Вы находитесь на странице: 1из 92

Zorica Kotri Momir Dragićević

SOCIOLOGIJA
Priručnik za nastavnike

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva


PODGORICA, 2009.
Zorica Kotri Momir Dragićević

SOCIOLOGIJA
Priručnik za nastavnike

Izdavač Zavod za udžbenike i nastavna sredstva-


Podgorica

Glavna i odgovorna
urednica Nataša Živković

Urednik Dragoljub Vlahović

Recenzenti Dr Savo Laušević


Dr Biljana Maslovarić
Mirjana Špadijer, profesorica sociologije
Branka Martinović, pedagog
Mr Zoran Lalović

Dizajn Studio MOUSE

Grafički oblikovao Janko Raščanin

Lektura Goran Popović

Korektura Dragan Batrićević

Za izdavača Nebojša Dragović

Štampa Ostojić - Podgorica

Tiraž 300

ISBN 978 - 86 - 303 - 1408 - 7

Savjet za opšte obrazovanje, rješenjem broj 04-3-151 od 31. 8. 2009. godine, odobrio je
ovaj priručnik za upotrebu u opštim gimnazijama.
Sadržaj:
Uvod������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������������5
Određenje predmeta������������������������������������������������������������������������������������6
1. Položaj, priroda i namjena predmeta������������������������������������������������������6
2. Broj časova po godinama obrazovanja i oblicima nastave�������������������7
Opšti ciljevi predmeta����������������������������������������������������������������������������������7
Sadržaj predmeta������������������������������������������������������������������������������������������8
Didaktičko-metodske preporuke�������������������������������������������������������������9
Didaktički principi���������������������������������������������������������������������������������� 10
Korelacija među predmetima������������������������������������������������������������������� 12
Standardi znanja – ispitni katalog������������������������������������������������������������ 12
Način provjeravanja znanja i ocjenjivanja����������������������������������������������� 13
Resursi za realizaciju���������������������������������������������������������������������������������� 14
1. Materijalni uslovi����������������������������������������������������������������������������������� 14
2. Literatura i drugi izvori�������������������������������������������������������������������������� 14

UVOD U SOCIOLOGIJU ������������������������������������������������������������������������������ 15

ODREĐENJE PREDMETA SOCIOLOGIJE ���������������������������������������������������� 15


Podjela sociologije – sociološke discipline ��������������������������������������������� 15
Metod sociološkog istraživanja ��������������������������������������������������������������� 16
Istraživački postupci – etape i elementi istraživanja ����������������������������� 16

SVRHA SOCIOLOGIJE ��������������������������������������������������������������������������������� 18

NAJVAŽNIJI TEORIJSKI PRISTUPI ������������������������������������������������������������� 18


Istorija socioloških ideja ��������������������������������������������������������������������������� 18

ČOVJEK, DRUŠTVO, KULTURA ������������������������������������������������������������������ 19


Antropološko i sociološko određenje čovjeka ���������������������������������������� 19
Tipovi društva �������������������������������������������������������������������������������������������� 22
Talkot Parsons, Teorije o društvu: Herbert Spenser – Što je društvo ���� 23
Oblici društvenih zakona�������������������������������������������������������������������������� 27
Pojam i oblici svojine��������������������������������������������������������������������������������� 28
Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru��������������������������������� 29
Dimenzije i elementi društvene strukture����������������������������������������������� 29

KULTURA, NORME, VRIJEDNOSTI ������������������������������������������������������������� 31


M. Haralambos, Kultura i društvo������������������������������������������������������������� 31
Milena Dragićević-Šešić, Novokomponovana kultura
igra i gadžeti����������������������������������������������������������������������������������������������� 34
D. Dutton, Estetske univerzalije���������������������������������������������������������������� 37
M. Scheler, Čovjekov položaj u kosmosu������������������������������������������������� 39
STRATIFIKACIJA I DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI��������������������������������������� 41
Društvena stratifikacija����������������������������������������������������������������������������� 41

RAD, DRUŠTVENE GRUPE I INSTITUCIJE��������������������������������������������������� 46


L. Virt, Iz eseja Urbanizam kao način života��������������������������������������������� 46
I. Kuvačić, Predbračni odnosi i izbor bračnog druga������������������������������� 48
M. Mid, Porodica budućnosti�������������������������������������������������������������������� 51

OBRASCI ŽIVOTA U SIROMAŠTVU I NOVE PARADIGME


EVROPSKE UNIJE���������������������������������������������������������������������������������������� 55
Status i uloga���������������������������������������������������������������������������������������������� 67
Pojam vlasti i društvene moći ������������������������������������������������������������������������������������ 68
Moć i vlast, prelazni oblici�������������������������������������������������������������������������������������������� 68
Pojam, karakteristike i podjela etničkih grupa��������������������������������������� 70
Pojam političke institucije i organizacije������������������������������������������������� 70

BIROKRATIJA���������������������������������������������������������������������������������������������� 70
Određenje i istorijski korijeni birokratije������������������������������������������������ 70
PRIPREMA ZA ČAS�������������������������������������������������������������������������������������� 76
BIROKRATIJA (priprema – scenario) ��������������������������������������������������������� 78
BIROKRATIJA (plan table)�������������������������������������������������������������������������� 79
Pojam i određenje politike������������������������������������������������������������������������ 80
Maks Veber: Racionalna država���������������������������������������������������������������� 80
Platon, Država�������������������������������������������������������������������������������������������� 81

DRUŠTVENE PROMJENE I RAZVOJ������������������������������������������������������������ 85


Predindustrijsko društvo��������������������������������������������������������������������������� 85
Pojam i karakteristike društvene promjene�������������������������������������������� 86
Vrste društvenih promjena����������������������������������������������������������������������� 86
Društvena pokretljivost u savremenom društvu������������������������������������ 86
Globalizacija����������������������������������������������������������������������������������������������� 87
Pojam i oblici rizika u savremenom društvu�������������������������������������������� 87
Ekološki rizik, akcija i pristup kao strategija������������������������������������������� 87
Poruka indijanskog poglavice bijelom čovjeku�������������������������������������� 88
A. Kami, Mit o Sizifu����������������������������������������������������������������������������������� 90

PROJEKTI���������������������������������������������������������������������������������������������������� 91
BIBLIOGRAFIJA������������������������������������������������������������������������������������������ 92

 4
Uvod
Metodski priručnik pripremljen je kao dio kompleta uz udžbenik Sociologija
za IV razred opšte gimnazije i ima za cilj da profesorima sociologije pomogne u
što efikasnijoj realizaciji nastavnog programa. Priručnik treba da bude profesoru
od koristi, da mu posluži kao oslonac u radu, pomogne u realizaciji programa, da
uputi i na mogućnost alternativnog pristupa u planiranju, izvođenju i evaluaciji
nastavnog procesa.
U sadržaju priručnika dati su na početku izvodi iz nastavnog programa sociologije:
položaj, priroda i namjena predmeta, opšti ciljevi predmeta, sadržaj predmeta,
didaktičko-metodske preporuke, korelacija među predmetima, standardi znanja,
način provjeravanja i ocjenjivana i resursi za realizaciju programa.
Kroz naslove koji odgovaraju redosljedu u udžbeniku, dati su izvodi ili kraći
citati iz izvorne literature koji nastavnicima mogu poslužiti kao problemski zadatak
za analizu na času, zadatak za seminarske radove ili kao sadržaj tekst-metode ili
rada na literaturi. Takođe, taj materijal može se iskoristiti i kao usmjerenje prema
potpunom uvidu u izvorno djelo zbog šireg zahtjeva ili zadataka.
Nastavna tema o birokratiji sadrži širu elaboraciju u priručniku jer se preko
nje pokušala pokazati opservacija jednog nastavnog časa, od pripreme, izrade
scenarija časa, plana table do predložene literature.
Projektni zadaci koji su dati na kraju upućuju na mogućnost podsticanja
kreativnosti, aktivizma koji dodatno motivišu učenike na rad i razvijaju njihovu
zainteresovanost za ovaj predmet.
Priručnik nije jednoobrazno strukturiran jer smatramo da ovako više provocira
inicijativu i podržava vašu autonomiju i originalnost.
Ponudili smo citate, tekstove, zanimljivosti i projekte za koje mislimo da će vam
biti od koristi i da će vašu interpretaciju tekstova iz udžbenika pojačati primjerima
i argumentima.
I na kraju moramo reći da je najljepše, ali i najteže pisati za svoje kolege. Ovo
je samo početak, a vi ćete svojim sugestijama i predlozima učiniti da priručnik već
kod sljedećeg izdanja bude bogatiji i kvalitetniji.
Autori

 5 
1. Određenje predmeta (Izvod iz nastavnog programa)

1.1. Položaj, priroda i namjena predmeta

Sociologija je sastavni dio programa društvenih nauka u okviru nastavnog


plana za gimnaziju i određena je kao obavezni predmet.
U okviru predmeta učenici se upoznaju sa naučnim saznanjima o društvu i sa
sociološkim objašnjenjem društvenih pojava. Predmet je usmjeren na osnovne
sociološke pojmove, ideje, različite metodske postupke, teorijske pristupe i aktuelne
probleme savremenog društva. Opštost, teorijski pristup i fundamentalno mjesto
među naukama, upućuje sociologiju da društvo kao svoj predmet objasni u totalitetu
društvenih pojava i njihovih sadržaja.
Otvorenost programa, zasnovana na potrebi proučavanja osnovnih socioloških
ideja i njihovoj utemeljenosti u društvenoj stvarnosti, treba da obuhvati kompleks
fenomena koji u savremenom društvu imaju naročito značenje (politički, ekonomski,
kulturni...) sa posebnim osvrtom na crnogorsko društvo. Dinamika društvenih
promjena kroz proces tranzicije, predstavlja novi kvalitet kako u razvoju pojedinaca
tako i društva kao cjeline. Orijentacija društva prema međunarodnim integracijama,
izgradnji građanskog modela, otvorenosti, vladavini prava i demokratiji, multi-
kulturalnosti i multikonfesionalnosti – nove su nacionalne vrijednosti koje u okviru
programa i njegovog otvorenog dijela imaju važno mjesto.
Predmet sociologije omogućava učenicima da otkriju različite aspekte društvenog
života čovjeka, grupe i društva, i da već stečena znanja o društvenim pojavama
povežu u jednu otvorenu cjelinu. Otvorenost programa podrazumijeva uključivanje
onih tema koje su za učenike posebne, zanimljive i aktuelne. Taj dio programa daje
mogućnost oblikovanja i dopunjavanja onim temama koje su značajne za lokalnu
sredinu, kao i za strateške orijentacije društva.
Proučavanje sociologije treba da bude „oslobađajući poduhvat“.
Sociologija treba da pokaže učenicima kako da se oslobode „zdravorazumskog“
poimanja i objašnjenja društvene stvarnosti, i da se opredjeljuju za racionalna, na
empirijskim dokazima utvrđenim objašnjenjima društvenih pojava. Ta objašnjenja
moraju se zasnivati na „sociološkoj imaginaciji“, prije svega na tome da se „udaljimo
od sopstvene svakodnevne rutine kako bismo na stvari gledali iz novog ugla“ (R.
Mils).
Nastavni program određen je svojim osnovnim karakteristikama:
– obim programa iskazan je kroz nastavne cjeline (sociološki uvod, čovjek,
kultura, društvo; struktura i elementi strukture; društvene grupe institucije i
područja; društvene promjene i razvoj), nastavne teme (uvod u sociologiju, metod,
čovjek i društvo, društvene grupe...) i nagoviještene nastavne jedinice (određenje
predmeta, aspekti metoda, društvena nejednakost...),
– dubina programa iskazana je poniranjem u strukturu sociologije kao nauke
preko raščlanjivanja sadržaja i različitim pristupima u analitičkom objašnjenju, tj.
makronivou (pojam i elementi nauke, kultura, promjene) i mikronivou kroz detaljno

 6
izučavanje pojedinih sadržaja (određenje čovjeka, društvene grupe, društvene
moći...),
– redosljed programa zasnovan je na određenju predmetnih područja, tema
i jedinica. Program je usmjeren na očekivane ishode, a ne na precizirane nastavne
jedinice, što mu daje dodatnu otvorenost. Program osim sadržaja definiše i standarde,
tj. koja znanja, vještine i kompetencije mogu garantovati planirane ishode.
U obrazovno-vaspitnom procesu, sociologija ima poseban značaj u analizi
crnogorskog društva pojmova i kategorija koji izražavaju njegovu esencijalnost i
egzistencijalnost, čime apstraktni nivo proučavanja dobija svoju konkretizaciju i
živost. Takva saznanja doprinose i razbijanju određenih predrasuda, stavova mnjenja
i zdravorazumskog – logičkog objašnjenja.
U okviru datih tema, učenici će dobiti znanje o društvenom životu i crnogorskom
društvu, kao i mogućnost da razumiju istorijske, političke, ekonomske i kulturne
procese u prošlosti, te stremljenja ka budućnosti. Argumentacija mora biti zasnovana
na saznanjima o drugim društvima i kulturama, a posebno modeliranim i onim
čija su kvalitativna svojstva i pozicije slični crnogorskom društvu (demokratska,
građanska, otvorena).

1.2. Broj časova po godinama obrazovanja i oblicima nastave

U nastavnom planu za gimnaziju, planirano je da sociologija bude obavezni


predmet u četvrtom razredu. Nastava se realizuje sa dva časa sedmično, odnosno
godišnjim fondom od 64 časa.

2. Opšti ciljevi predmeta

Sociologija kao predmet u okviru opšteobrazovnog programa svojom


specifičnošću i kroz pedagoške aktivnosti omogućuje učeniku:
 usvajanje znanja o osnovnim sociološkim pojmovima i njihovu upotrebu
pri razumijevanju i objašnjenju društvenih pojava;
 usvajanje znanja o osnovnim metodološkim postupcima sociologije i
njihovoj upotrebi;
 razvijanje sposobnosti za kritičko vrednovanje društvenih pojava u
privatnom, radnom i društvenom okruženju;
 doprinosi cjelovitom razvoju ličnosti, razumijevanju samog sebe, pozitivnoj
identifikaciji i razvoju odgovornosti;
 razumijevanje čovjeka kao stvaralačkog, djelatnog bića, čovjeka kao
specifičnog totaliteta;
 razvijanje pozitivnog odnosa prema načelima demokratije, pluralizma pravde,
ekologije, socijalne komunikacije, slobode, svijesti o kulturnim razlikama;
 razvijanje komunikativnih sposobnosti tolerancije i odgovornosti prema
 7 
drugom, afirmaciju kulturnog i argumentovanog dijaloga;
 sposobnost za razumijevanje različitih struktura, političkih, kulturnih,
vjerskih i dr. vrijednosti sistema sopstvenog društva, društvenih podsistema itd.;
 sposobnost za razumijevanje cjeline društvenog života koja nastaje kao
rezultat procesa sublimiranja prirodnih, ekonomskih, kulturnih, socijalno-psiholoških
i političkih faktora;
 sposobnost razumijevanja društvenog života, normativnih vrijednosti
sistema, lokalne, regionalne i nacionalne zajednice kroz istorijsku distancu;
 sposobnost integracije u socijalni život, radne, lokalne sredine, posebno
za aktivni život u građanskom demokratskom društvu;
 sposobnost procjene i kritičkog vrednovanja političkih inicijativa, političkih
odluka i akcija;
 izražen odnos prema društvenoj pravdi i prepoznavanju nejednakosti
 sposobnost povezivanja sociološkog znanja s drugim naučnim
područjima;
 razvijanje sposobnosti za otklanjanje društvenih predrasuda, uticaja mnjenja,
zdravorazumskog objašnjenja sopstvenog društva i društvenih fenomena, i uopšte
oslobađanje od netrpeljivosti, isključivosti, nacionalističkih ideala, ksenofobije,
rodne nejednakosti, lokalizma itd.;
 razvijanje sposobnosti i spremnosti za društveni aktivizam, iznošenje svojih
stavova o praktičnim društvenim akcijama;
 razvijanje sposobnosti kritičkog vrednovanja, kretanje u modernom društvu:
u pravno-političkim institucijama građanskog društva, ekonomiji, tehnologiji,
kulturi, informisanju, masovnoj kulturi;
 razumijevanje evolucije kao procesa u kojem su spojena objašnjenja o
istorijskom strukturiranju, univerzuma prirode i ljudskom iskustvu;
 osposobljavanje za samostalan rad i permanentno obrazovanje.

3. Sadržaj predmeta

1. Uvod u sociologiju
– određenje predmeta sociologije
– metod sociološkog istraživanja
– svrha sociologije
– najvažniji teorijski pristupi
2. Čovjek, društvo, kultura
– čovjek kao totalitet
– društvo kao totalitet
– svojina
– struktura društva
– kultura – različita određenja
– norme i vrijednosti

 8
– pluralizam kultura
– subkultura
– religija kao dio kulture
– socijalizacija
– društvena interakcija i svakodnevni život
– devijantno ponašanje i društveni nadzor
3. Stratifikacija i društvene nejednakosti
– društvena nejednakost i socijalne razlike
– društvene nejednakosti i društvena slojevitost
– pojam i oblici društvene moći
– društvena pokretljivost
4. Rad, društvene grupe i institucije
– rad i privredni život
– tehnologija i tehnička moć
– teritorijalne grupe
– porodica
– nacija
– država
5. Društvena promjena i razvoj
– tradicionalno i moderno društvo
– oblici društvenih promjena
– ekologija – ekološka svijest – ekološke promjene

4. Didaktičko-metodske preporuke
Nastavnik u ostvarivanju ciljeva predmeta, uz obavezni sadržaj, uočava
zainteresovanost učenika za obradu posebnih tema iz nastavnog programa koji je
namijenjen za izborni dio. Nastavne teme su određene prema osnovnim ciljevima
predmeta.
Odnos obaveznih sadržaja u odnosu na izborne jeste 46 prema 18 časova (ili
25%). Preporuka: otvoreni dio programa koji je povezan sa aktuelnim temama iz
društvenog života dat je u okviru poglavlja 2 i 4 nastavnog programa. U ovom dijelu
treba posvetiti pažnju temama predloženim od strane učenika (ispitati na početku
nastavne godine ili poslije realizacije obaveznih tema), čime će se obezbijediti
autonomnost učenika i nastavnika.
Pri obradi svih tema posebnu pažnju treba usmjeriti na objašnjenje i usvajanje
znanja o crnogorskom društvu kroz komparativni pristup modernim, demokratskim
i razvijenim društvima, a posebno društvima u tranziciji.
U nastavnom programu se potencira povezanost znanja o društvu, koja učenici
već imaju iz drugih oblasti, sa sociološkim idejama i metodskim pristupima, pri
čemu se potencira aktuelnost znanja i iskazuje karakter sociologije da pomogne
u racionalnom objašnjenju i poimanju društvenih pojava. Zato u nastavnim
aktivnostima treba potencirati stalnu vezu između apstraktne i empirijske strane

 9 
objašnjenja, a što posebno treba da koristi u objašnjenju sopstvenog društva.
Sociološki pojmovnik je moguće proširiti i obrazložiti sekundarnim izvorima
(statistički godišnjak, istraživanje agencija...), interpretacijama članaka iz sredstava
informisanja, periodike, odlomcima iz stručne literature, istraživačkih radova itd.
Time se proučavanje socioloških problema približava pitanjima koja su bliska
svakodnevnom životu i iskušenjima učenika, a ujedno se podstiče samostalnost,
timski rad, tj. zainteresovanost učenika da samostalno tragaju za informacijama i
znanjima, a da preko njih na sociološki način razumiju i objasne društvene aspekte
sopstvenog društva.
Posebno je potrebno naglasiti različitost teorijskih objašnjenja u sociologiji.
Razlike posebno isticati pri objašnjavanju pojedinih tema i socioloških problema.
Različitost teorijskih pristupa bitno utiče i na izbor različitih nastavnih postupaka,
kao i na formiranje različitih predstava o praktičnom značaju socioloških saznanja.
Obrada zadatih tema mora biti usmjerena tako da učenici spoznaju međusobnu
povezanost društvenih pojava uopšte i u konkretnom slučaju.
Takav pristup omogućava povezivanje socioloških saznanja sa saznanjima iz
drugih predmetnih oblasti i osposobljava učenike za interferenciju sociološkog
znanja sa objašnjenjima u drugim područjima nauke.
Proučavanje sociologije zahtijeva izbor didaktičkih metoda koje omogućavaju da
učenik u najvećoj mjeri bude aktivan (debata, igranje uloga, učenja putem otkrića,
analiza udžbeničkog teksta, pro et contra, pretraživanje baze podataka, istraživanje
u medijateci, formiranje i korišćenje lične datoteke, grafički prikaz, gost na času,
uloga kritičara TV i drugih medijskih sadržaja, izrada plakata i poruka, izrada mini
projekta, izrada i analiza eseja...), što omogućava visoki stepen samostalnosti i
inicijativnosti učenika. Izbor mora biti u službi očekivanog, da se učenici osposobe
da dosljedno upotrebljavaju sociološku terminologiju i jasno izražavaju i primjenjuju
sociološko znanje, da se podstakne aktivno učešće učenika u nastavi i omogući
ostvarenje ciljeva predmeta i programskih sadržaja.

4.1. Didaktički principi (Izvod)


*Slavka Gvozdenović – Metodika nastave sociologije

Terminom princip (latinska riječ principium – načelo, osnova, primarni zahtjev)


označava se norma od koje se polazi u organizaciji nastave. Didaktički principi
se određuju kao opšta načela kojih se nastavnik mora pridržavati pri planiranju,
organizaciji i izvođenju nastave. Riječ je, dakle, o praktičnim zahtjevima koji imaju
značaj samo ukoliko se mogu primijeniti i provjeriti u nastavnoj praksi, tj. ukoliko
njihova primjena doprinosi racionalnosti i efikasnosti nastavnog rada.
Kao opšte metodičke smjernice formulisane na relativno visokom nivou
generalizacije, didaktički principi iskazuju suštinske veze i odnose među
komponentama nastave, u njima se sintetizuju poučavanje i učenje, provjeravanje
i vrednovanje znanja učenika i njihov odnos prema radu. Didaktičari su jedinstveni
u stavu da od uspjeha u primjeni didaktičkih principa zavisi i uspjeh nastave, da se
njihova osnovna vrijednost sastoji u tome da nastavu čine uspješnom i samim tim
 10
doprinesu ostvarivanju ciljeva i zadataka vaspitno-obrazovnog rada.
Kod metodičke obrade nastavnih sadržaja u sociologiji može se govoriti o
dva međusobno različita pristupa: u jednom se polazi od organizacione strukture
nastavnog časa, a u drugom se za osnovu uzima smisao i značenje nastavnog
sadržaja. Ukoliko se polazi od strukture nastavnog časa, izlaganje se organizuje
na tradicionalni način. Preferira se utvrđeni vremenski okvir (uvodni, glavni i
završni dio časa), dok smisao i značenje sadržaja nastave postaju drugorazredni.
Takav pristup karakteriše naglašena aktivnost nastavnika, dok učenici pasivno i
bez dovoljno razumijevanja usvajaju određenu količinu informacija i najčešće ih
u tom obliku reprodukuju.
Ukoliko se u pripremi časa polazi od sadržaja i ako se uvodno izlaganje nastavnika
shvati kao poziv na saradnju mišljenja, učenici će se lakše motivisati za aktivno
učešće u radu na času. Ovaj vid interakcije podstiče misaono angažovanje učenika
i povezivanje novih sa prethodno usvojenim sadržajima. Pri tom je neophodno
pamćenje onih činjenica koje su relevantne kao osnova za razvijanje samostalnog
prosuđivanja i oblikovanje vlastitih misli i stavova učenika.
U nastavi sociologije nezamjenjiva je organizatorska i motivaciona uloga
nastavnika, interakcija između nastavnika i učenika, i među samim učenicima. Cilj
je, dakle, razvijanje ličnosti i individualnosti svakog učenika, a ne samo usvajanje
znanja aktuelnog nastavnog programa. To pretpostavlja stvaralaštvo nastavnika,
kreativan pristup u pripremi metodičkih modela za realizovanje nastavnih sadržaja
i dinamičan rad na času koji će podstaći produktivnu komunikaciju. Činjenica je
da nema idealnih metodičkih modela koji bi bili prihvatljivi za bilo koju nastavnu
situaciju i da svaki nastavni sadržaj može biti ponovni izazov za nastavnika... Treba
imati u vidu da ono što je u jednom sadržaju relevantno s aspekta subjektivne
procjene nastavnika, ne mora biti relevantno i za sociologiju. Suštinska je ideja
obrade, oblikovanje pitanja (i njihovog slijeda) na način koji će omogućiti
usmjeravanje razgovora u zavisnosti od smisla sadržaja, a ne (samo) u zavisnosti
od okvira školskog časa.
Didaktički principi imaju svoju funkcionalnost u nastavi sociologije ukoliko
pobuđuju istraživački pristup nastavnika, ukoliko podstiču motivaciju i interesovanje
učenika za rad na času i samim tim doprinose poboljšanju kvaliteta komunikacije.
Poznavanje didaktičkih zahtjeva, dakle, jeste potrebno, ali nije u funkciji efikasnije
realizacije programskih sadržaja.
Svi didaktički principi su međusobno povezani i uslovljeni. Oni se ne mogu
primjenjivati izolovano i nezavisno jedan od drugog. Izbor i primjena didaktičkih
principa u nastavnom procesu zavisi od uzrasta i prethodnog znanja učenika, od
karaktera nastavnog sadržaja, od ciljeva i zadataka nastave, od uslova u kojima
škola radi, kao i od stručno-metodičke osposobljenosti nastavnika. U nastavi
sociologije izdvajamo sljedeće principe (dok se didaktički principi odnose na sve
etape nastavnog procesa, didaktička pravila služe kao osnova za primjenu principa
u posebnim nastavnim situacijama. Riječ je pravilima: od poznatog ka nepoznatom,
od lakšeg ka težem, od jednostavnog ka složenom, od bližeg ka daljem, koji se
najčešće navode pri razmatranju principa sistematičnosti i postupnosti):
 11 
• princip naučnosti,
• princip prilagođenosti nastave uzrastu učenika,
• princip individualizacije nastavnog rada,
• princip učeničke aktivnosti,
• princip sistematičnosti i postupnosti,
• princip očiglednosti,
• princip povezanosti teorije i prakse,
• princip trajnosti znanja,

• princip ekonomičnosti i vaspitno-obrazovne efikasnosti.

5. Korelacija među predmetima

Značaj korelacije među predmetima posebno je izražen u lakšem razumijevanju


međusobno povezanih nastavnih predmeta i u različitim naučnim pristupima za
objašnjavanje iste pojave.
Povezivanje sadržaja sociologije i drugih predmetnih oblasti, upućuje nastavnike
na timski rad i uvid u nastavne sadržaje kako na horizontalnom tako i na vertikalnom
nivou nastavnog plana.
Pri određenju ciljeva i sadržaja nastavnog programa, nastavnik isticanjem
korelacije učenicima znatno olakšava razumijevanje međusobne povezanosti
sociološkog znanja i znanja iz maternjeg jezika i književnosti, istorije, filozofije,
psihologije, geografije, istorije umjetnosti, ekologije, informatike, građanskog
obrazovanja, matematike... Na taj način znanje se efikasno usvaja, trajno zadržava
– dobija svoju funkcionalnost.

6. Standardi znanja - ispitni katalog


Od učenika se očekuje da:
– steknu sposobnost da znaju, razumiju i obrazlože osnovne sociološke pojmove
i ideje, teorijske i metodološke pristupe i postupke iz osnovnog – obaveznog dijela
programa, kao i one koji su uključeni u otvoreni dio;
– pravilno upotrebljavaju, identifikuju i prepoznaju osnovne pojmove u
teoretskom pristupu i svakodnevnoj praksi;
– razumiju i sociološki interpretiraju izvorni sadržaj, informaciju, govor,
poruku;
– samostalno koriste literaturu, informacije, formiraju svoju ili učestvuju u
formiranju baze podataka grupe;
– samostalno primjenjuju metodski postupak, napišu esej, seminarski rad u
 12
okviru obavezne ili izborne teme.
Napomena: U okviru rasporeda radnog vremena (40-časovna radna nedjelja,
osmočasovno radno vrijeme), prosječnom uspješnom učeniku (ocjena – dobar
3), potreban je jedan čas aktivnog učenja van nastave (kod kuće) za savladavanje
planiranih sadržaja predmeta.
Napomena: Ispitni katalog za prosječno znanje obuhvata svaki sadržajni ciklus
(tematsku cjelinu).

7. Način provjeravanja znanja i ocjenjivanja


Provjeravanje znanja i ocjenjivanje mora biti u funkciji osnovnih ciljeva predmeta,
a obuhvata stepen usvojenosti znanja, razumijevanje sadržaja programa, provjeru
analitičkog i sintetičkog rasuđivanja, primjenu usvojenog i aktivan odnos prema
znanju. Cilj aktivnog pristupa u nastavi jeste razvoj ličnosti, individualnosti učenika,
njegovo zadovoljstvo predmetnim aktivnostima, napredak u poređenju sa početnim
stanjem, motivisanost i zainteresovanost za rad aktivnosti, razvoj ličnosti.
Provjeravanje i ocjenjivanje mora biti u skladu sa informativnim, formativnim
i ciljevima socijalizacije. Provjera mora biti raznolika i u funkciji usvajanja novih
znanja, zatim kako učenik uči, razumije i upotrebljava novo znanje.
Provjeravanje i ocjenjivanje, pored opštih način i oblika (usmeno ili pismeno), mora
sadržavati i posebne – specifične oblike koji postaju „obavezni“, zbog specifičnosti
samog predmeta sociologije (seminarski radovi, grafički prikazi, izvještaji istraživanja,
izrada eseja, testovi, statistički prikazi...). Prilikom vrednovanja i ocjenjivanja mora
se voditi računa o osnovnim pravilima vrednovanja i ocjenjivanja: svestranosti,
kontinuiranosti, objektivnosti, individualizacije, javnosti i uvida u kriterijume
ocjenjivanja. Ocjena mora da ima stimulativni karakter i bude podsticaj za dalje
interesovanje učenika za nastavni predmet.
Pri ocjenjivanju se poštuje poznavanje, razumijevanje i mogućnost aplikacije novih
znanja. Proces vrednovanja i ocjenjivanja mora da obuhvati naučnu – predmetnu
pismenost, sposobnost analize, interpretacije, kao i primjenu naučnih znanja.
Učenik treba da pokaže:
– poznavanje socioloških pojmova u obimu određenom predmetnim
katalogom;
– poznavanje teorijskih osnova sociologije, socioloških ideja i pojmova;
– poznavanje sociološkog metoda, metodskih postupaka;
– mogućnost upotrebe usvojenih znanja u novim slučajevima i sociološko
objašnjenje nove situacije.

Učenik na polju analize i interpretacije treba da pokaže:


– mogućnost analize kraćih socioloških tekstova, govora, klasifikovanih
informacija;
– mogućnost za upotrebu socioloških pojmova i osnovnih metoda pri
objašnjavanju društvenih pojava;
– mogućnost povezivanja sociološkog znanja sa drugim društvenim i
prirodnim naukama;
 13 
– mogućnost jasne upotrebe socioloških ideja.
Za učenike koji pokazuju izuzetnu sposobnost (nadareni učenici) posebno treba
definisati – kroz način realizacije – uslove za napredovanje i način provjeravanja
i ocjenjivanja.
Učenici tog nivoa treba da pokažu:
– individualno savladavanje gradiva,
– samostalno korišćenje udžbenika i literature,
– mogućnost samostalnog ili grupnog pripremanja i izvođenja projekta.

8. Resursi za realizaciju
8.1. Materijalni uslovi

Za realizaciju nastavnog programa i aktiviranje učenika, neophodno je korišćenje


materijalnih sredstava koja olakšavaju proces, podižu motivaciju i interesovanje i
omogućavaju primjenu različitih metodskih postupaka. U nastavi je neophodno
korišćenje računara i dodatne opreme (diskete, video disk, CD, školski softver),
dijafilmova, nastavnih filmova itd. Pored tehničkih pomagala neophodno je i
moguće koristiti i resurse kao što su:
– školska (ili seminarska) biblioteka (medijateka – sa obaveznim udžbenicima,
enciklopedijama, stručnom literaturom, periodikom)
– lokalni potencijali (biblioteke, arhivi, muzeji)
– preduzeća, organizacije i institucije
– sportski objekti i društva
– naučnoistraživačke ustanove
– istorijska mjesta, lokaliteti i spomenici
– lokalni kadrovi (istraživači, umjetnici, ljudi raznih profila, roditelji)

8.2. Literatura i drugi izvori

U nastavi se koriste svi časopisi, revije, godišnjaci, pregledi koji mogu biti
upotrijebljeni u okviru datih sadržaja. Preporuka:
– Sociologija
– Sociološki pregled
– Sociološka luča
– Godišnjak CANU za društvene nauke.

 14
UVOD U SOCIOLOGIJU

ODREĐENJE PREDMETA SOCIOLOGIJE

„Kako je uopšte došlo do ovakvog sveta? Zašto su uslovi u kojima živimo


toliko različiti od onih u kojima živimo toliko različiti od onih u kojima su živeli naši
roditelji i dedovi? U kojem će se pravcu odigravati promene u budućnosti? To su
pitanja koja se najviše istražuju u sociologiji, naučnoj oblasti koja, prema tome, ima
temeljnu ulogu u savremenoj intelektualnoj kulturi. Sociologija proučava društveni
život čoveka, grupe i društva“. (E. Gidens)

Zadatak: Analiziraj Gidensov primjer sa ispijanjem kafe, društveni i sociološki


simbolizam tog čina. Ili izradu lutke, hamburgera itd. Koja pitanja postavljamo,
koja su naša objašnjenja lanca kontakata između ljudi da bi došli do tih proizvoda?
Da li se pitamo dok ispijamo kafu, igramo se, ručamo, ko je sve i koliko je njih
učestvovalo u društvenom djelovanju i bilo uključeno u društvene procese stvaranja
tih proizvoda?

