Ante Vranković Centar za socijaln u skrb

Domjanićeva 15 Sveti Ivan Zelina

10380 Sveti Ivan Zelina

10. travnja 2019.

POŽURNICA
Poštovani,
nastavno na dokumentaciju koju sam Vam urudžbirao još 18. 3. 2019., te nastavno na moj dopis od 21. 3. 2019., kao i
na činjenicu da mi se zbog pritiska radi ove lažne (neutemeljene) prijave vratio tlak (Dopis od 21. 3. 2019., Dokaz 48),
molim Vas za hitno rješenje po tom pitanju.

To Vas molim i tražim iz razloga:

1) što su sudovi, uviđajući ozbiljnost situacije, reagirali ODMAH (Dokaz 31), ili najkasnije u roku 7 dana od utvrđenja
stanja, a i to samo zato jer je 7 dana najkraći rok u kojem smiju reagirati tj. zakazati novo ročište (Dokaz 10 i 23).
Poznato je da su naši sudovi prezatrpani poslom (a ipak su u sličnim situacijama reagirali ODMAH), što nije slučaj s
CZSS, koji nemaju toliko predmeta ni posla, pa je jasno da Vi ovu stvar možete riješiti ukoliko imate dobru volju.
2) Što mi je na razgovoru kod Vas dana 18. 3. 2019. rečeno da ćete postupati odmah, a od tada je prošlo 20 dana
3) Što je situacija glede neosnovanosti prijave i zahtjeva savršeno jasna jer:
- Predlagateljica zahtjeva da mi vi oduzmete poslovnu sposobnost, odvjetnica Dijana Zoričić je osoba s psihičkim
smetnjama tj. bolesna osoba, što ona i sama javno ističe i za što je sudu sama dala dokaze (vidjeti moj dopis Vama od
21. 3. 2019., Dokazi 1-3)
- Ja sam psihički zdrava osoba (Dokaz 6-7)
- Predlagateljica Dijana Zoričić mi je pred svjedokom 2 puta prijetila smrću (Dokaz 10)
- D. Zoričić me fizički napala sa suprugom i imam potvrdu liječnika o masnici od udarca njenog supruga (Dokaz 8-9)
- Predlagateljica je već neosnovano protiv mene i drugih pokretala sudske postupke koje je izgubila (Dokaz 4-5, 24-27)
- Jedan postupak koji nije izgubila ismijao je utemeljeno (jer sam osuđen za „verbalni napad preko tiska“ – prekršaj koji
ne postoji u zakonu), kao presudu očito po vezi ugledni „Večernji list“ (Dokaz 21)
- Predlagateljica me već prijavljivala (Dokaz 11-12, 17, 18), i sve njezine prijave su već odbačene (Dokaz 13, 14, 20)
- Moju borbu za ljudska prava (osporeno pravo na život) i moj štrajk glađu je službeno podržao HHO zato jer mi je
predlagateljica osporila pravo na život, a što sama nikad nije negirala (Dokaz 22), niti me radi tog mog navoda tužila
- Predlagateljica Dijana Zoričić je pokušala spriječiti iskaz svjedoka u moju korist, što je kazneno djelo (Dokaz 23)
- Predlagateljica Dijana Zoričić je vlastitu majku iz obijesti navela na suicid (Dokaz 23)
- Predlagateljica je priznala da je postojao dokument tj. njezina agresivna lažna IZJAVA protiv majke (Dokaz 31), radi
kojeg je tužila svjedokinju Gagić tvrdeći da taj dokument ne postoji (Dokaz 24-25) i tražeći za nju, iako je znala da je
svjedokinja govorila istinu, 5 godina zatvora!
- Predlagateljica je iz navođenja majke na samoubojstvo izvukla veliku materijalnu korist neosnovanim prisvajanjem
majčinih mirovina (Dokaz 32-33)
- Predlagateljica je tražila da nekompetentne osobe pobijaju nalaz specijalista od pred 40 godina (Dokaz 34-36) i kada
je teta Marija Šokman radi toga doživjela infarkt (Dokaz 37-39) predlagateljica je nastavila inzistirati na njezinu
ispitivanju (Dokaz 30), iako konobarica s 4 razreda osnovne škole, ne može pobiti nalaz specijalista psihijatra od pred
40 godina.
To postupanje predlagateljice Dijane Zoričić je ne samo neosnovano, nego i agresivno destruktivno tj. vrlo patološko!
- Niti bolnicu u kojoj sam radi štrajka glađi 12. 1. 2010. završio (Dokaz 15, 16), niti sud (Dokaz 31) nisu smatrali da sam
poslovno ili raspravno nesposoban, o čemu sam još 21. 3. 2019. priložio dokaze (Dokaz 15, 16, 31).
Nadam se dakle da će ovaj predmet biti riješen odmah, jer Vaš Centar zna sve o meni već 7 godina, te vi znate
iz ranije dokumentacije da Vam se obraćam jer mi je predlagateljica osporila pravo na život, na način oduzimanja
sredstava za život, što je službeno potvrdio i HHO (Dokaz 22), i o čemu svjedoče moje mnogobrojne potvrde o
imovnom stanju koje sam Vam tijekom godina urudžbirao, i po kojima sam dobivao od Vas pomoć.
Napominjem i da me predlagateljica u sudskom postupku koji je u tijeku na sudu u Zelini, pokušava deložirati iz
ruševne montažne barake u kojoj živim i ona uopće ni ne poriče da joj je to namjera i cilj, tako me deložirati i time uništiti,
što sam naveo u mom članku u knjizi mr. sc. Darka Petričića „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 63, kojeg sam Vam
priložio 21. 3. 2017. kao Prilog 1. Predlagateljica mi je još 2002. kazala da će to učiniti upravo na taj način (o čemu sam
pisao kao čitatelj u „Zelinskom glasniku“ u prosincu 2002. – ovdje Prilog 1/g), a što sada na sudu u Zelini stvarno i pokušava,
i što je sve, kao i oduzimanje sredstava za život koje također na sudovima nije poricala, očita destrukcija i nasilje, s
namjerom da me kao i pok. majku navede na suicid, što sam na sudovima mnogo puta pismeno i usmeno istakao, i što
predlagateljica također nikad nije negirala, iako je za to imala mnogo prigoda, što po potrebi mogu i materijalno dokazati!
Također, i sud je utvrdio da usprkos trajanju postupka 2 godine ovdje predlagateljica za sličan prijedlog sudu nije
navela nikakve dokaze, iako je za to imala 2 godine, pa je sud prijedlog odbacio (moj dopis od 21. 3. 2019., Dokaz 31).
Takvo postupanje predlagateljice Dijane Zoričić ne čudi, jer ona i inače javno negira svoju dužnost podnošenja
tereta dokazivanja (ovdje Prilog 2 i 3), i to čak i na sudu, što svakako nije postupanje psihički zdrave ni poslovno
sposobne osobe! Predlagateljica je doista poremećena osoba kako to i sama tvrdi (Dokaz od 21. 3. 2019., br. 1-3), jer ona
smatra, kako to proizlazi iz njezinih službenih navoda, da ona ne mora ništa dokazivati i da je njezina riječ jača od
materijalne stvarnosti koju dokazuju javne isprave (o tome ovdje Prilog 2 i 3).
Nadam se da vi nećete sramotiti i sebe i RH na način na koji je to nedavno činjeno u jednom sličnom slučaju u
kojem je sud u Strasbourgu presudio u siječnju ove godine pravomoćno protiv RH (ovdje: Prilog 4), a sličnih najnovijih
primjera u koje su uključeni i neki CZSS ima još, i sve je dospjelo u medije (Prilog 5).
Prilažem Vam uzgred i dokaz o mom članstvu u Umjetničkom savjetu Galerija Kraluš (Prilog 6), premda je to dokaz
o mojoj poslovnoj sposobnosti koji i nije nužno potreban, jer je ovaj nakaradan prijedlog trebao pasti samo temelju dokaza
da mi je predlagateljica sa suprugom prijetila smrću (Dokaz 10), iz čega je jasno da je i ovaj prijedlog samo nova zloporaba.
Prilažem također i Rješenje Ministarstva kulture iz konca 2016. (Prilog 7), čiji sam djelatnik kontinuirano od 2002.
(Dokaz od 21. 3. 2019., br. 1-3), što ne bi bilo moguće da nisam uvijek zadovoljio sve kategorije rada i prošao više reizbora!
Prilažem također i moj članak objavljen u Americi pred par dana, 5. 4. 2019. na engleskom jeziku (Prilog 8), a što
se tiče moje stručne biografije s preko 300 objavljenih članaka u preko 30 različitih stručnih i znanstvenih časopisa te
novina za kulturu i zbornika znanstvenih radova, nju možete pročitati na Wikipediji, gdje je svima dostupna dugi niz godina.
Najznačajnije moje radove stavio sam na vodeći svjetski portal za objavu stručnih i znanstvenih radova academia.edu i na
njemu sam trenutno među 2% najčitanijih autora na svijetu(!), što je, obzirom da uglavnom pišem na hrvatskom, a ne na
engleskom (koji ima neusporedivo veći auditorij), odličan rezultat kojeg i Vi sami, ukoliko legitimno sumnjate u istinitost
mojih navoda, neovisno možete provjeriti na linku: https://independent.academia.edu/AnteVrankovi%C4%87
Prilažem i moj predgovor knjizi „Misite!“ jednog od najrenomiranijih naših slikara srednje generacije Karlovčana
Alfreda F. Krupe, kojoj knjizi sam sada određen i za urednika, i koja treba izaći sad na ljeto ili na jesen (Prilog 9). Poznato
je da se pisanje predgovora knjigama dodjeljuje samo općepoznatim stručnjacima, što nakon mnogih predgovora koje
sam već napisao katalozima izložaba koje sam u Zagrebu i Zelini i otvorio, predstavlja nov, najaktualniji dokaz moje
mentalne kvalitete, komunikativnosti, ozbiljnosti i inkorporiranosti u našem društvu, što je i nalaz psihologa (Dokaz 6).
NAKARADNO je dakle da ja ovdje trebam dokazivati da sam normalan tj. poslovno sposoban, u postupku koji je
pokrenula predlagateljica koja je očito psihički bolesna (i koja ja za razliku od mene bila loš student), što predlagateljica i
sama za sebe tvrdi, davši sudu za svoju bolest i konkretne medicinske dokaze (Dokaz 1-3) - a koji sud je u tom predmetu
ipak presudio protiv nje (Dokaz 4-5). NAKARADNO je da se ozbiljno uzima u obzir ova prijava predlagateljice čije su ranije
slične prijave već glatko odbačene, što sam sve još 18. i 21. 3. 2019. detaljno dokumentirao (Dokazi 4-5, 24-27; Dokazi 13,
14, 20; Dokaz 31), a jednom kada je neki sud i presudio u njezinu korist, tu je presudu kao očitu presudu po vezi - jer sam
bio osuđen za prekršaj koji ne postoji u zakonu - ismijao najrenomiraniji medij u Hrvatskoj – „Večernji list“ (Dokaz 21).
Očito je da predlagateljica računa da u sustavu ima još dosta „korisnih idijota“ koji će – vjerujući da je ona „jača“
i pre kasno shvaćajući da tome i nije baš tako - za njezinu korist napravite greške radi kojih će ONI biti medijski ismijani
(npr. Dokaz 21, premda takvih medijskih napisa ima još mnogo, npr. Prilog 10 u kojem sam na više mjesta prozvao sutkinju
Jadranku Jeličić koja mi je na traženje ovdje predlagateljice Dijane Zoričić osporila pravo na život (Dokaz 22) i koja prozvana
sutkinja me za moje tvrdnje nije tužila, dok odvjetnicu Jelenu Dulčić jest – Dokaz 44/B ), a ona ostati nedirnuta.
Inače, nakon ovakve reakcije „Večernjeg lista“, sudska vijeća u IDENTIČNOM SASTAVU su po drugoj identičnoj
tužbi ovdje predlagateljice donijela suprotnu presudu, zakonitu (priložena kao Dokaz 4-5) – pljunuvši time, slikovito rečeno
na vlastitu prethodnu presudu koju je „Večernji list“ ismijao i indirektno je time poništivši - ne htijući se očito dalje javno
brukati u „Večernjem listu“, što sam spomenuo već u mom dopisu Vašem Centru od 21. 3. 2019., na str. 1.
U očekivanju Vašeg što hitnijeg Rješenja u ovom predmetu (jer je svako odugovlačenje rješavanja – obzirom da
nemam sredstava za život, a što Vaš Centar službeno zna već 7 godina - dodatan, svjestan i namjeran pritisak na mene),
U privitku: Prilozi 1-10
PRILOG 1
PRILOG 2
PRILOG 3
 PRILOG 4
Europski sud opet kaznio RH
čovjeka su mjesecima bez veze
držali na psihijatriji i sad mu
moramo platiti 75000 kuna
Gospodinova obitelj u Strasbourgu je dokazala
da mu je povrijeđeno pravo na slobodu
ANDREJ DIMITRIJEVIĆ

