1. Šta je Elektroprivreda? Obrazložiti planiranje i eksploataciju EES-a?

Elektroprivreda je privredna oblast nacionalne ekonomije koja se ostvaruje učešćem

elektroenergetike. Elektroprivreda obezbjeđuje potrošačima električne energiju odgovarajuće
količine i određenog (propisanog) kvaliteta. Elektroprivreda je vlasnik elektroenergetskog sistema.

Planiranje EES je aktivnost koja se odnosi na izradu planova razvoja, projektiranje, izgradnju
sistema i njegovih elemenata, koji će zadovoljavati neke pretpostavljene buduće potrebe, polazeći
od zatečenog (početnog) stanja.

Eksploatacija EES-a ima za cilj na najbolji mogući način iskoristiti već izgrađene objekte i sisteme.

2. Definirajte strukturu vertikalno orjentisanog EES-a sa svojim dijelovima. Objasnite

funkciju i ulogu svakog dijela sistema. Procijenite investicionu vrijednost (u procentima)
svakog dijela sistema.

Vertikalno organiziran EES povezuje četri podsistema na način kako je to prikazano na slici
1.
- Proizvodnju karakterizira velika koncentracija generatorskih kapaciteta u velikim
elektranama na relativno malom broju lokacija. Ovom podsistemu pripada najveći dio
uloženih investicijskih sredstava u elektroprivredi (60 - 65%)
- Prijenos karakterizira primjena vrlo visokih napona, od 110 kV do 1100 kV koji se koriste
za prijenos električne energije od elektrana do velikih potrošačkih centara (ili velikih
pojedinačnih industrijskih potrošača). Udio investicijskih sredstava na ovoj razini iznosi
između 10 i 15% od ukupnih ulaganja.
- Distribucija ima ulogu raspodjele električne energije krajnjim potrošačima. Primarne
distributivne mreže za tu namjenu koriste srednje napone (SN) od 6 - 72 kV, a sekundarne
distributivne mreže niski napon (NN) 400/230 V. Ulaganja na ovoj razini iznose oko 20 -25% od ukupnih
ulaganja.
- Potrošnja je raspodjeljena na vrlo veliki broj krajnjih potrošača pretežno napajanih
električnom energijom niskog napona 400/230 V.
3. Nacrtati blok-dijagram organizacije elektroprivrede u regularnim uvjetima.

1
4. Objasniti šta je vertikalno integrirana kompanija (definicija, obaveze i način rada)

Definicija vertikalno integrirane kompanije određuje da je to kompoanija/grupa koja obavlja

najmanje jednu od djelatnosti prijenosa ili distribucije i najmanje jednu od djelatnosti proizvodnje
ili opskrbe električnom energijom. Vertikalno organizirana kompanija na određenom području ima
monopol, što znači da se samo ta kompanija bavi proizvodnjom, prijenosom, distribucijom i
komercijalnom prodajom električne energije unutar svog područja opskrbe. Upravo ta kompanija
ima obavezu javne usluge, tj. obavezu opskrbe električnom energijom određenih potrošača.
Predmetna kompanija posluje prema propisanim radnim i poslovnim postupcima uz kontrolu.
Kompanija treba poslovati tako da minimizira ukupne troškove poslovanja, a cijena električne
energije utvrđuje se u skladu s regulacijskim pravilima i smjernicama države i to na način da
elektroenergetska kompanija ima osiguranu propisanu stopu povrata od ulaganja ako posluje u
skladu s regulacijskim smjernicama i procedurama.

5. Navesti i objasniti doprinose vertikalno orjentiranih elektroprivrednih kompanija.

Razlozi za prirodni monopol elektroprivrede:

- Troškovi proizvodnje električne energije opadaju sa veličinom generatorskih jedinica,

- Troškovi prijenosa i distribucije su najniži, ako postoji jedinstveni EES,

- Jedinstvo prijenosne mreže.

Vertikalno orjentirane elektroprivredne kompanije napravile su značajan doprinos ekonomskoj

aktivnosti i kvaliteti života. Većina ljudi koji žive u industrijaliziranom svijetu imaju pristup
distributivnoj električnoj mreži. U periodu od nekoliko decenija, količina energije koju su
distributivne mreže isporučile povećavala se duplo gotovo svakih osam godina. Istovremeno,
napredak u inženjerstvu je obezbijedio povećanu pouzdanost isporuke električne energije i to do
mjere da u velikom dijelu svijeta prekidi u napajanju električnom energijom po potrošaču traju u
prosjeku manje od dvije minute godišnje (SAIFI – prekid/potrošač i SAIDI – minute/potrošač).
Ova dostignuća su omogućena stalnim tehnološkim napretkom. Pored ostalih, bitni su razvoj i
gradnja prijenosnih vodova sa naponskim nivoom preko 1000 kV koji su dugi hiljadama
kilometara, konstrukcija elektrana koje imaju instaliranu snagu od 1000 MW i online nadzor mreže
koja povezuje ove elektrane sa potrošačima (SCADA sistem).

6. Objasniti šta je Internal Electricity Market (IEM).

IEM (Internal Electricity Market - IEM) je “Evropsko interno tržište električnom energijom” koje
ima za cilj da se formira deregulacijom I stvaranjem slobodnih, organizovanih tržišta električne
enerergije u Europi.
IEM trenutno ne postoji, ali postoji ideja o organizaciji tržišta električne energije, kojem se teži u
Europskoj Uniji (EU). Trenutno su slobodna tržišta električne energije u EU organizirana na

2
nacionalnom ili regionalnom nivou. Regionalizacija europskih tržišta električne energije treba da
bude prelazni korak ka IEM-u.

7. Navesti i objasniti djelatnosti u novom ustroju elektroprivrede.

Djelatnosti koje nakon restrukturiranja ostaju regulirane su:

- Vođenje sistema. Osniva se jedna kompanija koja često ostaje u vlasništvu države, a koja
se brine za siguran i pouzdan rad EES-a.

- Elektroenergetska mreža. Osniva se jedna ili dvije odvojene kompanije za prijenos i

distribuciju električne energije koje skrbe o transportu električne energije od mjesta proizvodnje
do mjesta potrošnje.

Djelatnosti koje su nakon restrukturiranja potencijalno tržišne su:

- Pomoćne usluge sistema (eng. ancillary services). Predmetne usluge, poput regulacije
frekvencije, regulacije napona, rotirajuće i dodatne rezerve, moguće je osiguravati na posebno
ustrojenom tržištu ili te usluge mogu biti mandatorne, tj. obvezujuće za vlasnike elektrana
prikljućenih na sistem. Pomoćne usluge sistema osiguravaju isti generatori koji proizvode i
energiju. Zbog toga predmetno tržište treba biti deregulirano na strain dobavljača pa ga je teško
dizajnirati.

- Priključenje potrošača, očitavanje brojila, naplata računa. Navedeno mogu obavljati

posebne kompanije, a mogu ostati i u okviru postojećih kompanija.

