Вы находитесь на странице: 1из 248

• KRIVIČNO MATERIJALNO PRAVO - RANKO NIKOLIĆ

• KRIVIČNO PROCESNO PRAVO - MALIK HADŽIOMERAGIĆ


• GRAĐANSKO PRAVO
• GRAĐANSKO MATERIJALNO PRAVO – KATARINA MANDIĆ -
BEBA
• GRAĐANSKO PROCESNO PRAVO – SUADA SELIMOVIĆ
• PRIVREDNO PRAVO – HAJRUDIN HAJDAREVIĆ, SILVIJA ČUPKA
• USTAVNO PRAVO I ORGANIZACIJA PRAVOSUĐA – DŽEMO M.
• UPRAVNO I RADNO PRAVO – KATA SENJAK, SADUDIN KRATOVIĆ

Stranica 1 od 248
1. ŠTA ČINI KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO U BIH?

Krivično zakonodovastvo sačinjavaju:


− KZ BIH
− KZ Entiteta
− KZ Brčko distrikta
− Drugi zakoni BiH, Entiteta i Brčko distrikta, kojima su propisana krivična
djela

Ovo zadnje se naziva dopunsko krivično zakonodavstvo. Tu su ZKP BiH, Entiteta i


Brčko distrikta, zakoni kantona u kojima su propisna krivična djela, s tim da oni
ne mogu propisivati djela koja su već propisana zakonima BiH, Entiteta ili Brčko
Distrikta. U širem smislu, ovdje se ubraja i ZKP BiH i ZKP Entiteta i Brčko
distrikta.U svim zakonima koji čine dopunsko krivično zakonodavstvo, kazne i
druge mjere mogu se propisivati u skladu sa odredbama sistemskog krivičnog
zakonodavstva. Ti zakoni moraju biti u skladu sa krivičnim zakonom u pogledu
uslova odgovornosti i kažnjivosti (npr zakon o prostronom uređenju, zakon o
ravnopravnosti polova) tu se spominju neka krivična djela koja su nespretno
umetnuta ali se tu nalaze.

2. NAČELO ZAKONITOSTI?

Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu. U materijalnom smislu


ovo načelo je propisano u članu 4. KZFBiH. Ono znači da se krivična djela i
krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže
pravne snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči
sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao
krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija. Princip zakonitosti u
procesnom smislu (član 2. ZKP FBiH) - kombinacijom ova dva načela obezbjeđuje
se pricip zakonitosti u krivičnom sistemu.

3. VREMENSKO VAŽENJE KRIVIČNOG ZAKONA (OBAVEZNA PRIMJENA


BLAŽEG ZAKONA)?

Ovaj princip znači da se na učinioca krivičnog djela primjenjuje zakon koji je važio
u vrijeme izvršenja krivičnog djela (Tempore Criminis). Ovo pravilo je u skladu sa
ustavom u smislu da nema retroaktivne primjene propisa. Međutim, ako se
poslije izvršenja krivičnog djela KZ izmjeni jednom ili više puta, primjeniće se onaj
zakon koji je blaži za učinioca. U toj situaciji moguće je da bude primjenjen novi
ili stari zakon, u zavisnosti od toga koji je od njih blaži. U zakonu nije eksplicitno
propisano koji je zakon blaži, ali do zaključka o tome dolazi se neposrednom
analizom svih tih zakona. Na taj način, teorija i sudska praksa utvrdili su
jedinstvene standarde ili kriterije na osnovu kojih se utvrđuje koji je zakon blaži.

Stranica 2 od 248
4. KOJI SU KRITERIJI NA OSNOVU KOJIH SE UTVRĐUJE KOJI JE ZAKON
BLAŽI?

− Blaži je onaj zakon koji određeno ponašanje ne propisuje kao krivično


djelo. Npr. u ranijem krivičnom zakonodavstvu postojalo je krivično djelo
kockanje, uvreda, veći broj krivičnih djela protiv oružanih snaga.
Međutim, ta djela i još neka u važećem KZ su dekriminisana. Također, u
važećem KZ-u propisana su neka krivična djela koja nisu postojala u
ranijem KZ-u. Prema tome, ako se utvrdi da je krivično djelo počinjeno u
režimu ranijeg KZ-a, a sudi se po novom KZ-u, nema krivičnog gonjenja,
a ako je preduzeto, postupak će se obustaviti. Isto tako, da je neko
ponašanje učinjeno u vrijeme važenja ranijeg zakona, a sudi se u
vrijeme važenja novog zakona, u kome je propisano to novo krivično
djelo, primjeniće se raniji zakon kao blaži. Ovo je ključni kriterijum za
utvrđivanje koji je zakon blaži i ukoliko se primjeni na konkretan slučaj,
otpada potreba za utvrđivanje ostalih kriterija.
− Blaži je onaj zakon koji iako propisuje to krivično djelo, isključuje krivično
gonjenje. Npr. službeno lice prodre u tuđi stan radi hvatanja učinioca
krivičnog djela - neće krivično odgovarati jer je to učinio u vršenju
službene radnje.
− Blaži je onaj zakon koji propisuje mogućnost oslobađanja od kazne ili
blažu vrstu ili mjeru kazne, npr. krivično djelo krađe – blaži je važeći
zakon jer postoji mogućnost izricanja blaže kazne, a osim toga, ne
propisuje kažnjavanje za pokušaj.
− Blaži je onaj zakon koji ne predviđa izricanje sporedne kazne ili
određene mjere sigurnosti.
− Blaži je onaj zakon koji previđa šire mogućnosti za ublažavanje kazne ili
izricanje uslovne osude, sudske opomene ili blaže kažnjavanje za
pokušaj. Kada je riječ o krivičnoj odgovornosti pravnih lica, blaži je raniji
zakon jer nije propisivao krivičnu odgovornost za pravna lica.

5. KAKO SE PRIMJENJUJE BLAŽI ZAKON?

Blaži zakon se primjenjuje u odnosu na konkretno djelo i konkretnog učinoca, a


ne apstraktno i općenito. To znači da se analizom prethodnih kriterija utvrđuje
kako se ti zakoni odnose na konkretnog učinioca. Blaži zakon mora se primjeniti u
cjelosti, a ne parcijalno ili kombinovano sa drugim zakonima. Blaži zakon mora se
primjeniti do pravosnažnosti presude. Izuzetno, ako je povodom pravnih lijekova
(žalba ili ponavljanje postupka) presuda ukinuta i određeno novo suđenje, blaži
zakon se mora primjeniti i u toj situaciji. Ovo iz razloga što više ne postoji
pravosnažna presuda i suđenje počinje ispočetka. Ako nije ispoštovan ovaj
princip tj, ako je sud primjenio strožiji zakon, postojaće povreda krivičnog
zakona.npr krivično djelo silovanja ranije je važila samo jedna definicija da to
može učiniti samo muško lice u odnosu na žensko a u novom zakonu je uopćeno i
glasi ko nekoga silom.

Stranica 3 od 248
6. KRIVIČNE SANKCIJE?

Krivične sankcije su:


− Kazne
− Mjere upozorenja
− Mjere sigurnosti
− Odgojne mjere
− Preporuke

Kazne, mjere upozorenja i mjere sigurnosti mogu se izreči samo učiniocu


krivičnog djela koji je krivično odgovoran.

7. KRIVIČNO DJELO?

Krivično djelo je protivpravno djelo koje je zakonom propisano kao krivično djelo,
čija su obilježja određena u zakonu i za koje je u zakonu propisana krivična
sankcija. Da bi neko djelo bilo krivično djelo moraju biti kumulativno ispunjeni svi
ovi elementi.

a) Protivpravnost kao elemenat krivičnog djela?

Protivpravnost kao elemenat krivičnog djela znači da je određeno ponašanje u


suprotnosti sa pozitivnim normama pravnog poretka. Međutim, pravni poredak
dozvoljava u određenim situacijama i pod određenim uslovima postojanje nekog
osnova koji isključuje protivpravnost. Ti osnovi mogu biti u krivičnom
materijalnom i krivičnom procesnom pravu. U krivičnom materijalnom zakonu
protivpravnost isključuje: djelo malog značaja, nužna odbrana i krajnja nužda. U
procesnom pravu osnov isključenja protivpravnosti postoji u slučaju lišenja
slobode učinioca krivičnog djela, određivanje pritvora, vršenje pretresa stana i
lica, zadržavanje poštanskih pošiljki, preduzimanje posebnih istražnih radnji i sl.
Osnov isključenja protivpravnosti može predstavljati i vršenje profesionalne
dužnosti npr. ljekarska intervencija. Naređenje pretpostavljenog ne isključuje
protivpravnost.

b) Propisanost krivičnog djela u zakonu?

Vidi pricip zakonitosti u metrijalnom smislu (čl. 4 KZ FBiH)


Ovo načelo postoji u materijalnom i procesnom smislu. U materijalnom smislu
ovo načelo je propisano u članu 4. KZFBiH. Ono znači da se krivična djela i
krivične sankcije za ta djela mogu propisivati samo zakonom, a ne propisima niže
pravne snage. Drugi aspekt ovog načela znači da se nikome na može izreči
sankcija za djelo, ako ono prije nego što je učinjeno, u zakonu nije propisano kao
krivično djelo i za koje u zakonu nije propisana sankcija. Princip zakonitosti u
procesnom smislu (član 2. ZKP FBiH) - kombinacijom ova dva načela obezbjeđuje
se pricip zakonitosti u krivičnom sistemu.

Stranica 4 od 248
c) Obilježja krivičnog djela?

Krivični zakon određuje krivično djelo tako da propisuje okolnosti koje karakterišu
određeno ponašanje kao krivično djelo. Te okolnosti nazivaju se obilježjima,
odnosno, elementima bića krivičnog djela. Obzirom na prirodu pojedinih djela,
svako djelo ima određene elemente koji čine biće tog krivičnog djela. Da bi djelo
bilo svršeno moraju biti ostvarena sva njegova obilježja. Ostala obilježja služe za
bliže označavanje kažnjivog ponašanja i po potrebi za razgraničenje od drugih
srodnih krivičnih djela. Npr. kod krivičnog djela krađe (čl.286 KZFBiH) bitna
obilježja su: da se radi o tuđoj pokretnoj stvari, da se ta stvar oduzima i da se to
čini u namjeri u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi. Krivično djelo
teške krađe sadrži sva ova obilježja, ali i dodatno obilježjeu pogledu načina
izvršenja krađe npr. da se krađa vrši obijanjem ili provaljivanjem zatvorenih
prostora, da se krađa vrši u vrijeme elementarnih nepogoda (poplave, zemljotresi
itd). Prema tome, po ovim dodatnim obilježjima ovo djelo se razlikuje od
krivičnog djela krađe. Krivično djelo ubistva sastoji se u tome da učinilac lišava
života drugo lice. Međutim, ako se to lišavanje vrši iz nacionalnih, vjerskih ili
rasnih pobuda, na okrutan način, iz bezobzirne osvete i sl. radiće se o teškim
slučajevima ubistva koji su zapriječeni strožijom kaznom.

d) Radnja krivičnog djela

To je ona radnja kojom se izvršava krivično djelo i koja je označena u opisu


krivičnog djela kao radnja izvršenja. Npr. kod krivičnog djela krađe radnja se
sastoji u oduzimanju tuđe pokretne stvari, kod krivičnog djela ubistva radnja se
sastoji u lišavanju života drugog lica. Kod nekih krivičnih djela radnja izvršenja
sastoji se od dvije djelatnosti npr. kod razbojništva jedna od radnji je primjena
sile, a druga oduzimanje stvari. Kod takvih krivičnih djela obje te radnje ulaze u
sastav izvršenja krivičnog djela i njihovim preduzimanjem ostvaruje se krivično
djelo. Kod ovih djela preduzimanjem samo jedne radnje neće se raditi o svršenom
krivičnom djelu, npr. upotreba sile, već o pokušaju krivičnog djela razbojništva.
Kod nekih krivičnih djela zastupljeno je više radnji, odnosno, modaliteta izvršenja.
Te radnje mogu biti određene alternativno i kumulativno. Kod alternativnog
određenja radnja je označena na više načina i to se iskazuje kod određenog djela
rječju «ili» npr. kod krivičnog djela pravljenja lažne isprave radnja izvršenja
određena je alternativno, što znači da se ovo djelo može izvršiti pravljenjem
lažne isprave ili nabavljanja ili upotrebom lažne isprave. Izvršenjem djela na bilo
koji od ovih načina tj. ispunjavanjem bilo koje alternacije, djelo je izvršeno. U
slučaju ako bi se radilo o kumuliranju više ovih alternacija radilo bi se o jednom
krivičnom djelu, a to bi se moglo uzeti samo kao otežavajuća okolnost kod
odmjeravanja kazne. Postoje krivična djela kod kojih je radnja određena tako da
postoje dvije ili više odvojenih radnji da bi djelo bilo svršeno npr. krivično djelo
napuštanja nemoćne osobe. Moraju biti ostvarene obje propisane radnje
kumulativno npr napuštanje nemoćnog lica i uslijed toga nastupanje smrti tog
lica.
Krivično djelo može biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem. U praksi, krivično djelo
se najčešće čini činjenjem neke radnje. Činjenje postoji onda kada lice preduzima
neku radnju koju ne bi smjelo preduzeti npr. oduzima tuđu pokretnu stvar,
falsifikuje ispravu, drugom nanosi povredu i sl. Dakle, kod činjenja uvijek se radi

Stranica 5 od 248
o nekoj ličnoj aktivnosti učinioca koja dovodi od određenih promjena u spoljnom
svijetu npr. povreda, ugrožavanja i sl. Krivično djelo nečinjenjem tzv. omisivni
delikti, postoje onda kada učinilac ne preduzima radnju koju je dužan preduzeti.
Ta radnja može biti propisana u samom krivičnom djelu ili nekom drugom propisu
npr. majka ne hrani djete i usljed toga nastupi zabranjena posljedica. Dužnost
majke na hranjenje djeteta propisana je u porodičnom zakonu. Dužnost
skretničara propisana je u odgovarajućim propisima u oblasti željezničkog
saobraćaja. Dakle, kod ovih djela uvijek se radi o tome da učinilac propušta tj. ne
preduzima radnju koju mu nalaže status ili dužnost. Uslovi krivične odgovornosti
podudarni su i u slučaju činjenja i nečinjenja.

e) posljedica krivičnog djela

Svako djelo mora imati posljedicu. Međutim, kod najvećih broja krivičnih djela ta
posljedica je izričito istaknuta u opisu krivičnih djela npr. zagađenje vode za piće,
prenošenje zarazne bolesti, teška tjelesna povreda. Ima krivičnih djela kod kojih
ta posljedica nije naglašena npr. krivično djelo davanja lažnog iskaza. Posljedica
nije unesena u opis krivičnog djela, ali ona postoji i manifestuje se u stvaranju
pogrešnog mišljenja kod sudije u postupku, a time i do donošenja pogrešne
odluke. Posljedica krivičnog djela može se manifestovati u vidu povrede ili
ugrožavanja. U praksi su najčešća krivična djela kod kojih se posljedica
manifestuje u vidu povrede zaštićenog dobra. Ta povreda se uočava čulima i kod
ovih djela posljedica se uvijek određuje kao obilježje bića krivičnog djela npr.
tjelesne povrede, lišenje života, pobačaj, krađa i sl. kod njih se posljedica zapaža
čulima vida. Međutim, kod nekih krivičnih djela posljedica se sastoji u
ugrožavanju zaštićenog dobra ili dovođenje u opasnost. Ta opasnost može biti
konkretna i apstraktna. Kod krivičnih djela gdje se radi o konkretnoj opasnosti, ta
opasnost je određena u biću krivičnog djela i ona se mora dokazivati kao i ostali
elementi krivičnog djela. Najčešća krivična djela čija se posljedica sastoji u
dovođenju u konkretnu opasnost su krivična djela protiv bezbjednosti javnog
saobraćaja i krivična djela protiv opšte bezbjednosti ljudi i imovine. Nasuprot
tome, apstraktna opasnost postoji kada je ona mogla da nastupi usljed preduzete
radnje ali u konkretnom slučaju nije nastupila. Takva krivična djela ne sadrže
opasnost kao obilježje krivičnog djela, kao u slučaju konkretne opasnosti, već ta
opasnost nužno proizilazi iz radnje izvršenja. To praktično znači da je kod takvih
krivičnih djela nastupanje posljedice nužna i neoboriva pretpostavka. Čim je
radnja izvršena, ovu opasnost ne treba dokazivati kao konkretnu opasnost, jer se
njeno postojanje uvijek pretpostavlja, npr. u slučaju predaje u prevozno sredstvo
lako zapaljivih, eksplozivnih ili radioaktivnih materijala, djelo se smatra svršenim
samim činom predaje takvih materijala u prevozno sredstvo. Dakle, u ovom
slučaju se uopšte ne dokazuje postojanje posljedice,jer se ona pretpostavlja
samim time što se radi o materijama koje su izuzetno opasne i čiji je promet u
javnom saobraćaju izričito zabranjen.

f) subjekt izvršenja krivičnog djela

Subjekt izvršenja krivičnog djela po važećem zakonu može biti fizičko i pravno
lice. Kod pojedinih krivičnih djela subjekt izvršenja djela označava se na različite
načine. Kod najvećeg broja djela subjekt se označava rječju «ko» npr. ko drugog
liši života, ko oduzme tuđu pokretnu stvar. U ovoj situaciji to praktično znači da

Stranica 6 od 248
takva krivična djela može počiniti svako lice, odnosno, kod njih postoji najširi krug
mogućih izvršilaca. Kod nekih krivičnih djela subjekt se označava prema svojstvu
lica ili njegovom statusu a koje je bitno za izvršenje tog djela npr. službeno lice,
odgovorno lice, vojno lice, vozač motornog vozila, branilac, ljekar, svjedok,
učesnik u saobraćaju. Kod ovih krivičnih djela sužen je broj mogućih učinilaca
tako da ova djela može učiniti samo lice koje ima određeno svojstvo. Ova djela
nazivaju se vlastoručna ili Delicta Propria. Utvrđivanje svojstva učinioca kod
ovakvih krivičnih djela je veoma značajno, jer ako učinilac nema određeno
svojstvo neće se raditi o tom krivičnom djelu, npr. kod krivičnog djela
čedomorstva (ubistvo djeteta pri porođaju) učinilac, odnosno subjekt tog
krivičnog djela može biti samo majka djeteta. To je privilegovano djelo ubistva
koje može učiniti samo majka u posebnom stanju do koga dolazi u vezi sa
porođajem. Druga lica koja bi eventualno sa majkom učestvovala u izvršenju tog
krivičnog djela odgovarala bi za neki od oblika sučesništva u izvršenju krivičnog
djela ubistva kao pomagač, podstrekač ili saizvršilac. Dakle, ta lica bi odgovarala
strožije jer nemaju svojstvo koje ima majka. Subjekt krivičnog djela može se
pojaviti kao izvršilac, pomagač i podstrekač. Ako se neko lice posluži drugim
licem da učini krivično djelo, on će biti subjekt izvršenja krivičnog djela. Npr. lice
A gurne lice B na lice C, pa lice C pretrpi povrede ili nastupi smrt. Lice A je
subjekt izvršenja krivičnog djela, a lice B samo sredstvo kojim se lice A poslužilo.
Subjekt krivičnog djela, osnosno učinilac i krivac nisu sinonimi, jer je kriv samo
onaj za koga se to utvrdi pravosnažnom presudom. U praksi mogu nastati
problemi kod utvrđivanja pojedinih pojmova u pogledu označavanja mogućeg
subjekta izvršenja krivičnog djela. To će najćešče biti slučaj u slučaju
označavanja subjekata rječima službeno, odgovorno, vojno lice i sl. U slučaju
dileme nužno je konsultovati član 2. KZ FBiH u kome su data značenja pojedinih
izraza. Osim toga, kod nekih krivičnih djela gdje je subjekt izvršenja označen kao
službeno ili odgovorno lice, za utvrđivanje tog statusa biće neophodno potrebno
konsultovati odgovrajuće pravne akte organa, odnosno, privrednog društva gdje
to lice radi. Npr. kod krivičnih djela protiv opšte opasnosti ljudi i imovine, subjekt
izvršenja djela najčešće se nominira rječju odgovorno lice. U praksi se dešavaju
slučajevi gdje preduzeće izvodi razne građevinske radove. Po građevinskim
propisima postoji obaveza da se takva gradilišta posebno označe i osiguraju radi
osiguranja ljudi koji rade, kao i ostalih građana. U slučaju da dođe do nesreće,
povrede ili pogibije ljudi, prije pokretanja postupka nužno je konsultovati
normativne akte tog preduzeća da bi se utvrdilo ko je od uposlenih bio dužan da
osigura bezbjedno izvođenje radova. To će najćešče moći da se utvrdi uvidom u
pravila tih firmi u kojima su sistematizovana radna mjesta svih odgovornih
radnika i njihove konkretne dužnosti.

8) BLANKETNE DISPOZICIJE?

To su nepotpune ili okvirne dispozicije u krivičnom zakonu. Da bi se u takvim


slučajevima moglo utvrditi da li je u pitanju krivično djelo ili ne, nužno je
konsultovati propise na koje se ta blanketna dispozicija odnosi. Tek tada ćemo
biti u mogućnosti utvrditi da li u konkretnom ponašanju postoje elementi
krivičnog djela. Blanketne dispozicije u krivičnom zakonu su najčešće kod
krivičnih djela protiv bezbjednosti saobraćaja i protiv bezbjednosti ljudi i imovine.
Npr. krivično djelo ugrožavanja saobraćaja govori o postupanju u saobraćaju

Stranica 7 od 248
suprotno propisima ili kod krivičnog djela protivpravni prekid trudnoće, u
dispozitivu se navodi da se prekid trudnoće izvodi protivno propisima o prekidu
trudnoće. Očigleno je da su u oba slučaja ove blanketne dispozicije, odnosno,
nepotpune ili okvirne, i da bi u konkretnom slučaju postojalo krivično djelo
moguće je utvrditi konsultovanjem propisa na koje ova dispozicija upućuje npr.
postoji pravilnik koji je donio federalni ministar zdravstva o postupku prekida
trudnoće i ukoliko se isti vrši na način koji nije propisan u ovom aktu radit će se o
ovom krivičnom djelu, ili u slučaju djela protiv bezbjednosti saobraćaja, da li je u
konkretnom slučaju ostvareno ovo krivično djelo utvrdićemo konsultovanjem
ZOBS-a. Kod optuženja i u izreci presude kod ovih krivičnih djela nužno je ugraditi
određene članove zakona ili drugogo propisa na koji upućuje blanketna
dispozicija.

9) UZROČNA VEZA RADNJE I POSLJEDICE

Između radnje izvršenja i zabranjene posljedice postoji uzročna ili kauzalna veza.
Da bi utvrdili činjenicu da li je neko lice prouzrokovalo svojom radnjom krivično
relevantnu posljedicu potrebno je da iz beskonačnog uzročnog toka izdvojmo
ljudsku radnju i nastupjelu posljedicu. To praktično znači da je potrebno iz
kompleksa raznih faktora, bližih i daljih, koji su prethodili posljedici i doprinjeli
njenom nastupanju izdvojiti ljudsko ponašanje kao relevantan uzrok nastupanja
zabranjene posljedice, tako da su svi ostali faktori bili irelevantni. Utvrđivanje
uzročne veze u konkretnom slučaju je činjenično pitanje i rješava se na osnovu
prirodnih zakona i iskustvenog saznanja. U praksi, najčešći slučajevi su da je
ljudska radnja neposredni uzrok nastupanja zabranjene posljedice, tako da je
uzročna veza nesumnjiva. Npr. učinilac puca iz vatrenog oružja u grudi žrtve u
predio srca, što dovede do smrti. Tu je očigledno da postoji u potpunosti uzročna
veza između radnje učinioca i nastale posljedice. Međutim, u praksi su mogući
slučajevi da se između ljudske radnje i nastupjele posljedice interpolira jedan ili
više događaja kod uslova nastanka posljedice. U tom slučaju postavlja se pitanje
da li je usljed tog interpoliranja došlo do prekida uzročne veze između prvobitne
radnje izvršioca i nastupjele posljedice. Do prekida uzročne veze i do otpočinjanja
novog uzročnog lanca po pravilu dolazi u onim slučajevima kada kasniji događaj,
odnosno, uslov predstavlja radnju nekog B lica ili predstavlja elementarni
događaj odnosno rezultat djelovanja više sile. Uzročna veza mora biti
obuhvaćena sviješću učinioca koja se može ispoljavati u obliku umišljaja ili
nehata. Kod spornih slučajeva naša pravna teorija i sudska praksa prihvaćaju
teoriju ekvivalencije (jednake vrijednosti). Po ovoj teoriji svi faktori koji su uslovili
nastupjelu posljedicu imaju jednaku vrijednost. To praktično znači da se uzrokom
smatra svaki onaj uslov bez koga konkretna posljedica ne bi nastupila. Po ovoj
teoriji uzročnost će postojati i u slučaju potpuno nepredvidivih i naknadnih pojava
koje se nadovezuju na radnju učinioca, npr. učinilac tjelesno povrijedi žrtvu, a
kasnije se ispostavi da je žrtva bolovala od hemofilije ili učinilac povrijedi žrtvu, a
B lice žrtvi zavije ranu septičkim zavojem, pa se rana inficira i žrtva umre. Iz ovih
primjera se vidi da su nastupanju posljedice tj. smrti žrtve prethodilo više uslova.
U ovakvoj situaciji treba utvrditi da li je radnja lica A uzrok smrti, ili je samo jedan
od uslova nastupanja posljedice. Ovo pitanje se rješava tako što se prema
navedenoj teoriji uzima da ako je ljudska radnja ušla u uzročni lanac koji je doveo
do posljedice to se ima uzeti da je ljudska radnja uzrok nastupanja smrti, bez

Stranica 8 od 248
obzira u kojem stepenu je doprinjela proizviođenju posljedice. Ovo iz razloga što
prema navedenoj teoriji kasniji uslovi koji su usljedili nakon povređivanja žrtve
nisu negirali niti isključili značaj prvobitnog uslova, tj. tjelesne povrede kao
uzroka smrti. U slučaju prekida uzročnosti, učinilac odgovara samo za posljedicu
koja je nastupila prije prekida uzročne veze npr. učinilac je oštećenom nanio
tjelesne povrede, nakon toga ga vozilom vozi u bolnicu, u toku vožnje dođe do
udesa krivicom drugog vozača, usljed čega oštećeni pogine. Ovaj drugi udes
prekinuo je tok uzročnosti pa će prvobitni učinilac krivično odgovararati za
nanošenje tjelesnih povreda oštećenom, a drugi vozač za krivično djelo
ugrožavanja bezbjednosti saobraćaja kvalikfikovano smrtnom posljedicom. Drugi
primjer: provalnik je provalio u tuđu kuću, zatiče oštećenog i nanese mu teške
tjelesne povrede i dovede ga u stanje da ovaj više ne može da vlada sobom,
oduzima stvar i odlazi. Nakon toga dolazi do požara i čovjek pogine. Učinilac će
odgovarati za krajnju posljedicu, jer nije došlo do prekida uzročnosti, jer je
čovjeka doveo u stanje da ne može da se spasi sam.

10) INSTITUTI KOJI ISKLJUČUJU POSTOJANJE KRIVIČNOG DJELA?

a) Beznačajno djelo
b) Nužna odbrana
c) Krajnja nužda

Beznačajno djelo
Beznačajno djelo postoji kada određeno djelo sadrži obilježja krivičnog djela
određena u zakonu, ali ipak se neće raditi o krivičnom djelu zbog toga s obzirom
na način izvršenja krivičnog djela, neznatnost ili nepostojanje štetne posljedice i
nizak stepen krivične odgovornosti učinioca. Ova tri elementa trebaju biti
kumulativno ispunjena da bi se određeno ponašanje moglo ocijeniti kao
beznačajno djelo. Značajan kriterij za ocjenu da li je u pitanju beznačajno djelo ili
ne, jeste i zapriječena kazna i priroda djela npr. u slučaju razbojništva ili ubistva,
zbog prirode tih djela i zapriječene kazne nikada se neće moći raditi o
beznačajnom djelu. Ovaj institut mogao bi imati primjenu kod imovinskih
krivičnih djela. U praksi su poznati slučajevi krađe pakla ili šteke cigareta, artikala
za ishranu, protivpravnog zauzimanja male površine zemljišta u državnoj svojini i
sl. Pri tome svakako treba cijeniti i stepen krivične odgovornosti učinioca npr.
učinilac nije ranije osuđivan, izvršio je krađu u gladnom stanju ili su ukradeni
predmeti oduzeti. U suštini radi se o tzv. bagatelnim djelima kojima nedostaje
potrebni kvantitet ili kvalitet za postojane krivičnog djela, tako da ne zaslužuju
krivični progon.

Nužna odbrana
To je sukob prava i neprava. Lice koje vrši napad vrši nepravo, a lice koje se brani
vrši pravo na odbranu od napada. Nužna odbrana postoji onda kada je ona
neophodno potrebna da učinilac od sebe ili drugog lica odbije napad. Napad
treba da je protivpravan i istovremen ili direktno predstojeći i neskrivljen.
Odbrana treba da je srazmjerna napadu. Napad može dolaziti samo od čovjeka.
Napadnuti ima pravo odbiti napad od sebe i od drugog lica prema kome je napad
usmjeren.

Stranica 9 od 248
Istovremenost napada i odbrane postoji ako napad neposredno predstoji, ako je
otpočeo i ako još traje. Za ocjenu istovremenosti odbrane i napada odlučno je
stvarno stanje u vrijeme preduzimanja odbrane, a ne subjektivno shvatanje
napadnutog. Ako napadnuti pogrešno smatra da postoji istovremenost tj. ako se
on nalazi u stvarnoj zabludi u pogledu te činjenice radiće se o tzv. putativnoj
nužnoj odbrani (uobraženoj). Praktično, ima se uzeti da istovremenost postoji u
situaciji kada napad još nije poduzet, ali se prema poduzetoj prethodnoj radnji
napadača realno može ocijeniti i očekivati da će radnja napada neposredno
uslijediti npr. ako napadač prilazi stolu nekog gosta i počne ga napadati to je
istovremen inapad i obdbrana bez sumnje, Drugi primjer: napadač prilazi žrtvi i
hvata se za džep kaputa, a radi se o čovjeku koji je poznat kao siledžija i lako se
hvata oružja. Imaju nesuglasice od ranije. Druga osoba realno može zaključiti da
napad predstoji i može se braniti. Pitanje istovremenosti odbrane i napada je
faktičko pitanje i objektivno se primjenjuje u svakom konkretnom slučaju na
osnovu utvrđenih činjenica.

Protivpravnost napada znači da je napad objektivno u suprotnosti sa pravnim


poretkom tj. ne smije biti zasnovan na pravnoj normi. Protivpravan je svaki napad
na neko tuđe pravno dobro koji napadnuto lice nije dužno da trpi. To znači da
nužna odbrana nije moguća protiv napada koji je pravno osnovan i koji
napadnuto lice mora da trpi. To praktično znači da nema nužne odbrane protiv
službenog lica kada ono preduzima službenu radnju zasnovanu na zakonu, npr.
lišavanje slobode, pretresanje, pljenidba stvari u izvršnom postupku i sl. Nije
dozvoljena nužna odbrana na nužnu odbranu, nije dozvoljena nužna odbrana u
slučaju provociranog napada. Tako, ne bi se priznalo pravo na nužnu odbranu od
provociranog napada neuračunjljivog lica, jer se može smatrati da je sam
napadnuti provokacijom prouzrokovao napad na svoje pravno dobro. Nužna
odbrana dozvoljena je i u slučaju napada na drugo lice koje je izloženo napadu.
Nužna odbrana u korist trećeg lica naziva se nužna pomoć.

Srazmjernost odbrane i napada


Odbrana mora biti neophodno potrebna da se napad odbije. Da li je odbrana bila
neophodno potrebna, a time i srazmjerna napadu faktičko je pitanje i zavisi od
načina, sredstva i mogućnosti sa kojima je napadnuti raspolagao u vrijeme
napada. Prema sudskoj praksi, intenzitet napada i srazmjernost između odbrane i
napada ne može se ocijenjivati isključivo prema upotrebljenom sredstvu, već
treba uzeti u obzir i sve druge okolnosti pod kojima je odbrana preduzeta. Pri
tome treba posebno cijeniti kakvim je sredstvima odbrane napadnuti raspolagao
u datoj situaciji da bi mogao uspješno odbiti napad. Također, srazmjernost
napada i odbrane ne može se cijeniti isključivo imajući u vidu upotrebljena
sredstva u napadu i odbrani već treba cijeniti intenzitet napada, snagu i
spretnost napadača u odnosu na napadnutog, sredstva koja su bila na
raspolaganju napadnutom za odbranu od napada. U svakom slučaju, napadnuti
može primjeniti ona sredstva koja daju najviše izgleda da se napad uspješno
odbije. Napadnuti nije dužan da se spašava od napada bježanjem, međutim,
drugačije će se prosuđivati u slučaju napada od strane djeteta, duševno bolesnog
lica i sl.

Stranica 10 od 248
Prekoračenje granice nužne odbrane ili tzv. Eksces nužne odbrane postoji u
slučaju kada napadnuti prekorači granice koje su neophodno potrebne za
odbijanje napada. U slučaju prekoraćenja granica nužne odbrane, zakon propisuje
mogućnost blažeg kažnjavanja. To je tzv. Zakonsko ublažavanje kazne. U slučaju
da je to prekoračenje učinjeno usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog
napadom, učinilac se može osloboditi od kazne.
Postoje slučajevi putativne nužne odbrane to je slučaj kada se lice nalazi u
stvarnoj zabludi, jer prema okolnostima slučaja smatra da se na njega vrši napad
iako to nije slučaj. Npr neko lice u noći sačeka drugo lice- poznanika i u mraku u
njega usmjeri dječiji pištolj. Napadnuti u uvjerenju da je napadnut upotrijebi
vatreno oružje ili nož ite povrijedi ili liši života napadača. U ovoj situaciji
očigledno je obzirom na sve okolnosti slučaja da napadnuto lice nije bilo u
situaciji da pravilno ocijeni da se prema njemu ne vrši napad i da se ne radi o
pravom pištolju. On je iz opravdanih razloga bio u zabludi da je napadnut. U ovoj
situaciji radilo bi se o isključenju krivične odgovornosti zbog stvarne zablude u
kojoj je preuzeta odbrana.
Krivično djelo ubistvo na mah se čini u sličnom stanju. Kod ubistva na mah zakon
ne propisuje ublažavanje niti oslobađanje od kazne. Kada dođemo u situaciju da
procjenjujemo da li se radi o nužnoj odbrani ili ubistvu na mah, sud će uvijek
koristiti pravilo «In dubio pro reo» (U sumnji – u korist optuženog) te će odlučiti
da se radi o prekoračenju nužne odbrane jer postoji mogućnost od oslobađanja
od kazne.

Krajnja nužda
Krajnja nužda znači sukob dva prava ili kolizija dva interesa zasnovana na pravu.
Kod krajnje nužde učinilac preduzima radnju da bi otklonio opasnost koja je
istovremena i neskrivljena i na drugi način se nije mogla otkloniti. Učinjeno zlo ne
smije bito veće od zla koje je prijetilo, što znači da može biti jednake vrijednosti.
Opasnost koja prijeti može biti upravljena na bilo koje dobro, može dolaziti od
životinje ili prirodne sile. Opasnost treba da je stvarna, neskrivljena i
istovremena. Uslovi za procjenjivanje krajnje nužde su rigorozniji nego u slučaju
nužne odbrane iz razloga što u slučaju krajnje nužde oštećeni trpi štetnu
posljedicu , a on joj nije ni na koji način doprinjeo. Ne postoji rang lista
vrednovanja interesa ili prava koja se štite, ali uvijek je život čovjeka primaran i
značajniji od imovine. U praksi su evidentirani slučajevi postojanja krajnje nužde,
npr. neko lice nasilno prodre u tuđi stan da bi iz požara spasilo drugo lice, u
slučaju masovnih okupljanja nastupi požar ili dojava da je podmetnuta
ekspolzivna naprava. U metežu koji nastane ljudi bježe nekontrolisano i pri tome
neko lice pregazi drugo lice i nanese mu povredu. Ili, vozač vozi u bolnicu
povrijeđeno lice i usljed neprilagođene brzine sleti s puta i udari u pješaka i
povrijedi ga, vatrogasci pričine štetu na imovini nekog lica tokom gašenja požara.
Ako je nečije zanimanje ili profesija takve prirode da je ta osoba dužna da se
izloži opasnosti, neće se smatrati krajnom nuždom, npr. ljekar je dužan da se
izloži u slučaju liječenja i tu nema krajne nužde / zarazna bolest/
Isto tako posao vatrogasca je opasan i on je dužan da pripadnici vatrogasnih
brigada učestvuju u spašavanjuj ljudi i pripadnik te brigade se ne može pozivati
na ovaj institut.
Postoji prekoračenje krajnje nužde i tada se učinilac može blaže kazniti. Elementi
su podudarni sa elementima nužne odbrane.

Stranica 11 od 248
11. KRIVIČNA ODGOVORNOSTI

Da bi neko bio krivično odgovoran treba da je uračunljiv i da je kriv za učinjeno


krivično djelo. Ova dva uslova moraju biti kumulativno ispunjena. Učinilac je kriv
ako je djelo učinio sa umišljajem, a za djelo učinjeno iz nehata samo ako je to
izričito u zakonu propisano. Kako se utvrđuje činjenica da li je djelo kažnjivo iz
nehata, odgovor nalazimo u samom zakonu. Naime, ako je djelo kažnjivo iz
nehata, to je određeno u posebnom stavu odgovarajućeg člana. Izuzeno, kod
krivčnog djela ubistva iz nehata, propisano je posebno krivično djelo ubistvo iz
nehata. Ovo iz razloga što se posebnim sankcionisanjem želi naglasiti značaj
zaštite života čovjeka.

NEURAČUNJLJIVOST

Sljedeće pitanje je uračunljivost. Zakon uračunljivost određuje negativno tj.


određuje ko se smatra neuračunljivim. Ovakva definicija je odraz životne
realnosti, jer je opšta predpostavka da su ljudi uračunljivi, a neuračunljivi
izuzetno. Pema zakonskom određenju neuračunljiva je ona osoba, koja u vrijeme
izvršenja krivičnog djela nije mogla shvatiti zanačaj svog dejla, ili koja nije mogla
upravljati svojim potupcima. Svijest o značaju djela je intelektualna komponenta
a mogućnost upravjanja postupcima voljna komponenata. Neuračunljivost se
uvjek procjenjuje u odnosu na konkretno učinjeno djelo. Za postojanje
neuračunljivosti, a time i isključenje krivične odgovornosti, dovoljno je da je
ispunjen jedan od dva navedena uslova. To praktično znači da je neuračunljiva
osoba, koja u vrijeme izvršenja krvičnog djela, nije mogla shvatiti zanačaj svoga
djela, kao i osoba koja nije mogla upravjati svojim postupcima. U praksi se
najčešće dešava da su oba ova uslova kumulativno ispunjena, ali postoje
slučajevi, kada je ispunjen samo jedan uslov.

RAZLOZI KOJI DOVODE DO NEURAČUNLJIVOSTI SU: trajna duševna bolest,


privremena duševna bolest, privremena duševna poremećenost i zaostali
duševni razvoj.

Trajna duševna bolest najčešće se manifestuje u vidu šizofrenije, progresivne


paralize i neki slučajevi poligofrernije. Kad je riječ o ovom osnovu u praksi
uglavnom nema problema oko utvrđivanja neuračunljivosti, jer se radi o
duševnim bolestima, koje redovito veoma dugo ili vječno traju i koje su skoro
uvjek neizlječive.

Privremena duševna bolest to su oboljenja koja se javljaju povremeno ili se


razvijaju u određenim intervalima, tako da se smjenjuju periodi oboljenja i periodi
duševnog zdravlja. To se često javlja kod manično – depresivne psihoze. Kod ove
bolesti smjenjuju se depresivno stanje i slobodni intervali. U slobodnim
intervalima postoji duševno zdravlje i osoba je odgovorna za djelo učinjeno u tom
stanju. Ova oboljenja poznata su i pod nazivom lucida intervala, tj. svjetli
momenti. Privremena duševna poremećenost su nenormalna psihihička stanja.
Ova stanja nemaju karakter duševnog oboljenja, njihovo trajanje je privremeno.
Uzrok ovih stanja mogu biti: alkohol, droga, i dr. Omamljujuća sredstva, stanje
bunila usljed trovanja, visoke temperature ili groznice, stanje hipnotisanosti,
mjesečarstvo i sl.

Stranica 12 od 248
Privremenu duševnu poremećenost mogu izazvati i razna afektivna stanja,
kao što su strah, radost, tuga. U ovim stanjima dolazi do poremećaja psihičkih
funkcija, razne vrste i različitog inteziteta, koja mogu dovesti do neuračunljivosti.
Ova stanja su prolazna, tako da lice koje je učinilo djelo u takvom stanju, kasnije
dolaze u sasvim normalno stanje.

Zaostali duševni razvoj je nenormalno psihološko stanje, stepen duševne


zaostalosti ovih lica može biti različit, pa su poznati tipovi zaostalog duševnog
razvoja kao debili, imbecili i idioti. Uzroci koji dovode do zaostalog duševnog
razvoja su različiti. Najčešće se radi o povredama centralnog nervnog sistema ili
preležanim bolestima koje izazivaju promjene na centralnom nervnom sistemu.
Te promjene ili povrede mogu nastati i u periodu embrionalnog razvoja. Od
zaostalog duševnog razvoja treba razlikovati duševnu nedozrelost djece i
maloljetnika, kod kojih je proces sazrijevanja ličnosti još u toku.
UTVĐUJE SE VJEŠTAČENJEM I AKO SE UTVRDI DA JE UČINILAC NEURAČUNJLJIV
DONOSI SE PRESUDA KOJOM SE OPTUŽENI OSLČOBAĐA OD OPTUŽBE, JER
NEURAČUNJLJIVOST ISKLJUČUJE KRIVIČNU ODGOVORNOST.
Po sada važećem zakonu u slučaju izvršenja krivičnog djela od strane
neuračunjljivih lica, sud na prijedlog tužioca donosi presudu kojom se utvrđuje da
je to lice počinilo krivično djelo u neuračunjljivom stanju. Nakon toga taj predmet
i učinilac predaju se u nadležnost centra za socijalni rad, koji izvršava mjeru
smještaja i liječenja takvih lica.

12. BITNO SMANJENA URAČUNLJIVOST

Bitno smanjena uračunljivost postoji u slučaju kada su zbog navedenih stanja


mogućnost učinioca da shvati značaj djela ili da upravlja svojim postupcima bile
bitno smanjene. Razgraničenje između neuračunljivosti i bitno smanjene
uračunljivosti u praksi je veoma složbeno i ovo pitanje u praksi se razrješava
isključivo vještačenjem od strane specijalizovanih zdravstvenih ustanova ili u
lakšim slučajevima vještačenjem od strane ljekara neuropsihijatara kao
pojedinaca. Kod bitno smanjene uračunljivosti učinilac je odgovoran, ali zakon
određuje mogućnost blažeg kažnjavanja. Neuračunljivost kao i bitno smanjena
uračunljivost procjenjuju se u vrijeme izvršenja krvičnog djela. Izuzetak od ovog
pravila postoji u slučaju tzv. samoskrivljene neuračunljivosti - član 36 stav 3.
Suština ovog instituta je u tome da se učinilac doveo u stanje neuračunljivosti
upotrebom alkohola ili drugih omamljujućih sredstava uslijed čega nije mogao
shvatiti značaj djela ili upravljati svojim postupcima. Uračunljivost ovakvih osoba
ne procjenjuje se u vrijeme izvršenja djela, nego u vrijeme kada se učinilac
dovodio u takvo stanje. On je krivično odgovoran, ako je u vrijeme dovođenja u
neuračunljivo stanje krivično djelo bilo obuhvaćeno umišljajem ili je u odnosu na
krivično djelo kod njega postojao nehat, a zakon za takvo djelo propisuje
kažnjavanje za nehat. Ovaj institut poznat je i pod nazivom actiones libere in
causa – radnje slobodne u uzroku a nisu slobodne u izvođenju.
Pijanac ima vlastito iskustvo u pijanstvu, / pozna se da kad je pjan je prgav/ pa
stalno pije i u takvom stanju učini krivično djelo, tu se ne može primjeniti ovaj
institut, dok recimo kod nekog ko nikad ne pije i iz nekih razloga se napije pa
učini krivično djelo, tada se može isti pozvati na institut uračunljivosti.

Stranica 13 od 248
Drugi primjer vozači teretnjaka po nepisanom pravilu svraćaju u birtije i tu se
opijaju i on zna da ide npr. Iz Skoplja u Ljubljanu, on mora biti svjestan da je
saobraćaj opasna djelatnost u njegovoj svjesti je prisutno da alkohol smanjuje
mogućnost u upravljanju i na kraju da mora da stigne na odredište i šta ga sve
čeka na putu. U takvom stanju on neće moći redovito da reaguje u upravljanju.
Nakon toga sjedne u auto i nastavi vožnju i dođe do prometne nezgode. U
vrijeme počinjenja bio je neuračunljiv, ali sudija da ima u vidu ovaj institut, mi ga
osuđujemo zbog toga što je kada je sjeo da pije bio sjestan jer je vozač
profesionalac. Radit će se o eventualnom umišljaju - ne isključuje krivičnu
odgovornost samo kod odmjeravanja kazne

13. UMIŠLJAJ

Umišljaj kao institut postoji kad je učinioc bio svjestan svog djela i htio njegovo
izvršenje, to je direktni umišljaj. Npr učinilac puca u žrtvu iz vatrenog oružja, iz
male udaljenosti u predio vitalnih oregana i liši ga života. U ovom slučaju
očigledno se radi o umišljaju jer je učinilac bio svjestan da pucanjem sa male
udaljenosti u predjelu grudi može nastupiti smrt oštećenog. Pošto je i pored tog
saznanja pucao očigledan je zaključak da je on htio takvu posljedicu.
Eventualni umišljaj postoji kad je kod učinioca postojala svjest da zbog njegovog
činjenja ili ne činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je pristao na
njeno nastupanje.
Dakle kod oba oblika umišljaja svjesna komponenta je podudarna. To znači da je
kod obadvije vrste umišljaja djelo obuhvaćeno svješćtu učinioca. Razlika između
ovih vrsta umišljaja javlja se u sveri volje. Tako se kod direktnog umišljaja volja
učinioca manifestuje u htijenju, tj. on hoće da učini djelo. Nasuprot tome, kod
eventualnog umišljaja volja se manifestuje u vidu pristajanja na nastupanje
posljedice. Obično se kaže da se kod eventualnog umišljaja učinilac ne želi
nastupanje posljedice, ali se ponaša u skladu sa tzv. Krampova formulom tj.
učinlac se ponaša u pravcu ako nešto bude tj. ako dođe do djela neka dođe.
Praktički značaj razlikovanja direktnog i eventualnog umišljaja dolazi do izražaja,
kod odmjeravanja kazne, jer je kod eventualnog umišljaja niži stepen krivične
odgovornosti učinioca, što u pravilu povlači blaže kažnjavanje. Najveći broj
krivičnih djela učinjenih sa eventualnim umišljajem je u oblasti bezbjednosti
saobraćaja i djela protiv opće opasnosti ljudi i imovine. To se vidi i iz zaprijećenih
kazni za ta djela.
Naš zakon ne poznaje predumišljaj. KZ Kraljevine Jugoslavije poznavao je ovaj
institut. Predumišljaj postoji u slučajevima kada je učinilac u dužem vremenskom
periodu pripremao izvršenje djela, dakle djelo se javlja kao rezultat dugotrajnog i
zrelog razmišljanja. Međutim, iako zakon ne poznaje ovaj oblik krivnje, njegovo
postojanje otretiraće se kao otežavajuća okolnost kod odmjeravanja kazne, jer je
povećan stepen krivične odgovornosti učinioca , jer je imao mogućnost da tokom
vremena uvidi štetnost svog budućeg ponašanja i da odustane od izvršenja.
Međutim, on se ponaša suprotno pri čemu ispoljava upornost da djelo izvrši.
«Jedan manji broj teoretičara da se predumišljaj uzima kao olakšavajuća okolnost
a to je van pameti, jer je učinilac u dugom periodu donosio planove, pripremao i
na koncu ga učino, a to bi došlo kao otežavajuća okolnost. Teže je ovo laički
cijenjeno nego kada učinilac učini djelo.

Stranica 14 od 248
U praksi direktni i eventualni umišljaj se cijeni prema okolnostim slučaja – sve
okolnosti se uzimaju i na osnovu toga cijeni da li je učinjeno djelo u direktnom
umišljaju npr. Čovjek puca iz vatrenog oružja sa 4-5 metara ubistvo i to diretkni
umišljaj jer je ciljao u vitalne organe čovjeka, svjestan i on to činil. U istoj situaciji
ako bi on promašio, onda će mo to cijeniti kao pokušaj krivičnog djela, posljedica
nije natupial jer je neispravno oružje, i sl. Ako je u istim okolnostima učinilac
gađao u noge i došlo je do povređivanja onda ne možemo govoriti da je sa
umišljajem išao na lišenje života. U praksi nije teško razlikoati ova dva oblika.
NAMJERA/CILJ- U našem zakonu cilj je termin za namjeru- kao elemanat krivnje
predstavlja kcalifikovani oblik umušljaja. Npr kod krađe djelo se vrši u namjeri tj
sa ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi . bez te namjere nema tog
KD već eventualno se radi o nekom drugom npr oduzimanje tuđe pokretne stvari
(dakle nema namjrere pribavljanja protivpravne imovinske koristi)

14. NEHAT

Blaži oblik krivnje. Također postoje i dvije vrste nehata svjesni i nesvjesni.
Svjesni nehat postoji kada je učinilac bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili
nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će moći
spriječiti posljedicu ili da ona neće nastupiti.Dakle kod svjesnog nehata postoji
svjest o krivičnom djelu, ali ne postoji volja tj. učinilac niti noće niti pristaje na
nastupanje posljedice. Njegov voljni odnos prema nastupanju posljedice je
negativan. Drugim riječima kod ovog učinioca prisutno je samopouzdanje u svoje
sposobnosti i mogućnost da spriječi nastupanje posljedice. Ili pouzdanje u spoljne
okolnosti usljed kojih posljedica neće nastupiti iako za to postoji mogućnost.
Prema tome kod eventualnog umišljaja i svjesnog nehata elemenat svjesti je isti,
ali je razlika u voljnom elementu. Naime kod eventualnog umišljaja učinilac
pristaje na posljedicu, a kod svjesnog nehata on ne pristaje na posljedicu, već
drži da do toga neće doći.
Nesvjesni nehat postoji kad učinilac nije bio svjestan mogućnosti nastupanja
posljedice iako je prema okolnostima i prema svojim ličnim svojstvima morao i
mogao biti svjestan te mogućnosti. Dakle kod nesvjesnog nehata postoji
odsustvo svjesti o mogućnosti nastupanja posljedice i odsustvu volje. Krivnja
ovog učinioca je u tome što je bio dužan i mogao da ima takvu svjest, ali je nije
imao. Znači nesvjesni nehat predstavlja nepažljivo ponašanje npr. Lovac u šumi
puca na divljač i ubije čovjeka slučajno naišao stazom kroz šumu. Nesvjesni
nehat predstavlja oblast između umišljaja, kao teže vrste krivnje i slučaja za koji
se uopće ne odgovara. Neki primjeri nehata iz prakse prilikom pravljenja kuće
vlasnik ne pokrije krečanu te dođe do pada i ugušenja djeteta, lovac u šumi ne
ugasi vatru vani te usljed vjetra dođe do požara, udarac oštećenog šakom te
oštećeni padne na asvalt i doživi frakture. Praktični značaj razlikovanja ova dva
oblika nehata dolazi do izražaja kod odmejravanja kazne.

15. STVARNA ZABLUDA

To je institut koji isključuje krivičnu odgovornost učinioca.


Stvarna zabluda postoji kada učinilac u vrijeme izvršenja djela nije bio svjestan
nekog njegovog zakonom određenog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje

Stranica 15 od 248
okolnosti prema kojima bi da su one stvarno postojale to djelo bilo dozvoljeno. U
suštini se radi o tome da kod učinioca ne postoji svijest ili postoji pogrešna
predstava o djelu koje je učinio.
Postoje dva oblika stvarne zablude i to: stvarna zabluda o obilježjima krivičnog
djela poznata kao i zabluda u užem smislu, drugi oblik je stvarna zabluda u širem
smislu. To je zabluda o okolnostima koje bi djelo činile dozvoljenim ukoliko bi
stvarno postojale.
Primjeri stvare zablude o obilježljima krivičnog djela ili zabluda u užem smislu
mogli bi postojati npr. Kod krivičnog djela rodoskrvljenja član 213. KZ BiH,
vanbračne zajednice sa maloljetnim licem član 216. dvobračnost član 214 i sl.
Usljed rata raselili se i dođe do spajanja brata i sestre, brata i polusestre i sl.
Tada bi oni bili u stvarnoj zabludi.
Vanbračna zajednica u slučaju malodobne djevojčise brzo sazrijevaju i djeluju
zrelo.

Pravna zabluda u širem smislu – tzv. Putativna nužna obrana, dale tokom svađe
jedan od učesnika poteže za pištolj, a poznat je kao brz na pištolju, a drugi
naspram njega poteže pištolj i ubija prvog. Ali sasvim uspješno ako bi sud
utvrdio da se dogodilo ovako cijenio bi da je djelo učinjeno u putativnoj ili
uobražena nužnoj obran u uslovima stvarne zablude.
Nezakoniti ribolov član 320, alternativna dispozicija na više načina je moguće
izvršenje.
Stvarna zabluda može biti otklonjiva i neotklonjiva.
Neotklonjiva stvarna zabluda postoji kada učinilac nije mogao niti je bio dužan da
ima svjest o onome o čemu je imao pogrešnu predstavu.
Otklonjiva stvarna zabluda postoji kada se učinilac nalazi u zabludi usljed nehata
to je nehatno skrivljena stvarna zabluda. Učinilac koji se nalazio u neotklonjivoj
stvarnoj zabludi nije krivično odgovoran, jer takva zabluda isključuje njegovu
krivnju. Kod otklonjive stvarne zablude neisključuje se krivična odgovornost
učinioca, te će biti odgovoran za nehatno izvršenje djela, ako je za to djelo
predviđeno kažnjavanje za nehat.

Posebni slučajevi stvarne zablude

To su zabluda o objektu, zabluda o licu i promašeni udarac.

Zabluda o objektu ili error in obiecto - postoji kada učinilac vrši krivčno djelo
na jednom objektu misleću da se radi o drugom objektu, npr. Učinilac ukrade
ovcu vlasništvo lica A, misleći da je ona vlasništvo lica B. Pošto se u oba slučaja
radi o krivičnom djelu i zaštićenim objektima iste vrijednosti postojanje zablude je
pravno irelevantno.

Zabluda o licu ili error in persona – je poseban oblik zablude o objektu, kada
se čovjek pojavljuje kao objekt krivčnog djela, npr. Učinilac u mraku sačeka neko
lice i napadne ga misleći da je to lice sa kojim ima sukob, međutim utvrdi se da je
to sasvim drugo lice. Ovdje se neće raditi o stvarnoj zabludi, jer sva lica uživaju
jednaku krivično – pravnu zaštitu, pa nijebitno prema kome je usmjeren napad.

Treći slučaj je promašeni udarac - aberratio ictus sive im petis Postoji


kada učinilac preduzima radnju radi izvršenja djela prema jednom objektu, a

Stranica 16 od 248
posljedica nastupi na drugom objektu. Ovdje se ustvari ne radi o stvarnoj zabludi,
nego o skretanju kauzalnog ili uzročnog toka prema drugom objektu. Npr.lice A
puca na lice B ali ga promaši i pogodi lice C, ili prilikom pucanja na lice A dođe do
rikošeta odnosno odbijanja zrna od tvrdi predmet i povređivanja nekog lica
prema kome nije usmjeren napad. U navedenom slučaju naša sudska praksa i
pravna teorija zauzimaju stanovište prema kome će se raditi o pokušaju ubistva
lica prema kome je pucano i ubistv iz nehata lica koje je metak pogodio. Ta dva
djela tretiraju se kao djela u sticaju.

16. PRAVNA ZABLUDA

Posoji kada učinilac iz opravdanih razloga nije znao da je njegovo djelo


zabranjeno. Dakle učinilac čini krivično djelo ali ne zna da je to djelo zabranjeno.
Razlozi ne poznavanja propisa o zabranjenosti djela moraju biti opravdani. Kod
ocjene da li je učinilac mogao znati da li je djelo zabranjeno od posebnog je
značaja je o kome se djelu radi. To znači ako je u pitanju djelo koje je u očiglednoj
suprotnosti sa opšte prihvaćenim stanovištima o zabranjenosti takvog ponašanja
ne sumljivo je da je učinilac mogao da zna i da zaključi da je takvo ponašanje sa
pravnog gledišta zabranjeno, npr. U svim pravnim porecima zabranjeno je
ubijanje ljudi, vršenje krađa i sl. Prema tome učinilac se ne može pozivati da nije
znao da je takvo djelo zabranjeno pa da ga je zbog toga učinio.
Postoje otklonjiva i neotklonjiva pravna zabluda:
1. postoji u situaciji kada je učinilac bio u pravnoj zabludi , ali je mogao da zna da
je djelo zabranjeno
2. postoji kada učinilac nije mogao da otkloni zabludu u kojoj se nalazio tj on
stvarno nije mogao da zna propise koji djelo čine zabranjenim.
Tako npr. nema zablude kod djela protiv života i tijela, razbojništva i sl. Jer su
takva ponašanja u svim pravnim porecima zabranjena pa je učinilac očigledno
imao predstavu o zabranjenosti takvih djela.
U praksi primjena pravne zablude je dosta rijetka, ali bi se moglo raditi o pravnoj
zabludi u sljedećim slučajevima: Stranac ili naš državljanin, koji je u kontinuitetu
dugo boravio van zemlje, dođu u zemlju gdje prodaju devize. Obzirom da je to
dopušteno u toj stranoj zemlji. U ovim slučajevima učinioci očigledno iz
opravdanih razloga tj. dugog bivanja izvan zemlje nisu znali da je kod nas
zabranjeno i kažnjivo prodavanje npr. Deviza, zlata i sl. Pravna zabluda mogla bi
postojati i u situacijama velikih elementarnih nepogoda, kada učinilac boravi na
određenom području koje je odsječeno i nema nikakve komunikacije, tako da iz
opravdanih razloga ne zna za eventualno nove propise koji su se donosili u
takvoj situaciji.
Postupanjem u pravnoj zabludi može se blaže kazniti ili osloboditi od kazne- to je
slučaj zakonskog ublažavanja kazne.

17. POKUŠAJ

Pokušaj je započeto ali nedovršeno krivično djelo. Pokušaj može biti svršeni i
nesvršeni.
Nesvršeni pokušaj postoji kada je učinioc započeo radnju izvršenja ali je nije
dovršio. Npr. Zamahne nožem na drugo lice, ali iz nekih razloga zaustavi udarac.

Stranica 17 od 248
Svršeni pokušaj postoji kad je radnja izvršenja dovršena, ali posljedica nije
nasupila npr. Puca iz vatrenog oružja, ali promaši žrtvu. U praksi se za nesvršeni
pokušaj kažnjava blaže nego za svršeni.
KVALIFIKOVANI POKUŠAJ je takav pokušaj pri kome je radnjom kojom je pokušano
izvršenje djela ostvareno biće nekog drugog krivičnog djela. Npr. Učinilac puca na
žrtvu sa bliske udaljenosti u predjelu grudi ili glave, ali mu nanese samo tjelesnu
povredu. Kod ovog slučaja radit će se o pokušaju krivičnog djela ubistva, a ne
dovršenom krivičnom djelu tjelesene povrede. Ovo iz razloga što je umišljaj
učinoca i sve okolnosti događaja govorile da je on htio lišenje života drugog lica.
Ili učinilac obija trgovinu da bi izvršio krađu nekih predmeta, ali je zatečen prije
dovršenja djela i ovdje će se raditi o pokušaju krivičnog djela teške krađe, a ne o
svršenom djelu oštećenja tuđe stvari.

Slučajevi kad je pokušaj nemoguć


Nemoguć je pokušaj kod onih djela, kod kojih je u samoj dispoziciji pokušaj
izjednačen sa svršenim djelom. NPr. Krivična djela iz člana 149,150,151. KZ FBiH,
156 i 157 KZ BiH. Terorizam, napad na ustavno uređenje (naime, ova djela su od
izuzetne važnosti za sigurnost zemlje- poslije učinjenja nema efekta kažnjavanje-
cilj je prevencija i spriječavanje dok je djelo još u pokušaju)
Pokušaj nije moguć kod krivičnih djela kod kojih po samoj prirodi djela to nije
moguće, npr. krivično djelo učestvovanje u tuči, krivično djelo nepružanja pomoći
ili krivično djelo napuštanja nemoćne osobe 174-176 KZ FbiH.

Kažnjavanje za pokušaj
Za pokušaj se uvjek kažnjava, ako je za djelo propisana kazna zatvora tri godine
ili teža. Za ostala djela pokušaj se kažnjava samo izričito ako je to u zakonu
predviđeno. Za pokušaj se može blaže kazniti.

Nepodoban pokušaj
Postoji u slučaju kada su sredstva radnje izvršenja ili objekat prema kome se vrši
djelo takvi da je izvršenje djela nemoguće.
Nepodoban pokušaj u pogledu objekta postojao bi u slučaju pokušaja pobačaja
nad ženom koja nije trudna, pucanje u leš ili pucanje kroz prozor radi ubistva lica
koje se redovito nalazi u prostoriji ispred tog prozora, ali je kritične prilike to lice
bilo odsutno iz kuće.
Nepodoban pokušaj u pogledu sredstva izvršenja postoji kada učinilac u namjeri
da drugo lice liši života puca iz puške koja je prazna ili neispravna, trovanje
hemijskom supstancom koja je protekom vremena izgubila svojstva otrova. Može
postojati nepodoban pokušaj istovremeno s obzirom na objekat i sredstvo.
Pucanje iz prazne puške u leš.
Može postojati apsolutno i relativno nepodoban pokušaj.
Apsolutno nepodoban pokušaj postoji u slučaju pokušaja ubistva na lešu u
pogledu sredstva apsolutno nepodoban pokušaj postoji u slučaju pucanja iz
prazne puške.
Relativno nepodoban pokušaj postoji kada sredstva ili objekt izvršenja su
podobni, ali u konkretnom slučaju nisu mogli dovesti do željenog rezultata samo
zbog naročitih okolnosti, koje su postojale u konkretnom slučaju. Npr. Lopov
zavuče ruku u tuđi prazan đep, ili učinilac puca kroz prozor da liši života žrtvu, ali
je ona prethodno napustila kuću.

Stranica 18 od 248
Za nepodobni pokušaj zakon propisuje mogućnost oslobađanja od kazne, što
znači da se ista može neograničeno ublažiti.

18. DOBROVOLJNI ODUSTANAK

Postoji kada je učinilac pokušao učiniti krivično djelo, ali je od toga dobrovoljno
odustao ili je spriječio izvršenje djela. Za dobrovoljni odustanak zakon propisuje
mogućnost oslobađanja od kazne. Prema tome kod dobrovoljnog odustanka
učinilac je započeo radnju izvršenja djela tj. ušao je u kažnjivu zonu, ali se
naknadno predomislio i odustao od izvršenja djela. ODUSTANAK MORA BITI
DOBROVOLJAN ODNOSNO DA JE UČINILAC SAM DONIO ODLUKU DA odustane od
izvršenja djela, a pri tome je svjestan da može dovršiti započetu radnju.
Primjeri kada neće postojati dobrovoljni odustanak: ako učinilac započne radnju
pa je privremeno prekine s tim da će je nastaviti slijedeći put- nema dobrovoljnog
odustanka jer postoji kontinuitet radnje izvršenja. Npr. učinilac na objektu jedne
prilike napravi šupljinu vađenjem cigle a prekine dalje prokopavanje zida sa
namjerom da to nastavi slijedeći put. Ili npr. učinilac je odustao od krivičnog djela
krađe zbog dolaska čuvara, zbog otpora žrtve, zbog toga što je uvidio da je
nepodobno sredstvo izvršenja djela.
Dobrovoljni odustanak neće postojati ni u slučaju odustanka usljed nekih spoljnih
uticaja, npr. Čuje glasove ukućana, prolaznika i sl.
Dobrovoljni odustanak neće posojati ni u slučaju pristanka zbog nemogućnosti
izvršenja krivinog djela. Npr. Obijač kase utvrdi da nije u stanju da obije kasu.
Pobude zbog kojih učinilac odustaje od izvršenja djela nisu od značaja. Npr.
Odustanak zbog straha da će biti otkriven, zbog kajanja, sažaljenja i sl.
Nema dobrovoljnog odustanka ako je posljedica nastupila, iako je učinilac
preduzeo mjere da spriječi njeno nastupanje. Ta okolnost se može uzeti samo
kao olakšavajuća kod odmjeravanja kazne. Npr. Učinilac žrtvi da otrov u namjeri
da je liši života, ako žrtva umre raditi će se o ubistvu, bez obzira što je učinilac
naknadno pozvao ljekare radi spašavanja žrtve. Ako u ovoj situaciji učinilac
nakon davanja otrova angažuje ljekare, koji spase žrtvu može se raditi o
dobrovoljnom odustanku jer posljedica nije nastupila.

19. SAUČESNIŠTVO

Saučesništvo podrazumjeva učešće više lica u izvršenju krivičnog djela, pri čemu
se i dva lica tretiraju kao više lica. Saučesništvo se manifestuje kao
saizvršilaštvo, podstrekavanje i pomaganje.

Saizvršilaštvo
Saizvršilaštvo znači svjesno i voljno zajedničko ostvarivanje djela od strane više
učinilaca. Dakle postoji onda kada 2 ili više učesnika zajednički učestvuju u radnji
izvršenja ili poduzimaju nešto drugo ali se na odlučujući način time pridonosi
ostvarenju djela. Prema tome, kao izvršilac krivičnog djela pojavljuje se više lice
koja na osnovu zajedničke odluke djelo zajednički izvrše. O pravnoj prirodi
saizvršilaštva postoji više teorija. Naša pravna teorija i sudska praksa prihvataju

Stranica 19 od 248
teoriju podjele uloga u izvršenju djela. Po ovom shvatanju, saizvršilac je onaj
učesnik koji zajedno sa drugima na bazi podjele rada djeluje na ostavrenju djela
kao njihovom zajedničkom cilju. Prema tome, saizvršilac je svaki onaj ko na bazi
sporazuma o podjeli uloga i zajedničkom izvršenju djela ostvaruje svoj dio u
procesu izvršenja djela, koji mu je sporazumom dodijeljen, pri čemu svaki od njih
hoće ostvarenje djela kao svoje i kao zajedničko djelo.

Saizvršilaštvo se ostavruje na dva načina. Prvi je kada se više lica dogovore da


zajednički napadnu treće lice i zajednički ga ubiju. Radiće se o saizvršilaštvu bez
obzira ko je od njih nanio povrede. Ovo iz razloga što su se saizvršioci prethodno
dogovorili da zajednički izvrše djelo i u tome su istrajali.
Drugi slučaj saizvršilaštva postoji kada saizvršilac ne učestvuje direktno u
izvršenju djela, ali preduzima druge radnje kojima na odlučujući način doprinosi
izvršenju djela, kao npr. saizvšioci se dogovore da obiju prodavnicu skupocjenih
aparata. Prilikom dogovora podijele uloge u procesu izvršenja djela tako da neki
od njih čuvaju stražu, drugi vrše provaljivanje objekta, a treći odnose stvari.
Čuvari u ovom slučaju ne učestvuju direktno u radnji izvršenja djela, jer niti vrše
obijanje niti uzimaju stvari, ali oni se imaju tretirati kao saizvršioci jer su kod
podjele uloga u izvršenju ovog djela dobili ulogu da čuvaju stražu i tako
obezbjeđuju ostale u toku provaljivanja. Bez te njihove radnje, ostali ne bi
pristupili tom djelu, tako da uloga čuvanja straže na odlučujući način doprinosi
izvršenju djela. Sporazum saizvršilaca može biti prećutan, a može slijediti iz
konkludentnih radnji.

Pojam saizvršilaštva sadrži subjektivne i objektivne komponente. Subjektivna


komponenta ogleda se u tome da je svaki učesnik zajedno sa drugima nosilac
odluke i volje da zajednički izvrše krivično djelo. Oni su međusobno povezani
zajedničkom voljom o izvršenju djela, tako da svaki od njih u okviru plana
izvršenja preduzima onu radnju koja mu je dodijeljena i koja je nužna za
realizaciju djela. Objektivna komponenta tiče se podređivanja vrijednosti i
značaja doprinosa pojedinca u ostvarivanju djela. Objektivna komponenta znači
da je saizvršilac onaj koji je preduzeo radnju izvršenja konkretnog djela ili jedan
njen dio. Doprinos saizvršioca u izvršenju djela nije obično olakšanje ili
podupiranje tog djela, taj doprinos je «conditio sine qua non» za planirano
krivično djelo.

Postoje situacije da ima više izvršilaca djela, a da ipak nisu saizvršioci. To će biti
u slučaju kada više lica sudjeluju u izvršenju istog djela, ali nezavisno jedni od
drugih i bez ikakve svijesti i odluke o zajedničkom djelu. Svako od tih lica jeste
izvršilac, ali oni nisu saizvršioci. Npr. dva lica neovisno jedan od drugog daju
otrov trećem licu i ono umre. Ova lica su izvršioci krivičnog djela ubistva, ali nisu
saizvršioci, npr. treće lice naiđe na provaljenu prodavnicu iz koje druga lica
iznose stvari, a prethodno su je obili. Treće lice uđe i ono uzme stvari za sebe, to
lice je izvršilac krivičnog djela krađe, ali nije saizvršilac u krivičnom djelu teške
krađe, jer su njegove radnje samostalne i usljedile su bez prethodnog dogovora
sa ostalim licima. Ovakvi slučajevi nazivaju se nepravo ili prinudno saizvršilaštvo
ili paralelno saizvšilaštvo.
Odgovornost saizvršilaca. Pravilo je da svaki saizvršilac odgovara u granicama
svog umišljaja, odnosno, nehata. On ne odgovara za ekscese drugog saizvršioca,
npr. ako se dvojica dogovore da nad trećim licem izvrše razbojništvo, te

Stranica 20 od 248
dočekaju to treće lice i upotrebom sile oduzmu mu novac, a nakon toga jedan od
saizvršilaca ubije to lice. On će odgovarati za razbojništvo i ubistvo, a drugi samo
za razbojništvo. Ovo iz razloga što ubistvo nije obuhvaćeno dogovorom.
Postoji nužno i prividno saizvršilaštvo (antipod saizvršilaštva- nepravo-paralelno
izvršilaštvo). Kod nekih krivičnih djela nužno je postojanje više izvršilaca pa se
takvo saizvršilaštvo naziva nužno. Ono se pojavljuje u nekoliko modaliteta.
Prvo je kad se radnje saizvršilaca nalaze se jedna nasuprot druge tzv. krivična
djela susretanja (npr. krivično djelo rodoskrvljenja).
Drugo je kada su radnje saizvršilaca usmjerene ka istom cilju tzv. konvergentna
krivična djela (npr. oružana pobuna lica lišenih slobode).
Treći slučaj je kad su radnje saizvršilaca tj. njihovi interesi su u sukobu – tzv.
divergentna krivična djela (npr. krivično djelo učestvovanja u tuči).
Od nužnog saizvršilaštva treba razlikovati slučajeve kada kod izvršenja djela
nužno učestvuju dva lica a zakon kažnjava samo jedno. To je slučaj vanbračne
zajednice sa maloljetnim licem. Kod krivičnih djela vanbračnosti i sl. nikada se ne
radi o saizvršilaštvu.

Podstrekavanje (poticanje)
Podstrekavanje je navođenje drugog lica koje nema odluku o izvršenju djela, da
izvrši određeno krivično djelo. Podstrekavanje postoji i u slučaju kada se
navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U prvom
slučaju učinilac uopšte nema odluku o izvršenju djela, ali podstrekač utiče na
njegovu psihu i pod tim uticajem podstiče to lice da učini djelo.
U drugom slučaju učinilac je u fazi razmišljanja da li da izvrši krivično djelo ili ne.
On se koleba oko toga, ali još nije donio odluku. Podstrekač utiče na njega i pod
tim uticajem izvršilac učvršćuje odluku o izvršenju krivičnog djela. Ako je
podstreknuti već bio donio odluku da izvrši djelo, a podstrekač nakon toga djeluje
na njega, neće se raditi o podstrekavanju, već o neuspjelom podstrekavanju. Ove
su radnje usmjerene na psihu učinioca. Zakon ne predviđa ni sredstva ni načine
kojima se može izvršiti podstrekavanje. Praksa ukazuje da se podstrekavanje
može pojaviti kao svaka djelatnost koja je podobna da kod drugoga lica izazove,
odnosno, učvrsti odluku o izvršenju djela.
O izvršenju djela podstrekavanje se može vršiti obećavanjem poklona, davanjem
poklona, molbom, ubjeđivanjem, savjetima, nuđenjem opklade, stavljanjem u
izgled da djelo neće biti otkriveno i sl. Podstrekavanje se uvijek odnosi na
određeno lice i određeno krivično djelo. Podstrekavanje ne mora uvijek biti
usmjereno na individualno određeno lice. Prema tome, ono je moguće i kada se
utiče na krug lica koji je na neki način određen. Krug lica mora biti određen
prostorno, npr. podstrekavanje u školi, učionici, kasarni, zbor građana. Krug lica
je određen i kada se radi o licima koja su istog udruženja, stranke i sl. Ako neko
lice iz tog kruga učini krivično djelo postojaće podstrekavanje, iako podstrekač
ne mora znati koje je lice iz grupe. Ono se uvijek mora odnositi na određeno
krivično djelo. Podstrekavanje neće postojati ako se neko navodi općenito na
vršenje kažnjivih radnji, npr. podstrekavanje na krađe, a nije konkretizovano na
koje se krađe misli.
Postoji i tzv. Posredno (lančano) podstrekivanje. To je podstrekivanje na
podstrekivanje. Jedno lice navodi drugo lice da izvrši krivično djelo. Prvo lice je
podstrekač. Lice A navodi lice B da nagovori treće lice C da izvrši krivično djelo.
Moguće je da između prvog podstrekača i izvršioca postoji čitav lanac
podstrekača. U ovakvom slučaju, ti podstrekači se ne moraju međusobno

Stranica 21 od 248
poznavati, ali svaki mora znati djelo koje treba da se izvrši. Svi podstrekači
odgovaraju. Npr. lice A podstrekava lice B da nabavi za njega lažni pasoš. Nakon
toga, lice B angažuje veći broj lica da se dođe u kontakt sa službenim licem koje
izdaje pasoš. Sva ova lica su podstrekači. Podstrekavanje se može izvršiti samo
sa umišljajem, za razliku od saizvršilaštva gdje postoji i nehat. Umišljaj
podtstrekača i podstreknutog moraju se podudarati u pogledu bitnih elemenata
krivičnog djela.
Neuspjelo podstrekavanje postoji kada djelo na koje je podstrekavano nije ni
pokušano. Kada je podstreknuti naknadno odustao od izvršenja djela ili je bio
spriječen da započne izvršenje djela. Neuspjelo podstrekavanje postoji i u slučaju
kada izvršilac izvrši sasvim drugo djelo od onoga na koje je podstrekavan.
Neuspjelo podstrekavanje kažnjava se samo za teža KD (kazna zatvora najmanje
3g)
Kažnjavanje za podstrekavanje – podstrekač se kažnjava kao i izvršilac djela.
Međutim, u nekim slučajevima postoji mogućnost strožijeg kažnjavanja
podstrekača od izvršioca. Npr. kada je podstrekač iskoristio odnos podređenosti,
zavisnosti, roditeljskog autoriteta. U ovim slučajevima podstrekač je imao
odlučujuću ulogu u cijelom procesu izvršenja djela, tako da je njegov uticaj na
izvršioca bio izuzetno veliki, tako da se on u stvari pojavljuje kao glavni krivac za
izvršenje djelo.
Podstrekavanje se može izvršiti i na distanci, putem telefona, pisma, interneta ili
da angažuje treće lice (posredno podstrekavanje).

Pomaganje
Radnje pomaganja su one radnje kojima se potpomaže, unapređuje ili olakšava
izvršenje tuđeg djela. To su radnje kojima se priprema izvršenje tuđeg djela, npr.
nabavka sredstava za izvršenje djela, uklanjanje prepreka za izvršenje djela,
snimanje mjesta izvršenja djela u cilju olakšavanja izvršenja.
Pomagačke radnje, za razliku od podstrekavanja, nisu od odlučujućeg značaja za
izvršenje djela u član 33 st. 2 KZ FBiH navedeni su neki najtipičniji oblici
pomaganja, ali su u praksi mogući i drugi načini.
Pomaganje može biti psihičko i fizičko. Forme fizičkog pomaganja su npr.
stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za obijanje, uklanjanje prepreka za
izvršenje krivičnog djela, prebacivanje učinioca na mjesto izvršenja krivičnog
djela. Psihičko pomaganje sastoji se u davanju savjeta ili uputstava kako da se
izvrši krivično djelo, unaprijed obećano prikrivanje učinioca, sredstava, predmeta
pribavljenih krivičnim djelom, prikrivanjem tragova krivičnog djela i sl. Međutim,
ako se ove radnje vrše prije nego što je izvšilac donio odluku da učini krivično
djelo psihička podrška može predstavljati podstrekavanje kao teži oblik
saučesništva.
Pomaganje se može vršiti i nečinjenjem, npr. čuvar zgrade zna da predstoji
krađa, ostavi otvoren prozor i sl.
Radnje pomaganja mogu predhoditi samom izvršenju djela, a mogu se
preduzimati istovremeno sa izvršenjem djela. Izuzetno, pomaganje se može vršiti
i poslije dovršenog djela, pod uslovom da je to unaprijed dogovoreno (inače će se
raditi o sasvim drugom KD)- tzv. psihičko pomaganje. To su tzv krivična djela
doticaja- pomagač izvršio pomaganje učiniocu nakon izvršenog KD a o tome nije
postojao raniji dogovor- dakle radi se o samostalnom KD. Ovdje se uglavnom radi
o pomoći učiniocu nako izvršenja KD u prikrivanju. U ovom slučaju lice je radnju
preuzelo samostalno (bez odobrenja i prethodnog dogovora) i nakon što je KD u

Stranica 22 od 248
cjelosti svršeno. Prema tome njegove radnje koje su uslijedile nakon što je djelo
svršeno nemaju nikave veze sa izvršenjem glavnog KD.
Zakon nije taksativno naveo radnje pomaganja ali je naveo neke najtipičnije u
praksi. Ako je lice A obećalo licu B da će ga sakriti od potjere nakon što učini
krivično djelo i to ostvari, radiće se o podstrekavanju. Međutim, ako lice A sakrije
lice B nakon izvršenja krivičnog djela za koje prethodno nije znao, neće se raditi o
podstrekavanju i pomaganju, već o prikrivanju učinioca ili stvari pribavljenih
krivičnim djelom. Pomaganje se može vršiti samo sa umišljajem. Pomagač se
kažnjava kao izvršilac, ali zakon propisuje mogućnost blažeg kažnjavanja
(zakonsko ublažavanje kazne).

20. GRANICE ODGOVORNOSTI I KAŽNJIVOSTI SAUČESNIKA

Izvor odgovornosti saučesnika je vezan za izvršenje djela- što dalje znači – ako
djelo nije izvršeno- nema odgovornosti. Ovo pitanje dobija na aktuelnosti obzirom
da je sve prisutnije vršenje krivičnih djela u vidu saučesništva. Osnovno pravilo
jeste da saučesnici odgovraju u granicama svog umišljaja odnosno, nehata i
neovisno od umišljaja odnosno, nehata izvršioca.To znači da je kod saučesništva
uspostavljena puna autonomija odgovornosti. Prema tome, za odgovornost
saučesnika važe slijedeća pravila:
1. oni odgovaraju u granicama svog umišljaja
2. saučesnici odgovaraju u granicama postiignutog stepena realizacije
krivičnog djela
3. subjektivne okolnosti koje utiču na odgovornost i kažnjavanje odnose samo
na onog učesnika kod koga te okolnosti postoje. Npr ubistvo
novorođenčeta – okolnost da je neko majka ne prostire se na ostale
učesnike i samim tim na njih ne utiče (dakle niti im pomaže niti šteti)

Ekscesi na strani izvršioca

Eksces postoji kad je prisutno neslaganje između umišljaja saučesnika i izvršioca.


Eksces može biti pozitivan i negativan. npr. ako je podstrekavanje bilo usmjereno
na izvršenje krađe, a izvršilac učini krivično djelo razbojništva, podstrekač
odgovara za podstrekavanje na krađu, a izvršilac za krivično djelo razbojništva.
To je tzv. pozitivni eksces.
Negativni eksces postoji kada je izvršilac učinio manje od odnog na što je
podstrekavan, npr. podstrekavan je da izvrši tešku krađu obijanjem, a on je stvari
ukrao iz otvorenog prostora. U ovom slučaju i izvršilac i podstrekač odgovoraju za
krivično djelo krađe.
Ovo iz razloga što se prema naprijed navedenim pravilima odgovornost
saučesnika veže za izvršeno djelo. Ovo pravilo zove se i «princip limitirane
akcesornosti», a praktično znači da je odgovornost i kažnjivost saučesnika
uslovljena izvršenjem djela, a ne odgovornošću izvršioca. Ako izvršilac učini djelo
koje je potpuno različito od onog na koje je podstrekavan neće se raditi o
saučesništvu. To je tzv. kvalitativni eksces, jer je izvršeno djelo potpuno različito
od onog koje su saučesnici imali u vidu, npr. podstrekač podstrekava izvršioca da
izvrši razbojništvo, a on izvrši ubistvo. U ovom slučaju podstrekač bi mogao
odgovarati za neuspjelo podstrekavanje prema članu 32 st. 2 KZFBiH. Dakle,
saučesnik odgovara samo za djelo na koje je podstrekao tj u pogledu kojeg

Stranica 23 od 248
postoji njegov umišljaj , a ne za ono teže koje je izvršilac izvršio. Ako se
podstrekava na djelo sa zaprijećenom kaznom 3g ili teža podstrekač će
odgovarati čak i ako izvršilac učini potpuno drugo djelo od onoga na koje je
podstrekavan.

Značaj linčnih okolnosti i svojstava saučesnika za odgovornost i


kažnjivost

Lične okolnosti i svojstva koje utiču na odgovornost i kažnjivost odnose se samo


na onog učesnika kod koga postoje. To mogu biti okolnosti i svojstva zbog kojih
zakon isključuje krivičnu odgovornost ili dozvoljava oslobađanje od kazne, ili
ublažavanje kazne. Prema tome, ono što je lično vezano za neko lice , a od
uticaja je na odgovornost i kažnjivost, ne može ići na teret ni u korist ostalim
saučesnicima. Lična svojstva i okolnosti mogu biti: neuračunljivost, bitno
smanjena uračunljivost, stvarna i pravna zabluda, povrat, maloljetstvo, svojstvo
službene ili vojne osobe i sl. To je slučaj i kod krivičnog djela ubistva djeteta pri
porođaju ili čedomorstva. To je po zakonu privilegovano krivično djelo samo za
majku koja ovo djelo učini u toku ili neposredno nakon porođaja usljed posebnog
psihičkog stanja, koje redovno prati proces porođaja. Međutim, ako neko treće
lice učestvuje skupa sa majkom u lišenju života novorođenčeta, sva ta lica će
odgovarati za krivično djelo ubistva, a majka za ovo privilegovano djelo. Ovo iz
razloga što samo majka u ovoj situaciji ima tako psihičko stanje i ono se ne može
prenositi na ostala lica.

21. VRIJEME IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA – tempore criminis

Krivično djelo je izvršeno u vrijeme kada je učinilac radio ili kada je bio dužan da
radi, bez obzira kad je posljedica nastupila.

Značaj utvrđivanja vremena izvršenja krivičnog djela

Vrijeme izvršenja krivičnog djela značajno je radi utvrđivana uzrsta učinioca tj. da
li je u pitanju dijete, mlađi ili stariji maloljetnik ili punoljetno lice. To je značajno
radi utvrđivanja uračunljivosti učinioca. Značajno je radi primjene zakona na
učinioca; radi utvrđivanja zastarjelosti krivičnog gonjenja; utvrđivanja starosti
oštećenog, kod krivičnih djela gdje je uzrast oštećenog elemenat bića krivičnog
djela, npr. kod krivičnog djela vanbračna zajednica sa maljoljetnim lice,
zavođenje, obljuba nad maloljetnim licem, zlostavljanje ili napuštanje maloljetnog
lica. Kod nekih krivičnih djela vrijeme je elemenat bića krivičnog djela, npr. djelo
izvršeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti, za vrijeme
epidemije, za vrijeme lovostaja i sl.

22. MJESTO IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA

Krivično djelo je izvršeno u mjestu gdje je učinilac radio ili je bio dužan da radi,
tako i u mjestu gdje je posljedica nastupila. Ovdje je prisutan «kriterij ubikviteta».
Prema mjestu izvršenja djela određuje se koji će se zakon primjeniti na učinioca.

Stranica 24 od 248
Ovo je naročito značajno kod distancionih krivičnih djela i tzv. tranzitnih krivičnih
djela sa elementom inostranosti, npr. paket sa eksplozivom utovaren je u našoj
zemlji u avion ili voz koji saobraća prema inostranstvu. Mjesto izvršenja djela
značajno je i za određivanje mjesno nadležnog suda. Najčešće mjesna
nadležnost se određuje prema mjestu hvatanja učinioca, ali može biti i drugo
mjesto.

23. SVRHA KAŽNJAVANJA

Odredbe o svrsi kažnjavanja opredjeljuju suštinu i pravac kaznene politike. Svrhu


kažnjavanja čine dva osnovna elementa koja treba posmatrati u njihovom
jedinstvu. Prvi elemenat je suzbijanje opasnih djelatnosti kojima se povređuju ili
ugrožavaju vrijednosti zaštićene krivičnim zakonodavstvom, drugim riječima, to
je zaštita društva od kriminaliteta kao negativne društvene pojave. Posebna
svrha kažnjavanja leži u njenoj preventivnoj funkciji koja se manifestuje u dva
oblika:
• kao specijalna ili posebna i
• generalna ili opšta

Specijalna prevencija znači uticaj na učiniova da ne čini krivična djela i njegovo


prevaspitanje. Generaln aprevencija znači uticaj na druge da ne čine krivična
djela. U pravilu, dejstvo kazne nije usmjereno na odmazdu ili retribuciju, već na
prevenciju. Kazna koju sud izrekne treba biti takva da se njenim izvršenjem može
ostvariti svrha kažnjavanja.

24. VRSTE KAZNI

Kazne su: zatvor, novčana kazne i maloljetnički zatvor. Zatvor i maloljetički


zatvor su glavne kazne. Novčana kazna može biti i glavna i sporedna. Kada je za
krivično djelo propisano više kazni, samo jedna se može izreći kao glavna. Kod
krivičnih djela iz koristoljublja novčana kazna se može izreći uz kaznu zatvora i
kad nije izričito propisana za to krivično djelo. Zakonitost u izricanju kazne znači
da se učiniovu može izreći samo ona kazna koja je zakonom propisana za KD koje
je učinio., a blaža ili strožija samo pod uslovima propisanim zakonom.

Kazna zatvora
Propisana je u rasponu od 30 dana do 20 godina. Izriče se na pune godine i
mjesece, a do 6 mjeseci i na pune dane. Npr. nepravilno je izreći kaznu zatvora u
trajanju od 45 dana ili 60 dana i sl. U prvom slučaju pravilno bi bilo kazna zatvora
u trajanju od 1 mjeseca i 15 dana, a u drugom u trajanju od 2 mjeseca. Kazna
zatvora do 6 mjeseci može se uz pristanak osuđenog zamijeniti u novčanu kaznu,
a izuzetno opštekorisnim radom na slobodi. Kazna zatvora izvršava se u
zatvorenim, poluotvorenim i otvorenim kazneno-popravnim zavodima.

Dugotrajni zatvor
Supstitucija za smrtnu kaznu koja je ukinuta protokolom uz član 6 EKLJP. Nije
izričito propisana kao posebna vrsta kazne, ali ona to jeste po nizu obilježja. Ova
kazna je substitucija za ukinutu smrtnu kaznu. Može se propisati samo za najteže
oblike krivičnih djela koja su učinjena sa umišljajem. Ne može se nikada propisati

Stranica 25 od 248
kao jedina glavna kazna, već uvijek alternativno uz kaznu zatvora. Raspon ove
kazne je od 20 do 45 godina. Izriče se samo na pune godine. Ne može se izreći
mlađem punoljetnom licu. Izvršava se samo u kazneno-popravnim ustanovama
zatvorenog tipa. U odnosu na amnestiju i pomilovanje pooštreni su uslovi te se
amnestija i pomilovanje mogu dati tek nakon izdržane 3/5 izdržane kazne.
Uskovni otpust se ne može dati. Izdržava se samo u ustanovama zatvorenog tipa.

Novčana kazna
Izriče se u tzv. fiksnim dnevnim iznosima u rasponu od 5 do 360 dnevnih iznosa.
Ako nije moguće izricanje na ovaj način, izriče se u određenom novčanom iznosu
od 150 do 50.000 KM, a u slučaju koristoljublja do 1 milion KM. U presudi se
određuje rok plaćanja novčane kazne. Taj rok je od 15 dana do 6 mjeseci. Sud
može na molbu osuđenog lica dozvoliti plaćanje novčane kazne u ratama. U tom
slučaju rok plaćanja može biti do dvije godine. Ako se novčana kazna ne plati
nema prinudnog izvršenja, već se donosi rješenje o zamjeni novčane kazne pri
čemu se svakih započetih 50 KM računa kao jedan dan zatvora, s tim da zatvor
ne može preći jednu godinu. Osuđeni može platiti samo dio novčane kazne, a
ostatak se pretvara u kaznu zatvora. Ako isplati I ostatak kazne, izvršenje se
obustavlja. Ovdje se radi o supletornoj kazni- zamjeni novčane kazne u kaznu
zatvora. Nakon smrti osuđenog, novčana kazna se neće izvršiti. Kod
odmjeravanja novčane kazne, uz ostale okolnosti, sud je dužan uzeti u obzir
imovno satnje učinioca, pri čemu se vodi računa o visini plate, drugim
primanjima, njegovoj imovini, ali i njegovim porodičnim i drugim obavezama. Sud
je dužan u presudi navsti tačno razloge u pogledu imovnog stanja učinioca koje
je imao u vidu prilikom odmjeravanja novčane kazne.

25. OPŠTA PRAVILA O ODMJERAVANJU KAZNE

Polazište kod odmjeravanja kazne je raspon kazne utvrđen za određeno djelo i


svrha kažnjavanja. Uz to, u obzir se uzimaju sve okonosti koje utiču da kazna
bude veća ili manja. Te okolnosti su: olakšavajuće i otežavajuće. Iste okolnosti
nekada mogu biti I olakšavajuće I otežavajuće, npr. Motiv izvršenja djela. Ako je
učinilac prisvojio novac radi lječenja oboljelog djetea motiv je olakšavajuća
okolnost, a ako je novac upotrijebio na provod ili kockanje, motiv je otežavajuća
okolnost.
Zakon nije taksativno propisao otežavajuće i olakšavujeće okolnosti, već je naveo
one najtipičnije koje se u praksi najćešče ponavljaju, kao što su: stepen krivične
odgovornosti, pobude iz kojih je djelo učinjeno, okolnosti pod kojim je djelo
učinjeno, jačina ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, raniji život učinioca,
njegovo držanje nakon učinjenog djela, druge okolnosti koje se odnose na ličnost
učinoca i sl. Kad sud uzima u obzir bilo koju okolnost, dužan je u presudi
obrazložiti u čemu se manifestuje ta okolnost, a ne samo parafrazirati zakonski
tekst, npr. sudovi često nepravilno navode da su uzeli u obzir olakšavajuću
okolnost «lične prilike optuženog». Tako obrazloženje ne znači ništa, ali te
okolnosti treba objasniti u smislu da je optuženi bolestan, da je invalid,
siromašna osoba, da ima više maloljetne djece, bolest članova porodice i sl.
Također nije pravilno uopšteno navođenje «okolnosti pod kojima je djelo
učinjeno», ali ako sud navede da je optuženi djelo počinio u situaciji kada je bio
izazvan grubim postupanjem službenog lica, vrijeđanjem od strane oštećenog i sl.
te okolnosti su pravilno iskazane i vrednovane.

Stranica 26 od 248
Nije pravilno paušalno navođenje da je sud cijenio «držanje učinioca nakon
učinjenog djela» ako to nije konkretizovano u smislu da je optuženi nakon
učinjenog djela naknadio štetu oštećenom ili u tom pravcu izrazio spremnost,
kako je oštećenom pružio pomoć, oštećenog je posjećivao u bolnici. Također nije
pravilno samo navođenje «ranijeg života optuženog». Pravilno je da se umjesto
toga navede konkretno da li je optuženi ranije osuđivan ili prekršajno kažnjavan,
za koja djela i na koje kazne. Kod novčane kazne, uz sve ove okolnosti moraju se
uzeti u obzir i konkretno obrazložiti imovne prilike optuženog.
Pravilno vrednovanje olakšavajućih i otežavaućih okolnostu u svakom
konkretnom slučaju osigurava princip individualizacije kazne, tj. da kazna u
svakom slučaju bude adekvatna i primjerena konkretnom učiniocu i djelu. Nikada
se ne može uzeti kao otežavajuća okolnost ono što čini zakonsko obilježje
krivičnog djela, a niti poricanje krivičnog djela od strane učinioca.

