Anthony D.

Smith – Nacionalizam i modernizam

Prema knjizi Anthony D. Smitha – Nacionalizam i modernizam

TRI GLAVNA PITANJA KOJIMA SE BAVE NACIJE I NACIONALIZAM

1. Etičko i filozofsko pitanje – koja je uloga nacije u čovjekovom životu i je li nacija vrijednost po
sebi ili je sredstvo za ostvarenje drugih ciljeva?
2. Antropološko i političko pitanje promatra društvenu definiciju nacije - je li nacija etnokulturna
kategorija čiji su pripadnici od rođenja vezani zajedničkom pripadnošću, jezikom, poviješću ili je
društvena i politička zajednica?
3. Povijesno i sociološko pitanje. - da li je nacija drevna ili moderna i da li je ona plod razvoja?
KORIJENI KLASIČNOG MODERNIZMA
Prvi teoretičari miješaju evolutivni prikaz razvoja nacija s određenim stupnjem voluntarizma. Lord
Acton primjerice brani višenacionalna carstva jer ona mogu po njemu zadovoljiti različite rase. Lenan
govori o vjeri u aktivnu politiku, a Marx i Engels naglašavaju važnost jezika i političke povijesti u
stvaranju nacionalne države. Ne nailazi se na opću teoriju koja je primjenjiva na sve slučajeve.
ČETIRI GLAVNE STRUJE UTJECAJA
1. Marksistička struja koja se rubno bavila pitanjima nacije i nacionalizma. Objašnjavali su ulogu u
razvoju čovječanstva očitovanjem potrebe europskog kapitalizma za širenje tržišta i tržišnih blokova
2. Psihologija gomile – imala je utjecaj nešto dublji od marksističkog. Unutar ovoga posebice se ističe
Kedurijev prikaz socijalne psihologije, odnosno nemirne mladeži koja je kivna na roditeljske tradicije
3. Weberovska struja – oslanja se na važnost političkih sjećanja i bavi se utjecajem intelektualaca u
očuvanju nezamjenjivih kulturnih vrijednosti. Naglasak stavlja na ulogu političkog djelovanja u
stvaranju etničkih skupina kao i modernih država
4. Durkheimovska struja – čija je nit vodilja u naglašavanju zajednice i kolektiviteta kao moralne
zajednice. S primjerima iz religije pokazuju kako postoji nešto vječno, a sva se društva ponovno
obnavljaju i potvrđuju u kolektivnim obredima i svečanostima.
DVA ASPEKTA RAZVOJA KLASIČNOG MODERNIZMA
1. Pribjegavanje sociološkim čimbenicima – Primjerice kod Hansa Kohna. Stožer njegove podjele je
na istočni i zapadni nacionalizam. Države s snažnim buržoazijama odlučivale su se na racionalističku
i voluntarističku inačicu ideologije nacionalizma
2. Iscrpni dokazi u prilog Europskog porijekla nacionalizma – nisu se baš svi povjesničari usuglasili
oko „datuma rođenja“ nacionalizama ali su se složili oko toga da je vezan uz specifično vrijeme i
mjesto.
ANTIPERENIJALIZAM
Antiperenijalizam je reakcija na ideje i načela starijeg naraštaja i modela izgradnje nacije. Temelj starog
shvaćanja bilo je mišljenje o nacijama kao temeljnim povijesnim zajednicama, drevnima i iskonskima.
Tvrdi kako nacije nisu ni drevne ni iskonske već su novijeg karaktera i dolaze iz Europe i Afrike.
Klasični modernizam protivi se uvjerenju kako su nacije elementi prirode koje postoje od pamtivijeka.
Pet je modernističkih prigovora perenijalizmu: 1) Nema dokaza da su nacije drevne i iskonske, 2) Nacije
nisu datost i ne postoje u prirodi, 3) Nacije su nove, 4) Moderne nacije ne mogu se pripisivati
predmodernim kolektivitetima, 5) Nisu proizvod starih povijesnih sila već novog povijesnog razdoblja.
RAZLIKE IZMEĐU MODERNIZMA I PERENIJALIZMA
Perenijalizam se odnosi na povijesnu starost onog tipa društvene i političke organizacije koju zovemo
nacijom. Perenijalisti smatraju kako je nacija trajna i iskonska zajednica sa stoljetnom povijesti,
ukorijenjena u prostor i vrijeme, narodna i pučka zajednica koja odražava njihove potrebe i težnje. Za
perenijaliste pripadanje naciji znači imati određena svojstva, jer one su cjeline s jednom voljom i
karakterom koji počiva na načelima zajedničkog porijekla i zajedničke kulture. Modernisti, s druge
strane, naciju vide kao teritorijalnu zajednicu pred zakonom jednakih ljudi. Prema modernistima, nacija
je moderna i nova tvorevina nepoznata u predmodernom razdoblju. Nacija je kreacija koju svijesno
grade elite s ciljem utjecaja na mase. Nacije su prema modernistima, podijeljene na određene skupine od
kojih svaka ima svoje potrebe, a načela nacionalne solidarnosti modernisti traže u društvenoj
komunikaciji i građanskom statusu. Ovo je ideal-tipska podjela s kojom se ne slažu baš svi autori.

