You are on page 1of 186

ISBN 978-953-6803-16-3

Cijena 200 kuna

Ivan Mužić Vjera Crkve bosanske


Ivan Mužić
Ivan Mužić
Vjera Crkve bosanske
Izdavač:
Muzej hrvatskih arheoloških spomenika
HR – 21000 Split, S. Gunjače b. b.
Tel. 021/323 900, fax 021/323-903
e-mail: muzej-has1@st.t-com.hr
www.mhas-split.hr

Za izdavača:
Tomislav Šeparović

Recenzenti:
Dr. sc. Denis Alimov, Sveučilište u Sankt Peterburgu (Rusija)
Dr. sc. Danijel Dzino, Sveučilište u Adelaide (Australia)
Dr. sc. fra Bazilije Pandžić, Zagreb

Lektor:
Mario Blagaić

Priprema za tisak:
ACME

Naslovnica:
Minijatura iz Hrvojeva misala
Snimio Zoran Alajbeg

Tisak:
Dalmacija papir – Split

Financijsku potporu za tisak ove knjige dali su:


Županija Splitsko-dalmatinska,
Poglavarstvo grada Splita
i Inter media public u Zagrebu
Ivan Mužić

Vjera Crkve bosanske


Krstjani i pogani
u srednjovjekovnoj Bosni

Prilog:
Damir Marjanović - Dragan Primorac - Rifat Hadžiselimović
Naseljavanje Bosne i Hercegovine

Split
2008.
S A D R Ž AJ

UVOD U LITERATURU O BOSANSKIM KRSTJANIMA . . . . . . . . 7


I. Hrvatska kronika o krstjanima i poganima
u srednjovjekovnoj Bosni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 31
II. Pretkršćanska simbolika starosjeditelja
u srednjovjekovnoj Bosni . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 45
III. Nedualistička hereza bosanskih krstjana . . . . . . . . . . . . . . . . 59

PRILOZI
Naseljavanje Bosne i Hercegovine
Raznolikost Y-vezanih molekularnih biljega u referentnom
uzorku bosansko-hercegovačkoga stanovništva
(Damir Marjanović, Dragan Primorac, Rifat Hadžiselimović) . . 105
O arijanizmu u usporedbi s Crkvom bosanskom . . . . . . . . . . . . . 121
Abjuracija bosanskih krstjana . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131
Katakombe u Jajcu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133
Oporuka gosta Radina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 145
Bibliografija citiranih izvora i literature. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 153

Kazalo osoba (Nada Vrsalović) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 173


Kazalo autora (Nada Vrsalović). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177
Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183

5
Uvod u literaturu
o bosanskim krstjanima
1.

Literatura o bosanskim krstjanima je veoma velika, ali njezini


znanstveni rezultati nisu razmjerni njezinoj veličini. Gregor Čremoš-
nik je 1937. godine ustvrdio: “No, najkrupniji misterij bosanske isto-
rije pretstavlja bogumilsko pitanje. Što se o njemu nije sve pisalo i
nagađalo! I ozbiljni istoričari su ulagali svoje najbolje snage da ga
privedu rešenju, i neozbiljni diletanti su puštali na volju svojoj mašti
da ga više zamrse ili još neverovatnije reše. Ipak, svi napori ostadoše
uzaludni, nijedan ozbiljan istoričar danas ne bi smeo tvrditi da je to
pitanje precizno, bez traga kakve sumnje rešeno. U glavnome, svaki
istoričar mora i danas da se odlučuje za jednu od dve alternative, ili
za Račkoga ‘bogumilstvo’, ili za Gluščevo ‘pravoslavlje’.”1 Literatu-
ra koja je desetljećima nastajala poslije 1937. godine nije dovodila u
sumnju Čremošnikovo zaključivanje. John V. A. Fine 1982. godine
napominje da i njegova studija o ovoj problematici “dokazuje da ni-
šta u vezi s Bosanskom crkvom nije definitivno jasno”.2 Franjo Šanjek
2003. godine na pitanje “tko su zapravo bosansko-humski krstjani?”
odgovara: “Povjesničari na spomenuto pitanje još uvijek ne nalaze
zadovoljavajući odgovor.”3

1
Gregor Čremošnik, Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Prosveta (“List
za savremene probleme i književnost.” Sarajevo, XXI/1937, 1,10. Broj od 15. I.
1937.) G. Čremošnik je, u svojem posljednjem radu o bosanskim krstjanima (iz
1952. godine), pod dojmom pisanja Aleksandra Solovjeva i Dragutina Kniewal-
da, prihvatio u biti zaključivanje Franje Račkoga. (G. Čremošnik, Zadnja razi-
skovanja o bosanskih bogomilih. Zgodovinski časopis. Ljubljana, XVIII, 1964,
str. 229-236.)
2
J. V. A. Fine, Zaključci mojih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske Crkve.
U knjizi: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanje.
Makedonska akademija na naukite i umetnostite, Skopje, 1982, str. 127.
3
F. Šanjek, Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu heterodoksnih po-
kreta na kršćanskom zapadu u 12./13. stoljeću. U: Prilozi Contributions. Insti-
tut za istoriju u Sarajevu, Sarajevo, 2003, sv. 32, str. 15.

9
Početak literature o bosanskim krstjanima može se datirati po-
javom knjige Mavra Orbinija Il Regno degli Slavi (Pesaro, 1601.) Or-
bini (koji je bio i benediktinski opat na Mljetu, a umro 1614. godine)
navodi da za vladavine bana Stjepana sredinom XIV. stoljeća “bijaše
u Bosni mnogo heretika, a posebno patarena”.4 Prema Orbiniju, “he-
reza bosanskih patarena, kako piše Pietro Livio Veronese” potječe
od Rimljanina Paterna koji je prognan sa svojim sljedbenicima iz
Rima i iz Italije. Orbini dalje piše da se jedan dio njegovih progna-
nih sljedbenika zadržao u Bosni, a drugi su nastavili put do Tracije i
nastanili se na obalama Dunava, nedaleko Nikopolja. “Življahu oni
oni bez sakramenata, bez prinošenja žrtve i bez svećenstva, pa ipak
nazivahu se kršćanima; pridržavahu se posta petkom i štovahu svetu
nedjelju, kao i sve ostale kršćanske blagdane, posebice Uznesenje
Gospoda našega; ne pristupahu krštenju, zazirahu od križa, a zvahu
se pavlićani. Ustrajali su oni u tim svojim zabludama sve do počet-
ka posljednjeg rata između cara, Transilvanaca i Turaka, jer kad su
vidjeli da ih kršćani napadaju i odvode u zarobljeništvo kao da su
Turci, odlučili su prigrliti istinsko kršćansko bogoštovlje… Kako se
oni u Bosni prozvaše patarenima prema imenu svetog Petra, mislim
da se oni u Traciji prozvaše pavlićanima prema svetom Pavlu, dakle
prema dvojici vjerovjesnika i zaštitnika Rima.”5 Prema Orbiniju, uz
patarene kako su ih Dubrovčani nazivali, postojali su i drugi heretici.
On tako navodi kako su Mala braća došla u Bosnu u kojoj im je ban
Stjepan dopustio propovijedati protiv heretika i kako je fra Peregrin
postao bosanskim biskupom. “I navedeni fra Peregrin postavljen je
za biskupa Bosne iza kako je obratio patarene heretike: od njih je
bila i druga njihova sljedba nazivana manihejcima.”6 Ovi posljed-

4
“…erano in Bosna molti heretici, specialmente i Patarini”. (Mauro Orbini, Il
Regno degli Slavi. Sagner, München, 1985, str. 352.) Snježana Husić prevodi:
“mnoštvo krivovjeraca, a posebice patarena”. (Mavro Orbini, Kraljevstvo Sla-
vena. Golden marketing - Narodne novine, Zagreb, 1999, str. 413.)
5
M. Orbini, Kraljevstvo Slavena, str. 414.
6
U hrvatskom izdanju Orbinija prevodi se potpuno krivo: “Spomenuti fra Pere-
grin posta bosanskim biskupom nakon preobraćenja krivovjeraca bogumila.”
(M. Orbini, Kraljevstvo Slavena, str. 415.) U Orbinijevu izvorniku u ovoj reče-
nici ne spominju se bogumili nego patareni.

10
nji, prema Orbiniju, kao redovnici-krivovjerci, nastavahu samostane
smještene u dolinama i drugim udaljenim mjestima. “Opata samo-
stana zvahu djed, a priora strojnik. Njihov bi se svećenik, ulazeći u
crkvu i uzimajući kruh u ruku, okrenuo prema puku i naglas izgovo-
rio: ‘Blagoslovit ću ga’, a puk bi mu odgovorio: ‘Blagoslovite ga’,
da bi zatim dodao: ‘Prelomit ću ga’, a puk odgovorio: ‘Prelomite
ga’; zatim bi tim kruhom pričestio puk u crkvi.”7
Ferdo Šišić je historiografsku problematiku o bosanskim kr-
stjanima točno rezimirao: “Postoji velika opreka između domaćih
(bosanskih) izvora i zapadnoevropskih (latinskih). Dok su zapad-
njacima patareni ‘maniheji’ i ‘heretici’, dotle u domaćim izvorima,
koliko su danas poznati, zaista ima malo traga manihejstvu i bož-
jem dualizmu.”8 U historiografiji su, poslije pojave knjige Božidara
Petranovića 1867. godine, u kojoj se zaključuje da su krstjani bili
pravoslavni i da se među njih uvukla hereza9, nastala dva shvaćanja
bosanskih krstjana. Prema jednom mišljenju oni su bili pravovjerni
kršćani u smislu shvaćanja rimskoga ili istočnoga pravoslavnog kr-
šćanstva. Ovo zaključivanje uglavnom se temelji na bosanskim vre-
lima. Po drugom mišljenju, koje je prvi obrazložio tijekom 1869. i
1870. godine Franjo Rački,10 krstjani su bili heretici dualisti. Ovo se
mišljenje poziva na zapadne (latinske) i istočne (pravoslavne) izvore.
Mišljenje F. Račkoga dodatno je popularizirao u znanstvenom svi-
jetu tadašnje monarhije Julijan Jelenić kada je na latinskom objavio

7
M. Orbini, Kraljevstvo Slavena, str. 416. Sima Ćirković piše da je Orbini u izvo-
rima našao drugo, manihejsko ime za bosanske krstjane koje se počinje poseb-
no upotrebljavati u XV. stoljeću i da se njegove informacije, kada se ovaj poziva
na Volaterrana i Sabelica, oslanjaju i na papu Eneju Silvija Piccolominija. (Ma-
vro Orbini, Kraljevstvo Slovena. Srpska književna zadruga, Beograd, 1968, str.
343.) Papa Pio II. preuzeo je ovaj podatak od kardinala Torquemade
8
F. Šišić, Patareni ili bogomili. U: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovi-
ća (1102-1301). I. dio, HAZU, Zagreb, 1944, str. 130.
9
B. Petranović, Bogomili Crkva bosanska i krstjani. Zadar, 1867, str. 157-180.
10
F. Rački, Bogomili i Patareni. U knjizi: Borba Južnih Slovena za državnu neod-
visnost. Bogomili i Patareni. SKA, Beograd, 1931., str. 403. Novo izdanje ove
knjige objavljeno je 2003. godine. (F. Rački, Bogomili i patareni. Priredio F. Ša-
njek. Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb, 2003, str. 253.)

11
disertaciju pod naslovom O patarenima u Bosni.11 F. Rački je posve
krivo upotrijebio naziv bogumili za bosanske krstjane jer ni jedan
srednjovjekovni izvor (latinski, bizantski, turski) bosanske krstjane
ne naziva “bogumilima.”12 Bosanske krstjane nije se nazivalo ni ba-
buni, a jedan srpski izvor, koji se u tom smislu tumačio, odnosio se
na makedonske bogumile.13
Da bosanski krstjani nisu bili “bogumili”, kao što je vjerovao
F. Rački, počelo se zaključivati 1911. godine kad je Ćiro Truhelka
otkrio oporuku gosta Radina. Taj dokument svakako je dosad najbit-
nije vrelo za vjerska shvaćanja bosanskih krstjana, a u njemu nema ni
traga dualizmu.14 Na objavljivanje oporuke prvi se osvrnuo i to posve
suzdržano J. Jelenić. On je naveo da u njoj “ima točaka, koje se kose

11
Julianus Jelenić, De patarenis Bosnae. Sarajevo, 1908., str. 121. I Ivo Pilar je
mišljenje da su bosanski krstjani bili bogumili dualisti, u predavanjima i član-
cima poslije I. svjetskog rata, temeljio dobrim dijelom na knjizi F. Račkoga. O
shvaćanju dualizma u I. Pilara vidi: I. Mužić, Ostaci kulta pretkršćanskog boga
Vida na teritoriju Hrvata. Starohrvatska prosvjeta, III. serija, sv. 34, MHAS,
Split, 2007, str. 483-486.
12
Srećko Džaja, Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije. U: Katoličanstvo
u Bosni i Hercegovini. Napredak, Sarajevo, 1993, str. 38. Ovo je mogući razlog
da neki autori kada obrađuju bogumile ne obrađuju bosanske krstjane jer njih
ne drže bogumilima. (Usp. Josip Mužić, La religione bogomile. Mito della cre-
azione ed eterodossia. Disertacija. Romae Pontificum Athenaeum Antonianum,
Roma, 1992, str. 171. Ovaj autor objavio je na hrvatskom jeziku Izabranu bi-
bliografiju o bogumilima s napomenom “da pitanje bosanskih krstjana, koje se
nije obrađivalo u radnji, nije ni zastupljeno u ovoj bibliografiji.”/Mihovil Psel,
O demonima. Verbum, Split, 1995, str. 107-130./)
13
F. Šanjek, Franjo Rački i bosansko-humski krstjani. U: F. Rački, Bogomili i pa-
tareni, str. 15.
14
Ć. Truhelka je, osvrćući se na radnju Račkoga Bogumili i patareni, istaknuo
kako je postala navika da se ta dva naziva identificiraju. U svezi s tim Ć. Tru-
helka je dalje naveo da ni u jednom bosanskom ni dubrovačkom izvoru nije pro-
nađen naziv bogumili kao oznaka za bosanske krstjane. “Službeni naziv crkve u
listinama bosanskim je ‘crkva bosanska’, a u spisima dubrovačke arhive našao
sam pristaše ove crkve jedino pod nazivom patarena, dočim tu imenu bogumi-
la nema nigdje ni traga. I službeni naziv ‘bosanska crkva’, koji jako akcentui-
ra ono ‘bosansko’ dokazuje, da ta crkva nije bila ni u kakvoj organičkoj svezi
sa bugarskim bogumilstvom. ” (Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina, GZM,
XXIII/1911, 3, 368.)

12
s patarenskom naukom”. Zatim je dodao da odatle što testament po-
činje sa znakom križa i zazivanjem Trojstva ne slijedi da su patareni
štovali križ i priznavali Trojstvo po katoličkoj dogmatici “jer krst je
mogao služiti samo kao ures, presv. Trojstvo i patareni su imali, samo
su ga drukčije tumačili.”15
Međutim, od 1932. godine kada je Dragutin Kamber u Zagre-
bu posebno objavio vrelo pod naslovom Kardinal Torquemada i tri
bosanska bogomila (1461), ponovno je počelo u literaturi prevlada-
vati uvjerenje o heretičnosti Crkve bosanske.16 F. Šišić je naveo da
iz Torquemade “jasno vidimo sve, što je navodno bosanska ‘pata-
renska’ crkva učila”, a da to što se “mnogo toga ne slaže s bosan-
skim domaćim spomenicima, kao što su isprave, grobni natpisi i t.
d., ostaje još uvijek zagonetno”. On dalje spominje Testamenat gosta
Radina i dodaje: “Svakako postoji opreka između podataka ovoga
testamenta i katoličkih prigovora ‘patarenima’ uopće. Ovaj problem
još nije razjašnjen.”17
U dugo pripremanoj knjizi Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine, koja je napisana u suautorstvu osamnaest hrvatskih po-
vjesničara i objavljena u izdanju HKD Napredak u Sarajevu 1942.
godine, zauzelo se stajalište da bosanski krstjani nisu heretici. Ć.
Truhelka je u toj knjizi objavio rad pod naslovom Bosanska narodna
(patarenska) crkva u kojem se to shvaćanje posebno obrazlaže. Tada
je Dragutin Kamber (tekstom u tri nastavka 15., 16., i 17. prosinca
1942. dakle poslije smrti Ć. Truhelke, koji je umro 18. rujna 1942.
godine) reagirao stajalištem: “Držim, da nisam jedini od Hrvata, koji
ne mogu da se dovoljno načude, kako se može svima stranim, a napo-
se latinskim dokumentima, pisanim u tadašnja stoljeća, u domovini
i inozemstvu, poricati svaka vjerodostojnost i vriednost u jednom od
najznačajnijih pitanja hrvatske, dotično bosanske poviesti! A po još

15
J. Jelenić, Kultura i Bosanski Franjevci. I. svezak, Sarajevo, ‘Prva hrvatska ti-
skara’ Kramarić i M. Raguz, 1912, str. 20-21.
16
D. Kamber, Kardinal Torquemada i tri bosanska bogomila (1461). Croatia sacra
(Zagreb). “Izdaje Hrvatska bogoslovska akademija.” Sv. 3 za 1932, str. 28-30.
17
F. Šišić, Izvori bosanske povijesti. U: Povijest Bosne i Hercegovine od najstari-
jih vremena do godine 1463. Knjiga prva. Drugo izdanje (reprint), HKD Napre-
dak, Sarajevo, 1991, str. 13, 36.

