeva u
prostoru i vremenu.
Metod apstraktnog normiranja
 apstraktne PN moraju biti tako izražene da
jasno ukazuju na koga se odnose i pod kojim
uslovima se primjenjuju.
 ove PN primjenjuju se na konkretni slučaj zato što se
taj slučaj može podvesti pod sadržaj te apstraktne
PN.
Primjer
 npr. “Ko ošteti tuđu stvar, kazniće se...”
 ova PN iz krivičnog prava odnosi se na bezbroj
različitih slučajeva u kojima je osš tečć enje bilo
koje tuđe stvari bitna zajednička karakteristika
bez obzira na oblik ili način oštećenja i odnosi se
na svačiju stvar, koja ne pripada učiniocu.
Metod apstraktnog normiranja
 obzirom da se apstraktna PN ima primijeniti na
sve iste slučajeve u budućnosti, a oni su ipak
različiti, PN mora težiti da se obuhvate svi
slučajevi na osnovu takvih kriterija i uslova koji
neće biti ni prestrogi ni preblagi nego će značiti
prosjek, odnosno srednju mjeru.
 apstraktne PN - najbrojnije i najčešće u većini
pravnih sistema; najpogodnije za pravno
uređivanje društvenih odnosa.
Prednosti apstraktne metode normiranja
 racionalnost,
 obezbjeđenje jednakosti u društvu,
 povoljan uticaj na izgradnju svijesti o
pravednosti,
 učvršćivanje pravne sigurnosti,
 lakša kontrola nad radom pojedinaca,
 homogenizirajuće djelovanje na rad i
poslovanje...
Račionalnost i jednakost metode apstraktnog
normiranja
 racionalnost - jednom PN ili skupom PN u okviru
opsš teg PA jedinstveno se uređuje mnosš tvo sličš nih
slučš ajeva, zamjenjujući time hiljade pojedinačnih
PN koje bi izricale naređenja, zabrane...
 jednakost - apstraktna PN odnosi se na sve
16
 subjekte pod istim uslovima i sa istim posljedičama
što je garancija demokratičnosti prava i pravne
sigurnosti te izbjegavanje neizvjesnosti i
arbitrarnosti.
Nedostači apstraktnih PN
 1. stalno povećanje obima propisa što dovodi do
prenormiranosti,
 2. upotreba neodređenih pojmova koji izazivaju
nedoumice u primjeni i
 3. elastičnost u primjeni iz koje proizilazi i
pravna nesigurnost i arbitratnost.
Kad se pojavila metoda načš elnog pravnog normiranja?
 pojavila se kao neophodna u onom trenutku kad
je društveni poredak postao veoma složen , a propisi
sve složeniji i mnogobrojniji, pa je snalaženje u
njima postalo mnogo teško.
 u toj nepreglednosti teško su se snalazili ne
samo građani nego i pravni stručnjaci.
Metoda načš elnog pravnog normiranja
 kao posljedica svega javilo se nastojanje da se
normiranje i primjena propisa pojednostave i to
tako da bi se PN u propisima svele na što manji broj
načela (principa).
 prvobitno, dakle, metoda načelnog pravnog
normiranja trebala je biti sredstvo
pojednostavljivanja i smanjivanja broja i obima
opštih PN u društvu.
Prvi načš in izrazš avanja metode načš elnog pravnog
normiranja
 putem pravnog normiranja utvrđuju se samo
osnovna načš ela - razrade i konkretizačija
prepusš taju se praksi.
 to bi dovodilo do nejednakosti i primjeričš ne PN su elastičš nije i u njihovoj primjeni
neravnopravnosti, povećanja pravne
nesigurnosti i ugrožavanja samog sistema; zato
ovaj metod nije nigdje dosljedno primjenjen kao
isključiv metod.
Drugi načš in izrazš avanja metode načš elnog pr. norm.
 u zakonodavstvu složene države utvrđuju se
samo načš ela, a razrada prepusš ta organizačionim
dijelovima te drzš ave.
 utvrđivanjem osnovnih načela u ustavu ili
zakonu nastoji se odrediti: suština i karakter
društvenih odnosa; osnovni uslovi ostvarivanja
prava i obaveza; definisanje značajnih pojmova
koji se u propisu nalaze; način tumačenja i
interpretacije propisa i način popunjavanja
pravnih praznina.
Trečć i načš in izrazš avanja metode načš elnog pr. norm.
 kombinovanje pravila i načš ela u jednom propisu.
 zaključak - metoda načelnog, odnosno
principijelnog pravnog normiranja potrebna i
upotrebljiva, ali se u praksi često neadekvatno i
pogrešno primjenjuje.
Metoda taksativnog pravnog normiranja
 u PN se jasno navode svi slučš ajevi na koje se ta PN
odnosi.
 ovakav metod normiranja je najpotpuniji i
najsigurniji, a u primjeni tako stvorenih PN nema
nikakvih nejasnoća.
 ovakve PN se primjenjuju isključivo na slučajeve
koji su u njoj taksativno navedeni.
 zastupljena je u slučaju kada je naglašen širi
društveni interes ili se radi o ograničavanju
prava i sloboda ljudi.
 u nekim granama prava (krivično, prekršajno)
primjenjuje se isključivo ova metoda normiranja.
 prednosti - u izričitom navođenju svih slučajeva
na koje se PN mora primijeniti, kao i uslovi koji
se moraju uzeti u obzir.
 propisuju se konkretna naređenja, zabrane.
 osnovni nedostaci - glomaznost i nepreglednost
propisa i podložnost čestim izmjenama propisa,
jer nijedan zakonodavac nije u mogućnosti
unaprijed predvidjeti sve slučajeve na koje
propis treba da se odnosi.
Metoda primjeričš nog normiranja, normiranje putem
navođenja primjera
 propisuju se pravila ponasš anja za nekoliko tipičš nih
slučš ajeva koji se u PN izričš ito - primjeričš no navode,
s tim da se ta PN primjenjuje i na sve sličš ne
slučš ajeve.
 primjenjivaču PN se ostavlja da analogijom
utvrdi sličnost slučajeva i na njih primijeni PN.
Metoda primjeričš nog pravnog normiranja
 za razliku od taksativnog normiranja,
skoro da nema pravnih praznina.
 propisi su kraći, racionalniji i ekonomičniji.
 kod široke primjene analogije, na primjenjivača
se prenosi i normativna f-ja što ostavlja
mogućnost zloupotrebe.
Metoda primjeričš nog ili eksemplaričš nog normiranja
 ovaj metod nikako ne treba koristiti u krivičnim
propisima i drugim gdje bi to moglo proizvesti
teže posljedice.
 česta upotreba termina “naročito” ili “i u drugim
primjerima”.
Primjer
 Autorsko djelo je svako individualno
intelektualno djelo sa područja umjetnosti,
književnosti i nauke, naročš ito:
 - literarna djela,
 - muzička djela,
 - arhitekturna djela...
 ovakav apstraktni opis više mogućih slučajeva
zove se generalna klauzula.
17

Metoda kazuističš kog normiranja
 od mnogih autora nije prihvaćena kao posebna
jer ima mnogo sličnosti s primjeričnim
normiranjem.
 koristi se kod stvaranja opsš tih PN koje se odnose
samo na jedno konkretno pitanje ili za određenog
pravnog subjekta (Zakon o proglašenju parka
prirode...).
 prihvatljiva samo ako se primjenjuje izuzetno i
restriktivno.
Metoda prečedentnog normiranja
 se odnosi na stvaranje pojedinačš ne PN za jedan
konkretan slučš aj, a zatim se toj PN daje funkčija
opsš te PN tako sš to se ona obavezno primjenjuje na
sve takve slučš ajeve.
 za razliku od svih drugih metoda kod ovog je
objedinjena uloga primjenjivača i stvaraoca PN.
 izuzetna i sporedna kad treba riješiti konkretan
slučaj koji nije uređen opštom PN.
 opravdanje - mnoga pitanja nisu pravno uređena,
a u praksi je neophodno riješiti konkretne
slučajeve i sporove ne čekajući dug i spor
zakonodavni proces.
Rečepčija prava je....
 poseban oblik stvaranja prava koji se sastoji u
usklađivanju načionalnog zakonodavstva sa
međunarodnopravnim instrumentima i
preuzimanju pravnih instituta ili čijelih propisa
drugih drzš ava ili drzš avnih oblika.
 neizbježna pojava međunarodnih odnosa,
uslovljena potrebom ujednačavanja domaćeg
prava s pravima drugih zemalja.
Unutrasš nja rečepčija je....
 unutrašnja recepcija - usaglašavanje “prava države”
i prava nižih oblika organizovanja (federalne
jedinice, kantoni, opštine) ili usaglašavanje
zakona sa ustavom, podzakonskih akata sa
zakonom...
 prenaglašena recepcija (prepisivanje čitavih
dijelova) je nepotrebna i dovodi do apsurda.
Unifikačija i usklađivanje prava
 unifikacija (unification) – potpuno preuzimanje
prava.
 usklađivanje (harmonization) – nije potpuno
preuzimanje stranog prava, već preuzimanje
onih pravnih instituta čije prisustvo uklanja
bitne razlike između tog i domaćeg prava.
Pravna pravila kao metod stvaranja prava
 po završetku revolucionarnih promjena - stvara se
ogromna pravna praznina.
 stvaranje novog prava je složen i dugotrajan
proces, a određeni društveni odnosi moraju biti
uređeni odmah.
 zato se iz prethodnog sistema preuzimaju određeni
instituti ili dijelovi propisa koji nisu u suprotnosti s
nastalim sistemom i proglašavaju obavezujućim
pravnim pravil.
Kada se primjenjuju pravna pravila?
 primjenjuju se samo ako:
 A) konkretno pitanje nije pravno uređeno novim
propisima - postoji pravna praznina,
 B) ako pravno pravilo ili standard nije suprotno
ustavu i novoizgrađenom sistemu,
 C) ako postoji konkretan slučaj koji treba riješiti.
12. TEHNIKA IZRADE PRAVNIH PROPIŠA
a. Pojam, razvoj i oblik izrazš avanja pravnih propisa
 pravni propisi su ona pravna pravila koja su
izrazš ena pismom (u pisanom obliku), slikama,
nomotehničš kim formulama ili nekim drugim
tehničš kim sredstvima.
Razlike između pravnih propisa i pravnih pravila:
 1. pravni propis - pisani ili sl. oblik, a pravilo nema
vidljiv oblik,
 2. propis je uvijek izražen eksplicitno, a pravilo
može biti i implicitno,
 3. propis se izražava prije svoje primjene, a pravilo
se može izraziti i samom primjenom,
 4. pravna pravila istorijski prethode pravnim
propisima koji su nastali kasnije,
 5. propisi nastaju samo u formalnom obliku, a
pravila i drugačije,
 6. propisi mogu biti apstraktni i konkretni, pravila
su uvijek apstraktna.
Kako pravni propisi treba da budu izrazš eni?
 mogu biti izraženi na različite načine, ali svakako
nedvosmisleni, jasni i precizni, da ih razumiju i
ljudi koji nisu pravno obrazov.
 Jering - stvaralac pravne norme treba da misli
kao filozof, a da normu piše narodnim jezikom tj.
da govori kao seljak.
 izbjegavati stručne i naučne izraze i upotrebljavati
ih samo ako za to nema uobičajenog izraza u
narodnom jeziku.
b. Vrste opsš tih pravnih normi
 I - prema subjektima koji PN stvaraju:
 1. državne,
 2. PN drugih organizacija i
 3. PN građana.
 II - prema sadržaju PN:
 1. naređujuće,
 2. zabranjujuće i
 3. ovlašćujuće.
 III - prema državnim djelatnostima i organima koji
stvaraju PN:
 1. ustavne i zakonodavne,
 2. PN šefa države,
 3. PN vlade,
18
 4. sudske i upravne PN.
 IV - prema vrsti društvenih odnosa:
 ustavne, građanske, porodične, upravne,
finansijske , radne, krivične...
 V. - prema kriterijumu uslovnosti –
 a) uslovne ili apstraktne i
 b) bezuslovne ili konkretne PN.
 VI. - prema kriterijumu broja subjekata prema
kojima su upućene (adresati) –
 a) opšte,
 b) posebne i
 c) pojedinačne PN.
 VII - po načinu nastanka PN se dijele na običajne i
postavljene.
 običajne nastaju u dugom vremenskom procesu,
spontano i tvorac im je neorganizovano društvo.
 postavljene PN nastaju u tačno određenom
vremenu i imaju određenog tvorca.
 VIII - po načinu izražavanja PN mogu biti pisane i
nepisane.
Zabranjujučć e pravne norme
 primjenjuju se kada se zš ele spriječš iti neke radnje
ili aktivnosti određenih subjekata.
 po pravilu se radi o heteronomnim PN (zakonima
ili drugim propisima drž. organa).
 npr. “ko drugog liši života”...kazniće se...
 zabranjeno je kloniranje ljudskih bića.
Naređujučć e pravne norme
 koriste se onda kada je potrebno nekom subjektu
nametnuti obavezu da nesš to učš ini ili ne učš ini ili
trpi, protiv svoje volje.
 heteronomne su, a neki autori smatraju da ove PN
imaju i izvjestan politički karakter.
 npr. “ko ima određenu imovinu”...”dužan je da
plati porez”.
Dopusš tajučć e pravne norme
 koriste se u PA kada se zš eli dopustiti određenom
subjektu određeno čš injenje ili nečš injenje u skladu s
propisanim uslovima.
 ove PN predstavljaju izuzetak u odnosu na
zabranjujuće i naređujuće.
 npr. “stranac za vrijeme boravka na teritoriji”...
“može se kretati, boraviti, koristiti..”
Ovlasš čćujučć e ili dispozitivne pravne norme
 omogučć avaju subjektima da sami po svojoj volji
uređuju međusobne odnose, s tim da to mora biti u
skladu s ustavom i zakonom.
 veoma pogodne za uređivanje porodičnih
odnosa (brak, odnosi roditelja i djece...)
 ograničavaju slobodu subjekta svojim
sadržajem.
 dopušteno je sve ono što pravom nije zabranjeno i
ograničeno.
 npr. “prilikom zaključenja braka, bračni drugovi
se mogu sporazumjeti”... “o budućem prezimenu
svakog od njih”.
VI. – Vrste PN prema kriterijumu broja subjekata prema
kojima su upučć ene
 opšte - se odnose na unaprijed neodređen broj
subjekata, odnosno na sve građane jedne države.
 posebne - subjekti se označavaju kao kategorije
ljudi ili ustanova - npr. studenti, penzioneri,
univerziteti...
 pojedinačne - odnose se na tačno određene
subjekte.
Opsš te pravne norme - vrste
 univerzalne - odnose se na sve državljane ili sva
pravna lica – npr. “svako ima pravo” “niko ne
može biti” “pravna lica su dužna”...
 partikularne ili posebne - odnose na određene
kategorije subjekata, svrstane prema
geografskom, polnom, starosnom,
profesionalnom kriterijumu – “zaposleni u
državnim organima su dužni”, “student ima
pravo”, “preduzeća su dužna”...
 mnogo su češće partikularne opšte PN.
Podjela PN s obzirom na stepen određenosti radnje
predviđene njima
 a. PN sa nedovoljno određenim pojmovima
(pravni standardi);
 b. alternativne PN;
 c. diskrecione PN i
 d. dispozitivne(zamjenjive)blanketne PN.
Pravni standard
 česte neodređene PN koje sadrže tzv. pravne
standarde koji predstavljaju pojmove koji svoju
sadržinu mogu mijenjati zavisno od konkretnih
oklonosti u kojima se primjenjuju. npr. savjesno
postupanje, dobar domaćin, neprilagođena
brzina, brza vožnja, javni moral, JRM...
 pravni standardi – normativni pojmovi koji se
često koriste u građanskom, porodič., upravnom
pravu, ne i u krivičnom.
Alternativne PN
 one kojima se predviđa visš e mogučć ih pravila
ponasš anja, tako da subjekt ima mogučć nost izbora.
 najpoželjnije u pravnom poretku jer pravu daju
elastičnost, a za subjekte su povoljnije, tako da bi
ih stvaraoci prava trebali koristiti kad god je to
moguće.
Diskrečione PN
 ovlasš čćuju nadlezš ni organ da sam slobodno odlučš uje
o određenim pravima i obavez.
 direktno se suprotstavljaju principu vladavine
prava i značajno ruše pravnu sigurnost i prava i
slobode ljudi.
 treba ih koristiti oprezno i restriktivno.
 npr. organ uprave nadležan za izdavanje
19
 odobrenja za držanje vatrenog oružja može
odbiti zahtjev stranke bez posebnog
obrazloženja.
Blanketne PN
 one u kojima je svjesno izostavljena ili dispozičija
ili sankčija, s tim da je dato ovlasš čćenje određenom
organu da svojom odlukom utvrdi nedostajučć i dio
PN.
 treba ih izbjegavati jer otvaraju mogućnost
zloupotrebe prava, suprotne su principu
vladavine prava i pravne države, kao i drugim
demokratskim principima.
 opravdanje za njihovo postojanje je činjenica da
postoje određeni društveni odnosi koje je veoma
teško unaprijed predvidjeti i precizno pravno
normirati; zbog toga se u takvim slučajevima
stvara samo pravno načelo i pravna osnova koja
daje ovlašćenje nadležnom organu da slobodno
izabere i primijeni rješenje koje najbolje
odgovara konkretnom slučaju.
 karakteristične - PN koje se tiču vanred. prilika ili
ratnog stanja u državi.
 iz ovakve vrste PN došlo je u praksi do značajnog
narušavanja demokratskih principa vladavine
prava i pravne države, kroz slučajeve da se na
izvršne organe delegira pravo donošenja
podzakonskih propisa koji bi po svom sadržaju
morali biti uređeni zakonom.
 to je istovremeno i povreda nadležnosti.
