General – Generalovo novo ruho

Toni Juričić

General nije film. Vrdoljakova vizija života hrvatskog generala Ante Gotovine je tek
nespretno zašivena smjesa kadrova buduće TV serije koja će svoj dom pronaći na programu
Hrvatske Radio Televizije. Kao film koji je prikazan na otvorenju 66. Pulskog filmskog
festivala koji je okupio kremu hrvatske (političke) elite, uključujući predsjednicu Kolindu
Grabar Kitarović, General ne funkcionira ni na jednom nivou filmske umjetnosti. Pomalo je
nezahvalno pisati kritiku o osobi koja uživa gotovo pa mitski status među Hrvatima, o osobi
čija se pojava može usporediti s religijskom ikonografijom. Negativna kritika o hrvatskom
sinu, o tom hrvatskom junaku što nas je zadužio svojim djelovanjem tijekom Domovinskog
rata za sobom povlači negativne konotacije koja se pripisuje autoru kritike zbog njegovih
navodnih anti-hrvatskih misli dok je zapravo jedina krivica tog autora to što je primijetio kako
je car (ili general u ovom slučaju) na filmu zapravo gol. Vrdoljak je tako ogrnuo lik i djelo
Ante Gotovine u nespretno zašiveno odijelo skrojeno od loših dijaloga, zaboravljivih likova,
neujednačenog tempa diletantske montaže i kamere. Kroz to nesretno odijelo kojim je redatelj
htio prikazati hrvatskoj i svjetskoj publici junaka domovinskog rata, vidljivi su svi problemi
ovog ideologiziranog produkta. Kroz filmski tekstil skrojenog odijela nazire se činjenica da je
General zapravo gol, točnije on je ogoljen od stila i supstance.
Jurica Pavičić je u svojoj studiji o stilu i ideologiju postjugoslavenske kinematografije
primijetio tri tendencije što su se razvile na jugoslavenskom prostoru. Jedna od njih je
samoviktimizacija, stil koji se pojavio ranih devedesetih godina, a prikazuje protagoniste kao
pasivne likove koji ne uzvraćaju demoniziranim neprijateljima. Pavičić je napomenuo i film
revizionizma, film koji je prekrojio prošlost kako bi potvrdio i učvrstio nacionalni identitet.
Filmski revizionizam se tako može pronaći u Sedlarovom Četveroredu te Vrijeme za… Oje
Kodar. Po uzvišenoj patetičnosti kojom film odzvanja u svojoj kakofoniji te gotovo
diletantskim načinom snimanja, Generala bi komotno moglo smjestiti u devedesete godine,
rame uz rame s gore navedenim filmova, te filmovima poput Bogorodice, Anđele moj dragi,
Dubrovački suton i dr.
S obzirom na to da Vrdoljak nije snimio ništa korektno od raspada Jugoslavije, ne čudi
previše što je kao redatelj zapeo u devedesetima tijekom kojih je obnašao dužnost ravnatelja
HRTa i tako izgubio dodir sa stvarnošću i svijetom koji ide naprijed. Dok samoviktimizacijski
filmovi prikazuje hrvatske vojnike kao čedne mladiće koji piju i pjevaju te nikad ne napadaju,
a filmski revizionizam koristi audio-vizualan medij kako bi izmijenio prošlost te tako de facto
predstavlja ustaški režim u pozitivnom svjetlu, General u ovom slučaju djeluje kao film
regresije, kao povratak nečemu starom. Čak ni Slavica, kao prvi jugoslavenski film, nije bila
toliko ideologizirana kao Vrdoljakov pokušaj stvaranja magnum opusa. Regresija je u ovom
slučaju toliko snažna u svim područjima filmske djelatnosti da ona vraća filmski medij i prije
nego što se film pojavio u Hrvatskoj. Po načinu izgovara replika, klišejnog scenarija uzvišene
patetike i svetačkih likova, General ima više dodirnih točaka s operama i predstavama iz
vremena Ilirskog pokreta nego s kulturnim proizvodima s kraja drugog desetljeća 21. stoljeća.
