Вы находитесь на странице: 1из 43

Nenad Ljubić

Crtice o Ljubavi i...


Ho’oponoponu
besplatno elektronsko izdanje
Sadržaj
Što je to Ljubav?���������������������������������������������������������������������������������������1
Zastavica u Srcu��������������������������������������������������������������������������������������3
Početak������������������������������������������������������������������������������������������������������6
Kako se čisti���������������������������������������������������������������������������������������������9
Čišćenje vodom�������������������������������������������������������������������������������������11
Sjećanje����������������������������������������������������������������������������������������������������15
Povjerenje�����������������������������������������������������������������������������������������������17
Što je Istina?�������������������������������������������������������������������������������������������20
Odgovornost u Ho’oponoponu����������������������������������������������������������22
Očekivanje����������������������������������������������������������������������������������������������25
Pogoršava se������������������������������������������������������������������������������������������28
Ljudi koji nam crpe energiju����������������������������������������������������������������31
Tko donosi odluke?�������������������������������������������������������������������������������34
Mir�����������������������������������������������������������������������������������������������������������37
“Ljubav u knjizi”�����������������������������������������������������������������������������������39
Što je to Ljubav?

Ljubav je … Što god da ovdje napišemo nećemo pogriješiti. Možemo,


primjerice, reći da je ona manifestacija vrlo apstraktne energije koju
mi zatim oblikujemo, tumačimo, kudimo, hvalimo, jednostavno raste-
žemo kako god znamo i umijemo. Svatko živi Ljubav kroz prizmu
svojih programa, sjećanja, podataka, kroz nesvjesno i svjesno, kroz
interpretaciju. Ljubav je tako poput hobotnice, ima svoju glavu - svoj
Izvor, a onda bezbroj krakova koji neprestano posežu za novim hori-
zontima, pojašnjenjima i iskustvima. Zato ju je nemoguće do kraja
opjevati, opisati, oslikati ili se izraziti na bilo koji način.

Ljubav je uvijek korak ispred nas, mistična, neshvatljiva, lijepa. Ona


nas tjera da okusimo značenje prave Slobode jer svaki naš pokušaj da
joj se obratimo iziskuje velike napore slobodne riječi, misli ili namjere.
1
Kad uronimo u dubine svog Bića, kad za trenutak utihne objašnjava-
nje i nastupi tišina, razumjet ćemo da Ljubav živi u svakom atomu,
molekuli, udahu i izdahu i da je svaki atom i svi ovi iza, jedan krak
hobotnice. Oni se zatim formiraju po sjećanju, pa izgledaju i ponašaju
se kao zlo, kao dobro ili neutralno, ali u svojoj Biti uvijek su Izvorna
Ljubav.

Ljubav je beskrajno slojevita, nikad nije jedna energija, jedna tvar,


osjećaj ili jedno lice. Ipak, mi smo jako nestrpljivi da je suzimo u nešto
oku obuhvatno, rukom opipljivo. To samo stvara dodatne krakove
Ljubavi jer joj pruža iskustvo ekstrema, pokazuje joj dokle je jedno
Biće spremno ići da bi pohlepno razdvojilo jedan krak samo za sebe
i otkinulo ga od Izvora, te kakvu vrstu Ljubavi u tim nastojanjima
ono može razviti. To je onda kao da kanticom grabimo more, pa ga
prolijevamo u jezero u pustinji tisućama kilometara daleko, uvjereni
da smo odvojili vodu na dva. A onda dođe Svjetlo i Ljubav se samo
transformira, nevidljivo ishlapi, tvori novu vodu i sve to skupa sobom
ispire u novu raznolikost, novo iskustvo, znanje i svijest.

To je Ljubav. Zajedno s njom, to smo i mi. Svako nastojanje da je


posjedujemo, da joj budemo vlasnici propada kad ona s neba kroz
kišu reciklirane energije u našu zaluđenost i samovažnost padne, sve
to ispere i počne ispočetka. Ljubav ima vremena, naš um ga nema.
Za nju je ovaj eksperiment tek atom u cijelom univerzumu, zrnce
prašine među zvijezdama, među vlaknima energije u njoj. Za nas je
ona skupljena u sjećanje riječi “moje” i teške bitke vodimo kako bi
zadržali taj status osobne, zatočene Ljubavi.

Put Ljubavi je otpuštanje. To je odustajanje od prosudbi što je to


voljenje, kako bi trebalo izgledati i zašto je moje bolje od tvog. Ljubav
ne mari puno, ne nervira se oko naših nastojanja. Sve to ide nama, u
našu lisnicu dugovanja prema Sebi i ključno je pitanje koliki želimo
da nam bude kredit?

2
Zastavica u Srcu

Ljubav je latentna sila, ona je poput tamne tvari u svemiru, nitko je ne


vidi, a opet, ona je strašan potencijal koji vreba svijest da je primijeti.
To je kao da ogromnog oceana vreba njegova vlastita kapljica vode,
a njezin potencijal je cijeli ocean. Čista Bezuvjetna Ljubav je zapravo
polje oko oceana, dok je sami vodeni beskraj tek njegova interpreta-
cija. Zahvaljujući mašti mi možemo skupljati cijelu tu nepreglednu
gomilu Ljubavi i sažimati je u sve manji prostor. Konačno, ostat će
samo riječ Volim te u kojoj je zaista veliki potencijal, jednak svom
Izvoru - Beskraju iz kojeg se to sjećanje dovuklo. Pa iako je to vrlo
potentna sila, ona je tek sjećanje koje počiva negdje na mapi svijesti,
u toj gomili svih ostalih sjećanja u našoj podsvijesti.

3
Ako razvučemo golemu mapu i razvijemo je po stolu, dobit ćemo
ogromno područje i svi detalji na njoj će nam izgledati gotovo pa isto.
Jedini način da izoliramo bilo što odatle jest pažnjom. Ako zabijemo
pribadaču sa zastavicom u jednu točku onda imamo njezin potencijal
osviješten. Sad je već moguće nešto učiniti s tom točkom, putovati do
nje ili iz nje, možemo maštati o njoj, skupljati druge slike, uspomene,
fotografije i sjećanja, sve dok u jednom trenutku zaista ne osvanemo
tamo i živimo tu pribadaču Dušom i tijelom.

Ljubav je sve u toj priči: ona je taj stol i mapa, ona smo mi koji je raz-
vlačimo, naša žudnja za traganjem gdje ćemo putovati, ona je i prostor
u kojem se sve to odvija. Sve je to potencijal koji vreba našu pažnju
i čeka da ga primijetimo. No, mi trebamo odabrati takav sadržaj
stvarnosti - da je sve to Ljubav! Suzit ćemo još to malo, pa ćemo reći
da Ljubav smo mi, to je naša unutarnja mapa u koju je integrirano
sve ono što mislimo da jesmo i ono za što smo uvjereni da nismo,
naše tijelo, kao i psihološke podjele koje smo sebi postavili, svjesno,
nesvjesno ili podsvjesno. Unutar toga je opet beskrajni niz mnoštva
podataka, sjećanja, programa, prvo u sfernom energetskom polju
koje okružuje naše tijelo, pa u svakoj stanici, molekuli, atomu, tko
zna dokle sve to doseže. Ipak, koliko god mi to razgranjivali, dijelili
i grupirali, u svakom tom dijelu leži potencijal Ljubavi, baš kao što
je to i svaka kapljica vode u ogromnom oceanu.

Naš posao je da izoliramo taj potencijal, da ga dodirnemo sviješću,


pažnjom ga letimice okrznemo i onda ga, poput sitnog zrna sjemenke
uzgajamo u život, u golemo stablo što nepokolebljivo raste k svom
Izvoru, i kao da svojim granama uzbuđeno poseže prema svom domu.

Ljubav, dakle, treba kultivirati.