Blanketna norma u kaznenom pravu
 propis koji se poziva na posebne propise kojima se
upotpunjuje zakonski opis KD (kd izazivanja
saobraćajne nesreće upućuje se na ZOBS);
 PN kojoj nije određena sankcija već je ostavljeno u
nadležnost određenom subjektu da je sam
odredi (npr. pustošenje šuma; postojanje
generalne klauzule “ili na drugi način” – ne
propisuju se sve radnje počinjenja kd.
č. Jezičš ko izrazš avanje
1. Uopsš te o jeziku i vrste jezika
 jezikom se bavi posebna nauka-lingvistika.
 jezik je glavno sredstvo za izrazš avanje u pravnim
propisima; zato je o njemu nužno govoriti i u
okvirima nomotehnike.
 jezik - pretežno biološka tvorevina, razvio se na
određenom stepenu društvenog razvoja tj. kad
se društvo razvilo kao viši stepen nad biološkim
životom ljudi.
Uopsš te o jeziku i vrste jezika
 naime, u društvu je došlo do potrebe zajedničkog
života kroz koegzistenciju i kooperaciju koje
podrazumijevaju međusobnu komunikaciju.
 komunikaciji treba međusobno saopštavanje misli,
a osnovno sredstvo za to je jezik.
 neki govore o književnom i narodnom jeziku.
Kako se ostvaruje jezik?
 riječš nikom, gramatičš kim obličima, mimikom,
gestikulačijom, pa i namjernim čć utanjem.
 lingvistička nauka razlikuje tri vrste jezika:
govorni, vizuelni i pisani.
 za pravna pravila i pravnu praksu od značaja je
govorni i donekle vizuelni jezik.
 za izradu pravnih propisa bitan je pisani jezik.
Govorni jezik
 ima mnogo prednosti nad pisanim jezikom.
 izražava se akustičkim glasovima, a može se
pojačavati intonacijom, pauzama...
 dovodi ljude u neposrednu vremensku i prostornu
vezu i izražava se u sadašnjosti.
 ista rečenica, zavisno od intonacije, može imati više
značenja (tvrdnja, pitanje...)
 glas «a« zavisno od intonacije može izražavati
bol, radost, strah, iznenađenje...
 za razliku od govornog, pisani jezik ima samo
značenje posrednosti.
Vizuelni jezik
 izražava se mimikom, gestama i stvarnim
situacijama, a njegova percepcija je vizuelna.
 mimika - različiti pokreti glave i očiju čime se
izražava misao samostalno ili se dopunjava ono
izrečeno govorom.
 za razumijevanje govornog jezika od značaja
mogu biti razne situaciije: npr.ćutanje može biti
pristanak ili odricanje.
Pisani jezik
 pojam koji označš ava pismom izrazš enu misao.
 pismo je u pravni poredak ušlo još u starom
vijeku.
 bio je to preokret i u pravnom poretku, ali i u
društvenoj kulturi uopšte.
 započinje razmišljanje o tehnici izrade pravnih
propisa.
 pisani jezik ima svojih prednosti, ali i
nedostataka.
Pisani jezik - prednosti
 pismo je veoma pogodno sredstvo za čuvanje,
reprodukciju i prenošenje sadržaja.
 ono je postalo glavno sredstvo izražavanja u
pravnom pokretu.
 njime se najlakše čuva kontinuitet pravnih propisa.
Pisani jezik - mane
 1. u pisanom jeziku otpadaju mimika, geste,
intonacija i stvarne situacije što praktično znači da
pisani jezik po snazi izražavanja ipak zaostaje za
govornim jezikom.
 2. u usmenim pravilima praznine i
nerazumljivosti se mogu ispraviti odmah, kod
pisanih propisa takvi se nedostaci mogu ukloniti
20
 samo u formalnoj proceduri.
Pisani jezik
 3. pisani jezik je u odnosu na govorni siromašniji i
prazniji i često se tumači kao njegova
transformacija, čak i deformacija.
 danas - težište na smislu, dopušta se da u propisu
može biti suvišnih i neprikladnih izraza koji se kroz
primjenu ispravljaju.
 izrađivači propisa moraju se truditi da takvih
riječi u propisima bude što manje.
 sve navedeno zahtijeva od redaktora propisa težak
rad, poznavanje jezika, znanja iz nomotehnike,
poznavanje materijalnog prava i ciljeva
društvene politike.
 pisani jezik se izražava pismom.
 kod nas su u službenoj upotrebi ćirilica i latinica;
ijekavski izgovor.
Gramatičš ka pravila u izradi pravnih propisa
 gramatika je dio nauke o jeziku koji govori o
glasovima, vrstama riječš i i njihovim promjenama.
 gramatika je važna za uspješno stvaranje pravnih
propisa.
 pravila gramatike se moraju poštovati i svaki
redaktor propisa bi ih morao poznavati.
Pojam i sadrzš aj riječš i
 riječš i su sastavljene od jednog ili visš e glasova i
imaju određeno značš enje u jeziku.
 riječ služi da se izrazi misao o nekoj stvari,
pojavi ili situaciji.
 riječ je sredstvo za komuniciranje između ljudi,
znak ili simbol za razumijevanje pojmova bez
koga bi pravni propisi bili nezamislivi.
 riječ je glavno sredstvo za nastanak i primjenu
propisa.
Upotreba riječš i
 demokratski princip - da se propisi pišu na
narodnom jeziku.
 zahtjev da se jedna riječ upotrebljava u istom
značenju kako u okviru istog propisa, tako po
mogućnosti i u okviru cijelog pravnog poretka, što
je teško ostvarivo.
Arhaizmi – grčš . archaios - drevan
 riječi tokom vremena često mijenjaju svoje
značenje ili oblik.
 stvaraju se nove, a neke postaju zastarjele i gube
se iz svakodnene upotrebe (arhaizmi).
 aeroplan – avion; astal – sto;
 eglenisati – razgovarati; prdekana – zatvor;
rospija – zla žena.
Pravne konstrukčije
 nove riječš i su one koje su nastale s drusš tvenim
razvojem (npr. telefon, radioaparat, stanarina,
vikendica, računovodstvo...)
 u pravnoj terminologiji nove riječš i se nazivaju
pravnim konstrukčijama.
 generalne ili opštepoznate riječi - one koje se
upotrebljavaju na cijelom području na kojem se
koristi konkretni jezik.
Regionalne i strane riječš i
 regionalne ili provincijalne riječi - one koje se po
pravilu koriste samo u određenoj regiji ili uzš em
područš ju.
 njihovu upotrebu u pravnim propisima treba
potpuno izbjegavati, a samo izuzetno koristiti u
lokalnim propisima.
 upotreba stranih riječi u propisima bila je česta do
18. vijeka.
 od 19. vijeka preovladavaju nacionalni izrazi.
Mjera upotrebe stranih riječš i
 u današnjem poretku, s razvojem materijalne
kulture, ulazi u pravne propise mnoštvo stranih
riječi (fond, bilans, element, investiranje,
komisija, kredit, marža, procenat...)
 strane riječi treba koristiti u određenoj mjeri i to
samo ako nema domaćih adekvatnih termina.
Od čš ega zavisi značš enje riječš i?
 značenje riječi nije uvijek isto.
 to zavisi od toga da li ona stoji sama za sebe ili je u
sastavu s drugim riječš ima.
 npr: riječ izdavanje - dozvole, zemlje, tajne,
knjige;
 član - porodice, suda, zakona;
 tijelo - ljudsko, predstavničko...
Šlozš eniče i kratiče
 složenice su riječš i koje su nastale spajanjem dviju ili
visš e riječš i u jednu (djelokrug, međunarodni,
poljoprivreda, štetočina, nomotehnika,
automobil, televizija...)
 kratice se ponekad upotrebljavaju u pravnim
propisima.
Kratiče
 ima ih raznih vrsta.
 takve su: t. (tačka), g. (godina), V. (vidi), v.d.
(vršilac dužnosti), М.Р. (mjesto pečata), str.
(stranica), sl. (slično), up. (uporedi), dr (doktor),
itd. (i tako dalje), npr. (na primjer).
Koje su to vrste riječš i?
 lingvisti su veliku količinu riječi rasporedili u
različite vrste riječi i tako ih učinili preglednijim:
 imenice, pridjevi,
 zamjenice, brojevi,
 glagoli, prilozi,
 prijedlozi, veznici,
 uzvici i rječice.
Imeniče
21
 pravni propisi su prepuni imenica.
 vlastite, zajedničke, zbirne, gradivne..
 npr. šteta, krivica, namjera, zaštita, zastara,
stvar, ugovor, posjed, vlasništvo...
 bez imenica se u propisima ne bi mogli odrediti
pravni subjekti, objekti, definicije...
 izražavanje je najpreciznije kad se upotrijebi
imenica.
Pridjevi
 da bi se u pravnim propisima, kao bitne
karakteristike izrazila svojstvo i stanja,
upotrebljavaju se pridjevi.
 npr. poslovna sposobnost, zatezne kamate, gruba
nemarnost, prodajna cijena...
 ponekad se osim u pozitivu, pridjevi
upotrebljavaju i u komparativu ili superlativu
(jači, širi...).
Zamjeniče
 riječš i koje zamjenjuju imeniče, pridjeve i brojeve u
svrhu naglasš avanja, ističanja ili skračć ivanja teksta.
 postoji više vrsta zamjenica: lične, povratne,
prisvojne, povratno-prisvojne, pokazne, upitne,
odnosne, određene i neodređene.
 upitne zamjenice se ne koriste u propisima - propisi
po svojoj prirodi, pitanja zatvaraju, a ne
otvaraju.
Brojevi
 riječš i pomočć u kojih se izrazš avaju određene veličš ine
ili količš ine u prostoru (redni brojevi) i vremenu
(glavni brojevi) ili redosljed stvari.
 redovno se pišu arapskim znakovima, izuzetno
rimskim, a samo u posebno važnim slučajevima i
slovima.
 u propisima se preporučuje datum izražavati u
genitivu, a ne u nominativu (npr. prvog januara,
a ne prvi januar).
Glagoli
 glagoli - veliki značaj u pravnim propisima; njima se
izražavaju aktivna, pasivna i uzajamna stanja,
činjenje, nečinjenje, ovlašćenje, zabrane...
 važno je naglasiti razliku između nesvršenih
(pisati, raditi) i svršenih glagola (viknuti,
udariti, skočiti).
 nesvršeni izražavaju određeni kontinuitet, a
svršeni određeni finalitet.
 nedopustivo je pomiješati ova dva glagolska
oblika u pravnom propisu.
Prilozi i prijedlozi
 prilozi - riječš i koje upučć uju na mjesto, vrijeme,
uzrok, načš in, razlog...vrsš enja glagolske radnje.
 npr. od, iz, ispod, ovdje, ondje, gdje, tamo, uvijek,
samo, zato, kada, danas…
 obično se vežu uz glagole i pridjeve.
 prijedlozi su nepromjenljive riječi koje izražavaju
uzrok, sredstvo, odnos, mjesto, vrijeme, cilj,
djelokrug...
 npr. “u tekstu”, “kod banke”, “na području”.
Vezniči
 veznici su nepromjenljive riječš i koje spajaju ili
razdvajaju riječš i ili rečš eniče.
 ima ih više vrsta: sastavni (i, pa, te), rastavni (ili),
suprotni (a, ali, nego, već), odnosni (koji, čiji,
kakav), načinski (kako, kao, što, odakle),
poredbeni (nego, što, kao), mjesni (gdje, kamo,
kuda), vremenski (čim, dok, kada, kako, pošto),
uzročni (jer, budući da, kako), posljedični (da,
tako, pošto), uslovni (ako, li, kad, da) i dopunski
(ako i, tako, premda, ma, iako).
Promjene riječš i – deklinačija i konjugačija
 bogatstvo jezika nije samo u mnoštvu riječi, već i
u njihovim promjenama.
 deklinačija je mijenjanje riječš i po padezš ima.
 po padežima se mijenjanju imenice, zamjenice,
pridjevi i brojevi.
 naš jezik ima sedam padeža; to su nominativ,
genitiv, dativ, akuzativ, vokativ, instrumental i
lokativ.
Nominativ – ko, sš ta
 kad se u pravnom propisu hočć e jačš e istaknuti
subjekt kojem se u nadležnost stavlja neko pravo,
obaveza, sticanje, on se stavlja u nominativ.
 npr. „ministar finansija će...".
 nominativ je padež subjekta.
 ako se naslov sastoji od jedne riječi, on se takođe
stavlja u nominativ.
Genitiv – koga, čš ega
 drugi padezš ,vezan uz subjekt ili objekt.
 njime se izražava količina, kvalitet, pripadanje
(naknada štete, kvalitet sjemena...), imenici daje
partitivno značenje (količina potrošene vode),
izražava svojstvo ili izvor (čovjek stranog
porijekla, posao tržišne kontrole), može označiti
vrijeme kada se nešto događa (zakup se plaća
svakog prvog u mjesecu).
 javlja se uz: više, koliko, toliko, malo, dosta (više
dužnika, koliko povjerilaca, mnogo tereta, malo
vremena).
Dativ – kome, čš emu
 dativ je trečć i padezš kojim se izrazš ava odnos
pripadanja, oduzimanja, zabrane, dugovanja.
 njime se može izraziti i neka radnja u nečiju
korist ili štetu.
 npr. plaća se povjeriocu, banka daje kredit
preduzeću, to ide meni u korist...
Akuzativ – koga, sš ta
 akuzativ izražava uzrok, namjeru ili način nekog
odnosa (prouzrokovao je štetu) ili objekat
22
 obaveze (onaj ko je prouzrokovao štetu - štetnik
će nadoknaditi štetu), mjeru vrijednosti (dužnik
duguje povjeriocu 1.000 eura), vrijeme koliko
dugo je nešto trajalo (rok traje godinu dana).
Vokativ (sluzš i za dozivanje) i instrumental (s kim, s čš im)
 vokativ se u pravnim propisima ne upotrebljava.
Instrumental
 izražava sredstvo pomoću kojeg se može obaviti
neka radnja (vozač upravlja autobusom), odnos
između subjekata i objekata (oštećeni je
povrijeđen kamenom), pa čak i vrijeme (radnja
se otvara sa izlaskom sunca).
Lokativ
 lokativ se danas upotrebljava s prijedlogom gdje,
kada, kako i pogodan je da se njime odredi
objekt, radnja, mjesto i odnos u propisima (npr.
nestašica pogonskog goriva u tolikoj mjeri).
Konjugačija glagola
 konjugačija glagola tj. mijenjanje glagola po ličima i
vremenima.
 konjugacijom se izražava razlika između prošlog,
sadašnjeg i budućeg vremena.
 za izradu propisa uglavnom se koristi sadašnje i
buduće vrijeme, prošlo vrlo rijetko (samo kad
nešto treba konstatovati).
 ukoliko se radi o propisima koji naređuju,
zabranjuju, dopuštaju ili objašnjavaju koristi se
sadašnje vrijeme (npr. poreska stopa se
povećava...).
 ako su propisi kaznenog tipa koristi se buduće
vrijeme (npr. za prekršaj će se kazniti...).
 stupanje na snagu ili stavljanje van snage
propisa izražava se u sadašnjem vremenu.
Šintaksa u pravnim propisima
 nauka o rečš eniči, njenim dijelovima i redosljedu
riječš i u rečš eniči; od velikog značaja za
nomotehniku jer su propisi sačinjeni od rečenica.
 sintaksa je dio gramatike koji izučava principe na
osnovu kojih se, formiranjem i kombinovanjem
odgovarajućih jezičkih jedinica, od riječi
formulišu rečenice kao cjelovite (završene)
jedinice usmene ili pisane komunikacije.
Rečš eniča
 rečenica je osnovna sintaksičš ka jediniča.
 ona je skup riječi ili samo jedna riječ kojom se kazuje
potpuna misao.
 osnovni značaj rečenice je da je subjekti (u
nomotehničkom smislu: oni na koje se pravni
propisi odnose) razumiju.
 prema strukturi rečenica se sastoji od: subjekta,
predikata i objekta.
Šubjekt
 nosilač određenog stanja ili djelovanja i uvijek ono
o čš emu se u predikatu govori.
 dio rečenice koji govori ko nešto radi, o kome se
ili o čemu se u rečenici govori.
 npr. čovjek ima pravo da ... ili nadležni organ će
donijeti odluku...
 subjekt može biti imenica (sud rješava...),
zamjenica (on je nadležan...), pridjev (punoljetni
imaju pravo...), broj (dvojica trećeg čekaju),
prilog (malo je nedovoljno određen izraz),
infinitiv (učiti je korisno), pa čak i cijela
rečenica.
 u propisima su moguće i rečenice bez subjekta
(npr. priča se, dešava se...).
 bitno je naglasiti da subjekt u rečenici treba
razlikovati od pravnog subjekta.
 pravni subjekt može biti samo lice, a rečenični
subjekt i neka stvar.
Predikat
 predikat je dio rečš eniče koji pokazuje sš to radi, sš to
se o subjektu govori, odnosno koji govori nesš to o
subjektu.
 predikat i subjekat su povezani pod određenim
okolnostima.
 predikat se uvijek izražava glagolom ili pomoćnim
glagolom (rješenje se izdaje, ili direktor je
ovlašćen).
Objekat
 objekat je dio rečš eniče koji se odnosi na djelatnost
subjekta i preciznije je određuje (nadležno
ministarstvo donosi drugostepeno rješenje u
upravnom postupku).
 od objekta u rečenici, razlikuju se objekti u
pravnim odnosima.
 u pravnim odnosima su to stvari, imovina,
subjektivna prava činjenja i pravni interesi.
 svaki pravni propis mozš e biti od dvije ili visš e
rečš eniča koje mogu biti međusobno nezavisne, ali
su misaono i pravno povezane (npr. drvo koje
raste na zemljištu smatra se nekretninom, a
osnov sticanja vlasništva na njemu je
kupoprodaja).