Djelatnosti koje nakon restrukturiranja postaju u cijelosti tržišne su:

- Proizvodnja. Očekuje se pojavljivanje većeg broja kompanija koje se bave proizvodnjom

električne energije koje međusobno konkuriraju na tržištu. Tada predrnetne kompanije ne
potpadaju pod nadležnost tijela koja nadziru pružanje javnih usluga.

- Veleprodaja. Očekuje se nastanak kompanija koje će kupovati na veliko električnu

energiju raznih proizvođača (iz različitih država), te tu istu nuditi na jedinstvenom tržištu.

- Maloprodaja ili opskrba. Očekuje se nastanak više kompanija koje će električnu energiju
nuditi krajnjem potrošačima koji će imati pravo izbora vlastitog opskrbljivča električne energije.

8. Nacrtati blok-dijagram organizacije elektroprivrede u deregularnim uvjetima.

3
9. Pobrojati učesnike tržišta električne energije. Objasniti funkciju svakog učesnika.

Učesnici na tržištu električne energije su:

- Kompanija za proizvodnju električne energije (GENCO)

- Distribucijska kompanija (DISCO)
- Trgovci
- Operator tržišta
- Neovisni operator sistema (ISO ili NOS)
- Prijenosne kompanije (TRANSCO)
- Regulator
- Mali potrošaći
- Veliki potrošaći

Generatorske kompanije (GENCO) proizvode i prodaju električnu energiju. Također, mogu

prodavati usluge kao što su regulacija, kontrola napona i rezervu koju operator sistema treba da bi
održao kvalitetu i sigurnost isporuke električne energije. Kompanija za proizvodnju električne
energije može posjedovati jednu elektranu ili niz elektrana sa različitim tehnologijama. Kompanije
za proizvodnju električne energije koje koegzistiraju sa vertikalno integriranim kompanijama se
ponekad nazivaju neovisnim proizvođačima električne energije (IPP).

Distributivne kompanije (DISCO) posjeduju i rukovode distributivnim mrežama. U

tradicionalnom okruženju, one imaju monopol nad prodajom električne energije svim potrošačima
koji su priključeni na njihovu mrežu. U potpuno dereguliranom okruženju, prodaja električne
energije potrošačima je odvojena od upravljanja, održavanja i razvoja distributivne mreže.

4
Prodavci se onda takmiče u prodaji električne energije. Jedan od tih prodavaca može biti i
podružnica lokalne distributivne kompanije.

Prodavci na malo kupuju električnu energiju na cjelokupnom tržištu i preprodaju je potrošačima

koji ne žele ili kojima nije dozvoljeno da učestvuju na ovom tržištu. Trgovci ne moraju posjedovati
niti proizvodne, niti prijenosne i distributivne mreže. Neki prodavci su podružnice proizvodnih ili
distributivnih kompanija. Svi kupci jednog prodavca ne moraju biti priključeni na distributivnu
mreže iste distributivne kompanije.

Operator tržišta (MO) tipično vodi računarski sistem koji razvrstava ponude koje su kupci i
prodavci električne energije podnijeli. Također, brine se o nagodbama prihvaćenih ponuda. Ovo
znači da se ubrzavaju plaćanja kupaca prema prodavcima što je praćeno isporukom električne
energije.

Neovisni operator sistema (ISO) ima primarnu odgovornost održavanja sigurnosti

elektroenergetskog sistema. Naziva se neovisnim zbog toga što se u konkurentskom okruženju,
sistem mora voditi na način da ne dolazi do diskriminacije bilo kojeg učesnika na tržištu. Nezavisni
operator sistema uglavnom posjeduje računarske i komunikacijske sisteme čiji je zadatak da vrše
nadzor i upravljanje elektroenergetskim sistemom. Nezavisni operator sistema kombinira svoju
odgovornost upravljanja sistemom sa ulogom operatora tržišta kod kojeg su proizvodnja i
potrošnja uravnoteženi.

Prijenosne kompanije (TRANSCO) posjeduju prijenosni sistem – dalekovode, kabelske vodove,

viskonaponske transformatore i uređaje kompenzacije reaktivne snage. Ove kompanije upravljaju
ovom opremom prema instrukcijama neovisnog operatora sistema. Prijenosne kompanije su
ponekada podružnice kompanija koje često, također, posjeduju i elektrane za proizvodnju
električne energije (male elektrane). Neovisna prijenosna kompanija (ITC) je prijenosna
kompanija koja ne posjeduje elektrane i ponaša se kao neovisni operator sistema.

Regulator je državno tijelo koje je odgovorno za obezbjeđivanje efikasnog i pravednog upravljanja

elektroenergetskim sektorom. Regulator određuje ili odobrava pravila tržišta električnom
energijom i istražuje sumnjive zloupotrebe tržišne energije. Regulator postavlja cijene proizvoda
i usluga koje obezbjeđuju monopolističke organizacije.

Mali potrošači kupuju električnu energiju od prodavca na malo (eng. retailers) ili iznajmljuju
priključak na elektroenergetski sistem od njihove lokalne distributivne kompanije. Njihovo učešće
na tržištu električne energije se svodi na izbor jednog maloprodajnog prodavca između ostalih,
ako imaju tu mogućnost.

Veliki potrošači s druge strane, često imaju aktivnu ulogu na tržištu električne energije tako što
kupuju električnu energiju ditektno na tržištu. Neki od velikih potrošača mogu ponuditi svoju
mogućnost upravljanja vlastitim opterećenjem (potrošnjom) kao resurs koji ISO može koristiti za
upravljanje sistemom. Najveći potrošači su često priključeni direktno na prijenosni sistem.

5
10. Objasniti sljedeći model tržišta:

a) Monopol

Prvi model odgovara tradicionalnoj monopolističkoj elektroprivrednoj kompaniji. Postoje dva

slučaja ovog modela: a) slučaj gdje su u kompaniji integrirani proizvodnja, prijenos i distribucija
električne energije. U slučaju b) proizvodnja i prijenos su u nadležnosti jedne kompanije, koja
prodaje električnu energiju lokalnoj monopolističkoj distributivnoj kompaniji. Ovaj model ne
sprječava bilateralnu razmjenu električne energije između kompanija koje rade na različitim
geografskim područjima. Ove razmjene se odvijaju na nivou veleprodaje.

Model monopola na tržištu električne energije a) elektroprivredna kompanija u potpunosti

vertikalno integrirana, b) distribucija je u vlasništvu jedne ili više odvojenih kompanij
b) Agencija za nabavku/kupovinu

Ovaj model je prvi mogući korak prema uvođenju konkurentnosti u segmentu isporuke električne
energije. Integrirana elektroprivredna kompanija ne posjeduje više sve proizvodne kapacitete.
Neovisni proizvođači električne energije (IPP) su priključeni na mrežu i prodaju svoju instaliranu
snagu kompaniji koja se ponaša kao agent za nabavku. Dalja evolucija ovog modela je u tome da
kompanija više ne posjeduje nikakve proizvodne kapacitete i nabavlja svu svoju energiju od
neovisnih proizvođača. Aktivnosti trgovine i distribucije su razdvojene. Distributivne kompanije
nabavljaju električnu energiju, koju troše njihovi potrošači, od veleprodajnih agencija. Cijene
postavljenje od strane agencija za nabavku moraju biti regulirane zato što one imaju monopol nad
distributivnim kompanijama i ekskluzivni su kupci električne energije od neovisnih proizvođača
električne energije. Zbog toga ovaj model ne otkriva cijenu koja pokriva troškove na isti način

6
kako to radi slobodno tržište. Međutim, ovaj model ima prednost uvođenja konkurentnosti između
proizvođača bez troškova uspostave konkurentskog tržišta kao u složenijim modelima koji će se
kasnije opisati.