13
čudnijoj logici ti isti pisci vjeruju tim istim dokumentima – čim ne
govore o bogumilskom pitanju!”18 U prosincu 1942. godine izlazi u
Hrvatskom kolu Matice hrvatske u Zagrebu posljednja rasprava Ć.
Truhelke pod naslovom Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske u
kojoj on daje sintezu svojih istraživanja Crkve bosanske: “Tu crkvu
optužiše, da je krivovjerna, heretička, da je proizašla iz dualističkog
manihejstva, paulicijanstva i bogumilizma, koji nastoje iransko du-
alističko naziranje na svijet amalgamirati s nekim prakršćanstvom.
Uistinu je to bio izdanak stare ilirske katoličke crkve, koji je uslijed
promijenjenih političkih prilika izgubio vezu s pramaticom i stojeći
na međi zapadne crkve, sumnjičen i progonjen, životario i na mrtvoj
se straži borio za svoj opstanak i svoju slobodu. U toj borbi ustrajali
su bosanski kršćani, kako se sami zvahu, protiv svih križarskih vojna
što su ih slali u Bosnu osvajački kraljevi i hercezi, a ojačali su i time
što je na čitavom golemom prostoru tadanje Bosne postojala samo
jedna katolička biskupija, dočim su u isto vrijeme na onoj uskoj pruzi
tadanje Dalmacije postojale tri nadbiskupije s nekoliko sufragana.
Ta bosanska biskupija imala je svoju katedru na Ban-brdu u Vrhbo-
sni, neko vrijeme u Prači Biskupnjoj, i spadala čas pod jurisdikciju
splitske, čas pod onu dukljansko-barske nadbiskupije, a čas pod du-
brovačku, i često se događalo, da sam bosanski biskup nije znao, tko
mu je od ove trojice starješina. Veza s rimskom kurijom sve je više u
tim prilikama slabila, a kada je sijelo bosanskog biskupa preneseno
u Đakovo, ona je posve pretrgnuta, i biskup, izvan područja svoje bi-
skupije, postaje eksponentom političkih aspiracija ugarsko-hrvatskih
kraljeva, više u interesu samih kraljeva, nego ujedinjenja razdijelje-
ne Hrvatske.”19
Leo Petrović je na Kamberove prigovore odgovorio u sarajev-
skom kalendaru Napredak za 1945. godinu (tiskanom u Sarajevu
1944. godine) napomenom da su se Bosancima stoljećima predbaci-
vale općenito dualističke manihejsko-gnostičke i kataro-patarenske

18
D. Kamber, Neriešeni problemi: Bogumilsko pitanje u ‘Poviesti hrvatskih zemalja
Bosne i Hercegovine.’ Novi list (Sarajevo), broj od 15. prosinca 1942, str. 3.
19
Ć. Truhelka, Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo, Zagreb,
1942, sv. 23, str. 2.

14
zablude, ali bez pobliže oznake krivovjerskih stavaka.20 L. Petrović
je svoja shvaćanja detaljno obrazložio u monografji o bosanskim kr-
stjanima koju je potpuno dovršio za tisak tijekom 1944. godine. On
je kao franjevac ubijen od partizana 1945. godine i zato je knjiga mo-
gla biti objavljena tek 1952. godine (u Sarajevu). L. Petrović je pogr-
ješno mislio da je Crkva bosanska bila baštinica hrvatske glagoljaške
crkve predvođena benediktincima i da je nastala u doba kada su be-
nediktinci zbog progona glagoljaša u Hrvatskoj pobjegli u unutraš-
njost zemlje (u Bosnu). Po njemu, to je Katolička crkva koja je zbog
političkih težnji postala “akefalna” i potpuno samostalna. Međutim,
bitno je njegovo obrazlaganje pravovjernosti učenja bosanskih kr-
stjana. On je samoj problematici pravovjernosti pristupio kritički i
zato je mogao zaključiti: “Iz raznih izvješća, koja su od XII. do XV.
stoljeća stizala u Rim, možemo ustanoviti ove činjenice: 1) Crkve su
i bogomolje bile zanemarene i toliko zapuštene, da su se same rušile;
2) nijesu vršeni bogoštovni čini; 3) zanemarilo se je posve prima-
nje sakramenata, posebno pričesti (ispovijedi) i krštenja; 4) nitko se
nije brinuo za duhovno i vjersko poučavanje vjernika; 5) pretstavnici
vjernika ‘kršćani’ živjeli su zasebnim životom, prividno strogo prema
Evandjelju, ali se za druge vjernike nijesu starali.”21
20
L. Petrović, Kršćani Bosanske Crkve. U knjizi: Milenko Brkić, Prinosi hrvat-
stvu Bosne i Hercegovine. Zbirka tekstova iz Napredkovih kalendara. Naklada
Međugorje, Studenci, 1995, str. 181-182.
21
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve.U: Dobri pastir, godina III, Saraje-
vo, 1953, sv. I-IV, str. 147. Atanazije Matanić, vjerujući tvrdnjama D. Kniewal-
da i A. Solovjeva o bosanskim krstjanima, naglasio je vrijednost samo trećeg di-
jela djela L. Petrovića: “po mojem mišljenju Petrović (svećenik) gotovo je uspio
dokazati, da bogumilski domaći izvori doista ne odaju nijedne i nikakove njiho-
ve hereze ili skizme, odnosno da su njihovi vjerski nazori sasma u skladu s vječ-
nom katoličkom dogmom. Rekoh ‘gotovo je uspio dokazati’, jer sam posumnjao
u Petrovićevo tumačenje izraza i pojma ‘mrsni ljudi’, kako su ‘bosanski kršćani’
neke smatrali, a što bi moglo značiti i (latinski) ‘homines carnales’. (Mrsni dani
su oni u koje se jede meso, zato imamo u petak ‘nemrs’; jesti meso znači ‘mrsiti
se’.) Ako ovo tumačenje stoji, onda bi trebalo u ovom izrazu nazrijeti trag onog
općeg kataro-patarenskog klasificiranja ljudi na čiste i nečiste, savršene i nasa-
vršene.” (A. Matanić, Novije oko bogumila ili patarena. Hrvatska revija /Bue-
nos Aires/, 4 /1954/, br. 4, str. 379.) Kako se u međuvremenu utvrdilo da u opo-
ruci gosta Radina stoji mirski ljudi to bi onda, i po A. Mataniću, značilo da je L.

15
Za razliku od L. Petrovića22, F. Šišić u (posmrtno izdanoj knji-
zi 1944. godine) Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića
(1102-1301) piše da je on osobno ostao kod koncepcije Račkoga, i
to naročito pod utjecajem Kamberova objavljivanja Torquemadina
rukopisa iz XV. stoljeća.23 Ni Dominik Mandić nije se mogao ote-
ti utjecaju Torquemadina autoriteta. F. Šanjek spominje Mandićevu
monografiju Bogomilska crkva bosanskih krstjana i napominje da
je ugledni franjevački povjesničar bio očito “zatravljen” raspravom
Juana Torquemade.24 D. Mandić je napisao najsveobuhvatniju knjigu
o Crkvi bosanskoj i u njoj se trudio dokazati njezinu heretičnost, ali
je znanstvenu objektivnost dokazao tako što je iznio podatke koji
dobrim dijelom pobijaju njegove vlastite zaključke.25

Petrović uspio dokazati, prema domaćim vrelima, kršćansku pravovjernost bo-


sanskih krstjana.
22
Shvaćanje L. Petrovića nije ostalo osamljeno u historiografiji. Tako se, na pri-
mjer, Milko Brković posebno poziva na njegovo obrazloženje pravovjernosti
bosanskih krstjana. (M. Brković, Srednjovjekovna Bosna i Hum Identitet i kon-
tinuitet. Mostar, 2002, str. 106-133.)
23
F. Šišić, Patareni ili bogomili. U: Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovi-
ća (1102-1301). I. dio, HAZU, Zagreb, 1944, str. 130.
24
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.). Barbat,
Zagreb, 2003, str. 29.
25
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, ZIRAL, Chicago-
Roma-Zürich-Toronto, 1979, str. 445, 455-461, 465, 468, 470. Salih Jalimam
prigovorio je D. Mandiću da je najveći broj podataka (bibliografskih, primj. I.
M.) preuzimao iz već gotovih bibliografija o bogumilima i na taj način preuzeo i
“greške koje su u njima evidentne”. (S. Jalimam, Historija bosanskih bogomila.
IPP Hamidović, Tuzla, 1999, str. 296. S. Jalimam je profesor povijesti na Odsje-
ku za historiju Filozofskog fakulteta u Tuzli.) Uzgred: Pročitao sam sve što je D.
Mandić napisao, priredio sam u Hrvatskoj za tisak jednu njegovu knjigu, s njim
sam više puta osobno kontaktirao u Rimu, kao i preko pisama, i to sve u tolikoj
mjeri da sam zbog toga bio politički procesuiran od početka 1972. do sredine
1975. godine, pa mogu sa sigurnošću zaključiti da u Mandićevu citiranju mno-
gobrojnih latinskih izvora o srednjovjekovnim herezama nema gotovo ni jedne
slovne pogrješke. (O Mandićevu znanstvenom djelu usp. Andrija Nikić, Dr. fra
Dominik Mandić Istaknuti hercegovački franjevac i povjesničar. Bio-bibliogra-
fija. Zavičajna knjižnica sv. VI., Mostar, 1981, str. 85.) Neobično je da Mandiću
zamjerke upućuje baš S. Jalimam u čijoj knjizi o bosanskim krstjanima gotovo

16
Jaroslav Šidak je dugo bio u dilemama oko vjerodostojnosti
latinskih ili bosanskih izvora.26 Maja Miletić je pak zaključila, na te-
melju proučavanja triju arheoloških izvora bosanskih krstjana: ploče
bana Kulina, nadgrobnog spomenika gosta Mišljena, groba i spome-
nika gosta Milutina, kao i tumačenja simboličnog značenja slova: ž,
ć, č, i, m, d, da su bosanski krstjani bili u kršćanskom smislu pra-
vovjerni.27 Ona je bila uvjerena da je neznanstveno vjerovati samo
onome što zapadna vrela pričaju o bosanskim krstjanima.28
Srećko M. Džaja spominje historiografske dileme o bosanskim
krstjanima i ustvrđuje da nema dokumentarnih dokaza za podrijetlo
‘Bosanske Crkve’ iz istočno-balkanskoga bogumilstva, a da su vrela,
koja upućuju na njezino povezivanje sa zapadnjačkim hereticima ri-
jetka i nejasna.29 Međutim ipak ima autora, koji i bez posebnih obra-
zloženja vjeruju samo nebosanskim izvorima. Tako, na primjer S.
Jalimam, na temelju latinskih vrela, i to na način da ih nije posebno
vrjednovao usporedbom s onima iz Bosne, bez dvoumljenja zaklju-

da ne postoji ni jedna stranica u kojoj nema više tiskarskih pogrješaka, tako da


je zbog toga njegova knjiga teže čitljiva.
26
Usp. J. Šidak, Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu. Liber, Zagreb, 1975,
str. 400.
27
Maja Miletić, I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra. Ori-
entalia christiana analecta, sv. 149. Pont. Institutum orientalium studiorum,
Roma, 1957, str. 185. Atanazije Matanić u recenziji ove knjige zamjerio je au-
torici što je zanemarila zapadne izvore, koji pričaju o herezi bosanskih krstjana.
Usp. A. Matanić, I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra.
Maja Miletić, Roma, 1957. Hrvatska revija, sv. 1 za 1959, str. 89-94. M. Mile-
tić, poslije tiskanja ove Matanićeve recenzije, prestala je u svom znanstvenom
radu obrađivati teme iz hrvatske historiografije.
28
“Citirati za Bosnu samo analogije iz krivovjernog kršćanstva puštajući po stra-
ni pravovjerne primjere, nije metodološki dopušteno, i argumentacija ne vri-
jedi. Takovom nedopuštenom metodom rada služili su se obilno Solovjev, Kni-
ewald i D. Mandić, pa su u tren oka našli dokaze za herezu Bosanske Crkve, ko-
liko su htjeli. To je jedan od glavnih biljega njihovog neznanstvenog rada.” (M.
Miletić u pismu Muhamedu Hadžijahiću od 11. svibnja 1985. Kopija pisma u
autora.)
29
S. M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemanci-
pacijsko razdoblje 1463. – 1804. II. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral, Mo-
star, 1999, str. 219.

17
čuje da su krstjani bili “bogomili” i dualisti koji su vjerovali u dva
boga i negirali temeljna kršćanska vjerovanja.30
Ante Škobalj je 1970. godine posebno upozorio da je u sred-
njovjekovnoj Bosni uz “‘heretike’ bilo pravovjernih katolika i shiz-
matika, ali i nevjernika, to jest pravih nekrštenih pogana”, koji su
svi “živjeli skupno i u nekom stanju miješanja i prijelaza”.31 Ovo
Škobaljevo važno upozorenje ostalo je zanemareno u smislu da se u
literaturi o srednjovjekovnoj Bosni uz heretike, katolike i shizmatike
niti ne spominje istodobno postojanje mnogobrojnih infideles, odno-
sno njih se uvijek identificira s krstjanima. John V. A. Fine u knjizi
The Bosnian Church: A New Interpretation, koja je objavljena 1975.
godine, unio je osvježenje u literaturu o bosanskim krstjanima za-
ključivanjem da su u srednjovjekovnoj Bosni uz nedualističku Crkvu
bosansku mogle paralelno postojati i dualističke heretičke sljedbe.32
30
S. Jalimam, Historija bosanskih bogomila, str. 12-13, 309-313.
31
“Da je u Bosni u ono doba bilo više vjerskih sljedba, to jest i katolika, i kri-
vovovjeraca, i shizmatika, i nevjernika, nepokrštenih pripadnika staroslaven-
skog poganstva, o tome nam svjedoče ne samo različiti simboli na stećcima,
nego i latinski izvori, a na osobit način papinska pisma, u kojima se na istom
mjestu, kad se govori o stanju u Bosni, nabrajaju i razlikuju krivovjerci (here-
tici), raskolnici (shizmatici) i nevjernici (infideles)… Što se tiče latinskih izvo-
ra… ne može se ni pomisliti, da bi tako precizni dokumenti mogli miješati ove
jako diferencirane teološke izraze kao što su heretik i nevjernik… Ako se pak
u takvim dokumentima ustrajno i na više mjesta tvrdi, da uz heretike i shizma-
tike u Bosni u ono doba postoje i nevjernici, onda to mogu biti samo nekršte-
ne osobe, to jest preostali pristaše staroslavenske, poganske vjere.” (A. Ško-
balj, Bosanska crkva i njezini sljedbenici. U: Obredne gomile. Vlastita nakla-
da, ‘Sveti Križ na Čiovu’, 1970, str. 482.) A. Škobalj je katolički svećenik i on
je u ovom poglavlju stručno obradio razlikovanje pojmova heretik, raskolnik i
nevjernik.
32
John V. A. Fine, The Bosnian Church: A New Interpretation. East European Qu-
arterly, Boulder, distributed by Columbia university press New York - London,
1975, str. 309. Nije moguće složiti se s mišljenjem S. Džaje kada zamjera Fi-
neu sljedeće: “Tu i tamo ipak Fine ne osporava u zapadnim izvorima primjenu
heretičkih izraza na Bosnu, i to u onim slučajevima, kada različiti nazivi za bo-
sanske heretike jedan iza drugoga slijede, npr. heretici et manichei… Ali takve
sintagme on uzima distinctive umjesto cumulative, te u njima nalazi potvrdu za
svoju tezu o neheretičnoj CB na jednoj strani i heretičkim grupicama (Splitten-
gruppen) na drugoj strani….” (Srećko Džaja, Fineova interpretacija bosanske

18
Zanimljivu raspravu o stvarnom pojmu maniheizma i bosan-
skim krstjanima objavio je 1982. godine Salih H. Alić. Nedostajao
je do tada nužan osvrt na tu problematiku s obzirom da se u nekim
latinskim vrelima, posebno od XV. stoljeća, navodi da su bosanski
krstjani bili manihejci. U literaturi se to interpretira na način da se
najčešće piše o dualizmu i doketizmu, ali da se nikad točno ne navodi
o čijem ili kojemu dualizmu i doketizmu se radi “da li rano-gnostič-
kom, manihejskom, Zoroastrovom, ili nekom drugom, pored toga što
se i sam manihejski dualizam krivo shvaća, naime jednostavno kao
vjera u ‘dobrog i zlog boga’.”33 S. Alić napominje da je spasenje bio
jedini cilj maniheizma i da se u njegovoj kozmogoniji odvija borba
između svjetla i tame u kojoj je kozmički i bezvremeni Isus raspet u
materiji. “Isus je za Manija samo ‘svjetlosni Isus’… on mu je iznad
svega učitelj, a kao paćenik ili mukotrpni Isus (Jesus patibilis) on mu
je neprolazni simbol svjetske duše, koja je raspeta u u mračnom svi-
jetu.” S. Alić citira jedan od najstarijih svjedočanstava o manihejima
u kojemu stoji da oni najviše štuju sunce i mjesec, ne kao bogove,
nego kao put kojim se može stići do Boga.34 Vjera krstjana u bitnim

srednjovjekovne konfesionalne povijesti. U: Povijesno-teološki simpozij u povo-


du 500. obljetnice smrti bosanske kraljice Katarine. Kršćanska sadašnjost u Za-
grebu - Franjevačka teologija u Sarajevu, Sarajevo, 1979, str. 54.) Primjer abju-
racije iz 1203. godine, u kojoj se navodi da krstjani ne će primati na stanovanje
nikoga za kojega bi sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki drugi heretik,
potvrđuje Fineovo mišljenje, ali to, dakako, ne znači da je tako i svim drugim
spomenima heretika u Bosni.
33
Salih H. Alić, Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema ma-
nihejstvu. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuva-
nja, str. 172. S. H. Alić posebno napominje da manihejstvo, za razliku od staro-
iranskog dualizma, ne zastupa radikalni dualizam, a da se “takozvani radikal-
ni dualizam kod Pavlićana ili nekih Katara… razlikuje kako od staroiranskog,
tako i od manihejskog dualizma”. (S. H. Alić, Bosanski krstjani. U: Bogomil-
stvoto na Balkanot, str. 173.)
34
“Duša, u trijumfalnom penjanju, prolazi kroz kolonadu svjetlosti i, preko mjese-
ca i sunca, stiže do mjesta mira i radosti, naime u carstvo svjetla. Sve se to od-
nosi, prema maniheizmu i gnosticizmu, na duše pravednih ili savršenih. Za duše
ostalih ljudi postoji seoba duša, ili, prema izrazu, koji je za to Mani upotrijebio
u koptskim tekstovima, metangizam, ‘pretapanje’, ‘prelijavanje’, grčki pojam,