26. UBLAŽAVANJE KAZNE

Ublažavanje kazne znači odmjeravanje kazne ispod donje granice propisane za to


djelo ili izricanje blaže vrste kazne. Ublažavanje kazne uvijek je fakultativno.
Ublažavanje može biti zakonsko i sudsko. Granice ublažavanja su iste i kod
zakonskog i sudskog ublažavanja. Zakonsko ublažavanje postoji u slučaju kad
zakon propisuje da se učinilac može blaže kazniti. To su npr. slučajevi
prekoračenja nužne odbrane, prekoračenja krajnje nužde, bitno smanjenje
uračunljivosti, pravne zablude, pokušaja, pomaganja. Postoji mogućnost
ublažavanja i kada je kod pojedinih krivičnih djela propisana takva mogućnost,
npr. kod krivičnog djela otmice -ako je učinilac dobrovoljno pustio oteto lice prije
nego je ostvaren njegov cilj (zahtjev). Sudsko ublažavanje postoji onda kad sud
utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa
ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja.
U ovom slučaju, sud je dužan da u presudi konkretno navede koje je to osobito
olakšavajuće okolnosti utvrdio koje su dovele do ublažavanja kazne a ne samo
paušalno to navesti koristeći neke fraze. Nije dovoljno da se radi samo o
olakšavajućim okolnostima, treba se raditi o osobito olakšavajućim okolnostima
koje eksplicitno i detaljno moraju biti navedene u presudi- kada je riječ o
sudskom ublažavanju kazne.
Ublažavanje kazne može biti po mjeri i po vrsti. Ublažavanje po mjeri postoji
kada je sud u okviru iste vrste kazne kaznu izrekao ispod donje granice propisane
u zakonu za to djelo tj. ispod posebnog zakonskog mimimuma, a ublažavanje po
vrsti kada je umjesto kazne zatvora izrekao novčanu kaznu kao blažu.
Prilikom ublažavanja kazne sud će posebno uzeti u obzir najmanju i najveću
mjeru propisane kazne za to djelo. Npr. kod krivičnog djela ubistva propisana je
kazna u rasponu od 5-15g. Po članu 42. stav 1. tačka 1. KZFBiH u tom slučaju
kazna se može ublažiti do 1g zatvora, međutim sa obzirom na raspon kazni za
ovo KD sigurno je da se u pravilu kazna neće ublažiti do te granice. Pravila o
tome kako se vrši ublažavanje propisana su u članu 42. KZFBiH.
Nema više instituta pooštravanja kazne osim kažnjavanja višestrukih povratnika
(više puta učinili isto ili istovrsno KD)

27. OSLOBAĐANJE OD KAZNE

Stranica 27 od 248
To je poseban institut krivičnog materijalnog prava. Može se primjeniti samo kad
to zakon izričito predviđa. To je zakonsko ovlaštenje o mogućnosti oslobađanja
učinioca od kazne. Po važećem zakonu oslobađanje od kazne je fakultativno.
Fakultativno oslobađanje od kazne postoji kod prekoračenja nužne odbrane
usljed jake razdraženosti ili straha izazvanog napadom, prekoračenje krajnje
nužde pod osobito olakšavajućim okolnostima, pravna zabluda, nepodoban
pokušaj, spriječavanje službenog lica u vršenju službene radnje u situaciji kada je
izvršilac izazvan nezakonitim ili grubim ponašanjem službenog lica, izbjegavanje
izdržavanja kada je učinilac ispunio obavezu prije izricanja prvostepene presude i
sl. Ovu mogućnost zakon izražava riječima «sud može učinioca osloboditi od
kazne».. Kad postoji mogućnost oslobađanja od kazne, kazna se može
neograničeno ublažavati. Postoji i posebni slučaj oslobađanja od kazne za
krivična djela učinjena iz nehata. To će biti u slučaju izvršenja djela iz nehata, kad
posljedice tog djela tako teško pogađaju učinioca da izricanje kazne očigledno ne
bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Npr. to će najćešče biti slučaj kod saobraćajnih
nezgoda u kojima strada član porodice ili čitava porodica učinioca ili npr učinilac
čisti oružje i iz nepažnje pogine član porodice.
Presuda kojom se učinilac oslobađa od kazne je osuđujuća, to znači oglašava se
krivim ali umjesto izricanja kazne u presudu se unosi odredba o tome da se
oslobađa od kazne.

28. STICAJ KRIVIČNIH DJELA

Sticaj krivičnih djela postoji kada je učinilac jednom radnjom učinio više krivičnih
djela za koja se istovremeno sudi. Postoji idealni i realni sticaj.
Idealni sticaj postoji kada je jednom radnjom učinjeno više krivičnih djela npr.
pucanjem iz vatrenog oružja ubije ili povrijedi dva lica.
Realni sticaj postoji kada je učinilac sa više radnji učinio više krivičnih djela, npr.
učinilac je drugo lice tjelesno povrijedio, a nakon toga ukrao tuđu pokretnu stvar.
Sticaj može biti homogeni i hetergeni.
Homogeni je kada su u pitanju istorodna krivična djela, a heterogeni kada su u
pitanju različita krivična djela (protiv imovine i krvni delikt). Podjela na homogene
i heterogene u praksi nema značaj, izuzev što se kod izricanja kazne uzima kao
otežavajuća okolnost ako je učinilac ranije učinio više istovrsnih djela za koja je
osuđen.
U slučaju sticaja sud prvo utvrđuje pojedinačne kazne za svako učinjeno krivično
djelo, a zatim primjenom pravila o izricanju jedinstvene kazne izriče jedinstvenu
kaznu. U zakonu su propisana pravila po kojima se izriče jedinstvena kazna, npr.
ako su utvrđene pojedinačne kazne dugotrajnog zatvora i zatvora, jedinstvena
kazna će odgovarati utvrđenoj kazni dugotrajnog zatvora. To je tzv. princip
apsorpcije tj. teža kazna apsorbuje kaznu zatvora. Ako je sud utvrdio više
pojedinačnih kazni zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake
pojedinačne, ali ne smije dostići njihov zbir, niti preći 20 godina. Ako su
pojedinačne kazne do 3 godine, jedinstvena kazna ne smije biti veća od 8 godina.
Ako su utvrđene kazne zatvora i maloljetničkog zatvora, izreći će se jedinstvena
kazna zatvora po prethodnim pravilima. U slučaju pojedinačnih novčanih kazni,
jedinstvena kazna ne može preći zbir pojedinačnih kazni itd. Zakon nije propisao
izricanje jedinstvene kazne u slučaju da su za sva djela utvrđene pojedinačne
kazne dugotrajnog zatvora. U nedostatku takve odredbe sud bi izrekao

Stranica 28 od 248
jedinstvenu kaznu koja bi odgovarala najtežoj od utvrđenih kazni a ako su iste
onda bilo koju od njih.
Sporedna kazna izriče se ako je utvrđena makar za jedno KD- detaljna pravila
izricanja jedinstvene kazne utvrđena su zakonom.
OSNOVNO PRAVILO- JEDINSTVENA KAZNA MORA BITI VEĆA OD
POJEDINAČNIH- NE SMIJE PREĆI NJIHOV ZBIR- NE SMIJE PREĆI ZAKONSKI
MAKSIMUM OD 20 g.

29. PRODUŽENO KRIVIČNO DJELO

Produženo krivično djelo je oblik prividnog realnog sticaja. Ono postoji kada je
isto lice izvršilo više istih ili istovrsnih vremenski odvojenih radnji od kojih svaka
pojedinačno sadrži sva zakonska obilježja krivičnog djela, da postoji određeni
vremeski kontinuitet između tih pojedinačnih radnji, da su sve radnje izvršene sa
umišljajem. Uslov je da sve radnje predstavljaju takvu kontinuiranu djelatnost
koja odaje privid jedinstvene prirodne cjeline. Kod nekih krivičnih djela, pored
ovih uslova, potrebno je i identičnost oštećenog. To je tzv. varijabilni faktor.
Identičnost oštećenog se javlja kod KD usmjerenih na lično dobro nekog čovjeka
(život, tijelo ili dostojanstvo) U praktičnom smislu, sve pojedinačne
krivičnopravne radnje gube svoju pravnu samostalnost i uklapaju se u
jedinstvenu kriminalnu djelatnost kao njeni sastavni djelovi. Tako nastala nova
jedinstvena pravna cjelina pravno se kvalifikuje po najtežoj radnji i po njoj izriče
jedna kazna. Npr. osumnjičeni je učinio u produženju krivično djelo sitne krađe,
obične krađe i teške krađe u određenom vremenskom intervalu i za sve te radnje
sudi se istovremeno. Ovdje su ispunjeni svi uslovi za postojanje produženog
krivičnog djela. Sve ove pojedinačne radnje moraju biti sadržane u optužnici i
presudi, međutim, one će se pravno kvalifikovati kao jedno krivično djelo teške
krađe i za to djelo će se izreći jedna kazna. Na ovaj način radnje koje
predstavljaju krivično djelo krađe i sitne krađe uklopljene su u krivično djelo
teške krađe i time su izgubile svoju pravnu samostalnost. Kod krivičnih djela koja
su usmjerena protiv nekog ličnog dobra čovjeka, npr. život, tjelesni integritet,
dostojanstvo ličnosti i sl. ne može se raditi o produženom djelu, već o sticaju
krivičnih djela, npr. ako učinilac u određenom vremenskom intervalu dva ili više
puta tjelesno povrijedi isto lice, radiće se o produženom krivičnom djelu,
međutim, ako su povrijeđena različita lica, radiće se o sticaju krivičnih djela. Ovo
iz razloga što svaka fizička osoba uživa samostalnu i potpunu krivičnopravnu
zaštitu. Kod produženih krivičnih djela zastarjelost krivičnog gonjenja nastupa
izvršenjem poslednje radnje koja ulazi u sastav produženog djela. U slučaju da se
nakon presuđenja otkriju nove radnje, postojala bi mogućnost ponavljanja
krivičnog postupka. Ako se pak u toku suđenja utvrdi da neke radnje iz sastava
produženog djela nisu dokazane, one će se jednostavno ispustiti iz opisa. Dakle,
neće se donositi za te radnje oslobađajuća presuda kao u slučaju sticaja.

30. ODMJERAVANJE KAZNE OSUĐENOM LICU

Ako se sudi za krivično djelo koje je učinjeno prije započinjanja izdržavanja kazne
po ranijoj osudi, ili za djelo učinjeno za vrijeme izdržavanja kazne, izreći će se
jedinstvena kazna po pravilima o sticaju. Pri tome će se u novu jedinstvenu
kaznu uračunati vrijeme provedeno u pritvoru i dio izdržane kazne po ranijoj

Stranica 29 od 248
presudi. Izuzetno, ako se radi o krivičnom djelu učinjenom za vrijeme izdržavanja
kazne, neće se postupiti kao u slučaju sticaja. U tom slučaju izreći će se kazna za
novo djelo neovisno od ranije izrečene kazne, ako se primjenom sticaja ne bi
mogla ostavriti svrha kažnjavanja s obzirom na trajanje neizdtržanog dijela ranije
izrečene kazne. Neko lice je npr osuđeno na 10g zatvora, nakon 8g pušteno je na
dopust i tada učini novo KD za koje mu se utvrdi kazna zatvora u trajanju 12g.
Što znači maksimalno kod sticaja može biti jedinstvena 20g njemu bi ostalo da
odleži još 4g.
Izuzetak
Lice dobije 5g kazne, nakon odležane 1g pobjegne i učini novo KD za koje mu se
utvrdi samostalna kazna u trajanju 15g. Nakon izdržavanja 15g dužan je izdržati
preostale 4g od prve kazne. Ovo iz razloga jer je odležao samo 1g ranije kazne te
se izricanjem jedinstvene kazne ne bi postigla svrha kažnjavanja.

31. PRISTANAK POVRIJEĐENOG

Pristanak povrijeđenog u pravilu ne isključuje postojanje krivičnog djela, ali može


uticati na odmjeravanje kazne, npr. ne može se eskulpirati učinilac kojem je
oštećeni rekao da ga ubode nožem. Ovo je značajno kod povreda nastalih na
sportskim takmičenjima. Sportske discipline su društveno korisne te isključuju
protivpravnost i postojanje krivičnog djela. Protivpravnost će biti isključena pod
uslovom da je do povređivanja došlo pod okolnostima održavanja sportskih
takmičenja u skladu sa pravilima. Ukoliko je do povrede došlo grubim
odstupanjem od pravila sportske discipline, postojalo bi krivično djelo. Ovog u
praksi malo ima.
Ljekari su dužni građanima pružati pomoć. Ako se ista pruža u skladu sa
pravilima medicinske vještine i dođe do povreda nema ni protivpravnosti ni KD.
Međutim, ako bi ljekar prilikom intervencije prekoračio ovlaštenja i intervencije
vršio- ne radi liječenja već radi eksperimenata postojalo bi KD nesavjesnog
liječenja ili neko drugo.

32. MJERE UPOZORENJA

To su uslovna osuda i sudska opomena.

Uslovna osuda
Uslovna osuda se izriče prema krivično odgovornom učiniocu kada se ocijeni da
je u pitanju djelo manjeg značaja i da nije nužno izricanje kazne radi
krivičnopravne zaštite i kada se može očekivati da će samo upozorenje uz
prijetnju kaznom dovoljno uticati na učinioca da više ne čini krivična djela. Kod
izricanja uslovne osude, prvo se izriče uslovna osuda, a zatim se u njoj utvrđuje
kazna i istovremeno određuje da se ta kazna neće izvršiti ako učinilac u
određenom vremenu ne učini novo krivično djelo. To vrijeme naziva se vrijeme
kušnje ili provjeravanja a traje od 1 do 5 godina. Uslovna osuda može se izreći
ako je učiniocu utvrđena novčana kazna ili kazna zatvora do dvije godine. Za
krivična djela za koja je propisana kazna zatvora od 10 godina ili teža, uslovna
osuda se može izreći ako je kazna od dvije godine ili novčana kazna utvrđena

Stranica 30 od 248
primjenom odredaba o ublažavanju. Ne može se izreći ako se ni odredbama o
ublažavanju kazne ne može izreći kazna manja od 1g. Uz uslovnu osudu mogu
se odrediti i drugi dodatni uslovi kao: da vrati postignutu imovinsku korist, da
naknadi štetu nastalu krivičnim djelom, da ispuni druge zakonske obaveze i sl.
Npr kod izbjegavanja izdržavanja uz uslovnu osudu mogu se izreći dodatni
uslovi , a to je da u određenom roku isplati zaostale obroke alimenatcije i da
ubuduće redovno plaća alimenatciju.
Postoje slučajevi obavezbog i fakultativnog opozivanja uvjetne osude, uslovna
osuda obavezno se opoziva ako je učinilac za vrijeme kušnje učinio krivično djelo
za koje mu je izrečena kazna zatvora 2 godine ili teža kazna. U tom slučaju
prijenjuju se odredbe o sticaju. U ostalim slučajevima sud cijeni da li će opzvati
uslovnu osudu. Ako uslovna osuda bude opozvana nova kazna izriče se po
pravilima o sticaju.
Danas se prvo u presudi izriče uslovna osuda pa se onda utvrđuje kazna kojom
se prijeti.
Jedan od uslova je da je sud utvrdio kaznu zatvora do 2g.

Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom


To je uslovna osuda kojom se učinilac stavlja pod zaštitni nadzor. Cilj je da se
primjenom zaštitnog nadzora bolje ostvari svrha uslovne osude i bolje društveno
prilagođavanje osuđenog. Zaštitni nadzor obuhvata: mjere pomoći, zaštite i
nadzora. Može trajati od 6 mjeseci do 2 godine. Zaštitni nadzor može obuhvatati
liječenje u zdravstvenoj ustavovi, uzdržavanje od upotrebe alkohola i opojnih
droga, posjećivanje psiholoških i drugih savjetovališta, osposobljavanje za
određeno zanimanje i sl. Sud u presudi može odrediti jednu ili više obaveza
zaštitnog nadzora. Ako se osuđeni ne pridržava ovih mjera sud ga može
opomenuti, a može i ukinuti uslovnu osudu.

Sudska opomena
Sudska opomena je posebna sudska sankcija. Njena svrha je da se prema
učiniocu krivičnog djela ne primjeni kazna za djela manjeg značaja kada to nije
nužno radi krivičnopravne zaštite i kada se može očekivati da će samo
upozorenje uticati na učinioca da ne čini krivična djela. Može se izreći samo za
djela za koja ja propisana novčana kazna ilii kazna zatvora do 1 godine, a
učinjena su pod takvim olakšavajućim okolnostima koja ih čine osobito lakim.
Izriče se rješenjem koje ne sadrži odluku o krivnji. Ne može se izeči vojnim licima
za krivična djela protiv oružanih snaga. Uz sudsku opomenu mogu se izreći i
određene mjere bezbjednosti kao što su: oduzimanje predmeta, zabrana
upravljanja motornim vozilom i obavezno liječenje od ovisnosti.

33. MJERE BEZBJEDNOSTI (SIGURNOSTI)

To su posebne krivične sankcije. Svrha njihovog izricanja je da se njihovom


primjenom otklone stanja ili uslovi koji mogu uticati da učinilac ponovno vrši
krivična djela. Zakon propisuje 5 mjera bezbjednosti. Sud učiniocu može izreći
jednu ili više mjera bezbjednosti, ako za to postoje uslovi. Mjere bezbjednosti su:

Stranica 31 od 248
1. obavezno psihijatrijsko liječenje na slobodi
2. obavezno liječenje od ovisnosti
3. zabrana vršenje poziva, djelatnosti ili dužnosti
4. zabrana upravljanja motornim vozilom
5. oduzimanje predmeta

Odredbe o mjerama bezbjednosti regulisane su u članovima od 71-78 KZFBiH.

34. ODGOJNE PREPORUKE1

To je novina u našem krivičnom zakonodavstvu. Njihova svrha je da se ne


pokreće krivični postupak prema maloljetniku, već da se izricanjem ovih
preporuka na njega utiče da ne vrši krivična djela. Mogu se izreći za krivična djela
za koja je propisana novčana kazna ili zatvor do 3 godine. Neke od ovih mjera
izriče nadležni tužitelj, a neke sudija za maloljetnike. Uslovi za izricanje su: da je
maloljetnik priznao krivično djelo i da je izrazio spremnost da se izmiri sa
oštećenim. Ove mjere mogu trajati najduže 1 godinu. Ove preporuke su: lično
izvinjenje oštećenom, naknada štete, rad u korist humanitarnih organizacija ili
lokalne zajednice, redovno pohađanje škole, edukacija iz oblasti saobraćajnih
propisa i sl.

35. KRIVIČNE SANKCIJE PREMA MALOLJETNICIMA

Mlađim maloljetnicima mogu se izreći samo odgojne ili vaspitne mjere. Starijim
maloljetnicima, pored ovih mjera, izuzetno može se izreći i kazna maloljetničkog
zatvora. Prema tome, uslovna osuda i sudska opomena im se ne može izreći.

36. VRSTE VASPITNIH MJERA

Dijele se u 3 grupe: disciplinske, mjere pojačanog nadzora i zavodske mjere.

Disciplinske mjere su: sudski ukor i upućivanje u disciplnski centar za


maloljetnike. Mjere pojačanog nadzora su: od strane roditelja, usvojioca ili
staraoca, pojačan nadzor u drugoj porodici i pojačan nadzor od strane nadležnog
organa socijalne zaštite. Zavodske mjere su: upućivanje u vaspitnu ustanovu,
upućivanje u vaspitno-popravni dom, upućivanje u drugu ustanovu za
osposobljavanje. Koju će mjeru sud izreći maloljetniku prvenstveno zavisi od
ličnosti maloljetnika i stepena njegove vaspitne zapuštenosti. U postupku protiv
maloljetnika obavezno je uključen organ starateljstva uz čiju stručnu pomoć sud
određuje najadekvatniju mjeru u svakom konkretnom slučaju.

37. KAŽNJAVANJE STARIJIH MALOLJETNIKA

1
Veno pita, Ranko ne pita

Stranica 32 od 248
Kažnjavanju podliježu samo stariji maloljetnici, i to pod uslovima da je učinio
djelo za koje je propisana kazna zatvora teža od 5 godina. I drugo, da zbog teških
posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano
izricanje vaspitnih mjera. Maloljetnički zatvor propisan je u rasponu od 1 do 10
godina. U kazneno-popravnoj ustanovi stariji maloljetnik može ostati do navršene
23. godine života, a nakon toga se upućuje na izdržavanje kazne u kazneno-
popravnu ustanovu za punoljetna lica. Ukoliko to nije potrebno radi završetka
školovanja ili stručnog osposobljavanja, maloljetnički zatvor izvršava se u
posebnim kazneno-popravnim ustanovama za maloljetnike ili u posebnim
odjeljenjima kazneno-popravnih zavoda opšteg tipa.

38. USLOVNI OTPUST


Uslovni otpust je kriminalno-politička i penološka mjera. Izriče se da bi se
stimulisalo lično angažovanje osuđenih lica na prevaspitanje. Znači da lice
prestaje sa izvršavanjem kazne u zatvoru i pušta se na slobodi da odsluži ostatak
kazne. Dakle, do isteka izrečene kazne ne smije učiniti novo KD. Uslovni otpust
se može primjeniti ako je osuđeni izdržao ½ izrečene kazne, a izuzetno i 1/3. Ovo
pod uslovom da se tokom izdržavanja kazne tako popravio da se s osnovom
može očekivati da će se na slobodi dobro vladati, a naročito da neće činiti
krivična djela. U slučaju izvršenja novog djela, uslovni otpust se može opozvati. O
uslovnom otpustu odlučuje posebna komisija koju obrazuje Vlada FBiH.

39. ODUZIMANJE IMOVINSKE DOBITI

Osnov oduzimanje imovinske koristi sadržan je u zakonskoj odredbi da niko ne


može zadržati imovinsku korist potignutu izvršenjem krivičnog djela. Od učinioca
će se oduzeti novac, predmeti od vrijednosti, i svaka druga imovinska korist
pribavljena krivičnim djelom. Ako oduzimanje nije moguće, učinilac će se
obavezati da plati novčani iznos koji odgovara pribavljenoj imovinskoj koristi.
Imovinska korist može se oduzeti i od lica na koja je prenesena bez naknade ili uz
naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, pod uslovom da su ta lica znala ili
su mogla znati da je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. Ako je
imovinska korist prenesena na bliske srodnike, oduzeće se od njih ako ne dokažu
da su kao naknadu dali punu vrijednost.

40. PRAVNE POSLJEDICE OSUDE

Nastaju po sili zakon akojim su propisane. Ako postoji osuda za koju taj zakon
veže određenu pravnu posljedicu. Pravne posljedice osude sud ne izriče i ne
unosi u presudu kao u slučaju mjera bezbjednosti. One nastaju silom nekog
posebnog zakona koji ih predviđa. Nastupaju danom pravosnažnosti presude.
Dakle, tu je prisutan automatizam njihovog nastanka. U krivičnom zakonu čl 117-
120 propisan je potpun katalog ili vrste pravnih posljedica osude, a da li će neka
od njih i nastupiti potrebno je da bude propisana u nekom zakonu. Npr. u zakonu
o radu propisano je kao pravna posljedica osude prestanak radnog odnosa po sili
zakona u slučaju osude za krivično djelo na kaznu zatvora preko 3 mjeseca. Ili u
slučaju državnih službenika i namještenika prestanak radnog odnosa u slučaju
osude na kaznu zatvora preko 6 mjeseci. U ovim slučajevima radni odnos
prestaje danom upućivanje lica na izdržavanje kazne zatvora. Pravne posljedice
sastoje se u prestanku odnosnu, gubitku određenih prava ili zabrani sticanja

Stranica 33 od 248
određenih prava. U oblasti odbrane sastoje se u zabrani sticanja unaprijeđenja ili
skidanja čina i sl. Ne mogu nastupiti u slučaju izricanja novčane kazne, uslovne
osude, sudske opomene ili oslobađanja od kazne. Mogu trajati najduže 10 godina,
a to vrijeme se računa od izdržane, oproštene ili zastarjele kazne. U slučaju
brisanja osude, prestaju pravne posljedice. Razlika u odnosu na mjere sigurnosti
je što ove izriče sud a pravne posljedice osude nastupaju po zakonu. Dakle, prve
se unose u presudu. Pravne posljedice se ne unose, one nastupaju autonomno.
Sud nema obavezu da prati da li će njegova presuda proizvesti pravnu posljedicu
i da li će ona nastupiti , kao što to mora kod mjera bezbjednosti.

41. BRISANJE OSUDE IZ KAZNENE EVIDENCIJE

Iz kaznene evidencije brišu se sudska opomene, presude kojom je osuđeni


oslobođen od kazne. Rok je jedna godina od pravosnažnosti sudke odluke, ako u
tom roku učinilac ne učini novov KD. Uslovna osuda briše se po isteku roka
provjeravanja. Novčana kazna briše se po isteku 3 godine od izvršene, zastarjele
ili oproštene kazne. Kazna zatvora do 1 godine i kazna maloljetničkog zatvora
brišu se nakon 5 godina od izdržane, zastarjele ili oproštene kazne. Na molbu
osuđenog lica sud može odrediti brisanje osude na zatvor preko 1-3 godine, po
proteku 5 godina od izdržane, zastarjele ili oproštene kazne. Osude se ne mogu
brisati za vrijeme trajanja mjera bezbjednosti. Ako je u toku roka za brisanje
osude izrečena kazna zatvora preko 3 godine, ne može se brisati ni ranija ni
docnija osuda. Prema tome, kazna zatvora preko 3 godine se ne briše. Ako je
kazna izmjenjena amnestijom ili pomilovanjem, za brisanje nije bitna ta nova
kazna, već ona iz pravosnažne presude. Postupak brisanja osude propisan je u
ZKP-u. Osude briše po službenoj dužnosti organ unutrašnjih poslova nadležan za
vođenje kaznene evidencije. Osuđeno lice može podnijeti molbu sudu koji je
donio odluku u prvom stepenu, tada sud vrši određena izviđanja o ponašanju
osuđenog i nakon toga odlučuje o molbi. Kada je osuda brisana, u uvjerenju koje
se izdaje građanima ta osuda se ne smije pominjati. Od ovog instituta ima puno
tehničkih operacija koje su propisana ZKP-om.

42. ZASTARJELOST KRIVIČNOG GONJENJA

Protekom određenog vremena prestaje ovlaštenje državnih organa za


preduzimanje krivičnog gonjenja. To se naziva zastarjelost krivičnog gonjenja.
Rokovi zastarjelosti zavise od težine krivičnog djela i propisane kazne.
Zastarjelost počinje teći od dana izvršenja krivičnog djela. Postoji relativna i
apsolutna zastarjelost. Prema propisanoj kazni utvrđeni su zastarni rokovi. To je
tzv. relativna zastarjelost. Najkraći zastarni rok je 2 godine a najduži 35 godina.
Apsolutna zastarjelost nastupa kada protekne duplo vrijeme predviđeno za
relativnu zastarjelost.

43. OBUSTAVA I PREKID ZASTARJELOSTI

Obustava zastarjelosti nastupa zbog neke zakonske tj. pravne smetnje. U toj
situaciji krivično gonjenje ne može otpočeti, a ako je otpočelo ne može se
produžiti. Kada prestane zakonska smetnja tok zastarjevanja se nastavlja. Pri
tome se u rok zastarjevanja uračunava vrijeme koje je proteklo do obustave

Stranica 34 od 248
zastarjevanja. Kao zakonske smetnje koje dovode do obustave zastarjevanja su:
poslanički imunitet, duševno oboljenje učinioca, postupak ekstradicije i sl.
Zastarjelost se obustavlja samo u odnosu na ono lice na koje se odnose pravne
smetnje, a ne utiče na druge saučesnike.

44. PREKID ZASTARJELOSTI

Znači nastupanje takve okolnosti usljed koje je zaustavljen tok zastarjelosti tako
da ona ponovo počinje da teče. Prekid zastarjelosti nastupa u dva slučaja. prvo,
preduzimanjem svake procesne readnje koja se preduzima radi gonjenja
učinioca, i drugo, kada učinilac u vrijeme trajanja zastarjelosti učini isto takko
teško ili teže krivično djelo. Procesne radnje koje dovode do prekida zastarjelosti
mogu preduzeti sud i ovlašteni tužitelj. Prema tome, radnje koje preduzimaju
ovlašteni radnici organa unutrašnjih poslova prije pokretanja krivičnog postupka
nemaju karakter procesnih radnji i ne dovode do prekida zastarjelosti. Kod
prekida zastarjelosti vrijemem koje je proteklo ne uračunava se u vrijeme
zastarjevanja, već zastarjevanje počinje iznova i može trajati sve do nastupanja
apsolutne zastarjelosti. Po našem zakonu princip je da gonjenje za krivična djela
zastarjeva. Izuzetno, ne zastarjevaju krivična djela predviđena međunarodnim
pravom kao što su genocid, ratni zločin i sl.

45. ZASTARJELOST IZVRŠENJA KAZNE

Zastarjelost izvršenja kazne – ista pravila kao i kod zastarjelosti krivičnog


gonjenja.

46. AMNESTIJA

Amnestija je akt kojim se poimenično neodređenom krugu lica daje oslobođenje


od krivičnog gonjenja ili abolicija, potpuno ili djelomično oslobađanje od izvršenja
kazne, zamjena izrečene kazne blažom, određuje se brisanje osude ili ukida
određena pravna posljedica osude. Krug lica na koji se odnosi amnestija određen
je u aktu o amnestiji. Može se odnositi na kaznu zatvora i maloljetničkog zatvora,
a ne može na vaspitne mjere i mjere bezbjednosti. Amnestija se daje u formi
zakona, što znači da je daje zakonodavni organ. To praktično znači da se ne
navode pojedinačno lica nego se oslobađaju sva lica optužena za krivično djelo
izbjegavanje vojne obaveze. Lica obuhvaćena amnestijom ne mogu se protiviti
tome.

47. POMILOVANJE

Daje se odlukom koju donosi Predsjednik FBiH u dogovoru sa potpredsjednicima.


Domašaj pomilovanja je nešto uži od amnestije. Pomilovanje se odnosi na
poimenično određena lica. Može se dati po molbi osuđenog lica ili njegovih
srodnika i po službenoj dužnosti. Pomilovanja se obajavljuju u službenim
novinama FBiH.

Stranica 35 od 248
48. KRIVIČNA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA

Član 128 KZFBiH. Krivično mogu biti odgovorna sva pravna lica osim BiH,
entiteta, BD, kantona, gradova, opština i mjesnih zajednica. Odgovornost postoji
ako je učinilac fizičko lice učinio krivično djelo u ime, za račun ili u korist pravnog
lica. Pravno lice je odgovorno i kada učinilac za krivično djelo nije odgovoran.
Pravno lice može odgovarati i ako je krivično djelo učinjeno prije početka
stečajnog postupka ili u toku tog postupka. U slučaju stečaja, pravnom licu se ne
može izreći kazna već samo mjera bezbjednosti oduzimanja predmeta ili se
može izreći mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Kazne
za pravna lica su: novčana kazna, oduzimanje imovine i prestanak pravnog lica.
Mjere bezbjednosti: oduzimanje predmeta, objavljivanje sudske presude, zabrana
obavljanja određene privredne djelatnosti. Pravne posljedice osude su zabrana
rada na osnovu dozvole, ovlaštenja ili koncesije koje je izdala strana država i
zabrana rada na osnovu dozvole, ovlašćenja ili koncesije koje su izdale domaće
institucije.

Stranica 36 od 248
07.01.2006.
MALIK HADŽIOMERAGIĆ
1. OSNOVNA NAČELA (PRINCIPI) KRIVIČNOG POSTUPKA

Osnovna načela se odnose na osnovne pojmove krivičnog postupka i


predstavljaju opća pravila koja vladaju procesnim radnjama i subjektima
radi ostvarenja ciljeva krivičnog postupka. Neka načela su izričito
predviđena u glavi 1 (čl. 1-20, osnovna načela) ZKP FBiH, i još izvan toga u
čl. 52 ZKPFBiH (načelo mutabiliteta).

Pored ovih načela koja su izričito predviđena, postoje i načela koja nisu
posebno formulisana u zakonu, ali analizom niza zakonskih odredaba
proizilazi da postoje i druga načela (javnosti, usmenosti, kontradiktornosti,
neposrednosti, itd.) Provođenje nekog načela nekada nije moguće u
punom kapacitetu, a nekada se sprovođenje nekog načela sukobljava sa
nekim drugim načelom, pa se ona provode koliko je to moguće. Kada je u
pitanju prva situacija (načelo nije moguće do kraja sprovesti) postoji npr. u
primjeni načela javnosti, jer može biti iz nekih razloga isključena opća
javnost (građani, novinari i sl.), i u toj situaciji se pomenuto načelo svodi
samo na stranačku javnost, koja ne može biti isključena, sa izuzetkom
kada se primjenjuju disciplinske mjere (npr. isključenje optuženog sa
pretresa zbog ometanja rada suda). Druga situacija (kada se načela
«sukobljavaju» i jedno drugo ograničavaju) postoji npr. u primjeni
raspravnog načela (koje ovlaščuje stranke i branitelja da rikupljaju
procesnu građu – dokaze), koje je na suđenju ograničeno inkvizitorskim
načelom (pravom suda da također na suđenju prikuplja dokaze, poziva
svjedoke i vještake i postavlja im pitanja) ne samo koje je pozvao, već i
svjedocima i vještacima koje su sstranek pozvale.

Načela koja se izričito pominju su: načelo pravičnog i zakonitog vođenja


krivičnog postupka, pretpostavka nevinosti, In dubio pro reo, ne bis in
idem, pravo na odbranu, optreba jezika i pisma, zakonitost dokaza,
jednakost u postupku, slobodna ocjena dokaza, akuzatornost, legalitet
krivičnog gonjenja. Imamo načela koja se izričito ne pominju kao načela, i
to: načelo usmenosti, javnosti, kontradiktornosti, itd.

2. PRETPOSTAVKA (PREZUMPCIJA) NEVINOSTI

Ovo načelo jeste ustavno načelo. Isto tako, ovo je načelo u međunarodnim
dokumentima i to u Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima, odakle je
preuzeta i ugrađena u naš krivični postupak. Pod ovim načelom se
podrazumijeva de se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se
pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja. Pretpostavka nevinosti
važi u toku cijelog krivičnog postupka sve dok presuda ne stupi na pravnu
snagu, a što izričito proizilazi iz zakonske odredbe.

Stranica 37 od 248
S obzirom da je kod nas usvojena prezumpcija nevinosti, osumnjičeni,
odnosno, optuženi je oslobođen obaveze da dokazuje svoju nevinost, već
je obaveza tužitelja da dokazuje njegovu krivnju. Radi toga, optuženi nije
dužan da se brani tj. ima pravo na odbranu. Iz ovog prava da nije dužan da
se brani dalje proizilazi da je on u stvari obavezan da se odazove pozivu
organa koji vodi krivični postupak, ali nije dužan da dokazuje svoju
nevinost. Sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je
uvjeren u nevinost optuženog, već i u situaciji kada nije uvjeren ni u
njegovu krivnju. Dakle, u sumnji se mora ići u korist optuženog.
Iz svega ovog proizilazi da se jedino pravomoćnom presudom kojom se
optuženi oglašava krivim može osporiti pretpostavka nevinosti.
Pretpostavka nevinosti nije prepreka da se presuda zasnuje na priznanju
krivnje od strane optuženog ili na sporazumu o priznanju krivnje.
U vezi ovog načela treba još dodati da danas vrlo česti imamo pisanja u
štampi koja ne odgovaraju onome što predviđa ovo načelo. To zbog toga
što je sudska praksa davno zauzela stav da je prikazivanje osumnjičenog u
toku istrage ili na glavnom pretresu kao nesumnjivog izvršioca krivičnog
djela suprotno pretpostavci nevinosti. Također u većini slučajeva se
navodi da je osumnjičena / optužena osoba počinila KD umjesto da se
iznose samo činjenice tj da je npr protiv NN osobe u toku istražni
postupak zbog određenog krivičnog djela.

3. NAČELO IN DUBIO PRO REO

Načelo pretpostavke nevinosti ima jednu od neposrednih posljedica, a to


je ovo načelo in dubio pro reo, prema kome sumnja u pogledu postojanja
činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke
odredbe krivičnog zakonodavstva se rješava presudom na način koji je
povoljniji za optuženog. Dakle, radi se o načelu in dubio pro reo ili načelu
koje je izraz pogodovanja optuženom.
Prema tome, ove situacije u smislu načela in dubio pro reo rješavaju se na
način koji je pogodniji za optuženog. Posljedično ovom načelu, svaka
sumnja u postojanje neke odlučne činjenice2 mora se odraziti u korist
optuženog. Ovo dosljedno znači:
1. činjenice koje su na štetu optuženog moraju se utvrditi sa potpunom
sigurnošću, u angloameričkom sistemu to je standard „Izvan svake
razumne sumnje“ ukoliko postoji sumnja u pogledu tih činjenica one
se ne mogu uzeti kao utvrđene , pa se smatra da nisu utvrđene.
2. činjenice koje su pogodne za optuženog imaju se uzeti da postoje
bez obzira što nije utvrđeno da li one sa sigurnošću postoje. Oe
činjenice se uzimaju kao utvrđene čak i ako je samo vjerovatno
njihovo postojanje, odnosno ako se sumnja u njihovo postojanje.

Ovdje se govori o postojanju sumnje u pogledu odlučnih / pravno


relevantnih činjenica. Ovo načelo se odnosi na te činjenice koje
predstavljaju bitno obilježje / elemenat KD. Odlučna činjenica u KD
ubistva npr je da je neko udario nekoga sjekirom. Na tome će se bazirati

2
Odlučne činjenice – činjenice na kojima se direktno zasniva primjena neke zakonske odredbe.

Stranica 38 od 248
primjena zakonske odredbe. To su činjenice na kojima se direktno temelji i
zasniva zakonska odredba.

4. NAČELO NE BIS IN IDEM

Ovo načelo se odnosi na zabranu ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari.


Iz tog načela koje garantuje optuženom da neće biti suđen za istu stvar
možemo reći da ima svoje uporište u međunardonim dokumentima i to
Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima (EKLJP) i Međunarodnom paktu o
građanskim i političkim pravima (MPGPP). Ovo načelo, još preciznije
rečeno, znači da se niko ne može ponovo kazniti u postupku iste države za
djelo za koje je već jednom pravomoćno oslobođen ili osuđen u skladu sa
zakonom i krivičnim postupkom te države.
Načelo ne bis in idem obuhvata dva kumulativna uvjeta, što znači da ta
oba uvjeta moraju biti ispunjena, a to je:

− da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe za


određeno djelo3 («niko ne može biti ponovno osuđen za djelo za
koje je već bio suđen») i
− da je donesena pravomoćna sudska odluka u tom krivičnom
predmetu («za koje je donesena pravomoćna sudska odluka»).

Dakle, zabrana dvostrukog suđenja se odnosi na osobu i na djelo za koje je


bila suđena tj. na osobu protiv koje je za to djelo vođen krivični postupak
i donesena pravomoćna sudska odluka. Ovdje dolaze u obzir presude i
rješenja. Dakle, ovakve pravomoćne sudske odluke znače da je pravna
stvar Res Iudicata. Odluka koje je stekla snagu res iudicata je neopoziva.
Samo u postupku po vanrednom pravnom lijeku (ponavljanje postupka)
može se isključiti primjena principa ne bis in idem. U zakonskoj odredbi u
kojoj je formulisano ovo načelo treba obratit pažnju da se ono odnosi na
djelo ( a ne KD) za koje je neko već bio suđen i za koje je donešena
pravomoćna sudska odluka. Npr. Ako je u jednom događaju u kome je
jedna ženska osoba bila napadnuta sa metalnom šipkom i zadobila
povrede opasne po život , pa tužilac optuži napadača za KD nasilničkog
ponašanja. Nakon pravomoćnosti presude ne može se predomisliti i
optužiti za djelo za koje je već donesena pravomoćna presuda u smislu da
ga optuži za KD pokušaj ubistva.
Ako prekršajni sud donese odluku koja postane pravosnažna, nema
smetnje za vođenje krivičnog postupka. Kazna zatvora koju je osuđenik
platio za prekršaj uračunava se u kaznu zatvora izrečenu presudom.
Ako se završi krivični postupak prije prekršajnog (npr priznavanjem
krivnje) i presuda postane pravosnažna , prekršajni postupak se ne može
voditi.

5. NAČELO PRAVO NA ODBRANU

3
Djelo – misli se na sam događaj zbog kojeg se sudi, a ne na krivično djelo propisano zakonom; u suprotnom,
tužitelj bi mogao da više puta prekvalifikuje krivično djelo i pokreče postupke

Stranica 39 od 248
U pitanju je načelo koje se odnosi na ostvarivanje prava na odbranu.
Postojji materijalna i formalna odbrana. Materijalna odbrana predstavlja
pravo osumnjičenog da se sam brani, a formalna odbrana jeste odbrana
putem branitelja. O takvim odredbama u zakonu odnosno njihovoj sadržini
postoje odgovarajuće odredbe i u ustavu i EKLJP-u i MPGPP- u. Odbrana,
bilo materijalna bilo formalna, može se ostvarivati us,eno li pismeno, a
njeni konkretni oblici obuhvataju iznošenje činjenica in favorem (u korist)
osumnjičenog, odnosno, optuženog, predlaganje dokaza, preduzimanje
procesnih radnji (npr. ispitivanje svjedoka ili vještaka), ulaganje žalbe itd.
Materijalna i formalna odbrana jesu takve odbrane koje jedna drugu
dopunjuju. Branitelj može predlagati dokaze i preduzimati procesne radnje
samo ako su u korist osumnjičenog, odnosno, optuženog. Npr. branitelj ne
može odustati od već izjavljene žalbe bez posebnog ovlaštenja-punomoći
optuženog. U zakonu je predviđeno da će se radi ostvarivanja formalne
odbrane osumnjičenom, odnosno, optuženom postaviti branitelj ukoliko on
sam ne angažira branitelja, a radi se o obaveznoj odbrani. Isto tako,
osumnjičenom se mora ostaviti dovoljno vremena za pripremanje
odbrane. Pravo na materijalnu i formelnu odbranu garantirano je u toku
cijelog postupka. Ove dvije odbrane se međusobno dopunjavaju. U onim
slučajevima kada to zakon izričito predviđa mora se
osumnjičenom/optuženom postaviti branilac po službenoj dužnosti, a
postoje i situacije kada on može sam tražiti postavljanje branioca (pravo
na odbranu siromašnih). Postoje dakle, slučajevi bligatorne odbrane i kada
su ispunjeni zakonom predviđeni uslovi za to ne može se desiti da se ne
odredi branilac.
Anglosaksonski sistem ima brigu da u svakom slučaju
osumnjičenom/optuženom obezbijedi branitelja . suština leži u modelu
amicus curiae (prijatelji suda). Kod nas je to izbalansirano činjenicom da
sud u svakom trenutku može postavljati pitanja. Ova ustanova motivirana
je željom da se izjednači tužilac i osoba koja je u postupku
osumnjičena/optužena a nema branitelja.

6. NAČELO JEDNAKOSTI U POSTUPANJU

Ovo načelo se odnosi na utvrđivanje stine u krivičnom postupku. Radi toga


je u zakonu izričito predviđeno kao dužnost suda i drugih organa koji
učestvuju u krivičnom postupku da sa jednakom pažnjom ispituju i
utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, tako i one činjenice koje
mu idu u korist. Iz ove zakonske odredbe koja se odnosi na načelo
jednakosti u postupanju, proizilazi da se dužnost ispitivanja i i utvrđivanja
pravno relevantnih činjenica odnosi na sud, tužitelja i druge organe koji
učestvuju u krivičnom postupku.
Na glavnom pretresu jednakost u postupanju suda se odnosi na to da je
sud obavezan da ispituje i utvrđuje takve činjenice. Stranke i branitelj
imaju pravoda pozivaju svjedoke kako bi se utvrdilo činjenično stanje. U
skladu sa ovom odredbom je i dužnost sudije odnosno predsjednika vijeća
da se stara za svestrano pretresanje predmeta, utvrđivanje istine i
otklanjanja svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi rješenju stvari.

Stranica 40 od 248
Na glavnom pretresu se ne izvode samo dokazi koje su predložile stranke i
branitelj, već i dokazi koje je naredio sudija, odnosno, vijeće. Kada je u
pitanju tužitelj potrebno je da ispituje i činjenice koje idu u korist
osumnjičenom/optuženom jer je to njegova moralna i zakonska obaveza.
Ovo načelo jednakosti u postupanju jeste u stvari modificirano
inkvizitorsko načeko (suženo je u odnosu na raniji ZKP, pa zato kažemo da
je modificirano).

7. NAČELO SLOBODNE OCJENE DOKAZA

Ovo načelo daje pravo sudu, tužitelju i drugim organima koji učestvuju u
krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenice
slobodno, odnosno, da u ocjeni da li postoji ili ne postoji neka činjenica
nisu vezani niti ograničeni posebnim formalnim ili dokaznim pravilima.
Prema tome, slobodna ocjena dokaza je ocjena oslobođena od pravnih
pravila koja bi apriori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Načelo
slobodne ocjene dokaza se primjenjuje u toku cijelog krivičnog postupka.
Pri tome treba naglasiti da je sud, u smislu ovog principa navedenog u
članu 281/2, prilikom donošenja presude dužan savjesno ocijeniti svaki
dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene
izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana. Po logici ovo
načelo zahtjeva da se u obrazloženju presude navedu odgovrajući razlozi
(zašto se povjerovalo kojem dokazu te koje činjenice su uzete kao
dokazane i zašto se određenim dokazima poklonila vjera). Vjera se
poklanja samo dokazima iznesenim na glavnom pretresu. U istrazi se
zakonito prikupljaju dokazi koje će optužba izvesti na glavnom pretresu.
Isto tako, treba dodati da ovo načelo slobodne ocjene dokaza sagledava i
žalbeni sud u drugostepenom postupku, odnosno, ako na to ukaže žalba,
probjerava na osnovu čega je prvostepeni sud izveo zaključak da neka
odlučna činjenica postoji, odnosno, ne postoji.

8. PRINCIP AKUZATORNOSTI

Načelo akuzatornosti (optužno načelo) traži da za pokretanje i provođenje


krivičnog postupka postoji zahtjev tužitelja, odnosno, bez tužitelja se ne
može ni pokrenuti niti voditi krivični postupak.
Nakon što je usvojeno optužno načelo, (prije toga je postojao inkvizitorski
princip) to je imalo za posljedicu razdvajanje osnovnih finkcija u krivičnom
postupku i to na funkciju pokretanja i vođenja postupka i uopšte funkciju
krivičnog gonjenja što ostvaruje tužitelj, zatim funkciju odbrane koju
ostvaruje osumnjičeni, odnosno, optuženi uz ili bez branitelja i konačno
funkciju presuđenja koju vrši sud. Prema tome, posljedica ovog
razdvajanja funkcija jeste da sud nikada ne može po službenoj dužnosti
pokrenuti i voditi krivični postupak ako nema zahtjeva tužitelja. Kada
nasuprot tome, postoji zahtjev tužitelja, krivični postupak se vodi u obliku
spora između dvije strane – stranke (tužitelja i osumnjičenog) pred sudom.
I ne samo to, krivični postupak se može pokrenuti i voditi samo protiv one
osobe za koju tužitelj to traži da se protiv te osobe vodi krivični postupak i

Stranica 41 od 248
za djelokoje je predmet optužbe. Ovo načelo prema svojoj definiciji ima
tačno određeno značenje i nikako se ne može tumačiti u širem smislu da
je kod nas akuzatorski postupak.
Naš krivični postupak je u cjelini mješoviti akuzatorsko- inkvizitorski
postupak. Čim sud ima ovlaštenja da poziva svoje svjedoke i vještake-
nije čisto akuzatorski. Za vrijeme suđenja dominiraju akuzatorski
elementi. Tačnije u pojednim fazama dominiraju, ali na kraju naš krivični
postupak je ipak mješovit.

9. NAČELO LEGALITETA

Prema ovom načelu, obaveza je tužitelja da preduzme krivično gonjenje


ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako to u zakonu nije
drugačije propisano.
Prva pretpostavka za primjenu ovog načela odnosi se na postojanje
dokaza da je izvršeno krivično djelo. Druga pretpostavka u okviru ovog
principa krivičnog gonjenja odnosi se na nepostojanje zakonskih smetnji za
krivično gonjenje (nije nastupila zastarjelost, djelo nije obuhvaćeno
amnestijom ili pomilovanjem). Treća pretpostavka odnosi se na izuzetke
od principa legaliteta krivičnog gonjenja i primjenu principa oportuniteta
(cjelishodnosti) krivičnog gonjenja.

Izuzeci od principa legaliteta krivičnog gonjenja propisani su:

1. krivično djelo za koje se goni po odobrenju


2. krivično djelo za čije se krivično gonjenje predmet može ustupiti
sttranoj državi
3. krivično djelo za koje tužitelj može dati imunitet svjedoku
4. lakša krivična djela čiji su izvršitelji maloljetne osobe

U smislu načela legaliteta, tužitelj mora preduzeti krivično gonjenje bez


obzira na njegov osobni stav o tome da li je u nekom slučaju potrebno
krivično gonjenje. Pored prihvaćanja ovog principa u zakonu je omogućeno
da tužilac od njega odustane npr u slučaju da nema dovoljno dokaza. On
mora izvršiti ocjenu dokaza po slobodnom uvjerenju. Načelo oportuniteta
znači pravo tužitelja da ne preduzme krivično gonjenje iako postoje
zakonski uvjeti, ato je sve ono što je naprijed nabrojano. Npr. kada su u
pitanji krivična djela kpoja se gone po odobrenju itd. Osim toga, iako je
prihvaćen princip legaliteta, tužitelj ima pravo da u toku postupka
odustane od krivičnog gonjenja ako za to postoje uvjeti (npr. nastupila
zastarjelost krivičnog gonjenja), a to njegovo ovlaštenje sadržano je u
načelu mutabiliteta. Kontrola mogućeg neopravdanog odustabka tužitelja
od krivičnog gonjenja ostavruje se, između ostalog, pravom oštećenog da
podnese pritužbu Uredu tužitelja u roku od 8 dana od dana kada je npr.
obaviješten da tužitelj neće sprovoditi istragu.

Stranica 42 od 248
10. PRETHODNA (PREJUDICIJALNA) PITANJA

Da bi se rješavala prethodna pitanja potrebno je ispuniti određene uvjete.


U vezi prethodnih pitanja treba prije svega naglasiti da je to sporedni
predmet krivičnog postupka i za rješavanje tog pitanja nadležan je sud u
nekom drugom postupku (npr. parničnom ili vanparničnom) odnosno, neki
drugi državni organ (npr. upravni organ). Prema tome, prethodna pitanja
su pitanja građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju
prethodna u slučaju kad od njihovog prethodnog rješenja zavisi primjena
krivičnog zakona.
Prethodna pitanja su pravna pitanja i to ne mogu biti procesna ili
činjenična pitanja. Ako se neko pravno pitanje pojavi kao i potreba
njegovog rješavanja, onda sud koji sudi može odlučiti samo o tom pitanju
po odredbama koje važe za dokazivanje u KP. O ovom pitanju sud može
samostalno odlučiti po pravilima dokazivanja u krivičnom postupku i tada
ovako rješenje pethodnog pitanja, odnosno, odluka o tako rješenom
prethodnom pitanju ima dejstvi samo za krivični predmet u vezi kojeg je
ono raspravljano. Upravo i z razloga što rješenje tog pitaja ima učinak
samo u krivičnom postupku ono se utvrđuje i njegovi razlozi iznose samo u
obrazloženju presude.
Osim toga, kada su u pitanju prethodn apitanja, moguće je da sud zastane
sa krivičnim postupkom i da sačeka da to pitanje rješi drugi organ, npr.
upravni organ ili drugi sud u parničnom postupku (npr o vlasništvu na
nekoj stvari) Pri tome treba naglasiti nije vezan takvom odlukom tog
drugog organa u pogledu ocjene da li je izvršeno krivično djelo. Međutim,
u slučajevima kada postoji odluka nekog drugog suda ili organa te odluke
ne vežu sud u pogledu ocjene da li je učinjeno KD.

11. STVARNA NADLEŽNOST SUDA

Pod pojmom stvarne nadležnosti podrazumijeva se ovlaštenje suda da


odlučuje o određenoj vrsti predmeta ili da preduzima određene vrste
procesnih radnji ili da obavlja i druge poslove propisane zakonom. Pravila
o stvarnoj nadležnosti dijele krivične premete između sudova različitog
ranga (npr. općinskih i kantonalnih). Stoga, propisi o stvarnoj nadležnosti
uvijek garantiraju građanima da će im za određena krivična djela suditi
sud određenog ranga. Zato sud mora paziti na svoju stvarnu nadležnost.
Ako je presudu donio sud nižeg ranga umjesto suda višeg ranga (općinski
umjesto kantonalnog) učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog
postupka.

SASATAV SUDA (FUNKCIONALNA NADLEŽNOST)

Prema procesnim odredbama određeno je u kojem sastavu sud sudi u


prvom stepenu i to ovisi od težine propisane kazne za KD koje je predmet
postupka. Dosljedno tome sud mora prvo izvesti zaključak o kojem KD se
radi. Ovakvu svoju ocjenu sud vrši na temelju činjeničnog opisa djela iz

Stranica 43 od 248
optužnice jer nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene
djela.
Nakon što utvrdi o kojem KD se radi onda sud izvodi zaključak u kojem
sastavu treba da sudi (pojedinac ili vijeće). Ukoliko je za KD propisana
kazna do 5 g ili novčana sudi sudija pojedinac. U svim ostalim slučajevima
u I stepenu sudi vijeće trojice sudije. Ukoliko se u toku glavnog pretresa
pred općinskim sudom naknadno pokaže (zbog pogrešne procjene opisa
djela) da nije nadležan sudija pojedinac onda je nužno da sud dopuni
vijeće i u tom slučaju glavni pretres mora početi iznova. Kada je u pitanju
žalbeni postupak sastav je uvijek vijeće trojice sudija. Što se tiče
odlučivanja o zahtjevu za ponavljanjem postupka odlučuje vijeće trojice
sudija. Što se tiče SPP, SPS predsjednika suda i predsjednika vijeća – oni
samostalno odlučuju u onim slučajevima koji su izričito predviđeni
zakonom.
Zakon govori o funkcionalnoj nadležnosti suda koja se odnosi na
vanraspravno vijeće u sastavu od trojice sudija i oni odlučuju u svim
slučajevima izričito propisanih zakonom.

12. PRINCIP MUTABILITETA

Iz zakonske odredbe koja se odnosi na princip mutabiliteta proizilazi pravo


tužitelja da odustane od krivičnog gonjenja do završetka glavnog pretresa,
a u postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja kada je to predviđeno
zakonom (situacija kada dođe do ukidanja prvostepebe presude pa
drugostepeni sud otvori pretres). Prema tome, ako tužitelj u toku krivičnog
postupka dođe do zaključka da više ne postoje stvarni ili pravni osnovi ta
dalje krivično gonjenje, tužitelj može odustati od krivičnog gonjenja.
Ovakvo pravo tužitelja prvenstveno je sadržano u načelu mutabiliteta, ali
ovo pravo ima uoprište i u činjenici da se krivični postupak može pokrenuti
i sprovesti samo po zahtjevu tužitelja (Načelo akuzatornosti).
Suprotno od toga je načelo imutabiliteta koje nije predviđeno u našem
zakonodavstvu ali jeste u drugima - znači da tužitelj ne može odustati od
krivičnog gonjenja nakon što ga je preduzeo (primjenjuje se u nekim
oravnim sistemima).
Ukoliko tužitelj na glavnom pretresu izjavi da odustaje od krivičnog
gonjenja sud će donijeti presudu kojom se optužba odbija. Ovo iz razloga
jer je glavni pretres započeo i optužnica se uvijek konzumira presudom.
Prije glavnog pretresa postupak se obustavlja rješenjem a nakon
započetog pretresa presudom.
Primjer- ako je tužilac u optužnici naveo činjenjični opis za nanošenje
teške tjelesne povrede, ne može sud izmjeniti pravnu kvalifikaciju na
pokušaj ubistva jer to djelo ima subjektivni elemenat (namjeru lišavanja
života) i ta namjera bi morala proizilaziti iz činjeničnog opisa navedenog u
optužnici. Ako to nije obuhvaćeno sufd ne može izvršiti prekvalifikaciju.

13. PRAVO SVJEDOKA DA NE ODGOVARA NA POJEDINA PITANJA

U zakonskim odredbama u članu 98. KZFBiH koje se odnose na ovo pravo,


očigledno je sadržano pravo potencijalnog osumnjičenog, odnosno,

Stranica 44 od 248
optuženog na princip Nemo prodere se ipso (niko nije dužan da pruža
dokaze protiv sebe).
Naime, uvijek postoji obaveza upozorenja svjedoka u članu 13. (između
ostalog) da ima pravo da ne odgovara na pojedina pitanja, ako bi ga istinit
odgovor izložio krivičnom gonjenju. To upozorenje je obavezno i ono se
unosi u zapisnik. Na ovo upozorava i tužitelj kada vodi istragu. Pravo na
uskraćivanje odgovora nakon što je svjedok upozoren na svoje pravo, u
istrazi procjenjuje tužitelj, a na glavnom pretresu sud.
Sa odredbama koje se odnose na pomenuto pravo svjedoka, zakonodavac
je nastojao ublažiti sukob interesa i to sa jedne strane sa saznanjem istine,
a sa druge strane sa interesom svjedoka da prećuti istinu (da ne bi bio
izložen krivičnom gonjenju). Ovdje treba imati u vidu da je svjedok
obavezan da svjedoči a samo u slučaju kao što su oni propisani zakonom
može odbiti davanje odgovora na određena pitanja.
Ako u istrazi nastane takva situacija, onda tužitelj ima pravo da odustane
od načela legaliteta (čl.18 ZKPFBiH) i da na osnovi svoje procjene svjedoku
dadne imunitet koji nije javan (za taj imunitet, osim svjedoka, niko ne zna)
a da za uzvrat od svjedoka dobije određene informacije ili da svjedokna
drugi način pristane da sarađuje. Na glavnom pretresu je slična situacija, s
tim što nakon procjene da svjedok ima pravo na uskraćivanje odgovora,
tužitelj može pod istim uvjestima kao i u istrazi dati svjedoku imunitet koji
je tada javni imunitet (za taj imunitet zna optuženi, branilac, itd.). Dakle, u
oba ova slučaja, nakon što se svjedoku ukaže da ima pravo da ne
odgovara na pojedina pitanja, ako bi ga istinit odgovor izložio krivičnom
gonjenju tj. bilo da se radi o istarzi ili o glavnom pretresu, tužitelj može,
ako smatra da mu je takav svjedok potreban, ovome dati imunitet i to u
formi Odluke o imunitetu. Bilo da se radi o istrazi ili o situaciji na glavnom
pretresu kada se svjedok opravdano pozvao na svoju beneficiju Odluku o
imunitetu uvijek daje tužitelj i sud s tim nema ništa. Naravno, tužitelj
uvijek mora paziti o kakvom s esvjedoku radi tj. Da li mu je isti potreban. U
slučaju da tužitelj osim ovog svjedoka ima npr još tri kvalitetna svjedoka i
još neke materijalne dokaze kojima može dokazati činjenice iz optužbe,
onda takvom svjedoku nikada ne smije dati imunitet.
U slučaju da bi se desilo da takav svjedok koji je dobio imunitet lažno
svjedoči, onda tužitelj protiv njega može preduzeti krivično gonjenje. U
vezi ovoga postoji i novina da se svjedoku koji se pozove na svoju
beneficiju i dobije imunitet za savjetnika može odrediti advokat, ukoliko je
očigledno da se taj svjedok ne zna koristiti svojim pravom ili ako njegovi
interesi ne mogu biti zaštićeni na neki drugi način.
Naravno , ovo što je do sada rečeno odnosi se na situaciju kada se svjedok
pozvao na beneficiju da ne svjedoči, a ne i na situaciju kada svjedok nije
koristio to svoje pravo i dao je iskaz.

14. OSOBE KOJE NE POLAŽU ZAKLETVU/NE DAJU IZJAVU

Kada su u pitanju odredbe o polaganju zakletve iz njih proizilazi da


polaganje zakletve, odnosno davanje izjave nije obavezno. To se vidi po
tome što ako svjedok izjavi da neće polagati zakletvu odnosno dati izjavu
nije rpedviđena sankcija u zakonu. Ukoliko svjedok pristane da položi

Stranica 45 od 248
zakletvu ili da izjavu on je polaže prije davanja iskaza. U zakonu je
određeno da zakletvu ne mogu polagati odnosno davati izjavu osobe koje
- u vrijeme saslušanja nisu punoljetne (maloljetnici), osobe za koje je
dokazano (već postoji pravomoćna presuda da su učinile krivično djelo)
- ili za koje postoji osnovana sumnja da su učinile ili učestvovale u
krivičnom djelu zbog kojeg se saslušavaju (npr.iz nekih razloga u odnosu
na te osobe je razdvojen krivični postupak i u njemu se sudi za isto
krivično djelo),
- te osobe koje zbog duševnog stanja ne mogu da shvate značaj
zakletve/izjave. Kada su u pitanju maloljetnici to je radi toga što oni zbog
nedovoljne psihičke zrelosti nisu umogućnosti da shvate značaj zakletve,
odnosno, davanje izjave, pa zbog toga ne polažu zakletvu/izjavu i tu nema
izuzetaka. Osobe za koje je dokazano ili se sumnja da su učinile KD ne
smiju polagati zakletvu niti biti prisiljene na davanje iskaza koji bi morao
biti istinit, a za njih bi bio štetan. Ovo se naravno odnosi na njihovo
saslušanje u svojstvu svjedoka. Isključuje se zaklinjane/davanje izjave
osobe koja zbog duševnog stanja ne može da shvati značaj zakletve. Ovo
je razumljivo s obzirom da takva zbog svog psihičkog stanja nije u
mogućnosti da to shvati. Sve što je navedeno u smislu zaklinjanja i
davanja izjave odnosi se na član 102/3.
Posebno treba naglasiti da je na sve ove okolnosti obavezan da pazi sud
po službenoj dužnosti. Pored toga, treba dodati da ukoliko sud u tom
pogledu napravi pogrešku, pa takve osobe polože zakletvu, onda to nema
nikakvih procesnih posljedica, već se smatra da zakletva nije položena.
Prema tome, radiće se o valjanom dokazu i on će se cijeniti kao i svaki
drugi.

15. UVIĐAJ I REKONSTRUKCIJA

UZKP-u predviđene su odredbe koje se odnose na uviđaj i rekonstrukciju


događaja i te radnje spadaju među najvažnije radnje dokazivanja.

Preduzimanje uviđaja
Pojmovno namjenjen je za utvrđivanje činjenica iz sadašnjosti
8saobraćajna nezgoda u pravilu se odmah obavlja uviđaj) Kada je u
pitanju uviđaj, isti spada u radnje dokazivanja i preduzima se onda kada je
za utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje. To
opažanje se vrši čulom vida, sluha, opipa i sl. Ovakvo shvatanje pojma
uviđaja je jedino prihvatljivo s obzirom da uviđaj predstavlja kompleksnu
radnju dokazivanja sa složenim kriminalističkim sadržajem. Za obavljanje
uviđaja nije potreban neki formalno - pravni osnov kao što je npr. naredba
ili rješenje, već je dovoljan samo materijalni uvjet, a to je da je za
utvrđivanje neke važne činjenice potrebno neposredno opažanje. U toku
istrage uviđaj mogu vršiti tužitelj ili ovlaštena službena osoba, a nakon
podizanja optužnice sudija za prethodno saslušanje. Ako se u toku glavnog
pretresa ispostavi da je uviđaj neophodan , isti obavlja sudija ili PV. Inače,
uviđaj se vrši na svakom mjestu gdje tužitelj ili ovlaštena služben osoba ili
sud koji obavlj auviđaj mogu neposrednim opažanjem utvrditi neke važne
činjenice koje mogu koje se utvrđuju u krivičnom postupku. Uviđaj se

Stranica 46 od 248
može izvršiti i u otvorenom i u zatvorenom prostoru, a ako se vrši u
zatvorenom prostoru npr. stanu, treba imati u vidu da je uviđaj različita
radnja od pretresanja stana. O uviđaju se obavezno mora sačiniti zapisnik i
unijeti popis, mjere i veličine tragova i predmeta a nije dozvoljeno unositi
iskaze svjedoka te nalaz i mišljenje vještaka. U zakonu nije propisan način
vršenja uviđaja pa se primjenjuju kriminalistička pravila i metode.

Rekonstrukcija događaja
Za razliku od uviđaja rekonstrukcija je namjenjena za provjeravanje
prikupljenih i izvedenih dokaza ili utvrđivanje činjenica značajnih za
rješavanje stvari. Ovdje prvenstveno treba naglasiti da se uviđaj vrši u
vezi sa krivičnim djelom kada je u zapisniku moguće konsatitrati
objektivno stanje (npr. nakon saobraćajne nesreće li nakon ubistva ili sl.).
Rjeđe su situacije kada se uviđaj obavlja nakon dužeg proteka vremena,
ali je i to moguće.
Nasuprot tome, rekonstrukcija događaja se vrši naknadno i tom prilikom
se ponavljaju radnje ili situacije u kojima je izvršeno neko krivično djelo
(npr. ako je bila u pitanju saobraćakna nezgoda provjerava se da li je sa
tipom vozila kojim je uzrokovana nezgoda bilo moguće određenom
brzinom savladati krivinu i sl.). Rekonstrukciju događaja u toku istrage
može preduzeti samo tužitelj, a nakon toga – ako je došlo do suđenja – to
vrši sudija, odnosno, predsjednik vijeća. Dakle, rekonstrukcija događaja se
uvijek vrši u približno istim vještački stvorenim uslovima na mjestu
događaja gdje je obavljen uviđaj. Rekonstrukcija se uvijek vrši naknadno i
dozvoljeno je u zapisnik unositi izjave svjedoka te nalaz i mišljenje
vještaka. Prilikom rekonstrukcije događaja mogu se po potrebi ponovo
izvesti pojedini dokazi. Uviđaj i rekonstrukcija se mogu vršiti uz pomoć
stručne osobe kriminalističke struke.

16. JEMSTVO

Jemstvi je mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenog, odnosno,


optuženog u krivičnom postupku, koja se primjenjuje u slučaju da se
prema osumnjičenom, odnosno, optuženom treba odrediti ili je već
određen pritvor zbog bojazni da će pobjeći. Jemstvo isključivo služi da se
spriječi bjekstvo osumnjičenog/optuženog. Jemstvo ne služi samo kao
garancija prisustva osumnjičenog, odnosno, optuženog u toku istrage ili na
glavnom pretresu, već kao garancija i za njegovo prisustvo do kraja
krivičnog postupka, a to znači do njegovog pravomoćnog okončanja, pa i
poslije toga, dok osuđeni ne stupi na izdržavanje kazne zatvora, ako je bio
osuđen na takvu kaznu. Jemstvo je procesni institut kojim se treba
osigurati prisustvo osumnjičenog, odnosno, optuženog za potrebe
krivičnog postupka, a zamišljeno je kao nešto čime se može zamjeniti
preventivni pritvor zbog opasnosti od bijekstva. U nas jemstvo sadrži:

− materijalnu garancije
− osobnu garanciju

Stranica 47 od 248
Materijalna garancija se sastoji u polaganju određene svote novca (ili neke
druge materijalne garancije), dok se osobna garancija sastoji u obećanju
osumnjičenog, odnosno, optuženog da se neće kriti i da bez odobrenja
neće napustiti svoje boravište.

Posebno treba naglasiti da sud nikada ne zahtjeva jemstvo, niti uslovljava


pritvor davanjem jemstva. Jednostavnije, sud ne može predložiti primjenu
jemstva, niti ga odrediti po službenoj dužnosti, već se njegovo određivanje
uvijek zasniva na inicijativi osumnjičenog, odnosno, optuženog , njegovog
branitelja ili trećih osoba. U situaciji kada osumnjičeni, odnosno, optuženi
ili neko drugi za njega ponudi jemstvo, i sud nađe da su ispunjeni uvjeti za
primjenu jemstva, onda određuje iznos jemstva za koji sud smatra da
predstavlja dovoljnu garanciju da osumnjičeni, odnosno, optuženi neće
pobjeći. U tom slučaju, sud donosi rješenje o prihvatanju jemstva, a nakon
što jemstvo bude obezbjeđeno, osumnjičeni, odnosno, optuženi se pušta
na slobodu. U protivnom, ako sud ne prihvati ponuđeno jemstvo, onda
donosi rješenje kojim se odbija ponuđeno jemstvo. Jemstvo se može
ponuditi u pogledu svih krivičnih djela i u pogledu težine krivičnog djela
nema ograničenja kao ni u pogledu učinilaca (strani i domaći državljani).
Sigurno je da sud neće prihvatiti jemstvo, odnosno, dozvoliti puštanje
osumnjičenog, odnosno, optuženog i uokoliko položi jemstvo i dadne
obećanje, ako posumnja da ni to neće biti dovoljno za osiguranje njegovog
prisustva.
Sa aspekta materijalne garancije, jemstvo može biti lično i stvarno i sastoji
se u polaganju gotovog novca, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili
drugih pokretnih stvari veće vrijednosti koje se lako mogu unovčiti. Iz
zakonskih odredaba se jasno vidi da zakonodavac nije odredio neki
novčani raspon u okviru kojeg bi se određivalo jemstvo, ali je sigurno da
treba voditi računa o težini krivičnog djela, ličnim prilikama osumnjičenog,
odnosno, optuženog i imovinskom stanju osobe koja daje jemstvo. Pored
toga, treba kazati da se jemstvo u najvećem broju slučajeva određuje u
obliku davanja gotovog novca, jer sud u tom slučaju može najlakše
disponirati sa jemstvom. U rješenju kojim se prihvata jemstvo navodi se
tačno određeni iznos jemstva. Prilikom polaganja jemstva dokazuje se
porijeklo novca ili sredstava koja se daju na ime jemstva.
U slučaju ako se osumnjičeni, odnosno, optuženi u toku postupka
pobjegne, a rješenje o prihvatanju jemstva postalo pravosnažno, tada se
novčani iznos uplaćuje u prihod budžeta FBiH - to je rješenje o propasti
jemstva. Nakon toga sud će donijeti rješenje o određivanju pritvora.
Konačno, sud će i pored datog jemstva odrediti pritvor optuženom kojem
je zakazano suđenje a osumnjičeni, odnosno, optuženi koji je uredno
pozvan ne dođe, pa izostanak ne opravda ili ako se sprema za bjekstvo, ili
ako se pojavi još neki osnov za pritvor.
Kada se donosi rješenje o ukidanju jemstva, novac se vraća – donosi se u
ranije navedenim slučajevima (neodazivanje itd) – u slučajevima
određivanja pritvora.
Ako je izrečena kazna zatvora jemstvo se ukida kada se optuženi uputi na
izdržavanje kazne.

17. NADLEŽNOST ZA ODREĐIVANJE PRITVORA

Stranica 48 od 248
Jedno od veoma važnih pitanja u krivičnom postupku jeste pitanje ko je
nadležan za određivanje pritvora. Naše zakonodavstvo spada u onu grupu
zemalja gdje je određivanje pritvora dato u nadležnost sudu. Pritvor se
određuje rješenjem o određivanju pritvora. To rješenje se donosi na
prijedlog tužitelja, odnosno, bez njegovog prijedloga sud ne može odrediti
pritvor. Zakonodavac je dao poseban značaj rješenju o pritvoru, a to se
vidi po tome što je precizno odredio njegovu sadržinu. Tako je predviđeno
da to rješenje sadrži ime i prezime osobe koja se lišava slobode, krivično
djelo za koje se ta osoba tereti, zakonski osnov za pritvor, obrazloženje,
pečat i potpis sudije i pouku o pravnom lijeku.
Obaveza je da se rješenje o određivanju pritvora preda neposredno nakon
što je lice stavljeno u pritvor. S tim u vezi postoji obaveza da se u spisima
naznači vrijeme predaje rješenja, jer protiv takvog rješenja pritvorena
osoba izjavljuje žalbu vanraspravnom vijeću u roku 24h od časa primanja
rješenja. Postoji mogućnost da sudija za prethodni postupak ili sudija za
prethodno saslušanje ne prihvati prijedlog tužitelja za određivanje
pritvora. U tom slučaju predmet se dostavlja izvanraspravnom vijeću koje
treba da o tome odluči.
Protiv rješenja vanraspravnog vijeća kojim se određuje pritvor, pritvorena
osoba može podnijeti žalbu u roku od 24 sata, koja ne zadržava izvršenje.
U protivnom, ako ni vijeće ne prihvati prijedlog tužitelja za određivanje
pritvora, donosi rješenje kojim se odbija prijedlog tužitelja za određivanje
pritvora prema osumnjičenom i protiv tog rješenja nije dozvoljena žalba.
Razlog zašto tužilaštvo u ovom slučaju nema pravo žalbe jeste u tome što
je iscrpljeno načelo dvostepenosti. Iskorišteno je time što se I stepen SPP
ili SPS nije složio s tim i II stepen- vanraspravno vijeće je odlučilo, a radi se
o određivanju pritvora što je izuzetno važno i osjetljivo. Vanraspravno
vijeće svoju odluku mora donijeti u roku od 48 sati.

18. TRAJANJE PRITVORA U ISTRAZI

Sudija za prethodni postupak će uvijek preispitati osnovanost prijedloga


tužitelja za određivanje pritvora. Ukoliko nađe da je taj prijedlog osnovan,
donosi rješenje o određivanju pritvora i po tom rješenju pritvor može
trajati najduže 1 mjese od dana lišenja slobode. Poslije toga, ako se pkaže
potreba da osumnjičeni i dalje ostaje u pritvoru tužilac podnosi prijedlog
za produženje pritvora te se osumnjičeni može zadržati prtvoru samo na
osnovu rješenja o produženju pritvora. Ovo rješenje donosi izvanraspravno
vijeće istog suda i po tom rješenju pritvor može trajati najduže 2 mjeseca.
Ovo rješenje se opet donosi samo na prijedlog tužitelja i sud mora voditi
računa o tome za koliko vremena tužitelj traži da se produži pritvor, jer
može tražiti npr. da se produži za samo jedan mjesec, ali prije isteka tog
roka može tražiti da se priduži za još jedan mjesec. Dakle, izvanraspravno
vijeće ima ovlaštenje da pritvor produži za najviše dva mjeseca. Protiv
ovog rješenja je dozvoljena žalba u roku od 3 dana koja ne zadržava
njegovo izvršenje. O žalbi odlučje apelaciono vijeće tog suda. Ako je
isteklo 2 mjeseca a u u ptanju su krivična djela za koja se može izreći
kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, i postoje naročito važni razlozi,

Stranica 49 od 248
po obrazloženom prijedlogu tužitelja pritvor se može produžiti za još
najviše 3 mjeseca. Protiv ovog rješenja je također dozvoljena žalba u roku
od 3 dana novom vijeću Vrhovnog suda. Ako se po isteku rokova ne
potvrdi optužnica donosi se rješenje o ukidanju pritvora.

19. UKIDANJE PRITVORA

U toku istrage, a prije nego što je istekao rok naveden u rješenju o trajanju
pritvora, sudija za prethodni postupak može po prethodnom saslušanju
tužitelja donijeti rješenje o ukidanju pritvora, ako su prestali razlozi za
pritvor. Protiv tog rješenja tužitelj može podnijeti žalbu u roku od 3 dana, o
kojoj odlučuje vanraspravno vijeće istog suda u roku od 48 sati.
Postoji mogućnost da osumnjičeni podnese prijedlog za ukidanje pritvora.
Ukoliko sudija za prethodni postupak odbije takav prijedlog, protiv
njegovog rješenja žalba nije dozvoljena.

20. PRITVOR NAKON POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE

Nakon potvrđivanja optužnice pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti.


U zakonu su regulisana pitanja vezana za određivanje pritvora ili ukidanja
pritvora nakon potvrđivanja optužnice do završetka glavnog pretresa. Za
razliku od ranijih zakonskih rješenja, sada pritvor nakon potvrđivanja
optužnice može najviše trajati jednu godinu. Ako se prije isteka te jedne
godine ne donese presuda, onda pritvor mora biti ukinut.
Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati još 6 mjeseci, a
ako u tom roku ne bude izvršena presuda pritvor mora biti ukinut.
Ako drugostepenom odlukom (rješenjem) bude ukinuta prvostepena
presuda, pritvor može trajati još godinu dana. Dakle, ukupno trajanje
pritvora nakon potvrđivanje optužnice može biti 2 godine i 6 mjeseci.
I ne samo to, pritvor mora biti ukinut istekom izrečene kazne iz
prvostepene presude. Svi naprijed pomenuti rokovi trajanja pritvora su in
favorem optuženog, što znači da sudovi ne mogu samo voditi računa o
ukupnom mogućem trajanju pritvora, već čim u nekom od navedenih
perioda protekne propisani rok, pritvor mora biti ukinut.
Ako se optužnica vrati tužitelju da je ispravi (npr. optužnica sadrži
formalne nedostatke) ili bude odbijeno njeno potvrđivanje, trajanje
pritvora prema osumnjičenom ovisi da li je isteklo onih 6 mjeseci koliko
pritvor može trajati u istrazi.

21. ODREĐIVANJE PRITVORA NAKON IZRICANJA PRESUDE

Nakon što izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti


pritvor, odnodno, produžiti ako postoje razlozi za pritvor predviđeni u čl.
146 st. 1 ZKP FBiH, u odnosu na tačku b) – bojazan da će uništiti, sakriti,
izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili
naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na
svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Sud će optuženom ukinuti pritvor ako

Stranica 50 od 248
više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen, u suprotnom ako nisu
donosi se rješenje o produženju pritvora protiv kojih je dozvoljena žalba u
roku od 3 dana, a žalba ne zadržava izvršenje. Posebno treba naglasiti da
će se pritvor ukinuti i optuženi pustiti na slobodu ako je optuženi
oslobođen od optužbe, ili je optužba odbijena ili je proglašen krivim i
oslobođen od kazne ili osuđen na novčanu kaznu, uvjetnu osudu ili je
zbog uračunavanja pritvora kaznu već izdržao (npr. osuđen je na kazni
zatvora u trajanju od 8 mjeseci, a u pritvoru je bio 8 mjeseci). Pritvor koji
je određen ili produžen nakon izricanja presude može trajati do njene
pravosnažnosti, ali najduže dok ne istekne vrijeme trajanja kazne izrečene
u prvostepenoj presudi.

Ako pretresno vijeće donese rješenje o ukidanju ili produženju pritvora


onda postoji mogućnost žalbe ako donese apelacija ne postoji mogućnost
žalbe.

Postoji mogućnost da optuženi nakon izricanja kazne prvostepenom


presudom, koji se nalazi u pritvoru, zatraži da bude upućen na izdržavanje
kazne (razlozi za to su povoljniji uslovi na izdržavanju kazne nego prilikom
boravka u pritvoru). U praksi, takvi zahtjevi se uglavnom usvajaju i
optuženi se šalje na izdržavanje kazne prije pravosnažnosti presude.

22. LIŠENJE SLOBODE I ZADRŽAVANJE

Vidjeti čl. 153 ZKP FBIH

Policijski organ može neku osobu lišti slobode ukoliko kumulativno postoje
dva uslova:
− Ako postoje osnove sumnje da je ta osoba počinila krivično djelo
− Ako postoji ma koji razlog za pritvor predviđen u čl. 146 ZKP FbiH

S tim u vezi policijski organ je dužan takvu osobu bez odlaganja a


najkasnije 24h sprovede tužitelju. Kada policijski organ dovede
osumnjičenog tužitelju mora ga obavjestiti o vremenu lišenja slobode (radi
određivanja pritvora- eventualno to vrijeme će se morati uračunati) i mora
ga obavjestiti o razlozima lišenja slobode. Prilikom lišenja slobode
dozvoljena je primjena sile u skladu sa zakonom.
Osoba koja se nalazi kod policijskog organa mora biti poučena o svojim
pravima u smislu člana 5. ako policijski organ u roku 24h osumnjičenog ne
sprovede tužiocu mora ga pustiti na slobodu. Obaveza tužitelja je da
osobu lišenu slobode ispita najkasnije u roku od 24h. U istom tom periodu
tužitelj na osnovu materijala sa kojima raspolaže mora donijeti odluku da li
će osumnjičenog pusititi na slobodu ili će postaviti zahtjev sudiji za PP za
određivanje pritvora. O tom zahtjevu SPP mora odlučiti u roku od 24h.

ISTRAGA

Stranica 51 od 248
23. PODNOŠENJE PRIJAVE

Prijava se podnosi tužitelju pismeno ili usmeno. Kada je u pitanju usmena


prijava, radi se o tome da podnositelj prijave u neposrednom kontaktu sa
tužiteljem ovom saopćava da ima saznanja da je učinjeno neko krivično
djelo. U ovom slučaju obaveza je tužitelja da sačini zapisnik. Ukoliko je
neko pozvao tužitelja telefonom (mogući način podnošenja krivične
prijave) tužitelj će napraviti službenu zabilješku. Moguće je prijavu
podnijeti i u pismenoj formi, ali se u tom slučaju ne radi o nekoj propisanoj
formi u zakonu, već podnositelj iznosu podatke o učinitelju krivičnog djela
ako su mu poznati, opisuje to krivično djelo i navodi dokaze.
Potpisivanje prijave lažnim imenom ne predstvalja krivično djelo
falsifikata. Ovo iz razloga što prijava ne predstavlja ispravu u smislu
odredaba KZ FBiH, a niti to predstavlja dokaz da je neko učinio krivično
djelo. Kada neko podnosi prijavu usmeno tužitelju, tužitelj ga treba
upozoriti da lažno prijavljivanje predstavlja krivično djelo. Ukoliko to
tužitelj propusti da uradi, to nema nikakvog značaja za preduzimanje
krivičnog gonjenja ukoliko je podnesena lažna prijava. Osoba koja navode
iz lažne krivične prijave potvdi na sudu tj. dadne lažan iskaz da je
prijavljena osoba počinila krivično djelo, odgovara samo za krivično djelo
lažnog prijavljivanja. Dakle, ova osoba ne odgovara za oba krivična djela,
već samo za naprijed navedeno krivično djelo.
Ukoliko je prijava podnesena sudu ili nekom drugom organu, njihova je
obaveza da je odmah dostave tužitelju.

24. NAREDBA O SPROVOĐENJU ISTRAGE

Jedino je tužitelj ovlašten da naređuje sprovođenje istrage u slučaju ako


postoje osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo. U tom slučaju donosi
naredbu o sprovođenju istrage. Naredba o sprovođenju istrage je
obavezna i tužitelj nema ovlaštenje da protiv nekog vodi istragu, a da ne
zna zbog kojeg krivičnog djela je vodi. U suprotnom, to predstavlja vrlo
ozbiljno kršenje ljudskih prava. Kao što je navedeno, tužitelj donosi
naredbu o sprovođenju istrage i u njoj treba označiti osobu protiv koje se
vodi istraga ukoliko su ti podaci poznati. S obzirom na ovakvu mogućnost,
očigledno je da se za razliku od ranijeg procesnog zakona sada istraga
može voditi i protiv nepozatog učinioca krivičnog djela. Pored toga,
naredba o sprovođenju istrage mora sadržavati opis djela iz kojeg
proizilaze zakonska obilježja krivičnog djela, to znači da se u činjenični
opis djela u naredbi moraju unjeti činjenice i okolnosti koje predstavaljaju
obilježja KD, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti koje potvrđuju
osnove sumnje za sprovođenje istrage i postojeće dokaze. Pored toga,
tužitelj obavezno mora navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne
radnje treba poduzeti. Istraga se ne vodi na uopćen način tj tužitelj
prikuplja dokaze i nakon ½ mjeseca se odluči za koje KD će donijeti
naredbu, ukoliko ovako postupa to predstavlja jedno od najgrubljih kršenja
ljudskih prava.

Stranica 52 od 248
Pravilo je kada tužitelj donese naredbu o sprovođenju istrage, pa se ukaže
potreba da istragom treba obuhvatiti još neko krivično djelo ili još neku
osobu, onda u tom slučaju tužitelj donosi naredbu o proširenju istrage.
Kod naprijed navedene situacije postoji situacija kada nisu ispunjeni uslovi
za sprovođenje istrage. U tom slučaju preovladava praksa da se mora
donijeti naredba o nesprovođenju istrage. Ovo je sasvim logično rješenje iz
razloga jer naredba pojmovno znači i služi za rješavanje pitanja
upravljanja krivičnim postupkom.
Tužitelj donosi naredbu o nesprovođenju istrage u slučaju ako iz prijave i
pratećih spisa proizilazi da prijavljeno djelo nije krivično djelo (npr. radi se
o građanskopravnom odnosu, upravnopravnom odnosu, pravno
irelevantnom odnosu, nedostaje neki od elemenata krivičnog djela ili
nedostaje neko od elemenata općeg pojma krivičnog djela), zatim ako ne
postoje osnovi sumnje da je prijavljena osoba učinila krivično djelo, ako je
nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem
ili postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
U ovom slučaju, kada tužitelj donese naredbu o nesprovođenju istrage,
obavezan je da o tome obavijesti oštećenog i podnosioca prijave u roku od
3 dana, koji onda mogu u roku od 8 dana od dana prijema te obavijesti
podnijeti pritužbu Uredu tužitelja.

25. SPROVOĐENJE ISTRAGE

U zakonu je propisano ovlaštenje tužitelja da može preduzimati sve


istražne radnje, odnosno, radnje dokazivanja, s tim što se neke izričito
propisane u zakonu. Istina, za neke od tih radnji tužitelj prethodno mora
pribaviti naredbu od sudije za prethodni postupak, kao što je npr. naredba
o pretresanju stana. U zakonu je izričito predviđeno da tužitelj može
ispitivati osumnjičenog (naravno, ako ovaj na to pristane, jer ga štiti
princip da niko nije dužan iznositi dokaze protiv sebe – nemo probere se
ipsum), saslušavati oštećenog, svjedoke, vršiti uviđaj, rekonstrukciju
događaja. Pored toga, tužitelj može preduzimati posebne mjere koje
obezbjeđuju sigurnost svjedoka, naređivati potrebna vještaćenja i
prikupljati određene informacije. O svim ovim radnjama koje tužitelj
preduzima moraju biti sastavljeni zapisnici.

26. ZADRŽAVANJE NA MJESTU UČINJENJA KRIVIČNOG DJELA

Koje je mjesto učinjenja krivičnog djela propisano je čl. 24 KZ FBiH. Ova


odredba iz procesnog zakona koja se odnosi na mogućnost zadržavanja na
mjestu učinjenja krivičnog djela predviđa ovlaštenja ovlaštene osobe
organa unutrašnjih poslova da osobe zatečene na mjestu učinjenja
krivičnog djela zadrže kada je to potrebno. Najčešći razlozi zbog kojih
nekoga treba zadržati na mjestu učinjenja krivičnog djela jesu što ta
osoba može dati podatke o krivičnom djelu, učinitelju i drugim važnim
okolnostima. Službena osoba je dužna o tom zadržavanju osoba
obavijestiti tužitelja. Pored toga, službena osoba mora obavijestiti i tu
osobu koju zadržava da će je zadržati i obavijestiti o razlozima

Stranica 53 od 248
zadržavanja. Ta osoba mora biti poučena i o pravu da može podnijeti
pritužbu tužitelju. Ovo zadržavanje na mjestu događaja može trajati
naduže 6 sati.

Kada su u pitanju osobre za koje postoje osnovi sumnje da su učinile KD ,


te osobe mogu biti fotografisane i od njih se mogu uzeti otisci prstiju. Po
logici te radnje se poduzimaju radi identifikacije i utvrđenja identiteta
osumnjičene osobe.
Ovakve radnje moguće je preduzeti i upotrebom sile ukoliko se
osumnjičeni tome protivi. Pored toga, službena osoba može nakon što
dobije odobrenje tužitelja javno objaviti fotografiju te osobe. Poduzimanje
radnji moguće je i bez pristanka osumnjičenog, što se tiče fotografija
mogu biti objavljenje u javnosti samo po odobrenju tužitelja.
Službena osoba može uzimati otiske i od drugih osoba u onim situacijama
kada je potrebno identifikovati otiske prstiju na nekim predmetima npr. da
bi se u banci identifikovali otisci učinitelja krivičnog djela ovlaštena osoba
može uzeti otiske od službenika banke koji su dodirivali kasu, kako bi
nakon eliminacije njihovih otisaka utvrdio koji su to otisci koji pripadaju
učinitelju krivičnog djela. Dakle i od drugih lica se mogu uzimati otisci. Sve
osobe prema kojima je predviđena neka od tih radnji imaju pravo pritužbe
tužiocu.

08.01.2006.
27. SUDSKO OBEZBJEĐENJE DOKAZA4

U pitanju je novi pravni institut pod nazivom sudsko osiguranje dokaza.


Zavisno od faze postupka sudsko osiguranje dokaza u istrazi vrši sudija za
prethodni postupak, a nakon podizanja optužnice sudija za prethodno
saslušanje. Da bi sudija za prethodni postupak ili sudija za prethodno
saslušanje izvršili sudsko osiguranje dokaza potrebno je da su ispunjeni
kumulativno tri uvjeta i to:
1. Prvi uvjet je da sudsko osiguranje dokaza je u interesu pravde, što je
ustvari svodi na ocjenu značaja i važnosti npr. iskaza nekog
svjedoka. Ako je u pitanju neki nevažan svjedok, koji nije očevidac
događaja i koji je npr. samo čuo od nekoga za događaj koji se desio,
tada se neće vršiti sudsko osiguranje dokaza
2. drugi uvjet za sudsko osiguranje dokaza jeste postojanja
vjerovatnoće da npr. svjedok neće biti dostupan sudu u vrijeme
suđenja. Stranka ili branitelj koji predlože sudsko osiguranje dokaza
dužni su u tom podnesku da to obrazlože i tu okolnost da učine
vjerovatnom, dakle okolnost da svjedok neće moći pristupiti na
suđenje. Npr lice je teško bolesno ili živi u inostranstvu.
3. treći uvjet jeste da postoji prijedlog stranaka ili branitelja da sud
izvrši sudsko osiguranje dokaza. Dakle sud to ne vrši po službenoj
dužnosti.

4
Često pitanje

Stranica 54 od 248
Kao što je navedeno o sudskom osiguranju dokaza odlučuje sud za
predhodni postupak ili sudija za prethodno saslušanje i to na taj način što
provjerava da li su ispunjeni uvjeti da se takvo osiguranje dokaza obavi.
Ukoliko npr. sudija za predhodni postupak prihvati prijedlog za sudsko
osiguranje dokaza onda se u prisutnosti stranaka i branitelja taj svjedok
ispituje.
Što se tiće ispitivanja ono se vrši po modelima unakrsnog ispitivanja. To
znači da se svjedok ispituje direktno, unakrsno, a po potrebi i sud vrši
dadatno ispitivanje.
Kad je u pitanju sudsko osiguranje dokaza treba naglasiti da kasnije na
suđenju stranka ili branitelj na čiji zahtjev je izvršeno sudsko osiguranje
dokaza može predložiti da se zapisnik o ispitivanju nekog svjedoka uzme u
obzir kao i dokazi na glavnom pretresu, ali pod uslovom da se pruže
dokazi da nije moglo biti osigurano prisustvo svjedoka na glavnom
pretresu, odnosno da je svjedok i pored svih uloženih napora ostao
nedostupan. Ukoliko je nasuprot tome svjedok pristupio na glavni pretres
onda se njegov raniji iskaz ne može uzeti u obzir.
Sudsko obezbjeđenje dokaza se ne mora odnositi samo na iskaze svjedoka
već postoji mogućnost da neki važan dokaz kao što je npr. neka hemijska
supstanica ili npr. neka vrsta droge mogu vremenom promjeniti svoj
sastav pa se i u ovakvim situacijama može tražiti sudsko osiguranje
dokaza tj. da analizu te materije izvrši neki državni organ ili ustanova.
Ako sudija za predhodni postupak odbije prijedlog za sudsko osiguranje
dokaza, onda donosi rješenje protiv kojeg nezadovoljna stranka ili branitelj
mogu izjaviti žalbu vanraspravnom vijeću u roku od tri dana.
U istrazi se svi saslušavaju – Na suđenju se ispituju

28. OBUSTAVA ISTRAGE

Tužitelj ima pravo ne samo da donese naredbu o sprovođenju i


nesprovođenju istrage, već i naredbu o obustavi istrage. Pošto je
sprovođenje istrage u isključivoj nadležnosti tužitelja, onda je jasno da
niko drugi osim tužitelja ne može donijeti navedenu naredbu. Tužitelj će
donijeti naredbu o obustavi istrage u slučajevima izričito predviđenim
zakonom a ti razlozi su:
- materijalno- pravni
- činjenični
- procesno- pravni

materijalno- pravni razlozi za obustavu istrage su:

1. Djelo koje je učinio osumljičeni nije krivično djelo (dakle djelu


nedostaju neki elementi iz opšteg pojma KD, ili nedostaju
elementi konkretnog KD ili se radi o građansko- pravnom odnosu,
upravno- pravnom odnosu ili pravno nevažnom događaju)

Činjenični razlozi su:

Stranica 55 od 248
2. nema dovoljno dokaza da je osumljičeni izvršio krivično djelo i

procesno- pravni razlozi su:

3. da je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili je


nastupila zastara ili postoje druge okolnosti koje isključuju
postojanje uslova za krivicno gonjenje.

U prvom slučaju da djelo koje je učinio učinilac nije krivično djelo: to su


situacije kada je u pitanju građansko - pravni odnos, upravno-pravni
odnos, pravno – irelevantni odnos, nedostaje neki od elemenata iz općeg
pojama krivčnog dijela ili neki od elemenata konkretnog krivičnog djela,
ako je u pitanju nužna obrana ili krajna nužda.

Kada je upitanju mogućnost obustave istrage zbog nužne obrane ili krajne
nužde / kad djelo nije krivčno djelo/ moguće je samo onda ako svi dokazi
upućuju na iste zaključke tj. da je osumljičeni postupao u nužnoj obrani.
Iako iz izkaza dva svjedoka proizilazi da osumljičeni nije postupio u nužnoj
obrani, a iz izkaza pet preostalih da jeste nije moguće naredbom
obustaviti istragu. Isto tako tužitej obustavlja istragu kad utvrdi da ne
postoji dovoljno dokaza da je osumljičeni učinio krivično djelo. To su one
situacije kada obično postoje indicije ali ne čvrsti i pouzdani dokazi da je
osumljičeni počinitelj krivičnog djela.
U trećem slučaju kao što je rečeno istrage se obustavlja ako je djelo
obuhvaćeno amenstijom, pomilovanjem ili zastarom ili postoje druge
smetnje koje isključuju krivično gonjenje.
Kada je upitanju obustava istrage u slučaju kada nema dovoljno dokaza
treba uvjek voditi računa da zakonodavac u tom slučaju odnosno samo u
tom slučaju dozvoljava tužitelju da ponovo otvori istragu ukoliko dođe do
nekih novih dokaza iz kojih proizilazi da je osumljičeni počinio krvično djelo
za koje je vođena istraga.
O obustavi istrage tužitelj mora obavijestiti oštećenog, koji ima pravo
podnijeti pritužbu u roku od 8 dana Uredu tužitelja.

U slučaju da se naknadno pojave novi dokazi da je osumnjičeni učinio


djelo, a istraga je obustavljena naredbom zbog činjeničnih razloga
(nedostatak dokaza) tužitelj ima zakonsko ovlaštenje da ponovo otvori
istragu i na taj način nastavi ako u međuvremenu nije nastupila zastara.

OKONČANJE ISTRAGE

Cilj istrage je da tužitelj sakupi dovoljno dokaza kako bi mogao ocijeniti da


li će podići optužnicu ili ne. Kada završi istragu on sačinjava zabilješku o
tome. Treba naglasiti da je zakonska obaveza tužitelja da prije okončanja
istrage ukoliko nije saslušao osumnjičenog to uradi naravno ako
osumnjičeni na to pristane. Ovo je dokaz da se istraga može voditi protiv
nepoznatog učinitelja, ali ista otvara mogućnost da tužitelj ostavi
saslušanje osumnjičenog za sam kraj istrage. Ukoliko istraga ne bude
završena u roku od 6 mjeseci računajući od dana donošenja naredbe za
sprovođenje istrage onda u tom slučaju Kolegij tužilaštva treba da

Stranica 56 od 248
preduzme odgovarajuće mjere kako bi istragu okončali što prije.
Podrazumjeva se angažman najmanje još jednog ili dva tužitelja da bi se
pružila pomoć u okončanju istrage.

29. PODIZANJE OPTUŽNICE

Nakon što završi istragu tužitelj procjenjuje da li je stanje stvari dovoljno


razjašnjeno da se optužnica može podići. Ukoliko izvede zaključak da ima
dovoljno dokaza koji mogu podkrijepiti optužicu tužitelj treba sačiniti
optužnicu i uputiti je sudiji za prethodno saslušanje. Zajedno sa
optužnicom tužitelj upućuje materijale koji potkrepljuju navode optužnice /
npr. zapisnik o saslušanju svjedoka, vještaka, zapisnik o pretresanju stana
i dr./ nakon što optužnica i svi ti materijali budu predati sudu, optuženi i
branitelj imaju pravo uvida u sve spise i dokaze, naravno to podrazumjeva
da traže fotokopiranje istih i sl. Nakon podizanja optužnice pa sve dok se
ona nalazi kod SPS stranke i branitelj mogu sudiji za prethodno saslušanje
predlagati sudsko osiguranje dokaza.
U istrazi osumljičeni i branitelj imaju pravo uvida u spise koji im idu u
prilog. Ali i tada se može ograničiti ako bi se ugrozio cilj istrage.