S Ljubavlju pokušavamo komunicirati na sve moguće načine. To se


čini kao da u pustinji, usred pješčane oluje, bacimo šaku prašine, a
onda krenemo prepričavati iskustvo Ljubavi prema snazi i sili koju
je ta prašina ostavila u tom pješčanom kaosu. Bolje je onda reći da
ona komunicira s nama, a mi tu i tamo primijetimo neku uzbuđe-
nost, blagu zbunjenost i neku finoću koja nam proljepša jedan period
života, pa makar to bio i samo jedan dan. To je poput one priče o ribi
4
koja cijeli svoj život pliva u rijeci. Ona ne zna sudbinu te rijeke, ne
zna njezinu veličinu, niti volumen. Jedino što zna je da rijeka teče
izvan njezine kontrole. Riba može pratiti kuda rijeka ide, ali ne može
vidjeti njezin kraj. Može li tada riba razumjeti ocean u kojeg se rijeka
ulijeva? Ljubav tako neprestano teče, mi plivamo u njoj, udišemo je,
živimo njezinu esenciju, ali smo potpuno nesvjesni njezine veličine.
Ona se slijeva u veće rijeke, veća mora, nepregledne oceane, sve do
u Beskraj.

No, nije na nama da to istražujemo, to je pothvat bez kraja i konca i


nema baš smisla. Mi imamo priliku svu tu Ljubav, i onu od rijeke i od
oceana, pa i dalje, osvijestiti u nama, u majušnom tijelu, toj malenoj
mapici svijesti u kojoj je sve već odavna ucrtano. Trebamo samo još
staviti pribadaču sa zastavicom!

To je sve. Putovanje može početi. A kako će početi? Pa kako počinje


vaše putovanje iz snova u, recimo, Japan? Sigurno ste uzeli globus ili
kartu svijeta i zanemarili svu tu ogromnu stvarnost Majčice Zemlje,
zabili ste pin u Tokio i otpočeli s mentalnom avanturom stvaranja
ljubavnog odnosa s tim putovanjem.

To ste učinili, zar ne?

5
Početak

Ljubav je energetska činjenica, ona je prapočetak svega, temelj našeg


Bića. Međutim, dogodilo se da je iskustvo preuzelo život, otelo Ljubav
i zatvorilo je u tamnicu zaborava, pa sad to isto iskustvo doživlja-
vamo kao jedinu istinu. Trebamo učiniti preokret na prirodno stanje
- staviti stvari na svoje mjesto: kredit u banci, patnja, bol i razvod
s bračnim partnerom je iskustvo, a Ljubav Jesmo. Ali, kako će nam
ovo pomoći oko patnje? Neće učiniti da ona nestane, zar ne? Dakle,
trebamo prestati percipirati patnju kao problem!

Otpustiti ideju da je ona problem je prioritet svakog udaha i izdaha


jer takva ideja krade energiju što nam je potrebna da bismo se sjetili
esencijalne Ljubavi u nama. Sjetimo se samo, koliko dugo smo trau-
matizirali kad nam je ukralo autić/lutku? Koliko dugo smo plakali
6
za njima? Možda negdje do podneva. Što se tu dogodilo? Pa Ljubav
je uravnotežila taj problem, još smo imali dovoljno sjećanja o njoj.

Moramo dopustiti Izvornoj sili u nama da usklađuje svijest s njom,


radije nego s iskustvom. Kad to budemo u stanju, ništa nas neće
moći pokositi. To je ona hrabrost, snaga, ono tzv. mjesto izvan zone
komfora o kojemu svi bruje! To nije urlanje s mačem na travnatoj
poljani prema hordi divljih konjanika s druge strane! Ne, to je strplje-
nje gušterice da joj naraste novi rep koji joj je upravo mačka šapom
otkinula!

Junaštvo je uvijek u tišini. Ono je u predanosti nevidljivoj slutnji da


je nešto tu nekad bilo i da sam iz toga živio. Slobodni ćemo biti tek
kad otpustimo. Kao što je maleni gušter otpustio svoj rep. Nije žalio
za njim, zar ne? Kako je znao da će mu narasti drugi? Što? Išao je
na terapiju? Ako ne otpustim svoj nogom smrvljeni autić, to je onda
trauma. Ona raste u meni, postaje dominantna i traži moju energiju
kako bi živjela. Hranim je samosažaljenjem i potvrđivanjem tog isku-
stva kao jedine stvarnosti.

Otpuštanje je zato prioritet. Stoga imamo testove da bismo to naučili.


Opet smo na početku: došao sam na ovaj planet da bih kao Ljubav
Jesam imao iskustvo. Izgleda da ne mogu naučiti biti slobodan ako
ne “izgubim” nešto s čim sam se emocionalno identificirao. Moram
preuzeti odgovornost za to iskustvo, a Ljubav Jesam. Ljubav u nama
nema namjeru sužavati svoj sjaj u nikakve forme, ne želi imena niti
pojašnjenja, a ipak, jedini način da je shvatimo je preko sjećanja o
Sebi, u prebiranju po kutovima svijesti gdje smo je odgurivali kroz
vječnost.

Vrlo je teško voljeti sebe, jer je to zbunjujuće, nemamo pojma što sebe
jest. Mislimo da je to ono što vidimo u ogledalu i kako se predstav-
ljamo u svijetu, da je to ono kako nas oni percipiraju. Puno je lakše
voljeti druge jer u toj ljubavi prema formi tražimo istinskog Sebe,
onaj Božanski dio u nama. Voljeti sebe znači odustati od svega što
nam sebe predstavlja i predati se toj bezličnosti. To znači neprestano
osvještavati da je Ljubav stalno tu, u pozadini, bdije u našem Srcu,
prihvaćanje naše vreba. Jednom kad um utihne, ona preuzima, sve
opkoli, jer otpora prema životu više nema.
7
Naučimo zato što god više možemo o Ljubavi što u nama živi. Jutrom,
kad snene oči otvorimo, kažimo:
“Danas ću tražiti Ljubav u sebi. Nemam drugog zadatka nego dozivati
je, ‘Volim te’ ću joj govoriti.”
Ako to činimo, Ljubav će uzvratiti. Neće to biti olujni grom niti potres,
nego neki divni neobjašnjivi mir. To će biti zahvalnost svake stanice
našeg tijela što smo joj malo tišine poklonili. A onaj zvuk koji potom
slijedi? To je Ljubav što iz tijela izlazi, jer smo ga baš sad protrljali
svojom pažnjom i ona će tada reći:
“Kako ti mogu služiti?”

8
Kako se čisti

Riječ čišćenje nas asocira na nešto izvanjsko, nešto što percipiramo


kao prljavo i mora se očistiti da bi bili zadovoljni, smireni i osjećali se
ugodno. Ali što je s unutarnjom nečistoćom? Ona je nevidljiva, taložila
se milenijima, jako nas iscrpljuje, a ipak je i dalje ne primjećujemo. U
Ho’oponoponu čišćenje se odnosi isključivo na našu podsvijest, nešto
neznano, apstraktno, i poput uljeza se provuklo u naš podsvjesni
um. Čišćenje sjećanja i programa je tako najvažnije za nas, gotovo pa
instinkt, a Ho’oponopono mu daje unutarnju dimenziju. Praktičar
Ho’oponopona će imati najbolje rezultate ako mu čišćenje postane
namjera, misija ili zadatak, nešto što ga vuče s velikom strašću i
natjeruje ga da mu se preda i pritom itekako uživa.

9
Dakle, kako se čisti?

Čisti se u tišini, bez pogovora, bez pitanja, nepokolebljivo, s ljubavlju.


Čisti se strašću dvoje zaljubljenih koji tango u dvorani s brojevima
na leđima plešu.
Čisti se kao što se diše, kao što se hoda, kao što se lice toplom vjetru
prepušta.
Čisti se jednostavnošću zen monaha koji u podnožju Himalaja čaj
sebi sprema.
Čisti se sigurnošću jutarnjeg sunca, noćnog neba i zraka koji nas čeka
da ga udahnemo.
Čisti se odlučnošću gusjenice da izađe iz svoje čahure i postane leptir.
Čisti se ustrajnošću žohara da preživi sve napade da ga istjeraju, da
ga istrijebe.
Čisti se žudnjom mužjaka bogomoljke da oplodi svoju ženku, premda
će ga nakon toga ona pojesti.
Čisti se čežnjom čovjeka bez ruku i nogu da ushićeno svijetu izvikuje:
“Nemam ruke, nemam noge, ali ne brinem!”
Čisti se snagom mrava da teret 10 do 50 puta težeg od sebe nosi i ne
ustraje ni trenutka, imajući u vidu jedan jedini cilj: odnijeti to kući!
Čisti se voljom lososa da putuje nekoliko tisuća kilometara natrag na
mjesto svog rođenja i rijekom uzbrdo uzbuđeno hrli da umre kako
bi život stvorio.
Čisti se ustrajnošću lame koji od sitna pijeska satima mandalu gradi
da bi je poslije bezbrižno i s ljubavlju otpuhao.
Čisti se strpljenjem lovca koji satima na koljenima nepomičan stoji,
svoj plijen vreba.
Čisti se upornošću pušača koji, iako je rak već uvelike uznapredo-
vao, u bolnici halapljivo za dimom cigarete glavu okreće i zdušno
u njemu uživa.
Čisti se privrženošću psa koji za gospodarom zaljubljeno repom maše.
Čisti se predanošću konja da čovjeku tisućama godina služi i cijelu
njegovu povijest na svojim leđima prenese.
Čisti se s Volim te, Hvala ti.
10
Čišćenje vodom

U praksi Ho’oponopona jedan od alata za čišćenje je čaša vode. Voda


je fascinantan medij, njezine tajne tek počinjemo otkrivati. Premda
su je drevni narodi odavna koristili za iscjeljivanje, moderna zna-
nost danas sramežljivo čeprka po misteriji vode. Ipak, čak i ta mala
saznanja su zaista čudesna.