1
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

ČETIRI VERZIJE MODERNISTIČKE PARADIGME PREMA SMITHU

Sociokulturna, Socioekonomska, Politička i Ideološka verzija
ERNEST GELLNER (Sociokulturna verzija)
Moglo bi se reći kako su teze Ernesta Gellnera najizvornije i najradikalnije. Kod Gellnera, nacija ne
stvara nacionalizam već suprotno – nacionalizam stvara naciju. Nacionalizam je težnja za normom
nacije kao velikim, neposrednim i anonimnim društvom. Prema Gellneru, ljudi postaju nacionalisti iz
puke potrebe – želje za rastom. U prvoj knjizi „Thought and Change“ Gellner ističe ulogu jezika i
jezične kulture kao društvenog „veziva“, a kasnije u knjizi „Nacije i Nacionalizam“ preformulira
„vezivo“ u sustav masovnog obrazovanja kao sredstva održavanja visoke kulture. Gellner svoju
teoriju temelji na prijelazu iz tri tipa društva: 1) Predagrarno, 2) Agrarno, 3) Industrijsko društvo.
Prijelazom iz agrarnog u industrijsko društvo dolazi do prijelaza iz niske kulture u visoku. Nacije su po
Gellneru društvo visoke kulture koja je njegovana i standardizirana na obrazovanju, za razliku od
agrarne koja je „divlja“ i ne zahtjeva nikakvo bavljenje njome.
Problem kod Gellnera je taj što on polazi od jednog modela nacionalizma – njemačkog učenja o
organskim nacijama – čiji je cilj postići homogenost tvorbom nacionalne volje, ali kulturna
homogenizacija nije uspjela u nijednoj zemlji. Teorije modernosti poput Gellnerove su pogrešne jer ne
uspijevaju objasniti povijesnu dubinu i prostorni doseg veza modernih nacija. Ova teorija može
odgovoriti na pitanje „zašto , kada i kako“ se koji nacionalizam pojavio, ali ne može pokazati na kojim
osnovama su se razvile nacije i nacionalizam, kao što ne može predvidjeti gdje postoje izgledi za to u
budućnosti.
KAPITALIZAM I NACIONALIZAM (Socioekonomske verzije)
Osnovno ishodište ovih teorija dolazi od Marxa i Engelsa, po njima nacije su zajednice jezika i
prirodnih sklonosti, a država je nužan teren na kojem buržoazija osigurava slobodno kretanje kapitala.
Marx i Engels nacionalizme dijele na progresivne i regresivne, ovisno o tome je li vjerojatno da će
potaknuti socijalnu revoluciju.
TOM NARIN – nacionalizam u kontekstu političke filozofije
Poslijeratno socioekonomsko tumačenje Toma Narina izrasta iz marksizma ali i prekida s njime. Narin
nacionalizme stavlja u kontekst političke filozofije i smatra da su oni najidealniji i najsubjektivniji od
svih ideoloških fenomena. Za njega je ključan čimbenik neujednačen razvoj kapitalizma, a svijet poslije
1800 dijeli na CENTAR I PERIFERIJU, odnosno kapitalističke centre na zapadu i nerazvijene periferije.
Nacionalizam prema Narinu nastaje iz sučeljavanje ovih dvoje. Osnova Narinove teorije je marksističko
tumačenje nacija i nacionalizama na temelju političke ekonomije i klasnih borbi. Teorija ne daje
objašnjenje varijacija nacionalizama, a ne daje ni njegovu definiciju već ga opisuje kao: „međuklasnu
zajednicu svjesnu svojih interesa“. Narin nacionalizam tretira kao pokret periferije, a prvi nacionalizmi
pojavljuju se baš u onome što on smatra „centrom“ i bili su djelo intelektualaca.
HECHTER – Unutarnji kolonijalizam
Hechterova formulacija nastala je na promatranju političkog i ekonomskog razvoja britanskog otoka od
dinastije Tudor do '60ih godina. Hechter prikazuje kako je razvoj išao na štetu periferije, a kad se
političkom priključenju pridoda i ekonomski onda se može govoriti i o unutarnjem kolonijalizmu
(Škotska, Irska, Wels…) Unutarnji kolonijalizam je stanje strukturne ovisnosti, promet i ekonomiju
monopolizira centar, p privreda periferije svede se na izvoz jedne sirovine. Periferija ima niži standard i
stanovnici su kulturno, jezično i nacionalno diskriminirani. Iz ovoga se razvija i kulturna podjela rada:
Zanimanja visokog statusa čuvaju se za pripadnike metropolitske kulture, a pripadnici domaće su na dnu
stratifikacijskog lanca. Hechter ne shvaća etničku osnovu separatizma, kod njega nema ništa osobito ni u
nacionalizmu ni u etničkoj pripadnosti već je riječ samo o grupama, a ovo nam kod Hechtera ne pomaže
razumjeti nacionalizam. Ako je sve svedeno samo na interes, a odbacujemo utjecaj ideja, onda ne postoji
razlog zašto bi neka država uopće proizvela ime nacije.
DONALD HOROWITZ
U tipologiji logike secesionističkih pokreta Horowitz uzima u obzir socioekonomski uvid te određuje
strukture i socio-psihološke uvjete pokušaja odcjepljenja. Polazi od teorije poštivanja skupine i analizira
osnovne stereotipe u dvije grupe: 1) ATRIBUTI ZAOSTALOSTI (lijenost, pokornost…) 2) ATRIBUTI
NAPREDNIH SKUPINA (marljivost, obrazovanost...) Horowitz ove skupine smješta u regije po „per
capita“ dohotku i razvrstava ih u napredne i zaostale.
2
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

U odrednice odcjepljenja uvrštava ograničenja koja ne uključuju samo ekonomske razlike već i procjene
ljudi o samima sebi i drugima. Horowitz kombinira perenijalnu etničnost s političkim modernizmom, te
porijeklo etničke vezanosti povezuje s rodbinskim vezama, odnosno mitologijom o zajedničkim
predcima.