ANA RAIĆ KNEŽEVIĆ

09:57 315 PREPORUKA 2 KOMENTARA

ZADNJA IZMJENA: SIJ. 12, 2019

FOTO: PIXSELL
Hrvatsko pravosuđe dobilo je novu ozbiljnu opomenu iz Europe. Europski sud za ljudska
prava utvrdio je da je čovjek mimo zakonske procedure mjesecima držan u
psihijatrijskoj bolnici. Sada mu Hrvatska mora platiti 75 tisuća kuna odštete. Riječ je o
38-godišnjem D. Č. iz Vrbovca, čija je obitelj na sudu u Strasbourgu dokazala da mu je
prilikom prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu povrijeđeno pravo na slobodu.
Dosuđena mu je odšteta, i to zbog pasivnosti odvjetnice koja ga je po nalogu suda
zastupala u procesu prisilnog upućivanja na liječenje.

Ovaj slučaj, u kojem je hrvatsko pravosuđe, prema presudi iz Strasbourga, napravilo više
propusta, počinje još u ljeto 2013. godine. Tada policija privodi gospodina iz Vrbovca
zbog prijetnji susjedima. Na Općinskom sudu u Ivanić-Gradu protiv njega počinje proces
zbog te prijetnje koju je, kaže tužiteljstvo, počinio u neubrojivom stanju. Zato započinje i
procedura za njegovo upućivanje na liječenje, što propisuje Zakon o zaštiti osoba s
duševnim smetnjama.

TRAŽILI SU DA OSTANE U PRITVORU DO PRAVOMOĆNOSTI PRESUDE

Iz pritvora 2. prosinca 2013. 38-godišnjaka premještaju u zatvorsku bolnicu u Zagrebu.

Mjesec dana kasnije državno odvjetništvo mijenja optužnicu. Sada preciziraju da je
prijetnje izrekao jer pati od paranoidne shizofrenije. Općinski sud zaključuje da je zbog
takvog zdravstvenog stanja D. Č. prijetnja i sebi i drugima te da treba ostati u pritvoru do
pravomoćnosti presude. Stoga mu je određen prisilni smještaj u psihijatrijskoj ustanovi
Vrapče. Presuda protiv njega postaje pravomoćna 19. ožujka 2014. godine.

Tri mjeseca kasnije, iz bolnice su zatražili da sud 38-godišnjaku produlji prisilni smještaj
na još godinu dana – u svrhu potpunog izlječenja. Objašnjavali su da terapija daje dobre
rezultate. Dva dana kasnije posjećuje ga i sudac Općinskog suda kojem on izražava želju
da ga se privremeno otpusti iz bolnice, jer se osjeća dobro. Na zahtjev Županijskog suda
u Zagrebu psihijatar iz druge ustanove obavlja pregled i zaključuje da se može odobriti
privremeno puštanje.

SLUČAJ JE DOŠAO I DO VRHOVNOG I USTAVNOG SUDA

Nekoliko dana kasnije, na ročištu, sud je i prihvatio takav zaključak, a predstavnik

bolnice Vrapče povukao je zahtjev za daljnjim prisilnim smještajem. Međutim, isti dan
isti sud ipak naređuje daljnju hospitalizaciju 38-godišnjaka i to na još godinu dana.
Njegovi roditelji su se u međuvremenu bezuspješno žalili i općinskom sudu u Ivanić-
Gradu i županijskom sudu u Velikoj Gorici. Sve je došlo i do Vrhovnog i Ustavnog suda
koji su donijeli isti zaključak – da je sve prema proceduri. D. Č. je iz Vrapča pušten tek 24.
kolovoza 2015. – godinu i četiri mjeseca nakon što je tamo prisilno doveden.