Povezanost rečš eniča
 moguće je da rečenice ne budu gramatički
međusobno povezane, ali njihov smisao pokazuje
pravnu povezanost (npr. penzije se povećavaju
mjesečno, a njihov rast se vezuje za rast plata u
privredi).
 povezanost rečenica može biti različita
(pogodbena, uzročna, posljedična, odnosna,
uporedna...)
 najčešće je glavna rečenica na prvom, a zavisna
na drugom mjestu, moguće je i obrnuto, a takođe
i da rečenice budu umetnute jedna u drugu.
 jedino treba izbjegavati višestruko, tzv.
stepenasto umetanje.
23

Šintagma
 za razliku od rečenice, sintagma predstavlja
udruzš ivanje dviju ili visš e riječš i koje čš ine određeni
iskaz i nemaju značš enje rečš eniče.
 sintagma nema bitne elemente rečenice
(subjekat i predikat) već označava jedan pojam ili
cjelinu bez obzira na broj riječi (npr. državno
vlasništvo nad prirodnim bogatstvima, poslovi
od posebnog društvenog interesa...)
Cilj sintagme
 osnovni cilj primjene sintagmi u pravnim
propisima je racionalnost i ekonomičnost upotrebe
riječi, skraćivanje teksta, izbjegavanje ponavljanja i
uvođenja novih izraza.
 stvaranje sintagmi ne bi trebala biti stvar
intuicije i slučajnosti, već prethodne analize i
iznalaženja pravog sadržaja, pogotovu iz
razloga što sintagme često imaju karakter
pravnih standarda.
CŠ ime se izrazš avaju propisi?
 propisi se izrazš avaju riječš ima i rečš eničama.
 riječi se uzimaju iz jezika koji se koristi u
uobičajenoj komunikaciji među ljudima.
 obzirom da se pravnim propisima ostvaruju
ciljevi društvene politike, javlja se potreba da se
pored uobičajenih koriste i određeni stručni
termini.
Dvije grupe termina u pravnim propisima
 zbog toga kažemo da se u pravnim propisima
koriste dvije grupe termina: običš ni i stručš ni.
 obični termini upotrebljavaju se u pravnim
propisima u jednakom značenju, kao i u
svakodnevnoj društvenoj komunikaciji između
ljudi.
Kako nastaju stručš ni termini?
 onog trenutka kada se u bilo kojem području
društvene kulture ostvaruju određeni društveni
ciljevi i obični termini dobijaju posebno značenje -
postaju stručni termini.
 razvojem pravnog poretka, narastanjem
specifičnosti izražavanja sve više termina dobija
posebno stručno značenje tako da govorimo o
jednom širem pojmu pravne terminologije (npr.
vlasništvo, posjed, ugovor, zalog, krivica).
Značš enje termina u pravnim propisima
 razlika između običnih termina i pravne
terminologije je u tome što je za obične termine
mjerodavan duh i pravila jezika, a za pravnu
terminologiju mjerodavno je pravo.
 pravna terminologija nije uvođenje nekih novih
termina nego davanje postoječć im posebnog
značš enja.
 obični termini dolaze od društva kao stvaraoca
jezika, a pravni od pravnog poretka i društvene
politike.
Vazš nost pravne terminologije
 ima veliki značaj u izradi pravnih propisa,
posebno s aspekta pravne sigurnosti.
 dobra terminologija mora biti i savremena i
precizna.
 svaki termin bi trebao imati stalan sadržaj, a isti
termin ne bi smio biti upotrijebljen za razne
stvari.
 to je bitno i kod izrade pravnih propisa, ali je
važno i pri naučnoj obradi prava.
Latinski termini
 nekad se jedinstvo pravne terminologije
obezbjeđivalo upotrebom latinskih termina.
 danas je to u pravu sve manje prisutno, a propisi
se pišu na narodnom jeziku kako bi građanima bili
što razumljiviji.
 latinski termini se još uvijek mogu upotrijebiti, ali
samo uz domaće kao njihovo preciziranje.
 Štilizačija u pravnim propisima
 stilizačija je načš in izrazš avanja u bilo kojoj grani
stvaralačš ke djelatnosti.
 za nas je posebno važna stilizacija u izradi pravnih
propisa.
 stilizaciju treba razlikovati od gramatike.
 gramatika objašnjava sadržaj napisanog, a
stilizačija objasš njava načš in pisanja.
Štilizačija u pravnim propisima
 nekad su se pravni propisi izražavali u stihovima,
radi lakšeg pamćenja.
 danas - isključivo proza - stilistika proze.
 značaj - prihvatljivom stilizacijom propisa dolazi
do lakšeg razumijevanja, a time se ostvaruju i
veća pravna sigurnost i ukupni ciljevi društvene
politike.
 loša stilizacija pravnih propisa dovodi do
nejasnoća, dvosmislenosti, teškoća u primjeni,
gubljenja vremena, nepotrebnih sporova i
uopšte do pravne nesigurnosti.
 pravni propis se sastoji od rečenica, rečenice od
riječi, riječi od glasova, ali sve to ništa ne bi
značilo da nije uobličeno u jednu cjelinu i ako ne
predstavlja jedinstvo u stilističkom smislu.
 bitno je da su svi dijelovi povezani u cjelinu koja
nešto izražava, jer bi bez toga svako stvaranje
pravnih propisa bilo uzaludno (npr. na promet
nekretnina plaća se porez na promet. Visinu
poreza utvrđuje nadležni organ poreske uprave).
 nejedinstvenost stila otežava razumijevanje i
primjenu propisa pogotovo ako su obimni,
mnogobrojni i u sadržinskom smislu se nalaze
na više mjesta.
 stil pri stvaranju propisa mora odgovarati
shvatanjima prosječš nog čš ovjeka, s prosječnim
pamćenjem i mentalnim sklopom.
24
Redoslijed riječš i u pravnim propisima
 bitno je da i redoslijed riječi u propisima odgovara
pravilima jezika i percepcije u svijesti čovjeka.
 važnu ulogu ima i intonacija ili naglašavanje.
 za razliku od govornog jezika, u pisanom se
naglašavanje postiže tako što se najvažniji
termini stavljaju na prvo i posljednje mjesto u
rečenici (npr. udruženje građana stiče svojstvo
pravnog lica upisom u registar).
Kvantitet stila u propisu
 značš i broj grafičš kih jediniča kojima je izrazš ena
jedna misao.
 najbolji je omjer onaj u kojem je broj
upotrijebljenih grafičkih znakova tačno onoliki
koliki je potreban da bi se namjeravana misao
jasno i precizno izrazila.
 ukoliko je upotrijebljeno manje grafičkih
znakova od potrebnih govorimo o sabijenosti stila
i obrnuto o razvučenosti stila (npr. događaj je
potvrdilo 40 svjedoka od kojih su neki još živi, a
neki su već umrli).
 i sabijenost i razvučenost stila su nepotrebni.
 prva dovodi do nerazumljivosti i besmislica (npr.
otac je Petru umro već u šestoj godini), a drugo
do nepotrebnog ponavljanja, opširnosti pa i
nesuvislosti.
 u pravnim propisima treba izbjegavati upotrebu
pleonazama (dva sinonima za isti pojam).
 npr. ni traga, ni glasa; nastupila je šteta i kvar.
 se mjeri određenim odnosom između jezičš kog
izraza i logičš kog smisla pravnog propisa.
 vrijednost nekog propisa se određuje prema
tome da li je kvalitet stila ostvaren potpuno,
djelimično ili nepotpuno.
 smatra se da je kvalitet stila potpun kad jedan
izraz uvijek izražava istu misao.
 zahtjev za razumljivošću pravnih propisa
podrazumijeva da su oni sastavljeni prema
zahtjevima lingvistike, logike i pravne nauke.
 zlatno pravilo da se za određeni pojam
upotrebljava samo određeni izraz, što praktično
znači da je jezički izraz upravo ono što je i misao
htjela izraziti.
 pojednostavljeno rečeno: piši tako da te ne samo
mogu, već i moraju razumjeti.
 pri izradi pravnih propisa treba koristiti termine
koji se koriste na cijelom jezičkom području i
izbjegavati provincijalizme.
Nedostači u pravnim propisima
 postoje u pravnim propisima neki već ustaljeni
nedostaci tako da se mogu smatrati tipičnim.
 homonimi su one riječš i koje imaju visš e značš enja
(kosa, oružje, isprava, red, javni prevoz, ugovor).
 homonime je u izradi pravnih propisa teško
izbjeći, pa ih zato treba precizirati (kosa na glavi,
drumski javni prevoz...)
Šinonim
grčš . sin-visš e; onoma-ime
 je riječš koja je po značš enju identičš na ili vrlo sličš na
nekoj drugoj riječš i, ali se od nje razlikuje po svom
obliku.
 npr. inspekcija i nadzor; cesta, put, drum; kruh i
hljeb; zrak i vazduh; vlasništvo i svojina;
nemarnost i nehat; dom i kuća...
 u propisima sinonime treba izbjegavati u cilju
jednakosti izražavanja i izbjegavanja pogrešnog
tumačenja.
Antonimi
grčš .anti – protiv; onoma -ime
 antonimi su riječš i suprotnog značš enja (npr. visok -
nizak; lijep - ružan; sposoban - nesposoban).
 antonimi, dakle, imaju uporedno značenje.
 u propisima su neizbježni, ali treba voditi
računa o njihovoj pravilnoj upotrebi.
Paronimi
 riječš i izvedene iz istog korijena koje su, sličš ne
drugim riječš ima, ali u odnosu na njih imaju
drugačš ije značš enje (raspravljanje i rasprava,
razvod i rastava, prethodno pitanje i prijašnje
stanje).
 paronimi mogu dovesti do pogrešne formulacije
pravnog propisa, a time i do pogrešne primjene.
 zbog toga ih treba izbjegavati.
Homonimi
 riječš i jednake po glasovnom sastavu, a različš ite po
značš enju.
 npr. u šumi šumi lišće.
 pao grad na grad.
 Jela je jela razna jela.
Difuzne riječš i
 su one kojima se ne mozš e odrediti tačš ka značš enja
zbog širine, dubine i razvučenosti njihovog
sadržaja.
 takve su riječi: malo, mnogo, hitno, teško, lako,
znatno, odgovarajuće, veoma, važno...
 u propisima ih treba izbjegavati, ali to uvijek neće
biti moguće.
Metafora
 metafora je način izražavanja u slikama,
uporedbama, sličnostima i prenesenim značenjima
(npr. nema krova nad glavom - nema stana,
zadržavanje cijena na zatečenom nivou
-zatečene cijene).
 metaforičkim izražavanjem hoće se nešto življe
istaknuti.
 metaforički izrazi nisu pogodni za stvaranje
pravnih propisa, te ih ne treba koristiti.
Eufemizam (eu-dobar; pheme-govor
 eufemizam – stilska figura kojom se određeni
25
 izraz zamjenjuje ublažavajućim izrazom (npr. iz
pristojnosti, vjere..)
 način izražavanja u pravnim propisima koji nije
siguran i treba ga izbjegavati.
 npr. malo je veseo (pijan je); uvijek obilazi istinu
(laže); on nas je zauvijek napustio...
 disfemizam – namjerno korišćenje ružnijeg,
oštrijeg izraza (on je hrana crvima...)
Ljepota stila
 spada u estetsko izražavanje i ocjenjuje se
mjerilima koje spadaju u osjećajno područje
čovjeka.
 radi se o višem stepenu društvene kulture.
 ljepota stila je svojevrsno posebno naučno
područje - književna stilistika.
 o ovome bi stvaraoci pravnih propisa, barem kod
značajnijih zakonodavnih projekata morali
konsultovati lingvističke stručnjake.
Interpukčijski znači
 tačka, tačka i zapeta, zapeta,
dvije tačke (dvotačka) navodnici,
crta, upitnik,
uzvičnik, znak jednakosti i
zagrada.
 služe da se jasnije prenese misao izražena
rečenicom.
Tačš ka
 tačka se stavlja na kraj izjavne (obavještajne)
rečenice kojom se završava misao.
 iza naslova i potpisa tačka se ne stavlja.
 stavlja se iza skraćenica (itd., i sl., i dr.).
 tačka pri čitanju signalizuje određenu pauzu, što
joj daje i psihološki značaj.
Zapeta
 stavlja se između riječi i rečenica koje nisu
tijesno povezane i u slučaju riječi koje znače
nabrajanje, naknadno dodavanje, suprotnost i
naknadno isticanje, a takođe ako to zahtijeva
dužina i složenost misli.
 umetnute rečenice se obavezno odvajaju
zapetama, kao i sve suprotne, isključne,
zaključne, zavisne, uzročne i posljedične
rečenice.
Tačš ka i zapeta
 tačka i zapeta se stavlja između rečenica koje su u
međusobnoj vezi te se ne mogu odvajati tačkom,
ali je veza među njima nešto slabija nego u
rečenicama koje se odvajaju zapetama.
 dvije tačke se stavljaju iza riječi koje slijedi
nabrajanje, ispred navođenja tuđih riječi kao i
između brojeva u značenju «prema« (6:2).
Navodniči, upitnik i uzvičš nik
 navodnici se stavljaju na početku i kraju tuđih
riječi koje se doslovno citiraju.
 u pravnim propisima se rijetko primjenjuju.
 upitnik i uzvičnik, znak jednakosti i zagrade se u
propisima skoro i ne upotrebljavaju.
Crta
 crta se stavlja ispred riječi ili rečenice koja se želi
posebno naglasiti ili kad se ističe nešto
neočekivano ili suprotno.
 može se koristiti umjesto navodnika (samo
prvog dijela), kao jače naglašena pauza umjesto
zapete.
 piše se i između brojeva u značenju prijedloga
“do” (1958 - 2038.).
Pojam rečš eniče
 ako se napiše samo jedna riječ, bez misaone
povezanosti s drugim riječima, ne izražava se
time nikakva misao.
 tek kad se upotrijebi više riječi ili jedna misaono
povezana s nečim što označava druga, dobijamo
jasno izraženu misao koju nazivamo rečenicom.
Kakve mogu biti rečš eniče po svom sastavu?
 po svom sastavu rečenice mogu biti:
 1. proste,
 2. proširene i
 3. složene.
 svaka od navedenih rečenica može biti potvrdna
ili odrična, uzvična i upitna.
Pojam i sastav rečš eniče
 rečš eniča je misao kazana ili napisana riječš ima.
 svaka rečenica ima:
 1. subjekt (ono o čemu se u rečenici govori)
 2. predikat (riječi koje o subjektu nešto govore).
Proste rečš eniče
 se sastoje samo od subjekta i predikata, obično
sadržanih u dvije, a rijetko više riječi.
 proste rečenice se vrlo rijetko koriste za izradu
pravnih propisa jer zbog svoje šturosti ne ukazuju
dovoljno na svoj sadržaj i ne pružaju potpune
informacije.
 prosta rečenica se ponekad može sastojati od
samo jedne riječi u kojoj je sadržan i subjekat i
predikat (npr. govorim, pišem, grmi).
Prosš irene rečš eniče i atributi
 proširene rečenice su one koje pored subjekta i
predikata sadrže i druge dodatke.
 dodaci mogu biti: imenični i glagolski.
 imenični - one riječi koje se dodaju nekom imenu
u rečenici, s ciljem da bliže opišu njegove
karakteristike, a zovu se atributi.
 atributi su neophodan sadržaj pravnih propisa
(npr. opštinski sud, okružni sud, državna vlast...)
Glagolski dodači
26
 glagolski dodaci su riječi koje se dodaju glagolima
s ciljem da odrede vrijeme vršenja glagolske
radnje, mjesto, način, sredstvo, uzrok, oruđe i sl.
kojim se ta radnja vrši (npr. čistoća vrste,
autentičnost i čistoća sorte...)
 glagolski dodaci su neophodni u propisima s
ciljem da se preciznije označi sadržaj pravne
norme i uslovi njene primjene.
 najpogodniji u izradi pravnih propisa.
Šlozš ene rečš eniče
 složene rečenice su sastavljene od dvije ili više
prostih ili proširenih rečenica koje zajedno čine
cjelinu.
 ukoliko se proste ili proširene rečenice u sastavu
složene mogu samostalno upotrijebiti nazivaju
se nezavisnim, a ukoliko je njihov sadržaj jasan
samo ako je u vezi s drugim to su zavisne rečenice.
Glavne i sporedne rečš eniče
 nezavisne (glavne) rečenice u okviru složene
rečenice, a zavisne su sporedne.
 sporedne mogu biti različite s osnovnim ciljem
da dopune rečenicu o kojoj zavise.
 u zavisnosti od tog cilja to su: vremenske,
poredbene, uzročne, uslovne, odnosne, izrične,
načinske...
Kvalitet rečš eniča
 pravni propisi se sastoje od rečenica, jer se na drugi
način i ne mogu pismeno izraziti.
 od kvaliteta rečš eniča zavisi kvalitet propisa,
njegova račionalnost i razumljivost.
 zbog toga su glomazne rečenice nedostatak u
pravnim propisima koji treba izbjegavati.
Izrazš avanje sličš no jezičš kom
 kako je nivo društvene kulture rastao govorni,
vizuelni i pisani jezik je postajao nedovoljan da
kvalitetno i precizno do kraja izrazi nove
elemente u komuniciranju i prenošenju misli i
sadržaja.
 došlo je do mnogih novosti u načinu izražavanja, a
neke od njih su postepeno našle svoje mjesto i u
pravnim propisima.
 izražavanjem sličnom jezičkom služe se razne
tehničke nauke, matematika, ekonomija...
Šlike,načrti,tabliče i sl.
u propisima
 u cilju preciznijeg izražavanja u nekim pravnim
propisima dodaju se razne slike, nacrti, tablice...
 ovo se koristi naročito u propisima kojima se
utvrđuju zastave, grbovi, novčanice, ordenje,
geografske karte...
 ako su manjeg formata slike se uklapaju u tekst
propisa, a veći formati se dodaju propisima kao
prilog, s tim da se u samom propisu to mora
izričito naglasiti.