DRŽVA I NACIJA – IZVORI POLITIČKOG MODERNIZMA (politička verzija)

ANTHONY GIDDENS – od države prema naciji
Njegov osnovni predmet bavljenja je nacionalna država dok se nacija i nacionalizam pojavljuju rubno.
Po njemu su nacija i nacionalizam svojstva modernih država, a naciju definira kao kolektivitet unutar
jasno razgraničenog teritorija. Nacionalizam mu je psihološki fenomen vezanosti pojedinca za skup
simbola i uvjerenja koje naglašavaju zajedništvo u političkom poretku.
Giddensu je najzanimljivija činjenica postojanje upravnog aparata s monopolom fizičke sile na
određenom teritoriju, a nacionalizam mu je jedino relevantan ako je povezan s državom. Kod njega je
nacionalizam kulturni senzibilitet suverenosti, popratna pojava koordinacije vlasti unutar omeđenog
teritorija. Kod Giddensa je nacionalna država povijesni fenomen nastao iz europskog apsolutizma.
U Giddensovoj teoriji imamo dva problema opće naravi: 1) Nacionalizam i naciju reducira isključivo na
povezanost s državom, 2) Nacionalizam ocjenjuje kao psihološki fenomen za razliku od strukturne
prirode nacionalne države. Pojam nacije uključuje mnogo više od ideje političke zajednice ili nositelja
državne vlasti.
CHARLES TILLY – Rat čini državu – međudržavni sustav
Tilly naciji ne daje neovisan status i smatra da je najvažnija moderna država jer je povijesno starija.
Ovog autora zanima međudržavni sustav koji se pojavio u Europi. Prema Tillyu rat čini državu ali i
država čini rat. Nakon što rat iscrpi sukobljene strane poziva se diplomacija da osmisli međudržavni
poredak nacionalnih država prema načelu ravnoteže moći. Moderna država je prema njemu nastala prije
nacija i nacionalizma i zbog toga se oni mogu shvatiti samo u kontekstu diplomacije i rata među
državama.
MICHAEL MANN – Vojni čimbenici i demokracija
Modernist Mann najveću važnost u formiranju nacija pridaje vojnim čimbenicima i pojavi demokracije.
Mann razlikuje četiri faze u nastanku nacionalne države:
1. Religijska faza–16 st. Reformacija i proturef. stvaraju pismenost na domaćim jezicima
2. Ekspanzija države–do 18st. Proširenje pismenosti i stvaranje osjećaja građ. državljanstva
3. Vojna revolucija – fiskalna kriza i veće novačenje potiču politizaciju pojma narod i nacija
4. Industrijski kapitalizam – kraj 19st. rast ovlasti države i društvenoj koordinaciji doprinosi
homogenizaciji i rastu nacionalizma
Mann iznosi potpunu političku teoriju nacionalizma i njegovih krajnosti a inzistira na prvenstvu
političkih i vojnih čimbenika. Ističe kako je nacija nastala u okviru države na Europskom zapadu, ali
ovo objašnjenje ne može se primijeniti na Italiju i Njemačku. Mann tvrdi kako je neuspjeh nacionalnih
država da uvedu demokraciju poslije I. Svjetskog rata završio u ekstremnom nacionalizmu – fašizmu.
JOHN BREUILLY – nacionalizam i politički pokreti
Za Breuillya nacionalizam je vezan uz političke pokrete koji teže državnoj vlasti i koji to djelovanje
opravdavaju s nacionalističkim argumentima: postoji nacija s jasnim i osebujnim karakterom čiji interesi
moraju imati prvenstvo i nacija mora biti neovisna koliko god je to moguće.
Nacionalizam je za Breuillya prije svega politička doktrina i klasificira ih prema političkom kriteriju, a
prepoznaje njih šest različitih. On kaže kako je nacionalizam kao ideologija efikasan u funkcijama
društvene mobilizacije i ideološke legitimacije. U nacionalističkim pokretima ključnu ulogu igraju „pod-
elite“, birokrati srednje vrste, a radnici i seljaci se rjeđe pojavljuju.
Breuilly preuzima poimanje historicističke vizije nacionalizma - dakle prema ovoj viziji je u
prvobitnom prirodnom stanju svaka nacija jedinstvena i autentična, a zadaća nacionalista je stoga da
vrate svoju zajednicu u prirodno, autentično stanje. Smatra kako uslijed modernosti dolazi do jaza
između države i društva, a da nacionalizam tome samo daje privremeno rješenje. Osnovna zamjerka
Breuillyevoj teoriji je ta da postoje nacionalizmi koji se nisu usmjerili na stvaranje vlastite države, već
na široku autonomiju unutar postojeće, a za njih se ne može reći kako nisu nacionalisti.
3
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

POLITIČKI MESIJANIZAM (ideološka verzija modernističke paradigme)