POGLEDATI U ZAKONU SADRŽAJ OPTUŽNICE- OBRATITI PAŽNJU NA


ČINJENIČNI OPIS

30. ODLUČIVANJE O OPTUŽNICI

Kada optužnica sa pratećim materijalima stigne sudiji za prethodno


saslušanje onda on prvenstveno razmatra optužnicu u smislu njezine
formalne ispravnosti, odnosno provjerava da li ta optužnica sadrži sve ono
što je potrebno da se po njoj može postupiti, a koji su to sastojci propisano
je u odredbi člana 242 ZKP F BiH. Ukoliko optužnica ne sadrži sve ono što
je potrebno i što je propisano u navedenoj zakonskoj odredbi sud postupa
kao sa svakim neurednim podneskom tj poziva tužitelja da optužnicu
ispravi, odnosno dopuni i ako to ne učini u određenom roku čija dužina
ovisi kakve ispravke i dopune treba izvršiti onda će sudija za prethodno
saslušanje takvu optužnicu odbaciti, kao i svaki drugi neuredni podnesak u
smislu člana 162. stav 3. ZKP FBIH. Veoma je bitno da kada se vrati
optužnica tužiocu postoji upozorenje da će podnesak biti odbačen ako u
ostavljenom roku ne budu otklonjeni nedostaci.
Ukoliko optužnica s nema formalnih nedostataka te adrži sve ono šta je
potrebno da bi se po njoj moglo postupiti onda sudija za prethodno
saslušanje razmatra materijale i dokaze, koji su dostavjeni uz optužnicu
kako bi izveo zaključak da li postoji osnovana sumnja da je osumljičeni
učinio krivično djelo koje se navodi u optužnici.
Svoju odluku o tome sudija za prethodno saslušanje treba donijeti u roku
od osam dana računajući od dana prijema optužnice / u ovaj rok se ne
uračunava vrijeme kada je optužnica vraćena tužitelju radi ispravke
formalnih nedostataka/. Ukoliko je tužitelj dostavio dovoljno dokaza iz
kojih proizilazi postojanje osnovane sumnje da je osumljičeni učinio
krivično djelo iz optužnice, tada sudija za prethodno saslušanje treba
potvrditi optužnicu.

Stranica 57 od 248
Najjednostavniji način potvrđivanja optužnice jeste da se na optužnicu
stavi otisak štambilja na kojem otprilike piše da broj optužnice, da je
optužnica potvrđena, a sudija za prethodno saslušanje na otisak štambilja
stavlja datum kada je to učinjeno i svoj potpis. U ovoj situaciji kada sudija
za prethodno saslušanje potvrdi optužnicu tada osumljičeni dobiva status
optuženi. Štembiljem se potvrđuje samo kada se potvrđuje
optužnica u cjelosti a djelimično po pojedinim tačkama se
potvrđuje rješenjem.
Međutim, postoje situacije kada dostavljeni materijali uz optužnice ne
opravdavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje da je osumnjičeni
učinio KD za koje se tereti. U tom slučaju SPS donosi rješenje kojim se
odbila prijedlog za potvrđivanje optužnice.
Nakon potvrđivanja optužnice (u cjelosti ili djelimično) osumnjičeni dobija
status optuženog.
Nakon svega ovoga optužnica se dostavlja optuženom koji je na slobodi
bez odlaganja, a ako se nalazi u pritvoru u roku od 24 sata po potvđivanju
optužnice. Ta optužnica se dostavjla i njegovom branitelju. Uz optužnicu
se dostavlja i obavijest optuženom da će u roku od 15 dana biti pozvan da
se izjasni o krivnji / da li priznaje ili poriče krivnju za svaku tačku
optužnice/, i poučiti o tome da se može izjasniti da li namjerava podnijeti
prethodne prigovore i da može navesti prijedloge dokaza koje treba izvesti
na glavnom pretresu.
Moguće je situacija i da sudija za prethodno saslušanje odbije potvrđivanje
optužnice i u situaciji kada je u pitanju samo jedno krivično djelo, a to čini
donošenjem rješenja, kojim se odbija potvrđivanje optužnice bilo da se
radi po ovoj situaciji ili kombinovanoj situaciji / npr. Optužnica potvrđena
na jednoj tački a u odnosu na drugu tačku odbijena rješenjem/, Npr
osumnjičenog optužnica tereti da je počinio KD u sticaju. Međutim,
dostavljeni materijali opravdavaju zaključak o postojanju osnovane sumnje
da je osumnjičeni učinio samo KD krađe ali ne i KD silovanja. Te sudija
donosi rješenje kojim odbija potvrđivanje u odnosu na tačku silovanje.
Protiv rješenja kojim je odlučivano o tome nije dozvoljena žalba. Moguće je
u praksi ukratko obrazložiti nepotvrđivanje optužnice , mada bi to trebalo
detaljnije.
U odnosu na tačku optužnice za koje je odbijena tačka optužnice, tužitelj
može podnijeti novu optužnicu koju MORA zasnivati na novim dokazima.
( u zakonu je greška napisano je može a pravilno je mora zasnovati na
novim dokazima).

31. IZJAŠNJENJE O KRIVNJI


Izjašnjenje o krivnji predstavlja novi koncept koji je uveden ovom
reformom, a što je preneseno iz anglosaksonskog , odnosno
angloameričkog sistema / adlerstavni sistem/. To izjašnjenje o krivnji
optuženi daje sudiji za prethodno saslušanje i ono može biti:
− kriv sam
− nisam kriv
− ako se ne izjasni ili priča o nečemu što ne prestavlja izjašnjenje o
krivnji ( počne objašnjavati kako se događaj desio i sl.), sudija za

Stranica 58 od 248
prethodno saslušanje ex officio u zapisnik unosi da se optuženi
izjasnio da nije krvi, odnosno da poriče krivnju.

Izjašnjenje o krivnji se uvjek unosi u zapisnik.


U slučaju ako se optuženi izjasni da je kriv sudija za pretnodno saslušanje
predmet upućuje sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanje ročišta na kome
će se razmotriti mogućnost prihvatanja takve izjave. Kome će se predmet
uputiti na razmatranje / sudiji ili vijeću/ izjavu o priznanju krivnje ovisi o
težini krivičnog djela. Sudiji pojedincu se upućuje predmet u slučaju ako se
radi o krivičnom djelu za koje je zaprjećena novčana kazna ili kazna
zatvora do 5 godina, a u ostalim slučajevima predmet se upućuje vijeću.
Najčešći razlog zbog kojih optuženi priznaje krivnju jesu čvrti dokazi
optužbe i činjenica da se priznanje krivnje u pravil uzima kao olakšavajuća
okolnost prilikom odmjeravanja kazne.
Moguće su situacije da je opštužnica podnesena i potvđena u odnosu npr
dva optuženika, pa jedan od njih prizna krivnju a drugi dadne izjavu da
nije kriv. U tom slučaju se vrši razdvajanje predmeta i ovaj dio predmeta
koji se odnosi na učinitelja koji je priznao krivnju predmet se dostavlja na
razmatranje i ukoliko bude prihvaćena izjava o priznanju krivnje izriče mu
se krivčno – pravna sancija. U odnosu na dugog optuženog koji se izjasnio
da nije kriv- predmet se upućuje na daljnju proceduru kao u svim
slučajevima kada se lice izjasni da nije krivo, dakle- predmet se dostavlja
sudiji odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog pretresa u roku od 60 dana
računajući od dana kada se optuženi izjasnio o krivnji, stim da se u
složenim slučajevima ovaj rok može produžiti za još narednih 30 dana.

32. RAZMATRANJE IZJAVE O PRIZNANJU KRIVNJE

Kada sudija odnosno vijeće uz prateće materijale dobije izjavu o priznanju


krivnje / krivični predmet/, trebaju provjeriti da li je ispunjeno više
kumulativnih uvjeta, koji su potrebni da bi izjava o prizanju krivnje bila
prihvačena:
1. Prvo predstavlja provjeravanje da li je izjava data dobrovoljno,
svjesno i sa razumjevanjem. Bez dvojbe mora sud biti uvjeren u to,
sve izjave o priznanju koje su djelimične, nepotpune ili sl. Posebno
ako su dvosmislene- moraju biti odbačene. Dakle u slučaju da
postoje bilo kakve dvojbe u pogledu svjesnosti i dobrovoljnosti
davanja izjave istu će pojedinac ili vijeće odbaciti.
2. Pored ovoga optuženi mora biti upoznat o mogućim posljedicama,
koje su sasvim izvjesne, a to je izricanje krivično – pravne sankcije,
dosuđivanje imovinsko – pravnog zahtjeva, obavezivanje na plaćanje
troškova krivičnog postupka i na druge posljedice koje mogu
proizači iz tog krivičnog postupka. Dakle izjava o priznanju krivnje i
prihvatanje takve izjave od strane suda rezultiraju završetkom
krivičnog postupka bez održavanja glavnog pretresa, jer se sužava
na pretres za izricanje krivično – pravne sankcije.
3. Drugi uvjet jeste sadržan u obavezi suda da li postoji dovoljno
dokaza o krivnji. Može se koristiti i termin krivici, ali je to zastarjeli
izraz. Ako sud prihvati izjavu o priznanju krivnje optuženog, ta izjava
se mora konstatovati u zapisnik.

Stranica 59 od 248
Nakon toga se određuje datum održavanja pretresa za izricanje krivično
– pravne sankcije i to u roku najkasnije od 3 dana. U zakonu stoji termin
odrediti će!- što znači sud je dužan najkasnije u roku od 3 dana zakazati
pretres. Ovaj pretres vodi isti sudija/ vijeće koje je razmatralo i
prihvatilo izjavu o priznanju krivnje.
Nasuprot tome ako sud odbaci izjavu o priznanju krivnje o tome će
obavijesiti stranke i branitelja i to će konstatovati u zapisnik. U tom
slučaju izjava o priznanju krivnje ne može se koristiti kao dokaz u
krivičnom postupku.

33. PREGOVARANJE O KRIVNJI

Kada je u pitanju pregovaranje o krivnji treba naglasiti da je to jedna od


novina pravnih instituta koji je preuzet iz anglosaksonskog sistema. Samo
pregovaranje može početi još u istrazi i njegov je cilj zaključenje
sporazuma o prizanju krivnje. Pregovaranje o krivnji može biti ne samo u
istrazi već i u kasnijim fazama krivičnog postupka npr kada je već glavni
pretres otpočeo i dr. Sporazum se može zaključiti i u istrazi pa sve do
okončanja glavnog pretresa. Sporazum se sačinjava u pismenom obliku i
potpisuje od tužitelja, osumljičenog i njegovog branitelja. Sa
zaključivanjem sporazuma predmet se prvenstveno odnosi na vrstu i
visinu krivično pravne sankcije. Tužitelj, osumljičeni i branitelj se mogu
dogovoriti o izricanju kazne ispod zakonskog minimuma, primjenom
odredbi o ublažavanju kazne, blažu vrstu kazne / npr izricanje novčane
kazne umjesto kazne zatvora/, ili pak blažu vrstu krivično pravne sankcije /
uvjetna osuda, umjesto kazne zatovra ili novčane kazne/. Treba posebno
naglasiti da stranke i branitelj prililkom sačinjavanja sporazuma moraju
poštovati materjalno – pravne odredbe / KZ F BiH/, pa tako ne mogu
dogovoriti kazne ili druge krivično pravne sankcije koje nisu predviđene u
zakonu. Ukoliko bi to tužilac previdio i ne bi tako postupio (poštovao KZ)
sud zakav sporazum ne bi trebao prihvatiti.
Za vrijeme pregovaranja sud nema ovlaštenja niti da sugeriše niti da se
bilo kako mješa u pravljenje sporazuma. Nakon što sporazum bude
dostavljen sudu počinje procesna aktivnost suda u cilju usvajanja ili
odlučivanja sporazuma. Sporazum se prihvata ili odbacuje i za to je
funkcionalno nadležan sudija odnonso vijeće zavisno od faze postupka /
npr. Nakon potvrđivanja optužnice za njegovo razmatranje je nadležan
sudija za prethodno saslušanje/.
NAKON ŠTO JE SPORAZUM ZAKLJUČEN DOSTAVLJA SE SUDU ALI NE
PRIJE POTVRĐIVANJA OPTUŽNICE. TEK NAKON POTVRĐIVANJA SUD
SE MOŽE UPUSTITI U RAZMARANJE SPORAZUMA.
Kada nastane procesna situacija da se razmatra sporazum o priznanju
krivnje može se provjeriti više kumulativnih postavljenih uvjeta:
1. Prvi uvjet jeste da li je do sporazuma o priznanju krivnje došlo
dobrovoljno, svjesno i sa razumjevanjem te upozorenje optuženom o
svim mogućim zakonskim posljedicama pismeno sačinjen
sporazuma o prizanju krivnje uključujući i posljedice vezane za
imovinsko pravne zahtjevi i troškove krivičnog postupka.

Stranica 60 od 248
2. Drugi uvjet se sastoji u provjeravanju da li postoji dovoljno dokaza o
krivnji optuženog. Naprijed pomenuti uvjeti su isto kao i elementi
razmatranja izjave o prizanju krivnje. Međutim ovdje postoji i
3. Treći uvjet, a to je provjeravanje da li je optuženi razumije da se
sporazumom o priznanju krivnje odriče ne samo prava na suđenje,
već i prava žalbe na krivčno pravnu sankciju, koja će mu se izreći na
osnovu sačinjenog sporazuma. Ukoliko optuženi ili tužitelj izjave
žalbu zbog krivično pravne sankcije koja je izrečena presudom, a
koja je bila predviđena u sporazumu, onda će takva žalba biti
odbačena kao nedopuštena. Međutim moguće su situacije da
optuženi bude izrečena krivčno pravna sankcija veća ili manja od
onoga što je predviđeno u sporazumu o prizanju krivnje. U tom
slučaju takva žalba će biti razmatrana kod drugostupanjskog suda.
Prema tome pomenuto odricanje o pravu žalbe odnosi se samo na
situaciju, kada je izrečena krivično pravna sankcija predviđena u
sporazumu i na naprijed pomenute situacije. Isto tako stranke i
branitej mogu izjaviti žalbu protiv takve presude kojom je nekom
optuženom izrečena krvično pravna sankcija predviđena u
sporazumu iz nekog drugog procesnog osnova / npr. bitne povrede
odredbi ZKP, povreda KZ, pa čak pogrešnom i nepotpunom
utvđenom činjeničnom stanju. Drugo je pitanje kakvi su izgledi na
uspjeh takve žalbe / npr zbog pogrešnog i nepotpunog utvrđenog
činjeničnog stanja, jer će u tom slučaju drugostepeni sud u svojoj
odluci navesti samo kratko da činjenično stanje nije ni utvđivano i da
je zbog toga takva žalba neosnova.a

Ako sud prihvati sporazum o priznanju krivnje izjava optuženog se


unosi u zapisnik i nakon toga određuje pretres za izricanje krivično pravne
sankcije u roku od 3 dana. Što se tiče presude koja je zasnovana na
prihvaćenom sporazumu ne postoji mogućnost izjavljivanja žalbe na
odluku o krivično- pravnoj sankciji predviđenoj u sporazumu. Što se tiče
žalbe dozvoljena je samo po drugom osnovu i upućuje se apelacionom
vijeću.
Nasuprot tome ako sud odbaci sporazum o prizanju krivnje o tome će
obavijstiti stranke i branitelja i to konstatovati u zapisnik. Taj sporazum se
neće moći koristiti u postupku kao dokaz niti na bilo koji drugi način.
O razultatima pregovaranja o krivnji sud će obavijestiti oštećenog.

POVLAČENJE OPTUŽNICE
U smislu načela mutabiliteta tužilac ima pravo da povuče optužnicu i to
bez saglasnosti SPS, ako je to povlačenje učinjeno prije potvrđivanja,
nakon što bude potvrđena, pa do početka glavnog pretresa. Tužitelj može
samo uz saglsanost SPS povući optužnicu. Ako to uradi postupak se
obustavlja rješenjem koje se dostavlja optuženom , njegovom branitelj ui
oštećenom.
Ako takvu izjavu tužitelj da na glavnom pretresu onda se može tumačiti
samo kao izjava o odustanku od optužbe i tada sud donosi presudu kojom
se optužba odbija.

RAZLOZI ZA PRIGOVOR I ODLUKA O ISTIM

Stranica 61 od 248
Prilikom sačinjavanja prigovora optuženi odnosno njegov branitelj mogu
prethodnim prigovorima osporavati
1. nadležnost suda, što se isključivo odnosi na stvarnu nadležnost jer
osoporavanje mjesne nadležnosti nije moguće u ovoj fazi postuoka.
Ukoliko SPS nađe da su takvi prigovori opravdani donjeće rješenje kojim
se taj sud oglašava stvarno nenadležnim i koje je odmah pravosnažno jer
žalba nije dopuštena.
2. prigovorima se može ukazivati na formalne nedostatke optužnice, a koji
se odnose na njene obavezne elemente. U tom slučaju ako su prigovori
opravdani onda će SPS pozvati tužitelja da iste isprave, a ako on to ne
učini u ostavljenom roku rješenjem će mu odbaciti optužnicu kao
neuredan podnesak.
3. prethodnim prigovorima se može osporavati zakonitost dokaza, a što se
odnosi na dokaze prikupljene u istrazi (npr nezakonit je dokaz saslušanja
nekih svjedoka kojima nisu data upozorenja kao što je npr bliski srodnik
osumnjičenog itd.)
4. prigovorima se može osporavati odluka o spajanju irazdvajanju
postupka.
5. može se osporavati odluka o prijedlogu za postavljanje branitelja
siromašnim, koja se donosi po službenoj dužnosti nakon što optuženi
postavi zahtjev.
Prigovori se podnose u roku od 15 dana od dana uručenja optužnice, a o
njima odlučuje sudija za prethodno saslušanje koji ne može učestvovati u
samom suđenju. Protiv rješenja kojim se odlučuje o odbijanju prethodnih
prigovora žalba nije dozvoljena.
PROČITATI OSTATAK U VEZI GLAVNOG PRETRESA- JAVNOST, OBAVEZNO
PRISUSTVO, DAVANJE LAŽNOG ISKAZA, PREKID, ODLAGANJE, VOĐENJE
ZAPISNIKA.

34. POČETAK GLAVNOG PRETRESA I ČITANJE OPTUŽNICE I DOKAZI


OPTUŽBE I OBRANE

Zakon izričito predviđa kao obavezu tužitelja da pročita optužnicu.


Čitanjem optužnice počinje glavni pretres i tada se učesnici u
postupku i publika u sudnicu upoznaju sa glavnim predmetom krivičnog
postupka. Čim je započet glavni pretres optužnica se konzumira
presudom. Zbog toga je važno znati od kojeg trenutka počinje glavni
pretres. Nakon podnošenja optužnice od strane tužiteja sudu pa do
početka glavnog pretresa tužitelj nema pravo da izmjeni optužnicu, to
može učiniti u toku dokaznog postupka. Nakon čitanja optužnice postoji
obaveza suda da upita optuženog da li je razumio navode optužnice, pa
ako ustanovi da nije obavezan je da mu te navode izloži na prihvatljiv
način.
Nakon toga tužitelj daje tzv. uvodno izlaganje / uvodnu riječ ili uvodno
govor/, i to je obaveza tužitelja koji se toga ne može odreći niti mu to
pravo može biti uskaraćeno. Pravo tužitelja da ukratko iznese dokaze na
kojima zasniva optužnicuje prva prilika da sudu navede čvrste i jasne
dokaze optužbe, koji će biti izvedeni na glavnom pretresu.

Stranica 62 od 248
Što se tiče optuženog i njegovog branitelja zakon predviđa da oni mogu
ako žele / ne moraju/ da koriste pravo i iznesu uvodno izlaganje. Zbog
toga sud poziva optuženog i njegovog braniteja i pita ih da li se žele
koristiti svojim pravom na uvodno izlaganje i iznošenje dokaza koje će
ponuditi u svojoj obrani. Ovo je u skladu sa principom- niko nije dužan
iznositit dokaze protiv sebe, te u skladu sa pravom optuženog da ne iznosi
svoju obranu, što je osigurano u svakoj fazi postupka, uključujući i
procesnu situaciju kao što je ova.

35. IZVOĐENJE DOKAZA

U zakonu je predviđeno pravo stranaka i branitelja da predlažu, pozivaju


svjedoka, vještaka, i izvode svoje dokaze u skladu sa pravilima određenih
u zakonu. Pozivanje svjedoka u ovoj fazi postupka (glavni pretres počeo)
treba tumačiti kao i u angloameričkom sistemu tj. da to znači da tužitelj u
toku dokaznog postupka kaže «ja sad pozivam svjedoka NN kako bih ga
direkt upitao», a to ne znači kako to neki tumače da on treba bukvalno ići
pred vrata i pozvati nekog svjedoka, a niti se pod ovim podrazumjeva da
on u pripremi suđenja svjedoku dostavja poziv za suđenje. Sve te radnje
pozivanja, odnosno dostavljanje poziva i prozivanje svjedoka obavlja sud.
U zakonu je propisan redosljed izvođenja dokaza i on uvjek ide sljedećim
redom:
1. Dokazi optužbe
2. Dokazi obrane
3. Dokazi optužbe kojim se pobijaju navodi obrane / replika/
4. Dokazi odbrane kao odgovor na odbijanje / duplika/
5. Dokazi čijie je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće
6. Sve relevantne informacije koje mogu pomoći sudiji odnonso vijeću
kod odmjeravanja odgovarajuće krivično pravne sankcije ako
optuženi bude oglašen krivim.

Prilikom izvođenja naprijed navedenih dokaza dozvoljeno je direktno,


unakrsno i dodatno ispitivanje.

36. DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE

Ispitivanje svjedoka / isto tako optuženog, vještaka/ obavlja se po


pravilima adversarnog sistema, ali se iz odredaba člana 277 ZKP F BiH vidi
i postojanje elemenata inkvizitorskog sistema /pravo suda da ispituje
svjedoke, vještaka i optuženog, naravno kada se on sam javi i zatraži da
bude isjpitan/
Pošto ove zakonske odredbe omogućuju ne samo procesne aktivnosti
stranaka, već i suda, onda je jasno da imamo tradicionalnu mješoviti
model evropske kontinentalne procedure / mješoviti postupak/. Naš zakon
potvrđuje pravilo nemo prodere se ipso i prihvaćen je adversarni
(anglosaksonski sistem)

Stranica 63 od 248
Kod provjere kredibiliteta obaveza sudije je da zaštiti svjedoka od
maltretiranja, kao i obavezeda odgovara na pitanja koja je već odgovorio.
U stavu 1 člana 277. dozvoljeno je postavljati „pitanja u korist tvrđenja“-
dakle pitanja mogu ići u drugom pravcu npr utvrđivanje alibija kako bi se
dokazalo da optuženi nije bio na mjestu događaja već na drugom mjestu.

1. Glavno ili direktno ispitivanje svjedoka obavlja stanka ili branitelj koji
je pozvao svjedoka, a oni ga prvi ispituju da dokažu istinitost svojih
tvrđenja. Tako tužitelj nastoji da dokaže istinitost svojih tvrđenja, da
je optuženi učinio krivično djelo na način kako je to opisano u
optužnici.
2. Unakrsno ispitivanje kao i glavno ili direktno ispitivanje potječe iz
adlersarnog sistema. Njime se nastoji dobiti odgovori za suprotnu
stranu i to takvi kojima se oslabljuje odgovori koje je svjedok dao
prilikom direktnog ispitivanja. Unakrsno ispitivanje se
ograničava na opseg odgovora datih prilikom direktnog
ispitivanja. Direktno ispitivanje limitira / ograničava/ unakrsno
ispitivanje. Ako svjedok odgovori izvan toga, to je prema
adlestarnom sistemu irelevantno za činjenična tvrđenja. Može se
nastojati prilikom tog unakrsnog ispitivanja dovesti u pitanje
kredibilitet svjedoka / npr da svjedok laže/. Može se desiti da svjedok
opisuje cio događaj iako je vidio samo dio tog događaja, pa to treba
okriti prilikom unakrsnog ispitivanja. Postavljanje pitanja koja
navode na odgovor / tzv. sugestivna pitanja/ je moguće uz
prethodno odobrenje sudije odnosno predsjenika vijeća. Takva
pitanja može dozvoliti sudija odnosno predsjednik vijeća ako se radi
o svjedoku pozvanog protiv njegove volje, ako je pristrasan, nevoljan
odnosno neće da sarađuje i pokazuje odbojan stav. Postavlja se
pitanje kako postupiti u slučaju ako se radi o svjedoku optužbe i
tužitelj je tog svjedoka direktno ispitao na neke okolnosti, a branitelj
optuženog mu ne može postavljati pitanja koja bi se odnosila na alibi
osuđenog o čemu tužitelj nije postavljao pitanje prilikom direktnog
ispitivanja. Takva situacija bi trebalo razriješti na taj način da
branitelj zatraži od suda da svjedoka ispita na okolnosti postojanja
alibija optuženog. Ako sud to ne dozvoli, onda branitelj može
predložiti da svjedok nakon završenog ispitivanja izađe i sačeka pred
sudnicom, jer će ga on pozvati kao svog svjedoka i direktno ga
ispitati.
3. Protuispitivanje ili dodatno ispitivanje

Konačno stranke ili branitelj koji su pozvali svjedoka dobivaju još jednu
priliku da svjedoka ispitaju u smislu pravnog utvrđivanja značenja
odgovora svjedoka koje je dao prilikokm unakrsnog ispitivanja. Dakle
pitanja u ovoj fazi /protivispitivanje/ se odnosi na ono što je svjedoka pitala
suprotna stranka ili branitelj.

Konačno treba naglasiti da u toku ispitivanja svjedoka i sud ima pravo da


postavlja pitanja bilo u toku direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili dodatnog
ispitivanja, a može i sačekati da oni to završe pa da onda tek sud ispita
svjedoka.

Stranica 64 od 248
Ako se radi o svjedoku koje je pozvan od strane suda / ne radi se o
svjedoku koga su predložile stranke/ prvo će sud ispitat takvog svjedoka, a
onda će dozvoliti strankama da postavljaju pitanja/.

37. PRAVO SUDA DA NE DOPUSTI PITANJE ILI DOKAZ

Poznato je da sudija odnosno predsjendik vijeća rukovodi glavnim


pretresom i njegovo pravo da zabrani pitanja i odgovor na pitanje bilo koje
stranke i branioca je nužno da uradi ako je pitanje ponovljeno ranije
postavljeno pitanje i dobijen odgovor, ako je pitanje nedozvojeno /
unakrsno ispitivanje prelazi okvire direktnog ispitivanja – traži se odgovori
na okolnosti i činjenice koje nisu bile predmet direktnog ispitivanja/.
Nedopušteno je i pitanje koje se odnosi na činjenice koje se po zakonu ne
mogu dokazivati / činjenice vezane za dokaz pribavljen na nezakonit
način/. Zabrana pitanja i odgovora na pitanje se odnosi na sve učesnike u
postupku, na stranke, branitelja i članove vijeća.
Konačno, ako sudija odnosno predsjenik vijeća zaključi da okolnosti koje
stranke i branitelj žele da dokažu nemaju značaj za predmet ili da je
ponuđeni dokaz nepotreban, odbit će izvođenje takvog dokaza.

38. IZMJENA OPTUŽNICE

Član 290. ZKPFBiH Isključivo je pravo tužitelja da na glavnom pretresu vrši


izmjenu optužbe, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmjenilo
činjenično stanje izneseno u optužbi. Za takvu izmjenu optužbe dovoljno je
nova subjektivna ocjena tužitelja, jer je u zakonu propisano «ako tužitelj
ocijeni», što jasno ukazuje isključivo na njegovu subjektivnu ocjenu – nova
ocjena izvedenih dokaza, koja može biti različita od one koju je imao
prilikom sastavljanja optužbe.tužilac npr ustanovi da činjenični opis iz
optužnice nije dobar, on može tražiti od suda da mu dozvoli podnošenje
izmjenjene optužnice. Ovo je diskreciona ocjena tužioca što znači on može
izmjeniti optužnicu i kada nije došlo do promjene prikupljenih dokaza u
istrazi a niti su se pojavili neki novi dokazi.
Izmjena optužbe se može odnositi samo na genusno isto KD. Npr ako je
predmet optužbe bilo KD silovanja, onda tužilac može u okviru tog
događaja mjenjati činjenice i okolnosti iz optužnice. Ako bi se desilo da
tužilac izvan tih okvira umjesto činjenica i okolnosti koje predstavljaju
navedeno KD u činjenični opis djela unese činjenice i okolnosti koje
predstavljaju obhilježja KD krađe tada bi se radilo o nedozvoljenom
proširenju optužbe a ne o njenoj izmjeni. Izmjena optužbe podrazumjeva
promjenu odlučnih činjenica, koje su navedene u činjeničnom opisu djela
iz optužbe. U sudskoj praksi se upotrebljava terminologija preciziranje
optužbe- koja nije pravilna – ako se misli na izmjenu optužbe. Prema tome
promjena nekih nevažnih činjenica ili okolnosti iz opisa djela ne prestavlja
u krivično pravnom smislu izmjenu optužbe i to se zove preciziranje
optužbe / npr.da je optuženi do kuće oštećenog došao glavnim putem pa
tužitelj to promjeni u činjeničnom opisu djela i navede da je došao
sporednim putem/. Za razliku od toga ako je tužitelj u činjeničnom opisu
djela iz optužnice mijenjao činjenice i okolnosti koje su kod krivičnog djela

Stranica 65 od 248
teške krađe predstavljale provaljivanjem i navedene činjenice i okolnosti
koje ukazuju da je to krivično djelo učinjeno obijanjem, radi se o promjeni
odlučnih činjenica, odnosno izmjeni optužnice koja je predviđena u
zakonu.
Radi pripremanja odbrane glavni pretres može biti odgođen (ovosno o
kakvim se izmjenama radi) npr. u slučaju izmjena okolnosti kod KD krađe,
da se radilo o provaljivanju a ne obijanju ne predstavlja situaciju kada sud
treba dozvoliti odlaganje glavnog pretresa radi pripremanja odbrane.
Nasuprot tome, kada se radi o nekom KD iz oblasti privrednog kriminala
gdje su izmjene obimnije , uvijek treba dozvoliti odlaganje glavnog
pretresa radi pripremanja odbrane.
Nakon izmjene optužbe ne vrši se potvrđivanje, ali sud mora pozvati
optuženog da se izjasni da li je razumio izmjene optužbe i naravno
optužbu u cjelini. Ako sud ne postavi ovo pitanje učinio je relativno bitnu
povredu postupka i zbog toga se presuda mora ukinuti. Nakon toga sud
odlučuje da li će odložiti nastavak glavnog pretresa radi pripremanja
odbrane.
POJMOVNO IZMJENA SE ODNOSI NA ODLUČNE ČINJENICE- ISTI
DOKAZI- IZMJENA ČINJENIČNOG OPISA- UVIJEK OSTAJE GENUSNO
ISTO KD.
Preciziranje je izmjena činjenica i okolnosti koje nisu odlučne.
PROČITATI ZAVRŠETAK GLAVNOG PRETRESA IZ ZAKONA.

39. VRSTE PRESUDA / MERITORNE I PROCESNE/

U prvom stepenu sud donosi presude i to


1. Presuda kojom se tužba odbija / formalna ili procesna presuda/,
2. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe / meritorna
presuda/
3. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim / meritorna presuda/
4. Kad su u pitanju neuračunljive osobe tzv. utvrđujuće presude /
meritorna presuda/
Pročitati objektivni identitet optužbe i presude

PRESUDA
Dijelovi presude:
- uvod
- generalije
- činjenični dio
-dakle- pravni opis (nije obavezan)
Čime je- pravna kvalifikacija djela
- osuđuje na – odluka o kazni
Član 57. stav 1. – odluka o uračunavanju pritvora
Član 212. stav 3.- odluka o imovinsko- pravnom zahtjevu
Odluka o troškovima

OBJEKTIVNI IDENTITET OPTUŽBE I PRESUDE- vezanost presude za


optužbu

Stranica 66 od 248
U zakonu je predviđeno da se presuda može odnositi samo na osobu koja
je optužena ( subjektivni identitet) i samo na djelo koje je predmet
optužbe sadržane u potvrđenoj odnosno na na glavnom pretresu
izmjenjene optužnice (objektivni identitet). Dakle mora postojati
subjektivni i objektivni identitet presude i optuženog , a što je vezano za
načelo akuzatornosti, jer tužitelj određuje u optužnici protiv koje osobe se
vodi postupak i za koje djelo.
Kada je u pitanju pravni identitet on ne mora postojati jer je u zakonu
navedeno da sud nije vezan za prijedlog tužitelja u pogledu pravne ocjene
djela. To znači da sud ne mora prihvatiti pravnu kvalifikaciju djela iz
optužnice već činjenični opis djela može kvalificirati na način kako smatra
da je ispravno. Prema tome isključena je mogućnost da dođe do promjene
osobe koja je optužena i da umjesto nje za KD bude oglašena krivom neka
druga osoba.
Ako bi ispostavilo da KD nije učinila osoba koja je optužena već neka
druga tada sud donosi presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe.
Što se tiče objektivnog identiteta pravilo je da činjenični opis djela treba
sadržavati one (u presudi navedene) odlučne činjenice ili okolnosti iz
činjeničnog opisa djela iz optužbe.
Sudska praksa je prihvatila da neće doći do povrede objektivnog identiteta
presude i optužbe ako sud u činjeničnom opisu djela izmjeni činjenice i
okolnosti tako da pravna kvalifikacija ostaje ista. Npr. kada u odnosu na
optužbu gdje je pisalo da je teška krađa utvrđena provaljivanjem pa se u
činjeničnom opisu presude navedu činjenice i okolnosti koje predstavljaju
obijanje. Dakle nema promjena u činjeničnom opisu koje bi optuženog
dovodile u težu poziciju.
U činjenični opis djela sud nikada ne može dodavati činjenice i okolnosti
na osnovu kojih se djelo može teže kvalifikovati nego je to učinjeno u
optužnici. Npr ako se radi o optužbi zbog krađe sud ne može dodavati
činjenice i okolnosti koje bi to djelo kvalifikovale kao djelo teške krađe.
Obrnuta situacija je moguća tj da sud ispusti iz činjeničnog opisa
kvalifikatorne okolnosti zbog kojih je djelo pravno ocjenjeno kao djelo
teške krađe. Tako sud može ispustiti te okolnosti ako nađe da nisu
dokazane i onda djelo kvalifikovati kao djelo krađe. U tom slučaju nema
povrede objektivnog identiteta presude i optužbe.
U protivnom ako sud povrijedi objektivni identitet presude i optužbe raditi
će se o prekoračenju optužbe i bitnoj povredi ZKP-a zbog koje se presuda
mora ukinuti (naravno ako žalba na istu bude izjavljena)

MERITORNE I PROCESNE PRESUDE


Meritorne presude su one kojima se optuženi oslobađa ili se oglašava
krivim.
Procesna presuda je ona kojom se optužba odbija (bavi se samo formalno-
pravnim smetnjama za odlučivanje o suštini krivične stvari) za razliku od
toga meritorne presude se bave raspravljanjem pitanja i odgovora o tome
da li je učinjeno krivično djelo, a ako jeste da li ga je učinio optuženi.
Osuđujuća (kondemnatorna presuda)
Presuda kojom se optužba odbija (pročitati u zakonu u kojim se
slučajevima donosi ova presuda) obrazloženje takve presude je vrlo kratko
jer se sud ne može upuštati u meritum stvari i ocjwenu izvrdenih dokaza.

Stranica 67 od 248
Ako je npr tužitelj do okončanja glavnog pretresa odustao od optužnice,
sud će u obrazloženju samo navesti da je tužitelj pod brojem ---------od
--------- podnio optužnicu protiv N.N. zbog KD ubistva iz člana 186. satv 1.
KZFBiH, a onda će u slijedećem pasusu samo dodati da je tužitelj dao
izjavu da odustaje od optužbe pa je sud dosljedno tome (na osnovu člana
298. ZKPFBiH) odlučio kao u izreci.
Riješiti pravni spor znači:
1. utvrditi činjenično stanje
2. primjeniti pravo
Pravnom zaključivanju mora prethoditi činjenično utvrđivanje stvari.

Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe

Jedna od meritornih presuda jeste ona kojom se optuženi oslobađa od


optužbe. U zakonu su taksativno nabrojani slučajevi i to su:

1. ako djelo za koje se optužuje nije zakonom propisano kao KD. To će biti
slučajevi npr. kada u činjeičnom opisu djela nedostaju neke činjenice ili
okolnosti koje ulaze u strukturu općeg pojma krivičnog djela ili
predstavljaju posebne elemente određenog KD (činjenični opis predstavlja
pravno nevažan- irelevantan događaj, građansko- pravni ili upravno-
pravni odnos. Može se desiti da se u toku suđenja ispostavi da je optuženi
postupao u nužnoj odbrani pa će u tom slučaju sud u činjenični opis djela
unjeti činjenice i okolnosti koje predstavljaju napad oštećenog i i
oslobodiće optuženog po ovom zakonskom osnovu. NIJE KD AKO JE DJELO
UČINJENO U NUŽNOJ ODBRANI- DONOSI SE OSLOBAĐAJUĆA PRESUDA.

2. postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost učinioca. Koja


situacija postoji i sud će donijeti oslobađajuću presudu ako je utvrdio da je
optuženi učinio djelo za koje se optužuje ali postoje okolnosti koje
isključuju krivičnu odgovornost.
Prema KZ-u osnovi koji isključuju krivičnu odgovornost su:
- prvenstveno uračunjljivost
- stvarna zabluda
- nehat ako je djelo kažnjivo samo ukoliko je učinjeno sa umišljajem.

3. ako nije dokazano da je optuženi učinio djelo koje mu se stavlja na


teret. Ovo je vezano za načelo slobodne ocjene dokaza. Kada sud poslije
svestrane ocjene zaključi da nema dokaza da je optuženi učinio djelo za
koje se tereti.

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim


(pročitati u zakonu)

40. ODRICANJE I ODUSTAJANJE OD ŽALBE

Stranica 68 od 248
Nakon donošenja prvostepene presude isključivo ovisi od dispozicije volje
stranaka da li će doći do žalbenog postuka. Imajući ovo u vidu potpuno su
jasni razlozi zakonodavca da predvidi strankama i branitelju / kada ovaj
dobije ovlaštenje/ da mogu da se odreknu od prava na žalbu ili da
odustanu od već izjavljene žalbe.
Odricanje prava na žalbu se sastoji od izjave ovlaštene osobe da neće
koristiti žalbu protiv presude.
Odustajanje od žalbe znači da je ovlaštena osoba dala izjavu da povlači
blagovremeno podnesenu žalbu. Prema ovome treba naglasiti da samo
izjava ovlaštene osobe o odricanju i odustajanju od žalbe ima pravno
dejstvo. Zato je potreban još jedan uvjet, a to je da je ta izjava data pred
sudom ili je napisana u podnesku koji je dostavjen sudu. Prema tome
izjava data tužitelju bilo usmeno ili pismeno o odricanju na pravo
podnošenja žalbe ili odustajanja od žalbe ili bilo kojem drugom subjektu
nema nikakvo pravno dejstvo.
Optuženi se može odreći prava na žalbu samo nakon što mu je presuda
dostavljena. Odricanje je moguće do isteka rokova za žalbu. Protekom tog
roka ne mogu se više odreći tog prava jer to po zakonu nije moguće. Ako
bi neko ipak izjavio žalbu ona bi bila odbačena kao neblagovremena. U
vezi s tim je napravljen jedan izuzetak a to je da se optuženi može odreći
prava na žalbu i prije što mu je dostavljena presuda, ako su kumulativno
ispunjena dva uvjeta ii to:
1. Prvi uvjet je da se tužitelj odrekao od prava na žalbu i
2. Drugi uvjet je ako optuženi po presudi ne bi trebao izdržavati kaznu
zatvora.

Prvi uvjet je ispunjen onda kada se tužitelj odrekne prava na žalbu /


odmah nakon objavljivanja presude/, a drugi uvjet je ispunjen ako je
optuženom izrečena novčana kazna, uvjeta osuda, ako je oglašen krivim a
oslobođen od kazne ili mu je izrečena kazna zatvora koju je on već izdržao
uračunavanjem pritvora / npr. osuđen na šest mjeseci zatvora, a bio u
pritvoru šest mjeseci/. Ako su ispunjeni ovi uvjeti i optuženi dadne izjavu
da se odriče prava na žalbu, onda prestaje ovlaštenja ne samo njegova
već i drugih procesnih subjekata, koji mogu izjaviti žalbu u njegovu korist /
osim prava tužitelja koji može da izjavi žalbu / Za odustanak od žalbe
braniocu je potrebna posebna punomoć. Redovna punomoć koju ima
branitelj jeste da poduzima radnje in favorem klujenta, a odricanje od
žalbe se smatra da je na štetu branjenika.
Ukoliko bi se pored toga desilo da optuženi ili neko od drugih osoba koje
imaju pravo izjaviti žalbu u njegovu korist npr. branitelj izjavi žalbu u
zakonskom roku, ta žalba mora biti odbačena rješenjem kao nedopuštena.
Što se tiče tužitelja, on se može odreći od prava na žalbu odmah nakon
objavljivanja presude i za takvo njegovu izjavu nije potrebno ispunjenje
bilo kakvih uvjeta, a do donošenja odluke apelacionog vijeća tužitelj može
odustati od već izjavljene žalbe. Postoji teoretska mogućnost da tužilac
uloži žalbu u korist optuženog i od ove žalbe optuženi ne može odustati.
Izjava ovlaštenih osoba o odricanju i odustajanju od žalbe su neopozive.

42. SADRŽAJ ŽALBE I OTKLANJANJE NEDOSTATAKA ŽALBE

Stranica 69 od 248
Pod pojmom sadržaja žalbe se podrazumjevaju sastojic koje žalba treba da
ima da bi se po njoj moglo postupati. Samo žalba koja sadrži sve potrebne
sastojke predstavlja valjan osnov za odlučivanje po žalbi.
Sastojci žalbe su:
1. Označenje presude protiv koje se podnosi žalba / naziv suda broj i
datum presude/,
2. Osnov za pobijanje presude
3. Obrazloženje žalbe
4. Prijedlog da se pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili
preinači
5. Potpis osobe koja podnosi žalbu

Izloženi redosljed sastojaka žalbe, odnoso pitanje žalbe po takvom


redosljedu nije obavezno / i nekim drugim redosljedom može biti
sačinjena, ali je bitno da sadrži one sastoje koji su propisani u zakonu /
naprijed navedeni/.
Ako je žalbu podnio optuženi ili neko od osoba koja može izjaviti žalbu u
njegovu korist, a optuženi nema braniteja ili ako je žalbu podnio oštećeni
koji nema punemoćnika i neka od tih žalbi ne sadrži naprijed pobrojane
sastojke, sud će pozvati podnosioca žalbe da istu dopuni pismenim
podneskom ili usmeno na zapisnik kod suda. Kada se žalba vraća na
doradu osim roka za ispravku treba navesti u čemu se sastoje nedostaci.
Ako sud to nije naveo nema poslije mogućnost da odbaci tu žalbu ako
ponovo bude neuredna.
Ako podnositelj žalbe tako ne postupi u određenom roku sud će takvu
žalbu odbaciti, ako ista ne sadrži obavezne sastojke / osnov za pobijanje
presude, obrazloženje žalbe i potpis osobe koja je podnijela žalbu/. Pored
toga žalba će biti odbačena ako se ne može utvrditi na koju se presudu
odnosi / npr mora se kroz upisnik i imenik kod suda pokušati utvrditi na
koju se presudu žalba odnosi/, a ako to nije moguće onda se ista
odbacujje. Za razliku od ovog postupanja zakonodavac je napravio
iznimku, a to je u odnosu na žalbu koja je podnesena u korist optuženog ,
jer je predvidio da se takva žalba koja ne sadrži neke i obavezne sastojke
treba dostaviti apelacionom vijeću, osim u slučaju ako se ne može utvrditi
na koju se presudu žalba odnosi i tada se ta žalba odbacuje.
U situaciji kad žalbu podnosi oštećeni kada ima punomoćnika ili tužitelj, a
žalba ne sadrži obavezne sastojke ili se ne može utvrditi na koju se
presudu odnosi, takva žalba se odmah odbacuje. Ako se radi o žalbi koja
je podnesena u korist optuženog, a optuženi ima punomoćnika, onda se
postupa sa tom žalbom na isti način kao što je to naprijed navedeno za
žalbu izjavljenu u korist optuženog koji nema branitelja.
Jedina razlika između ove dvije situacije jest što je žalbe izjavljena u korist
optuženog i optuženi biva pozvan da izvrši dopunu žalbe, a u ovom slučaju
kad ima branitelja to se ne radi.
Postoji mogućnost da žalitelj navede nove činjenice i dokaze (beneficium
novorum) ali u tom slučaju mora iznjeti razloge zbog čega isit i pored
dužne pažnje i opreza nisu mogli biti prezentovani na glavnom pretresu.
Mora navesti i šta želi dokazati sa tim novim dokazima i činjenicama.

Stranica 70 od 248
43. GRANICE ISPITIVANJA PRESUDE / ŽALBENI POSTUPAK/

U zakonu je izričito predviđeno da vijeće apelacionog odjeljenja ispituje


presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom. Dosljedno
tome vijeće apelacionog odijeljenja mora voditi računa o osnovama,
obrazloženju i prijedlogu iz žalbe s obzirom da od toga isključivo ovisi
okvir odnosno pravo ispitivanja presude. Ako se prilikom ispitivanja utvrdi
postojanje bitnih povreda odredaba ZKP-a onda se sud ne upušta u
ispitivanje ostalih žalbenih osnova a ovo zbog toga jer je ta odluka
donesena protivno zakonu pa se time okončava ispitivanje po žalbi. Na
osnovu toga apelacija ukida presudu i određije održavanje pretresa (kada
je u pitanju presuda II stepeni sud ne može kao prije ukinuti presudu i
vratiti I stepenom sudu na odlučivanje, već sam mora održati pretres)
ukoliko ne stoje navodi iz žalbe o bitnim povredama ZKP-a onda je II
stepeni sud u situaciji da ispituje presudu iz osnova pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja a ako nađe da je u tom pravcu žalba
opravdana II stepeni sud presudu ukida i postupa tako što održava
pretres ponovo. Tek ako ne stoje žalbeni osnovi naprijed pomenuti ili žalba
nije izjavljena iz tih osnova žalbeni sud dolazi u situaciju da ispituje
žalbene osnove povrede KZ-a i zbog odluke o kazni. U ovim slučajevima
presuda se ne ukida već preinačuje ukoliko je naravno žalba opravdana.
Tako se iz sadržaja iz žalbe može zaključiti da li se presuda pobija u
cijelosti ili djelimično / npr. U pogledu jednog krivičnog dijela ili više
krivičnih djela/, nadalje iz kojeg se onsova poboja presuda, iz kojih razloga
itd.

44. ZABRANA REFORMATIO IN PEIUS

Naš zakon usvaja pravila reformatio in peius / zabrana preinačenja na


teže/ kako u žalbenompostpku tako i na ponovno suđenju, jer propisuje
da ako je izjavljena žalba samo u korist optuženog da se presuda ne
smije izmjeniti na njegovu štetu.Prema tome ova zakonska odredba pruža
optuženom zaštitu u punom opsegu s obzirom da zabranjuje izmjenu
presude u bilo kojem pogledu, pod uvjetom ako jepodnesena samo žalba
unjegovu korist.
Postoji obaveza vijeća apelacionog odjeljenja da rješenjem odbaci kao
nedopuštenju žalbu izjavljenu u korist optužeog u kojoj su navedene
određeni razlozi i u skladu sa njima predloženo da se optuženom pored
kazne zatvora na koju je osujđen izirekne i mjera sigurnosti obaveznog
psihijatrijskog liječenja u smislu člana 74 KZ F BiH. U suprot tome ako bi to
bilo prihvaćeno i optuženom izrećena takva mjera sigurnosti time bi se
povrijedilo pravilo zabrane reformacio in peisu.
Zabrana reformacio in peius važi u postupuku po žalbi i to kako za
odlučivanje u sjednici apelacionog vijeća a takojđe i na pretresu koji se
održava nakon ukidanja prvostepene presude. Ova zabrana važi i u slučaju
eventualnog ponavljanja krivičnog postupka u korist optuženog ili ukoliko
Ustavni sud BiH usvoji apelaciju osuđenog i ukine presudu vijeća
apelacionog odjeljenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

Stranica 71 od 248
45. PROŠIRENO DEJSTVO ŽALBE

U zakonu je izričito predviđeno da je žalba izjavljena u korist optuženog


može imati prošireno dejstvo. To će biti u slučaju ako je podnesena žalba
u korist optuženog zbog pogrešnog ili nepotpunog utvrđenog činjeničnog
stanja ili zbog povrede KZ. Dakle ako je žalba u korist optuženog
podnesena iz navedenih zakonskih osnova i ta žalba je u korist optuženog,
onda ona ima prošireno dejstvo, pa će sud ex officio ispitati i odluku o
kazni i odluku o oduzimanju imovinsko- pravne koristi. Podnošenje žalbe u
korist optužeog samo iz navedenih zakonskih osnova je gotovo uvijek
posljedica uvjerenja njenog podnositelja da će ta žalba uspjeti, pa presudu
ne pobija iz nekog drugog žalbenog osnova / npr. Odluki o kriviloj pravnoj
sankciji/.
Moguće je da je procjena podnositelja takve žalbe bila pogrešna, pa je u
ovoj zakonskoj odredbi koja se odnosi na prošireno dejstvo žalbe
propisano , a takva žalba ima prošireno dejstvo zasnivana na favorem
desesionis – prednost obrane, jer u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o
krivično pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi.
U vezi sa tim žalbeno vijeće treba prvo ispitati osnovanost takve žalbe pa
ako ocijeni da su njeni prigovori neosnovani ili da su osnovani samo
prigovori koji se odnose na povredu KZ, tek onda kao drugo u smislu ove
zakonske odredbe pristupi ispitivanju odluke o krivno pravnoj sankciji i
oduzimanju imovniske koristi. Nasuprot tome, ukoliko žalbeno vijeće
ocijeni da je opravdana takva žalba u pogledu pogrešno i nepotpuno
utvrđenog činjeničnog stanja, onda će rješenjem ukinuti prvostepenu
sudsku presudu i odrediti održavanje pretresa, pa stvar u tom slučaju neće
ni moći ispitivati odluku o krivino pravnoj sankciji i oduzimanju imovinske
koristi.

46. BENEFITIO COHESIONIS / POGODNOST PRIDRUŽIVANJA/

Spada među pogodnosti obrane. Cilj ovog pravnog instituta sadržan je u


tome da se spriječi nejednakost postupanja prema saoptuženima, koji su u
nekom krivičnom postupku bili obuhvaćeni istom presudom i nalaze
se u istoj situaciji. Očigledno je da se ova pogodnost pridruživanja
zasniva na nečelu pravičnosti postupka u smislu kojeg se nastoji izbjeći
mogućnost da iz formalnih razloga saoptuženi u žalbenom postupku budu
različito tretirani i to zbog toga što je u korist jednog optuženog izjavljena
uspjela žalba, a u korist drugog saoptuženog nije nikako izjavljena ili je
izjavljena lai u njoj nisu navedeni prigovori kao u uspjeloj žalbi. Radi toga
je zakonodavac predvidio da u ovakvim situacijama ako žalbeno vijeće
utvrdi da su razlozi do kojih je donio odluku u korist optuženog od kojih su
i za kojega saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom
pravcu da će postupiti po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.
Najjednostavniji slučaj primjene pogodnosti pridruživanja je slučaj kada je
učinjena bitna povreda odredaba ZKP na koju se ukazuje u žalbi izjavljenoj

Stranica 72 od 248
u korist saoptuženog. Već je naglašeno da su uvjeti za primjenu ovog
pravnog instituta ti da saoptuženi odgovaraju za isto krivično djelo da se
nalaze u istoj pravnoj situaciji. Prema tome ako bi npr. odgovarali za
različito krivično djelo i to jedan za krivično djelo krađe, a drugi za krivično
djelo prikrivanja, pa ovaj optuženi koji odgovara za krivično djelo
prikrivanja u žalbi istakne da je za to djelo nastupila zastarjelost, koja je
zaista i nastupila, onda to očigledno nema nikakve veze sa ovim
saoptuženim, koji odgovara za krivično djelo krađe.
Uvjet da se optuženi nalaze u istoj pravnoj situaciji najbolje se može
promatrati u slučaju ako oni odgovaraju / npr. za krivično djelo krađe/, pa
jedan od tih optuženih izjavi žalbu zbog odluke o kazni i u toj žalbi navede
da mu sud prilikom donošenja odluke o kazni nije uzeo u obzir da je u
vrijeme izvršenja krivičnog djela bio bitno smanjeno uračunljiv ili da je
porodičan otac troje malodobne djece. Ako žalbeni sud ovo uvaži i preinači
presudu o kazni i izrekne mu blažu kaznu, do primjene ovog pravnog
instituta pogodnosti pridruživanja u odnosu na drugog optuženog može
doći samo ako je i on bitno smanjen uračunljiv i ima malodobnu djecu.
Prema tome ako ga ne karakterišu te okolnsti primjena ove
pogodnosti pridruživanja je potpuno isključena.

47. POSTUPAK U SLUČAJU NASTUPANJA DUŠEVNE BOLESTI

Moguće su situacije da nakon učinjenja krivičnog djela kod optuženog


nastupi duševno oboljenje. U tom slučaju stranke i branitelj se mogu
obratiti sudu sa prijedlogom da se prekine krivični postupak s obzirom da
optuženi nije sposoban da u njemu učestvuje. Obaveza je suda da u tom
slučaju zatraži psihijatrijsko vještačenje kako bi se zaista utvrdilo da li je
optuženi duševno obolio i da li je sposoban učestvovati u krivičnom
postupku. Ako se takvim vještačenjem ispostavi kao tačno da je kod
optuženog nastupila, da je dobio neku duševnu bolest nakon učinjenog
krivičnog djela i da nije sposoban učestvovati u postupku sud će rješenjem
prekinuti postupak i optuženog uputiti organu nadležnom za pitanje
socijalnog staranja.
Nakon što se eventualno poboljša zdravstveno stanje optuženog / to se
mora provjeriti preko vještaka neuropsihijatra/, krivični postupak će se
nastaviti.

48. POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI

Postoji situacije kada je teško duševno bolesna osoba kojoj je potrebno


liječenje učinila krivično djelo u neuračunljivom stanju prema KZ F BiH i
ostalim KZ / KZ BiH, KZ RS, KZ Distrikt Brčko/, nije predvijđena mogućnost
izricanja krivično pravne sankcije. Ovo je imalo za posljedicu da se u
procesnom zakonu predvidi postupak za takve osobe u kome će se
presudom utvrditit da je takva osoba učinila protivpravno djelo.
Naime , prema novom konceptu u KZ predpostavka za krivnju jeste
uračunljivost. Pošto se u ovom slučaju radi o tome da je teško duševna
osoba kojoj je potrebno liječenje učinila protivpravno djelo u

Stranica 73 od 248
neuračunljivom stanju, to znači da kod te osobe ne postoji krivnja. Pošto
krivnja predstavlja jedan od elemenata općeg pojma krivičnog djela /
subjektivni element/ onda to znači da ustvari zbog nepostojanja takvog
jednog elementa optuženi nije ostvario krivično djelo, već samo
protivpravno djelo.
Kad je u pitanju ovakva osoba tužitelj sačinjava optužnicu i dostavlja je
sudu, a u toj optužnici tužitelj će napisati prijedlog da sud utvrdi da je
optuženi učino djelo u stanju neuračunljivosti i da se predmet uputi organu
nadležnom za pitanja socijalnog staranja radi pokretanja odgovarajućeg
postupka. Ovakva optužnica se potvrđuje kao i svaka druga optužnica, ali
se iz razumljivih razloga optužni ne izjašnjava o krivnji, kao što je to slučaj
kad su u pitanju druge osobe.
U toku dokaznog postupka sud mora utvrđivati ne samo da je optuženi u
vrijeme izvršenja djela bio u neuračunljivom stanju, već i to da je on to
djelo i počinio.
Ukoliko se ispostavi da je optuženi bio samo smanjeno uračunljiv ili bitno
smanjen uračunljiv onda tužitelj umjesto naprijed pomenutih prijedloga,
treba predložiti da se uz neku krivično pravnu sankciju optužnom izrekne
mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja.

Stranica 74 od 248
21.01.2006.
KATARINA MANDIĆ

POSJED
Posjed je faktička vlast na stvari. Vlasništvo je pravo na stvar. Posjed se
satoji od posjedovanja, korištenja i raspolaganja koje se mora vršitiu
skladu sa namjenom i prirodom stvari. Posjed se može vršiti i od strane
druge osobe kojoj je stvar data u posjed po nekom pravnom osnovu , pa
ovaj koji je dao stvar u posjed postaje posredni posjed , a ovaj kojem je
data stvar u posjed je neposredni posjednik. I posredni i neposredni
posjednik imaju pravo na zaštitu koja se satoji od zaštite od uznemiravanja
, oduzimanja itd. Može biti posjed prava korištenja tehničkih usluga i sl. I
takve osobe imaju pravo na zaštitu.
Kada više osoba ima posjed na jednoj stavri to je suposjedništvo.
Suposjednici imaju pravo na zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na
drugog suposjednika ukoliko ga ometa u posjedu.
Posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu
druge osobe ( npr. za prolaz i sl.) i ovo se pravo štiti tužbom zbog
smetanja posjeda.
Imamo posjed stvari i posjed prava. Osoba koja na osnovu radnog odnosa
vrši vlast nad stvari prema uputama drugoga ne smatra se posjednikom
već samo držaocem stvari tj. detentorom pa mu ne pripada ova zaštita.
Posjed može biti zakonit i savjestan. Kada je posjed zakonit?- ako ga
posjednik drži po nekom pravnom osnovu koji može poslužiti za sticanje
prava vlasništva. Da nije pribavljen na nezakonit način, vi, clam i precario,
dakle silom, prevarom ili zloupotrebom.
Savjestan posjednik je ako posjednik ne zna, niti bi mogao znati da stvar
koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja , a onaj ko
tvrdi suprotno mora to i dokazati. (nasljednik postaje posjednik u trenutku
smrti ostavitelja i ima pravo na posjedovnu zaštitu, čak i ako nema faktički
posjed)

PRESTANAK POSJEDA
Posjed prestaje kada se prestane vršiti faktučka vlast nad stvari , a ne
gubi se ako je posjednik privremeno spriječen da vrši faktičku vlast na
stvari (elementarna nepogoda npr.) prestankom vršenja faktičke vlasti
prestaje i posjedovna zaštita.
Posjednik ima pravo na zaštitu zbog protivpravnog uznemiravanja ,
oduzimanja posjeda, a to se u jednom terminu zove smetanje posjeda. Tu
zaštitu može ostavriti kod suda tužbom zbog smetanja posjeda. U toj tužbi
mora da dokaže da je imao faktički posljednji mirni posjed na određenoj
stvari. Mora navesti čin smetanja , osobu koja je to uradila, tužbeni zahtjev
glasi na uspostavu rabnijeg posjedovnog stanja. Tužba se može podnijeti u

Stranica 75 od 248
roku od 30 dana od dana saznanja, a objektivni rok je 1 godina od dana
smetanja posjeda.
Posjednik ima pravo i na samopomoć protiv onoga ko ga uznemirava ili ko
mu je uzeo posjed pod određenim uvjetima . to je : da je opasnost
neposredna , da je samopomoć nužna i da je način vršenja samopomoći
adekvatan okolnostima.
U kom obimu sud pruža zaštitu posjedniku?- u onom obimu u kojem
je posjed postojao prije nastalog smetanja.
Posjednik koji je stekao posjed silom, prevarom ili zloupotrebom, ima
zaštitu u odnosu na svakoga, osim u odnosu na osobu od koje je na takav
način oduzeo posjed. Ukoliko od izvršenog smetanja nisu protekli ovi
rokovi u kojima se po ovom zakonu može tražiti sudska zaštita, a to znači
ovaj subjektivni rok od 30 dana i objektivni od godinu dana.
(u izreci stoji i zabrana tuženom da ubuduće smeta posjed i navodi se
novčana kazna. Odluka se donosi u vidu rješenja) Suposjednik uživa istu
zaštitu kao i posjednik u odnosu na treće osobe kao i u odnosu na drugog
suposjednika. Kod smetanja posjeda ne raspravlja se o pravnom osnovu.

Knjiga Zečevića: može se koristi dio koji se odnosi na vlasničko-pravne


odnose i stavrno pravo, dijelom i za obligacije jer nije bilo puno izmjena,
nasljedno pravo.

ZAKON O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA (6/98 SN FBIH)

Sadržaj: Ovim zakonom uređeni su uvjeti i način stjecanja, korištenja,


zaštite i prestanak prava vlasništva. To je suština prava vlasništva na
stvarima. Stvari mogu biti pokretne i nepokretne. Pored toga, uređuje
stvarne služnosti, pravo zaloga, posjed, i prava stranih osoba na svarima.

Šta je vlasništvo?
Vlasništvo je pravo da se stvar koristi, da se sa njom raspolaže (sukladno
zakonu). Ako je nekim drugim zakonom određeno da je ograničeno
raspolaganje zemljištem, onda se mora ispoštovati taj zakom (imaš pravo
raspolaganja, ali samo u granicama zakona). To znači da se korištenje,
upotreba stvari ne smije upotrebljavati na štetu drugih. Vlasnik mora
pazitit da korištenjem svoje stvari ne ometa drugoga i ne šteti mu. U
zakonu je izričito rečeno da da se svako mora uzdržavati od povrede prava
drugoga. U sebi sadrži slijedeća prava: raspolaganje, posjed, korištenje.
Korištenje mora biti u sklafdu sa prirodom stvari. Raspolaganje
podrazumjeva i trošenje stvari , ako je potrošna, promet ako je
nepokretna i sl.

Ko ima pravo vlasništva?


Svako fizičko ili pravno lice. Ima pravo da nesmetano samostalno ili u
zajednici (suvlasništvo) koristi to svoje pravo.

Može li se oduzeti pravo vlasništva?


Može samo ako je to propisano posebnim zakonom

Može li se ograničiti pravo vlasništva?

Stranica 76 od 248
Može, ali samo ako je propisano posebnim zakonom i ako je u javnom
interesu (eksproprijacija). U ovom slučaju vlasnik ima pravo na naknadu u
punom iznosu. Ukoliko nije moguće da se postigne dogovor, sud odlučuje
u vanparničnom postupku. Nikada se ne može nešto oduzeti , a da se
vlasniku ne da naknada. Intencija je zakonodavca da se naknadi u punom
iznosu. Vlasništvo se može oduzeti i ograničiti samo u javnom ineteresu
npr. Radi zaštite okoline, prirodnih bogatstava i kulturno- historijske
baštine. Može se urediti i način korištenja. Ako se oduzima vlasništvo u
javnom ineteresu onda vlasniku pripada pravo na naknadu u punom
obimu.
Zakonom se može i posebno urediti način korištenja nekretninama, ali
samo u javnom interesu. Zabranjeni je vršenje ovlaštenja koja proističu iz
prava vlasništva suprotno cilju.

Stvari u prometu i stvari van prometa?


U prometu su stvari koje su u vlasništvu. Zakonom se može ograničiti ili
zabraniti promet nekih stvari kada za to postoje opravdani razlozi. Sve
stvari koje su u općoj upotrebi su van prometa. Stvari u općoj upotrebi se
određuju posebnim zakonom i način njihovog korištenja. Nakon promjene
njihove namjene, postaju vlasništvo države.

Pokretne i nepokretne stvari?


Predmet prava vlasništva mogu biti pokretne i nepokretne stvari , sirovine,
mineralne vode, divljač i drugi dijelovi prirode, smatraju se stvarima u
smislu ovog zakona onda kad se nad njima stekne posjed.
Psebnim zakonom je propisano pod kojim uslovima se posjedovanjem
stječe pravo vlasništva nad ovim stvarima (npr. Dozvola ili koncesija)
Nekretnine- zemljište, građevinski objekti namjenjeni trajnoj upotrebi, koji
se ne mogu odvajati sve dok se po volji vlasnika ne mogu odvojiti.
Posebnim zakonom je određeno koje su stvari u općoj upotrebi. Stvari u
općoj upotrebi nakon promjene namjene postaju vlasništvo FBiH, kantona
i sl. (utvrđeno posebnim zakonom).
Vlasnik zgrade ima pravo vlasništva na zemljištu na kojem je zgrada
izgrađena i koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Nosilac prava vlasništva
može biti fizička i pravna lica, strana fizička i pravna lica pod određenim
uvjetima propisanim zakonom. Prav vlasništva u pravnim licima vrše
fizička lica koja njima upravljaju.

Ograničenja na stvarima?
Pravo stvarne i osobne služnosti, pravo građenja, stvarnog tereta, pravo
zaloga. Sva ova prava određuju se posebno zakonom i samo pod tim
uslovima mogu se ograničiti. Vlasnik stvari se mora uzdržavati .......
(nešto kao: mora koristiti stvari na način da ne smeta i ograničava druge u
njihovim pravima) Da bi se nešto moglo uraditi od ovoga, mora postojati
poseban pravni osnov (npr. sa susjedom se dogovoris da mozete postaviti
nešto što njemu smeta, ali uz naknadu).

Moramo znati pojam prava vlasništva, način sticanja i prestanka


prava vlasništva.!

Stranica 77 od 248
Posjed i pravo vlasništva se moraju razgraničiti. Posjed je faktička
vlast.

Moramo znati razliku uzmeđu vlasničke tužbe i tužbe za smetanje


posjeda!

Sve se može riješiti posebnim zakonima, ali pod uslovom da je u


javnom interesu.

Suvlasništvo?
Pojam suvlasništva (vlasništvo više lica nad istom stvari u određenim
djelovima), prava suvlasnika, pojam zajedničkog vlasništva(dijelovi nisu
određeni, ali su odredivi)? Kada postoji i šta je suvlasništvo. Postoji kada
nepodjeljena stvar pripada u vlasništvo 2 ili više lica tako da svako od njih
ima određeni idealni dio koji je poznat. Suvlasnik se ne može odreći prava
na suvlasništvo jer bi takva izjava bila ništava. Suvlasnik ima sva ona
prava koja ima i vlasnik (vlasnička prava: posjeda, korištenja i
raspolaganja) ali u onom obimu kojima ne vrijeđa prava ostalih suvlasnika.
Šta je potrebno kod suvlasnika za redovnu upravljanje (redovni popravci i
održavanje)? Mora postojati saglasnost suvlasnika čiji zajednički dio prelazi
dijelove ½. (ovo se osnosi samo na nekretninu). Za ono što prelazi
redovno upravljanje (promjena namjene, rekonstrukcioja i sl)– potrebna je
saglasnost svih suvlasnika. Ako se neko usprotivio, onda nema dogovora,
niti sudske zaštite.

Prava suvlasnika?
Imaju pravo da zajednički upravljaju , a mogu to povjeriti i nekome od
suvlasnika ili nekolicini suvlasnika ili terćoj osobi. Troškove korištenja,
upravljanja i održavanja kao i ostale terete koji se odnose na cijelu stvar
snose zajednički, asrazmjerno veličini svog suvlasničkog dijela. Za redovno
upravljanje potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine
više od jedne polovine zajedničke stvari. Kod redovnog upravljanja ako se
ne postigne saglasnost svako od suvlasnika ima pravo da se obrati sudu.
Kad se poduzimaju poslovi koji prelaze okvire redovnog poslovanja npr.
Promjena namjene stvari, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje
služnosti, potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako se ne postigne
saglasnost svih suvlasnika , a za preduzimanje poslova postoje naročito
opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da traži da o tome odluči sud.
Ima pravo na diobu stvari u svako doba, izuzev ne u vrijeme u koje bi se
nanosila šteta stvari. To znači da može uvijek, ali ne npr. ako su suvlasnici
na zemljištu na kojem je nešto zasijano. Odjednom neko od suvlasnika želi
da izdvoji svoj suvlasnički dio i to pokušava da uradi u periodu kada je
pšenica već izrasla. Ne može tada, jer bi izlazak geometara i drugih lica
mogao da nanese štetu. Prava na diobu suvlasnik se ne može odreći.

Fizička dioba stvari


Može se tražiti fizička dioba stvari i to pravo ne zastarjeva. Ugovor kojim
se suvlasnik odriče svog prava je ništav.

Stranica 78 od 248
uvlasnici sporazumno određiju način diobe stvari , a kada se ne može
postići sporazum svako može zahtjevati da o tome odluči sud. Sud o tome
odlučuje u vanparničnom postupku.

Civilna dioba stvari?


U slučaju kada je fizička dioba nemoguća, ili je moguća uz znatno
smanjenje vrijednosti stvari , tada sud odlučuje da se vrši civilna dioba –
prodaja stvari i namirenje iz novčane mase po pravilima izvršnog
postupka. Ako prodaja ne uspije sud može odrediti da se cijela stvar
dodjeli jednom od suvlasnika uz njihovu obavezu da ostalim suvlasnicima
isplate naknadu prometne vrijednosti srazmjerno njihovim suvlasničkim
dijelovima. Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ostali suvlasnici
jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari samo do visine svog
suvlasničkog dijela. Ovo pravo se gasi protekom 3g od dana izvršene
diobe.

Pravo preče kupnje?


Pravo preče kupnje postoji ako je regulisano posebnim zakonom. U tom
slučaju prodavac mora da postupi u skladu sa tim zakonom, tj. da prvo
ponudi osobu u čiju korist je to pravo konstituisano. Da bi to pravo bilo
ostvareno, ponuda mora biti sačinjena prema zakonom propisanom obliku
(mora biti označena parcela, površina, cijena i mora biti dostavljena na
način koji će ponudiocu garantovati da je ispunio svoju obavezu) Ako ne
odgovori , smatraće se da ponudu nije prihvatio. Tada ta osoba može da
nekretninu proda trećoj osobi, ali samo pod istim uslovima iz ponude koju
je dostavilo osobi koja ima pravo preče kupnje. Ako ponuđač odstupi i
proda pod povoljnijim uslovima, osoba koja ima pravo preče kupnje ime
pravo da traži od suda tužbom poništenje tog ugovora uz uslov da
prihvata sve uslove iz ugovora koji je zaključen sa tom trećom osobom i
da istovremeno deponuje kupovnu cijenu, jer time dokazuje da ima
ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar. Tužbeni zahtjev bi izgledao: poništava
se...

Zajedničko vlasništvo?
Tu stvar pripada više lica, ali dijelovi nisu određeni ali su odredivi. Postoji u
određenim situacijama koje su predviđene zakonom (etažno vlasništvo).
Na zajedničko vlasništvo se primjenjuju odredbe o suvlasništvu.

Ko su etažni vlasnici?
To su vlasnici na posebnim djelovima zgrada. Oni imaju nedjeljivo,
zajedničko pravo vlasništva na zajedničkim djelovima zgrade, koji služe
njihovim posebnim dijelovima. (zakon o etažnom vlasništvu je regulisao
ovo) i nedjeljivo pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom kao i na
zemljištu koje je u upotrebi zgrade.

Kako se stiče pravo vlasništva?


Može biti originarno i derivativno stjecanje prava vlasništva. Načini
sticanja prava vlasništva:
- na osnovu pravnog posla

Stranica 79 od 248
- nasljeđivanjem
- odlukom nadležnog organa

Originarni način sticanja prava vlasništva – ovo pravo ne izvodi se iz


prava njegovog prednika, stjecalac postaje vlasnik nezavisno od prava
vlasništva prethodnika (npr. dosjelost – savjestan posjednik drži
nekretninu zakonom propisano vrijeme za sticanje prava vlasništva na
nekretninama). Posjed zakonit je ako je neko ušao u posjed na osnovu
pravnog posla.
U ovu kategoriju spada i «građenje na tuđem zemljištu» Ko može
steći pravo vlasništva građenjem na tuđenjem zemljištu? Graditelj mora
biti savjestan, a savjestan je samo ako nije znao niti mogao znati da gradi
na tuđem zemljištu. Ako se vlasnik zemljišta nije protivio gradnji a znao je
za nju, u takvoj pravnoj situaciji graditelj može steći pravo vlasništva na
zgradi i zemljištu na kojem je zgrada izgrađena i zemljištu koje služi
zgradi. Kada je savjestan graditelj, vlasnik zemljišta ima pravo da traži
naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti. Ovaj zahtjev se može
postaviti u roku od 3 godine od dana saznanja završetka gradnje ili u
apsolutnom roku od 10 godina od završetka gradnje. Ako je graditelj bio
nesavjestan, vlasniku zemljišta pripada pravo vlasništva na zgradi uz
uvjet da graditelju naknadi vrijednost zgrade u visini prosječne cijene
vrijednosti građevinskog objekta, po kriterijima u vrijeme donošenja
sudske odluke.
Kada vlasnik ne može tražiti da mu pripadne prava vlasništva na objektu?
Kada objekat koji je izgrađen na zemljištu znatno veće vrijednosti od
zemljišta na kojem je izgrađen. Tada mu samo pripada pravo na naknadu
za zemljište po prometnoj vrijednosti. Ako je vrijednost zemljišta veća od
vrijednosti građevinskog objekta, onda će sud na zahtjev vlasnika
zemljišta dosuditi vlasniku zemljišta ovaj građevinski objekat i ujedno ga
obvezati da graditelju naknadi vrijednost objekta. Ovaj zahtjev se može
postaviti u roku od 3 godine od dana završetka objekta (kada je objekat
moguće koristiti u svrhu za koju je sagrađen). Ako je vrijednost zemljišta i
objekta približno jednaka, sud ih može dosuditi vlasniku ili graditelju, ali u
toj situaciji vodi računa o okolnostima koje opravdavaju donošenje takve
odluke (npr.kome je potrebniji).
Ako je graditelj bio nesavjestan (znači znao je da gradi na tuđem zemljištu
i vlasnik ga je upozorio ali on je nastavio sa izgradnjom) vlasnik zemljišta
ima određena prava. Može da zahtjeva da mu pripadne pravo vlasništva
na zgradi pod uvjetom da graditelju naknadi bvrijednost zgrade u visini
prosječne cijene objekta u vrijeme donošenja sudske odluke. Može da
zahtjeva rušenje zgrade ili da traži od graditelja da mu isplati prometnu
vrijednost zemljišta.
Kada vlasnik zemljišta zahtjeva rušenje sud može odbiti takav zahtjev ako
ocijeni da to ne bi bilo opravdano s obzirom na vrijednost objekta u
odnosu na vrijednost zemljišta. Pravo izbora vlasnika zemljišta pripada u
rokuz od 3 godine od dana izgradnje objekta , a nakon proteka tog roka
ima pravo samo da traži naknadu prometne vrijednosti zemljišta. Ova
pravila važe kada su i graditelj i vlasnik zemljišta nesavjesni.

Stranica 80 od 248
Originarno stjecanje – postaje vlasnik momentom ispunjena uslova, a
presuda je samo deklarativna da bi se npr. mogao izvršiti upis u zemljišne
knjige.

Derivativni način sticanja prava vlasništva postoji kada se to pravo izvodi


iz prava prethodnika. Kod derivativnog sticanja moraju biti ispunjena 3
uvjeta. Vlasništvo prednika, osnov stjecanja.

Okupacija – uzimanje i posjed napuštene stvari s namjerom da se


postane vlasnik. Razlika je između pokretnih i nepokretnih stvari. Kod
nekretnina je potrebno da su ispunjeni zakonom propisani uvjeti: mora se
izjaviti i pokazati na izričit način da napuštate nekretninu i u tom slučaju to
postaje državna svojina.
Okupacijom se ne može steči prava vlasništva na nekretnini.

Sticanje prava vlasništva na nekretninama na osnovu pravnog


posla. Da bi se moglo steći prava vlasništva na osnovu pravnog posla taj
pravni posao mora biti sačinjen sukladno zakonu koji propisuje promet
nekretnina. Vlasnik nekretnine postaje upisom u zemljišne knjige. Ovaj
upis se vrši pod uvjetom da je stjecalac savjestan, a savjesnost se
pretpostavlja. Ako ih ima više onda je to onaj koji ima posjed. Ako je
nekretnina u posjedu prenositelja prava vlasništva onda onaj koji je prvi
stekao pravnu osnovu. Ako je ugovor potpisan, a potpisi nisu ovjereni na
sudu, ugovor je ništavan. Ako su ugovorne strane iz ugovora ispunile svoje
obaveze, pravilo je restitucije, a ako nije moguća onda se daje naknada u
novcu. Kriteriji koje će sud koristiti u ovom slučaju jeste cijena u momentu
donošenja odluke.
Na pokretnoj stvari vlasništvo se stiče predajom isprave. Izuzetak je na
osnovu pravnog posla stiče se pravo vlasništva u trenutku zaključenja
istoga, u situaciji kada se stvar već nalazi kod sticaoca po nekom drugom
pravnom osnovu, ako stjecatelj ostavi stvar kod prenositelja po nekom
drugom pravnom poslu i ako se nalazi u posjedu 3 osobe.

Stjecanje prava vlasništva odlukom državnog organa se stiče


vlasništvo eksproprijacijom, arondacijom, komesacijom, uzurpacijom.
Kojim momentom postaje vlasnik? Momentom pravosnažnosti rješenja ili
odluke nadležnog organa.

Sticanje prava vlasništva nasljeđivanjem – nasljednik postaje vlasnik


momentom smrti ostavioca, a tim momentom postaje i posjednik iako de
facto ne drži stvar u posjedu (to je izuzetak od pravila) i pripadaju mu sva
vlasnička prava i prava posjeda.

Sticanje prava vlasništva održajem (dosjelošću)- propisano je


zakonom. pretpostavke za sticanje prava vlasništva na naekretninama
održajem. Ko može steći pravo vlasništva po tom osnovu? Savjesni
posjednik (savjesnost se predpostavlja, a savjestan je kad nije znao i nije
mogao znati da stavr koju drži u posjedu nije njegova). Ako je savjestan i
zakonit rok je 10 godina. Ako je posjednik samo savjestan, potrebnu mu
je za sticanje prava vlasništva 20 godina. Kad će postati vlasnik, šta mu je

Stranica 81 od 248
još potrebno? Ništa, potreban mu je samo protek posljednjeg dana
zakonom propisanog roka. Napuštena nekretnina postaje vlasništvom FbiH
ako zakonom nije nešto drugo određeno.
Nasljednik postaje savjestan posjednik u momentu otvaranja nasljeđa i u
situaciji kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan , ukoliko nasljednik
nije znao niti je mogao znati za to. U ovoj pravnoj situaciji rok dosjelosti
počinje teći u trenutku otvaranja nasljeđa tj smti ostavioca.
Na pokretnoj stvari posjednik stiče pravo vlasništva protekom 3 godine
savjesnog i zakonitog posjeda. Ako je samo savjestan onda 6 godina. Ovi
rokovi računaju se od dana stupanja u posjed stvari, do isteka posljednjeg
dana zakonom propisanog roka. Kada je u pitanju posjed koji je savjestan i
zakonit onda je rok 10 godina za nekretnine i i stekom zadnjeg dana tog
roka posjednik postaje vlasnik.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme zakonitog i savjesnog posjeda
predhodnika.
Potrebni je podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava vlasništva
dosjelošču na nekretnini određenoj na način koji je dovoljan da se može
izvršiti uknjižba. Presuda je samo dekleratorna i služi za upis u zemljišne
knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve zakonske
pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu.

Stjecanje prava vlasništva od nevlasnika


Vlasništvo na pokretnoj stvari osoba može steći na ovaj način pod uvjetom
da je pribavila uz naknadu od osobe koja u okviru svoje djelatnosti stavlja
u promet takve stvari.

Prestanak prava vlasništva


1. kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari
2. napuštanjem stvari (kada je njen vlasnik na nesumnjiv način izrazio
volju da više ne želi da ima vlasništvo na stvari, takvu izjavu može
dati pred nadležnim organima) i donosi se rješenje kojim se utvrđuje
da je stvar napuštena
3. propašću stavri
4. ako je drugim zakonom to posebno određeno- npr. oduzimanje stvari
u javnom interesu.

STVARNI TERET

Podrazumijeva pravo treće osobe na tuđoj nepokretnosti na osnovu koga


korisniku pripada ovlaštenje da od vlasnika takve nepokretnosti zahtjeva
određene radnje ili davanje u naturi. Oni imaju stvarnopravni karakter
zbog tog ašto terete određenu nepokretnost i obvezuju vlasnik
aopterećenog dobra da korisniku tereta ispunjava ono što je sadržaj
tereta. Ovi tereti vrlo često imaju za cilj da korisnikiu terteta kao starom i
nesposobnom za rad obeznjedi osnovne životne potrebe. Ako je
nekretnina u suvlasništvu, za zasnivanje ovog prava potrebna je
saglasnost svih suvlasnika.
Kako prestaje stvarna služnost? Propašću opterećene stvari, jednostranom
izjavom korisnika da se odriče prava, protekom vremena ze koje je
zasnovan teret i odlukom suda.

Stranica 82 od 248
STVARNA SLUŽNOST

Pravo vlasnika povlasnog dobra da za potrebe te nekretnine vrši radnje na


nekretnini drugog vlasnika, a ta nekretnina je poslužno dobro ili da
zahtjeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdrži od vršenja
određenih radnji koje bi inače kao vlasnik imao pravo da vrši na svojoj
nekretnini. Služnost se može zasovati na određeno i neodređeno vrijeme.
Prema sadržaju dijele se na pozitivne i negativne. Pozitivne su one koje
ovlašćuju titulara da za potrebe svog povlasnog dobra obavlja određene
radnje na nekretnini drugog lica poslužnog dobra. Negativne su kada se
zabranjuje vlasniku poslužnog dobra da obavlja radnje na koje on kao
vlasnik ima pravo. Stvarne služnosti se mogu zasnovati pravnim poslom,
odlukom suda i drugog državnog organa i dosjelošću.
Korisnik mora paziti da što manje oštećuje poslužno dobro. Pretpostavka
za sticanje stvarne služnosti
- dosjelost – potrebno je korištenje – najčešće prolaz
preko nečijeg puta u trajanju 20g bez protivljenja
vlasnika poslužnog dobra.
- Pravo služnosti može se zasnovati i pravnim poslom
- Odlukom suda i drugog državnog organa

ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Ima pravo tužbom zahtijevati da se od vlasnika poslužnog dobra utvrdi


pravo služnosti. To pravo se može štititi u odnosu na svakoga. Kada je
stečeno pravo titular ima pravo na zaštitu u odnosu na svaku terću osobu
koja ga ometa u korištenju tog prava, kao i na vlasnika poslužnog dobra
ako ga on ometa (tužba smetanja posjeda). Vlasnik poslužnog dobra ima
pravo ustati sa tužbom da vlasnika povlasnog dobra prestane pravo
služnosti kada ta služnost postane nepotrebna za korištenje povlasne
nekretnine kao i kada prestane razlog zbog kojeg je služnost
konstituisana.

PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI

Jedan od načina može biti i taj da se vlasnik poslužnog dobra protivi


korištenju određene služnosti a vlasnik povlasnog dobra kroz period od 5g
ne vrši tu služnost. Ako je služnost stečena dosjelošću na originarni način
za njen prestanak potrebno je ne vršenje služnosti kroz period 20g.
Služnost prestaje kada ista osoba postane vlasnik povlasnog i poslužnog
dobra. Prestaje i kada propadne jedno od dobara. Ako se podjeli
nekretnina konstituirana služnost ostaje u korist svih dijelova.

PRAVO ZALOGA

Hipoteka je pravo zaoga na nepokretnostima koje ovlašćuju hipotekarnog


povjerioca da se iz založene nekretnine namiri ako njegovo dospjelo
potraživanje prema dužniku ne bude blagovremeno ispunjeno. Realizacija

Stranica 83 od 248
takvog ovlaštenja kao i zaloga na pokretnoj stvari ostvaruje se prodajom
založene nekretnine na javnom prodaji. Prodaja se vrši po pravilima
izvršnog postupka. Hipoteka se može zasnovati i na idealnom
suvlasničkom dijelu nekretnine. Hipoteka sre odnosi na cijelu nekretninu i
na njene plodove koji nisu odvojeni od glavne stvari, i druge sastavne
dijelove i na poboljšanje stvari ako je do njih došlo nakon zasnivanja
hipoteke. Za jedno potraživanje može se zasnovati hipoteka na više
nekretnina. Založena nekretnina osigurava potraživanje povjerioca do
potpunog ispunjenja obaveze. U situaciji kada je poslije dšlo do podjele
nekretnine govorimo o nedjeljivosti hipoteke.

Nastanak hipoteke

Nastaje na tri načina:

- pravnim poslom
- sudskom odlukom
- po zakonu

Upis hipoteke se vrši u javnoj knjizi. Pravo prvenstva pripada


hipotekarnom povjeriocu u odnosu na ostale povjerioce, ako ih je više
pravo prvenstva ima onaj ko je prvi zasnovao hipoteku. Postoji mogućnost
prenosa hipoteke, ali samo, ali samo sa prenosom potraživanja osiguranog
hipotekom. Hipotekarni povjerilac može zasnovati hipoteku na postojećoj
hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Prestanak hipoteke

Kada prestane potraživanje zbog kojeg je zasnovana hipoteka, kada se


hipotekarni povjerilac odrekne hipoteke, izjava o odricanju mora biti
sačinjena u pismenom obliku i data kod nadležnog organa koji vodi javnu
knjigu gdje je hipoteka upisana, hipotekarni povjerilac mora izjavu dati
pred organom koji vodi evidenciju (gruntovnica) Ona prestaje kada ista
osoba postane nositelj prava vlasništva i prava hipoteke na istoj stvari i
kada propadne nekretnina koja je bila opterećena hipotekom.
Postoje odredbe koje su ništave- to su odredbe ugovora o hipoteci kojim
hipotekarni povjerilac ugovara pravo ubiranja plodova koje ta nekretnina
daje ili iskorištavanje nekretnine na drugi način ili da neispunjenem
obaveze (kojom je ustanovljena hipoteka) stiče pravo vlasništva na
založenoj stvari – takve klauzule su ništave i ne proizvode pravno dejstvo.
Ovim odredbama ovog zakona regulisana su i prava stranaca. Strana
pravna i fizička lica mogu biti nosioci prava vlasništva na pokretnim
stvarima kao i domaća lica ako zakonom nije drugačije određeno. Strana
pravna i fizička lica mogu steći pravo vlasništva na području FBiH na
zemljištu i zgradi nasljeđivanjem ako međudržavnim ugovorom nije
drugačije određeno. Ako strano fizičko i pravno lice obavljalo određenu
djelatnost na području FBiH, tada može steći pravo vlasništva na
poslovnim zgradama, prostorijama i zemljištu na kojem se objekti nalaze.
Mogućnost sticanja može biti ograničeno.

Stranica 84 od 248
Zakonom o vlasničko- pravnim odnosima je pored ostalog predviđena
mogućnost da se za potrebe njihovih diplomatsko konzularnih
predstavništava i njihovih organa i specijalnih agencija, kao i organa UN-a
i EU uz prethodnu pismenu saglasnost federalnog min pravde, kojre je
dužno prethodno pribaviti mišljenje min vanjskih poslova BiH, izdati u
dugoročni zakup zgrade na kojima postoji pravo vlasništva. Dugoročni
zakup može se zaključiti na period od 5-50g. Strana fizička i pravna lica
mogu biti ograničena u kupovini zbog principa reciprociteta. To su knjige u
koje se upisuju i evidentiraju svi pravni odnosi nad nekretninama. Ta
evidencija se vodi kod ZK ureda općinskih sudova. Osnovna načela ZK
prava:
- Načelo upisa – prema ovom načelu ZK pravo se može
steći , prenjeti ili prestati upisom u zemljišnu knjigu.
- Načelo javnosti- svakom je dozvoljeno da ih razgleda,
tako da se ne može pozvati da mu je nepoznato šta je
upisano u javnu knjigu.
- Načelo pouzdanja u javne knjige- smatra se ispravnim
i potpunim sve upisano u javne knjige.
- Načelo prioriteta- jače je oravo onoga ko je ranije
upisan- od kada je ured primio zahtjev za upis.
- Načelo legaliteta- da se upis može dozvoliti na
osnovu isprave koja važi kao punovažan pravni
osnov. Te ako je zahtjev u skladu sa ZK. Valjana
pravna isprava je sudska odluka, odluka organa
uprave, ugovor o prodaji i ugovor o poklonu. Uz
molbu se prilaže isprava, a onda ZK ured odlučuje o
uknjižbi.

ZK se sastoji od glavne knjige, zbirke isprava i registra.


Glavnu knjigu čini zbir ZK izvadaka. ZK ulošci su dijelovi glavne knjige koji
čine pojedine isprave i čine jedno ZK tijelo (ukupnost nekretnina jednog
vlasnika ili više suvlasnika, a koji se nalaze u istoj ZK i katastarskoj općini)
Registar je pomoćna knjiga koja omogućava lakše pronalaženje određenih
podataka. Registar parcela, čestica, abecedni imenik, spisak lica / titulara
ZK prava sa oznakom ZK uloška u kojem su ta lica upisana u ZK.

Vrste upisa:
- uknjižba
- predbilježba
- zabilježba

Konačan upis sticanja prenosa i prestanka nekog ZK prava je uknjižba.


Predmet uknjižbe mogu biti stvarna prava, realni tereti i obligaciona
prava.
Predbilježba je uslovni upis privrednog karaktera. To je uslovni upis prava
sticanja i sva ZK prava.
Zabilježba je upis informativnog karaktera. Kako bi se publikovali važni
novi odnosi u pogledu ograničenja raspolaganja i upravljanja
nekretninama- vlasnička prava.

Stranica 85 od 248
Otklanjanje nedostataka vrši ZK referent.

PITANJA

Pojam prava vlasništva (suština i šta podrazumijeva? Šta je sa


raspolaganjem? Može li vlasnik neograničeno raspolagati? Kakva prava
pripadaju vlasniku u slučaju ograničenja prava vlasništva? (puna naknada)
Posjed? Zajedničko vlasništvo? Ko su etažni vlasnici? Šta može biti
predmet prava vlasništva (pokretne i nepokretne stvari)? Može li se
suvlasnik odreći prava na diobu? Šta se dešava ako klauzula o odricanju
od ciobe stoji u ugovoru? Ništava je! Stecanje prava vlasništva na
nekretninama? Osnovi stjecanja? Šta je stvarno pravo? Kako djeluje na
druge? (prema svima- erga omnes). Razlika između originarnog i
derivativnog sticanja prava vlasništva? Stjecanje prava vlasništva od
nevlasnika, odvajanjem plodova, okupacijom? Šta su plodovi i kome
pripadaju? To su sporedne pokretne stvari koje pripadaju glavnoj stvari
(pertinencija) do odvajanja. Šta je zakonit a ša savjestan posjed? Kad se
tužba odbacuje a kada odbija? Kada se donosi meritorna presuda tužba se
odbija, a ako ne ulazi u meritum stvari, odbacuje se rješenjem.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se štiti tužbom. Vlasničke tužbe ne zastarjevaju, za


razliku od tužbe za smetanje prava posjeda. Postoje tri tužbe:

Rei Vindicatio: tužba za vraćanje stvari u posjed. U ovoj tužbi je aktivno


legitimiran vlasnik, koji mora dokazati da je vlasnik i da je stvar koju traži
da mu se preda u posjed, nalazi kod tuženog koji je neovlašteno drži.
Dakle, tužit će posjednika nevlasnika koji nema ovlaštenje da drži stvar da
mu je preda i naknadi troškove spora. Također je obavezan da vrati
plodove ali postoji razlika ukoliko je posjednik savjestan ili nesavjestan.
Osoba čiji je posjed savjestan dužna je vratiti stvar vlsniku sa plodovima
koji nisu obrani; on ne odgovara za pogoršanje ili propast stvari do kojih je
došlo za vrijeme savjesnog posjeda; savjestan posjednik ima pravo na
naknadu nužnih troškova održavanja i korisnih troškovu u obimu u kojem
je vrijednost stvari povećana. Savjesan posjednik može stvar zadržati dok
mu vlasnik ne naknadi ono što mu pripada.

Nesavjestan posjednik dužan je stvar predati tužitelju sa svim plodovima


koje je stvar dala za vrijeme posjedovanja i naknaditi vrijednost ubranih
plodova, naknaditi štetu koja je nastala na stvari, izuzev ako bi ta šteta
nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika. Kada se postavlja tužbeni
zahtjev, onda se mora voditi računa o savjesnosti posjednika, jer se
sporedni zahtjevi mogu postaviti u zavisnosti od toga da li je savjestan
posjednik ili ne.
Savjestan posjednik postaje nesavjestan od momenta kada mu je tužba
uručena. Tužilac može dokazivati da je savjesnost i ranije prestala ali ona
se pretpostavlja.

Stranica 86 od 248
Tužilac mora dokazati da je vlasnika (ZK izvadak), mora odrediti identitet
stvari i mora dokazati da se individualno određena stvar nalazi kod
tuženog bez pravnog osnova.

Tužba za predaju stvari radi jačeg prava (Actio Publiciana) – tužba


iz pretpostavljenog vlasništva. Podiže je pretpostavljeni vlasnik i to je
tužba koja se podnosi kada neko smatra da ima jače pravo na posjed.
Aktivno je legitimirano lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po
pravnom poslu i na zakonit način, a u moment pribavljanja nije znalo ili
nije moglo znati da nije postalo vlasnik. Traži se povrat stvari od osobe
koja tu stvar drži po slabijem pravnom osnovu ili bez prava. Tužitelj se
zove i pretpostavljeni vlasnik. Npr, kada su dva lica zaključila ugovor o
prodaji nekretnina koji je punovažan i _. Kupac nij epostao vlasnik jer nije
izvršio upis u javne knjige. Ovo je jedan od derivativnih prava sticanja
vlasništva, kupac ne postaje vlasnik momentom zaključenja ugovora, već
upisa u zemljišne knjige.
Ako je kupcu oduzet posjed od osobe koja nema pravnog osnova za
držanje stvari, pretpostavljenni vlasnik može podnijeti tužbu sa tužbenim
zahtjevom za predaju u posjed, a može se postaviti zahtjev za vraćanjem
plodova za vrijeme trajanja posjeda kao i zahtjev za naknadu štete.
Tužitelj mora dokazati da je njegov posjed zakonit, a savjesnost se
predpostavlja, i da je posjed tuženog po slabijem pravnom osnovu.
Kao punovažni pravni osnovi samtraju se: ugovori na osnovu kojih se stiče
pravo vlasništva. Ako i tuženi imma neki pravni osnov, pa se poziva na
njega, jači pravni osnov ima osoba koja je predmet pribavila teretnim
pravnim poslom. Ako su im pravni osnovi jednaki, prvenstvo ima onaj kod
koga se stvar nalazi u posjedu.

Tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja (actio


negatoria)- tužba zbog uznemiravanja- ovu tužbu podiže vlasnik i
pretpostavljeni vlasnik protiv osobe koja ga protivpravno uznemirava u
korištenju stvari i traži da to uznemiravanje prestane, dakle nema
oduzimanja samo postoji uznemiravanje. Pored zahtjeva koji se odnosi na
prestanak uznemiravanja može se postaviti i zahtjev za naknadu štete
ukoliko je ista pričinjena uznemiravanjem. Tužbu može podnijeti i
suvlasnik. Kod tužbe smetanja posjeda – uvijek se donosi rješenje a kod
tužbi za smetanje vlasništva donosi se presuda.