Model agencije za nabavku električne energije a) integrirana verzija, b) razdvojena verzija

c) Veleprodajna konkurencija

U ovom modelu ni jedna centralizirana organizacija nije odgovorna za opskrbu električnom

energijom. Umjesto toga, distributivne kompanije nabavljaju električnu energiju, koju
konzumiraju njihovi potrošači, direktno od proizvođačkih kompanija. Ove transakcije se odvijaju
na veleprodajnom tržištu električnom energijom. Najvećim potrošačima je često dozvoljeno da
nabave električnu energiju direktno na veleprodajnom tržištu. Veleprodajno tržište može biti u
obliku pula (pool) ili bilateralne transakcije. Na veleprodajnom nivou, jedine funkcije koje ostaju
centralizirane su operacije na spot tržištu i operacije u prijenosnoj mreži. Na nivou maloprodaje,
sistem ostaje centraliziran zato što svaka distributivne kompanija ne vodi samo distributivnu mrežu
u svom području nego i nabavlja električnu energiju u ime svojih kupaca koji su locirani na
teritoriji te distributivne kompanije. Ovaj model kreira znatno više konkurentnosti za proizvođačke
kompanije zato što je veleprodajna cijena određena odnosom između isporuke i potražnje. S druge
strane, maloprodajna cijena električne energije mora ostati regulirana zbog toga što mali potrošači
ne mogu izabrati opskrbljivača čak i u slučaju da je cijena previsoka. Ovo ostavlja distributivne
kompanije izložene iznenadnim velikim povećanjima veleprodajne cijene električne energije.

7
d) Maloprodajna konkurencija

Krajnji oblik konkurentskog tržišta električnom energijom u kojem svi potrošači mogu birati svog
opskrbljivača. Zbog troškova transakcija, samo veliki potrošači biraju nabavku energije direktno
sa veleprodajnog tržišta. Većina malih i srednjih potrošača nabavljaju električnu energiju od
prodavaca, koji je kupuju na veleprodajnom tržištu. U ovom modelu „mrežne“ aktivnosti
distributivnih kompanija su odvojene od njihovih prodajnih aktivnosti zbog toga što one više
nemaju monopol nad opskrbom električne energije na području koje pokriva njihova mreža. U
ovom modelu jedini preostali monopol je monopol nad snabdijevanjem i operacijama u
prijenosnim i distributivnim mrežama. U trenutku kada se uspostavi dovoljno konkurentsko tržište,
maloprodajne cijene više ne moraju biti regulirane zbog toga što mali potrošači mogu promijeniti
opskrbljivača ako im je ponuđena povoljnija cijena. Sa ekonomske tačke gledišta, ovaj model je
optimalan zato što se cijene električne energije određuju na osnovu tržišnih interakcija.
Implementiranje ovog modela, međutim, zahtjeva znatan broj mjerenja, komunikacija i znatnu
obradu podataka. Trošak prijenosnih i distributivnih mreža i dalje se naplaćuje svim njihovim
korisnicima. Ovo je izvršeno na bazi reguliranja zato što ove mreže ostaju monopoli.

8
11. Konkurentnost i privatizacija.

U velikom broju zemalja, uvođenje konkurentnosti u isporuci električne energije je praćeno

privatizacijom nekih ili svih organizacionih dijelova elektroprivrede. Privatizacija je proces u
kojem vlada prodaje državne elektroprivredne kompanije privatnim investitorima. Ove kompanije
tada postaju privatne profitne kompanije. Privatizacija nije preduvjet za uvođenje konkurentnosti.
Nijedan od 4 naprijed opisana modela konkurentnosti ne podrazumijeva određen oblik vlasništva.
Državne kompanije mogu, i u dosta slučajeva to i jesu, biti konkurentne sa privatnim
kompanijama.

Uvođenje konkurentnosti podrazumijeva napuštanje centraliziranog upravljanja i

koordiniranog planiranja. Jedna integrirana elektroprivredna kompanija je zamijenjena nizom
neovisnih kompanija. Svaka od njih donosi neovisno odluke šta da urade kako bi optimizirale svoje
sopstvene ciljeve.

12. Objasniti pojmove mikroekonomije i tržišta.

Mikroekonomija je grana ekonomije koja proučava ponašanje i interakciju potrošača i pojedinih

kompanija na tržištu ili gospodarstvu. Stoga se može reči, proučavanje a tržište ili tržišta središnja
je tema mikroekonomije.

Tržište je skup potrošača i proizvođača koji određuju cijenu proizvoda ili proizvode nekim vrstama
interakcija, kao što su trgovanje ili razmjena, među njima. Na tržištu električne energije potrošači
su sami krajnji potrošači električne energije ili predstavnici potrošača, dok su prodavači električni
energenti, a proizvod u trgovini je električna energija.

13. Objasniti pojmove bruto i neto uštede potrošača (grafički interpretirati).

Na Slici bruto potrošački višak grafički je predstavljen površinom ispod inverzne krive potrošnje
za količinu koju potrošač kupuje pri trenutnoj cijeni na tržištu. Neto potrošački višak odgovara
području između inverzne krive potrošnje i horizontalne prave koja predstavlja cijenu na tržištu.

9
14. Objasniti i grafički interpretirati kako neto višak varira s promjenom cijena na tržištu.

Slika pokazuje kako se neto višak mijenja pri povećanju cijena na tržištu. Ako je cijena na tržištu
π1, potrošač kupuje količinu q1 pa je neto višak jednak osjenčenoj površini. Ako se cijena poveća
na π2, nivo potrošnje se smanjuje na q2 i potrošački neto višak se smanjuje na osjenčenu površinu
A. Dva su razloga smanjenja neto viška. Prvi, pošto je cijena viša, potrošnja se smanjuje od q1 do
q2. Ovaj gubitak neto viška odgovara osjenčenoj površini C. Drugi, pošto kupac plaća višu cijenu
za količinu q2, koju ipak kupuje, gubi se dodatni neto višak označen površinom B.

15. Elastičnost potražnje.

Kaže se da je cijena robe elastična ako dati procent (stopa) promjene cijene uzrokuje veću
promjenu (stope) procenta potražnje. S druge strane, ako je je relativna promjena potražnje manja
od relativne promjene cijene, onda je potražnja neelastična. Ako je elastičnost jednaka -1, kaže se
da je potražnja jedinično elastična ili linearno elastična. Elastičnost potražnje za neku robu velikim
dijelom ovisi od mogućnosti zamjene te robe.

16. Definirajte oportunitetni trošak – navedite primjer oportunitetnog troška po vlastitom

izboru.

