ISTORIJA JAPANA

EDO PERIOD 1600.-1868.

Naziva se još i TOKUGAVA period: traje od 1600. kada je Tokugava Iejasu u bici kod
Sekigahare potukao neprijatelje, pa sve do Mejdži restauracije 1868. godine. U ovom periodu
zemlja je uživala u miru, uprkos autoritativnoj vladi i politici samoizolacije, Japan je doživio važne
promjene na političkom, društvenom, ekonomskom i kulturnom planu.

U periodu vladavine šogunata učvršćen je sistem lokalne vlasti vojnih feudalnih gospodara.
Ratnici su zauzimali svaki segment funkcionisanja vlade. Upravo seoba samuraja u gradove je
dovela do njihovog razvoja. Ispod ratničkog sloja su staleži kojima se klasifikovalo stanovništvo.
Posebno značajni su bili seljaci i građani.

1603. Tokugava dobija titulu šoguna. Izgrađuje politički poredak koji je nazvan
BAKUHAN sistem u kojem su se nalazile 2 vrste političkih subjekata: 1. ŠOGUNAT i 2.
OBLASTI pod feudalnim gospodarima. Najodanije ljude je šogun rasporedio kao lokalne vladare
po zemlji. Bilo je 145 takvih porodica koje su nazvane NASLJEDNIM VAZALIMA. Pored njih
na II mjestu nalazili su se feudalni vazali koji su bili u srodstvu sa Tokugavom (23 porodice). Na
III mjestu su preostali koji su mu se priključili iz starog sistema ili kojima je on oprostio otpor u
prijašnjim borbama (98 porodica).

Tokugava šogun je nadgledao lokalne gospodare, vjerske hramove,vojnu i finansijsku

politiku.. U nadležnosti su mu bile i sprovođenja mjera spoljne politike, zabrana kršćanstva,
kontrola odnosa sa drugim državama. Najznačajnije pravo mu je bilo to što je bio vrhovni vlasnik
cjelokupnog teritorija.

Od 1630. obaveza svih oblasnih gospodara je bila da dolaze u kuću u blizini zamka Edo,
te da jednom godišnje šogunu pokažu poštovanje. Šogun se rijetko miješao u unutrašnje poslove,
ali je zahtjevao da se svi gospodari pridržavaju odredbi iz Ratničkog zakonika.

Politika šogunata provođena je kroz 2 institucije: 1. Viši savjetnici- iz redova nasljednih

vazala, sačinjavali su upravno vijeće koje je nadgledalo politiku vlade u cjelosti. 2. Tri do pet nižih
savjetnika koji su se bavili unutarnjim pitanjima šogunata. Službe za aspekte funkcionisanja vlade
bile su potčinjene upravnom vijeću. Među njima bili su upravitelji najvažnijih gradova, finansijski
povjerenici, upravitelj zamka u Osaki, zastupnik šogunata u Kojtu, generalni zastupnik i dr..
Seljaci su plaćali porez HJAKUŠO, pored njih postojali su i obrađivači zakupljene zemlje i sluge.
Selom su upravljali samo seljaci, svaki je imao starješinu, njegovog pomoćnika i predstavnik
seljaka.

Japanci su usvojili kineski koncept sa 4 staleža: ratnici, seljaci, zanatlije i trgovci. Pored
njih tu su i plemstvo u službi na carskom dvoru, monasi i najniži sloj nedostojnih. Ratnici su živjeli
u gradovima, unutar posebnog prostora okruženog kamenim zidinama, opkopom oko
gospodarevog zamka. Trgovci i zanatlije su živjeli na određenom gradskom području i obavljali
su uslužne djelatnosti za ratnike. Japanski zakoni su se uveliko oslanjali na konfucijansko
shvatanje društva.Odanost gospodaru i poslušnost roditeljima su dvije osnovne moralne vrline
konfucijanizma.

1612. prva Uredba o zabrani kršćanstva. Nasljednici Iejasuja, Hdeata i Iemicu, pooštravaju
politiku, a za vrijeme pobune kršćana u Šimabari 1637./1638. poduzete su radikalne mjere gušenja.
Sva domaćinstva su morala biti prijavljena u porodičnom hramu i svake godine donositi dokaz da
nisu kršćani.

Dolazi do mjera ograničavanje spoljne trgovine, trgovina sa Korejom dozvoljena samo

preko otoka Cušima. Putovanja i povratak onih koji su u inozemstvu zabranjena su 1635.. Dolazak
portuglaskih brodova zabranjeni su 1639., dozvoljena je jedino trgovina sa Holandijom i Kinom
preko luke Nagasaki.

Prva tri šoguna stvorila su institucije vlasti i administrativni aparat, međutim Tokugava
Iecuna je 1651. kao desetogodišnjak došao na vlast i za vrijeme njegove vladavine funkcionisanje
vlade zavisilo je od viskoh savjetnika, zbog čega je politika više bila odraz interesa nasljednih
vazala. Peti šogun Cunajoši se oslanjao na svoje saradnike, pogotovo na Jošijasua pa je to bio prvi
slučaj vršenja vlasti posredstvom šogunovog povjerenika.

Jošimune, osmi šogun je počeo reformu političkog i finansijskog sistema, KJOHO reforma,
prva od 3 velike reforme Edo perioda. Od 1782. do 1787. dolaz do velike gladi i građanskih nemira
u Edu. Ienari, 11 šogun zajedno sa savjetnikom Sadanobuom pokreće II veliku reformu zvanu
KANSEN reforma. Savjetnik Tadakuni 1842. pokreće III reformu. Za cilj je imao unaprijeđenje
ekonomske i političke pozicije šogunata, ali se zamjerio jako ljudima. Dolazi do njegovog pada, a
na njegovo mjesto dolazi Masahiro, koji je povukao veći broj objavljenih reformi.