Da sve nije bilo prema proceduri, potvrdit će sada Europski sud za ljudska prava. Naime,
gospodin iz Vrbovca nakon uhićenja angažirao si je odvjetnika koji ga je i zastupao na
suđenju zbog prijetnje susjedima. No, u procesu prisilnog smještaja na liječenje, što je
paralelno vođen, sud mu je dodijelio odvjetnicu po službenoj dužnosti. Ona ga uopće nije
obavijestila o pravima niti je kontaktirala njegovu obitelj. S branjenikom se susrela samo
prilikom vještačenja u Vrapču. Tada, doslovno, nije progovorila ni riječ s njim. Ništa tada
nije pitala ni suca koji je razgovarao s njezinim klijentom.
SUD ZAKLJUČIO DA JE NJEGOVA ODVJETNICA BILA PREPASIVNA

Tijekom trajanja cijelog postupka, niti jednim podneskom se nije obratila sudu, a na
sudskom ročištu, niti u bilo kojem drugom trenutku nije se protivila prijedlogu za
prisilnu hospitalizaciju 38-godišnjaka. Nije čak kontaktirala ni njegovu obitelj, budući da
on sam, zbog izolacije u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, to nije bio u mogućnosti. Europski
sud za ljudska prava ocijenio je kako je odvjetnica po službenoj dužnosti bila prepasivna.
Nije napravila ništa kako bi osigurala učinkovito zastupanje interesa klijenta koji je
morao na psihijatrijsko liječenje.

Zbog toga D. Č. nije bio nazočan na sudskom ročištu na kojem se odlučivalo o njegovom
smještanju u bolnicu u Vrapču, niti je sud pozvao ikoga od članova njegove obitelji.
Istovremeno, utvrdio je Europski sud za ljudska prava, nije bilo nikakvih naznaka da 38-
godišnjak nije bio sposoban pratiti raspravu i iznijeti svoje mišljenje o produljenju
prisilnog smještaja. Zbog toga je, zaključuju na Europskom sudu za ljudska prava,
Županijski sud u Zagrebu povrijedio 38-godišnjaku pravo na slobodu i sigurnost.

Izvor: https://www.telegram.hr/politika-kriminal/europski-sud-opet-kaznio-hrvatsku-covjeka-su-bez-
veze-mjesecima-drzali-zatvorenog-na-psihijatriji-i-sad-mu-moramo-platiti-75-000-
kuna/?fbclid=IwAR2aUQ07XbugS_-x8t8DH8-qYC9RWhSV0N_lIfplKcy_upSeyUfLtlYm020
 PRILOG 5
HRVATSKA PROVJERENO

Pokušali mu oteti imovinu? Gotovo slijepog Ivana

(77) silom odveli na psihijatriju, susjedi u šoku: "On
ni mrava ne bi zgazio!"
Piše Ema Branica, 16. veljače. 2018. @ 07:30 - KOMENTARA 9min.

Priča koja slijedi toliko je bizarna da pripada rubrici vjerovali ili ne. Jednog dana po 77-
godišnjeg Ivana Stantića iz Belog Manastira došli su policija i hitna. Prisilno su ga odveli u
bolnicu, cijelu noć proveo je vezan za krevet. Otpušten je s dijagnozom sumanutog
poremećaja, dodijeljen mu je skrbnik i u postupku je oduzimanja poslovne sposobnosti?
Zašto, nikome, pa ni njemu samom, nije jasno.

U njegovu otpusnom pismu ima mnogo ne nelogičnosti već laži. Zašto to rade čovjeku koji nikoga ne
dira, nikome ne smeta i osim što slabije vidi - potpuno je priseban? Je li razlog u vrijednim
nekretninama koje posjeduje?

Ivanu je 77 godina, gotovo je slijep, živi povučeno, ne smeta nikomu, ne dira nikoga i ne traži ništa ni
od koga. Prije 20 dana pred kućom ga je dočekala policija i hitna.

„Stavili su me u kombi, rekli 'moraš ići s nama', njih pet, šest je bilo tamo. Otišli smo u bolnicu,
odmah su me stavili na krevet, skinuli, ruke i noge su mi vezali i bio sam čitavu noć vezan. Ma kakav
bih nered ja radio, pa ne možeš, kako ćeš radit kad nas 5, 6 u sobi je vezano? Jednog su čovjeka od 87
godina vezali, i to tako jako da mu je krv curila“, priča nam Ivan Stantić i kaže kako nije radio
nikakav nered.

Završio na psihijatriji iz čista mira

Zašto je završio na psihijatriji iz čista mira, nije mu jasno. Zašto je morao biti vezan i kako je došlo do
toga - ne zna. Nitko ga nije obavijestio da se protiv njega pokreće bilo kakav postupak, a
susjedima također ništa nije jasno.

„On mrava ne bi zgazio. Znali smo da oni njega neću reći napadaju, ali razlog tome ne znamo“, priča
nam Ivanova susjeda.

Ivan Santić vojvođanski je Hrvat koji je prije 18 godina došao u Hrvatsku. U rodnom Tavakutu i
Subotici ostavio je svoje nekretnine. 2001. došao je u Beli Manastir. Sve što treba plati, i to od
primanja koja ima. U Tavankutu je 38 jutara obradive zemlje dao u zakup.

„Godišnje dobijem oko 4 tisuća eura od najma. To je za mene otprilike dosta. Plaćam struju i vodu“,
kaže nam Stantić.

2500 kuna na mjesec od najma služi mu kao mirovina. Nikada nije tražio pomoć od Centra za
socijalnu skrb, a i nikada ne bi jer, kaže, ima se kako snaći, ima i drugih nekretnina.

„Šta će meni socijalna? Ja imam od čega ću živjeti. Moje sve na prodaju bi bilo momentalno jer je to
sve u centru i u Subotici, i na Paliću, i u Tavaknutu“, priča Ivan.
 Ivan Stantić (Foto: Dnevnik.hr)
Problemi zbog nekretnina
Zbog tih nekretnina prije nekoliko godina imao je problema, govori nam.
Preko belomanastirskog odvjetnika Josipa Lulića kontaktirao ga je čovjek koji posjeduje nekretninu
do njegove u Subotici.

„Janoš Pap mene je tužio da je on morao popraviti krov na mojoj sobi i to ga je koštalo oko dvije
tisuće eura“, kaže Ivan.

Platio mu je trošak jer nije htio na sud.

„Poslije nekoliko mjeseci on opet mene tuži zbog te iste sobe i kuhinje, da on je to morao obojiti i da
platim 2,5 tisuće eura. Onda sam ja rekao 'evo - poklonit ću ti tu sobicu i kuhinju da se ne
svađamo', ali on to nije htio, htio je samo novce“, govori Ivan.

Nekretninu je na kraju darovao jednom Belomanastirčaninu. Ugovor je potpisao također u uredu

odvjetnika Lulića. To je bio treći, ali ne i posljednji put da ga sreće u životu. U lipnju prošle godine
upravo tog čovjeka Centar za socijalnu skrb proglašava njegovim posebnim skrbnikom. Ivan to
tada još ne zna jer rješenje o tome nije dobio.

Otišli smo do ureda odvjetnika kako bismo pokušali saznati o čemu se radi. Međutim, kako ga nije
bilo, nazvali smo broj s vrata. Poručio nam je kako ima sve potrebne papire te se danas ne može sastati
s ekipom Provjerenog.

Socijalni radnik nikada ga nije posjetio

Protiv Ivana je Centar za socijalnu skrb na Općinskom sudu u Belom Manastiru pokrenuo postupak
za lišavanje poslovne sposobnosti. Na temelju čega, njemu samom nije jasno. Govori nam kako
socijalni radnik nikada nije bio kod njega doma.

U rješenju Centra piše kako je Ivan osoba sa zdravstvenim teškoćama, iako nikad nije bio kod
liječnika i nitko ga nije pregledao. I zato mu je dan poseban skrbnik kako bi mu ishodio zdravstvenu i
osobnu.

Ivan nam objašnjava kako ima hrvatsko državljanstvo i osobnu kartu iz Subotice.