Podjela sociologije-sociološke discipline

„Sociologija rada po svemu sudeći spada u kompleksne discipline, u centru


njene pažnje je karakter i sadržaj rada, odnos čovjeka prema radu, organizacija i
uslovi rada, vrijednosne orijentacije, uloga čovjeka i njegovo ponašanje u procesu
rada, motivacija i zadovoljstvo radom i dr.“ (Drjahlov i dr.)

„Sociologija religije je, dakle, posebna grana sociologije čiji je zadatak da


proučava uticaj društva na religiju i religije na društva“. (V. Pavićević)

„Mi bismo sociologiju politike definisali kao sociološku disciplinu koja izučava
uzajamne odnose i uticaje između širih društvenih faktora i promjene na jednoj, i
političkih procesa i tvorevina na drugoj strani“. (Božidar Tadić)

„Sociologija prava je onaj dio sociologije ljudskog duha koji proučava onu
društvenu stvarnost prava, počinjući od njenih opipljivih i spolja uočljivih manifestacija
u djelotvornim kolektivnim ponašanjima (kristalizovane organizacije, običajna praksa
i tradicija ili inercije u ponašanju) i nastavljajući sa njenom materijalnom osnovom
(prostrana struktura i demografska gustina pravnih institucija)“. (Žorž Gurvič)

„Sociologija devijantnosti – socijalna patologija je nauka koja se bavi


proučavanjem onih društvenih pojava kod kojih se ispoljava značajno neslaganje
između prihvaćenih društvenih standarda (o tome kakva treba da bude društvena
stvarnost) i postojećeg društvenog stanja“. (Jelena Špadijer-Džinić)

 15 
METOD SOCIOLOŠKOG ISTRAŽIVANJA

Istraživački postupci-etape i elementi istraživanja

„Razuman istraživač bi danas, prema onome što čini pozitivan fond iskustva
iz empirijskih socijalnih istraživanja, učinio najbolji potez ako bi spomenutu
dilemu riješio na multimetodski način. Ako raspolaže makar i najmanjim uslovima
(u smislu resursa), kombinovao bi metode ’iz oba svijeta’, npr. kombinovao bi
anketno istraživanje i fokus-grupe, ili kvazieksperiment i studiju slučaja’. Umjesto
neproduktivne debate o ’jednoj pravoj metodi’ rasprava se pomjerila u većini
društvenih nauka ka mnogo konstruktivnijem pitanju o tome koja je metoda
najbolja za koje istraživačke ciljeve“. (Fajgelj, Kuzmanović, Đukanović)

Posmatranje
Profesor Đuro Šušnjić ističe dva osnovna oblika posmatranja:
1. posmatranje sa učešćem,
2. posmatranje bez učešća.
Posmatranje sa učešćem može se obaviti na više načina:
1. potpuni učesnik (posmatrač je u sredini koju posmatra, sredina ne zna da je
posmatrana);
2. učesnik posmatrač (posmatrač ima ulogu u grupi i grupa zna da je pos-
matrana);
3. posmatrač učesnik (posmatrač se kreće slobodno a članovi grupe znaju
njegovu ulogu);
4. čist posmatrač (posmatrač ima ulogu običnog gledaoca, nalazi se na distanci
čime se saznanje veže samo za javno ponašanje).

Analiza sadržaja
„Analiza sadržaja ne može se tretirati u cjelini kao metod za prikupljanje
podataka nego prije kao opšta istraživačka metoda. Ako se analiza sadržaja gleda
na takav način, onda se za nju može reći da ima kvalitativno prikupljanje podataka
i kvantitativnu analizu podataka“. (B. Kuzmanović i ostali)

Igranje uloga
Igranje uloga koristi se u mnogim oblastima i za razne namjene; u kratkom
i ograničenom vremenu dvije ili više osoba simuliraju neku društvenu situaciju,
pri čemu svaki učesnik igra dodijeljenu mu ulogu. Koristi se u eksperimentalnim
istraživanjima da bi se izvršila manipulacija (npr. uticaj grupe na stavove, izazivanje
agresije i frustracija itd.). Neposredno se posmatra ponašanje učesnika, njihove
osobine u ponašanju: autoritarnost, predrasude, dominantnost itd. Igranje uloga
može se koristiti i za neku timsku obuku, timske aktivnosti itd. Koristi se često i
u izučavanju rukovođenja: npr. uticaj autoritarnosti na stil rukovođenja; reakcija
nastavnika na problematično ponašanje učenika i djece u toj situaciji.

 16
U SAD se posebno ova metoda koristi u cilju takozvanih holističkih pristupa
testiranja i profesionalne selekcije ljudi (selekcija kadrova u obavještajnim
službama).
Za naučne zaključke koji se eventualno donose na osnovu ove metode, važi
sve što i za ostale kvalitativne metode.

Skale stavova
Pojam stav ima različita značenja u svakodnevnom govoru: stav o nekom pitanju,
„zauzimanje stava“, „iznošenje stava“, „čvrst stav“, „nemam stav“ itd. Stavovi se
zauzimaju kao specifični (npr. o smrtnoj kazni) ali i kao opšti (demokratiji, dječijim
pravima itd.) ali i kao sistemi stavova (o liberalizmu, komunizmu itd). Stavovi variraju
od trenutnog mišljenja (mnjenja) o nekom pitanju, do relativno trajnog odnosa
prema nekom objektu odnosno pojavi. Trenutni stav o nekoj pojavi kao nestabilan
i prolazan odnos pojedinca prema nečemu, nazivamo mišljenje, vjerovanje itd.
Stav je uvijek odnos prema nečemu, oni su uvijek polarizovani, odnosno s njima
izražavamo pozitivan ili negativan odnos prema nečemu. Znajući za šta su i protiv
čega su građani, možemo predviđati i više ili manje modifikovati njihovo ponašanje.
To je dovelo do pojačanog interesovanja za mjerenje stavova, a podstaklo naučnike
da konstruišu precizne tehnike za njihovo ispitivanje.
Stavovi variraju u intenzitetu od krajnje negativnih preko umjereno negativnih,
neutralnih, umjereno pozitivnih do ekstremno pozitivnih odnosa.
Ako se stavovi na validan i pouzdan način ispituju i precizno izmjere, onda se
može predvidjeti ponašanje društvenih grupa (npr. birača na izborima), ali i uticati
na njihovu akciju jer se zna čemu su naklonjeni. Zbog toga je konstruisano više
različitih tehnika i formirano više institucija koje se bave proučavanjem stavova
(npr. Galupov institut u SAD itd.).
Danas se u primjeni nalazi više različitih skala, kao što su: Terstonova ili
diferencijalna skala (intelektualne sposobnosti), Remersova generalizovana skala
(mjerenje stava prema svim elementima nekog objekta, npr. instituciji, zanimanju,
školskom predmetu), skala Likertovog tipa (skala za reagovanje na svaku tvrdnju
umjesto samo jedne), Bogardusova skala (socijalna distanca, etnička distanca).
Jedna od najpoznatijih je Bogardusova skala socijalne distance. Socijalnu distancu
ili društveno odstupanje prvi je upotrijebio R. Park mjereći odnose od intimnih i
toplih, preko ravnodušnih, do krajnje udaljenih i neprijateljskih.
Mnogi istraživači modifikovali su Bogardusovu skalu, zamjenjujući neke stavove
i dodajući nove.

Uporedna metoda
Pripremajući se da napiše atinski ustav, Aristotel je prikupljao ustave (zakone)
grčkih polisa, upoređivao njihova rješenja da bi odredio koji je idealni, najbolji
oblik vladavine.
„Ljudi koji ceo život prožive u jednom jedinom društvu i usvoje običaje,
verovanja, očekivanja, norme, filozofiju, ukratko – kulturu toga društva, ne mogu ni
zamisliti da se i drugačije može živeti nego onako kako su ih njihovi očevi i dedovi
 17 
podučavali, lekcijom života (socijalizacija). Oni su, još i više, ozbiljno ubeđeni da
je to jedini mogući, nužan i prirodan način egzistencije i svaka promjena takve
organizacije života doživljava se kao šok, rušenje, propast. Takav način života ima
za posledicu i stvaranje ideja o životu kao neizmenjivom, neumitnom, unapred
predodređenom da bude takav i nikakav drugi. Tako se vremenom stvaraju obrasci
(modeli) ponašanja i mišljenja koji sprečavaju ljude da razumeju drugačije obrasce
ponašanja i mišljenja“. (Đ. Šušnjić)
„Uporedna metoda omogućava da upoređujemo društva i kulture kao i da
upoređujemo istu pojavu u različitim društvima i kulturama... U poređenju tako
različitih društava pruža nam mogućnost da sa više objektivnosti i tolerancije
razumemo i objasnimo različite načine na koje čovek uspeva da se održi u prirodnom
i društvenom univerzumu“. (Đ. Šušnjić)

SVRHA SOCIOLOGIJE

„Sociologiju ne treba posmatrati kao sredstvo koje služi samo kreatorima politike
– to jest grupama koje imaju moć da donose pravilne odluke... Grupe koje su svjesne
sebe često mogu imati koristi od socioloških istraživanja i na jedan djelotvoran
način reagovati na vladinu politiku ili same pokretati inicijative socijalne politike
(pokret za zaštitu životne okoline – primjer su društvene grupe koja se direktno
zalažu za praktične reforme, i to sa zavidnim uspjehom)“. (E. Gidens)

NAJVAŽNIJI TEORIJSKI PRISTUPI

Istorija socioloških ideja

„Mi, ljudska bića, uvek smo bili radoznali u vezi sa izvorima našeg ponašanja, ali
su se hiljadama godina naši napori da razumemo sebe oslanjali na način mišljenja
koji se prenosio sa generacije na generaciju. Često su se te ideje izražavale religijskim
pojmovima ili su se oslanjale na dobro poznate mitove, praznoverja ili tradicionalna
verovanja. Objektivno i sistematsko proučavanje ljudskog ponašanja i društva
relativno je kasnijeg datuma, naime počeci tog proučavanja javljaju se u drugoj
polovini XVIII veka. Ključni prodor u tom pogledu bilo je korišćenje nauke da bi se
razumeo svet oko nas – naučni pristup doveo je do radikalnih promena u našem
pogledu na svet i u njegovom razumevanju“. (E. Gidens)
„Ta epoha društvene krize, nemira postavlja pred građansku klasu kao neminovan
zadatak stvaranje jedne nauke koja bi joj dala sigurniju orijentaciju u upravljanju
tim sistemom a pogotovo instrument za zaustavljanje društvene revolucije. To
ipak može pružiti samo nauka koja će se baviti problematikom strukture i razvitka
društva. U tom smislu pravilno su istakli neki marksistički teoretičari, kao npr. Labriola
i neki građanski, među njima Gurvič, da je društvena kriza stvorila sociologiju kao
nauku“. (A. Fiamengo)

 18
Majkl Haralambos, Uvod u sociologiju
Interakcionizam
„Premda funkcionalizam i marksizam promatraju društvo s posve različitih
stajališta, imaju ipak i mnogo zajedničkog. Prvo, oni daju generalno tumačenje
društva kao cjeline, i po tome se ponekad nazivaju makroteorijama. Drugo, promatraju
društvo kao sistem, pa se o njima ponekad govori kao o sistemskim teorijama.
Treće, skloni su uvjerenju da sistem oblikuje čovjekovo ponašanje. U Parsonsovoj
verziji funkcionalizma, ponašanjem uglavnom upravljaju norme i vrijednosti
društvenog sistema. S marksističkog gledišta, ponašanje je konačno određeno
ekonomskom infrastrukturom. Interakcionizam se razlikuje od funkcionalizma i
marksizma u sljedeće tri točke. On se usredsređuje na interakciju malih razmjera, a
ne na društvo kao cjelinu. Obično odbacuje pojam društvenog sistema. Posljedica je
toga da ne promatra ljudsko djelovanje kao odgovor ili reakciju na sistem… Ko što
mu samo ime kaže, interakcionizam se bavi interakcijom, što znači akcijom među
pojedincima. Interakcionističko stajalište nastoji razumjeti taj proces. Započinje
pretpostavkom da akcija ima smisao ili značenje za one koji su se u nju uključili.
Iz toga slijedi da razumijevanje akcije iziskuje interpretaciju značenja koje akteri
daju svojem djelovanju“.

ČOVJEK, DRUŠTVO, KULTURA

Antropološko i sociološko određenje čovjeka


„Dakle, duhovno bivstvo nije više vezano za nagon i okolinu, već je slobodno
i od okoline i kako to hoćemo nazvati ’prema svijetu otvoreno’: tako bivstvo ima
’svijet’. Zadatak je filozofske antropologije tačno pokazati kako iz osnovne strukture
ljudskog bitka, onako kako je ukratko opisano u našim izvodima, proizilaze svi
specifični monopoli postignuća i djela čovjekovih: jezik, savjest, oruđe, oružje, ideje
o pravu i nepravu, država, vođenje, prikazivanje funkcija umjetnosti, mit, religija,
nauka, povijesnost i društvenost“. (Maks Šeler, Položaj čovjeka u kosmosu)
Određenja čovjeka, ko je čovjek ili šta je suština čovjeka – u djelu „Cvetovi tla“,
Đura Šušnjića glase:
– biološko biće (životinja među životinjama)
– psihološko biće (duša nasuprot tijela)
– biće koje govori (bez obzira da li nešto kaže)
– razumno biće (homo sapiens, animal racionale, cogito)
– političko biće (politička životinja)
– životinja koja pravi oruđa (tool making animal)
– ekonomsko biće („homo oeconomicus“)
– moralno biće (zna razliku između dobra i zla)
– religiozno biće (biće koje traži boga, natčulno)
– tehničko biće („homo technicus“)
– istorijsko biće (biće koje se sjeća svoje prošlosti)
– utopijsko biće (biće koje se podsjeća na svoju budućnost)
– biće kulture (gradi svijet kulture na osnovu svijeta prirode)
 19 
– estetsko biće (stvara po mjeri ljepote a ne za druge svrhe)
– nedovršeno biće (ima zadatak da sebe dovrši)
– otvoreno biće (kako za dobro tako i za zlo)
– tragično biće (jedino biće svjesno svoje smrti)
– biće koje živi svoju sudbinu (određenu mimo njegove volje)
– biće koje vodi razgovor sa samim sobom (obračunava se u sebi)
– biće koje unosi smisao (u inače besmislenom svijetu)
– biće bačeno u svijet (bez svoje volje)
– biće potreba (nagona, interesa, želja)
– biće koje strahuje (ako zna uzroke straha)
– biće tjeskobe (ako ne zna uzroke straha)
– biće brige (život je stalna briga)
– biće strepnje (strepi od jave i sna)
– nesigurno biće (otuda potreba za zakonom)
– biće nedostatka (zato mora da stvara, dok ptice ne moraju)
– biće koje stvara simbole („animal symbolicum“)
– biće koje stvara norme (za smisao i za ponašanje)
– biće koje se buni (malo zastarjela odredba)
– biće koje stvara vrijednosti (materijalne i duhovne)
– odgovorno biće (pred svojom savješću i pred drugima)
– biće slobode (svijest o slobodi i mogućnosti ostvarenja)
– biće koje čini zlo (zato ga valja sapeti u norme i ustanove)
– biće koje troši („homo consumens“)
– društveno biće (usamljeno u času smrti)
– biće koje posreduje (između ostalih bića)
– susjed bitka (koga ne može odrediti)
– biće nade (konkretna utopija)
– najsmjelije djelo prirode (nezavisno od dobra i zla)
– biće po prirodi dobro (samo ga društvo kvari)
– biće koje poriče („homo negans“)
– biće koje se raspituje (o drugim bićima)
– biće prakse (druga bića uzima za predmet svog djelovanja)
– biće mogućnosti (čovječne i nečovječne)
– individualno biće (lijepa individualnost, ličnost)
– biće koje se smije (makar i kroz suze)
– biće koje se dosađuje (sve privlačnija definicija)
– biće koje sumnja (misli u alternativama)
– biće koje laže (što nije najlošija odredba)
– biće koje se prilagođava (na sve osim na svoju smrt)
– biće koje može da poludi (lično ili kolektivno)
– biće koje se opija (rakijom ili ideološkim opijumom)
– biće koje se igra („homo ludens“)
– neodređeno biće (otuda potreba za teorijom)
– biće koje se odnosi (skup društvenih odnosa)
– biće koje obavlja uloge (od uloge anđela do uloge đavola)
 20
– biće koje sabira svoje nesreće (nije potreban komentar)
– biće koje zaboravlja (čak i sebe)
– biće koje daje obećanja (sebi i drugima)
– biće koje kuva hranu (sva druga bića jedu prijesnu hranu)
– biće koje bira (između datih mogućnosti)
– biće moći (ili volje za moć)
– biće krivice (lične i kolektivne)
– biće koje ima savjest (super-ego, nad-ja)
– svestrano razvijena ličnost (renesansni ideal)
– zagonetno biće (sebi i drugima)
– čovjek je avantura (Valeri)
„Šta znači da egzistencija prethodi esenciji? To znači da čovjek najprije egzistira
da sebe susreće, iskrsava u svijetu i da zatim sebe definiše. Ako se čovjek, kakvog
ga poima egzistencija, ne može definisati, to je zato što on najprije nije ništa. On
će tek poslije biti, i biti će takav kakvim će sebe učiniti. Čovjek nije ništa drugo
nego ono što od sebe čini. To je prvo načelo egzistencijalizma“. (Žan Pol Sartr,
Egzistencijalizam i humanizam)
„S obzirom na svoje telo i svoje fiziološke funkcije, čovjek pripada životinjskom
carstvu. Delatnost životinje je određena instinktima, specifičnim modelima (uzorima)
akcije koji su, sa svoje strane, određeni urođenom nervnom strukturom. Što je
životinja na višoj lestvici razvitka, to je veća elastičnost modela akcije, a manja
potpunost strukturalnog prilagođavanja pri rođenju. Kod najviših sisara postoji
čak znatni stepen inteligencije, tj. upotreba mišljenja za postizanje željenih ciljeva,
što omogućava životinji da ide daleko iznad instinktivno određenih modela akcije.
Ali ma kako da je krupan razvitak u okviru životinjskog carstva, izvesni osnovni
elementi egzistencije ostaju isti.
Životinja ’živi’ biološkim zakonima prirode; ona je deo prirode i nikad je
ne prevazilazi. Ona nema savest moralne prirode, ona nije svesna sebe i svoje
egzistencije; ona nema razum, ako pod razumom shvatamo sposobnost da se
prodre iza površine koju primaju čula i da se razume suština iza ove površine;
prema tome, kod životinja ne postoji pojam istine, mada mogu imati predstavu o
onome što je korisno.
Postojanje životinje je postojanje harmonije između životinje i prirode; ne,
naravno, u smislu da prirodni uslovi često ne prete životinji i prisiljavaju je na
žestoku borbu za opstanak, već u smislu da je priroda snabdela životinju da se
može uhvatiti u koštac sa uslovima s kojima se sreće, baš kao što je priroda snabdela
biljku da može da koristi uslove zemlje, klime itd. kojima se prilagodila u procesu
evolucije“.
Erih From – Zdravo društvo, str. 46.
Ernest Kasirer smatra da je racionalnost samo jedan aspekt ljudske posebnosti,
odnosno simbolička djelatnost, kao što su mit, jezik, religija, umjetnost, nauka,
istorija koji zajedno čine kulturu.
„I čim više nije u jednom samo fizičkom svijetu, čovjek živi u jednom svijetu
simbola. Jezik, mit, umjetnost i religija sastavni su djelovi tog svijeta. Sav čovjekov
 21 
misaoni i iskustveni napredak oplemenjuje i jača tu mrežu. Čovjek se više ne može
direktno suočiti s realnošću. Umjesto da se bavi samim stvarima, čovjek u stanovitom
smislu stalno opšti sa samim sobom. Toliko se motao u jezičke oblike, umjetničke
slike, mitske simbole ili religijske obrede da ništa ne može niti vidjeti niti spoznati
bez posredstva tog umjetničkog medija.
Racionalnost je zaista inherentna odlika svih ljudskih djelatnosti… Stoga,
umjesto da čovjeka definišemo kao animal rationale, trebalo bi ga definisati kao
animal symbolicum. Tek onda možemo označiti njegovu specifičnu odliku i možemo
shvatiti nov put što se otvorio čovjeku – put u civilizaciju. Čovjekovo glavno
značajno obilježje kojim se ističe, nije njegova metafizika ili fizička priroda – nego
njegovo djelo. Upravo to djelo, taj sistem ljudske djelatnosti, definiše i određuje
krug ’čovječnosti’“. (Ernst Kasirer, Ogled o čovjeku)
„Izrazom vita activa označavaju se tri temeljne ljudske djelatnosti: rad, proizvodnja
i djelovanje. Sve što se tiče ljudskog života ili što se odnosi na njegovo održavanje,
odmah poprima obilježje uslova ljudske egzistencije. Stoga su ljudi, neovisno o
tome što čine, uvijek uslovljena bića“. (Hana Arent, Vita activa)
Tipovi društva
Novovjekovna misao o društvu oslobađa se feudalnog učenja o božanskom
porijeklu vlasti i nastoji da objasni uzroke formiranja države, faze razvitka društva,
njegove zakonitosti kao i odnos društva i države. Najznačajnija imena ovog perioda
su: Nikolo Makijaveli (Vladalac), Žan Boden (Šest knjiga o republici), Monteskje (O
duhu zakona), Đanbaptista Viko (Nova nauka), Tomas Hobs (Levijatan), Džon Lok
(Dvije rasprave o vladi, Pismo o toleranciji), Žan Žak Ruso (Društveni ugovor).

Zadatak: U sljedećim tabelama na osnovu dosadašnjeg saznanja učenici treba


da pokušaju popuniti prazna polja.

Tabela 1.1. Tipovi predmodernih društava

Tip Period Osobine


postojanja

Lovačka i
sakupljačka
društva

Poljoprivredna
društva

Stočarska
društva

Neindustrijska
društva
 22
Tabela 1.2. Društva u modernom svijetu

Tip Period Osobine


postojanja

Društva Prvog
svijeta

Društva Drugog
svijeta

Društva u razvoju
(„Društva Trećeg
svijeta“)

Novoindustrijalizovane
zemlje

Talkot Parsons, Teorije o društvu

Herbert Spenser - Što je društvo (interpretacija)

Sociologija od svog konstituisanja određuje sebe kao nauku o društvu. Određenje


društva prije njenog konstituisanja u filozofskom i naučnom mišljenju teorijski je
raznoliko, a taj pluralizam određenja nije proizvod samo zamisli teoretičara već je
i posljedica različitih društvenih i kulturnih determinanti datog vremena.
Sam pojam društva je u svakodnevnom i jezičkom iskustvu višeslojan i višeznačan,
njime se određuje: grupa vršnjaka, prijatelja; društvom se naziva i zajednica pčela,
mrava; društvo je i udruženje građana, sportsko, umjetničko, ekološko, privredno;
društvo se poistovjećuje sa državom, sa nacijom, npr. crnogorsko, italijansko,
američko društvo; društvo je i apstraktna zajednica – globalno društvo, društvo
uopšte; ono je i istorijski tip zajednice: antičko, srednjovjekovno, savremeno društvo.
Društvene nauke započinju i „završavaju svoja objašnjenja društvom“.
Herbert Spenser društvo određuje kao suštinu koja se apsolutno razlikuje od
svih ostalih oblika pojavnosti, kako on kaže – organskih i neorganskih entiteta.
Karakteristike društva mogu se porediti sa karakteristikama tih oblika stvarnosti,
ne postoje sličnosti sa neorganskim ali zato postoje sa organskim oblicima
stvarnosti. Razlog konstatacije sličnosti sa organskim svijetom je u tome „da su
stalni odnosi među djelovima društva analogni stalnim odnosima među djelovima
živog tijela“.
 23 
Društvo se razlikuje od bilo koje druge stvari jer se ono ne može percepcijom
(čulima) spoznati i doseći, to je moguće jedino putem razuma, odnosno ono je
apstraktna kategorija.
Društvo je, po njemu, samo kolektivno ime za određen broj pojedinaca. Članovi
društva imaju u okviru njega stalne aranžmane na čitavom području koje društvo
zauzima.
Rast je zajednička oznaka društva i živih organizama. Mnogi organizmi rastu
čitavog života, ostali tokom većeg dijela života. Rast društva obično teče do
momenta kad se društvo ili dijeli ili je prevladano. To je prva karakteristika koja
veže društvo i organski svijet.
Druga je karakteristika ta da društvena tijela, kao i živa tijela, u toku rasta po
veličini rastu i u strukturi. Upravo je tako i sa društvom: u početku njegovog rasta
razlike između njegovih djelova su neprimjetne, da bi sa rastom stanovništva
između pojedinih grupa – i po broju i po stepenu podjele i podpodjele – postale
sve brojnije i sve različitije. Time započinje proces diferencijacije koja prestaje
tek komplementiranjem oblika koji označava zrelost i prethodi njegovom
propadanju.
Termin struktura vodi porijeklo iz latinskog jezika i ima više značenja: građenje,
zidanje zgrada, način građenja, redosljed. Društvena struktura je relativno trajni
sklop odnosa između elemenata društva koji sve te elemente povezuje u jednu
uređenu cjelinu. Rast društva u veličini prati i rast strukture. Kod primitivnih hordi
nisu uspostavljene razlike među djelovima. Njihovo prerastanje u pleme obično
prate neke diferencijacije, i u moći i u zanimanju članova. Kako se grupe povezuju,
šire, spajaju u veće, i kako ti procesi napreduju, umnožava se i diferencijacija. One
od opštega napreduju prema specijalnom. Najprije postoji podjela na upravljače
i one kojima se upravlja, upravljački dio se tada dijeli na politički, religijski, vojni, a
onaj kojim se upravlja na klase koje proizvode hranu i na one koji su preduzetnici,
zatim se u okviru svake od ovih podjela pojavljuju sitnije podjele.
Progresivna diferencijacija u okviru društva, odnosno njegove strukture, prati i
progresivna diferencijacija njenih funkcija. Osnovne funkcije svakog društva su:
1. reproduktivno-proizvodna funkcija
2. regulativna (upravna) funkcija
3. kulturno-duhovna funkcija.
Funkcije društva su komplementarne, i odgovaraju oblastima proizvodnje
ljudskog društva, privrede, politike i kulture.
Progresivna diferencijacija dovodi do toga da dominantna klasa ne samo da
jednostavno postaje drugačija od drugih već preuzima kontrolu nad drugim. Kad
se ta klasa podijeli dalje na one koji dominiraju više i one manje, ovi opet počinju
da obavljaju određene djelove čitave uprave. Različite grupe koje one formiraju
(funkcije) imaju različita zanimanja, a unutar svake od njih takođe nastaju sitne
razlike djelova i dužnosti koje ti djelovi imaju. Ove različite djelatnosti u društvu i
kod živih bića nazivamo funkcijama. Te funkcije se djelova međusobno determinišu
i zavisne su, i ona se tokom evolucije povećava. Kada pređemo sa aspekta strukture
na aspekt funkcije vidimo da dokle god svi djelovi društva imaju jednake naravi i
 24
djelatnosti, jedva postoji neka međusobna zavisnost i jedva se formira jedna cjelina.
Kako djelovi dobijaju različite funkcije, oni postaju zavisni jedni od drugih, tako
da ispadanje ili povreda jednog dijela znači i stradanje ostalih djelova, tako dok u
razvijenim društvima to ne izazove opštu pretumbaciju. To znači da u razvijenom
društvu sa specijalizacijom funkcija dolazi do toga da se povećava nesposobnost
da se vrše ostale funkcije.
Skup svih djelova povezan je odgovarajućim funkcijama koje ti djelovi imaju u
cjelini društva. Odnosno, društvene grupe kao djelovi društva i pojedinci u njima,
imaju svoje uloge – funkcije odnosno djelatnosti kojima doprinose i sebi i grupi
i društvu kao cjelini. Takva socijalna mreža čini društveni sistem koji ima svoju
organizaciju. Spenser smatra da kod nerazvijenih društava ne postoji nikakva
organizacija jer svi obavljaju istu djelatnost, tj. funkciju: ili su svi lovci, ili ratnici, ili
izrađivači oruđa. Do progresa može doći kada dođe faza da ostatak stanovništva
snabdijeva stajaću vojsku potrebnim artiklima, hranom, odjećom i municijom,
odnosno kada jedni proizvode dobra, drugi ih distribuiraju, a to je moguće kada
svaki dio za uslugu učinjenu drugim djelovima dobija protivuslugu. Rat obično
zahtijeva hitnu kombinaciju djelatnosti odnosno subordinaciju. Društvo u kojem
ima malo subordinacije nestaje, a održavaju se ona u kojima je subordinacija velika,
odnosno gdje postoji podjela uloga, funkcija između djelova društva, pojedinaca,
zapravo gdje ima organizacije. Organizacija svakog društva započinje kontrastom
između onoga dijela koji održava odnose, obično neprijateljske, s društvima koja
ga okružuju i dijela društva koji ga opskrbljuje potrebnim materijalom za borbu.
Kod starih društava ova dva dijela sačinjavaju cjelinu, s vremenom se pojavljuje
jedan dio koji prenosi produkte i uticaje sa jednog dijela na drugi, odnosno desila
se podjela rada. Društvena podjela rada jeste društveni fenomen koji biolozi kod
živih organizama nazivaju „fiziološkom podjelom rada“, a to je ono što društvo i
životinje čini živom cjelinom. Ta karakteristična međuzavisnost djelova od bitne je
važnosti za društvo jer se vrši diferencijacija funkcija, a što društvo postaje razvijenije
one se usitnjavaju, odnosno pojedinci se specijalizuju za pojedine funkcije. Ta je
zavisnost od funkcije drugih djelova rigorozna.
Društvo se obično dijeli na klase, dvostruko, trostruko složene klase; prelaz od
najnižih do najviših vodi kroz te faze. Društva se mogu dijeliti na vojna i proizvodna
društva. Vojna društva su organizovana na principu kooperacije, a privredna na
bazi dobrovoljne kooperacije.