Voda je sveprisutna na planeti Zemlji. Iz nje je nastao život i bez


nje ga nema. Ona prenosi sve potrebne informacije u sebi i čini se
kao da se njezina bezličnost može namjerom uobličiti, programirati,
dati joj neke naredbe. Utjecaj namjere na vodu je nebrojeno puta
dokazan. Ona doslovno reagira na nju, kodira se i u skladu s tim
formira svoje smrznute kristale. Voda precizno preslikava sve ono
nevidljivo i odnosi svojim tokovima tko zna gdje. No, sve se to opet
vraća, reciklira, ponovno programira.
11
Voda je savršen čistač. Ona u sebe integrira svijest i u stanju ju je
preoblikovati u materiju. Voda je tako mapa svijesti, jasna slika naše
sreće, nervoze, netrpeljivosti, strasti, Ljubavi ili ljutnje.

Mi možemo komunicirati s vodom. Možemo joj se obratiti, razgovarati


s njom ili joj izraziti svoju namjeru za iscjeljenjem. Voda tako koristi
nevidljive elemente namjere i generira je u energiju što iscjeljuje.
Imajmo na umu da su takvi odnosi uvijek strogo individualni, oni su
između nas i svijeta, ne moraju značiti opće pravilo! Jer stvarnost je
naša kreacija, naš san, pa je njegova struktura prilagođena nama, čisto
iz praktičkih razloga. U njemu se učimo, rješavamo svoje probleme i
prepreke, pa je i način iscjeljenja osoban. Pa evo kako izgleda jedna
takva komunikacija o vodi iz osobnog ugla:

Razgovor s duhovnim vodičem o vodi


P: Na koji način voda vrši čišćenje?
O: Tako da u sebe prima energiju, vibraciju, osobnu povijest i konačno,
svijest onoga što želimo da očisti.
P: Kako ćemo označiti na papiru problem? Ako želimo, npr. oči-
stiti bolest neke osobe, kako ćemo to izvesti?
O: Napišite na papir ime te osobe ili još bolje, postavite njezinu sliku!
Navedite o kojoj se bolesti radi, ako je poznato. Voda će primiti u sebe tu
vibraciju, ona će to čistiti jer je jako “magnetična”, sve može primiti u sebe!
Prethodno se obavezno obratite vodi, pomozite joj da to očisti, recite joj da
je volite i zahvalite što čisti za vas! Potom stavite sliku ili tekst.
P: Kako da čistimo novac?
O: Vi ne čistite novac, nego svoj osjećaj prema novcu! Postaviti ćemo to
ovako: postoji odnos: vi i novac – voda će to sinkronizirati, bit će posrednik
između te dvije vibracije – vas dvoje! Zato napišite svoje ime (ili stavite
svoju sliku) i stavite novac, zajedno, jedno s drugim – ispod čaše! Neka
voda to izjednači, izbalansira, neka upije u sebe programe jednoga i dru-
goga. Na taj način će učiniti transformaciju, promijenit će odnos između
vas dvoje. Manifestacija može doći u obliku ideje o novcu, informacije,
vašoj spremnosti primanja novca u bilo kojoj formi i obliku, direktno ili
indirektno (poklon, posao i sl.).

12
P: Zašto sliku?
O: Slika je prikladniji medij jer sadrži kvalitetniju informaciju, proizvodi
snažnije valove sjećanja prema onome što je na njoj. Ipak, u nedostatku
ili nemogućnosti slike, možete napisati ime ili tekst koji opisuje problem.
P: Kako čistiti odnose s ljudima, primjerice nekom osobom s
kojom imamo problem?
O: Svugdje gdje postoji dva - gdje pokušavamo popraviti nešto, dvije stvari
- uvijek oba stavljamo i prepuštamo vodi da ih izbalansira, da ih primi
u sebe, njihova sjećanja, informaciju, kod ili energetski zapis. Voda će ih
nastojati kao zadana vrijednost uravnotežiti, stvoriti novi odnos, kao što
vodena bujica stvara sebi nove putove, uvijek najkraće i najjednostavnije
jer je to u njezinoj prirodi. Programiranje i stvaranje novih zapisa okoline
je taj koji vrši poremećaj u vodi, no ona ima u sebi ugrađenu primarnu
funkciju - prioritet uravnoteženja, prvo sebe, pa onda okoline u novu
vibraciju, zapis, integritet (to je vidljivo i na globalnoj razini kroz promjene
klime). Kad voda počne ovaj proces moguće su razne manifestacije, ponekad
i vrlo dramatične, korjenite promjene, ona može promijeniti krajolik u
potpunosti! U tom trenutku ćete polako osjećati kako se topite, rastvarate
pri pomisli na tu osobi, kako se mijenja vaš osjećaj prema njoj.
To voda može učiniti za vas, ali obavezno joj se obratite i zahvalite, recite
joj da je volite! Time dajete vodi osobnost, vaš pečat, dio sebe i onog što
jeste, dozvolu, kao i spremnost da zaista želite tu promjenu! Voda će to
razumjeti, izvršiti vlastitu transformaciju na energetskoj i materijalnoj
razini i krenuti na obavljanje zadatka rješavanje problema koji imate kroz
najbrži proces – uravnoteženjem.
P: Što još može reći o tehnici čaše vode?
O: Možete to raditi i s velikim vodama, rijekama, morem, jezerima, pa i
bazen će poslužiti! Ako imate priliku, ugazite u, primjerice, more, zamiš-
ljajte problem ili osobu i zamolite more da ga čisti. Možete upotrijebiti neki
mediji, visak ili rašlje, neka vam bude indikator kako se odvija to čišćenje.
Također, možete stajati i na kiši, hodati po njoj i pritom namjeravati čišće-
nje. Kad je čišćenje namjeravano, kao da se stvara nekakav protok (kanal),
svojevrstan energetski prolaz – pa svi dijelovi koji se uravnotežuju prolaze
kroz njega na neko drugo mjesto. Voda to odnosi, prerađuje, preoblikuje.
Također, vodu možete koristiti kao stalni model liječenja za sebe. Obratite
se vodi u sebi! Kod unošenja nove količine vode, programirajte je da vas
liječi! Zahvalite joj se dok držite čašu u ruci, recite joj da je volite i da je

13
molite da vas liječi oko tog i tog problema. Onda je polako ispijajte, ali i
dalje sa namjerom da vam ona liječi problem, kao da pokušavate usposta-
viti inteligentan odnos s njom, s vodom. Neprestano to radite, predajte se
vodi, pijte je s užitkom, sa svjesnošću! To je moć vode.

14
Sjećanje

Ako pažljivije promotrimo primijetit ćemo da je samo jedna element


odgovoran za aktiviranje drama u našem životu. Riječ je o sjećanju.
To je ono kad gledate fotografije iz srednje škole, pa vas svaka slije-
deća slika i ljudi u njima potaknu da odlutate u daljnja prisjećanja.
Ni ne primijetite, a već ste daleko do školskog igrališta. Možda ste
kod bivšeg, možda na sastanku sa šefom, a možda i na plaži. Ipak,
niste se s mjesta makli!