Odvjetnik mu je bez njegova znanja izvadio i zdravstvenu iskaznicu, otvorio i karton kod liječnice
opće prakse. Njoj je Centar za socijalnu skrb stalno slao dopise kako se prema mišljenju vještaka
psihijatra kod Ivana radi o težem duševnom poremećaju, iako Ivan tvrdi kako ga nitko nije
pregledao!
„Teško je sad vama objasniti o kome se radi, ali pokrenuli smo ga nakon razgovora sa psihijatrom koji
je imao jedan inicijalni razgovor s njim, napisao je nalaz i mišljenje“, kaže Đimi Fuštin, ravnatelj
Centra za socijalnu skrb Beli Manastir.

Budući da i u dopisima piše kako Ivan ne komunicira ni s kime, nije nam bilo jasno kako je psihijatar
napisao nalaz.

„Lijepo ga je pregledao, pregledao ga je jednom tamo ispred kuće i obavio razgovor“, kaže Fuštin.

Psihijatrijski "pregled"
Istog tog psihijatra upoznao je i Dragutin Pocrnić kada je prijavio maloljetničku prostituciju u
Domu za odgoj djece i mladeži u Osijeku. Prijavio je političare, uglednike. Tada ga je policija
privela pod izlikom da nije smio posjećivati sina, iako je imao rješenje koje mu to dopušta. Određen
mu je pritvor od 15 dana.

„U zatvoru dobivam rješenje za psihijatrijsko vještačenje. Dobar dan, dobar dan, kaže on meni, znate
što, vi ste psihički bolesni, vi ste toliko teško bolesni da vi morate ići u zatvorenu ustanovu“, kaže
Dragutin Pocrnić.

Dragutin Pocrnić (Foto: Dnevnik.hr)

Kaže kako je „pregled“ trajao 10 minuta te mu je psihijatar samo rekao da je bolestan.

Prebacili su ga u zatvorsku bolnicu u Svetošimunsku. U međuvremenu pokrenut je sudski spor u

kojem se optužuje Dragutina kako je lažno prijavljivao maloljetničku prostituciju. Poslan je zato na
neovisno vještačenje u Vrapče.

„Kad je u Zagrebu vještačenje prošlo da sam zdrav, ponovno su me slali da on ustanovi da nisam
zdrav, pa su me opet slali u Popovaču gdje je donesen isti nalaz kao i u Vrapču – da sam zdrav“, priča
nam Dragutin.

Psihijatar je cijelo vrijeme tvrdio suprotno.

„Dolazi, unosi vam se u lice i gleda u oči i gleda, i onda donosi zaključak sucu da sam ja toliko lud da
nisam sposoban sudjelovati u raspravi“, kaže nam.

Šest mjeseci proveo je po ustanovama, bio na terapijama. Šest godina je trajala sudska trakavica u
kojoj je na posljetku - oslobođen. Nevin i zdrav prolazio je nezamislivu torturu. Zato će tužiti sve
redom upletene u njegov progon, psihijatra prvog - govori nam.

Kako je Centar pisao dopise o potrebi za prisilnim psihijatrijskom pregledu liječnici opće prakse, i s
njom smo kontaktirali. Prema zakonu, ona bi trebala osobno pregledati Ivana prije nego što izda takvu
uputnicu. Doktorica tvrdi kako ga nije pregledala.
„Oni su meni njega opisali, eto, tako je bilo. Centar da, i došao je odvjetnik jedan koji je bio njegov
zastupnik“, kazala nam je doktorica i priznala da ga nikada nije vidjela.

I tako je Ivan završio na prisilnom pregledu u Osijeku. Njegova se poznanica raspitivala o njemu u
bolnici, zvala je odjel to jutro nakon što je prisilno priveden. Na snimci razgovora čuje se kako
sestra govori da Ivan nema nikakvu duševnu bolest.

Ipak, u papirima s kojima su ga poslali kući piše F22 - perzistirajući sumanuti poremećaj.

Zašto mu se sve to događa, nije mu jasno. Ima skromna primanja, ali posjeduje vrijedne nekretnine.
Da su upravo one razlog zbog kojeg se sve ovo dogodilo, vjeruju ljudi iz Vojvodine koji ga poznaju.

Ivan je otišao po druga dva mišljenja psihijatara.

„Mišljenja sam da nema pokazatelja koji govore o postojanju ozbiljnog i izravnog ugrožavanja
vlastitog ili tuđeg života, zdravlja i sigurnosti, što predstavlja zakonski preduvjet za prisilnu
hospitalizaciju“, navodi se u jednom mišljenju.

Nelogičnosti u otpusnom pismu

U otpusnom pismu s psihijatrije pišu pak nelogične stvari.

Pišu kako je nepoznate socioanamneze, a Centar bi je trebao utvrditi prije pokretanja postupka
lišavanja poslovne sposobnosti. Također navodi kako nema nikoga od bližnjih i obitelji, a nama su
ravnatelj i odvjetnik rekli kako im se obratio njegov rođak.

„Ima jednog rođaka u Vojvodini koji se brinuo o njemu. Ima tamo zemlje dosta, čovjek muku muči da
se sačuva to imanje. Gospodin Stantić totalno ne brine o tome i onda se došlo do zaključka da bi bilo
dobro ispitati njegovu poslovnu sposobnost“, govori nam odvjetnik.

Nadalje, u otpusnom pismu piše kako je obiteljska liječnica navela da nije suradljiv, ne komunicira s
okolinom, upadnog je i neadekvatnog ponašanja, a ona nam je sama rekla kako ga nikada nije vidjela
u životu.

Ivan je svjestan svojih godina, kaže da razmišlja o staračkom domu, neće još dugo moći živjeti sam.
Međutim, pita se ne bi li način života trebao bi biti njegov izbor?

Izvor: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/zavrsio-na-psihijatriji-iz-cista-mira---506936.html
PRILOG 6
PRILOG 7
 PRILOG 8

Overcoming a Personal Holocaust

BY GUEST AUTHOR - ANTE VRANKOVIĆ | FRI, APR 5, 2019 AT 1:00 AM

Alfred Freddy Krupa – born, 1971 – a dramatic, interesting and unpredictable artist.

Three on the riverbank

His first art lesson was with his grandfather, Alfred Krupa (Alfred Joseph Krupa,
1915– 1989), a Silesian Pole and a graduate of Krakow Academy of Fine Arts.

Alfred Krupa Sr. was a Polish defender in World War II and found himself in the first
line of defense, as Germany’s armies and air force launched an attack on Poland in
the early hours of September 1st, 1939. After the defeat of the Polish army, Alfred
ended up in a long list of military and working camps.

Alfred had one sister and two brothers. In 1942, his sister was arrested in Gleiwitz
and imprisoned for two years. At 8:20am on February 1st, 1944, she was burned
alive in the KL Auschwitz-Birkenau crematorium. His younger brother disappeared
somewhere in Eastern Europe, and his older brother was captured and imprisoned
by the Soviets. Circumstances led Alfred to occupied Yugoslavia in 1943, where he
joined Tito’s partisans. With no family, and immediately overwhelmed by the natural
beauty that surrounded him, he decided to spend his life in this foreign land.
Ultimately, he would capture the breathtaking scenes in the thousands of aquarelles
that would eventually earn him popularity and fame.
 Hildegard Marie Ossek-Kruppa K.L.Auschwitz 1.2.1944 at 8:20 AM

At the beginning of his own career, Freddy (as the younger Alfred chose to be called,
so as not to be confused with his mentor) painted aquarelles, following in his
grandfather’s footsteps. In his hometown of Karlovac (known as the town of four
rivers) he captured many melodious symphonies of landscape from the shores of
those rivers. Then, the finger of fate stepped in.

Karlovac’s grey (gray)

Fate seemed to have chosen Freddy in two separate circumstances. Both had a
profound impact, and he found himself heading in a completely different artistic
direction as a result.

The first circumstance was the decision to pursue a formal education at the Academy
of Fine Arts in Zagreb. After graduating, Freddy took his talent to Japan where, in
1998-1999, he became the first Croatian painter/artist to receive the Monbusho
Scholarship (now known as the Monbukagakusho Scholarship) from the Japanese
government. It was there that he discovered Hakubyou (白描), monochrome painting
with ink and brush on mulberry/rice paper, similar to Japanese monumental
calligraphy. That discovery, albeit with regressive delay, was crucial in developing his
authentic style, a synthesis of the Far East and traditional West. Freddy had already
begun attracting attention from art critics and, with his newly developed style,
continued to garner attention while in Japan. His sketches, lightness of drawing and
deepening of expression beneath the first impression were unique, while at the same
time, he was following the rules of classic painting – order, transparency and legible
silhouette. Freddy went on to become the only non-Asian individual to place among
the top 10 Modern Ink painters (London/Berlin-based Artfacts).

