Thimas S.

Kuhn
STRUKTURA ZNANSTVENIH REVOLUCIJA

Ovo djelo posvećeno je izučavanju prirode znanstvenih primjena i najšire je prihvaćeno

kao poticaj i sama suština suvremenog promišljanja načina na koji se odvijaju procesi
napredovanja u znanosti. Raspravlja o tome da su znanstveni rad i misao definirani
paradigmama koje se sastoje od formalnih teorija, klasičnih eksperimenata i metoda u
koje možemo vjerovati. Nadvladavanje Ptolomejeve kozmologije Kopernikovim
heliocentrizmom i Newtonove mehanike kvantnom fizikom i općom teorijom relativnosti
su primjeri fundamentalnih paradigmatskih promjena. Kako se zananost mijenja,
tj.razvija? Znanost → do tada pozotovostičko viđenje, a povijest znanosti disciplina koja
kronološki bilježi uzastopna povećanja i zapreke. Kuhn pokazuje da se znanost ne razvija
akumulacijom znanja već revolucijom pristupa. Premda akumulacija znanja igra
određenu ulogu u znanosti, istinite i stvarno značajne primjene nastaju kao
revolucioniranje znanstvenog pristupa – paradigme.
Termin «paradigma» sugerira da neki od prihvaćenih primjera stvarne znanstvene prakse,
tj.koji uključuju zakon, teoriju, primjenu i instrumentaciju zajedno, možemo razumjeti
kao modele iz kojih potječu posebne koherentne tradicije znanstvenog istraživanja.
Proučavanje paradigmi, tj.upravo prihvaćenih primjera stvarne znanstvene prakse kao
modela, jest ono što studente priprema za članstvo u nekoj znanstvenoj zajednici.
Postojanje pravila i standarda preduvjeti su za normalnu znanost, tj.za stvaranje i
održavanje svake posebne istraživačke tradicije.
Stjecanje paradigme su za Kuhna znak zrelosti u razvoju nekog znanstvenog područja.
Jedna zrela znanost u jednom određenom vremenu određena je samo jednom
dominirajućom paradigmom. Taj period je period normalne znanosti – period
akumulacije znanja u kojem znanstvenici rade na akumulaciji i proširenju (interpretaciji)
vladajuće paradigme. Od jedne nezrele do normalne (zrele) znanosti koja uspostavlja
društveno konstruiranu teorijsku matricu ili paradigmu.
Da bi neka teorija bila prihvaćena kao paradigma, mora izgledati boljom od suparničkih,
mora objasniti više činjenica ali ne mora objasniti sve činjenice s kojima se može suočiti.
Prelazak iz predparadigmatske, «nezrele situacije» koja je obilježena brojnim školama
koje dijele znanstvenu disciplinu počinje u trenutku kad pojedinac ili skupina prvi put
izvedu sintezu koja može privući većinu praktičara iz sljedeće generacije. Starije se škole
tada počinju postupno gasiti, a njihovo je isčezavanje djelomično uzrokovano prelaskom
članova na novu paradigmu, a djelomično interesom studenata i mlađih znanstvenika koji
svoja očekivanja usmjeravaju prema novoj paradigmi zanemarujući stare škole.
Znanstvena istraživanja više neće biti pretočena u knjige koje se obraćaju svakome tko bi
mogao biti zainteresiran za predmet određenog područja. Izvještaji znanstvenog
istraživanja će se sada pojavljivati u vidu kratkih članaka u specijaliziranim znanstvenim
časopisima.
Paradigme stječu svoj status zbog toga što su uspješnije od svojih suparnika u rješavanju
onih problema koje znanstvenici praktičari prepoznaju kao značajne. Uspjeh jedne
paradigme znači da ona na samom svom početku u velikoj mjeri obećava uspjeh u
rješavanju izabranih, značajnih problema. Period normalne znanosti je period u kojem
vladajuća paradigma nužno zahtjeva brojna dorađivanja. Postupci dotjerivanja vladajuće
paradigme čine normalnu znanost.