Spenser zaključuje da je evolucija društva dio opšte evolucije, i tokom nje


društvo pokazuje integraciju i to kako povećavanjem svoje mase tako i spajanjem
i prespajanjem mase. Tokom evolucije pokazuju se brojni primjeri homogenosti
i heterogenosti društva, od običnog plemena jednakog u svim svojim djelovima
u naciju koja vrvi razlikama strukture i funkcija. Progresivni razvoj praćen je
i diferencijacijom: na početku organizacija nije ni postojala, osim potrebe za
komandovanjem u slučaju rata, ali bi potreba prestajala dolaskom mira. Napredak
donosi ustaljene aranžmane koji postepeno postaju sve precizniji. Običaji se
pretvaraju u zakone koji postaju sve čvršći i specifičniji u primjeni na različite slučajeve.
 25 
Tako, zaključuje Spenser, „postoji progres veličine, koherentnosti, mnogoličnosti
i definisanosti“. Zadatak sociologije kao nauke o društvu stoga se mora svesti na
deduktivan oblik.
Osnovni elementi strukture globalnog društva jesu društvene grupe: institucije
(ustanove), organizacije i trajne društvene tvorevine (nastale na različitim obrascima
kulturnog djelovanja).
Društvene grupe su relativno trajni oblici kolektivne povezanosti ljudi nastale
na osnovu nekog integrativnog faktora (rođenja, porijekla, statusa, djelatnosti,
mjesta življenja, kulturnog djelovanja i ponašanja, njegovanja istih vrijednosti,
sličnih potreba, interesovanja).
Ferdinand Tenis („Zajednica i društvo“), njemački sociolog, dijeli sve društvene
grupe na dva glavna oblika: zajednice i društva, u zavisnosti od toga kako nastaju
te grupe: stihijski, u zavisnosti od osjećanja solidarnosti ili samo od poslovno-
privrednih veza. Zajednice su grupe u kojima je izražena stihijnost, osjećanje
solidarnosti, prisnost, prosto, grupe u kojima se živi (porodica, rod, bratstvo, pleme,
seoska zajednica...) dok su društva grupe u okviru kojih se ostvaruje određeni
interes i gdje su članovi vještački povezani konkretnim interesima ali emotivno
razdvojeni (npr. preduzeće, političke partije, profesionalna udruženja, sindikati...).
Autor grupe koje nastaju putem potpomaganja, olakšavanja, koje se organizuju
na pozitivnim odnosima, naziva asocijacijama i jedinstveno djeluje prema unutra i
spolja. Sama asocijacija shvata se ili kao realni i organski život – onda je to zajednica,
odnosno kao idealna i mehanička tvorevina – onda je to društvo. Potrebno je dati
po njemu nekoliko osnovnih karakteristika jedne i druge jer dotadašnja teorija ih
nije razlikovala.
„Svaki prisan, domaći, ekskluzivni zajednički život (nalazimo) shvata se kao
život u zajednici. Društvo je javnost, svijet“. (F. Tenis) U zajednici čovjek sa svojima
ulazi u prisan odnosi, vezan je za nju u svim situacijama i u onim dobrim, ali i u
nevoljama. Ljudi prave jedni drugima društvo, zajednicu niko drugome ne može da
pravi. Čovjeka primaju u vjersku zajednicu, postoje zajednice jezika, običaja, vjere,
ali i za privređivanje, obrazovanje, nauku, rekreaciju, putovanja – postoje društva.
Ljudsko društvo je jedna prosta koegzistencija međusobno nezavisnih ljudi.
Zajednica je stara, društvo novo, kao pojava i kao ime. Zajednica je trajni i
istinski a društvo samo prolazni i prividni zajednički život, stoga zajednicu treba
shvatiti kao živi organizam, a društvo kao mehanički. Teorija zajednice polazi od
nužnih i kvalitetom različitih odnosa između različito uslovljenih individua. Temelj
ovih odnosa jeste povezanost rođenjem, porijeklom i polom i manifestuje se u tri
tipa odnosa:
1. majke i njenog djeteta, 2. između supružnika i 3. između braće i sestara.
Ovo su tri najznačajnije klice zajednice, plemenske a zatim i društvene zajednice:
materinska, seksualni instinkti i podudarnosti.
Zajednica krvi prelazi kao jedinstvo bića evolucijom u zajednicu mjesta
neposredno izražena u zajedničkom stanovanju, a dalji razvoj vodi do zajednice
duha kao sadejstva u istom pravcu, u istom smislu. Stoga je paralelno moguće
tretirati: 1) srodstvo, 2) susjedstvo i 3) prijateljstvo. Kuća predstavlja u neku ruku
 26
fizički aspekt srodstva, opšta karakteristika života na selu je susjedstvo, gdje blizina
kuća i zajedničke njive dovodi do brojnih kontakata među ljudima. Prijateljstvo
nastaje nezavisno od srodstva i susjedstva, a uslovljeno je sličnošću posla i načinom
mišljenja, i predstavlja rezultat te sličnosti; ono se ostvaruje susretima. Takvo mjesto
susreta jeste grad. Zajedničko božanstvo kao duh zajednice, jezik kao sredstvo
sporazumijevanja i živog razumijevanja ljudi, kao posljedica dubokih osjećanja i
preovlađujućih misli (maternji jezik), glavni zakoni zajednice jesu osnov združivanja
kao izraz sopstvene volje, odnosno konsenzusa zajednice. Razumijevanje i sloga
su jedno te isto – razumijevanje u pojedinačnim odnosima, i stoga izraz i stanje
opšte, kolektivne volje.
Društvo je zajednica ljudi koji miroljubivo žive jedni pored drugih, ali suštinski nisu
povezani, i ostaju suštinski razdvojeni uprkos svim faktorima povezivanja. Nasuprot
zajednici u društvu je svako sam za sebe izolovan i u stanju tenzije prema svima
ostalima. Niko neće da nešto učini ili stvori za drugog, niko da drugome dozvoli ili
da nešto, izuzev neke protivusluge ekvivalentne onome što je on dao. Društvo kao
totalitet treba da bude obuhvaćeno konvencionalnim sistemom pravila, otuda je
po svojoj ideji neograničeno, ono se stalno širi, probija i širi svoje stvarne granice.
Saobraćaj između članova društva odvija se kroz sistem razmjene usluga, djelatnosti,
dobara – gdje se ljudi utrkuju, gdje se stvara konkurencija jednih prema drugima,
jednog prema drugom. Osim ovih pravila postoji i „konvencionalna društvenost“
čije je osnovno pravilo učtivost između ljubaznih reči i usluga, gdje se čini da je
svako svakome na usluzi i da svako cijeni drugoga kao sebi ravnoga.
U društvu su svi odnosi zasnovani na upoređenju mogućih i ponuđenih učinaka;
nasuprot njemu zajednica je, kao asocijacija „krvi“, prije svega fizički odnos, te se
izražava u djelima i riječima, a odnos prema predmetima je sekundarni i ti predmeti
se ne razmjenjuju, već zajednički posjeduju i koriste.

Oblici društvenih zakona

„U istoriji društva, naprotiv, svi su akteri sviješću obdareni ljudi, koji djeluju
promišljeno ili strastveno i teže određenim ciljevima; ovdje se ništa ne dešava bez
svjesne namjere, bez cilja koji se hoće postići. Ali ta razlika, ma koliko da je važna
za istorijsko istraživanje, naročito pojedinih epoha i događaja, ne može nimalo
da promijeni činjenicu da tok istorije određuju unutrašnji opšti zakoni…“ (Fridrih
Engels)
„Pronaći pokretačke uzroke koje se ovdje odražavaju u glavama aktivnih masa
i njihovih vođa –takozvanih velikih ljudi – kao svjesne pobude, jasno ili nejasno,
neposredno ili u ideološkom, čak i u uzvišenom obliku, to je jedini put koji može
da nas navede na trag zakona koji vladaju u istoriji uopšte, a tako i u pojedinim
periodima i zemljama“. (Fridrih Engels)

„Po Tomi Akvinskom, zakoni su tendencije u stvarima koje teže cilju. Za Lajbnica
su zakoni vječne norme ponašanja ljudi i stvari. Dejvid Hjum drži da su zakoni opšti
stavovi u koje mi stavljamo posmatrane slučajeve. Kant smatra da su zakoni principi
 27 
čistog uma koji omogućavaju iskustvo. Po Koenu su to hipoteze istraživanja, a po
Vajhingeru svrsishodne fikcije. Huserl smatra da je zakon određenost predmeta
njihovim bićem. Već ovih nekoliko primjera pokazuje da se pri tretiranju zakona polazi
s vrlo različitih pozicija: od finalističkih do subjektivističkih“. (A. Fiamengo)

„Od čulne ili neposredne spoznaje koja zna samo za vanjsko, pojedinačno i
prolazno, posredna spoznaja razmišljana ili refleksijom bitno se razlikuju time što:
1. određuje u prirodi, životu i društvu ono što je konstantno, unutrašnje, što je
samo zakonska nužnost sveopšteg zbivanja; 2. što zato prestaje biti samo jedan od
subjektivnih psiholoških funkcija; 3. što, određujući i izražavajući sveopštu zakonsku
nužnost i time racionalnost zbivanja stvarnosti, mjesto je stanovitog poklapanja
objekta i subjekta, i time je i mjesto određivanja apsoluta; 4. što, određujući ono što
je opšte konstantno, zakonsko, nužno, apsolutno u svemiru i životu, razmišljanje
je istodobno i određivač vrijednosti“. (F. Hegel)

„Zakon je odraz suštinskog u kretanju univerzuma… zakon je odraz objektivnog


svijeta“. (V. I. Lenjin)

„Zaključak je da su zakoni ona nužna općenitost empirijskog, opšti stavovi


u kojima je fiksirana objektivna, nužna zakonitost kretanja pojava svijeta“. (A.
Fiamengo)

Pojam i oblici svojine

„Imovinu čine sva stvarna prava na pokretnim i nepokretnim stvarima, prava koja
od tuda proizilaze, posebno hipoteke, zaloge i jemstva; dionice, akcije, obveznice
društava ili kamate na njih i u njihovoj svojini; novčana ili druga materijalna
potraživanja obligacionog karaktera, prava iz ugovora o zakonu; prava intelektualne
svojine, patenti, licence, prava iz ugovora o transferu, tehnologije i znanja; pravo
poslovanja pod imenom kupljene ili registrovane firme; poslovne koncesije, koncesije
na istraživanje i korišćenje prirodnih bogatstava; investicije i investiciona sredstva,
sva sredstva stečena investicionim sredstvima, kao i svi prihodi i sredstva stečena
korišćenjem postojeće imovine. Pod pojmom imovine mogu se podvesti sva prava
koja se mogu novčano izraziti“. (O. Stanković, V. Vodinelić)

 28
OPŠTI IMOVINSKI ZAKONIK za KNJAŽEVINU CRNU GORU
(izvodi)
Čl. 5.
Crnogorski zakoni i pravila vladaju u opšte u cijeloj crnogorskoj državi, te vrijede
za imovinske poslove ne samo Crnogoraca, nego i inostranaca koji se u ovoj zemlji
nalaze ili sude.
Čl. 9.
Kad bi kakva država svojim naređenjima činila razliku u imovinskim poslovima
između svojih državljana i Crnogoraca, a na štetu ovim potonjim, Ministarstvo
će Pravde u dogovoru sa Državnim Savjetom izdati naredbu, da bude uzajmica
s državljanima te države, t. j. da se jednaka razlika pravi i u Crnoj Gori njima na
štetu.
Čl. 10.
Svaki je čovjek imaonik, t. j. u granicama zakona svak je potpuno vlastan imati
svoju sopstvenu imovinu: steći je, uživati i njome raspolagati po volji. Nikome se
imaoništvo uopšte zakratiti ne može.
Čl. 11.
Kakav god bio po svojoj moći i položaju u svijetu: bio bogat ili siromah, znatan
ili neznatan, zakoni će koji vladaju imovinskim pravima i poslovima, biti u svemu
jednaci za njega kao i za sav ostali svijet. U tome neće imati nikakva preimućstva
ni sam Vladalac.
Čl. 13.
Isto tako, tjelesne i duševne razlike među ljudima ne krnje jednakosti u imaoništvu
ni u imovinskom pravu u opšte, jer je ta jednakost istovjetna za muško i žensko, za
staro i mlado, za zdravo i nezdravo.
Čl. 14.
Osim rođenih ljudi, t. j. ličnih imaonika, imaonici mogu još biti: i kuća, i
opština, i crkva, i država, i zaklada, i u opšte svaka ustanova kojoj zakon priznaje
tu osobitost.
Čl. 16.
Svačije je imanje sveto i neprikosnoveno.

Dimenzije i elementi društvene strukture

„Kad upotrijebimo termin struktura, mislimo na neku vrstu skladno uređenih


djelova ili komponenata. Muzička kompozicija ima strukturu, a isto tako i rečenica.
Zgrada ima strukturu, ali ima i je i molekul ili životinja. Komponenta ili jedinica
društvene strukture su ljudi, a čovjek je ljudsko biće shvaćeno ne kao organizam,
već kao ono što je zauzima mjesto u društvenoj strukturi.“ (A. R. Redklif – Braun,
Struktura i funkcije u primitivnom društvu)

 29 
„O strukturi govorimo onda kad su elementi povezani u cjelinu koja kao takva
ima svoje specifične karakteristike, i kad su osobine elemenata, od kojih je ta cjelina
sastavljena, sasvim ili djelimično zavisne od osobina cjeline“. (Žan Piježe)

„Struktura kao izboreni oblik, logički je nužan pojam, jer upućuje na ono što je
dovršeno i odlučeno, za razliku od onoga što je u vrenju, kolebljivo i još u zamahu.
Sve što nije struktura, stvoreno je za više od jedne mogućnosti objašnjenja i
razumijevanja. Struktura je proces zaustavljanja u našoj svijesti. Ona je presjek
jedne pojave u jednom trenutku njenog razvoja“. (Đuro Šušnjić, Religija)

„Čitava istorija ljudskog društva jeste istorija klasnih borbi“. (Karl Marks)

„Materijalno bogatstvo, društveni ugled i društvena moć predstavljaju tri


osnovne i relativno samostalne dimenzije društvene slojevitosti“. (Maks Veber)
„Strukturalizam upućuje na otkrivanje onoga što je strukturalna konstanta,
što je nepromenjivo jezgro,na neku vrstu vječite sadašnjice“. (M. Pečujlić)
„Struktura je stabilna cjelina odnosa između elemenata koji je čine, to znači da
svaki od tih elemenata ima određenu funkciju u okviru cjeline koja ima zadatak
održavanja te cjeline odnosno strukture. Stoga se funkcionalnost ili nefunkcionalnost
određenog elementa mora tumačiti sa gledišta odgovarajuće strukture koja se
ispoljava kao društveni sistem“. (M. Mitrović)
Bitni elementi društvene strukture po Gurviču su:
1. morfološka i ekološka površina u koju ubraja kako prirodni tako i tehnički
milje
2. organizovani uređaji, pri čemu misli na kolektivna vladanja
3. socijalni modeli u koje spadaju znakovi i pravila
4. kolektivna vladanja, određene pravilnosti, koje se odvijaju izvan organizovanih
uređenja
5. tokovi društvenog života
6. kolektivni stavovi
7. socijalni simboli
8. uzavrela, novatorska i kreativna kolektivna vladanja
9. kolektivne ideje i vrijednosti
10. duhovna stanja i kolektivni psihički akti

 30
KULTURA, NORME, VRIJEDNOSTI

Majkl Haralambos, Uvod u sociologiju

Kultura i društvo

„Ralf Linton konstatira: ’Kultura jednog društva jeste način života njegovih
pripadnika; zbirka ideja i navika koje oni uče, dijele i prenose iz pokoljenja u
pokoljenje’. U elegantnoj formulaciji Clydea Kluckhofna kultura je ’nacrt za življenje’
koga se pridržavaju članovi nekog određenog društva. Budući da čovjek nema
instinkata koji će upravljati njegovim postupcima, njegovo se ponašanje mora
temeljiti na smjernicama koje su naučene. Da bi društvo djelotvorno funkcioniralo,
te smjernice moraju biti zajedničke. Bez zajedničke kulture, članovi društva ne
bi bili kadri komunicirati i surađivati, i nastala bi zbrka i nered. Kultura stoga ima
dva bitna svojstva: najprije je naučena, a zatim je zajednička. Bez nje ne bi bilo
ljudskog društva.
Kultura u velikoj mjeri određuje kako članovi društva misle i osjećaju, ona
usmjerava njihove postupke i definira njihov svjetonazor. Članovi društva obično
shvataju kulturu kao nešto samo po sebi razumljivo. Ona postaje u tolikoj mjeri
dio njih da često nisu ni svjesni da postoji. To možemo ilustrirati primjerom koji
navodi Edvard T. Hall. Dva pojedinca, jedan iz Sjeverne Amerike, drugi iz Južne,
razgovaraju u dvorani dugačkoj deset metara. Započinju na jednom kraju
dvorane i završavaju na drugom, pri čemu se Amerikanac sa sjevera neprestano
povlači, a Južnoamerikanac nezaustavno napreduje. Svaki od njih pokušava
uspostaviti „uobičajenu udaljenost za razgovor“ definiranu svojom kulturom.
Sjevernoamerikanac se osjeća neugodno zbog velike blizine svoga sagovornika,
dok se Južnoamerikanac osjeća nelagodno, razgovarajući na onoj udaljenosti koju
njegov sagovornik zahtijeva. Često se ovakvi susreti potrebni da bi se otkrila moćna
priroda kulturalno određenog ponašanja“.
R. Supek – Sociologija – str. 70.

Zanimljivosti

„Naš solidni američki građanin budi se u krevetu koji je izgrađen prema uzorku
čije je porijeklo sa Bliskog istoka, ali koji se izmijenio u sjevernoj Evropi prije nego
što je prenesen u Ameriku. On odmiče sa sebe pokrivač koji je od pamuka, koji
je bio udomaćen u Indiji, ili od lana udomaćenog na Bliskom istoku, ili od ovčje
vune koja je također uzgojena i udomaćena na Bliskom istoku ili čak od svile,
čija je upotreba otkrivena u Kini. Svi su ovi materijali istkani ili ispredeni pomoću
postupka izmišljenog na Bliskom istoku. Tada navlači svoje mokasine koje su
izmislili Indijanci u šumama istočne Amerike i ide u kupaonicu, čija je konstrukcija
mješavina evropskih i američkih izuma novijeg datuma. On oblači pidžamu, odjeću

 31 
izmišljenu u Indiji, i pere se sapunom, što su ga otkrili stari Gali. Nakon toga se
brije, što je jedan mazohistički ritual koji, izgleda, vuče svoje porijeklo od starih
Sumerana ili Egipćana.
Vrativši se u svoju spavaonu uzima svoje odijelo s jednog stolca južnoevropskog
tipa i počinje se oblačiti. Oblači hlače čiji oblik potiče od kožnog odijela nomada iz
azijskih stepa, obuva cipele od kože, štavljene, koje su pronašli Stari Egipćani, i koje
su oblikovane po jednom uzorku iz klasične mediteranske civilizacije, te stavlja oko
vrata šarenu svijetlu traku od tkanine, koja je ostatak šala, što su ga preko ramena
nosili Hrvati u 17. stoljeću. Prije nego što će doručkovati, baca pogled kroz prozor,
čije su staklo pronašli stari Egipćani, pa ako pada kiša stavit će gumene galoše koje
su otkrili Indijanci u centralnoj Americi, i uzeti kišobran što su ga izmislili u Aziji.
Na glavu stavlja šešir od pusta, također od materijala koji su izmislili u azijskim
stepama.
Na putu za doručak zaustavlja se da bi kupio papir koji plaća novcem, jednim
starim indijskim izumom. U restoranu se susreće sa čitavom serijom posuđenih
elemenata. Njegov tanjur je načinjen od vrste keramike pronađene u Kini, njegov
nož je od čelika, što su ga prvi put proizveli u južnoj Indiji, njegova viljuška je
sredovjekovni talijanski izum a njegova kašika je derivirani oblik rimskog originala.
Započinje doručak jednom narančom koja potječe iz istočnog Mediterana, komadom
dinje, što potječe iz Perzije, ili komadom lubenice, što potječe iz Afrike. Zatim
uzima kavu, načinjenu od jedne biljke iz Etiopije, i šećer s vrhnjem. Vrhnje potječe
od udomaćene krave i od ideje da se ona muze, na što su naišli na Bliskom istoku,
dok je šećer prvi put načinjen u Indiji. Nakon voća i kave on prelazi na vafle, vrstu
keksa koju su izmislili Skandinavci pekući ih od žita, odnosno pšenice uzgojene
u Maloj Aziji. Preko vafla prelijeva slatko od javorovine, koje su izmislili Indijanci
u šumama istočne Amerike. Kao uzgredno jelo može još uzeti jaja od jedne vrste
ptica, udomaćenih u Indokini, ili tanki narezak mesa jedne životinje udomaćene
na Bliskom istoku, a koji je usoljen i posušen na osnovu postupka što su ga izmislili
u sjevernoj Evropi.
Kad je naš prijatelj završio s jelom, htjet će zapušiti, što je običaj američkih
Indijanaca, pušeći biljku uzgojenu u Brazilu, stavljajući je u lulu koja potječe od
Indijanaca iz Virginije, ili smotavši je u cigaru koja potječe iz Meksika. Ako mu to nije
dosta, može popušiti još jednu cigaru koju su nam s Antila prenijeli Španjolci. Ako
pušeći čita još i dnevne novosti, odštampane slovima što su ih izmislili u Njemačkoj,
pa ako pri tome čita novosti o nemirima u svijetu, on će kao dobar konzervativni
građanin zahvaliti jednom hebrejskom božanstvu na indoevropskom jeziku što je
stopostotni Amerikanac“.

S. D. Bovoar – Starost; str. 84


„Često, upravo zahvaljujući svom pamćenju, stari ljudi stiču povlašćen položaj.
Tako je kod naroda Mijao koji žive na velikoj visini u šumi i prašumi Kine i Tajlanda.
Kod tih naroda počela je da se razvija visoka kultura, ali su bez sumnje ratovima bili
zaustavljeni u razvoju. Porodica je patrijarhalna: sin ne napušta očinski dom prije

 32
30. godine. U načelu, gospodar kuće ima pravo na život i smrt svih svojih članova;
odista, odnosi između očeva i sinova su veoma dobri; oni se međusobno dogovaraju.
Imaju mnogo dece; djed I baka brinu o svojim unucima. Prema ženama, djeci, starim
ljudima, veoma dobro se postupa. Ako se neko od njih smatra izdvojenim, pošto je
nadživio svoje potomke, on se stavlja pod zaštitu gospodara neke velike porodice;
iako predstavlja teret, uvijek ga rado prihvataju. Misli se da duša umrlih živi u kući
i štiti je: ona se ovaploćuje u novorođenoj deci. Stari se poštuju naročito onda
ako su prenosioci predanja; oni uživaju veliki ugled stoga što pamte stare mitove.
Stari ljudi su vođe i savetnici zajednice. Političke odluke izvršavaju mladi, čije je
odobravanje, dakle, neophodno; ali oni se obično potčinjavaju volji starih“.

S. D. Bovoar – Starost; str. 61


„Kod Hopija, kod Indijanaca iz plemena Krik i Krou, kod južnoafričkih Bušmana,
bio je običaj da se starac odvede u neku kolibu, sagrađenu namerno izvan sela i da
se u njoj ostavi sa malo vode i hrane. Kod Eskima, čija su sredstva za život veoma
nesigurna, pozivaju starce da legnu u sneg i da tu čekaju smrt; ili, kada odlaze u
ribolov, zaboravljaju ih na santi leda; ili ih zatvaraju u iglo gde umiru od hladnoće.
Eskimi iz Amasalika, na Grenlandu, imali su običaj, kada bi osetili da su na teretu
zajednici, da se sami ubijaju. Jedne večeri, oni bi se javno ispovedali, a dva ili tri
dana kasnije ulazili bi u kajak i napuštali zemlju da se nikada više ne vrate. Pol–Emil
Viktor (Paul-Emil Victor) priča da je neki bogalj, koji nije bio kadar da se smesti u svoj
kajak, zahtevao da ga bace u more, budući da je smrt utapanjem bila najkraći put
do drugog sveta. Njegova deca su to rado učinila, ali, pošto ga je zadržala odeća,
on je plivao po površini. Jedna njegova kćer, koja ga je veoma volela, kazala mu je
sa mnogo nežnosti: ’Oče, zagnjuri glavu, put će biti kraći!’“

C. L. Stros – Divlja misao


„U jednom jedva nešto malo romansiranom opisu, E. Smit Bauen duhovito je
naslikala svoju obeshrabrenost kada je, odmah po svome dolasku u jedno afričko
pleme, poželela da najpre nauči njegov jezik: njeni informatori smatrali su potpuno
prirodno da na početnom stupnju nastave skupe veliki broj botaničkih uzoraka čija
su imena kazivali pokazujući joj ih; ona nije bila u stanju da ih raspozna, ne toliko
zbog njihove egzotične prirode koliko zato što je nikad nisu zanimali bogatstvo
i raznovrsnost biljnog sveta, dok su urođenici smatrali da se ta vrsta radoznalosti
podrazumeva:
„Ovi ljudi su zemljoradnici: njima su biljke isto toliko važne I bliske kao i ljudska
bića. Ja pak, nikad nisam živela na nekoj farmi i nisam baš mnogo sigurna da bih
razlikovala begonije od georgina ili petunija.“

 33 
Milena Dragićević-Šešić
NOVOKOMPONOVANA KULTURA – IGRA I GADŽETI
Predmeti namenjeni igri, koji se tek uslovno mogu zvati igračkama, šareni kič
gadžeti savremenog sveta preplavili su tržište, ušli u domove, učionice, kancelarije
u vidu šarenih gumica, penkala, hemijskih olovaka sa svim mogućim dodacima i u
svim mogućim kombinacijama – od olovke-sata do olovke-kompasa.
Da li stvarno Lepu Brenu prepoznajemo u njenim hi-fi uređajima, kolekciji
alkoholnih pića, nameštaju metal-staklo, modernim kućnim aparatima („mikrovalna
pećnica“), telefonu na daljinsko upravljanje. Ili otkrivamo „onaj nepoznati deo
ličnosti“ u: jastučićima, figuricama od porcelana medi pandi?
Odrasli otkrivaju svet igračaka – igračaka čiji je cilj zastrašivanje, iznenađivanje
ili ružičasto ulepšavanje našeg sveta, pa plastične bubašvabe, pauci ili zmije postaju
sredstvo razbijanja uobičajene poslovne atmosfere ili zabave strahom onoga ko
ga ni najmanje ne očekuje, a koji je pri tom i dovoljno konvencionalan da za takve
igračke i ne zna, te pokazuje istinski strah u kontaktu sa njima.
Francuski teoretičar i istoričar kulture Šesno nazvao je sve ove predmete
„protezama“ savremenog čoveka, „protezama“ koje mu omogućuju funkcionisanje,
a koje predstavljaju jedan od trinaest efekata modernosti. Interesantno je da je
ovo takoreći jedini efekat modernosti za koji se može reći da je novokomponovani
kulturni model – drugi još uvek nisu došli ili su brzo prigušeni.
Video igre, kompjuterske igre, gumeni „ježevi“ koje prebacujemo iz ruke u ruku
ili metalni prstenovi u vidu harmonike koji se elegantno spuštaju niz stepenice, sve
to više zabavlja odrasle (ili netom odrasle) no decu. I nije slučajno da u jednom od
Almodovarovih filmova viđenih i na FEST-u u prikazanom stanu junaka bez dece,
na vidnom mestu stoji kolekcija „mastersa“ – sofisticiranih igračaka koje nisu u
detinjstvu imali – igračaka koje mogu mnogo toga, od neobičnih, snažnih pokreta,
do različitih transformacija (dinosaurusa u vasionski brod i sl.).
Telešopovi, „džirlo prodaja“, Raul Amon, „interplast-trejdovi“ i mnoge druge
privatne firme nude mnoštvo ovakvih proizvoda – nekad i sa korisnom namenom,
ali češće sa potencijalno korisnom namenom koju nikad nećemo iskoristiti. Bitno je
da će se okružje ispuniti „sušačima laka za nokte“, amajlijama koje će preusmeravati
negativnu energiju u energiju ljubavi i drugim nizom „korisnih“ sitnica – igračaka,
koje će u male, stereotipno uređene stanove, uneti privid novine i dati osećaj
modernosti i pripadnosti savremenom medijskom svetu – medijskoj civilizaciji.
Umesto ručka – „Top line“ popodnevne kafe – Orlova ili Planinska vodica, a
posle večernje kupke „Orkanski visovi“, tako da će iluzija nove, moderne ličnosti,
preporođene drugačijim, savremenim ponašanjem, biti potpuna. Tada preostaje
još samo opredeljivanje za tip lutrije ili igre na sreću – i život dobija potpuno novi
smisao – života kao medijske igre. Sa strepnjom se iščekuje utorak i loto loptica,
premda je neposrednost „grebanja“ pomračila slavu loto bubnja. Sa uživanjem i
maštajući, gledaju se devojke koje reklamiraju tombolu, instant dobitnice „nisana“
i „mazdi“... Misao „možda u budućnosti i mene čeka dama duo ili neki kiosk s kojim

 34
ću otpočeti karijeru novog čoveka – preduzetnika novog društva“ ,pokretač je želja
i akcija neofolklornog čoveka.
A deci – deci kojoj su pokupovani već svi modeli Barbika ovoga sveta, njena
kupatila, automobili, kuhinje i sobe, pridružuju se i najnovije igračke – autentične
naše medijske igračke – lutka Lepe Brene u garderobama poznatim iz njenih
filmova. Tako će deca odrasla u suknjicama sa resama uz pesme šumadijskog
roka „Mile voli disko“ i slične, moći konačno da zagrle i maštaju zajedno sa svojom
omiljenom pevačicom, a roditelji da mirno spavaju svesni da su odužili dug prema
svojim potomcima, jer im više ne naturaju uvezene američke medijske proizvode
(doduše uglavnom napravljene na Tajvanu, Hongkongu ili Singapuru), već i da
konačno pomažu domaću kreativnost i stvaralaštvo, za šta je Lepa Brena upravo
odgovarajući i potpuni simbol... Naravno – teško je povezati gadžet igračke odraslih
sa Barbikama, mastersima, nindža kornjačama, transformersima ili lutkom Lepe
Brene. Ipak, vezuje ih isto uživanje, ista moda – isti kič odnos.
Potrošačka civilizacija, danas već tako isprana i otrcana sintagma, tek se rađa
u zemljama istočne Evrope, ali ovde je početkom devedesetih godina, sa djutifri-
šopovima i televizijskom reklamnom porukom, ostvarila u svetskim razmerama
jedinstven „potrošački upad i uzlet“.
Privatna inicijativa koja je kulminirala otvaranjem bezbrojnih komisiona i
trgovačkih radnji za prodaju ukrasne i mešovite robe, otkrila nam je ružičaste svetove
dečijih igračaka (interesantno je da naše fabrike igračaka i naši plastičari nikada
ne mogu da proizvedu igračke tako jasnih i preciznih boja), šarene kancelarijske
predmete, pisma, tranzistore-narukvice, upaljače u hiljadu različitih oblika i dodatnih
namena, priveske za ključeve koji nam se odazivaju... ukratko, predmete koji čine
običan ljudski život, kroz poklone koji se prave sebi i drugima, znatno veselijim,
živopisnijim, popunjavajući teskobu i prazninu svakodnevice. Razgovore zamenjuju
demonstracije novokupljenih roba – od video uređaja, kompjutera i kompjuterskih
igara, do bežičnih telefona i telefonskih sekretarica i u kućama onih koji se isključivo
kreću od kuće do radnog mesta i obrnuto. Prva euforija nabavke je prošla, i sad
prikazani i iskorišćeni u naletu prvih interesovanja, uređaji i predmeti nabavljeni u
djutifri-šopovima stoje kao ukras i uspomena na jedno vreme u kome je postojao
privid bogatstva i sreće oličene u nagomilavanju sjajnih, korisnih i beskorisnih,
visokotehničkih i sasvim primitivnih proizvoda.
Oličena u robama koje koristi, populariše, nova folk kultura pokazuje sve svoje
karakteristike, sjaj i sladak ukus kiča, kao i suštinsku prazninu značenja ideja, vrednosti.
Od patrijarhalne kulture gotovo da nije ostalo ništa (VEP, SEX-BOOM, kao potraga
za večnom muškošću i njihovo komercijalno oglašavanje, upravo su suprotni
tradicionalnom, patrijarhalnom moralu). Nova kultura, preuzevši ideju ostvarenja
sreće sada i ovde, kao jedini imperativ, koristi se bljeskom, sjajem, pozivima na
maštanje, iluzijama bogatstva, lepote i zdravlja koji su dostupni svima bez razlike,
i bez mnogo muke – samo uz poštovanje marketinški vešto isplaniranih poruka o
raspoloživim robama – shvaćenim kao poruke i uputstva za bolji život.

 35 
Zanimljivost:
Posle smrti glumca Rudolfa Valentina 1926. godine, došlo je do brojnih samoubistava.
Niz godina posle smrti čuvenog pevača tangoa Karlosa Gardela, ugljenisanog u avionskoj
nesreći, dve sestre su u jednom predgrađu Buenos Airesa, 1939. godine, natopile
čaršave benzinom, uvile se u njih i zapalile, da bi umrle kao on. Američka mladež, da bi
zajednički ukazala poštovanje nekom od omiljenih pevača, okuplja se u bučne klubove
koji nose, na primer, naziv „one koje padaju u nesvest kada ugledaju Frenka Sinatru“. I
dan danas filmska kompanija Vorner braders (Warner Brothers) za koju je radio prerano
preminuli Džems Din, koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći 1956, prima prosečno po
hiljadu pisama dnevno od uplakanih obožavateljki. Većina tih pisama počinje ovako:
’Dragi Džimi, znam da nisi mrtav...’ Posebna služba brine se o održavanju ove čudne
posthumne korespondencije. Četiri časopisa posvećena su isključivo uspomeni na ovog
glumca. Jedan od njih se zove ’Džems Din se vraća’. Kruže glasovi da nijedna slika sa
njegovog pogreba nije objavljena, čak se tvrdi da je glumac morao da se povuče od
sveta zato što mu je lice unakaženo. Na brojnim spiritističkim seansama priziva se duh
nestalog: on je jednoj prodavačici po imenu Džoan Kolins izdiktirao dugu biografiju u
kojoj tvrdi da nije umro i da su u pravu oni koji tvrde da on nije mrtav. Ta knjiga prodata
je u pet stotina hiljada primeraka.

Izvodi iz tekstova novokomponovane muzike:

   „Više volim tvoje noge krive


   nego gajbu sarajevske pive“.
 
  „...neko vozi motor neko vozi traktor ja i moja mala
motokultivator...“
  „Umri draga
   i ja ću za tobom
   kroz sanduke
   pružićemo ruke“.
   „Jedva čekam da mi umre majka,
  Nije htela da joj budeš snajka.“
   „Rodio se sin, mali gospodin,
   Oko mamino, srce tatino, pamet babina, snaga dedina.“
   „Ginem, ginem
   da ti skinem
   haljinu što šusti
   ako, ako, neka ginem
   poginuću muški!“

Pitanje – Zašto ova vrsta muzike ima brojnu publiku?