19
pojedinostima, kao na primjer, da je Isusova majka “sveta djevica
Marija” i “Bogorodica”, a da je Isus stvarno mučen, umro, uskrsnuo
i uzašao na nebo ne potvrđuje maniheizam Crkve bosanske. Sam S.
Alić, svjestan teškoća u uspoređivanju vjere bosanskih krstjana s
izvornim maniheizmom, zaključuje da njegova “hipoteza o porijeklu
i karakteru bosanskih krstjana spada svakako u okvir mogućih i vje-
rovatnih rješenja tog složenog i spornog pitanja”.35
Dragoljub Dragojlović, autor djela o srednjovjekovnim hereza-
ma, a posebno o bogumilstvu na Balkanu i u Maloj Aziji, objavio je
1987. godine knjigu Krstjani i jeretička crkva bosanska.36 On u ovoj
monografiji zastupa tezu da su bosanski krstjani izdanak istočnog
monaštva mističke tendencije, ali je neovisno od toga, uvjerljivo do-
kazao nedualizam Crkve bosanske.
U prilozima o Crkvi bosanskoj svojom vrijednošću posebno se
izdvaja rasprava, što ju je 1995. godine objavio Sante Graciotti, o
fragmentima dvaju različitih rukopisa, koji su djelo različitih ruku
i koji su označeni kao A i B, iz jedne biblioteke u općini Monte-
prandone. Vatroslav Jagić je vidio ove rukopise, datirao ih je u prvu
polovinu XV. stoljeća i smjestio u sjeverozapadnu Bosnu i moguće
u sjeverni dio Dalmacije. Međutim, on je istaknuo da u izvoru ima

koji je inače poznat i pod imenom metempsihoze ili transmigracije duša.” (S. H.
Alić, Bosanski krstjani. U: Bogomilstvoto na Balkanot, str. 174, 175, 176.) Pre-
ma S. Aliću crkvena organizacija kod manihejaca ima velike sličnosti, ako mož-
da nije i identična, s organizacijom krstjana, odnosno Crkve bosanske, a mno-
gi simboli na stećcima (kao na primjer: antropomorfni križevi, sunce i mjesec,
krune, dvorci, ruke) imaju svoje uzore kod maniheja. S. H. Alić, Bosanski kr-
stjani. U: Bogomilstvoto na Balkanot, str. 180. (Uzgred: Simbolika na stećcima
poznata je velikim dijelom iz prapovijesti i shvaćena u smislu trajnog jedinstva
i međusobnog prožimanja suprotnosti, ne sadrži maniheizam.) S. Alić pretpo-
stavlja da je Manijeva nauka sa svojim simbolima, motivima i svojom vizijom
spasenja mogla, između ostalog, doći u Bosnu posredstvom jednog broja “go-
sta-naseljenika”, trgovaca i zanatlija s Istoka. (S. H. Alić, Bosanski krstjani. U:
Bogomilstvoto na Balkanot, str. 189.)
35
S. H. Alić, Bosanski krstjani. U: Bogomilstvoto na Balkanot, str. 189-190.
36
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva bosanska. SANU, Balkanološki insti-
tut, knj. 30, Beograd, 1987, str. 281.

20
praznina koje nije svuda moguće rekonstruirati.37 V. Jagić je pročitao
“samo neznatan dio (manje od jedne petine)” i od tada su ovi fra-
gmenti samo spominjani, ali ne i proučavani.38 Tako Herta Kuna spo-
minje “samo djelomično proučeni tekst listića” iz Monteprandonea.39
S. Graciotti je, na temelju ortografskih i lingvističkih karakteristika,
ustvrdio pripadnost rukopisa srednjovjekovnoj Bosni. On napomi-
nje da su fragmenti, a posebno onaj pod B, mnogo oštećeni i čitljivi
samo u ulomcima40, a posebno ističe da su dokazni postupci jednog
i drugog raspravljača “nekako neobični”.41 Međutim, on nije sasvim
siguran u vlastita utvrđenja i zato na kraju svoje rasprave napominje
kako se nada da će stručnjaci nastaviti odgonetavanje ovih fragme-
nata i uspjeti zaključiti više od njega.42 U mnogobrojnoj literaturi o
bosanskim krstjanima, koja se pojavila u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji od
37
Lajos Thallóczy; Vatroslav Jagić, Slavische Fragmente aus der Bibliotek S. Gi-
acomo della Marca in Monteprandone. Archiv für Slavische Philologie, Berlin,
1905, str. 85-86, 88-89.
38
S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Monteprandone edizione e interpretazione.
Ricerche slavistiche (Roma), 42 (1995), str. 177.
39
“Jeretički karakter ovih listića posvjedočen je za sada samo indirektno, s obzi-
rom da ga je u Italiju donio, po svemu sudeći, franjevac Dominik Gangala, po-
znati borac protiv jeretika, koji je djelovao u Bosni u prvoj polovini XIV. v. Li-
stići su zalijepljeni kao bezvrijedni pergament na unutrašnjim koricama knjige
Margaritarum, koja se danas nalazi u posjedu Gradske knjižnice Monteprando-
na.” (H. Kuna, Bosanski rukopisni kodeksi u svijetlu južnoslavenskih redakcija
staroslavenskog. U: Radovi sa simpozijuma ‘Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura’. Izdanja Muzeja grada Zenice III, Zenica, 1973, str. 91.)
40
S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Monteprandone, str. 125-126.
41
“Ova dva fragmenta su važni, jer su, jedan i drugi, jedina ostavština koju posje-
dujemo (od) traktata za i protiv vjere bosanskih ‘krstjana’ na narodnom bosan-
skom jeziku.” (S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Monteprandone, str. 177.)
42
S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Monteprandone, str. 177. “Vlastiti uviđaj u
ta dva pergamentna ulomka kojima je restauriranje, čini se, smanjilo čitljivost
koja je bila bolja kad ih je i dijelom čitao Jagić; ipak je Graciottiju pošlo za
rukom potpunije čitanje – premda ne bez praznina zbog mehaničkih oštećenja
obiju pergamena – a dijelom i točnije tumačenje u usporedbi s Jagićevim.” (Jo-
sip Bratulić, Sante Graciotti. /Curriculum vitae. Znanstvena djelatnost. Zaklju-
čak i obrazloženje./ Sante Graciotti. Slavistički komitet Hrvatskoga filološkog
društva. Dobitnici nagrade ‘Vatroslav Jagić’, knjiga 2. Zagreb – Osijek, 1999,
str. 13.)

21
1995. do 2008., raspravu S. Graciottija spomenula je i dijelom vrjed-
novala samo Anica Nazor.43
F. Šanjek posebno je 1203. godine obogatio literaturu o proble-
matici bosanskih krstjana izdanjem “najrelevantnijih” vrela u izvor-
niku i hrvatskom prijevodu.44

2.

U dosadašnjoj literaturi o ovoj problematici izdvaja se neobič-


nošću shvaćanja Miodrag M. Petrović, koji je godine 1997. obja-
vio “nove poglede” na Crkvu bosansku koji su, kako sam ističe, “u
osnovi potpuno različiti od svih do sada iznetih mišljenja koja su u
naučnoj literaturi zapamćena, uglavnom, kao ranjiva, neodbranjiva,
ili dovedena do bezizlaza”. Temeljna teza ovoga autora je da se pod
nazivom krstjani “podrazumevaju isključivo pravoslavni vernici”, a
da se pod nazivima: kudugeri, bogomili i babuni “podrazumevaju
Latini kao jeretici dualisti”. M. M. Petrović posebno se poziva na
pisanje Simeona mitropolite Solunskog (1410.-1429.) koji, po nje-
mu, “poistovećuje rimokatolike, kao ‘kudugere’, sa dualistima bo-
gomilima… U latinskim izvorima nigde nema naziva bogomili, jer se
znalo da je on pripisan i rezervisan za rimokatolike. A ovi su, sa svoje
strane, uzvraćali pravoslavnima istom merom – imenima jeretičkog
obeležja, nazivajući ih manihejcima, patarenima, katarima. Sa ovim

43
A. Nazor ističe da su među rukopisima koji pripadaju Crkvi bosanskoj “iznimno
zanimljiva dva vrlo oštećena pergamentna fragmenta iz Monteprandona u Itali-
ji”, koja je V. Jagić prvi proučavao i objavio, ali je “uspio pročitati jedva petinu
teksta i nije bio siguran jesu li oni ostaci propovjedničkih ili molitvenih teksto-
va”. Ona napominje da je tek devedeset godina nakon Jagića ponovo te ruko-
pise objavio S. Graciotti. “Njegovo se čitanje bitno razlikuje od Jagićeva. Gra-
ciotti fragmente iz Monteprandona interpretira kao ostatak traktata za vjeru i
protiv vjere bosanskih ‘krstjana’… ‘Heretičnost’ drugoga nalazi u njegovu sa-
držaju: govori o uskrsnuću duše, a ne tijela, i osuđuju se sakramenti.” (A. Na-
zor, Rukopisi Crkve bosanske. U: Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni
i Humu. Zbornik radova. Institut za istoriju u Sarajevu - Hrvatski institut za po-
vijest u Zagrebu, Sarajevo – Zagreb, 2005, str. 546.)
44
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. XLVI+397.

22
imenima često se u istoj ravni javljao i naziv šizmatici… ‘Krstjani’ u
Bosni, i uopšte na Istoku, nisu jeretici, već pravoslavni vernici koji
su tom odrednicom isticali, naročito od rascepa crkava (1054) da se
razlikuju od rimokatoličkog krivoverja… Simvol vere im je bez rimo-
katoličkog dodatka Filioque. Slave svetitelje koji su u pravoslavnom
kalendaru… Latinski, odnosno rimokatolički dualizam sastoji se u tome što
uče da Duh Sveti ishodi iz dva izvora: Oca i Sina.” (Podcrtao I. M.) 45 O
krstjanima kao pravoslavnim vjernicima pisali su B. Petranović i V.
Glušac, ali u srpskoj historiografiji prevladava mišljenje da bosanski
krstjani nisu bili pravoslavni.46 U vezi s rješenjem ove problematike
bitno je da vrela kada spominju krstjane u srednjovjekovnoj Bosni
navode samo Bosance i Bosansku crkvu. Nije nevažno da se u lite-
raturi na Zapadu posebno upozorava da Ivan de Casamare krstjane
tretira kao raskolnike, što znači kao nekadanje pripadnike Rimske
crkve.47
45
Kao dokaz da se pod bogomilima u srpskim izvorima podrazumijevaju rimoka-
tolici, ovaj pisac navodi Žitije despota Stefana Lazarevića (1377-1427) u kome
stoji da su stanovnici Srebrenice bogomili. “Međutim, taj podatak se odnosio
na rimokatolike Sase – rudare i Dubrovčane – trgovce, koji su živeli i radili u
Srebrenici. Oni su ti novi bogomili dualisti, a ne Srbi u Bosni, koji sebe, za ra-
zliku od njih, nazivaju ‘krstjanima’”. (M. M. Petrović, Kuduguri – bogomili u
vizantijskim i srpskim izvorima i ‘Crkva bosanska’. Istorijski časopis, SANU,
knj. XLIV, 1997, str. 49, 53, 55, 58-60, 62, 69, 70-71.)
46
“Ima mišljenja, da su pripadnici Bosanske Crkve bili pravoslavni. Ali to mišlje-
nje neće biti potpuno tačno, jer imamo jasnih dokaza da ih je službena pravo-
slavna crkva osuđivala.” (Vladimir Ćorović, Historija Bosne. I. SKA, Beograd
1940, str. 180-182, 185. Usp. V. Ćorović, Teritorijalni razvoj bosanske države
u srednjem veku. Glas SKA, CLXVII, Beograd, 1935, str. 44.) Jovan Radonjić
ističe da srpski izvori ne bi proklinjali bosanske krstjane kad bi oni bili pravos-
lavni. (J. Radonjić u knjizi: Borba Južnih Slovena za državnu neovisnost. F.
Rački, Bogomili i patareni, str. XXXIV.) Usp. i: Sima Ćirković – Rade Mihalj-
čić (priredili), Leksikon srpskog srednjeg veka. Izdavač Knowledge u Beogra-
du, Beograd, 1999, str. 122.
47
“Die ‘priores’ der ‘Christen’ schwören nicht einer Heterodoxie ab, sondern ei-
nem Schisma und geloben, sich fürderhin an die Regeln der römischen Kirche
zu halten.” (Gerhard Rottenwöhrer, Der Katharismus. Band III, Die Herkunft
der Katharer nach Theologie und Geschichte. Bad Honnef, Bock + Herchen,
1990, str. 496.) G. Rottenwöhrer u izdanju prve knjige o katarima 1982. godi-
ne napominje da on zbog nepoznavanja jezika o problematici bosanskih krstja-

23
Zanemariva su mišljenja svih onih autora koji o problematici
krstjana donose zaključke bez poznavanja vrela i temeljne literatu-
re. Tako Yuri Stojanov drži vjerojatnim da su bosanski krstjani bili
dualisti i da je njihova hereza uvezena u Bosnu. Ovaj pisac u inače
opširnoj Bibliografiji navodi samo neka izdanja vrela o problematici
bosanskih krstjana, a od goleme literature o njima poznaje radove
samo oko desetak autora.48 Dimitar Angelov ustvrđuje na temelju če-
tiriju rasprava Aleksandra Solovjeva i dvaju radova J. Šidaka kako se
može definitivno zaključiti da je “bogumilstvo bilo mnogo rašireno
također u Bosni”, da su u toj zemlji bogumili bili najviše poznati
pod nazivom patareni, da su bili organizirani u zajednicu nazvanu
Ecclesia Sclavoniae i da je koncepcija “bosanskih bogumila” bila
“često jednaka onoj bugarskih bogumila”.49 Ioan P. Couliano usuđuje
se zaključiti na temelju, kako navodi, “samo nekih” i među sobom
“iznenađujuće kontradiktornih” latinskih izvora, i to u izlaganju na
ukupno četiri stranice teksta o bosanskim krstjanima, da su oni bili ra-
dikalni dualisti i da se zato ne mogu držiti bogumilima.50 Aleksandar

na upućuje na radove F. Šanjeka. (G. Rottenwöhrer, Der Katharismus. Band I/1


Quellen zum Katharismus, Bad Honnef, Bock + Herchen, 1982, str. XVI.) Go-
dine 1993. G. Rottenwöhrer poslije objave Fineovih radova o bosanskim kr-
stjanima opširnije citira rezultate istraživanja ovoga autora, ali je osobno ostao
suzdržan u zaključivanju. “Mangels Sprach- und Sachkenntnis muß ich diese
Frage auf sich beruhen lassen… Es erscheint am einfachsten, dahinter die Mi-
ssionstätigkeit der ‘Bosnischen Kirche’ zu vermuten und sie somit als katharis-
ch zu betrachten. Ob diese naheliegende Erklärung den Tatsachen entspricht,
muß offenbleiben, weil genauere Auskünfte fehlen.” (G. Rottenwöhrer, Band
IV/3 Glaube und Theologie der Katharer. Bad Honnef, Bock + Herchen, 1993,
str. 93-95.) Možda je potrebno napomenuti da je G. Rottenwöhrer najdetaljnije
obradio sve zapadne izvore o srednjovjekovnim herezama, ali se kao savjestan
povjesničar nije usudio samo na temelju njih donijeti zaključak o bosanskim kr-
stjanima.
48
Yuri Stojanov, L’altro Dio. Religioni dualiste dall’ antichita all’ eresia catara.
Morcelliana, Brescia, 2007, str. 316-321.
49
D. Angelov, Il bogomilismo Un’ eresia medievale bulgara. Bulzoni, Roma,
1979, str. 410.
50
“In conclusione, sulla base dei documenti analizzati e nonostante i numerosi
punti di contatto con il bogomilismo, bisogna sottolineare che la religione dei
‘cristiani’ di Bosnia e un dualismo radicale, che porta con se l’idea della me-

24
Solovjev, poznat po brojnim opisima svojih viđenja protukršćanske
hereze u pisanim izvorima i kamenim spomenicima iz srednjovje-
kovne Bosne, mnogo je utjecao na jednostrani pristup problematici
Crkve bosanske, osobito u autora koji nisu poznavali jezik domaćih
vrela.51
Problematika bosanskih krstjana posebno je zamućena litera-
turom koja je nadahnuta ezoteričnim pobudama ili političkim po-
trebama. Đorđe J. Janjić u pogovoru knjizi Vase Glušca o bosan-
skim krstjanima točno primjećuje da u inozemnoj literaturi postoje i
predstavnici različitih ezoterijskih grupa, kojima je “cilj da restau-
riraju (tačnije izmisle) učenje bogomila koje bi bilo blisko i saobra-
zno njihovim gnostičkim sektama”.52 Đ. J. Janjić dalje ističe da su
određeni pisci “u potpunosti prihvatili tezu o prelasku autohtonog
bosanskog (bogomilskog) stanovništva u islam jer im ta teza daje
neophodan etnički legitimitet (pored - religije islama) za formiranje

tensomatosi e, di conseguenza, non puo essere considerata una forma di bogo-


milismo. Tra essa e il bogomilismo c’e piu o meno la stessa distanza che separa
il manicheismo dal cristianesimo.” (Ioan P. Couliano, I miti dei dualismi occi-
dentali. Dai sistemi gnostici al mondo moderno. Jaca Book, Milano, 1989, str.
246-250.)
51
Usp. Alois Schmaus, Der Neumanichäismus auf dem Balkan. Saeculum II. (Ja-
hrbuch für Universalgeschichte. Herausgeber Georg Stadtmüller), München,
sv. 2, godište 1951, str. 271-299.; Linda Sadnik, Religiöse und soziale Reform-
bewegungen bei den slavischen Völkern. Die ‘Bosnische Kirche.’ Blick nach
Osten. Klagenfurt – Wien, II/1952, 4, 261-266.
52
Đ. J. Janjić, Povratak. U: Vaso Glušac, Istina o bogomilima. Književne novine,
Beograd, 1992, str. 320-321. Da je navedeno Janjićevo mišljenje točno, navo-
dim nekoliko knjiga iz antropozofske literature (u duhu učenja Rudolfa Steine-
ra) u kojoj se obrađuju i bosanski krstjani. To su: Rudolf Kutzli, Die Bogumi-
len, Geschichte-Kunst-Kultur. Verlag Urachhaus, Stuttgart, 1977, str. 262; Kat-
ja Papasov, Christen oder Ketzer - Die Bogomilen. (Uvod, pogovor i dodatak od
Hermanna Grubera). Ogham Verlag, Stuttgart, 1983, str. 269; Radovan Subotić,
Bogumili. Antropozofsko društvo ‚Marija Sofija’, Zagreb, 2002, str. 47. I izvan
ezoterijskog kruga ima pojedinaca, koji svoje tvrdnje ne utemeljuju na vrelima.
Tako Boris Gombač piše da bosanski krstjani Krista nisu držali Bogom ni čo-
vjekom, nego anđelom. (B. Gombač, Atlante storico dell’ Adriatico orientale.
Bandecchi&Vivaldi editori, Pontedera, str. 75.)