'Politička religija'
Teorija političke religije se pojavljuje 1960ih i autori prije svega u nacionalizmima postkolonijalnih
država vide religiju modernizacije. Dakle, ovu religiju su u tim zemljama proizvele prije svega elite
kako bi mobilizirale neintegrirane mase. Nacionalizam božanstvo mijenja nacijom, crkvu građanstvom,
a kraljevstvo božje državom.
KEDOURIE - marginalna mladež
Kedourie smatra da je nacionalizam doktrina iz Europe početkom 19.st. i da je vezana uz filozofijske
postavke prosvjetiteljstva. Nacionalizam je proizvod mladih intelektualaca isključenih i otuđenih od
politike koji su u romantičnim fantazijama tražili rješenje svojih nezadovoljstava. Ovo se prvobitno
desilo u Njemačkoj, a poslije i u Italiji, Poljskoj, Mađarskoj... ovaj autor smatra da je revolucionarni
mesijanizam mogao završiti samo u terorističkom nihilizmu i etničkoj mržnji. Kedourie proširuje svoju
analizu na postkolonijalni svijet jer su kolonijalizacija i imperijalizam razbili tradicionalno društvo
koloniziranih zemalja: iz ovog je u kolonijama ponikla nova klasa marginalaca koja je prihvaćala
zapadne idealne neovisnosti i samopouzdanja, ali je stvorila nezadovoljstvo prema tradiciji. Ovim
marginalcima je najprivlačnija ideja sa zapada bio upravo nacionalizam: doktrina prema kojoj se
čovječanstvo prirodno dijeli na nacije. Te nacije se prepoznaju po određenim značajkama.
kult 'mračnih bogova'
Nove ideje bitno su utjecale na azijska i afrička društva, ljubav prema drevnoj prošlosti karakteristična
za nacionalizam hrani se iz mržnje prema sadašnjosti. Imperijalisti su s jedne strane proizveli domaće
intelektualce po evropskom uzoru, s europskim stavovima... no s druge strane – ovi nisu postali
ravnopravni s Evropljanima u svojim zemljama. To je kod njih potaklo postavljanje pitanja identiteta, a
odgovor su našli u pozivanju na mračne bogove etničke predaje i gnušanju nad Evropom.
politički milenarizam
Kedourie smatra da ovdje zapravo nije riječ o gnušanju, već o oponašanju i prilagodbi evropskih ideja: s
jedne strane ideje da svaka nacija mora imati slavnu prošlost, a s druge da mora imati i slavnu
budućnost. Pvdje je riječ o političkom milenarizmu (u originalu: ideja da je na dolasku tisućljetno
kraljevstvo božje u kojem će vladati duh sveti: ljubav). Dakle milenaristička nada = nada u dolazak i
osnivanje potpuno novog poretka u kojem vlada ljubav i svi ljudi su braća. Ovdje nema razlika između
ljudi niti između društva i države: svi su jedna velika obitelj. A nacionalizam postaje sekularni
milenarizam utjelovljen u ideji napretka prema apsolutnoj slobodi koja se u Evropi pojavljuje od
francuske revolucije. Kedourie tvrdi da je kult mračnih bogova obrazovanih neeuropljana upravo
usvajanje i prilagodba revolucionarnih i terorističkih značajki evropske tradicije (jakobinaca naprimjer).
Ovaj milenaristički nacionalizam, da bi funkcionirao, mora se svesti na nekoliko jednostavnih krilatica i
simbola. Jedan od najvažnijih simbola = nacionalni vođa. Pritom se uspostavlja emocionalni odnos
vođe i vođenih koji nastoji izgledati kao da ne postoji razlika između njih, a tako politička veza postaje
ljubavni odnos u kojem je politička zajednica ujedinjena ljubavlju.
Kedourie polazi od pretpostavke da je nacija posve nova vrsta zajednice i da nema ničeg zajedničkog s
prijašnjim tradicionalnim zajednicama. Kod Kedouriea je nacija i nacionalizam novi tip zajednice,
konstrukcija nezadovoljnih intelektualaca, bez ikakvog temelja u predmodernim epohama.
Nacionalizam je kod njega surovo nametanje zapada nedužnim kulturama i društvima koja su izbačena
iz svojeg predkolonijalnog raja i pali kao žrtva mesijanskog opijuma koji ih još više uništava.
Milenarizam želi ukinuti prošlost i zamijeniti je budućnošću. Nacionalizam pak želi oblikovati
budućnost prema slici prošlosti – i to konkretne prošlosti nekog naroda u njegovoj domovini. Kod
Kedouriea je prošlost kulturni resurs koji treba politizirati kako bi se mobilizirali osjećaji masa i kako bi
se njima manipuliralo. Sredstvo mobliliziranja kod njega su mračni bogovi.

IZMIŠLJANJE I ZAMIŠLJANJE NACIJE

U ovom dijelu Smith govori o dva autora Ericu Hobsbawmu i Benedictu Andersonu. Obojica autora
polaze od marksističke perspektive no kombiniraju ga s postmodernističkim dekonstrukcionizmom..
Nacije i nacionalizam se dekonstruiraju kao kulturni artefakti.