Sjećanje je poput svjetlosnog vozila. Prebacuje nas s radnje na radnju,


s radosti u dramu, a da pritom nemamo pojma kako se to sve skupa
događa i zašto. Možemo reći da je ono poput mrvica kruha što smo
ih sami ostavljali iza sebe i sad ih pronalazimo. Ali, umjesto da ih
“pojedemo” odnosno otpustimo, mi ih samo malo pomaknemo po
15
strani i ostavimo pregršt novih, fantomskih sjećanja koja se uopće
nisu ni dogodila! To su priče koje je um izgradio iz upitnih okidača,
poput: “Što bi bilo da je…? Da sam to učinio, kako bi bilo? Trebao
sam to i to reći…” Veliki je to opus, i kad bi teorija o paralelnim
svjetovima iza svake namjere pokazala svoju veličinu - pa svatko
od nas bi imao svoj vlastiti svemir izrađen od “kad bi” varijacija i
mogućnosti. Ali eto, i dalje smo zaglavljeni u svom mjehuru sjete,
žaljenja, depresije ili površnosti. Sjećanje se poigrava s nama, a mi
to dopuštamo jer eto, “mogao sam, a nisam”.

Sjećanja su tako poput tragova u snijegu, u blatu, u pijesku. Mi odre-


đujemo kad će novi snijeg, voda ili vjetar opet povratiti bezličnost
u našu svijest. Svi ti instrumenti čišćenja su nam uvijek dostupni i
možemo ih odgovorno upotrijebiti. Pitanje je želimo li to uopće i
koliko nam odgovara patnja stalnog hodanja po istim tragovima?
Mi smo uvjereni kako je očuvanje svakodnevne rutine garancija
naše sigurnosti i sjećanje je alat s kojim to održavamo. Ali zar to nije
apsurd? Čuvamo svoja sjećanja kao najveće blago kako bi nam i sutra
bilo isto kao i danas, a istovremeno želimo slobodu, sreću, žudimo
za avanturama dječje zaigranosti.

Dakle, trebamo neke druge alate, one koji brišu sjećanja, ali nas i
oslobađaju ovisnosti o njima. Pustiti možemo samo ako smo zaista
voljni to učiniti. Ne možemo govoriti Volim te, a istovremeno čvr-
sto držati svoja sjećanja zagrljenima kao najveće blago na svijetu!
Raširimo zato ruke, neka to bude poklič radosna čovjeka što je sad
taman skočio, pa kako bude! Dapače, dignimo sve četiri u zrak, pa
će onda te nevidljive barice sjećanja samo učiniti ono što i inače čine:
posušit će ih svjetlo, isparat će ih Ljubav, a nova voda koja će iz njih
nastati samo će isprati tragove i otići svojim putem o novu reciklažu
prema čistoj svijesti.

Ho’oponopono nam pomaže da odustanemo od stiska i otvorenih dla-


nova krenemo na putovanje čišćenja svoje podsvijesti. To je onda taj
odabir: umjesto da zagazimo u stari trag, reći ćemo Hvala i otpustiti
sve te crtarije po našoj auri. Neka odu, otputuju u svoje stanište gdje
će ih Ljubav preoblikovati u svježu energiju slobodnog življenja.

16
Povjerenje

Što je to povjerenje? Koja je razlika između vjere i povjerenja, ako


je uopće ima? Po mom iskustvu razlika je očita.
Vjera ne može do kraja iscijeliti tvrdnju da je ovo što mi se događa
najbolje za mene, dok povjerenje to može. To je zato što vjera nalaže
neko bolje sutra i sva energija je usmjerena na taj sutrašnji prizor
oslobođenja od patnje, pod uvjetom određenog načina života. Povje-
renje nam daje snagu za sadašnji trenutak, ono zna da je sve što sad
doživljavamo proces otpuštanja i požurena tegoba zbog preuzete
odgovornosti za naš život.

Vjera podrazumijeva da mi nešto znamo, primjerice, znamo da je


Biblija povijesna činjenica ili da je Bog vladar univerzuma i u to

17
vjerujemo, bespogovorno održavamo te ideje svojim mislima. Povje-
renje se ne bavi činjenicama koje opisuju stvarnost, nego iskustvom
života u sadašnjem trenutku, kao i s pitanjem: “Što sada mogu učiniti
s tim?” Znači, sad mi je teško u životu, ali ga živim s povjerenjem i
predao sam se iscjeljenju kroz svoje djelovanje.

Mi ne vjerujemo da će sunce sutra izaći, nego imamo povjerenje.


Nemamo vjeru da će nam automobil ujutro upaliti, nego povjere-
nje. Majka ima povjerenje u procese u njezinom stomaku za vrijeme
devetomjesečnog stvaranja bebe. Dakle, povjerenje je potentna sila
stvaranja, a vjera učvršćivanje već postavljenih podataka.

Kad imate povjerenje onda nemate ništa, kad vjerujete onda imate
sve. No, je li to istina? Povjerenje u zapravo stanje Nule, dok je vjera
kompletan sadržaj već postavljen oko nas. Ja sam s povjerenjem
došao na ovaj svijet i krenuo stvarati u njemu svoj život. Zapravo,
potencijal mog stvaranja je beskonačan i ovisi samo o mojoj svjesnosti
Nultog stanja iz kojeg stvaram. Božanstvu u meni ne treba vjera da
je moćan, ali mu treba povjerenje da ću izvršiti svoju misiju do kraja
i razviti svoj potencijal da iscjeljujem ovaj planet ili bilo što drugo
kroz svijest o Jednom u Sebi.

Imati povjerenje najteža je stvar na svijetu. Zapravo, najveću bojazan


izaziva pitanje čemu povjerenje, komu, povjerenje u što? Međutim,
nema odgovora na to pitanje! Praktički, vi morate dati sve od sebe, sa
sebe, iz sebe, baciti to na stol i disati spokojno, a karte mogu ispasti
bilo kako! Nema nikakvih garancija za ništa, a baš to ništa vam je cilj!

Imati povjerenje - to je kao da moramo složiti sliku od puzzli s nji-


hovom zadnjom stranom. Sve je bijelo, čudnog oblika, a opet tamo
iza scene u onom nevidljivom dijelu sebe svaki taj komadić nosi
prekrasnu sliku koju tek naslućujemo. Ho’oponopono se bavi tim
jednim komadićem. On ga prevrće na svoju pravu stranu i osvještava
dio cjeline koja je tada to povjerenje.

Ho’oponopono je umjetnost stvaranja perspektive Ljubavi u svaku


sljedeću puzzlu koju nam život podastre kao zadatak da je poslo-
žimo. Mi ne možemo pogriješiti kad otpuštamo, jer zaista nije važno
18
gdje smo uglavili tu kockicu i jesmo li dobro odigrali karte. Djelitelj
i Slikar prilagođavaju igru kad mi otpuštamo. To je sad neko drugo
povjerenje - osjećaj da se realnost prilagođava našoj odlučnosti da
čistimo i otpuštamo.

Važno je njegovati strast i žudnju za slijedećom puzzlom, novim


komadićem ukupne slike. Zato služi taj Volim te - da jedva čekamo
slijedeći potez Ljubavi da nas zavede u daljnje čišćenje. Tada osim
Djelitelja i Slikara postoji i Ložač koji ubacuje voljenje u kotao i pogoni
našu volju da idemo naprijed, ma gdje god da taj put vodio.

Zapravo je nemoguće objasniti što je to povjerenje. No, moguće je


zahvalnošću otpustiti strah da nećemo uspjeti, da negdje griješimo,
slabo ili loše čistimo. Istina je da čistimo onoliko dobro koliko je to
moguće. A to je opet neko treće povjerenje da ta kvaliteta i količina
čišćenja može učiniti preokret. O povjerenju, baš kao i od tih Volim te i
Hvala ti možemo napisati roman od deset tomova i dalje bi ostalo jako
puno mjesta za još avantura koje Ljubav i Zahvalnost s Povjerenjem
grade. Ali te romane treba živjeti, pa je to - gle - opet povjerenje u
Pisca (koji je i Djelitelj, Slikar i Ložač) da zna pisati ono što mi živimo.

19
Što je Istina?

Mi ne možemo znati što je stopostotna istina. U toj nedoumici sve ima


taj potencijal da nam preuzme život i proglasi se jedinom istinom.
Tako, strah, patnja i bolesti itekako mogu postati jedina mogućnost
za nas, sve što možemo, sve što imamo i jedina stvarnost. Ljubav je
u stvari revolucija, strategija svijesti da svrgne našu fasciniranost s
patnjom. Ako svoj svijet opisujemo s Volim te, onda će ono polako
preuzeti prijestolje i zavladati našom istinom. Ono će preuzeti stvar-
nost koja će onda imati perspektivu nečeg sasvim drukčijeg.