25
islamske Bosne”.53 F. Šanjek u tom smislu navodi: “Bosanski histori-
čari islamske kulture, koji u pripadnicima Crkve bosanske pokušava-
ju otkriti korijene svoga ‘bošnjaštva’, ponovno oživljavaju tobožnji
‘bogumilizam’ bosansko-humskih krstjana (Salih Jalimam, Historija
bosanskih bogumila).”54 Iz obzira pred nametnutim poličkim dogma-
ma neki vrhunski domaći povjesničari nisu se usudili pisati ono što
misle o problematici bosanskih krstjana. Veoma je uvjerljiv primjer
koji navodi Marian Wenzel:
“Jedne večeri 1960-tih, dok sam još bila studentica, pila sam
lozu sjedeći na podu ateljea umjetnika Mile Ćorovića i Mladena Ko-
lobarića, gdje sam često odlazila da slikam. Ovaj atelje je tada pri-
padao Radničkom univerzitetu, a danas je restoran. Tu se zatekao
i John Fine, radeći na sakupljanju podataka za njegovo važno dje-
lo Crkva bosanska, nova interpretacija (New York i London, 1975).
Oboje smo u to vrijeme proučavali bogumilsku kulturu, nadgrobne
spomenike i Crkvu bosansku.
‘Reci mi’, pitao je John Fine, ‘da li si našla bilo šta bogumilsko
u vezi sa stećcima?’
‘Ne’, rekla sam iskreno. ‘Ni traga. A što je s Crkvom bosan-
skom? Jesi li tu našao ikakvu vezu s bogumilima?’
‘Ne’, rekao je John. ‘Ništa dokazivo o Crkvi bosanskoj nema
zajedničko s bogumilima. A ja lovim već dugo vremena.’ Tada i tu
smo zajedno zaključili da ništa u bosanskoj kulturi nije vezano za
bogumile, uprkos svemu što nam je rečeno. Sljedećeg dana sam po-
sjetila svog mentora u Zemaljskom muzeju, dr. Alojza Benca, koji me
je inspirirao i ohrabrio za rad na knjizi o stećcima Ukrasni motivi na
stećcima, i omogućio mi pomoć od članova njegovog osoblja, Vlajka
Palavestre, Nade Miletić i sada pokojnog Đure Baslera, koji je uvijek
bio odani sljedbenik teorije o bogumilima. Benac je i sam, skupa sa
Bihalji Merinom iz Beograda, napisao knjigu o stećcima, čiji engle-
ski naslov glasi: The Bogomils (London 1962).
‘Dr. Benac’, rekoh, ‘moram vam nešto reći. Prošle večeri sam
razgovarala sa Johnom Fineom, koji istražuje Crkvu bosansku. Za-

53
Đ. J. Janjić, Povratak, str. 320-321
54
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. XV.

26
jedno smo zaključili da ni na stećcima ni u Crkvi bosanskoj nema
ničeg bogumilskog. Mislim da bogumili nisu napravili stećke. Mislim
da nikad nisu ni bili ovdje.’
‘Znam’, reče on. ‘Uvijek sam to znao. Ali to nije nešto što ja
mogu reći. Vi to možete i ja ću vam pomoći.’ “55

3.

Pisac ove rasprave obrađivao je problematiku srednjovjekovne


Bosne u knjizi o autohtonosti u Hrvata 1989. godine.56 U međuvre-
menu sam nastavio konzultirati uz postojeća vrela i svu važniju lite-
raturu, posebno o vjeri bosanskih krstjana. U ovom izlaganju nastojao
sam korektno citirati bit mišljenja raznih autora koji su pisali o ovoj
tematici i između ostaloga, na temelju vrela i literature, zaključio:
Shvaćati bosanske krstjane samo na temelju nebosanskih izvo-
ra, dakle bez njihove kritičke usporedbe s onim postojećim bosan-
55
M. Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu. Sarajevo-Publishing, 1999, str.
17-18. Kada se mišljenje o bosanskim krstjanima temelji gotovo samo na nebo-
sanskim vrelima onda se zaključuje i ovako: “Krstjani (lat. christiani), pripad-
nici Crkve bosanske, sljedbenici heterodoksnih evangelističkih zajednica u sr.
vijeku (katara, valdenza). Da bi netko postao ‘krstjanin prave vjere apostolske’
trebao je među članstvom Crkve bosanske naći zastupnika koji će ga predsta-
viti krstjanskoj zajednici (hiži), čiji je zadatak istražiti motive kandidata, pra-
titi njegovo vladanje i poučiti ga u osnovama vjerskog nauka bosansko-hum-
skih krstjana. Prema oporuci ‘gosta’ Radina Butkovića postojale su tri katego-
rije vjernika te crkve –’mrsni ljudi’, ‘krstjani i krstjanice koi grjeha ne ljube’ i
‘pravi krstjani i prave krstjanice koi su svete vjere apostolske’, a to u kateku-
menskoj praksi Pracrkve odgovara ‘slušačima’ (auditores), ‘izabranima’ (elec-
ti, competentes, illuminati) i ‘krštenima’. Evangelističke i katarske zajednice
u sr. vijeku dijele svoje članstvo na ‘slušače’, ‘izabrane’ i ‘savršene’ (perfec-
ti), koji se zovu kršćani (starohrv. krstjani); iz krstjana se biraju predstavnici
hijerarhije.”(Adalbert Rebić /glavni urednik/, Opći religijski leksikon. Leksiko-
grafski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2002, str. 481.)
56
U pripremanju ranijih poglavlja o srednjovjekovnoj Bosni pomogao mi je mno-
gim prijateljskim savjetima Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) tijekom osob-
nih susreta u Sarajevu i Splitu i posudbom teže dostupne literature. Posebno
sam zahvalan i Đuri Basleru (1917.-1990.) koji je recenzirao rukopis tih poglav-
lja prije tiskanja.

27
skim, u znanstveno-metodološkom smislu je besmisleno. Problema-
tika vjere Crkve bosanske rješiva je samo na način da se zanemare
izvanbosanska vrela u svim dijelovima koji su protivni postojećim
svjedočanstvima bosanskih krstjana. Ti su bosanski izvori nesumnji-
vo vjerodostojni i gotovo u savršenom međusobnom suglasju, dok se
to ne može ustvrditi za one nebosanske.
Arheološki nalazi potvrđuju da se već u antičko doba kristija-
niziralo stanovnike na teritoriju kasnije srednjovjekovne Bosne, ali
s kakvim uspjehom ne znamo. Bizant i karolinško-papinsko save-
zništvo mogli su u određenim razdobljima implementirati kršćansko
pravovjerje samo vjernicima, koji su bili pod njihovom vlašću. Arhe-
ološki nalazi i povijesna vrela ne potvrđuju ni bizantsku, niti franač-
ku vladavinu u središnjem dijelu srednjovjekovne Bosne. Zbog toga
je populacija na tom prostoru mogla posebno shvaćati kršćanstvo, pa
biti i pod određenim utjecajem nekih vlastitih pretkršćanskih tradici-
ja i vjerovanja.
Zajednica bosanskih krstjana mogla je stvarno nastati u apo-
stolsko doba, između ostalog, i na način da je od početka bila u za-
jedništvu s pracrkvom, ali da se s vremenom osamostalila. Hrvatska
kronika opisuje kontinuitet iste vjere krstjana i u zagorskom zaleđu
dalmatinskog priobalja od antičkog doba do XII. stoljeća. Ti su se kr-
stjani mogli, i zbog izoliranosti dinarskog zaleđa, posve osamostaliti
i u ovome uvjerenju mogao ih je Ivan de Casamare držati raskolnici-
ma od Rimske crkve. Dakako da se ne može isključiti mogućnost da
krstjani s tom Crkvom, koja je imala bogoslužje na narodnom jeziku,
možda nisu nikad ni bili u posebnom zajedništvu. Iz abjuracije kr-
stjanskih prvaka 1203. godine očito je da se Ivan de Casamare susreo
s čvrsto organiziranom crkvenom strukturom, koja je mogla nastati
davno prije kraja XII. stoljeća. Ne postoji ni jedno pouzdano vrelo
koje bi potvrđivalo da je vjeroispovijedanje krstjana bilo kada une-
seno u Bosnu, a posebno ne u XII. stoljeću. Prvaci krstjana nazivali
su svoju vjeru pravom apostolskom vjerom što znači da su vjerovali
u njezinu kršćansku pravovjernost i da su datirali njezin postanak u
doba apostola. Shvaćanje kršćanstva u samostalnoj Crkvi bosanskoj
nije bilo u svemu jednako onome u zapadnoj i istočnoj crkvi i zato su
te dvije crkve držale bosanske krstjane hereticima. Krstjani, između

28
ostaloga, nisu priznavali ispovjed, pričest, a vjerojatno ni potvrdu, a
izgleda da nisu vjerovali ni u uskrsnuće tijela, ali su vjerovali da je
Isus Krist bio Bog i čovjek, koji je umro, uskrsnuo i uzašao. Oni su,
prema mnogobrojnim sačuvanim domaćim vrelima, vjerovali u Troj-
stvo, u Krista kao Boga, koji je jedini svevišnji stvoritelj, svemogući
gospodar svemira i ljudskog roda i sudac na kraju vremena. U ovom
dijelu vjeroispovijedanja Crkve bosanske može se prepoznati i nauk
kršćanske pracrkve koji je bio protivan i dualističkom vjerovanju u
istodobno postojanje dva neovisna i vječna počela dobra i zla. Zbog
toga bosanski krstjani nisu mogli biti sljedbenici manihejskih, katar-
skih ni drugih srednjovjekovnih dualističkih hereza.
Broj krstjana u srednjovjekovnoj Bosni nije mogao biti veći od
oko jedne desetine sveukupnoga bosanskog stanovništva. U tadašnjoj
Bosni brojem su prevladavali nekršteni, dakle žitelji koje Hrvatska
kronika naziva pogani. Latinska vrela te stanovnike nazivaju infide-
les, a poslije 1203. godine počinju ih poistovjećivati s krstjanima.
Ti bosanski infideles kasnije su najvećim dijelom mogli prihvatiti
islam.

29
I.

Hrvatska kronika o krstjanima i poganima


u srednjovjekovnoj Bosni

Antropološka istraživanja dokazala su da su na teritoriju sred-


njovjekovne Bosne do 1463. godine prevladavali u velikom broju
potomci starosjeditelja iz prapovijesti i iz antičkoga doba. Antropo-
loška analiza kostura ispod stećaka nedvojbeno potvrđuje da je pod
stećcima pokapan paleobalkanski etnik koji je kontinuirano živio na
području stećaka od prapovijesti. Prema istraživanju Živka Mikića
seriju nalaza ispod stećaka karakterizira samo dinarski antropološki
tip bez drugih primjesa.57 “Konkretno, pokazalo se da je ovoj po-
pulaciji najbliže srednjovekovno stanovništvo Rumunije, da unutar
širine antropoloških varijacija slovenskih grupacija sa teritorije
Jugoslavije na sadašnjem stepenu antropološke istraženosti smelo
bi se tvrditi da se populacione grupe identifikovane na skeletnom
materijalu iz nekropola sa stećcima ne samo uklapaju, pre svega u
proces brahikranizacije, nego da ulaze u sastav njegovog jezgra, s
obzirom na geografsku rasprostranjenost nekropola i njihovu hro-
nološku pripadnost.”58 U svezi s Mikićevim istraživanjima, posebno
nekropole Raška Gora kod Mostara, A. Benac je stekao mišljenje da
i analiza nekih kostura iz nekropole u Grborezima kod Livna “jasno

57
Ž. Mikić, Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška Gora -
stećci kod Mostara. Godišnjak ANUBiH, knj. XVII. Centar za balkanološka is-
pitivanja, knj. 15, Sarajevo, 1978, 2, 238.
58
Isti brahikrani dinarski antropološki tip utvrđen je i na nekropoli Ričice u Dal-
maciji kao i onaj koji počiva u nekropolama pod stećcima u Raškoj Gori kod
Mostara i Pavlovcu kod Sarajeva (Ž. Mikić, Antropološki prikaz srednjovekov-
nih stanovnika Ričica. Ričice, Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture
Split, Split, 1983, str. 52.)

31
upućuje na autohtono, odnosno neslovensko stanovništvo koje se po-
kapalo pod stećcima”.59
Damir Marjanović predvodio je genetička istraživanja u Bosni
i Hercegovini i utvrdio činjenicu da je haplogrupa I (HgI) najfre-
kventnija u svakoj od tri ispitivane populacije što posljednje ledeno
doba promovira u mogući prvi čimbenik koji je oblikovao genetičku
strukturu bosanskohecegovačkog stanovništva. Hrvatska populacija
u Bosni izdvaja se po izrazito visokoj frekvenciji paleolitskog M170
molekularnog markera, a također je i unutar bošnjačke populacije
zabilježena visoka frekvencija ove haplogrupe.
Matična jezgra srednjovjekovne Bosne bio je nekadašnji desidi-
jatski teritorij. Desidijati su, prema arheološkim nalazima, zauzimali
“područja gornjih i srednjih tokova rijeka Vrbasa i Bosne s njihovim
pritokama Lašvom, Stavnjom, te Lepenicom, u čiji teritorij ulazi i
šire područje Sarajeva, dolinom Miljacke i Željeznice, kao i područ-
je najbliže Brezi.”60 Područje Desidijata je, “bez ikakve sumnje, u
cjelini ležalo na području današnje Bosne… U gornjoj Bosni, na ne-
kadašnjem plemenskom teritoriju Desidijata, kasna antika je period
snažnog kulturnog stvaralaštva, koje proističe iz simbioze domaćeg
ilirskog nasljeđa i tekovina rimske civilizacije. Umjetnička oprema
kršćanskih bazilika u Brezi, Dabravinama, Lepenici, Zenici i Turbetu
kod Travnika o tome dovoljno jasno svjedoči… Karakteristično je da
politički dinamizam, odnosno primat Gornje Bosne dolazi do izraža-
ja u vrijeme propadanja ilirske političke autarhije i ponovo u kasnoj
antici… Proširena dolina Bosne oko današnjeg Visokog nije samo
geografsko središte nego i centar najvećeg poljoprivrednog regiona
u srednjoj Bosni. Sve do novijih vremena ovdje je bilo najjače tržište
poljoprivrednih proizvoda u Gornjoj Bosni; stoga je i razumljivo što
je, u uslovima dominacije agrarne ekonomike, ovaj kraj predstavljao

59
A. Benac, Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka. U: Bogomilstvoto na
Balkanot, str. 202.
60
Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone. Arheološ-
ka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini. Vrhbosanska
katolička teologija, Sarajevo, 2003, str. 216.