ZAKON O VLASNIČKO-PRAVNIM ODNOSIMA – PITANJA

1. pojam pravo vlasništva i stjecanje pravo vlasništva (4 osnova -


nabrojati)?
2. u koju kategoriju spada stjecanje pravo vlasništva na nekretninama
đrađenjem na tuđem zemljištu i dosjelošću? (originarni). Razlika
između originarnog i derivativnog stjecanja prava vlasništva ?
3. Stjecanje prava vlasništva na osnovu zakona? (Eksproprijacija,
arondacija, komasacija i uzurpacija)
4. Zaštita prava vlasništva? (nabrojati tužbe i ispitivač traži da
objasnite jednu detalnije; šta se može postaviti u osnovni, a šta u
dodatni tužbeni zahtjev (ovo je jako značajno za rei vindikaciju);)

Stranica 87 od 248
5. Prestanak prava vlasništva?
6. Odricanje od prava vlasništva?
7. Služnosti?
8. Posjed? Razlika između posjeda i vlasništva? Vrste posjeda? Prava
posjednika? Pravo na zaštitu? Paralela između zaštite prava
vlasništva i zaštite posjeda? Kako izgleda tužbeni zahtjev? Na šta je
ograničeno raspravljanje u tom postupku?
9. Prava stranaca? (Najkraće)
10. Lične služnosti?
11. Stvarne služmosti? Pojam stvarne služnosti? Sticanje i prestanak
prava služnosti?
12. Stvarni tereti?
13. Pravo zaloga?
14. Hipoteka?
15. Prava suvlasnika?

ZAKON O PROMETU NEKRETNINA (SN F BIH )

Primjenjuje se temeljem člana 9.5 Ustava FBIH.

Koje nepokretnosti mogu biti u prometu?

Forma ugovora kojim se vrši promet nekretninom?


Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo vlasništva nepokretnosti mora
biti sačinjen u pisanom obliku, a potpisi ugovorih strana moraju biti
ovjereni u sudu. Ako ovo nije zadovoljen, ugovor ne proizvodi pravno
dejstvo tj. ništav je. Ništavi ugovori se ne mogu konvalidirati ispunjenjem.
Ako potpisi nisu ovjereni, a ugovorne strane ispune obaveze iz ugovora, to
ispunjenje ne znači ništa. Sve ono što ja dato po osnovu takvog (ništavog)
ugovora mora se vratiti. Ako to nije moguće, onda se daje naknada po
cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. U zakonu o izmjenama i
dpounama zakona o preometu nepokretnosti (SN RBiH 18/94) govori o
sudbini ugovora koji su zaključeni do stupanju na snagu ovog zakona, jer
je do donošennja ove izmjene bilo pitanje punovažnosti ugovora
prometom nekretnosti bilo regulisano drugačije. Prije stupanja na snagu
ovog zakona punovažni su ako su ugovorači u cjelosti ili pretežnom djelu
ispunili obaveze iz ugovora, zato što ranije nije bila odredba o ovjeri
potpisa. Ako obaveze nisu izvršene do tog datuma i takav ugovor će sotati
na snazi pod uslovom da su ugovorne strane izvršile ovjeru potpisa
ugovarača kod nadležnog suda u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na
snagu. Ovo se odnosi i na predmete koji su se zatekli na sudu a nisu
rješeni u prvom stepenu.

Npr. Pitanje može biti: zakonske pretpostavke za punovažnost ugovora o


prometu nepokretnosti?

Stranica 88 od 248
Kad se prenosi prava vlasništva na zgradi, istovremeno se prenosi i pravo
vlasništva na zemljijštu na kome je zgrada izgrađena i na zemljištu koje
služi redovnoj upotrebi zgrade.

PRAVO PREČE KUPNJE


Ranije je bilo šire postavljeno sada je malo suženo. Određuje se posebnim
zakonom.
Ovo je jedno od ograničenja prava vlasništva koje može postojati. Ovo
pravo preče kupnje ustanovljeno je u korist suvlasnika ako namjerava
prodati svoj suvlasnički dio na građevinskom objektu, stambenoj ili
poslovno zgradi, stanu, poljoprivrednom zemljištu itd. Ako je zgrada izdata
u zakup i zakupc ima pravo preče kupovine pod određenim uvjetima (ako
je poslovnu prostoriju koristio najmanje 5 godina).
Ukoliko je konstituirano pravo preče kupovine u odnosu na neku osobu,
vlasnik-prodavac mora izvršiti ponudu osobi u čiju korist je konstituirano
pravo preče kupovine. Vlasnik koji namjerava da proda nepokretnost na
kojoj je konstituirano pravo preće kupnje u odnosu na neku osobu, dužno
je da sačini ponudu u pisanoj formi i u tu ponudu unese podatke o
nekretninama te da ih označi zemljišnoknjićno ili katastarski, cijenu i
ostale uvjete prodaje, i ponudu dostavi licu koje ima pravo preče kupovine
na način kojim će moći u slučaju potrebe, dokazati da je ponuda izvršena
na zakonit način. To znači da ponudu mora dostaviti preporučenom
pošiljkom ili direktno uz potvrdu ponuđenog da je istu primio. Ovo je
potrebno zbog toga što je primalac ponude dužan da u roku od 30 dana od
dana primitka ponude izjavi da li prihvata ponudu ili ne.
Ako ponuđeni tj. osoba koja ima pravo preće kupovine u tom roku ne da
nikakvu izjavu, smatraće se da ponudu ne prihvata. Nakon toga, vlasnik
određene nekretnine može slobodno raspolagati, odnosno, izvršiti prodaju
te nekretnine. Prodaja se može izvršiti samo pod istim uvjetima koji su dati
u ponudi osobi koj ima pravo preče kupovine.
Ukoliko prodavac izvrši kupoprodaju pod povoljnijim uvjetima, tada osoba
u čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine može kod suda ustati sa
tužbom za poništenje ugovora i postavit zahtjev da se njemu pod istim
uvjetima nepokretnost prenese u vlasništvo. Prilikom podizanja tužbe
osoba koja je imala pravo preče kupnje dužna je deponirati kupoprodajnu
cijenu u sud, a radi se o cijeni iz ponude upućene trećem licu, kako bi
pokazao stvarnu namjeru da i on po toj cijenu zaključi ugovor o prometu
nekretnina. Tužba za poništenje ugovora okupoprodaji zbog povrede prava
preče kupovine može se podnijeti sudu u roku od 30 dana od dana kada je
imalac prava preče kupovine saznao za prodaju i uvjete prodaje, a
najkasnije od u roku od 1 godine od dana zaključenja ugovora (subjektivni
i objektivni rok).
Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po isteku
roka za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaju da postupi
na naprijed navedeni način, tj. da ponovo dastavi ponudu licu koje ima
pravo preče kupovine.
Šta će biti u situaciji kada vlasnik proda nekretninu trećoj osobi
pod povoljnijim uslovima od uslova iz ponude ili ako izvrši prodaju
nekretnina bez prethodnog izvršenja ponude?osoba koja ima pravo

Stranica 89 od 248
preče kupovine ima pravo da tužbom kod suda traži poništenje ugovora i
da se njemu pod istim uvjetima proda.

ODRICANJE OD PRAVA VLASNIŠTVA

Nosilac prava vlasništva može jednostranom izjavom odreći prava


vlasništva na nekretnini u korst općine, samo ako na toj nekretnini ne
postoje tereti, izuzev prava služnosti. Izjava se daje u posebnom postupku
kod nadležnog organa.

Ugovori zaključeni u ratu


Kakav karakter imaju ugovori zaključenii u ratnom periodu,
(nakon 30.04. 1992)?
Ako je vlasnik nekretnine prenio pravo vlasništva na neko drugo lice pod
dejstvom sile, prevare i sl. takvi ugovoru ništavi. Na ništavost se mogu
pozivati samo ugovorne strane. Ako je neko treći stekao pravo vlasništva i
taj ugovor je ništav. Svi upisi u zemljišne knjige po osnovu ovakvih pravnih
poslova su također ništavi i ne proizvode pravno dejstvo.
Pročitati Zakon o građevinskom zemljištu.

Šta se smatra nepokretnosti u smislu ovog zakona?


Poljoprivredna zemljišta, šume, šumska zemljišta, zgrade, itd.

ZAKON O ZEMLJIŠNIM (JAVNIM) KNJIGAMA

Predmet regulisanja ovog zakona je uređenje, vođenje, održavanje i


uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama
u zemljišnim knjigama FBiH. Drugim rječima, zemljišne knjige su knjige u
koje se upisuju i evidentiraju svi pravni odnosi povodom nekretnina. Šta
čini zemljišnu knjigu? Glavna knjiga, zbirka isprava, i registar.
Zemljišna knjiga u smislu ovog zaona je jevna kjniga I javni registar
stvarnih prava na nakretninama I drugih prava koja su zakonom
predviđena za upis, kao i ostalih zakonom predviđenih činjenica od
značaja za promet.
Nekretnina – u smislu ovog zakona to su zemljišta, zgrade, stanovi,
poslovne prostorije, posebni djelovi zgrada i drugi građevinski objekti.
Glavna knjiga – zbir zemljišno-knjižnih uložaka jedne katastarske opštine.
Upisi se vrše u zemljišno-knjižni uložak. U taj uložak se upiuje jedno
zemljišno-knjižno tjelo. Zemljišno-knjižno tijelo se satoji od više
katastarskkih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini. Prvi
odjeljak zemljišno-knjižnog uloška nosi oznaku A. To je popisni list. U
popisni list se unosi broj katastarske parcele, naziv, opis i kultura parcele,
spajanje ili dioba zemljišno-knjižnih tijel (ukkoliko je vršena), stvarn aprava
koja su konstituiran au korist zemljišno-knjižnih tijela. Drugi odjeljak
zemljišno-knjižnog uloška nosi naziv B. To je vlasnički list. U taj odjeljak
unosi se pravni osnov upisa, ime vlasnika zemljišno-knjižnog tijela, ako

Stranica 90 od 248
ima više suvlasnika – podaci o njima, eventualna ograničenja prava
raspolaganja, kao i sve zabiolježbe koje se tiču vlasništva. Treći odjeljak je
C. To su tereti. U njega se unose tereti i ograničenja, pravni osnov upisa
svih prava koja opterećuju zemljišno-knjižni tijelo, zabilježbe koje se
odnose na ta opterećenja i podaci o nosiocima tih prava.
Postupak upisa u zemljišne knjige. Upis se vrši na osnovu rješenja o upisu
koje donosi zemljišno-knjižni referent, a koje se donosi na osnovu zahtjeva
tj. podneska za upis.

ZAKON O AUTORSKOM I SRODNIM PRAVIMA


Pitanja koja se najčešće javljaju: Šta je autor? Autorsko djelo? Zaštita
autorskog prava?
Šta se podrazumjeva pod autorskim djelom?
To je tvorevina ljudskog ua iz određene oblasti stvaralaštva npr.
Književnost, nauka , umjetnost i ostatak je nabrojan u zakonu.
Pod autorskim djelom se podrazumjevaju zbornici , antologije, muzičke i
fotografske zbirke, čak i prilagođeni prevodi u sredini u kojoj se plasiraju ,
obrade pjesama drugih autora (sve to pod određenim uvjetima).
Lice koje je napravilo tu intelektualnu tvorevinu smatra se autorom. Autor
može biti samo fizičko lice a nosioci autorskog prava mogu biti i pravna
lica.
Ko će se smatrati autorom?
Ono lice čije je ime označeno na autorskom djelu. Može se koristiti i
pseudonim . za pseudonim je značajno da vrijedi dok se ne dokaže
suprotno. Ako se radi o anonimnom djelu kada autor uopće nije označen ili
je djelo pod pseudonimom – autorsko pravo pripada izdavaču djela.
Svoja prava autor može prenjeti na fizička ili pravna lica i tada ta lica stiču
status nosioca autorskog prava . na taj mačin se prenose imovinska prava
autora. Prenošenje autorskog prava moguće je i nasljeđivanjem po samom
zakonu to su zakonski nasljednici ili testamentom. Testamentom se ovo
pravo prenosi na bilo koje lice- prema volji ostavioca.
Treba naglasiti da je autorsko pravo i materijalno i moralno.
Autorska imovinska prava sadrže ovlaštenje na iskorištavanje ,
reprodukovanje , umnožavanje , prikazivanje, prenošenje i prevođenje
raznih djela itd.
Autorska moralna prava sadrže ovlaštenje autora da bude priznat i
označen kao stavralac djela, da se suprotstavi svakoj izmjeni svog djela,
deformaciji ili skraćenju . tada se može usprotiviti i tražiti zabranu tj
zaštitu . dakle, ima pravo da štiti svoje djelo.
Pojam autorskog ugovora- zaključenjem ovog ugovora prenosi se pravo
iskorištavanja djela ovog autora. Npr. Izdavački ugovor, ugovor o
prikazivanju, o izvođenju itd. Za punovažnost ovog ugovora značajno je
da je zaključen u pismenom obliku. Naime, ako nije zaključen u ovoj formi
neće proizvoditi pravno dejstvo.
Autor može podnijeti tužbu sudu ako se njegovo djelo iskorištava bez
njegovog odobrenja ili suprotno odredbama zaključenog autorskog
ugovora. Ovo se rješava u parnici . autor u ovom slučaju može tražiti
novčanu naknadu za korištenje i novčanu satisfakciju ukoliko su mu
povrijeđeni čast i ugled. Pravo na zaštitu imaju koautori, njihovi
nasljednici , nosioci autorskog prava i organizacije kojima je autor

Stranica 91 od 248
pripadao. Ako je prouzrokovana neka materijalna šteta može se tražiti
naknada te štete. Kada sud u parničnom postupku izrekne presudu može
izreći i zabranu daljeg kršenja autorskog prava , te da se presuda objavi o
trošku tuženog , da se unište ili preinače predmeti kojima je nanesena
povreda. Sud može u postuoku donjeti i privremene mjere kojima se
oduzimaju predmeti kojima se čini povreda te da se zabrani dalje
obavljanje radnji kojima se nanosi povreda autorskog prava.
Autorsko pravo se štiti za života i 70 godina nakon smrti autora. U tom
periodu može se tražiti sudska zaštita prava.
Pitanja koja se najčepće javljaju su : Vrste autorskog djela? Prenošenje
autorskog prava /nasljeđivanje? Zaštita?
I ovdje sud uvijek odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva. Znači
nikada ex officio neće preći granice zahtjeva.

ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA

• Načelo ravnopravnosti- stranke imaju potpuno jednaka prava u


svakom pogledu.
• Načelo savjesnosti i poštenja- znači da su učesnici u zasnivanju ovih
odnosa i ostavrivanju prava iz njih dužni da se pridržavaju ovog
načela. Otvorenost i iskrenost- radi se naime o pouzdanosti strana u
času zaključenja obligacionog odnosa što je prednost za valjano
ispunjenje dakle jedna strana je iskreno spremna na ispunjenje
obaveze uz istovremeno očekivanje ispunjenja obaveze i druge
strane. Dakle, mora postojati povjerenje da će se na savjestan i
odgovoran način ispuniti međusobna prava i obaveze.
• Zabrana zloupotrebe prava – zabranjeno je vršenje prava i obaveza
iz obligacionih odnosa suprotno cilju zbog koga je ono ustanovljeno
ili priznato. Problem može nastati u vršenju prava (samovolja)
postoji zabrana stvaranjai iskorištavanja monopolskog položaja .
zabranjeno je stavranje nekog odnosa iskorištavanjem ovog položaja
kojim se stiču materijalne koristi a koje nisu utemeljene na radu
(npr. Zelenaški ugovor) i stvaranju ravnopravnog odnosa ugovornih
strana.
• Načelo ekvivalentnosti – jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Što
jedna strana drugoj da jednaka je onome što je od nje primila.
Povreda ovog načela može se manifestirati kao prekomjerno
oštećenje . ovo načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi .
Ovakav ugovor je rušljiv i može se tražiti njegovo poništenje. U
određenim rokovima (subjektivno – od dana saznanaja za razlog
rušljivosti a objektivni od dana zaključenja ovakvog ugovora).
Potrebno je da je osoba savjesna- dakle nije znala niti je mogla znati
stavrnu vrijednost stavri. Ako se ugovor ne pobije u određenom roku
on će ostati na snazi.
• Dužnost ispunjenja obaveze- učesnici su dužni ispuniti obavezu na
ugovoreni način i u ugovorenom roku. Obaveza iz ugovora se mora
ispuniti u cjelosti i onako kako glasi. Ako jedna od ugovornih strana
ne ispuni obavezu u ugovorenom roku i na ugovoreni način a zbog

Stranica 92 od 248
toga je druga strana pretrpila štetu, može zahtjevati od druge strane
raskid ugovora i zbog neispunjenja i naknadu štete.
• Ponašanje u ispunjavanju obaveza i ostvarivanju prava – u izvršenju
obaveza učesnici iz obligacionih odnosa dužni su ponašati se sa
pažnjom dobrog privrednika tj pažnjom dobrog domaćina ili sa
povećanom pažnjom dobrog stručnjaka. Pažnja dobrog privrednika
je pravni standard i odnosi se na vršioce samostalnih djelatnosti tj
pravnih lica koji učestvuju u postupku, pažnja dobrog domaćina
odnosi se na fizička lica i povećana pažnja dobrog stručnjaka-
zahtjeva se od stručnjaka koji se bavi određenom djelatnošću.
Prilikom ostavarivanja prava jedna strana treba da se uzdrži od
postupaka koji otežavaju izvršenje obaveze druge strane ili ga
onemogućavaju u tome.

IZVORI OBLIGACIONIH ODNOSA

Odnosi mogu nastati na osnovu:


- ugovori
- prouzrokovanje štete
- sticanje bez osnova
- poslovodstvo bez naloga
- jednostrana izjava volje

Ugovori- To su dvostrani pravni poslovi kojima se zasnivaju obligacioni


odnosi. U pravilu radi se o tome da dužnik treba povjeriocu da izvrši
određenu činidbu.
Prouzrokovanje štete- štetnik je dužan nadoknaditi štetu oštećenom
pod zakonom propisanim uslovima (moraju se znati uslovi na ispitu).
Sticanje bez osnova- prelazak imovine sa jednog na drugo lice bez
pravnog osnova.
Poslovodstvo bez naloga- mješanje u tuđe poslove , vršenjem nekog
faktičkog ili pravnog posla od strane jednog lica u korist drugog bez
ovlaštenja osobe u čiji korist se vrši taj posao. Može biti nužno i korisno.
Jednostrana izjava volje – može da nastane obaveza prema subjektu
koji ne ispuni uvjete iz obećanja. Ovakve izjave su npr. Javno obećanje
nagrade (neodređenom krugu lica da poduzme neku radnju za nagradu).

UGOVOR

Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja


ugovornih strana u cilju postizanja određenih pravnih učinaka.
Ugovori mogu biti jednostranoobvezujući kada obaveza na izvršenje
činidbe nastaje samo za jednu ugovornu stranu. Dvostranoobvezujući
postoje kada obaveza nastaje samo za oba ugovrarača. To je najčešće
ugovor o djelu, ugovor o zakupu itd.

Stranica 93 od 248
Teretni ili naplatni ugovori postoje kada se za činidbu jedne strane daje
protučinidba druge strane. Npr. Ugovor o prodaji ili ugovor o zakupu.
Besplatni ili dobročini ugovori- kada se za primljenu činidbu ne daje
protučinidba. Npr. Ugovor o poklonu.
Aleatorni ugovori ili ugovori na sreću – za njih je karakteristično da u
momentu zaključenja vrijednost ugovora nije poznata i neizvjesno je ko je
dužnik a ko povjerilac.
Konsenzualni ugovori su oni koji postaju prefektni kada se ugovarači
sprazume o bitnim sastojcima ugovora bez posebne forme i predaje stvari.
Realni ugovori su oni kod kojih se pored saglasnosti zahtjeva i predaja
stvari.
Mora se znati- prema zakonu o obligacionim odnosima ugovori su u pravili
neformalni tj. Konsenzualni – ukoliko posebnim zakonom nije propisana
forma. Pored zakonske forma može biti i ugovorena.
Na osnovu ugovora se traži realizacija stvarnog prava. Ugovor je pravni
osnov za sticanje stvarnog prava. Ugovor djeluje samo između ugovornih
strana dakle inter patres. Učinak obligacionopravnog ugovora može se
proširiti i na treća lica ukoliko se ugovorne strane dogovore, odnosno
ukoliko su ugovorne strane takvo pravo ugovorile u korist trećeg lica. U
takvoj pravnoj situaciji jedna ugovorna strana u svoje ime ugovori
potraživanje u korist treće – tada treće lice stiče sopstveno i neposredno
pravo prema dužniku, ako nije nešto drugo ugovoreno. Ugovorač koji je
prenio pravo na treće lice ima pravo zahtijevati od dužnika da izvrši
obavezu. Dužnik može istaći sve prigovore prema ugovraraču po osnovu
ugovora.

MANE VOLJE

- bitna zabluda
- nesporazum
- prevara

kod postojanja zablude ugovori su rušljivi.


Prijetnja je izazivanje straha kod jedne od ugovornih strana tako da je ta
strana zbog te prijetnje zaključila ugovor. Onda ta strana može tražiti
poništenje ugovora, dakle oni su relativno ništavi. Ugovorna strana može u
zakonom propisanom roku tražiti poništenje. Prijetnja se može izjaviti
direktno, telefonom ili pismom.
Zabluda je nesaglasnost između faktičkog stanja ili o svojstvima stvari ,
prirodi pravnog posla i predodžbi osobe o tome. Ona je bitna ukoliko se
odnosi na bitna svojstva ugovora ili na lice sa kojim se ugovor zaključuje.
Nesporazum postoji kada strane vjeruju da su saglasne o svim elementima
ugovora ali postoji nesporazum o prirodi ugovora ili predmetu obaveze.
Prevara je dovođenje ili održavanje jedne strane u zabludi kako bi se
navela na zaključenje ugovora. U toj situaciji strana koja je dovedena u
zabludu može tražiti poništenje ugovora. Ugovorna strana koja je pod tim
uslovima zaključila ugovor i time pretrpila štetu ima pravo na naknadu
iste. Ako je prevaru učinilo 3l ona će uticati na punovažnost ugovora ako
je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru. Ugovor bez

Stranica 94 od 248
naknade može se poništti kada je prevaru učinilo 3l bez obzira da li je
druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru. (članovi 60.66.
zakona o obligacionim odnosima)

ZASTUPANJE

Ugovor se može zaključiti i preko zastupnika. Ugovor je punovažan ako je


zaključenje pravnog posla izvršeno u granicama dobijenog ovlaštenja.
Zastupanje nastaje i na osnovu zakona- uglavnom to je direktor kod
pravnih lica ili druge lice ovlašteno za zastupanje, prema porodičnom
zakonu roditelji su zakonski zastupnici djece itd.
Postoji zastupanje na osnovu punomoći. Nekad se može pretrpjeti šteta
prekoračenjem obvlaštenja za zastupanje (treba znati pod kojim uslovima
se može tražiti naknada) odobrenje se može dati i naknadno. Za
prouzrokovanje štete 3l prekoračenjem ovlaštenja ili bez odobrenja
solidarno odgovaraju punomoćnik ili opunomoćeni.
Punomoć je ovlaštenje za zastupanje može se zasnovati na jednostranom
pravnom poslu ili na osnovu ugovora o punomoćstvu. Kada postoji ugovor
ovlaštena osoba se mora ponašati u skladu sa ovlaštenjem. Punomoćnik
može biti i pravno lice.
Ako je za pravni posao za koji se daje punomoć propisana forma onda i
punomoć mora biti u toj formi. Može se opozvati ali sve zavisi od
vlastodavca. Ako treće lice nije znalo niti je moralo znati da je punomoć
opozvana tj sužena onda to prema njemu neće ni imati dejstvo. Izdavalac
punomoći u takvoj pravnoj situaciji ima pravo zahtijevati od
opunomoćenog naknadu štete koju je zbog toga pretrpio, izuzev ako
opunomoćeni nije znao niti je morao znati za sužavanje punomoći.

USLOVI I ROKOVI KAO NAČIN OGRANIČENJA UGOVORA (član 74-77)

Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi
od neizvršene činidbe. Uslov može biti suspenzivni i rezolutivni. Prvi je
onaj od čijeg nastupanja zavisi nastanak ugovora, a raskidni je onaj od
čijeg nastupanja zavisi raskid. Rok spada u sredstva ograničenja pravnog
posla buduća neizvjesna činjenica koja će se sa sigurnošću desiti.
Izražava se u danima ili mjesecima.

ZNAČAJ FORME ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA

Ugovori su u pravilu neformalni. Osim zakonom propisane forme same


stranke mogu ugovoriti formu. Ako je forma propisana zakonom tada
ugovor mora biti sačinjen u toj formi , u suprotnom ne proizvodi pravno
dejstvo. Odnosno takav pravni posao je ništav. Ovakav ugovor koji nije
sačinjen u zakonom propisanoj formi neće konvalidirati čak i ako su
obaveze iz takvog ugovora ispunjene u cjelosti. Ono što je dato po osnovu
ništavog ugovora mora se vratiti- pravilo restitucije. Ako nije moguće
vraćanje daje se cijena stvari u vrijeme presuđenja. Ako je forma
ugovorena time nije izričito određeno da punovažnost ugovora zavisi od
ugovorene forme. Dakle propuštanje forme u ovom slučaju neće uticati na

Stranica 95 od 248
punovažnost ugovora ako su obje strane obaveze iz ugovora ispunile u
cjelosti. Ovaj ugovor se ispunjenjem može konvalidirati.
Pravna lica imaju pravnu i poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost znači
biti nosilac prava i obaveza tj biti pravni subjekt. Poslovna sposobnost
pravnog lica u obimu njegove djelatnosti jeste da zaključuje ugovore kao i
kod fizičkih lica i ovdje se saglasnost za zaključenje nekog pravnog posla
može dati prethodno, istovremeno i naknadno. Ovo vrijedi samo u situaciji
ako je statutom ili nekim drugim aktom pravnog lica određeno i u sudski
registar upisano da njegov zastupnik može zaklujučiti ugovor samo uz
saglasnost nekog organa. Ukoliko se saglasnost ne istakne ni naknadno
smatraće se da ugovor nje ni zaključen. U takvoj pravnoj situaciji
savjesnim ugovaračima pripada pravo na pravičnu naknadu ukoliko
pretrpe neku štetu. Ograničeno poslovno sposobna osoba može zaključiti
ove ugovore sa odobrenjem svog zakonskog zastupnika, bez njegove
saglsanosti samo one ugovore čije zaključenje posebnim zakonom
dozvoljeno.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Kapara
Kapara se daje prilikom zaključenja ugovora, najčešće u novcu a može biti
u drugim stvarima, kao znak da je ugovor zaključen. Primalac kapare stiče
pravo vlasništva na primljenom iznosu ili drugoj imovinskoj vrijednosti.
Može biti u okviru glavnog ugovora ili se može posebno sačiniti. Sastavljen
je kad se postigne saglasnost i izvrši predaja stvari. To znači da je
zaključen ugovor a time se vrši i obezbjeđenje ugovora. Ako se ugovor ne
izvrši a to se može staviti na teret jednoj strani npr davaocu. Tada
primalac ima pravo da raskine ugovor i zadrži primljenu kaparu ili može
zahtijevati ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja u
ispunjenju. Ako je za neizvršenje kriv primalac kapare tada davaocu
kapare pripada pravo na raskid ugovora i vraćanje kapare u dvostrukom
iznosu. Umjesto toga može da traži izvršenje ugovora i naknadu štete.
Kada je kapara previše visoka postoji mogućnost da se kod suda traži
sniženje. Kada se ugovor izvrši kapara se uračunava u cijenu ili se vraća
ako je predmet ugovora nešto drugo.

Odustanica
To je iznos novca koji se koristi za slučaj raskida ugovora, a dužan ga je
platiti ugovrarač koji raskida ugovor. Ovo pravo davanja odustanoce traje
do momenta ugovorenog roka, ako nije predviđen rok ugovorom onda do
momenta dospijeća obaveze iz ugovora. Kada je kaparom ugovoreno
pravo da se odustane od ugovora onda se kapara smatra kao odustanica i
svaka strana može odustati od ugovora.

PREDUGOVOR

To je izjava volje kojom se preuzima obaveza na zaključenje glavnog


ugovora. Predugovor mora biti sačinjen u obliku koji je propisan za
punovažnost glavnog ugovora. Mora da sadrži sve one bitne elemente
potrebne za glavni ugovor. Predugovor obvezuje samo na zaključenje

Stranica 96 od 248
glavnog ugovora u roku određenom predugovorom. Ako jedna od
ugovornih strana ne zaključi ugovor u ugovorenom roku onda druga strana
može ustati sa tužbom, tj postaviti zahtjev da se druga strana obaveže na
zaključenje ugovora s tim da ako tuženi ne postupu po odluci suda kojom
je obavezan da izvrši obavezu onda presuda zamjenjuje taj ugovor.
Zaključenje glavnog ugovora može se tražiti u roku 6 mjeseci po proteku
roka za zaključenje ugovora. Druga strana se ne može prisiliti na
zaključenje ugovora. Ako su se promjenile okolnosti od momenta
zaključenja predugovora do momenta do kojeg je trebao biti zaključen
glavni ugovor, u toj mjeri da uopće ne bi došlo do zaključenja predugovora
da su tada postojale.

NIŠTAVI UGOVORI

Su oni protivni ustavom utvrđenim načelima moralu društva, prinudnim


propisima i javnom poretku. Ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo.
U tom slučaju ide se tužbom za utvrđenje i donosi se deklaratorna
presuda.

RUŠLJIVI UGOVORI

Ugovor je rušljiv kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna


osoba, kada su postojale mane volje ili kada je to propisano zakonom. Za
ove ugovore je karakteristično da oštećena strana može tražiti poništenje
takvog ugogovra u zakonom propisanom roku. Taj rok je godina dana od
dana saznanja za razloge rušljivosti i tri godine od dana zaključenja
ugovora. Ukoliko po proteku ovih rokova niko nije pobijao ovaj ugovor on
ostaje na snazi. Posljedica poništenja je restitucija. Druga strana može od
strane na čijoj strani se nalazi rušljivost tražiti da se izjasni da li ostaje kod
ugovora.
ZELENAŠKI UGOVOR

Je dvostranoobvezni teretni ugovor kojim jedna ugovorna strana ugovara


za sebe ili treće lice nesrazmjernu imovinsku korist zloupotrebljavajući
stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo , lakomislenost
ili zavisnost druge strane. Poenta je u zloupotrebi tih okolnosti u cilju
postizanja nesrazmjerne imovinske koristi. Ovakvi ugovori suprotni su
moralu društva, te su samim tim ništavi. Kod ovih ugovora postoji
očigledna nesrazmjera na koju je druga strana pristala zbog nepovoljnih
okolnosti u kojima se našla.

ZAKON O ZAKUPU POSLOVNIH ZGRADA I PROSTORIJA

Poslovnom zgradom smatra se zgrada namjenjena vršenju poslovnih


djelatnosti, a poslovna prostorija je jedna ili više prostorija u kojoj se
obavlja poslovna djelatnost bez obzira da li se nalazi u poslovnoj ili
stambenoj zgradi. Zajedničke prostorije u stambenoj zgradi ne mogu se
smatrati poslovnim prostorijama niti izdavati u zakup ukoliko odlukom
nadležnog organa (skupština opštine) nije drugačije propisano.
Pitanje- zasnivanje zakupa i prestanak ugovora o zakupu?

Stranica 97 od 248
Ugovor o zakupu treba da sadrži naznačenje ugovornih strana, naznačenje
poslovnih prostorija i zgrade u kojoj se nalaze, naznačenje poslovne
djelatnosti koja će se obavljati, odredbe o tome da je ugovor zaključen na
određeno vrijeme (tačno odrediti vrijeme) ili neodređeno vrijeme, iznos
zakupnine i naknadu za korištenje uređaja u zajedničkoj upotrebi, odredbe
o otkazu i otkaznim rokovima ako je zaključen na neodređeno vrijeme,
mjesto i datum zaključenja ugovora i potpisi ugovornih strana. Zaključuje
se u pismenom obliku. Ništav je sporazum kojim je jedna ugovorna strana
obećala imovinsku korist drugoj u cilju da ova njoj ili nekom drugom izda
poslovne prostorije u zakup.
Prestanak ugovora:
- na osnovu otkaza
- protekom vremena

Ugovor koji je zaključen na neodređeno može prestati


- sporazumom
- na osnovu otkaza

Ne može prestati na osnovu otkaza prije isteka jedne godine od dana


zaključenja. Ugovor koji je zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom
posljednjeg dana roka za koji je zaključen. Otkaz ugovora biće punovažan
kada između dana dostave otkaza i dana kada treba da prestane zakupni
odnos protekne vrijeme određeno ugovorom. Rok može teći samo od 01.
ili 15. u mjesecu ako ugovorom nije drugačije određeno. Ako ništa nije
ugovoreno otkazni rok iznosi 6 mjeseci. Otkaz se predaje nadležnom sudu
a sud izdaje otkazni nalog. Kada je ugovor zaključen na određeno vrijeme
onda prestaje istekom vremena na koji je zaključen. Ako po isteku
ugovorenog roka poslovne prostorije ne budu predate zakupodavcu on
može tužbom kod nadležnog (općinskog suda) zahtijevati predaju u
posjed ispražnjenih prostorija. Ugovor o zakupu na određeno vrijeme
smatraće se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac po
proteku vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi
poslovnu prostoriju a zakupodavac se tome ne protivi. Smatraće se da se
zakupodavac ne protivi ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen
ili 15 dana nakon tog vremena nije pismeno ili preko suda zahtijevao
predaju u posjed poslovne prostorije.

USTUPANJE UGOVORA

Radi se o pravnom poslu kojim ustupilac u dvostranoteretnom ugovoru


ustupa ugovor trećem licu – primaocu. Ovim prenošenjem treće lice
postaje ugovorna strana sa svim pravima i obavezama koje ima ustupilac.
Ovo prenošenje nije moguće kod strogo ličnih obaveza. Za punovažnost
ovog ugovora potreban je pristanak druge ugovorne strane. Nakon
pristanka zaključuje se ugovor između ustupioca i primaoca. Ovaj novi
ugovor kao i izjava o pristanku na prenošenje mora biti sačinjen u formi
propisanoj za ustupljeni ugovor. Ustupilac garantuje samo za pravnu
valjanost.

Stranica 98 od 248
RASKID UGOVORA

Ugovorne strane mogu ugovor raskinuti uvijek sporazumno. Postoji


mogućnost jednostranog raskida a on može biti zbog neispunjenja,
izmjenjenih okolnosti, postojanja materijalnih pravnih nedostataka na
stvari, kada je ugovorena odustanica, u drugim slučajevima kada je to
posebnim zakonom propisano.

Raskid zbog neispunjenja


Ovdje je pretpostavka da prva ugovorna strana može tražiti raskid zbog
neispunjenja ako ugovor nije uopće ispunjen ili jeste ali ne na ugovoreni
način. Ugovorna strana koja po ovom osnovu traži raskid potrebno je da
drugoj ugovornoj strani ostavi naknadni rok za ispunjenje obaveze,
naknadni rok je faktičko pitanje dakle ovisi od situacije. Kada se radi o
fiksnom ugovoru tj o ugovoru u kojem je rok bitni element ugovora. Kada
dužnik ne ispuni obavezu u ugovorenom roku on automatski prestaje tj
raskida se. Međutim i u ovoj pravnoj situaciji ukolikop povjerilac ima
ineteresa da održi ugovor može obavijestiti dužnika da mu pruži
mogućnost da naknadno ispuni obavezu. Ovu obavijest je dužan dostaviti
dužniku odmah, nakon isteka fiksnog roka, uz upozorenje da u razumnom
roku ispunjava obavezu (razumni rok ovosi od konkretne situacije).

Posljedice raskida zbog neispunjenja


Obje strane se oslobađaju ugovornih obaveza. Ukoliko je ugovor djelimično
ispunjen vrši se restitucija. Ako je predmet bio davanje novca (npr ugovor
o zakupu) onda ona strana koja je primila novac dužna je vratiti zatezne
kamate koje su tekle od momenta primanja novca. Ako jedna ugovorna
strana zbog raskida pretrpi štetu a nije kriva za raskid pripada joj pravo na
naknadu pretrpljene štete.

Raskid zbog promjene okolnosti


Ako nakon zaključenja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju
ispunjenje obaveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti
svrha ugovora u toj mjeri da ugovor ne odgovara očekivanjima ugovornih
strana, te bi ga bilo nepravično održati , onda strana dovedena u teži
položaj može tražiti raskid ugovora. Ne može tražiti raskid strana koja je
bila dužna u vrijeme zaključenja uzeti u obzir te okolnosti. Na promjenjene
okolnosti ne može se pozivati ako su one nastupile po isteku roka
određenog za ispunjenje obaveze. Bitno je da su to vanredni i
nepredviđeni događaj (potres, poplava ili suša- u poljoprivredi npr zabrana
uvoza i izvoza može biti razlog i promjena cijena). Umjesto raskida može
se tražiti izmjena uslova ugovora, ako na to prisatnu obje ugovorne strane.
Ovaj institut ima uporište u načelu ekvivalencije tj jednakih davanja i u
načelu pravičnosti.

Prekomjerno oštećenje
Očigledan nesrazmjer između uzajamnih davanja javlja se kod
dvostranoobveznih teretnih ugovora, kada u vrijeme zaključenja postoji.
Kada u vrijeme zaključenja ugovora postoji očigledan nesrazmjer oštećena

Stranica 99 od 248
strana može tražiti poništenje ugovora, pod uvjetom da u vrijeme
zaključenja nije znala niti morala znati za tu činjenicu. Zbog ovog
nedostatka ugovor je rušljiv. Da bi ošećeno lice moglo ustati sa tužbom
mora biti savjesno (dakle u vrijeme ugovora nije znao niti mogao znati
pravu vrijednost) ovdje je značajan momenat zaključenja ugovora i u toj
fazi se posmatra savjesnost ugovornih strana. Iako je postojao nesrazmjer
neće se tražiti poništenje ako je nešto kupljeno na sreću, na javnoj prodaji
ili ako je viša cijena data zbog osobite naklonosti.

PROUZROKOVANJE ŠTETE

Umanjenje nečije imovine (obična ), spriječavanjem povećanja (izmakla


korist) nanošenje fizičke ili psihičke boli i li straha (nematerijalna šteta).
Osnovno pravilo odgovornosti koje propisuje ZOO – kod drugom
prouzrokuje štetu dužan je naknaditi ako ne dokaže da štetu nije
prouzrokoao namjerno ili krajnjom nepažnjom- krivnja se ovdje dakle
pretpostavlja a štetnik se može osloboditi odgovornosti ako dokaže
naprijed navedeno. To je oboriva pretpostavka. Ova subjektivna
odgovornost zasniva se na pretpostavljenoj krivnji. Oštećeni samo navodi
u čemu se sastoji šteta i ukazuje se na štetnika a ovaj se brani kako je
navedeno.
Postoje različite odgovornosti
- subjektivna i objektivana
- odgovornost za drugoga
- princip pravičnosti

oštećeni mora dokazati uzročno - posljedičnu vezu između nastupjele


štete i radnje štetnika. Nije dužan dokazivati krivnju štetnika jer se ona
pretpostavlja. Da bi štetnik odgovarao za prouzrokovanu štetu mora
spadati u taj krug lica.
Za štetu ne odgovaraju djeca do 7g i lica nesposobna za rasuđivanje.
Štetnik odogovara za ova dva vida krivnje
- namjera
- krajnja ili gruba nepažnja
prvo pravilo je subjektivna a drugo objektivna odgovornost. Po
objektivnom odgovara imalac stvari i vršilac opasne djelatnosti. Opasne
stvari su one koje po samoj prirodi predstavljaju povećanu opasnost za
okolinu npr motorno vozilo u pokretu, mašinska postrojenja , oružje i
municija. Opasne djelatnosti su one u kojima se koriste opasne stvari. Sam
proces proizvodnje stvara tu opasnost. Dakle, ovdje se krivnja ne
dokazuje. Oštećeni mora samo dokazati uzročno posljedičnu vezu između
nastale štete i opasne djelatnosti, jer mu pravo naknadu štete pripada
upravo iz opasnosti koja proizilazi iz opasne stvari ili djelatnosti. Ako je
imalac opasne stvari povjerio nekom drugom licu onda ono odgovara.
Ukoliko nije upozorio osobu na stvar koja je data na neke nedostatke
takav imalac opasne stvari će odgovarati za šetu koju prouzrokuje opsana

Stranica 100 od 248


stvar za vrijeme dok se nalazila kod trećeg lica. Odgovara imalac opasne
stvari ako treće lice kojem je posudio stvar nije osposobljeno da njome
upravlja.
Pod kojim uvjetima se može imalac opasne stvari osloboditi
odgovornosti?
Neće odgovarati ukoliko je dokazao da je šteta nastala iz uzroka koji se
nisu mogli predvidejti izbjeći ili otkloniti ili ako je treća osoba doprinjela
prouzrokovanju štete- odgovara solidarno sa imaocem opasne stvari (u
krajnjoj liniji dužna je snositi štetu u obimu adekvatnom njenom
doprinosu).

Odgovornost za štetu izazvanu udesom vozila u pokretu?


Tu se odgovara po principu krivnje. Ako postoji obostrana krivnja onda e
odgvornost solidarna. Ako nema krivnje ni jedne ni druge strane onda
odgovaraju podjednako. Za štetu koju pod tim okolnostima pretrpe treća
lica imaoci motornih vozila odgovaraju solidarno (znači svaki od njih može
platiti cijeli iznos štete i ima prema drugom regresno pravo u parnici gdje
se utvrđuje koliki je udio svakog od njih u prouzrokovanju štete).

Odgovornost za drugoga
Ovdje se radi o situaciji kada štetu nisu dužni nadoknaditi oni koji su je
prouzrokovali, već za nju ogovaraju lica koja vrše nadzor nad tim
štetnicima, njihova odgovornost se pretpostavlja. Mogu se izuzeti
odgovornosti ako dokažu da su poduzeli sve potrebne mjere nadzora nad
licem nad kojim vrše nadzor i da je pored svih tih radnji nastala šteta.
Znači nastala je bez njihove krivnje. Ovdje su neodgovorna lica
nesposobna za rasuđivanje i duševno bolesna lica, lica zaostala u razvoju i
maloljetnici do 7g. Nad prvom kategorijom nadzor vrše staratelji ili je
produženo roditeljsko pravo nad djecom iznad 7g to su uglavnom roditelji i
to po pravilima objektivne odgovornosti.

Odgovornost maloljetnika
Do navršene 7g ne odgovara. Od 7-14 ne odgovara u pravilu izuzev ako
oštećeni ne dokaže da je u času prouzrokovanja štete bio sposoban za
rasuđivanje. U pravilu teret dokaza je na oštećenom, ako bi on želio
ostvariti pravo na naknadu štete od tog maloljetnika morao bi dokazati
ranije navedeno. Djeca tj maloljetnici iznad 14 a ispod 18g odgovaraju po
općem pravilu odgovornosti za prouzrokovanu štetu.

Odgovornost roditelja za štetu koju prouzrokuje maloljetnik


Za štetu koju prouzrokuje maloljetnik do 7g roditelji odgovaraju po
pravilima objektivne odgovornosti. Od 7-18g odgovaraju po pravilima
subjektivne odgovornosti- tu se pretpostavlja njihova krivnja. Ako se žele
osloboditi moraju dokazati da su se ponašali u skladu sa zakonom.
Oštećeni može postaviti zahtjev da mu solidarno naknade štetu roditelji i
maloljetnik, ali mora biti starije od 14g. npr dešava se da maloljetnik ima
primanja po osnovu radnog odnosa. Ako je maloljetnik povjeren školi ili
instituciji na čuvanje onda za štetu odgovara staralac kojem je povjeren na
čuvanje ili institucija naravno pod uslovom da je šteta prouzrokovana

Stranica 101 od 248


propuštanjem njihovog nadzora, a ako je šteta prouzrokovana zbog lošeg
odgoja ili navika odgovara roditelj.
Ako radnik na poslu prouzrokuje štetu trećem licu odgovaraće radna
organizacija po pravilu pretpostavljene krivice , dakle neće odgovarati ako
dokaže da uposlenik nije kriv za štetu.

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Pravilo je uspostava ranijeg stanja, ako to nije moguće daje se naknada u


novcu. Novčana naknada se dosuđuje po cijenama u vrijeme donošenja
sudske odluke. Naknada se može dati u manjem obimu od stvarne štete
ako je štetnik lošijeg imovnog stanja, ako bi štetnik došao u tešku
materijalnu poziciju i kada je prilikom prouzrokovanja štete radio poslove
korisne za oštećenog. Pravilo je da se šteta isplaćuje odjednom. U
izuzetnim situacijama u slučaju smrti, tjelesne povrede, oštećenje zdravlja,
naknada se može odrediti u obliku rente (doživotno ili na određeno
vrijeme). Ovaj vid štete se manifestira kao izgubljeno izdržavanje ili
pomaganje npr pogine član porodice koji je izdržavao druge članove
porodice. U takvoj pravnoj situaciji pripada mu naknada u obliku rente.
Oštećenom koji je pretrpio povredu i zbog toga ima smanjenje radne
sposobnosti, a time i mogućnost zarade koju je ranije ostvarivao, pripada
pravo na razliku onoga što je ranije ostvarivao i ovu nakon pretrpljene
povrede. Razlika se dosuđuje u obliku rente. Renta se može dosuditi i ako
ima nepokrivene troškove liječenja.

NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

Dosuđuje se za pretrpljene fizičke i duševne bolove i pretrpljeni strah, za


naruženost tj unakaženost. Fizička bol može biti određena zavisno od
intenziteta i trajanja novčana satisfakcija u jednom iznosu. Ova naknada
se može dosuditi za dušene bolove koje oštećeni trpi zbog smanjenje
duševne aktivnosti.
-zbog povrede ugleda časti ili slobode
- zbog smrti bliskog srodnika, nekog lica koje je pretrpilo tešku invalidnost
(pravo na ovo imaju bračni drug, roditelji i djeca, a sestra braća i
vanbračni drug samo ako su živjeli sa oštećenim u istom domaćinstvu)

Dosuđuje se naknada za pretrpljeni strah u odnosu na okolnosti pod


kojima se desio.

Odgovornost više lica za prouzrokovanje štete


Kada mogu odgovarati?
- ako su zajedničkim radnjama prouzrokovali štetu
- ako je posrednom radnjom jedan uticao da drugi načini štetu
- ako su radili nezavisno jedan od drugog (bez dogovora)
U svakom slučaju odgovaraju u granicama svoga doprinosa ukoliko je
moguće taj doprinos utvrditi. U suprotnom odgovaraju solidarno. Ako
jedan isplati oštećenom cijeli iznos štete, onda ima pravo da od drugih
štetnika u posebnoj regresnoj parnici traži naknadu za njihovo učešće za
prouzrokovanje štete. Sud pokušava tada utvrditi doprinos ostalih

Stranica 102 od 248


učesnika, ukoliko u tome uspije obavezaće svakoga od njih na isplatu
naknade srazmjerno doprinosu svakog štetnika onome ko je platio za sve.
Ako nije moguće to utvrditi onda će obavezati ostale na isplatu naknade u
jednakim dijelovima.

STICANJE BEZ OSNOVA

Da bi nastala obligacija po ovom osnovu potrebno je da je kod jedne


strane došlo do povećanja imovine i da je zbog toga kod druge došlo do
umanjenja. Zatim da je kod osiromašene strane postojala zabluda ili
neznanje tj da je bila savjesna. Zatim da je u času ispunjenja obaveza
osiromašena strana bila u uvjerenju da ispunjava svoju obavezu i konačno
da ne postoji valjan pravni osnov za sticanje tj za povećanje imovine na
drugoj strani.
a) kao sticanje bez osnova smatra se isplata nedugovanog
b) kada izostane protučinidba druge strane
c) naknadni prestanak osnova
d) kada se jedan dug isplati dva puta

Ko nema pravo da traži vraćanje?


Onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti izuzev ako je tu isplatu
izvršio zbog prinude ili da je izbjegne. Prava na vraćanje ima osoba koja je
u času davanja nije znala dakle bila je savjesna. Ne može se tražiti ono što
je dato ili učinjeno na ime neke prirodne obaveze.
Ukoliko neko učini nešto za drugoga što je po zakonu trebao npr plaća
zakonsko izdržavanje i sl. može tražiti vraćeno datog natrag.

POSLOVODSTVO BEZ NALOGA

Je neovlašteno vršenje poslova u korist drugoga ali bez njegovog naloga.


Može biti nužno i korisno.
Nužno je kada se preduzima radi otklanjanja neposredne štete (požara,
vjetar odnio krov i prokišnjava) a korisno je npr kupite za srodnika neku
stvar po povoljnijoj cijeni a znali ste da ta osoba to želi imati.
Poslovođa bez nalog dužan je o svom postupku obavijestiti onoga za koga
je preuzeo posao i nastaviti započeti posao sve dok onaj za kojeg radi ne
preuzme taj posao. Po završenom poslu dužan je ispostaviti račun onome
za koga je radio. Pri vršenju tuđeg posla dužan je obaviti taj posao sa
pažnjom dobrog domaćina ili privrednika, zavisno o vrsti poslova. Ovdje
imamo situaciju ako je poslovodstvo vršeno suprotno zabrani gospodara
posla tada poslovođi ne pripada pravo ni na kakvu naknadu, ima pravo na
nužne izdatke i uloženi trud kod nužnog poslovodstva bez naloga.

KAMATE

Naknade za korištenje tuđeg novca.

Zatezne kamate
Dužnik koji zakasni sa isunjenjem obaveze plaća zatezne kamate na iznos
glavnog duga od dospjelosti do momenta isplate. Plaćaju se po stopi

Stranica 103 od 248


određene zakonom o visini stope zatezne kamate. Povjerilac ima pravo na
zateznu kamatu bez obzira da li je docnjom pretrpio štetu, ako jeste i ako
ona prelazi ovaj iznos koji pokriva zatezna kamata onda mu pripada i
pravo na naknadu štete.

Procesne kamate
Povjerilac i dužnik su u poslovnom odnosu i npr dužnik plaća glavnicu sa
zakašnjenjem tako da ostaje dužan isplatu zateznih kamata na glavni dug,
ali ovu obavezu ne ispunjava. Tada povjerilac može sa posebnom tužbom
zahtjevati isplatu neplaćenih zateznih kamata u jednom iznosu koji sada
čini glavnicu (na zbir neplaćenih zateznih kamata na koji glasi tužbeni
zahtjev). Na taj iznos pripada mu pravo na kamate od dana podnošenja
tužbe i one se zovu procesne kamate.

Ugovorne kamate
I u toj situaciji stopa visine ugovorene kamate ne može biti veća od
zakonske koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
Kada se ugovori veća kamatna stopa od dozvoljene to ne utiče na
punovažnost – ne čini ugovor ništavim ali se kamate dosuđuju do
dozvoljenog iznosa. Kada je ugovorena kamata a nije određena stopa
primjenjuje se pravilo (štedni ulozi po viđenju)

Fakultativne obaveze
Kada je ugovorom ili zakonom određeno da povjerilac može umjesto
dugovanog zahtijevati neki drugi predmet, dužnik je dužan predati taj
predemt ako ga povjerilac traži. Ovdje obavezu čini jedan predmet uz
dužnikovo ovlaštenje da se može osloboditi obaveze davanjem nekog
drugog predmeta određenog pravnim poslom ili zakonom. Mogu biti
zasnovane ugovorom . (zakonska – odustanica).

Alternativne obaveze
Obaveza ima više predmeta ali je dužnik dužan dati samo jedan da bi se
oslobodio obaveze. Pravo izbora pripada dužniku i obaveza prestaje kad
on po svom izboru preda predmet obaveze.

Solidarne obaveze
Postoje kada je u postojećem obligacionopravnom odnosu svaki od više
dužnika dužan ispuniti cijelu obavezu. Bilo koji od povjerilaca ima pravo
zahtijevati ispunjenje obaveze od bilo kojeg dužnika.

PRESTANAK OBAVEZE

- ispunjenjem
- raskid ugovora zbog neispunjenja
- preboj ili kompenzacija
- otpust duga
- prenov ili novacija
- nemogućnost ispunjenja
- smrt dužnika

Stranica 104 od 248


- zastarjelost

preboj ili kompenzacija


potrebno je da su ispunjeni preduslovi:
- da postoje međusobna potraživanja
- da glase na novac ili druge zamjenjive stvari istoga
roda ili kakvoće
- da su potraživanja dospjela- protekli rokovi za
ispunjenje

može biti jednostrana kada jedna strana izjavi drugoj da u preboj stavlja
svoje potraživanje. Kada nastupa preboj?- bez davanja izjave nema
preboja , on nastupa u času kada su bile ispunjene zakonske petpostavke.
Mogu biti vezane za sudski postupak a mogu biti i ugovorene. Ne mogu se
prebijati
1. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog
postupka
2. stvari date dužniku na posudbu , čuvanje itd.
3. potraživanje po osnovu namjerno prouzrokovane štete
4. potraživanje po osnovu zakonskog izdržavanja

otpust duga
obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje a
dužnik se sa tim suglasi. Za prestanak obaveze nije potrebna posebna
forma (nema veze sa formom glavnog ugovora).

prenov ili novacija


obaveza prestaje ako se povjerilac i dužnik usaglase da postojeću obavezu
zamjene novom, s tim da nova obaveza mora imati različit predmet i
pravnu osnovu. Npr umjesto isplate cijene iz ugovora o prodaji ugovarači
se sporazumiju da dužnik duguje izvjesnu svotu po osnovu ugovora o
zalogu.
Sporedne odredbe u pogledu roka i načina ispunjenja- dakle sve što nije
bitan element ako se izmjeni neće dovesti do novacije. Obaveza prestaje
sjedinjenjem tj konfuzijom.

Smrt dužnika ili povjerioca


Obaveza ne prelazi na nasljednika samo ako je obaveza odnosila na lična
svojstva dužnika, dakle gasi se njegovom smrću, a može se i ugovoriti da
obaveza prestaje smrću. Npr kod ugovora o doživotnom izdržavanju
obaveza prestaje smrću.

Zastarjelost
Nastupanjem zastare gubi se pravo zahtjevati ispunjenje obaveze.
Nastupa kada protekne zakonom propisano vrijeme za ispunjenje obaveze.
Sud se ne obazire na zastaru po službenoj dužnosti već samo po
prigovoru. Zastarom ne prestaje pravo na podnošenje tužbe ali prestaje
pravo u materijalnom smislu. Npr. Ako neko digne tužbu a tuženi ne

Stranica 105 od 248


istakne prigovor zastare donosi se presuda. Ako istakne prigovor zastare
sud se bavi samo činjenicom zastarjelosti. Presudom se odbija tužbeni
zahtjev. Zahtjev za izdržavanje ne može zastariti ali mogu dospjeli obroci
koji nisu plaćeni. Od zastarnih rokova treba razlikovati prekluzivne.
Protekom prekluzivnih rokova povjerilac gubi subjektivno pravo odnosno
pravo na tužbu u materijalnom smislu. Ako dužnik ispuni zastarjelu
obavezu ne može tražiti vraćanje ni pod uvjetom da nije znao da ispunjava
zastarjele obaveze. Pismeno priznanje zastarjele obaveze smatra se
odricanjem od zastare, dužnik se ne može odreći zastare prije nego je ona
nastupila.

Rokove pročitati iz zakona!

Zastoj zastarjelosti
Nastupa u vrijeme postojanja neke prepreke za ostvarenje potraživanja.
To vrijeme se ne računa u zastaru te nakon prestanka te prepreke
zastrajelost se nastavlja. Zastara ne teče između:
- bračnih i vanbračnih partnera
- roditelja i djece dok traje roditeljsko pravo a isto se
odnosi na usvojenike i odnos između štićenika i
staraoca
- za vrijeme mobilizacije i rata u odnosu na
potraživanja lica koja su na vojnoj dužnosti
- u odnosu na lica zaposlena u tuđem domaćinstvu ni
prema poslodavcu ni prema članu njegove porodice
- u vrijeme za koje poslodavac nije bio u mogućnosti da
zbog nesavladivih prepreka ostvari potraživanje

prekid zastrajelosti
- priznanjem duga u toku roka zastare
- podnošenjem tužbe
- svakom drugom radnjom povjerioca poduzetom
protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim
organom, ako povjerilac povuče tužbu prekid nema
dejstva

CESIJA

Je promjena povjerioca. Ustupanje potraživanje sa dosadašnjeg povjerioca


na treće lice. Za punovažnost cesije nije potreban pristanak ranijeg
dužnika. Kod cesije kada su u pitanju potraživanja koja se ne mogu
zapljeniti po odredbama izvršnog postupka, potraživanja vezana za ličnost
povjerioca.
U kojoj situaciji se mora obavijestiti dužnik?
Od zaključenja ugovora dužnik je obavezan novom povjeriocu. Ako dužnik
izmiri obavezu prema ranijem povjeriocu obaveza je izmirena.

PREUZIMANJE DUGA

Stranica 106 od 248


Ugovor između dužnika i trećeg lica. Ovim ugovorom treće lice preuzima
na sebe ispunjenje obaveze, za punovažnost potreban je pristanak
povjerioca. U pravilu se svaki dug može prenijeti izuzev ličnog. U pogledu
forme mora biti sačinjen u istoj formi u kojoj je zaključen i raniji. Za
punovažnost značajan je pristanak povjerioca. Na osnovu ovog duga raniji
dužnik se oslobađa, ali ako je novi prezadužen u obavezi ostaje i stari
dužnik.

UGOVOR O ZAMJENI

Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će prenijeti pravo vlasništva


na određenoj stvari drugoj strani. Za zamjenu za stvar koju će ta strana
predati njemu u vlasništvo. Mogu se zamjeniti pokretne i nepokretne stvari
pa čak i autorska i pronalazačka prava. Osnovna obaveza - predati stvar.
Forma – ako su nekretnine traži se pismena forma inače su neformalni.

UGOVOR O POKLONU

Nije regulisan ZOO ali je u primjeni u praksi. Jedna strana se obavezuje da


drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo drugu astvar (pokretnu ili
nepokretnu) a druga strana to prihvata (ovo je važno za punovažnost
ugovora). Ugovor je neformalan načelno ali kada su u pitanju nekretnine
forma je bitna. Pravni posao je besplatan jer poklonodavac ne traži
protučinidbu. Poklon se može opozvati zbog:
- osiromašenja poklonodavca ako je vrijedna stvar
- nezahvalnosti poklonoprimca
- razvoda ili poništenja braka
- povreda nužnog dijela
- ako je poklonodavac poklonom ugrozio lica koja je po
zakonu dužan izdržavati.

UGOVOR O ZAJMU

Je obligacionopravni ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da


zajmodavcu preda određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari u
vlasništvo, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije određenog vremena
vrati isti iznos novca tj količinu stvari iste vrste i kvaliteta. Na stvarima
koje se daju u zajam zajmoprimac stiče pravo vlasništva. Ugovori su
neformalni – konsenzualni. Može biti naplatni ili lukrativni- ako se uz
glavnu obavezu obavezuje i na kamatu. Ako se radi o ugovorima u privredi
zajmoprimac duguje kamate i kada nisu ugovorene.

UGOVOR O DJELU

Je takav ugovor kojim se izvođač obavezuje da za drugo lice – naručioca


obavi neki posao npr izradi neku stvar ili slično. Naručilac se obavezuje da
mu zato plati određenu naknadu. Ako se izvođač obavezao da će stvar
izraditi od svog materijala- kakav mora biti taj materijal?

Stranica 107 od 248


PONUDA

Opće pretpostavke za zaključenje punovažnog ugovora:


1. saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora
2. da je predmet obaveze (davanje, činjenje , nečinjenje ili trpljenje)
moguć i dopušten , određen ili odrediv predmet je dakle činidba – tj. Neko
pozitivno ili negativno ponašanje.
3. pravni osnov (cilj ili svrha zaključenja ugovora) mora također biti
dopušten.
4. sposobnost strana na zaključenja ugovora (misli se na poslovnu
sposobnost koju fizičko lice stiče sa punoljetstvom ili 18 g. Ukoliko je sa
odobrenjem suda osoba zaključila brak sa navršenih 16g, također
djelimični poslovnu sposobnost ima dijete od 15g s tim što može zaključiti
punovažan ugovor o radu i slobodno može raspoalati ostvarenim prihodom
i zaradom. Ako lice nema uopšte poslovnu sposobnost u času zaključenja
ugovora onda je ugovor ništav. Licu se u tom slučaju postavlja staratelj ili
zakonski zastupnik koji u njegovo ime može zaključiti ugovor.
U nekim slučajevima za punovažnost ugovora potrebna je dozvola ili
odobrenje trećeg lica. Može biti dato prije zaključenja kao dozvola ili nakon
zaključenja kao odobrenje. Ova saglasnost mora biti data u zakonom
propisanom obliku za tu vrstu ugovora. Npr. Kod ugovora o prometu
nepokretnosti mora biti u pismenom obliku.
Pregovori koji se vode prije zaključenja ugovora ne obavezuju na
zaključenje ugovora.
Izjava volje sadrži ponudu i prihvat ponude.
Šta je ponuda?

Prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu i ima sve bitne


sastojke ugovora tako da bi se njenim prihvatanjem ugovor mogao
zaključiti. Npr. Izlaganje robe sa naznakom cijene smatra se kao ponuda-
ako nešto drugo ne proizilazi iz zakona, dok se npr. slanje kataloga ne
smatra ponudom za zaključenje ugovora.
Kada povjerilac prima izjavu ponuđenog da prihvata ponudu tada sadržaj
prihvata mora u potpunosti odgovarati sadržaju ponude i prihvat mora biti
dostavljen blagovremeno te u formi koju zakon propisuje za određeni
ugovor.
Prihvatom ponude se smatra kada ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu.
Ponuda se smatra odbijenom ako nije odmah prohvaćena (ovo samo ako
su ponuđač i prihvatilac u istom prostoru prisutni). Ponuda učinjena radio-
vezom ili telefonom ponuda se smatra odbijenom ako nije odmah
prihvaćena.
Ako ponuđeni izjavi da prihvata ponudu pod određenim uvjetima- smatra
se da ponudu nije prihvatio i istovremeno učinio novu ponudu sa svoje
strane- time nastaje nova pravna situacija.
Šutnje ponuđenog znači ne prihvatanje. Osima ako se ponuđač nalazi u
stalnom odnosu sa ponuđenim onda šutnja znači prihvatanje ponuđenog,
ukoliko odmah ili u ostavljenom roku ponuđeni izričito ne odbije ponudu.

Stranica 108 od 248


21.01.2006.
SUADA SELIMOVIĆ

NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA

• Sud odlučuje u okviru postavljenog tužbenog


zahtjeva. Npr ako je tužitelj tražio na ime štete 100.KM, a u toku
postupka se utvrdi da je šteta 2000KM , sud neće dosuditi 2000KM
ukoliko tužitelj nije povećao zahtjev. To znači da sud ne može dosuditi
veći iznos od zahtjevanog.

• Načelo dispozicije – to znači da stranke u postupku


slobodno raspolažu svojim zahtjevom koji su stavile tokom postupka,
tako da npr. tužitelj može tužbu povući, odreći se tužbenog zahtjeva i
sl, a tuženi može priznati tužbeni zahtjev. Sud neće dozvoliti
raspolaganje zahtjevom ukoliko je to protivno prinudnoj normi (npr.
prinudnom normom, odredbom zakona o prometu nekretnina,
regulisana je forma ugovora o prodaji nekretnina, tako da potpisi
ugovarača na ugovoru moraju biti ovjereni kod nadležnog suda).
Stranke su zaključile ugovor u pismenom obliku, ali potpise nisu ovjerili,
što je suprotno ovoj normi. Kada se jedna od stranaka pojavi pred
sudom i zahtjeva da se utvrdi da je taj ugovor punovažan, i kada tuženi
prizna taj tužbeni zahtjev, sud neće donijeti presudu na osnovu
priznanja nego će tužbeni zahtjev odbiti).

• Načelo kontradiktornosti - koje znači da svaka stranka


ima pravo da se očituje o prijedlozima druge stranke. Npr. u toku
prvostepenog postupka jedna stranka navodi određene činjenice, druga
stranka se ima pravo očitovati na te navode. Isto važi i u
drugostepenom postupku i postupku revizije – odgovor na
žalbu/reviziju.

• Načelo ravnopravnosti jezika i pisma - U parničnom


postupku su ravnoprani i u upotreni BHS jezik a službena pisma su
latinica i ćirilica.

• Raspravno načelo (u odnosu na ranije načelo


materijalne istine) Čl.7 - stranke su dužne u postupku iznijeti sve
činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i predložiti sve dokaze kojima te
činjenice potkrijepljuju, u tužbenom zahtjevu ili na pripremnom ročištu.
Stranka je DOMINUS LITIS – vlada postupkom.

• Načelo slobodne ocjene dokaza – koje će činjenice uzeti


kao dokazane odlučuje sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svakog
dokaza pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. (rukovodi se načelima

Stranica 109 od 248


logike i psihologije). Ako je sud propustio da cijeni sve dokaze, počinio
je bitnu povredu parničnog postupka.

• Načelo ekonomičnosti – što znači da sud bez


odugvlačenja i što manje troškova okonča postupak.

• Načelo koncentracije ročišta (čl.11) – prvostepeni


postupak sastojaće se u pravili od dva ročišta: jednog pripremnog i
jednog ročišta za glavnu raspravu. Kod tumačenja ove odredbe treba
imati u vidu da ročište za glavnu raspravu može trajati u kontinuitetu
nekoliko dana.

PRETHODNO PITANJE

Kad odluka suda ovisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se


odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos a o tome pitanju još
nije donio odluku sud ili neki drugi organ, sud može sam riješiti to pitanje,
npr. kada odluka zavisi o postojanju nekog prava. Tužitelj je podnio tužbu
kojom zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik neke nekretnine i traži predaju u
posjed. Tuženi ističe prigovor da je stekao pravo vlasništva nad tim
nekretninama po osnovu dosjelosti. U ovom slučaju, sud mora prethodno
da riješi da li je tuženi stekao pravo vlasništva dosjelošću, prije nego
donese konačnu odluku. Drugi slučaj: tužitelj tuži tuženoga da mu u
izvršenju ugovora o prodaji plati cijenu. Onda tuženi ustvrdi da ugovor
uopšte nije zaključen. Sud mora prethodno utvrditi da li je uopšte
zaključen ugovor i postoji li taj pravni odnos.
(čl.12)U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i
krivične odgovornosti učinioca vezan za pravosnažnu presudu krivičnog
suda kojom je tuženi oglašen krivim. Sud se bavi samo postojanjem visine
naknade štete međutim mogu se izvoditi dokazi ukoliko je tužilac
doprinjeo nastanku štete, samo ako je ranije istaknut prigovor podjeljene
odgvornosti. Npr. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete
zbog pretrpljenih bolova i u tužbi navodi kao dokaz i prilaže krivičnu
presudu kojom je tuženi oglašen krivim za nanošenje povreda. Sud u ovom
slučaju ne treba odlučivati o krivnji jer je vezan odlukom krivičnog suda.

NADLEŽNOST

Apsolutna nadležnost - sud u toku cijelog prvostepenog postupka pazi


da li je za rješavanje o zahtjevu nadležan sud ili neki drugi organ. Ako sud
utvrdi ili ocijeni da je za odlučivanje o zahtjevu neki drugi organ (u praksi
je to najčešće organ uprave) donijeće rješenje kojim tužbu odbacuje i
ukida sve provedene radnje. Npr saobraćajna nesreća- ako SFOR-ovo
vozilo udari nekoga sud će odbaciti tužbu jer je nadležan strani sud.

Stvarna nadležnost - određivanje koji je sud nadležan u odnosu na vrstu


spora. Danas je više nema, tako da ovo na ispitu ne pitaju, jer je po novom
zakonu za sve sporove nadležan osnovni sud. Sud u toku cijelog postupka
ex officio pazi na svoju stvarnu nadležnost i ako utvrdi da nije stvarni

Stranica 110 od 248


nadležan onda se kao takav i oglašava i dostavlja predmet stvarno
nadležnom sudu.

Mjesna nadležnost
Opšte mjesno nadležan sud: ako zakonom nije drugačije određeno,
odnosno, ako nije određena isključiva mjesna nadležnost, za suđenje je
nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženoga, a to je sud na
čijem području tuženi ima prebivalište ili ako nema prebivalište onda
boravište. Tuženi prigovor nenadležnosti može istaći samo u odgovoru na
tužbu.

Izberiva mjesna nadležnost: postoji u sporovima za zakonsko izdržavanje,


u kom slučaju je mjesno nadležan kako sud koji je opšte mjesno nadležan
za tuženog, nadležan je i sud na kojem dijete i majka imaju svoje
prebivalište (u sporu za zakonsko izdržavanje – čl.34). nadležnost u
bračnim sporovima (čl.35) gdje se tužba može podnijeti gdje tuženi ima
prebivalište, ili tamo gdje su imali zadnje zajedničko prebivalište. U
sporovima za utvrđivanje i osporavanja očinstva, pored suda opšte mjesne
nadležnosti, nadležan je i sud gdje tužitelj ima prebivalište.

Isključiva nadležnost –u sporovima o nekretninama isključivo je nadležan


sud na čijem području se nalaze nekretnine (č.42). (smetanje posjeda,
zakupnina za nekretnine i sl.)
Drugostepeni sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na apsolutnu ni na
stvarnu nadležnost, već samo ako je to istaknuto u žalbi.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti – ako zakonom nije određena isključiva


nadležnost suda, stranke se mogu sporazumijeti da je u prvom stepenu
sudi sud koji nije mjesno nadležan, ali sporazum mora biti u pismenom
obliku.

TUŽBA

Bitni elementi tužbe (Čl.53)

Parnični postupak se pokreću tužbom. Šta sadrži tužba? Mora sadržati


osnov za nadležnost (mjesnu, pošto stvarne nema), određen zahtjev u
pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (kamate i troškovi),
činjenice na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev, dokaze kojima
potvrđuje te činjenice, naznaku vrijednost spora (u tužbi se mora označiti
vrijednost spora, ali se ne treba označavati o novčanom potraživanju; ne
mora ako se radi o sporu čija se vrijednost ne može izraziti u novcu, npr.
bračni sporovi, spor za utvrđivanje ili osporavanje očinstva), pravna
osnova tužbenog zahtjeva (naknade štete ili ispunjneje ugovora i sl; nije
bitan elemenat) i druge podatke koje treba da sadrži svaki podnesak
(čl.343): oznaka suda, oznaka stranaka, punomoćnika, prebivalište, vrsta
spora.

Tužba za utvrđenje – njom tužitelj traži samo da se ustanovi postojanje


nekog prava (npr. tužba za utvrđenje prava vlasništva) ili postojanje nekog

Stranica 111 od 248


pravnog odnosa (npr. utvrđenje da je zaključen/postoji ugovor) i uzvrđenje
istinitosti/neistinosti javne isprave, i utvrđivanje očinstva. Uslov za
podnošenje ove tužbe je da tužitelj ima pravni interes (npr. tužitelj koji
traži da se utvrdi pravo vlasništva – njegov pravni interes je izuzetan jer
mu neko osporava vlasništvo). Ako je očigledno da nema pravnog
interesa, onda se ta tužba odbija (odbaci?).

Isticanje više tužbenih zahtjeva u jednoj tužbi (čl.55) – u jednoj


tužbi tužitelj može istaći više zahtjeva protiv istog tuženoga, kada su ti
zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. Npr. tužitelj
podnio tužbu u radnom sporu da se vrati na posao i da mu se isplati lični
dohodak ili kada neko u saobraćajnom udesu bude povrijeđen i traži
naknadu materijalne i nematerijalne štete.
Mogu li se postaviti 2 zahtjeva koja nemaju isti činjenični i pravni osnov?
Može iz razloga ekonomičnosti, ali to je rijetko u praksi, ali teoretski je
moguće.
Više faktički nema strane nadležnosti zbog Zakona o sudovima FBiH.

Preinačenje tužbe – kada postoji preinačenje tužbe? Preinačenje tužbe


je promjena istovjetnosti zahtjeva, (npr. tužitelj traži od tuženog da mu
vrati stvar koja je kod njega, tuženi ističe da je stvar propala, onda tužitelj
preinači zahtjev i traži protivvrijednost stvari; drugi slučaj: povećanje
tužbenog zahtjeva, tužitelj tražio 1.000 KM a u toku postupka se ispostavi
da nije tolika vrijednost pa je poveća, i treći slučaj: isticanje novog
zahtjeva). Do kada se tužba može preinačiti? Tužitelj može preinačiti tužbu
najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta, i tu mu ne treba pristanak
tuženoga, a uz njegov pristanak može do zaključenja glavne rasprave.
Tužitelj može bez pristanka tuženoga preinačiti tužbu na glavnoj raspravi,
ali pod uslovom da nije mogao ranije preinačiti i da se može na toj glavnoj
raspravi raspravljati o tom preinačenom zahtjevu (npr. tužitelj je ztražio
1.000 KM, na pripremnom ročištu vještak nije dostavio nalaz, nakon toga
vještak dostavlj nalaz koji pokazuje veću vrijednost i tada može izmijeniti
jer nije tužitelj kriv).
Subjektivno preinačenje (čl.58) tužitelj može u rokovima iz prethodnog
člana preinačiti tužbu i tako što će umjesto prvobitnog tuženog, tužiti
drugo lice. Sud može prihvatiti preinačenje samo ako ovaj novi tuženi
pristane (ovog nema u praksi). Ako se prvi tuženi upustio u raspravljanje
treba i njegov pristanak.
Do kada se tužba može povući? Bez pristanka tuženoga, tužba se može
povući prije nego što je tužba dostavljena tuženom (rok za dostavljanje
tužbe je 30 dana), a sa pristankom istog – do zaključenja glavne rasprave.

Prigovor litis pendencija (čl.60) - parnica počinje teči danom


dostavljanja tužbe tuženom. Dok parnica teče ne može se u pogledu istog
zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama (prigovor litis
pendencije).

PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE

Stranica 112 od 248


Iz čega se sastoji pripremanje glavne rasprave? Te pripreme
obuhvataju:

• prethodno ispitivanje tužbe,


• dostavljanje tužbe na odgovor
• održavanje pripremnog ročišta i
• zakazivanje glavne raprave.

Prethodno ispitivanje tužbe


Kada sudija primi tužbu ispituje da li ista sadrži sve bitne elemente iz čl.
53 ZPP. Ukoliko utvrdi da neki od elemenata nedostaje, vraća tužbu na
ispravku ili dopunu u određenom roku (8 dana) i ukoliko je tužitelj ne
ispravi, onda se tužba odbacuje. Ako tužba nema ovih nedostataka,
ispituje da li tužba ima nedostataka u pogledu stranačke sposobnosti. U
ovoj fazi sudija ispituje apsolutnu nadležnost i ako utvrdi da nije nadležan,
onda tužbu odbacuje. Sud može da utvrdi da nije mjesno nadležan još
prije nego dostavi tužbu tuženom. U tom slučaju donosi rješenje kojim se
oglašava mjesno nenadležnim i predmet dostavlja nadležnom sudu.

Dostavljanje tužbe na odgovor


Tužba se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana. Tuženi je
dužan da u odgovoru na tužbu navede da li priznaje ili osporava zahtjev.
Ako osporava zahtjev, dužan je istaći svoje navode i predložiti dokaze na
svoje navode i dostavlja odgovor na tužbu sudu. Rok za odgovr na tužbu je
8 dana. Kada sud utvrdi da je odgovor na tužbu manjkav, pozvaće tuženog
da isti dopuni. Ako ne izvrši dopunu, odbacuje se odgovor na tužbu.

PROTIVTUŽBA
Protivtužba se može istaći prvo u slučaju kada je zahtjev iz tužbe u vezi
sa zahtjevom u protivtužbi npr. Tužitelj tužbom traži od tuženog da mu
preda stvar koju je navodno kupio od tuženog , a tuženi tvrdi da mu
tužitelj nije platio cijenu i tada istakne protivtužbeni zahtjev- da mu
tužitelj isplati cijenu.
Sa protivtužbom se postupa kao sa tužbom .
Kada se može izvršiti preboj potraživanja – tužitelj traži po osnovu zajma
1000KM, a tuženi kaže da po osnovu nekog drugog pravnog posla tužitelj
njemu duguje 500KM – zatim će podnijeti protivtužbu i tražiti preboj.
Protivtužba se može podnijeti u odgovoru na tužbu i na pripremnom
ročištu.

Pripremno ročište
Ukoliko se radi o urednom odgovoru na tužbu zakazuje se pripremno
ročište. Ono je po novom zakonu obavezno, osim kada i ukoliko iz navoda
tužbe i odgovora na tužbu prozilazi da nisu sporne odlučne činjenice ili ako
se radi o jednostavnom sporu npr. smetanje posjeda.Svrha pripremnog
ročišta je koncentracija dokaza. Na pripremno ročište poziva se tužitelj i
tuženi uz napomenu da na pripremnom ročištu predlože sve dokaze koje
do tada nisu predložili (u tužbi i odgovoru na tužbu) i da donesu isprave
ako ih imaju. Zakazuje se u roku od 30 dana od dostavljanja odgovora na

Stranica 113 od 248


tužbu sudu. U pozivu strankama za ovo ročište sudija će naglasiti da su
dužne na ovom ročištu predložiti sve dokaze i donijeti relevantne isprave
ukoliko ih posjeduju. Tužitelj se poziva uz posebnu napomenu da će se u
slučaju njegovog nedolaska na pripremno ročište tužba smatrati
povučenom, izuzev ako tuženi ne pristane da se ročište vodi.
Tok pripremnog ročišta - Sudija otvara pripremno ročište, konstatuje koje
su stranke pristupile, ako su obje stranke pristupile, tužitelj kratko izlaže
tužbu, tuženi odgovor na tužbu, onda stranke predlažu dokaze, sud
odlučuje koji će se dokazi izvesti (svrha pripremnog ročišta) i donosi
rješenje o tome. Ako se na pripremnom ročištu odredi izvođenje dokaza
vještačenjem (uvijek po prijedlogu stranke), donijeće se rješenje pa će se
naložiti vještaku o kom pitanju treba da vještači, u kom roku treba da
dostavi nalaz i mišljenje. Dalje, s obzirom na prirodu spora sud može
uputiti stranke da spor riješe u postupku medijacije ili da poravnaju
obaveze, a to i stranke mogu zahtjevati. Tada se na pripremnom ročištu
može zaključiti sudsko poravnanje, koje se može pobijati tužbom iz
razloga da je dato u zabludi, pod prevarom. Tužba se može podnijeti u
roku od 3 mjeseca ili 5 godina (apsolutni rok).

Zakazivanje glavne rasprave


Sud donosi rješenje o zakazivanju glavne rasprave i određuje dan i sat
održavanja rasprave, pitanja o kojima će se raspravljati u glavnoj raprvi,
dokazi koji će se izvesti i osobe (svjedoci i vještaci) koje će biti pozvane na
glavnu raspravu.

Na pripremnom ročištu uloga sudije je najizražajnija. (ako sudija odbije


izvođenje nekog dokaza). Mora donijeti rješenje kojim se odbija izvođenje
dokaza, ako se takvo rješenje ne donese ili se sud ne osvrne na to u
presudi – to je bitna povreda postupka.

GLAVNA RASPRAVA
Sudija otvara glavnu raspravu, ustanovi ko je pristupio. Ako tužitelj
uredno obaviješten nije pristupio, tužba se smatra povučenom, ukoliko
tuženi ne pristane da raspravlja. Ako tuženi ne pristupi, glavna rasprava se
može provesti. Onda sud konstatuje da li su svjedoci pozvani, provjerava
da li su uredno obaviješteni. Na glavnoj raspravi mogu se predlagati
dokazi samo ako ih stranka nije mogla bez svoje krivnje predložiti na
pripremnom ročištu.
Odlaganje glavne rasprave. Može se odložiti ako bez krivnje stranke koja
predlaže odlaganje neki dokaz ne može da se izvede ili ako stranke
predlažu odlaganje radi mogućeg mirnog rješenja spora. Rasprava se
može odložiti samo na određeno vrijeme (30 dana ili duže) i sudija je
dužan da o odlaganju obavijesti predsjednika suda.

Tok glavne rasprave


Prvo se saslušavaju svjedoci koje je predložio tužitelj pa zatim svjedoci
tuženog, pa vještačenje (prije njih se saslušavaju stranke) Ukoliko je
određeno izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka, prvo se izvodi
taj dokaz. Zatim idu završne riječi i konačni prijedlozi, te se zaključuje
glavna rasprava. Nakon toga sudija obavještava stranke kada će biti

Stranica 114 od 248


donesena presuda (mora biti u roku od 30 dana) i da su dužne doći u sud
da istu preuzmu. Od momenta preuzimanja presude teče rok za žalbu. U
slučaju nekih posebnih okolnosti može izvršiti dostava presude poštom.
Ukoliko sudija ne donese presudu u roku od 30 dana inače mora
obavijestiti predsjednika suda o rokovima.

ODLAGANJE GLAVNE RASPRAVE

Glavna rasprava se može odložiti samo iz dva razloga:

1. nije dostavljen dokaz čije je izvođenje određeno, ali bez krivnje


stranke koja traži odlaganje (npr. ZK izvadak nije dobila na vrijeme)
2. ako stranke kažu da postoji mogućnost da vansudski riješe spor.

DOKAZI
Osiguravanje dokaza vrši sud, napravi se zapisnik na licu mjesta o
tragovima štete.

Dokazi u parničnom postupku su:


Uviđaj koji se provodi kada je za utvrđivanje neke činjenice ili razjašnjenje
neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može
obaviti uz prisustvo vještaka (npr. naknada štete iz saobraćajne nesreće),
Isprave (javna i privatna). Javne isprave su one koje je izdao organ vlasti
ili pravna osoba u vršenju svojih ovlaštenja (npr. presuda, diploma,
uvjerenje o državljanstvu, izvod iz MKV), privatne isprave su npr. ugovori.
Privatne isprave imaju nešto manju dokaznu snagu od javnih isprava.
Stranka koja se poziva na njih dostavlja ih sudu, a ako nije u mogućnosti
da sama dođe do njih, predlaže sudu da ih on pribavi, a sud to nikada ne
radi po službenooj dužnosti.
Svjedok može biti svako lice koje je sposobno da se izjasni i ili da da
obavještenja o činjenicama koje je uočio, a koje se dokazuju (ne mora biti
punoljetan). Čl. 138. – Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi
svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne (dakle,
nema svjedočenja). Svjedok može uskratiti (ali ne mora) svjedočenje o
onome što mu je stranka kao svom punomoćniku povjerila, može uskratiti
da svjedoči vjerski ispovjednik i liječnik koji je informacije dobio od
pacijenta može da uskrati svjedočenje. Čl. 140. - svjedok može uskratiti
odgovor na pojedina pitanja, ako bi tim odgovorom izložio opasnosti od
krivičnog gonjenjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji a u
pobočnoj do trećeg stepena. Svjedoka ispituje stranka koja ga je
predložila, onda druga stranka. Ako stranka ima punomoćnika, onda samo
punomoćnik može da postavlja pitanja.
Vještaci – sud može na prijedlog stranke odrediti izvođenje dokaza
vještačenjem, kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice
potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Vještaci se određuju na
prijedlog stranke. Vještačenje obavlja jedan vještak, a na prijedlog stranke
sud može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se
određju sa liste sudskih vještaka, a u složenijim situacijama može se
povjeriti stručnim ustanovama (fakulteti, bolnice). Vještačenje je bio jedan

Stranica 115 od 248


od najvećih razloga dugog trajanja postupaka (u ranijem zakonu), tako da
po novom zakonu postoje samo dva slučaja kada se može odrediti
ponovno vještačenje i to: uz prethodno izjašnjenje stranke, ako prvi
vještak u roku ne dostavi nalaz i mišljenje i ako ne otkloni nedostatke
odnosno ne ispravi nalaz i mišljenje.
Saslušanje stranaka – na prijedlog stranke sud određuje izvođenje
dokaza saslušanje parničnih stranaka. Sud će odlučiti da sasluša samo
jednu stranu, ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili ako se ne
odazove na poziv suda, a uredno je obavještena. Stranku saslušava
punomoćnik, a ako ga nema, onda je saslušava sud.

OSIGURANJE DOKAZA
Ako postoji opasnost da se neki dokaz kasnije teško može izvesti, onda se
može podnijeti prijedlog za osiguranje dokaza i prije podnošenja tužbe
(npr. poplava). Zapisnik o obezbjeđenjeu dokaza se prilaže u spis.

ODLUKE

Sud donosi odluku u vidu presude ili rješenja (smetanje posjeda)


Presudom sud odlučuje tako što:

1. odbija tužbeni zahtjev


2. usvaja u cjelosti ili djelimično tužbeni zahtjev

Čl. 179. - rok za dobrovoljno izvršenje činidbe na koju je obavezan tuženi


prema tužitelju je 30 dana (paricioni rok) ali ako je činidba u novčanom
iznosu, onda taj rok može biti i duži, a u mjeničnim i čekovnim
predmetima taj rok je 15 dana. Ako ovaj rok protekne dolazi se u fazu
izvršenja. Rok počinje teći prvog dana nakon donošenja presude (kada je
došao da preuzme presudu ili ako je dostavljanje – od dana prijema).

VRSTE PRESUDA

Presuda na osnovu priznanja


Ako tuženi do dana zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev,
sud će donijeti presudu na osnovu priznanja. Sud neće donijeti ovu
presudu ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno
raspolagati. Izjavu o priznanju tužbenog zahtjeva tuženi može i bez
pristanka tužitelja opozvati do donošenja presude. Sud ne može donijeti
presudu na osnovu priznanja ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne
može slobodno raspolagati.

Presuda na osnovu odricanja


Ako se tužitelj do zaključenja glavne rasprave odrekao tužbenog zahtjeva,
sud će donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev. Tužitelj može
opozvati odricanje do zaključenja glavne rasprave. Sud neće donijeti ovu
presudu ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno
raspolagati.

Stranica 116 od 248


Presuda zbog propuštanja (čl.182)
Kada tuženi kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužitelj predložio
donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na
tužbu u zakonskom roku (30 dana), sud će donijeti presudu kojom se
prihvaća tužbeni zahtjev, osim ako je tužbeni zahtjev očigledno
neosnovan. U praksi. Dakle, postoje tri kumulativna uslova: tužitelj
predložio donošenje presude zbog propuštanja, tuženi ne dostavi pismeni
odgovor na tužbu i ako postoji osnovan tužbeni zahtjev.
Ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama u tužbi, sud će
donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev. Na ovu presudu nema
pravo na žalbu, ali ima pravo na prijedlog za povrat u pređašnje stanje
zbog propuštenog roka za dostavljanje odgovora na tužbu. Ova presuda se
donosi van ročišta i dostavlja se poštom.

Dopunska presuda
Ako sud nije odlučio o zahtjevu u cjelosti ili o jednom od tužbenih
zahtjeva, a stvar je dovoljno raspravljena, stranka će u roku od 30 dana
predložiti donošenje dopunske presude.

DOSTAVA PRESUDE čl. 184

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30


dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sud prekorači ovaj rok,
dužan je obavijestiti predsjednika suda o tome.
Čl. 185 – nakon zaključenja glavne rasprave sud će prisutne stranke
obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije bila
prisutna na glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu
donošenja presude. Stranke odnosno, njihovi punomoćnici dužni su sami
preuzeti presudu u zgradi suda, neće im se dostavljati poštom. Rok za
žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja
presude, bez obzira jesu li je stranke preuzele. Sud iz opravdanih razloga
može dozvoliti jednoj stranci da joj se dostava izvrši putem pošte i da ne
dolazi u zgradu suda po nju.

22.01.2006.
Čl. 191 – SADRŽAJ PRESUDE

Pismeno izrađena presuda mora imati: uvod, izreku, obrazloženje i uputu o


pravu na izjavljivanje pravnog lijeka.
Uvod presude sadrži naziv suda, ime i prezime sudije (sada uvijek sudi
sudija pojedinac), ime i prezime i prebivalište stranaka, njihovih
zastupnika, kratku oznaku predmeta spora, njegovu vrijednost, dan
zaključenja glavne rasprave, označenje stranaka i njihovih zastupnika,
odnosno, punomoćnika koji su prisustvovali raspravi.
Dispozitiv (izreka) - sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju zahtjeva koji se
tiču glavne stvari i sporednih potraživanja,

Stranica 117 od 248


Obrazloženje – ovdje će sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o
činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze i ocjenu dokaza, kao i
propise na kojim je sud zasnovao presudu.
Pouka o pravnom lijeku –

DOPUNSKA PRESUDA

Ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima o


kojima se mora odlučiti presudom, stranka može u roku od 30 dana
podnijeti prijedlog parničnom sudu da se presuda dopuni. To se dešava
kada se jednom tužbom istakne više zahtjeva, sud ih je sve raspravio, a
donio presudu samo o jednom zahtjevu (npr. u radnom sporu – tužitelja
vraća na posao, a nije odlučio o naknadi plaće). Sud u ovom slučaju ne
zakazuje ponovo raspravu, jer je predmet raspravljen, nego samo donosi
dopunsku presudu.
Sud može sam ili na prijedlog stranke izvršiti ispravku presude kada se
radi o očiglednim greškama.

REDOVNI PRAVNI LIJEKOVI


ŽALBA
Redovni pravni lijek je žalba, a vanredni pravni lijekovi su: revizija i
prijedlog za ponavljanje postupka5.
Protiv presude donesene u prvostepenom postupku stranke mogu
podnijeti žalbu u roku od 30 dana od dana donošenja presude, odnosno,
ako se presuda dostavlja po odredbama o dostavi pismena u roku od 30
dana od dana prijema. U čekovnim i mjeničnim stvarima rok za žalbu je 15
dana.
Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je primila presudu.
Do donošenja odluke drugostepenog suda, stranka može odustati od već
podnesene žalbe.
Sadržaj žalbe - žalba mora sadržavati: oznaku presude protiv koje je žalba
izjavljena, izjavu da se presuda pobija u cjelosti ili određenom djelu, razlozi
žalbe i potpis podnosioca žalbe. Svi ovi elementi žalbe su bitni i ukoliko
nedostaje jedan od njih – žalba se dostavlja žalitelju da je dopuni ili ispravi
u roku od 8 dana. Ako isti ne ispravi žalbu u navedenom roku, žalba se
odbacuje rješenjem kao nepotpuna.
U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim
ako žalitelj pruži dokaze da bez svoje krivnje iste nije mogao iznijeti,
odnosno, predložiti do zaključenja glavne rasprave.
Prigovor zastare i prigovor prebijanja potraživanja koji nisu izneseni u
prvostepenom postupku, ne mogu se isticati u žalbi. Sud o ovim
prigovorima ne vodi računa po službenoj dužnosti, već po prigovoru
stranke.
Razlozi zbog kojih se presuda može pobijati:

• zbog povrede odredaba parničnog postupka,

5
uvijek pitaju

Stranica 118 od 248


• zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,
• zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se


pobijati zbog povrede odredaba parničnog postupka ili iz razloga da je
osoba bila u zabludi ako se radi o presudi na osnovu priznanja, ili da se
odrekla od zahtjeva.

Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka


nije primjenio ili je nepravilno primjenio koju odredbu ZPP-a, a to je bilo od
uticaja na zakonitost odluke. Po novom zakonu ne postoje apsolutno bitne
povrede nego samo relativne, što znači da povreda postupka postoji samo
ako je uticala na zakonitost odluke. Stranka u žalbi obavezno mora ukazati
na svaku povredu postupka, jer žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi
samo na dvije povrede: povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i
na pravilnost zastupanja. Npr sud je propustio da cijeni iskaz jednog
svjedoka koji je relevantan.
Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je sud koju
odlučnu činjenicu pogrešno ustanovio, odnosno, nije je uopšte ustanovio,
npr. sud je utvrdio da je zaključen ugovor, a žalba kaže da je to pogrešno
utvrdio, jer je nepravilno.
Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primjenio
odredbu materijalnog prava koju je trebao primjeniti ili kad takvu odredbu
nije pravilno primjenio, npr. sud utvrdio da je potpisan ugovor o prodaji
nekretnine, a potpisi nisu ovjereni, pa sud utvrdi da je ugovor punovažan.
Postupak po žalbi – žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu
presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke. Nedopuštenu,
neblagovremenu i nepotpunu žalbu sud će odbaciti rješenjem.
Neblagovremena- ako je izjavljena mimo roka 30/15 dana, nepotpuna – ne
sadrži bitne elemente, nedopuštena- kada se odrekao žalbe, kada je
uložilo lice koje nema pravnog inetersa. Žalba se dostavlja protivnoj
stranci na odgovor u određenom roku. Kada dođe odgovor na žalbu ili
protekne rok, spis se dostavlja kantonalnom sudu na postupak.
Čl. 217 - kako sud odlučuje o žalbi6 - drugostepeni sud o žalbi odlučuje u
sjednici vijeća (3 sudije) ili na osnovu održane rasprave (novina u zakonu).
Zakon određuje kada se održava rasprava u drugostepenom postupku:

• kada drugostepeni sud ocijeni da je radi pravilnog utvrđenja


činjeničnog stanja potrebno pred drugostepenim sudom utvrditi
nove činjenice ili izvesti nove dokaze ili
• kada je potrebno ponovo izvesti već izvedene dokaze, kao i
• kada ocjeni da je zbog povreda odredaba parničnog postupka
potrebno održati raspravu pred drugostepenim sudom.