The second circumstance to shape Freddy’s career was the dramatic conditions he
discovered upon returning home from Japan. He witnessed, first hand, a corrupted
Croatian establishment that showed no respect towards his family (his grandfather –
teacher, inventor, boxer and painter; his father, Mladen Krupa – civil engineer,
defender and inventor; himself, a teacher and defender) and repeatedly obligated the
city of Karlovac and the Republic of Croatia. Freddy’s artistic expression changed at
its very core. His motives remained the same, but meditativeness and poetic
impression were now significantly less prevalent in his river landscape aquarelles and
other works. There was raw expression, his painting undiluted with the use of dense
black ink, applied with dynamic, tense, almost nervous moves of the brush on soft
rice paper. This was all done in the tradition of Japanese Hakubyou and earlier
Chinese ink painting based in the Warring States period (戰國時代). The chaos of this
period, and the atmosphere of anxious expectation, was now a reminder of the
loathsome social situation of Croatia.
Freddy’s chromatic and formal artistic reduction followed the approach of the East,
where the entire drawing is often reduced to a single continuous movement. The
painted line represents the flow of the artist’s thoughts and emotions in the moment.
Freddy began to interpolate this with the expressionism and Art Informel of the West,
and once again created a uniqueness in artistic style, gaining international
acceptance and recognition from the United States to China.

That distinctive artistic synthesis, however, was not a product of Freddy’s search for
affirmation or success, or recognizable penmanship (the Holy Grail of the majority of
today’s painters and artists). Rather, it was, as Freddy himself admits, a road to self-
healing.

Freddy thought often of his country. Too many Croatians were suffering from chronic
disease, and suicide of underage children was on the rise. A staggering 52% of high
school students admitted they did not see a future for themselves in Croatia, and
after entering the EU in 2013, 10% of the total population ultimately left, citing
injustice as the reason. Croatia was struggling with a justice system that ranked
120th out of 140 rated countries in the world.

The first snow

Freddy was once asked how he would define success. This was his passionate
response, taken from one of his Facebook posts:

“I think success is when you are confronted with utter defeat of your world, your
intimacy, your ideas, your public picture, your heritage, your previous achievements.
When in one moment it looks like there is one, and nothing that helps you. When
almost every look is also a look of doubt, when you yourself put everything under the
question mark. When all the illusions about yourself fall, illusions about your
surroundings, about people, about faith and religion, about flags, about objects of
love and how much are you in love…and then, in that moment of personal and
private holocaust, of that ocean of pain looking like all inner strength faded away, and
there is no right for excuses about your existence. When at that moment you rise and
keep moving forward, you start and you lead a creative and productive life. Yes, I
think that is objective strength and power.”

Photo Credits

All photos are © Alfred Freddy Krupa – All Rights Reserved

Guest Author Bio

Ante Vranković

Ante Vranković graduated archaeology and art history and

works as independent art critic since 1995. He has published more than three
hundred articles in professional journals, cultural and art magazines, newspapers, as
well as on the radio, TV, and Internet. He is a member of the Croatian Freelance
Artist’s Association since 2002.

Translation from the Croatian original by Gabriel Alfred Krupa.

IZVOR: https://lifeasahuman.com/2019/arts-culture/art/overcoming-a-personal-holocaust/
 PRILOG 9
Alfred F. Krupa

Mislite!
Izabrani tekstovi 1994. – 2019.

II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje

POU Sv. Ivan Zelina

2019.
PREDGOVOR
Sve umjetnosti imaju dvostruku svrhu: pružiti zadovoljstvo i poučavati.
Kist kojim se umjetnik služi treba biti umočen u razum:
više nego što privlači oko, on mora poticati na razmišljanje.
Johann Joachim Winckelmann

Može nam se učiniti da je umjetnost u opasnosti da se utopi u moru riječi.

Previše ljudi posjećuje muzeje i skuplja knjige s reprodukcijama,
a da ipak ne dopre do umjetnosti.
Rudolf Arnheim

Kada je krajem prošle godine izdavačka kuća „Blurb“ iz San Francisca objavila dvojezičnu,
englesko-hrvatsku zbirku „Texts“ Alfreda F. Krupe, odmah je postalo jasno da je riječ o vrijednom
doprinosu ne samo na području teorijskih promišljanja likovne umjetnosti, konkretno: vodenih
slikarskih tehnika, već i na području likovne pedagogije, likovne kulture i kulture općenito.
To su uskoro potvrdile brojne narudžbe te knjige, i činjenica da su je na police svojih knjižnica
uvrstile mnoge ugledne svjetske institucije: Metropolitan Museum of Art u New Yorku, British Library
u Londonu, Sackler Library (bivša Ashmolean Museum Library) u Oxfordu, Umjetnička biblioteka
Državnih muzeja u Berlinu, Visoka škola za umjetnost u Zürichu, Središnji institut za povijest
umjetnosti u Münchenu, Auckland Art Gallery u Aucklandu, Chegg u Santa Clari i dr.
Stoga smo tu zanimljivu i korisnu knjigu odlučili približiti domaćoj likovnoj i kulturnoj javnosti
ovim, II. izdanjem, dopunjenim dvama tekstovima kojih u I., američkom izdanju, nije bilo.
To je bio razlog i promjene naslova knjige, koja je ovom dopunom dobila nov naglasak i
značenje.
Novo izdanje, koje pružamo javnosti na uvid i korištenje, razlikuje se također i od prethodnih,
ne osobito brojnih knjiga koje su u nas bile korištene kao uvodi u likovno mišljenje i stvaranje, i to u
samoj svojoj biti. Razlog tome neobična je okolnost da je njezin autor, akademski slikar Alfred F. Krupa,
zbog izvanrednih ratnih okolnosti još tijekom studija, tj. neposredno nakon što je na Likovnoj akademiji
apsolvirao teme koje u svojim tekstovima obrađuje, bio pozvan da ih u osnovnoj i srednjoj školi prenosi
mladima. Stoga su prva dva teksta zapravo nastala kao autorove neposredne impresije i reminiscencije
na rad u akvarelu i tušu, koje je u njihovoj punoj životnosti i svježini – dok su i njemu samome iskustva
u tim tehnikama bila još uzbudljiva i nova – želio približite i prenijeti svojim učenicima, a kasnije, kao
gost-predavač, i studentima.
Upravo je u tome „tajna“ iznimne otvorenosti, neposrednosti, iskrenosti i živosti koje osjećamo
u svakome retku Krupinih tekstova. Srodna, ranija djela drugih autora nastala su naime regresivnom
metodom prisjećanja na iskustva iz vlastitog rada i nastave od kojih je ponekad prošlo 20, 30, pa i više
godina, te stoga njihov sadržaj, premda tematski zaokružen i korektan, najčešće djeluje suhoparno i
školnički rutinirano, bez one prave iskre kreativnoga žara.
Drugi razlog izrazite otvorenosti i komunikativnosti ove knjige leži u činjenici da je autor pisao
temeljem vlastitih iskustava, pobuđujući kod čitatelja dojam da i on sam, kao neposredni promatrač,
sudjeluje u stvaranju likovnog djela čiji je nastanak opisan u tekstu. To osobito vrijedi za prvi i najduži
tekst u knjizi „Akvarel…“, no u većoj ili manjoj mjeri i za ostale.
„Crtež se“, naime, „gradi mišlju, ali se usporedno i mišljenje gradi kroz crtež“ 1 pa Krupini retci
čitatelja brzo uključuju u tijek autorovih stvaralačkih misli, te on, čitajući, ubrzo postaje „svjedok u
slici“ (Vera Horvat Pintarić), tj. neposredni očevidac kreativnog (s)likovnog procesa. Tome je tako, jer
Krupa piše bez mistifikacija koje često zbunjuju i odbijaju one koji o umjetnosti žele znati više, ali i
stoga jer opisuje vlastiti rad, za razliku od drugih srodnih knjiga koje uglavnom opisuju djela klasika

1
Tomislav Premerl: Crtež kao način mišljenja, u: Crtež u znanosti, Zbornik radova, Zagreb, 1998., str. 21
poput Rembrandta, Daumiera ili Dufya, u čije se stvaralaštvo, zbog vremenskog odmaka, prosječnome
čitatelju najčešće vrlo teško do kraja uživjeti.