Oportunitetni trošak ili ekonomski oportunitetni gubitak je termin koji se koristi za izražavanje
vrijednosti određenog dobra nasuprot drugog. Ekonomisti tvrde da trošak jednog dobra predstavlja
ono čega smo se odrekli da bismo to dobro sebi priuštili. Donošenje odluke o izboru veće količine
jedne robe automatski implicira donošenje odluke o izboru manje količine druge robe. Svaka takva
odluka ima svoju "cijenu", odnosno iziskuje odgovarajući trošak. Zbog količine novca kojim
raspolaže potrošač, može doći u situaciju kada je to za njega nedostižna kombinacija. Oportunitetni
trošak mora da se snosi uvijek kada se između rijetkih (oskudnih) resursa i roba mora praviti

10
odgovarajući alternativni izbor. Prema tome, oportunitetni trošak uvijek predstavlja neku
propuštenu korist, neki propušteni prihod, zaradu nastalu zbog donijete odluke o korištenju jedne
umjesto neke druge robe, jednog umjesto nekog drugog resursa, na alternativni način.

Na primjer, ako bi gradske vlasti odlučile da prave pozorište na gradskom zemljištu, oportunitetni
trošak bi mogla biti bolnica koja bi se mogla napraviti na istom zemljištu i za iste pare, ili možda
škola, ili sportska dvorana. Dakle, imamo izbor i kada ga jednom načinimo sve ono što nismo
izabrali nam je oportunitetni trošak.

17. Nacrtajte dijagram cijena u funkciji količine proizvodnje (dijagram ponude) i definirajte
marginalnu (graničnu) proizvodnju odnosno marginalni trošak.

Granična (marginalna) proizvodnja označava da je oportunitetni trošak jednak tržišnoj cijeni.

Pošto se sve zalihe robe prodaju po istoj cijeni, prihod proizvođača jednak je proizvodu količine
kupljene robe q1 i cijeni na tržištu π1. Marginalni proizvođač nema profita.

18. Nacrtajte dijagram tržišne ravnoteže, što je tržišna ravnoteža, nacrtajte dijagram
stabilnosti ravnotežnog tržišta i objasnite kako se uspostavlja ravnotežno tržište.

11
Na konkurentskom tržištu, cijenu određuju udružena djelovanja potrošača na jednoj strani, i
snabdjevača na drugoj strani. Ravnotežna cijena π* je cijena kod koje je količina koju snabdjevači
mogu obezbjediti jednaka količini koju potrošači mogu prihvatiti. Ova ravnoteža može biti
definirana i u smislu inverzne funkcije potrošača i snabdjevača. Ravnotežna količina q* je količina
kod koje je cijena koju su potrošači voljni platiti jednaka cijeni koju proizvođači moraju prihvatiti
kako bi snabdjeli tu količinu.

Neka se pretpostavi, kao što je prikazano na Slici 2.13., da je cijena π1*< π*, gdje je potražnja
veća od ponude. Neki snabdjevači će shvatiti da postoje određeni nezadovoljni potrošači, kojima
mogu prodati svoju „robu“ po većoj cijeni. Prodana količina će porasti, kao i cijena, dok se ne
uspostavi tržišna ravnoteža. Slično, ako je π2*< π*, ponuda premašuje potražnju, tako da određeni
snabdjevači ostaju bez kupaca. Kako bi se izbjegla ova situacija, oni će smanjiti proizvodnju dok
se ona ne izjednači sa potražnjom.

19. Objasniti i grafički interpretirati javno dobro.

12
Suma neto viška potrošača i profita proizvođača je pokazatelj javnog dobra. Ono kvantificira
sveukupnu dobit koja proizilazi iz trgovine. Može se pokazati da je javno dobro maksimalno kada
je dozvoljeno da konkurentno tržište funkcionira slobodno, i kada se cijene određuju prema
presjeku krivih potražnje i snabdijevanja.

20. Objasniti:

a) Spot tržište

Na spot tržištu, prodavač dostavlja robu neposredno i kupac plaća robu 'na licu mjesta' (eng. on
the spot). Isporuka nije uvjetovana. Ovo znači da nijedna strana ne može odustati od dogovora.
Spot tržište ima prednost neposrednosti. Kao proizvođač, bilo ko može prodati tačno onoliku
količinu koliku ima na raspolaganju. Kao korisnik, možete nabaviti tačno onoliko koliko Vam
treba. Nažalost, cijene na spot tržištu imaju tendenciju brze promjene. Iznenadno povećanje
potražnje (ili pad proizvodnje) povećava cijenu jer je moguće da su dostupne zalihe robe za
trenutnu isporuku ograničene. Slično tome, zasićenost u proizvodnji ili pad potražnje snižavaju
cijenu. Također, spot tržišta reaguju na vijesti o budućoj dostupnosti robe.

b) Forward ugovori i forward tržišta

Forward ugovor se odnosi na trgovinu robom u budućnosti, npr. u martu sklopimo ugovor za
kupovinu pšenice u septembru. Forward ugovor precira sljedeće: količinu i kvalitet isporučene
robe, datum isporuke, datum isplate poslije isporuke, sankcije ukoliko neka od strana ne ispuni
svoje obaveze, cijenu koja treba biti plaćena. Ako je cijena na spot tržištu u vrijeme isporuke viša
od dogovorene, forward ugovor predstavlja gubitak za prodavača i dobit za kupca. Sa druge strane,
ako je cijena na spot tržištu niza od dogovorene, forward ugovor predstavlja gubitak za kupca i
dobit za prodavaca. Forward ugovori omogućavaju strankama da trguju po prihvatljivim cijenama
za obje strane i pritom omogućavaju nacin podjele cjenovnog rizika. Tokom godina, ove dvije
stranke mogu napraviti forward ugovore sa premijom iznad ili ispod očekivane cijene na spot
tržištu. Ako su njihove procjene budućih cijena na spot tržištu neujednačene, onda dugoročno
gledano, razlika između prosječne cijene na spot tržištu i prosječne unaprijed dogovorene cijene
bi trebala biti jednaka prosječnoj premiji. Dakle, premija predstavlja razliku izmedu unaprijed
dogovorene cijene forward ugovorom i cijene na spot tržištu. Stranka koja dobija premiju je prije
svega nagrađena zbog prihvatanja cjenovnog rizika. Mnogi forward ugovori koriste
standardizirane termine i uvjete. Ova standardizacija omogućuje preprodaju forward ugovora. Na
primjer, neka se pretpostavi da prodaja novog brašna tip 500 proizvedena od strane kompanije
Klas d.d. Sarajevo nije ispunila očekivanja. Tokom ljeta, kompanija uviđa da joj neće trebati sva
pšenica za koju je potpisala forward ugovor. Umjesto da čeka dogovoreni datum isporuke da bi
prodala višak pšenice na spot tržištu, kompanija može preprodati zaključene forward ugovore
drugim kompanijama za preradu hrane.