Korisš čćenje brojeva i grafikona u propisima
 u pravnim propisima se takođe mogu koristiti
brojevi da bi se izrazili određeni kvantitativni
odnosi među pojavama.
 međutim izražavanje brojevima je ograničeno i
slabo razumljivo prosječnom građaninu.
 da bi se ovaj nedostatak donekle ispravio
upotrebljava se koordinatni sistem uz pomoć
kojeg se izrađuju grafikoni.
Korisš čćenje matematičš kih formula u propisima
 u izradi pravnih propisa mogu se koristiti i
matematičke formule.
 one su ipak ograničene u izražavanju i u
propisima imaju samo značaj dodatka.
 s druge strane, sve više je u praksi situacija koje
se na taj način mogu izraziti pa i njihova primjena
ima perspektivu, a formule sve veći značaj.
Logičš ko izrazš avanje
 logika - nauka o prinčipima misš ljenja i zakonima
saznanja istine.
 u stvaranju prava važno mjesto pripada logici.
 jezičš ko izrazš avanje nuzš no mora biti povezano s
logičš kim jer bi rečenica bez logičkog sadržaja
bila obična besmislica.
Nuzš nost logičš kog izrazš avanja
 logičko izražavanje, zajedno s jezičkim, neophodno
za stvaranje i primjenu pravnih propisa.
 s aspekta pravnog poretka zakoni mišljenja su
bitan sastavni dio pravnih propisa.
 poznavanje logike je neophodno za izradu pravnih
propisa, a logika je na određen način dio
nomotehnike, pa čak i jedan od njenih
najvažnijih dijelova.
Pojmovi u pravnim propisima
 pravne norme se sastoje od pojmova koji su
logičš kim vezama misaono povezani.
 dvije vrste:
 1. obični - nepravi – iz običnog života...
 2. pravni – izražavaju pravne pojave, njima se
postojeća stvarnost preobražava u pravnu.
Pojmovi u pravnim propisima
Klasifikačija pojmova
 ne postoji potpuna klasifikacija pojmova.
 opšti, posebni, individualni, jednaki,
koordinirani, kontrarni, kontradiktorni,
subordinirani, superordinirani, slični,
apsolutni, relativni, korelativni, pravni ...
Opsš ti ili kolektivni pojmovi
 opsš ti ili kolektivni (univerzalni) pojmovi su oni
koji izrazš avaju karakterističš ne osobine grupe
predmeta.
27
 pod kolektivne pojmove se mogu podvesti svi
predmeti ili niži pojmovi jedne vrste.
 takvi su npr. biće (živo biće, kičmenjak, sisar,
čovjek) stvarno pravo (posjed, vlasništvo, zalog,
služnost, pravo građenja).
Posebni i pojedinačš ni pojmovi
 posebni ili uži pojmovi su oni koji spadaju u
kolektivne i čine njihov poseban dio koji se može
dalje diferencirati; npr. porodično pravo (bračno
pravo, roditeljsko pravo, starateljstvo,
usvojenje).
 pojedinačni ili individualni pojmovi su oni kojima
se označava samo jedan predmet, pojava ili
stanje; oni se ne mogu dalje dijeliti, a da ne
izgube svoj značaj. npr. obična krađa.
Jednaki ili identičš ni pojmovi
 jednaki ili identični pojmovi su oni koji imaju
jednak sadržaj i obim.
 oni su logički jednaki, a razlikuju se samo jezički
(npr. testament - oporuka ).
 to su u jezičkom smislu sinonimi i u pravnim
propisima ih treba izbjegavati.
Koordinirani pojmovi
 koordinirani pojmovi - oni koji između sebe ne
moraju imati direktnu vezu, nego samo
indirektnu.
 takvi su pojmovi posjed i vlasništvo, a svode se
pod pojam stvarno pravo.
Kontrarni i kontradiktorni pojmovi
 kontrarni - pojmovi koji se sadržajno međusobno
razlikuju, ali se ne isključuju. npr. siromašan i
bogat, namjera i nehat, rentabilan i
nerentabilan.
 kontradiktorni - pojmovi koji su sadržajno toliko
suprotni da se međusobno isključuju. npr.
pravedan i nepravedan, kriv i nevin.
 upotrebu ovih pojmova u pravnim propisima
treba izbjegavati koliko je moguće.
Šubordinirani i superordinirani pojmovi
 subordinirani pojmovi su oni koji se sadržajno
mogu svesti pod neki drugi viši pojam; pojam
vlasništva se svodi pod pojam stvarnog prava,
ovaj pod pojam građanskog, a ovaj pod opšti
pojam prava.
 superordinirani pojmovi - pojmovi pod koje se
mogu sadržajno podvesti drugi pojmovi; npr.
pojam prava je superordiniran pojmu
građanskog prava, ovaj stvarnom, a ovaj
vlasništvu.
Šličš ni pojmovi
 slični pojmovi su oni koji se djelimično
međusobno pokrivaju, ali i sadržajem razlikuju.
 takvi su: zakupac i kupac, zamjena i
kupoprodaja, zalog i hipoteka.
 slični pojmovi se u pravnim propisima
normiraju svaki posebno.
Apsolutni i relativni pojmovi
 apsolutni pojmovi su oni kojima se izražava neko
jače subjektivno pravo u odnosu na neko drugo
pravo, a relativni oni koji u primjeni izražavaju
neko slabije subjektivno pravo u odnosu na neko
drago.
 takvi su pojmovi: stvarno pravo (apsolutni
pojam) u odnosu na obligaciono pravo (relativni
pojam).
Pravni pojmovi
 u pravnom poretku se pojavljuje i posebna vrsta
pojmova.
 to su tzv. pravni pojmovi, kojima je pravo dalo
poseban karakter obzirom na sadržaj i posljedice
u poretku.
 npr. posjed, vlasništvo, ugovor, obaveza...
 i oni kao i svi drugi potpadaju pod zakone logike.
 pravni pojmovi su svojevrsni pravni instrumenti
ostvarenja čiljeva drusš tvene politike.
 bez njih bi se ti ciljevi teže ostvarivali.
CŠ isti pravni pojmovi
 čisti pravni pojmovi - oni koji se posebno stvaraju za
potrebe pravnog normiranja.
 npr. pravni posao, upravni spor, prethodno
pitanje, pravična naknada...
 oni se stvaraju zbog toga što u jeziku nema tih
pojmova kao gotovih, a bitni su jer se bez njih ne
mogu određeni društveni odnosi formulisati kao
pravni.
Pravne konstrukčije
 posebna vrsta izvedenih pojmova.
 stvaraju se tako da se iz više nižih pojmova iste
vrste uzimaju njihovi bitni elementi i unose u novi
pojam.
 taj novi pojam izražava sve te niže pojmove.
 npr. industrijske mineralne sirovine, javno
ovlašćenje nedržavnih organizacija.
Pravna terminologija
 označava stručš ne izraze koji su prihvačć eni u
pravnoj nauči i koji se upotrebljavaju u pravnim
propisima.
 stvaranje pravne terminologije je dug proces, u
nekim slučajevima neki pojmovi su stari hiljade
godina, a većina nosi pečat uslova i vremena u
kojima su nastali.
Definisanje pravnih pojmova
 jeste određivanje pojma po njegovim svojstvima s
ciljem da bude jasan i razumljiv po sadržaju i
razgraničen od nižih i viših istorodnih pojmova.
 definisanjem se postiže jasnoća, preciznost, pravna
28
 sigurnost, olakšava tumačenje...
 potreba za definisanjem postoji samo za one
pojmove koji nisu dovoljno jasni i precizni.
Definičije
 definicije u pravu imaju veliki značaj.
 pojam i njegova definicija treba tačno da
odgovaraju ciljevima koji se propisima
ostvaruju.
 definicija ne bi trebala biti ni preširoka ni preuska.
 nepovoljnost definicije je u tome što kad se neki
pojam definiše, zaustavlja se njegov dalji razvoj.
Definisanje pravnih pojmova - vrste
 A. opšte definisanje se sastoji u tome da se u
određenom propisu definiše neki pojam i ta se
definicija primjenjuje generalno i obavezuje sve
stvaraoce pravnih propisa kao opšteobavezna
(krivično djelo, umišljaj, zabluda).
 B. posebno definisanje pravnih pojmova vrši se
posebno u svakom propisu u kojem se pojam
upotrebljava i to na dva načina: 1. u uvodnim
odredbama 2. u pojedinim dijelovima propisa.
 prvi je način mnogo jasniji, pregledniji i
racionalniji.
Vrste definičija
 1. afirmativne i negativne,
 2. apsolutne i relativne,
 3. sintetičke,
 3. analitičke,
 4. cirkularne,
 5. blanketne,
 6. varijabilne i tzv. problematične.
Afirmativne i negativne definičije
 afirmativne - one kojima se pojam potvrdno
definisš e tj. određuje se sš ta on sadrzš i (npr.
zdravstvena zaštita je skup mjera, aktivnosti i
postupaka na očuvanju i zaštiti zdravlja).
 negativne - određuju sš ta određeni pravni pojam ne
sadrzš i i na sš ta se ne odnosi (npr. nije krivično
djelo ono djelo koje je učinjeno u nužnoj
odbrani).
Apsolutne i relativne
 apsolutne - potpuno i definitivno određuju sadrzš aj
nekog pojma ne stavljajući ga u odnos prema
nekom drugom pravu (npr. pojam vlasništva:
vlasnik ima pravo raspolagati svojom imovinom
u skladu sa zakonom).
 relativne - one u kojima se određeni pravni pojam
definisš e u odnosu na druga prava ili obaveze (npr.
država je dužna pružiti starateljstvo maloljetnoj
djeci bez roditeljskog staranja kao i punoljetnim
licima koja nisu sposobna da se sama brinu o
sebi).
Analitičš ke definičije
 analitičke definicije - opisuju i nabrajaju
karakteristike i sadrzš aj pojma.
 one su stilski šire od sintetičkih, daju jasniju
sliku pojma i zgodnije su za upotrebu u praksi.
 ali su istovremeno i glomazne i neracionalne (npr.
pojam eksproprijacije...).
Šintetičš ke definičije
 sintetičke definicije su one kojima se pravni pojam
određuje jedinstvenim i zajedničš kim oznakama
koje odgovaraju i sastavnim dijelovima toga
pojma, te utvrđuju neophodne relacije tog
pojma i drugih pojmova sa kojima je on u vezi
(npr. redovni sudovi su organi državne vlasti...).
Blanketne i čirkularne definičije
 blanketne - one koje samo označš avaju pojam, ali ne
određuju njegov sadrzš aj, nego prepuštaju da to
učini neko drugi u skladu s društvenim
shvatanjima (npr. pojam morala).
 cirkularne - postoje kad se jedan pojam definisš e uz
pomočć drugog,a drugi uz pomočć prvog (npr.
zabranjeno je ono što se ne smije činiti; ne smije
se činiti ono što je zabranjeno).
Varijabilne i problematičš ne definičije
 varijabilne - one koje su već jednom utvrđene, ali
su kasnije zbog izmijenjenih drusš tvenih okolnosti u
praksi (obično sudskoj) izmijenjene.
 problematičš ne definicije (npr. pivo kao
prehrambeni proizvod, duvan kao živežna
namirnica, brod kao nekretnina...)
Šudovi u pravnim propisima
 bez sudova nema ni opštih PN.
 PN se sastoje iz pravnih pojmova koji se
povezuju u logične cjeline - sudove.
 jedan ili više sudova čine PN.
 sud je spoj dva ili visš e pravnih pojmova koji
predstavljaju logičš ku čjelinu kojom se nesš to tvrdi,
poričš e, trazš i ili izrazš ava.
 sud se izražava jednom ili više rečenica.
Šudovi kojima se nesš to tvrdi, poričš e, trazš i ili izrazš ava
 da bi rečenica imala sadržaj suda mora povezivati
više pravnih pojmova u jednu logičnu cjelinu
kojom se nešto tvrdi, poriče, traži ili izražava.
 rečenica koja nema neki od ovih elemenata
(tvrdnja, poricanje, traženje i izražavanje) nema
svojstvo suda.
 sud kojim se nešto tvrdi: “obradivim zemljištem
smatraju se njive, livade..”
 sud kojim se nešto poriče: “površine obradivog
zemljišta ne mogu se smanjivati, niti se zemljište
može koristiti u nepoljoprivredne svrhe”.
 sud kojim se nešto traži:”vlasnik poljoprivrednog
zemljišta dužan je da ga koristi u skladu sa
propisanim uslovima”.
29
 sud kojim se nešto izražava: “država poreskom  sudovi s presumpcijama,
politikom podstiče potpunije korišćenje  sudovi s fikcijama i
poljoprivrednog zemljišta.”  kategorički sudovi.

Štav I.1. Univerzalni sudovi

 stvaraoci pravnih propisa treba da razlikuju
stavove od sudova.
 stav je nepotpuni izraz koga čine dva ili više
pojmova, u rečenici koja ima smisao, ali ništa ne
tvrdi, ne poriče.
 stavovi ne moraju biti ni istiniti, ni lažni, oni
jednostavno nešto opisuju.
 zbog toga stavove treba izbjegavati u pravnim
propisima.
Bitni elementi sudova
 sudovi se sastoje od tri bitna elementa:
 1. subjekt - o kome se nešto tvrdi,
 2. predikat - misao koja o subjektu nešto tvrdi ili
poriče i
 3. kopola - tj. veza između subjekta i predikata.
Šud
 sudovi se u pravu nazivaju PN jer se njima uređuje
status ili ponasš anje subjekata na koje se norma
odnosi.
 sud ili PN ne mora se odnositi na stvarnost, ono
što jeste i egzistira, nego na to kakav odnos
treba biti, šta se nalaže i očekuje.
 sudovi su najfunkcionalnije sredstvo za izražavanje
ciljeva društvene politike.
 u poređenju s pojmovima, sudovi su širi od njih.
 oni izražavaju stanje, svojstvo, radnju... što se
samim pojmom ne može postići.
 sudovi izražavaju odnos između pojmova.
 sudovi su sredstvo za izražavanje odnosa
između ljudi.
 pravni propisi jesu večć i broj sudova raznih vrsta.
Vrste sudova
 I - po obimu (kvantitetu):
 1. univerzalni,
 2. partikularni,
 3. pojedinačni (singularni).
 II – po kvalitetu:
 1. afirmativni i
 2. negativni.
 III – po strukturi:
 1. prosti i
 2. složeni
 prosti: relacioni, predikativni, sudovi kojima se
imenuje sadržaj ili egzistencioni i impersonalni
(bezlični).
 složeni: konjuktivni, disjunktivni, hipotetički,
 IV – po modalitetu:
 1. apodiktički,
 2. asertorički,
 3. problematički.
 univerzalni - obuhvataju sve pojmove iste vrste.
 npr. ustavna odredba prema kojoj su građani
jednaki u pravima i dužnostima bez obzira na
rasu, naciju – ovim sudom se osigurava
jednakost svih.
 imaju kvantitativni karakter jer se njima izražava
količina.
 ove sudove treba unositi u pravne propise kad
god je to moguće, jer doprinose pravnoj sigurnosti i
jednakosti svih.
I.2. Partikularni sudovi
 oni kojim se nesš to tvrdi, poričš e, trazš i ili izrazš ava, ali
samo djelimičš no, samo za određena liča ili
predmete ili pod određenim okolnostima.
 izražavaju se pojmom: neki, koji.... građani koji
su mobilisani imaju pravo...
 partikulame sudove treba pažljivo unositi u
propise jer se njima stvara nejednakost među
subjektima, neki se stavljaju u bolji ili lošiji
položaj.
I.3. Pojedinačš ni ili singularni sudovi
 su sudovi kojima se nesš to tvrdi ili poričš e, ali samo
za neki konkretan slučš aj.
 i njima se izražava kvantitet, ali u najmanjem
obimu.
 pojedinačni sudovi su u primjeni karakteristični
za pojedinačne pravne norme, ali se izuzetno mogu
primijeniti i u opštim pravnim normama.
II.1.Afirmativni sudovi
 oni kojim se izrazš ava sš to jeste ili sš to treba biti.
 ovim sudovima se izražava kvalitet.
 ovi sudovi su vrlo važni jer se na njima zasniva
pravni sistem svake države.
 najčešće korišćeni pojmovi u ovim sudovima su:
jeste, treba, mora, može, ne može...; npr. građani
su dužni plaćati porez.
II.2. Negativni sudovi
 oni sudovi kojima se u pravnoj normi nesš to
zabranjuje, ne dopusš ta, odbija...
 npr. nije dopušteno činiti štetu.
 najčešće se izražavaju terminima: ne smije, ne
može, zabranjuje se, odbija se...
 instrument sprečavanja razvoja društva u
nedopuštenom pravcu.
 karakteristični za krivično, prekršajno,
privredno-prestupno pravo..
III. 1. Prosti sudovi
 oni koji se ne mogu dijeliti na uže cjeline koje bi
imale samostalni smisao.
30
 relacioni: odnosi između ljudi i predmeta,
 predikativni: ukazuju na predmet suda,
 egzistencioni ili sudovi kojima se imenuje sadržaj
– oni kojima se označava suština,
 impersonalni – bezlični.
III.Šlozš eni sudovi
III.1. Konjuktivni sudovi
 onaj kojim se izrazš ava volja (sadrzš aj) i koji je
povezan sa drugim pravnim sudom, on ne može
stajati samostalno, već mora biti povezan sa
drugim prostim sudom ili više njih.
 npr. radnici u naučno-istraživačkim
organizacijama, kao donosioci usluga..