Tekstovi su u knjizi poredani tematski i kronološki.

Prva skupina odnosi se na različite vodene slikarske tehnike, na osnovu kojih autor tumači
logiku i metodiku stvaranja likovnoga djela. Ti članci, pisani organički, puni su izravnih uvida i
opservacija koje će biti zanimljive i korisne ne samo mladim praktičarima – učenicima umjetničkih
škola i studija kojima su prvenstveno namijenjeni, nego i svim ljubiteljima umjetnosti koji bi htjeli steći
nehinjen – živ, stvaran i jasan uvid u proces nastanka umjetničkog djela.

Druga skupina objedinjuje tekstove kojima je zajednički nazivnik poticanje kreativnog

mišljenja.
U prvome članku autor podrobno analizira svoj pristup japanskom sumi-e slikarstvu tušem,
tumačeći vlastita polazišta i izbore. Taj je članak postao osobito aktualan nakon što je u veljači ove
godine, na stranicama najmeritornijeg svjetskoga portala „Artfacts“, Krupa izabran među deset najboljih
suvremenih svjetskih slikara tušem, kao jedini ne-Azijac na tom popisu, što je sigurno jedan od najvećih
uspjeha hrvatskog suvremenog slikarstva.
Članak „Mislite!“ postavlja konkretna suštinska likovna pitanja, ne sugerirajući pri tom nikakve
odgovore, koje čitatelj – ostajući dosljedan stvarnosti i vlastitoj intuiciji – mora naći sam.
Zbirku zaključuje tekst o mogućoj povezanosti suvremene fizikalne Teorije struna i suštine
kreativnoga procesa, u kojem autor iznosi vlastita stvaralačka iskustva, koja su međutim – kako je to
naknadno otkriveno i za samu Teoriju struna - posve kompatibilna Pitagorinim i Keplerovim viđenjima
Harmonije sfera, tj. moguće ugođenosti čitavoga Svemira. Taj članak, koji kroz autorovo osobno
svjedočenje procesa umjetničkog stvaranja, tijekom kojeg on kao da se dotakao jedne moguće još posve
nepoznate i neistražene, iskonske kreativne energije, potiče čitatelja da se i sam zapita koja je to zapravo
sila što pokreće i vodi umjetnički čin.
A to je danas izrazito važno pitanje!
Naime nakon dugog postmodernističkog razdoblja u kojem je u svijetu i u nas došlo do
Herostratovskog „rušenja kršćanskoga mita o ruci umjetnika vođenoj božanskim genijem“ (Nena
Dimitrijević), mita koji je zapravo mnogo stariji, i koji počinje još prvim stihom Ilijade, Alfred F. Krupa
nam - nakon mnogih desetljeća apsolutne dominacije destruktivnog ili bar nihilističkog pristupa
likovnosti kojem je svoj znatan doprinos dao jedan drugi Karlovčan, slikar Josip Vaništa (na kojeg se
citirane riječi Nene Dimitrijević zapravo i odnose) - na stranicama ove knjige razložno, neposredno,
koncizno i jasno, pomalo neočekivano obnavlja pouzdanje u duboku kreativnu prirodu i moć svake
prave umjetnosti.
Stoga slično kao nekoć Rudolf Arnheim, ovu knjigu vidim u kreativnoj atmosferi ateliera i
radnih soba, „stranica izgužvanih i s `magarećim ušima`, ispisanu bilješkama po marginama, zamazanu
bojama i gipsom, kako stoji ili leži na policama, radnim stolovima i stolčićima svih onih koji se aktivno
bave teorijom i praksom likovne umjetnosti“.

Ante Vranković
PRILOG 10
 Ante Vranković Centar za socijalnu skrb
Domjanićeva 15 Sveti Ivan Zelina
10380 Sveti Ivan Zelina

10. travnja 2019.

POŽURNICA
Poštovani,
nastavno na dokumentaciju koju sam Vam urudžbirao još 18. 3. 2019., te nastavno na moj dopis od 21. 3. 2019., kao i
na činjenicu da mi se zbog pritiska radi ove lažne (neutemeljene) prijave vratio tlak (Dopis od 21. 3. 2019., Dokaz 48),
molim Vas za hitno rješenje po tom pitanju.

To Vas molim i tražim iz razloga:

4) što su sudovi, uviđajući ozbiljnost situacije, reagirali ODMAH (Dokaz 31), ili najkasnije u roku 7 dana od utvrđenja
stanja, a i to samo zato jer je 7 dana najkraći rok u kojem smiju reagirati tj. zakazati novo ročište (Dokaz 10 i 23).
Poznato je da su naši sudovi prezatrpani poslom (a ipak su u sličnim situacijama reagirali ODMAH), što nije slučaj s
CZSS, koji nemaju toliko predmeta ni posla, pa je jasno da Vi ovu stvar možete riješiti ukoliko imate dobru volju.
5) Što mi je na razgovoru kod Vas dana 18. 3. 2019. rečeno da ćete postupati odmah, a od tada je prošlo 20 dana
6) Što je situacija glede neosnovanosti prijave i zahtjeva savršeno jasna jer:
- Predlagateljica zahtjeva da mi vi oduzmete poslovnu sposobnost, odvjetnica Dijana Zoričić je osoba s psihičkim
smetnjama tj. bolesna osoba, što ona i sama javno ističe i za što je sudu sama dala dokaze (vidjeti moj dopis Vama od
21. 3. 2019., Dokazi 1-3)
- Ja sam psihički zdrava osoba (Dokaz 6-7)
- Predlagateljica Dijana Zoričić mi je pred svjedokom 2 puta prijetila smrću (Dokaz 10)
- D. Zoričić me fizički napala sa suprugom i imam potvrdu liječnika o masnici od udarca njenog supruga (Dokaz 8-9)
- Predlagateljica je već neosnovano protiv mene i drugih pokretala sudske postupke koje je izgubila (Dokaz 4-5, 24-27)
- Jedan postupak koji nije izgubila ismijao je utemeljeno (jer sam osuđen za „verbalni napad preko tiska“ – prekršaj koji
ne postoji u zakonu), kao presudu očito po vezi ugledni „Večernji list“ (Dokaz 21)
- Predlagateljica me već prijavljivala (Dokaz 11-12, 17, 18), i sve njezine prijave su već odbačene (Dokaz 13, 14, 20)
- Moju borbu za ljudska prava (osporeno pravo na život) i moj štrajk glađu je službeno podržao HHO zato jer mi je
predlagateljica osporila pravo na život, a što sama nikad nije negirala (Dokaz 22), niti me radi tog mog navoda tužila
- Predlagateljica Dijana Zoričić je pokušala spriječiti iskaz svjedoka u moju korist, što je kazneno djelo (Dokaz 23)
- Predlagateljica Dijana Zoričić je vlastitu majku iz obijesti navela na suicid (Dokaz 23)
- Predlagateljica je priznala da je postojao dokument tj. njezina agresivna lažna IZJAVA protiv majke (Dokaz 31), radi
kojeg je tužila svjedokinju Gagić tvrdeći da taj dokument ne postoji (Dokaz 24-25) i tražeći za nju, iako je znala da je
svjedokinja govorila istinu, 5 godina zatvora!
- Predlagateljica je iz navođenja majke na samoubojstvo izvukla veliku materijalnu korist neosnovanim prisvajanjem
majčinih mirovina (Dokaz 32-33)
- Predlagateljica je tražila da nekompetentne osobe pobijaju nalaz specijalista od pred 40 godina (Dokaz 34-36) i kada
je teta Marija Šokman radi toga doživjela infarkt (Dokaz 37-39) predlagateljica je nastavila inzistirati na njezinu
ispitivanju (Dokaz 30), iako konobarica s 4 razreda osnovne škole, ne može pobiti nalaz specijalista psihijatra od pred
40 godina.
To postupanje predlagateljice Dijane Zoričić je ne samo neosnovano, nego i agresivno destruktivno tj. vrlo patološko!
- Niti bolnicu u kojoj sam radi štrajka glađi 12. 1. 2010. završio (Dokaz 15, 16), niti sud (Dokaz 31) nisu smatrali da sam
poslovno ili raspravno nesposoban, o čemu sam još 21. 3. 2019. priložio dokaze (Dokaz 15, 16, 31).
Nadam se dakle da će ovaj predmet biti riješen odmah, jer Vaš Centar zna sve o meni već 7 godina, te vi znate
iz ranije dokumentacije da Vam se obraćam jer mi je predlagateljica osporila pravo na život, na način oduzimanja
sredstava za život, što je službeno potvrdio i HHO (Dokaz 22), i o čemu svjedoče moje mnogobrojne potvrde o
imovnom stanju koje sam Vam tijekom godina urudžbirao, i po kojima sam dobivao od Vas pomoć.
Napominjem i da me predlagateljica u sudskom postupku koji je u tijeku na sudu u Zelini, pokušava deložirati iz
ruševne montažne barake u kojoj živim i ona uopće ni ne poriče da joj je to namjera i cilj, tako me deložirati i time uništiti,
što sam naveo u mom članku u knjizi mr. sc. Darka Petričića „Pravosudna i policijska mafija“ na str. 63, kojeg sam Vam
priložio 21. 3. 2017. kao Prilog 1. Predlagateljica mi je još 2002. kazala da će to učiniti upravo na taj način (o čemu sam
pisao kao čitatelj u „Zelinskom glasniku“ u prosincu 2002. – ovdje Prilog 1/g), a što sada na sudu u Zelini stvarno i pokušava,
i što je sve, kao i oduzimanje sredstava za život koje također na sudovima nije poricala, očita destrukcija i nasilje, s
namjerom da me kao i pok. majku navede na suicid, što sam na sudovima mnogo puta pismeno i usmeno istakao, i što
predlagateljica također nikad nije negirala, iako je za to imala mnogo prigoda, što po potrebi mogu i materijalno dokazati!
Također, i sud je utvrdio da usprkos trajanju postupka 2 godine ovdje predlagateljica za sličan prijedlog sudu nije
navela nikakve dokaze, iako je za to imala 2 godine, pa je sud prijedlog odbacio (moj dopis od 21. 3. 2019., Dokaz 31).
Takvo postupanje predlagateljice Dijane Zoričić ne čudi, jer ona i inače javno negira svoju dužnost podnošenja
tereta dokazivanja (ovdje Prilog 2 i 3), i to čak i na sudu, što svakako nije postupanje psihički zdrave ni poslovno
sposobne osobe! Predlagateljica je doista poremećena osoba kako to i sama tvrdi (Dokaz od 21. 3. 2019., br. 1-3), jer ona
smatra, kako to proizlazi iz njezinih službenih navoda, da ona ne mora ništa dokazivati i da je njezina riječ jača od
materijalne stvarnosti koju dokazuju javne isprave (o tome ovdje Prilog 2 i 3).
Nadam se da vi nećete sramotiti i sebe i RH na način na koji je to nedavno činjeno u jednom sličnom slučaju u
kojem je sud u Strasbourgu presudio u siječnju ove godine pravomoćno protiv RH (ovdje: Prilog 4), a sličnih najnovijih
primjera u koje su uključeni i neki CZSS ima još, i sve je dospjelo u medije (Prilog 5).
Prilažem Vam uzgred i dokaz o mom članstvu u Umjetničkom savjetu Galerija Kraluš (Prilog 6), premda je to dokaz
o mojoj poslovnoj sposobnosti koji i nije nužno potreban, jer je ovaj nakaradan prijedlog trebao pasti samo temelju dokaza
da mi je predlagateljica sa suprugom prijetila smrću (Dokaz 10), iz čega je jasno da je i ovaj prijedlog samo nova zloporaba.
Prilažem također i Rješenje Ministarstva kulture iz konca 2016. (Prilog 7), čiji sam djelatnik kontinuirano od 2002.
(Dokaz od 21. 3. 2019., br. 1-3), što ne bi bilo moguće da nisam uvijek zadovoljio sve kategorije rada i prošao više reizbora!
Prilažem također i moj članak objavljen u Americi pred par dana, 5. 4. 2019. na engleskom jeziku (Prilog 8), a što
se tiče moje stručne biografije s preko 300 objavljenih članaka u preko 30 različitih stručnih i znanstvenih časopisa te
novina za kulturu i zbornika znanstvenih radova, nju možete pročitati na Wikipediji, gdje je svima dostupna dugi niz godina.
Najznačajnije moje radove stavio sam na vodeći svjetski portal za objavu stručnih i znanstvenih radova academia.edu i na
njemu sam trenutno među 2% najčitanijih autora na svijetu(!), što je, obzirom da uglavnom pišem na hrvatskom, a ne na
engleskom (koji ima neusporedivo veći auditorij), odličan rezultat kojeg i Vi sami, ukoliko legitimno sumnjate u istinitost
mojih navoda, neovisno možete provjeriti na linku: https://independent.academia.edu/AnteVrankovi%C4%87
Prilažem i moj predgovor knjizi „Misite!“ jednog od najrenomiranijih naših slikara srednje generacije Karlovčana
Alfreda F. Krupe, kojoj knjizi sam sada određen i za urednika, i koja treba izaći sad na ljeto ili na jesen (Prilog 9). Poznato
je da se pisanje predgovora knjigama dodjeljuje samo općepoznatim stručnjacima, što nakon mnogih predgovora koje
sam već napisao katalozima izložaba koje sam u Zagrebu i Zelini i otvorio, predstavlja nov, najaktualniji dokaz moje
mentalne kvalitete, komunikativnosti, ozbiljnosti i inkorporiranosti u našem društvu, što je i nalaz psihologa (Dokaz 6).
NAKARADNO je dakle da ja ovdje trebam dokazivati da sam normalan tj. poslovno sposoban, u postupku koji je
pokrenula predlagateljica koja je očito psihički bolesna (i koja ja za razliku od mene bila loš student), što predlagateljica i
sama za sebe tvrdi, davši sudu za svoju bolest i konkretne medicinske dokaze (Dokaz 1-3) - a koji sud je u tom predmetu
ipak presudio protiv nje (Dokaz 4-5). NAKARADNO je da se ozbiljno uzima u obzir ova prijava predlagateljice čije su ranije
slične prijave već glatko odbačene, što sam sve još 18. i 21. 3. 2019. detaljno dokumentirao (Dokazi 4-5, 24-27; Dokazi 13,
14, 20; Dokaz 31), a jednom kada je neki sud i presudio u njezinu korist, tu je presudu kao očitu presudu po vezi - jer sam
bio osuđen za prekršaj koji ne postoji u zakonu - ismijao najrenomiraniji medij u Hrvatskoj – „Večernji list“ (Dokaz 21).
Očito je da predlagateljica računa da u sustavu ima još dosta „korisnih idijota“ koji će – vjerujući da je ona „jača“
i pre kasno shvaćajući da tome i nije baš tako - za njezinu korist napravite greške radi kojih će ONI biti medijski ismijani
(npr. Dokaz 21, premda takvih medijskih napisa ima još mnogo, npr. Prilog 10 u kojem sam na više mjesta prozvao sutkinju
Jadranku Jeličić koja mi je na traženje ovdje predlagateljice Dijane Zoričić osporila pravo na život (Dokaz 22) i koja prozvana
sutkinja me za moje tvrdnje nije tužila, dok odvjetnicu Jelenu Dulčić jest – Dokaz 44/B ), a ona ostati nedirnuta.
Inače, nakon ovakve reakcije „Večernjeg lista“, sudska vijeća u IDENTIČNOM SASTAVU su po drugoj identičnoj
tužbi ovdje predlagateljice donijela suprotnu presudu, zakonitu (priložena kao Dokaz 4-5) – pljunuvši time, slikovito rečeno
na vlastitu prethodnu presudu koju je „Večernji list“ ismijao i indirektno je time poništivši - ne htijući se očito dalje javno
brukati u „Večernjem listu“, što sam spomenuo već u mom dopisu Vašem Centru od 21. 3. 2019., na str. 1.
U očekivanju Vašeg što hitnijeg Rješenja u ovom predmetu (jer je svako odugovlačenje rješavanja – obzirom da
nemam sredstava za život, a što Vaš Centar službeno zna već 7 godina - dodatan, svjestan i namjeran pritisak na mene),
U privitku: Prilozi 1-10
PREDGOVOR
Sve umjetnosti imaju dvostruku svrhu: pružiti zadovoljstvo i poučavati.
Kist kojim se umjetnik služi treba biti umočen u razum:
više nego što privlači oko, on mora poticati na razmišljanje.
Johann Joachim Winckelmann

Može nam se učiniti da je umjetnost u opasnosti da se utopi u moru riječi.