c) Future ugovori i future tržišta

13
Postojanje sekundarnog tržišta na kojem prodavači i kupci robe mogu kupovati i prodavati
standardizirane forward ugovore pomaže ovim strankama da upravljaju svojom izloženosti ka
promjenljivim cijenama na spot tržištu. Učestvovanje u ovom tržištu ne mora biti ograničeno na
kompanije koje proizvode ili koriste određenu robu. Stranke koje nisu u stanju fizički dostaviti
određenu robu, također, bi željele učestvovati na ovakvom tržištu. Ovakve stranke su pregovarači
koji žele kupiti ugovor o budućoj isporuci robe, a sve u nadi da će ga moći kasnije prodati po višoj
cijeni. Slično, pregovarač može prvo prodati ugovor, u nadi da će kasnije kupiti drugi po nižoj
cijeni. Budući da ovi ugovori nisu praćeni stvarnom isporukom, oni se umjesto forward ugovori
nazivaju future ugovori.

d) Opcije

U nekim slučajevima, učesnici mogu preferirati ugovore sa uvjetnom isporukom, što su ustvari
ugovori koji se izvršavaju samo ako nosilac ugovora odluči da je u njegovom interesu da uradi
tako. Takvi ugovori se nazivaju option ugovori/opcijski ugovori i postoje dvije varijante: calls
(kupovna) i puts (prodajna). Kupovna opcija daje nositelju pravo da kupi određenu količinu robe
po tzv. excercise (izvršnoj) cijeni. Prodajna opcija daje nositelju pravo da proda određenu količinu
robe po izvršnoj cijeni.

e) Ugovori za razliku

U ugovoru za razliku, stranke ugovaraju izvršnu cijenu (strike price) i količinu robe. Oni potom
učestvuju na centraliziranom tržištu kao i svi ostali učesnici. Kad je završeno trgovanje na
centraliziranom tržištu, ugovor za razliku podmiruje se kako slijedi:

- Ako je ugovorena strike price viša od centralizirane tržišne cijene, kupac plaća prodavaču razliku
između ove dvije cijene pomnoženu sa iznosom dogovorenim u ugovoru

- Ako je ugovorena strike price niža od centralizirane tržišne cijene, prodavač plaća kupcu razliku
između ove dvije cijene pomnoženu sa dogovorenim iznosom.

21. Objasniti upravljanje cjenovnim rizicima

Kompanije koje proizvode ili kupuju velike količine robe su izložene drugim vrstama rizika i
uglavnom će pokušati smanjiti svoju izloženost cijenovnim rizicima tako što će osigurati svoje
pozicije korištenjem kombinacije forward, future, opcija i ugovora za razlike. Kompanije obično
koriste spot tržište samo za preostale količine koje proizlaze iz nepredvidljivih fluktuacija u
potražnji ili proizvodnji. Obim trgovanja na spot tržištu stoga predstavlja samo mali dio obima
kojim se trguje na drugim tržištima. Iako obim trgovine na spot tržištu može biti relativno mali,
spot cijena je veličina koja upravlja svim ostalim tržištima. Stalno povećanje spot cijene na tržištu
će dovesti do povećanja cijena na drugim tržištima, a smanjenje spot cijene će dovesti i do
smanjenja cijena na drugim tržištima.

22. Upravljivo spot tržište

14
Može se zaključiti, da ako se sa velikim dijelom električne energije može trgovati na
neupravljanom otvorenom tržištu, takvo tržište nije u mogućnosti da održi pouzdanost
elektroenergetskog sistema. Upravljano spot tržište koje obezbjeđuje mehanizam za održavanje
ravnoteže između proizvodnje i opterećenja treba da zamijeni otvoreno tržište električne energije
kako se vrijeme isporuke bliži kraju. Funkcija spot tržišta je da uskladi preostalo opterećenje i
proizvodnju tako što će prilagoditi proizvodnju regulirajućih proizvodnih jedinica i smanjiti
potražnju potrošača koji su spremni da to urade. Također, tržište treba da je u mogućnosti da
odgovori na glavne poremećaje koji su uzrokovani iznenadnim i nepredviđenim ispadima velikih
proizvodnih jedinica zbog neizbježnih tehničkih problema. Iako potreba za upravljanjem spot
tržišta proizilazi iz tehničkih razmatranja, ovo spot tržište treba raditi na ekonomski efikasan način.

23. Navesti i objasniti načine bilateralnog trgovanja.

-Prilagođeni dugoročni ugovori . Uvjeti takvog ugovora su fleksibilni zbog toga što su
dogovoreni privatno da bi se zadovoljile potrebe i ciljevi obje strane. Obično uključuju prodaju
velikog iznosa električne energije (stotine ili hiljade MWh) u dužem vremenskom periodu
(nekoliko mjeseci do nekoliko godina). Veliki troškovi transakcije povezani sa pregovaranjem oko
takvih ugovora čine ih isplativim samo kada strane žele da kupe ili prodaju velike iznose energije.

-Trgovanje na sekundarnom tržištu. Ove transakcije uključuju manje iznose energije koje
treba isporučiti prema standardnom obliku, koji je definiran standardom u smislu koliko energije
bi trebalo biti isporučeno u različitim periodima dana i sedmice. Ovaj oblik trgovanja ima mnogo
niže troškove transakcije i koristi se kada proizvođači i potrošači žele poboljšati svoj položaj s
približavanjem trenutka isporuke.

-Elektronsko trgovanje. Učesnici mogu unijeti kupovne ponude i prodajne ponude direktno
u kompjuterizirano tržište. Svi učesnici na tržištu mogu posmatrati količine i cijene koje su
dostavljene, ali ne znaju identitet strane koja je dostavila prodajne i kupovne ponude. Kada strana
unese novu prodajnu ponudu, softver koji kontrolira razmjenu provjerava da li postoji kupovna
ponuda koja odgovara prodajnoj ponudi za određeni period isporuke. Ako pronađe kupovnu
ponudu koja je veća ili jednaka prodajnoj ponudi, dogovor je automatski pogođen i cijene i količine
su prikazane za sve učesnike. Ako se ne pronađu odgovarajuća ponudu, nova prodajna ponuda se
dodaje na listu neriješenih ponuda i ostaje na toj listi sve dok se ne pojavi odgovarajuća kupovna
ponuda ili prodajna ponuda biva povučena ili istekne zbog zatvaranja tržišta u tom periodu.

24. Pool (pul) električne energije – način funkcioniranja sa aspekta ponude i sa aspekta
potražnje. Marginalna cijena i ravnoteža tržišta sa aspekta električnog pula.

Kako postoji mnogo mogućih varijacija, pul u osnovi funkcionira na slijedeće načine.

-Proizvodne kompanije dostavljaju ponude za opskrbu određenom količinom energije po

određenoj cijeni za period koji se razmatra. Ove ponude se rangiraju s redoslijedom povećanja
cijene. Ovim rangiranjem, može se formirati kriva linija, gdje je cijena koja je ponuđena, funkcija

15
kumulativnog ponuđenog kvantiteta. Krivulja koja je formirana na ovaj način smatra se krivuljom
opskrbe tržišta.

