25.2.2018.

Povijest filozofije 5

Lara Osman-Grganja

Osvrt na Kantovo pobijanje idealizma

U svom prikazu idealizma, Kant nam daje početnu definiciju materijalnog idealizma, kojeg
definira kao teoriju koja (u najmanju ruku) sumnja u opstojnost stvari u prostoru izvan nas.
Pobliže se koncentrira na Descartesov problematični idealizam, koji smatra da je jedina
tvrdnja u koju možemo biti potpuno sigurni ta da „mi jesmo“, to jest, sigurna je jedino
spoznaja samog sebe, odnosno svog postojanja. Takav idealizam zapravo izražava nemoć da
se neposrednim iskustvom dokaže bilo kakva druga opstojnost (koja nije naša). Dakle, dok se
ne nađe dovoljan dokaz za vanjsku opstojnost, ne dopušta se odlučan sud. Prema Kantu, taj
dokaz mora pokazati da mi o vanjskim stvarima imamo iskustvo. To će se pak moći dokazati
samo ukoliko prihvatimo da se naše unutrašnje iskustvo gradi pod pretpostavkom vanjskog.
Drugim riječima, Kant smatra da se do opisanog dokaza može doći samo pobijanjem
idealizma.

Svoje, po mojem mišljenju uspješno pobijanje idealizma, Kant provodi kroz analizu i kritiku
sljedeće idealističke teze: „Sama ali empirijski određena svijest moje vlastite opstojnosti
dokazuje opstojnost predmeta u prostoru izvan mene“. Naime, Kant smatra da već sama
činjenica da smo mi svjesni svoje opstojnosti kao određene u vremenu ukazuje na to da
moramo biti svjesni stvari izvan sebe, kako bi mogli spoznati sebe same. Stoga kroz tri
primjedbe pobija spomenutu tezu. Prvo, za razliku od idealističke ideje, Kant smatra da je
vanjsko iskustvo zapravo neposredno, a unutarnje posredovano vanjskim. Naša samospoznaja
ne uključuje iskustvo. Zato nam je potrebno unutarnje zrenje, pomoću kojega određujemo
subjekt. Za to su nam potrebni vanjski predmeti, iz čega slijedi da je unutarnje iskustvo
moguće jedino posredno, i to pomoću vanjskog iskustva. Drugo, prema Kantu, svijest o
samome sebi nije zor, nego intelektualna predodžba. Mi vrijeme možemo shvaćati samo kroz
gibanje (promjenu) u odnosu na ono trajno u prostoru. No, ta se trajnost ne crpi iz vanjskog
iskustva, već se a priori pretpostavlja kao nužni uvjet svakog vremenskog određenja. Treće,
mi svoju predodžbu konstruiramo kroz zbilju vanjskih predmeta. Znači, naša predodžba može
biti tek uobrazilja nastala uslijed reprodukcije negdašnjih vanjskih opažanja, no ta je
uobrazilja uvijek bazirana na zbilji vanjskih stvari.

Svoje pobijanje idealizma Kant nastavlja kroz kritiku četvrtoga paralogizma transcendentalne
psihologije. Transcendentalni idealizam jest učenje prema kojemu pojave sve zajedno držimo
jednostavnim predodžbama, a ne stvarima samim o sebi, pa su prema tome vrijeme i prostor
samo osjetllne forme našega zrenja. Ovome je idealizmu suprotstavljen transcendentalni
realizam, koji vrijeme i prostor uzima kao nešto o sebi dano (nezavisno od naše osjetilnosti).
Transcendentalni idealist zapravo je empirijski realist, on priznaje materiji kao pojavi zbilju,
koja se neposredno opaža. Štoviše, samo postojanje zorova potvrđuje postojanje realnoga u
prostoru, to jest onome što opažamo mora pripadati nešto realno, jer u suprotnom ne bi bilo ni
zorova. Dakle, ono realno vanjskih pojava zbiljsko je samo u opažanju i ne može ni na koji
drugi način biti zbiljsko. Sve što opažamo pretpostavlja neki prostor. Opažanje je zapravo
zbilja u prostoru kao čistoj predodžbi.

Slažem se s ovakvim Kantovim promišljanjem, te smatram da je uspješno pobio idealizam.

Naime, moje je mišljenje kako je samospoznaja prvi korak u shvaćanju svijeta oko nas. No,
mi sebe ne možemo spoznati bez vanjskih utjecaja, vanjskog svijeta (čije su glavne značajke
prostor i vrijeme) koji nas definira. Kroz iskustvo vanjskog svijeta mi konstruiramo sebe.