32
idealan teren za razvoj političkog centra.”61 Postojanje nekadašnje-
ga desidijatskog područja kao središnjega dijela kasnije srednjovje-
kovne Bosne upućuje na teritorijalni kontinuitet, ali i na mogućnost
određenoga kontinuiteta vlasti.
Bosna je zbog svoga izoliranoga zemljopisnog položaja mogla
u političkom i vjerskom smislu živjeti prilično zatvoreno. Može se
zaključiti da se već u apostolsko doba započelo s kristijaniziranjem
Ilirika, odnosno rimske Dalmacije. Pavao navodi (Rim. XV, 19) kako
je propovijedao Evanđelje od Jeruzalema i naokolo do Ilirika. Sv.
Luka u poglavljima 27 i 28 Djela apostolskih opisuje kako je poslije
brodoloma Pavao završio na otoku Mljetu.62 Veoma stari izvor na-
zvan Armenska geografija, u opisu Dalmacije bilježi boravak aposto-
la Pavla zbog brodoloma na jadranskom otoku Mljetu.63 Konstantin
61
Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska stolna mjesta bosanskih vladara u
XIV i XV stoljeću. Sarajevo Publishing, Sarajevo, 2004, str. 270-271, 284-285.
62
“Kad su domoroci vidjeli da je sv. Pavao ostao neozlijeđen od ujeda ljute otrov-
nice, počeli su ga smatrati Bogom. Naravno, taj događaj postao je polazište nji-
hova obraćenja na kršćanstvo. Tomu su pridošla i čudesna ozdravljenja, najpri-
je oca rimskog poglavara Publija a zatim i mnogih drugih bolesnika koje je za
vrijeme svoga tromjesečnog boravka na otoku ozdravio sv. Pavao. Sve su to bile
povoljne okolnosti da nastane prva kršćanska zajednica u dubrovačkom kraju.
Postojanje Pracrkve na Mljetu potvrđuju nedavna arheološka istraživanja koja
su otkrila na mjestu Crkvine i Polače više starokršćanskih sakralnih građevina,
što upućuje da je na Mljetu stvarno postojala Pracrkva sasvim sigurno osnova-
na po sv. Pavlu. Da je još za života sv. Pavla postojala kršćanska zajednica u
Dalmaciji, pokazuje zapis iz Druge poslanice Timoteju iz čijeg se teksta vidi da
je Pavao slao svoje učenike k Crkvama koje je na putovanjima osnovao, tj. Ti-
hika u Efez, Krescenta u Galiciju, Tita u Dalmaciju, dok je Erasta ostavio u Ko-
rintu, a Trofina u Miletu… Ne treba sumnjati da je Tito imao istu ulogu u Dal-
maciji koju i ostali spomenuti Pavlovi učenici u drugim krajevima jer se Titovo
ime spominje u istom kontekstu, odnosno ulozi pohoda već osnovanoj Crkvi.”
(Miho Demović, Sveti Pavao bio na Mljetu i osnovao pracrkvu? Glas koncila,
XLVII/2008, broj 16. od 20. travnja 2008, str. 25.)
63
Robert H. Hewsen (uvod, prijevod, komentari), The Geography of Ananias of
Širak. Ludwig Reichert Verlag, Wiesbaden, 1992, str. 47. Robert H. Hewsen je
(na temelju detaljne analize) “sa sigurnošću” zaključio, da je to djelo nastalo iz-
među 591. i 636. godine. Važno je da je ono, neovisno od toga kada je sastav-
ljeno, utemeljeno na mnogo starijim vrelima. Djelo je napisano na temelju ra-
nije nastalih i izgubljenih vrela iz razdoblja od II., a posebno od IV. do oko sre-

33
Porfirogenet u 36 glavi De administrando imperio nabraja neke gra-
dove u Paganiji i nastavlja; “Još imadu u vlasti ove otoke: Korčula,
na kome ima i grad; drugi je veliki otok Mljet…, koji spominje sv.
Luka u Djelima apostolskim, nazivljuć ga Melita. Na tom je otoku
sv. Pavla za prst ujela ljutica, koju onda sv. Pavao u vatri spali.”64
Antun Ničetić je s navigacijskog aspekta, stručno i najvjerojatnije
konačno, dokumentirao da je Pavao, kada je 61. godine iz luke Cae-
saree krenuo u Rim, doživio brodolom na otoku Mljetu.65 Tit je otišao
propovjedati u Dalmaciju kako to potvrđuje sam Pavao (2 Timoteju,
IV, 9-11). Jeronim u Epistoli Marceli piše kako je božanska riječ bila
“s Tomom u Indiji, s Petrom u Rimu, s Pavlom u Iliriku”. Važno je na-
vesti da sv. Epifanije (umro 403.) piše kako je apostol Luka propovi-
jedao Evanđelje i kako je on “tu dužnost obavio najprije u Dalmaciji,
Galiji, Italiji i Macedoniji”.66
Jedino pisano vrelo o zbivanjima na navedenom prostoru ne-
kadašnje rimske Dalmacije je Libellus Gothorum (u literaturi nazvan
Hrvatska kronika).67 U historiografiji je gotovo općeprihvaćeno Ši-
šićevo uvjerljivo obrazloženje da je latinska redakcija djela Libellus

dine VII. stoljeća s mogućnošću poneke kasnije interpolacije. Bitni sadržaj vje-
rojatno je najvećim dijelom prenesen iz izgubljene Chorographiae Papusa iz
Aleksandrije (IV. stoljeće), koji je koristio (skraćivao!) Ptolomejevu Geografi-
ju. Ono je dragocjeno i zato jer sadržava podatke, kojih nema u Ptolomeja, ni u
drugih autora. Djelo je, za vrijeme u kojemu je nastalo, kako s pravom zaklju-
čuje R. Hewsen, vrhunsko ostvarenje i to na Istoku, i na Zapadu.
64
Konstantin Porfirogenet, O upravljanju carstvom. Prijevod i komentari Nikola
Tomašić, Dom i svijet, Zagreb, 2003, str. 91.
65
A. Ničetić, O nekim navigacijskim aspektima plovidbe svetoga Pavla od Kre-
te do Melite. U : Nove spoznaje o postanku Dubrovnika, o njegovu brodarstvu i
plovidbi svetoga Pavla. Sveučilište u Dubrovniku, Dubrovnik, 2005., str. 357-
433. Heinz Warnecke objavio je knjigu da je sv. Pavao doživio brodolom na
grčkom otoku Kefaloniji, ali njegovo obrazlaganje prihvatio je samo Thomas
Schirrmacher. Usp. H. Warnecke – Th. Schirrmacher, War Paulus wirklich auf
Malta? Stuttgart, Hänssler, 1992, str. 255.
66
Usp. J. Jelenić Djelovanje Hristovih i apostolskih učenika te ostalih vjerovjesni-
ka u Iliriku. U: J. Jelenić, Povijest Hristove crkve. I., Zagreb, 1921, str. 38-42.
67
Detaljnu obradbu spisa Libellus Gothorum vidi u: Ivan Mužić (priredio), Hrvat-
ska kronika 547.-1089. V. izdanje, Marjan tisak, Split, 2002, str. 261. (U dalj-
njem tekstu: Hrvatska kronika.)

34
Gothorum nastala u drugoj polovici XII. stoljeća.68 Taj je izvor i u toj
redakciji zbog doba svoga nastanka jedan od najstarijih u odnosu na
ostale sačuvane ljetopise drugih slavenskih naroda. Hrvatska redak-
cija opisuje zbivanja do 1089. godine i ona je mogla nastati najka-
snije u posljednjem desetljeću XI. ili u prvoj polovici XII. stoljeća.
Prema Nikoli Radojčiću, pisac je “zabeležio našu narodnu tradiciju,
ali sjedinjujući je s tuđom, prihvaćenom iz istoriskih i bogoslovskih
sastava”.69Autor se koristio, uz djela na latinskom, i postojećom lite-
raturom na slavenskim jezicima.70 Realno je zaključivanje Stjepana
Antoljaka da se hrvatska redakcija, koja završava s 1089. godinom
poklapa s latinskom redakcijom “samo djelomično do XXIII. poglav-
lja, a onda se sasvim razilaze i vremenski a i sadržajno”.71 “Pop Du-
kljanin” nije napisao, nego je samo preveo sa slavenskog na latinski
prve dvadeset i tri glave izvora. On je napisao nastavak pripovijeda-
nja od XXIV. do posljednje glave ovoga djela. Ta se dva dijela (prvi
dio od početka do zaključno s glavom XXIII., a drugi dio od XXIV.
glave do završetka) razlikuju u ovome smislu: prve dvadeset i tri gla-
ve u obje redakcije i nastavak hrvatske redakcije do svršetka opisuju
samo zbivanja u Donjoj Dalmaciji, Bosni, Slavoniji i Istri. Nastavak
latinske redakcije od XXIV. glave do završetka prikazuje događaje
gotovo samo u Duklji i u njoj susjednim zemljama.
U Uvodu spisa posebno je važan navod: “libellum Gothorum,
quod latine Sclavorum dicitur regnum “. Iz navedene je stilizacije
očito da se nije moglo jasnije identificirati Gote i Slavene. Međutim,
iz izvora se može zaključivati da su ti Goto-Slaveni, koji su došli u
Dalmaciju, govorili slavenskim jezikom, što znači da nisu bili ger-
68
F. Šišić, Letopis Popa Dukljanina. Zaklada tiskare Narodnih novina, Beograd-
Zagreb, 1928, str. 104., 180-181. Usp. i Nikola Banašević, Letopis Popa Dukl-
janina i narodna predanja. Srpska književna zadruga, Beograd, 1971, str. 268.;
Eduard Peričić, Sclavorum regnum Grgura Barskog. Kršćanska sadašnjost, Za-
greb, 1991, str. 141-175.; Miroslav Kurelac, Narativni izvori. U knjizi: Hrvat-
ska i Europa. Sv. I. HAZU, Zagreb, 1997, str. 326.
69
N. Radojčić, O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Istoriski institut Nauč-
nog društva Crne Gore, Narodna knjiga, Cetinje, 1951, str. 73.
70
E. Peričić, Sclavorum regnum, str. 91.
71
S. Antoljak, Hrvatska historiografija do 1918. Knjiga prva, NZ MH, Zagreb,
1992, str. 19.

35
manski etnički element. F. Šišić ističe da su Romani (Latini) u dal-
matinskim mjestima i u tijeku XI. stoljeća držali glagoljicu u Hrvata
gotskim pismom, a njihov jezik slavenskim i zaključuje: “To znači, da
su ti tobožnji ‚Goti‘ govorili slavenski,”. (Podcrtano u izvorniku).72
Izvor opisuje genealogiju gotoslavenskih vladara velike zajedničke
države koja se naziva kraljevinom. Dakle u Sclavorum Regnum ne
opisuje se kraljeve Bijelih Hrvata, i to zato što su oni bili samo dio
zajedničkog kraljevstva smješteni u svojoj posebnoj banovini, zbog
čega su njihovi vladari bili do raspada zajedničke države banovi nad
kojima su vladali “gotoslavenski” kraljevi.
U hrvatskoj redakciji Libellus Gothorum glavnina se zbivanja
događa u “Primorju” (donjoj Dalmaciji, koja se kasnije u spisu izjed-
načuje s Bijelom Hrvatskom), Slavoniji i u “Zagorju” (Bosni). Ulogu
Panonije u ovom spisu otkriva značenje geografskog pojma koji se
navodi u oblicima: Sumbra, Sorbium, Surbiam i Sumbram. Danilo
M. Radojević upozorava da se u rukopisu djela za današnju Posavi-
nu javlja oznaka Sumbra i u ovom smislu citira izvor i zaključuje:
“Dukljanin, inače, daje jasno obrazloženje za sva tri naziva glavnih
pojaseva teritorije: l. Primorje, 2. Podgorje ili latinski Submontana
(pojas između Primorja i visokijeh planina) i 3. Sumbra ili Transmon-
tana (pojas između visokijeh planina i Dunava). Prepisivač iz 17. vi-
jeka zadržao je dva puta oblik Sumbra (prvi i četvrti), a unio je druga
dva oblika koji se i međusobno razlikuju (‘Sorbium’ i ‘Surbiam’).”73
F. Šišić posebno ističe da se u tom djelu češće spominje “u ranijoj
česti Letopisa Bosna, i to ponajviše u vezi s Belom Hrvatskom, a do-
sta malo i s Crvenom Hrvatskom. Tek u docnije vreme od kraja XI.
veka dalje, Bosna sve više dolazi u tešnje veze s Dukljom.”74 F. Šišić
je posebno istaknuo važnu činjenicu da su svi dubrovački ljetopis-
ci Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve, a ne zetske
(dukljanske).75 Treba istaknuti da se u ovom vrelu najviše opisuje
vladavina u planinskom zaleđu nekadanje rimske Provincije Dalma-
72
F. Šišić, Letopis, str. 112.
73
Danilo M. Radojević, Neistorijska paradoksiranja S. Mijuškovića o Dukljani-
nu. Kritika (Zagreb), broj 6. za 1969, str. 375.
74
F. Šišić, Letopis, str. 174.
75
F. Šišić, Letopis, str. 60.

36
cije, posebno u Bosni i u njoj najbližim područjima. U II. se glavi
opisuje nastanak države pod vlašću gotske dinastije. Stroil je u Bo-
sni, a ne u Duklji (Prevalitani) utemeljio svoje sjedište, a nigdje se
iz glava III., IV., V., VI. i VII. ne može zaključiti da je to sjedište za
vrijeme događanja, koja su opisana u tim glavama, bilo premješteno
na drugi teritorij. Stroilov sin Sviolad vladao je (do smrti) dvana-
est godina progoneći kršćane “navlastito koji u primorskih gradih
pribivaju”. Njegovo kraljevstvo bilo je “Bosna i Valdemin deri do
Polonije, tako primorsko kako i zagorsko kraljevstvo”. U latinskoj
se redakciji granica kraljevstva proteže od “Valdevina pa do Polo-
nije obuhvatajući kako primorske tako i zagorske oblasti”. U drugoj
glavi hrvatske redakcije jasno stoji da se Stroilova država prostire do
Poljske (Polonije). Redaktor je, prevodeći ovu glavu s hrvatskoga na
latinski, ispustio opis granica Stroilove zemlje. U trećoj se glavi hr-
vatske redakcije granice Silimirove države ovako opisuju: ”I bi kra-
ljevstvo njegovo Bosna i Valdemin deri do Polonije, tako primorsko
kako i zagorsko kraljevstvo.”76 U latinskoj se redakciji iste glave to
točno prevodi ovako: “Fuerunt autem regni eius fines de Valdevino
usque ad Poloniam,...”77 M. Marulić je, prevodeći hrvatsku redakciju
ove glave to ovako preveo: “Ipse autem Sevioladus Bosnae, Valachi-
ae usque ad Poloniae fines et Dalmatiae Croatiaeque imperavit,...”78
76
Hrvatska kronika, str. 51.
77
Hrvatska kronika, str. 139.
78
F. Šišić, Letopis, str. 388. (Isti je prijevod donesen i u beogradskom primjerku
Marulićeva prijevoda.) Pavao Ritter Vitezović zaključuje (iz Marulićeva latin-
skog prijevoda ovog vrela, koji se čuva u Vatikanu) da je kralj Sviolad iz III.
glave “sam vladao Bosnom,Valahijom, sve do granica Poljske, te Dalmacijom i
Hrvatskom...”. (P. R. Vitezović, Oživjela Hrvatska. Golden marketing – Narod-
ne novine, Zagreb, 1997, str. 99.) Navedeno je tumačenje u smislu da riječ Polj-
ska (Polonia) nema nikakve veze s nekim mjestom u južnoj Albaniji veoma važ-
no iz više razloga. U prvom redu to znači da u izvoru Sclavorum Regnum Du-
klja nije sastavni dio jedinstvene države. Da je Duklja bila u toj državi (prema
hrvatskoj redakciji), može se zaključivati samo iz Budimirove podjele kraljev-
stva (IX. glava) u kojoj stoji: “I još od mista Dalme do Bandalona grada, ča se
sada zove Drač, dotla prozva Donju Dalmaciju...”. Međutim, očito je u ovu gla-
vu umetnuta ćirilometodska legenda, a uz nju i ova podjela. Da se radi o umet-
ku upućuje i podatak da se teritorij od Dalme do Drača pogrješno označuje kao
“Donja Dalmacija”. Indikativno je također da se u ovoj glavi ne spominje Crve-

37
Svioladov je progon kršćana u to doba vjerojatan.79 Nasilno rušenje i
ponovna izgradnja crkava u doba koje opisuje ovaj izvor i arheološki
se može dokumentirati.80 Doseljenici su posebno napadali primorska
mjesta koja su bila kristijanizirana i u posebnom odnosu s Bizantom.
Kad je Bladin umro, naslijedio ga je sin Ratimir koji je bio veliki ne-
prijatelj kršćana, a koji su pred progonima bježali u gore. Ni u jednoj
se redakciji ne spominje koliko je godina Ratimir vladao. F. Šišić
ističe da je ono što se priča o progonima kršćana u ovoj VI. i u VII.
glavi “potpuno... istorijski verna i ispravna opšta slika”.81 Iz hrvat-
ske redakcije ove glave proizlazi da je u drugoj polovici VII. stoljeća
prestala postojati vladavina dotadanje gotske dinastije koju je uteme-
ljio Stroil. Da su do tada stvarno mogli vladati kraljevi gotskog po-
drijetla, potvrđuju i gotska imena nekih od njih (na primjer: Silimir
i Bladin.) Pisac ovog vrela otkriva se kao savjestan kroničar.82 Treba
dodati da s ovom glavom završava dio vrela u kojemu, po svemu su-
deći, nema umetaka od strane prepisivača, odnosno redaktora. Važno
je shvatiti da u svim glavama, i to u obje redakcije ovoga izvora,
nema ni spomena da bi stanovnici na opisanom prostoru bili pod bilo
kakvim bizantskim vrhovništvom. Iz sadržaja je VIII. glave očito da
se ona u jednom svom dijelu ne nastavlja na pričanje prethodnih gla-
va. Pisac izvora, bolje reći redaktor, poslužio se u njoj nekom od tada
postojećih verzija ćirilometodske legende. U devetoj glavi opisuje se
pokrštavanje za vladavine kralja Budimira:

na Hrvatska, nego se samo navode “Hrvate Bile, što su Dalmatini Nižnji”, dok
se u latinskoj redakciji navodi Crvena Hrvatska. U sljedećim se glavama hrvat-
ske redakcije ne spominje Duklja, nego Istra, Donji Hrvati, Bosna, a posebno se
opisuju ratovi s “Ugrima” i “Nimcima”. Da se je država u to doba stvarno podi-
jelila onako kako se navodi u IX. glavi, onda bi se barem u jednoj od sljedećih
glava opisivalo događanja u Duklji i u njoj susjednim krajevima.
79
N. Radojčić, nav. dj., str. 65.
80
Istorija Crne Gore. I. Redakcija za istoriju Crne Gore, Titograd, 1967, str. 358.
(Citat je iz teksta Jovana Kovačevića.)
81
F. Šišić, Letopis, str. 426.
82
“Da je htio, on je ovim vladarima mogao dati bilo kakva imena. Dočim to nije
učinio, jer im imena nije znao, nužno je zaključiti da je u svoj spis unosio samo
činjenice koje je poznavao.” (Anton Zakarija, ‘Hrvatska kronika’ i hrvatska po-
vijest. Marulić, XXVI/1993, 4, 496.)