III.2. Hipotetičš ki sudovi
 onaj koji ukazuje na odnose između uslova i
posljediča izrečš enih u pravnoj normi; i ovdje se radi
o međusobnim odnosima dva ili visš e sudova koji su
povezani veznikom: ako, onda, tada...
 hipotetički propis je sastavljen od 2 suda; jednog
uzročnog i drugog posljedičnog
 npr. ako je neko učinio kd, kazniće se.
 imaju značajno mjesto u pravnom poretku jer
djeluju regulativno i zaštitno.
III.3. Disjunktivni sudovi
 oni kojima se izrazš ava alternativno pravo ili
obaveza subjekta.
 npr. kupac mora platiti kupoprodajnu cijenu ili
odustanicu.
 unose u normu elastičnost, omogućavaju njeno
prilagođavanje pojedinim situacijama, podobni
za dispozitivne norme.
IV. 1. Apodiktičš ki sudovi
 oni kojima se izrazš ava izvjesna nuzš nost,
neophodnost, i zato se zovu i sudovi istine,a u opsš te
pravne norme ih treba unositi samo kada treba
nesš to izričš ito naglasiti.
 npr. volja za zaključenje ugovora može se izjaviti
riječima, uobičajenim znacima ili ponašanjem iz
koga se može sa sigurnošću zaključiti o njenom
postojanju.
IV.2. Asertoričš ki sudovi
 oni kojima se u propisu nesš to određuje ili utvrđuje
sš to u stvarnosti i ne mora biti tako.
 drugačije se zovu i normativni sudovi ili sudovi
odluke (termini: dužnost, obaveza, smije, ne
smije...)
 npr. smatra se da je neko punoljetan kad navrši
18 godina, ili kupoprodajni ugovor mora biti u
pisanom obliku.
 uglavnom sadržani u propisima o braku,
državljanstvu, novcu, putnim ispravama.
IV.3. Problematičš ki sudovi
 oni kojima se izrazš ava mogučć nost, vjerovatnočć a,
uslov...
 npr. ako podnosilac prijedloga za dozvolu
izvršenja pripremnih radnji učini vjerovatnim
da su pripremne radnje potrebne, za svrhe
određene ovim zakonom, nadležni organ
dozvoliće rješenjem pripremne radnje.
Dispozitivni sudovi
 imaju još slabiji intenzitet od hipotetičkih.
 propisi sastavljeni od ovih sudova primjenjuju se
samo onda kada subjekti nisu neke svoje odnose
uredili samostalno, na drugačš iji načš in.
 ovi sudovi ostavljaju veliku ličnu slobodu i posebno
su značajni u robno - novčanim tokovima.
 npr. propisi o mjestu i vremenu isporuke robe.
Šudovi s presumpčijama
 sudovi s presumpčijama imaju značš aja za pravni
poredak u situačijama koje se mogu izraziti samo
propisima koji su vezani za presumpčije.
 npr. ostavinski postupak se može pokrenuti
nakon smrti ostavioca, odnosno njegovim
proglašenjem za umrlog.
 u ovom slučaju proglašenje je ta presumpcija.
Šudovi s fikčijama
 sudovi s fikčijama su takvi koji polaze od toga da
neka čš injeniča postoji iako se zna da niti je nastala,
niti čć e nastati.
 npr. ugovor o zastupanju ima lični karakter i
prestaje smrću zastupanog.
 ali da prestankom zastupanja u trenutku smrti
ne bi nastupila šteta po interese zastupanog
fingira se da je on živ, a zastupanje se može
nastaviti.
Kategoričš ki sudovi
 kategoričš ki sudovi su takvi u kojima veza između
subjekta i predikata nije ničš im uslovljena.
 npr. olovo je težak metal, zlato je metal koji ne
hrđa.
 uloga ovih sudova je prisutna svugdje gdje
postoji stvaralaštvo, zaštita, odgajanje...
 njihova uloga je velika u izgradnji društvenih
odnosa; sudovi o osnivanju fondova, javnih
ustanova, pravnih lica...
Zaključš či u pravnim propisima
 zaključš ak ili konkluzija je sud koji se operačijom
zaključš ivanja izvodi iz jednog ili visš e sudova.
 zaključivanje je psihički, misaoni proces kojim se
iz jednog ili više sudova izvodi zak.
 zaključak se izražava pomoću jedne ili više
rečenica, a rečenica je vanjski oblik i sredstvo za
izražavanje zaključka.
 sudovi iz kojih se izvode zaključš či nazivaju se
premisama.
Klasifikačija zaključš aka
31
 u nomotehnici klasifikacija zaključaka
sljedeća:
 zaključak po konverziji,
 zaključak po kontrapoziciji,
 zaključak po suprotnosti,
 zaključak od manjeg na veće,
 zaključak od većeg na manje,
 zaključak po analogiji,
 zaključak po korelaciji,
 zaključak po uzročnosti,
 zaključak po indukciji i
 silogizam.
Zaključš ak po konverziji
 zaključak po konverziji - subjekat se pretvori u
predikat, a predikat u subjekat.
 npr. „brak je zakonom uređena zajednica..."ili
„zakonom uređena zajednica...je brak".
 konverzija služi boljem objašnjenju propisa.
Zaključš ak po kontrapozičiji
 sastoji se u tome da članovi suda zamijene mjesta i
da se afirmativni sud pretvori u negaciju ili obrnuto.
 npr. „ugovor je ništav kad se ne slaže s moralom"
odnosno „kad se ugovor slaže s moralom nije
ništav".
 kontrapozicija takođe služi boljem
pojašnjavanju propisa.
Zaključš ak po suprotnosti
 zaključak po suprotnosti (kontradikciji) ima veliki
značaj za primjenu propisa jer se njime mogu
stvarati nova pravila.
 npr. „štedne uloge mogu imati samo fizička lica".
 zaključak je „pravna lica ne mogu imati štedne
uloge".
Zaključš ak od manjeg na večć e
 se sastoji u tome da se iz jednog užeg suda izvede
drugi širi sud, odnosno iz užeg pravila, drugo šire
pravilo veće vrijednosti.
 npr. „šteta učinjena iz nemara je protivpravna" i
„protivpravna je i šteta učinjena s umišljajem".
Zaključš ak od večć eg na manje
 sastoji se u tome da se iz šireg suda ili pravila
većeg obima izvodi drugi uži sud ili pravilo manje
vrijednosti.
 npr. „ostavilac može nasljednike isključiti iz
nasljedstva" i „ostavilac može nasljednika
ograničiti na manji dio".
 ili „za štetu nanesenu umišljajem se odgovara" i
„odgovara se i za štetu nanesenu nehatom".
Zaključš ak po analogiji
 zaključak po analogiji znači da se iz jednog suda
izvodi drugi koji mu je sličan.
 smisao je analogije što se od jednakosti u nekim
elementima dviju pojava zaključuje da su te dvije
je pojave vjerovatno jednake.
Zaključš ak po korelačiji i uzročš nosti
 zaključak po korelaciji podrazumijeva takvu
povezanost između dvije strane jednog odnosa tako
da jedna bez druge ne može postojati; npr. ne može
neko biti povjerilac, a da istovremeno ne postoji i
dužnik.
 zaključak po uzročnosti znači da ukoliko postoji
odnos uzročnosti, onda postoji i posljedica i obratno.
Zaključš ak po indukčiji
 je zaključak u kojem se više pojedinačnih sudova
svodi na jedan opšti sud, odnosno zajedničku
misao.
 npr. posjed, zalog, vlasništvo, služnost se svode
na sud o stvarnom pravu.
 indukcija ima veliki značaj pri izradi pravnih
propisa.
Šilogizam je..
 zaključš ivanje iz dvije premise (suda) koje ima
osobinu da zaključš ak (konkluzija) mora biti istinit
ako su istinite premise.
 primjer jednostavnog silogizma je: Svi Grci su
plavi. Sokrat je Grk = Sokrat je plav.
13.Klasifikačije pravnih propisa s aspekta ostvarenja
drusš tvenih, odnosno političš kih čiljeva
 A. obzirom na sadržaj propisa,
 B. obzirom na obim propisa,
 C. obzirom na prostor važenja,
 D. obzirom na vrijeme važenja,
 E. obzirom na nadležnost donošenja i
 F. obzirom na djelovanje.
Klasifikačija propisa s obzirom na sadrzš aj propisa
 s obzirom na sadržaj, propisi se mogu podijeliti
na:
 a. propisi koji naređuju,
 b. propisi koji zabranjuju i
 c. propisi koji dopuštaju.
A.a. Naređujučć i propisi
 oni koji subjektima namečć u obavezu nekog davanja
ili djelovanja.
 npr. plaćanje poreza, služenje vojne obav...
 tim propisima se subjekti praktično stavljaju u
aktivnu ulogu radi ostvarenja nekog društvenog
cilja.
A.b. Zabranjujučć i propisi
 suprotni od naređujućih i oni subjektima
zabranjuju da vrsš e određene radnje.
 ovi propisi izražavaju zahtjeve pravnog poretka,
te njihova povreda predstavlja protivpravnost.
 istovremeno se ovim propisima i čuvaju lične
slobode pojedinaca.
32
A.č.Dopusš tajučć i propisi
 predstavljaju izuzetke od naređujućih i
zabranjujućih jer se odnose na slobodu ponasš anja
subjekata u određenim situačijama.
 njihovo kršenje nije protivpravno.
 svako dopušteno djelovanje ne izražava se
propisima.
 ako bi svako dopušteno djelovanje bilo utvrđeno
propisom, to bi značilo da je zabranjeno sve što
nije dopušteno.
B. Propisi s obzirom na obim -generalni
 generalni propisi podrazumijevaju da je njima
čš itav jedan niz slučš ajeva uređen jednim
zajedničš kim propisom.
 doprinose homogeniziranju raznih društvenih
situacija i uklanjanju nepotrebnih razlika koje
društvenoj politici ne odgovaraju.
Propisi obzirom na obim -
spečijalni
 specijalni propisi su obimom uži od generalnih i
proizilaze iz društvene potrebe da se određeni
drusš tveni odnosi urede posebnim propisima.
 razlika između generalnih i specijalnih propisa
važna je i u njihovoj primjeni.
 ukoliko u istoj materiji postoje i jedni i drugi,
primjenjivaće se specijalni.
B. Propisi obzirom na obim -
singularni
 singularni propisi su pojedinačni propisi gdje se
odredbama nadležnog organa uređuju pojedini
konkretni slučš ajevi.
 oni su relikt apsolutističkog vremena kada se
propis označava prema donosiocu, a ne prema
sadržaju.
Izuzeči
 izuzeci postoje u normativnoj djelatnosti gdje je
neophodno da se zbog ciljeva društvene politike,
pored širokih propisa stvaraju uži, a zatim od
užih i određeni izuzeci za pojedine slučajeve.
 imaju zadatak da ostvare određene posebne ciljeve,
razne društvene povlastice, ali i regulisanje drugih
djelatnosti.
C. Propisi s obzirom na prostor
 teritorija je područje važenja pravnog poretka
jedne države.
 ima veliki značaj za državu i on je jedan od
bitnih elemenata države.
 obzirom na prostor propisi se dijele na: 1.
univerzalne i 2. partikularne.
 univerzalni vrijede za čitav prostor jedne države,
a partikularni samo za jedan njen dio (entitetski,
kantonalni, opštinski).
 važenje svakog propisa vezano je za određenu
teritoriju, tj. svaka PN važi na određenoj teritoriji i
primjenjuje se na pojedince koji žive ili se zateknu
na datom prostoru.
 primjena PN određena je granicama unutar
kojih egzistira državna vlast koja je te PN
donijela i koje njihovo ostvarivanje u praksi štiti
monopolom fizičke sile.
 od ovog principa postoje i neka odstupanja.
 radi se o načelu eksteritorijalnosti.
 postoje neki dijelovi teritorije države na kojima
se ne primjenjuje pravo te, nego neke druge
države.
 postoje takođe i pojedinci koji su, iako se nalaze
na teritoriji određene države, izuzeti od
primjene PN te države.
 postoji još jedna mogućnost izuzeća važenja
domaćih PN.
 to su tzv. slučajevi sa elementima inostranosti kad
se primjenjuju ili djelimično ili u potpunosti PN
stranog prava.
 većina pravnih sistema današnjice dozvoljava
ovakve izuzetke.
D. Propisi s obzirom na vrijeme
 za pravni poredak vrijeme je posebno važno.
 u starije doba, dok su važili moral i običaji ono s
aspekta pravnog poretka nije imalo značaja.
 na višem stepenu razvoja društvene kulture
pravni poredak se počinje izražavati propisima,
a vrijeme postaje mjerilo početka i prestanka
važenja pravnih propisa.
Počš etak vazš enja propisa
 je osnovno načelo primjene propisa , jer od tog
trenutka počinje da se ostvaruje stvaralačka,
obrazovna, regulativna i zaštitna funkcija
propisa usmjerena ka budućnosti.
 početak važenja propisa treba razlikovati od
datiranja propisa.
 obično cijeli propis počinje da važi istog dana.
 to ne mora biti uvijek tako.
 moguće je da različiti dijelovi propisa počinju da
važe u različito vrijeme ili da isti propis počinje
da važi u različita vremena u različitim
dijelovima države.
Retroaktivno vazš enje
 postoje situacije kad je neophodno da propis
bude primijenjen i na događaje koji su nastali
prije nastanka propisa - tzv. retroaktivno važenje.
 njega u pravilu treba izbjegavati, a u nekim
pravnim granama i potpuno isključiti jer ne
doprinosi pravnoj sigurnosti.
 to posebno važi za krivično pravo (“niko ne može
biti kažnjen za KD koje u vrijeme kad je
počinjeno nije bilo utvrđeno zakonom kao KD”).
 ukoliko, ipak, postoji društvena potreba i
opravdan cilj da se neki propisi primjene
retroaktivno, to se u njima mora izričito naznačiti.
 dakle, generalno ga treba izbjegavati, a ukoliko
se i primjenjuje vremenski period retroaktivnosti
33
 mora biti što kraći.
Počš etak vazš enja propisa
 početak važenja propisa je najsigurnije odrediti
kalendarski (npr. ovaj zakon stupa na snagu 1. 1.
2007. godine).
 uzima se da u tom slučaju propis stupa na snagu
naznačenog dana u 00,00 časova.
 ako je u propisu naznačeno da isti stupa na
snagu danom objavljivanja, da ne bi u praksi bilo
sumnji, treba uzeti da stupa na snagu istekom
tog dana tj. u 24,00 časa.
 u slučaju posebnih političkih prilika može se
predvidjeti da propis stupi na snagu i prije
objavljivanja; zbog razloga pravne nesigurnosti
ovo treba izbjegavati.
 u većini propisa danas, određuje se da isti stupa
na snagu “osam dana ili osmi dan po objavljivanju”.
 moguće je važenje propisa vezati i za neki događaj
- npr. početak ili završetak rata.
 tada je važno znati kad je tačno taj događaj
nastao ili prestao.
 u ustavnoj praksi nekih zemalja prihvaćeno je
rješenje da se samim ustavom određuje stupanje
na snagu zakona i dr. akata (tada ti propisi ne
sadrže odredbe o stupanju na snagu).
Pitanje prestanka vazš enja propisa
 veoma važno pitanje ne samo sa stanovišta
nomotehnike.
 prestati mogu važiti:
 a) cijeli propisi,
 b) pojedini dijelovi propisa, ako je to izričito
naznačeno, ali i
 c) svi dodatni propisi doneseni na osnovu
konkretnog koji prestaje da važi.
Privremeno vazš enje propisa
 vazš enje propisa je mogučć e i privremeno kad je to u
njemu izričito navedeno (npr. ovaj zakon važi do
31.12.2007. godine).
 taj datum je istovremeno i datum prestanka
važenja.
 moguće je da se određeni propisi vežu uz neku
situaciju za koju se tačno zna koliko će trajati
(npr. budžetski propisi).
Štavljanje propisa van snage
 neposredna derogačija - izričš ito stavljanje van
snage propisa novim PA.
 staviti se van snage može samo propisom
jednakog ili višeg ranga.
 treba izričito navesti propis koji se stavlja van
snage označavajući ga naslovom i mjestom
objavljivanja.
 ako se jednim propisom stavlja van snage više
propisa treba ih pojedinačno svakog navesti.
 kad se propis neposredno stavlja van snage, to se
odnosi i na sve njegove izmjene i provedbene
propise i bez da se to posebno navodi.
 neposredna derogacija je moguća na nekoliko
načš ina:
 1. stari propis prestaje da važi onog časa kada na
snagu stupi novi,
 2. da se tačno kalendarski utvrdi datum prestanka
važenja propisa (po opštem shvatanju prestanak
važenja pada na kraj dana, a početak važenja na
početak naznačenog dana).
 3. važenje propisa se može vezati uz neki
događaj, pa će i propis važiti dok traje taj
događaj.
Posredna derogačija
 posrednu derogačiju imamo u slučš aju da se donese
novi propis u kojem se materija ranijeg propisa
drugačš ije uređuje.
 ostaje problem ukoliko novi propis samo
djelimično uređuje materiju starog.
 podrazumijeva se da bi na snazi iz starog
propisa ostalo ono što u novom nije regulisano.
Odumiranje propisa
 odumiranje propisa nastaje kad propis nije
formalno stavljen van snage, ali je izgubio svoj
drusš tveni osnov primjene.
 ne postoje više društveni odnosi koje je on
regulisao, pa kažemo da je propis istrošen (npr.
prelazne odredbe važe samo dok ima slučajeva
na koje se odnose).
E. Propisi s obzirom na nadlezš nost donosš enja
 propise donosi država preko svojih nadležnih
tijela i razne društvene organizacije koje imaju
svojstvo pravnog lica.
 državni propisi su:
 ustav, zakon, uredba,
 odluka, pravilnik, naredba,
 uputstvo, statut, poslovnik.
 drugu grupu čine:
 a. preporuke,
 b. deklaracije,
 c. Rezolucije,
 d. objašnjenja...
 nedržavni propisi - društvene organizacije i
udruženja donose razna pravila i akte o svom
radu, organizaciji i djelatnosti.