To je uvijek strategija povjerenja. Jer kao što su spontani ljutnja i agre-


sija, tako je spontana i Ljubav! Jedini je problem što ljutnja “putuje
pravocrtno” i odmah izjuri vani, a Ljubav prvo provuče svoju strast

20
kroz sve kanale našeg otpora, pretražuje uljeze i uklanja ih. Povjerenje
je baš u toj pauzi, u njoj su najveći izazovi neuplitanja!

Agresija je prostor u kojem se odvija bitka za očuvanje “identiteta”


utvrde koju smo o sebi izgradili i stalno je gladna svog održanja, pod
bilo koju cijenu. Ljubav, s druge strane, neprestano prazni prostor,
ona uvijek čisti i prilagođava tu napetost praznine prema Sebi. Caka
kod voljenja je u neutralnosti, u suzdržanosti da tom Volim te pridru-
žimo bilo što! Ako nema slike ni tona dok volimo, onda ih neće biti ni
kao reakcije na ljutiti svijet oko nas. Odustati od prosuđivanja znači
dati povjerenje Ljubavi da će ona to sjećanje što osuđuje apsorbirati
u Volim te kojeg smo uputili kao odgovor na ljutnju.

Zato, sve uložimo u Ljubav, zadnji atom snage! Neka to bude apstrak-
tna Ljubav, nepoznata, a opet jedina znana. Bacimo se u taj prostor
gdje nema ničeg što bi nam uzvratilo Volim te natrag, dakle bez oče-
kivanja! Tada ćemo znati, jer u toj Tišini ćemo biti doma, u Sebi, u
Svemu.

Zaokupirajmo našu pozornost voljenjem jer nema druge! Voljeti nije


opcija, nije odabir ni dužnost. Voljeti je Istina.

21
Odgovornost u Ho’oponoponu

U Ho’oponoponu odgovornost je uvijek sadašnji trenutak, ono ne


pogledava iza, niti na prstima izviruje prema naprijed. Mi možemo
preuzeti odgovornost samo za ono što se sad ovoga trenutka poja-
vilo, ništa više! To je kao skala na vazi: naša odgovornost je da ona
uvijek bude na Nuli, a ono što nam se pojavljuje su utezi koje ljudi,
okolnosti i život općenito, stavljaju po stranama.

Dok čistimo mi “rastačemo” te utege, ne dopuštamo njihovo novo


gomilanje, a istovremeno otapamo i energetske tvorevine iz prošlosti
koji zatežu prema sebi preko sjećanja. To je kao u onim filmovima
o putovanjima kroz vrijeme, primjerice, “Povratak u budućnost”!
Glavni junaci uvijek imaju neke fotografije kod sebe bilo iz prošlo-
sti ili iz budućnosti, one su činjenica, pa bili su tamo i fotografirali
22
se! Međutim, dok se odvija radnja filma, to je onda njihov sadašnji
trenutak. Sve ono što im se usput pojavljuje oni svojim djelovanjem
neutraliziraju (mi kažemo da se to zove hopsanje - čišćenje) i onda
figure na fotografijama nestaju, jedna po jedna.

Dakle, kad čistimo sada i ovdje (a drukčije nije moguće jer se upravo
sad pojavio problem ili prilika), onda na energetskim otiscima ili
“fotografijama” nestaju slike sjećanja, vraćaju se u prvobitno stanje
Nule na tom području. Tako da možemo biti bez brige, svako Volim te
ili Hvala ti je precizna laserska zraka: ona briše piksel po piksel svake
gravure po našoj energetskoj mapi koju imamo o sebi i svijetu oko
nas. Šteta što nemamo vremenski stroj pa se vratimo malo u proš-
lost i poslikamo par svađa, malo drame i pokoju zaljubljenost i sad
gledamo kako nestaju ti prozori u njima. No, zato imamo povjerenje.
A to je isto odlična metoda za posvjedočiti kako se odvija čišćenje.
Samo joj dajmo malo vremena.

Na jednoj mojoj radionici u Japanu netko se javio i rekao: “Pokušavam isci-


jeliti svoje rame, intenzivno radim na njemu! Fokusirano čistim to rame!”
I dok je osoba govorila, ja sam čistio, jer tu sam samo da čistim.
A onda sam čuo njegov gležanj kako mi govori: “Ali zašto on ne radi na
meni? Jer tu je problem!”
Na to sam uzviknuo: “Oho?”
A nisam čuo ni gležanj ni rame da mi govore da ja radim na njima!
Dakle, što se to događa u meni da on ima problem s nožnim člankom, koji
se manifestira kao bol u njegovom ramenu?
Tako sam čistio i na kraju radionice čovjek je rekao da je bol nestala.
Dr.Ihaleakala Hew Len

Ho’oponopono uvijek kreće iz osobne odgovornosti, dakle, temeljno


pitanje je što se događa u meni da imam iskustvo toga i toga. To je
najteža stvar u ovoj praksi - razumjeti kako sam to ja odgovoran za
neki problem kojemu svjedočim, a na prvi pogled se mene ne tiče.
Naravno, nema nikakvih mogućnosti da to intelektualno razumi-
jemo, jer u Ho’oponoponu iza jedan ne ide dva nego Nula. Hopsanje
je apstraktna praksa, iako nam se cijelo vrijeme čini da je i te kako
konkretna i jasno ukazuje na probleme. Međutim, ona osvještava
posljedice, gotov čin koji je nastao kao rezultat zanemarivanja pre-
uzimanja odgovornosti u prošlosti. To ispada kao neki energetski
23
nesporazum, pa dok hopsamo, mi ga izglađujemo preuzimanjem
odgovornosti za posljedicu, za nasilnika u obitelji, za bolest, loše
odnose ili depresiju. Vrijeme ne igra ulogu i uvijek imamo priliku
ispraviti pogreške učinjene još od početka vremena. To je taj dio u
meni, ta pogreška, ikonica na Windowsima nesvjesnog koja vreba i
čeka da se aktivira. Aktiviraju je okolnosti, situacije i ljudi oko nas. Ja
sam odgovoran za svoje Windowse, operativni sistem koji se odmet-
nuo i ispunio programima koji sada sami po sebi rade, a svjesni um
o tome nema pojma.

Iako ne postoji odgovor na pitanje što je to u meni da imam ova


iskustva, ipak, ono je čin prihvaćanja da imam posla ako želim preo-
braziti svoj život. Kad preuzmemo odgovornost, premetačina života
je neumitnost. Može nastati kaos, kao da smo onaj Snješko u sta-
klenci koju je upravo Božanstvo protreslo i sad smo u panici jer se
sve uskomešalo oko nas. No, u većoj perspektivi to je lijep prizor,
svi ga vole, a na zidovima reflektira sjajnu igru snježnih pahuljica.
E, ta perspektiva - to je povjerenje! Negdje iza svega poznatog stoji
dio nas koji živi širu sliku i zna da je “kaos” preslagivanje Ljubavi
na ljepšu poziciju s kojeg će nas dražiti da je slutimo.

Tako, bez obzira što nemamo pojma, Volim te zna da to uopće nije
ni važno. Ono se bavi Ljubavlju i briše sve što Ljubav nije. A to me
samo i zanima! A vas?

24
Očekivanje

Očekivanje je zaista pravi izazov za svakog od nas i veoma otežava


postizanje psihičke slobode. Ipak, vrlo teško mu je odoljeti, jer je
sasvim prirodno da očekujem da mi dijete bude odličan đak u školi.
Međutim, kad očekujemo neki rezultat onda smo koncentrirani samo
na taj trenutni događaj, a to nam odvlači velike količine energije i
svjesnost od trenutka u kojem se nalazimo. Gotovo uvijek je riječ o
programiranoj verziji očekivanja, a ona je najagresivnija. Program je
ovdje vrlo nametljiv u svojoj žudnji za dobivanjem rezultata, a sve
zbog straha da nema nade ako ne dobijemo baš tu varijantu koju smo
zamislili, i to ako je moguće odmah!