U prvom slučaju se radi o predloženim novim dokazima ili činjenicama u


žalbi, npr. stranka u žalbi, pored dokaza koje je ranije predložila, naknadno
je saznala za još nekog svjedoka i predlaže ga u žalbi jer za njega ranije
nije znala. Tada se otvara rasprava pred drugostepenim sudom i na tu

6
često pitanje

Stranica 119 od 248


sjednicu se pozivaju stranke i taj svjedok, koji će tada biti saslušan. Nakon
toga drugostepeno vijeće će da ocijeni samostalno ovaj dokaz, imajući u
vidu i ranije utvrđene dokaze i na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog
stanja može donijeti drugačiju odluku od prvostepene. Drugi razlog
otvaranja rasprave postoji kada žalitelj u žalbi navodi da je neki dokaz
pogrešno cijenjen. Tada sud na sjednicu poziva samo te svjedoke koji su
ranije saslušani i njih saslušava da bi on ocijenio njihove iskaze. Treći
razlog je kada postoji neka druga povreda koja bi mogla imati za
posljedicu pogrešno utvrđeno činjenično stanje, npr. u žalbi se navodi da
je sud odredio izvođenje određenog dokaza, ali je propustio da ga izvede.
Drugostepeni sud će pozvati tog svjedoka koji nije prethodno saslušan i
saslušati ga.
Ako žalitelj ne pristupi na raspravu pred drugostepenim sudom, onda se
donosi odluka van rasprave u sjednici vijeća i to samo na osnovu navoda
žalbe i odgovora na žalbu.
Granice ispitivanja prvostepene presude – drugostepeni sud ispituje
prvostepenu presudu u onom djelu u kojem se pobija žalbom, u granicama
razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu
materijalnog prava i povredu odredaba parničnog postupka koje se
odnose na stranačku sposobnost i zastupanje. Stranka u postupku mora
imati parničnu sposobnost – punoljetna osoba 18g. Maloljetnik ima
stranačku sposobnost
- maloljetnik koji je zaključo brak
- maloljetnik koji je postao roditelj
- maloljetnik sa 15g koji je zasnovao radni odnos, ima
pravo da zaključuje pravne poslove i raspolaže
svojom zaradom (ograničena sposobnost).
Maloljetnika zastupa zakonski zastupnik, roditelj ili staralac.
Duševno bolesno lice- zastupa staralac
Maloljetniku koji sklopi brak ili je postao roditelj donosi se rješenje u
vanparničnom postupku.
Sudija pazi na to po službenoj dužnosti na pravilnost zastupanja. –
punomoćnik( advokat, advokatska kancelarija, pravnik iz pravnog lica itd.)
Ne može se preinačiti presuda na štetu žalioca ako se samo on žalio na
presudu.
Odluke drugostepenog suda po žalbi – čl.224 – drugostepeni sud može u
sjednici vijeća ili na temelju održane rasprave:

• Odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopštenu (ako


prvostepeni to nije uradio) čl.225
• Odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu –
čl.226 – kada utvrdi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda
pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
• Uvažiti žalbu i ukinuti prvostepenu presudu i dostaviti predmet
prvostepenom sudu na ponovno suđenje (čl.227) – rješenjem se
ukida prvostepena presuda i predmet vraća prvostepenom sudu na
ponovni postupak kada:

Stranica 120 od 248


o Ako je protivno odredbama ovog zakona (ZPPa) sud donio
presudu na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja,
a npr. tuženi nije priznao
o Ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito
propuštanjem dostave, nije data mogućnost da raspravlja pred
sudom, a što je uticalo na zakonitost odluke, npr. slučaj kada
jedna od stranaka nije učestvovala u postupku, jer nije bila
uredno obaviještena o raspravi.
o Ako je sud donio presudu bez glavne rasprave – postoje samo
3 presude koje se mogu donijeti bez glavne rasprave –
presuda zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja i
presuda na osnovu odricanja
o Ako je presuda donesena van glavne rasprave
o Ako je u donošenju odluke sudio sudac koji se morao izuzeti.
Svaki ovaj razlog mora biti naveden u žalbi, jer sud o ovome ne pazi po
službenoj dužnosti.
• Ukinuti prvostepenu presudu i tužbu odbaciti - Ako drugostepeni sud
ustanovi da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o
zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti ili o zahtjevu o kome već teče
parnica, ili o kojem je već pravomoćno presuđeno, ili koga se tužitelj
odrekao, ili ako je zaključeno sudsko poravnjanje, a radilo se o
presuđenoj stvari ukinut će prvostepenu presudu i odbaciti tužbu. Ako
sud ustanovi da je počinjena povreda u pogledu stranačke sposobnosti
i pravilnosti zastupanja, sud će zavisno od prirode povrede ukinuti
presudu i predmet vratiti prvostepenom sudu ili tužbu odbaciti.
• Preinačiti prvostepenu presudu - (čl.229) – ako je sud u sjednici vijeća,
ne na raspravi, cijeni neki dokaz i utvrdio drugačije činjenično stanje. U
sjednici vijeća može cijeniti ispravu ili iskaz svjedoka dat pred
zamolbenim sudom. Ako cijeni ispravu drugačije od prvostepenog suda,
onda može preinačiti presudu. Drugi razlog je ako je na raspravi pred
drugostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je
utvrdio prvostepeni sud. Treći slučaj (najčešći) kada je pravilno
utvrđeni činjenično stanje, a pogrešno primjenjeno materijalno pravo.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Revizija

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u


drugostepenom postupku u roku od 30 dana od dana dostave
drugostepene presude. Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog
djela pravomoćne presude (cenzus) ne prelazi 10.000 KM. Vrhovni sud
može dozvoliti izjavljivanje revizije u svim predmetima, bez obzira na
vrijednosni cenzus, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja
za primjenu materijalnog prava.
Razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti su:
• Zbog povrede parničnog postupka, koja je počinjena pred
drugostepenim sudom, npr. ako je u drugostepenom postupku kod

Stranica 121 od 248


odlučivanjja u žalbi sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, ili kada
žalbeni sud nije cjenio sve žalbene prigovore
• Zbog pogrešne primjene materijalnog prava
• Zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u
postupku pred drugostepenom postupku. Npr.ako se u žalbenom
postupku dosudi više nego što je tužitelj tražio u tužbi ili dosudi stvari
veće vrijednosti
Granice ispitivanja - revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu
u kojem se pobija, u granicama razloga iz revizije, pazeći po službenoj
dužnosti na primjenu materijalnog prava, na stranačku sposobnost i
pravilnost zastupanja.
Postupak podnošenja revizije - podnosi se prvostepenom sudu u
dovoljnom broju primjeraka; blagovremenost i potpunost cijeni
prvostepeni sud, a dopuštenost cijeni vrhovni sud. Revizija je isklučena
kod rješenja u parnici zbog smetanja posjeda, protiv odluka donesenih u
izvršnom, vanparničnom, ostavinskom postupku, bračnim sporovima,
utvrđivanja/osporanja očinstva i vrhovni sud je neće dopustiti tj. odbacit će
je.
Odluke po reviziji (čl.249) – iste kao kod žalbe.
Kada je moguće izjaviti reviziju protiv rješenja – može protiv rješenja kojim
je postupak pravomoćno okončan, npr. kada je prvostepeni sud oglasio
apsolutno nenadležnim, uložena žalba i drugostepeni sud potvrdi rješenje.
U ovom slučaju postoji pravo na reviziju.

Zahtjev za ponavljanje postupka

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog


stranke ponoviti (odnosi se na pravosnažne i prvo i drugostepene odluke).

Razlozi za ponavljanje postupka:

• ako je pri donošenju odluke učestvovao sudija koji se morao izuzeti


• ako je nezakonitim postupanjem onemogućeno stranci da raspravlj
apred sudom
• ako stranka nije imala stranačku sposobnost
• ako je u postupku sudjelovao tužitelj ili tuženi koji nema parničnu
sposobnost
• ako se presuda temelji na osnovu lažnog iskaza svjedoka ili vještaka
• ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da
upotrijebi nove dokaze, na osnovu kojih bi za stranku mogla biti
povoljnjija odluka da su te činjenice i dokazi bili upotrebljeni u
prvostepenom postupku (najčešći razlog u praksi)

Prijedlog za ponavljanje postupka može se podnijeti prvostepenom sudu u


roku od 30 dana koji teče zavisno od razloga zbog kojih ste traži
ponavljanje. Po ranijem ZPP-u o prijedlogu za ponavljanju postupku
odlučivao je sudija koji je donio odluku koja se pobija. Po novom ZPPu o
ovom prijedlogu odlučuje sudoija pojedinac drugostepenog suda. Kada
sudija nađe da je osnovan prijedlog, on ukida odluku u odnosu na koju je
zahtjevano ponavljanje postupka, predmet se vraća prvostepenom sudu i

Stranica 122 od 248


u prvostepenom postupku sada sudi drugi sudija, a ne onaj koji je donio
prvobitnu presudu.

PRIVREMENE MJERE7

Ranije su bile u izvršnom postupku. Prijedlog za izdavanje se može


podnijeti prije ili u toku postupka. Svrha izdavanje je da bi se olakšalo
namirenje potraživanja. Uslov za izdavanje je da se mora učiniti
vjerovatnim postojanjem tog potraživanjem, te da bi ne izdavanjem
privremene mjere bilo onemogućeno/otežano namirenje potraživanja.
Postoji više mjera osiguranja.

STRANAČKA SPOSOBNOST8
Stranka u postupku može biti fizička i pravna osoba. Fizička osoba može
biti stranka u postupku ako ima poslovnu sposobnost koja se stiče sa 18
godina. Stranka u postupku može biti i osoba koja nema 18 godina u
slijedećim slučajevima: ako je maloljetnik sa 16 godina zaključio brak, ako
je maloljetnik postao roditelj stiče poslovnu sposobnost, kada je
maloljetnik od 15 godina zasnovao radni odnos (on može biti stranka u
postupku samo ako je to vezano za njegove prihode – platu).
Na stranačku sposobnost svaki sud pazi po službenoj dužnosti
Maloljetnika u postupku zastupa njegov zakonski zastupnik (roditelji). Ako
nema roditelja, zakonski zastupnik je staratelj koga postavlja organ
starateljstva. Ako se radi o raspolaganju imovinom maloljetnika, npr. ako
roditelj prodaje nepokretnost maloljetnika mora imati odobrenje organa
starateljstva. Za zaključenje darovnog ugovora (u slučaju da prima dar)
nije potrebno odobrenje organa starateljstva.
Duševni bolesnici moraju imati zastupnika – organ starateljstva.
Kada sud uoči nedostatak u stranačkoj sposobnosti, onda će pozvati organ
starateljstva da taj nedostatak otkloni i postavi staraoca. Ako se taj
nedostatak ne otkloni u određenom roku, tužba se odbacuje.
Ako se radi o pravnom licu – npr. ministarstvo nije pravno lice i kao tuženi
se označava federacija, država, kanton. Ministarstvo ne može biti stranka
u postupku i tužitelj se poziva da uredi tužbu u određenom roku, ako ne
postupi tužba će biti odbačena.
Privremeni staralac – ako bi redovni postupak postavljanja zastupnika
dugo trajao, a treba nešto hitno obaviti,može se postaviti privremeni
staralac

PUNOMOĆNICI – PRAVILNOST ZASTUPANJA

Ko može biti punomoćnik (čl.301) – advokat, advokatsko društvo,


uposlenik službe za besplatnu pravniu pomoć, za pravna lica - zaposlenik
te pravne osobe, a za fizičke osobe punomoćnik može biti
bračni/vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili tazbini.
Punomoćnik mora imati punomoć za zastupanje na ročištu. Ako ne
dostavi, sud naloži da istu naknadno uloži u spis. Ako to ne učini u

7
ne pitaju ih na ispitu
8
vrlo značajno pitanje

Stranica 123 od 248


ostavljenom roku, sve učinjene radnje će biti poništene. Advokat koji ima
punomoć može ga zamjenjivati drugi advokat , a pred prvostepenim
sudom i advokatski pripravnik.
Ako advokat zastupa stranku i ako stranka nije navela za koje je radnje
ovlašten – ima sva ovlaštenja; ipak, stranka ga mora izričito pismeno
ovlastiti da ga može zamjenjivati drugi advokat ili pripravnik (samo u
prvostepenom postupku). Nedostatak zamjeničke punomoći predstavlja
povredu parničnog postupka u pogledu zastupanja.

IZUZEĆE SUDIJA

Sudac ne može suditi ako je sam stranka, ako je zakonski zastupnik ili
punomoćnik stranke, ako je sa strankom u odnosu suvlasništva,
suobveznik ili ako je u istom predmetu saslušan ili predložen kao svjedok
ili vještak, ako mu je stranka ili punomoćnik stranke srodnik po krvi ili
tazbini do zakonom određenog stepena ili bračni/vanbračni partner, bez
obzira da li su još u braku ili vanbračnoj zajednici, ako je taj sudac staraoc
ili usvojitelj stranke, ako u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke
nižeg suda ili drugog organa, ili ako postoje druge okolnosti koje dovode u
sumnju njegovu nepristrasnost.
Čim stranka sazna za neki od navedenih razloga, podnosi prijedloog za
izuzeće sudije predsjedniku suda, koji o tome donosi rješenje. Stranka
može i u pravnom lijeku ukazati poimenice na suca koji ne bi mogao
sudjelovati u donošenju odluke. I o ovome odlučuje predsjednik suda.

SUPARNIČARSTVO9

Više osoba mogu jednom tužbom mogu tužiti odnosno biti tuženi. Postoje
dvije vrste suparničarstva: materijalno i formalno. Materijalno
suparničarstvo postoji ako je više lica u pogledu predmeta spora u pravnoj
zajednici ili ako njihova prava, odnosno, obaveze, proističu iz iste
činjenične pravne osnove (stvarna zajednica). Primjer kada je više lica u
pravnoj zajednici: to su suvlasnici ili saučesnici u izvršenju krivičnog djela.
Stvarna zajednica: više uposlenika pravnog lica potražuju regres ili štediše
kod Ljubljanske ili SAB banke.
Formalno (Obično) suparničarstvo ako su predmet spora zahtjevi,
odnosno, obaveze iste vrste, a temelje se na bitno istovrsnoj činjeničnoj i
pravnoj osnovi i ako je za sve zahtjeve ista mjesna nadležnost. Npr. postoji
kada je tužen dužnik i jemac. Svaki od njih ima svojstvo posebne stranke,
jedan može da prizna tužbeni zahtjev, a drugi ne.
Nužno suparničarstvo postoji u slučaju kada se po zakonu ili zbog pravne
prirode spora spor može rješiti na jednak način prema svim suparničarima,
npr. u postupku za utvrđivanje očinstva suparničari su na tužilačkojstrani
majka i dijete.ovaj spor se ne može drugačije riješiti za majku i dijete, oni
su zapravo jedna stranka. Ili, npr. stvarna služnost prelazi preko
nekretnine u suvlasništvu. Tužitelj hoće da dokaže da mu pripada pravo
služnosti – tada tužbom mora obuhvatiti sve suvlasnike poslužnog dobra.

9
rijetko se pita na ispitu

Stranica 124 od 248


UMJEŠAČ U PARNICI10

Osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim
osobama jedna od stranaka uspije sa zahtjevom, može se pridružiti toj
stranci, npr. tuženi je vozač, osiguravajuće društvo ima interesa da vozač
uspije u parnici da ne bi isplatili odštetu, i u tom slučaju se umješa u
postupak na strani vozača. Umješač u postupku ima ista prava kao i
stranka: predlagati dokaze, izjaviti žalbu, samo nema pravo na
dispozitivne radnje (povlačenje tužbe i sl.).
Podnosi prijedlog sudu da mu dozvoli mješanje u parnicu, o čemu sud
donosi rješenje.

PREKID POSTUPKA

Kada je obavezan prekid postupka (čl. 378 i 379) – postupak se obavezno


prekida kada:
• stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika u toj
parnici.
• Kada zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje
za zastupanje, a stranka nema punomoćnika
• Kada stranka koja je pravna osoba prestane postojati ili kad nadležni
organ zabrani rad toj pravnoj osobi
• Kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka
• Kada zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu

Sud postupak može prekinuti:


• Ako je sud odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju
• Ako se stranka nalazi na području koje je zbog izvanrednih događaja
(poplave) odsječeno od suda
• Ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što
bude donesena odluka u krivičnom potupku.

Nastaviće se kada prestanu razlozi za prekid postupka. Kada je prekid


postupka, sud ne može preduzimati nikave procesne radnje, a svi procesni
rokovi prestaju teči.

Postupak u smetanju posjeda i radni sporovi – hitni postupci, ne


važe odredbe o rokovima koje inače važe za druge predmete (ovdje su
kraći). Rješenje o smetanju posjeda – pravosnažno je i izvršenje se može
tražiti u roku od 60 dana.

Sporovi male vrijednosti - do 3.000 KM; ovdje se presuda ne može pobijati


zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

POVRAT U PREĐAŠNJE STANJE

Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje koje radnje u postupku
i zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će na zahtjev

10
često pitanje

Stranica 125 od 248


stranke dozvoliti stranki da naknadno obavi te radnje (povrat u pređašnje
stanje). Rok za podnošenje prijedloga je 8 dana. Ako traži povrat u
pređašnje stanje zbog propuštenog roka za žalbu, a uz prijedlog dostavlja i
žalbu.
Ne može se tražiti povrat u pređašnje stanje zbog izostanka sa ročišta koje
je zakazano po već podnesenom i usvojenom prijedlogu za povrat u
pređašnje stanje.

Stranica 126 od 248


SUADA SELIMOVIĆ
28.01.2006.

ZAKONSKI NASLJEDNICI

Zakonski nasljednici su djeca ostavioca i njegov bračni drug (pod djecom


se smatraju i vanbračna i usvojena djeca). To je prvi nasljedni red i oni
nasljeđuju na jednake djelove. Dio zaostavštine koji bi pripao ranije
umrlom djetetu da je nadživilo ostavioca nasljeđuju njegova djeca, unučad
ostaviočeva, na jednake djelove, a ko je neko od unučadi umrlo prije
ostavioca dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioca,
naljeđuju njegova djeca(pravo predstavljanja). Npr. postoji otac koji ima 3
djece i bračnog duga. Prije oca umre njegovo jedno dijete, koji ima svoju
djecu. Smiosao odredbe je taj da ako prije ostaviočeve smrti umre
njegovo djete, tada naljeđuju njegova djeca (princip reprezentacije).

Drugi naljedni red zaostavštinu umrloga koji nije ostavio potomke11


nasljeđuje njegov bračni drug i roditelji, svaki sa ½.. Ako iza umrlog nije
ostao bračni drug zaostavštinu u cjelosti nasljeđuju roditelji. Ako je jedan
od roditelja umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao
nasljeđuju njegova djeca, a to su u stvari braća i sestre ostavioca.

Treći nasljedni red - to su djedovi i babe i to u slučaju kada ostavilac nije


ostavio ni potomke, ni roditelje, niti su ovi ostavili nekog nasljednika. Ako
nema roditelja niti braće ni sestara – nema ni predstavljanja i sve
nasljeđuje bračni drug.

Po zakonu potomci su djeca i unučad.

NUŽNI NASLJEDNICI

Nužni nasljednici su: djeca umrloga, njegovi usvojenici i njegov bračni


drug. Ostali potomci umrloga (npr.unuci), njegovi roditelji i njegova braća i
sestre, su nužni nasljednici samo ako su trajno nesposobni za rad i nemaju
nužnih sredstava za život. Ova lica su nužni nasljednici kada su po
zakonskom redu pozvani na nasljeđe (ako nema nasljednika iz prvog
nasljednog reda). Kad a se pojavljuju kao nasljednici bračni drug, djeca i
zakonski usvojenici, nužni dio iznosi ½ zakonskog djela. Kada se pojave
kao nužni nasljednici braća, sestre i roditelji nužni dio je 1/3 od zakonskog
djela. Ostavilac niti darovnim ugovorom niti testamentom ne može
povrijediti nužni nasljedni dio.

11
djeca, unučad, praunučad itd.

Stranica 127 od 248


IZDVAJANJE U KORIST POTOMAKA KOJI SU PRIVREĐIVALI SA
OSTAVIOCEM

Potomci i usvojenici ostavioca koji su živjeli u zajednici sa ostaviocem i


svojim radom, zaradom ili na drugi način pomagali u privređivanju imaju
pravo zahtjevati da im se iz zaostavštine izdvoji dio koji odgovara
njihovom doprinosu u povećanju vrijednosti ostaviočeve imovine. Ovaj
zahtjev ima stvarnopravni karakter i može se postavljati i po okončanju
ostavinskog postupka.

NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može


raspolagati, a koji se naziva nužni dio. Kada je povrijeđen nužni dio
raspolaganje testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti koliko je
potrebno da bi se namirio nužni dio. Prvo se namirenje vrši iz onoga što je
testamentom dato, i ako je to dovoljno za namirenje nužnog djela, neće se
dirati u poklone. Ako nije, vršit će se povrat poklona do iznosa namirenja.
Ugovor o doživotnom izdržavanju nikada ne podliježe reduciranju radi
nužnog djela jer je to dvostrano obvezujući ugovor.

UTVRĐIVANJE VRIJEDNOSTI IMOVINSKE MASE

Sva njegova imovina, potraživanja, dugovanja...

ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA

Ostavilac ili zavještalac može isključiti iz nasljeđa nasljednika koji ima


pravo na nužni dio. Razlozi isključenja: ako se povredom zakonske ili
moralne obaveze teže ogriješio o ostaviocu (npr. otac bez ikakvih
sredstava za život živi u kući sa sinom, a sin ne pomaže ocu, komšiluk ga
hrani, čime je povrijedio i zakonsku i moralnu obavezu; ili npr.
maltretiranje ili tuče oca). Drugi razlog: ako je sa umišljajem učinio teže
krivično djelo prema ostaviocu, njegovom bračnom drugu, djetetu ili
roditelju. Uslovi za punovažnost isključenja: zavještalac koji želi da isključi
nasljednika mora to izraziti u testamentu na nesumnjiv način, a korisno je
da navede i razlog (osnov) za isključenje. Isključenje je nevažeće ako nije
navedeno na nesumnjiv način. U slučaju spora, ostavinski postupak se
prekida i učesnik čije je pravo manje vjerovatno se upućuje na parnicu.

POSLJEDICE ISKLJUČENJA IZ NUŽNOG DJELA

U slučaju kada je nasljednik isključen iz nužnog djela, smatra se da je


isključenik umro prije ostavioca, pa umjesto njega se kao nasljednici
pojavljuju njegova djeca, potomci. Isključenjem nasljednik gubi nasljedna

Stranica 128 od 248


prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih lica koja mogu
nasljediti ostavioca određuje se kao da je isključeni umro prije ostavioca.

URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO

U nasljedni dio nasljednika uračunavaju se pokloni ukoliko ostavilac izričito


nije naglasio da se ne uračunava u nasljedni dio. Ovo se ne odnosi na
nužne nasljednike.

NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA


Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je
navršilo 16 godina. Testament je ništav ako zavještalac nije imao 16
godina i ako nije bio sposoban za rasuđivanje. Ništav je i u slučaju ako je
zavještalac natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini ili usljed toga što
je bio prevaren ili se nalazio u zabludi. Tužbom se može zahtjevati poništaj
testamenta u roku od jedne godine od dana saznanja za postojanje uzroka
ništavosti, a najdalje za 10 godina.

OBLICI TESTAMENTA

Svojeručni testament
Ako osoba zna da čita i piše, ona svojom rukom napiše testament i potpiše
ga. Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i
ako ga je potpisao. Za punovažnost ovog testamenta nije nužno da je u
njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da bude napisan.
Na ispitu se javlja pitanje?- iz kojih razloga bi se mogao pobijati
testament?- npr. Da potpis ne pripada ostaviocu tj zavještaocu
testamenta. Da zavještalac prilikom sačinjavanja istog nije bio pri čistoj
svijesti i zdravoj pameti tj. Da nije bio sposoban za rasuđivanje ili je
testament sačinjen pod prisilom .

Pismeni testament pred svjedocima


Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što
će ispravu koju mu je neki drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu
dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci
se također potpisuju na testamentu. Važno je da onaj ko ga sastavlja
pismen kao i zvaještalac.

Sudski testament
Postoje dvije vrste ovog testamenta
1. kada je zavještalac pismen
2. kada zavještalac nije pismen
Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija
nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Pošto
zavještalac ovako sačinjen testament pročita i potpiše sudija će potvrditi
na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao
i potpisao.
Ako zavještalac nije u stanju da pročita testament koji je sačinio sudija,
sudija će ga pročitati zavještaocu u prisutnosti dva svjedoka, zatim će
zavještalac u prisustvu dva svjedoka potpisati testament ili staviti

Stranica 129 od 248


prstoznak (ako ne zna da piše), izjaviti da je to njegov testament. I
svjedoci potpisuju testament. Osim potpisa svjedoka i zavještaoca , sudija
osim stavljanja potpisa naznačuje da je obavio sve prethodno navedene
radnje.
Zavještalac može svoj lični testament, onaj sačinjen pred svejdocima ili
sudski testament predati na čuvanje sudu, u otovrenom ili zatvorenom
omotu, o čemu će sud sastaviti zapisnik , zatim testament staviti u
zaseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Npr. Sudski testament se
sačinjava u sudu ali ne mora se tamo i čuvati- to nije obaveza već
slobodna volja ostavioca.
Ništave su odredbe testamenta kojima ostavlja nešto sudiji koji ga je
sačinio , svjedocima kao i precima/potomcima tih svjedoka.

Testament sačinjen na brodu ili za vrijeme mobilizacije /rata


Sačinjava se pred kapetanom broda ili komandirom u ratu. Ratni
testament važi 60 dana po završetku rata, ili ako je neko demobilisan
kasnije, 30 dana od dana demobilisanja. Po odredbama koje važe za
sastavljanje sudskog testamenta na licu mjesta komandir čete, starješina
ili koje drugo lice mogu sačiniti testament zavještaocu.

Usmeni testament
Zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka
samo ako usljed izuzetnih prilika nje u mogućnost da sačini pismeni
testament. Izuzetne prilike bi bile npr. neko dobije infarkt i u teškom je
stanju. Dakle, iznenadna bolest i spriječenost odlaska u sud a sud je
udaljen npr. Nije izuzetba okolnost ako je neko već duže vremena bolestan
i to teško. Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od
prestanka izuzetnih okolnosti pod kojima je sačinjen. Rok je kratak jer se
pretpostavlja da uslijed tako teške i iznenadne bolesti zavještalac neće
dugo poživiti, a nije postojala mogućnost u tom periodu drugačijeg načina
sastavljanja testamenta. Svjedoci prilikom sačinjavanja ovog testamenta
mogu biti samo lica koja mogu biti svjedoci prilikom sačinjavanja sudskog
testamenta ali moraju znati čitati i pisati. Svjedoci pred kojima je
zavještalac usmeno izjavio svoju poslednju volju dužni su da bez odlaganja
stave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je
usmeno govore pred sudom, iznoseći kada, kako , gdje i u kojim
okolnostima je ovaj testament sačinjen. Izvršenje ove dužnosti nije uslov
za punovažnost ovog testamenta. Svjedoci izjavu mogu dati i tokom
ostavinskog postupka.
Supstitucija – ako lice koje je označeno kao nasljednik u testamentu
umre prije ostavioca, on može u tom slučaju testamentom imenovati
nasljednika svog umrlog nasljednika.

Testament pred konzularnim predstavnikom


sačinjava državljanin BiH u inostranstvu, prema odredbama koje važe sa
sačinjavanje sudskog testamenta. Sačinjava ga konzularni predstavnik
zemlje državljanstva ostavioca.

Stranica 130 od 248


PONIŠTENJE TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA ILI FORME
– može tražiti samo lice koje ima pravni interes u roku od jedne godine od
saznanja ili 10 godina od otvaranja testamenta.

DOKAZIVANJE POSTOJANJA TESTAMENTA

Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen prije
ili nakon smrti zavještaoca, ali bez njegovog znanja, imat će pravno
dejstvo ako zainteresirano lice dokaže da je testament postojao.

Zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo,


ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude
nedostojan da naslijedi. Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom
nasljedniku koji je živ.

LEGAT

Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari


određenom licu ili naložiti nasljedniku da to učini iz svog djela koji mu se
ostavlja. Npr. da se isplati određeni iznos. Legatar se ne smatra
nasljednikom. Ukoliko se legat ne izvrši, legatar ima pravo da to tužbom
potražuje.

OPOZIVANJE TESTAMENTA

Zavještalac može uvijek opozvati testament u cijelini ili djelomično i to


izjavom u bilo kom obliku u kom se može sačiniti testament, ali najčešće
se to radi uništenjem (pocijepa ga).

ODNOS RANIJEG I KASNIJEG TESTAMENTA

Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament,


odrednbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa
odredbama kasnijeg testamenta.

UGOVOR O RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s tim


saglasila sva djeca i drugi potomci ustupiočevi, koji će po zakonu biti
pozvani da nasljede njegovu imovinu. Ugovor mora biti u pismenom obliku
i ovjeren od sudije. Uslov za punovažnost ovog ugovora je da su sva djeca
i potomci bili prisutni raspodjeli i saglasili se sa raspodjelom. Ako neko od
ovih lica nije bio prisutan ili se nije saglasio onda se ne radi o ugovoru o
raspodjeli nego taj ugovor ima karatkter ugovora o darovanju. Onaj koji se
nije saglasio ima status nužnog nasljednika. Ako je onaj koji se nije
saglasio umro a nije ostavio potomke ugovor je punovažan. Bračni drug
također ima status nužnog nasljednika. Ovim ugovorom može biti

Stranica 131 od 248


obuhvaćena samo sadašnja imovina ostavioca – cjelovita ili jedan njen dio.
Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu tj imovinu ostavioca
koja se raspodjeljuje nakon njegove smrti.
Međutim ako se jedan od nasljednika nije saglasio sa načinom raspodjele
iz ugovora onda će se ugovor u odnosu na ostale odnositi kao darovni, a
lice koje se nije saglasilo dobija status nužnog nasljednika. Posljedica
ovoga jeste – ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude
povrijeđen raspodjelom načinjenom u ugovoru reduciraće se dijelovi onih
koji su dobili dio ustupanja po ugovoru (jer se njihov dio tretira kao
poklon).
Za punovažnost ovog ugovora nije značajno što bračni drug nije
obuhvaćen. On ima pravo na nužni dio kao i onaj potomak koji se nije
saglasio sa odredbama ugovora o raspodjeli imovine za života. Ostavilac je
naravno mogao obuhvatiti i bračnog druga, a ako ne obuhvati to ne dira u
njegovo pravo kao nužnog nasljednika. Samo se prilikom određivanja
zaostavštine radi određivanja dijela nadživjelog bračnog druga dijelovi
ostaviočeve imovine ustupljeni potomcima smatraju poklonom.

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Ovo je dvostranoobvezujući ugovor. Kod darovnog ugovora lica se za


života ostavioca upisuju u zemljišnu knjigu a ovdje stvar tek prelazi u
vlasništvo lica nakon smrti ostavioca. Ugovor kojim se jedan ugovarač
obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a
drugi se ugovarač obavezuje da mu u slučaju smrti ostavlja svu svoju
imovinu, je ugovor o doživotnom izdržavanju. Ovaj ugovor mora biti
sastavljen u pisanoj formi i ovjeren od sudije. Sudija će prilikom ovjere
pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Dakle,
ugovor je formalan i ovjerava ga sudija koji upozorava na posljedice.
Često pitanje na ispitu- šta se smatra izdržavanjem? - Kao ugovor o
doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim se davalac izdržavanja
obavezao da sa primaocem izdržavanja živi zajedno, zatim obaveza
jednog ugovorača da će čuvati i paziti drugog, obrađivati njegovo imanje i
poslije smrti ga sahraniti.
Ovaj ugovor se može raskinuti: sporazumom, ako je ugovorena zajednica
života – zbog teškog poremećaja odnosa i zajednički život postane
nepodnošljiv, neizvršavanje ugovora – druga strana ima pravo tražiti
raskid ugovora.

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJE

Nedostojan je da nasljedi kako na osnovu zakona tako i na osnovu


testamenta ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši života ostavioca, ko
je ostavioca natjerao da sačini ili opozove testament, uništio ili sakrio
testament i ako se ogriješio o obavezu izdržavanja ostavioca ili ako nije
htio ukazati ostaviocu nužnu pomoć.
Nedostojnost za nasljeđivanje nije smetnja potomcima nedostojnog da
nasljede zaostavštinu kao da je nedostojni umro prije ostavioca.

ODRICANJE OD NASLJEDSTVA

Stranica 132 od 248


Jedan od osnova za sticanje prava vlasništva jeste nasljeđivanje.
Nasljednik postaje vlasnikom u momentu smrti ostavioca (po svim drugim
osnovama prava vlasništva se stiče upisom u zemljišne knjige . to je
izuzetak).
Nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom kod suda do svršetka
ostavinske rasprave. Ovo odricanje važi i za potomke onoga koji se
odrekao od nasljeđa, ukoliko nije izričito izjavio da se odriče samo u svoje
ime. U ovom slučaju se smatra kao da nikada nije bio nasljednik. Ukoliko
se odriče nasljedstva u nečiju korist, radi se zapravo o ustupanju.
Osoba može izjaviti da li se prihvaća ili ne prihvaća nasljedstva –
odricanje.
Odricanje u nečiju korist- darovanje li ustupanje nasljedstva.

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

Nasljednik odgovara za dugove ostaviočeve do visine vrijednosti


nasljeđene imovine. Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za
dugove ostavioca, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog djela.
Jedino kada se radi o obavezi koja zavisi o ličnosti obveznika (npr. slikar)
obaveza ne prelazi na nasljednike, ali ako je ostavioc već primio novac za
neizvršeno djelo, nasljednici isti moraju vratiti.
Pitanje? - u kojim zakonima je regulisana solidarna odgovornost?- npr.
Jedan primjer je dat u zakonu o nasljeđivanju u situacijama gdje
nasljednici odgovaraju solidarno.
Pitanja - kada se prekida ostavinski postupak?
Kada se upućuje na parnicu?
Kako se raspodjeljuje naknadno pronađena imovina?

UPUĆIVANJE NA PARNICU

• Ukoliko se nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka


pojavi lice sa testamentom, u tom slučaju to se lice upućuje na parnicu.
• Ako se nakon okončanja ostavinskog postupka pojavi novi nasljednik i
on se upućuje na parnicu.
• Ako se nastane spor u pogledu ponovažnosti testamenta, prekida se
ostavinski postupak i upućuje na parnicu
• Spor oko punovažnosti isključenja nužnog djela
• Spor oko nedostojnosti za nasljeđivanje
• Spor u pogledu da li potomcima pripada pravo na izdvajanje određenog
djela po osnovu njihovog doprinosa

Tužba se podnosi u roku od 30 dana. Ako ne podnese tužbu, ostavinski


postupak se nastavlja. Ako podnese – čeka se završetak parnice.

Za naknadno pronađenu imovinu - raspoređuje se prema postojećem


rješenju o nasljeđivanju.

Stranica 133 od 248


SUADA SELIMOVIĆ
29.01.2006.

POJAM
Izvršni postupak u prvom stepenu vodi i odluke donosi sudija pojedinac.
Stručnom saradniku se po ovlašćenju sudije može povjeriti preduzimanje
radnji i donošenje odluke. Ovdje se supsidijarno primjenjuju odredbe
zakona o praničnom postupku.
Izvršenje se sprovodi na osnovu izvršene ili vjerodostojne isprave. Izvršne
isprave12 su: izvršne odluke sudova i izvršno sudsko poravnanje, odluka
donesena u upravnom postupku ukoliko glasi na novčani iznos, notarske
isprave, odluka Komisije za ljudska prava koja je pri Ustavnom sudu BiH.
Sudskom odlukom smatra se presuda i rješenje. Sudska odluka mora biti
izvršna, a izvršna je kada je postala pravosnažna i ako je protekao
paricioni rok (rok za dobrovoljno izvršenje činidbe naložene presudom).
Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu
vjerodostojne isprave. Vjerodostojna isprava je mjenica i ček sa protestom
i povratnim računom, računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu
komunalnih usluga isporuke vode, toplotne energije i odvoz smeća (struja
i telefon nisu, oni se mogu isključiti korisnicima, što je mnogo efikasnije).
Novim zakonom račun za el energiju je isključen. To su sporovi male
vrijednosti zbog toga je zakonodavac odlučio da nabrojani računi
predstavljaju izvršni naslov.
Kada je sudska odluka izvršna?- odluka kojom je naloženo ispunjenje
potraživanja na neko davanje ili činjenje (neka činidba) je izvršna ako je
postala pravosnažna i ako je protekao paricioni rok (dobrovoljni rok za
izvršenje)
Kada postaje izvršna odluka u upravnom postupku?- kada je odluka
pravosnažna po pravilima upravnog postupka.
Kada je pravosnažno zaključeno poravnanje?- sudsko poravnanje je
izvršno kada je obaveza dospjela.
Kada je presuda pravosnažna a kada izvršna?
Prvostepena presuda je pravosnažna okončanjem drugostepenog
postupka. Vanredni pravni lijek ne utiče na pravosnažnost, on je prije
mogao pod određenim uslovima da odgodi izvršenje ali danas npr revizija
ne odgađa izvršenje.
Izvršenje strane sudske odluke
Strana sudska odluka može se izvršiti ako se stiču uslovi za njeno
priznanje. Za priznanje stranih sudskih odluka nadležan je okružni sud. O
priznanju strane sudske odluke odlučuje se primjenom odredaba Zakona o
sukobu zakona sa propisima drugih država – tzv. kolizioni zakon (SFRJ
1982). Uvijek je mjesno nadležan sud na čijem području se nalaze
nekretnine. Moguće je da među zemljama postoji sporazum o priznanju
isprava koje se koriste kao izvršni naslov. Izvršenje na imovini strane
12
izvršna i vjerodostojna isprava su obavezno pitanje

Stranica 134 od 248


države i međunarodnih organizacija – ne može se odlučiti o tome bez
saglasnosti federalnog ministarstva pravde.

NAPLATA ZATEZNIH KAMATA

Ako se nakon donošenja izvršne isprave ili zaključenja sudskog poravnanja


izmjenila zakonska zatezna kamata, sud će na prijedlog stranke rješenjem
o izvršenju odrediti naplatu tih kamata po propisanoj stopi i to od dana
donošenja odluke, odnosno poravnanja. Ovo se radi na prijedlog tražioca
izvršenja i troškove ovog preračunavanja kamate snosi tražilac izvršenja.

PREKID POSTUPKA

U slučaju smrti tražitelja izvršenja koji nema punomoćnika ili zakonskog


zastupnika, svaki od nasljednika ili zainteresiranih osoba može predložiti
da dok traje nasljednička zajednica (dok se ne donese rješenje o
nasljeđivanju i izvrši dioba) sud na trošak predlagača postavi
nasljednicima privremenog zastupnika i postupak nastavi.
U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika
sud će nasljednicima ukoliko to predloži tražitelj izvršenja postaviti
privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja u roku od 15 dana.

PRIJEDLOG ZA IZVRŠENJE
Može biti po izvršnoj ispravi ili po vjerodostojnoj ispravi.

Prijedlog za izvršenje mora sadržavati:


- zahtjev u kojem će biti naznačena izvršna ili vjerodostojna isprava na
osnovu koje se traži izvršenje
- označenje tražioca izvršenja i izvršenika
- potraživanje čije se ostvarivanje traži
- sredstvo kojim izvršenje treba provesti
- predmet izvršenja ako je poznat.
Predmet je ono na čemu se provodi izvršenje (stvari, novac, novčana
potraživanja, pokretnosti, nepokretnosti itd), a sredstvo je radnja, činidba
(pljenidba i prodaja pokretnih stvari, nekretnina, izvršenje na novčanim
potreživanjima izvršenika-plata- moguća je obustava i pljenidba plate do
određenog iznosa, itd). – sredstvo može biti i prijetnja novčanom kaznom.
Tražitelj izvršenja može u prijedlogu za izvršenje zahtjevati da sud prije
donošenja rješenja o izvršenju pribavi podatke o imovini, prije svega od
izvršenika koji može biti fizičko i pravno lice. S obzirom na rezultate
istrage u pogledu imovine, tj. ako je sud utvrdio koja imovina postoji,
obavijestit će tražioca izvršenja koji će dopuniti prijedlog za izvršenje ( u
praksi se ovo više odnosi na pravna lica). Postoji obrazac po kojem se ovo
utvrđuje. U prijedlogu za izvršenje navodi se još da je dužan izmiriti
obavezu u roku od 8 dana.

RJEŠENJE O DOZVOLI IZVRŠENJA

Stranica 135 od 248


Sve što sadrži prijedlog, sadrži i dozvola izvršenja. U praksi se samo na
poleđini prijedloga pečatom potvrdi da se dozvoljava traženo izvršenje. U
rješenju o izvršenju moraju biti navedeni: izvršna, odnosno, vjerodostojna
isprava na osnovu koje se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik,
potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja. Dozvola je
dakle po sadržaju identična prijedlogu.

PRIGOVOR PROTIV RJEŠENJA O DOZVOLI IZVRŠENJA


Ako je protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave
izjavljen prigovor izvršni postupak se prekida, prijedlog ima karakter tužbe
i predmet se prosljeđuje parničnom sudu. Ovaj prijedlog se tada smatra
tužbom i tako ga tretira parnični sud. Ako se udovolji zahtjevu iz tužbe –
samo se obavještava izvršni sud i nastavlja se izvršni postupak (ne treba
opet prijedlog već se proslijeđuje ex officio) Ako parnični sud nađe da je
potraživanje neosnovano obustavlja izvršni postupak.
Radi se o prigovoru protiv dozvole izvršenja na osnovu izvršne isprave.
Sadržaj prigovora bi trebao odgovarati sadržaju žalbe.

Razlozi za ulaganje prigovora su:

1. Ako isprava na osnovu koje je doneseno Rješenje o izvršenju nije


izvršna isprava ili ako isprava nije stekla svojstvo izvršnosti; (npr
presuda pravosnažna ali nije istekao paricioni rok ili prvostepena
presuda obavezuje ali je uložena žalba itd)
2. Ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno Rješenje o
izvršenju ukinuta, poništena ili preinačena ili na drugi način
stavljena van snage (u slučaju vanrednog pravnog lijeka)
3. Ako su se stranke ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon
nastanka izvršne isprave, sporazumjele da neće na osnovu izvršne
isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje. (ne javlja se
često u praksi ali takav akt bi se trebao ovjeriti u općini)
4. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje
(npr. smetanje posjeda – izvršenje se može tražiti u roku od 60 dana
od dana pravosnažnosti rješenja; potraživanja utvrđena
pravosnažnom presudom zastarjevaju u roku od 10 godina)
5. Ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja,
odnosno, na kojem je mogućnost izvršenja ograničena. (npr ako se
radi o nekretninama površine do 5 dunuma ili pokretnosti gdje se
tačno zna koje stvari su izuzete od izvršenja, ali ako se ipak donese
rješenje o zapljeni na takvim stvarima onda je to razlog za ulaganje
prigovora)
6. ako tražilac nije ovlašten tražiti izvršenje
7. ako nije ispunjen uvjet naveden u izvršnoj ispravi (6. i 7. nemaju
praktičan značaj)

POSTUPAK PO PRIGOVORU PROTIV RJEŠENJA O IZVRŠENJU


ZASNOVANOM NA VJERODOSTOJNOJ ISPRAVI

Stranica 136 od 248


Izvršenik će u prigovoru protiv ovoga rješenja navesti u kom djelu pobija
to rješenje. Prigovor mora biti obrazložen. Neobrazložen prigovor sud će
odbaciti. Ako se rješenje o izvršenju pobija u cjelosti ili samo u djelu kojim
je utvrđeno potraživanje, u ovom slučaju će se prijedlog za izvršenje
smatrati tužbom i u tom slučaju predmet se ustupa parničnom sudu koji
će postupak voditi po odredbama zakona o parničnom postupku. Nakon
ulaganja prigovora zakazuje se ročište o razmatranju istog , može se
odbaciti kao neblagovremen ili odbiti.
Protiv ovog rješenja dozvoljena je žalba. Jedini pravni lijek je
žalba na rješenje kojim je odlučeno o prigovoru. Nema vanrednih
pravnih lijekova.

PROTIVIZVRŠENJE

Nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom


postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što
je izvršenjem dobio, u tri slučaja:

1. ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta ili preinačena


2. ako je rješenje o izvršenju ukinuto ili preinačeno
3. ako je tokom izvršnog postupka izvrešnik namirio tražiocu izvršenja
potraživanje mimo suda, tako da je tražilac izvršenja dvostruko
namiren.

Lice se obraća sudu da mu se vrati iznos i sud donosi rješenje kojim


prihvata prijedlog za izvršenje te će naložiti tražiocu izvršenja da u roku od
8 dana vrati izvršeniku ono što je izvršenjem dobio. Ukoliko tražilac
izvršenja ne vrati dobrovoljno iznos u ostavljenom roku, sud će na
prijedlog izvršenika odrediti protivizvršenje. Protivizvršenje se provodi po
odredbama zakona o izvršnom postupku - ista pravila pod kojima se
provodi izvršenje.

KADA SE OBUSTAVLJA IZVRŠENJE

Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti ako je:


1. izvršna isprava ukinuta, preinačena ili
2. ako potvrda o pravosnažnosti i izvršnosti presude bude pravomoćno
ukinuta, (sud npr na presudu greškom stavlja klauzulu
pravosnažnosti i dolazi do obustave izvršenja po toj pravomoćnoj
(greškom pravomoćnoj presudi) to se dešava kada sud omaškom
nije primjetio da je izjavljena žalba i potvrdi tj stavi kaluzulu
pravosnažnosti da je presuda podobna za izvršenje činidbe na koju
je izvršenik obavezan .
3. ako se pokuša pljenidba na pokretnim stvarima pa nema stvari

ODLAGANJE IZVRŠENJA

Izvršenje se može odložiti potpuno ili djelomično samo na prijedlog


tražioca izvršenja, ako sprovođenje rješenja o izvršenju nije otpočelo. Ako
je sprovođenje izvršenja otpočelo, a izvršenik se protivio odlaganju, sud će

Stranica 137 od 248


odlučiti o opravdanosti prijedloga za odlaganje. (po novom zakonu samo
tražilac može tražiti odlaganja a po ranijem je mogao i izvršenik)

PRIGOVOR TREĆE OSOBE U POGLEDU PREDMETA NA KOM SE


PROVODI IZVRŠENJE

Osobu koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima takvo pravo koje
spriječava izvršenje, može podnijeti prigovor protiv izvršenja, tražeći da se
izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim, npr. doneseno rješenje
o dozvoli izvršenja pljenidbom stvari izvršenika. Tokom pljenidbe pojavi se
njegov sin i kaže da npr. frižider nije vlasništvo izvršenika, nego da je on
tu stvar kupio, te traži da se taj frižider izuzme od izvršenja. Sud poziva
tražioca izvršenja da se izjasni da li je ovo treće lice vlasnik, a ovaj će se
redovno protiviti ovome. U slučaju spora, dakle ako se tražilac usprotivi
onda se treće lice upućuje na parnicu(tužba na utvrđenje prava vlasništva)
a izvršni postupak se ne prekida, što je vrlo nelogično. Bilo bi logično da se
isti prekine dok parnični sud ne utvrdi ko je vlasnik sporne stvari. Po
novom zakonu izvršni postupak se nastavlja bez obzir na vođenje parnice,
u ranijem zakonu se izvršni postupak obustavljao.
Treće lice prigovor može podnijeti do dovršenja izvršnog postupka.
Podnošenje prigovora ne spriječava provedbu izvršenja i ostvarenja
tražbine tražioca izvršenja.

IZVRŠENJE RADI NAPLATE NOVČANOG POTRAŽIVANJA


Kako se provodi izvršenje kada izvršni naslov glasi na novčano
potraživanje?
Ovisi o tome koji je prijedlog- tj predmet izvršenja stavio tražilac. Npr
može biti prodajom nekretnina.

Izvršenje na nekretninama
Izvršenje na nepokretnosti provodi se u slijedećim fazama:

• zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi (upisuje se u list C),


• utvrđivanjem vrijednosti nekretnine,
• prodajom nekretnine i
• namirenje tražioca izvršenja iz iznosa koji je dobijen prodajom
nekretnine.

Predmet izvršenja može biti samo nepokretnost kao cjelina. Ako na


nepokretnosti postoji suvlasništvo, izvršenje se može provesti samo na
suvlasničkom djelu izvršenika. Svrha zabilježbe izvršenja. Čim donese
rješenje o izvršenju sud će po službenoj dužnosti odrediti da se u
zemljišnoj knjizi upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac
izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti i u
slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo na nepokretnosti. Nakon
zabilježbe izvršenja nije dopušten upis promjene prava vlasništva
zasnovan na raspolaganju izvršenika (može na osnovu nasljeđivanja).

Stranica 138 od 248


Zatim slijedi utvrđivanje vrijednosti i prodaja nepokretnosti te konačno
namirenje tražioca iz iznosa dobivenog prodajom. Zabilježba se stavlja u
C teretnom listu (svrha je da novi vlasnik zna da kupovinom te nekretnine
prihvata teret što se u praksi rijetko dešava – niko ne kupuje nekretninu
sa zabilježbom izvršenja. (na ispitu ne pita utvrđivanje vrijednosti i prodaju
nekretnine)
U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se pored tražioca
izvršenja i založni povjerioci koji nisu podnijeli prijedlog za namirenje svog
potraživanja, i oni su upisani u teretni list. Ako je na nepokretnosti
zasnovana stvarna služnost ona ostaje bez obzira na to što će nekretnina
biti prodata. Ako na nepokretnosti postoji zakupni odnos, taj odnos traje
još 6 mjeseci od pravomoćnog dosuđenja iznosa po kojem je prodata
nekretnina. Ako postoje potraživanja po osnovu zakonskog izdržavanja ili
druge obaveze kao što su porezi i takse oni imaju prednost. Ako postoji
stvarna služnost (npr pravo prolaza) ono ostaje i nakon prodaje
nekretnine.
Ograničanje od izvršenja - ne može biti predmet izvršenja poljoprivredno
zemljište u površini do 5.000 m2. ova odredba se ne odnosi na izvršenje
radi ostvarivanja novčanih potraživanja obezbjeđenih ugovornim založnim
pravom - hipoteka (kada se radi o hipoteci – nema ograničenja).

Provođenje izvršenja na pokretnim stvarima

Izuzimanje od izvršenja? Od izvršenja je izuzeto slijedeće:

1. Predmeti koji su neophodno potrebni izvršeniku i članovima njegove


porodice za zadovoljenje svakodnevnih potreba (šporet, krevet,
posuđe...to je faktičko pitanje),
2. Hrana i ogrjev za potrebe izvršenika i članova njegovog domaćinstva
za tri mjeseca
3. Gotov novac izvršenika po osnovu potraživanja koja su izuzeta ili
ograničena od izvršenja
4. Novac izvršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog
iznosa koji je po zakonu izuzet od izvršenja (ne može više od ½ od
toga; ako ima platu preko 1.000 KM može do 2/3; novac primljen na
ime izdržavanja potpuno je izuzet od izvršenja)
5. Ne mogu se plijeniti medalje, odlikovanja, vjenčani prsten, lična
pisma, porodične fotografije i sl.

Izvršenje na pokretnim stvarima provodi se njihovom pljenidbom,


procjenom, i prodajom na dražbi, te namirenjem tražioca izvršenja
iznosom dobijenim od prodaje pokretnih stvari.
Predmet pljenidbe: popisati se mogu stvari koje se nalaze u posjedu
izvršenika, smatraju se njegovim stvarima i stvari koje se nalaze na
njegovim nekretninama (traktor), stvari u stanu u kojem stanuje ili
poslovnoj prostoriji (alat). Kod pljenidbe se smatra da su bračni drugovi
suvlasnici svih stvari, tako da ne može jedan bračni drug reći da je nešto
isključivo njegovo.

Stranica 139 od 248


Bezuspješni pokušaj pljenidbe. Ako se prilikom pljenidbe ne nađu stari koje
se mogu zaplijeniti, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije
bio prisutan pljenidbi. Tražilac izvršenja može u roku od 3 mjeseca tražiti
da se ponovo pokuša pljenidba. Ako on to ne predloži ili ako se pri
ponovnoj pljenidbi stvari ne nađu, to je razlog za obustavu postupka. Ako
se stvari nalaze kod 3l a ne kod izvršenika, onda izvršenik ima pravo da
tužbom traži da se stvar od 3l prenose na tražioca izvršenja. 3l može i
dobrovoljno predati stvar ali to se rijetko dešava u praksi (ovdje se misli
na pokretnu stvar).

Izvršenje na novčanim potraživanjima


Novčana potraživanja izvršenika su npr. plata, penzija, invalidnina,
stipendija, socijalna pomoć, naknada za vrijeme privremene
nezaposlenosti, dodatak za djecu.

Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja,


potraživanja po osnovu poreza. Ograničenje od izvršenja – izvršenje na
plati, nadoknadi umjesto plate, nadoknadi za skraćeno radno vrijeme,
primanja po osnovu socijalne pomoći, po osnovu privremene
nezaposlenosti, po osnovu dodatka za djecu, studentske
stipendije.Izvršenje se na svim ovim potraživanjima može izvesti samo do
½. Ograničenja potraživanja mogu se provesti samo ako potraživanje ne
prelazi 1000KM. Ako potraživanje prelazi iznos od 1.000 KM, plijeniti se
može do 2/3 tog iznosa. Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu
zakonskog izdržavanja.
Izvršenje na novčanom potraživanju izvršenika provodi se pljenidbom i
prenosom. Pljenidba se sprovodi dostavom izvršenikovom dužniku rješenja
o izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni
novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje
naplati. Pljenidba se smatra provedenom danom dostave rješenja o
izvršenju izvršenikovom dužniku. Prenos – u rješenju o izvršenju pozvaće
se izvršenikov dužnik da dužni iznos položi kod suda koji provodi izvršenje.
Ako je izvršenikov dužnik poslodavac – Rješenjem o izvršenju na plati
određuje se pljenidba određenog djela plate i nalaže se poslodavcu, koji
izvršeniku inače isplaćuje platu, da novčani iznos za koji je određeno
izvršenje isplaćuje tražiocu izvršenja. Kada izvršenik prestane raditi kod
tog poslodavca, rješenje o izvršenju djeluje i prema drugom poslodavcu
kod kojeg je stupio na rad i to od dana kada je tom poslodavcu dostavljeno
rješenje o izvršenju. Prijašnji poslodavac izvršenika dužan je bez odgode
preporučenom pošiljkom dostaviti rješenje novom poslodavcu i o tome
obavijestiti sud. Prijašnji poslodavac obavijestiće sud o prestanku rada
izvršenika bez odlaganja, ako mu nije poznat novi poslodavac izvršenika, a
o tome će sud obavijestiti tražioca izvršenja, određujući mu rok za
pribavljane podataka o novom poslodavcu. Ako tražilac izvršenja ne
obavijesti sud o novom poslodavcu, postupak će se obustaviti. Poslodavac
koji ne postupi u skladu sa rješenjem o izvršenju odgovara za štetu koju je
tražilac izvršenja zbog toga pretrpio i obično mu se izriču velike novčane
kazne.

Stranica 140 od 248


Izvršenje se može tražiti i na novčanim sredstvima kod banke – ako
izvršenik i tražilac imaju otvorene račune kod banke vrši se prenos
sredstava sa jednog na drugi račun.

Izvršenje radi predaje ili isporuke pokretne stvari


Ako se stvar nalazi kod izvršenika, izvršenje se provodi tako što sudski
izvršilac oduzima tu stvar od izvršenika i predaje je tražiocu izvršenja uz
potvrdu. Na isti način se provodi izvršenje i kad se stvar nalazi kod treće
osobe, ali uz uslov da ta treća osoba pristane da da stvar. Ako stvari nisu
nađene ni kod izvršenika ni kod treće osobe, sud će u istom postupku, na
prijedlog tražioca izvršenja, procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem
naložiti izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te
vrijednosti. Ukoliko izvršenik to ne uradi dobrovoljno, onda će se provesti
izvršenje radi naplate novčanog iznosa. Ako se obaveza iz presude odnosi
na predaju nepokretnosti, izvršni organ na licu mjesta uvodi u posjed
tražioca izvršenja, stvari se odstrane/uklone.

Izvršenje radi ostvarivanja potraživanja na radnju, trpljenje ili


nečinjenje
Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može obaviti druga osoba
provodi se tako da sud ovlaščuje tražioca izvršenja da na trošak izvršenika
povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. U prijedlogu
za izvršenje tražilac izvršenja može predložiti da sud rješenjem naloži
izvršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za
podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje trećeg lica.
Ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju
odrediti izvršeniku rok za ispunjenje obaveze. Istovremeno će sud u
rješenju o izvršenju zaprijetiti da će mu izricati navčane kazne sve dok on
tu svoju obavezu ne ispuni.
Kada neko nekome pravi smetnje npr. da koristi put, sud ga obaveže da to
ne čini (ukloni prepreku s puta) u tom slučaju se opet izriče novačana
kazna ukoliko neće da prestane sa ometanjem.
Ako je na osnovu izvršne isprave donesene u postupku zbog smetanja
posjeda izvršenje sprovedeno, ili je izvršenik dobrovoljno uspostavio ranije
stanje, pa poslije toga ponovno učini smetanje posjeda koje se ne razlikuje
od ranijeg. Ne mora se ponovo ustajati s tužbom, nego će se podnijeti
prijedlog za izvršenje.

Stranica 141 od 248


SUADA SELIMOVIĆ
05.02.2006

BRAK

Za postojanje braka potrebno je:


• Da su budući bračni partneri različitog spola
• Da su budući bračni partneri izjavili pristanak za sklapanje braka
• Da je pristanak izjavljen pred matičarem

Ako pri sklapanju braka nje bio ispunjen neki od navedenih uslova, ne
nastupaju pravne posljedice braka. U ovakvom slučaju svaka osoba koja
ima pavni interes ima pravo na tužbu kojom traži utvrđenje da brak ne
postoji (jedna vrsta tužbe za utvrđennje).
Nakon građanskog zaključenja braka supružnici mogu zaključiti brak i pred
vjerskim službenikom. Postojale su težnje da se izjednači vjersko i
općinsko zaključenje braka ali zbog sekularnog karaktera naše države to
nije prihvaćeno.

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA13

1. brak ne može zaključiti osoba koja se već nalazi u braku, u nekim


krajevima postoji dvobračnost ali ona nije legalizovana.
2. Brak ne može sklopiti osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili
koja je nesposobna za rasuđivanje. Tužbu za poništaj braka može
podnijeti svaka osoba koja ima pravni interes, bračni drug i organ
starateljstva. Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti
sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje, ako utvrdi
da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveze koje iz njega
proizlaze.
3. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj
liniji do 4. stepena. Tužbu za poništaj braka može podnijeti bračni
partner i organ starateljstva.
4. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik (nepotpuno
usvojenje, kod potpunog je isti odnos kao i roditelja i djece). Tužbu
za poništaj braka može podnijeti bračni partner i organ starateljstva.
5. Brak se ne može sklopiti između svekra i snahe, zeta i tašte, očuha i
pastorke, maćehe i pastorka. Izuzetno, sud može u vanparničnom
postupku dozvoliti sklapanje braka navedenim licima, ako postoje
opravdani razlozi (npr. trudnoća). Tužbu za poništaj braka može
podnijeti bračni partner i organ starateljstva.
6. Brak ne može sklopiti osoba koja nije napunila 18 godina života.
Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje
braka ukoliko za to postoje opravdani razlozi. Tužbu za poništraj

13
po ranijem zakonu bračne smetnje

Stranica 142 od 248


braka može podnijeti malodobno lice, roditelj maloljetnog lica i
organ starateljstva.
7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao u
strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili u zabludi o osobenosti
bračnog partnera ili o njegovoj bitnoj osobini. Zabluda o osobenosti
bračnog partnera postoji kada je bračni partner mislio da sklapa
brak sa jednom osobom, a sklopio ga je sa drugom osobom. Zabluda
o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kada se radi o osobini koja
bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju
znao (najčešći razlog), a naročito u slučaju krajnje opasne ili teške
bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim
muškarcem i ranije presude ili osude zbog krivičnog djela učinjenog
protiv dostojanstva osobe i morala. Ovdje tužbu za razvod braka
može podnijeti samo bračni partner.

PRESTANAK BRAKA

Kod postojanja ovih razloga tužbom se traži poništaj braka.


Brak prestaje smrću bračnog partnera, proglašenjem nestalog partnera
umrlim (vidi vanparnicu), poništenjem (vidi gore) i razvodom.
Brak će se poništiti ako se vidi da nije sklopljen u cilju vođenja zajedničkog
života (fiktivni brak).

Razvod braka
Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i
trajno poremećeni. Razvod braka se može zahtjevati tužbom ili zahtjevom
za sporazumni razvod braka. Muž nema pravo na tužbu za razvod braka za
vrijeme trudnoće žene ili dok njihovo dijete ne navrši 3 godine.

Sud će razvesti brak po zahtjevu za sporazumni razvod braka ako je:


• Od sklapanja braka proteklo najmanje 6 mjeseci
• Ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku
posredovanja o ostvarivanju roditeljskog prava (kome će od roditelja
dijete pripasti), izdržavanju djeteta i bračnog druga, o odnosu i
kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom.

Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju


djece. Bračni parter nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje ako je
boravište drugog bračnog partnera nepoznato najmanje 6 mjeseci i ako je
bračnom partneru oduzeta poslovna sposobnost. Ako su oba bračna
partnera, uredno pozvana, ne odazovu na poziv da učestvuju u postupku
posredovanja a ne opravdaju svoj izostanak, postupak posredovanja će se
obustaviti. Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka
bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom
partneru. Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev
za sporazumni razvod braka, sud će taj podnesak odbaciti.
Sud će odbiti sporazum za razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta
nije u njegovom interesu.
Zahtjev za posredovanje

Stranica 143 od 248


Prije pokretanja postupka za razvod braka ako bračni partneri imaju djecu
dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje licu ovlaštenom za
posredovanje. Dakle obavezno je ovo uraditi ako imaju djecu. Ako nemaju
nisu obavezni ali mogu to uraditi ako žele. Tužba ili zahtjev za sporazumni
razvod braka će se odbaciti ako se prethodno nisu obratili posredniku. Ili
npr ako je postupak posredovanja obustavljen zbog nedolaska jednog
bračnog druga. Ako bračni partneri ne postignu sporazum ili on ne
odgovara ineteresima djeteta organ starateljstva će o zahtjevu ovlaštenog
lica za posredovanje odlučiti o inetresima djeteta.

Postupak za razvod braka - specifičnosti


U posupku za razvod braka ne može se donijeti presuda na osovu
priznanja, na osnovu odricanja, zbog propuštanja. Ročište se mora
zakazati u roku od 15 dana, presuda se mora donijeti u roku od 15 dana,
žalba je u roku od 15 dana. Protiv odluke o razvodu braka nisu dozvoljena
vanredna pravna sredstva. Ako se u o vom postupku odlučuje o pitanjima
vezanim za povjeravanje djece i izdržavanje, obavezno u postupku
učestvuje organ starateljstva. Odluka o razvodu braka obavezno sadrži
odluku o povjerevanju djeteta, o izdržavanju djeteta i o odnosima roditelja
kome djete nije povjereno sa djetetom.

OSPORAVANJE I UTVRĐIVANJE MATERINSTVA I OČINSTVA

Ocem djeteta rođenog u braku ili periodu do 300 dana od prestanka braka
smatra se muž majke djeteta. Ako je dijete rođeno u kasnijem braku
majke, ali prije isteka 300 dana od dana prestanka njenog prethodnog
braka ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka. Dijete koje je
rođeno van braka smatra se vanbračnim djetetom. Dijete može podnijeti
tužbu a ako je maloljetno onda podnosi majka ili otac zavisno na šta glasi
tužba i organ starateljstva.

Utvrđivanje očinstva sudskom odlukom


Dijete može podići tužbu radi utvrđivanja očinstva, muškarac koji sebe
smatra ocem, organ starateljstva i majka djeteta u rokovima utvrđenim
zakonom.

Osporavanje očinstva
Tužbu može podnijeti: dijete, muž majke, majka i organ starateljstva sve u
rokovima utvrđenim zakonom. Majka može osporavati očinstvo oca
djeteta sa kojim je u braku.

USVOJENJE

Se može zasnovati kao potpuno i nepotpuno. Dijete ima pravo znati da je


usvojeno. Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do
njegove 7. godine života, odnosno, odmah nakon usvojenja ako je dijete
starije od 7. godina. Ne može se usvojiti dijete prije isteka 3 mjeseca od
njegovog rođenja. Ne može se usvojiti dijete maloljetnih roditelja,
izuzetno, ovo se dijete može usvojiti po isteku jedne godine od njegovog
rođenja ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja. Dijete

Stranica 144 od 248


čiji su roditelji nepoznati može se usvojiti po isteku 3 mjeseca od njegovog
napuštanja. Usvojilac može biti državljanin BiH. Strani državljanin može
usvojiti ako je usvojenje u interesu djeteta i ako ne može biti usvojeno u
BiH. Prethodno je potrebna saglasnost nadležnog organa za poslove
socijalne zaštite.
Usvojilac može biti samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina
i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina. Ako postoje opravdani
razlozi usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina ali starosna razlika
između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.
Ko ne može usvojiti? Srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, osoba
kojoj je ograničana ili oduzeta poslovna sposobnost, koja ne pruža
dovoljno jemstva da će pravilno ostvarivati roditeljsko pravo. Za usvojenje
je potrebno pristanak jednog ili oba roditelja.

Uslovi za nepotpuno usvojenje


Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18. godine života. Za
usvojenje djeteta starijeg od 10 godina koji je sposoban da shvati značaj
usvojenja treba i njegov pristanak. Postupka usvojenja vrši se u upravnom
postupku.mogu usvojiti bračni partneri zajedno ili jedan uz pristanak
drugog, vanbračni partneri koji žive najmanje 5g u zajednici i ako za to
postoje naročito opravdani razlozi.

Prava i dužnosti iz nepotpunog usvojenja


Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca s jedne stane te
usvojenika i njegovih potomaka s druge strane prava i dužnosti koja
prema zakonu postoje između roditelja i djece. Nepotpuno usvojenje ne
utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim
srodnicima.

Potpuno usvojenje
Dijete do 10g života mogu usvojiti bračni pratneri zajedno te maćeha i
očuh djeteta koje se usvaja. Vanbračni partneri koji žive najmanje 5g u
zajednici. Potpunim usvojenjem se između usvojioca, njegovih srodnika i
usvojenika i njegovih potomaka zasniva odnos srodstva jednak krvnom
srodstvu. Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti
između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

Pročitati iz zakona prava i dužnosti roditelja i djece!

STICANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKA

Član 137- prava i dužnosti roditelja u zastupanju djeteta. Poslovna


sposobnost stiče se punoljetstvom ili sklapanjem braka prije punoljetstva.
Poslovnu sposobnost može steći maloljetna osoba starija od 16 godina
koja je postala roditelj. Maloljetnik sa 14 godina koji je u stanju da shvati
značaj svojih radnji može obavljati neke parnične radnje (ograničena
poslovna sposobnost) npr. Da prihvati poklon ili da u postupku za razvod
braka učestvuje u odlučivanju kojem od roditelja će biti povjeren.
Maloljetnik može sklapati pravne poslove kojima preuzima obavezu uz
saglasnost roditelja. Poslovna sposobnost se osim punoljetstva stiče sa

Stranica 145 od 248


16g zaključenjem braka. Maloljetnik sa 14 koji ostvaruje zaradu može
raspolagati sa njom ali mora doprinositi svom izdržavanju, odgoju i
obrazovanju. Maloljetnik sa navršenih 16 koji je postao roditelj može steći
poslovnu sposobnost i ona se u ovom slučaju utvrđuje u vanparničnom
postupku.

STARATELJSTVO NAD MALOLJETNICIMA

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba: čiji su roditelji umrli,


nestali, nepoznati ili nepoznatog boravišta, čijim roditeljima je oduzeto
roditeljsko pravo, čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost (postao
roditelj ispod 16 godina), čiji su roditelji spriječeni ili nesposobni redovno
se starati o svom djetetu. Maloljetnik koji je navršio 14 godina može sam
sklapati pravne poslove kojim stiče prava (ugovor o darovanju), pravne
poslove kojim raspolaže imovinom, ili preuzima obaveze može sklapati
samo uz odobrenje staratelja (roditelj ili organ starateljstva).

IZDRŽAVANJE

Izdržavanje djece
Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze
moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti. Ako se dijete nalazi
na redovnom školovanju, roditelji su dužni prema svojim mogućnostima
osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetstva, a najdulje do navršene 26.
godine života. Pod redovnim školovanjem se smatra onaj student koji nije
izgubio godinu bez opravdanih razloga (opravdana bi bila npr. bolest, pa
da je usljed toga izgubio godinu). Ako je punoljetno dijete zbog bolesti,
fizičkih ili psihičkih nedostatka nesposobno za rad, a nema dovoljno
sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su
dužni da ih izdržavaju dok ta njihova nesposobnost traje.maćeha i očuh su
dužni izdržavati pastorka ako ovaj nema svog biološkog roditelja.
Baka i djed dužnni su da izdržavaju malojetnog unuka
Pita na ispitu razliku u izdržavanju djeteta za vrijeme dok je maloljetan i
dok se nalaze na redovnom školovanju!

Izdržavanje roditelja
Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za
rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstva za život. Dijete se
može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih
razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan po zakonu da to čini.

Izdržavanje bračnog partnera


Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može
ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti,
ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim
mogućnostima. Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do
zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka ili poništenje
braka. Izuzetno, bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od
jedne godine od prestanka braka ako su uslovi za dosuđivanje izdržavanja
postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod

Stranica 146 od 248


braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave za
izdržavanje. Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera
(iako su ispunjeni prethodni uslovi) ako se on bez ozbiljnog povoda od
drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao (preljuba) u bračnoj
zajednici ili ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za
drugog bračnog partnera. Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje ako su
bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno
osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje ili ako se iz okolnosti slučaja
utvrdi da bračni partner koji zahtjeva izdržavanje prestankom braka koji je
trajao kraće vrijeme nije doveden u materijalni položaj teži od onoga u
kojem se nalazio prilikom stupanja u brak. Sud može odlučiti da obaveza
izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u
slučajevima kada je brak trajao kraće vrijeme ili kada je tražilac
izdržavanja u mogućnosti da u dogledno vrijeme na drugi način osigura
sredstva za život (npr. studentica se udala, brak trajao kratko, sud joj
dosuđuje izdržavnja godinu dana dok ne završi fakultet i zaposli se). Ako
se partner zaposli makar i na mjesec dana u toku te godine gubi pravo na
izdržavanje.
Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner
sklopi novi brak, ili zasnuje vanbračnu zajednicu ili postane nedostojan da
prima izdržavanje.
Kada se odlučuje o izdržavanju bitno je imati na umu dužinu trajanja braka
i činjenicu da li se osoba nakon razvoda našla u težoj situaciji od one u
kojoj je bila prije stupanja u brak.

Izdržavanje vanbračnog partnera


Rok za tužbu za izdržavanje je jedna godina nakon prestanka vanbračne
zajednice. Vanbračni partner ima pravo na izdržavanje pod istim uslovima
kao i bračni partner pod uslovom da je vanbračna zajednica trajala
minimalno 3 godine, ali i kraće ako je u njoj rođeno maloljetno dijete.
Ovdje sud također može odbiti zahtjev zbog nedoličnog ponašanja. Može
se odrediti na određeno vrijeme ako vanbračni partner ima mogućnost da
se ubrzo zaposli. U opravdanim slučajevima sud može produžiti obavezu
izdržavanja. Pravo na izdržavanje prestaje kada vanbračni partner sklopi
brak ili novu vanbračnu zajednicu.

Izdržavanje majke vanbračnog djeteta


Otac je dužan srazmjerno mogućnostima izdržavati majku vanbračnog
djeteta 3 mjeseca prije porođaja i jednu godinu nakon pod uslovom da
majka nema sredstava za život.

Određivanje izdržavanja
U postupku za izdržavanje sud će prvo utvrditi ukupan iznos sredstava za
izdržavanje. Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtjeva izdržavanje,
sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost
zaposlenja, zdravstevno stanje. Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe
koja je dužna davati izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njena primanja i
stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe
i zakonske obaveze izdržavanja.

Stranica 147 od 248


Kada se izdržavanje zahtjeva za dijete sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta,
kao i potrebe za njegovo školovanje. Kada se radi o djetetu, sud će
posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta rad i brigu koju u
odgoju djeteta ulaže roditelj kojem je dijete povjereno. Kada se izmjene
okolnosti koje uslovljavaju visinu izdržavanja može se zahtjevati povećanje
izdržavanja. Pored suda, za ovo je nadležan i organ starateljstva i notar
(ako su saglasni oko povećanja izdržavanja). Notarska isprava predstavlja
izvršni naslov.

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

Bračni partneri mogu imati bračnu tečevinu i posebnu imovinu.

Bračna tečevina
Bračnu tečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za
vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine. Pokloni
trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima,
pružnju pomoći radom) ulaze u bračnu tečevinu bez obzira na to koji ih je
bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili
se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je
poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.
Dobitak od igara na sreću je bračna tečevina. Prihodi od intelektualnog
vlasništva (autorskih djela) ostvareni za vrijeme trajanja bračne zajednice
su bračna tečevina. Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u
bračnoj tečevini ako nisu drugačije ugovorili. Budući bračni partneri,
odnosno, bračni partneri mogu bračnim ugovorom drugačije urediti svoje
odnose vezane za bračnu tečevinu. Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao
vlasnik tečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može
zahtjevati ispravku upisa u zemljišnim knjigama. Na bračnu tečevinu
primjenjuju se pravila obligacionog i stvarnog prava.

Posebna imovina
Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova
posebna imovina. To je i ona koju za vrijeme trajanja bračne zajednice
partner stekne po posebnom pravnom osnovu npr nasljedstvo.

Podjela bračne tečevine


Vrši se ugovorom. Ako nije zaključen ugovor onda podjelu vrši sud na
zahtjev bračnog partnera ili povjerioca bračnog partnera kako u braku
tako i nakon njega. Isprava kojom se vrši dioba mora imati svojstvo
izvršne isprave. Npr ona će trebati biti notarski obrađena. Ako bračni
partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne tečevine izvršiće sud na
zahtjev bračnih partnera. Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i
odgoj dijeteta dobiće pri podjeli bračne stečevine, pored njegovog dijela, i
stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djece.

Predbračni ugovor
Razlika između ovog i bračnog ugovora je u momentu zaključenja.

Stranica 148 od 248


Bračni ugovor
Bračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih
partnera prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja braka.

Odgovornost bračnih partnera


Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne
odgovara drugi bračni partner. Ovaj bračni partner odgovara za svoj dug
svojom posebnom imovinom i svojim dijelom bračne tečevine.

Solidarna odgovornost bračnih partnera


Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih
potreba bračne zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu
odgovraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri
solidarno, kako bračnom tečevinom, tako i svojom posebnom imovinom.

Imovinski odnosi vanbračnih partnera


Imovinu koju su vanbračni partneri stekli radom u vanbračnoj zajednici
smatra se njihovom bračnom tečevinom. Na ovu imovinu primjenjuju se
sve odredbe koje se odnose na bračnu imovinu.

Stranica 149 od 248


SUADA SELIMOVIĆ
05.02.2006.

KARAKETRISTIKE VANPARNIČNOG POSTUPKA

U vanparničnom postupku, ako za pojedina pitanja nije drugačije


određeno, shodno se primjenjuju pravila parničnog postupka. Vanparnični
postupak se pokreće prijedlogom fizičkog ili pravnog lica, državnog
organa, a može i po službenoj dužnosti (ostavinski postupak, oduzimanje
poslovne sposobnosti, utvrđivanje pravične naknade za eksproprisane
nekretnine). Ako se u vanparničnom postupku odlučuje o pravnim
interesima maloljetnika, organ starateljstva uvijek učestvuje u postupku.
Kada se odlučuje o ličnim i porodičnim stanjima javnost je isključena
(oduzimanje/vraćanje roditeljskog prava, oduzimanje poslovne
sposobnosti itd.). Povodom žalbe prvostepeni sud može novim rješenjem
preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje ako utvrdi da je žalba osnovana, a
time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika u postupku. Drugostepeni sud
može odlučiti o neblagovremenoj žalbi ukoliko se time ne vijeđaju prava
drugih učesnika u postupku. Ako su među učesnicima vanparničnog
postupka sporne činjenice za rješavanje prethodnog pitanja, sud će
određenog učesnika uputiti na parnicu. U vanparničnom postupku se može
donijeti rješenje i bez zakazivanja ročišta. Vanredni pravni lijekovi se ne
mogu izjaviti protiv odluka donesenih u vanparničnom postupku, osim
protiv rješenja o određivanju pravične naknade za eksproprisane
nekretnine i određivanje nosioca stanarskog prava nakon razvoda braka.
Nema vanerednih pravnih lijekova osim u zaostalim predmetima. Dakle u
vanparničnim postupcima nema revizije jedino u postupku eksproprijacije
jer se radi o velikim iznosima.

ODUZIMANJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI

Poslovna sposobnost se oduzima punoljetnom licu koje je nesposobno da


se samo stara o svojim pravima i obavezama. Pokreće se po prijedlogu
organa starateljstva, bračnog partnera, djeteta i roditelja onoga lica kome
se poslovna sposobnost treba oduzeti. Medicinskim vještačenjem se
utvrđuje. Javnost je isključena.

PROGLAŠENJE NESTALOG LICA UMRLIM

Umrlim licem proglasit će se: lice o čijem životu za posljednjih 5 godina


nije bilo nikakvih vijesti, a od njegovog rođenja je proteklo 60 godina, lice
o čijem životu za poslednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti a vjerovatno
nije živo, lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, poplavi i
sl. a o njemu nema nikakvih vijesti u slijedećih 6 mjeseci, lice koje je

Stranica 150 od 248


nestalo u ratu a o njemu nema vijesti za jednu godinu od prestanka
neprijateljstva. Podnosilac zahtjeva je lice koje ima pravni interes.

Dokazivanje datuma smrti: u slučaju kada se zna datum smrti neke osobe
a nema dokaza o datumu smrti, u vanparničnom postupku se
provođenjem odgovorajućih dokaza utvrđuje datum smrti određene osobe.
Predlagatelji su osobe koje imaju pravni interes.

DOZVOLA ZA ZAKLJUČENJE BRAKA

Maloljetnik sa navršenih 16 godina može podnijeti prijedlog da mu se


dozvoli zaključenje braka. Na ročište se pozivaju roditelji, organ
starateljstva, utvrđuje se zdravstveno stanje, psihofizička sposobnost itd.
Javnost je isključena. Donosi se rješenje u kojem se dozvoljava zaključenje
braka.

PRODUŽENJE I PRESTANAK RODITELJSKOG PRAVA

U slučaju kada dijete napuni 18 godina a nesposoban je za rasuđivanje.


Pokreće ga roditelj i li organ starateljstva. Dokazuje se medicinskim
vještačenjem. Kada maloljetnik sa 16 godina postane roditelj, ne stiče
poslovnu sposobnost po sili zakona, već se donosi rješenje u
vanparničnom postupku. Za prestanak treba dokazati radnje roditelja kao
npr. nedozvoljavanje viđanja djeteta, nasilje i neizdržavanje.

ODUZIMANJE RODITELJSKOG PRAVA

Pokreće se po prijedlogu drugog roditelja, organa starateljstva i dijeteta.


Oduzima se od roditelja koji:izloupotrebljava svoje roditeljsko pravo, grubo
zanemaruje roditeljsko pravo i u slučaju napuštanja djeteta.

OSTAVINSKI POSTUPAK, IZVRŠNI POSTUPAK, ODREĐIVANJE


PRAVIČNE NAKNADE ZA EKSPROPRISANE NEKRETNINE

UPRAVLJANJE I KORIŠTENJE ZAKJEDNIČKIM STVARIMA

Ako postoji suvlasnička zajednica, a suvlasnici se ne mogu sporazumjeti o


načinu korištenja zajedničke stvari, odluku o ovom pitanju donosi
vanparnični sud. Vanparnični sud po prijedlogu suvlasnika (dovoljan je da
jedan podnese) donosi odluku o načinu korištenja.

DIOBA NEPOKRETNOSTI

Suvlasnici imaju pravo da u svako doba zahtjevaju diobu zajedničke stvari.


Sud uvijek zakazuje ročište radi pokušaja sporazumne diobe, a ako isto
nije moguće, vrši se tzv. fizička dioba. Ako fizička dioba nije moguća,
izvršit će se civilna dioba, što znači prodaja stvari po pravilim izvršnog
postupka i dobijeni iznos se dijeli suvlasnicima srazmjerno njihovim
dijelovima. Moguće je da nekom od suvlasnika pripadne cijela

Stranica 151 od 248


nepokretnost, s tim da suvlasnik isplati druge srazmjerno njihovim
dijelovima. Ako dođe do spora u pogledu veličine suvlasničkog dijela sud
prekida vanparnični postupak i upućije suvlasnike na parnicu.

Najčešće pitanje!
UREĐENJE MEĐA

Sud uređuje među između susjednih nepokretnosti ako su međašnji znaci


uništeni, oštećeni ili pomjereni. Postupak se pokreće po prijedlogu jednog
od vlasnika ili posjednika susjednih parcela. Sud na ročište u sudu poziva
stranke radi sporazumnog uređenja međa, a ako sporazuma nema sud
zakazuje ročište na licu mjesta i uređuje među na jedan od slijedećih
načina:

1. po jačem pravu, npr. jači je u pravu onaj koji na spornoj površini


ima neki pravni naslov (ugovor o kupoprodaji) ako se radi o
površini koja je male vrijednosti (do 3.000KM)
2. prema poslednjem posjedu sporne površine
3. po pravičnoj ocjeni suda, to znači da se uzme sporna površina i
prepolovi
4. po katastarskim mapama ako su stranke saglasne

SASTAVLJANJE, PONIŠTAVANJE I OVJERA ISPRAVA, ČUVANJE


TESTAMENTA

Poništavanje isprava, mjenice i čeka u slučaju ako su poništene, ukradene


ili na drugi način nestale.

SUDSKI DEPOZIT

U sudski depozit može se predati novac, dragocjenosti ili neki drugi


predmeti. Onaj ko želi da preda neku stvar u depozit podnosi prijedlog
sudu. Ako je predmet depozita novac ili strana valuta sud će ih položiti kod
nadležne službe za platni promet. Ako lice u čiju korist je depozit izvršen
ne podigne tu stvar u roku od 3 godine, stvar postaje državna svojina.
Osoba koja je dala stvar u depozit se oslobađa svoje obaveze i ne teku
zatezne kamate (npr. platio kiriju koju zakupodavac neće da primi).

Stranica 152 od 248


OSNOVNA OBILJEŽJA UGOVORA U PRIVREDI

To su ugovori posebne vrste, jer ih najčešče zaključuju pravna lica-


privredna lica koja obavljaju privrednu djelatnost sa obje strane, ali
izuzetno moguće je da jedna od tih strana bude fizičko lice. Predmet tih
ugovora su robe ili vršenje raznih usluga u vezi sa prometom robe kao npr.
otpremanje, prevoz, uskladištenje itd. Oni su u pravnom i društvenom
životu vrlo česti, a naročito ugovor o prodaji. Ovi ugovori nisu formalni, i
po pravilu zaključuju se usmeno, a smatraju se zaključenim kada se na
bilo koji način podudare ili izraze ponuda i prihvat ponude. Bitno je da se
ugovorne strane sporazumiju o osnovnim elementima ugovora, međutim u
ovakvim odnosima zakon nekada propisuje formu ugovora, kao npr. zakon
o obligacionim odnosima kod ugovora o građenju, licenci, bankarskim
kreditima, alotmanu i dr. Nekada i same ugovorne strane odrede formu
ugovora. Treba razlikovati pravne posljedice kada zakon određuje formu
ugovora od pravnih posljedica kada su ugovorne strane odredile formu
ugovora. U privredno pravnim odnosima pooštrena je odgovornost u
odnosu na građansko pravne odnose. U građanskom pravu je odgovornost
dobrog domaćina, a u privrednom pravu dobrog privrednika, što nije isto,
pogotovo kada se radi o dobrom stručnjaku – o profesionalnim odnosima.
U građanskom pravu, odgovrnost je postavljena u dva stepena. Onaj ko
povrijedi ugovor, dakle zakasni sa ispunjenjem ili uopće ne ispuni obavezu,
on odgovara ako je do tih okolnosti došlo dolusom (umišljajem) ili ako je
do toga došlo iz razloga krajnje nepažnje. U privrednom pravu ta
odgovornost se odnosi i na to da onaj koji je povrijedio ugovor odgovara i
za običnu nepažnju, dakle ne odgovara samo za culpa latu nego i za culpa
levis, dakle odgovora kao dobar privrednik, a ne dobar domaćin. Dakle, u
privrednom pravu je odgovornost šira. Karakteristike privredno pravnih
odnosa postoji i kod djeljivih obaveza. Dužnici odgovaraju solidarno, a to
znači da odgovaraju bez prava na prigovor redosljeda. Suština solidarne
odgovornosti jeste da jedan odgovara za sve, a svi za jednog. Solidarnu
odgovornost ugovorne strane mogu da isključe. U slučaju neispunjenja
obaveza ugovorne strane u međusobnim odnosima samo postavljaju
pitanje naknade stvarne štete i izgubljene dobiti a samo u izuzetnim
slučajevima i naknadu konkretne štete. Odredbe o prekomjernom
oštećenju ne odnose se na ugovore u privredi a osnov tome je
profesionalnost ugovornih strana. Shodno tome, kod ugovora u privredi,
kada su u pitanju neki rokovi, oni su normalno kraći. Tržište ne trpi da
neizvjesnost duže traje, tako da su rokovi zastare kraći. Važe razna
poslovna pravila a ne samo ona navedena u ZOO.
Kada se radi o prijemu robe, prenosu vlasništva na robi, u privrednom
pravu taj prenos se vrši na simboličan način, npr. kod distancione prodaje,
kupac najčešče ne vidi robu, ali je dobio papire za nju.

Stranica 153 od 248


PREGOVORI ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

Prethode zaključenju i zaključenjem ugovora ne nastaje pravo već titulus a


pravo nastaje predajom stvari. Pregovori za zaključenje ugovora prethode
zaključenju ugovora i mogu, ali ne moraju dovesti do zaključenja ugovora.
Učesnici pregovora razgovaraju o nizu pitanja značajnih za zaključenje
ugovora, dakle o svim bitnim elemntima i iz toga zaista se može očekivati
da dođe do zaključenja ugovora, da se pregovori transformišu u ugovor
putem ponude i prihvata ponude. Moraju se voditi ozbiljno i sa namjerom
da se zaključi ugovor, u suprotnom pregovarač odgovara za štetu, ali
samo za stvarnu štetu, ne i izmaklu dobit iako se u ugovornim odnosima
izmakla korist uvijek nadoknađuje. Međutim poziv na pregovore treba
razlikovati od ponude za zaključenje ugovora. Poziv za pregovore ne sadrži
sve bitne sastojke ugovora i njihov je cilj da dovedu do ponude, a ponuda
mora imati sve bitne elemente ugovora. Pregovori se mogu voditi sa
jednim ili više lica, to je nešto slično i sa ponudom, jer ona je jednostrana
izjava volje upućena jednom licu, ali moguća je i ponuda upućena većem i
neodređenom broju lica. Pregovori ne obavezuju. Ponuda obavezuje, bar
za određeno vrijeme. Poslije obavljenih pregovora, bilo koji od učesnika
može staviti ponudu. Kod pregovora mora se pridržavati određenih načela:
načelo savjesnosti, dakle i za pregovore sa odgovara ali u smislu ako neko
u njih ulazi da bi drugom napravio štetu - tada postoji odgovornost. U
ovakvim slučajevima odgovara se samo za stvarnu štetu, onu koja je
nastala, a ne onu koja će nastati. Ne odgovara se za izmaklu dobit, koja
treba da bude buduća, izvjesna i mjerljiva i po tome se razlikuje od
eventualne štete koja nije izvjesna, iako je buduća i mjerljiva. Zakon ne
štiti eventualnu štetu.
Šta je osnov odgovornosti kod pregovora? Deliktna, a ne ugovorna
odgovornost. Kada je u pitanju krivica, ona se zasniva na krivici štetnika.
Oštećeni nije dužan da dokazuje krivicu, on je dužan da dokaže da mu je
šteta nastala, a drugi dokazuje da nije kriv.

PONUDA ZA ZAKLJUČENJE UGOVORA

To je jednostrana izjava volje upućena jednom licu i mora da sadrži sve


bitne elemente ugovora. Kod jednostrane izjave, onaj koji je dao odgovara
za svoju obavezu, a kod dvostarne može i za tuđu obavezu, npr. jamac
odgovara za dužnika.
Ponudilac je slobodan u izražavanju svoje volje kojem će licu dati ponudu.
Međutim, pravo preče kupnje je vid ograničenja. Pored posebne ponude
(upućene jednoj određenoj osobi), postoji i opšta ponuda koja se upućuje
neodređenom broju lica i koja se ne gasi ako se zaključi ugovor sa jednim
licem. Opštom ponudom se zaključuje više ugovora. Izlaganje robe u
izlogu bez cijene nije ponuda već poziv da se učini ponuda. Katalog nije
ponuda jer njime nije određena količina koja je bitan elemenat ugovora.
Ponuda obavezuje do momenta dok ponudilac ne može da je opozove, to
znači da kada ponuda dođe do ponuđenog, ponudliac je ne može opozvati.
Bitno je da je u posjedu ponuđenog čak i ako on ne zna da je stigla u

Stranica 154 od 248


njegov posjed. Ima ponuda koje obavezuju sa rokom, stavi se opcija npr.
15 dana. Ako je ponuđeni zakasnio prihvatiti ponudu, to nije prihvat
ponude i ugovor. Pošto kasni to se smatra novom ponudom, sada od
strane ponuđenog. Ako je određena forma ugovora u toj formi treba da
bude sačinjena i ponuda.

PRIHVAT PONUDE

Prihvat ponude mora da sadrži sve ono što je u ponudi, a ponuda mora da
sadrži sve bitne elemente ugovora. Često ponuda ima i elemenata koji
nisu bitni, nego sporedni. Prihvat ponude ne odnosi se na ove sporedne
elemente i oni se mogu određivati i nakon prihvata ponude. Nije
naznačeno u kakvoj formi mora biti izražena volja za zaključenje ugovora,
može biti izričita ili prećutna a u nekim slučajevima i konkludentne radnje.
Kada je pisani ugovor i prihvat mora biti pisan. U pravu ne važi načelo da
ćutanje ponuđenog znači prihvat ponude. Ako u naznačenom roku
ponudilac ne dobije odgovor, ne znači da je njegova ponuda prihvaćena.
Ali postoje i izuzeci: slučaj stalne poslovne veze sa ponudiocem kada se
radi o dugodišnoj trajnoj isporuci robe i kod osiguranja ako osiguravač u
roku od 30 dana ne odbije ponudu smatra se da je ugovor zaključio i za
slijedeći rizični period sa istim uslovima kao u rizičnom periodu koji je
istekao.

ZAKLJUČENJE UGOVORA

Ugovor u privrednom pravu smatra se zaključenim kada postoji saglasnost


ugovornih strana o bitnim sastojcima ugovora. Izjava o zaključenju
ugovora može se dati riječima, uobičajenim znacima ili drugim
ponašanjem. Ono što je bitno je da ta izjava volje mora biti data slobodno i
ozbiljno. U nekim slučajevima za zaključenje ugovora potrebna je i
saglasnost trećih lica. Kada je ugovor zaključen u tom slučaju? Isto kao
naprijed navedeno, a saglasnost se može pribaviti prethodno i naknadno
(dozvola i saglasnost). Kada je ugovor zaključen? Kada ponudilac primi
prihvat ponude. Mjesto zaključenja je tamo gdje ponudilac ima sjedište
(opšte načelo), a stranke mogu dogovoriti i drugačije. Da bi ugovor nastao
kao valjan pravni posao, predmet obaveze iz tog ugovora mora da je
moguć, dopušten, određen ili odrediv. Ima ugovora gdje predmet mora biti
određen, a ne odrediv. Ako obaveza nije moguća, nije dopuštena, ako je
neodrediva, ugovor je tada ništav. Od ništavosti treba razlikovati
pobojnost (rušljivost). Ništav ugovor nikada nije ni nastao, pa sud
presudom samo utvrđuje ništavost. Kod rušljivih, ugovor je nastao, ali mu
nešto fali, tako da se može pobijati.

FORMA UGOVORA O PRIVREDI

Ugovori u privredi su neformalni. Oni su konsenzualni. Međutim, u praksi,


oni se ipak zaključuju u pismenoj formi (narudžbenica za robu, otpremnica
uz robu). Forma ugovora može biti određena zakonom i od strane
ugovornih strana. Pravne posljedice – po zakonu pismena forma ugovora
traži se za ugovor o prodaji nepokretnih stvari, ugovor o građenju, licenca,

Stranica 155 od 248


trgovinsko zastupanje, alotman, osiguranje, jemstvo, bankarski kredit, po
zakonu je određena pismena forma. Kada zakon traži pismenu formu,
onda je ona uslov punovažnosti ugovora. Tako je postavljeno i kada
ugovorne strane traže pismenu formu ugovora. U čemu je razlika? Kod
zakonske forme, svaka izmjena mora biti pismena, a kada su stranke
odredile formu izmjene ne moraju biti pismene. Kod sporazumnog raskida,
bez obzira ko je odredio formu, ugovor se može raskinuti bez te forme.
Kod nas jedino ugovor o prevozu stvari prevoza željeznicom je realan i za
njegovo zaključenje neophodan je prijem stvari sa tovarnim listom. Postoje
i posebni načini zaključenja ugovora a to javnim nadmetanjem i adhezijom
ili pristupanjem, ili u životu, npr. za struju, vodu i sl. S obzirom na veliki
broj ugovornih strana, ne zaključuje se ugovor nego se odrede «opšta
pravila», a druga strana (korisnik) pristupa istim.

NIŠTAVOST UGOVORA

Ništav je ugovor onaj koji je protivan načelima društvenog uređenja


(ustavu), onaj koji je protivan prinudnim propisima i moralu društva.
Ništavost je moguća i drugim slučajevima: zbog predmeta. Ako je predmet
obaveze nemoguć (npr. prodaja «vijećnice»), ako je nedopušten (javno
dobro), ili ako je neodrediv. Kada je u pitanju osnov, ako ne postoji i ako je
nedopustiv onda je ugovor ništav. Ništav može biti i zbog mane volje
(treba da se radi o potpuno poslovno nesposobnoj osobi). Kod naknadnog
prestanka prvonitnog nedostataka, ništav ugovor ne konvalidira. Ako je
nedostatak minoran, a ugovor ispunjen, ugovor egzistira i ne može se
tražiti da se ništavost utvrdi. Na ništavost se pazi po službenoj dužnosti,
može ga istaći svako zainteresirano lice. Ništavost može tražiti i onaj koji
nema pravni interes.od zaključenja do ispunjenja ugovor može imati
određene dopune. Promjene ugovora su moguće kod jedne ili obe strane
bilo povjerioca ili dužnika. Ako je povjerilac onda je prenos potraživanja tj
cesija, ako je dužnik onda je preuzimanje duga.

BITNI SASTOJCI UGOVORA O PRIVREDI

Predmet ugovora i cijena koja može biti određena ili odrediva su bitni
elementi ugovora. Predmet ugovora je roba, tjelesne pokretne stvari. One
moraju da zadovoljavaju neke ljudske potrebe i moraju biti namjenjene i
podobne za tržište. Ta stvar mora da bude u prometu, ali moguće je da
roba bude određena i u ograničenom prometu (lijekovi, oružje). Ta roba,
stvar, može da bude i buduća, ne mora da postoji u vrijeme zaključenja
ugovora. U praksi se desi da se proda tuđa stvar i tada ugovor vrijedi.
Treba razlikovati pravne posljedice u osnovi polazeći od toga da li je tuđa
stvar predata kupcu ili ne. Ako nije predata, ugovor se raskida sam po
sebi, a ako jeste postoje različite situacije. Stvari treba da su individualno
određene ili određene po rodu. Bitno je da je roba određena svojom
vrstom, količinom i kvalitetom. Jedan od ovih elemenata može da
nedostaje, a to je kvalitet. Što se tiče cijene kao bitnog elementa, ona ne
mora biti određena, pa čak ni odrediva kod nekih ugovora, ne mora se ni
navesti u ugovoru. U tom slučaju cijenu određuje sud. Cijena se može
odrediti fiksno, a može biti i promjenjiva. Mogu je odrediti ugovorne

Stranica 156 od 248


strane, treća lica, a može biti određena i od nadležnohg organa
(dirigovane cijene), cijena zavisna od kvaliteta itd. Cijenu određuju
ugovorne strane. Ugovorne strane se mogu dogovoriti da jedna ugovorna
strana odredi cijenu kasnije, zakon smatra da ne postoji ugovor. Tekuća
cijena je fiksna cijena, jer je određena u svakom momentu. Ugovor se
smatra zaključenim i kada cijena nije određena ili odrediva a to ne znači
da cijena nije bitan element jer bez nje nema ugovora o prodaji. Cijena
može biti plaćena u gotovini, virmanskim prenošenjem, hartijama od
vrijednosti. Cijena može biti određena neposredno i posredno a ako se
određuje u svakom konkretnom slučaju onda je u pitanju razumna.