4
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

HOBSBAWM - izmišljanje tradicija

Ovaj autor smatra da nacije najbolje možemo shvatiti promatrajući njihove tradicije koje su izmišljene.
Kad shvatimo nastanak i funkciju izmišljenih tradicija možemo objasniti nacije. Izmišljena tradicija =
skup radnji ritualne ili simboličke prirode koje se obično ravnaju prema otvoreno ili prešutno
prihvaćenim pravilima i koje teže usaditi određene vrijednosti i norme ponašanja svojim ponavljanjem.
Ovaj kontinuitet je najčešće lažan, a izmišljene tradicije su prije svega odgovori na nove situacije koji
poprimaju oblik reference na prethodne situacije ili koje uspostavljaju vlastitu prošlost putem, navodno,
obvezujućeg ponavljanja. Hobsbawm dopušta da se stare tradicije često prilagođavaju novim potrebama
kao i da su se tradicije izmišljale i prije. No u modernom dobu najčešće možemo očekivati pojavljivanje
izmišljene tradicije jer brza preobrazba društva slabi i razara obrasce starih izmišljenih tradicija.
Nastankom nacionalnih država su izmišljeni novi simboli: zastava, himna, grb. no osim ovog bilo je
potrebno izmisliti i povijesni kontinuitet koji se radio polufikcijom i krivotvorenjem.
dvje faze nacionalizma kod hobsbawma
Hobsbawm razlikuje dva tipa nacionalizma: 1) Masovni, građanski i demokratski nacionalizam koji je
oblikovan prema vrsti građanina kakvog je stvorila francuska revolucija. 2) Etnojezični nacionalizam
koji se pojavio nakon ovog u istočnoj Europi gdje su manje skupine tvrdile da se imaju pravo odcijepiti
od većeg carstva na temelju etničkih / jezičnih veza.
Hobsbawm zaključuje kako je nacionalizam zamjena za izgubljene snove, reakcija na razočaranje. Iako
je u povijesti igrao važnu ulogu, nacionalizam je danas više ne igra. On više nije globalni politički
program kakav je bio u 19.st. već je danas prije svega čimbenik koji otežava razvoj.
Smith ne prihvaća u potpunosti model izmišljanja tradicija jer prikazivati nacije kao sastavljene od
izmišljenih tradicija znači prije svega davati preveliku težinu umijeću izmišljača. Teško da bi se masu
moglo uvjeriti da je nešto tradicija što ona uopće ne pozna.
BENEDICT ANDERSON - Nacija kao „zamišljena zajednica“
Anderson prije svega pokazuje kako nema kraja eri nacionalizma: bivanje nacijom je danas
najuniverzalnije priznata vrijednost u političkom životu. Za njega je nacionalizam prije svega moderna
pojava, ali ga ne promatra kao ideologiju već kao bliskog kategorijama kao što su srodstvo, religija...
Naciju definira kao zamišljenu politička zajednica i to zamišljena kao istodobno inherentno
ograničenu i suverena. Zamišljena je zato jer se članovi ne poznaju, ali osjećaju zajedništvo, zajednica
je zato što podrazumijeva horizontalno drugarstvo, ograničena je jer je zamišljena kao jedna od nacija,
suverena je jer nacije žele slobodu, a sloboda znači vlastitu državu
Ono što Andersona zanima je zašto su ljudi spremni na tako velike žrtve za zamišljenu zajednicu i tu
dolazi do „dviju neumitnosti“: 1) smrt. tu kaže otprilike da je nacija sredstvo kojim transcendiramo
smrt: povezujemo pretke s potomcima i stvaramo kontinuitet koji slučaju daje smisao. 2) babilon –
raznolikost jezika - mnogi jezici nastaju i nestaju, ali nema nade da će ikada nastati jedinstveni ljudski
jezik. Raznolikost jezika nije bila velik problem dok tisak i kapitalizam nisu stvorili masovnu
jednojezičnu čitateljsku publiku.
povijesni preduvjeti
Smrtnost i jezični pluralizam su dvije neumitnosti koje prate ljude. Da bi se pojavile nacije i
nacionalizam moraju se izmijeniti tri temeljne kulturne koncepcije:
1. svete zajednice pisma - ovdje je riječ o velikim vjerskim zajednicama čiji su se jezici smatrali
emanacijama zbilje
2. uzvišeni centri – monarsi - ovdje je riječ o dinastičkom kraljevstvu u kojem se sve organizira oko
jednog centra
3. kozmološko vrijeme - ovdje je riječ o predmodernoj predodžbi vremena.
zajednice tiska
Sekularna zamišljena jezična zajednica je postala moguća pojavom tiska, ali je tek zbog pojave
kapitalizma nacija kao posebna vrsta zajednice postala vjerojatna.
Nakon što je u Evropi bilo zasićeno tržište elitnog latinskog – tiskari su počeli tiskati na domaćim
jezicima, a tome su doprinijela tri čimbenika:
1. latinski se sve više udaljio od upotrebe masa

5
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

2. protestantizam je koristio najjeftinija izdanja dopiranja do masa. tako je biblija na domaćem jeziku
doprla do svakog domaćinstva, pa je čitanje na domaćem jeziku postalo važno
3. dvorovi i birokrati su neplanski birali određena narječja (najčešće ona iz političkog centra) kao
službena sredstva uprave, što je pomalo učvrstilo domaće jezike.
Ali nijedan od ovih faktora nije dovoljan za nastanak nacija. Bilo je potrebno sljedeće: kapitalizam,
tehnologija komunikacija, neumitna raznovrsnost jezika. Dakle tisak u kombinaciji s kapitalizmom je
doprinio standardizaciji jezika, a ovo je potaklo nastanak nacionalne svijesti.
tiskarski kapitalizam i re-prezentacija
Ako je nacija tekst i diskurs, onda je tiskarski kapitalizam osnovni uzrok pojave nacija. Nedvojbeno je
da je širenje tiskarskog kapitalizma i čitalačke publike odigralo važnu ulogu. No postoje brojni primjeri
u kojima ovo ne vrijedi: bilo je puno nepismenih nacionalista (npr. italija) zato treba uzeti u obzir i
ulogu simbola, slika i drugih kulturnih proizvoda u re-prezentaciji nacije.

KRITIČARI I ALTERNATIVE
Alternativne paradigme modernizmu su perenijalizam i primordijalizam a Smith ih smatra
nezadovoljavajućima. Dvije su najvažnije primordijalističke teorijske kritike modernizma. jedna od
njih je biologijska, a druga kulturalna.
Primordijalizam I: Biologijska kritika modernizma
Modernizam je prije svega postavljen protiv nacionalističke teorije i to njene organske varijante.
Prva primordijalistička kritika je vezana uz sociobiološke postavke. Ovdje se tvrdi da etničke skupine i
nacije treba smatrati oblicima proširenih srodničkih skupina i da ih shodno tome možemo izvoditi iz
individualnih genetskih reprodukcijskih poriva. Glavni predstavnik ovakvog pristupa = Pierre van Den
Berghe koji smatra da je modernost nacija čisto formalna. On uzima zajedno tjelesni izgled i kulturu, a
zajednički život i mitove izjednačava s preferencijalnom endogamijom. Glavni nedostatak van Den
Bergheove teorije je upravo vjerovanje u stvarnu genetsku srodnost.
Primordijalizam II: Kulturna kritika modernizma
U ovoj varijanti primordijalizma se polazi od kulturnih danosti ljudskog društva. Ovaj pristup je donekle
utemeljen na Durkheimovom razlikovanju mehaničke i organske solidarnosti.
Clifford Geertz je glavni predstavnik, a on razlikuje dva snažna, ali neovisna motiva: želja za
identitetom i želja za prosperitetom i uspješnom državom. Geertz tvrdi kako su ova dva motiva često
suprotstavljena, a napetost među njima je posebno jaka u novim postkolonijalnim državama. S jedne
strane raste važnost suverenosti države, a s druge strane doživljaj sebe kod ovih naroda ostaje duboko
povezan s činjenicama krvi, rase, jezika, mjesta.
Instrumentalistička kritika modernizma
Glavni predstavnik instrumentalističke kritike je Paula Brassa. On smatra da primordijalne veze
postoje, no da su mnoge od njih promjenjive. On smatra da je priznanje zasebnih primordijalnih skupina
dovoljno da se predvidi hoće li se u budućnosti razviti nove etničke zajednice ili nacije – što je
neodrživo, kao i pretpostavka da etničke pripadnosti pripadaju neracionalnom dijelu čovjekove ličnosti i
kao takve su pogubne za građansko društvo, što smatra Smith također ne stoji.