 36
D. Dutton – Estetske univerzalije

Oponašani umjetnički predmeti, uključujući skulpture, slike i usmene narative,


predstavljaju ili oponašaju zbiljsko ili imaginarno iskustvo svijeta, s različitim stupnjem
naturalističnosti. Umjetnici i njihova publika općenito razlikuju naturalističko
predstavljanje, visokostilizirano predstavljanje i neimitativni simbolizam. (Nacrti,
novinske fotografije, fotografije za putovnicu ili autokarte su u jednakoj mjeri
oponašanje važno za veći dio umjetnosti – osim zamjene iznimke apstraktnog
slikarstva i glazbe – njegov se značaj proteže na sva područja ljudskog intelektualnog
života.)
„Poseban fokus“ umjetničkih predmeta i izvedbe često se ograđuju od
svakodnevnog života, bivajući tako posebnim i dramatičnim fokusom iskustva.
Uprkos obilju umjetničkih predmeta i izvedaba koji su dio svakodnevice (poput
dekoriranih dijelova tkalačkih stanova ili zajedničkog pjevanja kojima se prikraćuje
vrijeme dok se krpaju ribarske mreže), sve poznate kulture poznaju i posebne
umjetničke predmet ili izvedbe koje Ellen Dissanayake naziva„iznimnim“. Ti predmeti
ili izvedbe često su prožeti intenzivnim emocijama ili osjećajem pripadnosti
zajednici. Oni često uključuju kombinaciju različitih umjetničkih formi, poput
pjevanja, plesa, ukrašavanja tijela i dramatično osvjetljenje, kao u slučaju sing-sing
svečanosti na Novoj Gvineji. (Izvan područja umjetnosti taj je osjećaj posebnosti
prisutan na političkim skupovima, sportskim događajima, javnim ceremonijama
poput krunidaba ili vjenčanja, te na religioznim okupljanjima.)
Naposljetku, iskustvo umjetnosti imaginativno je iskustvo i za njezine proizvođače
i za njezinu publiku. Izrezbareni predmet može na realističan način predstavljati
neku životinju, no kao skulptura on postaje predmetom imaginacije. Isto vrijedi
za bilo koju dobro ispričanu priču, bilo da je riječ o antičkom mitu bilo o osobnoj
anegdoti. Strastveni ples ima imaginativni trenutak koji se ne može naći u grupnom
radu tvorničkih radnika. Sve se vrste umjetnosti zbivaju u teatru imaginacije:
one su izdignute iz svakodnevnog praktičnog svijeta, postajući imaginativnim
iskustvom. (Na svakodnevnoj je razini imaginacija prisutna praktično u svakom
trenutku čovjekova normalnog svjesnog života: u rješavanju problema, planiranju,
postavljanju hipoteze, zaključivanju o mentalnim stanjima drugih ljudi, ili u pukom
sanjarenju.)

Tristan Tzara, jedan od najznačajnijih dadaista, autor je teksta pod naslovom


„Kako sačiniti dadaističku pjesmu“:
Uzmite novine
Uzmite škare
Odaberite u novinama članak koji vam se čini dovoljno dugačak
da od njega može dostati za vašu pjesmu
Izrežite članak

 37 
Zatim pažljivo izrežite sve riječi koje tvore
Taj članak i odložite ih u vreću
Radite pomno
Zatim poređajte izreske jedne pored drugih
po redu kako su napuštali vreću.
Prepišite pažljivo
sličit će na pjesmu
I eto, vi ste „beskrajno originalan pisac
dražesne osjetljivosti, koga još nije zahvatila prostota“.
Zamislite da vas je prijatelj zamolio da mu pomognete dovesti u red kuću koju je
nedavno naslijedio od pokojne bake, strastvene kolekcionarke svih onih stvari koje
više nikomu ne trebaju. Prijatelj je odlučio useliti se u tu kući, no prije toga je valjalo
urediti i pobacati sve ono što je za bacanje. Kada ste se popeli na tavan, shvatili
ste da je doslovno zatrpan stvarima. No, među slomljenim stolicama, kotačima
od bicikla, kantama sa sasušenom bojom, prašnjavim madracima, okrhnutim
loncima, raznim kartonskim kutijama, otkrili ste i komade antiknoga namještaja,
slike uokvirene u teške, kićene i pozlaćene okvire i mnoštvo porculanskih figurica.
Počeli ste pažljivo odvajati umjetnine od svega ostaloga i uskoro ste došli do kutije
koju prikazuje sljedeća fotografija.
Što biste učinili s njom? Biste li je bacili na gomilu koja je bila predviđena za
gradsko smetlište, ili biste je oprezno odložili uz ostale umjetnine koje je prijatelj
odlučio zadržati? Vjerojatno biste je bacili. Sigurno nikada ne biste niti doznali da
je ono što ste bacili djelo jednoga od najpoznatijih suvremenih umjetnika Josepha
Beuysa, koje nosi naslov „Debela baterija“ (1984).
Ova je situacija, dakako, izmišljena, ali ne i nerealna. Čini se da je većina ljudi
na neki način uvjerena da će prepoznati umjetninu onoga trenutka kada je ugleda
ili čuje. No, ako nas iskustvo umjetnosti u posljednjih stotinu godina ičemu može
podučiti, onda je to činjenici, kao što je Adorno pisao, da ništa više u pogledu
umjetnosti nije samo po sebi razumljivo, a ponajmanje što to ona uopće jest.
Slučajevi poput Beuysovih Baterija, Duchampove Fontane ili dadaističke Pjesme
iz šešira upozoravaju da pitanje što je to umjetnost pripada ne samo teoriji već
i izravnom iskustvu umjetnosti. Danas se, možda češće nego ikada, nalazimo u
situacijama u kojima moramo razmisliti je li ono što se nalazi pred nama uopće
umjetničko djelo.
No, teškoće nisu vezane samo za suvremenu umjetnost. Čini se da su neka djela
nastala u prošlosti, djela koja danas imaju status umjetnina, pa čak i remek-djela,
njihovi suvremenici doživljavali osjetno drugačije. Jedan od primjera za to su i
Shakespearove komedije koje je njihova tadašnja publika doživljavala kao pučku
zabavu, otprilike nalik onomu kako se danas doživljavaju „sapunice“ i prosječne
humorističke TV serije. Sasvim sigurno vrijedi i obrnuto: cijeli niz djela i autora,
koji su u vrijeme svoga nastanka bili doživljavani kao umjetnički nesporni, danas
su posve zaboravljeni.
Stvari dodatno komplicira činjenica što čak ni sam pojam umjetnost nije nešto

 38
što postoji „oduvijek“, Stari su Grci i Rimljani imali cijeli niz termina poput pjesništva,
slikarstva ili glazbe kojima su označavali ono što mi danas nazivamo pojedinačnim
umjetnostima, ali ne i neki zajednički termin. S druge strane, rabili su termin tehne,
odnosno ars, čiji je hrvatski ekvivalent umijeće. No, taj je pojam bio puno širi od
modernoga pojma umjetnosti i odnosio se na svaku ljudsku djelatnost kojom se
nešto proizvodi prema određenim pravilima, dakle i na ono što danas nazivamo
zanatima i tehnikom.

Zanimljivost

„Slika ’Gernika’ španskog slikara Pabla Pikasa predstavlja izuzetno snažan


pamflet protiv rata. Godine 1936. u Španiji se razbuktao građanski rat pošto su
desničarski orijentisani nacionalisti, uz podršku njemačkih nacista napali lijevo
nastrojenu republikansku vladu. Inspiraciju za ovaj veliki, šokantan prizor smrti i
destrukcije, Pikaso Pikaso je dobio pošto su nacistički avioni 1937. bombardovali
republikanski grad Gerniku, kojom prilikom je poginulo na stotine civila. Prije
bombardovanja Pikaso je izjavljivao da njegova umjetnost nije politički obojena
ali se poslije toga očigledno predomislio. Počeo je da tvrdi da ’Gernika’ predstavlja
namjerno obraćanje ljudima, namjerno propagiranje. Njene ogromne razmjere, kao
i izobličene figure osmišljeni su da ostave snažan utisak. ’Gernika’ je prepuna figura
i predmeta koji imaju simboličko značenje. Pikaso nije želio da to značenje bude
jasno ili bukvalno, niti je volio da ga objašnjava. Ipak je rekao: ’Konj predstavlja
narod a bik brutalnost i tamu’.
Uprkos širokoj podršci, republikanci su izgubili rat i Španija je dobila diktaturu.
Pikaso je želio da ’Gernika’ ponovo bude prikazana u Španiji tek kada se u nju vrati
demokratija. To se konačno dogodilo 1975. godine i danas je ova slika izložena u
Madridu“.
Dikins R. i Grifit M.

M.Scheler
Čovjekov položaj u kosmosu

„Kada se čovjek“ stavio izvan „prirode“ i učinio je predmetom svoga gospodara


i novoga principa umijeća i znaka, u baš tom istom času morao je čovjek i svoje
središte bilo kako pričvrstiti izvan i onkraj svijeta. Pa nije on mogao sebe više
razumijevati kao jednostavni „dio“ ili jednostavni „član“ svijeta iznad kojega se
tako smjelo postavio! Nakon tog otkrića kontingencije svijeta i neobičnog slučaja
svoje sada svijetu ekscentričnom postale jezgre bitka, čovjeku je bilo moguće još
dvostruko ponašanje: on se mogao nad tim čuditi te pokrenuti svoj spoznajući duh
da pojmi ono apsolutno i u nj se uvrsti – to je izvor svake vrste metafizike; ona se u

 39 
povijesti pojavila tek vrlo kasno, i to samo u malog broja naroda. No on je mogao
i iz nesavladivog poriva za skrivanjem–spasavanjem, ne samo svoga pojedinačnog
bitka, nego na prvom mjestu svoje čitave skupine, na osnovi i s pomoću golemog
suviška fantazije koji je unaprijed u opreci prema životinjama u njemu položen,
tu sferu bitka naseliti proizvoljnim likovima kako bi se posredstvom kulta i rituala
skrio–spasio u njihovu moć, kako bi „iza sebe“ dobio neku zaštitu i pomoć, jer se
činilo da u osnovnom činu svoga otuđenja od prirode i njezina opredmećivanja
– i istodobnom nastajanju svoga samobitka i samosvijesti – pada u čisto ništa.
Prevladavanje toga nihilizma u obliku takvih skrivanja–spašavanja, oslanjanja
jeste ono što nazivamo religijom.

Zanimljivost

Ponekad se čini da su religija i nauka u zavadi jedna s drugom. Rasprave o


evolucionističkom i kreacionističkom poimanju istorije, na primjer, ističu dva veoma
različita shvatanja porijekla ljudskog roda. U drugim prilikama, međutim, religija
i nauka miješaju se na čudne i zanimljive načine. Takav jedan nevjerovatan slučaj
odigrao se 21. septembra 1995. godine, kada su božanstva u nekom hinduističkom
svetilištu u Indiji, navodno, pila mlijeko koje su im vjernici prinosili na žrtvu.
Do isteka dana, kako se vijest o ovom čudu širila od usta do usta i putem medija,
procjenjuje se da je nekoliko miliona ljudi lično pokušalo da prenese mlijeko
bogovima. Gomile ljudi okupile su se na ulicama pred svetilištima u gotovo svim
indijskim gradovima i selima. Javni prostori poprimili su atmosferu „improvizovane
vjerske svetkovine“. Škole, kancelarije i druge institucije ostale su, bezmalo, puste
tokom dana, pošto se sve više ljudi uključivalo u ovaj događaj. Ali, kad su se sutradan
poklonici i obični radoznalci vratili u svetilišta, čuda više nije bilo. Bogovi više nisu
pili mlijeko koje im je prinijeto na žrtvu.
Po riječima Denisa Vidala, antropologa koji je podrobno pisao o ovom događaju,
nemoguće je odrediti tačan broj ljudi koji su tog dana prinijeli mlijeko na žrtvu
božanstvima. Ankete koje su izvršene poslije ovog događaja, ukazuju na to da se
nekih 50 posto odraslih ljudi u Delhiju, 59 posto u Kalkuti i 49 posto u Bombaju
okušalo u ovom eksperimentu. Kada se uzme u obzir i mnogo veći broj onih koji
su to probali da izvedu kod kuće, u manjim gradovima i u inostranstvu, lako je
moguće da je u ovom eksperimentu učestvovalo nekoliko miliona ljudi (1998).
U sedmicama poslije ovog događaja, jedna anketa izvršena u Bombaju
pokazala je da je bio jednak broj onih koji su se priklanjali naučnom objašnjenju
ovog događaja, i onih koji su vjerovali u verodostojnost čuda. Podaci iz ovog
ispitivanja opovrgli su ono što su mnogi očekivali, a to je da će društveno porijeklo,
obrazovanje i kulturni nivo odrediti reakcije ljudi na ovaj događaj. To što je veoma
mnogo obrazovnih, urbanih Indijaca povjerovalo u čudo, pokazalo je, kako Vidal
kaže, „koliko ljudi danas u Indiji – pogotovo u gradskim područjima – miješaju u
svom svakodnevnom životu stavove i gledišta koja svjedoče o njihovom vjerskom
opredjeljenju i otvoreni pragmatizam i racionalizam“. (1998: 168)
 40
STRATIFIKACIJA I DRUŠTVENE NEJEDNAKOSTI

Majkl Haralambos, Uvod u sociologiju

Društvena stratifikacija

„Čovječanstvo već odavno sanja o egalitarnom društvu u kojem su svi članovi


jednaki. U takvom društvu ljudi neće više biti rangirani na temelju ugleda. Niko neće
imati zadovoljstvo da stiče visoki društveni status; nitko neće trpjeti poniženje na
kome ne uživa nikakav ugled. Neće više biti visokog statusa koji izaziva poslušnost
i divljenje ili zavist i otpor onih koji se nalaze na manje vrijednim položajima.
Bogatstvo će biti ravnomjerno podijeljeno unutar pučanstva. Bogataši i siromašni,
oni koji imaju i oni koji nemaju, postaće stvar prošlosti. Riječi kao što su povlastica
i siromaštvo će ili izmijeniti značenje, ili nestati iz rječnika. U egalitarnom društvu,
fraza „vlast naroda“ postat će zbilja.
Očito je da egalitarno društvo ostaje san. U svim ljudskim društvima, od
najjednostavnijih do najsloženijih, postoji neka vrsta društvene nejednakosti.
To posebno vrijedi za moć i ugled koji su neravnomjerno raspodijeljeni među
pojedincima i društvenim skupinama. U mnogim društvima također postoje izrazite
razlike u raspodjeli bogatstva. Moć znači stupanj do kojega pojedinci ili skupine
mogu nametnuti svoju volju drugima, sa ili bez pristanka tih drugih. Ugled se odnosi
na količinu poštovanja ili časti povezanih s društvenim položajem, osobinama
pojedinaca i načinom života. Bogatstvo se odnosi na materijalnu imovinu koja
je definirana kao vrijedna u određenim društvima. Ona može uključivati zemlju,
stoku, zgrade, novac i mnoge druge oblike imovine koju posjeduju pojedinci ili
društvene skupine.
Važno je odmah na početku razlikovati društvenu nejednakost od društvene
stratifikacije. Termin društvena nejednakost naprosto se odnosi na postojanje
društveno stvorenih nejednakosti. Društvena je stratifikacija poseban oblik društvene
nejednakosti. Ona znači nazočnost društvenih skupina koje su rangirane jedna iznad
druge, obično na temelju količine moći, ugleda i bogatstva koje njihovi članovi
posjeduju. Oni koji pripadaju određenoj skupini ili sloju imat će stanovitu svijest
o zajedničkim interesima i zajedničkom identitetu. Imat će sličan način života,
po kojemu će se do stanovite mjere razlikovati od pripadnika drugih društvenih
slojeva. Indijski sustav kasta može poslužiti kao dobar primjer sustava društvene
stratifikacije.
Kao što možemo vidjeti na primjeru kaste, društvena stratifikacija uključuje
hijerarhiju društvenih skupina. Članovi određenog sloja imaju zajednički identitet,
slične interese i podjednak način života. Oni uživaju, ili trpe nejednaku raspodjelu
nagrada u društvu kao pripadnici različitih društvenih skupina. Društvena
stratifikacija, međutim, samo je jedan oblik društvene nejednakosti. Društvena
nejednakost može postojati i bez društvenih slojeva. Na primjer, neki sociolozi
dokazuju kako više nije ispravno promatrati zapadno industrijsko društvo, posebno
SAD, kao stratificirano u smislu klasnog sustava. Oni tvrde kako su društvene
 41 
klase nadomještene trajnom hijerarhijom nejednakih pozicija. Ondje gdje su
nekad postojale klase, kojih su članovi imali neku vrstu svijesti, sličan način života
i zajedničke interese, sada postoji neprekinuti kontinuitet statusa po zanimanju,
koji podrazumijevaju različit stupanj ugleda i ekonomskog nagrađivanja. Time se
želi nagovijestiti kako je hijerarhija društvenih skupina ustupila mjesto hijerarhiji
pojedinaca. Premda mnogi sociolozi tretiraju društvenu nejednakost i društvenu
stratifikaciju kao isti pojam, važno je shvatiti društvenu stratifikaciju kao specifičan
oblik društvene nejednakosti“.

Društveni položaj i kvalitet života žena i muškaraca 2007. godine

Tabele uzete iz knjige „Rodni barometer u Crnoj Gori“. Izdavač: Kancelarija za


rodnu ravnopravnost Vlade Crne Gore

Odluka o svakodnevnom trošenju (u % )

muž/otac

žena/majka
žena
muškarac
zajedno

neko drugi

0 10 20 30 40 50

muž/otac

žena/majka
žena
muškarac
zajedno

neko drugi

0 10 20 30 40 50 60

 42
Spremanje hrane (u %)

nikad

rijetko

žena
muškarac

0 10 20 30 40 50 60

Nabavke (u % )

nikad

rijetko

žena
muškarac

0 5 10 15 20 25 30 35 40

Održavanje stana (u %)

nikad

rijetko

žena
muškarac

0 10 20 30 40 50

 43 
Pranje i peglanje veša (u % )

nikad

rijetko

žena
muškarac

0 10 20 30 40 50 60 70

Staranje o starima i bolesnima (u %)

nikad

rijetko

žena
muškarac

0 5 10 15 20 25 30 35 40

osrednje

žena
muškarac

ne odnosi se na mene

bez odgovora

0 5 10 15 20 25 30 35 40 45

 44
Otvorena komunikacija sa partnerom (u % )

uopšte ne

uglavnom ne

i da i ne
žena

uglavnom da muškarac

u potpunosti da

pitanje se ne odnosi na mene

0 5 10 15 20 25 30 35 40

Podrška partnera/ke (u % )

uopšte ne

uglavnom ne

i da i ne
žena

uglavnom da muškarac

u potpunosti da

pitanje se ne odnosi na mene

0 5 10 15 20 25 30 35 40

Zadatak: Koristeći ove podatke učenici mogu napisati esej o položaju žena
i muškaraca u Crnoj Gori.

 45 
RAD, DRUŠTVENE GRUPE I INSTITUCIJE

„One su klice nastajanja globalnog društvenog sistema. Spajanjem srodnih


ustanova i organizacija nastaju podsistemi preko kojih se one spajaju u društvenu
cjelinu. Društvene ustanove su prinudnog karaktera, nadindividualna osnova za
stvaranje globalnog društvenog sistema“. (M. Filipović)

Luis Virt: Iz eseja „Urbanizam kao način života“

URBANIZAM KAO OBLIK DRUŠTVENE ORGANIZACIJE.


Izrazite karakteristike urbanog načina života često su sociološki opisivane
kao nešto primarno, gde su kontakti zamenjeni sekundarnim kontaktima, gde
dolazi do slabljenja rodbinskih veza i opadanja društvenog značaja porodice,
nestajanja susedstva i potkopavanja tradicionalne osnove društvene solidarnosti.
Sve ove pojave se mogu proveriti na osnovu objektivnih pokazatelja. Tako, na
primer, niska stopa urbane reprodukcije nagoveštava da grad nije podesan za
tradicionalni tip porodičnog života, uključujući podizanje dece i održavanje kuće
kao mesta čitavog niza vitalnih aktivnosti. Prenošenje industrijskih, obrazovnih i
rekreacijskih aktivnosti na specijalizovane institucije van kuće, lišilo je porodicu
nekih od najkarakterističnijih istorijskih funkcija. U gradovima je uobičajeno da su
majke zaposlene, stanari su često deo domaćinstva, brak se ostavlja za kasnije, a
proporcija slobodnih (neoženjenih, neudatih) ljudi je veća. Porodice su manje i češće
bez dece nego na selu. Porodica kao jedinica društvenog života se emancipovala
od velike rodbinske grupe tipične za selo, a pojedini članovi slede svoja raznovrsna
interesovanja u svom profesionalnom, obrazovnom, religioznom, rekreativnom i
političkom životu.
Funkcije kao što su briga o zdravlju, metodi za uklanjanje teškoća povezanih
sa ličnom i društvenom nesigurnošću, obezbeđivanje napretka obrazovanja,
rekreacije i kulture, dali su podstreka razvoju veoma specijalizovanih institucija na
širem nivou zajednice, države ili čak i na nacionalnom nivou. Oni isti činioci koji
su doveli do osećanja velike lične nesigurnosti takođe ističu ogromne kontraste
urbanog sveta. Grad je ukinuo stroge podele na kaste predindustrijskog društva,
a zaoštrio razlike između grupa sa različitim prihodima i različitim statusom. Opšte
uzev, veći deo odraslih stanovnika je unosnije zaposlen nego što je to slučaj sa
odraslim stanovnicima ruralnih oblasti. Klasa „belih okovratnika“, koja obuhvata
trgovce, sveštenstvo i profesionalne poslove, proporcionalno je brojnija u velikim
gradovima i metropolama nego u manjim gradovima i na selu.
Uopšteno, grad ne podstiče ekonomski život u kome pojedinac u vreme krize
mora da ima osnovu za sredstva za život na koja se može osloniti, a to obeshrabruje
privatno samozapošljavanje. Dok su prihodi ljudi koji žive u gradu u proseku daleko
veći od prihoda ljudi na selu, životni troškovi izgleda da rastu u većim gradovima.
Ljudi retko poseduju kuće jer je to veliki teret. Kirije su velike i odnose znatni deo
prihoda. Mada stanovnik grada uživa mnoge komunalne usluge, on troši veći deo
svog prihoda na rekreaciju i usavršavanje, a manji na hranu. Ono što ne pružaju
 46
komunalne službe, stanovnik grada mora da plati, a zapravo nema nijedne ljudske
potrebe koju komercijalizacija nije iskoristila. Pružanje uzbuđenja i stvaranje načina
da se pobegne od dirinčenja, monotonije i svakodnevnih obaveza, postaju jedna
od glavnih funkcija urbane rekreacije, što u najboljem slučaju znači stvaranje uslova
za lični izraz i spontano udruživanje grupa, ali što, tipično za gradski svet, rezultira
u pasivno gledanje s jedne ili divljanje s druge strane.
Pošto je kao pojedinac gotovo sveden na stanje nemoći, građanin mora da se
iskaže udružujući se s ostalima sa sličnim interesima u organizovane grupe da bi
postigao svoje ciljeve. Rezultat ovoga je ogromno povećanje broja dobrovoljnih
organizacija sa onoliko različitih ciljeva koliko ima različitih ljudskih potreba i
interesovanja. Dok su s jedne strane tradicionalne veze ljudskog udruživanja
oslabile, gradska egzistencija obuhvata trajnije oblike međusobnih odnosa kroz
mnoge faze u kojima je pojedinac teško mogao da vrši kontrolu. Često je to jedna
od mnogih takvih veza između ekonomskih pozicija i drugih osnovnih činilaca
koji određuju egzistenciju pojedinaca u urbanom svetu i dobrovoljnih grupa sa
kojima je on povezan. Dok je u primitivnom i ruralnom društvu uglavnom mogućno
predvideti na osnovu nekoliko poznatih činjenica, ko će čemu pripadati i ko će se
sa kim udruživati, u gotovo svim životnim odnosima u gradu mi možemo samo da
projektujemo opštu shemu grupnih formacija i vezivanja, a ova shema će pokazati
mnoge nesaglasnosti i kontradikcije.
URBANA LIČNOST I KOLEKTIVNO PONAŠANJE.
Kroz aktivnosti dobrovoljnih grupa, bilo da su njihovi ciljevi ekonomski, politički,
obrazovni, religiozni, rekreativni ili kulturni, građanin uglavnom izražava i razvija
svoju ličnost, stiču status i u stanju je da nastavi aktivnosti koje čine njegovu karijeru.
Međutim, može se lako zaključiti da organizacioni okviri koji su ove grupe stvorile, i
njihove veoma različite funkcije, obezbeđuju same po sebi trajnost i integritet ličnosti
čiji su interesi tu uključeni. Ovo je potvrđeno raznim postojećim pokazateljima, ali
mehanizmi koji stoje iza ove pojave zahtevaju dalju analizu.
Za mnoge grupne ciljeve u gradu se ne može obraćati pojedinačno velikom
broju različitih pojedinaca, i pošto interesi i sredstva tih pojedinaca mogu da se
udruže u ime zajedničke stvari samo kroz organizaciju kojoj pripadaju, može se
zaključiti da društvena kontrola u gradu treba da ide preko zvanično organizovanih
grupa. Takođe sledi da su mase ljudi u gradu podvrgnute manipulaciji simbolima
i stereotipima kojima rukuju pojedinci koji rade udaljeni od masa ili su nevidljivi
iza scene, a upravljaju preko instrumenata komunikacije. Samoupravljanje, bilo na
ekonomskom, političkom ili kulturnom polju je pod ovim okolnostima svedeno na
puku govornu funkciju, ili je u najboljem slučaju podvrgnuto nestabilnoj ravnoteži
grupnog pritiska. S obzirom na neefikasnost stvarnih rodbinskih veza, stvaramo
fiktivne rodbinske grupe. S obzirom na nestajanje teritorijalnih jedinica kao osnove
društvene solidarnosti, stvaramo interesne grupe. U međuvremenu se grad kao
zajednica pretvara u seriju tananih segmentarnih veza nametnutih teritorijalnoj
osnovi za utvrđenim centrom, ali neutvrđenim periferijom, i podeli rada koja daleko
prelazi neposredni lokalitet i širokog je opsega. Što veći broj osoba međusobno
deluje, to je niži nivo komunikacije i veća tendencija da će se komunikacija nastaviti
 47 
na jednom elementarnijem nivou, tj. na osnovu onih stvari za koje se pretpostavlja
da su zajedničke ili od interesa za sve.
Stoga je jasno da od nastajućih trendova u sistemu komunikacija, od tehnologije
proizvodnje i raspodjele koji su nastali sa modernom civilizacijom, moramo
očekivati da nam ukažu na simptom mogućeg budućeg razvoja urbanizma kao
načina društvenog života. Pravac tekućih promena u urbanizmu će najbolje ili
najgore transformisati ne samo grad već i svet. Neki od osnovnijih faktora i procesa
i mogućnosti njihovih pravaca i kontrole zahtevaju dalje detaljno izučavanje.
Samo ako sociolog ima jasnu predstavu o gradu, kao društvenoj bitnosti i jednu
upotrebljivu teoriju urbanizma, možemo se nadati da će razviti jedinstvenu masu
pouzdanih znanja, jer ono što prolazi kao „urbana sociologija“ u ovom trenutku,
to svakako nije. Uzimajući ovo kao polaznu tačku za teoriju urbanizma, uz razradu,
ispitivanje i revidiranje u svetu daljih analiza i empirijskog istraživanja, možemo se
nadati da će kriterij značaja i valjanosti faktičkih podataka biti određen. Nasumični
izbor nepovezanih informacija koje su do sada nalazile put do socioloških traktata
o gradovima, može tako da bude pročešljan i uključen u koherentnu masu znanja.
Samo pomoću ovakve teorije sociolog će izbeći jalovu praksu da oglašava u ime
sociološke nauke razne, često neodržive, sudove koji se odnose na probleme kao što
su siromaštvo, stanovanje, gradsko planiranje, sanitarije, opštinska administracija,
policija, tržište, transport i drugi tehnički problemi. Sve dok sociolog ne može da reši
bilo koji od ovih praktičnih problema, bar ne sam, on može ako otkrije svoju pravu
funkciju, da ima značajnog udela u doprinošenju njihovom razumevanju i rešavanju.
Opšti, teorijski a ne ad hoc pristup daje izgled da se ovo najbolje postigne.

Ivan Kuvačić
PREDBRAČNI ODNOSI I IZBOR BRAČNOG DRUGA1

U patrijarhalnoj porodici malo se govorilo o osjećajima, a mnogo više o


dužnostima, pa se u skladu s tim ni od braka nisu očekivali neki posebni užici i
zadovoljstva. Budući da je porodica ponajprije bila mjesto rada, gdje se uz napor
i pregaranja osiguravaju uvjeti života, na ljubav se nije gledalo kao na vrijednost
bračne zajednice, kao što se ni danas ne govori o tome kada se prima mjesto u
nekoj tvornici ili uredu.
Suvremena bračna grupa osniva se na odnosu između bračnih partnera, za
razliku od tzv. proširene, patrijarhalne porodice, koja se osniva na mnogo širem i
složenijem sistemu odnosa. Važno je isticanje individualnog i osobnog u odnosu
prema grupnom. To znači da se svakog vrednuje po njegovim vlastitim svojstvima,
a ne na svojstvima grupe kojoj pripada. Odavde proizlazi pravo svakog čovjeka
da sam bira svog bračnog partnera. Osnova na kojoj se vrši izbor je ljubav koja
se shvaća kao emotivni uragan, jer u načelu ruši sve tradicionalne ograde koje
odvajaju jednog čovjeka od drugog. U praksi ipak nije sasvim tako, jer se ljudi žene

1 Govor održan studentima Bariard univerziteta i njihovim roditeljima 1970. god.


Marksističke teme 4/1980,str. 106-113.