PRAVNA PRIRODA I PROMJENE KOD UGOVORA U PRIVREDI

Zaključenje ugovora u privredi je obligaciono pravni odnos, jer kada se


zaključi ugovor druga strana ne postaje vlasnik nego ima pravni osnov
(iustus titulus), a tek kada primi robu postaje vlasnik. Svi ugovori, ili
većina njih, su dvostrano obavezni i predpostavljaju uzajamno
ispunjavanje obaveza. Oni i vremenski traju, duže ili kraće, i u tom
vremenu uzajamnog ispunjavanja obaveza, nastupaju promjene, npr.
umre jedna strana – to je promjena u subjektu. Može nastati promjene i
kod povjerioca (cesija) i dužnika (preuzimanje duga). Kod zaključenja
ugovora nemaju se u vidu samo okolnosti koje postoje u momentu
zaključenja ugovora, nego se uključuju i one koje eventualno mogu
nastupiti. Može se desiti da nastupe okolnosti koje onemogućavaju
ispunjenje ugovora ili jednoj starni otežavanju a drugoj olakšavaju
(pogledaj rebus sic standibus). Ako se promjenjene okolnosti desile prije,
tokom i nakon obaveze ispunjena postoje različite situacije. (pogledaj u
knjizi ili zakonu nisam stigla zapisati sve).

PRELAZAK RIZIKA ZA ROBE SA PRODAVCA NA KUPCA

Prelazak rizika za slučajnu propast ili oštećenja robe je jedno od


najznačajnih pitanja kod ugovora o prodaji u privredi. Od momenta
zaključenja ugovora pa do njegovog potpunog ispunjenja, prodata roba
može slučajno propasti ili biti oštećena. U takvim okolnostima postavlja se
pitanje rizika. Rizik znači da ugovorna strana koja ga snosi mora da snosi i
gubitak za takvo stanje robe i ne može drugu stranu činiti odgovornom.
Osnovno je pravilo da do predaje kupcu rizik slučajne propasti ili oštećenja
snosi prodavac, a sa predajom stvari rizik prelazi na kupca. Oštećenje ili
propast stvari, dakle obuhvata fizičku propast ili oštećenje koje je nastalo
slučajno, nezavisno od aktivnosti ugovornih strana. Nestanak, krađa ili
zagubljenje stvari može se izjednačiti sa slučajnom propasti ili oštećenjem.
Dakle, momentom predaje robe kupcu na njega prelazi i rizik za tu stvar.
Od ovog pravila ima i izuzetaka. Recimo, kada kupac u ugovoreno vrijeme
nije preuzeo robu, u takvom slučaju rizik prelazi samim tim rokom, kao da
je robu preuzeo kada je trebao, a nije je preuzeo. Drugi slučaj, ako je
kupac preuzeo robu, a zatim raskinuo ugovor ili tražio zamjenu robe, iako
se roba nalazila u pritežanju kupca rizik nije prešao na njega. Ovo je
postavljeno kao dispozitivna norma, tako da stranke mogu ugovorom da
riješe drugi način prelaska rizika i to se najčešće rješava transportnim

Stranica 157 od 248


klauzulama iz Incotermsa (npr. franco). Kod odgovornosti za prelazak
rizika važno je napomenuti da ona postoji i kada dužnik nije kriv. Ovo se
dešava u određenim slučajevima. Ako se slučajno ošteti ili nestane stvar
nakon isteka roka, jer se štiti savjesna strana. To je slučaj i kod novčanih
obaveza, kada se plaćaju zatezne kamate: bez obzira je li dužnik kriv za
docnju i da li je povjeriocu nastala šteta. U ovakvim slučajevima
naknađuje se ne samo stvarna šteta, nego i izmakla korist. U praksi su
mogući slučajevi da jedna strana nije isključivo kriva, nego da dio krivice
snosi i druga strana. U takvim slučajevima, zavisno od doprinosa jedne i
druge strane vrši se naknada štete. Pošto su ove odredbe dispozitivne
prirode o pitanju odgovornosti za štetu i visinu štete, odgovornost
ugovorne strane mogu ugovorom proširiti, ograničiti, i isključiti ali samo u
slučaju kada je do štete došlo običnom nepažnjom14.

GARANTOVANJE MATERIJALNIH SVOJSTAVA

Prodavac je dužan garantovati kupcu da roba ima određeni kvalitet. To


znači da prodavac odgovara kupcu ako roba nema svojstva za redovnu
upotrebu ili promet, ako nema potrebna svojstva za naročitu upotrebu,
ako nema svojstva ili odlike koje su ugovorene i ako roba nije saobrazna
uzorku ili modelu. Nedostaci na robi, bez obzira o kojim se nedostacima
radi, zakon definiše kao materijalne nedostatke, a oni mogu da nastanu na
samoj supstanci robe, i onda bi ta terminologija odgovarala. Ali, taj
nedostatak može da bude i obliku robe, funkcionalnim svojstvima robe,
izdržljivosti robe, onda ta terminologija ne bi odgovarala. Ti nedostaci
mogu da budu vidljivi i nevidljivi. Međutim, zakon propisuje kada prodavac
ne odgovara za materijlane nedostatke. To je slučaj neznatnog
materijalnog nedostatka. Da li je nedostatak neznatan ili ne, zakon ne
prepušta strankama da određuje nego tu okolnost određuje sud.
Odgovornost prodavca isključuje se i u slučaju prodaje stvari na javnoj
dražbi. Zatim, ti nedostaci i mane mogu biti prolazni i to sa takvom
posljedicom da ne utiču na mogućnost upotrebe stvari. Prodavac neće
odgovarati za materijalne nedostatke ako je kupcu u času zaključenja
ugovora taj nedostatak bio poznat ili nije mogao ostati nepoznat – prodaja
stvari na javnoj dražbi i prolazna mana koja nije bila od značaja za
mogućnost upotrebe stvari. (u vrijeme zaključenja ugovora; da li je
nedostatak bio ili mogao biti poznat cijeni se po prosječnoj ocjeni kupca).
U praksi se dešava da se isporuči sasvim druga od ugovorene stvari. U
takvom slučaju ne radi se o materijalnim nedostacima (to je aliud) i tada
nema ugovora. Stvar se stavlja na raspolaganje prodavcu i tu se ne radi o
materijalnim nedostacima. Rokovi za reklamaciju su prekluzivni.
Odredbe o odgovornosti za materijalne nedostatke su dispozitivne prirode
i one se mogu i drugačije ugovoriti, izuzev ako je nedostatak bio poznat
kupcu.

ODGOVORNOST I PRIGOVORI ZA MATERIJALNE NEDOSTATKE NA


ROBI

14
Pregled robe i kada postoji pravo na reklamaciju?(pogledati u knjizi ili zakonu, ponekad pita)

Stranica 158 od 248


Pri prijemu isporuke preduzimaju se radnje koje imaju za cilj da se utvrdi
da isporučena roba ima one kvalitete i kvantitativno odgovara ugovoru,
odnosno da li roba ima nedostatke. Taj postupak u praksi se naziva
pregled ili kontrola robe. Ukoliko kupac pregleda robu i utvrdi da ona ima
materijalne nedostatke, pa i kada nije isporučena ugovorena količina robe,
dužan je u određenom roku staviti prigovor prodavcu. U praksi se to zovu
reklamacioni prigovori. I kada nije isporučena dogovorena količina i to je
materijalni nedostatak. Utvrđivanje količine robe vrše se vaganjem,
mjerenjem i prebrojavanjem. Pregled robe može se vršiti i komisijski o
čemu se sačinjava zapisnik. Vaganje , mjerenje i prebrojavanje robe koja
je potrebna za isporuku padaju na teret prodavca a troškovi utvrđenja
kvaliteta robe na kupca. Normanlno da zakon propisuje uslove, ne samo
do kojeg roka se prigovor može podnijeti nego i šta isti treba da sadrži i
kako treba du bude poslat. To bi značilo da prigovor mora biti
blagovremen, konkretan i upućen na siguran način. Rok u privrednom
pravu je kratak jer promet robe ne trpi duge rokove. Kada se pregled robe
vrši u prisustvu obje strane rok za prigovor je odmah. Ako prodavac nije
prisutan pregledu rok je bez odlaganja. Kod nevidiljivih nedostataka rok
reklamacije je 6 mjeseci, nakon toga nema pozivanja na nedostatke.
Rokovi su prekluzivni. Šta treba napisati kod nedostataka robe? Treba
konkretno navesti opis nedostatka, količine i poslati preporučenom
poštom. Prigovor putuje na rizik kupca. Ako je poslato običnom pošiljkom
može lako pobiti pravo kupca, a kupac nema čime dokazati kada je poslao.
Može se poslati faksom , telegramom itd. Sve ovo nije zakon rekao kako,
samo je odredio ove momente. Nejčešće prodavac zna šta šalje i šta
očekivati i poslije toga. Sve ove norme nisu prisilne naravi. U praksi,
stranke ih najčešće prilagođavaju svojim potrebama ili ih isključuju. Za
one nedostatke koje je roba imala u času prelaska rizika na kupca
odgovara prodavac bez obzira da li mu je to bilo poznato, nakon prelaska
rizika na kupca za materijalne nedostatke koji su posljedica uzroka koji je
postojao prije prelaska rizika također odgovara prodavac.

PRAVA KUPCA I MATERIJALNI NEDOSTACI

Kupac koji je blagovremeno i uredno obavijestio prodavca o nedostacima


može:

1. Zahtjevati od prodavca da nedostatak ukloni ili da mu preda drugu


stvar bez nedostatka. Ovo je odnos u ispunjenju ugovora.
2. Kupac može zahtjevati sniženje cijene
3. Može da raskine ugovor

U svakom slučaju, kupac ima pravo na naknadu štete. Ugovor se ne može


raskinuti ako kupac nije ostavio prodavcu primjeren rok za ispunjenje tog
ugovora. Dakle, daje se prodavcu primjeren rok i na njemu je da li će
ugovor opstati. Tužbom/presudom se samo utvrđuje da je ugovor raskinut.
Manje isporučena količina robe od ugovorene smatra se nedostatkom te
kupac može raskinuti ugovor samo za nedostajuću količinu ili za više
primljenu količinu. Nešto je drugačije kod fiksnih ugovora gdje je rok bitan
elemenat. Kada rok nastupi ugovor prestaje, nema drugog primjerenog

Stranica 159 od 248


roka. Prodavac i u ovom slučaju može da održi ugovor ako odmah
obavijesti kupca da mu isporučuje robu.kupac može održati ugovor iako se
raskida po samom zakonu ako bez odlaganja izjavi prodavcu da ugovor
održava na snazi. Ako kupac u razumnom roku ne izjavi da višak robe
odbija smtar se da je primio taj višak i dužan ga je platiti po ugovorenoj
cijeni. Sniženje cijene se vrši prema odnosu vrijednosti robe bez
nedostatka i vrijednosti sa nedostatkom u vrijeme zaključenja ugovora.
Rokovi za reklamaciju su godinu dana od dana odašiljanja robe ako se ne
radi o prevarnom odašiljanju robe, nakon toga gase se sva prava kupca
Ako se radi o prevari (prodavac je znao šta šalje), rok je 3 godine.

GARANCIJA ZA ISPRAVNO FUNKCIONISANJE PRODATE STVARI

Ovdje se radi o odgovornosti za ispravno funkcionisanje robe, a ne za neki


njen nedostatak. Ova vrsta odgovornosti ne dira u pravila odgovornosti za
materijalne nedostatke. Stvar je ispravno upotrebljavana, a došlo je do
kvara. Ovdje odgovara i prodavac i garant. Kada kupac kupi stvar od
prodavca koji je predao garantni list u kojem proizvođač garantuje za
ispravno funkcionisanje stvari, on može tražiti od proizvođača i prodavca
da mu stvar u razumnom roku popravi ili ako to ne učini da mu preda
drugu ispravnu stvar. Kupac u ovakvim slučajevima ima pravo i na
naknadu štete.
Ko odgovara za ispravno funkcionisanje? Obično se radi o tehničkoj robi.
Proizvođači su dužni da daju garanciju za tu robu, po zakonu. Imamo i
prodavca koji je tu robu prodao. Kupac može da traži odgovornost od
garanta po osnovu garancije, a od prodavca po osnovu ugovora o prodaji i
garanciji. Nabolje je kada postoji servis, jer se najlkaše rješavaju stvari.
Garantni rokovi se produžuju nakon popravke/zamjene stvari (za dio koji je
zamijenjen ili za kompletnu stvar ako je zamijenjena u cjelosti).ako se
stvar ne zamjeni ili ne izvrši opravka kupac može tražiti raskid ugovora ili
sniženje cijene. Pravo kupca prema proizvođaču po osnovu garantnog lista
gasi se unutar jedne godine. Pravo kupca prema prodavcu je po osnovu
ugovora o prodaji i po osnovu garantnog lista (ovaj rok ne smije biti kraći
od jedne godine ali najčešće u garantnom listu stoji 3 godine)

ZAŠTITA OD EVIKCIJE – ODGOVORNOST ZA PRAVNE NEDOSTATKE

U praksi se dešava da ne nekoj stvari postoji pravo treće osobe koje


isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a da o tome kupac nije
obaviješten i da ne pristaje da uzme stvar sa tim opterećenjima. U takvim
slučajevima, prodavac odgovara za pravne nedostatke stvari. Kupac je
dužan da obavijesti o tome prodavca i da od nega traži da se u razumnom
roku oslobodi stvar od prava ili pretenzija trećeg lica, a ako se radi o
stvarima određenim po rodu, da mu isporuči drugu stvar. Najčešće
prodavac ne postupa po upozorenju kupca, ne samo zato što on to neće,
nego zato što on to ne može u tom momentu da uradi. U tom slučaju
dolazi do sankcija. U slučaju oduzimanja stvari od kupca (od treće osobe),
ugovor se po zakonu smatra raskinutim. Ako je umanjeno ili ograničeno
kupčevo pravo on može po svom izboru tražiti raskid ugovora ili zahtjevati
srazmjerno sniženje cijene. Ako je kupac u vrijeme zaključenja ugovora

Stranica 160 od 248


znao da će mu stvar biti oduzeta ili njegova prava smanjenja ili
ograničena, i tada kupac može tražiti vraćanje stvari ili sniženje cijene, ali
nema pravo na naknadu štete. U praksi se može desiti da kupac trećem
licu izvrši isplatu novca da bi odustala od svog prava, ni u takvom slučaju
se prodavac ne oslobađa od naknade štete i naknade za izvršenu isplatu.
Odredbe ZOO o odgovornosti za pravne nedostatke su dispozitivne prirode
te je stranke mogu ograničizi ili isključiti osim ako je nedostatak bio poznat
prodavcu ili mu nije mogao ostati nepoznat. U slučaju da se odgovovrnost
isključi a da je prodavac znao za pravni nedostatak onda se ta odredba
smatra ništavom. Kada se radi o pravu trećeg koje je očigledno, kupac koji
ne obavijesti prodavca za pravne nedostatke i bez prava prizna osnovano
pravo trećeg, on i u takvom slučaju može tražiti odgovornost prodavca.
Istekom godine dana od dana saznanja za postojanje prava trećeg, gasi se
i pravo kupca po osnovu pravnih nedostataka.

DOCNJA PRODAVCA

Svaka ugovorna strana kod ugovora u privredi, pa i drugih ugovora, može


pasti u docnju. Sa tog aspekta docnja može biti: dužnička docnja i
povjerilačka docnja.
Dužnička docnja - Kod ugovora u prodaji prodavac zapada u dužničku
docnju ako na vrijeme nije isporučio kupcu ugovorenu robu. Ako je rok
ugovoren, protekom roka koji je određen. Ako rok nije određen, onda po
proteku osmog dana od dana zaključenja ugovora. Kada prodavac
zapadne u dužničku docnju, kupcu pripadaju alternativno dva prava:
1. da traži ispunjenje ugovora i naknadu štete zbog zakašnjenja
2. da traži raskid ugovora i naknadu štete zbog neispunjena

Povjerilačka docnja - Kada prodavac zapadne u povjerilačku docnju, a to


je slučaj recimo kada odbije da primi cijenu, ili ne isporuči robu u
ugovorenom roku ili ako nije ugovoren rok onda po isteku 8 dana po
zaključenju ugovora u tom slučaju kupac ima dva prava:
1. da deponuje iznos kupovne cijene kod nadležnog suda i time
izbjegne plaćanje kamata
2. da traži nakanadu pretrpljene štete.

Kupac nije dužan u ovim slučajevima ostaviti primjeren rok za ispunjenje,


ako iz samog držanja prodavca proizilazi da on neće ni u ostavljenom roku
ispuniti svoju obavezu. Kada je u pitanju fiksni ugovor, protekom roka on
se raskida po samom zakonu. U slučaju raskida ugovora, naknada štete
može biti naknada apstraktne štete i konkretne štete. Kada se koristi
pravom ispunjenja ima pravo na apstraktnu a raskida na konkretnu.
Apstraktna šteta sastoji se u razlici ugovorene cijene i tekuće cijene za
ugovorenu robu. Konkretna šteta obuhvata običnu štetu i izmaklu dobit
Konkretna šteta se utvrđuje prema okolnostima svakog konkretnog
slučaja.

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Stranica 161 od 248


Dijele se na sredstva radi zaključenja i radi ispunjenja ugovora. To su:
ugovorna kazna, jemstvo, zaloga, bankarska garancija, akreditiv.
Regulisane su ZOO, Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima i zakonom o
zalogu na pokretnim stvarima

Ugovorna kazna
Ugovorna kazna je ugovorena suma novca ili neka druga imovinska korist.
Njena pravna priroda je akcesorna i kao sporedna obaveza ona dijeli
sudbinu glavne obaveze. Novčane obaveze se ne mogu obezbjeđivati
ugovornom kaznom. Osnovni uslov za plaćanje ugovorne kazne je da se
povreda obaveze može pripisati u dužnikovu krivicu. Dužnikova krivica se
ne utvrđuje, ona se pretpostavlja i povjerilac je ne mora dokazivati. Pravno
dejstvo sporazuma o ugovornoj kazni je slijedeće: za slučaj neispunjenja
obaveze povjerilac ima pravo izbora da traži isplatu ugovorne kazne ili
ispunjenje obaveze i za slučaj zakašnjenja ugovorne obaveze povjerilac
može zahtjevati ispunjenje glavne obavaze i plaćanje ugovorne kazne
(kumulativno). U ovom slučaju povjerilac prilikom prijema zakašnjele
obaveze mora dužnika odmah obavijestiti da zadržava pravo na ugovornu
kaznu. Ako tako ne postupi, on gubi pravo na ugovornu kaznu. To znači da
je pravo na ugovornu kaznu vezano za obavještavanje dužnika o
zadržavanju prava povjerioca na ugovornu kaznu i ta pravna presumpcija
je neoboriva.

Jemstvo
U pravilu do jemstva se dolazi na osnovu posebnog ugovora između
povjerioca i jemca. Taj ugovor mora biti zaključen u pismenoj formi.
Jemstvo se daje za svaku pravovaljanu obavezu, dakle bez obzira na njen
sadržaj, daje se i za uvjetnu obavezu, daje se i za buduću određenu
obavezu. Kod zaključenja ugovora o jemstvu ne mora se tražiti saglasnost
dužnika. Taj ugovor se zaključuje između jemca i povjerioca neovisno od
volje dužnika, pa čak se može zaključiti i protivno volji dužnika. Bitno je
samo da je obaveza za koju se jemči pravovaljana. Obaveza jemca je
akcesorne prirode i ona zavisi od obaveze glavnog dužnika. Ne može biti
veća od obaveze glavnog dužnika. Jemac za obavezu neke poslovno
nesposobne osobe odgovara isto kao i jemac poslovno sposobne osobe.
Jemac može biti svako, ali mora biti poslovno sposobna osoba, dakle mora
imati potpunu poslovnu sposobnost. Jemstvo je regulisano Zakonom o
obligacionim odnosima (ZOO), odredbe zakona su dispozitivne prirode u
pogledu jamstva. Odgovornost jemca u privrednom pravu je pooštrena.
Jemac tu odgovara kao platac, to znači da postoji solidarna a ne
supsidijarna odgovornost glavnog dužnika sa jamcem. To znači da jemac
nema pravo na prigovor redosljeda. Vjerovnik može utužiti jemca a da
istovremeno ne utuži glavnog dužnika. Ako su utuženi i glavni dužnik i
jemac, oni odgovaraju solidarno, ali izreka presude po toj tužbi ne mora da
bude istovjetna, ne mora glasiti na isto (jemac ne plaća kamate i troškove
postupka). Razlika između solidarne i supsidijarne odgovornosti je što kod
solidarne nema prava prigovora na redoslijed. Pravila jemstva su
dispozitivne prirode. Ako je glavni dužnik postao stečajni dužnik,
smanjenje obaveze stečajnog dužnika u stečaju ne dovodi do smanjenja

Stranica 162 od 248


obaveze jemca. U slučaju da jemac izvrši svoju obavezu on stiče pravo
regresa prema glavnom dužniku. Jemstvo, sem ugovorom, nastaje i
zakonom. Valjanost vrijedi koliko i valjanost ugovora za koji se daje.
Statusne promjene dužnika (stečaj) ne utiču na jemstvo, tj naplatu od
jemca.

Bankarska garancija
To je sredstvo obazbjeđenja ispunjenja ugovora kao što su i ugovorna
kazna i jemstvo. To je izjava banke, davaoca garancije, kojom se ona
obavezuje prema korisniku garancije da će ona umjesto svog komitenta
ispuniti obavezu ukoliko budu ispunjeni uslovi iz same garancije.
Bankarska garancija je akcesorne prirode, njena valjanost zavisna je od
glavne obaveze radi koje je data. Bankarska garancija je jednostrana
izjava volje i kao takva ima za posljedice samostalne i nezavisne obaveze.
Jemac ne ispunjava svoju već tuđu obavezu to je osnovna razlika u odnosu
na bankarsku garanciju. Bankarska garancija je jednostran odnos banka
cijeni da li će izdati garanciju neovisno od naloga komitenta i zbog toga
banka plaća svoju obavezu odnosno svoj dug. Bankarska garancija se
uvijek izražava u novcu. Forma bankarske garancije je pismena. Kada
postojeću bankarsku garanciju potvrdi druga banka onda je u pitanju
super - garancija i korisnik može tražiti ispunjenje od bilo koje od ovih
banaka. Postoje razne vrste garancija i ZOO tretitra neke od vrsta tih
garancija. Karakteristična je «garancija na prvi zahtjev ili bez prigovora».
Kod takve garancije banka nema pravo ispitivati osnovanost bankarskog
zahtjeva jer je to apstraktni pravni posao i nije ovisna od osnovnog
ugovora povodom kojeg je izdata. Bitno je da je zahtjev za isplatu podnijet
u roku. Poslije isteka roka navedenog u garanciji ona ne postoji.

Dokumentarni akreditiv
Prihvatanjem zahtjeva nalogodavca za otvaranje akreditiva, akreditivna
banka se obavezuje da će korisniku akreditiva isplatiti određenu novčanu
sumu ako do određenog roka bude udovoljeno uslovima koji su navedeni
u nalogu za otvaranje akreditiva. Akreditiv mora biti sastavljen u pismenoj
formi. Banka je obavezna prema korisniku od dana kada mu je otvaranje
akreditiva saopšteno. Suprotno tome, nalogodavac je vezan izdatim
nalogom od dana kada je nalog prispio banci. I akreditiv je nezavisan od
osnovnog ugovora. Dokumentarni akreditiv sam po sebi znači da uz
njegovo ispunjenje mora biti dostavljena dokumentacija koja je navedena
u nalogu i samom akreditivu. Akreditiv može biti opoziv ili neopoziv. Ako
nije ništa ugovoreno, smatra se da je opoziv, pa i onda kada je otvoren na
određeno vrijeme.

Zalog u privrednom pravu


Založno pravo je jedan od najznačajnijh oblika realnog obezbjeđenja
urednog ispunjavanja obaveza. Ovo važi samo u slučaju zaloga na
pokretnim stvarima. To nije slučaj i kada je u pitanju zalog na
nepokretnostima - hipoteka. Za zalog na pokretnim stvarima u privredno-
pravnim odnosima važe ova pravila:
- da založno pravo može postojati na pokretnim stvarima uz određena
ograničenja (nema ga na državnom vlasništvu),

Stranica 163 od 248


- zaloga je moguća i na pravima.
Stvari na kojima se zasniva založno pravo moraju ispunjavati sve uslove
koji se traže (da je stvar u prometu, da je određena količina, da se radi o
tjelesnoj stvari, a samo kada je zakonom predviđeno, državna stvar se
može založiti). Pravilo o subjektima zaloga je:
- mogu biti fizička i pravna lica, domaća i strana lica,
- nalogodavac može da bude lice koje nije nosilac prava raspolaganja ili
vlasnik založene stvari (dužnik založi tuđu stvar ili skladištar ima založno
pravo na uskladištenoj stvari bez obzira na pravni položaj ostavodavca u
pogledu same robe).
Na jednoj stvari se može zasnovati više založnih prava po različitim
pravnim osnovima. Vjerovnik založnog prava da bi implementirao založno
pravo na stvari koja je založena ne mora tražiti putem suda
implementaciju tog prava. Dovoljno je da obavijesti založnog dužnika i
traži od njega ispunjenje obaveze. Po proteku roka od 8 dana, on ima
pravo da se namiri iz založene stvari, a to znači da založenu stvar
podvrgne javnoj prodaji. Nije mu potreban izvršni naslov - sudska presuda,
da bi prodao stvar. Ponekad se odstupa od načela priore tempore potior
iure (prvi u vremenu jači u pravu), npr. kod ugovora u prevozu robe. Roba
koje je predmet prevoza je ujedno založena jer prevozioci imaju pravo
zaloga na toj robi. Kada ima više prevoznika, svi oni imaju pravo zaloga.
Ovo načelo se ne primjenjuje, radi lakšeg uređenja stvari. Oni koji su već
prevezli robu imaju «manje prava» i prvi se namiruje onaj kod koga se
roba još nalazi ili kod koga je zadnjeg bila u priteženju.

HIPOTEKA
Zalog na nepokretnosti. To je najsavršenije sredstvo stavrnopravnog
osiguranja novčanih potraživanja. Ono je regulisano Zakonom o osnovnim
vlasničko-pravnim odnosima, a ima odredba i u ZOO. Sem hipoteke na
nepokretnostima, postoji i hipoteka na pravu građenja. U hipotekarnom
odnosu, hipotekarni dužnik se ne lišava posjeda založene nepokretnosti,
on je u posjedu te nekretnine. Hipoteka nastaje na osnovu pravnog posla,
sudske odluke, a u nekim slučajevima i na osnovu zakona. Dakle, ugovor o
hipoteci je samo titulus, osnov za hipoteku i kada je zaključen ona nije
nastala. Tek upisom u zemljišnje kjnige hipoteka nastaje. Kada nastaje
zakonom ne mora da bude upisana u zemljišne knjige npr poresko pravo.
Hipotekarni dužnik je svakodobni vlasnik založene stvari. On tu stvar
može i pod hipotekom otuđiti. Ko je tada dužnik? Založni dužnik koji je
svoju stvar dao pod hipoteku postaje osobni dužnik, a novi vlasnik
nekretnine postaje hipotekarni dužnik. Hipoteka prestaje brisanjem iz
zemljišne knjige. Zaloga i hipoteka su ograničena stvarna prava, a
prestanak potraživanja je samo jedan od načina za brisanje hipoteke, ali
ono samo po sebi ne dovodi do brisanja.
Realizacija hipotekarnog prava se vrši putem suda. Sem vjerovnika i
dužnika, za hipoteku se mora jasno naznačiti dug. Nije bitno koliki dio
duga je isplaćen i kolika je vrijednost nekretnine, uvijek se vrši prodaja
nekretnine radi naplate potraživanja. Hipoteka je vezana za nekretninu i
ne može se odvojiti od nje (načelo neodvojivosti). Nadhipoteka je hipoteka
na hipoteku. Na jednoj nekretnini može postojati više hipoteka, a u slučaju
namirenja potraživnja primjenjuje se pravilo «prvi u vremenu jači u

Stranica 164 od 248


pravu». Zajednička hipoteka je hipoteka na više nekretnina za jedno
potraživanje. Ništave su odredbe ugovora o hipoteci ako hipotekarni
vjerovnik ugovora ubiranje plodova koje založena nekretnina daje ili
iskorištavanje nekretnine ne bilo koji način ili da u slučaju neisplate duga
vjerovnik može namiriti svoje potraživanje sticanjem prava vlasništva.
Forma ugovora o hipoteci nije određena zakonom, ali se analogijom
primjenjuje pravilo pismene forme (kao kod prometa nepokretnosti).
Hipoteku treba razlikovati od tabularne izjave.
- određenost osiguranog potraživanja odnosi se na
glavnicu a to znači mora biti poznata osnova i visina
novčanog potraživanja koja se upisuje u zemljišne
knjige.
- Određenost objekta hipoteke – nekretnine moraju biti
određene prostorno kao katastarska ili građevinska
čestica
- Nedjeljivost- hipoteka postoji u cjelini bez obzira
koliko se smanjilo osigurano potraživanje sve dok ona
postoji ne briše se iz zemljišne knjige
- Neodvojivost, hipoteka se ne može odvojiti od svog
objekta i prenosi se zajedno s njim kao što se i objekti
prenose zajedno sa hipotekom.

Podhipoteka
Je mogućnost postojanja više hipoteka na istoj nekretnini koje imaju svaka
svoj rang.

Nadhipoteka
Hipoteka se može otuđiti, naslijediti ili opteretiti ali samo zajedno sa
nekretninom koja se njome osigurava. Nadhipoteka u korist trećeg lica
osniva se bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Zajednička hipoteka
Za obezbjeđenje jednog potraživanja može se osnovati hipoteka na više
nekretnina.

ZATEZNA KAMATA
Zatezna kamata je osnovno pravo povjerioca u slučaju kada je dužnik
zakasnio sa ispunjenjem novčane obaveze. Zatezna kamata se ne ugovora
i za njenu isplatu nije uslov da je vjerovniku nastala šteta. Međutim, kada
je riječ o kamatama, one se mogu i ugovoriti. Takve kamate zovemo
ugovorne kamate ili konvencionalne kamate. Za plaćanje zateznih
kamata, sem što nije nužno da je povjerilac pretrpio štetu zbog povrede
ugovora, za njihovu realizaciju nije ni značajno da postoji odgovornost
dužnika. Zatezna kamata je minimum naknade štete u slučaju povrede
ugovora kada je u pitanju novčana obaveza. Rok za ispunjenje obaveze
može biti određen ugovorom, propisom ili običajem. Plaćanje kupovne
cijene vrši se u času kada se vrši predaja robe, odnosno, 8 dana od dana
prijema fakture ili 8 dana po prijemu robe. Ako rok nije određen, dužnik
dolazi u docnju kada ga povjerilac pozove da ispuni svoju obavezu.

Stranica 165 od 248


PREUZIMANJE DUGA
Preuzimanje duga je ugovor između dužnika i treće osobe (preuzimaoca
duga) uz pristanak vjerovnika. Preuzimanjem duga preuzimalac duga
dolazi na mjesto glavnog dužnika i on postaje jedini platac. To znači da
dotadašnji dužnik izlazi iz postojećeg obavezno-pravnog odnosa i na
njegovo mjesto dolazi novi dužnik.

PRISTUPANJE DUGU
To je ugovor između vjerovnika i treće osobe kojim se ovaj obavezuje
vjerovniku da će postojeću dužnikovu obavezu ispuniti u vidu ispunjenja
vjerovnikova potraživanja koje on ima prema svom dužniku. Tu ne
sudjeluje i dužnik. Treća osoba koja je pristupila dugu može ispuniti
obavezu i bez dužnikove volje, pa i u slučaju njegova protivljenja. U ovom
odnosu postoje dva dužnika na samo jedno potraživanje. Ti dužnici
samostalno i neovisno jedan od drugog odgovaraju i to razdijeljeno i za
čitavo potraživanje.

PREUZIMANJE ISPUNJENJA
To je ugovor između dužnika i treće osobe kojim se ona obavezuje da će
preuzeti njegovu obavezu prema njegovom vjerovniku i na taj način
izvršiti dugovanu činidbu. Treća osoba time ne preuzima na sebe dug i ne
stupa u neposredan obavezni pravni odnos prema vjerovniku. Dužnik se u
ovom slučaju zaključenim ugovorom o preuzimanju ispunjenja nije
oslobodio svog postojećeg dugovanja, a ni vjerovnik prema takvoj trećoj
osobi ne može postaviti zahtjev za ispunjenje njogova potraživanja. Ovaj
ugovorni odnos djeluje utoliko na vjerovnika samo što je on dužan primiti
po toj trećoj osobi ispunjenje dužnikove obaveze. Ako ne prihvati
ispunjenje obaveze on zapada u povjerilačku docnju.

SKLADIŠNICA
To je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koju je primio na
uskladištenje. Izdavanje nije obavezno. Skladišnica je dokaz da je roba
primljena na čuvanje i održavanje. Ona obavezuje skladištara da po
proteku roka za čuvanje i održavanje robe izda robu legitimnom imaocu
skladišnice. Sadrži:
- naziv ostavodavca
- sjedište i naziv skladištara
- datum i broj skladišnice
- vrstu , prirodu i količinu robe i iznos osiguranja

Predaja skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe prilikom


prenosa vlasništva na robi. Skladišnica se sastoji iz dva dijela: priznanice
(recepisa) koji služe za prenos prava vlasništva na uskladištenoj robi i
varanta (založnice) koja se koristi radi zalaganja uskladištene robe a u
svrhu dobijanja kredita, zajmova itd. Skladišnica se može prenositi
jedinstveno (oba djela zajedno), a moguće i odvojeno. Kada se prenosi
odvojeno, najprije se mora prenijeti varant (založnica). U oba slučaja radi
se o izdavanju robe. Skladišnicu je moguće indosirati pa i u djelu
priznanice, i u tom slučaju se radi o prenosu vlasništva uskladištene robe.
Odgovornost skladištara je objektivna. On mora dokazati da je šteta na

Stranica 166 od 248


robi uzrokovana višom silom ili krivicom ostavodavca ili manama ili
prirodnim svojstvima robe, kao i neispravnom ambalažom. Skladištar je
dužan naknaditi nastalu štetu u visini stvarne, a ne tržišne vrijednosti robe
predate na uskladištenje. Potvrda o skladištenju nije hartija od vrijednosti.

KONOSMAN ILI TERETNICA

Poslije završenog prijema tereta na zahtjev krcatelja brodar je dužan izdati


teretnicu. Njome se potvrđuje da je roba primljena na brod radi prevoza.
Ako krcatelj ne traži teretnicu onda se izdaje tovarni list za stvari koje su
predate brodaru. Takav tovarni list nije hartija od vrijednosti.

TOVARNI LIST
Pošiljalac je dužan da za svaku pošiljku preda prevoziocu posebo popunjen
tovarni list na propisanom obrascu. Pošiljalac je odgovoran za tačnost
podataka i izjava koje je unio u tovarni list, ali i za tačnost podataka koje je
unio njegov prevozilac. Tovarni list po pravilu nije hartija od vrijednosti. On
je dokaz o zaključenom ugovoru i dokaz da je prevozilac primio na prevoz
stvari označene u tovarnom listu. Tovarni list može glasiti po naredbi i na
donosioca. Ako tako glasi, u oba slučaja je hartija od vrijednosti i to
prenosivi tovarni list.

UGOVOR O KOMISIONU
To je ugovor kojim komisionar u svoje ime a za račun komitenta istupa
prema trećem licu kao samostalna ugovorna strana. Svi ekonomski efekti
iz zaključenog ugovora pripadaju komitentu. Kod tog pravnog posla postoji
interni, eksterni i završni odnos. Bitan elemenat ovog ugovora je sama
priroda pravnog posla kojeg treba komisionar da zaključi. Ugovor o
komisionu je jedna vrsta ugovora o nalogu, ali on je samostalni imenovani
ugovor, dvostran je i teretan i neformalan. Komisionar prilikom zaključenja
ugovora sa trećom osobom mora prilikom izbora te osobe cijeniti poslovni
ugled i kreditnu sposobnost te treće osobe. Komisionar kao samostalna
ugovorna strana sa trećom osobom zaključuje ugovor, bilo o prodaji ili
kupovini robe, već zavisno od naloga komitenta i on tada obavlja pravne
radnje. Komisionar odgovara za izbor treće osobe i kod klasičnog
komisiona on ne odgovara za ispunjenje tog ugovora. Komisionar je dužan
da se pridržava naloga komitenta i da čuva njegove interese, da položi
račun komitentu i da komitenta obavijesti sa kim je zaključio ugovor (ko je
treća strana). Komisionar nije dužan da obavijesti treću stranu ko mu je
komitent. Komisionar ima pravo na naknadu (proviziju), naknadu
potrebnih, nužnih i korisnih troškova. Ova naknada mu pripada i kada nije
ugovorena. Naknada se određuje ugovorom, tarifom ili prema ugovorenom
poslu i postignutom rezultatu.
Pored klasičnog komisiona moguć je i tzv. pojačani komision (del credere
komision) gdje komisionar, pored odgovornosti za izbor trećeg lica,
odgovara i za ispunjenje obaveza iz zaključenog posla. Pojačana
odgovornost vodi ka povećanoj naknadi odnosno, proviziji. Ima pravo na
proviziju i kada nije unesena u ugovor.

Stranica 167 od 248


UGOVOR O LICENCI
Tim se ugovorom obavezuje davalac licence da sticaocu licence ustupi, u
cjelini ili djelimično, pravo iskorištavanja pronalazaka, tehničkog znanja ili
iskustva, žiga, uzorka ili modela, a sticalac licence se obavezuje da mu za
to plati određenu naknadu. Ugovor o licenci mora biti zaključen u pisanoj
formi na vrijeme ne duže od zakonske zaštite prava koja su predmet
licence. Isključiva licenca je takva gdje se stiče isključivo pravo
iskorištavanja predmeta licence i ona postoji samo ako je izričito
ugovorena. Pravo iskorištavanja licence može biti ograničeno prostorno a i
vremenski i samo u onim slučajevima kada to nije suprotno ustavu i
zakonu. Kada sticalac isključive licence prava iskorištavanja predmeta
licence ustupi drugom, onda kažemo da je u pitanju podlicenca. Kada je
ugovor o licenci zaključen na određeno ili neodređeno vrijeme, on prestaje
istekom vremena i u tom slučaju nije potrebno da bude otkazan. Ako se
ugovor na takav način, pod istim uslovima produži i tome se ne protivi
davalac licence, onda se radi o novom ugovoru neodređenog trajanja, ali
pod istim uslovima kao prethodni. Svaka od ugovornih strana može
otkazati ugovor ako se radi o ugovoru na neodređeno vrijeme. Otkazni rok
je 6 mjeseci i on se ne može dati u toku prve godine trajanja ugovora. U
slučaju smrti davaoca licence ona se nastavlja sa njegovim nasljednicima,
izuzev ako nije drugačije ugovorena. U slučaju smrti sticaoca licence i ona
se nastavlja sa njegovim nasljednicima, ali samo sa onim koji produžuju
njegovu djelatnost. Ako je u pitanju pravno lice kao korisnik licence i nad
njim se otvori stečajni postupak, davalac licence može raskinuti ugovor.
Isključiva licenca je takva gdje se stiče isključivo pravo iskorištavanja
predmeta licence i ono mora biti izričito ugovoreno. Kada sticalac
isključive licence pravo iskorištavanja predmeta licence ustupi drugom licu
onda je to podlicenca.

UGOVOR O USKLADIŠTENJU
Ovim ugovorom skladištar preuzima obavezu da određeno vrijeme čuva i
održava stvari koje pripadaju ostaviocu i da po proteku ugovorom
određenog vremena vrati stvari ostaviocu, a ostavilac da mu za čuvanje i
održavanje stvari isplati ugovorenu naknadu. Ovo je konsenzualan a ne
realan ugovor. Neformalan ali se u praksi najčešće zaključuje na
formularima koje pripremi skladištar. Ako nepažnjom skladištara propadne
određena količina zamjenjivih stvari, a skladištar preda ostaviocu istu
vrstu , količinu i kvalitet stvari, onda to nije naknada štete već ispunjenje
ugovorne obaveze. Drugo je ako se radi o individualno određenoj stvari.
Naknada štete ne zavisi od krivice dužnika, to nije kazna zato se ne veže
za krivicu. Drugačija je odgovornost lica u građanskom i privrednom
pravu.

BITNI SASTOJCI UGOVORA O GRAĐENJU


Kod ugovora o građenju predmet obaveze izvođača je izgradnja određene
građevine ili izvođenje kakvih radova na određenom zemljištu ili na već
postojećem objektu. Osnovno kod ugovora o građenju je da je izvođač
dužan da ugovorene radove izvede u ugovorenom roku, što znači da je rok

Stranica 168 od 248


bitan elemenat ugovora (pored cijene i predmeta) i on se može ugovoriti
za radove u cjelini ili po pojedinim fazama. Kod ovog ugovora cijena mora
da bude precizno određena (ne odrediva). Određuje se kao jedinična
cijena ili za cijeli objekt kao ukupno ugovorena cijena. Jedinične cijene
obuhvataju i viškove radova, ali samo ako se oni pojavljuju u uobičajenom
obimu. Ako to nije slučaj, izvođač radova ima pravo tražiti za viškove
radova novu cijenu. Kada je u pitanju ukupno ugovorena cijena ona se ne
mijenja u slučaju viškova radova, ali isto tako ona se ne mijenja ni za
slučaj manjkova radova. Ukupno ugovorena cijena ne obuhvata vrijednost
nepredviđenih i naknadnih radova. Ti radovi po zakonu uvijek se naknadno
plaćaju. I jedinična cijena i ukupna cijena mogu biti promjenjive i
nepromjenjive. Promjenjive se najčešće ugovoraju u obliku klizne skale. I
kod nepromjenjive cijene (ključ u bravu) zakon (ZOO) predviđa mogućnost
njene izmjene pod određenim uslovima (npr. usljed promjene u cijeni rada,
materijala, ako gradnja duže traje pod uslovom ako su se ovi elementi
promijenili za više od 10% u odnosu na ugovorenu cijenu; u slučaju docnje
sa izvođenjem radova izvođač nema pravo na izmjenu cijene).

Obaveza izvođača radova da preda objekt finansijeru.


Rokovi garancije za gradnju objekta teku od trenutka primopredaje
radova. Od tada prelazi i rizik sa izvođača na naručioca (finansijera,
investitora). Primopredaja radova se ne smatra tehnički pregled od strane
nadležnih organa koji izdaju upotrebnu dozvolu. Ovo iz razloga što se
tehničkim pregledom utvrđuje tehnička ispravnost objekta u opštem
interesu, a ne i da li je izvođač ispunio sve svoje ugovorene obaveze.
Dakle, treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od superkolaudacije
(prijem objekta od strane investitora). Investitor može zadržati određenu
svotu novca da bi sam kasnije, bez pomoći izvođača radova mogao
otkloniti nedostatke na objektu.

Odgovornost izvođača radova za nedostatke građevine


Izvođač radova odgovara za nedostatke:
1. ako su nedostaci građevine rezultat greške u projektu pa i onda
kada je projekat primio od naručioca ili trećeg lica iz razloga što
je izvođač radova kao profesionalac dužan skrenuti pažnju
naručiocu na nedostatke u projektu
2. ako odstupi od projekta, osim u slučaju ako ima pismenu
saglasnost naručioca ili ako su u pitanju hitni i nepredviđeni
radovi
3. ako su nastali nedostaci zbog kvaliteta marerijala bez obzira čiji
je materijal upotrebljen
4. ako su nedostaci građevine nastupili što radovi nisu izvedeni u
skladu sa ugovorom, odgovarajućim propisima ili pravilima struke
5. izvođač odgovara i za rad podizvođača

Izvođač neće odgovarati za nedostatke ako uspije dokazati da nije kriv za


utvrđene nedostatke i u slučaju greške u projektu koja se i protiv njegove
potrebne pažnje nije mogla otkloniti.

Obaveze izvođača radova da preda objekat naručiocu

Stranica 169 od 248


Treba razlikovati kolaudaciju (tehnički pregled) od superkolaudacije.
Tehničkim pregledom se utvrđuje tehnička ispravnost izgrađenog objekat
u općem ineteresu a po pravilima struke, a ne da li je izvođač ispunio
svoje ugovorne obaveze.

UGOVOR O POSREDOVANJU
Tim ugovorom posrednik se obavezuje da nastoji naći i dovesti u vezu
treću osobu sa nalogodavcem koji bi pregovarali o zaključenju određenog
ugovora. Bitni sastojak takvog ugovora je sam predmet ugovora kojeg
treba zaključiti. Za razliku od komisionara i zastupnika, posrednik nije
ovlašten da obavlja pravne radnje, odnosno, da zaključuje ugovor sa
trećim licima. Posrednik radi u svoje ime i za svoj račun. Zastupnik radi u
tuđe ime i za tuđi račun. Posredovanjem ne nastaje trajni odnos. Naknada
za posrednika ne mora biti ugovorena. Posrednik mora da postupa s
pažnjom dobrog privrednika. Odgovoran je nalogodavcu za izbor trećeg
lica. Ako naknada nije ugovorom određena, ona se određuje na osnovu
tarife ili običaja. Ako se ne može ni tako utvrditi ona se određuje prema
trudu posrednika i učinjenoj usluzi. Ukoliko posrednik ugovorom bude
izričito ovlašten i da zaključi ugovor sa trećom osobom, pa takav ugovor
ima elemente i posredovanja i zastupanja, onda se u slučaju spora uzima
da se radi o ugovoru o zastupanju.

UGOVOR O ALOTMANU
Kako se zaključuje, produžava i kako se naplaćuje (pogledati u zakonu,
ovo pita ponekad).

VRIJEDNOSNI PAPIRI
Zakon o vriednosim papirima određuje emisiju i promet vrijednosnih
papira kao i njihove sudionike. Vrijednosni papir je isprava ili elektronski
zapis koja se bez vrijednosnog papira ne mogu ostavivati niti prenositi. VP
u smislu ovog zakona su: dionice, obveznice, certifikati koji su izdati na
duži rok trajanja od 1 godine, ugovori o investiranju no osnovu kojih se
mogu od trećih lica pribavljati sredstva. Sadržaj VP određuje pravno lice
odnosno emitent. Zakon o VP se ne primjenjuje na mjenice i čekove, na
polise osiguranja, na tzv. komercijalne papire (trgovačka uputnica, robna
uputnica, kreditno pismo, konosmanm, tovarni list, skladišni list itd.).
registar vrijednosnih papira vodi poslove registriranja, čuvanja i
održavanja podataka o istim, kao i poslove prometa vrijednosnih papira.
Vrijednosni papiri se registruju kao elektronski zapisi, dakle, u
dematerijalzovanom obliku. Emitent je obavezan osigurati ostvarenje
prava sadržanih u vrijednosnom papiru. Vlasnik vrijdesnosnohg papira ima
račun kod registra koji vlasniku izdaje certifikat. Vlasništvo nad
vrijenosnim papirima se stiče na dan zaključenja pravnog posla kojim se
prenosi vlasništvo nad vrijednosnim papirima. Emisija vrijednosnih papira
vrši se javnom ponudom ili zatvorenom prodajom. Javna ponuda je prodaja
ne temelju javnog poziva za upis vrijednosnih papira. U određenim
slučajevima, zakomom propisanim, emisija se vrši i zatvorenom prodajom.
Promet vrijednosnih papira je kupovina, prodaja i davanje u zalog
vrijednosnih papira, konverzija i spajanje i podjela dionica. Kupovina i

Stranica 170 od 248


prodaja vrše se na temelju ugovora u pismenoj formi, a konverzija
spajanje i podjela dionica vrše se na osnovu odluke emitenta uz odobrenje
Komisije. Berza: promet vrijednosnih papira obavlja se na berzi i drugim
javnim tržištima koja se osnivaju radi stvaranja uslova za povezivanje
ponude i potražnje. I berza je mjesto za povezivanje ponude i potražnje po
unaprijed utrvrđenim pravilima. Berzu osnivaju ugovorom pravne osobe za
poslove posredovanja u prometu vrijednosnih papira, a koje su
registrovane kod Komisije. Berza prestavlja oblik dioničkog drušva i osniva
se osnovu odobrenja Komisije. Nju mogu osnovati najmanje 5
profesionalnih posrednika. Upisuje se u Registar dioničkih društava kod
Komisije, a zakonom se određuje najmanji iznos osnovnog kapitala.
Posredovanje u prometu vrijednosnim papirima: to su poslovi kupovine i
prodaje VP u svoje ime i za tuđi račun i nazivaju se brokerski poslovi.
Kupovina i prodaja vrijednosnih papira u svoje ime i za svoj račun – dileri.
U poslove posredovanja spadaju poslovi društva za upravljanje fondovima,
poslovi podrške tržištu, investiciona savjetovanja i dr. Komisija za
vrijednosne papire je samostalna specijalizovana institucija u RS. Sjedište
joj je u Banja Luci a sačinjen je od predjsedika, zamjenika i tri člana sa
mandatom 5 godina. Osigurava primjenu i nadzor nad provođenjem
zakona o VP i drugih zakona koji se odnose na emisiju i promet VP. Akti
koje donosi Komisija su konačni, što znači da se protiv istih može samo
pokretati upravni spor. Registar VP obavlja poslove registarcije, čuvanja i
održavanja podataka o VP, poslove prenosa i druge poslove ne može
obavljati. I Registar se osniva kao dioničko društvo, sjedište mu je u Banja
Luci, ima skupštinu i nadzorni odbor.

Skladišnica

Skladišnica je hartija od vrijednosti koju izdaje skladištar za robu koja je


primljena na uskladištenje. Skladištar nije dužan da izda skladišnicu. Ona
je dokaz da je roba primljena na čuvanje i održavanje i ona obavezuje
skladištara da po proteku roka za čuvanje izda robu imaocu skladišnice.
Ona sadrži naziv ostavodavca, sjedište i naziv skladištara, datum i broj
skladišnice, vrstu , prirodu i količinu robe i iznos osiguranja. Predaja
skladišnice u potpunosti zamjenjuje fizičku predaju robe prilikom predaje
vlasništva na robu. Skladišnica se može prenositi jedinstveno ili odvojeno
a sastoji se od priznanice i založnice. Kod odvojene upotrebe mora se
koristiti založnica. Skladištar robu izdaje imaocu oba djela skladišnice.
Priznanica služi za vlasnika. Odgovornost za uskladištenu robu skladištara
je objektivna, osim ako dokaže da je šteta na robi prouzrokovana usljed
dejstva više sile ili krivicom ostavodavca ili manama ili svojstvima robe i
neispravnom ambalažom. Visina štete se obezbjeđuje prema stvarnoj a ne
tržišnoj vrijednosti robe.

Konosman- teretnica

Poslije završenog prijema tereta na zahtjev krcatelja, brodar je dužan da


izda teretnicu. Njome se potvrđuje da je roba primljena na brod radi
prevoza. Ako krcatelj ne traži teretnicu onda se izdaje tovarni list za stvari
koje su predate brodaru – takav tovarni list nije hartija od vrijednosti.

Stranica 171 od 248


Tovarni list

Pošiljalac je dužan da svaku pošiljku preda prevoziocu sa posebno


popunjenim tovarnim listom na propisanom listu. Pošiljalac popunjava a ne
prevozilac. Pošiljalac odgovara za tačnost podataka i izjava unesenih u
tovarni list. Prevoznik sa određenim podacima popunjava tovarni list i za
takve podatke odgovara pošiljalac a ne prevoznik. U pravilu nije hartija od
vrijednosti, to je dokaz o zaključenom ugovoru da je prevozilac primio
stvari na prevoz označene u tovarnom listu. Prenosivi tovarni listovi su
hartije od vrijednosti i one glase po naredbi ili na donosioca.

KONCESIJA
Koncesija je pravo obavljanja privrednih djelatnosti korištenjem prirodnih
bogastava. Izuzetno može biti i za obavljanje komunalnih i drugih javnih
djelatnosti.Ugovor o koncesiji se zaključuje na određeno vrijeme koje ne
može biti duže od 30 godina, iznimno 50 godina. Ugovori se mogu
obnoviti, ali ne duže od polovine prvobitno ugovorenog roka. Ugovor
prestaje istekom ugovorenog roka, otvaranjem stečaja, prestankom
postojanja predmeta koncesije i raskidom ugovora. Ugovor o koncesiji se
raskida ako je koncesionar nesolventan ili je bankrotirao, ako koncesionar
ili koncesor ne ispunjavaju svoje obaveze. Ugovor zaključen suprotno
odredbama Zakona o koncesiji je ništavan, a za rješavanje takvih sporova
je nadležan Vrhovni sud RS (tužba u upravnom sporu).

OBLICI STRANIH ULAGANJA


To su: osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača,
osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog
ulagača, ulaganje u postojeće pravno lice i posebni oblici ulaganja. Strana
ulaganja neće biti nacionalizovana, eksproprisana podvrgnuta mjerama
sa sličnim posljedicama izuzev u javnom interesu i u skladu sa zakonom.
Strana ulaganja su oslobođena plaćanja carina i carinskih obaveza, (kao i
centralna banka). Na nepokretnostima strani ulagač ima jednaka vlasnička
prava kao i domaća pravna i fizička lica. Strani ulagač ima pravo na
upravljanje, na transfer dobiti itd.

STEČAJNI POSTUPAK
Zakon o stečaju je visoko razvijen mehanizam za uređivanje i koji je
potpuno sposoban za funkcionisamnje. On daje odgovore za sve slučajeve
u praksi, jasan je, ima usklađenu sistematiku, njegova osnovna premisa od
koje polazi je da je imovina stečajnog dužnika imovina njegovih
povjerilaca. Sud u tome samo stvara uvjete za izražavanje autonomne
volje povjerilaca. Zakon je redukovan tako da nema prenaglašenu
administarcijsku funkciju, a naglašena je njegova pravosudna funkciju.
Stečajni postupak je posebna vrsta postupka. Spada po svojoj prirodi u
vanparnične postupke. Sprovodi se iz razloga platežne nesposobnosti
stečajnog dužnika i ima za cilj unovčenje njegove imovine radi grupnog
namirenja povjerilaca stečajnog dužnika.

Stranica 172 od 248


Platežna nesposobnost je opšti osnovni i redovni razlog za otvaranje
stečajnog postupka. važi za sve kategorije stečajnog dužnika. Stečajni
dužnik je platežno nesposoban ukoliko nije u stanju izvršavati svoje
dospjele i potraživane obaveze plaćanja neprekidno u roku od 30 dana.
Stečajni postupak se može otvoriti i zbog prijeteće platežne nesposobnosti
(po uzoru na njemačko stečajno pravo). U ovom slučaju samo stečajni
dužnik može tražiti i podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka.
Stečajni postupak se pokreće pismenim prijedlogom, a ovlašteni su za to
stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima pravni interes za sprovođenje
stečajnog postupka. prijedlog se mora podnijeti u roku od 30 dana od
dana nastupanja platežne nesposobnosti, a sud ga mora razmotriti u roku
od 15 dana. Stečajni postupak se provodi nad imovinom pravnog lica,
dužnika pojednica a to su: komplementari kod komanditnog društva i
osnivači društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću. Postupak
se provodi nad imovinom pravnih lica javnim pozivom, izuzev nad
imovinom RS, opština i javnih fondova. Ako stečajni dužnik proizvodi
predmete naoružanja i vojne opreme, za otvaranje stečajnog postupka
nad takvim pravnim licem potrebna je posebna saglasnost Ministra
odbrane. Stečajni postupak vodi stečajni sudija kao pojedinac. Kako se
radi o vanparničnom postupku nema se pravo na povrat u pređašnje
stanje, na ponavljanje postupka, niti na reviziju. U stečajnom postupku
postoje dva stadija: prethodni postupak i glavni stečajni postupak. U
prethodnom postupku uređuje se postojanje procesnih i materijalnih
pretpostavki za otvaranje stečajnog postupka. u tu svrhu stečajni sudija
može imenovati privremenog stečajnog upravnika, odrediti odgovarajućeg
vješataka, rješenjem odrediti mjere radi obezbjeđenja stečajne mase, a
kasnije ih i ukinuti.
Organi stečajnog postupka su: stečajni sudija, stečani upravnik, skupština
povjerilaca i odbor povjerilaca koji ima položaj fakultativnog organa(u
zakonu još navedeni i privremeni stečajni upravnik i privremeni odbor
povjerilaca). Stečajni sudija je jedini sudski organ, jer za razliku od ranijeg
zakona, nema stečajnog vijeća. On vodi i upravlja stečajnim postupkom,
ali samo do donošenja rješenja za otvaranje stečajnog postupka. njegova
osnovna fukcija je da imenuje stečajnog upravnika i da vrši pravni nadzor
nad njegovim radom. Stečajni upravnik je operativni organ. Ovlašten je i
obavezan da bez odlaganja uđe u posjed imovine stečajnog dužnika,
imovine koja spada u stečajnu masu i da njome upravlja. Stečajni upravnik
obavezan je izvršiti detaljan popis mase ali i svih povjerilaca dužnika,
voditi poslovne knjige, a naročito sačiniti početni bilans. Za stečajnog
upravnika po ranijem zakonu moglo je biti imenovano svako punoljetno
fizičko lice. Sada za stečajnog upravnika može biti imenovano fizičko lice
koje raspolaže potrebnom stručnom spremom i poslovnim iskustvom.
Stečajni upravitelj mora imati stručno obrazovanje i položen stručni ispit, a
zakon je taksativno naveo koja lica ne mogu biti imenovana za stečajnog
upravnika. Namirenje povjerilaca vrši se iz postojećih sredstava slobodne
stečajne mase po slijedećem redosljedu:

1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova (Član 33)


2. stečajni povjerioci opšteg isplatnog reda (Član 32)
3. stečajni povjeriocu nižih isplatnih redova(Član 34)

Stranica 173 od 248


Lica koja imaju pravo na izdvajanje stvari koja pripada stečajnom dužniku
nisu stečajni povjerioci. Pravo na izdvajanje reguliše se posebnim
propisom. Ni razlučni povjerioci (hipotekarni povjerioci, oni koji su
zakonom određeni kao takvi) koji imaju pravo na odvojeno i prioritetno
namirenje ne tretiraju se kao stečajni povjerioci.
Pravne posljedice otvaranje stečajnog postupka – nastaju ex lege i neke
od njih su uslovne, a neke bezuslovne. Neke su trajne, a neke privremene.
Povodom pravnih posljedica, zakon određuje tri grupe pitanja:

1. opšte dejstvo otvaranja stečajnog postupka,


2. ispunjenje pravnih poslova i
3. prebijanje i pobijanje

Isticanjem rješenja o otvaranju stečajnog postupka na oglasnu ploču suda


predstavlja konstitutivan karakter jer bez ovoga ne bi mogle nastupiti
pravne posljedice.
Upravljanje i unovčavanje stečajne mase: stečajni upravnik je dužan da
sastavi popis predmeta stečajne mase. Povjerioci u tom slučaju, nakon
obavještavanja o otvaranju stečajnog postupka, prijavljuju svoja
potraživanja stečajnom sudu. Stečajni upravnik nakon upoznavanja sa
potraživanjima povjerilaca mora da se izjasni koja potraživanja priznaje ili
osporava u cjelosti ili djelimično. Ako se nekog povjerioca potraživanje
ospori onda se takav povjerilac upućuje na parnicu da se utvrdi
osnovanost njegovog potraživanja. Rok za pokretanje parnice je 30 dana
od dana ročišta na kome se vrši ispitivanja potraživanja. Taj rok je
prekluzivan.
Reorganizacija: To je poseban pravni institut kojim se stečajnom dužniku
ne omogućuje da samo preživi stečajni postupak, nego i da ozdravi kako
bi ubuduće mogao uredno poslovati. Reorganizacija počiva na načelu
privatne autonomije. Pokreću je stečajni dužnik i stečajni upravnik, a o njoj
odlučuju povjerioci. Tu je uloga suda samo potvrđujuća i nadzorna, sud
nema nikave inicijative. Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog
plana, a on je izraz volje učesnika u postupku. Stečajni plan se sastoji od
pripremne osnove i osnove za sprovođenje. Stečajni dužnik može podnijeti
stečajni plan zajedno sa prijedlogom za otvaranje stečajnog postupka.
Nakon otvaranja stečajnog postupka, stečajni plan ima pravo podnijeti
stečajni upravnik, ali i stečajni dužnik. Na skupštini povjerilaca stečajnom
upravniku može biti naložena izrada stečajnog plana u roku od 30 dana od
dana održavanja skupštine. Kada se donese stečajni plan, stečajni sudija
ga potvrđuje ili odbacuje. Ako stečajni sudija utvrdi da je stečajni plan
podoban, on ne donosi nikakvo rješenje o tome i postupak po stečajnom
planu se nastavlja konkludentno. Međutim, stečajni sudija može i da
odbaci stečajni plan. Za stečajni plan zakon je propisao postupak i njegovu
sadržinu. Ako stečajni plan ne poštuje te propise o postupku na njegovo
podnošenje ili na sadržinu plana, u takvom slučaju stečajni sudija stečajni
plan odbacuje i donosi formalno rješenje o tome. Stečajni sudija će
odbaciti stečajni plan i u slučajevima ako nema izgleda da ga povjerioci
prihvate i ako je očigledno da se ne mogu ostvariti prava iz stečajnog

Stranica 174 od 248


plana. Na rješenje o odbačaju stečajnog plana dozvoljena je žalba u roku
od 8 dana.

MJENICA

Osnovna svojstva mjenice se razlikuju od osnovnih svojstava


mjeničnopravnog odnosa. Ona je isprava, pismeno očitovanje obaveze.
Usmeno se ne može niko mjeničnopravno obavezati. Mjenična obaveza
vezana je za ispravu i ona se izdaje u obliku kojeg zakon odredi. Samo
onaj ko ima tu ispravu može tražiti ispunjenje mjenične obaveze. Mjenična
obaveza je samostalna i stroga. Njena samostalnost leži u apstraktnosti –
ne zna se zbog čega se mjenični dužnik obavezao. Samostalnost se ogleda
i u solidarnoj odgovornosti mjeničnih dužnika. Potpisi nesposbnih osoba ili
lažni potpisi ne utiču na obavezu drugih mjeničnih potpisnika. Mjenica
može glasiti samo na novčanu svotu i nikada na činidbu. Ona je
vrijednosni papir i sredstvo kreditiranja i bez tog papira nema nastanka, a
ni prava prenosa. Pravo na mjenicu je stvarno-pravne prirode. Prava koja
proizilaze iz mjenice su obligacionopravne prirode. Po zakonu to je papir
po naredbi, a izričitom kaluzulom može biti drugačije određeno. To je i
prezentacijski papir - što znači da vjerovnik dolazi dužniku na naplatu. To
je i papir javne vjere – što znači formalne istine.

Osobine mjenično-pravnog odnosa:

• Načelo pismenosti – mora biti na propisanom obrascu


• Načelo inkorporacije – svi bitni elementi su upisani u mjenicu
• Načelo fiksnosti obaveze – prava i obaveze su fiksirane
• Načelo neposrednosti – imalac mjenice nalazi se u neposrednom
pravnom odnosu
• Načelo samostalnosti – mjenično- pravni odnos je nezavisan od
osnovnog posla i svaki potpis na mjenici zasniva samostalnu mjenično-
pravnu obavezu
• Načelo novčanosti - mjenica glasi na određenu svotu novca u domaćoj
valuti
• Načelo solidarnosti-
• Načelo apstarktnosti – valjanost mjenice ne ovisi od nekog pravnog
posla, ni ne zna se koji je to posao

Mjenične radnje:

Akceptiranje mjenice. Akcept se vrši tako da trasat na samoj mjenici


napiše: priznajem ili prihvaćam ili napiše drugu riječ koja ima to značenje,
a zatim se potpiše. To znači da izdavalac mjenice (trasant) mjenicu
popunjava, a trasat (akceptant) je potpiše na opisani način on postaje
glavni dužnik. Ako prihvata trasat mjenicu (akceptira), onda taj akcept
mora biti bezuslovan, ali se može ograničiti na dio iznosa mjenične svote.
Akceptom se trasat obavezuje da mjenicu plati po dospjelosti. Tužba
protiv akceptanta nije uslovjena nikakvim protestom jer on nije regresni
nego glavni dužnik. Mjenica se može podnijeti na akceptiranje sve do dana
dospijeća. Zakonom nije propisana obaveza podnošenja mjenice na

Stranica 175 od 248


akceptiranje. Zakon poznaje dvije vrste: solo- sopstvenu mjenicu i
trasiranu- vučenu mjenicu. Imalac mjenice nije dužan da mjenicu ostavi u
rukama lica koje treba da je akceptira. Kao akcept vrijedi i trasatov potpis
bez riječi priznajem ili prihvatam ako je stavljen na lice mjenice.
Amortizacija mjenice. Pod amortizacijom mjenice se podrazumijeva sudski
vanparični postupak u kojem se donosi odluka o proglašenju izgubljene ili
oštećene mjenice nevažećom. Postupak amortizacije se pokreće
prijedlogom mjesno nadležnom sudu domicila mjenice. Kada se mjenica
amortizuje rješenjem, raniji imalac može da ima prava samo prema
glavnom mjeničnom dužniku – to znači da rješenje o amortizaciji mjenice
ima karakter građansko pravnog, a ne mjeničnopravnog dejstva, ovo iz
razloga što je amortizacijom prestao mjeničnopravni odnos.
Aval je mjenična radnja.Ona predstavlja jemstvo u mjenično-pravnom
odnosu. Može ga dati svako lice. Može biti djelimičan ili potpun, a može
biti i vremenski ograničen. Avalista solidarno odgovara, a ako plati
mjenicu stupa na mjesto honorata.
Razlika između mjenice i čeka su: ček je sredsvo plaćanja, mjenica je
sredstvo kreditiranja; kod čeka se ne mora odrediti rok dospjelosti, glasi
na donosioca, vuče se na banku kao trasata jer se smatra da ona ima tu
pasivnu sposobnost, ne akceptira se, nema regresa zbog neakceptiranja,
ni protesta; dospjeva po viđenju, ne može se umnožavati. Kao mjenica, ne
može se ni domicilirati (odrediti mjesto naplate). Trasant mora da
raspolaže pokrićem kod trasata u momentu izdavanja odnosno isplate
čeka. Opoziv čeka može vršiti samo trasant, imalac čeka može da odbije
djelimičnu isplatu, ček može da glasi na donosioca.

Indosiranje- šta je prenos potraživanja tj cesija?- to je ovdje


inosiranje mjenice.
Kada je na mjenici označeno ne po naredbi onda se ona ne indosira.
Prenos se vrši cesijom kao u građansko- pravnom odnosu. Indosament
indosiranjem ne smije isticati nikakve uslove. Ako su stavljeni smatra se
kao da nisu napisani. Prenos mora glasiti na prvu mjeničnu svotu. Prenos
se obavlja potpisivanjem tj davanjem izjave na poleđini mjenice ili alonžu
da se mjenična svota isplati naznačenoj osobi tj indosataru. Prenos mora
glasiti na punu mjeničnu svotu. Indosiranjem se prenose sva prava
sadržana u mjenici na indosatara i on od mjeničnog vjerovnika postaje
regresni dužnik. Solidarno odgovara za plaćanje mjenice, ali i sam ima
takva prava od svojih prethodnika.

Mjenični prigovori, protesti i tužbe- mjenične tužbe su sredstvo za


ostvarivanje prava mjeničnih povjerilaca. Između mjeničnih tužbi i tužbi u
građanskom pravu u suštini je razlika neznatna. Postoji više vrsta
mjeničnih tužbi. Redovna mjenična tužba je ona koja se podnosi protiv
glavnog mjeničnog dužnika. Regresna tužba se podnosi protiv regresnih
dužnika i uz nju se osim mjenice prilaže mjenični protest. Tužbe trasata
protiv trasanta, trasanta protiv trasata zbog neisplate mjenične svote,
tužba zbog povraćaja mjenice, i tužba zbog neopravdanog obogaćenja.
Zakon o likvidaciji – pogledati
Ček – pogledati zakon

Stranica 176 od 248


OBLICI STRANIH ULAGANJA

Su:
1. osnivanje pravnog lica u potpunom vlasništvu stranog ulagača
2. osnivanje pravnog lica u zajedničkom vlasništvu domaćeg i stranog
ulagača
3. ulaganje u postojeće pravno lice
4. posebni oblici ulaganja

Strana ulaganja podliježu restrikciji, odobravanjem od strane ministarstva


jer su strani ulagači dužni podnijeti ministarstvu. prava, povlastice i
obaveze ulagača po osnovu postojećeg zakona ne mogu biti ukinute ili
poništene stupanjem na snagu novog zakona .

Obavezno osiguranje

Se uvodi zakonom a obavezna osiguranja su:

a) putnika u javnom saobraćaju od posljedica nesretnog slučaja


b) vlasnika / korisnika motornih vozila od dgovornosti za štetu počinjenim
trećim licima

d) vlasnika / korisnika brodica


svi koji obavljaju javni prevoz putnika dužni su da sa osiguravačem sklope
ugovor o osiguranju putnika.

STEČAJ

Zakon o stečajnom postupku je visoko razvijen mehanizam za utvrđivanje


i uređivanje i koji je u potpunosti sposoban za funkcionisanje. Karakteriše
ga jasna i usklađena sistematika a sadrži ujednačen sistem pravnih
sredstava koji ni u čemu ne premašuje mjeru. Njegova osnovna premisa je
da imovina stečajnog dužnika pripada povjeriocima. Sud treba stvarati
uvjete za izražavanje autonomije volje povjerilaca koji bi u toku postupka
izabrali najpovoljniju soluciju. Ovim zakonom je reduciran dosadašnja
prenaglašena administrativna funkcija suda a više je naglašena
pravosudna funkcija. Zakon sadrži više pozitivnih značajki i konzistentan je
sa modrenim zakonima te vrste.
Stečajni postupak je posebna vrsta stečajnog postupka koji se sprovodi
zbog platežne nesposobnosti stečajnog dužnika a koji ima za cilj u pravilu
unovčavanje njegove imovine radi grupnog namirenja povjerilaca
stečajnog dužnika. Platežna nesposobnost je opći osnovni i redovni
stečajni razlog. Važi za sve kategorije stečajnog dužnika i na njemu se
temelji novi stečajni postupak. Stečajni dužnik je platežno nesposoban
ukoliko nije u stanju izvršavati svoje obaveze plaćanja neprekidno u
trajanju od 30 dana. Stečajni postupak osim navedenog razloga može se
otvoriti zbog prijeteće platežne nesposobnovti. To je novi razlog i on je
uveden po uzoru na njemački zakon. Samo stečajni dužnik može podnijeti
prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. On se pokreće prijedlogom a

Stranica 177 od 248


čije podnošenje su ovlašteni stečajni dužnik i svaki povjerilac koji ima
pravni interes za sprovođenje stečajnog postupka. Provodi se nad
imovinom pravnog lica dužnika pojedinca, a to su komplementari u
dioničarskom društvu i osnivači društva sa neograničenom solidarnom
odgovornošću. On se provodi javnim pozivom protiv pravnih lica izuzev
nad imovinom FBiH, općina i javnih fondova. Ako je u vezi sa predmetima
naoružanja i vojne opreme pravnih lica traži se saglasnost nadležnog
ministarstva za odbranu. U stečajnom postuku postoje dva stadija:
- prethodni
-glavni stečajni postupak

Organi stečajnog postupka

To su stečajni sudija, stečajni upravnik, skupština povjerilaca i odbor


povjerilaca.
Stečajni sudija- vodi i upravlja stečajnim postupkom. Od donošenja
prijedloga za otvaranje do donošenja rješenja. Osnovna funkcija je da
imenuje stečajnog upravnika i da vrši nadzor nad njegovim radom.
Stečajni upravnik- je operativni organ. Ovlašten je da bez odlaganja uđe u
posjed imovine koja spada u stečajnu masu, upravljati njome i unovčiti je
na sonovu odluke skupštine. On vrši detaljan popis te mase svih
povjerilaca vodi poslovne knjige, sačinjava početni bilans, te podnosi
izvještaj nadležnom organu. Može se imenovati samo fizičko lice koje
raspolaže potrebnom stručnošću i iskustvom. Mora imati položen stručni
ispit.
Odbor povjerilaca- je kontrolni organ. To je fakultativan odbor koji se
osnova radi zaštite interesa povjerilaca. On kontroliše i podržava
stečajnog upravnika.

Stečajna masa se dijeli prema rasporedu:


1. stečajni povjerioci viših isplatnih redova
2. stečajni povjerioci općeg platnog reda
3. i nižeg platnog reda

Lice koje ima pravo na izdvajanje stvari koja ne pripada stečajnom dužniku
(izlučno pravo) nije stečajni povjerilac.
Njegovo pravo na izlučivanje reguliše se posebnim propisom.
Razlučni povjerioci imaju pravo na odvojeno i prioritetno namirenje svih
potraživanja iz određenih dijelova stečajne mase. Razlučni povjeriocu su
hipotekarni povjerioci, povjerioci zemljišnog duga.

Podnošenje i odbacivanje stečajnog plana

Stečajni dužnik može stečajni plan podnijeti zajedno sa prijedlogom za


otvaranje stečajnog postupka. Nakon otvaranja stečajnog postupka
stečajni plan ima pravo podnijeti stečajni dužnik ali i stečajni upravnik. Na
skupštini povjerilaca stečajnom upravniku može biti naloženo da izradi
stečajni plan u roku od 30 dana od dana održavanja skupštine povjerilaca.
Stečajni plan sud odbacuje ako nisu poštovani propisi o pravu na

Stranica 178 od 248


podnošenje i sadržaj stečajnog plana. Ako je očito da nema izgleda da će
ga povjerioci prihvatiti ili će ga sud potvrditi i na kraju ako je očito da se
ne mogu ostvariti prava koja učesnici trebaju steći. Kada se odbacuje plan
sud donosi rješenje na koje podnosilac ima pravo žalbe u roku od 8 dana.
Ako utvrdi da je plan podoban postupak se nastavlja konkludentno nema
donošenja posebnog rješenja.

Reorganizacija

To je posebni pravni institut kojim se dužniku ne samo omogućava da


preživi nego i da ozdravi kako bi mogao poslovati. Po novom zakonu nema
mogućnosti prodaje dužnika kao pravne osobe, a nema ni brisanja prisilne
nagodbe. Reorganizacija počiva na načelu privatne autonomije. Pokreću je
stečajni dužnik i stečajni upravnik a o njoj odlučuju povjerioci. Uloga suda
je potvrđujuća i nadzorna. Reorganizacija se provodi na osnovu stečajnog
plana koji predstavlja izraz volje učesnika u postuoku a koji potvrđuje
stečajni sudija. Stečajni plan se sastoji od pripremne osnove i osnove za
sprovođenje.

Cilj stečajnog postupka

Nakon otvaranja stečajnog postupka stečajni upravnik je dužan ući u


posjed cjelokupne imovine koja ulazi u stečajnu masu i njome upravljati na
način da se iz te mase namire svi povjerioci.

Stranica 179 od 248


ZAKON O PRIVREDNIM DRUŠTVIMA (SNFBIH 23/99, 29/03 bitne
izmjene
Dva važeća zakona su objavljena u sl.Gl.FBiH 24/05
ŠTA JE PRIVREDNO DRUŠTVO

Privredno društvo je prije svega pravna osoba. Pravno lice je fikcija koja
predstavlja udruživanje osoba i to mora biti određeno zakonom, dakle ne
može grupa ljudi svojim osnivačkim aktom samoinicijativno odlučiti da
nešto ima svojstvo pravnog lica.Koje se djelatnosti mogu obavljati
određeno je Odlukom o klasifikaciji djelatnosti. To je propis koji u suštini
opredjeljuje ali i ograničava pravnu osobu u izboru pravne djelatnosti. Šta
će subjekti izabrati to je njihovo autonomno pravo i takva djelatnost biće
upisana i u registar privrednih pravnih subjekata. Upis djelatnosti je bitan
zato što pravna osoba može da stupa u pravni odnos povodom tih
djelatnosti.

Ko može biti osnivač društva? To mogu biti fizička i pravna lica i


domaće i strane pravne osobe. Pravna osoba u smislu osnivača dokazuje
svoje svojstvo izvodom iz upisa u sudski registar. Fizička osoba u smislu
osnivača mora biti poslovno sposobna, maloljetna osoba ne može biti
osnivač samo član pod određenim uslovima. Kada se radi o stranim
osobama kao osnivaču (fizička i pravna) regulisano je zakonom o stranim
ulaganjima (postoje dva zakona jedan iz FBiH i jedan na nivou BiH) i tu je
propisana procedura. Upisom u sudski registar društvo stiče pravnu i
poslovnu sposobnost. Pravna sposobnost je sposobnost da bude nosilac
prava i obaveza a poslovna da preduzima određene radnje i pravne
poslove. Fizička osoba pravnu sposobnost stiče rođenjem, a poslovnu
sposobnost stiče punoljetstvom, dok pravna obje stiče momentom upisa u
registar. Fizička osoba koja je poslovno sposobna u pravilu nije ograničena
zakonom. Poslovna sposobnost pravne osobe je ograničena time da može
preduzimati pravne radnje i vršiti pravne poslove samo u okviru svoje
djelatnosti ili u vezi sa svojom djelatnošću. Izvan toga postoji zakonska
zabrana. Prema zakonu o privrednim društvima ako pravna osoba
preduzima pravni posao izvan svoje djelatnosti taj posao nije ništav i ne
može se pozvati na prekoračenje svoje poslovne sposobnosti i bila bi
dužna da obavi svoje obaveze, a treće lice se ne bi na to moglo pozvati
ako je znalo ili moglo znati da to ograničenje postoji.

Kako prosuđujemo poslovnu sposobnost društva? Poslovna


sposobnost prosuđuje se prema njegovom zastupniku, a to je osoba koja
je određena osnivačkim aktom ili statutom kojoj je na osnovu zakona,
statuta ili opšteg akta pripadaju prava zastupnika. Zastupanje pravne
osobe tj. ovlaštenja zastupnika su: da zastupa/predstavlja pravnu osobu
pred sudovima i državnim organima, obavlja pravne poslove i radnje i
druge poslove povjerene zakonom. Ova prava mogu biti ograničena
statutom, aktom o osnivanju, npr. da ne može sam ili bez odobrenja
organa upravljanja preduzimati određene pravne poslove. Ako takvo
ograničenje postoji, ono mora biti upisano u registar. Ko je zastupnik

Stranica 180 od 248


pravne osobe može se utvrditi iz registra. On kod suda mora imati
deponovan svoj potpis. To znači da njegov potpis mora biti ovjeren u
skladu sa zakonom, postoji poseban obrazac. Svako ko ima pravni interes
može uvidom u registar utvrditi da li se radi o zakonskom zastupniku. Ovaj
zastupnik se ne može poistovjetit sa zastupnikom iz ZOO- tamo se zasniva
ugovorom a ovdje osnivačkim aktom. Pored zastupnika, društvo može
imati i druge ovlaštene osobe: punomoćnike i prokuriste. Punomoćnik je
osoba na koju zastupnik prenosi neko od svojih ovlaštenja. To može biti i
osoba zaposlena u pravnom licu. Punomoćnik mora imati izričito
ovlaštenje kada se radi o preduzimanju nekih pravnih radnji (promet
nekretnina, povlačenje/priznanje tužbe). Kako se punomoć može dati
neograničenom broju lica to se ne upisuje u sudski registar. Ovlaštenje
prokurista za preduzimanje određenih pravnih radnji mora biti upisano u
sudski registar. To su osobe koje preduzimaju pravne radnje iz djelatnosti
društva. To mogu biti i osobe izvan pravnog lica (ne mora biti zaposlenik)
i njihov potpis se isto deponuje kod suda. Prokura može biti zajednička i
posebna. Zajedničkom prokurom smatra se takva prokura koja je data za
nekoliko lica da postupaju zajednički. Ta zajednička prokura obavezuje
prokuriste da moraju biti saglasni o preduzimanju pravne radnje, a osoba s
kojom su zaključili pravni posao privilegovana je jer se smatra da je
izvršenje učinjeno jednom prokuristi zapravo učinjeno svima, dakle
olakšano je ispunjenje ugovora. Pojedinača prokura predpostavlja da se
uvijek radi o jednom licu, iako može biti data većem broju lica. Ona je data
svakom od njih posebno. Oni djeluju samostalno i neovisno. Prokura se
može dati samo fizičkoj osobi. Prokura se upisuje u registar.

Osnovni kapital i njegova struktura? Osnivači moraju imati i osnivački


kapital. Osnovni kapital je onaj kapital koji osnivači unose u društvo. Za
neke oblike društva je propisan najniži iznos osnovnog kapitala, npr. d.o.o.
i d.d. tako je za d.d. koje se osniva simultanim osnivanjem minimalni
kapital 50.000,00KM.Za d.d. koje se osniva sukcesivnim načinom
minimalni osnovni kapital iznosi 100.000 KM. Ako je propisan minimalni
iznos kapitala mora biti položen u novcu. Društvo sa neograničenom
solidarnom odgovornošću i komanditno društvo mogu unijeti kapitala
koliko hoće. Kao temeljni kapital u društvo se mogu unositi: novac, stvari i
prava. Kod društva sa neograničenom solidarnom odgovornošću (ortačko
društvo) kao ulog se mogu unijeti i izvršene usluge. Zavisno od oblika
društva vrlo je bitno da se procjene stvari i da se procjene prava. Procjena
stvari u pravilu pripada samim osnivačima, oni mogu samo da procjene
vrijednost stvari i prava. Ako to ne mogu, pomognu se tako da sud u
vanparničnom postupku izvrši procjenu. Koja su to prava koja se unose?
Nije definisano zakonom. To bi morala biti prava koja su procjenjiva, npr
patent. Osnovni kapital se može povisiti i sniziti. Kod društava gdje je
propisan najniži iznos kapitala, ne može se sniziti ispod te granice.
Promjena se upisuje u registar i objavljuje. Unosi se visina i struktura
kapitala. Osnovni kapital se može povisiti i sniziti na način propisan
zakonom i to se objavljuje u Sl.Gl.

Kako se osniva privredno društvo?Osnivački akt? Osniva se


osnivačkim aktom. Zakonom je propisana stroga forma. Ako ga zasniva
jedna osoba, što je samo slučaj kod društava d.o.o. i d.d. osnivački akt je

Stranica 181 od 248


odluka. Kada društvo osnivaju dvije ili više osoba oni zaključuju ugovor i to
je osnivački akt. Osnivački akt mora biti sačinjen u pisanoj formi, dakle
strogo je formalan, a potpisi osnivača ovjereni u skladu sa zakonom. To
čini punovažnim osnivački akt. Nedostatak ovjerenog potpisa čini
osnivački akt ništavim. Sadržaj osnivačkog akta? Osnivački akt mora da
sadrži: 1. podatke o osnivačima,2.Firmu i sjedište preduzeća,3. izbor
oblika društva u kojem se organiziraju sa označenjem njegove firme i
sjedišta. U osnivački akt se unosi 4.djelatnost, koja mora biti u skladu sa
klasifikacijom djelatnosti,5.Osnivački ulog (kapital i njegova struktura),
ime osobe koja zastupa (ako je moguće) i ime osobe koja je ovlaštena da
podnese prijavu za upis u sudski registar.Treba da sadrži i odredbe o
6.Zaštiti životne sredine. Ako društvo osniva jedno lice, dovoljno je da se
unesu podaci šta čini osnovni kapital i koliko iznosi. Ako društvo osniva
više lica, pored navedenog unosi se i šta ta lica unose kao kapital i zavisno
od te vrijednosti određuje se njihov udio u društvu, koji se može izraziti u
razlomcima ili procentima. Udio ne mora biti jednak kod d.o.o. Kod društva
sa neograničenom solidarnom odgovornošću udjeli su jednaki. Kod k.d.
udjeli ne moraju biti jednaki. Kod dioničkog društva, vrijednost unesenog
kapitala izražava se brojem dionica čija nominalna vrijednost ne može biti
niža od 10 KM, a koliko će koji osnivač imati dionica zavisi od visine
kapitala koji je unio u društvo. To su bitni sastojci osnivačkog akta, a mogu
se urediti i neka druga pitanja u skladu sa zakonom. Sve što nije uređeno
osnivačkim aktom, uređuje se statutom.
Nadležni registarski sud određuje se prema sjedištu društva i to privredna
odjeljenja osnovnih sudova u sjedištu Okružnih sudova.
(Sokolac,Bijeljina,Doboj,Banja Luka,Trebinje)
Šta je firma društva? To je ime pod kojim društvo posluje i dužno je u
svom poslovanju da u korenspodencij koristi tu firmu koja je upisana u
registar. Uz firmu se uvijek unosi i sjedište društva. Osnivači određuju
sjedište osnivačkim aktom. Kod izbora firme bitno je da dva pravna lica ne
mogu kod istog registra biti upisani sa istom firmom ako obavljaju istu ili
sličnu djelatnost. Na ovo načelo isključivosti firme sud, tj. registar pazi po
službenoj dužnosti. Po zakonu o upisu u registar, na prijavi se označava i
čas kada je primljena upravo zbog određivanja firme (ukoliko više osoba
podnese zahtjev za istu firmu – pravo prvenstva). Ako neko posluje pod
tuđom firmom može mu se presudom naložiti brisanje te firme i obavezati
ga na naknadu štete.

Unutrašnja organizacija društva? Društvo može imati svoje podružnice


(dio preduzeća-član23 ZOP-a) . To su organizacione jedinice društva koje
obavljaju sve ili neke od djelatnosti društva, ali izvan njegovog sjedišta,
dakle ako ima sjedište u Sarajevu ne može imati tu i podružnicu. Kada
društvo ima podružnice, dužno je da o tome podnese prijavu kod suda
registra kod kojeg je upisano i samo društvo. Sud sjedišta je dužan da o
upisu podružnice obavijesti sud registra na čijoj teritoriji se podružnica
nalazi. Podružnica u pravnom prometu nastupa u ime i za račun društva.
Lice koje bude ovlašteno da preduzima pravne poslove i radnje u
podružnici upisuje se u registar.

Prava osnivača društva? Osnivači su osobe koje su donijele osnivački


akt i od tada ih tretiramo kao članove društva. Unošenjem imovine osoba

Stranica 182 od 248


u pravno lice prestaje vlasništvo nad tom imovinom i ona postaje imovina
društva. Postoje neposredna prava i izvedena prava. Neposredna prava
su: pravo na upravljanje, pravo na sudjelovanje u ostvarenoj dobiti, pravo
raspolaganja sa svojim udjelom, pravo istupanja iz društva. Kako se
upravlja jednim društvom? Društva imaju skupštinu (d.d. i d.n.s.o.).
Skupštinu dd čine svi dioničari, postoje dionice sa i bez prava glasa, a kod
d.o.o. broj glasova zavisi od udjela. Ukupan broj glasova u d.o.o. iznosi
100, a broj glasova jednog člana zavisi od njegovog udjela. Kod ortačkog
društva zajednički odlučuju, dakle mora postojati konsenzus, a postoji
mogućnost da se upravljanje i odlučivanje prenese na jednu osobu.
Društva imaju još upravu kao izvršni organ koju čine zastupnik i odbor
izršnih direktora koji se određuje statutom preduzeća (član 60.4 ZOP-a),
koji su odgovorni za poslovnu politiku društva. Nadzorni i upravni odbor
obavezno mora imati društvo kapitala samo ako ima više od 100
zaposlenih a a.d.ako ima više od 50 akcionara. Ako imaju kapital viši od
milion KM. D.D. mora da ima i odbor za reviziju. Svi udjeli su u prometu,
osnivači njima mogu raspolagati. Kada osnivač unese imovinu u društvo,
ona postaje vlasništvo društva. On može raspolagati svojim udjelom, a ne
imovinom koju je unio u društvo. Promet se ne može vršiti kada postoji
pravo preče kupovine. Kod d.o.o. član društva je dužan prvo ponuditi
ostale članove društva da oni izvrše otkup njegovog dijela. Ako ih ne
ponudi u skladu sa zakonom, ostali osnivači mogu tražiti da se ugovor
kojim je udio prodat trećem licu poništi (dakle ugovor je rušljiv, nije
ništav). Moraju dokazati stvarnu namjeru da će oni pod istim uslovima
ponuđenim trećem licu izvršiti kupovinu, i sud od njih kao garanciju može
tražiti polaganje depozita. U prvoj godini od osnivanja d.o.o., osnivač ne
može pristupiti prodaji svog udjela, a kod d.d. se to može propisati
statutom.
Po ZIP-u udio osobe u društvu može biti predmet pljenidbe i prodaje za
obaveze te osobe a ne društva. Kod prodaje udjela ostali članovi imaju
pravo preče kupnje, a od imovine koja ostane nakon podmirenja
povjerilaca i obaveza ostatak se raspodjeljuje među članovima srazmjesno
njihobim udjelima.
Udio u društvu se može se nasljeđivati, a ako je osnivač pravna osoba,
pravni sljednik preuzima taj udio. Nasljednici se po pravosnažnosti rješenja
o nasljeđivanju izjašnjava da li će postati članom društva ili da traži samo
isplatu svog udjela. Ostali članovi društva će odlučiti da li će izmjeniti
osnivački akt ili će društvo prestati. Kada je osnivač društva pravno lice pa
u tom licu nastupe određene statusne promjene onda na njeno mjesto
stupa pravni sljednik. Pravosnažno rješenje o nasljeđivanju i određivanje
nasljedničkog djela je osnov pristupanja nasljednika društvu, naravno ako
to žele. Osoba se može prihvatiti nasljeđa a da pri tome ne želi pristupiti
društvu, njemu će se iz udjela ostavioca u društvu isplatiti dio koji mu
pripada.
Moguće je istupanje iz društva, a isto tako i pristupanje društvu. Pristup
predpostavlja da se osoba pridružuje već postojećim članovima društva.
Kod d.o.o. dovoljne je pismena izjava o pristupanju društvu koju su
prihvatili ostali osnivači.

Pitanje- da li bi maloljetna osoba mogla biti član društva?


Mogla bi biti član pod određenim uslovima ali ne bi mogla biti osnivač.

Stranica 183 od 248


Statusne promjene bez unovčavanja imovine: Društvo može da vrši
statusne promjene. One su i jedan od razloga za prestanak društva, ali bez
unovčavanja imovine. Statusne promjene su:
• društvo se može podijeliti na dva ili više društava,
• mogu se spojiti dva ili više društava u jedno i
• može se jedno društvo pripojiti jednom društvu.

Kada se jedno društvo dijeli na dva, nastaju dva nova subjekta, a društvo
koje se podjelilo prestaje kao pravni subjekt. Kada se društvo dijeli na dva
tada se vrši prenos imovine i obaveza na nova društva. Ona su njegovi
pravni sljednici i solidarno odgovaraju za njegove obaveze. Akt o podjeli
donosi skupština i on je osnova da se podnese prijava za upis 2 nova
subjekta i prijava za brisanje prethodnika.
Ako se dva ili više društava spoje u jedno, nastaje novo društvo a prestaće
društva koja su se spajala. Imovina ovih društava se prenosi na novo
društvo. Kada se jedno društvo pripoji drugom društvu, pripajenjm će ono
prestati. Sve ove promjene moraju biti izvršene i u sudskom registru,
dakle potrebno je podnijeti prijavu da se upišu u sudski registar. Zavisno
od vrste promjene vršit će se upis novih subjekata, odnosno brisanje onih
koji su prestali. Kod ovih promjena se vrsta društva ne mijenja.
Kod pripajanja 1 ili više društava trećem društvu prenose imovinu
pripojenja. Subjekat na koga je prenesena imovina egzistira i dalje kao
pravno lice a rješenje o pripajanju je osnov podnošenja prijave za brisanje
pripojenih društava i treće na koje je prenesena odgovara za obaveze
pripojenih društava nastale do trenutka pripajanja.
Međutim, statusna promjena može da se vrši i na način da se mijenja oblik
društva. Oblik društva mogu mijenjati ortačka društva i promijeniti oblik u
d.d. i obratno. Dioničko društvo može da izvrši promjenu u d.o.o. a
komanditno u komanditno na dionice. Ako d.d. mijenja vrstu pa će biti
d.o.o. onda se dionice po njihovoj nominalnoj vrijednosti preračunavaju u
udio. U obrnutom slučaju, ako se d.o.o. mijenja u d.d. udjeli će se izraziti u
određenom broju dionica sa određenom nominalnom vrijednosti. Svim
statusnim promjenama mora da prethodi odluka kod svih subjekata koji će
vršiti promjene.
Kada društvo prestaje? Kada izgubi svojstvo pravne osobe, a to
svojstvo može da izgubi kada to bude upisano u sudski registar. Za taj
prestanak mora postojati određena isprava (odluka skupštine i sl.).
Društvo može biti osnovano na određeno vrijeme, pa će razlog za njegov
prestanak biti istek vremena. U tom slučaju mora se provesti postupak
likvidacije. Likvidacija je sudski postupak nad imovinom društva. Provodi
se da bi se osiguralo izmirenje obaveza društva (radi zaštite povjerilaca).
Kada se postupak likvidacije okonča i donese rješenje može se vršiti
brisanje društva iz registra. Društvo može prestati i odlukom suda. Zakon
poznaje tri slučaja:
1. ako najviši organ određen osnivačkim aktom ili statutom ne vrši svoje
ovlasti tj ne sastaje se duže od 2 godine,
2. ako mu je oduzeto odobrenje za rad a prema posebnim propisima je
neophodno ili ne postoje više zakonski uslovi za postojanje društva u
obliku u kojem je osnovano, i

Stranica 184 od 248


3. ako ne ostvaruje prihode, tada zainteresirana osoba može tražiti da sud
utvrdi prestanak društva.
Prestanak može biti utvrđen i drugim zakonom, npr. krivični zakon kod
odgovornosti pravnih osoba. Kao sankcija je predviđeno prestanak pravne
osobe, zabrana obavljana svih djelatnosti ili u pretežnom djelu.
Pravosnažna presuda kojom je izrečena zabrana rada je osnov za
prestanak društva. Sud takvu presudu po službenoj dužnosti dostavlja
registru privrednog odjeljenja osnovnog suda u sjedištu Okružnog suda da
se pokrene postupak stečaja ili likvidacije. Tek po okončanju postupka
može se donijeti rješenje o brisanju tog društva iz registra. Mjera zabrane
obavljanja određenih djelatnosti može također biti osnov za pokretanje
postupka likvidacije. U stečajnom postupku ako dužnik nema dovoljno
imovine ni da pokrije troškove stečajnog postupka može to biti jedan od
osnova za brisanje subjekta iz registra- o tome će se donijeti odluka.
Odgovornost društva za obaveze? Svako društvo odgovara za svoje
obaveze imovinom društva, osim kada je zakonom propisano da za
obaveze društva odgovaraju i članovi solidarno svojom cjelokupnom
imovinom. U d.o.o. odgovara se za obaveze društva imovinom društva,
članovi ne odgovaraju svojom imovinom. Za obaveze d.d. odgovara
društvo svojom imovinom, dioničari ne odgovaraju za obaveze društva.
Ortačko društvo odgovara imovinom društva i svaki član odgovara svojom
imovinom. I kod komaditnog društva društvo odgovara svojom imovinom,
a komplementari odgovaraju i svojom imovinom neograničeno solidarno.
Komanditori odgovaraju u visini svog udjela.
Registar društava (SN FBIH 27/05, SL BIH 42/04). Upis je obavezan.
Prije svega ovim zakonom se uređuju pravila postupka, vanparničnog, po
kojem sud odlučuje o upisu u registar. Registar je javna knjiga koji je
uređen na više načela: načelo prvenstva, načelčo istinitosti, načelo
oficijelnosti- nadležni sud ne može odbiti urednu prijavu, načelo
zakonitosti, načelo obaveznosti iz kojeg proizlazi obaveza poslovnih
subjekata da izvrše upis u registar; načelo istinitosti koje polazi od toga da
su svi podaci i činjenice upisane u registar istinite, a suprotno se može
dokazivati; načelo javnosti koje osigurava svakom ko ima pravni interes da
izvrši uvid u podatke i činjenice koje su upisane u registar i da zatraži
prepise tih upisa, ali se pravni interes ne mora dokazivati, osim ako traži
prepis isprave; načelo jednoobraznosti registracije za sve poslovne
subjekte i načelo formalnosti a to znači da svi registracijski obrasci imaju
propisnu formu; načelo konstitutivnosti – trenutkom upisa u registar
faktičke činjenice postaju pravne i time se konstituišu neka prava koja će
djelovati i prema trećim osobama (16. dan od objavljivanja u SNFBIH, s tim
da društvo može dokazivati da je treće lice znalo i prije isteka ovog roka).
Šta se upisuje u registar? Upisuje se osnivanje, moguća povezivanja,
prestanak, statusne promjene i uvijek se vrši upis svih onih promjena koje
su značajne za pravni promet (promjena zastupnika, prokurista, sjedišta,
visina kapitala...). O svemu ovome sud donosi rješenje, a zatim slijedi
javno objavljivanje. Pored upisa postoje i zabilježbe. One su
obavještavajući upis. Trećim osobama to daje informaciju o nekim
postupcima ili stanjima u pravnoj osobi. Zabilježiti se može da je postupak
stečaja ili likvidacije pokrenut, zabrana obavljanja određene djelatnosti,
privremene mjere itd. Registar ne vrši zabilježbe sam. Nadležni organi koji
npr. vodi postupak stečaja dostavljaju registru rješenje o pokretanju

Stranica 185 od 248


postupka i na osnovu toga se vrši zabilježba. Prema pravilima izvršnog
postupka vršiće se zabilježba nad imovinom pravnog lica nad kojom se
ima provesti izvršenje.
Koji je sud merodavan za vođenje registra? Općinski sud u sjedištu
kantona je mjerodavan za vođenje registra, a za pravnog subjekta onaj na
čijem području pravni subjekat ima sjedište. Ako sud koji primi prijavu nije
mjerodavan, prijavu neće odbaciti nego će je ustupiti mjerodavnom sudu.
Kada može doći do promjene mjerodavnog suda? Ako pravni subjekat
mijenja sjedište. U tom slučaju, sve što prethodni sud ima će se dostaviti
mjerodavnom sudu.
Iz čega se sastoji registar? Registar se sastoji iz glavne knjige i zbirke
isprava, koja se vodi odvojeno za svako pravno lice. Troškove upisa snosi
osoba koja je podnijela prijavu. U postupku odlučivanja u prijavi
primjenjuju se pravila propisana zakonom o reghistraciji privrednih
subjekata, a u nedostatku nekih propisa primjenjuje se ZPP. Odluka suda
je rješenje pošto se radi o vanparničnom postupku. Sud donosi zaključak
ako ocijeni da je podnositelju prijave potrebno naložiti da dopuni neke
podatke i sl. Inače uvijek donosi riješenje, i kada vrši upis i kada se odbija
upis. Kada vrši upis, rješenje ne sradži obrazloženje, a kada odbija upis,
dužan je da sačini obrazloženje tog rješenja. Rok za žalbu je 8 dana. Protiv
rješenje kojim je izvršen upis pravo na žalbu ima svako lice koje ima
pravni interes (da su mu povrijeđena neka prava).