-Na isti način, krivulja potražnje tržišta može biti uspostavljena dostavljanjem ponuda sa
željenim kvantitetom i cijenom električne energije od strane potrošača, i rangiranjem ovih ponuda
s redoslijedom smanjenja cijene. Kako je potražnja za električnom energijom vrlo neelastična, ovaj
korak je ponekad izostavljen i iznos potražnje je određen prognoziranjem opterećenja. Drugim
riječima, krivulja potražnje je pretpostavljena da bude vertikalna linija za vrijednost predviđenog
opterećenja.

-Presjek ovih krivulja potražnje i proizvodnje predstavlja ravnotežu tržišta. Sve prodajne
ponude dostavljene po jednakoj i nižoj cijeni od cijene koja dovodi tržište u ravnotežu su
prihvaćene i vrši se upravljanje elektranama da proizvedu količinu električne energije koja
odgovara prihvaćenim kupovnim cijenama. Na isti način, sve kupovne ponude dostavljene po
cijeni koja je viša ili jednaka od cijene koja dovodi tržište u ravnotežu su prihvaćene i kupci su
informisani o količini energije koja im je dozvoljena za korištenje iz sistema.

-Cijena koja dovodi tržište u ravnotežu predstavlja cijenu jednog dodatnog MWh električne
energije i zove se marginalna cijena (eng. SMP). Proizvođači su plaćeni po ovoj cijeni za svaki
MWh koji proizvedu, dok potrošači plaćaju marginalnu cijenu za svaki MWh koji potroše, bez
obzira na kupovne i prodajne cijene koje su dostavili.

25. Regulisano spot tržište - Nabavka resursa za balansiranje i zatvaranje ponuda.

Operatoru sistema se daje odgovornost da održava stabilnost sistema pomoću tzv. „regulisanog
spot tržišta“. Ovaj mehanizam se naziva tržištem zbog toga što je svakom učesniku data sloboda
da ponudi energiju potrebnu za ispravljanje nejednakosti po cijeni koja njima odgovara. Na ovom
tržištu se određuju cijene pri kojima se ispravljaju nejednakosti a zahtjevi i ponude se ne ugovaraju
bilateralno, već od strane Operatora sistema.

Nabavke resursa za balansiranje: uvijek postoje male nejednakosti u proizvodnji i potrošnji

električne energije i Operator sistema mora vršiti prilagođenja proizvodnje i potrošnje. Kako
vrijeme prolazi, ova prilagođenja prelaze u kupovinu i prodaju električne energije za koju se odredi
cijena koja predstavlja nastojanje tržišta da pruži ova prilagođenja. U nastojanju da se odredi
filozofija slobodnog tržišta, svaka stranka koja je voljna da prilagodi svoju proizvodnju i potrošnju
može to uraditi na konkurentan način. Ovim se Operatoru sistema pruža najširi mogući izbor
balansirajućih sredstava i trebalo bi pridonijeti sniženju cijena balansiranja. Ovi balansirajući
resursi se mogu ponuditi ili na određeni period ili dugoročno. Usluge balansiranja za određeni
period su obično ponuđene Operatoru sistema od strane učesnika na tržištu nakon što se završi
slobodno tržište za taj period.

Zatvaranje ponude: trgovina električnom energijom se mora vršiti unaprijed kako bi Operator
sistema imao vremena da izbalansira sistem. Operatorima sistema više odgovara da je rok za

16
predaju ponuda poprilično vremenski daleko od aktuelnog stanja jer im to daje više vremena za
razvoj planiranja i veću fleksibilnost u izboru balansirajućih resursa. Na primjer, ako se ponude
zatvore pola sata unaprijed, neće biti dovoljno vremena za puštanje u pogon velike termoelektrane
ako bi se pojavio deficit u proizvodnji. Učesnici u tržištu električnom energijom, međutim,
preferiraju bliske rokove za predaju ponuda jer smanjuju izlaganje riziku.

26. Pobrojati i objasniti kategorije pomoćnih usluga sistema.

Američki NERC (tijelo koje propisuje minimalne norme pouzdanosti EES-a u SAD) podijelio je
pomoćne usluge sistema u sljedeće kategorije:

a) Usluge nužne za normalni pogon:

 Vođenje sistema – usluga koju pruža operator sistema, a uključuje izradu rasporeda rada
elektrana kao i vođenje proizvodnje u realnom vremenu sa svrhom održavanja ravnoteže između
proizvodnje i potrošnje;

 Regulacija napona – proizvodnja ili potrošnja reaktivne snage u proizvodnim jedinicama ili
drugim elementima EES-a, sa svrhom zadržavanja napona u zadanim granicama;

 Regulacija frekvencije i aktivne snage – promjena iznosa proizvodnje ili potrošnje sa svrhom
održavanja trenutačne ravnoteže između proizvodnje i potrošnje unutar regulirajuće zone;

 Praćenje opterećenja i energetska neravnoteža – pokrivanje razlike između predviđene i stvarne

proizvodnje u vremenu dan-unaprijed i sat unaprijed.

b) Usluge nužne za sprječavanje raspada EES-a:

 Rotirajuća rezerva – osigurava postojanje neopterećenih proizvodnih kapaciteta, tj. generatora

koji ne rade punom snagom, a sinhronizirani su na mrežu i mogu trenutačno reagirati u slučaju
neravnoteže između proizvodnje i potrošnje zbog ispada neke proizvodne jedinice ili elementa
prijenosa. Ovi generatori moraju biti u potpunosti raspoloživi u roku od nekoliko minuta;

 Dodatna rezerva – također, služi za ispravljanje neravnoteže između proizvodnje i potrošnje, a

uključuje proizvodne rezerve i daljinski isključivane potrošače. Mora biti u potpunosti raspoloživa
u roku od nekoliko minuta, ali, za razliku od rotirajuće rezerve, nije nužno da trenutačno reagira;

 Usluge stabilnosti sistema – održavanje i korištenje posebne opreme (stabilizatori EES-a i

otpornici za dinamičko kočenje) sa svrhom očuvanja sigurnosti prijenosnog sistema;

 Primarna regulacija napona – ulazi u ovu kategoriju kada sprječava znatno opadanje iznosa
napona i pojavu naponskog sloma u sistemu.

c) Usluge potrebne za obnovu sistema nakon raspada:

17
 Pokretanje iz beznaponskog stanja- Pokretanje iz beznaponskog stanja je mogućnost elektrane
da se dovede u nazivno pogonsko stanje bez napajanja iz električne mreže.

 Druge usluge nužne za ponovno uspostavljanje pogona sistema nakon raspada (vođenje sistema,
regulacija napona, regulacija aktivne snage, usluge stabilnosti sistema, praćenje opterećenja, itd.).