Perenijalizam I: etnički kontinuitet

Perenijalizam se odnosi na povijesnu starost onog tipa društvene i političke organizacije kojeg
nazivamo nacijom. Ovdje se smatra da ona postoji vječno ili barem od pamtivijeka. prema ovom
gledanju naravno ne postoji razlikovanje etničnosti i nacionalnosti. Perenijalisti ne smatraju da su nacije
i etničke skupine prirodne danosti. One su isključivo društvene i kulturne pojave i postoje kao temeljno
obilježje ljudskog društva tijekom cijele zabilježene povijesti. Ovo je razlog zašto ih pripadnici
doživljavaju kao iskonske.
Joshua Fishman kao glavni predstavnik pokazuje kako je kod etničnosti riječ o bivanju, činjenju i
znanju. Bivanje se uvijek doživljava kao fenomen srodstva, kao kontinuitet u osobi i u onima koji dijele
međugeneracijsku vezu sa zajedničkim precima. Činjenje - ovdje je riječ o čuvanju, potvrđivanju i
uvećavanju kolektivnih identiteta i prirodnog poretka, odnosno kulturnim praksama. Znanje: ovdje je
riječ o mudrosti kolektiviteta.
6
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

Perenijalizam II: perenijalna etničnost, moderne nacije

Walker Connor dokazuje kako je nacionalna veza bitno psihološka i neracionalna. Nacija je za njega
skupina ljudi koji vjeruju da ih povezuju zajednički preci. Nacija je u ovom smislu najšire moguće
proširenje obitelji. Connor razlikuje nacionalizam i domoljublje, ali daje i nacije i etničke skupine,
pritom Connor ne nudi objašnjenje nastanka etničkih skupina – one su jednostavno nekakav osjećaj
srodstva. Connorov pristup je koristan za razumijevanje načina mobiliziranja etničkih masa u
nacionalističkim pokretima, ali je manje koristan za shvaćanje rutinskih osjećaja nacionalnog identiteta
u naprednim, stabilnim, demokratskim državama. Connorov kriterij da nacija postoji tek kad većina
glasa na nacionalnim izborima je suviše restriktivan i pretpostavlja: da je nacija nužno masovni
fenomen, da se svjesnost svodi na participaciju, da se u demokracijama participacija mjeri glasanjem.
John Armstrong smatra da skupni identitet zvan nacija nije ništa drugo doli moderni ekvivalent
predmodernog etničkog identiteta koji postoji oduvijek. Ono što prema njemu razlikuje predmodernu
etničku skupinu i naciju jest da predmoderna etnička skupina ne znači glavnu legitimaciju u stvaranju
političke zajednice, a nacija je upravo to. Prema Armstrongu je moderni nacionalizam dio cikusa etničke
svijesti koju treba promatrati u duljoj vremenskoj perspektivi, smatra kako su simboli presudni za
opstanak etničke identifikacije. Simboli se komuniciraju, kako među pripadnicima tako i između
skupina. U analizi etničkih identiteta u predmodernom razdoblju polazi od tri sastavnice: simboli,
komunikacija, mitovi. Armstrong kaže kako je etnički identitet poseban afektivni fenomen i specifična
vrijednost uvjetovana granicom između nas i njih. pritom su religije bile važan izvor mitsko-simboličkih
sadržaja.
John Hutchinson je dao analizu kulturnog nacionalizma. On ne poriče važnost političkog nacionalizma
kao težnje ka uspostavi autonomnih državnih institucija, ali pokazuje kako ne treba previdjeti važnost
kulturnog nacionalizma. Kulturni nacionalizam je onaj koji teži moralnoj obnovi zajednice. Ovdje nije
fokus na uspostavi države nego se kao bit nacije uzima njena civilizacija koja je proizvod jedinstvene
povijesti, kulture i zemljopisnog profila. Hutchinson izvodi tri zaključka iz svoje analize: važnost
povijesnog pamćenja u stvaranju nacija, postojanje suparničkih definicije nacije, kulturni simboli koji
imaju središnje mjesto u stvaranju skupina Hutchinson smatra da se kulturni i politički nacionalizam
pojavljuju naizmjence kao dva suparnička odgovora na krizna razdoblja sukoba između tradicionalista i
modernista.