 48
u određenim prostornim i socijalnim okvirima. Druga značajna tendencija vodi
prema smanjivanju razlike u godinama među partnerima. To je karakteristično
za bogate zemlje, gdje je u posljednje vrijeme znatno porastao broj studentskih
brakova. U siromašnim zemljama, koje su ušle na put industrijskog razvoja, tome
se suprotstavlja oskudica stambenog prostora, koja je u nekim slučajevima tako
velika da izaziva mnoge teškoće, pa i ozbiljne deformacije. Kada se mlada djevojka
udaje za starijeg muškarca, to čini najčešće zbog materijalnih razloga. No, ima i
obrnutih slučajeva ako je u pitanju dobivanje prikladnog stambenog prostora u
velikim gradovima.
Sklapanje brakova otežano je kasnim stjecanjem ekonomske samostalnosti
mladih ljudi, bilo zbog produžavanja školovanja, bilo zbog pomanjkanja sredstava
za ostvarenje braka. Time se mladost osjetljivo produžuje iznad spolne zrelosti. To
je vrijeme predbračnih spolnih odnosa na koje se danas općenito gleda drukčije
nego ranije. Nekada, kad bi mladić zakazivao sastanak s djevojkom, smatralo se da
se namjerava ženiti, a kad bi nekoliko puta zajedno prošli mjestom, proglasili bi ih
vjerenicima. Danas se na udvaranje gleda kao na pozitivnu činjenicu predbračne
selekcije, a što je osobito značajno, seksualno iskustvo gubi griješnu konotaciju. U
uvjetima daleko većih mogućnosti kontrole začeća i rađanja predbračno seksualno
iskustvo ne samo da je prihvatljivo, već je i poželjno zbog međusobnog upoznavanja
i privikavanja.
Povećana očekivanja traže da se izboru bračnog druga prilazi s mnogo više
odgovornosti, što je više naglašeno kod žena nego kod muškaraca, jer žena, već
zbog svoje materinske funkcije, traži veću zaštitu u braku. Stoga se u mnogim
zemljama posvećuje velika pažnja ispitivanjima na tom području. Otvaraju se
bračna savjetovališta, vrše se eksperimenti, štampaju se priručnici, ponekad
s deklariranjem garancija, što je vrlo problematično, jer se ljudsko ponašanje
uspješno suprotstavlja svako preciznijem programiranju. Tu je, kao uopće u životu,
nemoguće izbjeći faktor rizika. Stoga djevojke ulazeći u odnos s partnerom ne
traže od njega obavezu na trajnost, već traže ponašanje kao da je odnos trajan, tj.
uzajamno poštovanje i ravnopravnost.
Kad se spominju „faktori odabiranja“, valja naglasiti da ne postoji „idealna“ dob,
već „dobra“ dob, koja varira u danim granicama. Zrelost za brak ne ovisi isključivo
o godinama, već o socijalnoj i emotivnog zrelosti. Istraživanja pokazuju da postoji
slabija prilagodba u brakovima sklopljenim u ranijoj dobi (kod djevojaka mlađih
od 19, a kod mladića mlađih od 22 godine) nego u brakovima sklopljenim u
zrelijoj dobi. Stopa rastave raste kad doba ženidbe pada, pa su rastave muškaraca
oženjenih mlađih od 21 godine šest puta veće nego kod onih koji su oženjeni
nakon navršene 31 godine. Iako su brakovi sklopljeni u zrelijoj dobi u prosjeku
stabilniji, nije moguće zbog socijalnih i ljudskih razloga zabranjivati mlade brakove
ili propagirati starije. Kada je riječ o razlici u dobi između muškarca i žene, utvrđeno
je posebnim „mjerenjima bračne sreće“, da je ona najveća tamo gdje postoji razlika
od tri do pet godine u korist muškaraca. No, začudo, još veći koeficijent bračne
sreće pokazuju parovi gdje je muž bio mlađi od žene od četiri do deset godina ili
žena mlađa od muža dvanaest ili više godina. Anketa izvršena među studentima
 49 
pokazuje na koje su momente mladi ljudi osjetljivi pri izboru bračnog druga. Na
pitanje da li bi se oženili osobom nižeg ekonomskog statusa, 93 posto mladića i
82 posto djevojaka odgovaraju „da“. Na pitanje da li bi uzeli osobu lošijeg fizičkog
izgleda, 68 posto mladića odgovara „ne“, dok 79 posto djevojaka odgovara „da“. Na
pitanje da li bi uzeli osobu nižeg moralnog standarda, 71 posto mladića odgovara
„ne“, a 80 posto djevojaka također „ne“. Na pitanje da li bi uzeli osobu manje
inteligencije ili obrazovanja, 76 posto mladića odgovara „da“ a 82 posto djevojaka
„ne“. Na pitanje da li bi uzeli osobu stariju, iste dobi ili mlađu, 75 posto muškaraca
odgovara mlađu, 24 posto iste dobi, jedan posto stariju, a žene: stariju 94 posto,
iste dobi 6 posto, a mlađu 0 posto.
Na pitanja o razlozima prekida na prvom je mjestu prigovor na sebičnost i loš
karakter. Djevojke se često tuže na mušku sebičnost i nesposobnost mladića da se
prilagode djevojačkom mentalitetu i potrebama. Zanimljivo je da su kod mladića
na prvom mjestu isti prigovori, samo što je na prvom mjestu loš karakter, a na
drugom sebičnost.
Dok je patrijarhalni moral tražio vjernost i odanost bez obzira na subjektivno
doživljavanje odnosa, danas je očita relativna lakoća prekida nezadovoljavajućeg
odnosa. To ne znači da se odnos shvaća olako i da se ne trpi pri njegovom prekidu
već se prije može govoriti o dozrijevanju svijesti da samosvijest mladog čovjeka raste
s uvjerenjem da on ima pravo potražiti osobu s kojom će biti sretan. Isto tako bilo
bi pogrešno zaključiti da iz lakoće prekida nužno proizlazi seksualna raspuštenost.
Prema anketama, čak i u tako liberalnim sredinama kao što su sjevernoamerička i
švedska, broj poznanstava mladih ljudi prije braka dosta je ograničen.
Da bi se shvatili uzroci koji izazivaju nestabilnost suvremenog braka, nije
dovoljno proučavati stopu rastava, već isto tako valja uzeti u obzir stopu ponovnog
sklapanja brakova, koja također naglo raste, naročito kod osoba koje su se rano
oženile i rastale. Veliki se broj ljudi ne rastaje zbog toga što ih je zamorio brak kao
institucija, već zbog toga što ih je zamorio ili razočarao njihov partner. Oni se rastaju
da bi se mogli ponovo oženiti.
Mnogo se raspravlja o tome da li su osnovni uzroci nesuglasica i poteškoća u
bračnoj prilagodbi više ekonomske ili psihološke prirode. Ima dosta autora koji na
temelju istraživanja tvrde da je korelacija između dohotka i bračne sreće jednaka
nuli. Drugi opet pokazuju da je dohodak važniji za sreću žene nego za sreću muža.
U svakom slučaju ne treba ispuštati kombinaciju objektivnih i subjektivnih faktora.
Najvjerojatnije je kad postoje subjektivne poteškoće u bračnoj prilagodbi, onda
objektivni faktori, kao što su ekonomski i drugi, postaju najčešći izvor bračnih
nesuglasica. Pri tom je važno naglasiti da kod statističkog proučavanja, koje teži
prema svakodnevnom i prosječnom, ljubav nije romantično „stapanje dviju osoba
u jednu“. Mnogo je važnije održavanje distance koja je potrebna da se ličnost
drugog može slobodno očitovati. Kao što muškarci ne vole suviše „ljepljive“ žene,
tako ni žene ne vole suviše „ženstvene“ muškarce. Poštovanje tuđe nezavisnosti
važan je preduvjet bračne sreće, što znači da „u braku postoji vrijeme kad se govori,
postoji i vrijeme kad se šuti, ali je uvijek potrebno da se poštuje dostojanstvo i
otpor drugoga“. (Barber)
 50
Margaret Mid
PORODICA BUDUĆNOSTI2

...Kad god nastane period nemira u svetu, neko se pomalo okomi na porodicu.
Ako je porodica previše stroga i ortodoksna, treba je opustiti. Ako je pak previše
opuštena, treba je učvrstiti. Ali, trebalo bi je promeniti na takav način da se ima
osjećaj da se nešto time postiglo. Ako se osvrnemo u istoriju, ustanovićemo opet
da ljudi u trenucima revolucionarnih promjena počnu da razmatraju porodicu,
i pričaju o tome šta bi sa njom i šta to nije u redu. Poneki čak proriču da će sve
zajedno nestati. U stvari, porodica je jedina institucija koju imamo kao društvo, a
koja sasvim sigurno neće nestati.
Bez obzira koliko oblika društvenih zajednica čovek ustanovi, porodica se uvek
vraća ćutke na scenu. Može je se otarasiti ako se živi u nekoj pećini gde nikog
drugog nema i ako se deca ujedno obrazuju tako da nigde drugde i ne mogu da
žive. Ona će nastaviti tako i zaboraviti na porodicu u nekoliko budućih pokoljenja.
No, takve zajednice nisu deo normalnog sveta.
Baš kako je napisala jedna od mojih studentkinja pred maturom, kada sam
svima postavila pitanje gde će se naći petnaestak godina od danas: „Petnaest
godina od danas – venčanje možda neće biti neophodno, ali i tako očekujem da
ću živeti zajedno sa ocem moje dece“.
A to je, uslovno govoreći, gde se nalazimo u tom pogledu. Devojke će živeti sa
očevima svoje dece – ako mogu da ih zadrže. Međutim, istina je da su željne da ih
zadrže koliko su to ikada i bile. Uvek će biti puno diskusije. Ali, činjenica je da kod
nas ima u celini više porodica no što ih je ikada bilo. Više smo „u braku“ nego ikada
ranije, i više to no ostali narodi. Naime, mi nismo „predbračna“ nacija, jer ne možemo
da smislimo nikakav drugi način života osim ovog u braku, kao bračni parovi.
Veoma je teško suočiti se sa životom, osim ako ste u braku. Zato se svako venčava,
i razvodi, pa venčava, ali su svi u braku sa nekim veći deo vremena.
Pored grobnice, znate već, u situaciji kada je žena nedavno izgubila muža
sa kojim je bila srećna punih 20 godine, prva stvar koju ljudi kažu je: „Nadam se
da će se opet udati.“ Ne daju joj ni minuta žalosti pre nego što počnu da je opet
venčavaju. Imali smo takođe i oblik braka koji je verovatno bio jedan od najmanje
izvesnih i najviše nepostojan od svih oblika koje smo dotada probali. Taj oblik braka
– takozvana nuklearna porodica – nije dobio ime po nuklearnoj bombi. Nazvan je
prema suštinskoj sličnosti nukleusu, ali nazvati ovaj oblik nuklearnom porodicom
vrlo je prilično, zato što je adekvatno, isto toliko opasan koliko i sama bomba.
Nuklearna porodica je porodica koja se sastoji od jednog odraslog muškarca i
jedne odrasle žene, koji su venčani, i male dece. Prisustvo bilo kakve druge osobe
u domaćinstvu je nepoželjno. Jedine osobe koje mogu da se privremeno pridruže
porodici su spremačice i negovateljica dece. Svekar treba da izađe iz kuće i nikada
ne moraju da se susretnu. Nadalje, danas su majke veoma ometane prisustvom

2 Govor održan studentima Bariard univerziteta i njihovim roditeljima 1970. god.


Marksističke teme 4/1980,str. 106-113.

 51 
odraslih devojčica u kući, te ih isteruju iz kuće čim je pre moguće. Ako su u pitanju
dobro situirani ljudi, šalju ih na univerzitete kao što je Barnard, a ako su pak siromašni,
odmah ih udaju, te svesrdno nastoje da ih pošalju od kuće, jer i nema mesta za dve
žene zajedno u kuhinjama kakve smo imali još od 1945. godine.
Pripisali smo našoj nuklearnoj porodici nezamisliv teret time što se od mladih
parova očekuje da se udalje od obadva roditelja što je moguće dalje, a i morali su
sami da se udalje u većini slučajeva.
Milioni za milionima mladih američkih građana odlaze svake godine, udaljujući
se kilometrima daleko od članova svojih porodica ili bilo koga svog nepoznatog.
Sada je sasvim izvesno da su izgledi da nastane psihološka depresija kao posledica
kod neke mlade žene, direktno proporcionalni rastojanju na kome se ona nalazi u
odnosu na ženskog roditelja ili prijatelja. Milioni novih mladih porodica žive u takvim
predgrađima, ne poznavajući nikog, bez prijatelja ili bilo kakve druge podrške.
Takođe, svaki supružnik treba da predstavlja sve drugom supružniku. Treba da
su zanimljivi u ljubavi, a takvi i u ostalom. Žene treba da su dobre domaćice, dobre
majke, dobre supruge, dobri sportisti, dobri sagovornici i umešne u računovodstvu.
Nijedno od dvoje ne treba da ima nikakve suzdržljivosti u odnosu na partnera.
Mladi iz Evrope, zaželevši da dođu u SAD, morali su da sa sobom povedu svoje
supruge i ostave iza sebe svoje roditelje ili ne bi nikada ni stigli ovde. U Indiji i Africi
treba učiniti sledeće kada se ima mnoštvo porodice: uzme se devojka i ode se sa
njom, i to ode daleko, ako se želi živeti na način na koji se želi živeti.
Dakle, to je, promene radi, dobar porodični način, ali predstavlja ujedno i
svojevrsnu opasnost. Pa, ako je opasno tako u životu u gradu, stotinu puta je veća
opasnost u predgrađu. Tako u predgrađima nastaje specijalni osećaj izolovanosti.
Zato je kritika nuklearne porodice, mislim, sasvim opravdana.
Postoji potreba za većim brojem ljudi oko sebe: više njih da drže vašu bebu, više
ljudi da se nađu u hitnoj potrebi, veći broj da pomogne kada je dete bolesno, kada je
majka bolesna, više dece za drugu decu da se sa njima igraju, tako da ne mora da se
utroši hiljadu dolara da biste ih poslali u obdanište, veći broj raznoraznih odraslih osoba
oko dece kako bi ova mogla da se ugledaju na njih u slučaju da roditelji ne mogu sami
da se o njima brinu. Društvene zajednice imaju za cilj ovaj zadatak. Prave komunalne
zajednice idu u veću krajnost – ova zemlja je zasnovana na raznim oblicima društvenih
zajednica i drži ih još odonda. Ali, veći deo naroda ne živi u društvenim zajednicama.
Jedna od stvari koju komunalni život naglašava jeste da većina ljudi treba da preuzme
na sebe brigu o detetu, gde bi se zajednički odgoj sproveo tako da se deca osećaju
sigurnijom i da ne moraju da brinu svakog dana: „Šta ako se nešto dogodi mami; šta
ako se nešto dogodi tati? Da li ću imati pored sebe nekog svog?“ Čini mi se da ćemo
se ubuduće upoznavati sa raznovrsnim načinima uređenja života.
Biće potrebno da protekne jedno duže vreme, zato što to znači izgraditi nove
zgrade, ili uopšteno govoreći, nove tipove stanova, bliže jedne drugima, tj. staništa
kod kojih ne mora da se provede 15 milja u vožnji da bi se mogla upotrebiti nečija
mašina za pranje veša kada se sopstvena pokvari, i gde ljudi mogu da se lakše
zbliže. Ovo se neće dogoditi odmah, ali će se sigurno dogoditi.
To podrazumeva sredinu gde će ljudi moći da žive uporedo sa mladim ljudima,
 52
ali mesta gde će se o mladim parovima u braku sa decom brinuti i neprestano biti
uz njih oni koji u to vreme nemaju dece. Možda su ih imali ranije, možda ih uopšte
nisu imali, a možda ne žele da imaju decu. Ali u toj sredini će i oni moći da nađu
decu i ne moraju da žive bez dece kao do sada. Danas, ako se nemaju sopstvena
deca, deca se takoreći uopšte i ne sreću. Imamo običaj da udaljavamo naše stare
od dece i jedino od njih tražimo da nastave da žive sa osmehom u bedi, tako da
se njihova deca ne bi osećala krivima.
Uporedo sa eksplozivnim porastom stanovništva, od žene u svetu će sve manje
da se traži da budu u braku, biće pod manjim pritiskom u tom smislu, a pritisci da
postanu majke će se daleko više smanjiti. Prvi put u istoriji čovečanstva ženi se
neće više govoriti: „Tvoja najveća sreća je da budeš žena i majka“.
Time što se ženama kaže da im je glavna dužnost da budu supruge i majke,
govori se muškarcima takođe da je njihov glavni zadatak da zarađuju za hleb, a
tako je i broj muškaraca koji žele da čine ono što su uvek hteli približno umanjen.
Uvek pričamo o ženama sa karijerom i o prelepim karijerama koje su mogle da
imaju da nisu imale petoro dece. Ali, niko se ne okreće ocu i ne pomišlja kakav je
on život mogao da ima da nije imao petoro dece.
Mogao je da bude, recimo slikar, umesto što je bio tržišni manipulant. Ili pak
muzičar, umesto što je držao prodavnicu nakita koju je nasledio. Kada se žene
zatvore u kući i od njih očekuje ženstvenost i osećanje majke, u isto vreme se i
muškarci zatvore u kuću i od njih se zahtevaju muževnost i očinska osećanja. Tada
se predodređuje veliki broj ljudi da budu individualne osobe i da doprinose kao
individualne osobe više nego kao roditelji.
Ovo se neće odmah dogoditi i imaćemo dosta smešnih primernih slučajeva.
Pripadnice pokreta za oslobođenje žena, one u ekstremnom krilu, idu okolo i tvrde
kako će se dobro snaći bez muškaraca. I spremni smo da prihvatimo to kako se
sada žene snalaze bez muškaraca. To nikome ne smeta. Ima u svetu i previše žena
i ako bi neke od njih i bile bez muškaraca, to bi ublažilo pritiske.
Dvadeset godina od danas, imaćemo daleko manji broj porodica, ali će deca još
uvek biti obrazovana u porodičnom duhu zato što i ne znamo kako drugačije da
ih odgajamo. Porodica će biti isto toliko bezbedna koliko je i uvek bila, no svi neće
morati da žive u njoj sve vreme. Prihvatićemo i to da je porodica savršeno mesto za
decu. Zapravo idealno za decu i neizvesno idealno za svakog drugog za čitav njihov
život – osim u veoma izuzetnim slučajevima. Naravno, prihvatićemo takođe da je u
vreme kada smo usvajali ideal braka za ceo život, životni vek iznosio u proseku 37
godina. Kada se dogodilo da jedan supružnik umre i da je drugi ostao sa gomilom
male dece, onaj drugi je morao da stupi u brak sa nekom drugom osobom.
Životni vek danas prelazi 30 godina života nakon što i poslednje dete napusti
dom. U pogledu brzine promene, to znači da se stepen promene i jednog i drugog
supruga veoma razlikuje od onog u prošlosti. Možda ćemo se promeniti u pravcu
idealnog u pogledu braka, što znači da supružnici ostaju u braku do vremena kada
su deca odrasla. Zasada, rukovodimo se idealnom situacijom koja diktira bračni život
zauvek, ali se u stvarnosti razvodi odigravaju veoma često. Ako bi se odnos promenio
tako da se umesto idealnog slučaja da se ostane zajedno dok deca ne odrastu ili da
 53 
se deca ne dobiju dok za to ne postoje pravi uslovi, a ne i odabrati ponekog sa kojim
bi se proveo vikend, biti roditelj bi svakako postalo daleko pravednije, a takođe bi i
podrazumevalo veću odgovornost. Ako ne bude tako, može da se, naravno, dogodi
da nekakva vlada ubaci sredstvo za sprečavanje trudnoće u vodu za piće.
Poneki su malo zabrinuti proizvoljnim tvrdnjama mladih da se neće nikad ni
venčavati nego da će provesti život „u grehu“. I to je u pitanju smešna vrsta „greha“
– jer se obavlja uz saglasnost državnih institucija, vladinog ministra i obeju naših
roditelja. Mi smo to nazvali život u prvobitnom braku – tj. kada su dvoje poznati
i prolaznim prodavcima kao oni koji žive zajedno. Možete se pomučiti sa ljudima
kako biste dobili deo njihove zaostavštine kada više ne budu živi, ili tome slično.
Dakle, ono što mladi danas nazivaju uopšteno kao „sporazum“, u stvari je jedno
sasvim javno zajedništvo.
Kada sam predložila da treba da se održi bar jednostavna ceremonija venčanja,
koja se nadovezuje na izraženu odluku da se nema dece – oni su rekli: „Ne“, hoće
da eksperimentišu sa „sporazumima“ – onda, kasnije, ipak će se venčati.
U poslednjih pet godina lagali smo žene kad smo hteli da ih nateramo na rad.
Nije bilo dovoljno jeftine radne snage, pa smo im rekli da moraju u životu nešto
da postignu. Poslednji izvor obrazovane jeftine radne snage bile su žene. Na kraju
je svako ustanovio da je veoma nezahvalno ostati kod kuće. Naravno, žena koja
ima decu možda bi i ostala kod kuće nekoliko godina i onda bi izašla da nešto
postigne. Razne ustanove su stvarale fondove, a školski centri su bili osnivani da
bi se je izmamilo napolje i nanovo obrazovalo.
Ali, naravno, nisu bile plaćene koliko i muškarci, zato što su žene ipak bile
zainteresovane za svoj dom, nisu htele da napuste svoju decu, a znate da lekcije
slikanja ponekad mogu da uzmu više vremena nego male bebe – tako da žena
sada želi posao odakle može da se vrati kući rano, kao što je posao pomoćnika u
grupi za temporalno podučavanje, umesto da bude profesor. Ili nešto slično – tako
da bi mogla da se vrati kući u isto vreme kada i njena deca. I onda, naravno, nije ni
morala da bude previše ambiciozna jer bi sav napor bio štetan, htela bi da ostavi
nešto snage za kod kuće.
Poslednjih deset godina, žene su bile prilično uspešno obmanute i zaslepljene
kako bi postale samozadovoljna i obrazovana radna snaga. I mislim da nije čudno
ako poneka nekada kaže kako misli da su eksploatisane i da ne žele da više budu
eksploatisane.
Posle završetka Drugog svetskog rada, kada su zatražili od žena koje su imale
zaposlenje da se vrate kućama tako da bi muškarci mogli da se zaposle, ženama
iz Vašingtona koje su doista postigle nešto bilo je rečeno da su previše zrele, da
imaju previše iskustva: „Molimo idite kućama“.
Mislim da ćemo uskoro odgajati mlade devojčice sa više svesti o samima sebi,
i biće one zdrave osobe u pravom smislu. Ako se odluče da postanu roditelji,
odabraće to baš kao da su odabrale time svoj poziv, a daleko manje kao da je to
nešto što, eto, čine i susedi preko puta.
Pogledati: SHEMA-Gidens, Sociologija str. 563

 54
Pauperizacija, socijalne razlike - socijalna distanca

OBRASCI ŽIVOTA U SIROMAŠTVU I NOVE


PARADIGME EVROPSKE UNIJE

Marija Kolin
Institut društvenih nauka, Beograd

Uvod
U novijim definicijama siromaštva polazi se od visine prihoda i materijalnih
uslova života kao glavnih indikatora, ali se podvlači da se ovaj fenomen ne može
definisati samo s obzirom na standarde fizičkog preživljavanja već i u odnosu
na druge dimenzije koje se tiču kvaliteta života i zadovoljavanja raznovrsnih
potreba. Moderni pristup koji je počeo da se razvija sredinom prošlog veka
podrazumeva da siromaštvo ne sadrži samo materijalnu oskudicu, te se ne meri
jedino visinom dohotka za fizičko preživljavanje, koji kao određujući kriterijum
odvaja siromašne od ostale populacije, već i brojne druge ekonomske, socijalne,
psihološke, političke i kulturne dimenzije, tako da zahvata celokupni unutrašnji i
spoljašnji svet čoveka.
Moderna literatura, koja uglavnom služi za konstrukciju programa socijalne
politike u cilju eliminacije i suzbijanja siromaštva, a posebno evropski autori,
kao recimo Abel–Smith i Peter Townsend (1973), govore o različitim stepenima
i standardima siromaštva („poor“ i „poorest“), a „apsolutno“ siromaštvo, mereno
standardima fizičkog preživljavanja, sve više se zamenjuje „relativnim“ siromaštvom,
koje uključuje ekonomske, socijalne indikatore i kvalitet života. Upotreba apsolutne
definicije siromaštva, kažu autori nove koncepcije siromaštva, više odgovara
nerazvijenim društvima, gde većina stanovnika živi u siromaštvu, i obrnuto –
modernim evropskim državama blagostanja, s visokim kvalitetom života, više
odgovaraju relativni standardi siromaštva, koji polaze od ekonomske nejednakosti
ali podrazumevaju i spektar drugih dimenzija kao što su obrazovanje, zdravlje,
stanovanje, stilovi potrošnje, način organizovanja slobodnog vremena, socijalne
mreže i druge bitne determinante društvenih slojeva.
Siromaštvo se meri različitim indikatorima, a istraživači govore o pojedinim
tipovima siromaštva, kao što su „siromaštvo trenutne krize“, „siromaštvo dugotrajne
zavisnosti“, „siromaštvo životnog kruga“, „depresivno područje siromaštva“,
„siromaštvo predgrađa“, ili se pak govori o siromaštvu pojedinih društvenih grupa
– „siromaštvo nezaposlenih“, „siromaštvo manjinskih grupa“, „siromaštvo starih“,
„siromaštvo žena“ itd. U tipologijama se polazi od različitih socijalnih, socijalno-
psiholoških, vrednosnih orijentacija siromašnih, posebnih karakteristika porodice,
interpersonalnih odnosa, političkih stavova itd.
U novije vreme socijalna isključenost sve više potiskuje koncept siromaštva,

 55 
marginalizacije i potkulture, a važnu ulogu u institucionalizaciji ovog koncepta
ima Evropska unija i dokumenti kojima se podstiče socijalna kohezija u okviru
zajedničkih programa socijalne politike zemalja članica. Pravo na zaštitu od siromaštva
i socijalne isključenosti uvela je Evropska socijalna povelja (1996), a programi koji
polaze od Lisabonske strategije (2000) i Nove socijalne agende Evropske unije
(2005) usmeravaju pažnju na holistički pristup u tumačenju višestrukih dimenzija
siromaštva i primenu različitih instrumenata u suzbijanju posledica siromaštva.
Opšti cilj novih evropskih strategija jeste da se podstakne socijalna kohezija putem
novih mogućnosti zapošljavanja kao glavnog instrumenta u suzbijanju siromaštva i
socijalne isključenosti, ali i unapređenje životnih i radnih uslova putem programa u
lokalnoj zajednici, socijalnog rada i drugih metoda u skladu sa tekovinama moderne
socijalne države. Najznačajniji dokument u ovoj oblasti – acquis communautaire
– podrazumeva obavezu država članica da poštuju propise komunitarnog prava,
gde su uključene i mere za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti. Zemlje
koje su u procesu evropskih integracija obavezuju se da svoje unutrašnje propise,
ali i praksu socijalne zaštite, prilagođavaju socijalnom modelu Evropske unije i
predvide programe socijalnog uključivanja ranjivih grupa.

Pregled razvoja koncepcije siromaštva

Posle Drugog svetskog rata bilo je rasprostranjeno uverenje da će društveno-


ekonomski rast eliminisati siromaštvo na skali socijalnih problema, te da će pravedna
raspodela dohotka u okviru države blagostanja pružiti svima iste šanse za društvenu
promociju. Siromaštvo je izgledalo kao sporedan socijalni problem koji se, prema
gledištu koje iznosi Galbraith, vodeći tumač razvoja kapitalizma tog perioda,
javlja sporadično u društvima koja se intenzivno ekonomski razvijaju kao rezultat
individualnih karakteristika kod neprilagođenih pojedinaca (Freeman, 1973). U
skladu s ovim pristupom, podrška države siromašnima ima rezidualnu, selektivnu
ulogu, a naglasak je na odgovornosti pojedinca da sopstvenim naporima nađe
izlaz iz siromaštva uz podršku porodice i dobrovoljnih organizacija. Sociološka
istraživanja tog perioda više su bila usmerena na obrazac ponašanja narastajućih
srednjih slojeva, čemu su pogodovala opšteprihvaćena anketna istraživanja i
naklonost reprezentativnom uzorkovanju, kojima se nije otkrivalo siromaštvo kao
značajna društvena pojava. Nezainteresovanost za probleme siromaštva je opstajala,
iako je postojalo naučno objašnjenje o unutrašnjim mehanizmima reprodukcije
siromaštva, klasična literatura o siromaštvu (Beatrice Webb, Charles Booth, Seebohm
Rowntree, La Brier i dr.), kao i izveštaji zvaničnog staranja o sirotinji koji govore o
produkciji nejednakosti u tržišnom tipu proizvodnje.
Ponovno otkriće siromaštva vezuje se za kraj pedesetih i početak šezdesetih
godina prošlog veka kada je, zahvaljujući pre svega socijalnim službama, javnost
obaveštena o alarmantnim činjenicama u vezi s raširenošću siromaštva u razvijenim
zapadnim zemljama. Polazeći od teorija srednjeg obima, šezdesetih godina XX
veka raste broj socioloških i interdisciplinarnih projekata koji se bave uzrocima i

 56
posledicama siromaštva, kao i objavljenih radova u ovoj oblasti. Ključni događaj
predstavljalo je objavljivanje knjige Michaela Harringtona „Druga Amerika“ (1965)
koja je pokazala da jedna petina američkog stanovništva živi u bedi, a istraživačka
saznanja razbila su i neka dotadašnja shvatanja o strukturi siromaštva. Američki
podaci o siromaštvu, kao i otkrića evropskih istraživača (na primer, Kincaid 1973)
ukazala su na neophodnost novih konceptualnih shema i metodologije skupljanja
podataka o porodicama koje žive u situaciji stalne ekonomske deprivacije kako
bi se formulisale strategije za preduzimanje mera i suzbijanje siromaštva. Zato je
ova i druga istraživanja siromaštva trebalo da posluže praksi socijalne politike i
pronalaženju rešenja za prevazilaženje siromaštva na nacionalnom i lokalnom
nivou, kao i posledica siromaštva na pojavu drugih socijalnih problema.
Siromaštvo se različito postavlja u pojedinim teorijskim pristupima, naročito
kada je reč o tumačenju uzroka i posledica, ali se može uspostaviti razlika između
kulturalističkih teorija i teorija društvene stratifikacije. Uopšteno govoreći, u
okviru prve grupe pristupa podrazumeva se postojanje nezavisne klasne kulture
koja drži siromašne izolovane od šireg društva i njegovih institucija, pri čemu se
formiraju osobeni obrasci porodičnog života, socijalizacija ličnosti i druge socijalno-
psihološke osobine koje dalje ometaju društvenu integraciju siromašnih i prenose
se porodičnim načinom života na narednu generaciju. U drugoj grupi teorijskih
pristupa u proučavanju siromaštva naglasak se stavlja na dublje razumevanje
uzročnosti siromaštva, pa se priroda i uzroci siromaštva tumače kao posledica
društvenih nejednakosti, raslojavanja i socijalnih razlika. Ova tumačenja uglavnom
stavljaju naglasak na mogućnosti prevazilaženja siromaštva u ekonomskoj i političkoj
sferi, zapošljavanje siromašnih i, posebno, obrazovanje kao glavni faktor socijalne
pokretljivosti i promocije.

Teorije o kulturi siromaštva

Teorije o kulturnoj uslovljenosti siromaštva razvijale su se u okviru različitih


varijanti kao što su „subkultura siromaštva“, „kultura niže klase“, „kultura slamova“,
„kultura obojenih“ ili jednostavno kao„kultura bede“. Zajednička ideja ovog pristupa
je kultura kao zbir međusobno povezanih obrazaca porodičnih i ličnih osobenosti
čiji nosioci imaju relativno homogeno socio-ekonomsko poreklo, sličan način
stanovanja i uslova života, što ove društvene grupe izdvaja od institucija šireg
društva. Svoju teorijsku podlogu većina pristalica kulture bede nalazi u Mertonovoj
varijanti funkcionalizma, koja je omogućila promociju pojma potkulture kao
odstupanja od dominantne kulture i stvaranja alternativnih vrednosnih orijentacija
koje svoj odraz imaju u načinu života. Teorije o kojima govorimo najviše se vezuju
za Oscara Lewisa (1959, 1970) i njegove antropološke studije u kojima je, na osnovu
istraživanja u više različitih zemalja, ukazao na osoben način života u siromaštvu.
Glavni nalazi njegovih istraživanja pokazali su da je kultura bede reakcija i adaptacija

 57 
siromašnih na sopstveni marginalni položaj u klasno polarizovanom društvu, koja
nastaje kao osoben obrazac usled nemogućnosti postizanja uspeha u skladu s
opšteprihvaćenim vrednostima. Kulturni obrazac bede karakteriše više međusobno
povezanih društvenih, ekonomskih, porodičnih i psiholoških osobenosti koje su
grupisane u četiri bitne kategorije kao što su:
 
a) Nedostatak integracije siromašnih u najznačajnije institucije šireg društva kao
posledica deprivacije ekonomskih resursa (niske nadnice, dugotrajna nezaposlenost,
nepostojanje imovine) i hroničnog nedostatka novca za egzistencijalne potrebe;
b) Deficitarni stambeni uslovi, prenaseljenost, život u slamovima sa sebi sličnim
susedima i osobenim susedskim odnosima ispomaganja, pozajmljivanja i razmene
dobara i vrednosti;
c) Na nivou porodice osnovne dimenzije su autoritarnost, stalni konflikti,
porodično nasilje i visoka učestanost porodičnih dezorganizacija kao glavne
osobenosti obrasca života siromašnih. Navode se još i rani seksualni odnosi, slobodni
brakovi, izostanak detinjstva kao relativno zaštićenog perioda života, trend ka
porodičnim odnosima u kojima je žena-majka stožer održanja i funkcionisanja
porodice i specifični obrasci podizanja i socijalizacije dece;
d) Na nivou individualnog ponašanja siromašnih, glavne osobine su osećanje
bespomoćnosti, inferiornosti, zavisnosti i marginalizacije a nedostatak kontrole
impulsa, nemogućnost odlaganja zadovoljstva, usmerenost ka sadašnjosti, fatalizam
i rezigniranost kao i visoka zastupljenost svih oblika psihopatologije navode se kao
glavne psihološke dimenzije ovih ugroženih grupa.
 
Pored osobenih obrazaca života, Lewis smatra da kultura bede ima adaptabilnu
funkciju jer sadrži mehanizme prilagođavanja bez kojih bi siromašni teško mogli
preživljavati, te da siromaštvo ima nasledni karakter jer se putem porodičnog
načina života prenosi na narednu generaciju formirajući „krug siromaštva“ u kojem
se često ne razlikuju uzroci i posledice. Siromaštvo konceptualizovano kao kulturni
i porodični obrazac življenja ozbiljna je prepreka za izlazak iz bede, te Lewisova
istraživanja ne pružaju proaktivne strategije za prevazilaženje siromaštva. Drugim
rečima, na osnovu ovog pristupa siromaštvu teško je izvesti praktične implikacije i
operacionalizovati sistem političkih mera i programa za suzbijanje siromaštva, što
je glavna primedba koja se postavlja implikacijama ove teorije.
Pored Lewisa i drugi zastupnici kulture bede, kao što je Charles Valentine
(1966), ističu da pripadnici nižih društvenih slojeva imaju specifičan način života i
posebne kulturne vrednosti koje odstupaju od opšteprihvaćenih i time ograničavaju
i sprečavaju integraciju i socijalnu mobilnost siromašnih. Čak i kada poznaju
opšteprihvaćene vrednosti, siromašnim porodicama nedostaju odgovarajuće
aspiracije za postignuće, što je uslovljeno porodičnim načinom života, tako da
i suzbijanje siromaštva treba da krene od porodice i socijalizacije kao ključnog
prenosioca siromaštva.
Rezultate istraživanja o porodičnim karakteristikama siromašnih sumirala je i

 58
Elizabeth Herzog (1966) a njene generalizacije govore o porodičnoj nestabilnosti,
dezorganizacijama i specifičnoj socijalizaciji siromašnih. Ukoliko se radi o potpunoj
porodici suprug je izrazito autoritaran, međutim najčešće siromašni žive u
jednoroditeljskim porodicama i nepotpunoj porodičnoj strukturi u kojoj je majka
stožer porodice. Naime, za porodice najsiromašnijih karakteristično je da je suprug
najčešće odsutan ili neadekvatno obavlja svoju ekonomsku funkciju, tako da
je proporcija samohranih majki daleko veća u ovim nego u porodicama drugih
društvenih slojeva, zaključuje Herzog. Na teorije i istraživanja o kulturi bede
nadovezuju se i istraživanja u okviru „sociologije manjinskih grupa“ kojima je najviše
doprineo Franclin Frazer (1960). Slično kao i drugi sledbenici kulture bede, Frazer
govori o patološkoj strukturi porodice (nepotpuna porodica i autoritet oca ukoliko
je prisutan u porodici), porodičnoj nestabilnosti, nedostatku porodičnih aspiracija
u obrazovanju, devijantnom ponašanju i koherentnoj kulturi koja se prenosi
posredstvom porodičnog načina života i socijalizacije i tako postaje trajni uzrok
bede obojenog stanovništva. Socijalna dezorganizacija siromašne afro-američke
porodice u ovim teorijskim pravcima vidi se kao uzrok a ne posledica skučenih
uslova života, što je jedan od glavnih razloga za kritičan odnos teorija društvene
stratifikacije u odnosu na kulturološko tumačenje siromaštva.