Pravni sistem
 svi propisi čš ine pravni sistem kao čjelinu zasnovanu
na hijerarhiji visš ih i nizš ih PA.
 osnovni propis, s najvišom pravnom snagom je
ustav.
 u nomotehničkom smislu zakon je nakon ustava
najviši PA s najvišom snagom.
 zakone donose posebna zakonodavna tijela po
posebno uređenom postupku.
Uredbe
 uredbe su najviši podzakonski PA poslije zakona.
34
 služe za razradu i provođenje zakona.
 danas se uredbe često donose s ciljem da se
rastereti zakonodavno tijelo.
 treba imati granicu jer takvom širokom
praksom se slabi uloga zakonodavca.
 uredbe donosi vlada ili šef države.
Odluke
 posebna vrsta uredbi su uredbe sa zakonskom
snagom.
 one imaju pravnu snagu zakona, ali se moraju
podnijeti na potvrdu zakonodavcu.
 odlukama se mogu regulisati razna pitanja od
interesa za izvršenje zakona.
 obuhvataju određenu materiju i odnose se na
određenu situaciju.
Pravilnik
 pravilnici su propisi koji se donose radi izvršenja
zakona, uredbi ili odluka.
 u pravilnicima treba izbjegavati ponavljanje
odredaba višeg propisa na bazi kojeg se donose.
 njima se samo podrobnije uređuju ili dopunjuju
odredbe tog višeg propisa.
Naredba
 naredbe su propisi koji se donose radi izvršenja
zakona ili drugih opštih PA.
 užeg su obima od pravilnika i njima se ne mogu
utvrđivati obaveze koje nisu zasnovane na višem
propisu.
Uputstvo
 propisi kojima se regulisš e kako čć e se primjenjivati
neki drugi visš i propis.
 uputstvima se ne donose nove PN već uređuje
način primjene postojećih.
 donose ih upravni organi.
 statuti lokalnih zajedniča su osnovni propisi koji
uređuju organizaciju i djelovanje, prava i
dužnosti organa lokalne samouprave.
Poslovnik i preporuka
 poslovniči su propisi kojima drzš avni organi uređuju
svoju unutrasš nju organizačiju, načš in rada i
djelatnost.
 preporuke ne sadrže obavezne PN.
 njima se izražava mišljenje ili daju savjeti od
strane parlamenta ili drugog državnog tijela.
 preporuka ima samo moralnu snagu koja
proizilazi iz autoriteta tijela koje ju je donijelo.
Deklaračije i objasš njenja
 deklaračije i rezolučije su akti parlamenta o
određenim načš elnim stavovima o opsš tim
(deklaračije) ili pojedinim (rezolučije) pitanjima.
 nemaju pravnu snagu, nego samo političku.
 objašnjenja se odnose na konkretne slučajeve u
primjeni propisa.
 ne treba ih poistovjetiti s obaveznim
tumačenjima.
Autonomna pravila
 donose sami subjekti i njima regulisš u međusobne
odnose i ponasš anje.
 posebno prisutna u trgovačkom pravu (uzanse,
klauzule), te u profesionalnim udruženjima,
komorama, berzama...
 u ovu grupu spadaju i kolektivni ugovori (njima se
regulišu pitanja radnopravnih odnosa između
sindikata i poslodavaca).
 udruženja građana donose: pravilnike, odluke,
poslovnike...
F. Propisi s obzirom na djelovanje
 ciljevi društvene politike su mnogobrojni i veoma
različiti, a često suprotni tako da se ne mogu
ostvariti pravnim propisima koji bi djelovali na
isti način.
 te suprotnosti se moraju regulisati različitim
pravnim propisima koji se moraju međusobno
razlikovati obzirom na djelovanje.
 obzirom na djelovanje propisi se dijele na:
 a. kategoričke,
 b. hipotetičke,
 c. stroge,
 d. dispozitivne i
 d. diskrecione.
Kategoričš ki propisi
 su sastavljeni od kategoričkih sudova.
 u hipotetičkom propisu postoje dva suda:
uzročni i posljedični.
 u kategoričkom postoji samo posljedični.
 u kategoričkom postoji samo posljedica, a uzrok je u
ciljevima društvene politike.
 ciljevi društvene politike utiču ne samo na
normiranje, nego i na primjenu propisa.
 značaj kategoričkih propisa je stvaralački, kao što
je npr. osnivanje katastra, osnivanje fondova,
organizacija privrednih djelatnosti...
 to znači da su kategorički pravni propisi jak
pravni instrument za ostvarenje ciljeva
društvene politike.
Hipotetičš ki i dispozitivni propisi
 hipotetički propisi sadrže dva suda u istom
propisu, uzročni i posljedični (npr. ko je počinio
krivično djelo, kazniće se...).
 dispozitivni propisi su oni pravni propisi koji se
primjenjuju ako subjekti nisu neke svoje odnose sami
drugačije uredili (npr. propisi o mjestu i vremenu
ispunjenja ugovora).
Štrogi propisi
 suprotni su dispozitivnim propisima.
 njima se izražava volja pravnog poretka i ne mogu
se mijenjati voljom pojedinih subjekata.
35
 ima ih najviše u krivičnom i upravnom pravu, a
najmanje u građanskom.
Diskrečioni propisi
 postoje u pravnom poretku da bi ublažili njegovu
krutost i strogost.
 pravni poredak je kruta tvorevina, kao i sami
propisi.
 radi ublažavanja toga postoji niz instituta kao što
su dispozitivnost, izuzeci, zastara, etička načela,
nagodbe...
 da bi pravni poredak bio još elastičniji postoje i
diskrecioni propisi.
 to su takvi propisi koji ostavljaju na volju i ocjenu
državnom organu da li će uopšte primijeniti
određeni propis ili neće ili će to učiniti samo
djelimično (npr. propisi o izdavanju viza
strancima, naknada štete izazvane u stanju
nužde).
Vazš enje prava
 šta uopšte znači važenje prava?
 važenje je normativan pojam, tj. vezano je
isključivo za norme i to PN, moralne i dr.
 važenje norme je sinonim za njeno postojanje,
rečć i da norma vazš i, značš i rečć i da postoji.
 dakle, postojanje norme poistovjećuje se sa
njenim važenjem, a važenje kroz njihovu
obaveznost.
Globalno i interno ili sistematsko vazš enje
 norma vazš i ako ima obaveznu snagu za one čš ije
ponasš anje regulisš e.
 važeća norma ima istu obavezujuću snagu i kad
zapovijeda, kad ovlašćuje i kad dozvoljava
određeno ponašanje.
 razlikujemo dvije vrste važenja prava:
 1. globalno i
 2. interno ili sistematsko.
Globalno vazš enje
 globalno vazš enje se odnosi na pravni poredak u
čjelini, te se smatra da je poredak u čjelini vazš ečć i
ako su njegove PN u cjelini uzeto efikasne , ako se u
većini primjenjuju i ako im se većina građana
pokorava.
 za ocjenu globalnog važenja bitno je da se
primjenjuju najvažnije PN.
Interno ili sistematsko vazš enje
 s druge strane, svaki pravni poredak
podrazumijeva i važenje svih njegovih pojedinačnih
dijelova, odnosno pojedinih PN.
 određena PN važi ako je dio pravnog poretka,
ako pripada poretku koji je efikasan tj. ako se
primjenjuje u praksi i ako je u saglasnosti s
višom PN iz koje proizilazi.
Primjer vazš enja PN
 praktično to izgleda ovako: neki državni organ
naplaćuje nekom subjektu novčanu kaznu.
 kazna se naplaćuje jer je tako odlučeno
pravosnažnom sudskom presudom.
 presuda je donesena u skladu s važećom
normom krivičnog zakona, a norme tog zakona
proističu iz samog ustava.
Vazš enje PA
 posebno je pitanje šta se dešava ako PN nije u
skladu s višom koja propisuje njeno stvaranje
(neustavan zakon, nezakonit upravni akt,
nezakonita sudska presuda).
 važeći stav - svaki zakon (propis, akt) je važeći dok
na propisan način ne bude proglašen neustavnim ili
nezakonitim pa makar prije toga ta činjenica bila
sasvim očigledna.
III dio
13. POŠTUPAK I PRAKŠA NORMIRANJA
 pravni propisi predstavljaju veoma složenu
materiju.
 njihovo stvaranje osim stručnog rada nužno
zahtijeva i određeni postupak u zakonodavnoj
praksi i znanje kako neki propis ostvariti.
 težnja
težnja za boljim i efikasnijim pravnim
regulisanjem (better
(better legal regulation).
regulation).
Šlozš enost zakonodavne prakse
 razvojem društvene kulture i sve većom
složenošću društvenog poretka postajao je sve
složeniji i postupak zakonodavne prakse.
 danas je to najsloženiji postupak u savremenoj
državi.
 zakonodavna praksa se stvarala stalnim radom
zakonodavnih tijela.
Faze zakonodavne prakse
 zakonodavna praksa običš no ima sedam faza:
o plan normativne djelatnosti,
o utvrđivanje građe za pojedini propis,
 izrada teza,
 izrada prednačrta,
 Faze zakonodavne prakse
 sastavljanje obrazlozš enja,
 rasprava o propisu i njegovo donosš enje,
 priprema za objavljivanje.
 s aspekta nomotehnike postupak s nacrtom i
prijedlogom i samo donošenje propisa nema veći
značaj.
Donosš enje propisa
 ako se radi o PA koji nema snagu zakona postupak
se skraćuje, neke faze otpadaju, a neke se
pojednostavljuju.
 sličan način donošenja propisa u nedržavnim
organima.
36
 u praksi se često insistira na brzom donošenju
propisa; brzina jeste korisna, ali pri tome se ipak
treba osloniti na ozbiljnost rada i poštovanje
pravila nomot.
1. Plan normativne djelatnosti
 planom normativne djelatnosti bi trebalo utvrditi
koje i kakve PA je nužno donijeti u konkretnom
pravnom sistemu.
 prethodno izvršiti analizu društvenog stanja, a
posebno pravnog sistema u zemlji.
 nakon toga je moguće utvrditi šta je sve
potrebno normirati i kojim normativnim
oblicima i sredstvima.
 važne su i društvene, materijalne i pravne
mogućnosti jer, pitanje je vrijedi li donositi neki
zakon ako za njegovu realizaciju u praksi ne postoje
finansijska sredstva.
Plan izrade propisa
 republički organ uprave u godišnji plan rada
obavezno unosi i izradu propisa, bilo da je riječ o
novom propisu ili izmjenama i dopunama
postojećeg.
 plan sadrži cilj propisa koji se priprema sa
rokom u kojem se mora izraditi.
 nosilac izrade propisa je organizaciona jedinica
nadležna za normativne poslove.
Radna grupa za izradu propisa
 ako je riječ o složenom propisu pa se stručnost
ne može obezbijediti unutar republičkog organa
uprave, starješina organa će obezbijediti tim
stručnjaka, uz odobrenje Vlade, iz drugih
republičkih organa koji čine radnu grupu -
eksperte.
 rad grupe koordinira org.jedinica za normativne
poslove iz sastava organa.
Izrada propisa u RŠ – eventualne konsultačije
 zakoni i drugi propisi u republičkom organu
uprave izrađuju se u obliku prednacrta, nacrta i
prijedloga.
 moguće konsultacije i sa drugim organima uprave
na koje se odnosi materija propisa, udruženjima
građana i zainteresovanim privrednim
subjektima.
Postupak konsultačija kroz koji prolazi načrt propisa
 1. ministarstvo nadležno za budžet,
 2. ministarstvo nadležno za davanje potvrde o
usklađenosti propisa sa zakonodavstvom EU,
 3. ministarstvo nadležno za davanje mišljenja o
usklađenosti propisa sa krivičnim zakonodavstvom,
 4. republički organ uprave nadležan za davanje
mišljenja o usklađenosti propisa sa Ustavom i
pravnim sistemom RS.
2. Utvrđivanje građe za konkretni propis
 faza utvrđivanja materijala za konkretni propis
podrazumijeva:
 a) utvrđivanje materijala - građe koja će se
regulisati i
 b) odabir samog propisa koji će se stvarati.
Utvrđivanje građe za pojedini propis
 ono podrazumijeva utvrđivanje činjeničnog stanja,
dotadašnja pozitivna pravna rješenja, ali i činjenice
koje se odnose na ranija istorijska rješenja.
 sama izrada PA ne trpi improvizaciju, te je
upravo zbog toga uvijek potrebno obaviti
pripremne radnje, odnosno svestrano, opsežno i
znalački pripremiti materijal.
3. Izrada teza
 teze su izraz za prikupljeni materijal za izradu
propisa.
 u svom osnovnom značenju teza znači tvrdnju ili
određenu postavku.
 teze s mišljenjima o izradi propisa ne mogu se
poistovjetiti ni s prednacrtom, a pogotovo ne s
propisom koji je dobio pravnu snagu.
 teze su opširnije od prednacrta.
 služe da se sagledaju politički i stručni problemi
i pitanja, različita mišljenja i ukupno društveno
stanje u oblasti kojoj pripada materija koja se
normira.
 posebno su korisne kod normiranja materije
koja je nova ili se prvi put uređuje.
4. Izrada prednačrta
 nakon prihvatanja teza pristupa se izradi
prednacrta pravnog propisa.
 prednačrt je sš iri i obimniji tekst s visš e dodatnih
pojasš njenja, riječš nikom pojmova i alternativnim
rjesš enjima.
 dostavlja se širem krugu zainteresovanih lica i
stručnjaka.
5. Šastavljanje obrazlozš enja, pojam i kakvo treba da
bude
 obrazloženje je poseban dodatak, elaborat
budućeg pravnog propisa ili “motivi” kako se
nekad govorilo.
 treba da je pregledno, stručno, argumentovano i
uvjerljivo, jasnog i preciznog stila.
 nedopustivo je da obrazloženje bude samo
prepisani tekst prednacrta, da bi se ispunila
formalnost.
 upravo obrnuto, obrazloženjem se tumači propis i
time je njegov značaj veći.
 u prilogu obrazloženja bi trebala biti i potrebna
dokumentacija.
 obrazloženje je veoma važno i korisno kad se
propis donosi u parlamentu, ali može koristiti i
subjektima koji će propis primjenjivati kako bi im
on bio razumljiviji.
 nije neracionalno obrazloženje javno objavljivati
37
 uz propis.
 daje se uz definitivni prijedlog teksta zakona.
Šadrzš aj obrazlozš enja
 sastavni dio propisa, obavezno sadrži:
 1. ustavni i zakonski osnov za donošenje propisa,
 2. razloge za donošenje propisa i objašnjenje
odabrane politike,
 3. usklađenost propisa sa evropskim
zakonodavstvom,
 4. mehanizme i način obezbjeđenja sprovođenja
propisa,
 5. obrazloženje ponuđenih rješenja s posebnim
osvrtom na cilj koji se želi postići ponuđenim
rješenjem,
 6. obrazloženje finansijskih sredstava i izvora
potrebnih za sprovođenje propisa, kao i
finansijske efekte koje će proizvesti njegova
primjena,
 7. reviziju postojećih propisa.
6. Rasprava o propisu i njegovo donosš enje
 sljedeća faza je razmatranje propisa u
zakonodavnom tijelu, stavljanje primjedbi, i
glasanje o prijedlogu propisa.
 ova faza ne spada u domen nomotehnike pa
ćemo se time ukratko baviti.
7. Priprema za objavljivanje
 nakon što se propis usvoji, posebno ako je bilo
amandmana, treba ga dotjerati.
 u konačni tekst za objavljivanje propisa stavljaju
se sve usvojene primjedbe, otklanjaju jezičke,
stilske, terminološke i eventualne druge greške i
nedostaci.
 nakon konačne redakcije tekst propisa se
objavljuje.
Ostvarenje čiljeva drusš tvene politike – sredstva
 ciljevi društvene politike mogu se ostvariti
različitim sredstvima.
 to mogu biti tehnička, organizaciona,
administrativna i pravna.
 nas ovdje interesuju prvenstveno pravna sredstva -
odnosno pravni propisi u funkciji ostvarenja
društvenih ciljeva.
Realizačija drusš tvenih čiljeva uz pomočć pravnih propisa
 da bi stvaraoci prava tačno znali koji ciljevi
društvene politike se mogu ostvariti propisima
moraju prije svega poznavati te ciljeve, a onda i
mogućnost njihove pravne realizacije.
 nakon toga mora se odgovoriti i na pitanje kako
će se nešto normirati?
 to je posebno značajno jer se propisi pišu za
budućnost.
 budućnost podrazumijeva toliko raznovrsnih i
nepoznatih situacija da ih teško bilo koji propis
može predvidjeti.
 istovremeno, stara je istina da propisi rješavaju
jedne, otvaraju istovremeno druge, nove
probleme.
Nuzš nost postojanja propisa
 prvobitno društvo moglo je postojati bez pravnih
propisa.
 danas su pravni propisi nuzš nost bez kojih nema
opstanka društva.
 međutim uvijek, pa i danas, ima područja u
društvu uopšte, a posebno u pravnom poretku
koja nisu propisima uređena, pa čak i koja se ne
mogu ni urediti.
Šupsidijarna primjena propisa
 često su pravni propisi nedovoljni, pa se određeni
odnosi rješavaju supsidijarno prema
opšteprihvaćenim društvenim shvatanjima.
 u društvenim odnosima ima i situacija koje su
tipične, ali se ne mogu izraziti propisima
(savjesnost, pravednost, upotrebljivost,
opasnost).
 često postojanje dva ili više propisa u jednoj
pravnoj oblasti: jedan – opšti – lex generalis i
drugi posebni – lex specialis.
 u posebnom propisu se izričito određuje da se
osim prava utvrđenih tim propisom, primjenjuju
sva ostala pravila opšteg propisa (ZOP i KZ,
odnosno ZKP RS).