Koji se opći podaci upisuju u registar?


Osnovne činjenice i podaci koji se upisuju u registar su propisane
zakonom, a određen je i obrazac u koji se ti podaci upisuju. Ti podaci su: o
firmi, sjedištu, osnivačima, predmet upisa (osnivanje, spajanje, povećanje
kapitala itd.), dan i čas prijema prijave da bi se osiguralo pravo prvenstva,
poreski broj, identifikacioni broj, ovlaštenja lica za zastupanje, visina
kapitala, udjeli, djelatnosti sa šiframa. Svaki privredni subjekt može imati
poslovne jedinice – podružnice, koje se takođe upisuju u registar. Koje se
isprave moraju priložiti prilikom svakog upisa određeno je zakonom.

Postupak po prijavi?
Prijava se podnosi na propisanom obrascu. Ovlaštena osobu može prijavu
predati neposredno ili putem punomoćnika (punomoćnik za predaju). Ona
može biti predata elektronskim putem. Sud provjerava identitet
podnosioca prijave, isključivost firme i da li je uplaćena taksa i utvrđuje da
li su priložene isprave koje su potrebne za taj upis. Sud će odmah upozoriti
na situaciju ako već postoji firma sa istim imenom i odrediti rok od 15
dana za promjenu firme. Ako osoba koja je upućena da promjeni firmu to
ne učini u ostavljenom roku, sud će odbiti prijavu. Formalni uslovi su: sud
ispituje da li je prijavu podnijela ovlaštena osoba, da li su korišteni
propisani obrasci, da li su podnesene odgovarajuće isprave i da li imaju
odgovarajući sadržaj. Materijalni uslovi su: da li je zahtjev za upis u skladu
sa zakonom, da li su opći akti podnosioca prijave u skladu sa zakonom.
Ako sud utvrdi da nedostaje bilo šta od ovoga, može zaključkom naložiti
da se ovi nedostaci otklone u odgovorajućem roku. Ako se nedostaci ne
otklone u ostavljenom roku, sud će prijavu odbiti. Sud da bi zaista utvrdio
da li su ispunjeni materijalni uslovi, u sumnji može održati ročište i o tim
činjenicama raspraviti sa strankama, i tada će odlučiti da li će izvršiti uspis

Stranica 186 od 248


ili prijavu odbiti. To nije ročište kao u ZPP, radi se samo o razjašnjenju, a
ne o utvrđivanju činjenica. U postupku upisa u registar sud odlučuje
rješenjem, a ako upravlja postupkom i ne rješava o upisu tada donosi
zaključak. Odlučuje sudija pojedinac, a u drugom stepenu vijeće.
Dopuštena je samo žalba, a nije revizija i ponavljanje postupka, kao ni
povraćaj u pređašnje stanje. Nema mirovanja postupka. Rješenje kojim se
vrši upis sud nije dužan obrazložiti. Ako odbija upis, obrazloženje je
obavezno. Rješenje o upisu je sastavni dio same prijave (formulara) i
sudija ga samo potpisuje. Da li se može povući prijava za upis u registar?
Da, ali do pravosnažnosti rješenja (vanparnični postupak!). Ako je
povučena, sud će donijeti rješenje da obustavlja postupak.
Žalba se izjavljuje u roku od 8 dana. Pravo na žalbu ima podnosilac
zahtjeva za upis i lica koja imaju pravni interes. Rok za žalbu ovim licima
teče od dana saznanja za upis (15 dana), a najkasnije u roku od 60 dana
od dana objavljivanja u službenim novinama, a protiv zaključka nije
dozvoljena žalba. Ako je zaključkom sud naložio neku radnju, a podnosilac
je nije izvršio u ostavljenom roku, sud rješenjem odbija upis i tada se
stranka može žaliti pa na taj način dovesti u pitanje i sam zaključak.
Prvostepeni sud ispituje je li žalba dopuštena, blagovremena i izjavljena od
ovlaštenog lica. Prvostepnu odluku može izmjenit i sam registracijski sud
po pravilima vanparničnog postupka, u skladu sa žalbom, ali da ne vrijeđa
prava trećih lica. U protivnom, spis sa žalbom dostavlja drugostepenom
kantonalnom sudu koji može žalbu uvažiti, odbaciti, odbiti ili odluku
preinačiti. Kada je završen žalbeni postupak tada je upis pravne osobe
postao pravosnažan. Ovdje nema presuđene stvari, ako je osoba jednom
odbijena može podnijeti ponovo prijavu čim ispuni zakonske uslove.
Brisanje iz registra vrši mjerodavni sud u slučaju ako se radi o
neosnovanom ili neutemeljenom konačnom upisu. Brisanje može
zahtjevati svako ko ima pravni interes, a može i sud po službenoj dužnosti,
u roku od 15 dana od dana saznanja za upis ili 90 dana od dana
objavljivanja u službenim novinama. Brisanje se može tražiti ako je upis
izvršen bez odgovarajućih dokumenata, kad je nakon donošenja rješenja o
upisu došlo do izmjene uslova za registraciju, a subjekt nije u propisanom
roku uskladio te uvjete sa zakonom, i u drugim opravdanim situacijama
(što je uvijek fatktičko pitanje). Organi unutarnjih poslova, poreska i
carinska uprava i finansijska policija također mogu tražiti brisanje
privrednog društva iz registra u okviru svog resora. Ako je privredni
subjekt brisan, po pravosnažnosti rješenja o brisanju se to objavljuje u
službenim novinama, posljedice ne nastupaju upisom već objavom u Sl.Gl.
a o tome se obavještavaju i određeni subjekti. Sud ima obavezu da o
svakom izvrešniom upisu obavijesti mjerodavno poresko tijelo, PIO,
privredna komora, carinsko tijelo, statistički zavod itd. Sud može brisati po
službenoj dužnosti ili po zahtjevu stranke. Rješenje suda koji je završio
postupak stečaja ili likvidacije je temelj za brisanje subjekta.

(27/05 SN FBIH – Zakon o upisu u registar)

DRUŠTVO SA NEOGRANIČENOM SOLIDARNOM ODGOVORNOŠĆU


(DNSO)
Ovo se smatra durštvom osoba, kao i komanditno društvo. Nije bitan
kapital već osobe. Ne može mijenjati svoj oblik.

Stranica 187 od 248


I društva osoba moraju imati kapital, ali će visina temeljnog kapitala
zavisiti od njihove volje. Kada dva ili više lica neograničeno solidarno
odgovaraju za obaveze društva cjelokupnom svojom imovinom tada
postoji dnso. Ovo društvo se osniva ugovorom o osnivanju koji obavezno
sadrži podatke o osnivačima (ime, adresu, sjedište...). Izmjene i dopune
ugovora vrše se saglasnom voljom stranaka. U skladu s tim i prijavu za
upis u registar potpisuju svi članovi društva. Minimalni kapital nije
propisan. Kako je njihova odgovornost neograničeno solidarna, njihovi
udjeli u društvu su jednaki. U ovo društvo mogu unositi novac, stvari,
prava i izvršene usluge. Vrijednost uloga u stvarima, pravima i izvršenim
uslugama utvrđuje se ugovorom o osnivanju. Ono što su članovi unijeli u
društvo postaje imovina društva, i tada je društvo postalo vlasnik te
imovine. Pravo upravljanja društvom ima svaki član društva i to je njegovo
i pravo i obaveza, ali se ugovorom o osnivanju može urediti da pojedini
član može svoje pravo upravljanja prenijeti na drugog člana društva. Član
ovo svoje pravo može prenijeti i na osobu koja nije član društva uz
saglasnost ostalih članova. Isto je i kod odlučivanja. Ugovorom se određuje
da li odlučuju svi članovi ili je dovoljna njihova međusobna saglasnost za
preduzimanje određenih poslova. Ovo ovlaštenje se može opozvati.
Zastupanje društva vrše svi članovi, ukoliko nisu drugačije odredili
ugovorom. Može doći do promjene u pogledu ovoga tokom poslovanja
društva. Kako su njihovu udjeli jednaki, i dobit i gubitke dijele na jednake
dijelove. Član društva može istupiti iz društva, a društvu može pristupiti
novi čaln. I pristupanje i istupanje se uređuje ugovorom. Član društva
može raspolagati svojim udjelom uz saglasnost svih članova društva.
Druga je pravna situacija ako je član društva fizička osoba pa umre ili
pravna pa prestane stečajem. Kod fizičke osobe zavisi da li će se
nasljednici prihvatiti članstva u društvu, ali nije dovoljno da se samo
prihvate nasljedstva nego treba i da daju izjavu da pristupaju društvu. Ako
ne pristupe društvu, društvo će prestati ili izvršiti izmjenu ugovora o
osnivanju, s tim da su dužni naljedniku isplatiti naknadu u novcu onoga što
je njegov prednik unio u društvo. Ako ima više nasljednika, a samo jedan
prihvata članstvo, ostali imaju pravo na srazmejran dio naknade. Ako
nasljednici prihvate članstvo, oni stupaju na mjesto svog predhodnika i
zadržaće njegov udio i to je jedini slučaj da se udio može dijeliti na više
udjela (ako ima više nasljednika koji nasljeđuju udio). Članovi društva
imaju pravo i da im se isplati preostali dio srazmjerno njihovom udjelu,
nakon provedenog postupka likvidacije, ako je nešto ostalo.
O promjeni odlučuje skupština a za neke oblike društva potrebno je
odobrenje registra vrijednosnih papira.

KOMANDITNO DRUŠTVO (KD)


Društvo osoba kojem nije propisan iznos minimalnog kapitala. To je
društvo od min dva člana: jednog komanditora i jednog komplementara.
To je takvo društvo u kojem jedan ili više članova za obaveze društva
odgovara neograničeno, solidarno cjelokupnom imovinom i to je
komplementar, a drugi odgovaraju samo do iznosa uloga koji su upisani u
registar – komanditor. Na ovo društvo primjenjuju se odredbe zakona koje
se odnose na dnso, zato što komplementari odgovaraju neograničeno
solidarno. Ovo društvo može se transformisati u komanditno društvo na
dionice. Osniva se ugovorom u kome mora da stoji firma i sjedišre društva,

Stranica 188 od 248


ime i prezime i prebivalište osnivača. Iz ugovora mora de se vidi koji su
članovi društva komanditori a koji komplementari, visina i vrsta udjela i
djelatnost. Članovi društva mogu da mjenjaju odredbe ugovora, ali uz
saglasnost svih članova. Prijavu za upis u registar potpisuju svi članovi
društva. Društvom upravljaju komplementari (komanditori učestvuju u
dobiti, ali imaju pravo uvida u poslovne knjige). Društvo zastupaju
komplementari ako ugovorom nije određemo drugačije, komanditor može
zastupati društvo samo ako ima posebno ovlaštenje društva. Dobit se dijeli
na dobit za komanditore i dobit za komplementare. O omjeru u kojem će
sudjelovati u raspodjeli dobiti se određuje ugovorom. Dio dobiti koja je
namjenjena komanditorima dijeli se srazmjerno njihovim udjelima. U
slučaju likvidacije ovog društva, komanditori imaju pravo prvenstva na
povrat uloga, a ostatak imovine dijeli se među članovima društva
srazmjerno omjeru za raspodjelu dobiti. U slučaju smrti jednog
komplementara ili komanditora neće prestati društvo osim ako je odnos
bio 1:1.

DRUŠTVO SA OGRANIČENOM ODGOVORNOŠĆU (DOO)


Doo je društvo kapitala koje može osnovati jedna osoba, a može i više, i
fizičkih i pravnih lica. Ako društvo osniva više osoba kapital društva je
podijeljen na udjele koji se izražavaju razlomcima ili procentima. Udjeli
osnivača društva mogu biti različiti, ali svaki osnivač može imati samo
jedan udio u društvu. Osnivački akt društva je ugovor kada društvo
osnivaju dvije ili više osoba. Ako društvo osniva jedna osoba osnivački akt
je odluka osobe. Po formi i sadržaju i ugovor i odluka moraju biti u pisanoj
formi, a potpisi osnivača ovjereni u skladu sa zakonom. Zakon dopušta
mogućnost da ugovor potpiše i punomoćnik koji ima izričito punomoćje za
potpisivanje ugovora, a potpis vlastodavca na punomoći mora biti ovjeren
u skladu sa zakonom. Šta treba da sadrži akt o osnivanju? Osnivači sami
sačinjavaju osnivački akt a ovjera treba biti u sud, kasnije će notari da ga i
sačinjavaju i ovjerqavaju. Mora da sadrži osnovne podatke o članovima
društva, firmu i sjedište društva, djelatnost društva u skladu sa
klasifikacijom djelatnosti, iznos osnovnog kapitala i njegovu strukturu
(novac, stvari, prava i novčana vrijednost svakog). Akt sadrži i odredbe o
pravima i obavezama članova društva, imenovanju lica koje će biti
zastupnik ili lica koje će biti ovlašteno da podnese prijavu za upis u
registar. Ako se društvo osniva na određeno vrijeme i trajanje tog
vremena akt o osnivanju mora sadržavati. Ovo društvo je društvo kapitala
i zakonom je propisan minimalni iznos osnivačkog kapitala (2.000 KM), u
novcu, a vrijednost pojedinačnog uloga ne može biti manja od 100KM. U
ovo društvo se mogu unositi stvari i prava, ali ako se ista unose, iznos
kapitala u novcu ne može biti manji od zakonom propisanog. Stvari i prava
se moraju unijeti u društvo prije nego je upisano u registar. Osnivačkim
aktom može se odrediti i obaveza članu društva da u korist društva izvrši
određenu činidbu čija se vrijednost može novčano izraziti i to bi tada bio
njegov udio. D.o.o. ima statut koji su osnivači dužni donijeti najkasnije u
roku od 60 dana od dana upisa u registar. Statutom se definiraju način
upravljanja, formiranje poslovodnih organa (uprave), način povećanja
kapitala, pristupanje društvu, način prestanka članstva i učešće u
raspodjeli dobiti. Statut ne mora postojati u trenutku podnošenja prijave
za upis u registar. Prijavu za upis u registar dužna je da podnese osoba

Stranica 189 od 248


koja je za to određena osnivačkim aktom. Ta osoba treba uz prijavu
dostaviti dokaz o uplati osnovnog kapitala i procjenu stvari i prava koje se
unose u društvo kao i spisak članova. Potpisivanje prijave za upis u
registar se ne može prenijeti na drugog – to je ovlaštenje zakonom izričito
propisano za zastupnika ili članove društva. Kako odgovaraju članovi
društva? Za obaveze društva odgovara društvo, znači članovi posredno
odgovaraju do visine svojih udjela.
Svaki član ima jedan udio koji je srazmjeran učešću njegovog udjela u
temeljnom kapitalu. Udjeli u društvu su prenosivi – članovi mogu
raspolagati njima na način koji je u skladu sa zakonom i osnivačkim
aktom. Ne mogu prenositi ugovorom 1 godinu nakon osnivanja društva.
Nsljeđivati se može udio bez ikakvog ograničenja zato što je član društva u
društvo unio svoju imovinu, pa to čini njegovu zaostavštinu. Kod ovog
društva je u slučaju prenosa konstituisano pravo preče kupovine u korist
osatlih članova društva kada član za života raspolaže svojim udjelom.
Pravo preče kupovine uvijek mora biti određeno zakonom. Član društva
koji ima namjeru da prenese svoj dio dužan je istim pismenom ponudom
sa označenim udjelom i cijenom ponuditi ostale članove, a šutnja ostalih
članova u ostavljenom roku se smatra odbijanjem. Istekom roka, član je
slobodan da svoj udio pod istim uslovima proda trećoj osobi. Ako je ove
odredbe povrijedio, ugovor sa trećom osobom je rušljiv. Osoba koja se
poziva na ovo morala bi pokazati stvarnu i ozbiljnu namjeru da kupi udio
pod istim uslovima pruženim trećoj osobi i od nje bi se moglo tražiti
polaganje kupovne cijene. U tužbenom zahtjevu se mora naznačiti da se
traži da se ugovor poništi. Onaj ko je kupio i ko je prodao su tuženi i
smatraju se jedinstvenim suparničarima. U prvoj godini od osnivanja
društva član ne može raspolagati svojim udjelom na ovaj način. Prenos
udjela smatra se završenim kada se upiše u knjigu udjela. Udio člana može
biti i predmetom izvršenja za njegove obaveze prema nekim trećim licima
sa kojima je u dužničko- povjerilačkim odnosima. Ovo se naravno ne
odnosi na nasljeđivanje jer se ono ne može ograničiti. Ovaj udio se može
dijeliti na idealne dijelove što odgovara ako nasljeđuje više nasljednika, ali
isto u slučaju i ako član hoće da prenese samo jedan dio svog udjela na
treću osobu. Član društva može istupiti iz društva, a može mu pristupiti i
novi član. Član takođe može biti i isključen iz društva, a razlozi za
isključenje se unaprijed određuju osnivačkim aktom i statutom. Odluka o
isključenju dostavlja se u pismenom obliku sa razlozima isključenja i član u
roku od 30 dana može tražiti sudsku zaštitu. I kod istupanja i kod
isključenja član ima pravo da mu se isplati njegov udio po tržišnoj
vrijednosti na dan kada mu je prestalo članstvo u društvu.

Organi upravljanaja u d.o.o.


Skupštinu društva čine članovi društa i ista ima ukupno 100 glasova, a
svaki osnivač ima broj glasova srazmjeran visini svog udjela u društvu.
Društvo ima upravu i ona vrši poslovanje i zastupanje društva. Upravu
može činiti jedno, dva ili više lica. Ne moraju biti članovi društva, mogu biti
imenovani. Kada uprava ima više članova osnivačkim aktom ili statutom
se određuju njihova prava i obaveze. D.o.o. ne mora imati nadzorni odbor,
osim u slučaju kao ima više od 10 osnivača i osnovni kapital veči od 1
milion KM. U društvu koji nema nadzorni odbor, svaki član ima pravo da
vrši nadzor i u ostvarivanju tog prava ima pravo da traži uvid u sve ono što

Stranica 190 od 248


bi vršio nadzorni odbor da postoji (poslovne knjige, bilans stanja i sl.).
reviziju mogu da vrše svi članovi , ako o tome postoji spor osnivači sa
najmanje 1/10 kapitala mogu tražiti da sud odredi reviziju. Društvo može
povećavati i smanjivati osnovni kapital koji je upisan u registar. O tome da
li će se povećati ili sniziti odlučuje skupština. Povećati se može uplatom ili
uvođenjem novih uloga. Može se vršiti povećanje iz rezervi ali ne može na
način da se rezerve smanje ispod zakonskog minimuma. Članovi društva
imaju prvenstvo ako se vrši uplata novih uloga. Novi udjeli se unose i tako
da društvu pristupa novi član. Za pristup novog člana nije potrebna
izmjena osnivačkog akta, nego samo izjava novog člana, i da je sačinjena
u pisanom obliku i da je saglasna sa osnivačkim aktom i statutom.Osnovni
kapital se može smanjiti na osovu odluke skupštine ali ne ispod zakonom
propisanog iznosa.
Društvo se može spojiti i pripojiti drugom d.o.o. ali ne prije isteka 2 godine
od upisa u sudski registar. Može mijenjati oblik u d.d. za to je potrebna 2/3
većina glasova skupštine. Udjeli će biti iskazani u dionicama, utvrdiće se
njihova nominalna vrijednost koja ne može biti ispod zakonskog
minimuma. Uprava podnosi prijavu komisiji za vrijednosne papire i na
osnovu njihove odluke udjeli će se upisati kao dionice u registar
vrijednosnih papira. Ova promjena mora se objaviti u sl. gl. Radi
obavještavanja povjerilaca jer im društvo garantuje izmirenje obaveza.
Društvo prestaje- spajanjem, pripajanjem, podjelom , istekom vremena,
odlukom skupštine, odlukom suda ( ako skupština nije održana 8 mjeseci,
ako su potraživanja povjerilaca veća od osnovnog kapitala i kada se završi
stečajni postupak diobom stečajne mase) odluka o prestanku dostavlja se
sudu najkasnije 8 dana kako bi sud mogao donijeti rješenje o brisanju tog
subjekta iz registra.

LIKVIDACIJA

Donošenjem zakona o likvidacionom postupku propisano je da se ovaj


postupak vodi u sudu. Ranije je moglo i u samom društvu.
Ovim zakonom se uređuje likvidacioni postupak. Likvidacija se provodi nad
imovinom pravnog lica sa ciljem namirenja svih povjerilaca unovčavanjem
imovine pravnog lica. Nadležan je isti sud kao i za stečaj a to je osnovni
sud u sjedištu okružnog suda tj njegovo privredno odjeljenje.
Razlozi:
- istekom vremena
- odlukom skupštine
- kada je izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti-
zastupnik je dužan da pokrene likvidacioni postupak
- poništenjem upisa pravnog lica u sudski registar

organi likvidacije:
- likvidacioni sudija i likvidator (slično kao stečajni
upravitelj- postavlja ga likvidacioni sud- po pravilu on
je dosadašnji član uprave)
- vrši se popis imovine i povjerilaca
- na kraju slijedi unovčavanje imovine (nekada
djelimično nekada u cjelini) ako se prije unovčavanja

Stranica 191 od 248


ustanovi da imovina nijen dovoljna da se pokriju
povjerioci pokrenuće se stečajni postupak.

- prvo se namiruju troškovi postupka i sudske takse,


izdaci likvidatora i nužni troškovi uprave

- povjerioci

- preostali dio srazmjerno se dijeli članovima društva

zaključivanjem postupka likvidacije rješenje se objavljuje u službenom


glasniku FBiH, po pravosnažnosti dostavlja se registracijskom sudu koje
onda donosi rješenje o brisanju . to će će biti također objavljeno u sl.gl.

DIONIČKO DRUŠTVO (DD)


To je društvo kod koga je osnovni kapital podijeljen na dionice, one su
vrijednosni papiri. Duštvo može osnovati jedan ili više osnivača. Osnivači
su obavezno i dioničari dioničkog društva. Osniva se ugovorom koji u sebi
mora da sadrži osnovne podatke o osnivačima, firmu i sjedište društva,
djelatnost, osnovni kapital koji je propisan zakonom (min. 50.000KM). Ako
se u d.d. pored novca unose stvari ili prava, ukupni ulozi u novcu ne mogu
biti ispod 50.000 KM a nominalna vrijednost dionice ne može biti ispod
10KM. Nominalna vrijednost je ona vrijednost koja se dobije kada se
osnovni kapital podijeli na broj osnivača. Nominalna vrijednost je ona koje
se daje dionici u osnivanju, a koja se kasnije tokom poslovanja može
mijenjati. U akt se unosi sadržaj prava koja proizlaze iz dionica (pravo
glasa, prioritetna dionica itd.). Ako se unose stvari i prava moraju se
izraziti u novčanoj vrijednosti. Mora se odrediti i ime osobe koja će
podnijeti prijavu za upis, ovo pravo ni zastupnik ni lice ovlašteno da
podnese prijavu ne mogu prenijeti na treće lice, to je pravo i obaveza lica
koja će zastupati dd. Ugovorom se određuje i banka tzv. depozitna banka
kod koje će se vršiti uplata dionica. Prilikom osnivanja dd sve dionice
mogu otkupiti osnivači i to je tzv. simultano osnivanje društva. Ili mogu u
skladu sa ugovorom, jedan broj dionica otkupiti osnivači, a preostali broj
dionica kupuju druga lica na osnovu javne ponude ili tzv. javnog poziva za
upis i uplatu dionica (zakonom o vrijednosnim papirima je određeno kako
će se izvršiti javni poziv). Ovo je sukcesivno osnivanje društva. Kod ovog
osnivanja ne upisuju se odmah sve dionice. Kada se radi o simultanom
osnivanju društva smatra se da je upis dionica izvršen potpisivanjem
ugovora, a uplata se vrši nakon što je komisija za vrijednosne papire
donijela rješenje kojim je utvrdila da je uspjela emisija dionica. Ako se radi
o sukcesivnom osnivanju onda se mora odrediti vrijeme i mjesto upisa
dionica, mjesto i način uplate dionica, i tek na osnovu toga može se
zatražiti da komisija za vrijednosne papire odobri javnu ponudu. Rješenje
komisije kojim se odobrava emisija dionica služit će kao osnov da se može
sazvati osnivačka skupština. Svrha osnivačke skupštine jeste da se ocijeni
odnosno usvoji izvještaj o osnivanju društva. Ako se radi o simulatnom
osnivanju nikada neće biti sporno da li je osnivanje uspjelo ili nije (smatra
se da je nastalo potpisivanjem ugovora o osnivanju), a kod sukcesivnog se
to tek vidi na skupštini. Na osnivačkoj skupštini će se donijeti statut i
imenovati nadzorni odbor. Kada se održi osnivačka skupština tada postoje

Stranica 192 od 248


uvijeti da se podnese zahtjev komisiji da se društvo upiše u registar
emitenata. Skupština se saziva kada se primi izvještaj da je emisija
dionica uspjela, zakon propisuje obavezan sadržaj statuta koji se donosi na
skupštini.
DD ima upravu koja rukovodi poslovanjem i zastupa društvo, a čine je
direktor i izvršni direktori. Imenovanje uprave vrši nadzorni odbor. Odbor
za reviziju se formira u dd, ali član odbora ne može biti član uprave,
zaposlenik ... ili osoba koja ima direktan ili indirektan uticaj u društvu.
Dionica osigurava učešće dioničara u skupštini društva.
Smanjenje i povećanje kapitala – smanjenje ne može biti ispod zakonom
propisanog minimuma, a povećanje je bez ikakvog limita. U oba slučaja
odlučuje skupština. O svim krupnim stvarima skupština odlučuje na
prijedlog nadzornog odbora. Kapital se može povisiti emitovanjem novih
dionica koje može biti i putem javne ponude ako odlukom nije uređeno da
se dionice prodaju u zatvorenoj emisiji (samo za dioničare) i povećanjem
nominalne vrijednosti dionica, ali na teret rezervnog fonda, ali se taj fond
ne može potrošiti ispod zakonom propisanog minimuma.

Zakon o likvidaciji (29/03 SNFBIH) – reguliše likvidaciju društva. Ranije je


to regulisao zakon o privrednim društvima.

VRIJEDNOSNI PAPIRI
ZOO sadrži odredbe o vrijednosim papirima. Vrijednosni papir je pisana
isprava koja u sebi sadrži neko pravo i izdavalac te isprave se obavezuje
da će ispuniti obavezu koja iz isprave proizilazi osobi koja je zakoniti
imalac te isprave. Vrijednosni papiri su formalne isprave i uvijek su u
pisanom obliku i bitni sastojci vrijednosnog papira uvijek su propisani
zakonom. Za neke vrijednosne papire posebnim zakonom se propisuju
bitni sastojci, npr. bitni sastojak mjenice i čeka propisan je zakonom o
mjenici i zakonom o čeku. Obzirom na pravo koje u sebi sadrži vrijednosni
papir možemo ih podijeliti u više kategorija: vrijednosne papire koji u sebi
sadrže građansko pravo, najčešće to je imovinsko pravo, a može biti i
stvarno pravo, i vrijednosne papire koji u sebi sadrže pravo na upravljanje.
Kada se radi o građanskim pravima koja opredjeljujemo kao imovinska
prava vrijednosni papir u sebi ima to pravo inkorporirano i može da sadrži
obavezu remitenta na isplatu određene sume novca (to je obligaciono
pravo, npr. Mjenica, ček i kreditno pismo). Postojanje imovinskog prava
inkorporiranog u vrijednosni papir ne mora se dokazivati. Stvarna prava u
sebi sadrži konosman, skladišnica i prenosivi tovarni list Pravo na
upravljanje sadrži dionica. Prava koja sadrže vrijednosni papiri su
inkorporirana u ispravu (utjelovljena) i zakonit imalac isprave ne mora
dokazivati postojanje tog prava, npr. skladišnica se može prenositi u cjelini
indosiranjem i ako je prenijeta u cjelini, imalac skladišnice može bez
dokazivanja preuzeti robu sa skladišta. Ako je samo skladišnica prenesena
indosiranjem na treće lice, on ne mora dokazivati skladištaru neki drugi
pravni osnov. Indosiranje je radnja imaoca vrijednosnog papira kojom taj
papir prenosi na treću osobu, a inodsament je sama izjava o prenosu koja
se bilježi na poleđini vrijednosnog papira. Imalac založnice može od
skladištara tražiti da stvari podvrgne javnoj prodaji , iz dobivene svote
prvo bi se podmirivali troškovi skladištara, pa onda imalac založnice a
uslov za to je protest založnice. Onaj ko ima skladišnicu ne mora

Stranica 193 od 248


dokazivati vlasništvo nad stvarima. Ako imalac skladišnice želi da je
indosira njegov interes je da trećem licu sa kojim je u dužničko-
povjerilačkom odnosu preda založnicu. Imalac založnice se mora saglasiti
sa indosiranjem skladišnice.
Konosman je vrijednosni papir koji izdaje prevoznik u pomorskom
saobraćaju (brodar) osobi čija se roba predaje na prijevoz. Osoba koja ima
konosman ne mora dokazivati da je vlasnik stvari koje su predate na
prevoz.
Dionicom se stiče pravo na upravljanje i dobit. Imalac dionice ne mora
posebno dokazivati svoje pravo na upravljanje. Visina dividende ne
proizilazi iz dionice i zato se smatra da ona prije svega predstavlja pravo
na upravljanje.
Prenosivi tovarni list – ako glasi po naredbi. Onaj koji nije prenosiv njime
se samo može preuzeti roba koja je data na prevoz.
Vrijednosni papiri mogu se prenositi predajom, cesijom i indosiranjem.
Kako će se postupiti u konkretnom slučaju zavisi od toga da li glasi na ime,
donositelja ili po naredbi. Vrijednosni papiri koji glase na ime u pravilu se
prenose cesijom, a ako su na donosioca prenose se običnom predajom, a
indosamentom se prenose kada je to izričito propisano zakonom.
Pored vrijednosnih papira u prometu mogu biti i legitimacioni papiri
(željezničke karte, ulaznice za kino i sl. kod njih se zna koje izdavatelj, a ne
zna ko je korisnik, a onaj ko pokaže ispravu može da ostvari prava koja iz
tog papira proizilaze ) i legitimacioni znaci.

VRIJEDNOSNI PAPIRI U SMISLU ZAKONA O VRIJEDNOSNIM


PAPIRIMA (39/98 I 36/99 SNFBIH)
Vrijednosnim papirima je zakonom propisana forme, sadržaj i način
prenosa tj svi bitni elementi. Ovaj zakon propisuje emisiju i promet
vrijednosnih papira i ko su učesnici u prometu vrijednosnih papira. Po
ovome zakonu vrijednosni papiri mogu biti isprave ili elektoronički zapisi
(dionice – el. Zapis u registru).
U smislu ovog zakona vrijednosni papirima se smatraju dionice, obveznice,
certifikati. Ovaj zakon se ne odnosi na mjenice i čekove, zakonom o
mjenici i zakonom o čeku je propisano da su oni vrijednosni papiri, također
bez protesta mjenice nema ostvarivanja prava, police osiguranja,
komercijalne papire (skladišnica, konosman, kreditno pismo). Obveznica je
vrijednosni papir ili isprava u kojoj se njen izdavalac obavezuje da će osobi
koja je označnena u obveznici ili po naredbi te osobe ili ako glasi na
donosioca-donosiocu, isplatiti određenog dana iznos naveden u obveznici
ili u anuitetskom kuponu. Obveznice može da izda Republika Srpska.
Emisiju obveznica RS može vršiti na osnovu zakona, a opština na osnovu
odluke opštinskog vijeća.
Promet ovim vrijednosnim papirima može se vršiti putem berze ili preko
ovlaštenih predstavnika. U vezi s ovim – berza je dioničko društvo, a
promet se može vršiti preko brokera (tuđe ime i tuđi račun) i dilera (za
svoje ime i svoj račun).
Dionice- kod registra vrijednosnih papira vodi se elektronski zapis. Sve
promjene povodom prometa dionica moraju biti tamo evidentirane. D.D. u
pripremama nakon održane osnivačke skupštine sa registrom zaključuje
ugovor i to je obaveza društva. Temeljem tog ugovora registar će upisati
dioničare određenog d.d., upisaće broj dionica i njihovu nominalnu

Stranica 194 od 248


vrijednost koja je označena u aktu o osnivanju. Nominalna vrijednost je
označena u dionicama i ona se upisuje pri osnivanju društva, sa tim da
kasnije ta vrijednost može rasti ili opadati.
REGISTAR VRIJEDNOSNIH PAPIRA
To je isto dioničko društvo. D.D. zaključuju ugovore sa registrom
vrijednosnih papira. Dužnost mu je da registruje, čuva i održava podatke o
vrijednosnim papirima i preko registra se mora vršiti prenos vrijednosnih
papira. Smatra se da je pravno valjano izvršen prenos vrijednosnih papira
ako je to dostavljeno registru vrijednosnih papira.

KOMISIJA ZA VRIJEDNOSNE PAPIRE


Komisija za vrijednosne papire je institucija RS i ima svojstvo pravne
osobe. Ona ima velike ovlasti, a najvažnije su: komisija uređuje uslove i
način izdavanja vrijednosnih papira; propisuje pravila prometa
vrijednosnim papirima; odobrava promet vrijednosnih papira kada se radi
o inostranim emitentima; odobrava emitovanje dionica, neovisno od toga
da li se dionice emituju zatvorenom prodajom ili javnom ponudom.
Rješenjem utvrđuje da li su ispunjeni uslovi za emisiju dionica (dakle
osnivačima društva dopušta se emisija kod sukcesivnog osnivanja
društva) bez toga se ne bi moglo započeti sa postupkom upisa niti uplate
dionica. Mora se odrediti i depozitna/rezidentna banka kod koje će
osnivači vršiti upis i po isteku roka za upis uplatu dionica, tu će upisivati i
osobe javno pozvane.

BANKE

Banka je finansijska organizacija koja se osniva i posluje kao d.d. koja


obavlja poslove primanja novčanih depozita, davanja kredita i drugih
bankarskih poslova propisanih zakonom, osniva se kao dioničko društvo i
da bi se osnivala mora da ispunjava određene uslove, a ocjenu tih uslova
vrši Agencija za bankarstvo. Agencija je finansijska institucija u RS, dakle
pravno lice izvan sastava banke sa osnovnim ovlastima da izdaje na
zahtjev osnivača dozvolu za osnivanje banke, dozvolu za svaku promjenu
u organizaciji banke, dozvolu za statusne promjene banke, dozvolu da
obavlja određene vrste poslova. Dozvola obuhvata i imenovanje
rukovodećeg osoblja banke. Agencija nadzire poslovanje banke i
preduzima odgovarajuće mjere i može da ukine datu dozvolu iz razloga
propisanih Zakonom o bankama. Agencija za bankarastvo provodi
likvidaciju banke. Postupak stečaja banke je sudski postupak na osnovu
Zakona o stečaju. Osnovni kapital za osnivanje banke je 15 miliona KM.
To je najniži kapital koji mora biti u novcu. U banku se mogu unositi i stvari
i prava, ali je bitno da kapital u novcu ne može biti ispod 15 miliona KM. U
postupku osnivanja banke, Agenciji se podnosi zahtjev za izdavanje
bankarske dozvole. Zahtjev podnose osnivači banke, a uz njega se
podnosi: ugovor o osnivanju potpisan od svih osnivača, nacrt statuta, a
mogu i drugi osnivački akti ako je to utvrđeno propisima Agencije.
Podnose se podaci o kvalifikacionoj strukturi i iskustvu predviđenog
nadzornog odbora i uprave banke, podaci o kapitalu, plan i projekcija

Stranica 195 od 248


poslovanja koja između ostalog sadrži i vrste predviđenih djelatnosti,
strukturu organizacije banke, i popis vlasnika banke.
Bankarska dozvola koju izdaje Agencija nakon uplate osnivačkog kapitala i
ispunjavanja ostalih uslova je uslov za upis u sudski registar poslovnih
subjekata. Svojstvo pravnog lica banka stiče upisom u Registar. Dozvolom
se određuje i djelatnost banke. Osnivači, odnosno, lice ovlašteno za
zastupanje, dužno je da prijavu za upis podnese u roku od 30 dana. Ovo je
strogi zakonski rok jer ako prijava nije podnesena u tom roku, Agencija
može da ukine datu dozvolu. Bankarska dozvola uvijek glasi na
neodređeno vrijeme i nije prenosiva.
Organizaciona struktura banke. Banka može imati filijale i može imati
predstavništva. Predstavništva prema Zakonu ne mogu obavljati
bankarske poslove, već samo prikupljati podatke i davati informacije
odnosno vršiti prezentiranje banke i njenih poslova. Banka može imati
filijale izvan sjedišta One imaju status pravnog lica i moraju podnijeti
zahtjev da dobiju odobrenje za obavljanje poslova na području RS. Te
filijale mogu u svoje ime i za svoj račun da primaju depozite, daju kredite,
sve u skladu sa ovlastima koje sadrži dozvola Agencije za bankarstvo.
Agencija može da ukine Dozvolu- ona je upravni akt i povodom nje se
može voditi upravni spor npr ako agencija odbije da izda dozvolu

• na zahtjev banke,
• ako se ne upiše u Registar u predviđenom roku,
• ako je došlo do spajanja, pripajanja i podjele banke ukinuće se dozvola
koja je data za tu banku jer se i za statusne promjene traži saglasnost tj
dozvola agencije.
• ako sami vlasnici banke odluče da likvidiraju banku
• ako je dozvola data na osnovu neistinitih podataka, lažnih isprava itd.

Uz zahtjev za izdavanje dozvole prilaže se i nacrt statuta, koji obavezno


mora da sadrži sjedište, djelatnost, način rada organa banke, dionički
kapital, druge vrste kapitala, broj i nominalnu vrijednost dionica, pravo
glasa vezano za dionice, i druga pitanja u skladu sa zakonom.

Upravljanje bankom: Bankom upravlja Skupština, Nadzorni odbor, Odbor


za reviziju i Uprava. Skupštinu čine svi dioničari. Zakon je uredio način
rada Skupštine, glasanja, sazivanja (pogledati u zakonu). Upravu čini
direktor i izvršni direktori i zamjenik direktora kojeg može imenovati
Nadzprni odbor. Direktor predsjedava upravom, uprava rukovodi
poslovanjem, zastupa i predstavlja banku i odgovara za zakonitost
poslovanja. Imenuej se na 4 godine, a mandat mu može biti obnovljen bez
ograničenja. Položaj, prava i odgovornosti direktora uređuju se ugovorom
između Nadzornog odbora i direktora. Za imenovanje direktora potrebna
je saglasnost Agencije za bankarstvo. Nadzorni osbor u banci sačinjavaju
predsjednik i najmanje 4 člana ( a max 6) i ovdje imenovanje može biti bez
ograničenja mandata koji traje 4 godine. Upisuju se u Registar kod
Agencije. Imenuje ih Skupština. Banka ima Odbor za reviziju kojeg imenuje
Nadzorni odbor. Mandat je 4 godine, ali se može ponoviti. On vrši nadzor
nad poslovanjem banke.
Djelatnost banke:To su: primanje svih vrsta depozita i drugih novčanih
sredstava, davanje i uzimanje kredita, vrši finansijski lizing, usluge platnog

Stranica 196 od 248


prometa i prenos novca, daje sve oblike jemstva, kupovinu i prodaju
strane valute, kupovinu i prodaju vrijednosnih papira, finansijski
managemant i druge poslove. Upravne poslove iz okvira djelatnosti banka
preduzima na osnovu ugovora za koje je zakonom propisana pimena
forma.
Ugovor o kreditu koji daje banka svojim komitentima: je
dvostranoobvezujući i po formi je formalan pravni posao, propisana je
pisana forma. Banka zaključuje takav ugovor sa svojim komitentom koji
može biti i fizička i pravna osoba. Banka komitentu daje novčani iznos uz
kamatu, osim ako je izričitim zakonskim propisom omogućeno da se za
određene namjene daju beskamatni krediti. Bitan sastojak ovog ugovora
jeste da ugovor mora da sadrži novčani iznos kredita, kao i uslove
davanja, korištenja i vraćanja kredita. Dakle, ugovor o kreditu za predmet
može imati samo novac. Ispunjenje novčanih obaveza može se usloviti tj
garantovati nekim sredtvom obezbjeđenja. Npr poznato je davanje kredita
uz osiguranje vrijednosnim papirima. Uslovi korištenja znače da kredit
može biti sa namjenom i bez namjene. Uslovi vraćanja: način otplate,
odgoda vraćanja, kamate. Namjena kredita obavezuje korisnika kredita da
ga koristi u namjenu za koju je dat. Ako ga korisnik ne koristi u date svrhe,
banka ima pravo da otkaže ugovor o kreditu. U slučaju otkazivanja, sav
novčani iznos dospjeva za plaćanje po otkazu ugovora. Banka može
otkazati ugovor i u slučaju ako je njen komitent insolventan i nije u
mogućnosti da vraća kreditne rate onako kako dospjevaju. Korisnik kredita
može odustati od kredita ako nije započeo da koristi novac koji je predmet
ugovora, može otplatiti ugovor i prije isteka roka, a za to je potrebna
saglasnost banke. Ko otplati kredit prije roka nije dužan da plaća kamate
koje bi platio da je kredit vraćao u predviđenom roku, a banka može tražiti
naknadu štete. (Ugovor o zajmu kao predmet može imati novac i druge
zamjenjive pokretne stvari i to je razlika između ova dva ugovora. Ako je u
pitanju stvar koja se daje po ugovoru o zajmu, zajmoprimac stječe
vlasništvo nad stvari danom predaje iste i u zakonom propisanom roku
vraća stvar iste vrste (zamjenjivu, ne mora biti ista ona koju je dobio). Kod
ugovora o zajmu može se ugovorati kamata, a zajmodavac ne može
zahtjevati kamatu ako nije ugvoorena. Izuzetno, kod ugovora u privredi
zajmodavac može zahtevati kamatu i kada nije ugovorena. Solidarnost
kod ugovora u privredi se uvijek pretpostavlja, ako nije isključena
ugovorom. )

Bankarski poslovi
To su: ugovor o depozitu, ugovor o tekućem računu i sefu, štedni ulog...
Bankarski poslovi su formalni i ugovori se zaključuju u pisanom obliku.
Depoziti i štedni ulozi mogu biti po viđenju i oročeni. Banka se obavezje da
će depozit čuvati i postupati u skladu sa nalozima komitenta i uvijek je sa
kamatom. Tako se i depozit kao ulog na štednju smatra formalnim
pravnim poslom, budući da je banka dužna da izda štednu knjižicu i da na
sredstva depozita plaća kamatu. Kod banke se mogu deponovati i papiri
od vrijednosti, takođe na osnovu ugovora. Ugovor o sefu je ugovor kojim
se banka obavezuje da stavi na upotrebu korisniku prostor u banci pod
posebnim ključem za koji korisnik sefa plaća određenu naknadu. Banka je
dužna da preduzme mjere osiguranja sefa i nadzor nad njim, da bi
korisniku osigirala one predmete koje je pohranio u sef. U sef se ne mogu

Stranica 197 od 248


stavljati predmeti koji bi ugrozili sigurnost banke i drugih sefova. Banka
nikada ne zna šta se nalazi u sefu. Bankarska garancija je jednostrani
pravni posao uvijek je u pismenom obliku kojim se banka obavezuje
primaocu garancije (treća osoba) da će, za slučaj da njen komitent ne
ispuni svoju obavezu prema korisniku garancije, banka tu obavezu
ispuniti. Ove garancije su uobičajene u prometu robe. Da bi banka dala
bankarsku garanciju komitent sklapa ugovor sa bankom. Banka se
obavezuje da će trećem licu izdati bankarsku garanciju. Banka u izjavi
naznači za šta se daje garancija i na koji iznos. Treć osoba može tražiti
isplatu od banke u slučaju da komitent nije ispunio svoju obavezu. Banci
treba dokazati da je svoju obavezu izvršio a da novčana obaveza prema
njemu nije ispunjena. Garancija se uvijek daje određenoj osobi i za
određeni pravni posao i nije prenosiva (u našem sisitemu), a drugim
sistemima se smatra i ispravom koja se može prenositi. U našem sistemu
mogla bi se prenositi samo zajedno sa pravnim poslom za koji je izdata.
Garancija se uvijek izdaje za određeni pravni posao i samo se za njega
može koristiti. Banka koja je po garanciji izvršila isplatu ima pravo tražiti
od svog komitenta da joj isplati taj novčani iznos. Postoji još ugovor o
tekućem računu sa fizičkim ili pravnim licem preko kojeg ona vrše
transakcije. Zatim ugovor o štednji gdje je štedna knjižica dokaz da je
ugovor zaključen.

(Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju – SN FBIH24/05)

Pročitati organizaciju i funkcionisanje agencije za nadzor.


Društva koja će obavljati osiguranje u privatnom osiguranju osnivaju se
kao uzajmna društva ili d.d.. u članu 50. nalazi se minimalni iznos kapitala
koji ovisi od vrste osiguranja koju će društvo obavljati. Posebnu ulogu ima
agencja za nadzor , koja ima svojstvo pravnog lica, bez njenog odobrenja
društvo ne može obavljati poslove propisane zakonom i aktom o
osnivanju.

INDUSTRIJSKO VLASNIŠTVO

Zakon o indusrijskom vlasništvu u bih (SG BIH 3/02, 29/02)


Ovim zakonom uređuje se sticanjem sadržaj i zaštita prav aindustrijskog
vlasništva. Ind. vlasništvom u smislu ovog zakona smatraju se: patenti,
robni i uslužni žigovi, industrijski dizajn i geografske oznake. Pronalazak je
predmet koji se štiti patentom. Žigom se štiti znak koji je podoban za
razlikovanje robe ili usluga. Novi oblik proizvoda štiti se industrijskim
dizajnom, a oznaka koja označava geografsko porijeklo proizvoda štiti se
geografskom oznakom. Nositelj prava koja proizilaze iz patenta, žiga, ind.
dizajna itd. priznavanjem i registracijom kod nadležnog instituta (Institut
za standarde i mjeritaljestvo BiH) stiči matreijalna i moralna prava.
Materijalno pravo obuhvata isključivo pravo privrednog iskorištavanja u
skladu sa zakonom i pravo na raspolaganje. Moralna prava pronalazača,
autora i drugih stavrala za ova 4 oblika jeste da bude označen u prijavi
koju podnosi Institutu u svim isprava koje se odnose na patent, dizajn, žig i
geografsku oznaku. Ako je pronalazak, žig, rezultat rada više lica, sva ta
lica imaju ista prava. Domaća i strana lica imaju isto pravo na zaštitu (po
principu reciprociteta). Za stjecanje ovih prava važi načelo prvenstva (jači

Stranica 198 od 248


je u pravu onaj ko je ranije podnio prijavu Institutu). Pravo se stječe sa
danom podnošenja prijava kod Instituta za standarde , mjeriteljstvo i
intelektualno vlasništvo BiH koji vodi postupak za sticanja, promet,
održavanje i prestanak prava industrijskog vlasništva. O priznavanju ili
odbijanju donosi se rješenje protiv koga je dopuštena žalba Komisiji za
žalbe Instituta, a protiv odluke Komisije može se pokrenuti upravni spor
kod Suda BiH. Nakon donošenja rješenja upisuje se patent ili žig u registar.
Institut vodi registar pojedinačno za sve ove oblike. Registar je javna
knjiga i dostupna je trećim licima na uvid. Pored toga, da bi se ovo načelo
javnosti osiguralo, Institut ima svoj službeni glasnik u kojem objavljuje
svoje odluke i rješenja.
Nosiocu prava pripadaju materijalan, moralna prava i parvo na zaštitu. U
slučaju povrede, zaštitu traži tužbom. Tužbom se može tražiti i pobijanje
priznatih prava (nekom drugom licu). Rokovi su 3 godine od saznanja i 5
godina objektivni rok. Trajanje ovih prava je u pravilu 10 godina i nosilac
prava je dužan da ovo obnovi po proteku roka, da ovo pravo ne bi
prestalo. Ova prava su prenosiva i mogu se nasljeđivati.
Trajanje prava po upisu u registar:
- patent - 20g
- industrijski dizajn - 10g
- žig - 10g
- geografska oznaka – bez ograničenja

po isteku ovog vremena nosilac treba tražiti da se obnovi ono što je


upisano u registar. Ako to propusti nema pravo na zaštotu koja je
obezbjeena putem suda.
Postoje tri vrste tužbi
- tužba za zaštitu ( ako neko lice neovlašteno koristi tuđe pravo nosilac
prava može tražiti naknadu štete i vraćanje primljene dobiti na ovakav
način)

- tužba za osporavanje nekog prava industrijskog vlasništva (gdje tužilac


tvrdi da je neko drugi pronalazač a ne lice upisano u registar)

- tužba za priznavanje autorstva ( ova tužba se podnosi dok traje patent ili
žig , tvrdeći da je on autor a ne lice upisano u registar)
Onaj ko je upisan može pravo iskorištavanja ugovorom prenjeti na treće
lice. Zakon upućuje na ugovor o licenci gdje je predmet iskorištavanje
patenta, žiga ili znakova za razlikovanje. Ovim ugovorom ne gubi se
autorstvo samo se ustupa iskorištavanje uz naknadu, ali nije isključeno da
nosilac prava stavi i svoje pravo u promet.

RAZLIKE U PRIMJENI NEKIH INSTITUTA U PRIVREDI I GRAĐANSKO-


PRAVNIM ODNOSIMA

U članu 25. ZOO data je definicija šta se smatra ugovorima u privredi.


Povodom ovakvih ugovora nastaju privredni sporovi. Ove sporove
rješavaju privredna odjeljenja općinskih sudova u sjedištu kantona. Ta

Stranica 199 od 248


odjeljenja će rješavati i postupak likvidacije i stečaja kao i sporove koji
proizilaze povodom stečaja. Ovdje bi sdpadali i sporovi u vezi sa
industrijskim vlasništvom.
U toku postupka stečaja zakazuje se ročište za utvrđivanje potraživanja.
Ako povjerilac ospori neko potraživanje. Ako povjerilac ospori neko
potraživanje stečajni sudija upućuje na parnicu koju će voditi privredno
odjeljenje općinskog suda u sjedištu kantona.

Solidarnost je uzajmanost više osoba u sticanju prava i obaveza. ZOO


propisuje da kada su u pitanju ugovori u privredi nekada propisuje
solidarnost a nekada omogućava da se ona može ugovorom sporazumno
isključiti. Npr kod ugovora u privredi čak i djeljive obaveze dužnici su
dužni ispuniti solidarno, osim ako to nisu izričito ugovorom isključili. Kod
slučajeva u privredi i jemstvo je uvijek solidarno tj jemac odgovara kao
platac ili kao glavni dužnik. Osim ako nije ugovorom isključeno i ako zakon
dozvoljava da se to u nekim lučajevima isključi.

Zastara član 374. ZOO


Kod društava u kojima je u strukturi kapitala zastupljen većinski državni
kapital stav vrhovnog suda je da je za njih rok zastare 3 godine a za
društva gdje nema takvog kapitala rok je 5 godina.
Za odnose među subjektima u privredi odnosi su kao dobrog privrednika i
dobrog stručnjaka a u obligacionim odnosima dužnost ili pažnja dobrog
domaćina. Pažnja dobrog stručnjaka zakonom se propisuje za ispunjavanje
određenih poslova – zahtijeva se u vezi sa određenom dijelatnosti npr kod
ugovora o prevozu lica, kada prevoznik odgovara uvijek, osim u slučaju
kada je do štete došlo djelovanjem okolnosti koje nije mogao otkloniti ni
pažnjom dobrog stručnjaka.

Časom preuzimanja robe prelazi rizik za slučajnu propast stvari. Kupac koji
prima stvar mora je pregledati bez odlaganja. Kod ugovora u privredi o
vidljivim nedostacima prodavac se obavještava odmah a ako nije tu onda
bez odlaganja. Za skrivene nedostatke mora se obavijestiti prodavac bez
odlaganja ili čim ih je zapazio. Ako to ne učini kupac gubi pravo da traži
otklanjanje neostataka, sniženje kupoprodajne cijene ili raskid ugovora.

Stranica 200 od 248


Opći pojmovi

Dodatna nadležnost – ustavom BiH (Član 3) propisane su nadležnosti


BiH, ali isto tako članom 3.5 a) i b) propisane su ustavom FBiH i dodatne
nadležnosti. To znači da entiteti jedan dio svoje nadležnosti mogu prenijeti
na BIH (Ministarstvo pravde, Ministarstvo odbrane, VSTV)

Podjela nadležnosti – prema Ustavu FBiH isključiva nadležnost


Federacije, zajednička nadležnost FBiH i kantona i isključiva nadležnost
kantona.
1. kod isključive nadležnosti FBiH ona iz te oblasti samostalno donosi
propise
2. kod zajedničke nadležnosti propisi koji se donose moraju se donositi
u konsultaciji zajedno sa kantonalnom vlašću.
3. kod kantonalne nadležnosti kantonalno tijelo samostalno donosi
propise.

Kod zajedničke nadležnosti FBiH može prenjeti dio nadležnosti na kanton,


a kanton na gradske vlasti ili općinske a isto se odnosi na državu BiH.
Prenos nadležnosti vrši zakonodavno tijelo entiteta tj parlament FBiH i
narodna skupština RS.

Zatečeni propisi – to znači da svi zakoni, sudska pravila i propisi koji su


ze zatekli na dan donošenja ustava FBIH (isto važi i za ustav BIH) će se
primjenjivati u onoj mjeri ukoliko nisu u suprotnosti sa ustavom FBiH (isto
važi i za BiH) (npr. zakon o eksproprijaciji, ZOO, zakon o nasljeđivanju).
Član IX 5.1. Ustava FBiH.

ZAKON O VIJEĆU MINISTARA (SG BIH 30/03 42/03 i 81/06)

Izvršna u vlast u BIH – Vijeće Ministra, Predsjedništvo BiH, Centralna banka


BiH- provjeriti
Izvršna u vlast u FBIH – Predsjednik FBIH, dva potpredsjednika FBiH i Vlada
FBiH
Izvršna u vlast u kantonu – Vlada kantona
Izvršna u vlast u općini i gradu – Načelnik opštine i gradonačelnik

Vijeće ministara
To je izvršna vlast. Čini ga predsjedavajući Vijeća ministara i ministri.
Manadat je 4 godine isto kao i članova Parlamentarne skupštine.
Predsjedavajućeg Vijeća ministara imenuje predsjedništvo BiH, a odluku o
imenovanju donosi Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH.
Ministre imenuje predsjedavajući Vijeća ministara, a odluku o imenovanju
također potrvđuje Predstavnički dom Parlamentarne skupštine.
Predsjedavajući Vijeća ministara može podnijeti ostavku. Podnošenjem
ostavke predsjedavajućeg, cijelo Vijeće ministara je u ostavci. Isto tako,
Predsjedništvo BiH može pokrenuti postupak opoziva Predsjedavajućeg

Stranica 201 od 248


Vijeća ministara, a ako to prihvati Parlamentarna skupština, dolazi se u
istu situaciju kao i da sam podnosi ostavku. Članovi Vijeća ministara i
Predsjedavajući ostaju da obavljaju te poslove do izbora novih članova. -
(pronaći ministarstva). Donose odluke, zaključke i rješenja. Odluke donosi
većinom glasova od ukupnog broja članova o kojima dalje odlučuje
parlamentarna skupština, a o svim ostalim pitanjima odlučuje
konsenzusom.

Vlada FBIH
Zakon o vladi FBiH (SNFBIH 1/94, 8/95, 19/03, 54/05 i 2/06)
Vladu FBiH imenuje Predsjednik FBiH uz saglasnost dva potpredsjednika i
nakon konsultacije sa Premijerom odnosno, kandidatom za premijera.
Odluku o imenovanju potvrđuje Predstavnički dom Parlamenta FBiH. Vladu
FBiH čini premjer i ministri. Premijer ima dva zamjenika, a sastav vlade je
slijedeći: 8 ministara iz reda Bošnjaka, 5 ministara iz reda Hrvata, 3
ministra iz reda Srba. Vlada FBiH odgovorna je svom šefu tj. Predsjedniku
federacije, kao i Parlamentu FBIH, a ministri su, pored navedenog,
odgovorni i premijeru Vlade FBiH. Vlada FBiH donosi slijedeće propise:
uredbe sa zakonskom snagom, uredbe, odluke, rješenja i zaključke.
Uredbe donosi kada se radi o najvažnijim pitanjima iz nadležnosti vlade,
uređuje neke odnose koji su potrebni za provođenje određenih zakona i
osniva stručne i druge službe. Odlukom se uređuju pojedina pitanja ili
propisuju neke mjere, daje saglasnost ili potvrđuju neki drugi akti.
Pojedinačnim aktima tj. rješenjima odlučuje se o
imenovanjima/razrješenjima određenimh osoba, a koje je u nadležnosti
Vlade FBiH. Zaključcima se utvrđuju stavovi o pitanjima značajnim za
sprovođenje utvrđene politike.

ZAKON O MINSTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA UPRAVE U BIH (SG


BIH 5/03, 26/04 I 42/04)

Ministarstva na nivou BiH


To su: Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo pravde, Ministarstvo
vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, Ministarstvo finansija, Ministarstvo
civilnih poslova, Ministarstvo sigurnosti, Ministarstvo odbrane. Čime su
osnovana? Zakonom o ministarstvima i drugim tijeloma uprave u BiH, i
istim zakonom su određene nadležnosti tih ministarstava.

ZAKON O FEDERALNIM MINISTARSTVIMA I DRUGIM TIJELIMA


FEDERALNE UPRAVE – SNFBIH 19/03, 38/05 I 2/06

Ministarstva na nivou FBiH


Ukupno ima 15 ministarstva (Ministarstvo odbrane je od kraja 2005.
ustanovljeno na nivou BiH). Jedan broj ministarstava sjedište ima u
Mostaru, a drugi u Sarajevu. Utvrđena je nadležnost federalnih
ministarstvava ovim zakonom, a osnovano je nekoliko federalnih uprava
koje mogu biti samostalne ili okviru ministarstava. Samostalne uprave su
npr.: Federalna uprava za geodestke i imovinsko-pravne poslove,
Federalna uprava civilne zaštite, Federalni zavod za satistiku, Arhiv FBiH,

Stranica 202 od 248


Federalna direkcija robnih rezervi. One su također formirane ovim
zakonom i njime se utvrđuje i njihova nadležnost

ZAKON O DRŽAVLJANSTVU BIH – SG BIH 13/99, 41/02, 6/03, 14/03 i


82/05

Sticanje državljanstva BiH


Državljasnstvo BiH stiče se porijeklom, rođenjem na teritoriji BiH,
usvajanjem, naturalizacijom i međunarodnim ugovorom.

Porijeklom: dijete čija su oba roditelja državljani BiH u vrijeme rođenja


stiče državljanstvo BiH bez obzira gdje je rođeno. Dijete stiče državljanstvo
BiH ako je jedan roditelj u vrijeme rođenja bio državljanin BiH, a dijete je
rođeno na teritoriji BiH, dijete stiče državljanstvo BiH ako je jedan roditelj
bio državljanin BiH, a dijete je rođeno u inozemstvu.
Rođenjem: ako je dijete rođeno ili nađeno na teritoriji BiH, a oba roditelja
su nepoznata ili nepoznatog državljanstva.
Usvojenjem: ako je dijete mlađe od 18 godina i ako se radi o potpunom
usvojenju
Naturalizacija: ta osoba mora da ima 18 godina, da prije podnošenja
zahtjeva ima stalno mjesto boravka na teritoriji BiH najmanje 8 godina, da
poznaje jedan od jezika konstitutivnih naroda u BiH, da mu nije izrečena
mjera protjerivanja stranaca sa teritorije BiH, da nije osuđivan na
izdržavanje kazne zatvora za krivična djela koja su učinjena sa ?????
umišljajem duže od 3 godine i da se odrekao ili na neki drugi način izgubio
svoje ranije državljanstvo. Olakšana naturalizacija znači da se radi o
bračnom drugu državljanina BiH. Za ovo je potrebno da brak traje 5
godina prije podnošenja zahtjeva za prijem u državljanstvo BiH, 3 godine
boravka na teritoriji BiH, da se odrekao ili na drugi način izgubio svoje
prethodno državljanstvo. Određene osobe i bez ispunjavanja ovih uslova
mogu steći državljanstvo BiH, a to je ako se radi o emigrantima koji su se
vratili u BiH i ako se radi o njihovim potomcima (1. i 2. generacija)
Međunarodnim ugovorom – državljanstvo se stiče na način kako je tim
ugovorom dogovoreno.

Prestanak državljanstva BiH


Prestaje po sili zakona, odricanjem, otpustom, oduzimanjem i po
međunarodnim ugovorima.
Po sili zakona državljanstvo prestaje dobrovoljnim sticanjem drugog
državljanstva, a bilateralnim sporazumom između BiH i te države nije
drugačije uređeno.
Odricanjem prestaje ako je građanin BiH napunio 18 godina, a živi u
inozemstvu i ima državljanstvo druge države ili mu je ono zagrantirano,
može se odreći državljanstva BiH. Odricanje može tražiti i maloljetna
osoba ali moraju postojati zahtjevi oba roditelja za odricanje.
Otpustom državljanstvo prestaje pod slijedećim uvjetima: da ima 18
godina, da se protiv te osobe ne vodi krivični postupak zbog krivičnog
djela za koje se goni po službenoj dužnosti, da je ta osoba izmirila
određene poreze, doprinose ili druge obaveze koje su utvrđene
pravomoćnim odlukama i da je ispunila vojnu obavezu.

Stranica 203 od 248


Oduzimanje državljanstva: može se oduzeti ako je državljanstvo stečeno
prevarom, na osnovu lažnih dokaza i informacija, skrivanjem podataka koji
bi bili relevantni za dodjelu državljanstva, a to je bile relevantno prilikom
donošenja rješenja za sticanje državljanstva BiH, zatim ako državljanin BiH
vrši vojnu službu u nekoj drugoj državi, ali nema saglasnosti nadležnih
organa BiH, kao i odlukom Državne komisije za reviziju odluka o
naturalizaciji stranih državljana koja je zadužana za provjeru sticanja
državljanstva od 6. aprila 1992. do 1. januara 2006. (sastav komisije
2B+2H+2S+ 3 stranca koja će se imenovati nakon konsultacije sa Vijećem
Evrope). Odluke ove Komisije su konačne. Komisija treba da završi posao
do kraja 2006. također ako izvrši krivično djelo kojima se narušava ustavni
poredak BiH i ako ostoji pravomoćna presuda za djela krijumčarenja
vatrenim oružjem, narkoticima, sredstvima za masovno uništenje i
eksplozivne naprave.

Šta se treba uraditi za formiranje novog ministarstva?

Pripremili bi izmjene i dopune Zakona o federalnim ministarstvima i


utvrdili postojanje novog ministarstva te odrediti njegovu nadležnost.

ZAKON O ORGANIZACIJI UPRAVE U FBIH (SN FBIH 35/05)

Ovim zakonom propisan je način organiziranja uprave u FBiH, kantonu,


općini i gradu. Ovo je jedan sistemski zakon i na osnovu njega donose se
svi ostali zakoni iz oblasti uprave, s tim da u nekim lex specialis zakonima
određena rješenja mogu biti i drugačije propisana. Nadležnost federlanih
organa uprave utvrđuje se u federalnom zakonu o federalnim
ministarstvima, a organizacija i nadležnost kantonalnih organa uprave
propisuje se kantonalnim zakonom. Nedležnost gradskih i općinskih službi
propisuje se propisom gradskog odnosno općinskog vijeća.

Poslovi uprave

1. Izvršavanje zakona i drugih propisa – federalni organi uprave


nadležni su za izvršavanje federalnih propisa i zakona BiH kada je u
tim zakonima propisano da je za rješeavanje određenih upravnih
stvari nadležan entitet ili ukoliko se desi da se zakonom BiH propiše
da BiH jedan dio svoje nadležnosti prenese na entitetet. Kantonalni
organi nadležni su za sprovođenje kantonalnih propisa, federalnih
propisa ako je to utvrđeno zakonom Federacije i ako je Federacija
jedan dio svojih nadležnosti prenijela na kanton. Gradske i općinske
službe su nadležne za izvršavanje propisa koje donose gradska i
općinska vijeća, za izvršavanje kantonalnih propisa ako je utvrđeno
u zakonima kantona, i ako je kanton, odnosno, Federacija jedan dio
svoje nadležnosti prenijela na grad, odnosno općinu.
2. Vršenje upravnog nadzora – postoji nekoliko vrsta upravnog
nadzora: nadzor nad zakonitošću upravnih i drugih akata i nad
zakonitošću rada institucija kojima su povjerena javna ovlaštenja
kao i inspekcijski nadzor.
3. Donošenje provedbenih propisa, samo u slučajevima zakonom
propisanim (podzakonskih akata) – organi uprave nadležni su za

Stranica 204 od 248


donošenje provedbenih poropisa samo ako je to predviđeno
zakonom iz određene oblasti
4. Pripremanje određenih propisa i davanje preporuka – organi uprave
pripremaju zakone i druge propise za oblasti za koje su obrazovani
kada o tome odluči nadležna zakonodavna ili izvršna vlast. Prilikom
izrade zakona organi uprave dužni su pribavljati odgovarajuća
mišljenja, posebno ako se tim zakonim propisuje i dio nadležnosti
nekih drugih organa, kao i pribavljati mišljenja ako predložena
rješenja iziskuju angažiranje određenih finansijskih sredstava.
5. Davanje odgovora na pitanja zakonodavnoj vlasti – to su zastupnička
pitanja
6. Praćenje stanja u oblasti za koje su ti organi osnovani –
7. Obavljanje drugih poslova kada je to zakonom propisano –

POVJERAVANJE JAVNIH OVLAŠTENJA


Organ uprave u okviru obavljanja svoje djelatnosti mogu jedan dio svojih
poslova prenijeti na neku drugu pravnu osobu, ali isto tako zakon
propisuje da se u okviru prenosa nadležnosti sa organa uprave na drugu
pravnu osobu ne može prenijeti inspekcijski nadzor. Međutim, o ukviru
inspekcijskog nadzora jedan dio se može prenijeti a to je obavljanje
određenih ekspertiza i stručnih analiza za koje organ uprave nije stručno
osposovljen. Prenos nadležnosti može se vršiti samo zakonom. One pravne
osobe na koje je preneseno obavljanje određene djelatnosti sa organa
uprave zovu se Institucije koje vrše javna ovlaštenja. Organ uprave koji je
prenio ovlaštenja ima funkciju rješavanja po žalbama na donesena
rješenja, vrši inspekcijski nadzor, daje određena uputsva i mišljenja i
objašnjenja kod primjene određenih zakona i može poduzimati i druge
radnje i mjere koje ima drugostepeni organ. Isto tako, ta pravna osoba na
koju su prensena javna ovlaštenja ima obaveza da mu dostavlja
informacije, izvještaje i druge podatke koji su neophodni tom organu
uprave.

UTVRĐIVANJE UNUTARNJE ORGANIZACIJE ORGANA UPRAVE


Utvrđuje se pravilnikom o unutarnjoj organizaciji. Pravilnik donosi
rukovoditelj organa uprave uz saglasnost Vlade FBiH ili Kantona

RUKOVOĐENJE ORGANIMA UPRAVE


Kantonalnim i federalnim organima uprave rukovodi ministar. On zastupa
i predstavlja ministarstvo i organizira rad ministarstva. Ministar je
odgovoran za izvršavanje svojih ovlaštenja, odnosno, nadležnosti organa
kojim rukovodi, a ako ministar ocijeni da ne može obavljati poslove – može
podnijeti ostavku. Federalni ministar podnosi ostavku predsjedniku
Federacije. Samostalnom upravom i upravom u okviru ministarstva
rukovodi direktor. Ministar/rukovodilac organa uprave donosi slijedeće
propise: pravilnike, uputstva, instrukcije i naredbe. Pravilnikom se uređuju
pojedina pitanja iz okvira federalnog/kantonalnog zakona, uputsvom se
bliže propisuje način postupanja, a instrukciojm također se utvrđuju
pravila o postupanju u određenoj oblasti/poslovima.

ODNOSI ORGANA UPRAVE PREMA GRAĐANIMA

Stranica 205 od 248


Organi uprave rješavaju zahtjeve podesene od strane građana u rokovima
koji su propisani zakonom. Organi uprave su dužni da po podnesenom
zakonu fizičke/pravne osobe odgovore u zakonom propisanom roku.
Organi uprave ne mogu tražiti od građana uvjerenja i isprave sa kojima
organi uprave vode službenu evidenciju.

ODNOS ORGANA UPRAVE PREMA ZAKONODAVNOJ I IZVRŠNOJ


VLASTI
Prilikom pripreme zakona i provedbenih propisa organ uprave može tražiti
smjernice i upute za pripremu zakona iz određene oblasti. Vlada
Federacije/kantona može tražiti da organ uprave određeni zakon/propis
pripremi u određenom roku. Može tražiti da se ispita stanje u određenoj
oblasti i da se od utvrđenog stanja pripreme odgovarajuće izmjene i
dopune zakona. Organi uprave za svoj rad odgovorni su Vladi
Federacije/kantona, odnosno gradonačellniku i općinskom načelniku.
Prema zakonodavnoj vlasti je isti odnos, s tim što zakonodavna vlast može
tražiti izvještaj o radu i preduzeti određene mjere za reorganizaciju i
prijedlog za promjenu osobe rukovodoca organa uprave i rukovodećih
državnih službenika.

OPĆE ODREDBE INSPEKCIJSKOG NADZORA


Inspekcijiski nadzor vrše organi uprave – federalna /kantonalna
inspekcijska uprava, a u okviru njih inspektori. Inspektori su državni
službenici sa posebnin ovlaštenjima. Oni obavljaju inspekcijske preglede
po službenoj dužnosti iili po zahtjevu stranke. Ukoliko se radi o zahtjevu
stranke inspektor je dužan da izvrši pregled i obavijesti stranku u roku od
15 dana od dana podnošenja zahtjeva. Inspektor može preduzeti slijedeće
mjere: prvo mora sačiniti zapisnik i u njemu konstatovati utvrđeno
činjenično stanje, a od upravnih mjera može preduzeti slijedeće: donijeti
rješenje kojim će narediti otklanjanje utvrđenih nedostataka, i odrediti rok
u kojem se moraju otkloniti, donijeti rješenje o zabrani rada, izreči
mandatnu kaznu samo ako je to propisano materijalnim zakonom, može
podnijeti zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, zahtjev za prekršaj,
privredni prijestup, krivičnu prijavu.
Federalna upravna inspekcija ostala je u nadležnosti Federalnog
ministarstva pravde i nadležna je za: nadzor nad sprovođenjem zakona o
organizaciji uprave, radne odnose državnih službenika i namještenika i
drugim zakonima koji reguliraju postupak koji je drugačiji od zakona o
upravnom postupku. Mogu rješavati u upravnim stvarima samo kada je u
pitanju primjena rokova. Protiv rješenja Federalnog upravnog inspektora
može se uložiti žalba Federalnom ministarstvu pravde. Doneseno rješenje
je konačno, i protiv njega se može pokrenuti upravni spor pred
Kantonalnim sudom i Sudom BiH. Primjena ovog zakona – on se odnosi na
organe uprave i na upravne ustanove, na sudove i sudsku vlast i
zakonodavnu i izvršnu vlast.

ZAKON O UPRAVI BIH – SG BIH 32/02


Organizacija je skoro identična kao u FBiH.

Stranica 206 od 248


UPRAVNE ORGANIZACIJE

Vrše stručne poslove za čiji rad je potrebna primjena stručnih i naučnih


metoda.
Kriterij za osnivanje:
- obim poslova
- vrsta poslova
- broj organa uprave treba biti primjeren broju stanovnika koji žive na
određenom prostoru

Ovdje spadaju:
- zavodi ( osniva se za obavljanje stručnih i drugih poslova koji zahtijevaju
primjenu istraživačkih i naučnih metoda)
- direkcije se osnivaju za obavljanje stručnih poslova
-agencije ali koji pretežno imaju privredni karakter

Njima rukovodi direktor a organima uprave rukovodi ministar (jedna od


razlika). Ministar je odgovoran Vladi FBiH, predsjedniku i premijeru FBiH i
na kraju Parlamentu FBiH.
Direktor je odgovoran (ovisno od toga da li je upravna organizacija u
sastavu ministarstva ili je samostalna) Vladi FBiH i premijeru a ako je
samostalna onda Vladi FBiH.
Odgovornost se uvijek treba vezivati za imenovanje u smislu- onaj ko
imenuje njemu se odgovara.

OPĆI I POSEBNI PROPISI

Pravilnikom se razrađuju pojedine odredbe zakona i uređuje unutrašnja


organizacija organa uprave.
Uputstvom se utvrđuju neka pravila postupanja kod obavljanja nekih
poslova.
Naredba- nešto se naređuje ili zabranjuje.
Na nivou grada i općine provedbene propise donose načelnik i
gradonačelnik.
Pojedinačni akti su: rješenja, zaključci, rukovoditelj organa može jedan dio
svojih ovlasti prenjeti na drugu osobu.

OMBUDSMANI

Trebala je startati njihova organizacija na državnom nivou početkom 2007.


jer su federalni prestali sa radom zaključno sa 2006. oni mogu da vrše
uvid u sve spise uprave, čak i u povjerljive ako je cilj zaštita ljudskih prava.

Stranica 207 od 248


Načela upravnog postupka
• Načelo posebnog postupka – to znači da se određenim zakonom iz
određene oblasti može urediti/propisati postupak koji je drugačiji od
zakona o upravnom postupku (zakon o prestanku primjene zakona o
napuštenim stanovima)

• Načelo supsidijarne primjene propisa – to znači da ako je


određenim lex specialis zakonom propisan poseban postupak u jednom
dijelu rješavanja, u onom dijelu u kojem nije propisan poseban
postupak primjenjuju se odredbe ZUP-a.

• Načelo zakonitosti – to znači da su svi organi uprave i upravne


organizacjije dužne prilikom rješavanja upravnih stvari da primjenjuju
zakone i druge propise. Ovo načelo se odnosi i na Institucije koje imaju
javne ovlasti.

• Načelo efikasnosti – to znači da su organi uprave dužni po


zahtjevima stranaka rješavati u rokovima koji su propisani zakonom.

• Načelo materijalne istine – to znači da prije donošenja rješenja


odnosno rješavanja po zahtjevu stranke organ uprave dužan je da
utvrdi sve činjeice koje su bitne za donošenje rješenja.

• Načelo ocjene dokaza- da se sve činjenice moraju uzeti kao dokaz


kod donošenja rješenja od strane organa uprave.

• Načelo saslušanja stranaka – to znači da je organ uprave dužan


dopustiti strankama da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji su
relevantni u konkretnoj upravnoj stvari.

• Načelo samostalnosti u rješavanju – to znači da organ uprave


samostalno donosi odluku bez uticaja bilo koga, na osnovu utvrđenih
činjenica i dokaza

• Načelo dvostepenosti - pravilo je da se protiv svakog rješenja


donesenog u upravnom postupku može izjaviti žalba. Zakonom se
može propisati da se protiv prvostepenog rješenja ne može izjaviti
žalba.

Stranica 208 od 248


• Načelo konačnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti žalba, ali
se može pokrenuti upravni spor je konačno rješenje.

• Načelo pravomoćnosti – rješenje protiv koga se ne može izjaviti


žalba niti pokrenuti upravni spor je pravomoćno rješenje. I takvo
rješenje može se izmjeniti, poništiti i ukinuti u slučajevima propisanim
zakonom.

Stvarna i mjesna nadležnost organa uprave


Stvarna nadležnost određuje se zakonom, a mjesna nadležnost određuje
se fedralnim propisom (federalni zakon o organizaciji fedralnih jedinica
kantona, zakonom o federalnim jedinicama/kantonima iz 1996. i
kantonalnim zakonom o organizaciji uprave, odnosno, propisom o
organizaciji gradskog/općinskog vijeća).
Federalni organi uprave nadležni su: ako se radi o upravnim stvarima iz
isključive nadležnosti federacije, ako se radi o zajedničkoj nadležnosti
između federacije i kantona i u onim stvarima kada je kanton jedan dio
svoje nadležnosti prenio na federalnu vlast.
Kantonalni organi uprave nadležni su: ako se radi o zajedničkoj
nadležnosti između federacije i kantona, ako je federacija jedan dio svoje
nadležnosti prenijela na kantone i u onim stvarima koje su utvrđene u
kantonalnim zakonima i ako je grad/općina jedan dio nadležnosti prenjela
na kanton.
Općinski i gradski organi uprave/službe nadležni su: u upravnim stavrima
koje su utvrđene propisom grada/općine, ako je to propisano kantonalnim
zakonom, ako je kanton prenio jedan dio svoje nadležnosti na općinu/grad
i ako je federacija dio svoje nadležnosti prenijela na grad/općinu. Ni jedan
organ uprave bez obzira na kojem je nivou vlasti ne može izvršiti prenos
dijela svoje nadležnosti u dogovoru sa drugim organom. Prenos
nadležnosti se može propisati samo zakonom. Ako se ne može utvrditi
stvarna nadležnost organ uprave (imajući u vidu naprijed navedeno) bit će
nadležan organ uprave koji je nadležan za organizaciju uprave.
Mjesna nadležnost:
Ako se radi o nekretninama –
Prema sjedištu organa –
Prema sjedištu pravnog subjekta –

Svaki organ je dužan da vodi računa o svojoj nadležnosti (stvarnoj i


mjesnoj) tokom čitavog postupka.

Sukob nadležnosti
Može biti pozitivan i negativan. Ako se radi o sukobu nadležnosti
federalnih organa o sukobu rješava Vlada FBiH. Ako se radi o sukobu
nadležnosti između federalnog i kantonalnog organa rješava Vrhovni sud
FBiH, i između dva kantona – o sukobu rješava Vrhovni sud FBiH. Ako se
radi o sukobu nadležnosti Institucija koje imaju javne ovlasti iz različitih
kantona – o sukobu rješava Vrhovni sud FBiH. Vlada kantona nadležna je
za sukob nadležnosti između organa uprave istog kantona. Ako se radi o
sukobu nadležnosti Institucija koje imaju javne ovlasti istog kantona i

Stranica 209 od 248


kantonalnog organa uprave– nadležan je kantonalni sud. Ako se radi o
sukobu između gradske uprave – nadležan je gradonačelnik, a ako je
sukob nadležnosti između općinslih službi za upravu – nadležan je općinski
načelnik. Ako je sukob između dvije općine u jednom kantonu nadležan je
Kantonalni sud.
Kada se rješava o sukobu nadležnosti nadležni organ donosi rješenje.
Protiv tog rješenje ne može se izjaviti žalba niti pokrenuti upravni spor, a
tim rješenjem utvrđuje se koji je organ nadležan i kome se predmet
dostavlja na rješavanje.

Izuzeće službene osobe (pogledati u zakonu)


Zakon propisuje dvije vrste izuzeća: obligatorno i fakultativno. Obligatorno
postoji u slučaju:
− ako je službena osoba učestvovala u donošenju prvostepenog
rješenja,
− ako je sa strankom u krvnom srodstvu u prvoj liniji, a u pobočnoj
liniji do 4. stupnja,
− ako je sa strannkom u odnosu straraoca, usvojioca, usvojenika ili
− ako je u postupku koji je prethodio bila stranka, vještak,
punomoćnik i sl.

Fakultativno izuzeće može biti u slučaju ako stranka sumnja u


nepristrasnost službene osobe. Stranka mora pismeno tražiti izuzeće a o
izuzeću odlučuje rukovodilac organa uprave. Ako se traži izuzeće ministra
o izuzeću će odlučivati Vlada.

Ko može biti stranka u upravnom postupku?


Fizička osoba, pravna osoba, organ uprave, udruženje građana,
pravobranitelj, a ombudsmen ne može biti stranka u postupku ali može
biti stranka ako pokrene upravni spor i prisustvovati vođenju upravnog
postupka.
Procesna sposobnost – da može poduzimati odgovarajuće procesne
radnje.
Zakonski zastupnik – osoba koja poduzima određene radnje u skladu sa
zakonom i provedbenim propisima.
Privremeni zastupnik – ako je stranka nepoznata, nepoznatog boravišta,
ako je potrebno da se završi određeni postupak u određenom vremenu.
Zajednički predstavnik – više stranaka sa istim pravnim interesom izjave
da hoće da imaju istog predstavnika.
Punomoćnik je fizička osoba koja poduzima određene radnje za neku
drugu osobu. Punomoć se može dati za dio ili za cijeli postupak. Obim
punomoći se određuje u datoj punomoći koja može biti pismena ili data na
zapisnik. Da li punomoć prestaje smrću srtanke? Ne, ali nasljednici je
mogu izmjeniti i opozvati.

Zapisnik u upravnom postupku


Zapisnik je javna isprava a da bi imao taj status mora imati sve elemente
propisane zakonom. O usmenoj raspravi illi nekoj drugoj važnijoj radnji u
upravnom postupku sastavlja se zapisnik. Zapisnik sadrži: naziv organa,
imena službenih osoba, vrijeme i mjesto, predmet, osobe koje su prisutne,
izjave stranaka, svjedoka, vještaka tj. kratak sadržaj svih provedenih

Stranica 210 od 248


radnji. U zapisniku se ništa ne smije precrtavati, dodavati, a ako ima više
stranica – numerišu se. Sve stranke koje su učestvovale u postupku
potpisuju se na kraju, a ako odbijaju da potpišu i to se konstatuje u
zapisnik. Zapisnik ima snagu javne isprave bez obzira da li stranka ima
primjedbi na isti ili ne.
Spisi se mogu razgledati, osim nacrta rješenje, nacrta zapisnika i neke
druge povjerljive dokumentacije. Pojedine izjave ili navodi koji se nalaze u
zapisniku mogu se pobijati tj može se sporiti njihova istinitost.

Dostavljanje pismena
Vrši se radnim danom u radno vrijeme, a dostava se može vršiti u stan, na
radno mjesto i u advokatsku kancelariju. Dostavljanje se mora izvršiti
osobi na koju se pismeno odnosi, a ako to nije moguće, dostavlajenje se
može izvršiti njegovom zakonskokm zastupniku, članovima porodice, na
radno mjesto. Ako ne može ni na jedan od ovih načina, onda će se istači
na oglasnoj ploči organa uprave.
Vrste dostavljanja: zakonskom zastupniku ili punomoćniku, osobi
ovlaštenoj za prijem pismena, nadležnim organima, pravnim osobama,
organima uprave, dostavljanje osobama u inostranstvu (putem DKP-ova),
stranim državama (preko MIP-a), i diplomatskim predstavnicima, osobama
koje se nalaze u zatvoru (preko ustanove gdje izdržava kaznu), itd.

Rokovi
Postoje dvije vrste rokova: zakonski i službeni. Zakonski rokovi su
prekluzivni i ne mogu se pomijerati, a službene rokove određuje službena
osoba koja vodi postupak. Računaju se na dane, mjesece i godine. Teku od
slijedećeg dana od dana prijema pismena. Na početak rokova ne utiče
nedelja i neradni dan, ali na završetak utiče.
Povrat u pređašnje stanje – stranka koja je propustila iz opravdanih
razloga poduzimanje određene radnje, koju je bila dužna poduzeti. Postoje
rokovi u kojim stranka ovaj povrat može tražiti. Objektivni rok je 8 dana
poslije prestanka tih okolnosti koji su doveli do propuštanja radnje, a
maksimalno u roku od 3 mjeseca, prijedlog za povrat podnosi se organu
kod kojeg je trebalo izvršiti propuštenu radnju. Kada organ odlučuje o
povratu on donosi zaključak kojim se dozvoljava povrat. Protiv tog
zaključka kojim je odobren povrat nije dozvoljena žalba, a ako je
zaključkom odbijen zahtjev za povrat u pređašnje stanje, žalba je
dozvoljena ako je zaključak donio prvostepeni organ, a ako je
drugostepeni tada žalba nije dozvoljena.

Pokretanje prvostepenog postupka


Može se pokrenuti na dva načina: po službenoj dužnosti, samo ako je to
propisano zakonom i po zahtjevu stranke. U toku trajanja postupka organ
može: donijeti zaključak o spajanju postupka u vezi podnesenih zahtjeva u
jedan predmet, ako su dvije ili više stranaka podnijele zahtjev, a oni su
slični ili isti, stranka može izmjeniti svoj zahtjev djelimično ili u cjelosti,
stranka može odustati od podnesenog zahtjeva, ali organ može nastaviti
sa vođenjem postupka ako ocijeni da postoji pravni interes. Stranka od
podnesenog zahtjeva može odustati sve do donošenja drugostepenog
rješenja. U slučaju odustanka od zahtjeva organ će donijeti zaključak o

Stranica 211 od 248


obustavi postupka i poništit će doneseno rješenje. Ako je stranka podnjela
zahtjev da odustaje organ će obustaviti postupak donoseći zaključak o
obustavi, ali isto tako ako postoji javni interes organ može donijeti odluku
da nastavi postupak. Stranka može odustati od postupka čak i ako je
podnijela žalbu ali do donošenja drugostepenog rješenja, u tom slučaju
organ će donijeti zaključak o obustavi i poništiti doneseno prvostepeno
rješenje.

Upravni postupak se okončava na dva načina: rješenjem (ako se rješava o


upravnoj stvari u meritumu) i zaključkom (za procesne radnje).

Skraćeni postupak i posebni ispitni postupak


Postoji skraćeni postupak i poseban ispitni postupak. Organ uprave može
donijeti rješenje po skraćenom postupku pod uslovom: da je stranka
iznjela sve činjenice i uz zahtjev dosatvila dokaze iz kojih se može utvrditi
da su ispunjenje određene pravne pretpostavke da se donese rješenje, ili
ako organ na osnovu službenih podataka s kojima raspolaža može da
donese rješenje, ili ako se radi o poduzimanju nekih hitnih mjera, ili ako se
radi o općepoznatim činjenicama, ili ako se radi o stvarima od općeg
interesa. Rok za donošenje ovog rješenja je 15 dana od dana podnošenja
zahtjeva.
Posebni ispitni postupak se provodi kada organu nisu dovoljni dokazi koje
je stranka podnijela, odnosno da nisu dovoljne činjenice sa kojima organ
raspolaže nego je poterbno da se saslušaju stranke, ili da se angažuju
vještaci, ili da se provedu i neke druge radnje koje su neophodne da bi
organ rješio određenu upravnu stvar. Rok je 30 odnosno 60 dana.

Prethodno pitanje – kada organ uprave u fazi rješavanja određene


upravne stvari naiđe na neku činjenicu koju je potrebno prethodno utvrditi
jer od te činjenice zavisi ishod postupka, npr. postojanje braka, postojanje
krivičnog djela i sl. Donijeće zaključak o prekidu postupka dok se to pitanje
ne rješi.

Javne isprave – isprave koje je izdao nadležni organ u okviru svoje


nadležnosti i koje su prilagođene elektronskoj obradi. Stranke imaju pravo
dokazivati da činjenice iz javne isprave nisu istinite.

Uvjerenje – javna isprava koju izdaje organ o onim činjenicama o kojima


vodi službenu evidenciju. Službena evidenicja je evidencija koja je
propisana zakonom ili drugim propisom. Organ uprave je dužan na zahtjev
građana izdati uvjeranje u roku od 5 dana od dana podnesenog zahtjeva.
Ako organ utvrdi u postupku da ne može izdati uvjerenje, donijeće rješenje
kojim odbija stranku sa podnesenim zahtjevom. Organi uprave su dužni
izdavati i uvjerenja o kojima ne vodi službenu evidenciju ako je to
propisano zakonom.

Rješenje – na osnovu provedenog postupka donose ga organ uprave i


institucije koje imaju javna ovlaštenja. Rješenje može donijeti organ
uprave samostalno, u dogovoru sa drugim organom, uz prethodno
pribavljenu saglasnost ili mišljenje drugog organa. Dijelovi rješenja su:

Stranica 212 od 248


uvod, izreka, obrazloženje i pouka o pravnom lijeku, te potpis. Uvod sadrži:
naziv organa, ime stranaka, predmet, zakonski osnov za donošenje. Izreka
sadrži: odluku kako je organ riješio podneseni zahtjev (usvaja ili odbija
zahtjev stranke). Izreka mora biti jasna i koncizna. Sadrži troškove
postupka i da li žalba odlaže izvršenje. Obrazloženje sadrži: ukratko
zahtjev stranke, provedeni postupk, provedene dokaze i šta je bilo
opredjeljenje organa da riješi na način kako je rješeno. Pouka o pravnom
lijeku: mora da stoji u kom roku se ulaže žalba, kojem organu, i preko
kojeg organa (drugostepeni organ opredjeljuje primjena propisa – za
federalne propise federalni organ).
U upravoj stvari u upravnom postupku rješenje donosi rukovodilac organa
uprave ili druga službena
osoba koju je rukovodilac ovlastio za to. Prenos tih ovlaštenja donosi se
rješenjem.
Rješenje je donio općinski načelnik na osnovu federalnih propisa-
šta staviti u pouci o pravnom lijeku?
Pouka o pravnom lijeku : žalba se može uložiti nadležnom federalnom
organu iz te oblasti.

Vrste rješenja – djelimično, dopunsko i privremeno. Djelimično rješenje


će donijeti ako je stranka u jednom zahtjevu istakla/navela više zahtjeva
koje organ treba da riješi nekoliko tačaka, a za rješavanje su sazrele samo
neke. Protiv ovog rješenja se može izjaviti žalba. Dopunsko rješenje –
rješava ostatak podnesenog zahtjeva stranke. Ono je samostalno i
dozvoljena je žalba. Privremeno rješenje – organ uprave rješava stvarna
određeno vrijeme – do donošenja potpunog rješenja.

Rokovi za donošenje rješenja: u skraćenom postupku je 15 dana, a u


posebnom ispitnom postupku rok je 30 i 60 dana.

Ispravljanje rješenja – mogu se ispravljati samo tehničke greške.


Ispravka se vrši zaključkom.

Žalba – žalbu može uložiti stranka i lica koja imaju pravni interes, tužitelj,
pravobranitelj. Ombudsmen ne može uložiti žalbu, ali može pokrenuti
upravnni spor. Žalba se ne može uložiti: protiv rješenja domova
Parlamenta FBiH i rješenja zakonodavnih tijela kantona, protiv rješenja
općinskog i gradskog vijeća, (provjeriti u ZUP-u) protiv rješenja Vlade FBiH
i Vlade kantona. Isto tako, zakon predviđa da se protiv svih konačnih
prvostepenih rješenja može pokrenuti upravni spor kod nadležnog suda
(kantonalni sudovi).

Organi nadležni za rješavanje po žalbi – nadležni organ može da bude


federalni, kantonalni i drugi organi propisani propisom općinskog/gradskog
vijeća. Npr. ako je rješenje donio kantonalni organ po federalnom propisu,
po žalbi će rješavati nadležni federalni organ iz određene nadležne oblasti.
Ako je rješenje donio kantonalni organ uprave a osnov za donošenje je bio
kantonalni propis, drugostepeni organ je kantonalni organ koji je propisan
tim kantonalnim propisom. Ako je rješenje donijela organizaciona jedinica
u okviru federalnog ministarstva nadležni drugostepeni organ je ministar
ili ministarstvo, zavisno kako je propisano tim propisom.

Stranica 213 od 248


Rok za žalbu je 15 dana po ZUP-u, ali se drugim zakonom može propisati i
drugačiji rok. Žalba treba da sadrži: naziv organa, razlog,
obrazloženje...potpis. Predaja žalbe: žalba se predaje poštom ili se šalje
neposredno organu, a prvo se predaje organu koji je donio rješenje da bi
on mogao kopmpletirati spis zajedno sa žalbom i dostaviti ga
drugostepenom organu.