38
“I tada poče Kostanc život i čudesa Isukrstova pripovidati i na-
puni i utvrdi kralja u viri svetoga Jedinstva i Trojstva božanstvenoga.
I u svem kralj virova i krsti se sa svimi ki još u kraljevstvu njegovu
bihu nekršćeni... I u to vrime bi učinjeno veselje veliko meu krstjani
i svi oni, ki bihu u tvrjavah i u vrsih gorskih i ki tajahu se i krijahu i
ne povidahu se krstjane, očitovaše se, odvrg strah. I svi ki bihu pro-
gonjeni vratiše se i počeše slaviti ime Isusa propetoga. I tako kralj
svetoga puka zapovidi svim, koji latinski govorahu da se vrate svi
u mista svoja i da podižu i naprave gradove, koji po poganeh bihu
rasuti i požgani. I tako iskaše (Budimir) kralj svetoga puka, kako bi
rasute gradove sazidal i napunio.”83
Potrebno je posebno napomenuti da se ni u hrvatskoj niti u
latinskoj redakciji vrela ne spominje na velikom teritoriju, koji se
opisuje, postojanje neke vjerske hereze. U obje se redakcije navode
samo starosjeditelji, koji su, posebno u primorskim mjestima, bili
kršćani i novodošli Goti–Slaveni, koje se naziva “poganima”. Iz lje-
topisa se ne može zaključiti jesu li ti doseljeni “pogani” bili nekršteni
ili je među njima bilo i krštenih arijanaca. Autor hrvatske redakcije
pravovjerne kršćane stalno naziva krstjani, a on taj izričaj ne bi rabio
da ih je držao hereticima. Naziv kršćanin označuje sljedbenika Kri-
stova, odnosno člana njegove Crkve, a nastao je u apostolsko doba
u Antiohiji.84 Mogućim činom pokrštavanja za Budimira kraljevi po-
danici postaju pripadnici iste kršćanske vjere što znači da od tada
i potomci ranije pokrštenih starosjeditelja i novokrštenici dijele isti
naziv krstjani.
Libellus Gothorum od vremena kralja Budimira, dakle od dru-
ge polovine IX. do prve polovine XII. stoljeća, ne spominje vjerske
sukobe u Bosni. Opisuju se ratovi, ali samo za prevlast. V. Glušac
točno ističe da autor latinske redakcije kronike, po njemu, pisane
“negde između 1160. i 1200. godine, nigde ne spominje ni bogomila
ni patarena. A da ih je tada bilo, on bi ih sigurno spomenuo.”85
83
Hrvatska kronika, str. 73-74.
84
Jeronim Šetka, Hrvatska kršćanska terminologija. II. izdanje, Knjižnica Marije,
Split, 1976. str. 366.
85
V. Glušac, Problem bogomilstva i pravoslavlje ‘crkve bosanske’. Godišnjak
Istoriskog društva BiH, godina V, Sarajevo, 1953, str. 124.

39
(Iz knjige: M. Eggers, Das ‘grossmährische Reich’ Realität oder Fiktion?
A. Hiersemann, Stuttgart, 1995, str. 472.)

40
M. Hadžijahić na temelju Hrvatske kronike o povijesti Bosne
u X. st. zaključuje ovo: “Upravo sredinom X. st. Bosna je prvi put u
svojoj povijesti došla pod vlast jedne susjedne države, i to Hrvatske.
Prema 29. pogl. Ljetopisa popa Dukljanina, Krešimir je, ratujući
zajedno s ujakom, opustošio Uskoplje, Luku i Plevu. Bosanski ban,
međutim, videći da se ne može s njim mjeriti u borbi, pobjegao je k
ugarskom kralju. Potom je Krešimir zauzeo čitavu Bosnu i vladao
njome. Općenito se drži da se pod Krešimirom iz 29. pogl. Ljetopisa
popa Dukljanina podrazumijeva hrvatski kralj Mihajlo Krešimir II.
(949. oko 969.). Na zapis u 29. pogl. Ljetopisa nastavlja se zapis u
31. pogl., gdje se navodi da se Krešimirovu bratu rodio sin Stjepan
(koji se poistovjećuje sa Stjepanom Držislavom, oko 969.-997.). Kaže
se da je on, nakon očeve smrti, vladao Bijelom Hrvatskom i Bosnom
i poslije njega njihovi nasljednici stalno su vladali u Hrvatskoj. Na-
sljednici Stjepana Držislava vladali su, dakle, samo u Hrvatskoj, ali
ne i u Bosni. Iz navedenih podataka slijedi da je Bosna bila sjedinje-
na s Hrvatskom gotovo tokom cijele druge polovine X. stoljeća. Kako
je De administrando imperio nastao u razdoblju od 948. do 952., to
bi značilo da je Bosna bila u sastavu Hrvatske u doba njegova na-
stanka. Mislim da bi se taj zaključak mogao prihvatiti. Tako dobivaju
novu težinu Porfirogenetovi navodi da Zahumljani graniče na sjeve-
ru sa Hrvatima (30. pogl.), da su južni susjedi Mađara Hrvati (40.
pogl.) te da Srbija, pod kojom car-pisac podrazumijeva i Zahumlje
– granički na sjeveru sa Hrvatskom (30. pogl.). Na taj način povezuje
se i epizoda sa ugarskim pohodom protiv Bosne, o kojem se govori u
23. pogl. Ljetopisa popa Dukljanina i Hrvatske kronike.”86
Bosna je zbog svoje izoliranosti mogla živjeti svojim poseb-
nim i uglavnom samostalnim životom87 i biti, kako je to opisano u
86
M. Hadžijahić, Povijest Bosne u IX i X stoljeću. Sarajevo, 2004, str. 182-183.
87
Ivan Renđeo je i 1942. godine mogao ustvrditi ovo: “Velika Kapela, historij-
ska Gvozd-planina, svojom je veličinom i neprohodnošću bila oduvijek prirod-
na granica između Hrvatske i Slavonije. Goleme i visoke planine između rijeke
Vrbasa i rijeke Bosne, u planinskom lancu od Vlašića preko Vranice, Bitovinje
i Bjelašnice, dijelile su neprohodnošću svojih masiva Hrvatsku od Bosne. Još i
danas, u doba modernih komunikacijskih sredstava, teško se prolazi – naročito
u zimsko doba – iz Like u Dalmaciju ili iz Bosne preko Kupreškog polja u Cetinu
i dalje prema Splitu. A kakve su tek prilike za saobraćaj među tim hrvatskim ze-

41
Hrvatskoj kronici, stoljećima povezana sa susjednim teritorijima. Iz
drugih vrela može se zaključiti da je u drugoj polovini IX. stoljeća
postojalo teritorijalno-političko jedinstvo nekadašnjega desidijatskog
prostora s dijelom panonskog prostora južno od Dunava.88 Bosna je
u X. stoljeću bila teritorij čiju je jezgru tvorila župa istog imena u
Visočkom polju.
V. Klaić ističe da se i u srednjem vijeku razlikovala prava ili
gornja Bosna od današnje donje Bosne, koju su tvorila područja Soli
i Usora. “Narod sam i danas pravi tu razliku, pošto zove Bosnom
jedino prediel od Sarajeva do Žepča, dočim je kraj od Žepča do
Save prozvao Posavinom.” Prema V. Klaiću, matica bosanske države
bila je gornja Bosna, tj. visoravan oko gornjeg toka rijeke Bosne,
od njezina izvora do povijesnog klanca Vrandučkoga.89 Prema Pav-
lu Anđeliću, najstarija “zemlja” Bosna obuhvaćala je župe koje su
se zvale: Bosna, Vidogošća ili Vogošća, Vrhbosna, Lepenica, Lašva,
Brod i Trstivnica. Takva je Bosna morala postojati mnogo prije nego
što je spomenuta u pisanim izvorima iz polovice X. stoljeća. Osim
toga, već prije druge polovice XI. stoljeća teritorij bosanske države, a
time i naziv Bosna, proširio se, prema P. Anđeliću, i na okolne župe:
Uskoplje, Neretvu i Borač-Praču. Poslije je, kako on kaže, došlo do
stapanja s Bosnom i župe Rame, a vjerojatno i Krivaje ili Kamenice,
ali, kako se čini, Rama na početku XII. st. još nije bila u sastavu Bo-
sne pa je do integracije moglo doći tek sredinom XII. stoljeća. U XII.
stoljeću došlo je i do daljnjega, i to naglog, proširenja imena Bosna
tako da su se u Bosnu uklopile prostrane područja Donjih krajeva,
Usore, Soli i Podrinja.90 Bosansko-hercegovački teritorij bio je, kako
prirodno tako i geopolitički, povezan s jedne strane s posavskim, a s

mljama morale vladati pred tisuću godina, u doba golemih prašuma u tim kra-
jevima, svako može s lakoćom da zaključi.” (Ivan Renđeo, Značenje bosanskog
bana i kralja Tvrdka I. u povijesti hrvatskog naroda. U knjizi: M. Brkić, Prino-
si hrvatstvu Bosne i Hercegovine, str. 119.)
88
Prve radove u ovom smislu objavio je M. Hadžijahić, a istraživanje je nastavio
Imre Boba, da bi poslije sve detaljno obradio Martin Eggers.
89
V. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1982, str. 16-17.
90
P. Anđelić, Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovjekovne Bos-
ne. Svjetlost, Sarajevo, 1982, str. 33.

42
Humačka ploča. XII. stoljeće, Franjevački samostan u Humcu

druge strane s jadranskim područjem.91 Politička i crkvena povijest


Bosne i Hercegovine do kasnog XII. stoljeća leži gotovo sasvim u
tami.92 Razumno je pretpostaviti da je na tom prostoru postojala or-
ganizirana politička vlast.93
91
D. Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska. Hrvatska revija, Buenos Aires, XIII/1963,
4/52/, 424-425.
92
S. Džaja, Die ‚Bosnische Kirche’ und das Islamisierungs - Problem Bosniens
und der Herzegowina in den Forschungen nach dem Zweiten Weltkrieg. Rudolf
Trofenik, München, 1978, str. 35.
93
Radoslav Rotković, Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevića XI
– XII vijeka. Izvori i legende. Print, Podgorica, 1999, str. 213. “Ako je ipak bo-
sanski ban morao ponekad dopustiti da se susjedni vladari prošeću njegovim
područjem, pa ako je, štoviše, morao priznati njihovu vlast, onda takvi ‘izleti’
ili ‘podjarmljenja’ nisu u srednjem vijeku značili ništa. Ali, ni istočni ni zapad-
ni car ne stižu do bosanskih planina. Potpuno je suvišno razbijati glavu zbraja-
njem godina u kojima su susjedni vladari u ranom srednjem vijeku mogli vlada-
ti Bosnom. Oni su došli i otišli, a bosanski bi vladari ostajali boreći se i dalje za

43
Od druge polovine VI. pa do XI. stoljeća nemamo u vrelima
posebnih podataka ni o kršćanstvu u Bosni. U XI. stoljeću u Bosni
je stolovao s prekidima katolički biskup. On nije imao katedralu, a
nije sudjelovao na splitskim saborima.94 U drugoj polovici XI. stolje-
ća kao sufragansko biskupsko sjedište u okviru splitske metropolije
navodi se i civitas Bosna.95 Izvori ne spominju pravoslavne u sred-
njovjekovnoj Bosni i najbližem susjedstvu.96 Sve do XVI. stoljeća
defteri registriraju samo dvije pravoslavne crkvene zgrade i to jednu
sasvim istočno u Dobrunu kod Višegrada i u Mileševu.97

samostalnost svoje zemlje.” (Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna. Grafički za-


vod Hrvatske, Zagreb, 1989, str. 34.)
94
Đ. Basler, Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. U knjizi: Vita religiosa
morale e sociale ed i Concili di Split (Spalato) dei secc. X-X., Padova, Anteno-
ra, 1982, str. 372.
95
Juraj Kujundžić (Đ. Basler), Crkvene prilike u Bosni za vrijeme ranog sredn-
jeg vijeka. Nova et vetera, sv. 2, Sarajevo, 1980, str. 182. Usp. i Ambrozije
Benković, Katoličke župe Bosne i Hercegovine. Đakovo, 1966, str. 13.
96
“Na području, što ga zaprema trokut od Drine do Neretve i mora, a na sjeve-
ru do Save, u Srednjem vijeku nema apsolutno nikakovih podataka, da je tu po-
stojala bilo koja grčko-istočna crkva ili manastir; samo s onu stranu Neretve u
Humskoj Zemlji, koja je nekoć prolazno potpadala pod suverenitet srpskih kra-
ljeva, postojale su crkve u Trebinju i manastir u Stonu. Ovaj potonji su 1333.
Dubrovčani, postavši kupnjom vlasnici Stona i Rata, sekularizirali, a kaluđeri
odseliše u Jerusalim... Prve grčkoistočne crkve i manastiri grade se u Bosni tek
u drugoj poli XVI. vijeka. Onda je nastao u istočnoj Bosni niz manastira: Ta-
mna, Ozren (1577.), Papraća i Lomnica (1579.), svi u isto doba i jamačno
sagrađeni od istih majstora.” (Ć. Truhelka, Studije o podrijetlu. MH, Zagreb,
1941, str. 38.)
97
S. M. Džaja, Die ‘Bosnische Kirche’ und das Islamisierungs, str. 76. “Srpski su
pravoslavci prije osmanskoga osvojenja, zajedno s ‘bogumilima’ i katolicima,
živjeli u istočnoj Hercegovini. Srpskopravoslavna manjina nalazila se i u istoč-
nim rubnim područjima Bosne. Njihovo širenje na druga bosanskohercegovač-
ka područja stoji u uskoj svezi s osmanskom ekspanzijom. U osmansku su epo-
hu pravoslavci ušli pretežno kao Vlasi, tj. kao nomadski stočari.” (S. M. Džaja,
Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko raz-
doblje 1463. – 1804. II. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral, Mostar, 1999,
str. 221.)

44
II.

Pretkršćanska simbolika starosjeditelja


u srednjovjekovnoj Bosni

Da moguće masovnije pokrštavanje za Budimira nije prihva-


ćeno od svih njegovih podanika ili da su ubrzo po prihvaćanju otpali
od nove kršćanske vjere, posebno potvrđuje preživljavanje pretkr-
šćanske simbolike na stećcima i u srednjem vijeku. To upućuje na
zaključak da su u Bosni i poslije u Hrvatskoj kronici opisanog pokr-
štavanja prevladavali nekršteni (“pogani”). Zbog prevladavanja sta-
rosjeditelja u Bosni posve je razumljivo da se na stećcima98 očituje
za oko dvije trećine simbolika koju je na istom prostoru koristilo
stanovništvo u prapovijesnom i antičkom razdoblju.99 Pod stećcima
su pokapani krstjani, ali također i pripadnici drugih vjera i svjeto-
nazora.100 Već je Hoernes u XIX. stoljeću zapazio da na stećcima

98
Drži se da nekropole sa stećcima počinju u XII. i XIII. stoljeću. Stećci se inten-
zivno klešu u XIV. i XV. stoljeću i traju do svršetka XVI. stoljeća. Prema jed-
noj statistici, do proljeća 1986. godine znalo se za 3162 lokaliteta sa stećcima,
i to s ukupno 69356 spomenika, od čega je 86% na tlu današnje Bosne i Her-
cegovine. Na više od 6000 stećaka nalaze se reljefi. (Šefik Bešlagić, Bosanska
srednjovjekovna umjetnost. Život i običaji predaka. Oslobođenje /Sarajevo/,
XLIII/1986, 13543, 8.)
99
Detaljniju obradbu poganske simbolike na stećcima vidi u: I. Mužić, Konti-
nuitet poganske simbolike u nekropolama sa stećcima. U knjizi: Hrvati i au-
tohtonost na teritoriju rimske Dalmacije. VII. izdanje, Knjigotisak, Split, 2001,
str. 321-348. Dakako da su krstjani i rimokatolici također mogli u srednjovje-
kovnoj Bosni koristiti pretkršćansku simboliku, koja je s vremenom, i za njih,
mogla izgubiti dio svoga prvobitnoga značenja i postati samo puka tradicija.
100
M. Vego, Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca. U: Radovi sa sim-
pozijuma ‘Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura’, str. 307. O napisima na
stećcima usp. M. Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine.

45
nema izražene pobožne misli, ni u natpisima, niti u crtežima i da
golema većina stećaka ne upozorava da pod njima počivaju kršćani
koji čekaju uskrsnuće.101 Georg Wild je istaknuo da su neutemeljeni
pokušaji većine južnoslavenskih znanstvenika koji pojedine likovne
prikaze na stećcima shvaćaju kao realistične scene.102 Ć. Truhelka
je zaključio da su figuralne predodžbe stećaka toliko primitivne da
podsjećaju na početke figuralne umjetnosti u neolitsko doba.103 On
tvrdi da ni na kojim crtežima na stećcima nema nikakve aluzije na
koji biblijski ili vjerski motiv, da nema kršćanskih simbola, a da je
i sam križ rijedak.104 Š. Bešlagić je istaknuo da “znatan broj naših
osnovnih reljefnih motiva vode svoje porijeklo još iz predhistorijskih
vremena”. On je u tom smislu nabrojio astralne motive, neke biljne i
životinjske motive (spirale, jeleni, konji, zmije), ljudske predodžbe,
većinu scena (lov), križeve i osobito svastiku. Š. Bešlagiću se tako-
đer čini da povijesna lozica s trolistom, kružna udubljenja (“patere”)
i portreti pokojnika potječu iz umjetnosti antičke epohe.105 Duje Ren-
dić-Miočević zaključuje da se scene na stećcima ne mogu tumačiti
ni s obzirom na svoje oblike, niti s obzirom na svoju tehniku, a ni s
obzirom na sadržaje bez poznavanja antičke baštine s toga istog po-
dručja, njezinih htijenja i ostvarenja.106 Vrijedne usporedbe prikaza

I, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1962, str. 72; II, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964,
str. 61; III, Zemaljski muzej, Sarajevo, 1964, str. 63; IV, Zemaljski muzej, Sa-
rajevo, 1970, str. 175.
101
Moriz Hoernes, Mittelälterliche Grabdenkmäler in der Hercegovina. Mitteilun-
gen der K. K. Central-Kommission zur Erforschung und Erhaltung der Kunst
und Historischen Denkmäler, VIII. Jahrgang, neue Folge, Wien, 1882, str. 19-
25.
102
G. Wild, Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. I. Franz Steiner Verlag,
Wiesbaden, 1970, str. 19. Ovaj pisac posebno je u cijeloj knjizi kritički opovr-
gnuo mnoge neutemeljene pretpostavke A. Solovjeva.
103
Ć. Truhelka, Sredovječni spomenici, str. 6-7.
104
Ć. Truhelka, Sredovječni spomenici, str. 6-7.
105
Š. Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost. Veselin Masleša, Sarajevo, 1982, str.
199, 221, 264, 277.
106
D. Rendić-Miočević, Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda. Zbornik
Zagrebačke slavističke škole, god. III, knj. 3, Zagreb, 1975, str. 300.