Ostvarenje drusš tvenih čiljeva pravnim propisima
 narastanje i izgradnja društvenih odnosa dovela
je i do raznovrsnosti u pravnom poretku,
odnosno raznovrsnosti pravnih propisa.
 veoma je važan zadatak stvaraoca prava da
poznaje društvene ciljeve i tačno zna kojom vrstom
propisa ih može ostvariti (u koje pravno područje
spadaju, da li će koristiti dispozitivne,
kategoričke, hipotetičke ili diskrecione propise
itd.)
Odabir propisa
 ovaj zadatak se rješava odabirom propisa.
 odabir je pravno i političko pitanje.
 za ostvarenje ciljeva društvene politike nije
dovoljno samo odabrati i stvarati pravne
propise.
 veoma je važno da propisi budu u skladu sa
shvatanjima i potrebama sredine - društva za koje su
određeni - psihološki osnov propisa.
 psihološki osnov propisa (pored političkog i
pravnog) - idealno je ako se psihološki osnov
podudara s političkim, ali je veoma teško kad
postoji neslaganje ili pak potpuna suprotnost.
 da bi se ciljevi pravnih propisa ostvarili oni
moraju imati određenu snagu.
Neophodnost aparata drzš avne prinude
 propisi moraju biti tako izgrađeni da
38
 obezbjeđuju ostvarenje ciljeva društvene
politike.
 pravni propisi sami po sebi su teško ostvarivi.
 za to je potreban poseban aparat državne prinude
koji će obezbijediti primjenu propisa.
 no ni u tom slučaju propisi se ne ostvaruju bez
posebnih instrumenata.
 obzirom da društvo još uvijek nije toliko
napredovalo da bi subjekti sami, na osnovu
pravne svijesti, poštovali i provodili propise -
neophodne su sankcije.
Šankčija
 sankcija je dio pravne norme, u suštinskom smislu
nije predmet nomotehnike pa se time ovdje
nećemo šire baviti.
 sankcije se svode na savladavanje tuđe volje,
vremenom su se mijenjale, postoje krivične,
prekršajne, disciplinske, imovinske...
Potpunost nekog propisa
 da bi propis ostvario određeni cilj društvene
politike mora se unaprijed utvrditi njegov
sadržaj.
 mora se nastojati da njime budu obuhvaćene sve
pojedinosti koje garantuju ostvarenje tog
društvenog cilja.
 sadržaj i obim moraju biti u određenoj
ravnoteži.
Preglednost
 obimni propisi, s mnogo pojedinosti moraju biti
sređeni i sistematizovani s posebnom pažnjom;
ali to nije dovoljno.
 neophodno je obezbijediti i potrebnu preglednost.
 bez preglednosti nema praktične upotrebe niti
brzog i lakog pronalaženja pojedinosti.
Preglednost propisa
 sadržaj propisa se lakše pamti ako se ide od šireg
pojma ka užem.
 redosljed dijelova propisa mora izražavati neki
logički misaoni put.
 najracionalnije je pojedinosti slagati u skupine,
zatim skupine grupisati u kolektivne pojmove, ove u
opšte pojmove koji treba da izraze osnovni
smisao i sadržaj koji se može staviti u sam
naslov propisa.
 isto tako bitno je da postoji preglednost propisa
međusobno, odnosno u okviru pravnog sistema u
cjelini.
 propisi se međusobno razgraničavaju prema
području kojem pripadaju.
 važno pitanje - uključivanje kaznenih odredaba
u određeni propis.
Kumulativnost
 znači da se na određenu situaciju treba istovremeno
i uporedo primjeniti više pojmova ili pravila.
 npr. za zaštitu prava vlasništva mogu se
kumulativno primijenjivati građanski, krivični i
upravni propisi.
Šupsidijarnost i alternativnost
 supsidijarnost znači da neki propis dopušta
primjenu drugog propisa kao dopunskog.
 npr. primjena građanskih i propisa trgovačkog
prava.
 alternativnost u primjeni znači mogućnost izbora
više propisa na jednu situaciju.
Propisi u okviru pravnog poretka
 svaki propis je sastavni dio pravnog poretka kao
cjeline i vrši određeni uticaj na pravni poredak.
 taj uticaj zavisi od snage propisa i može biti jači
ili slabiji.
 propisi između sebe nisu uvijek tekstualno,
misaono niti sa drugih tehničkih, a pogotovu
sadržinskih aspekata jednaki.
 oni to ne mogu biti jer su različite vrste i kvalitete.
 ono što ih veže u jednu cjelinu je upravo potreba
pravnog jedinstva radi ostvarivanja jedinstvenog
pravnog poretka i ciljeva društvene politike koji
se njima ostvaruju.
 ukoliko to nije slučaj i postoje određene
kontradikcije i nesaglasnosti neophodno je
izvršiti usklađivanje propisa.
Načš ini usklađivanja propisa
 1. interpretacija,
 2. analogija,
 3. obavezno tumačenje,
 4. izmjene i dopune propisa,
 5. usklađivanje s ustavom,
 6. izrada prečišćenog teksta propisa i
 7. donošenje novog propisa.
Interpretačija
 svaki propis je u trenutku svog donošenja odraz
određenog stanja u društvu.
 obzirom da je svako društvo u stalnom procesu
promjena, jednom doneseni propisi u određenom
trenutku manje ili više odstupaju od stanja u
društvu s aspekta društvenog cilja zbog kojeg su
donijeti.
 taj nesklad neophodno je izbjeći, odnosno izvršiti
usklađivanje propisa sa stanjem u društvu.
 ukoliko je nesklad manji usklađivanje se vrši
interpretacijom (tumačenjem) bilo jezičkom ili
logičkom.
 zakone ne treba razdvajati od cilja, oni se danas
prvenstveno shvataju kao sredstvo za ostvarenje
ciljeva društvene politike.
Određivanje analogne primjene drugog propisa
 analogna primjena drugog propisa može biti:
interna i eksterna.
 kada se jednim propisom određuje primjena PN
39
 sadržanih u nekom drugom propisu.
Obavezno ili autentičš no tumačš enje
 posebno značajno kao instrument usklađivanja
propisa.
 njega po pravilu daje organ koji je donio opšti akt
za koji se daje tumačenje.
 akt o autentičnom tumačenju mora biti u
pismenoj formi: naziv organa nadležnog za
donošenje, naziv opšteg akta i konkretne njegove
odredbe koje su sadržaj tumačenja i sadržaj
(tekst) tumačenja.
Izmjene i dopune propisa
 se donose kada propisi ne odgovaraju promjenama
u pravnom sistemu ili promjenama u politici u
određenoj oblasti ili ih treba prilagoditi stvarnim
potrebama i društvenim ciljevima.
 izraz su nezadovoljavajućeg stanja ili u društvu
ili u propisima.
 važno - da stvaraoci pravnih propisa veoma
ozbiljno pristupaju izradi propisa kako bi kasnije,
izmjena i dopuna bilo što manje.
 ako se visš e od polovine čš lanova osnovnog propisa
mijenja, odnosno dopunjuje, pristupa se
donosš enju novog propisa.
 izmjene i dopune propisa mogu se vršiti samo
propisom istog naziva i važnosti i u postupku
propisanom za njegovo donošenje.
 naziv izmjena i dopuna u propisu treba da
odgovara njegovom sadržaju i ostaje isti.
 ako se vrši samo jedna izmjena - dopuna , propis se
naziva “o izmjeni” ili “dopuni”.
 ako se vrše dvije ili više izmjena - dopuna propis
se naziva: “o izmjenama i dopunama”.
 uvodna odredba propisa o izmjenama i
dopunama sadrži naziv propisa koji se mijenja i
dopunjuje, broj sl.glasila u kome je objavljen,
brojeve svih glasila u kojima su objavljene
izmjene i dopune tog propisa i prvu odredbu u
kojoj se vrši izmjena i dopuna.
 unutrašnja struktura u izmjenama ostaje
neizmijenjena, u izmjenama treba zadržati staru
numeraciju članova propisa.
 novi članovi dobijaju broj člana poslije kojeg se
dodaju, sa odgovarajućom slovnom oznakom;
npr. 11a.
 na taj način se izmjene razlikuju od prečišćenog
teksta gdje se mijenja i numeracija članova.
Problem čš estih izmjena i dopuna propisa
 česte izmjene stvaraju pravnu nesigurn.
 subjekti na koje se propisi odnose i oni koji ih
primjenjuju u situaciji su često da tek što su
saznali ili počeli da primjenjuju određene PA
imaju nove što sve u primjeni stvara značajne
teškoće i probleme.
 uobičajeno u praksi se koristi termin “izmjene i
dopune” - adekvatan i dovoljan je termin “izmjene”
jer i dopune su samo izmjene osnovnog teksta
propisa.
Istrazš ivanje, analiza, pribavljanje misš ljenja prije
izmjena
 važno - prije pristupanja izmjenama propisa,
uraditi istraživanje i analizu, te sastaviti osnovne
teze i pribaviti mišljenje o njima raznih državnih
organa, udruženja, naučnih ustanova,
stručnjaka, ali i šire javnosti.
 nova norma ne smije biti protivrječna ostalim
normama u propisu.
 praksa - okrugli stolovi često nisu efikasni i ne
daju očekivani rezultat.
Izrada prečš isš čćenog teksta propisa
 prečš isš čćeni tekst se izrađuje kada se na propisu
izvrsš e najmanje tri izmjene ili se izmijeni visš e od
10% osnovnog teksta, tako da njegova primjena
postane nepregledna.
 prečišćeni tekst propisa ima zvanični karakter,
objavljuje se u službenom glasilu, a utvrđuje ga
za to ovlašćeni organ (Odbor za zakon. NS RS ili
Str. služba Vlade RS).
ŠŠ ta sadrzš i prečš isš čćeni tekst?
 on sadrzš i osnovni tekst u koji su ugrađene sve
izmjene i dopune koje su usvojene i objavljene.
 sadrži:
 a) uvod - preambulu koja sadrži pravni osnov,
 b) naziv organa ovlašćenog za izradu prečišćenog
teksta i
 c) datum kada je utvrđen prečišćeni tekst.
 ŠŠ ta se smije unositi u prečš isš čćeni tekst propisa?
 ne smije se unositi ništa što nije bilo predmet
izmjena i dopuna.
 u prečišćenom tekstu je dozvoljeno ispravljati
greške, izostavljati bespredmetne odredbe, ali i
obavezno izostaviti eventualno poništene
odredbe od strane ustavnog suda.
Propisi po ovlasš čćenju
 propisi po ovlašćenju se donose u granicama
datog ovlašćenja iz višeg propisa.
 praktično razrađuju tekst osnovnog propisa.
 radi se o donošenju uredbi na osnovu zakona ili
pravilnika, uputstava...
Ispravka propisa koji je objavljen u sluzš benom glasilu
 vrši se u slučaju kada se utvrdi da objavljeni tekst
propisa ne odgovara izvornom tekstu propisa.
 izvorni tekst propisa je tekst koji je usvojen i
potpisan od nadlezš nog organa i čiji se primjerak
čuva u stručnoj službi donosioca propisa.
 ispravke propisa ne vrši donosilac već upravno-
stručne službe.
Ispravke gresš aka u propisima
 čest slučaj - kada je propis objavljen s nekom
40
 očiglednom manjom greškom.
 daje se ispravka teksta uz potrebu da se navede
ispravljeni i pogresš ni tekst propisa.
 ispravak se utvrđuje pismenim aktom kojeg čine
uvod, naziv, tekst ispravke i potpis ovlašćenog
lica.
 ispravka se objavljuje u službenom glasilu u
kojem je objavljen propis koji se ispravlja.
 važno je istaći da se ispravka ne smije koristiti za
izmjenu teksta propisa u sadrzš inskom i susš tinskom
smislu.
 time bi se dogodilo da pravo zakonodavca bude
prisvojeno od strane drugog neovlašćenog
organa.
Šadrzš aj propisa
 veliki broj propisa je sam po sebi nepregledan,
najčešće zbog značajnog obima.
 jedan od osnovnih zahtjeva je da propisi budu
sastavljeni na što je moguće pregledniji način.
 cilj preglednosti - da se subjekti -primjenjivači
na što lakši, razumljiviji i brži način mogu
upoznati sa sadržajem propisa.
Kakav mora biti sadrzš aj propisa?
 informativan,
 imperativan,
 logički i pregledno raspoređen,
 bez upitnih i nepotpunih rečenica i misli,
 normalnog i razumljivog jezičkog stila,
 jasno definisanih rečenica i misli,
 bez metafora ili poslovica,
 bez poetskog stila, latinskih citata i uz upotrebu
stranih riječi samo kad za to ne postoji
adekvatan nacionalni izraz.
 pojmovi koji se koriste ne smiju biti ni preširoki ni
preuski, a jednom upotrijebljen pojam treba koristiti
do kraja.
 da bi se izbjegla nepreglednost i monotonost
propisa on se razdvaja na dijelove, i to:
Dijelovi propisa
 1. naslov ili naziv propisa,
 2. uvodni dio ili osnovne odredbe,
 3. središnji - glavni dio - sadržinske odredbe,
 4. kaznene odredbe,
 5. prelazne odredbe i
 6. završni dio ili završne odredbe.
 ukoliko je propis većeg obima, on sadrži i
pregled sadržaja.
Propisi u BiH i RŠ
 prema Jedinstvenim pravilima za izradu pravnih
propisa u institucijama BiH (Sl. glasnik BiH, broj
11/05) i Pravilima normativno-pravne tehnike
za izradu zakona i drugih propisa RS (Sl. glasnik
RS, broj 13/06) propisom se smatra:
 1. ustav,
 2. sporazum (ako je druga strana saglasna),
 3. zakon (i u RS),
 4. uredba (samo u RS)
 5. poslovnik (i u RS),
 6. odluka (i u RS),
 7. uputstvo (i u RS),
 8. naredba (samo u RS),
 9. pravilnik (i u RS) i
 10. drugi opšti pravni akti.
Originalni tekst propisa
 treba razlikovati originalni tekst propisa od onog
koji se objavljuje u službenom glasilu.
 originalni tekst se potpisuje vlastoručno, a
objavljeni tekst faksimilom ili štampom.
 u slučaju neslaganja mjerodavan je originalni
tekst.
Promulgačija zakona
 odluka o proglašenju propisa (promulgacija) je
poseban akt, ukaz visokog državnog organa
(obično predsjednika države) kojim se potvrđuje
da je zakon donesen po određenom postupku te
da je postao obavezan.
 proglašavaju se samo zakoni.
Naslov ili naziv propisa – konkretna oznaka propisa
 naslov propisa (titulus) izražava njegovu
specifičnost, odnosno razliku od drugih propisa;
sadrži osnovne podatke o predmetu regulisanja.
 u starom Rimu propisi su nazivani po imenima
svojih predlagača, u Austrougarskoj je takođe
ponekad korišćen isti način imenovanja propisa,
a u SAD se i danas slično postupa.
Kakav mora biti naslov propisa?
 mora se podvrgnuti pravilima jezičkog
izražavanja, pisati punim sadržajem, bez
skraćenica, stavlja se iznad teksta, bez
interpunkcije, štampa se posebnim slogom.
 s gramatičkog aspekta naslov predstavlja jednu
rečenicu; bez stranih riječi i složenica.
 sastavljen je od riječi; ne preporučuje se da se
naslov označava brojem.
Naslov ili naziv propisa
 iz samog naslova bi trebalo da se vidi o čemu se
u propisu radi.
 naslov treba načelno izražavati sadržaj propisa
(npr. Zakon o radnim odnosima).
 naslov ne treba da bude sadržan od više riječi
koje su sinonimi ili homonimi, ne smije biti
preopširan niti alternativan.
 nužno je da bude što kraći, jasniji do granice
razumljivosti sadržaja propisa.
 u slučaju izmjene naslova ili izrade prečišćenog
teksta koji podrazumijeva novi naslov propisa,
uz taj novi treba staviti i stari naslov.
 s pravnog aspekta, naslov propisa ima samo
interpretativni - informativni karakter.
41
 ako je naziv RS bitna odrednica samog zakona,
naziv zakona može da sadrži i riječi: Republika
Srpska (KZ RS; ZOP RS).
 ako zakon reguliše dvije ili više različitih
materija, naziv treba da izrazi sadržaj one
materije koja je za zakon najznačajnija.
 ispisuje se bez znakova interpunkcije.
 sastavljen iz sva dijela: prvi-ustav,zakon.. drugi
dio- od 2-5 riječi, max 9.
Podnaslovi propisa
 propis može imati i podnaslove.
 podnaslovi imaju uže značenje od naslova,
stavljaju se iznad, ili sa strane teksta.
 oni bi trebali biti izraz jedinstva teksta propisa
(npr. - opšti i posebni dio ili prvi i drugi dio...)
Pregled sadrzš aja propisa
 nije obavezan sastavni dio PA.
 potreban u slučaju da se radi o propisu koji je
većeg obima, kad se normira neka nova materija
ili se to čini nekom drugom metodologijom
različitom od uobičajene.
 cilj - da propis bude sadržajno pregledniji, te da
se s njim može lakše i brže upoznati.
 cjelishodno je da se stavi na početak propisa te
da ima službeni karakter.
Uvodni dio propisa
 ima za čilj da istakne pravni i političš ki smisao
propisa.
 u pravilu sadrži: preambulu, naziv propisa i
predmet propisa.
 obično propis ima samo jedan uvodni dio, a
izuzetno veliki propisi (npr. Građanski zakonik
Njemačke) za svako područje imaju svoj uvodni
dio.
Preambula
 uvodni stručš ni izraz za dio propisa koji se nalazi na
samom počš etku, prije formalnog uvoda i naslova
propisa, a kojim se objasš njavaju razlozi donosš enja i
čiljevi propisa (pravni osnov za usvajanje
propisa).
 u preambuli se ne koriste skraćenice.
 unosi se samo u najznačajnije pravne propise
(ustav, zakoni, kolektivni ugovori...).