Naravno da očekujemo da će se bol smanjiti, a bolest iscijeliti. No,


problem s očekivanjem je u tome što ne znamo što se doista događa.
25
Na primjer, ako vas boli glava, u tradicionalnoj kineskoj medicini
vam zabijaju igle u stopalo i bol nestane, dok na zapadu mi tretiramo
isključivo glavu, eventualno vratnu kralježnicu, tražimo tumore u
mozgu i slično. To je sve u redu, naravno, treba sve pregledati. Među-
tim, uporno zanemarujemo uzrok, zašto boli glava, zašto se pojavio
taj tumor? Oni kažu da je tumor strano tijelo, da je to uljez! Zaista?

Ho’oponopono se bavi uzrokom, mi čistimo sjećanja koji su doveli


do tog stanja, do bolesti i patnje. To je vrlo apstraktno, a um ne voli
nedefinirano, on hoće jasne crte i međe kojim bi objasnio sebi što se
događa. Čišćenje u Ho’oponoponu nije lijek, to nije akupunktura,
hoemopatija, akupresura, ili nešto četvrto. To je otpuštanje onog
dijela nas koji je prauzrok svih tih problema.

Dr.Hew Len kaže:

“Vi ne čistite zbog rezultata! Ne kažete Božanstvu: ‘Čuj, bole me leđa,


daj sredi mi to!’ Ne radi to na taj način! Ho’oponopono znači ispraviti
grešku. A greška je neprekidno odigravanje sjećanja. Vratite se samo
natrag, natrag… sve dalje i dalje, majku bole leđa, oca bole leđa, njihovog
oca, pa njihovog… Mi, dakle želimo stići do tog početka, do jezgre koja
stvara bol u leđima! A riječ je samo o podacima koji se vrte u podsvijesti!”

Rekao bih da cijeli spektakl oko (ne)očekivanja služi samo zato da


nam u toj zabrinutosti preostane mjesta za malo mira i prostora za
širu perspektivu. Kad se mir i prihvaćanje “spuste” u naše biće, onda
smo dali prilici inspiraciji da nas nadahne s nekim rješenjem, s pomoći
kako da se iscijelimo. I to samo zato jer smo pustili konopce kojima
smo se vezali, zatočili i zaklinjali da smo to mi, da nema ništa drugo.

Inspiracija je naš osobni aspekt Božanstva, to je izdvojena poruka


samo za nas i ona će nam doći, ali je treba čuti, izolirati iz sve te
silne buke. Bolest je tek simptom, ona je nastajala godinama, možda
eonima, nemamo pojma! Znamo samo da boli i da se želimo toga
riješiti. Negdje između toga treba pronaći svoju inspiraciju koja će
nam pomoći da se iscijelimo, da očistimo ta sjećanja što nas dovode
u te situacije i da preuzmemo odgovornost. A pomoć dolazi u inter-
valima tišine, mira i prihvaćanja. Važno je naučiti jezik inspiracije,

26
njezin osobni dodir u nama. A Ho’oponopono nam u tome pomaže
jer uklanja ono što je zaista uljez! A to su sjećanja. Salvador Dali se
nikad ne bi usudio crtati onakve slike da je robovao očekivanjima.
Možda je i robovao, ali nešto je ipak bilo jače i prelomilo sram u
njemu što će netko reći ili kako će se to prihvatiti. Samo je pustio da
dodir inspiracije oblikuje svoje lice u njegovim slikama.

27
Pogoršava se

Čest je slučaj da, kad preuzmemo odgovornost i krenemo s čišćenjem,


se stvari naizgled počnu pogoršavati. Bolest se pogoršala, odnosi su
gori nego ikad, šef u firmi je zaista odvratan. Moguće je da se bolest
pogoršava, a moguće je da se ona i razotkriva, da čišćenje pokazuje
njezinu pravu mjeru. Znači, na neki način je “ogoli”, pokaže nam
se cijeli njezin volumen. Tada možemo imati njezinu kvalitetniju
perspektivu i promijeniti svoj odnos prema njoj.

Mi tijekom vremena prema bolesti razvijemo specifičan odnos, dajemo


joj identitet, pa o npr. tumoru pričamo kao drugom entitetu: “Imam
ga, on je tu, u glavi se nalazi, eno ga, vidiš li ga?” To se odražava i
na čišćenje, pa onda čistimo tumor. Ja sam stavio sliku MR snimke
tumora na mozgu moje majke i ubacio u mobitel, pa panično hopsao
28
gledajući u tu sliku sa željom da nestane. Naravno, ovaj nije nestajao,
i dalje je bio tu sa svakom novom MR snimkom. Konačno sam uvi-
dio svoje projekcije straha i želja, očekivanja i netrpeljivosti prema
tumoru. Od tada sam i dalje neko vrijeme gledao u tu sliku, ali sam
tumoru govorio Volim te i tragao za spokojem u sebi prema situaciji,
odnosno sjećanju, a ne prema tumoru. Dosta toga se promijenilo od
tada, tumor nije nestao, ali su došla neka rješenja s kojima ga liječnici
drže pod kontrolom.
Isto tako, kod osjećaja pogoršanja je moguće i da su se uplela oče-
kivanja u cijelu priču, a ova opet potenciraju razočarenja što stvara
dojam pogoršanja bolesti, dok se u stvarnosti to ne događa. Važno
je da se pozabavimo promjenom odnosa prema bolesti, radije nego
bolesti samoj. Važno je znati da je bolest simptom, materijalizacija
nečeg drugog, nevidljivog i agresivnog u svojoj prirodi. Ta agresija su
naša sjećanja, predatorska priroda odmetnute svijesti koja je vječito
ugrožena, gladna i uvijek joj je malo. A o strahu da to neće ostvariti
da i ne govorimo!

Kad uklonimo simptom nismo riješili uzrok, jer mi ne znamo što je


uzrok. Kad bih s majkom išao kod neurokirurga ili bilo kojeg drugog
liječnika, nikad nitko nije pokušao saznati koji bi mogao biti uzrok
tom tumoru! Nije ju pitao o njezinom životu, porazgovarao s njom,
samo su se željeli riješiti te mrlje iz snimke. Dakle, nema šanse da
ćemo ikad dobiti naobrazbu koja će nas podučiti da promatramo
sebe kao cjelinu, kao bića od mnoštva energetskih slojeva, pa čak i
materijalnih. Moramo ta znanja tražiti u drevnim kulturama, proširiti
svoju percepciju i pristupiti sebi kao cjelini – entitetu koje uokolo
hoda i sa sobom vuče cijeli planet. Jer to je doslovno istina!

Ho’oponopono je jedna takva drevna praksa u kojoj je sadržana svijest


o čovjeku kao dijelu Prirode, odnosno Prirode kao dijelu čovjeka.
Otpuštanje betonskih blokova sjećanja što ih vučemo za sobom je
ključno za uravnoteženje Prirode u nama i obratno. Sjećanja ostavljaju
duboke brazde u energetskom polju svijesti i one se manifestiraju kao
bolest, kao tumor, rak, upale, što god! Čistiti ih možemo samo ako
prihvatimo da su oni posljedica naše ne-odgovornosti i da predstav-
ljaju ugroženost cjeline, pa i Prirode u nama. Jednom kad prihvatimo
te brazde samovažnosti i preuzmemo odgovornost za njih, onda ih
možemo i iscijeliti.
29
Dakle, radi se o tome da mi ne znamo doista koji je program u pita-
nju. Često se događa da mi imamo neki problem (neko ponavljanje
nečega, poput gubitka novca na istom mjestu, pronalaženje uvijek
istih partnera i slično) i mislimo da znamo o čemu se radi, ali ne
znamo. Isti partner se može pojavljivati zato jer trebamo iscijeliti nešto
u sebi, neku svoju ljutnju, agresiju, uzorak. Ali mi uporno čistimo
partnera! Isto vrijedi za sve ostalo.

Uvijek čistimo sa sviješću na “što je to u meni da imam iskustvo tog


i toga”. To je onda i otpuštanje jer se nismo vezali za vanjsku mani-
festaciju problema, nego unutarnju. Problem će se ponavljati sve dok
to ne shvatimo i prestanemo davati svoju energiju nečemu izvan
nas. Zato i je u Ho’oponoponu naglašena pažnja na prihvaćanje, a
zatim i čišćenje. Umjesto toga, mi prvo čistimo, pa pružamo otpor
optužujući, i tek onda, kao prihvaćamo. No, šteta je već učinjena i
obrazac će se ponoviti.

To je pravi smisao poznate rečenice Ho’oponopono učiteljice Mabel


Katz:
“O, super, sad kad znam da sam ja odgovorna za sve što mi se događa, to
znači da ja to mogu i promijeniti!”