SMITHOV ETNOSIMBOLIZAM
Smithov pristup kreće od moderne epohe nacionalnih država i nacionalizma prema najranijim
očitovanjima kolektivnih kulturnih osjećaja. Smith kreće od ideologije i pokreta samog nacionalizma.
Nacionalizam definira kao: ideološki pokret za postizanje i održanje samouprave i neovisnosti u korist
skupine za koju neki njezini pripadnici misle da je aktualna ili potencijalna nacija. Tri su osnovne niti
vodilje koje se mogu uočiti u svakom nacionalizmu: ideal nacionalne autonomije, nacionalno jedinstvo i
nacionalni identitet. Nacije definira kao: skupina ljudskih bića koja ima zajedničke i razlikovne
elemente kulture, jedinstveni ekonomski sustav, građanska prava za sve članove, osjećaj solidarnosti
koji nastaje iz zajedničkih iskustava i koja zauzima isti teritorij.
Smith smatra kako se Etnonacionalizam temelji na političkim i vjerskim čimbenicima, a ne na kulturnim
i društvenim dakle: modernu epohu obilježava razvoj znanstvene države. Nastankom ove znanstvene
države dolazi u pitanje legitimnost religijskih objašnjenja, a tako nastaju dvojne legitimacije u kojima se
bore suparnički autoriteti. Dvojnost posebno pogađa intelektualce, a oni reagiraju na tri načina:
neotradicionalizam: odbacuju svjetovnu državu i potvrđuju božanski autoritet, asimilacionizam: ideja
mesijanskog skoka u sekularnu budućnost i potpuno odbacivanje božanskog autoriteta, obnoviteljska
reakcija: pokušaj kombiniranja dviju legitimacija.
Smith je svoju analizu premjestio s nacija i nacionalizma na etničke zajednice. U središtu analize su
mitovi, sjećanja, vrijednosti, tradicija i simboli. Pobliže navodi neke od ovih elemenata: mit o
zajedničkom porijeklu koji je bitan za doživljaj etničke zajednice, simboli koji služe kao podsjetnici na
jedinstvenu kulturu, i zajednička sjećanja na ključne događaje i epohe u povijesti zajednice.
Izvodi i definiciju etničkih zajednica: one su imenovane ljudske populacije sa zajedničkim mitovima o
precima, povijestima i kulturama koje su vezane za specifični teritorij i imaju osjećaj solidarnosti.

7
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

Tipovi nacije kod Smitha

Smith pronalazi dva osnovna puta stvaranja nacija, a oni ovise o vrsti etničke zajednice iz koje nacija
proizlazi:
1. lateralna i ekstenzivna. Ovo su zajednice koje rijetko prodiru duboko u društvenu ljestvicu, ali se
nepravilno i neprecizno šire u prostoru. Ove etnije su tipično aristokratske, ali su često uključeni i
svećenici i bogati građani
2. vertikalna i intenzivna. ovdje sad imamo dvije alternative. ova etnija se sastoji: od gradskih elita,
sastavljenih od svećenika, trgovaca i obrtnika, a vladajući sloj potječe od imućnih građana i ona je
labava koalicija pripadnika plemena koje predvode glave klana. ova vertikalna etnija ima
ujedinjujuće veze koje su intenzivnije i ekskluzivnije od onih u aristokratskoj etniji.
Dva puta do nacionalnosti kod Smitha:
1. put birokratske inkorporacije. Ovdje se labava aristokratska etnija pretvara u teritorijalnu naciju.
pritom aristokrati nemaju interes da vlastitu etničku kulturu usade u srednje ili niže klase. Ishod
ovog je građanskiji tip nacionalnog identiteta koji se pothranjuje teritorijalnim nacionalizmom.
Dakle ovdje je birokratska država skovala naciju prodirući iz etničke jezgre na vanjska područja.
2. vernakularna mobilizacija. Ovdje se demokratska etnija pretvara u naciju pod okriljem domaće
inteligencije. Ovdje domaći intelektualci ponovno otkrivaju i prisvajaju jednu selektivnu
etnopovijest izvedenu iz postojećih mitova, simbola i tradicija u zabilježenim sjećanjima naroda.
Ovdje se dešava povratak etničkim prošlostima kod kojeg se mora pomno odabrati što je naše, a što
nije. Ovdje dakle nastaje tip nacije utemeljen na etničkim koncepcijama koji pothranjuje genealoški
nacionalizam. Ovaj model je karakterističan za istočnu Europu.
Etnosimbolizam zaključno
Preobrazba iz etnije u naciju nije nužna, jer u protivnom ne bi bila potrebna nacija i nacionalizam.
Postoje karakteristike koje nedostaju etnijama, a nacije ih imaju: jasno omeđen teritorij – domovina,
javna kultura, ekonomsko jedinstvo, zakonska prava i obveze za svakoga. Zajednička obilježja etnija i
nacija su ime, mitovi i sjećanja.

PARADIGME
Pojedini smatraju kako da opća teorija nije potrebna ni moguća, a Smith smatra da je potrebna! međutim
– ako pogledamo sve ove pristupe – vidimo da trenutno baš i nije moguća.

 Primordijalizam nastoji razumjeti strast i požrtvovnost kao značajke nacija i nacionalizma i to tako
da ih se izvodi iz primordijalnih atributa osnovnih socijalnih i kulturnih fenomena. Ukazuje na
važnost veze između etničnosti i srodstva i time se daje objašnjenje snažnih osjećaja koji se vezuju
uz ovu pripadnost.
 Perenijalizam promatra nacije tijekom dugog vremena i nastoji shvatiti njihovu ulogu dugotrajnih
sastavnica povijesnog razvoja. Perenijalisti izvode moderne nacije iz temeljnih etničkih spona, a ne
iz modernizacije. Doprinos perenijalizma je u razumijevanju funkcija jezika i etničkih spona i snazi
mitova o podrijetlu u mobiliziranju potpore nacionalizmu.
 Etnosimbolizam nastoji otkriti simboličko naslijeđe etničkih identiteta pojedinih nacija i pokazati da
moderni nacionalizmi i nacije u suočavanju s problemima modernog doba, ponovno otkrivaju i
reinterpretiraju simbole. Doprinos etnosimbolizma je u razumijevanju subjektivnih i povijesnih
dimenzija nacija i nacionalizma.
 Modernizam nacije i nacionalizam izvodi iz procesa modernizacije i pokazuje se kako su države,
nacije i nacionalizmi na posve nove načine mobilizirali i ujedinili populacije kako bi se nosili s
modernim uvjetima i modernim političkim imperativima.
 Postmodernizam otkriva fragmentaciju nacionalnih identiteta i navještena je nova postnacionalna
vrsta politike identiteta i globalne kulture. Ove analize se mogu shvatiti kao nastavak dijelova
modernističke paradigme.