Porodični obrasci života u siromaštvu

Sumarni podaci istraživanja govore da porodični život siromašnih nije kompenzacija


i utočište za ekonomsku nesigurnost i egzistencijalnu ugroženost, već naprotiv –
socijalno ugrožene porodice naginju ka porodičnim konfliktima i poremećajima,
odnosno porodice nižih društvenih slojeva formiraju posebne porodične obrasce
za koje su karakteristični netrpeljivost, konflikti i učestala pojava porodičnih
dezorganizacija (McKinley, 1964; Chilman, 1968; Miller, 1970; Gecas, 1979 i drugi).
Prema istraživanjima porodičnih odnosa pripadnika različitih društvenih slojeva,
rigidna raspodela uloga, autoritarno ponašanje muža i oca, a naročito u uslovima
kada nije ispunjena njegova instrumentalna uloga (niski prihodi, nezaposlenost)
dovodi do situacije u kojoj slabe emotivni odnosi u porodici, što narušava porodičnu
integraciju i vodi specifičnom tipu socijalizacije ličnosti. Na osnovu istraživačke
građe može se zaključiti da su porodice više i srednje klase fleksibilnije i bolje se
prilagođavaju društvenim promenama. Unutrašnji život ovih porodica karakteriše
veći egalitarizam u raspodeli autoriteta, socijalizacija dece u skladu sa društvenim
očekivanjima, veće bračno zadovoljstvo i porodična ravnoteža. S druge strane, za
porodice nižih slojeva karakterističan je tradicionalizam i autoritarizam u raspodeli
porodičnih uloga, neadekvatna socijalizacija, postojanje učestalih porodičnih
sukoba, frustracija i tenzija koje narušavaju porodičnu ravnotežu i stabilnost, tako
da su porodice siromašnih više sklone porodičnim dezorganizacijama i pojavama
devijantnog ponašanja (Miller, 1970).
Obrasci siromaštva formiraju i specifične odnose porodice s neposrednim

 59 
okruženjem, odnosno primarnim grupama sa kojima članovi porodice stupaju u
neposredne odnose, kao što su srodničke grupe, susedi ili prijatelji. U najvećem
broju studija govori se o izmenjenom značaju i ulozi srodničkog povezivanja
porodica različitih društvenih slojeva. Iako u savremenoj urbanoj porodici srodnički
odnosi gube onaj značaj koji su imali u tradicionalnoj sredini, istraživanja su
pokazala da srodnički odnosi imaju značaj za savremenu porodicu a da učestalost
i vrste srodničkog povezivanja zavise od klasnih varijeteta. Prema sumiranim
rezulatima koje navodi Sussman (1970) dominantna uloga srodničkog povezivanja
u porodicama srednje klase svodi se na finansijsku pomoć roditelja, a roditelji
se koriste za postizanje ciljeva u vanporodičnim grupama kada srodnički sistem
pomaže porodici da se uključi i pospeši svoju socijalnu mobilnost. Dominantna
uloga srodničke solidarnosti u nižim društvenim slojevima nije uzajamna pomoć u
novcu, već u razmeni usluga (pomoć u podizanju dece, stanovanju, briga za vreme
bolesti i sl.). Štaviše, za razliku od porodica srednjih i viših slojeva, porodice nižih
slojeva ne pospešuju socijalnu mobilnost, već naprotiv, deluju ograničavajuće na
vertikalnu pokretljivost.
Na teorije o kulturi bede nadovezuju se i saznanja o razlikama u unutrašnjim
komponentama porodičnog života i specifičnim obrascima socijalizacije porodica
različitih društvenih slojeva, kao što se može zaključiti iz sledećeg uporednog
pregleda.
Porodice se razlikuju u odnosu na zahteve prema deci, tako što se u porodicama
viših i srednjih slojeva podstiče sloboda, razvoj individualnosti, kreativnosti i
samoaktualizacije, a u nižoj – konformističke vrednosti i poslušnost. S druge strane,
egalitarna ideologija koja karakteriše porodice srednjih i viših slojeva doprinosi
uravnoteženim porodičnim odnosima, omogućava neophodno osećanje sigurnosti
i pripadnosti i podsticajno deluje na porodičnu integraciju kao i na promociju
ličnosti putem socijalizacije. Postoji opšta saglasnost među istraživačima da se
porodice različitih društvenih slojeva razlikuju po vrednosnim orijentacijama od
kojih zavisi motivacija prema obrazovanju i postignuću, briga za budućnost dece,
aspiracije, očekivanja i druge komponente ličnosti. Specifični model socijalizacije
ličnosti ima tendenciju da se ponavlja u sledećoj generaciji, pa se način porodične
organizacije siromašnih posmatra kao činilac reprodukcije siromaštva na koji treba
usmeriti programe socijalnog rada u zajednici i partnerske projekte vladinih i
nevladinih organizacija.

Kritike kulturalističkih pristupa i skretanje u koncepciji

Glavni doprinos kulturalističkih teorija i antropološko-socioloških studija koje


siromaštvo objašnjavaju specifičnim kulturnim obrascima ponašanja i organizacijom
porodičnog života jesu obimni empirijski podaci o ekstremno siromašnima. Ovaj
pogled pružio je vrednu evidenciju o različitim aspektima porodičnog života u
siromaštvu (strukturi porodice, osobenostima interpersonalnih odnosa, socijalizacije,
socio-psihološkim osobinama siromašnih), što nisu osporili čak ni najoštriji kritičari

 60
Tabela br. 1. Uporedni pregled podizanja dece u siromašnim i porodicama
srednje klase[1]

Obrazac siromašnih Obrazac srednjih slojeva


1. Nedosledno, fizičko 1. Blago i dosledno
kažnjavanje kažnjavanje
2. Fatalistički personalni stavovi, 2. Racionalno orijentisani
magijsko mišljenje stavovi 
3. Orijentacija na 3. Orijentacija prema budućnosti,
sadašnjost postavljanje ciljeva
4. Autoritarna, rigidna 4. Demokratska, egalitarna i fleksibilna
porodična struktura porodična struktura
5. Otuđenost od društva, ograničeno 5. Pozitivan stav prema
vanporodično iskustvo novim iskustvima
6. Ograničena verbalna komunikacija, 6. Ekstenzivna verbalna komunikacija,
odsustvo koncepta, stil fizičke akcije stavovi zasnovani na saznanju, moć
apstrakcije
7. Ljudsko ponašanje se doživljava kao 7. Ljudsko ponašanje ima mnoge
nepredvidivo i procenjuje u smislu uzroke i po prirodi je razvojno
neposrednog doživljaja
8. Nisko samopouzdanje, nizak stepen 8. Visoko samopouzdanje, vera u
verovanja u sopstvene kapacitete, mogućnost postignuća, aktivan stav
pasivan stav
9. Neverica u suprotni pol, osećaj 9. Prihvatanje seksa, pozitivno
iskorišćavanja, ignorisanje fiziologije seksualno izražavanje u
reproduktivnog ponašanja i braku, razumevanje fiziologije
mogućnosti kontracepcije reproduktivnog ponašanja, efektivno
korišćenje kontracepcije
10. Tendencije da se ne pravi jasna 10. Svako dete se doživljava kao
razlika između dece u pogledu izdvojena individualnost i vrednuje se
njihove individualnosti njegova posebnost
11. Nedostatak konzistentnog 11. Konzistentno podizanje deteta,
podizanja dece, ranog odvajanja i pružanje podrške i podsticaj razvoju
sticanja nezavisnosti individualnosti
12. Visoka stopa bračnog konflikta i 12. Harmoničan brak, uglavnom
visoka učestanost razorenih brakova potpuna porodica
13. Roditelji imaju nizak nivo 13. Roditelji imaju visoko obrazovanje
obrazovanja i uspeh u zanimanju
Izvor: Chilman prema Berardo, 1973 : 450

 61 
kulture siromaštva. Na metodološkom planu, empirijska istraživanja u okviru kulture
siromaštva pokazala su da posmatranje s učestvovanjem, proučavanje životnih istorija,
biografski i drugi kvalitativni metodi imaju prednost nad kvantitativnim istraživanjima
jer pružaju više mogućnosti da se shvate konkretni životni uslovi, te da u proučavanju
sveobuhvatnosti bede i njenih osobenosti antropološki istraživački metodi imaju
prednost nad statističkim analizama koje se oslanjaju na teoriju uzoraka.
Kulturalistički pristup, iako je bio široko prihvaćen, bio je i ozbiljno osporavan,
a kritičke ocene odnose se na nedovoljno uvažavanje društvenih nejednakosti kao
glavnih činilaca bede, shematizovano i stereotipno razmišljanje o sirotinji. Najoštrije
kritike teorijskom pristupu koji specifične kulturne obrasce siromašnih smatra
presudnim činiocem nastanka i prenošenja siromaštva uputio je William Ryan u
svojoj knjizi Blaming the Victim, gde navodi da siromašni dele iste kulturne vrednosti
kao i drugi socijalni slojevi i optužuje kulturalističke teorije za konzervativizam koji
žrtve proglašava glavnim krivcima (1976: 53). Iako ni Lewis ne zapostavlja delovanje
strukturalnih činilaca na nastanak siromaštva. jer navodi da se kultura siromaštva
razvija u društvima koja imaju visoku stopu nezaposlenosti i društvenog raslojavanja,
Ryan i drugi kritičari mu prigovaraju da ne obrazlaže detaljnije niti dovoljno uvažava
društvene činioce. Lewisov konceptualni okvir fokusiran je na opis načina života,
socijalnu patologiju i dezorganizaciju siromašne porodice, pri čemu se zapostavljaju
društveno generisane nejednakosti i posledice raslojavanja kao glavnih uzroka
ovih negativnih pojava povezanih sa siromaštvom. Kritičari upozoravaju da se
porodičnim dezorganizacijama siromašnih, na kojima je zasnovan kulturalistički
pristup, umanjuje značaj društvenih nejednakosti, diskriminacije i segregacije
i zaboravlja da je srž problema siromaštva povezana sa globalnim društvenim
procesima i društvenom strukturom (nezaposlenost, niske kvalifikacije).
Kulturalistička teorija o porodičnim obrascima siromašnih i njihovom odlučujućem
uticaju na nastanak i prenos siromaštva oštro je kritikovana i sa stanovišta radikalne
marksističke ideologije, po kojoj je suština problema siromaštva u društvenim
nejednakostima i eksploataciji. Marksistički teoretičari su olako odbacivali rezultate
kulturalističkih istraživanja, iako sa stanovišta marksističke perspektive nije bilo
celovitih koncepcija, značajnih empirijskih proučavanja spoljašnjih i unutrašnjih
dimenzija siromaštva, kao ni praktičnih implikacija i konkretnih predloga u pravcu
prevazilaženja siromaštva u društvima u kojima je marksistička teorija bila polazna
osnova istraživanja društvenih pojava i problema.
Glavni argumenti koji ozbiljnije osporavaju kulturalistički pristup bedi odnose
se na konstataciju po kojoj siromaštvo nije individualna ili kolektivna osobina
već posledica društveno-ekonomskih uslova, te se na osnovu postulata nastalih
u okviru strukturalnih teorija o siromaštvu traže radikalni zahvati na suzbijanju
siromaštva u okviru socijalne politike. U središtu novog pristupa bio je engleski
sociolog Peter Townsend, vodeći istraživač siromaštva u Velikoj Britaniji koji,
oslanjajući se na englesku tradiciju proučavanja siromaštva, postavlja osnove za širi
koncept rešavanja ovog problema u oblasti kvaliteta života i postavlja standarde za
„merenje“ siromaštva pomoću kojih se određuju programi prevazilaženja socijalne
deprivacije na planu zapošljavanja, obrazovanja, organizovanja socijalnih usluga
 62
i metoda socijalnog rada sa porodicama siromašnih. Nove koncepcije siromaštva
koje polaze od Townsenda doprinele su kasnije konstrukciji evropskog modela
socijalne politike koji se primenjuje u državama blagostanja.

Socijalna isključenost i koncept Evropske unije

I u novijim studijama o siromaštvu govori se o multidimenzionalnom karakteru


ovog fenomena, a socijalna isključenost sve više zamenjuje klasičnu koncepciju
u istraživanjima i strateškim dokumentima Evropske unije. Koncept socijalne
isključenosti jeste analitički instrument za istraživanje i suzbijanje siromaštva
koji više pogoduje novom, postindustrijskom društvu jer pruža širi pogled na
deprivaciju koja proizlazi iz siromaštva i pokazuje kako socijalne strukture generišu
siromaštvo. Evropska unija je prihvatila ovu paradigmu iz terminologije francuskog
zakonodavstva (socijalna deprivacija je više britanska terminologija), a za razliku
od siromaštva koje se meri materijalnim indikatorima ili izvorima prihoda, socijalna
isključenost podrazumeva holistički koncept u čijem su središtu vrednosni obrasci
koji se formiraju na osnovu siromaštva i ometaju integraciju ovih grupa kao ključni
uzroci koji dovode do spirale socijalnog propadanja (Kolin, 1997).
Neki analitičari osporavaju koncept socijalne isključenosti kao nedovoljno
jasan i kontroverzan a posebno ukoliko se izjednačava sa siromaštvom ili potpuno
zamenjuje taj pojam, koji sada sve više postaje terminologija karakteristična za
američku literaturu. Najveći problemi nastaju kada se primenjuju različite definicijama
socijalne isključenosti u kojima je akcenat na jednoj ili drugoj dimenziji složenog
spleta okolnosti. Najčešće se u definicijama navodi da su nisko obrazovno postignuće,
kao posledica neadekvatne socijalizacije u porodici i nedostatak obrazovnog
sistema da se uskladi sa tržištem rada, odnosno manjak veština koje su neophodne
na savremenom tržištu radne snage, najsnažnije odrednice ugroženog socijalnog
položaja koji dovodi do stanja socijalnog ugrožavanja (Silver, 2003). U drugim
definicijama se, pored materijalnih uskraćenosti i specifičnog modela socijalizacije
ličnosti u porodicama ugroženih, navodi da su kumulativni problemi koji deluju
lančano i smanjuju šanse ovih grupa u različitim oblastima života povezani sa
pasivizacijom korisnika i preteranim vezivanjem ovih grupa za socijalne službe,
što se prenosi generacijama, te i rešenja za prevazilaženje isključenosti treba tražiti
u prekidanju lanca zavisnosti (Barnes, 2002). Ipak, jedinstven je stav istraživača i
kreatora socijalne politike da se radi o složenijem pojmu od siromaštva i dinamičnoj
kategoriji koja deluje u dužem vremenskom periodu, odnosno o konceptu koji
zahteva dublju rekonstrukciju socijalne politike. Shodno tome, programi koji se
zasnivaju na multidimenzionalnom konceptu socijalne isključenosti nude višestruka
rešenja kako bi se prekinuo lanac nepovoljnih društvenih, porodičnih i individualnih
situacija koji rezultiraju u socijalnoj izolaciji.
Razlike u terminologiji i koncepciji između siromaštva i socijalne isključenosti
povezane su i s razlikama u programima i strategijama za ublažavanje i uklanjanje
posledica ovih pojava u okviru evropske socijalne politike, kao što se vidi iz sledeće
tabele:
 63 
Tabela br. 2. Konceptualizacija siromaštva i socijalne isključenosti

Siromaštvo Socijalna isključenost

Ograničene šanse u
realizaciji formalne soci-
Glavne Niski dohoci kao nelegit-
jalne participacije koje
pretpostavke imni oblik nejednakosti
ugrožavaju socijalnu
stabilnost
Socijalna integracija ili
Jednakost-nejednakost
Referentni izolacija
Distribucija resursa
okvir Socijalna participacija
Minimalni dohodak
Socijalna prava

Multidimenzionalnost
Jednodimenzionalnost
Kumulativni procesi
Obeležja Stanje
Odnosi se na struk-
Strukturalni faktori
turalne faktore
Individualna percepcija
Polarizovana
Dimenzije socijalne Vertikalna
Distributivna i participa-
nejednakosti Distributivna
tivna
Različiti: ekonomski, so-
Indikatori Dohodak
cijalni, kulturni, politički

Izvor: Bohnke, 2001:11

 64
Modeli socijalne politike prema siromašnima, čije se učešće u zemljama
Evropske unije kreće u intervalu od 10 do 20 procenata, razlikuju se u zemljama
članicama, ali se pored novčanih transfera programi usmeravaju na različite
strategije koje se predlažu u okviru Evropske mreže za suzbijanje siromaštva. Novi
pristup podrazumeva aktivno uključivanje socijalnog rada u promenu vrednosti,
popravljanje samopoštovanja putem uključivanja u društvene procese, a pre svega
u sferi zapošljavanja i političke participacije. Tu su prvenstveno različiti programi
za zapošljavanje, obuku i prekvalifikaciju, programi za pomoć školskoj deci,
opismenjavanje, učenje jezika (za migrante), programi zdravstvene i socijalne zaštite,
zaštite starih, kao i unapređenja infrastrukture u nerazvijenim područjima.
 Novije rekonstrukcije države blagostanja podstiču partnerstvo između države
i civilnog društva, a saradnja države sa neprofitnim sektorom koja je poprimila
različite oblike u poslednjoj dekadi prošlog veka menja dominantne modele u pravcu
pluralizma blagostanja i partnerstva sa civilnim akterima. U novoj konceptualizaciji
socijalne politike država nije jedini regulator socijalnog obezbeđenja i socijalnih
usluga, a skretanje u koncepciji podrazumeva da u dobro razvijenom javnom
sistemu postoji više različitih mogućnosti, ne samo za one koji primaju pomoć
već i za one koji pružaju, da preuzimaju odgovornost za programe društvenog
poboljšanja.
Posle sastanka Veća Evrope 2000. u Lisabonu socijalna politika je postala
ravnopravna sa ekonomskom, monetarnom i finansijskom politikom Evropske unije i
utvrđeno je zajedničko nastojanje da se evropski socijalni model očuva i prilagođava
novim izazovima. Lisabonska strategija 2000 daje novi podstrek suzbijanju socijalne
isključenosti a savremena transformacija modela države blagostanja koja polazi od
koncepcije danskog sociologa Esping-Andersena (2002) usmerava se prvenstveno
ka preventivnim strategijama društvenog ulaganja u obrazovanje mladih. Kako je
detinjstvo provedeno u siromaštvu najsnažniji uzrok lošeg kognitivnog razvoja i
faktor obrazovnog neuspeha, programi socijalne integracije usmereni su posebno
na obrazovni razvoj dece ranjivih društvenih grupa (siromašni, deca ruralnih
područja, nekih manjinskih grupa). U procesu intervencije na obrazovni deficit
koji u najvećoj meri utiče na srozavanje socijalnog položaja i gubitak socijalne
sigurnosti, strategija usklađivanja obrazovanja sa tržištem rada, koja se promoviše
dokumentima Evropske unije, postavlja se kao antipod socijalnoj isključenosti.
Socijalna reintegracija, podsticaj socijalnoj participaciji i izgradnja socijalnog
kapitala predviđa se ne samo u detinjstvu, već i u svim životnim fazama. Holistička
perspektiva životnog toka i nužnost obrazovanja tokom celog životnog ciklusa (life-
long learning) postavlja se kao preventivna strategija socijalne isključenosti i nužna
zaštita od marginalizacije na tržištu rada, a naročito kada se posmatra iz perspektive
sve dužeg trajanja radnog veka i sve većih nesigurnosti na tržištu rada.
Značajna pažnja u suzbijanju siromaštva i socijalne isključenosti usmerava se na
probleme nezaposlenosti, budući da je to najznačajniji pokazatelj socijalne isključenosti
a stope nezaposlenosti u zemljama Evropske unije koje su u proseku 8,1% u 2003.
godini predstavljaju najveću brigu kreatorima socijalnih programa. Korisnici socijalnih
programa zaštitite nezaposlenih više nisu samo marginalizovane društvene grupe
 65 
već i (nekadašnja) srednja klasa koja gubi svoje pozicije u najrazvijenijim društvima
Evrope, pa se evropski socijalni model neprestano prilagođava novim izazovima
savremenog sveta. Novi problemi naročito se povezuju sa tzv. postfordističkim
trendom zapošljavanja, odnosno s povećanim socijalnim nesigurnostima koje
nastaju kao posledica promena u zapošljavanju. Radni vek više nije pravolinijski
i standardizovan, kao u prethodnoj, fordističkoj fazi, kada se radni vek ostvarivao
u jednoj relativno stabilnoj radnoj sredini koja pokriva gotove sve proizvodne i
razvojne procese (tipičan model šezdesetih i sedamdesetih je Fordov model velikih,
stabilnih preduzeća). U novim postindustrijskim trendovima zapošljavanja gube se
postojeći stereotipi stabilnog posla, a predviđeni model zaštite nezaposlenih više
nije usklađen sa brzim i čestim promenama u strukturi zaposlenosti. S druge strane, u
modernim društvima ni zaposlenost nije dovoljna odbrana od siromaštva, s obzirom
na velike nejednakosti dohotka i veliko učešće slabo plaćenih zanimanja na tržištu
rada u kojima zarade ne pokrivaju minimum egzistencije. Dokumenti Evropske
unije usmeravaju se na širi koncept socijalnih programa, a u skladu sa zajednički
prihvaćenim Izveštajem o ostvarivanju socijalne inkluzije (2001) podstiču se četiri
najznačajnija cilja borbe protiv socijalne isključenosti:
 
1. Zapošljavanje ili omogućavanje socijalnih transfera za sve građane, pri čemu
se ne misli samo na ostvarivanje dohotka putem uključivanja na tržište rada već i
na područje socijalne zaštite, stanovanja, zdravstva, obrazovanja, kulture i drugih
dostignuća društva;
2. Prevencija rizika od socijalne isključenosti pomoću očuvanja porodične
solidarnosti, izbegavanja prezaduženosti i skitničenja i promocija inkluzije;
3. Razne usluge socijalnog rada kojima se podstiče inkluzija ranjivih grupa, kao
što su trajno siromašni, deca i područja u kojima je većina socijalno isključenih;
4. Mobilizacija odgovarajućih institucija, promocija participacije korisnika i
partnerskih programa vladinih i nevladinih organizacija u cilju ublažavanja posledica
socijalne isključenosti.
 
Na osnovu zajedničkog dokumenta, zemlje članice pozivaju se da formulišu
ciljeve borbe protiv siromaštva i akcione planove u kojima će se zalagati za značajno
smanjivanje proporcije siromašnih do kraja 2010. godine a u skladu sa specifičnom
situacijom u pojedinim zemljama. Tako, na primer, na osnovu zajedničke strategije
Švedska predviđa ublažavanje dugotrajne zavisnosti porodica socijalno isključenih
od transfera socijalne pomoći i podsticanje zapošljavanja siromašnih, Velika Britanija
predviđa druge aktivnosti, kao što su iskorenjivanje siromaštva dece, dok Holandija
predviđa mere koje će se preduzimati kako deca migranata ne bi napuštala redovno
školovanje i programe za suzbijanje nepismenosti. Na osnovu različitih programa
postižu se zajednički ciljevi usmereni da se poveća socijalna kohezija i integracija
koji su postavljeni kao najznačajniji vrednosni ciljevi Evropske unije.
Na kraju, neophodno je ukazati da i pored fiskalnih problema koji nastaju
usled povećanih napetosti izazvanih demografskim problemima, promenama u
strukturi i funkcijama porodice i drugim posledicama modernog načina života,
 66
država blagostanja, kao najpotpuniji oblik socijalne politike savremenog sveta,
ostaje poželjan model za postizanje jednakosti, suzbijanje siromaštva i socijalne
isključenosti za društva koja izvode reforme ka novoj konceptualizaciji socijalne
politike. Najveći problem zemalja u tranziciji jeste to što prelaz na tržišnu ekonomiju
dovodi do povećane stope nezaposlenosti i pogoduje pojavi novih oblika siromaštva
i socijalnog isključivanja različitih društvenih grupa pogođenih tranzicijom, u isto
vreme dok približavanje Evropskoj uniji nameće nove programe prema siromašnima
i reformu u oblasti socijalne politike. Pored materijalne pomoći i novčanih transfera,
kao prava siromašnih koja su uglavnom nasleđena iz prethodnog perioda, nove
mere podrazumevaju aktivnu politiku zapošljavanja, socijalne usluge i metode
razvoja zajednice u kojima se primenjuju partnerski programi vladinih i nevladinih
organizacija. Ciljevi Lisabonske strategije relevantni su i za zemlje zapadnog
Balkana, pa se podrazumeva da rekonceptualizacija socijalne politike u Srbiji koja
je u toku postepeno prihvata postavljene ciljeve koji su usmereni ka povećanju
zaposlenosti, borbi protiv diskriminacije i modernizaciji sistema socijalne zaštite
kao najznačajnijih dimenzija u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti.

Status i uloga

Pripisani status dobija se najčešće rođenjem i u velikoj mjeri određuje sudbinu


pojedinca koji se rađa kao pripadnik određene porodice čije porijeklo i status
postaju dio njegovog identiteta, odnosno čija mu se klasna, rasna, vjerska, etnička
pripadnost automatski pripisuje. Osim toga, gotovo sva društva pripisuju položaje
na osnovu pola i dobi. Ako uzmemo pol, vidimo da su u različitim društvima različita
očekivanja od muškog i ženskog djeteta, tako što se od najmlađeg uzrasta uče
različitim obrascima ponašanja, pa pol može biti tačka orijentacije na osnovu koje
svaki pojedinac može da odredi svoje mjesto u bitnim aspektima društvenog života
(porodici, školi, radnoj organizaciji, crkvi...)
Pripisivanje društvenih položaja još od rođenja može da bude osnov za društvenu
nejednakost, odnosno ukazuje na to da u zatvorenim društvima pojedinci imaju
vrlo ograničenu mogućnost izbora, jer najčešće šta god i kako god budu radili,
malo ili nimalo ne mogu promijeniti sopstveni položaj.
Pridobijeni status, za razliku od pripisanog, rezultat je ličnog talenta, znanja,
marljivosti... Pridobijeni status nije fiksiran nasljedstvom već je rezultat ličnog
djelovanja a često i ličnog izbora. Ovo sve pod uslovom da društvo svima pruža
iste šanse i da se među članovima vodi fer borba. Ipak, vidjeli smo da je društvenu
jednakost nemoguće dostići, jer članovi povlašćenih grupa u svakom društvu
imaju niz prednosti, od poznanstva sa ljudima koji odlučuju (društvene veze) preko
mogućnosti upisa u bolje škole, do mogućnosti angažovanja najboljih ljekara,
advokata...
Savremena društva sve manje značaja pridaju pripisanim statusima, dajući
prednost pridobijenim statusima. Sve češće funkcija koju pojedinac obavlja određuje
njegov društveni položaj, a pol, rasa, vjera, etnička pripadnost, polako prestaju biti
kriterijumi za određivanje društvenog položaja.
 67 
Pojam vlasti i društvene moći
Maks Veber “Privreda i društvo“

Sociologija vlasti (interpretacija)

Prvi odjeljak
Strukturne forme i načini funkcionisanja vlasti

1. MOĆ I VLAST, PRELAZNI OBLICI

Vlast je jedan od najznačajnijih elemenata zajedničkog delanja. Nema svako


zajedničko delanje strukturu vlasti, ali se na svim područjima zajedničkog delanja
pokazuje najdublji uticaj tvorevina vlasti. Vlast i način na koji se ona vrši stvaraju
od nekog amorfnog zajedničkog delanja, zajedničko udruživanje ili ga makar
usmeravaju ka nekom cilju.
Vlast je poseban slučaj moći. Oni koji je poseduju ne teže isključivo a ni redovno
tome da na osnovu te vlasti postignu neke ekonomske ciljeve, mada je to često
planski željena posledica vlasti i jedno od njenih najvažnijih sredstava…
Šta znači „vlast“ i kako se odnosi prema „moći“? Vlast u uopštenom smislu moći,
znači mogućnost da se sopstvena volja nametne ponašanju drugih. Ona se može
javiti u mnogim odnosima, ali dva su osnovna i dijametralno suprotna:
– vlast po sili konstelacije interesa (monopolizam);
– vlast po sili autoriteta (glava porodice, službena ili vrhovna vlast).
Prvi tip zasniva se na uticaju koji potiče od nekog obezbeđenog poseda, a
drugi se zasniva na apsolutnoj obavezi na poslušnosti koja se zahteva bez obzira
na motive i interese. Između njih ne postoji oštra granica, kao što pokazuje primer
banke sa monopolističkim položajem koji joj dozvoljava da vrši „vladajući“ uticaj…
Svaka vrsta vlasti po sili konstelacije interesa može postepeno da se pretvori u vlast
zasnovanu na autoritetu.
Tako pojam vlasti treba razumevati kao:
– Takvo činjenično stanje u kome ispoljena volja („zapovest“) jedne ili više osoba
koje „vladaju“ želi da utiče na delovanje drugih (jednog ili više „povlašćenih“), a
u stvari i utiče na taj način što se ovo delanje u izvesnom društveno relativnom
stepenu odvija tako kao da su „podvlašćeni“ učinili sadržaj zapovesti, radi njega
samog, maksimom svoga delanja („poslušnosti“).
– Za naše svrhe nije dovoljan samo spoljašnji rezultat, važno je to da se vlast
prihvata kao „važeća“ norma. Kauzalni lanac od zapovesti do pokoravanja može
biti različit, isto kao i motivi za izvršenje…

2. VLAST I UPRAVA
SUŠTINA I GRANICE DEMOKRATSKE UPRAVE

Svaka vlast se ispoljava i funkcioniše kao uprava. Svakoj upravi je potrebna


vlast, jer se za vođenje uprave mora nekome dati i moć zapovedanja.
 68
Moć zapovedanja može biti veoma neupadljiva, kao kod npr. „neposredno
demokratske uprave“. Ona je demokratska jer:
– zasniva se na pretpostavci da svi imaju iste kvalifikacije za vođenje javnih
poslova;
– obim moći zapovedanja svodi se na minimum.
U uslovima diferenciranog društva, neposredno demokratska uprava teži da
se pretvori u vlast „honorata“ – nosioci specifičnog društvenog ugleda koji je
vezan sa načinom života. Npr., starost ostaje na ceni tamo gde se duboko poštuje
objektivna korist iskustva ili subjektivna moć tradicije. U slučaju ekonomskog ili
staleškog diferenciranja, vlast dolazi u ruke ekonomskih honorata ili osoba koje
su staleški privilegovana…

3. VLAST KROZ “ОRGANIZACIJU” - ОSNOVE VAŽENJA VLASTI

Nadmoćan položaj kruga osoba koje pripadaju takvoj društvenoj tvorevini


vlasti, u odnosu na podvlašćene mase, zasniva se na „prednosti malog broja“. Ona
dolazi do izražaja u tome što se u trajnosti duže namere, odluke, podaci…
„Gospodari“ su vođe ili vođa, čiju naredbodavnu moć nisu dale druge vođe.
Osobe koje se gospodarima stavljaju na raspolaganje nazvaćemo „aparatom“.
Struktura vlasti dobija svoj karakter na osnovu odnosu između njih i na osnovu
principa „organizacija“ specifične za tu strukturu, tj. na osnovu raspodele moći
zapovedanja.
Vratićemo se na osnovne tipove vlasti onda kada zapamtimo: na kojim krajnjim
principima može da se zasniva „važenje“ neke vlasti? To je problem „legitimnosti“.
Postojanje svake vlasti mora se opravdati pozivanjem na principe njenog legitimiteta.
Takvih principa ima tri.
U sistemu ozakonjenih racionalnih pravila, kojima se duguje poštovanje. Tada
svakog nosioca moći zapovedanja legitimiše taj sistem racionalnih pravila, i njegova
moć je legitimna sve dok je u skladu s njima.
– Lični autoritet
– Svetost tradicije
Trima tipovima legitimiteta odgovaraju i „čisti“ tipovi strukture vlasti. Njihovim
kombinacijama nailazimo na one oblike strukture vlasti kakve upoznajemo u
istoriji. Oni su:
– birokratska
– patrijarhalna
– harizmatska

„Prema tome, društvena moć je latentna i otvorena snaga pojedinaca i društvenih


grupa, određena njihovim društvenim položajem u određenom načinu proizvodnje
kao mogućnošću pokretnog usmjeravanja društvenih procesa u okviru vladajućeg
sistema odnosa i težnjom i usmjerenošću njihove djelatnosti i društvene aktivnosti
da mijenjaju, ili ne, postojeći sistem odnosa u cilju realizacije grupnih i pojedinačnih
interesa“. (S. Vukićević)
 69 
Pojam, karakteristike i podjela etničkih grupa

„Razgovor kultura- večiti nemir: svaka velika kultura je , u stvari, pobeda uma koji
je umeo da bude strpljiv i trpeljiv, i koji je iz raznih izvora, da bi sagradio veličanstvenu
građevinu, u kojoj razlike ne smetaju, već su uvek novi izvori nadahnuća za nešto
drukčije i novo“. (Đ. Šušnjić – Dijalog i tolerancija), odnosno: „Ko se poistovjećuje
samo sa vrijednostima svoje kulture, taj je slijep za sve druge kulture – on je čovjek
jedne kulture, osuđen da duhovno ne raste“. (Đ. Šušnjić)

Pojam političke institucije i organizacije

„Tako, na primjer, politički režimi neposredno određuju institucionalne okvire


u kojima se odvija cjelokupni život jedne nacije. Oni definišu u ustanovama,
zakonima i drugim političkim aktima ’pravila igre’ u političkoj borbi... Slično se
’ponašaju moderne političke partije uređujući preko statusa svoj unutrašnji život’“.
(Lj. Tadić)
„Ako postoji jedna stvar koju nam sociologija nudi – to je duboka svijest
odgovornosti čovjeka za institucije koje sam stvara. Naše razumijevanje mračne
strane savremene društvene promjene, naime, treba da nas spriječi da održimo
realistični i optimistični pristup svojoj budućnosti“. (E. Gidens)
Organizacija se određuje „kao spoljašnji omot institucije“ (Diverže) ili „unaprijed
utvrđena kolektivna ponašanja koja su uređena, hijerarhizovana i centralizovana
prema određenim obrascima, promišljenim i prethodno fiksiranim u obliku više ili
manje krutih shema i formuliranih u obliku statusa“. (Ž. Gurvič)

