Mnogi maštaju o moru kao epohalnoj pustolovini - potpunoj slobodi od svega i
svakoga, širokom prostoru na kojem ne treba da brinu gotovo ni o čemu smrtničkom (plata će pokriti sve račune, žena će naći u svakoj luci, a ako imaju jednu kod kuće – utjehu će ti opet učiniti zarađena plata, jer koja je još spremna da napusti mornara?). Takvi, na plovidbu gledaju kao na kartu za VIP ložu kada se vrate u svoj kraj... ili bolje – ako se vrate. Istorija je pokazala da sloboda uvijek dolazi uz određenu cijenu. Priča o slučaju na jednom prekookeanskom brodu vas može natjerati da preispitate sve ono gore navedeno. Samo zamislite situaciju u kojoj ste mjesecima osuđeni da gledate nepoznate ljude, s kojim uglavnom ni nemate dovoljno vremena da se normalno družite zbog okupiranosti poslom, a kasnije ogromnim umorom. Tako, suočeni jedni s drugima imate taman dovoljno snage i vremena da procijenite kakav je ko i šta je dovoljno da biste izbjegli probleme. Nemate postora za greške. Na ovom brodu o kojem dalje pričamo, postojala je izdvojena opasna grupa mornara iste nacionalnosti, banda kojoj se niko nije drznuo zamjeriti. Međutim, kako skoro svaki brod ima neku takvu grupaciju, i u tome nije bilo ništa čudnog, sve bilo u redu dok jednom nije došlo na red ukrcavanje novih članova posade, među kojima je bio mladić kojem je to bilo prvo služenje na brodu. Bio je mlad i neiskusan, do tada se nije susretao sa strogim režimom koji ne prihvata bilo kakvu razmaženost ili nezadovoljstvo datim. Ništa mu se nije sviđalo – posao je bio pretežak, kopno nedeljama nije vidio, gotovo je izgubio kontakt sa svima, jer se mreža stalno gubila, o internetu ni riječi, a tek hrana... hrana je bila odvratna! Prošlo je još neko vrijeme, a on je svoju frustraciju sve više gomilao u sebi. Tako jedne noći, odluči da svoj bijes iskali na kuvaru. Sačekao je da se završi večera, a onda je ušao u kuhinju i počeo da protestuje tražeći bolju hranu. Umjesto odgovora, dobio je nekoliko smrtonosnih uboda nožem u stomak. Kuvar je bio Argetinac, čovjek koji je daleko od kopna, sa svojom bandom bio krojač svačije sudbine na brodu, ili bar priče o svačijoj sudbini. Ubistvo u kuhinji je predstavljeno kao nesrećan slučaj – samoubistvo izvršeno skokom na šiljke, zbog psihičkog poremećaja koji je čest među kadetima. Niko nije ni probao da posumnja u tu priču, da pronađe misteriozne šiljke ili objasni razderotine na tijelu kadeta. Kompanija kojoj pripada brod je učvrstila tu verziju, bezbrižna zbog činjenice da se na tolikoj udaljenosti od kopna, gotovo ništa ne može zvanično dokazati. Sjutri dan su svi nastavili sa svojim poslovima, kao da se ništa nije desilo, kao svaki drugi dan, kao da su to već mnogo puta prošli... ta naviknutost na brutalnosti je bila njihova cijna slobode. Imamo razloga da vjerujemo da ovo nije izolovani slučaj. I da je život na moru daleko od bajke. Biti plutajuće ljudsko ostrvo nije lako i treba imati snage i ne postati sam sebi najveći neprijatelj. No, kao što vidimo, nekad ni to nije dovoljno, jer su na otvorenom moru neprijatelji često svuda oko vas sa svojim sopstvenim neprijateljima u sebi.