30
Ljudi koji nam crpe energiju

Ovo je dosta složena tema i možemo joj priči na različite načine. U


svakom slučaj, jedna ih činjenica veže: ljudi nam crpe energiju jer mi
pružamo otpor! Dr.Hew Len kaže da je život poput protoka rijeke.
Mi plutamo na njoj i sve je u redu dok ne naiđe prepreka, nekakva
stijena. Tada ćemo, ili udariti u nju i gurati je, ili ćemo je zaobići i
nastaviti svoje putovanje. Ako odlučimo otpustiti, nešto se tada mora
dogoditi! Neka transformacija zatečenog problema, a ako imamo
povjerenje, onda će to nešto biti najbolje za nas.

Postoji mnogo primjera u kojima su ljudi uspjeli preživjeti i u najgorim


mogućim uvjetima, upravo zahvaljujući umijeću ne-pružanja otpora,
odnosno prilagodbe. Viktor Frankl je prije II svj. rata bio austrijski
neurolog i psihijatar, da bi bio uhićen i odveden u koncentracijski
31
logor. Tamo je uspio pronaći smisao svog života u, kako je rekao,
“ribljoj glavi s malo prljave vode”, što je bio uobičajeni obrok. Viktor
Frankl je ne samo preživio logor, nego je kasnije razvio i terapiju
koju je nazvao logoterapija, a temelji se na ideji da je čovjekova pri-
rodna želja za smislom najjača pogonska i motivacijska sila, i treba
je probuditi iz apatije.

Ako podignemo stvari na apstraktniji nivo i promatramo sebe kao


energiju, onda je to vrlo kompleksna struktura energetskih vlakana
koja struji svugdje u nama i oko nas. Mi smo jedna velika energetska
lopta koja u sebi sadrži višeslojnu strukturu svijesti, a njezino stanje
ovisi o našem održavanju. “Curenje” energije je zapravo rezultat
našeg otpora prema sitnom mučitelju, a ponajviše prema Sebi. To
je komunikacija u jednom smjeru, predator crpi, a mi dopuštamo,
jer stišćemo.

Ako nas netko svakodnevno tlači, što možemo učiniti? Pa nemamo


baš puno izbora, dva, tri najviše. Maknut ćemo se odatle, a ako to nije
moguće, ostavit ćemo nepromijenjeno stanje, pa čekati da univerzum
riješi (a ovaj to rješava tako da nam “pošalje” tumor ili rak). A možda
ćemo djelovati u smislu: “OK, što mogu učiniti da preokrenem stvar?”
Život je projekt, scenografija beskrajna teatra u kojem igramo razli-
čite uloge i važno je da s vremena na vrijeme utječemo na scenarij,
preuzmemo palicu u svoje ruke. Pa ćemo tako stalno raditi nove
strategije i manevre kojima ćemo preusmjeriti energiju tog odnosa u
neki drugi odnos, poput prihvaćanja. A kada se dovoljno osnažimo,
možda i u Ljubav?

Ho’oponopono radi na tome. To je praksa koja prorjeđuje naš otpor i


pomaže nam da propustimo kroz sebe životne bure. Istovremeno, ta
dodatna energija će nam dati snage da istražujemo te korumpirane
odnose, njihovo porijeklo i izvor. Odjednom, od žrtve postat ćemo
aktivni sudionici u istraživanju svoje moći da prihvatimo, ne pro-
suđujemo i počnemo u tišini razumijevati kako bezuvjetno voljeti,
jer sada imamo znanje.

Svakodnevni život ispunjen programima, podacima i sjećanjima


iscrpljuje našu životnu silu i na neki način utaba našu energiju, baš
32
kao staze duboko utabanog snijega. Za to vrijeme svježi, netaknuti
snijeg stoji po strani i čeka da na njemu slikamo svoje snove, svoju
veličinu i radost.

Sve što znamo o sebi je zapravo vrlo siromašni lik u priči o nama
samima koja se odvija u umu. Mi u svojim glavama neprestano opisu-
jemo svoju svakodnevnicu, zabrinutost, strah i vezanosti, i održavamo
to stanje jako uvjerljivim.  Ako se nekad i pojavi neka sumnja u svijet
oko nas, odmah to potkopamo odmahivanjem rukama i trpanjem
pod tepih slučajnosti. Ne možemo protiv toga, to je jače od nas jer
su svi odmahivali rukom na naše pokazivanje prstom u čudesna
bića, lijepe vile i anđele. Doktrina zanemarivanja magičnog u nama
je toliko čvrsta da više ništa ne pomaže.

Čini se da treba odustati od života da bismo zaista živjeli. Oni koji


dožive iskustvo bliske smrti počnu živjeti tek nakon njega. Ali ne
mislim da fizičku smrt, fizičko odustajanje! Mislim na hodanje po
snijegu bez traga iza sebe, na nemar za tim ukopanim replikama
tuđih slikovnica, pričica i bajki. Mislim na svjesnost svake pahuljice
s neba kao potencijal naše svijesti.
Mislim na Ljubav.

33
Tko donosi odluke?

Donošenje odluka je vrlo intenzivno iskušenje za nas, s tim se nepre-


stano suočavamo, gotovo svake minute. Donosimo male i velike
odluke, one od životne važnosti do onih “koji kolač ću danas pojesti?”
Kod donošenja odluka uvijek moramo nešto prelomiti, od nečega
odustati, nešto otpustiti, a drugo prigrliti. Uvijek je to uvjetovani
odnos. Problem je što se sve naše odluke temelje na strahu. U njima
je uvijek vaganje oko dobitka ili gubitka, a strah da gubimo nešto je
premoćan i stalno vuče k sebi.

Obična odluka oko kolača ili vrste cipela za večernji izlazak može
predstavljati ozbiljan problem, u tolikoj mjeri da nas energetski pri-
lično iscrpi ili nam čak pokvari cijeli dan! Tako ispada da je gotovo
svako odlučivanje neka vrst drame, bilo veće ili manje. Uvijek je to
34
spektakl, a unutarnji dijalog razglaba enciklopedije dobitaka i gubi-
taka, a ponajviše “što će netko reći ako…” Naše odlučivanje je rijetko
spontano. Čak i kad je najbeznačajnije, uvijek želimo neku garanciju
dobitka, prevage na ishod od kojeg ćemo imati koristi.

Um ima vrhunske argumente da nam ispriča priču kako mi nešto ne


možemo, kako nismo vrijedni, jer, eno Mate i Šime su probali, pa
su propali. A kakve argumente ima Srce? Ono nikad ne kaže: “Čuj,
Jakov je probao, pa vidi ga, baš je jadan!” Srce kaže Volim te! Ono ništa
drugo ne kazuje, jer zna da iza sebe ima Beskonačnost.

Donošenje odluka je istinski izazov. Treba imati snage za otpustiti


pouzdane argumente uma, jer eto Mate je zaista propao, pa vidjeli
smo to na svoje oči! Nije to snaga nekog građevinskog stroja što
sruši veliku zgradu! Ne, to je fina struja svjesnosti koja će uzeti ono
nečujno, nevidljivo, ono iza argumenata, iza priče. Možemo nazvati
bilo kojim imenom taj fini tok svijesti, ja ga zovem Ljubav. Pod tim
imenom sam sveo sve sile iz svih legendi kroz ljudsku povijest, bila
to Prana, Chi, Spirit ili pak Sila iz filmova “Ratovi zvijezda”.

Zato, kad život od nas traži da odlučimo, kažimo: “Upotrijebi Silu


divni čovječe, uzmi je sad, odmah!”

Preuzimanje odgovornosti je proces kojim osvještavamo da nema


loših odluka, nego samo iskustvo. Svaku “lošu” odluku možemo
uravnotežiti svjesnim činom, ili će se ona sama uravnotežiti nesvje-
snim, a to je onda bolest i patnja. Ako pojedemo kolač, a na dijeti
smo, uvijek možemo to uravnotežiti nekim drugim postupkom - s
malo više kretanja, malo više vode ili biljne hrane. To je onda svjesno
uravnoteživanje.