27. Objasniti regulaciju frekvencije i aktivne snage te ustroje usluga regulacije frekvencije.

Usluga regulacije frekvencije odnosi se na održavanje ravnoteže između proizvodnje i potrošnje

aktivne snage u realnom vremenu. Prilikom poremećaja sistema narušava se ravnoteža između
proizvodnje i potrošnje aktivne snage i frekvencija sistema odstupa od nazivne vrijednosti. Na
odstupanje frekvencije reagiraju turbinski regulatori gotovo trenutačnom promjenom snage
proizvodnje, što se naziva primarnom regulacijom frekvencije. Promjena snage proizvodnje
zajedno s promjenom potrošnje frekvencijski ovisnih potrošača pomaže u suzbijanju nastalog
poremećaja. U slučaju da je primarna regulacija bila uspješna, sistem će se stabilizirati, ali s
frekvencijom različitom od nazivne, što će za posljedicu imati pojavu neželjenih tokova snaga te
pojavu pogreške regulacijskog područja. Da bi se frekvencija vratila na nazivnu vrijednost,
potrebno je promijeniti zadane vrijednosti snaga proizvodnje regulacijskih elektrana, ovisno o
novonastaloj ravnoteži između proizvodnje i potrošnje. Ova radnja spada u sekundarnu regulaciju
frekvencije, a može se obaviti kao automatska sekundarna regulacija ili ručno. Pod tercijarnom
regulacijom podrazumijeva se svako podešavanje parametara uređaja koji sudjeluju u sekundarnoj
regulaciji sa svrhom osiguravanja zahtijevane sekundarne regulacijske rezerve ili ekonomski
optimalne raspodjele sekundarne regulacijske snage na proizvodne jedinice koje sudjeluju u
sekundarnoj regulaciji. Spomenuto podešavanje parametara uređaja može biti automatsko ili
ručno.

Dva su postojeća ustroja usluge regulacije frekvencije: "otkupni" i "bilateralni". Kod prvog,
operator sistema kupuje aktivnu snagu od proizvođača ili od potrošača, u približno realnom
vremenu. Na taj se način provodi regulacija frekvencije u zemljama npr. Skandinavije. Bilateralni
se ustroj može primijeniti tamo gdje operator sistema nije obvezan pružati usluge regulacije
frekvencije, nego kupci sami kupuju uslugu praćenja opterećenja.

28. Troškovi regulacije frekvencije.

Troškovi regulacije frekvencije u uskim su granicama zapravo dodatni troškovi za osiguranje

sposobnosti elektrana da provode regulaciju frekvencije, zatim dodatni troškovi za osiguranje
rezervnih kapaciteta u proizvodnji električne energije te moguće povlastice koje se daju
potrošačima u zamjenu za mogućnost isključivanja njihovih potrošača. Svaki od prethodnih
troškova iznimno je teško kvantificirati. U tržišnom okruženju cijene usluga regulacije frekvencije
trebale bi biti određene prije kao rezultat konkurentnih ponuda nego po stvarnim troškovima koje
ima pružatelj usluga. Slično je s troškovima isključenja ili pokretanja generatora sa svrhom
ostvarenja bolje usluge koji bi trebali biti procijenjeni kao gubitak mogućnosti za bolji plasman
energije. Pod pretpostavkom da se ti troškovi mogu razlikovati u okomito integriranim firmama,
18
lakše je predvidjeti buduće stvarne troškove isporuke određene usluge, nego buduće tržišne cijene
pomoćnih usluga sistema ili energije. Stoga tržišno okruženje može uzrokovati nesigurnost u
procesu određivanja rizika.

29. Objasniti pogonsku rezervu i podjelu pogonske rezerve prema vremenima odziva.

U većini sistema pogonska rezerva se dijeli na rotirajuću (vruću) i dodatnu (nerotirajuću, hladnu).
Rotirajuću rezervu predstavljaju agregati u pogonu koji mogu postići predviđenu snagu unutar
deset minuta. Njezina je važnost istaknuta i u ugovorima o zajedničkom radu u nekoj interkonekciji
pri čemu je često predviđeno plaćanje penala za neosiguravanje odgovarajućeg iznosa rotirajuće
rezerve. Dodatnu rezervu najčešće predstavljaju agregati koji nisu priključeni na EES te se na njih
ne postavlja zahtjev za trenutačnim odzivom. Dodatna rezerva, kao i rotirajuća, ima određene
fiksne troškove vezane za raspoloživost dodatnih agregata, ali nema troškova za gorivo, a
održavanje je agregata rijeđe i jednostavnije. Njezin bi iznos općenito trebao biti jednak ili nešto
veći od sumarne maksimalne snage dvaju najvećih agregata u pogonu.

Podjela rezervi prema vremenima odziva:

 rotirajuća rezerva: raspoloživi kapaciteti iznad trenutačne potrošnje sposobni povećati snagu u
vrlo kratkom vremenu, ograničeni jedino brzinom odziva agregata,

 brzoupuštajući agregati čije je vrijeme upuštanja vrlo kratko (plinske TE, dizelski agregati,
pojedine HE),

 potrošači s mogućnošću daljinskog isključenja (DIP). Pojedini ugovori omogućuju isključenje

pojedinih potrošača u situacijama opasnima za sistem. Oni se napajaju kao potrošači sa smanjenom
sigurnošću te zbog toga plaćaju jeftiniju električnu energiju. To su:

 industrijski potrošači koji imaju rezervnu vlastitu proizvodnju električne energije,

 industrijski potrošači koji vrlo lahko mogu promijeniti proizvodni proces u slučaju
nestanka električne energije,

 kućanstva koja na ovaj način žele plaćati jeftiniju električnu energiju,

 ugovorena rezerva: dio rezerve osiguran iz susjednih sistema. Predmetna rezerva može biti
rotirajuća i odmah dostupna ili dostupna tek nakon nekog perioda (vrijeme potrebno za upuštanje
agregata).

30. Objasniti strukturu tržišta rotirajućom rezervom.

U strukturi odvojenih tržišta energije i tržišta rezerve sudionici mogu upasti u nepredviđena stanja
na tržištu rezerve. Veća je nepostojanost na tržištu rezerve nego na tržištu energije. Određene

19
strukture tržišta dopuštaju vlasnicima pojedinih agregata istodobno davanje ponuda na tržištu
rotirajuće rezerve i energije. U slučaju da je cijena osiguranja rotirajuće rezerve dovoljno visoka
(prema krajnjoj cijeni koja se može postići na tržištu energije), vlasnici pojedinih agregata će
izabrati opciju osiguravanja rotirajuće rezerve umjesto proizvodnje energije. Tržište rotirajuće
rezerve i tržište energije međusobno su usko povezana. Kako bi se postigla najveća iskoristivost
prijenosnih i proizvodnih kapaciteta, potrebno je razmatrati rotirajuću rezervu u svezi s tržištem
energije. Za odabir najboljeg rasporeda, uzimajući u obzir ograničenja prijenosa, sigurnosti i same
rotirajuće rezerve, koriste se programski paketi za optimizaciju.

31. Objasniti pojmove i pretpostavke u procesu stvaranja tržišta reaktivnom snagom.

Potrebno je definirati sljedeća dva pojma:

 EPF funkcija očekivanog plaćanja (engl. expected payment function) - proizvođači čiji
generatori proizvode reaktivnu snagu za tržište izlažu se različitim troškovima ovisno o režimu
rada. Pojedine je troškove teško grupisati, a za pojedine je vrlo teško odrediti koliki su. U slučaju
uvođenja tržišta mora postojati prikladan financijski mehanizam za kompenziranje ovih troškova.
EPF je matematička formulacija komponenti troškova vis-avis, odnosno očekivanja proizvođača
za nadoknadu ovih troškova.