8
 Anthony D. Smith – Nacionalizam i modernizam

HEYWOOD razlikuje sljedeće tipove nacionalizama u knjizi „Političke ideologije“

Liberalni nacionalizam Liberalni nacionalizam- najstariji oblik nacionalizma datira iz vremena
francuske revolucije njegove ideje jasno su Rousovoj obrani narodnog suvereniteta izraženog u pojmu
opća volja. Težnja ka narodno samoupravi-sve se više stapala s liberalnim principima. Liberalni
nacionalizam je oslobađajuća snaga u dva smisla. Prvo uspostavlja se svim oblicima dominacije i
ugnjetavanja, drugo zalaže se za konstitucionalizam i reprezentaciju. Liberalni nacionalisti vjerovali su
da nacije imaju pravo na samoopredjeljenje , vjerovali su da se i princip ravnoteže i harmonije
primjenjuje na nacije svijeta. Nacionalizam ne dijeli jednu naciju od druge, nacionalizam promovira
jedinstvo unutar nacije.
Konzervativni nacionalizam Konzervativni nacionalizam se pojavio poslije liberalnog. Sve do druge
polovine 19st, konzervativni političari su tumačili kao subverzivnu, pa i revolucionarnu doktrinu.
Konzervativci, prije svega, doživljavaju naciju kao organsku tvorevinu koja nastaje iz osnovne ljudske
za približavanje onima koji imaju iste poglede, način života i izgled. Ukratko, ljudska bića traže
sigurnost i identitet kroz pripadnost nacionalno zajednici. Po tom gledištu, patriotska vjernost i
nacionalna svijest su u velikoj mjeri ukorijenjeni u ideji o zajedničkoj prošlosti, što nacionalizam
svrstava u obranu vrijednosti i ustanova koje su historijski prihvaćene. Nacionalizam je tako postao
oblik tradicionalizma koji konzervativnim nacionalistima daje izrazito nostalgični karakter okrenut
prošlosti. Konzervativni nacionalizam se uglavnom pojavljuje u postojećim nacionalnim državama, a ne
u onima koje su u procesu stvaranja. On se obično javlja kad vlada mišljenje da naciji prijeti unutrašnji
neprijatelj bio je klasni antagonizam i opasnost od društvene revolucije. Zato su konzervativci vidjeli
nacionalizam kao lijek za socijalizam
Ekspanzionistički nacionalizam - stav ideologije je potpuno suprotan vjerovanju u nacionalno samo-
opredjeljenje. Odlikuje ga također patriotska emocija i imperijalističko razmišljanje, koje je dovelo do
dva Svjetska rata, a tu politiku su gajile Japan, Njemačka i Italija. Karakterizira ga šovinizam,
vjerovanje u superiornost ili dominaciju. Treći oblik nacionalizma je agresivan, militaristički i
ekspanzionistički. Po mnogo čemu, ovaj vid nacionalizma predstavlja suprotnost načelnom uvjerenju u
jednaka prava i samoopredjeljenje, koje čini suštinu liberalnog nacionalizma. Agresivna strana
nacionalizma prvi put se pokazala na kraju 19st kada su evropske sile započele pohod na Afriku u ime
nacionalnog ponosa.
Antikolonijalni i postkolonijalni nacionalizam je karakterističan za sve bivše kolonije europskih
država. „Antikolonijalizam je revolt protiv zapadne moći i utjecaja i zato uvijek ne mari da se izrazi
jezikom liberalizma i socijalizma“ Karakteristično za postkolonijalni nacionalizam je traženje ideologije
koja je antizapadna, što dalja od one kojom su države kolonije bile ugnjetavane.
TIPOLOGIJE NACIONALIZMA PREMA WHELERU
Wheler razlikuje četiri tipa nacionalizma:
1. Integracijski nacionalizam – Engleski, Sjevernoamerički i Francuski – koji unutardržavnom
revoluvcijom stvara svoju nacionalnu državu.
2. Unifikacijski nacionalizam – Njemačka i Italija – od raznovrsnih etnija se stvara nacionalna država
3. Secesionistički nacionalizam – koji ubrzava raspad višenacionalnih carstava kao što je Austro-
ugarsko ili Otomansko i od njihovih ruševina stvara nacionalne države
4. Transferni nacionalizam – koji je prenio europsko-američki model na druge etnije širom svijeta, u
prvom redu kolonijalne. Preobrazba Japana je prvi primjer takvog transfernog nacionalizma
3 FAZE RAZVOJA NACIONALIZMA PREMA HROCH-u
Tri tipične faze u razvitku nacionalizma i izgradnji nacije koje prepoznaje Hroch su:
1. Književni, umjetnički i povijesni interesi intelektualaca pridonose stavljanju pozornosti na
„nacionalni jezik / umjetnost / prošlost“ a to se napose ističe u leksikonima, gramatikama,
riječnicima…
2. Razvoj elitnog nacionalizma – manji krugovi posežu za navodnim tradicijama i pristupaju
rizičnoj političkoj aktivnosti s ciljem provođenja svojih interesa.
3. Predodžbe nacionalizma postepeno rastu tako da konačno mogu mobilizirati masovne pokrete u
kojima građanski intelektualci kao „opinion leaderi“ preuzimaju vodeću ulogu