BIROKRATIJA
Određenje i istorijski korijeni birokratije

Termin „birokratija“ je francusko-grčka kovanica, tj. vodi etimološko porijeklo od


francuskog termina„bureau“,„koji je prvobitno značio zelenu čohu na kancelarijskom
stolu, a zatim uopšte kancelariju ili ured, i grčke riječi „kratein“ – vladati. Prema
tome, u bukvalnom značenju, birokratija je takav oblik vladavine čiji su nosioci ljudi
kancelarije, činovnici odnosno birokrate. (Politička enciklopedija, 83: 1975)
Pojam birokratije označava ne samo način djelovanja savremenih političkih
organizacija (npr., države ili političkih partija) nego i specifičan mentalitet i način
ponašanja. (Lj. Tadić, 272: 1988)
„Organizacija je široko grupisanje ljudi na osnovu bezličnih kriterijuma radi
ostvarivanja određenih ciljeva (u slučaju bolnice, ti ciljevi su lečenje i pružanje
ostalih medicinskih usluga)“. (Gidens, 2003: 348)
„Širenje organizacija tijesno je povezano sa sve specifičnijom podjelom rada
u društvu“. (M. Haralambos, 1989: 271) Kako podjela rada postaje sve specifičnija,
počinje zahtijevati koordinaciju i usmjeravanje da bi udruženim snagama mogao
da se stvori konačni proizvod.
Svako dijete koje se danas rodi registrovano je od strane državne organizacije koja
 70
sakuplja podatke o nama, od našeg rođenja do smrti. Svaki put kad koristimo telefon,
odvrnemo slavinu ili uđemo u automobil, dolazimo u kontakt s organizacijama, a u
izvjesnoj mjeri od njih i zavisimo. Naš svakodnevni život podrazumijeva postojanje
velikog broja organizacija koje kontaktiraju sa nama, ali i međusobno (Gidens 348).
Gidens smatra da su Maks Veber i Mišel Fuko imali najviše uticaja na razmišljanje
ostalih sociologa o organizacijama.
M. Veber je prvi ponudio sistematsko tumačenje uspona modernih organizacija.
On je smatrao da organizacije predstavljaju način koordiniranja aktivnosti ljudskih
bića ili proizvodnje dobara na stabilan način kroz prostor i vrijeme. (E. Gidens,
2003: 350)
Veoma značajan činilac uspješnog funkcionisanja organizacija jesu pisana pravila,
odnosno arhiva u koju se pohranjuje „memorija“ organizacije. On organizacije vidi
kao hijerarhijski uređene sisteme, a moć se koncentriše na njihovom vrhu. Veber je
pretpostavljao da između moderne organizacije i demokratije postoji povezanost i
sukob za koje je smatrao da može imati dalekosežne posledice po društveni život.
Po Veberu, sve velike organizacije imaju tendenciju da budu birokratske po svojoj
prirodi.
Tom Berns i G. M. Stoker došli su do zaključka da je birokratija samo u izvjesnoj
mjeri djelotvorna u industrijama gdje su fleksibilnost i potreba za inovacijama stalno
izražene. Oni razlikuju dva tipa organizacije: mehanističke i organske. „Mehanistički
birokratski sistemi su sistemi sa hijerarhijskim lancem komandovanja i komunikacijom
koja se odvija vertikalno kroz jasno definisane kanale“. (E. Gidens, 2003: 354)
Rad u takvim sistemima podrazumijeva anonimnost, jer je međusobna
komunikacija između „onih gore“ i „onih dole“ veoma rijetka.
Nasuprot mehanicističkim, organske organizacije odlikuje labavija struktura u kojoj
ciljevi organizacije imaju prioritet nad usko definisanim odgovornostima. Komunikacija
je difuzna i kreće se u raznim pravcima, ne isključivo vertikalnim. Svaki član se smatra
kompetentnim da učestvuje u rješavanju problema, a odluke nisu privilegija „onih na
vrhu“. One su sposobnije da se prilagode zahtjevima tržišta koje donosi stalne inovacije
(oblast telekomunikacija, kompjuterskih softvera ili biotehnologija). Mehaničke više
odgovaraju tradicionalnim, statičnijim oblicima proizvodnje.
Mišel Fuko je posebnu pažnju obratio na organizacije tipa zatvora u kojima
su pojedinci na izvjesno vrijeme odvojeni od spoljašnjeg svijeta. Za institucije u
kojima su ljudi zatvoreni, izopšteni iz društvenog okruženja, Fuko je koristio naziv
zatvorske organizacije, kao oblike „disciplinujućeg društva“. Disciplina se ostvaruje
putem nadgledanja, kontrole i kažnjavanja. On je tehnike koje se koriste u zatvorima
prepoznao i u drugim oblastima života (škole, radna mjesta, itd.). Većina modernih
organizacija funkcioniše u posebno projektovanom fizičkom okruženju, ili ima neke
zajedničke karakteristike sa zgradama drugih organizacija. „Mišel Fuko je pokazao
da arhitektura jedne organizacije neposredno odražava njen društveni karakter i
sistem upravljanja“. (E. Gidens, 2003: 358) Hijerarhija u organizaciji reflektuje se
i na prostor koji koristi (obično su najviši u hijerarhiji nalaze i u okviru zgrade na
najgornjem spratu). Raspored prostorija u organizaciji utiče na njeno funkcionisanje,
naročito u slučajevima kad se sistemi umnogome oslanjaju na neformalne veze
 71 
između zaposlenih. (E. Gidens, 2003: 358)
Obično se polaznom tačkom u sociologiji organizacije smatraju radovi M. Vebera.
(M. Haralambos, 1989: 272) „Veber je vjerovao da određeni oblik organizacije –
birokratija – postaje određujućom osobinom modernog industrijskog društva“.
(M. Haralambos, 1989: 272)
R. Mihels smatra da je „demokratija nezamisliva bez organizacije“.
„U velikom kompleksnom društvu, jedini način na koji pojedinci mogu
uspješno izražavati svoje želje i primicati svoje interese jest da se udruže i formiraju
organizaciju“. (M. Haralambos, 1989: 280)
„Birokratija je najdalji i zato najmaglovitiji izraz otuđenja čovjeka u praktičnoj sferi
života – posledica odsustva humanizma u društvu, najveći stepen samozadovoljstva
države i nezadovoljstva građana“. (K. Marks, Kritika Hegelove filozofije državnog
prava, 63: 1961)
Zadaci u okviru organizacije su „službene dužnosti“, tako da se sa vrha i blizu
njega uspostavlja kontrolna pozicija ispod njega. Pisanim pravilima uređuje se
ponašanje službenika na svim nivoima organizacije. Službenici su profesionalci,
primaju platu i rade tačno određeno radno vrijeme, i u okviru organizacije gradi se
karijera službenika. Unapređenje se ostvaruje na osnovu radnog staža, sposobnosti,
poslušnosti ili na osnovu ovih kriterijuma zajedno. Dužnosti službenika odvojene
su od njegovog privatnog života. Nijedan član organizacije ne raspolaže nad
materijalnim sredstvima kojim radi. Veber birokratiju vidi kao „tehnički superiorniju“
u odnosu na ostale oblike organizacije.
Termin birokratija prvi put je ušao u upotrebu sredinom XVIII vijeka, da bi
u kasnijem rječniku društvenih nauka zauzeo veoma istaknuto mjesto. Pojam
birokratije skovao je izvjesni gospodin Degurne 1745. god. dodavši na francusku
riječ „biro“– kancelarija, sto; grčku riječ „kratas“, ili vladavina. Birokratija je, prema
tome, vladavina činovnika i od samog početka je imala negativnu konotaciju.
Francuski pisac Onore de Balzak tvrdio je da je „birokratija džinovska moć kojom
raspolažu pigmeji“.„Ovaj njegov stav aktuelan je i danas; birokratija se često povezuje
sa pretjeranom administracijom, neefikasnošću i gubljenjem vremena“. (Gidens,
2003: 350) Drugi smatraju suprotno, da je birokratija poželjan obrazac precizne
pažljive i djelotvorne administracije, ona je najefikasniji oblik organizacije koji su
ljudi ikada stvorili, jer su „njoj svi zadaci precizno propisani strogim proceduralnim
pravilima“. Veberovo shvatanje birokratije nalazi se negdje između ova dva. Po njemu
„birokratska vlast predstavlja jedini način da se izađe na kraj sa administrativnim
zahtjevima u velikim društvenim sistemima, kako su zadaci postojali sve složeniji,
bilo je neophodno razviti sistem kontrola i upravljanja od kojeg bi zavisilo njihovo
uspješno izvršavanje. Birokratija je predstavljala najracionalniji način za zadovoljenje
takvih potreba“. (E. Gidens, 2003: 351) Ovaj pojam ima nekoliko značenja:
1. Činovništvo koje je profesionalno angažovano po osnovu različitih funkcija
u državnim ustanovama i drugim hijerarhijski ustrojenim organizacijama;
2. Društveni sloj koji dominira izvan domašaja bilo kakvog oblika demokratske
kontrole, relativno nezavisan i odvojen;
3. Oblik upravljanja u političkim, privrednim i drugim oblicima društvenih
 72
organizacija;
4. Prisvajanje prava upravljanja (uzurpiranja), odnosno konstituisanje ovog sloja
u sistemu vlasti kao izuzetno značajnog i otuđenog centra društvene moći;
5. Birokratija kao birokratizam, odnosno izopačen način djelovanja same
birokratije.
Birokratija kao poseban društveni sloj i kao modus upravljanja ne zasniva
svoje društveno bitisanje nad svojinom, na učešću i stvaranju kapitala, već je
njena egzistencija direktno povezana sa funkcijom i položajem u državi i drugim
hijerarhijski ustrojenim organizacijama za upravljanje, čiji profesionalni aparat ona
čini. Ona nastaje onog trenutka kad se na osnovu društvene podjele rada izdvoji
funkcija upravljanja, tj. onog trenutka kada se formira organizacija.
Korijeni birokratije nalaze se još u starom vijeku u doba moćnih država: Kine,
Vavilona i Egipta, a kasnije rimske i vizantijske države. Međutim, birokratija je i pored
toga, a na osnovu svojih specifičnih karakteristika, tvorevina novijeg društvenog
razvoja. Birokratski aparat počinje da se formira u periodu apsolutnih monarhija
i od tada se transformiše i neprestano razvija. „Birokratski aparat se jasno izvodi
iz krila vladajuće klase, čime je njegova samostalna egzistencija dobila ustaljen,
institucionalizovani vid“. (Lj. Tadić, 272: 1988)
Birokratija se „kao socijalna pojava“ razvila po osnovama robnonovčane privrede
i njene racionalizovane organizacije. U tom smislu birokratija je istorijska kategorija,
znači nastaje s jedne strane kao proizvod ekonomskih odnosa na pretpostavci
odvajanja „političke države od građanskog društva sa druge strane“.
„Poznata je Hegelova ideja o državi sa tri sloja u kojoj birokratija zauzima
srednje i izvršno mjesto. Njen je osnovni zadatak da sprovodi volju parlamenta i
kralja, odnosno vladajućeg saveza aristokratije i bogate buržoazije“. (S. Vukićević,
2005: 185)
Hegel smatra da birokratija ne može postojati dok se državna ili politička
djelatnost ne pretvore u stalnu službu.
„Marks kritikuje ovakvo stanovište ističući na osnovu analize društvene strukture
i prakse države da se birokratija od posrednika konstituiše kao predstavnik države,
od administracije u stručni aparat i u efikasnog nosioca dominacije“. (S. Vukićević,
2005: 185)
„Takav društveni mehanizam koji sistematski usklađuje rad velikog broja
pojedinaca i sa najvećim mogućim uspjehom ostvaruje postojeće zadatke,
svejedno da li u okviru državne uprave, vojske, privrede ili neke druge djelatnosti“.
(M. Đurić)
„U modernom društvu radnik je odvojen od sredstava društvene uprave, član
stranke od sredstava vođenja politike, naučnik od sredstava naučnog istraživanja,
itd. Ta sredstva prisvajaju različite društvene organizacije a naročito država. Na
taj način pojedinac je prinuđen da se stavi u službu jednog moćnog društvenog
mehanizma koji raspolaže tim sredstvima, time birokratska mašina raste i pojedinac
sve više zavisi od nje. (M. Đurić)
Za istorijske uzore birokratske discipline uzimaju se: 1. crkvena organizacija; 2.
vojna kasarna; 3. kapitalistička fabrika.
 73 
Veberovo objašnjenje birokratije
„Tako npr. svaki postupak predstavnika društvenog položaja koji vrijeđa interese ili
dostojanstvo građana naziva se birokratskim postupkom, a svako državno nadleštvo
ili privredno preduzeće koje zapošljava veliki broj službenika ali sporo i neuredno
izvršava postavljene zadatke naziva se leglo birokratije“. (M. Đurić, 173: 1987)
„Veber je vjerovao da je racionalno djelovanje postalo dominantnim načinom
djelovanja u modernom industrijskom društvu. Dokaze je za to nalazio u cijeloj
lepezi područja: u državnoj administraciji, poslovnom svijetu, školstvu znanosti, pa
čak i u zapadnjačkoj ozbiljnoj glazbi. Sve veću dominaciju racionalnog djelovanja
nazivao je procesom racionalizacije“. (M. Haralambos, 1989: 272)
„Birokratija rešava slučaj na osnovu definisanog skupa objektivnih kriterijuma“.
(E. Gidens, 2003: 154)
„Usljed kvantitativnog porasta i porasta složenosti društvenih potreba i zadataka
razne društvene organizacije monopolišu sredstva za zadovoljenje tih potreba i
obavljanje pojedinih djelatnosti. Pojedinac nije više u stanju da se slobodno bavi
svojom profesionalnom djelatnošću, jer to premašuje njegove finansijske mogućnosti.
U modernom društvu radnik je odvojen od sredstava društvene uprave, član stranke
od sredstava vođenja politike, naučnik od sredstava naučnog istraživanja itd. Ta
sredstva prisvajaju razne društvene organizacije, naročito država. Na taj način,
pojedinac je prinuđen da se stavi u službu jednog moćnog društvenog mehanizma
koji raspolaže tim sredstvima, time birokratska mašina raste i pojedinac sve više
zavisi od nje. (M. Đurić, 177: 1987)

Marksovo tumačenje birokratije


„Birokratija posjeduje suštinu države, spiritualnu suštinu društva. Ovo je njena
privatna svojina. Opšti duh birokratije je tajna, misterija koja se odražava u samoj
njoj putem hijerarhije a prema spolja kao zatvorena korporacija. Otvoreni duh
države, a isto tako i javno mišljenje, izgledaju stoga birokratiji kao izdaja njene
misterije. Autoritet je stoga princip njenog znanja, a obogotvorenje autoriteta,
njeno ubjeđenje. Ali u samoj njoj spiritualizam se pretvara u grubi materijalizam, u
materijalizam pasivne pokornosti, vjere u autoritet u mehanizam krutog formalnog
djelovanja, gotovih principa shvatanja, tradicije itd. Što se tiče pojedinačnog birokrate,
državni cilj se pretvara u njegov privatni cilj, u potjeru za višim činovima, u tečenju
karijere. On najprije posmatra zbiljski život kao materijalni, pošto duh ovog života
ima svoju, za sebe odvojenu egzistenciju u birokratiji. Stoga birokratija mora težiti
da život učini u najvećoj mjeri materijalnim“. (K. Marks, 64: 1961)
„Birokratija u savremenom društvu se javlja kao svojevrsni fenomen, a njena
suština je skrivena. Ona pokazuje najraznovrsnija svojstva: čas se ispoljava kao
stalež, čas kao kasta, čas kao klasa. U svakom posebnom slučaju ima drugačiju
strukturu, ali joj je suština uglavnom uvijek ista, tj. onakva kako je Marks opisao“.
(V. Korać, 92: 1987)
„Jedan od oblika birokratske organizacije je njena psihologija, čiji je ’credo’
u hijerarhijskoj moći i povezivanju sa ljudima koji su u vrhu državne i društvene
hijerarhije. Pogled na ljude iz ’ptičije’ perspektive je takođe njena odlika“. (V.
Ćetković, 11: 1974)
 74
Budućnost birokratije
Savremeni društveni tokovi doveli su do različitog ispoljavanja manifestacije uloge
birokratije, tako kapitalizam u svim sferama javnog života birokratiju dovodi u sukob
sa demokratskim tvorevinama, profesionalizacijom, vladavinom asocijacije umjesto
organizacije itd. Iako je favorizovao organizaciju suprotno, Mihels govori o birokratiji i
njenom odnosu prema demokratiji. U okviru sindikalne i političke organizacije, potreba
administrativnih poslova, uspostavila je organizaciju, odnosno birokratiju koja je po
samoj svojoj prirodi nedemokratska, smatra Mihels. Odluke sve češće donosi rukovodeći
sloj u birokratiji, umjesto zborova svih članova, na kraju uglavnom uskraćuju istim tim
članovima učešće u odlučivanju. „Oligarhijske strukture cijele zgrade guši temeljno
demokratsko načelo“. On tvrdi da organizacije nužno proizvode oligarhiju, to jest
vladavinu male elite. To je željezni zakon oligarhije“. (M. Haralambos, 1989: 281)
„Proces globalizacije mijenja i sam oblik organizacije. M. Fuko je smatrao da
organizacije moraju negdje da budu, što je samo djelimično ispravno, jer danas
se te velike organizacije istovremeno ne nalaze nigdje, čine ih mnogi pojedinci i
grupe koji rade van poslovnih prostorija, čiji je broj jednak onima koji rade u fizički
ograđenom prostoru kompanije“. (Gidens, 2003: 369)
Elektronska trgovina i onlajn finansije predstavljaju još jedan primer kako organizacije
mogu da budu locirane istovremeno svuda i nigdje“. (E. Gidens, 2003: 369)
Na Zapadu između poslodavca i zaposlenog vlada odnos ekonomske prinude.
Nasuprot tome, japanske organizacije opslužuju mnoge potrebe svojih radnika, a
zauzvrat očekuju od svojih zaposlenih visok stepen lojalnosti i potpune posvećenosti
firmi“. (Gidens, 2003: 367)
Neki govore i o „mekdonaldizaciji društva“, to je „proces u kojem se principi
funkcionisanja restorana brze hrane sve više primjenjuju i na ostale sektore američkog
društva, pa i u cijelom svijetu“. (Džordž Ricer) Četiri principa na kojima počivaju
Mekdonalds restorani su: efikasnost, predračun aktivnosti, uniformnost i kontrola
putem automatizma, i ti principi se uzimaju i za objašnjenje racionalizacije društva.
(Mekdonaldsovi restorani bilo gdje da se nalaze i u bilo kojoj zemlji skoro se ne razlikuju,
identični su, posjetioci očekuju istu hranu, istog kvaliteta, efikasan sistem minimalnog
ulaganja i maksimalne dobiti, sve funkcije su automatizovane.) Autori smatraju da
se društvo kreće u pravcu takvog standardizovanog i uređenog modela. (Danas ako
telefonirate nekoj velikoj organizacije znate da je nemoguće razgovarati sa ljudskim
bićem, automatizovani sistemi to ne omogućuju i samo „u rijetkim slučajevima bićete
upućeni da razgovarate sa ljudskim bićem koje radi u kompaniji“. (E. Gidens, 2003: 373)
Posebno pitanje je štetnost posledica racionalizacije po ljudski duh i kreativnost, odnosno
pitanje homogenosti, rigidnosti i bezličnosti koje je stvorila mekdonaldizacija.

*Napomena: Navedeni citati mogu biti predmet analize, zadata tema za


seminarski rad ili se koristiti kao izvorni tekst kroz tekst-metodu na času.
U nastavku priče o birokratiji ponuđena je jedna individualna priprema za čas, skica
scenarija, plan table i relevantna literatura koja može poslužiti nastavnicima i učenicima
za ovu temu. Pošto planiranje nastave predstavlja individualni pristup pripremanju
časa, ponuđenu pripremu, scenario i plan table ne treba ni shvatiti kao etalon ili samo
kao model. Oni predstavljaju samo jedan od pristupa u pripremanju časa.
 75 
PRIPREMA ZA ČAS

Naziv škole: J.U. SMŠ „Ivan Goran Kovačić“ Herceg Novi

Datum: 27. 02. 2009. god.

Predmet: Sociologija

Razred: IV v

Profesor: Slađana Kasom

Tema: birokratija

Standardi znanja: razumijevanje pojma, navođenje korijena pojave,


razumijevanje razlike između teorijskih modela, nabrajanje i objašnjavanje
osnovnih karakteristika birokratije, uočavanje razlika i sličnosti između klasičnog
modela birokratije i savremenih modela (japanski, asocijacija, adhokratija itd.)

Tip časa: obrada novog gradiva

Oblici rada: frontalni i individualni

Metode rada: dijaloška, dijaloško-monološka, moždana oluja

Nastavna sredstva: teze i udžbenik

 76
Operativni Aktivnosti nas- Pojmovi-
Aktivnosti učenika Korelacija
ciljevi tavnika sadržaji

Učenici treba da: Učenici: Nastavnik: birokratija Istorija:


-upoznaju -analiziraju pojam -ispisuje os-
određenje pojma i funkcije orga- novne pojmove organizacija -srednji
birokratije nizacije za temu vijek - razvoj
doktrina i širenje
-razumiju ulogu i -daju asoci- -usmjerava crkvene orga-
funkcije birokrati- jacije na pojam učenike da teorijski nizacije;
je u društvu birokratije različitim pristupi
aktivnos- -apsolutna
-upoznaju se sa -identifikuju po- tima: davanjem Marksova monarhija;
istorijskim kori- javu birokratije u asocijacija, teorija,
jenima birokratije istoriji uočavanjem -građanske
korelacije Veberova revolucije;
-razumiju -uočavaju razloge sa drugim teorija –karak-
birokratiju kao različitih značenja predmetima teristike -politička
fenomen i njena birokratije i prethodno istorija 19.v;
različita određenja stečenim znan- birokratizam
- analiziraju i jem, da razumiju ustav i prava
-upoznaju se sa uočavaju razlike i pojmove,da ih društvena građana;
dominantnim sličnosti između logički dovede promjena
teorijskim pristu- Marksovog i u vezu i da -suverenitet
pima i uočavaju Veberovog mod- formiraju svoj japanski
sličnosti i razlike ela birokratije stav model -političke
između njih partije
-analiziraju vezu -na osnovu ak- asocijacija
-analiziraju os- između promjene tivnosti učenika -skupštinski i
novne karakteris- u društvu i kroz njihovo tehnokratija drugi organi
tike birokratije promjene u formi otkrivanje vlasti
i sadržaju orga- suštine prob- tehnobiro-
-razumiju vezu nizacije lema definišu kratija -ustav Crne
između društvene osnovne poj- Gore
promjene i -kritički se osvrću move
društvene orga- na određene Psihologija:
nizacije (transfor- karakteristike -usmjerava i -društvene
macija) birokratije podstiče kul- grupe i orga-
(poslušnost, turu dijaloga, nizacije
-upoznaju se sa birokratizam,itd.) duh toleran-
različitim oblicima cije, aktivizam Filozofija:
moderne orga- -analiziraju učenika marksistička
nizacije vezu između filozofija
tehnokratije i -formira društva
-razumiju vezu birokratije zaključke i
između birokratije daje zadatke
i tehnokratije učenicima za
naredni čas

Prof. Slađana Kasom


 77 
BIROKRATIJA
(priprema - scenario)

Uvodni dio časa: Teorijski pristupi: Budućnost birokratije:


Birokratija Marksova teorija – “od Iznose svoj kritički stav
sluge do gospodara” prema mjestu i ulozi
biro-kancelarija,ured birokratije; Iznose stav
kratos, kratein –grč. Veberova teorija -“idealno o tome da li birokratija
tipski model”Oblici vlasti: je neophodna; predlažu
vladati,upravljati; vlada- tradicionalni svoje viđenje efikasnog
vina ljudi iz kancelarije harizmatski funkcionisanja određenih
- obnoviti pojam i funkcije “racionalni” (Upoznaju do- ustanova,grupa….
organizacije – nalaze kore- minantne teorijske stupe,
lativnu vez isa istorijom analiziraju, uočavaju slično- Japanski model
Glavni dio časa: sti i teorijske sukobe - raz- (Upoznaju i
Birokratija(asocijacije) like među njima) uočavaju prednosti i
Birokratija je: Karakteristike nedostatke novog modela
1. Organizacija birokratije: upravljanja)
2. Doktrina -obrazovni sloj (Analiziraju -asocijacija
3. Grupa ili kako se vrši i koji su uslovi
društveni sloj (uočavanje neophodni za regrutaciju) Moderni oblik organizacije
posebnosti birokratije kao -nadređenost - podređenost (transformacija)
društvenog fenomena; pre- (Objašnjavaju hijerarhijsku
poznaju u različitim situaci- uređenost, pravila koja važe, Tehnokratija
jama ulogu birokratije) analiziraju neki od materi- tehnokratija+birokratija=te
jala koji se tiče organizacije, hnobirokratija
Korijeni birokratije: npr.statut) (Uočavaju sličnosi i
-kasarna Navode i analiziraju konk- nedostatke u odnosu na
-crkva kretne situacije u kojima se birokratiju)
-korporacija iskazuju sljedeće osobine Menađžment-moć znanja
-političke partija (anali- birokratije: - poslušnost -
ziraju način funkcionisanja kanal napredovanja Završni dio časa:
i razumiju značaj organiza- -djeluje po pisanim pravil- Pitanja,zadaci:
cije za uspješno funkcio- ima Šta je birokratija!?
nalno djelovanje) -zatvorena za javnost Koje su karakteristike!?
(“stranke”-birokratizam Ko kreira “pravila
“teror šaltera”) igre” u društvenim
*(birokratija stalno uvećava ustanovama,organizacijama!?
svoje poslove” Koji su teorijski pristupi!?
“proizvodi sebe samu” Dilema: ORGANIZACIJA ILI
(Gvozdeni zakon oligarhije- ASOCIJACIJA
Mihels)

 78
BIROKRATIJA
(plan table)
Birokratija Teorijski pristupi: Budućnost
Marksova teorija – “od birokratije:
biro-kancelarija,ured sluge do gospodara”
kratos, kratein –grč. Veberova teorija- Japanski model
vladati, upravljati; “idealno tipski model” -asocijacija
vladavina ljudi iz Oblici vlasti:
kancelarije tradicionalni Moderni oblik
harizmatski organizacije
Birokratija(asocijacije) “racionalni” (transformacija)
- Karakteristike
- birokratije: Tehnokratija
- -obrazovni sloj tehnokratija+birokratija
- (regrutacija) =tehnobirokratija
- -nadređenost-
Birokratija je: podređenost Menađžment-
1. Organizacija (hijerarhijski uređen) moć znanja
2. Doktrina -poslušnost-kanal
3. Grupa ili napredovanja
društveni sloj -djeluje po pisanim
pravilima
Korjeni birokratije: -zatvorena za javnost
-kasarna (“stranke”-
-crkva birokratizam “teror
-korporacija Šaltera”)
-političke partija *(birokratija stalno
uvećava svoje
poslove”
“proizvodi sebe
samu”
Gvozdeni zakon
oligarhije-Mihels)

Za realizaciju je predložena sljedeća literatura:

1. Prof. dr Slobodan Vukićević, Sociologija rada, Filozofski fakultet – Nikšić, 1991. god.
2. Prof. dr Slobodan Vukićević, Sociologija, Plato, Filozofski fakultet, Nikšić, 2005. god.
3. Mihailo Đurić, Sociologija Maksa Vebera, soc. hrestomatija, Naprijed, Zagreb, 1987. god.
4. Entoni Gidens, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd, 2003. god.
5. Entoni Gidens, Sociologija, CID, Podgorica, 1998. god.
6. Michael Haralambos, Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb, 1989. god.
7. Božidar Tadić, Sociologija politike, Univerzitet Crne Gore, Podgorica, 1996. god.
8. Dr Vladan Ćetković, Birokratija i tehnokratija, Delta pres, Beograd, 1974. god.
9. Ljubomir Tadić, Nauka o politici, Rad, Beograd, 1988. god.
10. Prof. dr Jovan Đorđević, Politički sistemi, Savremena administracija, Beograd, 1980. god.
11. Veljko Korać, Marksovo shvatanje čovjeka, soc. hrestomatija, Naprijed, Zagreb, 1987. god.
12. Karl Marks, Kritika Hegelove filozofije državnog prava, Veselin Masleša, Sarajevo 1961. god.
13. Politička enciklopedija, Savremena administracija, Beograd, 1975. god.

 79 
Pojam i određenje politike
Embrouz Birs
„ Moralno načelo i materijalni interes“

Sretnu se Moralno načelo i Materijalni interes na mostu kojim je mogao da


prođe samo jedan.
– Dole bedo jedna – grmnu Moralno načelo – lezi da te pregazim.
Materijalni interes ga samo ćutke pogleda.
– Pa – reče Moralno načelo, oklevajući – da bacimo kocku, pa da vidimo ko će
se povući dok drugi prođe.
Materijalni interes i dalje i ne skreće pogled.
– Da bih izbegao sukob – nastavi Moralno načelo pomalo nelagodno – ja ću
da legnem i pustiću te da pređeš preko mene.
Tada se Materijalnom interesu odveza jezik.
– Ne verujem da si baš dobar za hodanje – reče on – a ja prilično držim do toga
šta mi je pod nogama. Kako bi bilo da ti siđeš u vodu.
I bi tako.

Pojam,elementi i forme državne vlasti


Maks Veber “Privreda i društvo“ (str. 432- 457)

1. RACIONALNA DRŽAVA KAO INSTITUCIONALNA SUVERENA GRUPA


SA MONOPOLOM LEGITIMNOG NASILJA

Sa stanovništva sociološkog posmatranja, država se ne može definisati na


osnovu svojih zadataka, jer nema nijednog zadatka, ničega što ona čini, a što bi je
trajno i u svakom istorijskom trenutku determinisalo.
Sociološki, moderna država se može definisati na osnovu jednog sredstva koja
je svojstveno samo njoj: sredstva fizičkog nasilja.
Kada bi postojale samo društvene tvorevine kojima bi nasilje kao sredstvo bilo
nepoznato, pojam države se ne bi održao. Država je ona ljudska zajednica koja u
okviru neke teritorije polaže pravo na monopol na legitimnu primjenu fizičkog
nasilja.
Tako bi politika značila težnju za učešćem u moći ili za vršenjem uticaja na
raspodelu moći, bilo između država ili u okviru neke države između grupa ljudi
koje ona obuhvata.
Država predstavlja odnos vlasti ljudi nad ljudima koji se oslanja na legitimno
nasilje. Za postojanje države neophodno je da se podvlašćeni ljudi pokoravaju
autoritetu. Kada i zašto, može se znati samo ako se znaju razlozi njihovog unutrašnjeg
opravdanja, i koja su spoljna sredstva na koja se oslanja naka vlast.
Postoje tri unutrašnja opravdanja, tj. razloga za legitimnost neke vlasti:
– Autoritet običaja koji je pretvoren u svijesti; običaj time što važi od
pamtivijeka.
 80
– Аutoritet nesvakidašnjeg dara milosti, harizma, osobine koje nekog pojedinca
kvalifikuju kao vođu…
– Vlast zasnovana na „legalnosti“ na osnovu vjerovanja u važenje legalnog
zakona i objektivne kompetencije...

Svakoj vlasti koja želi da se održi potrebno je da djelanje ljudi bude usmjereno
na poslušnost prema gospodarima koji polažu pravo na to da su nosioci legitimne
vlasti, i potrebno je da pomoću ove poslušnosti drži na raspolaganju ona materijalna
dobra koja su neophodna za promjenu fizičke sile – potreban je personalni upravni
aparat i materijalna sredstva za upravu.
To znači da upravni aparat nije samo predstavom o legitimnosti vezan za
poslušnost prema vlastodršcu, već i nekim sredstvima koja se tiču ličnih interesa:
materijalnom naknadom I društvenim ugledom.
U modernoj državi, raspolaganje svim sredstvima političke organizacije
završava se u jednom vrhu, ni jedan činovnik nije lično sopstvenik novca koji može
da troši, niti sopstvenik zgrada, alata, mašina… Potpuno je ostvareno odvajanje
upravnog aparata (upravnih, činovnika i upravnih radnika) od materijalnih obrtnih
sredstava.
Moderna država je institucionalna grupa s vlašću koja je uspijevala da u okviru
neke teritorije monopoliše legitimno fizičko nasilje kao sredstvo vladavine, i u tom
cilju ujedinila u rukama svojih vođa materijalna obrtna sredstva, a svoje samostalne
funkcionere, koji su ranije po ličnom pravu raspolagali tim sredstvima, lišila prava
svojine i samu sebe postavila na njihovo mjesto, na sam vrh.