Filmsku verziju Gotovine tumači redateljev zet Goran Višnjić, a sama priča počinje
nesretnom smrću majke budućeg generala. Kroz prvih pola sata filma, Gotovina gubi majku,
napušta obitelj, bježi iz Hrvatske, odlazi u Legiju stranaca, kako bi se donekle situirao u
mirnom obiteljskom životu sa suprugom Ximenom u Kolumbiji. Dvadeset godina Antinog
života natrpano je u pola sata filma, a prema načinu kako su te godine predstavljene, dobija se
dojam da je taj početni segment tek dugačka najava za TV seriju kojom je Vrdoljak nastojao
oslikati portret generala u mladosti. Dok ne žaluje za svojom Hrvatskom sa skupinom političkih
izbjeglica, Gotovina zavađa Kolumbijku citirajući Shakespearea na jeziku kojeg dvadeset
godina nije pričao. Nakon što se vrati u Hrvatsku zbog rata, on postaje Odisej, a ako ćemo
povjerovati njegovoj filozofiji Odiseja i Penelope, filozofiji koju propovijeda novinarki,
njegova Penelopa je čedna i čeka njegov povratak. No on, kao ratnik ima to pravo da vara ženu
zato što se svakoga dana igra sa smrću. Tako zavede prvo novinarku, a kasnije i svoju drugu
suprugu koja se iznenada pojavljuje u filmu te se isto tako iznenada, na njezino i naše
iznenađenje, Gotovina odlučuje da će jednom zaprositi svoju buduću ženu jednom kad rat
završi. Publika tako nema nikakvu ideju o tome što se dogodilo sa Ximenom, njihovom
kćerkom ili pak njihove dvije kćerke pošto general pri kraju filma napominje da ima dvoje
djece, a mi kao gledatelji nemamo nikakvu ideju od kud se pojavila druga kćerka. To što
Gotovina nije vjeran ženi kao što je vjeran domovini je jedini prikaz njegovih mana u filmu,
doduše i ova mana ima dvostruko lice. Njegova prevara nije predstavljena kao nešto loše već
služi da ga se oslika kao velikog zavodnika kojemu treba oduška od pakla ratovanja.
Naš je protagonist lik bez mane. Pjeva božićne pjesme na cičoj zimi s ostalim
vojnicima. Otpušta grijehe dužniku svojem jer se, njegovim riječima, nikoga ne šalje u zatvor
na Božić. Srpske ratne zarobljenike tretira s najvišim poštovanjem kako im ne bi pala ni dlaka
s glave. Redatelj prezasićuje te kadrove dijalozima kako im general neće nauditi jer hrvatski
vojnici nisu barbari i silovatelji. Dok Vrdoljak nekoliko puta prikazuje opkoljavanje i
zarobljavanje Srpskih vojnika, odbija prikazati išta što ima veze s Haagom i suđenjem. Njegov
lik nije ratni zločinac te su zbog toga sve scene vezane za uhićenje zapravo inserti iz večernjih
vijesti. Stvarni Gotovina je možda uhićen, ali Vrdoljakova fiktivna verzija lika je toliko daleko
od Haaškog suda da se u filmu niti ne spominju razlozi njegova uhićenja.
Razina ideološke kontaminacije je toliko visoka da su i prazni kadrovi prirode
ideologizirani. Hrvatska je tako božja zemlja, raj na zemlji. Lijepa, no i opasna poput Dinare.
Jasno je kako se redatelj prihvatio snimanja filma kao uzvišenog hrvatskog epa, no upravo zbog
te visoke razine ideologije kojom je film zasićen, General više podsjeća na Kalvariju
Zvonimira Maycuga. Nakon petnaest godina redateljske pauze, Antun Vrdoljak se vratio s
političkim pamfletom u formi unakažene shakespeareovske drame. Ostaje vidjeti kako će ovaj
regresivni film djelovati kao TV serija, no neuvjerljivu glumu, loš scenarij te zastarjeli način
snimanja nastavit će opsjedat ovu audio-vizualnu kakofoniju i u drugom mediju. Čini se kako
će u konačnici General ipak ostati ogoljen od stila i supstance.