Prvostepeni organ provjerava da li je žalba dopuštena, blagovremena i


izjavljena od ovlaštene osobe. Ako nešto nedostaje, odbacit će žalbu
rješenjem. Prvostepeni organ može izmjeniti svoje rješenje ako procijeni
da je bilo propusta, ali ne može provoditi novi ispitni postupak. Nakon toga
(ako nije izmjenio žalbu) dostavlja ga drugostepenom organu, koji opet
provjerava da li je žalba blagovremena, dopuštena i ovlaštena te može
poništiti rješenje i vratiti ga na ponovni postupak i dati upute
prvostepenom organu koji dodatne činjenice treba da utvrdi u ponovnom
postupku, može da izmjeni rješenje, može da žalbu odbije, odbaci. Organ
uprave je dužan žalbu riješiti u roku od 30 dana. Doneseno rješenje
zajedno sa spisom dostavlja prvostepenom organu, koji je dužan rješenje
dostaviti stranci u roku od 5 dana. Ako je npr žalba bila neblagovremena
ali osnovana bez obzira na to organ se neće upuštati u meritum.

Žalba zbog ćutanja uprave – drugostepeni organ će u roku od 3 dana


tražiti spis od prvostepenog organa, a prvostepeni organ je dužan u roku
od 5 dana isti dostavit drugostepenom organu. Drugostepeni organ može
sam riješiti ako postoji dovoljno dokaza, ili ako utvrdi d aće prvostepeni
efikasnije riješiti može dostaviti njemu predmet koji mora u roku od 15
dana donijeti rješenje, a ukoliko je potrebno sprovesti novi dokazni
postupak, vratiti prvostepenom organu i odrediti rok za rješavanje.
(provjeriti rokove u zakonu)

ZUP BiH (SGBIH 29/02) – uglavom ga ne pitaju.

OBAVEZNO NAUČITI DEFINICJU STRANKE !!!!!!!

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI

Za razliku od krivičnog i parničnog postupka ovaj zakona ima najviše


vanrednih pravnih lijekova.

1. Obnova postupka – je najčešći vanredni pravni lijek. Može se


tražiti samo za konačan akt – načelo konačnosti (protiv kojeg se ne
može izjaviti žalba). Podnosi se prijedlog za obnovu postupka.
Razlozi: ako se sazna za nove činjenice ili se pribave novi dokazi koji
bi, da su bili poznati, doveli do drukčijeg odlučenja u toj upravnoj
stvari, ako osobi koja je trebala sudjelovati u postupku nije data
mogćnost sudjelovanja, ovo se najčešće dešava ako je postupak
vođen po službenoj dužnosti, ako je rješenje donijela službena osoba
koja nije bila ovlaštenja za njegovo donešenje, ako je na temelju
saslušanja stranke doneseno rješenje a dokaže se da je iskaz bio
neistinit, ako stranka nije imala zastupnika a nije bila u satnju sama

Stranica 214 od 248


zastupati svoje ineterese (ima ih ukupno 11, dovoljno je da se zna 3-
4). Ko može podnijeti zahtjev? Stranka u upravnom postupku, lice
koje je trebalo biti stranka u postupku a nije i organ koji je donio
rješenje. Ako stranka podnese žalbu ona će se smatrati prijedlogom
za obnovu. Postoji također i subjektivni rokovi (30 dana od dana
saznanja- ono se mjeri dostavljanjem) i objektivni 5 godina, a može i
duže u izuzetnim slučajevima (ako se temelji na nekoj presudi koja
naknadno bude ukinuta, ili se čeka na razrješenje krivično- pravne
stvari npr vještak dao lažni iskaz pa se čeka da se predmet okonča.
Stranka koja podnosi prijedlog dužna je da učini vjerovatnim da
postoji razlog za obnovu i da podnese prijedlog u predviđenom roku.
O prijedlogu za obnovu postupka rješava organ koji je donio konačno
rješenje. Kako taj nadležni organ riješiti? Prvostepeni ako stranka
nije izjavila žalbu ili drugostepeni ako je rješenje doneseno
rješavajući po žalbi. Prvo se provjerava blagovremenost, da li je
izjavilo ovlašteno lice, da li su okolnosti navedene kao razlog
izvjesne. Stranka mora te okolnosti učiniti vjerovatnim. Ako nađe da
ima osnova, ne mora nikakav postupka provoditi ako ocijeni da
činjenica koju stranka navodi nije od značaja za predmet, iako je
učinena vjerovatnom on će prijedlog odbiti. Ponavljane postupka se
odobrava zaključkom o dozvoli obnove postupka i istovremeno se
određuje koje radnje će se provesti. Izuzetno, ne mora se donijeti
zaključak nego se odmah počne sa obnovnim radnjama, a u cilju
povećanja efikasnosti. Jedino bi bilo potrebno donijeti zaključak o
dozvoli izvršenja jer se njime odgađa izvršenje rješenja. Obnova se
ne može tražiti iz razloga što je organ pogrešno primjenio
materijalno pravo. Organ nakon sprovedene obnove može da svoje
rješenje poništi ili ukine. Poništavanje djeluje ex tunc a ukidanje ex
nunc. Donošenje zaključka je bitno kod izvršenja. Pravilo je
podnošenje prijedloga za obnovu ne odlaže izvršenje. Sa asprekta
stranke koja je podnijela prijedlog bitno je da se donese zaključak o
dozvoli izvršenja.

2. Mijenjanje i poništavanje rješenja u vezi sa upravnim sporom


– kada drugostepeni organ dobije tužbu na odgovor, isti ima pravo
da svoje rješenje izmjeni povodom te tužbe tj. iz istih razloga zbog
kojih bi ga sud izmjenio. Izmjenjeno rješenje će dostaviti sudu i
stranci. Ako prihvata bitne razloge iz tužbe – može i sam postupati
da ne proslijeđuje predmet sudu. Ako je dvostranački predmet organ
mora imati saglasnost obje stranke da riješi stvar sam i ne
prosljeđuje je sudu. Ovo uglavnom funkcionira kod jednostranačkih
predmeta.

3. Zahtjev za zaštitu zakonitosti – rješenje je pravosnažno , nema


vanrednih pravnih lijekova i ne može se pokrenuti upravni spor.
Tužilac kao državni organ ako dođe do tog rješenja može podnijeti
zahtjev za zaštitu zakonitosti. Ako bi se ukinuo ovaj lijek desilo bi se
da jedno nezakonito rješenje ostaje na snazi i da niko pa ni državni
organ ne može da ga pobija. Stranka može inicirati (ne može
pokrenuti) ovaj postupak . dakle, samo ga inicira kod tužioca da
podnese zahtjev u roku od 30 dana od kada je tužiocu dostavljeno

Stranica 215 od 248


rješenje. Ako je rješenje federalnih organa- federalni tužilac, ako je
kantonalno onda kantonalni tužilac. Organ po ovome može poništiti i
ukinuti rješenje. Najčešće se poništava i vraća na ponovni postupak
ili poništava i samostalno rješava.

4. Poništavanje i ukidanje rješenja po pravu nadzora (često


pitanje) – po učestalosti ovo je drugo najčešće vanredno pravno
sredstvo. treba razlikovati dvoje: u jednom dijelu se poništava a u
drugom ukida rješenje (čl.260-265 ZUP) – svi pitaju često. Pravo
nadzora- znači da ga rješava viši organ. Ovdje se radi o poništavanju
konačnog prvostepenog rješenja. Može se podnijeti u slijedećim
situaciijama: poništenje- kada rješenje donese organ uprave koji nije
nadležan. Ako ovakvo rješenje donese viši organ (npr. načelnik
opštine umjesto nadležne službe, ne može se koristiti), ako je u istoj
upravnoj stvari ranije rješeno na drugačiji način, ako se donese
složeno rješenje (u njegovom donošenju učestvuje min. 2 organa –
jedan organ donosi rješenje uz prethodnu saglasnost drugog organa)
a da nije bilo pribavljeno mišljenje ili saglasnost drugog organa a bilo
je obavezno da se to uradi,(rokovi za podnošenje je 5 godina), ako je
rješenje donijeo mjesno nenadležni organ (rok podošenja 1 godina),
ako je rješenje doneseno kao posljedica prisile, prinude, ucjene i sl
(nema roka za podnošenje). U ovim slulčajevima se rješenje
poništava. Rješenje će se ukinuti ako je njime očigledno povrijeđen
materijalni zakon (rok za podnošenje je 1 godina). To može u
jednostranačkim predmetima. U dvostranačkim predmetima se
mora pribaviti saglasnost druge stranke (zato što je ona možda
stekla neko pravo tim rješenjem čije se ukidanje traži). O ovom
zahtjevu rješava drugostepeni organ. Protiv ovog rješenja se može
voditi upravni spor, a ne može se izjaviti žalba.

5. Ukidanje i mjenjanje pravosnažnog rješenja uz pristanak ili


na zahtjev stranke – ako je pravosnažnim rješenjem stekla neko
pravo, a organ koji ga je donio smatra da je nepravilno primjenjeno
materijalno pravo, može ga ukinuti ili izmjeniti samo uz saglasnost
stranke. Ako je jednostranačka stvar treba stranka na to da pristane.
Ako stranka traži da se ukine rješenje koje je nepovoljno zanju, onda
treba saglasnost organa. Kada organ uprave ne pristane da se ukine
ili izmjeni takvo rješenje, nije dužan donijeti rješenja. Ako ga donese,
na njega se ne može izjaviti žalba i to nije upravni akt. Ako je
dvostranačka stvar ne može se mijenjati na štetu jedne strane.
Ovdje nema rokova u pitanju je dobra volja jednih i drugih.

6. Vanredno ukidanje rješenja – (često pitanje) ovdje se radi o


izvršnom rješenju koje je doneseno u skladu sa zakonom, npr.
odobrenje za građenje. Npr odobreno je građenje na zemljištu i
kasnije se utvrdi da je na toj zemlji klizište te se gradnjom
ugrožavaju kuće koje se nalaze ispod ili cesta koja tu prolazi. Izvršno
rješenje se može ukinuti ako je to potrebno radi otklanjanja

Stranica 216 od 248


opasnosti po život i zdravlje ljudi ili javnu sigurnost ili radi
otklanjanja poremećaja u privredi. Dakle, radi se o vanrednim
situacijama. Dolazi do promjene okolnosti nakon donošenja rješenja.
Ovo rješenje o vanrednom ukidanju donosi drugostepeni organ.
Svaka stranka koja zbog ukidanja rješenja ima pravo na naknadu
samo stvarne štete. O ovome odlučuje sud koji rješava upravni spor.

7. Oglašavanje rješenja ništavim – ništavim se oglašava rješenje


ako je u upravom postupku rješeno o stvari iz sudske nadležnosti, ili
ako se radi o stvari koja uopšte nije u nadležnosti otgana uprave,
uošte nije upravna stvar. Drugi slučaj jej kad bi svojim izvršenjem to
rješenje dovelo do krivičnog djela. Treći slučaj je ako je donijeto
rješenje čije je izvršenje nemoguće. Četvrti slučaj je ako je doneseno
rješenje po službenoj dužnosti a predviđeno je da se može donijeti
samo na zahtjev stranke, ovakvo rješenje se može konvlaidirati
samo ako stranka naknadno pristane na njega. Ništavim rješenje
oglašava organ koji ih je donio, ili drugostepeni organ- nema pravila.
Nema rokova za njihovo oglašavanje ništavim. Na ova rješenja se
može izjaviti žalba.

Pravne posljedice poništavanja i ukidanja

Poništavanje se poništavaju sve pravne posljedice od dana donošenja (ex


tunc), a ukidanjem se ukidaju posljedice od dana ukidanja (ex nunc)

Izvršenje
Kada rješenje postaje izvršno? Istekom roka za žalbu kada žalba nije
izjavljena, dostavom stranci kada žalba nije dopuštena, dostavom stranci
kada žalba ne odgađa izvršenje i dostavom stranci rješenje kojim se žalba
odbacuje ili odbija. Kada će drugostepeno rješenje postati izvršno? Kada je
dugostepeni organ rješavajući po žalbi poništio prvostepeno rješenje i sam
sam riješio stvar u meritumu. Kako će se praktično izvršiti? To je tzv.
administrativno izvršenje, donosi se zaključak o dozvoli izvršenja i u
dispozitivu se navodi kako će se izvršiti. Može se izvršti i prisilnim putem.
Nakon proteka roka od 5 godina od dana kada je rješenje postalo
pravosnažno ne može se više izvršavati.ako je uložena žalba , pa po njoj
drugostepeni organ odlučio da se odbija- to rješenje je konačno a
prvostepeno na koje se lice žalilo izvršno.
Upravna rješenja se mogu izvršavati administrativno i sudski (uglavnom
novčane obaveze).
Uslovi su:
1. rješenje mora postati izvršno
2. stranka na osnovu tog rješenja postavlja zahtjev za izvršenje
3. organ donosi zaključak o dozvoli izvršenja navodeći način izvršenja,
prijetnju novčanom kaznom, nalaže prisilno izvršenje itd. Sve su to
varijante tj postoji više načina i mogućnostzi izvršenja.

Stranica 217 od 248


ZAKON O UPRAVNOM SPORU – SN FBIH 9/05

ŠTA JE UPRAVNI SPOR?

Predstavlja sudsku kontrolu upravnih akata. To je spor o zakonitosti


upravnog akta. Suština organa uprave je donošenje upravnih akata.

Ko sve može pokrenuti upravni spor? Pojedinac – domaće i strano


fizičko lice i pravno lice, ako smatraju da je povrijeđeno pravo ili pravni
interes zasnovan na zakonu. Pored toga, upravni spor može pokrenuti i
oni koji nisu ni fizička ni pravna lica. To su prije svega skupine građana,
određeno naselje, organ uprave ali samo pod jednim uslovom: da takvo
lice može biti nosilac prava i obaveza u u pravnom postupku. Ako ne može
biti nosilac prava i obaveza ne može se pojaviti sa tzžbom u upravnom
sporu. Upravni spor može pokrenuti i pravobranilac koji istupa u ime FBiH,
kantona i općine. Upravni spor može pokrenuti i ombudsmen. On se može
pojaviti u upravnom sporu ako ocijeni da je konačnim upravnim aktom
povrijeđeno ljudsko dostojanstvo, osnovna prava i slobode zagarantovane
ustavom FBiH i međunarodnim konvencijama. Po zakonu kaže se
„zainetresirano lice“ to može biti npr i tražilac eksproprijacije itd.

Presude u upravnom sporu su obavezne prema svakom. Njih mora


uvažavati organi uprave, tako i druge stranke koje učestvuju u upravnom
sporu. Sve odluke koje se donesu u upravnom sporu su pravomoćne, jer
se protiv njih ne može koristiti pravo žalbe.

Da li u upravnom sporu ima zainteresirana stranka? Da. Primjer:


povrat stana. Stranke su: nosilac stanarskog prava i korisnik koji je tokom
rata dobio privremeno rješenje. Vodi se spor između njih. Postoji treća
strank akoji su mnogi kantonalni sudovi ignorisali: to je vlasnik stana, koji
je također zainteresovan da taj stan ostane njemu.

Ko rješava upravne sporove? Sve do sada to je radio Vrhovni sud, a


ponekad i kantonalni a li u manjem obimu. Novim ZUS-om nadležnost je
prenesana na kantonalne sudove, ali da ne bi opteretili samo pojedine
kantonalne sudove – nadležnost se određuje prema prvostepenom
rješenju, odnosno, sjedištu organa koji je to rješenje donio.

Šta je organ u smislu ZUS-a? Pod njima se podrazumijevaju organi


uprave, upravne organizacije (direkcije, zavodi, agencije...oni nisu pravna
lica same po sebi. Postaju pravna lica ako se to reguliše...), općinske
službe, gradske službe, pravna lica koja imaju javna ovlaštenja (Federralni
zavod za PIO)

Ko sudi? Uvijek je sudilo vijeće, ali da bi se učinio efikasniji rad sudova,


prihvaćeno je novim zakonom da prije svega sudi sudija pojedinac, ali
može i vijeće. U tom slučaju izvjestilac obavijesti vijeće koje razmatra
predmet i donosi odluku.

Stranica 218 od 248


Protiv čega se pokreće upravni spor? NAUČITI DEFINICIJU UPRAVNOG
AKTA!!!!! Samo protiv upravnog akta. Upravni akt jeste akt nadležnog
organa kada rješava o izvjesnom pravu ili obavezi pojedinca ili pravnih lica
u nekoj upravnoj stvari. Dakle, trebaju biti ispunjena tri elementa da bi se
radilo o upravnom aktu:
1. da ga je donio nadležni organ
2. da se njime rješava o pravu ili obavezi pojedinca
3. da se radi o upravnoj stvari- nema definicije šta se smatra upravnom
stvari, polazi se od sudske prakse, npr rješenje o tome i tome nije
upravna stvar itd.

Protiv kojeg upravnog akta se pokreće upravni spor? Konačnog, najčešće


drugostepenog (u 95% slučajeva). Postoje prvostepeni akti na koje nije
dozvoljena žalba, ali je dozvoljeno pokrenuti upravni spor. Postoji
presumpcija- ako se u roku ne rješi po žalbi smatra se da je odbijena.

Ćutanje administracije? Prije nego se podnese tužba zbog tzv. ćutanja


administracije, da se obrati pismeno upravnoj inspekcija. Ako ona ne
poduzme nikakve mjere u roku od 30 dana, tada se stranka može obartiti
sudu tužbom radi ćutanja administracije. Nije definisano zakonom, ali kada
se podnosi takva tužba, sudu se treba pružiti dokaz da je podnesen
zahtjev upravnoj inspekciji. I da ni ona nije postupila po zahtjevu u roku 30
dana od dana kada je isti njoj podnesen.

Šta kada prvostepeni organ ćuti? Stranka može podnijet žalbu


drugostepenom organu u roku od 30 i 60 dana. Drugostepeni organ
provodi postupak po zakonu. Ako i drugostepeni ćuti, stranka može
podnijeti tužbu i pokrenuti upravni spor. Rješenje koje drugostepeni organ
donese povodom žalbe ili dopis koji uputi prvostepenom organu sa
nalogom da postupi po zahtjevu stranke nije upravni akt, nego upravna
radnja.

Protiv kojih akata se ne može voditi upravni spor (čl.11 ZUS)? 15


ČESTO PITANJE Protiv akata donesenih u postupku u kojem postoji
osigurana sudska zaštita izvan upravnog spora. U stvarima u kojima se po
izričitoj zakonskoj odredbi ne može voditi upravni spor (ovdje bi mogla
poslužiti zaštita zakonitosti npr). Treći slučaj je gdje neposredno, na
osnovu ustavnih ovlaštenja, odlučuju domovi parlamenta FBiH,
predsjednika i potpredsjednika FBiH, odnosno zakonodavnog djela
kantona (skupština Kantona). Kada općinsko vijeće donese upravni akt
može se pokrenuti upravni spor protiv tog akta.

Zakonski razlozi za pobijanje upravnog akta (čl.12 ZUS)?16ČESTO


PITANJE Neki od zakonskih razloga su: ako akt sadrži takve nedostatke
koji spriječavaju sudu pred kojim se vodi spor ocjenu njegove zakonitosti
(u dispozitivu se riješi stvar da ne znate kako postupiti – nejasan
dispozitiv, ili obrazloženje nije u skladu sa izrekom, ili obrazloženjem se
odlučuje o upravnoj stvari), može se pobijati zato što u aktu nije nikako ili

15
Često pitanje
16
Često pitanje

Stranica 219 od 248


nije pravilno primjenjeno materijalno pravo ili pravila postupka, tada sud
može u sporu i meritorno odlučiti ako je akt donesen od nenadležnog
organa i ako u upravnom postupku koji je prethodio donošenju rješenja
nisu primjenjena pravila postupka i ako iz utvrđenih činjenica nije pravilno
izveden zaključak.

Tužena strana? To je organ čiji se upravni akt osoprava. Organ koji


donosi rješenj nije i ne može biti stranka u postupku, on je samo tužena
strana.

Odgoda izvršenja? Kada stranka podnese tužbu u upravnom sporu to ne


odgađa izvršenje upravnih rješenja ( a najčešće se radi o carinama i
porezima). Stranka može podnijeti organu uprave ili sudu (u tužbi zatraži
da se odgodi izvršenje i tada se hitno postupa) zahtjev za odgodu (ako
hoće da pokrene spor) pod slijedećim uslovima da: stranka koja traži
odgodu mora dostaviti potvrdu da je pokrenut upravni spor kod nadležnog
suda.

• da odlaganje nije protivno javnom interesu i da


• tim odlaganjem nije nanesena šteta drugoj stranci

Izuzetak: Kada se stranka obraća organu uprave za odgodu izvršenja i nije


uspjela, tada ne može isti zahtjev isticati u tužbi. Ako sud odbije odgodu,
nema prava na žalbu. Ako osoba podnosi zahtjev za odgodu sudu
odvojeno ili uz tužbu, mora dostaviti potvrdu sudu da taj isti zahtjev nije
podnijela već organu uprave, jer ovaj zahtjev je sastavni dio tužbe kao i
potvrda i to se rješava u roku od 3 dana. Ako potvrde uz zahtjev nema
odbacuje se zahtjev jer je prekratak ovaj rok od 3 dana da se stranka
opminje da ispravi nedostatke.

Upravni spor? Pokreće se tužbom. Ona se podnosi u roku od 30 dana od


dana kada je stranci dostavljen akt koji se osoprava. Ovaj rok važii za
obudsmene i za pravobranioce. Ako se pravobraniocu dostavlja upravni
akt ili ako obudsmen ima takvo rješenje, rok teče od kada im je
dostavljena, a ako nije u roku od 60 dan aod dana kada je akt dostavljen
stranci. Tužba se predaje neposredno ili preporučenom poštom. Može se
izjavitii na zapisnik, čak i kod općinskog suda. Može se desiti da iz
neznanja ili omaškom ali ako se to može pripisati neukosti stranke da
tužba bude predata drugom organu – ona je predata u roku. Takav organ
će je proslijediti nadležnom sudu i neće biti neblagovremeno.

Sastav tužbe? Tužba mora sadržavati: ime i prezime tužitelja i druge


lične podatke, naznaku tuženog, koji upravni akt se osporava, donosioc
akta, zakonske razloge za pobijanje akta, u kom pravcu predlaže da se
riješi stvar. Kako se može potpisati stranka u upravnom postupku koja je
nepismena? Drugo lice će ga potpisati i osoba koja ga je potpisala ispod
naznači svoje ime i prezime i adresu. Prtoznakom se može potpisati samo
u jednoj situaciji: samo kada nepismena stranka daje punomoć. Kada se
žalba dostavlja na odgovor? Samo u jednom slučaju: kada stranka u žalbi
ističe nove činjenice i dokaze. Kada se podnosi tužba uz nju se dostavlja
obavezno i akt koji se pobija tužba se dostavlja u dva primjerka ili u

Stranica 220 od 248


potrebnom broju primjeraka, jer se ista dostavlja drugoj strani ili stranama
na odgovor, ista mora biti i potpisana. U tužbi se ne mogu navoditi nove
činjenice i dokazi, ali postoji izuzetak: kada stranka uz tužbu prilaže
izuzetno jak dokaz koji dovodi u pitanje činjenično stanje iz upravnog
postupka.bitno je da je činjenično stanje potpuno drugačije i da je
postojalo ranije ali ih tužilac nije mogao istaći. Svaka strannka je dužna
dokazati činjenice na koje se poziva, dakle teret dokazivanja je na
strankama. Ako ona ne pruži dovoljno dokaza sud ne izvodi dodatne ex
officio. Tužilac može odustati od tužbe sve do donošenja sudske odluke u
upravnom sporu. Ili je vijeće već uzelo u odlučivanje. Tada sud rješenjem
obustavlja postupak.
Odbačaj tužbe? Sud će rješenjem odbaciti tužbu ako je:
neblagovremena, prijevremena (ćutanje administracije), podnesena od
neovlaštenog lica, ako akt koji se tužbom osporav anije upravni akt li da je
očigledno da se upravnim aktom ne dira u pravo tužioca (ne odnosi se na
njega), ako je stranka podnijela tužbu a ima pravo na žalbu na
prvostepeno rješenje a to pravo nije iskoristila, i ako se radi o stvari o kojoj
se n emože voditi upravni spor, i ako već postoji pravomoćna sudska
odlika o istoj stvari. Sud može iz ovih razloga odbaciti tužbu u svakom
stadiju postupka. Stranka se uvijek mora opomenuti da ako ne otkloni
nedostatke na koje joj je ukazano njena tužba će biti odbačena.
Ako je lice podnijelo tužbu a drugostepeni organ naknadno donese novo
rješenje stranka se poziva da se u roku od 15 dana izjasni da li je
zadovoljna novim rješenjem, ili eventualno proširuje tužbu i na to novo
rješenje. Ako lice ne obavijesti sud u roku od 15 dana (a bilo je upozoreno
na posljedice) sud će rješenjem obustaviti postupak po njegovoj tužbi.

Dostava upravnih spisa po tužbi? Sud je dužan tužbu dostaviti organu


uprave koji je donio upravni akt na odgovor u određenom roku i da ist
dostavi upravne spise kantonalnom sudu. Ako ne dostavi spise u
ostavljenom roku, a predmet se ne može riješiti bez spisa, tada organ
uprave povrijeđuje službenu dužnost, tad asud ima pravo i obavezu da
podnese prijavu disciplinskoj komisiji protiv službenog i odgovornog lica u
tom organu. O pokretanju disciplinskog postupka obavještava se Vlada
FBiH ili Vlada kantona. Tužba se može riješiti i bez spisa ako stranka
osporava samo sa aspekta primjene materijalnog prava. Tužba se
dostavlja i drugim strankama na odgovor ako je višestranački predmet.
Najduži rok za odgovor je 20 dana.

Šta sve može tužilac? On može tražiti da prisustvuje nejavnoj sjednici,


bez obzira da li stvar rješava pojedinac ili vijeće. Kod nejavne sjednice
nema rasprave. Sudija mora pozvati ovakvog tužioca, predočiti mu stvar i
tužbu, može nu dozvoliti da nešto dodatno kaže ako ima, tužilac može i
dati neke nove dokaze. Kada sud ocijeni da nema više razloga da
prisustvuje sjednici pušta ga da ide i nastavlja svoj rad. Raniji zakon nije
imao nejavnu sjednicu. Stranka u tužbi i u odgovoru na tužbu može tražiti
da se zakaže javna rasprava, ovo može tražiti u tužbi i u odgovoru na
tužbu i ako to traži sud je mora zakazati. Na raspravu se pozivaju stranke,
predstavnik organa uprave koji je donio akt, s tim da kad ser stranka
poziva upozorava se da ponese sve dokaze koji će dokazati njene tvrdnje
iz tužbe. Tok rasprave: sudija izvjestilac izlaže ukratko predmet (kada je

Stranica 221 od 248


vijeće) a predsjednik vijeća rukovodi raspravom, tužilac izlaže tužbu,
mogu biti i svjedoci. Zapisnik se vodi, a u njega se unose najbitnije stvari.
Takva rasprava ne bi trebala trajati duže od pola sata. Pošto se zapisnik
potpiše, stranke napuštaju raspravu, a odluka se upisuje u zapisnik (ali ne
mora odmah, može i naknadno) u roku od 30 dana. Ako stranka izostane
sa raprave a uredno je pozvana, to ne spriječava sud da radi – nema
odgode, pa čak ako ne dođe ni jedna stranka. Odgoditi se može ako nema
dokaza o urednoj dostavi poziva. U ZUP-u je obavezna lična dostava.
Dostava odluke – stranka je dužna sama doći na sud i preuzeti odluku jer
joj se na usmenoj raspravi saopšti kada će biti izrađena odluka. Ako je bila
nejavna rasprava – može se dostaviti poštom.

Rješavanje suda po tužbi? Sud rješava po osnovu činjenica utvrđenih u


pobijanom prvostepenom ili drugostepenom postupku. Kada sud na
raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje od onog utvrđenog u upravnom
postupku i otkloni propuste, i utvrdio da rješenje ne može opstati, sud
tada rješava stvar u meritumu (nema poništavanja rješenja i vraćanja na
ponovni postupak). Takožer može tužbu odbiti i potvrditi upravni akt i to je
opet meritorno rješavanje. Sud može da poništi sve prethodne akte i
donese meritornu odluku koja se izvršava. Njegova presuda kojom
meritorno rješava stvar predstavlja upravni akt. Gubila bi se smisao javne
rasprave ako stavr ne bi bila meritorno rješena.

Zakonitost osporenog akta? Sud je vezan zahtjevom (petitom tužbe) i


to mora da poštuje, ali je isključivo vezan razlozima tužbe. Zato je jako
važno koje će razloge stranka navesti u tužbi. Ako stranka u tužbi ne
ukaže na ništavost, sud ne može taj akt poništiti po službenoj dužnosti.
Kada sud odlučuje u vijeću (3 sudije) potrebne su 2/3 da se donese odluka.
Ako se član vijeća ne slaže, njegovo se mišljene piše na zapisnik i zatvori u
kovertu. Spor se rješava presudom. Presudom se tužba može uvažiti i to
na 2 načina: upravni akt se poništava i rješava se upravna stvar (čl.33 st-
1 i 2 ) tj. Javna rasprava- utvrđeno drugačije činjenično stanje sud donosi
odluku u roku od 30 dana. Sud nije dužan odlučiti po tužbi u roku od 30
dana osim ako nije održana javna rasprava, presuđuje u meritumu, a može
da tužbu uvaži i poništi i prvostepeno i drugostepeno rješenje i vrati na
ponovni postupa ali samo kada ocjeni da ovi organi mogu lakše i efikasnije
provesti postupak, nego sud. Ako nadležni organ ne postupi po presudi
suda u roku koji mu je sud odredio i kojom je vraćena stvar na ponovno
postupanje i naloženo da se postupi po uputama, on čini tešku povredu
službene dužnosti i tada je sud dužan podnijeti prijavu za pokretanje
disciplinskog postupka.

Šta presuda sadrži? Uvod (naziv suda, sastav suda,broj i datum, koji akt
pobija, u kojoj stvari, dan kada je održana sjednica), izreka, obrazloženje,
potpis sudije/predsjednika vijeća. Pouka o pravnom lijeku- protiv ove
presude žalba nije dopuštena. Nema pozivanja u ime naroda ili u ime BiH
u ovom postupku. Original presude se čuva u sudu a strankama se
dostavlja ovjereni prepis.

Pravni lijekovi? Protiv odluke kantonalnog suda donesene u upravnom


sporu ne može se izjaviti žalba. Protiv pravomoćne odluke kantonalnog

Stranica 222 od 248


suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti: zahtjev za
vanredno preispitivanje zbog povrede federalnog zakona ili drugog
federalnog propisa i ako je došlo do povrede pravila federalnog ZUP-a ako
je ta povreda uticala na donošenje rješenja (podnosi se vrhovnom sudu
FBiH- samo kada je kantonalni sud odluku temeljio na federalnim
propisima ili kada stranka smatra da je povrijeđen postupak prema
federalnim propisima), a kantonalnom se podnosi ako se odluka temelji na
kantonalnim propisima.
Zahtjev za varedno preispitivanje se podnosi u roku od 30 dana od dana
dostavljanja sudske odluke. dostavlja prvostepenom organu, koji zahtjev
dostavlja u roku od 3 dana drugostepenom sudu. Kada vrhovni sud dobije
zahtjev, dostavlja ga na odgovor organu čiji se akt pobija, a dostavlja se i
drugim strankama. Ako se zahtjev odmah dostavi drgostepenom sudu, isti
će ga primiti i dostaviti prvostepenom. Kao datum prijema računa se kada
je dostavljeno drugostepenom sudu. O zahtijevu uvijek odlučuje vijeće od
3 sudije (ranije je bilo vijeće od 5 sudija) Ovo je problem kod malih sudova,
tako da se u tom slučaju često dostavlja vrhovnom sudu na odlučivanje
(delegacija vrhovnog suda).
Ovim zahtjevom se ne može pobijati kantonalna odluka zbog nepotpuno i
netačno utvrđenog stanja. Sud samo ispituje zakonitost odluke u okviru
postavljenog zahtjeva, alii po službenoj dužnosti ispituje da li su pravilno
primjenjeni materijalni propisi i pravila postupka (uporedi sa revizijom u
ZPPu).
Stranka može tražiti održavanje javne sjednice i tome se ne mora
udovoljiti jer ovdje načelno se odlučuje na nejavnim sjednicama. Kako
odlučuje nadležni sud po ovajvim zahtjevima? Zahtjev se prvo dostavlja
strankama i određuje im rok u kojem trebaju odgovoriti. Rješenjem se
odbacuje neblagovremen, nedopušten ili neovlašten zahtjev. Donosi
presudu kojom odbija ili uvažava zahtjev. Ako ga uvažava kantonalnu
odluku će ukinutu ili preinačiti. Ako ukida vraća predmet na ponovni
postupak. Preinačenjem odluke, sud zapravo rješava po tužbi. U upravnom
postupku nema preinačenja, može izmjeniti rješenje. Zahtjev se upućuje
drugostepenom preko prvostepenog organa. Kantonalni sud dostavlja
spise a vrhovni sud dostavlja zahtjeve strankama na odgovor u roku koji
odredi sud.
Ponavljanje postupka? Postupak okončan presudom ili rješenjem suda
može se na zahtjev stranke ponoviti iz slijedećih razloga:
1. ako se dođe do novih činjenica ili dokaza za koje stranka nije znala u
vrijeme postupka, a takve su da se za njih ranije znalo mogla je biti
donesena drugačija odluka
2. ako u upravnom sporu nije pružena mogućnost stranci da učestvuje
u sporu (vlasnici stanova u stambenim predmetima, npr nije im
dostavljena tužba na odgovor)
3. ako je presuda donesena u krivičnoj ili građanskoj stvari pa je
kasnije ukinuta a korištena je u sporu
4. ako je odluka donesena uslijed izvršenja krivičnog djela sudije ili
službenog lica u sudu
ima ukupno 6 razloga.

Pokreće se tužbom, a o istoj odlučuje sudija pojedinac koji nije učestvovao


u donošenju odluke koja se pobija. Kada onaj sudi koji odlučuje o

Stranica 223 od 248


ponavljanju postupka ocijeni da su ispunjeni uslovi za ponavljanje
postupka, on će staviti van snage odluku kantonalnog suda i istovremeno
odlučiti po tužbi. Ako ne održava raspravu mora pribaviti sve spise jer po
njima odlučuje. Ukoliko ZUS ne sadrži pojedine odredbe shodno se
primjenjuju odredbe ZPP-a.
Razlog – kada je vođena javna rasprava pa je sud izvodio dokaze i
utvrđivao činjenice a nije samo radio po osnovu pribavljenih spisa. Rok za
ponavljanje je 30 dana od dana saznanja i objektivni rok od 5 godina.
Sudija pojedinac ako ne odbaci zahtjev za ponavljanje isti dostavlja na
odgovor. Protiv odluke o ponavljanju postupka sudije pojedinca dozvoljeno
je uložiti zahtjev za vanredno preispitivanje- provjeriti !!!!!.
Ombudsman može podnijeti ovaj lijek iz istih razloga iz kojih može
podnijeti tužbu (ali ne i iz drugih razloga) jer su formirani da štite ljudska
prava zagarantovana Ustavom i EKLJP.

Obaveznost presude? Član 57. – 59. Ako je presudom poništeno rješenje


i vraćeno prvostepenom organu, isti je dužan u roku od 15 dana donijeti
novo rješenje shodno uputama iz sudske presude. Ako on to ne učini, ili
donese rješenje protivno uputama iz presude, stranka može ponovo
podnijeti tužbu sudu, odnosno, zahtjev u kojem će zatražiti da sud koji je
poništio upravni akt riješi tu upravnu stvar jer organ uprave ćuti. Ako
upravni organ nije slijedio upute suda, stranka može podnijeti tužbu, a sud
tu stvar mora riješiti u meritumu, nema više vraćanja predmeta upravnom
organu. Odluka suda je upravni akt koji se izvršava (ako podlaže
izvršenju). Organ koji je ćutao vrši tešku povredu i protiv njega se može
pokrenuti disciplinski postupak.ako organ donese akt protivno
primjedbama suda iz presude , sud će po novoj tužbi morati ukinuti to
novo rješenje i sam će odlučiti tj donijeti presudu (ako je činjenično stanje
nesporno utvrđeno). Ako organ ne utvrdi činjenično stanje sud će sdasm
meritorno odlučiti i provesti postupak, ali kantonalni sud je dužan
pokrenuti disciplinski postupak protiv odogovrnog lica.

Postupak zaštite sloboda i prava pojedinaca zaštićenih ustavom


federacije? Sui generis pravno sredstvo. Članovi 60. - 62. Ovim pravnim
sredstvom se dozvoljava da se pobijaju akti koji se inače ne mogu pobijati,
a kojima se krše prava pojedinaca (iz ustava i međunarodnih konvencija i
sporazuma), pod uslovom da nije zajamčena druga sudska zaštita protiv
takvih akata. Zahtjev pored pojedinca može podnijeti i ombudsmen.
Ovakav zahtjev rješava kantonalni sud i to sudija pojedinac ili vijeće.
Zahtjev se smatra hitnim i rok rješavanja je 15 dana. Mora se dostaviti i
drugoj strani na odgovor osim ako očigledno proizilazi da su kršena ljudska
prava. U zahtjevu se treba navesti radnja, vrijeme, organ, podaci o
službenom ili odgovornom licu – član 63. te zahtjev da se otklone
posljedice. Može se podnijeti sve dok radnja traje. Odlučuje se rješenjem.
Protiv ovog rješenja dozvoljava se podnošenje zahtjeva za vanredno
preispitivanje i to vrhovnom sudu FBiH u roku od 8 dana. Osim
pojedinačnih akata, ovo se odnosi i na pojedinačne radnje tj. ponašanju
službenog ili odgovornog lica koji svojim radnjama onemogućava stranci
da ostvari ustavom zagarantovana prava i slobode. Ako se to zaista utvrdi,
tada postoji mogućnost da kantonalni sud donese rješenje kojim će
zabraniti dalje postupanje ili nepostupanje ili će naložiti da se postupi na

Stranica 224 od 248


određeni način i utvrđuje određene mjere u određenom roku kako bi se
otklonile te negativne posljedice. Postoji čak i mogućnost novčanog
kažnjavanja za neizvršenje naložene radnje (200-800 KM). Ovo rješenje
treba da izvrši kod koga se te radnje čine ili ne čine, a ako on to neće da
izvrši, onda sud može sam ili putem općinskih sudova da na zahtjev
stranke preuzme izvršenje tog rješenja.

Stranica 225 od 248


LITERATURA

Zakon o državnoj službi SNFBIH 67/05 (zadnja izmjena)


Zakon o namještenicima SBFBIH 49/05
Zakon o PIO (SNFBIH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05)
Zakon o državnoj službi u instistucijama BiH (SG BIH 19/02, 35/03, 4/04,
17/04, 26/04, 37/04, 48/05 i 2/06)
Zakon o radu FBiH (SNFBIH 43/99, 32/00 i 29/03)
Zakon o radu u institucijama BiH (SGBIH 26/04) – ne pitaju
Pravilnik o radnoj knjižici (SNFBIH 42/00, 53/00)

ZAKON O DRŽAVNOJ SLUŽBI U FBIH

Zakon o državnoj Službi u FBiH ne primejnjuje se na: (provjeriti u zakonu)


članove Parlamenta FBiH, predsjednika i 2 dopredsjednika, članove vlade,
sudije, tužioce, članove kantonalne vlade, članove zakonodavog tijela
kantona, članove općinskog i gradskog vijeća, gradonačelnika, pripadnike
policije, ured za reviziju.

Državni službenici mogu biti: državni službenici i rukovodeći državni


službenici. Rukovodeći državni službenici su rukovoditelj samostalne
uprave i samostalne upravne organizacije, sekretar organa uprave,
rukovodilac uprave i ustanove koja je u sastavu ministarstva, pomoćnici
rukovoditelja i glavni inspektori (federalni i kanotnalni). Ostali državni
službenici su: inspektori, stručni saradnici, viši stručni saradnici i stručni
savjetnici. O pravima i dužnostima državnih službenika odlučuje
rukovodilac organa uprave, odbor državne službe za žalbe i agencija za
državnu službu.

Državni službenici ispunjavaju slijedeće uslove: državljanin je BiH, ima


univerzitetsku diplomu, stariji je od 18 godina, zdravstveno je sposoban za
obavljanje određenog posla, i u zadnje 3 godine nije otpušten iz državne
službe i da nije obuhvaćen odredbom člana IX 1. Ustava BiH.

Postavljenje državnih službenika vrši rukovoditelj organa uprave uz


pribavljeno mišljenje agencije za državnu službu, a mišljenje nije
obavezujuće.

Popunjavanje upražnjenih radnih mjesta

Interni premještaj- znači da se državni službenici iz tog organa mogu


premjestiti na drugo radno mjesto u istom organu i taj premještaj može
biti dobrovoljan i nametnut. Može se vršiti preuzimanje državnih
službenika iz jednog u drugi organ s tim da mora biti ista razina. Zatim
može se vršiti popuna sa liste prekobrojnih službenika. Ako se ne može
vršiti popuna na ove načine onda ide javno popunjavanje preko agencije
za državnu službu. Unaprjeđenje se također vrši internim oglasom.

Stranica 226 od 248


Radni odnos na određeno vrijeme- procedura je ista kao i kod
zapošljavanja na neodređeno vrijeme ali on ne može prerasti u radni
odnos na neodređeno vrijeme .

Državni službenik ima pravo žalbe odboru državne službe za žalbu , a


zatim pravo tužbe sudu. Kada se osoba prvi put zapošljava u organima
uprave probni rad traje 6 mjeseci. Ocjenjivanje državnih službenika vrši se
svakih 12 mjeseci i rukovodilac organa uprave o tome donosi rješenje.
Rješenje se donosi na prijedlog neposredno nadređenog službenika. U
organima uprave mogu se zaposliti pripravnici i to na jednu godinu.
Naknada za privremeno obavljene poslove – ako državni službenik
privremeno obavlja poslove dakle druge poslove uz svoje- zakon predviđa
naknadu od 50%.
Godišnji odmor- rukovodioci imaju najmanje 25 a najviše 36 radnih dana a
ostali državni službenici najmanje 20 dana.

Prestanak radnog odnosa državnih službenika – prestaje dobrovolnjim


istupanjem iz službe, kada ispuni 65 godina života i 40 staža osiguranja
prema općim propisima, disciplinska mjera prestanka (o disciplinskoj
odgovornosti odlučuje komisija koju formira agencija za državnu službu,
protiv rješenja komisije može se podnijeti žalba odboru), smrću, ako izgubi
državljasntvo BiH, sticanje državljanstva druge države suprotno Ustavu
Bih, ako ne zadovolji na probnom radu, prekobrojnost, ako dvije uzastopne
ocjene ima «ne zadovoljava», ako je osuđen na kaznu zatvora preko 6
mjeseci.

Mjere komisije:
- prestanak radnog odnosa
- javna opomena
- suspenzija prava učestvovanja za unapređenje u
naredne dvije godine (postoje obligatorna i
fakultativna suspenzija)

odredba o osnivanju se nalazi u Sl.Gl.FBiH 48/03 a osnovala je Vlada FBiH.


Agencija za državnu službu postoji i na nivou FBiH i BiH. Nadležnosti ADS –
edukacija državnih službenika, planira proces zapošljavanja, utvrđuje
jedinstvane kriterije za postavljenje državnih službenika, pruža stručnu
pomoć organima uprave, i podnosi izvještaj o svom radu Vladi FBiH.

Svi instituti koji nisu uređeni ovim zakonom uređuju se primjenom općih
propisa – zakon o radu FBiH.

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA Sl.Gl.FBiH 49/05

Namještenici rade na dopunskim poslovima osnovne djelatnosti organa


uprave. O pravima i dužnostima odlučuje rukovodilac a žalbe mogu uložiti
odboru i ukoliko nisu zadovoljni odlukom odbora mogu tražiti zaštitu od
općinskog suda. Raspoređivanje i postavljanje namještenika vrši
rukovodilac. Popunjavanje upražnjenog radnog mjeta vrši se putem
internog oglasa a rukovodilac upravnog organa imenuje internu komisiju
koja će sprovesti taj oglas. Ako se mjesta ne mogu popuniti na taj način

Stranica 227 od 248


onda će se popuniti javnim oglasom, sa tim da ga ne raspisuje agencija
već rukovodilac. Uvjeti su isti kao za državne službenike osim stručne
spreme. Namještenci su osobe sa SSS i VŠS. Primaju se na rad putem ADS,
probni rad je 3 mjeseca. Provjeri oko primanja preko ADS-a.) ugovor na
određeno vrijeme može biti do dvije godine za razliku od državnih
služenika kod kojih to nije određeno. Namještenici se ocjenjuju svakih 12
mjeseci a dvije negativne ocjene dovode do prestanka radnog odnosa.
Pripravnički staž traje 6 mjeseci za SSS i 9 za VŠS. Godišnji odmor
najmanje 18 dana a najviše 30. plaćenog odsustva 7 dana a neplaćeno u
skladu sa kolektivnim ugovorom i pravilnikom. Prestanak ugovora o radu
je isti kao kod državnih službenika.

ZAKON O PIO Sl.Gl.FBiH 29/98, 49/00, 32/01 i 73/05

Prava iz PIO: pravo na starosnu penziju, pravo na invalidsku penziju, pravo


na porodičnu penziju i prava osiguranika sa preostalom radnom
sposobnšću.

Invalidnost postoji kada osiguranik zbog trajnih promjena zdravstvenog


stanja ne može da radi na odgovarajućim poslovima, a te promjene
nastale su zbog: povrede na radu, povrede van rada, bolesti koja se ne
može otkloniti liječenjem ili medicinskom rehabilitacijom, profesionalne
bolesti i u tom slučaju kod osiguranika nastaje gubitak radne sposobnosti.
Izmjenjena radna sposobnost nastaje kada osiguranik ne može da obvalja
poslove svog radnog mjesta sa punim radnim vremenom, ali može da
obavlja druge poslove uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju.

Starosna penzija – uvjeti: da osoba ima 65 godina života i minimalno 20


godina staža osiguranja, odnosno 40 godina staža osiguaranja bez obzira
na godine starosti.

Invalidska penzija – dovoljno je da se utvrdi gubitak radne sposobnosti


prouzrokovan povredom na radu ili profesionalnom bolešću.

Porodična penzija – (provjeri u zakonu) pravo na nju ima: bračni partner


(žena preko 45, muškarac preko 65 godina), djeca do 15 godina, ako se
nalaze na redovnom školovanju do 25 godina, supruga iz razvedenog
braka ako je presudom za razvod braka utvrđeno pravo na izdržavanje.

Vrste staža:
− poseban staž – na njega imaju pravo pripadnici Armije BiH,
HVO i policije koji su uzeli učešće u odbrani BiH i to u periodu od
30.04.1991. – 22.12.1995. godine (računa se u dvostrukom trajanju)
− staž osiguranja koji se računa sa uvećanim trajanjem –
odnosi se na osiguranike koji rade na naročito teškim i po zdravlje
štetnim poslovima gdje se ni posebnim mjerama zaštite na radu ne
mogu poboljšati uslovi rada
− staž osiguranja sa efektivnim trajanjem - pravo na taj staž
imaju osobe koje rade puno radno vrijeme, nepuno radno vrijeme,

Stranica 228 od 248


osobe koje rade sa skraćenim radnim vremenom koje se računa kao
puno radno vrijeme
− penzijski staž – to je staž na osnovu koga osiguranik
ostvaruje prava iz PIO a to je samo za onaj staž koji je plaćen.

ZAKON O RADU

Radni odnos zasniva se zaključivanjem ugovora o radu između zaposlenika


i poslodavca. Ugovor o radu – elementi: naziv i sjedište poslodavca, ime i
prezime zaposlenika, da li se ugovor zaključuje na određeno ili
neodređeno vrijeme, početak rada na određenim poslovima, mjesto rada,
radno mjesto, raspored radnog vremena, plaća i ostale naknade na koje
ima pravo zaposlenik, otkazni rokovi, godišnji odmori, odsustva (plaćena i
neplaćena) i drugi elementi predviđeni pravilnikom o radu. Poslodavac ne
može tražiti podatke koji nisu vezani za posao.

Poslodavac može zaključiti ugovor o radu sa pripravnikom i volonterom


radi stručnog osposobljavanja za obavljanje određenog posla. Ukoliko je
potrebno radno iskustvo za obavljanje određenog posla poslodavac može
sa osobom zaključiti ugovor o pripravničkom radu na godinu dana koji se
dostavlja zavodu za zapošljavanje, kao i ugovor o volonterskom radu.
Radno iskustvo koje je osoba stekla obavljajući pripravnički i volonterski
rad uzima se kao radno iskustvo za obavljanje nekih drugih poslova. Za
vrijeme obavljanja volonterskog rada poslodavac je dužan da osigura
osobu od povreda na radu i profesionalnih bolesti.

Radno vrijeme kod poslodavca traje 40 sati sedmično, s tim da može biti
puno, nepuno (znači 4 ili 5 sati u toku dana) i ta osoba može zaključiti još
jedan ugovor kod drugog poslodavca na nepuno vrijeme kako bi imala
puno radno vrijeme, prekovremeno (10 sati sedmično + 10 sati uz
saglasnost zaposlenika). Prekovremeno ne može raditi maloljetnici i
trudnice. Skraćeno radno vrijeme je puno radno vrijeme ako govorimo o
osobi kod koje je cijenjena njena radna sposobnost od strane nadležnog
organa i utvrđeno da ta osoba može da radi na istim poslovima ne osam
već 6 ili 4 sata. Žene ne mogu da rade noću, pod vodom, zemljom na na
ročito teškim i po zdravlje štetnim poslovima. Ako priroda posla zaht6ijeva
poslodavac može napraviti preraspodjelu radnog vremena npr. Jedan broj
dana ili mjeseci radi više a drugi dio manje ili nikako.

Noćni rad se smatra rad od 22.00 do 06.00 sati (u poljoprivredi do 05:00


sati).

Maloljetnici imaju pravo na godišnji odmor koji ne može trajati manje od


24 dana. Pravo na odmor postoji: u toku rada, ne može biti manje od 30
minuta, odmor između dva radna dana ne može biti kraći od 12 sati,
sedmični odmor manje od 24 sata i godišnji odmor manji od 18 dana.
Godišnji odmor se može koristiti iz dva dijela, prvi ne može biti kraći od 12
dana, a drugi dio se može koristiti do 30. juna naredne godine. Odsustva
mogu biti plaćena i neplaćena. Plaćena 7 dana i neplaćeno odsustvo koje
utvrđuje poslodavac: po 4 dana za vjerske praznike, dva dana plaćeno i
dva neplaćeno.

Stranica 229 od 248


Naknada plaće: plaćeno odsustvo, godišnji odmor, bolovanje...

Prestanak ugovora o radu: ako je zaključen na određeno vrijeme,


sporazumom, ako zaposlenik navrši 65 godina života odnosno 20 godina
osiguranja ili ako navrši 40 godina osiguranja bez obzira na starosnu dob
ako se poslodavac i zaposlenik ne dogovore drugačije, ako je zaposlenik
osuđen na kaznu zatvora duže od tri mjeseca, i odluka nadležnog suda
koja za posljedicu ima prestanak radnog odnosa, danom dostavljanja
pravosnažnog rješenja o gubitku radne sposobnosti, otkazom ugovora o
radu (rokovi: 7 – ako zaposlenik daje otkaz i 14 dana – ako poslodavac
daje otkaz), smrću. Ako poslodavac otkazuje ugovor o radu zbog
nepredviđenih okolnosti a zaposlenik se nalazi kod njega duže od dvije
godine ima pravo na otpremninu. Za obavljanje privremenih i povremenih
poslova zaključuje se poseban ugovor.

Zaposlenik zažtitu svojih prava može tražiti kod: poslodavca i kod


nadležnog suda (općinski). Kod suda zaštitu može tražiti u roku od godinu
dana od dana saznanja za povredu prava.

Ako poslodavac ima preko 15 zaposlenika, zaposlenici mogu formirati


Vijeće zaposlenika, a ako nema 15 zaposlenika ili nije formirano, sindikat
obavlja funkciju Vijeća zaposlenika.

Štrajk – zaposlenici imaju pravo organizirati štrajk i niko ne smije iz tih


razloga imati manja prava od onih koji nisu učestvovali u štrajku.

Radna knjižica – je javna isprava koju izdaje nadležna općinska služba za


rad i može se izdati osobi koja ima 15 godina života. Izdaje se na zahtjev
te osobe, a izdaje je nadležna općinska služba za poslove rada. U radnu
knjižicu se upisuju opći podaci o zaposleniku, a prilikom zasnivanja radnog
odnosa zaposlenik je dužan predati radnu knjižicu poslodavcu, a
poslodavac je dužan izdati potvrdu o tome. Ako se desi da se zaposleniku
poslije prestanka radnog odnosa ne preda radna knjižica, ista se dostavlja
nadležnoj općinskoj službu po prebivalištu zaposlenika. Ako je zaposlenik
umro – predaje se srodnicima.
Ispravku netačno upisnih podataka može da vrši PIO i općinska služba.

Privremeni i povremeni poslovi - to su poslovi za koje se ne može


zaključiti ugovor o radu na određeno ili neodređeno vrojeme i ne mogu
trajati duže od 60 dana u toku godine.

Stranica 230 od 248


UPRAVA

1. Vijeće ministara
2. Vlada FBiH
3. Osnivanje organa uprave u FBiH
4. gdje su smještena federalna ministarstva
5. nabrojati nekoliko federalnih ili državnih ministarstava
6. sticanje državljanstva BiH
7. prestanak državljanstva BiH

ORGANIZACIJA UPRAVE

1. poslovi urgana uprave


2. povjeravanje javnih ovlaštenja
3. kako se osnivaju samostalen uprave, uprave u okviru ministarstva,
nabrojati neke
4. rukovođenje organima uprave i upravnim organizacijama (ministar i
direktor) i koje propise donose organi uprave
5. odnos organ uprave prema zakonodavnoj vlasti, izvršnoj vlasti,
prema građanima, pravnim osobama i obudsmenima
6. opće odredbe inspekcijskog nadzora; upravna inspekcija (rijetko),
zapisnik

UPRAVNI POSTUPAK

1. načela
2. stvarna i mjesna žnadležnost
3. izuzeće službene osobe
4. stranke u upravnom postupku
5. zapisnik
6. dostavljanje pismena
7. rokovi
8. povrat u pređašnje stanje
9. pokretanje prvostepenog upravnog postupka; skraćeni i posebni
ispitni postupak
10. rješenje i vrste rješenja
11. žalba; rad prvostepenog
organa po žalbi; rad drugostepenog organa po žalbi;
12. vanredna pravna
sredstva, nabrojati i obrazložiti jedno
13. pravne posljedice
poništavanja i ukidanja rješenja
14. kada je izvršno
prvostepeno i drugostepeno rješenje
15. kada je pravosnažno,
kada je konačno rješenje

UPRAVNI SPOR

Stranica 231 od 248


1. ko može podnijeti zahtjev za pokretanje spora
2. nadležnost prema ZUS BiH
3. može li se upravni spor pokrenuti ako drugostepeni organ nije donio
rješenje
4. da li uložena tužba odlaže izvršenje rješenja (u pravilu ne, stranka
može tražiti odgodu izvršenja)
5. postupak po tužbi, ko odlučuje, presuda, ko rješava (sudija
pojedinac)
6. Pravni lijekovi (samo zahjtev za vanredno preispitivanje sudske
odluke i ponavljanje postupka)
7. obaveznost presude
8. stranke u upravnom sporu

RADNO PRAVO
1. na koga se primjennjuje a na koga ne primjenjuje zakon o
državnoj službi
2. ko su državni službenici, kako se dijele i koje uvjete treba da
ispuni osoba da bi imala status državni službenici.
3. ko odlučuje o pravima i dužnostima državnih službenika
(rukovodilac, žalbeno odjeljenje ADS i sud)
4. ADS
5. prestanak radnog odnosa državni službenici

ZAKON O PIO

1. koja prava ima osiguranik


2. vrste penzija i jedna da se objasni
3. vrste staža i jedna da se objasni

ZAKON O NAMJEŠTENICIMA

1. Ko su namješetenici
2. ocjenjivanje;
3. probni rad

RADNA KNJIŽICA I ZAKON O RADU


1. Elementi ugovora o radu
2. prestanak ugovora o radu
3. koja prava propisuje zakon o radu za maloljetnike i žene
4. vrste odmora i odsustva
5. kada zaposleniku pripada nakanada plaća, čime se utvrđuje
6. vijeće zaposlenika
7. kod koga zaposlenik ostvaruje svoja prava iz oblasti rada
8. privremeni i povremeni poslovi
9. radna knjižica po pravilniku o radnoj knjižici
10. šta se ne smatra prekidom ugovora o radu (godišnji odmor,
bolovanje, ako je zaposlenik zaključio ugovor o radu kod istog
poslodavca s prekidom od 15 dana)

Stranica 232 od 248


11. otkaz ugovora

Stranica 233 od 248


Dejtonski sporazum- anex 4 okvirnog sporazuma za BiH
EKLJP i njeni protokoli

Ustavi Entiteta Statut Brčko Distrikta

ustavi kantona
zakoni entiteta zakoni Brčko Distrikta

USTAVNI SISTEM

Općenito o ustavu BiH


Ustav je najviši pravni akt, garancija demokratije. Ustav BiH je potpisan,
nije usvojen, on je dio Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH (Dayton-ski
sporazum). Aneks IV ovog Sporazuma je ustav BiH. Ustav BiH je parafiran
21.11.1995 u Daytonu, SAD, a potpisan u Parizu, 14.12. 1995. godine i isti
dan je stupio na snagu. On predstavlja decentarlizirani model načina na
koji bi se trebala orhanizirati država. Zasniva se na principu podjele vlasti.
Ima preambulu i normativni dio. Preambula govori o zaštiti vlasnišva i
tržišne ekonomije. U normativnom dijelu obrađena su ljudska prava i
institucije vlasti.

Ustavni principi su:


• Princip kontinuiteta BiH (član I.1. Ustava BiH) - RbiH čije je ime
zvanično ime od sada BiH nastavlja svoje preavno postojanje po
međunarodnom pravu kao država sa unutrašnjom strukturom
modificiranom ovim ustavom i sa postojećim međunarodno proiznatim
granicama. Ona ostaje država članica UN i može kao BiH zadržati
članstvo ili zatražiti prijem u organizacijama unutar sistema UN-a, kao i
u drugim međunarodnim organizacijama.
• Princip vladavine prava (zakona) (član I.2 Ustava BiH) – BiH je
demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu
slobodnih i demokratskih izbora.
• Princip podjele vlasti - trodioba vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku
vlast. Sudska vlast je nazavisna i samostalna od zakonodavne i izvršne
vlasti.
• Princip izvršenja sudskih odluka – svi organi vlasti su dužni provoditi
sudske odluke i pomagati u njihovom izvršenju
• Princip kontinuiteta propisa koji su se zatekli na dan potpisivanja
ustava BiH i usvajanja ustava FBiH – zatečeni propisi ostaju na snazi,
ako nisu u suprotnosti sa ovim ustavom, dok kompetentna vlast ne
donese svoj propis
• Princip ustavnosti – podrazumijeva usklađenost sa ustavom BiH svih
nižih ustava, zakona i podzakonskih akata (tzv.hijerarhija zakonskih
akata)

Stranica 234 od 248


Odnos ustava BiH i Evropske konvencije o ljudskim pravima
(EKLJP) - EKLJP je objavljena u Službenom glasniku BIH 6/99. Član II. 2
ustava BiH – međunarodni standardi određuej odnos ustava BiH i EKLJP –
EKLJP se direktno i prioritetno primjenjuje u BiH. Direktno znači da se
primjenjnuje po članu II.2 ustava BiH. Samo je ona sastavni dio našeg
ustavnog poretka. Ostale konvencije se ne primjenjuju direktno i
prioritetno. Prioritetno znači da ima prioritet sa ostalim domaćim
zakonima, koji trebaju da budu usklađeni sa istom. (Član II.2 Ustava BiH -
prava i slobode utvrđene u EKLJP i njenim protoklima se direktno
primjenjuju u BiH. Ovi akti imaju akti imaju prioritet nad svim ostalim
zakonima)

Ustavni sistem – Ustav BiH, Ustavi entiteta, Ustavi kantona u FBiH,


Statut Brčko Distrikta. Poslije ustava, dolaziomo na zakone. Imamo
državne zakone, federalne zakone, kantonalne zakone, zakone RS i
zakone Brčko distrikta. Nakon zakona idu propisi na nivou države,
federalni propisi, kantonalni propisi, općinski propisi, propisi gradova.
Kada se spuštamo sa nivoa države na Federaciju kao entitet, imamo
kantonalno uređenje federacije:
1. Unsko-sanski kanton sa sjedištem u Bihaću
2. Posavski kanton sa sjedištem u Orašju (sjedište kantonalnog suda je
u Odžaku)
3. Tuzlanski kanton sa sjedištem u Tuzli
4. Zeničko-dobojski kanton sa sjedištem u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton sa sjedištem u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton sa sjedištem u Mostaru
7. Srednje-bosanski kanton sa sjedištem u Travniku (sjedište
kantonalni suda je u Novom Travniku)
8. Zapadnohercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu
9. Sarajevski kanton sa sjedištem u Sarajevu
10. Kanton 10 sa sjedištem u
Livnu

Razlike Vašingtonskog i Dejtonskog Ustava po formi?

Federalni ustav zovu i Washingtonski ustav, zbog sprazuma koji je


postignut u Washingtonu. Razlika po formi između Daytonskog i
Washingtonskog ustava je ta što je ustav BiH potpisan 14.12.1995.
godine, nije ga donijela Ustavotvorna skupština, Dejtonski ustav je dio
mirovnog sporazuma i stupio je na snagu danom potpisivanja, za razliku
od ustava FBiH koji je usvojen u ustavnopravnoj proceduri od strane
Ustavotvorne skupštine FBiH. Ustav BiH nije objavljen u službenim
glasilima, a ustav FBiH je objavljen u SN FBiH broj 1/94. i stupio je na
snagu 30.03.1994. godine.

Ko obavlja zakonodavnu vlast u BiH? Zakonodavnu vlast obavljaju: na


nivou BiH - Parlamentarna skupština BiH, na nivou FBiH - Parlament FBiH,
na nivou kantona – Skupština kantona, u RS – Narodna skupština RS, u
Brčko distriktu - Skupština Brčko distrikta, u općinama – općinsko vijeće
(donose samo propise), na nivou grada - Gradsko vijeće.

Stranica 235 od 248


EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA (EKLJP) –
04.11.1950. godine potpisana u Rimu objavljena je u SG BIH 6/99.

Ljudska prava po EKLJP: pravo na život (član 2), pravo na slobodu i


sigurnost (član 5), pravo na pravično suđenje (član 6), kažnjavanje samo
na osnovu zakona i zabrana retroaktivnog djelovanja pravne norme (član
7), pravo na poštivanje privatnog i obiteljskog života (član 8), pravo na
sklapanje braka (član 12), pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13), pravo
na jednakost pred zakonom. Ovaj član je povezan sa Pravo na pravično
suđenje (Član 6) je ključan za diplomirane pravnike i glasi: svako tokom
odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj
optužbi protiv njega ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom
roku, pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu
zakona. Sudija mora biti nezavisan od svega osim od zakona i morala.
Nepristrasno znači da se sa jednakom pažnom cijene navodi obje strane
(«bez mržnje i naklonosti»). Samostalnost suda - o prvostepenoj sudskoj
odluci može odlučivati samo drugostepeni sud. Pravo na poštivanje
privatnog i obiteljskog života (član 8) – Važeći porodični zakon: muž nema
pravo na tužbu na razvod braka za vrijeme trudnoće žene odnosno starosti
djeteta do 3 godine. Ovdje su pobijedili interesi materinstva i zaštita
djeteta. Pravo na djelotvorni pravni lijek (član 13) - pravna pouka u svakoj
prvostepenoj odluci

Ljudske slobode po EKLJP: sloboda misli, savjesti i vjeroispovjesti (član


9), sloboda izražavanja (član 10) i sloboda okupljanaj i udruživanja (član
11)

Zabrane po EKLJP: zabrana mučenja (član 3), zabrana ropstva ili


prinudnog rada (član 4), zabrana diskriminacije (član 14) i zabrana
zloupotrebe prava (član 17).

Protokoli EKLJP - najvažniji je prvi protokol – zaštita imovine. Protokol 6 –


ukidanje smrtne kazne. U ranijem sistemu je postojala, a 1998. godine je
brisana iz krivičnog zakonodavstva FBIH iz razloga usklađivanja sa EKLJP.

ZAKONODAVNA VLAST NA NIVOU BIH

To je Parlamentarna skuptšina BiH koja se satoji od dva doma:


Predstavnički (zastupnički) dom koji ima 42 poslanika (zastupnika) koji se
biraju sukladno izbornom zakonu na neposrednim tajnim izborima, i to 2/3
iz FBiH a 1/3 iz RS. Kvorum čini većina svih zastupnika. Dom naroda ima
15 delegata (izaslanika) i to 2/3 iz FBiH (5 H + 5B) a 1/3 iz RS (5S). Biraju
se iz Doma naroda Parlamenta FBiH odnosno iz Narodne skupštine RS.
Devet delegata Doma naroda čine kvorum, s tim da su prisutna najmanje
3 Hrvata, 3 Bošnjaka i 3 srpska delegata. (Posalnici se biraju na
neposrednim tajnim izborima, a delegat se delegira iz Doma naroda
Parlamenta FBIH i Vijeća naroda Narodne skupštine RS.)

Stranica 236 od 248


Nadležnost je kogentna norma (ius cogens) i povreda nadležnosti
predstavlja najtežu formalnu povredu postupka. Nadležnosti
Parlamentarne skupštine BiH su:

• Donošenje zakona
• Odlučivanje o izvorima i visini sredstava za rad institucija BiH i za
podmirivanje međunardonih obaveza BiH
• Odobravanje budžeta za institucije BiH
• Odlučivanje o davanju saglasnosti na ratifikaciju ugovora
• Ostale nadležnosti potrebne za izvršavanje njenih dužnosti ili one
nadležnosti koje su joj dodijeljene uzajamnim sporazumom entiteta.

IZVRŠNA VLAST BiH je tema upravnog prava

Nadležnost Predsjedništva BiH:

• Vođenje vanjske politike BiH


• Imenovanje ambasadora i drugim međunarodnih predstavnika BiH
• Zastupanje BiH u međunarodnim i evropskim integracijama
• Vođenje pregovora o sklapanju međunarodnih ugovora BiH i
ratificiranje takvih ugovora
• Izvršavanje odluka Parlamentarne skupštine BiH
• Predlaganje godišnjeg budžeta Parlamentarnoj skupštini BiH
• Obavljanje i drugih funkcija koje mu dodjeli Parlamentarna skupština ili
na koje pristanu entiteti.
Pročitati član 5. koji govori o prenosu nadležnosti sa entiteta na državu
BiH- pročitati!!!!! Izvršen je prenos nadležnosti u pogledu odbrane na nivo
države BiH.

ZAKONODAVNA VLAST F BIH

Zakonodavna vlast FBiH je Parlament FBiH koji ima dva doma: Zastupnički
(predstavnički) dom koji se sastoji od 98 poslanika (zastupnika) koji se
biraju na neposrednim izborima tajnim glasanjem, sa izvorne liste svake
registrirane stranke.Dom naroda se sastoji od 58 delegata (izaslanika) i to
po 17 delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i 7 delegata iz reda
ostalih. Delegate biraju kantonalne skupštine na mandat od 4 godine.

Nadležnosti Parlamenta FBIH su:


• Donošenje zakona o vršenju funkcija federalne vlasti
• Izbor predsjednika i dva potpredsjednika FBiH
• Potvrđivanje imenovanja Vlade FBiH većinom glasova
• Donošenje budžeta FBiH
• Vršenje drugih nadležnosti koje su mu povjerene

IZVRŠNA VLAST F BIH

Šef federalne izvršne vlasti je Predsjednik FBiH i dva podpredsjednika.


Nadležnosti Predsjednika FBIH:

Stranica 237 od 248


• Imenovanje Vlade FBiH
• Imenovanje sudija Ustavnog suda FBIH na prijedlog Visokog sudskog i
tužilačkog vijeća BiH
• Potpisivanje odluka Parlamenta FBiH nakon njihovog donošenja
• Davanje pomilovanja za djela utvrđena federalnim zakonima

KANTONALNO UREĐENJE FBIH- Zakon o federalnim jedinicama


kantonima
FBiH je jedan od entiteta države BiH. ona se satoji od federalnih jedinica –
kantona. Imamo 10 kantona obrazovanih u FBiH. Kantoni imaju nazive
određene isključivo prema gradovima koji su sjedišta odgovarajućih
kantonalnih vlasti ili prema regionalnim geografskim karakteristikama.
Svaki kanton ima ustav kojim se osiguravaju institucije vlasti i zaštita
ljudskih prava. Naziv kantona se utvrđuje ustavom kantona.

1. unsko- sanski kanton


2. posavski kanton
3. tuzlanski kanton
4. zeničko- dobojski kanton
5. bosansko- podrinjski kanton Goražde
6. srednjo- bosanski kanton
7. hercegovačko- neretvanski kanton
8. zapadno- hercegovački kanton (sjedište u Širokom Brijegu)
9. Kanton Sarajevo
10. Kanton 10

ZAKONODAVNA VLAST KANTONA


To je Kantonalna skupština koja se sastoji od jednog doma. Nadležnosti
kantonalne skupštine su:
• Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja kantonalni ustav
• Donosi zakone i druge propise za izvršavanje kantonalnih nadležnosti
• Usvaja budžet kantona

NADLEŽNOSTI GRADSKOG VIJEĆA:


• Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut grada
• Bira gradonačelnika
• Donosi budžet grada
• Donosi druge propise u izvršavanju prensenih ovlaštenja i vrši druga
ovlaštenja utvrđena statutom

NADLEŽNOSTI OPĆINSKOG VIJEĆA:


• Priprema i dvotrećinskom većinom usvaja statut općine
• Usvaja općinski budžet
• Donosi propise o oporezivanju i na druge načine osigurava potrebno
oporezivanje
• Donosi propise u izvršavanju općinskih nadležnosti

ZATEČENI PROPISI PREMA USTAVU FBIH

Stranica 238 od 248


To su zakoni, drugi propisi i sudska pravila koja su bila na snazi na dan
stupanja na snagu ustava FBiH (30.03.1994. godine). Oni ostaju na snazi
pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa ustavom FBIH. Oni osatju na snazi
dok nadležni organi vlasti ne odluče drugačije, odnosno, dok kompetentna
vlast ne donese svoj propis.

PRINCIP IZVRŠENJA SUDSKIH ODLUKA PREMA USTAVU FBIH


Svi organi vlasti izvržavat će i pomagati u izvršavanju presuda i rješenja
svih sudova navedenih u ovom ustavu. Premijer Vlade FBIH nadležan je za
osiguranje izvršavanja odluka sudova FBiH.

AMANDMANI NA USTAV FBIH


Može ih predlagati Predsjednik FBiH u saglasnosti sa potpredsjednicima,
Vlada FBiH, većina poslanika u Predstavničkom domu ili većina hrvatskih
ili bošnjačkih delegata u Domu naroda.

AMANDMANI NA USTAV BIH


Izmjene i dopune ustava BiH mogu se vršiti odlukom Parlamentarne
skupštine BiH donesenom dvotrećinskom većinom prisutnih delegata koji
su glasali.

STUPANJE NA SNAGU ZAKONA


Zakoni stupaju na snagu kako je u njima utvrđeno, ali ne ranije nego što
budu objavljeni u službenom glasilu FBiH. Zakoni nemaju retroaktivno
dejstvo. PRAVILO: Ustavom se stvari utvrđuju, a zakonom propisuju.
Vacatio Legis - vakacioni rok (čekanje zakona) – rok po isteku kojeg će se
zakon početi primjenjivati, iako je stupio na snagu npr. zakon stupa na
snagu 8. dana od dana objvljivanja a počet će se primjenjivati u roku od 6
mjeseci kao što je npr bio slučaj sa porodičnim zakonom, (razlog za
vakacioni rok je (najčešće) radi donošenje podzakonskih propisa).
Odluke visokog predstavnika su konačne i obvezujuće (član 10 Ustava
BiH), a Parlament je dužan usvojiti zakone u identičnom tekstu kao te
odluke.

Stranica 239 od 248


SUDSKI SISTEM U BIH
Na nivou BiH: Ustavni sud BiH (ustavna kategorija) i sud BiH (zakonska
kategorija) Sastav ustavnog suda: 9 sudija od toga- 4 bira Predstavnički
dom Parlamenta FBiH, 2 Narodna Skupština RS-a i 3 predsjednik
Evropskog suda za ljudska prava uz obavezne konsultacije sa
Predsjedništvom BiH koje nemaju obavezujući karakter.
Apelaciona jurisdikcija Ustavnog suda BiH?
Pred Ustavnim sudom FBiH nema mogućnosti da se pojedinac pojavi kao
apelant.
Pred državnim Ustavnim sudom može se pojaviti jer je Ustavom propisano
da on ima drugostepenu nadležnost o pitanjima sadržanim u Ustavu kada
ona postanu predmetom spora po osnovu odluke bilo kojeg suda u BiH.
Tri su pretpostavke da bi pojedinac podnio apelaciju Ustavnom sudu BiH:
1. kršenje ustavnog prava
2. iscrpljivanje svih pravnih lijekova u entitetu
3. rok od 60 dana od pravomoćne odluke po redovnim pravnim
lijekovima – provjeriti !!!!!

Pojedinac ne može tražiti ocjenu ustavnosti nekog zakona, njegova


apelacija po tom pitanju bila bi odbijena.

Na nivou FBiH: Ustavni sud FBiH (ustavna kategorija) i Vrhovni sud FBiH
(zakonska kategorija)
Na nivou kantona: Kantonalni sud (svaki kanton po jedan) i općinski
sudovi (ukupno 28) – finansiraju ih kantoni
Na nivou Republike Srpske: Ustavni sud RS, Vrhovni sud RS, Okružni
sudovi (ukupno 5: Trebinje, Banja Luka, Bijeljina, Doboj, Istočno Sarajevo) i
19 Osnovnih sudova
Na nivou Brčko distrikta: Osnovni sud Brčko distrikta BIH (prvostepeni),
Apelacioni sud Brčko distrikta BiH (drugostepeni).

Po sadašnjem ustavnom sistemu, mi imamo podjeljenu nadležnost između


nivoa BiH, dva entiteta (unutar FBiH – kantona), i Brčko distrikta. Trenutno
postoje 4 sudska sistema, 2 zatvorska sistema, 4 krivične procedure.

SUDSKI SISTEM U FBIH - Mreža sudova

Mjesna nadležnost općinskih sudova


Mreža sudova u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Sjedište Općinskih
sudova:
1. Unsko – sanski kanton: Općinski sud u Bihaću, Općinski sud u
Bosanskoj Krupi (postoji Odjeljenje u Bužimu), Općinski sud u
Cazinu, Općinski sud u Sanskom Mostu, Općinski sud u Velikoj
Kladuši.
2. Posavski kanton: Općinski sud u Orašju
3. Tuzlanski kanton: Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Gračanici,
Općinski sud u Gradačcu (postoji Odjeljenje u Srebreniku), Općinski

Stranica 240 od 248


sud u Kalesiji i Općinski sud u Živinicama (postoji Odjeljenje u
Kladnju)
4. Zeničko-dobojski kanton: Općinski sud u Kaknju, Općinski sud u
Tešnju, Općinski sud u Visokom (ima Odjeljenje u Olovu), Općinski
sud u Zavidovićima (ima Odjeljenje u Maglaju), Općinski sud u
Žepču, Općinski sud u Zenici
5. Bosansko-podrinjski kanton: Općinski sud u Goraždu
6. Hercegovačko-neretvanski kanton: Općinski sud u Mostaru, Općinski
sud u Konjicu, Općinski sud u Čapljini.
7. Srednje-bosanski kanton: Općinski sud u Travniku, Općinski sud u
Bugojnu (ima Odjeljenje u Jajcu), Općinski sud u Kiseljaku
8. Zapadnohercegovački kanton: Općinski sud u Širokom Brijegu i
Općinski sud u Ljubuškom
9. Sarajevski kanton: Općinski sud u Sarajevu
10. Kanton 10: Općinski sud u Livnu (ima dva odjeljenja: u Drvaru i
Tomislavgradu)

Općinski sudovi sa privrednim odjeljenjima


Privredna odjeljenja obrazuju se u općinskim sudovima u Bihaću, Orašju,
Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu, Sarajevu i
Livnu. U privrednim predmetima ovi općinski sudovi mjesno su nadležni za
područje cijelog kantona. BiH nema trgovačke sudove. Izvršena je
koncentracija općinskih sudova kao privrednih sudova u privrednim
predmetima i to su naprijed navedeni sudovi koji se nalaze u sjedištu
kantona i mjesno su nadležni za cijeli kanton. Drugostepeni sud u ovom
slučaju je kantonalni sud tog kantona.
U Republici Srpskoj prvostepeni sudovi sa privrednim odjeljenjima su
osnovni sudovi u sjedištu okružnih sudova {Trebinje, Bijeljina, Banja Luka,
Sokolac (ovo je izuzetak jer nije u sjedištu okružnog suda u Istočnom
Sarajevu) i Doboj}, a u Brčko Distriktu je to Osnovni sud Brčko Distrikta.
To je sve ukupno 16 privrednih odjeljenja u BiH. Privredna odjeljenja i
Registri pravnih osoba su u ovih 16 sudova.

Općinski sudovi koji vrše poslove upisa u Registar pravnih osoba


Poslove upisa u Registar pravnih osoba vrše slijedeći općinski sudovi u:
Bihaću, Orašju, Tuzli, Zenici, Goraždu, Travniku, Mostaru, Širokom Brijegu,
Sarajevu i Livnu (svaki je nadležan za područje cijelog kantona). Ovdje je
došlo do promjene stvarne nadležnosti, jer su ranije ove poslove obavljali
Kantonalni sudovi (Zakon o sudovima u Federaciji, SN FBIH 38/05).

Stvarna nadležnost općinksih sudova

1. U krivičnim predmetima:
a. Da u prvom stepenu sudi za krivična djela za koja je zakonom
propisana kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora
do 10 godina;
b. Za krivična djela za koja je posebnim zakonom određena
nadležnost općinskog suda;
c. Za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na
općinski sud;
d. U svim krivičnim postupcima prema maloljetnicima;

Stranica 241 od 248


e. Da postupa tokom istrage i nakon podizanja optužnice;
f. Da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima kada je to
zakonom predviđeno (ponavljanje postupka);
g. Da odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i
pravnih posljedica osude na osnovu sudske odluke;
h. Da postupa po molbama za pomilovanje u skladu sa zakonom.

2. U građanskim predmetima
a. U svim građanskim sporovima i u vanparničnom postupku

3. U privrednim predmetima
a. u sporovima koji se odnose na prava i obaveze po osnovu
pravnog prometa roba, usluga, vrijednsosnih papira, vlasničkih
i drugih stvarnih prava na nekretninama, te na prava i
obaveze proistekle iz vrijednosnih papira u kojima su obje
stranke u postupku pravna osoba ili fizička osoba koje u
svojstvu samostalnog poduzetnika ili u drugom svojstvu
obavlja privrednu i drugu registriranu djelatnost u vidu
osnovnog ili dopunskog zanimanja;
b. u sporovima koji se odnose na brodove i na plovidbu na moru i
unutrašnjim vodama, te u sporovima na koje se primjenjuje
plovidbeno pravo, osim sporova o prijevozu putnika
c. u sporovima koji se odnose na avione, te u sporovima na koje
se primjenjuje vazduhoplovno pravo, osim sporova o prijevozu
putnika
d. sporove iz autorskog prava, srodnih prava i prava industrijskog
vlasništva
e. sporove nastale povodom djela za koja se tvrdi da
predstavljaju nelojalnu konkurenciju ili monopolistički
sporazum
f. privredne prijestupe
g. u postupcima stečaja i likvidacije.

4. U drugim predmetima:
a. da vodi izvršni postupak (podrazumijeva i upućivanje na
izvršenje krivičnih sankcija - IKS referat)
b. da određuje mjere osiguranja
c. da obavlja zemljišno-knjižne poslove (može se formirati
izdvojena ZK jedinica izvan sjedišta općinskog suda)
d. da pruža pravnu pomoć sudovima u BiH
e. da vrši poslove međunarodne pravne pomoći, ako zakonom
nije određeno da neke od tih poslova vrši kantonalni sud
(kantonalni sud uvijek radi međunarodnu pravnu pomoć u
krivičnim predmetima, a općinski sud u građanskim
predmetima – prema prebivalištu stranke)
f. da vrši poslove upisa u Registre pravnih osoba
g. da vrši druge poslove određene zakonom

Mjesna i stvarna nadležnost kantonalnih sudova

Stranica 242 od 248


Sjedišta kantonalnih sudova prate kantonalno uređenje FBIH. Osam
kantonalnih sudova ima sjedište u sjedištu kantona, uz dva izuzetka: Novi
Travnik i Odžak (u Orašju je većina institucija).

Prvostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:


1. da sudi za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora
više od 10 godina ili dugotrajni zatvor;
2. da postupa u toku istrage i nakon podizanja optužnice z adjela iz
nadležnosti kantonalnog suda;
3. da sudi za krivična djela za koja je Sud BiH prenio nadležnost na
kantonalne sudove
4. da odlučuje u svim upravnim sporovima, kao i o zahtjevima za
zaštitu sloboda i prava utvrđenih ustavom ako su takve slobode i
prava povrijeđeni konačnim pojedinačnim aktom ili radnjom
službene osobe u organima uprave, odnosno, odgovorne osobe u
preduzeću, ustanovi, ili drugoj pravnoj osobi kada za zaštitu tih
prava nije osigurana druga sudska zaštita.

Drugostepena stvarna nadležnost kantonalnih sudova:


1. odlučuje o žalbama protiv odluka općinskih sudova i
2. odlučuje o drugim redovnim i vanrednim pravnim lijekovima ako je
to određeno zakonom (apelaciona17 i kasaciona nadležnost);

Ostale nadležnost kantonalnih sudova:


1. Rješava o slukobu mjesne nadležnosti općinski sudova sa područja
kantona
2. Odlučuje o prenosu mjesne nadležnosti sa jednog općinskog suda na
drugi općinski sud na području kantona
3. odlučuje o brisanju osude i prestanku mjera sigurnosti i pravnih
posljedica osude n aosnovu sudske odluke
4. Postupa po molbama za pomilovanje
5. Rješava o priznavanju odluka stranih sudova, stranih trgovačkih
sudova i stranih arbitraža;
6. Da pruža međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim predmetima;
7. Da obavlja druge poslove određene zakonom;

Stvarna nadležnost Vrhovnog suda FBiH

1. da odlučuje o žalbama protiv odluka kantonalnih sudova;


2. da odlučuje o vanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih
odluka sudova;
3. da odlučuje o pravnim lijekovima protiv odluka svojih vijeća;
4. da rješava sukobe nadležnosti između kantonalnih i općinskih
sudova sa područja različitih kantona;
5. da odlučuje o prenošenju mjesne nadležnosti sa jednog suda na
drugi sud ;
6. da obavlja i druge poslove.

Prema navedenom, vidi se da Vrhovni sud FBiH nema prvostepene


nadležnosti. Ranije je imao u upravnim sporovima i nekim krivičnim
17
Apelacija – žalba; Kasacija – Vanredni pravni lijek

Stranica 243 od 248


stvarima (terorizam, organizirani kriminal i sl.). Ustavom FBiH je
predviđeno da Vrhovni sud može imati prvostepenu nadležnost.

SASTAV USTAVNOG SUDA BIH

1. Ima devet (9) sudija: šest (6) domaćih i tri (3) stranca. Od šest
domaćih, četiri bira Predstavnički dom Parlamenta FBiH, a dvojicu
bira Narodna skupština RS i tri stranca bira Predsjednik Evropskog
suda za ljudska prava (u Strazburu) nakon konsultacije sa
Predsjedništvom BiH.
Nadležnosti ustavnog suda BiH su:

Apelaciona jurisdikcija ustavnog suda BiH: pokreće se apelacijom.

Pojedinac (fizička ili pravna osoba) se može obratiti Ustavnom sudu BiH
direktno, a Ustavnom sudu FBiH ne može. Da bi se pojedinac mogao
ovlašteno obratiti Ustavnom sudu BiH moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:
1. da se radi o kršenju ustavnog prava
2. da su iscrpljene sve pravne mogućnosti u entitetu i
3. rok od 60 dana od dana prijema odluke suda iz entiteta

Primjer: Tužitelj podnosi tužbu za utvrđenje prava vlasništva na


nekretninama. Prvostepenom presudom tužilac se odbija sa tužbenim
zahtjevom. Blagovremeno se žali kantonalnom sudu, a kantonalni sud u
vijeću od 3 sudije i donosi drugostepenu presudu kojom žalbu odbija i
potvrđuje prvostepenu odluku. Nakon toga, tužilac podnosi reviziju
Vrhovnom sudu FBiH putem prvostepenog suda. Vrhovni sud FBiH u
revizijskom postupku donosi presudu: revizija se odbija i obje nižestepene
odluke potvrđuju. Tužitelj od momenta prijema ove odluke ima rok od 60
dana da podnese apelaciju Ustavnom sudu BiH, jer se radi o njegovom
ustavnom pravu (vlasništvo).

SUD BIH
On je i prvostepeni i drugostepeni sud. U krivičnoj materiji za djela iz KZ
BIH nadležan je Sud BiH u prvom stepenu. Sud BiH ima krivično, upravno i
apelaciono odjeljenje.

VISOKO SUDSKO I TUŽILAČKO VIJEĆE BIH (VSTV BIH)

Ranije su postojala 3 VSTV u BiH (entitetska i na nivou BiH). Danas postoji


jedno VSTV i ono je na nivou BiH. VSTV je nezavisni i samostalni organ BiH
i ima svojstvo pravne osobe koje ima zadatak da osigura nezavisno,
nepristrasno i profesionalno pravosuđe.

Posebni uvjeti za sudiju općinskog suda su: diplomirani pravnik koji ima
najmanje 3 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja. Može
prestati ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za sudiju kantonalnog suda su: diplomirani pravnik koji ima
najmanje 5 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon položenog

Stranica 244 od 248


pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja. Može
prestati ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za sudiju Vrhovnog suda FBiH su: diplomirani pravnik koji
ima najmanje 8 godine iskustva u radu na pravnim poslovima nakon
položenog pravosudnog ispita. Mandat sudije je bez ograničenja trajanja.
Može prestati ostavkom, razrješenjem, navršenje određenih godina života.
Posebni uvjeti za predsjednika općinskog suda su: jedan od sudija
imenovanih u taj sud koji ima dokazane rukovodne i organizacione
sposobnosti bitne za rad tog suda. Mandat je 4 godine, s tim da može biti
reimenovan. Za predsjednika kantonalnog i Vrhovnog suda FBiH mandat je
6 godina.

Centar za edukaciju sudija i tužitelja je javna ustanova. Nadležnost Centra


za edukaciju sudija i tužitelja je permanentna i organizirana edukaciju
sudija i tužilaca.

FUNKCIJA SUDOVA

Sudovi sude i kad sud sudi tada ima represivnu i preventivnu funkciju.
Sud je u represivnoj funkciji kada sudi u krivičnim predmetima.
Preventivnost se ostvaruje kroz statistiku i analitiku. Na osnovu toga
sačinjavaju informacije za nadležna tijela (npr. podatak o porastu
maloljetničkog kriminaliteta).

SUDSKA POLICIJA U FBIH


To je u FBiH ustavna kategorija, jer je u ustavu FBiH utvrđeno da će se
osnovati sudska policija radi pomoći sudovima u FBiH u: osiguranju
informacija, osiguranju prisustva svjedoka, privođenju optuženih osoba,
održavanju reda u sudnici i sigurnosti suda, te izvršavanju sudskih naloga.
Predsjednik Vrhovnog suda FBiH odgovoran je za upravljanje sudskom
policijom. Pored ustava, postoji i Zakon o sudskoj policiji. Sudska policija
može pomagati i tužilaštvima iz naprijed navedenih razloga, kao i
ombudsmenima. Postoji sporazum između Vrhovnog suda FBiH i
Federalnog tužilaštva o saradnji i podršci sudske policije tužilaštvima.
Ombudsmanima sudska policija pomaže na njihov zahtjev.
Za sudsku policiju na nivou BiH odgovoran je Ministar pravde BiH.

Organizacija sudske policije u FBiH


Organizacija sudske policije u FBiH prati kantonalno uređenje FBiH. Imamo
10 kantonalnih odjeljenja sudske policije i jedno na nivou FBiH.

TUŽILAŠTVA
Tužilaštvo goni. U reformi krivičnog prava polazni princip bio je da je
krivično pravosuđe vršenje javnih ovlaštenja. Tužilaštvo goni za sva
krivična djela, privatne tužbe više nema, oštećeni ne može više preuzeti
krivično gonjenje.

Organizacija tužilaštava

Stranica 245 od 248


Na nivou države je Tužilaštvo BiH i ono postupa pred Sudom BiH. U njemu
imamo i međunarodne tužitelje. U FBiH postoji: Federalno tužilaštvo FBiH i
10 Kantonalnih tužilaštava. U RS: postoji 5 Okružnih javnih tužilaštava sa
sjedištima kao i okružni sudovi i Republičko javno tužilaštvo RS, u Brčko
Distriktu: Javno tužilaštvo Brčko distrikta BiH.
Glavni kantonalni/federalni tužilac i kantonalni/federalni tužioci. Nema više
zamjenika.
Kod tužilaštava postoji princip subordinacije (odnos višeg i nižeg) kod
nadležnosti glavnog federalnog tužioca koji je najodgovorniji za rad
tužilaštava u FBiH. On ima ovlaštenje da: izdaje obavezna uputstva (može
ga izdati i u konkretnom predmetu), naloži da se predmet izuzme od
jednog tužioca/tužilaštva i da u rad drugom tužiocu/tužilaštvu.

Federalni tužitelj može biti osoba sa 10 godina iskustva u radu kao sudija,
tužilac, advokat ili na sličnim pravnim poslovima nakon položenog
pravosudnog ispita, a mandat je neograničen. Glavni federalni tužitelj
mora da ima rukovodne i organizacione sposobnosti, njegov mandat je 6
godina i može biti reimenovan.

FEDERALNO PRAVOBRANILAŠTVO
Federalno pravobranilaštvo pruža pravnu zaštitu imovini i imovinskim
interesima FBiH. Kantonalno pravobranilaštvo pruža kantonu, a općinsko –
općini.
Fedralni pravobranitelj može biri diplomirani pravnik sa položenim
pravosudnim ispitom i 10 godina iskustva na imovinsko-pravnim
poslovima i da je stekao ugled stručnjaka u imovinsko-pravnim odnsoima.
Federalnog pravobranitelja predlaže Federalni ministar pravde, a imenuje
ga Premijer FBiH uz saglsnost dva zamjenika, uz potvrdu Parlamenta FBiH.
Obavezna uputstva federalnog pravobranitelja: izdaje ih kantonalnim i
općinskim pravobraniteljima u pogledu primjene federalnih zakona (radi
ujednačavanja primjene federalnih zakona na području cijele FBiH).
U kantonima su kantonalnim zakonima propisana kantonalna/općinska
pravobranilaštva.

ADVOKATURA
To je nezavisna profesionalna djelatnost u skladu sa Zakonom o
advokaturi FBiH. Organizacija: postoji pet regionalnih advokatskih komora
i jedna federalna advokatska komora. Organizacija advokature ne prati
kantonalno uređenej FBiH nego je napravljen po principu regionalizacije:
1. U Sarajevu - za Sarajevo i Goražde
2. U Mostaru - za HNK, Kanton 10 i Zapadnohercegovački kanton
3. U Tuzli - za Tuzlanski i Posavski kanton
4. U Bihaću - za Unsko-sanski kanton
5. U Zenici - za Zeničo-dobojski i Srednjebosanski kanton

Polaže se advokatski ispit koji ubuhvata slijedeće oblasti: zakon o


advokaturi, advokatska tarifa, pravilnik o disciplinskoj odgovornosti i
kodeks advokatske etike.

Stranica 246 od 248


Advokatska djelatnost obuhvata: davanje pravnih savjeta, pisanje različitih
podnesaka (zahtjevi, tužbe, molbe, žalbe i dr.; podnesak je pismeno van
ročišta), sastavljanje raznih isprava (ugovori, testamenti i dr.), zastupanje
stranaka u svim parničnim, upravnim i ostalim postupcima pred svim
redovnim i drugim sudovima, drugim državnim organima, arbitražama te
pravnim osobama, odbrana u krivičnom, prekršajnom i drugim postupcima
u kojima se odlučuje o odgovornosti fizičkih i pravnih osoba, pružanje
drugih oblika pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama kako bi se
zaštitila njihova prava i interesi.
Advokat će uvijek odbiti zastupanje:
• ako je pružao pravnu pomoć suprotnoj stranci u istom predmetu ili po
bilo kom drugom pitanju vezanim za taj predmet,
• ako je suprotnoj stranci u istom predmetu pravnu pomoć pružao
advokat koji radi u istoj advokatskoj kancelariji/društvu,
• ako je on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva radio kao
advokatski pripravnik sa advokatom koji pruža pravnu pomoć suprotnoj
stranci,
• ako je u istom predmetu on ili član ili zaposlenik advokatske
kancelarije/društva postupao kao sudija, tužilac, ovlaštena službena
osoba MUP-a, ili kao služben aosoba u organu uprave,
• ako se on ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva bavio na
drugi profesionalni način predmetnim slučajem,
• ako ili član ili zaposlenik advokatske kancelarije/društva ima lični
interes koji je ili može biti u sukobu sa interesima zastupane stranke

Pravo na upis u imenik advokata ima osoba:


• državljanin BiH,
• završen pravni fakultet (do 22.05.1992. godine bilo kojeg fakulteta u
SFRJ, a nakon toga nostrifikacija diplome),
• da ima položen pravosudni ispit (do 22.05.1992. godine u bilo kojoj
bivšoj federalnoj republici SFRJ, a nakon toga priznavanje vrši
Federalno ministarstvo pravde rukovodeći se načelom reciprociteta),
• da je nakon diplomiranja stekao najmanje 3 godine radnog iskustva na
pravnim poslovima u advokaturi, sudu, tužilaštvu i drugim pravnim
poslovima
• da nije osuđivan na kaznu zatvora za određena krivična djela protiv
čovječnosti, službene dužnosti, krivično djelo izvršeno iz koritoljublja i
drugih niskih pobuda osim ako je proteklo 5 godina od izdržane,
oproštene ili zastarjele kazne,
• da nije u radnom odnosu, a osobi koja je u radnom osobi danom upisa u
imenik advokata prestaje radni odnos, osim u slučaju zaposlenja u
advokatskom društvu,
• da pokaže zadovoljavajuće znanje pred ispitnom komisijom iz
poznavanja zakona o advokaturi, statuta, kodeksa advokatske etike i
poznavanje drugih akata federalne advokatske komore i
• da je dostojan obavljanja advokatske djelatnosti.

Odobrenje na advokatsku tarifu daje Federalno ministarstvo pravde.

Stranica 247 od 248


NOTARI
Notari su neovisni nositelji javne službe. Obavljaju tri vrste poslova:

1. Notarska obrada isprava


2. Ovjera (npr. potpisa)
3. Potvrda (npr. o životu određene osobe – da je živ zbog ostvarivanja
prava na penziju u inostranstvu)

Notare imenuje kantonalni Ministar pravde uz saglasnost federalnog


Ministra pravde. Notar mora biti osiguran na 250.000 KM kod
osiguravajućeg društva za slučaj naknade štete učinjenje tokom obavljanja
notarskih poslova. Notarski obrađena isprava ima snagu izvršnog naslova.

Stranica 248 od 248