Ako donesemo “lošu” odluku, primjerice, nađemo lošeg partnera,


nasilnika koji nas tuče i maltretira, pa prepuštamo univerzumu da
tu nabijenu negativnu energiju sam uravnoteži, onda je to za nas
tek prava drama. Ako, pak preuzmemo odgovornost, problem s
lošim partnerom rješavat ćemo radom na sebi, izglađivanjem odnosa,
čišćenjem programa koji stoje između nas, jednostavnošću življenja
ili možda odlaženjem. Gubitak u novcu ćemo rješavati tako da otpu-
stimo gubitak i prepustimo se zarađivanjem novog. Ili ćemo pratiti
znakove i otkriti neku dobit negdje drugdje.
35
Dopustiti Ljubavi da nas vodi ne znači biti lutka na koncu programa
i sjećanja. To znači imati povjerenje u nešto nevidljivo, apstraktno, a
opet toliko moćno da kompletnu stvarnost drži na okupu. Povjerenje
je poput dlijeta, njime oblikujemo i osnažujemo svoju volju da živimo
slobodnim životom. Kad kažem Volim te, to je baš taj udarac u to
dlijeto, jer znam da je sve ono što slijedi samo forma te sile stvaranja
i moram je odmah otpustiti. Nije lako, ali moram. Ako to ne učinim,
svaki slijedeći udarac je žudnja uma da kreira svoju skulpturu u kojoj
je Mate propao i odmah potom ta forma nesvjesno postaje propali,
jadni ja.

Voljeti svjesno je umijeće življenja. Zato volite u izmijenjenim sta-


njima svijesti, jer možete svjedočiti Sili kako djeluje. Svako drugo
Volim te u uobičajenim stanjima svijesti će vas podsjetiti na to isku-
stvo. Imat ćete povjerenje, jer kao što svjedočimo propalom Mati,
ako koristimo Silu, svjedočit ćemo i osnaženom zanosu Ljubavnog
stvaranja vlastite slobode. Onda možemo stvarno odabrati, biranje
je tada pravo, a ne tek ideja koja se vrti po pamfletima izjava drugih
ljudi!

Neka Ljubav bira, a ne um.

36
Mir

Biti u miru nije lako. To je posljedica otpuštanja, uravnotežena energija


izvučena iz kaosa. Mir je predanost nevidljivim strunama energije
što iza scene kreiraju svijet. Tako, iza naše zabezeknutosti, ljutnje
i čuđenja, nevidljivi umjetnik sve to skupa u finu sliku povjerenja
razvlači. Ne moramo mi tu nešto puno činiti, samo zatvoriti oči, baš
kao što to radimo na vjetru nedjeljom u šetnji i uživamo u maženju
vjetra po našoj koži. Taj zanos, to je sjećanje Mira! Zapamtimo ga i
prizivajmo svakodnevno s Volim te!

Mir je stanje blaženstva, unutarnji spokoj koji ne traži nikakve garan-


cije da će ga nešto poremetiti. Premda je vanjski svijet u kaosu, u
ratovima, zagađenju i netrpeljivosti, mir svoju bonacu gradi iz unu-
tarnjeg svijeta. Pa što je to unutarnji svijet, na što mislimo pod tim?
37
Premda se čini da je taj prostor vrlo mali, on je zapravo Beskonačan!
On je svaka misao, svako iskustvo kroz milenije, sva energija u kre-
tanju kroz koju smo prošli. Priznat ćete, nije to baš malo, dapače! Pa
zašto se onda plašimo izvanjskog svijeta? Ispada da je on tek mrvica
prema unutarnjem.

Mir kojeg riba ima u akvariju jednak je onom što ga druga riba ima
u golemom oceanu. Percepcija prostora nije nužna garancija da je
nešto poremećeno. Mi zaista nemamo pojma je li naš izvanjski svijet
u stvari, tek akvarij Stvaranja! Jednako se to odnosi i na unutarnji.
Kad utonemo u noćni san, sve to skupa postaje beskrajno, neizrecivo,
nedokučivo. Sve smo to mi!

Mir se održava energijom iz tog beskraja unutar nas. Stoga, ako


vodimo računa o sebi, mir će se automatski stvarati, kao što se stvara
nakon udarca stijene u površinu vode. Voda će se namreškati, i ako
otpustimo izvor tog stresa (stijena/život), ona će se ubrzo smiriti i
jednakom napetošću održavati sve ono unutra, ali i izvana.

Kaže se da mir u svijetu počinje od nas. Što to znači? Pa, ako izgra-
dimo iscjeljujuću energiju u svojoj auri, pa onda i u svakoj stanici
našeg tijela, taj optimizam, ta osviještena Ljubav u svjetlosnom tijelu
projicirat će svoju vibraciju na prostor oko sebe. Svijet će početi popri-
mati taj oblik, nemajući pojma što se događa, jednako kao što nije
imao pojma ni kad je postajao ne-mir. Isto je to - energija jednog
transformirat će energiju drugog, bez pardona, bez pitanja i svom
silinom. Zato su iscijeljeni sustavi neprimjetni, tihi osvajači, rastu
poput cvijeta na travnatoj livadi, bezbrižno, polako i divno.

38
“Ljubav u knjizi”
Ova besplatna elektronska knjiga kompilacija je nekih citata iz knjige
“Ljubav u knjizi”, te novog sadržaja napisanih samo za nju.

Ali što je to “Ljubav u knjizi”, kakva je to knjiga?

Knjiga, kako i sam naslov sugerira, govori o Ljubavi, ali to je kao


da jedna zvijezda govori o noćnom nebu, a kućna žarulja žustro o
suncu priča ili zrno pijeska opisuje pustinju mlatarajući rukama po
zraku! Ipak, ako smo dovoljno strpljivi, uvidjet ćemo da sve te male
komponente imaju znanje onog o čemu govore - imaju znanje o svo-
joj veličini. Ako krenemo odatle, od sebe i proučavamo to majušno
svjetlo, zrno ili kap vode unutar nas, naučit ćemo jako puno o suncu,
pustinji ili o moru.

Svaki put kad posvetimo sebi vrijeme, mi, poput mirisa, oslobađamo
iz svoje Nutrine tiho ili nijemo znanje. To je ona začuđenost kojom
se um sablažnjava kad mu nešto dođe na interpretaciju, a zna da to
nije nikad u knjizi pročitao, niti na televiziji vidio. Nekako znate da
je taj osjećaj Istinit, premda nitko o njemu ne priča na takav način. O
toj vrsti Ljubavi govori “Ljubav u knjizi”.

Knjiga je čovjek, a Ljubav univerzum. To su dva kraja jedne svije-


sti, a u sredini je tiho znanje o tome kako da spoznamo, prvo svoju
ljudskost, a onda i prepoznamo svoju veličinu, a sve to kroz jednu
nit - nit Ljubavi. I to je onaj apstraktni sadržaj između dva kraja,
poput paučine razapete između grana niz koju se cijede kapi rose.
One se čvrsto za nju drže, a ova ih povezuje, spaja, objašnjava, ona im
je sve! I zaista, kad kažemo da je nešto sve, onda to može biti samo
Ljubav. A ostalo su samo priključci, dah života što se za nju drži i
putuje svojim iskustvima, životnim pravcima u nepoznatom smjeru.

“Ljubav u knjizi” je poput žičare, možete putovati njome, kao što je


to molitva u nekom molitveniku. Kad osvijestimo Ljubav u sebi, to
je beskrajni potencijal. Knjiga pokušava u tome pomoći, pokušava
vas usmjeriti kako da svoje vrijeme posvetite Ljubavi, da ga posvetite
39
sebi, jer ništa drugo ni nemate! Sebe onda s vremenom postane sve
- korijen i drvo, grane i lišće, sunce što ih hrani, kiša što ih napaja,
zemlja koju dišu. Pojavi se to neko ljubazno Volim te, i navire, samo
navire, poput bujice podivljale vode i ne možete je se nikako riješiti.

Poplava je to posvećenosti, Ljubavi i mira.

“Ljubav je kao rijeka, ako život ponekad na nju


i baci kamen, ona će se za trenutak namreškati,
ali će je njezina snažna struja uvijek ispraviti u
željenom smjeru.”

40
Knjiga “Ljubav u knjizi” se može naručiti
na ovoj WEB stranici (kliknite na sliku):

Autora možete pratiti na njegovoj Facebook stranici: Nenad Ljubić,


kao i na njegovoj WEB stranici: nenadljubic.com

Slike korištene u ovoj knjizi su preuzete iz WEB stranice Pixabay i


slobodne su za komerijalnu upotrebu.

41