1
Znanstvenici tijekom rada u normalnoj znanosti ne teže stvaranju novih teorija.
Znanstveni rad u okvirima normalne znansoti usmjeren je ka što jasnijoj i što manje
proturječnoj artikulaciji onih pojava i teorija koje donosi već sama paradigma. Cilj
znanstvenika koji djeluje u normalnoj znanosti je da izlaže novu primjenu zadane
paradigme ili da povećaju preciznost neke već učinjene primjene.
Problemi artikulacije paradigme istodobno su i teorijski i empirijski. Istraživači rade i s
činjenicama i s teorijama, a njihov rad proizvodi ne samo nove informacije već i
precizniju paradigmu do koje se dolazi eliminacijom neodređenosti koje su bile
karakteristične za njen izvorni oblik. Preformulacije paradigme se uvijek iznova događaju
u svim znanostima.
Ogromna većina problema kojima se bave znanstvenici spada u jedan od 3 razreda
problema: određivanje značajne činjenice, usklađivanje činjenica s teorijom i artikulacija
teorije.
Rad u okvirima određene paradigme ne može biti proveden ni na koji drugi način do
rješavanjem nekog od problema iz navedenih kategorija problema, a sve drugo je
napuštanje paradigme = prestanak bavljenja problemima čija je rješenja paradigma
anticipirala, tj.prestanak prakticiranja znanosti koju ta paradigma definira.
Termini «zagonetka» i «odgonetač» dobro osvjetljavaju djelatnost normalne znanosti.
Zagonetke su ona posebna kategorija problema koja može poslužiti za provjeru
oštroumnosti ili vještine u postizanju rješenja. Kriterij da li je neka zagonetka dobra je
osigurano postojanje rješenja.
Ako problemi imaju rješenje onda su oni zagonetke koje valja odgonetnuti. Ovako
shvaćeni problemi kao zagonetke su u velikoj mjeri i jedini problemi koje će zajednica
priznati kao znanstvene. Drugi problemi odbacuju se kao metafizički, kao stvar druge
discipline ili kao previše problematični.
Normalna je znanost visoko određena aktivnost, iako ne mora biti u cijelosti određena
pravilima. Zbog toga Kuhn izvor koherentnosti u tradiciji normalnog znanstvenog
istraživanja vidi u znanstvenoj zajednici zajedničkoj paradigmi, a ne u zajedničkim
pravilima. Pravila se izvode iz paradigmi, ali paradigme mogu voditi istraživanje i kad
nema pravila.
Pravila postaju važna, a karakteristična nebriga za njih nestaje svaki put kad se osjeti da
su paradigme ili modeli nesigurni. Česte i duboke rasprave o legitimnim metodama,
problemima i standardima rješenja su posebna značajka predparadigmatočkog razdoblja,
iako u tim razdobljima ove rasprave više služe za definiranje škola, nego za postizanje
suglasja.
Kako paradigma postaje artikularnija, znanost postaje sve kruća. Što je neka paradigma
preciznija i dalekosežnija, to ona daje osjetljiviji pokazivač nepravilnosti, a time i prigodu
za promjenu paradigme.
Neočekivane i nove činjenice ili otkrića počinju s pitanjem o nepravilnosti. Ono se zatim
produbljuje s manje ili više širokim istraživanjem područja nepravilnosti, a završava
izumom, tj.tek onda kad se zadana paradigmatska teorija prilagodi tako da ono što je
smatrano nepravilnošću postane ono što se očekuje. Dok znanstvenik ne nauči vidjeti
prirodu na drugačiji način, nova činjenica uoće nije sasvim znanstvena činjenica.
Tijekom vremena će akumulacija znanja u normalnoj znanosti istovremeno akumulirati i
anomalije – teorijski nepredvidljive i neobjašnjive nepravilnosti, tj.da će tijekom vremena
biti sve više takvih nalaza koji ne mogu biti objašnjeni iz perspektive vladajuće