 Troškovi su gubitaka jedna od komponenti EPF-a. Reaktivna snaga proizvedena ili potrošena
generatorom povećava gubitke aktivne snage u njihovim namotima te su ovi gubici snage
nelinearna funkcija reaktivne snage. Iako je ova komponenta bitno manja u usporedbi s drugim
gubicima u sistemu, mora se s njom računati.

U procesu stvaranja tržišta reaktivnom snagom polazi se od sljedećih pretpostavki:

 operator sistema nadzire i vodi tržište uslugama sistema te ugovara kupoprodaju reaktivne snage
neposredno s ponuđačima,

 tržište se temelji na dugoročnim ugovorima, tako da kratkoročne promjene u potražnji, stanje

rezerve ili "špice” tržišne cijene aktivne snage nemaju utjecaj na trend ponude reaktivne snage,

 tržište se temelji na modelu aukcije, što znači da svi odabrani ponuđači u konačnici dobivaju
istu cijenu - najveću prihvaćenu cijenu između svih ponuda.

20
32. Skicirati funkciju troškova generatora u ovisnosti o količini proizvedene reaktivne
energije te objasniti područja rada generatora.

S obzirom na proizvodnju reaktivne snage područja rada agregata mogu se podijeliti na tri područja
(Slika 5.3.):

 Područje 1 – (0 - Qbazno): Reaktivna snaga proizvedena u ovom području potrebna je za

namirivanje vlastite potrošnje elektrane pa se ne može smatrati pomoćnom uslugom i 14
proizvođač ne može za tu reaktivnu snagu tražiti naknadu. Iznos Qbazno operator sistema teško
može odrediti za neku elektranu. Zato se unaprijed mogu izračunati potrebe za reaktivnom snagom
prema nazivnim podacima opreme i odrediti standardni Qbazno za koji se ne dobiva naknada.

EPF  0 (5.2)

 Područje 2 – (Qbazno – QA, 0 – QMin): u ovom području postoje realni troškovi proizvodnje
reaktivne snage i stoga proizvođač, u slučaju rada u tom području, može očekivati naplatu za
pružanje usluge regulacije napona i reaktivne snage. EPF mu se sastoji od dvije komponente u
ovom području; komponenta dostupnosti i komponenta troškova gubitaka. Proizvođač u ovom
području ne mora smanjivati proizvodnju aktivne snage pa ne postoji oportunitetni trošak.

EPF  dostupnost troškovi gubitka (5.3)

 Područje 3 – (QA – QB): Kad agregat proizvodi reaktivnu snagu u ovom području, proizvođač
je ovlašten za naplatu oportunitetnih troškova zbog smanjenja proizvodnje djelatne snage zajedno
s naplatom svih ostalih troškova.

21
EPF  dostupnost troškovi gubitka oportunitetni troškovi (5.4)

Na liberaliziranom tržištu, operator sistema nije u mogućnosti procijeniti EPF proizvođača.

Pogodnija opcija je da operator sistema prikupi sve ponude za reaktivnu snagu od proizvođača
temeljenih na EPF strukturi. Općenita EPF funkcija, a time i struktura ponude se može izraziti
jednadžbom:

gdje je a0 ponuda za cijenu dostupnosti, m1 ponuda cijene troška za rad u radnom području B; m2
ponuda cijene troška za rad u radnom području C i m3 ponuda cijene oportunitetnog troška za rad
u radnom području D.

33. Navesti koji se tipovi elektrana u upotrebi prilikom upuštanja iz beznaponskog stanja,
objasniti zašto?

Upuštanje iz beznaponskog stanja postupak je vraćanja sistema u normalno pogonsko stanje iz

stanja potpunog ili djelomičnog raspada. Nakon raspada EES-a prve se pokreću elektrane koje
imaju mogućnost pokretanja iz beznaponskog stanja, a koje se napajaju iz vlastitih pomoćnih
izvora smještenih u samoj elektrani. Ti su pomoćni izvori napajanja obično dizelski ili plinski
agregati, ovisno o veličini same elektrane. Kada se pokrene, elektrana može napajati dio mreže i
tako omogućiti pokretanje ostalih elektrana u tom području. Elektrane sposobne za upuštanje iz
beznaponskog stanja potrebno je strateški rasporediti kako bi se cijeli EES mogao vratiti u
normalno pogonsko stanje nakon raspada.

Najčešće su u upotrebi tri tipa elektrana sposobnih za upuštanje iz beznaponskog stanja. Kada je
to moguće koriste se hidroelektrane. One mogu brzo pokrenuti proizvodnju, neke je moguće
pokrenuti i daljinski, a općenito su se pokazale vrlo stabilnima u regulaciji. Plinske elektrane i
elektrane kojima je pogonski agregat motor s unutrašnjim sagorjevanjem, također, su često
osposobljene za upuštanje iz beznaponskog stanja. Takvi agregati mogu brzo startati (pojedini i
daljinski upravljani) i mogu provoditi preciznu regulaciju. Pojedine termoelektrane, iako nemaju
mogućnost pokretanja iz beznaponskog stanja, mogu vrlo brzo odbaciti opterećenje. Proizvodnja
joj se smanjuje na nivo dovoljan za pokrivanje vlastite potrošnje. Taj nivo proizvodnje zadržava
se sve dok operator sistema ne zatraži njezino priključenje na mrežu i time se postiže isti efekat
kao s elektranama osposobljenim za upuštanje iz beznaponskog stanja.

22
34. Navesti i objasniti vrste troškova koji su vezani za usluge upuštanja elektrane iz
beznaponskog stanja.

Vrste troškova koji su vezani za usluge upuštanja iz beznaponskog stanja su:

 troškovi vezani uz same elektrane koji uključuju troškove investicije, ispitivanja, edukacije,
sanacije šteta prouzročenih pružanjem ove usluge i troškove goriva tijekom pokretanja iz
beznaponskog stanja;

 troškovi prijenosnog sistema koji uključuju troškove investicije (u komunikacijsku opremu,

mogućnost sinhronizacije, regulacije i vanjskog napajanja prekidača, itd.), planiranja, edukacije i
prekovremenog rada osoblja u slučaju raspada;

 troškovi regulacije koji uključuju troškove investicije i pogonske troškove za planiranje,

testiranje i edukaciju;

 troškovi elektrana koje nisu osposobljene za upuštanje iz beznaponskog stanja, ali brzo pokreću
proizvodnju. Uključuju troškove nastale štete na opremi (npr. oštećenja turbine zbog rada pri
frekvencijama različitim od nazivne).

Navedene troškove teško je procijeniti, a u prošlosti se ni nisu tačno pratili. Također, teško je
jednoznačno odrediti stvarne troškove operatora sistema (ili prijenosnog sistema) glede usluge
upuštanja iz beznaponskog stanja. Ni jedan od ovih troškova ne nastaje isključivo kao posljedica
usluge upuštanja iz beznaponskog stanja. Ipak, postoje određeni investicijski troškovi koji se mogu
pripisati samo ovoj usluzi.

23