„Vlast čovjeka nad čovjekom je stroža od države. Država je moderna forma vlasti
čovjeka nad čovjekom... Monarhijski apsolutizam je prvi oblik ustavnosti te se stoga
prethodne političke tvorevine mogu samo uslovno zvati državama“. (Lj. Tadić)

Platon
Država, Liber, Zagreb, 1977, prev. M. Kuzmić

Po mome mišljenju, rekoh ja, nastaje država zato što svaki od nas nije sam
sebi dovoljan, nego mu mnogo toga treba. Kad dakle uzimamo jedan drugoga,
jednoga radi ove, drugoga radi one potrebe, i jer nam mnogo treba, okupimo
mnoge dionike i pomoćnike na jednom mjestu, i tome zajedničkom prebivalištu
nadjenemo ime države; zar ne?
– Tako je.
– Deder, dakle, rekoh ja, da u misli stvaramo državu od početka. Stvorit će je,
kako se čini, naša potreba.
– Kako ne.
– Ali prva i najveća potreba je pribavljanje hrane da možemo opstati i živjeti.
– Svakako.
– Druga je stan, treća odjeća i slično.
– Tako je.
 81 
– Deder, dakle, kako će država moći sve to pribaviti? Zar drukčije nego da jedan
obrađuje zemlju, drugi gradi kuće, treći tka odjeću? Hoćemo li i tu dodati postolara
i kojega drugoga koji se brine za tjelesne potrebe?
– Da, svakako.
– Bilo bi, dakle, za najnužniju državu dovoljno četiri ili pet ljudi.
– Čini se.
Što, dakle, onda? Zar treba da svaki pojedini od njih svoj posao radi za sve.
Primjerice, da ratar sam pribavlja hranu četvorici? Ili treba da druge zanemari, da
samo sebi pravi četvrtinu te hrane u četvrtini vremena, a tri četvrtine vremena da
provodi praveći što kuću, što obuću, što odjeću?
– Ali, Sokrate, reče Adimant, možda je ono prvo lakše nego ovo.
– Zeusa mi, to ne bi bilo nimalo čudno, rekoh ja. Jer dok si govorio, domislio
sam se da se ponajprije ne rađa svatko od nas posve jednak svakomu, nego različit
po nadarenosti, da je, dakle, jedan za ovaj posao sposoban, a drugi za onaj...
Treba, dakle, Adminante, više nego četiri državljanina za pripravu onoga o čemu
govorasmo. Jer ratar, kako se čini, neće sam sebi praviti plug ako mu je stalo da
bude dobar, ni trnokop, ni ostalo ratarsko oruđe.
Neće ni graditelj svoje alate, a isto tako ni tkalac, ni postolar.
– Istina.
– Dakle, tesari, kovači i mnogi drugi obrtnici, kao sudionici u našoj državici,
učinit će je velikom.
– Tako je (...)
Sokrate, da osnivaš državu za svinje, čime bi ih drugim nego time krmio?
– Nego kako treba, Glaukone?
Kao obično: da leže, mislim, na ležajima ako neće biti bijedni, da jedu sa stola
i da imaju prismoka i slatkiša kao i mi danas.
– Neka, razumijem, rekoh ja – pa i ne smije se više, kako isprva govorasmo,
davati samo najpotrebnije, nego treba potaknuti i slikarstvo i nabaviti nakit, zlato
i bjelokost i druge slične stvari. Zar ne?
– Da.
– Dakle, državu treba opet povećati. Jer ova zdrava više nije dovoljna, nego
je treba ispuniti mnoštvom koje nije više u državama radi najvažnije potrebe,
primjerice, svi oponašatelji od kojih mnogi oponašaju likovima i bojama, a mnogi
i govorom, naime pjesnici i njihovi pomoćnici, rapsodi, glumci, plesači, kazališni
poduzetnici...
– Ta kako ne.
I zemlja, koja je tada bila dovoljna da hrani sve ondašnje ljude, neće sada biti
dovoljna.
– Tako je.
– Dakle, treba nam odrezati od zemlje susjeda ako hoćemo imati dovoljno
pašnjaka i oranica. Isto će i naši susjedi učiniti od naše ako se i oni upuste u beskrajno
stjecanje blaga i pređu granicu najnužnijih potreba.
– Svakako će to učiniti, Sokarate.
– Hoćemo li nakon toga ratovati, Glaukone?
 82
– Upravo tako, reče.
– Nemojmo još ništa govoriti, rekoh ja, čini li rat kakvo zlo ili dobro, nego samo
toliko da smo postojanje rata našli u onome iz čega ponajviše u državama i u
privatnom i u javnom životu nastaje zlo, kada god nastaje.
– Svakako.
– Treba, dakle, prijatelju, još povećati državu za cijelu vojsku koja će izaći i boriti
se s neprijateljima za cjelokupnu imovinu i za ono o čemu upravo sada govorasmo.
(...)
Ali i istinu treba mnogo cijeniti. Jer ako pravo nekom govorasmo i ako je laž
bogovima zaista beskorisna, a ljudima korisna samo kao lijek, očito je da se to smije
dati samo liječnicima, a obični se ljudi toga ne smiju laćati.
– Očito.
– Dakle, ako ikomu drugomu, laž pristaje samo vladarima države, i to na korist
države, bilo radi neprijatelja, bilo radi državljana. Svi se ostali toga ne smiju laćati.
(...)
Kako bi onda, rekoh ja, kad nam je potrebna kakva od onih laži o kojoj upravo
maločas govorasmo, bilo moguće da nam u tu umjesnu laž povjeruju poglavito
sami vladari, a ako ne oni barem ostali građani?
– Kakvu to?
– Nikakvu novu, nego onu feničku... Jer zaista ste braća svi vi u državi, reći ćemo
im mi pjesnici, ali je bog, dok vas je pravio, kod poroda primiješao zlata onima
među vama koji su sposobni vladati, zato su oni najvredniji; onima koji su čuvari
primiješao je srebra, a ratarima i ostalim obrtnicima željezo i mjed. (...)
Pripazi, dakle, treba li (čuvarima) živjeti i stanovati na ovakav način... Ponajprije
da nijedan nema nikakve svoje imovine ako nije posve nužno: zatim da nijedan
nema stana ni takve riznice u koju ne bi mogao ulaziti svatko tko će htjeti; a sve što
trebaju razboriti i hrabri ratnici da toliko po odredbi primaju od ostalih državljana
kao plaću za čuvanje da im za godinu dana ne bude ni previše ni premalo; da kao
u taboru idu na zajedničke objede i da skupe žive. (...)
– Što ćeš, Sokrate, reći u odbranu ako tko reče da ne činiš osobito sretnim te
muževe... Pa čini se upravo, rekao bih, da najmljeni plaćenici sjede u državi i ništa
drugo ne rade nego samo stražare.
– Da – rekoh ja – i to samo za hranu, i ne primaju ni plaće za hranu kao ostali,
tako da im neće biti slobodno niti otputovati ako budu htjeli po svom poslu, niti
davati milosnicama, ni ako ushtjednu trošiti na što drugo, kako već troše oni koji
misle da su sretni. To i mnogo drugo izostavljaš u optužbi.
– Ali neka bude i to u optužbi.
– Veliš, dakle, što će mu reći u obranu?
– Da.
– Ići ćemo – rekoh ja – istom stazom i naći ćemo, kako mislim, što treba reći. Ta
reći ćemo da ne bi bilo nikakvo čudo ako bi i ti tako bili posve sretni; ali da mi ne
gledamo na to, dok osnivamo državu, da nam jedan stalež bude osobito sretan,
nego u prvom redu cijela država. (...)
Mislim da nam je država savršeno dobra ako je doista kako treba osnovana.
 83 
– Svakako.
– Očito je mudra, hrabra, razborita i pravedna.
– Čini se da je zaista mudra država jer se promišljeno upravlja. A upravo je
ta promišljenost nekakvo znanje... To je znanje upravljanja državom, a imaju ga
vladari... Država bi, dakle, cijela bila mudra po znanju svojeg najmanjeg staleža i
dijela koji joj je na čelu i vlada...
– Ali nije osobito teško vidjeti samu hrabrost i gdje se ona u državi nalazi... Tko
bi na što drugo pogledao te državu nazvao kukavnom ili hrabrom nego na ovaj
dio koji za nju ratuje i bojuje. Država je, dakle, hrabra po nekom svojem dijelu zato
što u njemu ima takvu snagu koja će potpuno moći podržavati pravo mišljenje o
onome što je strašno i kakvo je za odgoj označio zakonodavac.
– Nisam posve razumio što si rekao.
– Velim da je hrabrost nekakvo čuvanje... čuvanje mišljenja o tome što je i kakvo
je strašno, koje je na temelju zakona odgoj usadio u čovjeka...
– Razboritost je jamačno nekakav red i vlast nad nekim nasladama i
požudama.
– Zašto to?
– Zato što kod nje nije tako kao kod hrabrosti i mudrosti, koje se nalaze samo u
nekom dijelu države, nego se ona protegnula upravo na cijelu državu i udružuje u
najpotpuniji sklad najslabije, najjače i osrednje. Zato bismo s punim pravom rekli
da je ta slaba razboritost i da je to prirodna suglasnost boljega i gorega u tome
tko treba vladati i u državi i u svakom pojedincu. (...)
A odredismo i jamačno i često govorasmo, ako se sjećaš, da svakome pojedincu
treba obavljati samo jedan posao u državi, za koji bi njegove prirođene sposobnosti
bile najprikladnije.
– Da, govorasmo.
– Zaista smo i od mnogih drugih čuli i sami često govorili da je pravednost raditi
svoj posao, a ne raditi mnoge. (...)
– Dakle, mnogostruki rad i međusobno zamjenjivanje triju staleža najveća je
šteta za državu i s najviše se prava može zvati zločinstvom.
– U redu – rekoh – rugaš se, a upleo si me u razmatranje koje je tako teško
dokazati. Čuj, dakle, ovo, da još više vidiš kako prianjam za slikovit govor. Tako je.
Naime, težak odnos u kojem se najčestitiji nalaze prema državi da i nema nijedne
druge stvari koja bi što slično pokazivala; nego treba, uspoređujući i braneći ih, iz
mnoštva stanja sastaviti sliku za takvo jedno stanje...
Pomisli, naime, da se ovako dogodi s više lađa ili s jednom. Vlasnik lađe nadmašuje
sve ostale u lađi veličinom i snagom, ali je nagluh, te isto tako slabo vidi i slabo
razumije pomorstvo. Lađari se među sobom svađaju za kormilarenje, svaki misli
da ima on biti kormilar, a nikada to umijeće nije učio i ne može označiti svoga
učitelja ni vrijeme učenja; osim toga, vele da se to umijeće i ne može naučiti, pa
su spremni sasjeći onoga koji veli da se može. A samo se neprestance kupe oko
vlasnika broda, mole i svašta čine da kormilo njima preda, a ako ga sami ne mogu
nagovoriti, nego ih preteknu u tome katkada drugi, ili ih ubijaju ili bacaju iz lađe, a
plemenitoga vlasnika broda omame mandragorom, pićem ili čim drugim, pa lađom
 84
upravljaju sami raspolažući sa svime što je u njoj, te plove pijući i gosteći se kao
što se uostalom može od takvih ljudi samo očekivati. Osim toga, onoga koji može
predobiti i svladati vlasnika broda, kako bi onda oni bili milom ili silom gospodari,
hvale kao sposobna lađara i kormilara i vještaka na lađi, a koji nije takav, kude ga da
je beskoristan. O pravom kormilaru nemaju ni pojma: da mu treba paziti na doba
godine, vrijeme, nebo, zvijezde, vjetrove i sve što tomu umijeću pripada, ako hoće
da zaista bude upravljač lađe, naprotiv što se tiče prvog umijeća kormilarenja, bilo
to milo nekima ili ne, drže da nije moguće steći i umijeće za to i uvježbati se u tome
i u isti mah dobiti posao kormilara. Kad bi se, dakle, na lađama tako događalo, misliš
li da lađari na tako uređenim lađama ne bi pravoga kormilara zvali zvjezdarom,
brbljavcem i beskorisnim za njih?
– I te kako – reče Adimant.
Ako ili filozofi ne postanu u državama kraljevi, ili ako sadašnji kraljevi i vladari
ne postanu filozofi istinski i potpuno, i ako se to oboje ne složi u jedno, naime
državna vlast i filozofija, te ako od onih koji sada odjelito slijede bilo jedno bilo
drugo svi ne budu prisilno udaljeni od vlasti, onda neće, mili Glaukone, prestati
zlo u državama, a mislim ni u rodu ljudskome. (...)
Kad su, dakle, filozofi oni koji mogu domašiti ono što se uvijek u istome istovjetno
nalazi, a oni koji to ne mogu, nego lutaju među mnoštvom i raznolikošću, nisu
filozofi – koji onda treba da budu vođe države?
– Kako bismo, dakle, na to dobro odgovorili?
– Tako ako bismo govorili da se postavljaju za čuvare oni koji se budu pokazali
sposobnima čuvati zakone i poslove država.
– Pravo je tako.
– A zar je ovo očito: treba li da čuva slijep čuvar ili čuvar oštra oka?
– A kako ne bi bilo očito?
– Čini li se onda da se išta od slijepca razlikuju oni koji su doista lišeni spoznaje
o bitku svake stvari i koji nemaju u duši nikakve jasne slike, te ne mogu, kao slikari,
na pravu istinu pogledati i onamo uvijek upravljati oči i što točnije promatrati, pa
sebi postavljati zakone za lijepo, pravedno i dobro, ako se treba utvrđivati, i to
postavljeno čuvati da se održi?

DRUŠTVENE PROMJENE I RAZVOJ

Predindustrijsko društvo

„Podaci svjetske Organizacije za ishranu i poljoprivredu iz 1995. pokazuju uočljive


razlike između procenta radne snage zaposlene u poljoprivredi u industrijalizovanim
i nerazvijenim zemljama. Dok on u Nepalu iznosi 91,7, u Britaniji je samo 2,0.
Nepalu se približila Ruanda sa 91,3, Etiopija sa 74,5 i Bangladeš sa 68,5 procenata.
Podatak za Japan iznosi samo 6,4 procenta a za Njemačku 4,6, Kanadu 3,3 i SAD
2,3 procenta“. (E. Gidens)

 85 
„Većina tradicionalnih država bile su imperije, a svoju prostornu veličinu postigle
su kroz osvajanje i prisajedinjenja drugih naroda“. (E. Gidens) Kao, na primjer, Kina
ili ruska imperija koja se prostirala od Britanskih ostrva do Srednjeg istoka.
Život u gradovima mijenja i oblike socijalnih kontakata, on postaje „bezličan i
anonimniji a mnogi naši svakodnevni susreti odigravaju se sa nepoznatim, a ne sa
pojedincima koje poznajemo. Velike organizacije, kao što su poslovne korporacije ili
državna nadleštva, ukoliko utiču na život gotovo svakog pojedinca“. (E. Gidens)
„Uzeto zajedno, superiorna ekonomska snaga, političke kohezije i vojna nadmoć
smatraju se, kako se čini, uzrokom neodeljivog širenja zapadnjačkog stila života u
svetu u posljednja dva vijeka“. (E. Gidens)
„Neishranjenost, nepostojanje školstva, nizak prosječan životni vijek i neadekvatni
uslovi stanovanja uglavnom su karakteristični za sela. Veliki dio siromašnih živi
u predjelima u kojima nema dovoljno obradivog zemljišta i gdje je agrarna
produktivnost niska, a suše i poplave uobičajene“. (E. Gidens)

Pojam i karakteristike društvene promjene


„Ljudska bića postoje na Zemlji oko pola miliona godina: obrada zemlje – ta
osnovica stalnih naselja, stara je, međutim, samo nekih 12000 godina, dok civilizacije
nisu starije od 6000 god. Ako čitavu dosadašnju eru čovjekovog postojanja zamislimo
kao jedan jedini dan, onda možemo reći da je obrada zemlje nastala tek u 23 časa
i 56 minuta, a civilizacija u 23 časa, 59 minuta i 30 sekundi. Pa ipak promjene koje
su se dogodile u poslednjih 30 sekundi ovog čovjekovog ’dana’ veće su nego sve
prethodne“. (E. Gidens)
„Ali ako smo mi danas imuni od kuge i gladi, moramo se suočavati sa društvenim
silama koje smo sami oslobodili stega. Te sile unose neprestane promene u naše
živote“. (E. Gidens)
Stanje društvenog poretka zavisi od odnosa snaga procesa diferencijacije i
snaga procesa integracije ili kontrole; nagla ili pretjerana diferencijacija vodi u
besporedak“. (Č. Tili)
„Ljudi uvijek teže da ovladaju svijetom oko sebe prije nego ga prihvate onakvim
kakav jeste“. (E. Gidens)

Vrste društvenih promjena


Istorijska akcija proizvodi društvenu promjenu kroz dejstvo nekog kolektiva.
„Ona je ukupnost aktivnosti članova jednog društva koje ima namjeru da izazove,
pojača, spriječi promjene društvene organizacije u cjelini ili u njenim djelovima“.
(M. Filipović)

Društvena pokretljivost u savremenom društvu


Vertikalna mobilnost podrazumijeva kretanje naviše i naniže po društvenoj
ljestvici. „Za one koji stiču imovinu, dohodak ili status u društvu, kaže se da su
uzlazno mobilni, a za one koji se kreću u suprotnom pravcu da su silazno mobilni.
(E. Gidens)
Ko su siromašni ljudi? Obično se kaže da su sljedeće kategorije posebno izložene
ovoj nevolji: nezaposleni, oni koji rade djelimično radno vrijeme ili na nesigurnim
 86
poslovima, stariji, bolesni i invalidi, članovi većih porodica i porodice sa samo
jednim roditeljem (koji je najčešće žena). (E. Gidens)
„Zemlje u kojima je nejednakost relativno mala u cjelini su prosperitetnije od
onih u kojima su podjele između bogatih i siromašnih veće“. (E. Gidens)
Nejednakost između bogatih i siromašnih stalno se povećava. Da li ekonomski
razvoj predstavlja cijenu takvog stanja, jer podstiče, po jednima, inovacije i ekspanziju.
U tom pogledu razlikuju se „američki“ i „rajnski“ model preduzetništva. Razlika se
ogleda u tome što „rajnski“ model (Njemačka, Švajcarska i Holandija) potencira
prednost kolektivnih interesa nad individualnim. Zajednice: preduzeća, gradovi,
sindikati smatraju se veoma bitnim za stabilnost društva i u njemu su razlike između
bogatih i siromašnih manje nego, npr., u Britaniji i SAD.
Demokratska tranzicija je završena kada je postignuta dovoljna saglasnost o
političkim postupcima za dolaženje do jedne slobodno izabrane vlade, kada ona
dolazi na vlast putem slobodnih izbora, kada je vlast podijeljena „ i kad nijedna
od tih grana vlasti ne uspijeva da ostvari dominaciju nad drugima i nad društvom
izvan granica ustava i uobičajene prakse zasnovane na principu podjele vlasti“.
(Linz i Stepan)

Globalizacija
„Sve veća globalizacija nije praćena ni političkim integracijama ni smanjenjem
velikih nejednakosti u bogatstvu i moći“. (E. Gidens)
„Globalizacija je kontradiktoran proces koji podrazumijeva raznovrsne uticaje
u različitim pravcima, ponekad i suprotnim“. (E. Gidens)
„Sile globalizacije prodiru u lokalne kontekste i naše intimne živote kroz bezlične
izvore poput medija i interneta, ali i kroz lične kontakte koje ostvarujemo sa ljudima
iz drugih zemalja i kultura“. (E. Gidens)
Dok se sa jedne strane njeguje i promoviše tradicionalna lokalna kultura, s druge
strane se ističe kosmopolitski način „života i kulturni ukusi u pogledu oblačenja,
provođenja slobodnog vremena, upražnjavanja hobija i tako dalje, a koje oblikuju
sile globalizacije“. (E. Gidens)
Pojam i oblici rizika u savremenom društvu
„Promjene obrasca rada, sve veća nesigurnost za radno mjesto, opadanje uticaja
tradicije i običaja na samoidentitet, urušavanje tradicionalnih oblika porodice i
demokratizacija ličnih odnosa“. (E. Gidens)
„Rizici savremenog doba pogađaju sve zemlje i sve društvene klase; oni imaju
globalne a ne samo lične posledice“. (E. Gidens) Npr., eksplozija nuklearne elektrane
u Černobilju 1980.

Ekološki rizik, akcija i pristup kao strategija


„Svjetski tehnološki progres je nepredvidljiv, pa se može dogoditi i da se
obezbijede dovoljni resursi za proces industrijalizacije“. (E. Gidens)
„Danas je, međutim, čovjekov juriš na prirodnu sredinu toliko intenzivan da
se može reći kako gotovo i nema prirodnih procesa koji nijesu izloženi ljudskim
aktivnostima... Čak je i svjetska klima, po svemu sudeći, izložena posljedicama
industrijskog razvoja“. (E. Gidens)
 87 
„Naše razumijevanje mračne strane savremene društvene promjene ne treba da
nas spriječi da održimo realistički i optimistički pristup budućnosti“. (E. Gidens)
„Sve veće miješanje nauke i tehnologije u naš život dovodi do velikih problema
i neizvjesnosti. Zaista, teško je uspostaviti ravnotežu između potencijalne koristi i
mogućih katastrofa“. (E. Gidens)
„Mi pri tom živimo u jednom svijetu koji se ponovo izgrađuje: to se odnosi na
masovnu proizvodnju, masovnog potrošača, veliki grad, državu „velikog brata“,
padanje značaja nacionalne države, uz sve veći razvoj elastičnosti u stavovima,
uz diferencijaciju, raznovrsnost, mobilnost, komunikaciju, decentralizaciju i
internacionalizaciju. U tom procesu transformiše se i naš posebni identitet, naše
shvatanje samih sebe, naša sopstvena subjektivnost. Mi smo, u stvari, u prelazu
ka jednoj novoj eri.“ (S. Hol)

PORUKA INDIJANSKOG POGLAVICE BIJELOM ČOVJEKU

Možemo biti braća, poslije svega


„Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana.
Ako mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, kako vi to možete
kupiti?
Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana
obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki insekt, sveti su u pamćenju u iskustvu
moga naroda. Sokovi koji kruže kroz drveće nose sjećanje na crvenog čovjeka.
Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svog rođenja kada odu u šetnju među
zvijezdama. Naši mrtvi nikad ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer ona je majka
crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre,
jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, tijela
ponija i čovjek – svi pripadaju istoj porodici.
Tako, kad Veliki poglavica iz Vašingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži
previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo
mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Mi
ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti lako. Jer ta
zemlja je sveta za nas.
Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda već i krv naših predaka.
Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu
da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga
naroda. Žubor vode glas je oca moga oca.
Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane
našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti i učiti našu djecu da
su rijeke naša braća, i vaša i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste
pružili svakome bratu.
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti
kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. On za
sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne
brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su: odnosi
 88
se prema majci – zemlji, prema bratu – nebu kao prema stvarima što se mogu
kupiti, opljačkati, prodati kako stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će
zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš način je drukčiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog
čovjeka. Ali možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije.
Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje
otvaranje cvjetova u proleće ili drhtaj krilaca velikog konjica. Ali možda je to jer
sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I šta je to život
ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noću prepirku žaba u bari?
Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra kad se
poigrava licem močvare, kao i miris vjetra očišćen popodnevnom kišom, namirisan
borovinom.
Vazduh je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah – životinja,
drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža vazduh koji diše. Kao čovjek
koji umire mnogo dana on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju,
morate se sjetiti da je vazduh skupocjen za nas, da vazduh dijeli svoj dah sa svim
životom koji podržava. Vjetar što je mom djedi dao prvi dah takođe će prihvatiti i
njegov posljednji uzdah. Ali ako vam prodamo našu zemlju, morate je čuvati kao
svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći da okusi vjetar što je zaslađen
mirisom poljskog cvijeća.
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da
prihvatimo, postaviću jedan uslov, bijeli čovjek mora da se odnosi prema životinjama
ove zemlje kao prema svojoj braći.
Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam hiljade raspadajućih
bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg voza. Ja
sam divljak i ne razumijem kako dimeći gvozdeni konj može biti važniji nego bizon
koga mi ubijamo samo da ostanemo živi.
Šta je čovjek bez životinja? Ako sve životinje odu, čovjek će umrijeti od velike
usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama, ubrzo će se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su povezane.
Morate naučiti svoju djecu da je tle pod njihovim stopama pepeo njihovih
dedova. Tako da će oni poštovati zemlju, recite našoj djeci da je zemlja s nama u
srodstvu. Učite vašu djecu, kao što činimo mi s našom, da je zemlja naša majka.
Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tle, pljuje na
sebe samog.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo.
Sve stvari povezane su kao krv koja ujedinjuje porodicu. Sve stvari su povezane.
Što god snađe zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on
je samo struk u tome. Šta god čini tkanju, čini i sebi samome.
Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može
biti izuzet od zajedničke sudbine. Mi možemo biti braća poslije svega. Vidjećemo.
Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek jednog dana otkriti – naš Bog je isti Bog.
Vi sada možete misliti da ga vi imate kao što želite imati našu zemlju; ali to ne
možete. On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenog čovjeka kao i
 89 
za bijelog. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jeste prezirati njenog Stvoritelja.
Bijeli takođe trebaju prolaz; možda brže nego sva druga plemena. Zaprljajte vaš
krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Ali u vašoj propasti svijetlićete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio
na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim
čovjekom. Sudbina je misterija za nas jer mi ne znamo kad će svi bizoni biti poklani
i divlji konji pripitomljeni, tajni kutovi šume, teški zbog mirisa mnogih ljudi i pogled
na zrele brežuljke zamrljan brbljajućom žicom. Gdje je prašuma? Otišla je. Gdje je
orao? Otišao je. To je konac životinja i početak borbe za preživljavanje.“

A. Kami, Mit o Sizifu, 1942.


u Odabrana djela, sv. V, Zora – GZH, Zagreb 1976. prev. S. Vučićević i F. Kveder
Shvatiti svijet, za jednog čovjeka znači svesti ga na ljudsko, označiti ga njegovim
pečatom. Svijet mačke nije svijet mravojeda. Krilatica, svaka je misao antropomorfna
nema drugog smisla. Duh koji nastoji pojmiti stvarnost, takođe se može držati
zadovoljnim samo ako je svede na misaone izraze.
Ne znam ima li ovaj svijet smisao koji ga nadrasta. Međutim, znam da ne
poznajem taj smisao i da mi je za sada nemoguće spoznati ga. Šta za mene znači
smisao izvan moga života? Mogu razumjeti samo ono što se dade objasniti ljudskim
pojmovima. Ono što dodirujem, ono što mi se opire, eto što razumijem. A te dvije
pouzdanosti, moja glad za apsolutnim i jedinstvom, i nesvedivost ovog svijeta na
jedan racionalni i razboriti princip, znam opet, ne mogu izmiriti. (...)
Kad bih bio stablo među drugim stablima, mačak među životinjama, ovaj bi
život imao smisla ili, bolje rečeno, taj problem ne bi postojao, jer ja bih bio dio
ovog svijeta. Ja bih bio ovaj svijet kojem se sada suprotstavljam cijelom svojom
sviješću i svekolikim svojim zahtjevom za bliskošću. Taj razum, tako podrugljiv,
suprotstavlja me svakom stvorenju. A što je temelj toga sukoba, toga loma između
svijeta i moga duha, ako ne svijest koju o njemu imam?
Na planu inteligencije mogu, dakle, kazati da apsurd nije u čovjeku niti u svijetu,
već u njihovoj zajedničkoj prisutnosti. On je, za sada, jedina sveza što ih spaja.
Kada sam rekao da je svijet apsurdan, išao sam odveć brzo. l ovaj svijet sam po
sebi nije razborit – to je sve što se o njemu može reći. Ali ono što je apsurdno, to je
sučeljavanje toga iracionalnoga i one žarke želje za jasnoćom čiji poziv odjekuje
najdublje u čovjeka. Koliko o čovjeku, apsurd ovisi jednako i o svijetu. Za trenutak
je on njihova jedina sveza. On ih čvrsto veže jedno za drugo, kao što samo mržnja
može prikovati bića. To je sve što mogu jasno razaznati u svijetu bez mjere gdje
se moja pustolovina nastavlja. (...)
Razumije se već da je Sizif apsurdan junak. On je to koliko po svojim strastima
toliko i po svojoj muci. Njegov prezir bogova, njegova mržnja prema smrti i strast
za životom koštali su ga te neizrecive kazne gdje se čitavo biće ulaže eda ništa ne
dovrši... Ako je ovaj mit tragičan, to je stoga što je njegov junak svjestan. Zbilja,
gdje bi bila njegova muka kad bi ga nada u uspjeh na svakom koraku podržavala?
Današnji radnik radi svakog dana u svom životu na istim zadaćama, i ta je sudbina
jednako apsurdna. Ali je tragična samo u rijetkim trenucima, kada on postane
svjestan. Sizif. Proleter bogova, bespomoćan i revoltiran, poznaje cijelu širinu svoga
 90
jednog položaja: on na njega misli silazeći. Pronicljivost koja mu mora donijeti
muku, istodobno dovršava i njegovu pobjedu. Nema sudbine koja se ne natkriljuje
prezirom... Čitava Sizifova radost jest tu. Pripada mu njegova sudbina. Njegova
stijena jest posve njegova stvar. Tako apsurdni čovjek, dok razmišlja, ušutkuje svoje
nemire. Apsurdni čovjek veli „da“, i napor njegov bit će stalan. Postoji li osobna
sudba, nema nadmoćnije sudbe ili bar postoji samo jedna koju on drži fatalnom i
dostojnom prezira. Glede ostaloga, on zna da je gospodar vlastitog života... valja
predstaviti Sizifa sebi, zamisliti ga sretnim.

PROJEKTI

Projektni zadatak 1

Običaji u mom kraju nekad i sad


– Priprema za ostvarivanje projektnog zadatka
• nastavnik upućuje učenike u metodu „živa istorija“ – kako da ostvare kontakt
i komunikaciju
• nastavnik pomaže učenicima da nađu sagovornike
• nastavnik prati i usmjerava rad učenika i pruža pomoć kod obrade građe
• nastavnik sa učenicima priprema prezentaciju rezultata u odjeljenju, školi i
na lokalnom nivou

Projektni zadatak 2

Moj grad – dobre i loše strane


Nastavnik objašnjava i upućuje učenike u istraživanje, prati tok istraživanja i
pomaže da se klasifikuju rezultati,predlaže i obrazlaže predloge

Dobre strane Loše strane Prezentacija Kako riješiti Predlog akcija


problem
Fotografi- Fotografi- Napraviti Okrugli sto kojimće
sati lijepo sati zapušteni izložbu fo- na tu temu. učenici
uređenje pro- prostor tografije Predlozi za pomoći da
store u gradu rješavanje se riješe neki
problema se problemi
pažljivo evi-
dentiraju
Napomene
• Osnovno je pravilo da nastavnik ne nameće projekat već samo motiviše
učenike i pomaže im da realizuju svoje ideje.
• Sa brojem projekata ne treba pretjerivati, i može da bude samo jedan
za školsku godinu ili par manjih.
• Projekti mogu biti realizovani na nivou odjeljenja, razreda, škole,
lokalne sredine...  91 
Bibliografija

1. Gidens Entoni, Sociologija, Beograd, Ekonomski fakultet, Čigoja štampa, 2003.


2. Gidens Entoni, Sociologija, Podgorica, CID, 1998.
3. Vukićević Slobodan, Sociologija: filozofske pretpostavke i temeljni pojmovi,
Beograd, Plato, 2005.
4. Tadić Božidar, Etničke zajednice i međuetnički sukobi, Podgorica, CID, 1999.
5. Tadić Božidar, Sociologija politike, Podgorica, Univerzitet Crne Gore, 1996.
6. Linc Huan, Stepan Alfred, Demokratska tranzicija i konsolidacija, Beograd,
Filip Višnjić, 1998.
7. Tadić Ljubomir, Nauka o politici, Beograd, Rad, 1988.
8. Filipović Mileva, Uvod u opštu sociologiju, Podgorica, CID, 1998.
9. Fiamengo Ante, Osnove opće sociologije, Zagreb, Narodne novine, 1997.
10. Đurić dr Mihailo, Problemi sociološkog metoda, Beograd, Savremena škola,
1962.
11. Pečujlić Miroslav, i drugi, Osnovi nauke o društvu, Beograd, Rad, 1981.
12. Haralambos Michael, Uvod u sociologiju, Zagreb, Globus, 1989.
13. Tili Čarls, Suočavanje sa društvenom promenom, Beograd, Filip Višnjić, 1997.
14. Veber Maks, Privreda i društvo, Beograd, Prosveta, 1976.
15. Šušnjić Đuro, Kritika sociološkog metoda, Niš, Gradina, 1973.
16. Šušnjić Đuro, Metodologija – kritika nauke, Beograd, Čigoja štampa, 2005.
17. Šušnjić Đuro, Ribari ljudskih duša, Beograd, Čigoja štampa, sabrana dela, 1997.
18 Šušnjić Đuro, Otpori kritičkom mišljenju, Beograd, Čigoja štampa, 1995.
19. Šušnjić Đuro, Religija I i II, Beograd, Čigoja štampa, 1998.
20. Šušnjić Đuro, Dijalog i tolerancija, Beograd, Čigoja štampa, 1997.
21. Gurvič Žorž, Sociologija prava, Podgorica, CID, 1997.
22. Gvozdenović Slavka, Metodika nastave sociologije, Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva, Podgorica, 2006.
23. Kolin Marija, Obrasci života u siromaštvu i nove paradigme Evropske unije,
Beograd, Institut društvenih nauka, 2007.
24. Parsons Talkont, Šils Edvard, Negal D. Kaspar, Pits R. Džes, Teorije o društvu,
Osnovi savremene sociološke teorije, I i II knjiga, Beograd, Vuk Karadžić, 1969.
25. Đurić Mihailo, Sociologija Maksa Vebera, sociološka hrestomatija, Zagreb,
Naprijed, 1987.
26. Mander Džeri, Goldsmit Edvard, Globalizacija, argumenti protiv, Beograd,
CLIO, 2003.
27. Fojgelj, Kuzmanović, Đukanović, Priručnik za socijalno istraživanje, Podgorica,
CID, SoCEN, 2004.
28. Dragićević-Šešić Milena, Neofolk kultura, Novi Sad, Mala knjižarnica Zorana
Stojanovića, 1998.

 92

Оценить