46
Stećak, Donja Zgošća kod Kaknja, XIV. - XV. stoljeće

Stećak, Vlađevine kod Rogatice, XIV. - XV. stoljeće

47
na stećcima s istim ili sličnim prikazima iz prahistorije i antike na
istom području dao je i A. Benac.107
M. Wenzel je prva počela posebno obrađivati starinu simbo-
like na stećcima.108 Ona je, analizirajući tu simboliku, zaključila da
bogumila, kako ih je opisao pop Kuzma, na tom teritoriju nije nikad
bilo i da je mnogo vjerojatnije da su neke snage koje je papinski legat
osudio kao hereze zapravo ostatak pretkršćanskih vjerovanja, kojih
je na tom području bilo još u srednjem vijeku, a možda i poslije.109
Važno je istaknuti da je simbolika pretkršćanskoga umjetničkog izra-
za ista na stećcima, na nakitu (prstenju)110, na kamenim stolicama i u
pećinama.

107
Usp. A. Benac, Srednjevjekovni stećci od Slivna do Čepikuća. Anali Historij-
skog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, str. 78-80.
108
M. Wenzel je objavila mnogo radova u kojima je isticala te činjenice. Usp. M.
Wenzel, O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. Prilozi povijesti umje-
tnosti u Dalmaciji. Konzervatorski zavod Dalmacije u Splitu, sv. 13, Split, 1961,
str. 85-86, 88, 92-93; M. Wenzel, Lisnati krst na stećcima s područja Neretve.
Muzej primenjene umetnosti, Zbornik 8, Beograd, 1962, str. 42, 48; M. Wenzel,
Some notes on the iconography of St. Helen. Extrait des Actes du XIIe Congres
International des Études Byzantines, sv. III, Beograd, 1964, str. 415-421.
109
M. Wenzel, A Mediaeval Mystery Cult in Bosnia and Herzegovina. Journal of
the Warburg and Courtauld Institutes, vol. XXIV, London, 1961, str. 105. “Ipak,
čini se da papinstvo nije u stvari imalo pojma o stvarnoj doktrini Crkve bosan-
ske, ukoliko ju je ova i imala, a optužbe o herezi – začinjene uobičajenim duali-
stičkim imenima – bile su standardne, tj. mogle su se odnositi na bilo kakvu gru-
paciju, koja je tražila neovisnost od Rima, kakvih god uvjerenja bila. Te optužbe
ne daju nikakve informacije na osnovu kojih bi se moglo zaključiti nešto o filo-
zofskoj sofisticiranosti osnivača crkve, a još manje o njihovoj naomanihejštini,
povezanoj tobože sa strašću za inkorporiranjem tajanstvenih znakova njihovih
čudnih uvjerenja u ikonografiju nadgrobnih spomenika.” (M. Wenzel, Bosanski
stil na stećcima i metalu, str. 130-131.)
110
Za Bosnu je tipično brončano prstenje za siromašne na kojem su isti ili slični
motivi kao i na stećcima (dvostruki križ, mač s križem, stilizirani štit sa zvje-
zdicom i zmijom). To je bosansko prstenje kojeg nema ni u Srbiji niti u drugim
krajevima na Balkanu. (Usp. Bojana Radojković, Zapadni uticaji na primenje-
nu umetnost Bosne u XIV. i XV. veku. U: Radovi sa simpozijuma Srednjovjekov-
na Bosna, str. 216-227.)

48
Stećak, Radimlja. (Iz knjige: A. Benac, Stećci, Beograd, 1967, str. 25.)

49
Grupa stećaka, Gornji Močioci (Sarajevo), Grupa stećaka sa znakom
svastike. (Iz knjige: A. Benac, Stećci, Beograd, 1967, str. 37.)

50
Simbolika sunca i mjeseca na nadgrobnim spomenicima tradi-
cija je stara više od tri tisuće godina.111 Heinz Demisch misli o sim-
bolici pokojnika ispod simbola sunca i mjeseca na stečku u Brotnjici
(Hercegovina, XIV. st.?) da bi u ovom slučaju mogla vrijediti i ista
interpretacija slične simbolike za rimske nadgrobne spomenike.112
On u tom smislu ističe kako se na jednom grobu iz I. stoljeća (Ma-
đarska) i na kamenu jednog rimskog legionara u Španjolskoj iz II.
st. (?) nalazi potpuno ista simbolika sunca i mjeseca kao na srednjo-
vjekovnom stećku u Brotnjici.113 Iz preostalih narodnih vjerovanju
o mjesecu na prostoru današnje Hrvatske i Bosne može se zaključiti
da je astralna simbolika na srednovjekovnim stećcima shvaćana u
predkršćanskom smislu.114

111
Heinz Demisch postavlja pitanje kako se u bogumilstvu shvaćala ova astralna
simbolika nad grobom pokojnika i zaključuje mogućnost da su mjesečeve mi-
jene predstavljale simbol vjere u uskrsnuće ili “nebesko putovanje duše”, kako
je to zamišljala gnostičko-manihejska tradicija. “Angesichts der gnostisch-ma-
nichäischen Traditionen im Bogumilentum erklären sich die Astralsymbole aus
dieser zweiten Vorstellung. Sie gründet in jenen antiken Mysterienlehren, die
von einer stufenweisen Rückkehr der Seele in die himmlischen Sphären spra-
chen. Eine nachttodliche Seelenreise durch den Kosmos, nun im christlichen
Sinn, begegnet noch bei Klemens von Alexandria und Origenes. Als der erste
Aufenthaltsort des Verstorbenes galt der Mond.” (H. Demisch, Erhobene Hände
Geschichte einer Gebärde in der bildenden Kunst. Urachhaus, Stuttgart, 1984,
str. 80.)
112
“Jedenfalls könnte eine so allgemein gehaltene Interpretation auch für die Sym-
bolik der römischen Grabsteine gelten. Waren doch zur Zeit ihrer Aufstellung
noch die alten Geheimlehren lebendig, auf denen z. B. der Mithras-Kult basi-
erte, den die römischen Legionäre bis nach England, zum Schwarzen Meer und
nach Afrika verbreiten.” (H. Demisch, Erhobene Hände, str. 80.)
113
H. Demisch, Erhobene Hände, str. 80, 330.
114
Usp. Marin Šemudvarac, Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. Zagreb,
1945, (disertacija), str. 199.; I. Mužić, O vjerovanjima predkršćanske Europe
- Štovanje mjeseca na teritoriju Hrvata. U: Cambi Nenad – Heinrich i Ingrid
Kusch – Ivan Mužić, Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina. II. izdanje. Naklada
Bošković, Split, 2004, str. 180.

51
(Iz knjige: Heinz Demisch, Erhobene Hände.
Urachhaus, Stuttgart, 1984, str. 79.)

52
(Iz knjige: Heinz Demisch, Erhobene Hände.
Urachhaus, Stuttgart, 1984, str. 330.)

53
Činjenica je da se tek u kasnijim stoljećima, a osobito u blizini
kristijaniziranih područja bliže jadranskoj obali na nekropolama ste-
ćaka javlja i pravovjerna simbolika.115
Prevladavanje pretkršćanske simbolike starosjeditelja na steć-
cima nedvojbeno potvrđuje da predci najvećeg dijela stanovništva
srednjovjekovne Bosne nikad nisu bili istinski kristijanizirani. I neka
pisana vrela također potvrđuju da žitelji srednjovjekovne Bosne u
većini nisu bili kršćani. Križari iz doba I. križarske vojne 1096. go-
dine doživjeli su Dalmaciju i susjedne predjele kao staništa divljaka.
Rajmund od Agilesa o prolazu križara našim krajevima 1096. godine
to opisuje ovako:
“Kad su dakle ušli u slavensku zemlju, pretrpjeli su na putu
mnogo jada, najviše zbog tadašnje zime. Slavenska je naime zemlja
pusta, neprohodna i brdovita, gdje za tri sedmice nismo vidjeli ni
zvjeradi ni ptica. Stanovnici toga kraja tako su divlji i surovi, da nisu
htjeli ni trgovati s nama ni biti nam vodiči, nego, bježeći iz svojih sela
i utvrda, klali su poput stoke slabe starice i nemoćne siromahe, koji
su zbog nemoći išli daleko za našom vojskom, kao da su im oni nani-
jeli mnogo štete… Radi toga je, mislim Bog htio, da njegova vojska
prođe kroz slavensku zemlju, da divlji ljudi, koji nisu znali za Boga,
upoznavši vrline i strpljivost njegovih vojnika, ili se jednom osvijeste
od svoje surovosti ili budu dovedeni pred Božji sud bez mogućnosti
opravdanja. Napokon poslije mnogo mučnih opasnosti dođosmo do

115
U prvobitnoj kršćanskoj umjetnosti u katakombama i u srednjovjekovnim ne-
kropolama rijetko se sreće križ. (M. Miletić, I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei
loro monumenti di pietra, str. 32.) Mali broj križeva na stećcima, koji pripada-
ju kršćanskim pokojnicima M. Vego tumači time da su srednjovjekovni kršća-
ni izrađivali križeve najčešće od drva, jer je Krist umro na drvenom križu, a ne
na kamenom ili metalnom, kako to spominje i Dukljanin u priči iz XI. stoljeća
o makedonskom kralju Vladislavu i zetskom kralju Vladimiru. “Ovakav je bio
stav svih kršćana toga doba, ne samo u Zeti nego i u ostaloj Evropi. Ovo je bit-
ni razlog, malo uočen od učenjaka, što kršćani nisu na svojim grobovima upo-
trebljavali kamene ili metalne križeve. To se postepeno uvodilo.” (M. Vego, Iz
istorije srednjovjekovne Bosne, str. 420.)

54
Skadra do slavenskog kralja.116 S njime je grof117više puta utvrdio
bratstvo i dao mu mnogo darova, da vojska može mirno kupovati i
tražiti, što joj je potrebno. Ali to je bila samo prazna nada. Pokajali
smo se naime, što smo tražili mir, jer su tom prilikom Slaveni, bje-
sneći po uobičajenoj navici, naše ubijali i od nenaoružanih otimali
što su god mogli. Tražili smo priliku, da se žurno uklonimo, a ne da
se osvetimo. Toliko o slavenskoj zemlji.” 118
Vilim Tirski svjedoči istu stvarnost:
“Dalmacija je kraj, koji se pruža između Ugarske i Jadran-
skoga mora, i ima četiri metropole: Jazaru119 i Salonu, koja se dru-
gim imenom naziva Split, Antibar120 i Raguzu.121 Narod je vrlo div-
lji, naviknut na grabež i umorstva. Nenastanjena je, prepuna brda
i šuma, velikih rijeka i pašnjaka, na daleko i široko razasutih, tako
da ima vrlo malo obrađenih polja. Stanovnici žive jedino od stada
i krda, osim malo njih, koji nastavaju morske obale. Ti se razlikuju
od drugih i običajima i jezikom, a imaju latinski jezik, dok ostali
upotrebljavaju slavenski jezik i barbarsko odijelo… Stanovnici su se,
dakako, napustivši gradove i zakloništa, bježeći poput divljih zvijeri
u brda i guste šume, strašili našeg pogleda. Slijedeći, ipak, potajno i
iz daljine tragove vojske, koja je prolazila, ubijahu, našavši ih odvo-
jene, bolesne starce i ostarjele starice, koji su išli polagano... K tomu
Slaveni Dalmatinci, poznavajući kao urođenici kraj, slijedeći po vr-
letnim brdima i gustim šumama postrance vojsku, čestim provalama,
izlazeći iz šuma, napadahu nenaoružani puk.”122
Direktno nastavljanje dijela simbolike stećaka na kasnoantičku
baštinu s teritorija rimske Dalmacije nedvojbeno dokazuju i natpisi

116
Dukljanski kralj Bodin. (Napomena N. Klaić.)
117
Grof Rajmund IV. Tuluski. (Nap. N. Klaić.)
118
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. Školska knjiga, Zagreb, 1972, str.
84-85.
119
Zadar. (Nap. N. Klaić.)
120
Bar. (Nap. N. Klaić.)
121
Dubrovnik. (Nap. N. Klaić.)
122
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 85. Usp. Lenka Blehova Čelebić, Hri-
šćanstvo u Boki 1200 – 1500 Kotorski distrikt. Izdavači: Pobjeda – Narodni mu-
zej Crne Gore - Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2006, str. 21-22.

55
na stećcima. M. Vego je utvrdio da su formulacije tekstova na rim-
skim epifatima iz starokršćanskog doba gotovo istovjetne sa srednjo-
vjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji, Hercegovini i osobito
u Bosni.123

Iz povijesnih vrela moguće je također zaključiti da su u sred-


njovjekovnoj Bosni postojali u velikom broju stanovnici koji nisu
bili kršteni (infideles). U španjolskom putopisu iz 1330. godine kaže
se da su brda u Bosni veoma napućena narodom, da zemlja obiluje
svime, a da stanovnici “nisu kršćani katolici”.124 U jednome drugom
vrelu iz prve polovice XIV. stoljeća u Bosni spominju se “Bosanci i
Morovlasi” i navodi se da oni “nisu kršćani već pogani”.125 U franje-
vačkom izvoru Dubia ecclesiastica iz 1372/73. godine poistovjećuje
se Bosance (Bosnenses) s nevjernicima (Bosnensis vel infidelis).126
123
“Osim toga, formulacije tekstova na rimskim epitafima Iliro-Romana iz starokr-
šćanskog doba do doseljavanja Južnih Slovena su gotovo istovjetne sa srednjo-
vjekovnim nadgrobnim natpisima u Dalmaciji i Hercegovini, a da ne govorim o
Bosni… Iz navedenog izlaganja se vidi da su stari iliro-rimski običaji u pisanju
epitafa prešli i u srednji vijek na područje stare rimske Dalmacije. Ne postoji
stalan kontinuitet zbog toga što se u staro vrijeme pisalo i na drvetu koje je pro-
palo.” (M. Vego, Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih
natpisa u Bosni i Hercegovini. Pregled /Sarajevo/, LXIV/1974, 4, 409-412.)
124
Josip Smodlaka, Zemlje Južnih Slovena i njihovi grbovi oko god. 1330. u ‘Put
oko svijeta’ jednoga španjolskog fratra. Split, 1931. Prilog Vjesniku za arheolo-
giju i historiju dalmatinsku, sv. L, za godinu 1928-1929, str. 8.
125
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 51.
126
“‘Dubia’ nazivlju Bosance ‘infideles’, a to znači da oni nisu primili valjano
krštenje.” (Bonicije Rupčić, Značenje ‘Dubia’ fra Bartola iz Alverne iz god.
1372/73. za povijest Bosne. Zbornik, ZPZ, 15, str. 83-84.) “Nije, nadalje, bez
neke važnosti činjenica da se u cijelom dokumentu ne upotrebljava uopće naziv
pataren za heretike u Bosni, nego da ih vikar, a po njemu i papa, naziva – prvi
put u sačuvanim latinskim izvorima – Bosnenses, poistovjetujući ih na jednom
mjestu s nevjernicima (Bosnensis vel infidelis).” (J. Šidak, Studije, str. 240.)
Važno je naglasiti da se pojam infideles nije odnosio na pravoslavne kršćane i
da je Katolička crkva, gotovo uvijek, priznavala pravoslavno krštenje kao va-
ljano.

56
Papa Bonifacije IX. u pismu od 7. ožujka 1402. godine piše
kako se, prema izvještaju bosanskog vikara Bartula, “u vikariji Bo-
sne rečenoga Reda (Male Braće), koja se nalazi među nevjernicima i
od katoličke vjere zastranjenima, brižnim i trajnim propovijedanjem
i nagovaranjem braće toga Reda 500.000 nevjernika, ili oko prili-
ke, jednodušno obratilo na iskrenost prave vjere.”127 U taj broj treba
uračunati obraćenike koje su franjevci obratili na području Vikarije
od god. 1379. do 1402.128 Bosanska vikarija obuhvaćala je godine
1385. prostor od Karpata do Apulije u Italiji i dijelila se više puta.129
Kako je središte djelovanja franjevaca Bosanske vikarije bila Bosna,
moguće je da je najveći dio obraćenika bio baš u Bosni. To bi mogla
potvrditi i činjenica, koju je posebno istaknuo B. Rupčić, da su se sva
pitanja o braku odnosila samo na Bosnu.
Bosna je ne samo zbog “patarena”, kada ih se počelo od XIII.
stoljeća tretirati kao nekrštene, nego i zbog velikog broja stvarno ne-
krštenih, koji su u kršćanskim zemljama bili tretirani kao pogani,

127
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 213. B. Rup-
čić navodi da u buli ‘Ex iniuncto nobis’ od 7. ožujka 1402. papa Bonifacije IX.
veli da su franjevci bosanske vikarije do tada obratili i pokrstili oko 500000
nekršćana (“quingenta milia personarum infidelium, vel circiter”.) “Ali, Man-
dić… bez ikakva dokaza tvrdi da su ti obraćenici prije obraćenja bili bogomi-
li (bosanski krstjani). Kako se može vidjeti iz spomenute fra Bartolove okružni-
ce, među njima je moglo biti vrlo malo bosanskih krstjana.” (B. Rupčić, Znače-
nje ‘Dubia’, str. 71.) I F. Šanjek napominje kako se u buli spominje obraćenje
500000 nevjernika “koje D. Mandić poistovjećuje s bosanskim krstjanima, iako
se ovi ne spominju izričito u tekstu, na što je već upozorio B. Rupčić… U izvor-
nom se tekstu spominju infideles, izraz koji se redovito pridaje nekršćanima.”
(F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 255.)
128
B. Rupčić, Značenje ‘Dubia’, str. 78.
129
B. Rupčić, Značenje ‘Dubia’, str. 65, 77. Bosansku franjevačku vikariju kao mi-
sijsko područje utemeljio je vrhovni poglavar franjevačkog reda fra Gerald (Ge-
raldus) Odonis 1339. godine, a potvrđena je 1340. godine na generalnom kapi-
tulu franjevačkog reda. (B. Rupčić, Značenje “Dubia”, str. 65-66. Usp. Bazili-
je Pandžić, Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj državi. U:
Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spo-
minjanja Bosanske biskupije /1089-1989/. Priredili: Želimir Puljić – Franjo To-
pić. Studia Vrhbosnensia 4, Vrhbosanska visoka teološka škola, Sarajevo, 1991,
str. 241-268.)