2
paradigme. Ove anomalije, gomilajući se s vremenom, dovode do krize. Značaj kriza
sastoji se u tome što one ukazuju na to da je došlo do prigode za izmjenu instrumenata.
Premda su krize nužan prethodni uvjet za nastajanje novih teorija i nove paradigme,
znanstvenici su suočeni s težim i dugotrajnijim nepravilnostima. Najčešće se ne odriču
one paradigme koja ih je odvela u krizu. Znanstvena teroija se proglašava nevažećom
samo onda ako postoji i suparnički kandidat koji će zauzeti njeno mjesto.
Tek onda kada neka nepravilnost počne izgledati kao nešto više od samo još jedne
zagonetke normalne znanosti, započinje prijelaz ka krizi i znanstvenoj revoluciji.
Neotklonjiva nepravilnost mijenja izgled znanstvenog područja izučavanja. Nastaje
situacija u kojoj iako paradigma još uvijek postoji, malo je praktičara koji se slažu u tome
što ona jest.
Napuštanje paradigme u krizi i prelazak na novu, iz koje će nastati nova tradicija
normalne znanosti, nije kumulativan proces. Do prelaska na novu paradigmu ne dolazi se
artikulacijom («brušenje značenja» temeljnih pojmova paradigme) ili proširivanjem stare
paradigme, već rekonstrukcijom područja na temelju novih osnovnih stavova. To je
preokret – revolucija.
Kriza uvjetuje nemogućnost daljnje upotrebe paradigme. Kriza svoje razrješenje nalazi u
znanstvenoj revoluciji koja dovodi u fokus novu paradigmu čime proces ponovno
započinje.
Znanstvena revolucija započinje izlaganjem brojnih različitih alternativnih novih
paradigmi. Svaka nova paradigma sebe u odnosu na svoje prethodnice vidi kao napredak.
Kuhnov evolutivni model znanstvenog razvoja razumijeva znanost u svom temelju kao
povijesni društveni poduhvat. Znanstvenici su pripadnici konkretne znanstvene zajednice.
U znanstvenoj zajednici nastaje opća podaička privrženost pojedinoj znanstvenoj
paradigmi koja predstavlja «čitavu konstelaciju uvjerenja, vrijednosti, tehnika itd., koje
dijele članovi jedne date zajednice». Za zajednicu se smatra da posjeduje takvu temeljnu
bit kao što je kriterij za istinu, verifikaciju, valjanost, objektivnost i potvrdu znanja.
Znanstvena istina je stvar konsenzusa znanstvene zajednice.
Znanost je nesposobna odlučiti o alternativnim paradigmama na osnovu pozivanja na
eksperiment i logiku. Paradigme su međusobno nesumjerljive i odluka o novoj paradigmi
mora biti donesena kroz revolucioniranje znanosti i razrješenje krize će tada voditi do
revizije. Prijelaz s jedne paradigme na novu je poput političkih prevrata – silovit. S
promjenom paradigme znanstvenik djeluje u jednom posve drugačijem svijetu.
Ljudi su kao znanost skloni vidjeti svako ono područje u kojem se događa napredak.
Neka znanost je znanost zato što napreduje. Rezultat uspješnog kreativnog rada jest
napredak!
Paradigme → generalne pretpostavke=»načini za promatranje svijeta» opći
kavzimetafizički uvidi ili slutnje; disciplinarne matrice=specijalna supkultura zajednice,
uvijek implicitne i nikada posve artikulirane; primjer koji pribavlja prešutno praktično
znanje=inicirajući, konkretni problem i njegovo rješenje, koje student susreće od samog
početka svog znanstvenog obrazovanja, a koje ga kasnije kao znanstvenika neprestano
usmjerava preko znanstvenih tekstova, istraživačkih izvješća.
Kuhn konkretno odbacuje shvaćanje o znanstvenom progresu kao jednolinijskom
kumulativnom procesu. Njegov model znanstvenog progresa pati kako od konceptualnih
teškoća tako i od nekih čisto empirijskih teškoća.

3
Za Kuhna je znanost u svom temelju društveni pothvat. Znanstvenici su pripadnici
konkretne znanstvene zajednice u kojoj nastaju važni uvjeti za održavanje i zadržavanje
ove pripadnosti. U znanstvenoj zajednici nastaje opća podanička privrženost pojedinoj
znanstvenoj paradigmi.
Istina za Kuhna nije ništa drugo do jedna volunatristički određena konstrukcija
pojedinačne znanstvene zajednice. Istina tako postaje stvar konsenzusa.
Najveći nedostatak ove koncepcije je teza o monopolskom položaju vladajuće paradigme,
tj.teza o nemogućnosti istovremenog postojanja u ravnopravnom statusu više paradigmi –
nesumjerljivost među paradigmama.
Kuhn je evolucionist – vjeruje u razvojni slijed teorija koje su međusobno povezane
svojim porijeklom. Evolucija nema cilja.