You are on page 1of 3

Deset i deset

Među prvim knjigama koje sam kupio od novinarskih honorara bilo je i „Ime ruže“. Ne mogu
danas da nađem taj primjerak u bibliotečkom haosu koji sam stvorio samome sebi čestim
selidbama, mislim da je u pitanju bilo „Paideino“ izdanje, ali pamtim tek toliko da je na
koricama knjige bilo istaknuto nekoliko kratkih „recenzentskih“ zapisa, među njima i jedan u
kojem stoji da je čitaocu „srce poskočilo na klasičan, staromodan način“ u trenutku kada su
Adso i fra Vilijem konačno „provalili“ u finis Africae.
Na „klasičan, staromodan“ način je i meni poskočilo srce kada mi je „pao šaka“ roman Stefana
Janjića „Ništa se nije desilo“. Do ruku mi je došao onako kako izvrsne, a manje promovisane
knjige ljudima uglavnom i dolaze - preporukom prijatelja. Godinama sam nepovjerljiv prema
savremenoj srpskoj književnosti, pogotovo onoj koja pokušava da objasni i prikaže potonji rat
onako kako to niko i nikada nije uradio. Plaši me, strahovito me plaši ideološki apriorizam koji
je u tim romanima pretpostavljen književnosti i od toga zla se rado i često uklanjam.
Ali, ni to ne biva dovijeka. Izdavač koji mi je tutnuo u ruke Janjićev roman je ujedno i čitalac
kojem vjerujem i koji umije da razdvoji umjetničko žito od diletantskog kukolja; stoga sam i
pristao na pogodbu: Selenića na stranu, Janjića pred sebe! I šta da vam velim? Prva knjiga
onako kako bi prva knjiga i trebala da se svijetu objavi - pametna, iskrena, duhovita, tragična,
tačna. Prva knjiga koja nam ponešto izdaleka pripovijeda o srpskoj književnosti danas, a to je
da se ona, srpska književnost danas, uglavnom piše na marginama i daleko od centara literarnih
moći.
Proza u kojoj se preispituju karakter, duhovi i naravi proteklog rata - više i češće onog u Bosni
i Hercegovini, a manje onog u Hrvatskoj - često su bivali politički traktati u kojima su autori
nevješto optuživali i osuđivali u skladu sa vlastitim političkim svjetonazorima. Ta proza je
uglavnom vulgarizovala i profanizovala sve čega se dotakle, svodeći tragediju jednog vremena
na niz jeftinih prizora u kojima su zločinci tako jasno diferencirani, a žrtve patetičnim slovom
prikucane na krst ili polumjesec čovječanstva. Pritom su svi oni zaboravljali Pekićev savjet
zapisan čini mi se u „Skakavcima“ koji kaže da je prva i sveta dužnost pisca da ispriča priču.
Stefan Janjić zna zašto piše, zna kome piše i što je najvažnije - zna kako treba da piše. Njegov
roman je drsko samouvjeren kako valjda samo prvenci umiju da budu i pomalo me čudi, plaši
i oduševljavaju njegov stil i njegova rečenica koje me toliko podsjećaju na stil i rečenicu
Aleksandra Tišme, jednog od najbriljantnijih stilista u srpskoj književnosti. U melodiji njegovih
rečenica nema disonantnih tonova, u ritmu njegovog pripovijedanja ne čuju se oni šumovi
karakteristični za književni amaterizam koji je premrežio sve.
Stipendista magazina NIN - koji je sopstvenu važnost u oblikovanju srpskog romanesknog
stvaralaštva sabio na dno dna našeg jedva literarnog života - Janjić je jedan od rijetkih koji je
tu obavezu prihvatio ozbiljno i profesionalno. Roman je objavljen u ediciji „Prva knjiga“ Matice
Srpske i to bi, valjda, trebalo da bude dovoljno. Odavno, nažalost, nije, ali izuzeci su tu, kao i
uvijek, da potvrde pravilo.
U iznajmljenom stanu student medicine pronalazi spise i novinski materijal prethodnog stanara,
novinara Nikole Nenadovića. Ubrzo otkriva da je Nenadović falsifikovao tekstove u ratnoj
rubrici „Crni odjeci“ koju je uređivao u sklopu fiktivnih „Beogradskih novina“. Imena
bošnjačkih žrtava pretvarao je u srpska i u toj malenoj, protetičkoj intervenciji ogledala se
cjelokupna Nenadovićeva životna laž. Edin je postajao Milan, Azra je postajala Milica, svaki
čovjek je ionako moguća žrtva, baš kao što je svaki čovjek, sjetimo li se znamenitog Rusa,
mogući ubica. Nenadić laži nije pravdao; student medicine Vidak o tome ništa nije ni govorio
i tek tako - novinarske laži su tu, činjenica za sebe i po sebi, individualni fakat koji postaje
metafora za kolektivnu obmanu.
Ti sitni novinarski kvarovi savršeno korespondiraju sa trenutkom u kojem je u manjoj ili u većoj
mjeri sve podređeno tabloidnoj agresiji, tom besmislenom raspucavanju praznine u kojoj ne
postoji ništa osim skandala i prostačke potrebe da se učini ama baš sve za rejting i čitanost.
Nenadovićevi falsifikati aktiviraju i Vidakove male laži iz djetinjstva koje su nastajale u očaju
i strahu pred pismenim zadacima „Kako sam proveo letnji raspust“. Vidakove laži su benigne,
djetinje, nevine i naivne; Nenadovićeve su beskrupulozne, teške i uvredljive. Roman Stefana
Janjića „Ništa se nije desilo“ tako postaje knjiga o obmanama, individualnim i kolektivnim.
Roman „Ništa se nije desilo“, kako je već primijećeno, priča policentričnu, a maestralno
uvezanu priču o nivoima zločina u ratu, o odnosu dokumenta i fikcije u istoriji, o jednoj porodici
koja preživljava lične i opšte tranzicije, o djetinjstvu devedesetih i mladosti u međuvremenima.
Ništa u romanu Stefana Janjića nije konačno, ništa nije dovršeno, ništa nije do kraja
rastumačeno i to je samo jekine jeke jeka zvaničnih verzija o posljednjem ratu koji je preorao
bivšu državu. Tek da se Eko ne pominje uzalud (više je nego jasno da Janjić uživa u dvostrukim,
ponekad i trostrukim kodiranjima).
Postoji i Janjićevom romanu mnogo sitnica koje ukazuju na majstora pripovjedača. To je, prije
svega, kataloško nabrajanje svega i svačega i udžbeničko insistiranje na određenim
medicinskim pojmovima. Ali to Janjićevo „sve i svašta“ nije tek piščev hir koji nema nikakvo
utemeljenje u tekstu romana; ne, ta nabrajanja profilišu likove i vremena u kojima su se ti likovi
našli i čini mi se da niti jedan detalj nije „postavljen“ slučajno. Takav postupak istovremeno
podrazumijeva i poigravanje sa formom, ali i ne linerano pripovijedanje.
Rijetki su romani u novijoj srpskoj književnosti koji su u ovolikoj mjeri promišljeni i
odgovorni. Stefan Janjić ide u onaj red pisaca koji bdije nad svakom rečenicom, koji se vraća
napisanom, koji traži ispravan ton i odgovarajući metar. Vidak i Nenadović, naravno, pričaju
drugačijim jezicima i te različite narative Janjić maestralno oblikuje. Rijetke su knjige koje su
o ratu u Bosni i Hercegovini napisane pošteno. Još su rjeđe one koje su napisane iskreno i bez
naknadne pameti. Roman Stefana Janjića je od takvih podviga.