Previše ljudi posjećuje muzeje i skuplja knjige s reprodukcijama,
a da ipak ne dopre do umjetnosti.
Rudolf Arnheim

Kada je krajem prošle godine izdavačka kuća „Blurb“ iz San Francisca objavila dvojezičnu,
englesko-hrvatsku zbirku „Texts“ Alfreda F. Krupe, odmah je postalo jasno da je riječ o vrijednom
doprinosu ne samo na području teorijskih promišljanja likovne umjetnosti, konkretno: vodenih
slikarskih tehnika, već i na području likovne pedagogije, likovne kulture i kulture općenito.
To su uskoro potvrdile brojne narudžbe te knjige i činjenica da su je na police svojih knjižnica
uvrstile mnoge ugledne svjetske institucije: Metropolitan Museum of Art u New Yorku, British Library
u Londonu, Sackler Library (bivša Ashmolean Museum Library) u Oxfordu, Umjetnička biblioteka
Državnih muzeja u Berlinu, Visoka škola za umjetnost u Zürichu, Središnji institut za povijest
umjetnosti u Münchenu, Auckland Art Gallery u Aucklandu, Chegg u Santa Clari i dr.
Stoga smo tu zanimljivu i korisnu knjigu odlučili približiti domaćoj likovnoj i kulturnoj javnosti
ovim, II. izdanjem, dopunjenim dvama tekstovima kojih u I., američkom izdanju, nije bilo.
To je bio razlog i promjene naslova knjige, koja je ovom dopunom dobila nov naglasak i
značenje.
Novo izdanje, koje pružamo javnosti na uvid i korištenje, razlikuje se također i od prethodnih,
ne osobito brojnih knjiga koje su u nas bile korištene kao uvodi u likovno mišljenje i stvaranje, i to u
samoj svojoj biti. Razlog tome neobična je okolnost da je njezin autor, akademski slikar Alfred F. Krupa,
zbog izvanrednih ratnih okolnosti još tijekom studija, tj. neposredno nakon što je na Likovnoj akademiji
apsolvirao teme koje u svojim tekstovima obrađuje, bio pozvan da ih u osnovnoj i srednjoj školi prenosi
mladima. Stoga su prva dva teksta zapravo nastala kao autorove neposredne impresije i reminiscencije
na rad u akvarelu i tušu, koje je u njihovoj punoj životnosti i svježini – dok su i njemu samome iskustva
u tim tehnikama bila još uzbudljiva i nova – želio približite i prenijeti svojim učenicima, a kasnije, kao
gost-predavač, i studentima.
Upravo je u tome „tajna“ iznimne otvorenosti, neposrednosti, iskrenosti i živosti koje osjećamo
u svakome retku Krupinih tekstova. Srodna, ranija djela drugih autora nastala su naime regresivnom
metodom prisjećanja na iskustva iz vlastitog rada i nastave od kojih je ponekad prošlo 20, 30, pa i više
godina, te stoga njihov sadržaj, premda tematski zaokružen i korektan, najčešće djeluje suhoparno i
školnički rutinirano, bez one prave iskre kreativnoga žara.
Drugi razlog izrazite otvorenosti i komunikativnosti ove knjige leži u činjenici da je autor pisao
temeljem vlastitih iskustava, pobuđujući kod čitatelja dojam da i on sam, kao neposredni promatrač,
sudjeluje u stvaranju likovnog djela čiji je nastanak opisan u tekstu. To osobito vrijedi za prvi i najduži
tekst u knjizi „Akvarel…“, no u većoj ili manjoj mjeri i za ostale.
„Crtež se“, naime, „gradi mišlju, ali se usporedno i mišljenje gradi kroz crtež“ 2 pa Krupini retci
čitatelja brzo uključuju u tijek autorovih stvaralačkih misli, te on, čitajući, ubrzo postaje „svjedok u
slici“ (Vera Horvat Pintarić), tj. neposredni očevidac kreativnog (s)likovnog procesa. Tome je tako, jer
Krupa piše bez mistifikacija koje često zbunjuju i odbijaju one koji o umjetnosti žele znati više, ali i
stoga jer opisuje vlastiti rad, za razliku od drugih srodnih knjiga koje uglavnom opisuju djela klasika

2
Tomislav Premerl: Crtež kao način mišljenja, u: Crtež u znanosti, Zbornik radova, Zagreb, 1998., str. 21
poput Rembrandta, Daumiera ili Dufya, u čije se stvaralaštvo, zbog vremenskog odmaka, prosječnome
čitatelju najčešće vrlo teško do kraja uživjeti.

Tekstovi su u knjizi poredani tematski i kronološki.

Prva skupina odnosi se na različite vodene slikarske tehnike, na osnovu kojih autor tumači
logiku i metodiku stvaranja likovnoga djela. Ti članci, pisani organički, puni su izravnih uvida i
opservacija koje će biti zanimljive i korisne ne samo mladim praktičarima – učenicima umjetničkih
škola i studija kojima su prvenstveno namijenjeni, nego i svim ljubiteljima umjetnosti koji bi htjeli steći
nehinjen – živ, stvaran i jasan uvid u proces nastanka umjetničkog djela.

Druga skupina objedinjuje tekstove kojima je zajednički nazivnik poticanje kreativnog

mišljenja.
U prvome članku autor podrobno analizira svoj pristup japanskom sumi-e slikarstvu tušem,
tumačeći vlastita polazišta i izbore. Taj je članak postao osobito aktualan nakon što je u veljači ove
godine, na stranicama najmeritornijeg svjetskoga portala „Artfacts“, Krupa izabran među deset najboljih
suvremenih svjetskih slikara tušem, kao jedini ne-Azijac na tom popisu, što je sigurno jedan od najvećih
uspjeha hrvatskog suvremenog slikarstva.
Članak „Mislite!“ postavlja konkretna suštinska likovna pitanja, ne sugerirajući pri tom nikakve
odgovore, koje čitatelj – ostajući dosljedan stvarnosti i vlastitoj intuiciji – mora naći sam.
Zbirku zaključuje tekst o mogućoj povezanosti suvremene fizikalne Teorije struna i suštine
kreativnoga procesa, u kojem autor iznosi vlastita stvaralačka iskustva, koja su međutim – kako je to
naknadno otkriveno i za samu Teoriju struna - posve kompatibilna Pitagorinim i Keplerovim viđenjima
Harmonije sfera, tj. moguće ugođenosti čitavoga Svemira. Taj članak, koji kroz autorovo osobno
svjedočenje procesa umjetničkog stvaranja, tijekom kojeg on kao da se dotakao jedne moguće još posve
nepoznate i neistražene, iskonske kreativne energije, potiče čitatelja da se i sam zapita koja je to zapravo
sila što pokreće i vodi umjetnički čin.
A to je danas izrazito važno pitanje!
Naime nakon dugog postmodernističkog razdoblja u kojem je u svijetu i u nas došlo do
Herostratovskog „rušenja kršćanskoga mita o ruci umjetnika vođenoj božanskim genijem“ (Nena
Dimitrijević), mita koji je zapravo mnogo stariji, i koji počinje još prvim stihom Ilijade, Alfred F. Krupa
nam - nakon mnogih desetljeća apsolutne dominacije destruktivnog ili bar nihilističkog pristupa
likovnosti kojem je svoj znatan doprinos dao jedan drugi Karlovčan, slikar Josip Vaništa (na kojeg se
citirane riječi Nene Dimitrijević zapravo i odnose) - na stranicama ove knjige razložno, neposredno,
koncizno i jasno, pomalo neočekivano obnavlja pouzdanje u duboku kreativnu prirodu i moć svake
prave umjetnosti.
Stoga slično kao nekoć Rudolf Arnheim, ovu knjigu vidim u kreativnoj atmosferi ateliera i
radnih soba, „stranica izgužvanih i s `magarećim ušima`, ispisanu bilješkama po marginama, zamazanu
bojama i gipsom, kako stoji ili leži na policama, radnim stolovima i stolčićima svih onih koji se aktivno
bave teorijom i praksom likovne umjetnosti“.

Ante Vranković