Uvodni dio propisa
 nekad se u uvodni dio stavlja i sasvim konkretan
događaj - povod za donošenje propisa (Ustav
BiH).
 danas se eventualno u uvodnom dijelu posebno
značajnog propisa mogu navesti određeni ciljevi
društvene politike za njegovo donošenje.
Predmet i definičija
 predmet je dio propisa koji se stavlja iza naziva
ili ispod pregleda sadržaja, a sadrži informacije
o cilju propisa.
 definicija je dio propisa koji se stavlja iza
predmeta, a sadrži informaciju o značenju
izraza korišćenih u propisu.
Šredisš nji ili glavni dio propisa – sadrzš inske odredbe
 sadrži PN koje služe ostvarenju postavljenih
ciljeva.
 pravno i politički je najvažniji dio propisa i ima
najveću snagu.
 u njemu se razrađuje ono što je postavljeno u
naslovu i uvodu.
 po svom karakteru on može biti stvaralački,
regulativni, zaštitni, obrazovni ili kombinovani.
Šredisš nji dio propisa
 u središnjem dijelu propisa ostvaruje se i sama
suština nomotehnike.
 ovdje se takođe odlučuje hoće li taj konkretni
propis biti jedino pravno sredstvo za ostvarenje
postavljenog cilja ili će djelovati uporedo s
drugim propisima.
 npr. krivični zakon djeluje samostalno, a
građanski zajedno s nizom drugih propisa.
Šadrzš inske odredbe
 sadržinske odredbe regulišu društvene odnose
koji su predmet zakona, prava i obaveze
subjekata koje proizilaze iz zakona, te ovlašćenja
za donošenje podzakonskih propisa i odredbe o
primjeni.
 nastojanje da se jednim zakonom obuhvate sva
pitanja i odnosi iz jedne oblasti.
Kaznene odredbe
 da bi se ostvarili određeni društveni ciljevi zbog
kojih je PA donesen, često je neophodno
predvidjeti kaznene odredbe za slučaj kršenja
određenog PA.
 uobičajeno - kaznene odredbe se unose u poseban PA
(KZ, zakon o prekršajima).
 ove odredbe imaju zakoni koji sadrže naređujuće
i zabranjujuće norme.
 da bi se nekom propisu dao poseban značaj u
njemu samom predviđene sankcije.
 sankcije - krivične, građanske, prekršajne..
 vrlo je osjetljivo pitanje da li su sankcije uopšte
potrebne za ostvarenje društvenih ciljeva, i ako
jesu koje su to sankcije.
 sankcije je najbolje izbjegavati, a ako su nužne,
treba pribjegavati blažim.
Prelazne i zavrsš ne odredbe
 obavezni dio svakog propisa i opšteg akta.
 novi propis – ove odredbe su kratke (sadrže rok
stupanja na snagu i rokove za donošenje
provedbenih akata).
 ustav i ustavni mandmani ne sadrže ove odredbe
(donosi se poseban ustavni zakon).
42

Prelazne odredbe
 u društvu i u pravnom poretku dešavaju se stalne
promjene; u određenom trenutku postoji potreba
da se neki društveni odnosi urede drugačije nego
ranije.
 u takvim situacijama javiće se zaostali slučajevi
koji su nastupili u vrijeme važenja starog
propisa, a do donošenja novog nisu riješeni; takvi
slučajevi rješavaju se u novom propisu tzv.
prelaznim odredbama.
Koji slučš ajevi se rjesš avaju prelaznim odredbama?
 nisu potrebne u propisima koji neke društvene
odnose regulišu po prvi put.
 s pravnog aspekta, prelaznim odredbama se
rješavaju oni slučajevi koji su nastali u vrijeme
važenja starog propisa, a treba ih riješiti po
stupanju na snagu novoga.
Kakvo vazš enje imaju prelazne odredbe?
 prelazne odredbe imaju uslovno važenje tj. samo
dok postoje slučajevi iz prethodnog režima koji
se trebaju riješiti.
 prelazne odredbe odumiru s rješavanjem slučajeva
na koje se odnose.
 odumiranje PA ne može se poistovijetiti sa
stavljanjem propisa van snage.
Kakav postupak se propisuje prelaznim odredbama?
 ako se novim zakonom drugačije uređuju
materijalno-pravni odnosi i postupak za
ostvarivanje pojedinih prava, u prelaznim
odredbama se propisuje da će se postupak u
stvarima u kojima je započet prema odredbama
ranijeg zakona završiti po odredbama ranijeg
zakona. (novi NPP).
 prelaznim odredbama se utvrđuju i rokovi za
donošenje novih akata.
Prelazne odredbe
 prelaznim odredbama se utvrđuju rokovi za
preuzimanje prava i obaveza od strane novog
subjekta koji je nosilac tih prava i obaveza, kao i
prestanak rada onog subjekta koji je bio nosilac
prava i obaveza po zakonu koji prestaje da važi.
 kad je neophodno da postojeći subjekti usklade
svoj rad sa novim zakonom, u prelaznim
odredbama određuje se rok za to usklađivanje.
ŠŠ ta se određuje zavrsš nim odredbama?
 zavrsš nim odredbama određuje se datum stupanja
na snagu zakona i prestanak vazš enja ranijeg zakona
ili jednog njegovog dijela, kao i podzakonskih akata
koji su doneseni po ranijem zakonu.
 prostorno važenje je vidljivo iz samog ustava ili
naslova zakona, a u slučaju da se odnosi samo
na određena područja u državi, to mora biti
posebno naglašeno u završnim odred (ovaj
zakon važi samo za...).
Koja tri momenta su vazš na za vremensko vazš enje
propisa?
 što se tiče vremena važenja propisa, u propisima
su bitna tri momenta:
 1. početak važenja, odnosno stupanja na snagu ili
početak primjene propisa,
 2. prestanak važenja propisa i
 3. datiranje propisa.
 dan stupanja na snagu mora biti određen u
svakom opštem aktu.
Datiranje propisa
 datiranje je vremenska klauzula koja se nalazi
ispod teksta propisa i pokazuje dan kada je propis
nastao.
 dan nastanka zakona – dan kada je prijedlog
zakona potpisan od strane predlagača.
 direktno datiranje postoji kad je ispod teksta
propisa objavljen datum, a indirektno ako taj
datum nije naznačen pa se uzima dan objave u
službenom glasilu.
Neophodnost objavljivanja propisa i načš ini
 neophodno da bi se subjekti i primjenjivači
propisa mogli blagovremeno upoznati sa
sadržajem propisa i ponašati onako kako oni
određuju.
 objavljivanje je zbog toga javno i pretpostavka je
važenja propisa.
 istorijski, propisi su se objavljivali na razne
načine: usmeno, saopštavanjem na javnim
mjestima, na oglasnoj tabli, putem dnevnih
novina...
Objavljivanje propisa danas
 danas - savremene države imaju svoja javna glasila
koja služe za ove namjene.
 javna glasila mogu imati i pojedini državni organi,
kao i jedinice lokalne samoup.
 objavljuju se propisi i njihove izmjene, odnosno
dopune i obavezna tumačenja, kao i odluke
ustavnog suda kojima se neki propis mijenja,
ukida ili potvrđuje.
Kada i kako se zakon objavljuje i stupa na snagu?
 praktički i formalni razlozi nalažu da se propis
objavljuje odjednom i u cjelosti, a ne u nastavcima,
pa i kad je veoma obiman.
 zakoni se objavljuju u Sl.glasniku RS-BiH.
 zakon stupa na snagu nakon proteka određenog
roka od dana objavljivanja (u pravilu 8 dana, u
opravdanim slučajevima i kraće, ne ranije od
jednog dana).
 “Štupanje na snagu” i “primjena” zakona
 prilikom određivanja dana stupanja na snagu
zakona, primjenjuje se pravilo da dan “stupanja na
snagu” i početak “primjene” zakona imaju isto
43
 značenje.
 izuzetno, može se odložiti primjena pojedinih
odredaba ili cijelog zakona za pojedine složenije
zakone (teh. i org. pripreme, priprema
podzakonskih akata...
ŠŠ ta se josš navodi u zavrsš nim odredbama?
 u završnim odredbama mora se odrediti kad
prestaju važiti propisi kojima su do tada bila
uređena ta pitanja.
 retroaktivno djelovanje propisa se takođe navodi u
završnim odredbama.
ŠŠ ta značš i dosljednost u izrazš avanju?
 znači da upotrijebljen termin u jednom značenju
mora u istom tom značenju da se upotrebljava
kroz cijeli propis.
 dosljednost je preporučljiva i na nivou pravnog
sistema, odnosno barem u okvirima više srodnih
propisa jedne pravne grane.
Nabrajanje u tekstu propisa
 mora biti jasno vidljivo, a bolje je da bude
eksplicitno nego implicitno.
 pri tom se ne smiju upotrebljavati riječi
homonimnog značenja.
 nabrajanje članova u propisu treba da bude
arapskim brojevima, jer su razumljiviji i
pregledniji od rimskih.
Ponavljanje u propisima
 za razliku od naučne literature, bilješke ispod
teksta (fusnote) nisu u propisima dozvoljene.
 ponavljanje u propisima je česta pojava, a znači da
se jedna misao izražena na jednom mjestu
ponavlja u istom ili drugom propisu.
Ponavljanje u propisima
 ono se događa posebno u velikim propisima.
 ima svoje prednosti (lakša percepcija, lakše
pamćenje, lakša upotreba), ali i mane (povećava
tekst, povećava nepreglednost, izaziva
monotoniju i nepotrebne dileme).
 u praksi prisutno ponavljanje propisa višeg ranga
u propisu nižeg ranga.
 stvaralac prava treba da koliko je god moguće
izbjegava ponavljanje u propisima.
Razumljivost propisa
 je zasnovana na tačnosti i preciznosti jezičkog
izražavanja.
 u svakom slučaju je neophodno poznavanje
nomotehnike, tehničkih znanja i ukupnog pravnog
poretka, odnosno sistema.
 ne treba izgubiti iz vida da se propisi pišu za sve,
pa i slabije obrazovane građane, pa je
razumljivost važan element svakog PA.
 ponekad se radi bolje preglednosti i lakše
percepcije koristi naglašavanje u propisima kroz
naslove i podnaslove, crtice, navodnike, a moguće je i
u samom tekstu.
Citiranje
 u propisima se često upotrebljava.
 ono može biti:
 1. interno (u velikim propisima ima potrebe da se
navodi neka odredba istog propisa) ili
 2. eksterno (pozivanje na drugi propis).
Oponasš anje stranih propisa
 svaki propis je izraz domaćih društvenih odnosa
i društvene politike.
 zbog toga se kod stvaranja propisa treba čuvati
nekritičkog oponašanja stranih PA.
 svakako da dobra rješenja treba prihvatiti, ali ih
treba prilagoditi domaćim potrebama.
Šastav i oblik propisa u nasš oj pravnoj praksi
 svaki veći propis je obično podijeljen na dijelove
(najveće cjeline zakona),
 dijelovi na poglavlja (glave),
 poglavlja na odsjeke (odjeljke),
 odsjeci na pododsjeke (pododjeljke),
 pododsjeci na članove,
 članovi na stavove,
 stavovi na tačke i
 tačke na podtačke ili alineje.
 raspoređivanje ide od šireg ka užem pojmu.
CŠ lan ili paragraf kao oznaka
 osnovna klasifikaciona jedinica.
 najmanji dio propisa koji predstavlja samostalnu
cjelinu kojom se izražava određeno pravilo.
 može biti sastavljen od jedne ili više rečenica koje
su povezane gramatički i logički.
 član se označava riječju “Član” i arapskim
brojem, iza kog se stavlja tačka.
Štav je dio čš lana...
 član koji sadrži više PN raspoređuje se na stavove.
 stavom se izražava uža cjelina koja je povezana sa
ostalim stavovima i s njima čini cjelinu.
 stav može biti sastavljen od jedne ili više
rečenica.
 počinje novim redom i označava se (1), a završava
se tačkom.
Štav, tačš ka, podtačš ka
 ako član sadrži samo jedan stav, ne vrši se njegovo
brojčano obilježavanje.
 stavovi se mogu dijeliti na tačš ke koje se označš avaju
malim slovima azbučš nim redom, sa jednostranom
zagradom.
 tačke se mogu dijeliti na podtačš ke ili alineje koje se
označavaju arapskim brojem sa jednostranom
zagradom ili crticana (alineje).
 svaka tačka i podtačka počinju novim redom, a
završavaju se zapetom.
44
Dio, glava, odjeljak
 zavisno od obima i sadržaja propisa, članovi se
grupišu u dijelove, glave i odjeljke.
 dio kao zakonska cjelina mora da sadrži
najmanje dvije glave, a glava najmanje dva
odjeljka.
 odjeljak mora da sadrži najmanje 2 člana.
 zakon koji sadrži do 20 članova oblikuje se bez
grupisanja.
Šistematizačija pojedinog propisa
 1. preambula
 2. uvod
 3. naslov
 4. dio
 5. glava
 6. odsjek
 7. član
 8. stav
 9. tačka
 10. alineja.
Označš avanje dijela i glave
 dijelovi, kao najveće cjeline zakona , označavaju se
velikim slovima, a koriste se u zakonima sa
obimnijom materijom ili za isticanje posebnih
tematskih oblasti.
 glava se označava rimskim brojem, a u nastavku u
istom redu naslov glave ispisuje se velikim
slovima (ona ne mogu biti veća od velikih slova
kojima se označavaju dijelovi).
Označš avanje odjeljka i pododjeljka
 odjeljci u zakonu označavaju se tako što se iznad
teksta odjeljka stavlja naslov malim slovima, a
ispred naslova stavlja se odgovarajući arapski
broj sa tačkom.
 ukoliko odjeljak sadrži pododjeljak, on se
označava tako da se iza broja odjeljka označava
broj pododjeljka.
Kakve moraju biti rečš eniče u propisu?
 moraju biti što:
 jednostavnije i jasnije,
 preciznije i razumljivije,
 potpune,
 sažete, odnosno ne predugačke, sa što manje,
odnosno bez suvišnih riječi,
 isključuje se svaka dvosmislenost.
Pojam primjene propisa
 primjena propisa - postupak u kojem se faktički
odnosi pretvaraju u pravne.
 sama primjena je istovremeno i vrlo efikasan
način da se u praksi provjeri da li su propisi
normirani onako kako to najbolje odgovara
ciljevima društvene politike, kao i pravilima
nomotehnike.
Pojam primjene propisa
 podvođenje određenog drusš tvenog odnosa pod
odgovarajučć i pravni propis s čiljem ostvarenja
pravne posljediče predviđene u propisu.
 primjena propisa otkriva njihovu ulogu u
društvenim odnosima (stvaralačku, obrazovnu,
regulativnu, zaštitnu).
 bez primjene pravni propisi ne bi ni imali
nikakvo značenje.
Primjena propisa
 društveni odnosi su konkretni, a pravni propisi
apstraktni.
 primjenom propisa, ostvaruje se njihova veza sa
stvarnošću kroz realizaciju zakona uzročnosti.
 naime, kod nastanka propisa polazi se od
stvarnosti prema apstraktnosti, a kod njihove
primjene proces je obrnut - polazi se od
apstraktnosti prema stvarnosti.
Značš aj primjene propisa
 mjeri se i prema efikasnosti samih propisa u
postizanju nekog cilja društvene politike.
 ostvarenje tog cilja može biti manje, veće ili
nikakvo.
 ako su cilj i propis takvi da je ostvarenje
nemoguće, ni primjena propisa nema nikakav
značaj.
Faze u postupku primjene propisa
 primjena propisa znači njegovu konkretizaciju na
određen slučaj.
 postupak primjene ima tri faze:
 1. utvrđivanje konkretnog slučaja,
 2. odabiranje pravnog propisa,
 3. izvođenje zaključka.
Konkretni slučš aj i njegovo utvrđivanje
 jeste stvarni događaj koji nastaje u sadašnjosti,
prošlosti ili budućnosti, odnosno postoji
trenutno ili ima vremensko trajanje.
 sve što je vezano za konkretni slučaj naziva se
drugačije činjenično stanje.
 prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja neće se
uzimati u obzir sve činjenice, već samo one koje
su za konkretni slučaj pravno relevantne.
Odabiranje pravnog propisa
 u pravnom poretku postoji mnoštvo propisa koji
su između sebe različiti, a ponekad i međusobno
suprotni.
 zbog toga je veoma važno da primjenjivač
propisa zna odabrati pravni propis koji će najbolje
odgovarati za konkretni slučaj.
Odabiranje pravnog propisa
 za to je potrebno dobro poznavanje pravnih propisa,
ali i društvenih okolnosti.
45
 ima pravnih propisa koji se mogu primijeniti tek
kad se dobro poznaju društveni odnosi na koje se
oni primjenjuju.

Izvođenje zaključš ka
 nakon što je činjenično stanje utvrđeno i pravni
propis odabran dolazi se do treće faze primjene.
 to je podvođenje činjeničkog stanja pod odgovarjući
propis s pomoću deduktivne metode (od opšteg
ka posebnom, od apstraktnog ka konkretnom) i
izvođenje zaključka.
 ovdje se praktično završava logički proces primjene
pravnih propisa.
 od dvije premise (pravni propis i konkretan
slučaj) izvodi se zaključak, odnosno rješenje
slučaja.
 da bi zaključak u primjeni bio ispravan , konkretan
slučaj mora biti tačno utvrđen, a pravni propis
tačno izabran.
 međutim, zaključivanje ne smije biti svedeno na
strogi formalizam, niti smije zanemariti stvarni
društveni cilj konkretnog pravnog propisa.
 ovo zapravo znači prelazak na društvenu
koncepciju prava, odnosno uzimanje sve više u
obzir društvenih ciljeva prava , a sve manje stroge
forme i logike.
 tako dolazimo do novog shvatanja primjene
propisa.
 primjena prava se više ne tretira samo kao neka
logič