1853. dolazak admirala Metju Perija, Masahiro traži mišljenje svih daimjoa kako da
odgovore na zahtjev Amerike da se otvore luke. Također, podsticanjem oblasnih gospodara da se
pobrinu za obezbjeđivanje obala, umanjio je pravo šogunata da ograniči njihovu vojnu moć, tako
da u ovom periodu se već osjetio bliski kraj šogunata.

Edo je do sredine 18.st. imao skoro 1 milion stanovnika, a Osaka i Kjoto oko 300 000.
Nova buržoazijska kultura procvjetala je u Kjotu i Osaki tokom ere Genroku. Predstavnici su bili
Monzeamon i njegove kabuku drame, Sankaku, slikar Moronuba i Bašoa sa svojim putopisima i
haiku poezijom. 1720. Jošimune ukida zabranu unošenja zapadnjačke literature, počinju sve više
učiti holandski.

1853.-1860. Japan napušta tradicionalnu politiku, otvara nekoliko luka.

1858. trgovački sporazumi sa velikim silama

1867. Šogun Jošinobu se povlači

Protivnici šogunata podržavajući cara, objavili su 1868. u carevo ime, proglas o restauraciji
carske vlasti. Vojska šogunata se pokušala suprotstaviti, ali su je nedaleko od Kjota potukle snage
Sacume, Đošua i Tosa oblasti, koje su već se proglasile carskom vojskom. Šogunu je oduzeta
titula, a imanja konfiskovana.

MEJDŽI PERIOD 1868.-1912.

23.10.1868. car Mucuhito izabrao naziv Mejdži za ime perioda svoje vladavine.

1868./1869. građanski rat vlade protiv Tokugava snaga

1868. Edo preimenovan u Tokio i postaje prijestolnica

06.04.1868. car objavljuje Petočlani zavjet, obećava njime sazvati savjetodavnu skupštinu,
javne rasprave i početak ukidanja feudalnog sistema.
 1869. 4 vodeća oblasna gospodara predaju caru svoje katastarske knjige on ih imenuje
guvernerima teritorija

1871. ih razrješuje dužnosti, ukida feudalne oblasti koje su integrisane u moderni sistem
prefektura

1873.-1881. Reforma poreza na zemljište

1872- Pravilnik o obrazovanju, dovode mnogo stranih učitelja

1872. Sistem vojnog regrutovanja

1873. Dekret o vojnoj obavezi, propisane 3 godine aktivne službe i 4 godine u rezervi

1874.-1876.pobune ratnika, Jugozapadni rat 1877.

1871. naredba u šišanju tradicionalnih repova kod muškaraca

1876. zabrana nošenja mačeva

1870. uvode telegraf

1871. uvode poštansku službu

1872. početak gradnje željeznica

1873. uvode gregorijanski kalendar

Program smanjenja troškova pod Macujašijem, dolazi do novog sistema oporezivanja,

povećanje proizvodnje i unaprijeđenje industrije, monetarna kontrola. Prva nacionalna banka je
osnovana 1882..

Artimou je razdvojio funkciju vrhovnog komandovanja od opće administracije te je tako

vojska počela sama stupati u kontakt sa carskom vojskom. Stvaranje vojske po ugledu na
Generalstab.

Ustav iz 1889. najvećim dijelom zasnovan na nacrtu Hirobumija, a godinu prije je osnovan
Državni savjet da razmotri i zaštiti ustav.

1881. osnovana prva nacionalna politička partija- Liberalna partija. Godinu kasnije
osnovana i Ustavna reformistička partija.
 Po ustavu car je svet i neprikosnoven, komanduje oružanim snagama, raspušta donji dom
i saziva nove izbore. Stvarna moć je bila u rukama administrativne uprave. Donji dom je bio
zakonodavno tijelo sačinjeno od članova koje bira oko 500 000 birača kvalifikovani na osnovu
visine poreza. Ministarstvo carskog dovra i ministar- čuvar državnog pečata postali su jezgro moći,
jer ih je birao sam car.

Kinesko-japanski rat 1894.-1895.: Koreja zatražila pomoć od Japana u gušenju

pobunjenika. Japan obrazlaže ovo kao altruistički čin ka Koreji kojoj je neophodna modernizacija
kao i kažnjavanje nazadne Kine. Japan je pobjedio bez problema, zauzeli otok Liaodong. Mir u
Šimonoseki, Japan hoće Tajvan, 300 mil jena odštete, ali interevncijom Njemačke, Francuske i
Rusije, Japan je primoran vratiti Liaodong u zamjenu za 40 mil jena dodatne odštete.

Rusko-japanski rat: Rusija je prisvojila Liaodong, približila se kraju izgradnje transsibirske

željeznice, te je njena kontrola nad južnom Mandžurijom i sjevernom Korejom bila sve izvjesnija.
Dolazi 1902. do saveza između Britanije i Japana. Japanska flota 1904. napada rusku pacificku
flotu u Port Arturu. Pobjede Japana kod Pjođuna i Mukdena, a uništenje ruske baltičke flote u bici
kod Cušime je odlučilo pitanje pobjednika. Sporazumom iz Portsmuta Japan je dobio pravo
ostvarivanja svojih interesa u Koreji, pravo zakupa u južnoj Mandžuriji kao i južni dio otoka
Karafuko.

1910. pripojena je Koreja Japanu poslije ubojstva Hirobumija od strabe korejskog

rodoljuba.