57
bila područje iz kojega se stoljećima dobavljalo i prodavalo roblje.
Mletački povjesničari tvrde za Neretvane i Omišane da su nabav-
ljali roblje za mletačke trgovce, a Mlečani su to roblje prodavali u
Carigrad, Levant i Misir.130 U dubrovačkim aktima od XIII. do XV.
stoljeća često se spominje roblje iz Bosne i susjednih krajeva.131 To
roblje iz Bosne, kojim se trgovalo, nije bilo katoličke vjere i zato su
osobe za koje bi se utvrdilo da su katolici bile oslobođene.132 U Du-
brovniku su u XIII. i XIV. stoljeću u veći dio roblja spadale osobe iz
Bosne od kojih je dio stizao u Dubrovnik i preko bosanskih trgovaca
robljem.133
Kad se sumiraju svi izvori o srednjovjekovnoj Bosni, proizlazi
da su tada u bosanskom stanovništvu brojnošću prevladavali nekršte-
ni, ali u smislu da je papinski Rim i krstjane počeo od trećeg desetlje-
ća XIII. stoljeća tretirati kao nekrštene (infideles).

130
“Roblje, muško i žensko, koje je izvažano, potjecalo je većim dijelom iz same
Bosne. Već oko godine 1282. spominje se roblje iz okolice na Sani i oko Vrbasa,
nadalje iz Uskoplja, Vrhbosne itd., a prodavao ga je ban od Bosne, bosansko
plemstvo i vlastiti roditelji.” (Vejsil Ćurčić, Trgovina robljem u srednjem vijeku
u Bosni i Hercegovini. Sarajevski novi list, broj od 25. prosinca 1941, str. 17.)
131
A. Solovjev, Trgovanje bosanskim robljem do god. 1661. Glasnik Državnog
muzeja u Sarajevu, sv. I., Sarajevo, 1946, str. 147.
132
Iz jedne isprave u Dubrovačkom arhivu saznajemo kako robinje Grlica, Stojana
i Tvrdislava motiviraju svoj zahtjev da im se vrati sloboda riječima “quia nos
sumus christiane baptizate et nate de christianis”. (Ć. Truhelka, Još o testamen-
tu gosta Radina i o patarenima. GZM, XXV/1913, 3-4, 372.) Usp. A. Solovjev,
Trgovanje bosanskim robljem, str. 148.
133
Vuk Vinaver, Trgovina bosanskim robljem tokom XIV. veka u Dubrovniku. Ana-
li Historijskog instituta u Dubrovniku, Dubrovnik, 1953, str. 126-127.

58
III.

Nedualistička hereza bosanskih krstjana

1.

O Bosni u XII. stoljeću malo znamo.134 Ivan Kinamos (rođen oko


1143. godine) tajnik cara Emanuela Komnenca (1143.-1180.) piše da
Bosna nije bila podložna velikom županu Srba i da je tada “bila sama
za se, poseban narod, koji svojim zasebnim načinom živi i upravlja
se”.135 Crkvene prilike u Bosni krajem XII. i u prvoj polovini XIII.
stoljeća možemo naslućivati iz sačuvanih vrela. Krstjani, koje spo-
minju vrela krajem XII. i početkom XIII. stoljeća, potomci su onih
vjernika koje pod istim nazivom i na istim prostorima opisuje Hrvat-
ska kronika u razdoblju do početka XII. stoljeća. “Po svemu se čini
da su odnosi između zajednice krstjanskih hiža i Bosanske biskupije
dugo vremena bili skladni… Bosanska biskupija sve dotada činila je
cjelinu sa krstjanskim hižama. I po imenu Crkva bosanska, odnosno
‘ecclesia bosnensis’ bila je cjelina. Osnovni ton u crkvenom životu
davala je zajednica krstjanskih hiža, dok je bosanski biskup imao
sporednu i uglavnom beznačajnu ulogu.”136 Ban Kulin 1194. godine
gradi katoličku crkvu, koju posvećuje dubrovački nadbiskup.137 Ka-
tolički bosanski biskup Radogost (Radingost) prema jednoj ispravi
134
Teritorij Bosne mijenjao se i tijekom srednjega vijeka. Usp. Zijad Šehić – Ibra-
him Tepić, Povijesni atlas Bosne i Hercegovine Bosna i Hercegovina na geo-
grafskim i historijskim kartama. Izdavačko društvo ‘Sejtarija’, Sarajevo, 2002,
str. 15-21.
135
D. Mandić, Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Svezak I. Dr-
žavna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. II. izdanje, Ziral,
Chicago – Rim, 1978, str. 59-60.
136
M. Hadžijahić, Povijest Bosne, str. 237.
137
Elma Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. U: Prilozi, str. 44-45.

59
dubrovačkog nadbiskupa Bernarda od 4. svibnja 1195. godine dolazi
na posvećenje u Dubrovnik (“pro electo Bosnensis ecclesie, qui ad
consecrandum venerit”.)138
U pismu “dukljanskog kralja” Vukana Nemanjića, najstarijeg
sina Stefana Nemanje, upućenom papi Inocenciju III. 1199. godine
stoji: “A napokon ne želimo sakrivati vama (našem) ocu da u zemlji
kralja ugarskog, tj. u Bosni preotima, čini se, ne malo krivovjerje
maha do te mjere da je sam ban Kulin, zaveden sa svojom ženom i
svojom sestrom koja je bila (žena) pokojnog Miroslava Zahumskog,
i s mnogim rođacima uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća
kršćana.”139 Konkretni podaci iz ovoga Vukanova pisma mogu biti
dijelom ili u cijelosti izmišljeni. Međutim, iz pisma nesporno pro-
izlazi da u Kulinovoj Bosni žive tisuće kršćana, koje Vukan tretira
kao vjernike o kojima brine Rimska crkva. U pismu pape Inocen-
cija III. upućenom ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku 11. listopada
1200. godine piše: “Doznali smo pak da je nedavno časni naš brat
(Bernard) splitski nadbiskup istjerao iz gradova Splita i Trogira do-
sta patarena. Plemenit muž Kulin, ban bosanski, ne samo da je pru-
žio sigurno sklonište njihovoj opačini, nego i očiglednu zaštitu, te ih
je, izlažući njihovoj opačini svoju zemlju i sebe sama, častio kao ka-
tolike, dapače više od katolika, nazivajući ih izričito kršćanima.”140
Iz ovoga pisma proizlazi da su heretici prognani iz dalmatinskih gra-
dova bježali u Bosnu, da su u toj zemlji doživljavani kao pravovjerni
kršćani, a da ih papa naziva patarenima. U pismu se ne govori ništa o
njihovom nauku, ali ni o tome da bi oni širili krivovjerje u Bosni, ali
je posebno važno korištenje pojmova katolik i kršćanin kako to pro-
izlazi iz stilizacije da ih je “častio kao katolike, dapače više od kato-
138
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 89.
139
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 312-313. U izvorniku Šanjekova izda-
nja vrela stoji: “…plusquam decem milia christianorum in eandem heresim in-
troduxit.” U prijevodu: “…uveo u isto krivovjerje više od deset tisuća kršćana.”
(F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 70-71.)
140
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 312. U izvorniku Šanjekova izdanja
vrela stoji: “…ipsos pro catholicis, immo ultra catholicos honorauit, uocans
eos antonomasice christianos.” U prijevodu: “… častio ih kao katolike, pa i više
od toga jer im je riječ kršćani dao kao vlastito ime.” (F. Šanjek, Bosansko-hum-
ski krstjani u povijesnim vrelima, str. 72-73.)

60
lika, nazivajući ih izričito kršćanima”. Ban Kulin je držao bosanske
krstjane katolicima i veoma se začudio kada je dočuo da ih papa drži
krivovjercima.141 Očito je da Kulin one vjernike, koje Rimska crkva
drži katolicima, naziva kršćanima.
Nije moguće zaključiti da su heretici, koji su protjerani iz dal-
matinskih gradova, unijeli herezu u Bosnu jer Vukan u pismu papi
Inocentiju III. spominje postojanje krivovjerja u Bosni i prije 1199.
godine. Elma Hašimbegović točno zaključuje da se uz akciju nadbi-
skupa Bernarda ne mogu vezati najstarije vijesti o postojanju hereze
u Bosni i da se “prema tome, ni porijeklo hereze iz pravca dalmatin-
skih gradova ne može uzeti kao jedino”.142 Inocent III. piše 21. stu-
denoga 1202. godine splitskom nadbiskupu Bernardu i svom legatu
Ivanu Casamareu da pomno istraže vjerske prilike u Bosni: “Budući
da u zemlji plemenitog muža Kulina bana boravi mnoštvo nekih lju-
di koji su ozbiljno osumnjičeni i jako ozloglašeni zbog osuđenoga
katarskog krivovjerja, uputili smo protiv njih apostolsko pismo na-
šemu sinu u Kristu, Emeriku, presvijetlom ugarskom kralju koji je,
spomenutog Kulina o tome uvjeravajući i opominjući, naredio da
ovakve ljude protjera iz cijele zemlje pod svojom vlašću i oduzme
im sve što posjeduju. Ovaj je međutim, ispričavajući se, odgovorio
da je vjerovao kako nisu krivovjerci, nego katolici, spreman neke od
njih kao zastupnike svih ostalih uputiti Apostolskoj stolici da bi nam
izložili svoju vjeru i način života, te da se našim sudom ili utvrde u
dobru ili odreknu zla, ako žele održavati neokaljanim nauk Apostol-
ske stolice.”143
Od vrela bosanskih krstjana za prva četiri stoljeća imamo abju-
raciju iz 1203. godine, u mjestu ‘Bolino Pojilo’,144 a koja je napisana
prema traženju papinskoga legata Ivana de Casamarea. V. Klaić bio

141
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 514.
142
E. Hašimbegović, Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni, str. 45.
143
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13. – 15. st.), str. 75.
144
Stjepan Krasić je upozorio da je ispravnije čitati “Bilino Pojilo”, jer u izvorniku
stoji “loco qui vocatur Bolino Poili”. (S. Krasić, Dominikanci u srednjovjeko-
vnoj Bosni. Knjižnica: U pravi trenutak, Đakovo, 1996, str. 14.) U literaturi se
predlaže čitanje izvornika kao Bolino polje ili Bulino polje, a nikako Bilino po-
lje. Ono se locira na današnjem Visočkom polju, a pod imenom Bosna podra-

61
je prvi koji je ovu abjuraciju pokušao tumačiti metodom inverzije.145
Dragutin Kniewald misli da ova abjuracija nije “neka uobičajena op-
ćenita formula, koju krivovjerci imadu da usvoje i potpišu, nego je
sastavljena upravo za bosanske prilike” i da se zato inverzijom teksta
na osnovu te abjuracije iz 1203. godine može provesti rekonstrukcija
nauke bosanskih krstjana koje se oni odriču. Na primjer: Početak
abjuracije glasi: ‘In nomine dei eterni creatoris omnium et humani
generis redemptoris.’ D. Kniewald navedenu invokaciju tumači ova-
ko: “1. Dakle po nauci bosanskih krstjana vječni bog nije stvoritelj
svega… 2. niti je spasitelj ljudskoga roda.” D. Kniewald u iznese-
nom smislu nastavlja tako redom dalje. 146
Salih H. Alić ističe da u toj abjuraciji iz 1203. godine bosanski
krstjani istupaju kao odlučujuća vjersko-društvena snaga, jer pored
njihove zajednice nema ni riječi o nekoj drugoj instituciji ili crkvi
u Bosni. Tu abjuraciju supotpisao je i Marin, arhiđakon dubrovač-
ki, u ime dubrovačke nadbiskupije u čiju crkvenu nadležnost je tada
spadala Bosna. S. Alić dodaje da se iz samoga akta abjuracije može
zaključiti kako je zajednica krstjana 1203. godine “bila već dobro
organizovana i stabilizirana i to kao dominantna vjersko-društvena
snaga u cijeloj tadanjoj Bosni. To svakako ukazuje na jednu dužu
tradiciju, a ne na neku tek novu pojavu.”147
U abjuraciji od 8. travnja 1203. godine pred Ivanom Casama-
reom susrećemo prvake zajednice pripadnika, koji su se nazivali kr-
stjanima. Prvaci krstjana pred Ivanom de Casamareom posebno se
obvezuju: “Od sada se nećemo nazivati kršćanima, kao do sada,
nego braćom, da ne bismo, sebi pripisujući to ime, drugim kršćanima
zumijevala se uža okolina današnjeg Visokog. (Usp. Ante Škegro, Bilino polje
primjer jedne historiografske kontroverze. U: Fenomen “krstjani”, str. 363.)
145
“Baš to detaljno izbrajanje, što će činiti, a što ne će, pokazuje očito, da se tu
radi o patarenima, koji se time odriču bludnja, protiv kojih su papinski inkvizi-
tori toliko revnovali.” (V. Klaić, “Bosanska crkva” i patareni. U: Crtice iz hr-
vatske prošlosti. MH, Zagreb, 1928, str. 78.)
146
Dragutin Kniewald, Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima.
JAZU, Zagreb, 1949, str. 17. Ovakova “rekonstrukcija” vjerovanja Crkve bo-
sanske nije posve korektna pa je razumljivo da je ovaj autor u istom ovom radu
nekritički prihvatio sve pretpostavke A. Solovjeva kao ozbiljna ustvrđenja.
147
S. H. Alić, Bosanski krstjani. U: Bogomilstvoto na Balkanot, str. 21, 158, 170.

62
nanosili nepravdu.”148 Ivan de Casamare mogao je tražiti ovo obvezi-
vanje i zato jer je upotreba riječi krstjanin bila česta kod raznih here-
tičkih sljedbi (arijanaca, manihejaca, bogumila, i drugih.).149 S. Alić
tumači da je u doba sv. Bazilija postojalo ne samo kršćansko, nego
i pogansko monaštvo, koje je bilo utemeljeno na neopitagorejstvu i
neoplatonizmu a toliko privlačno da nisu bili rijetki otpadi iz kršćan-
skog u pogansko monaštvo. Zbog toga je, prema njegovu mišljenju,
sv. Bazilije tražio od kršćanskih redovnika da nasljeduju Isusa Krista
na način da ne smiju biti pagani nego christiani i da je tako taj kr-
šćanski naziv korišten u smislu christianus versus paganus. S. Alić
dalje tvrdi da se u srednjovjekovnoj Bosni upotreba naziva krstjanin
odnosila prema pripadniku katoličke ili pravoslavne crkve i da im se
zato u abjuraciji i zabranjuje da se ubuduće nazivaju krstjani (christi-
ani), već braća.150 Navedeno zaključivanje S. Alića nije posve točno.
Sv. Bazilije (oko 330.-379.) bio je pod utjecajem ranomesalijanskih
i tada još neheretičkih ideja151 i mislio je da monasi trebaju biti “sa-
vršeni kršćani”, koji bi se, između ostalog, šutnjom i odijevanjem,
razlikovali od drugih, običnih kršćana. Međutim, iz njegova spisa
Opširna pravila u pitanju i odgovoru nedvojbeno proizlazi da ozna-
ku kršćani tada nose ne samo redovnici, nego i svi drugi kršćanski
vjernici, koje i sam svetac tako naziva.152 Monasi u doba sv. Bazilija
nisu su jedini nazivali kršćani. U to doba svi su se kršćani, dakle i
oni koji nisu bili redovnici, osjećali kao posebnost u odnosu prema
nekršćanima (poganima). Iz Hrvatske kronike proizlazi da su se i na
teritoriju rimske Dalmacije, dakle i onome kasnije Bosne, svi sta-
148
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 82-83.
149
M. Miletić, I ‘krstjani’ di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra, str. 68-73.
150
Salih H. Alić, Bosanski krstjani. U: Bogomilstvoto na Balkanot, str. 160. Nave-
deno Alićevo mišljenje i mnoge njegove rečenice ponovio je S. Jalimam u izla-
ganju 2003. godine pod naslovom Bilinopoljska izjava kao historijski izvor za
Crkvu bosansku, ali nije naveo da je to Alićev tekst. Usp. S. Jalimam, Bilino-
poljska izjava kao historijski izvor za Crkvu bosansku. U: Prilozi, str. 129.
151
Sveti Bazilije Veliki, Opširna pravila u pitanju i odgovoru. Predrag Belić,
Uvod. U: Hadrijan Borak (priredio), Redovnička pravila. Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 1985, str. 129, 143.
152
Usp. Sveti Bazilije Veliki, Opširna pravila u pitanju i odgovoru. U: H. Borak,
Redovnička pravila, str. 102 – 179.

63
novnici kršćani (krstjani) stoljećima osjećali kao duhovna posebnost
prema svim nekršćanima (poganima). Krstjani u Bosni sigurno su
znali da oni nisu jedini na tom i susjednim prostorima koji nose taj
naziv, a teško je zamisliti da su oni u to doba katolike i pravoslavne
držali poganima. Bili pripadnici Crkve bosanske redovnici ili članovi
određene zajednice redovnika i svjetovnjaka, oni su na tom prostoru
nasljednici višestoljetnog naziva krstjani, a mogli su ga nositi i kao
oznaku vlastitog identiteta. Ispod jednog stećka na groblju Viništu u
selu Grahovčićima (kotar travnički) piše da tu leži Mihovio Grahovi-
čić “prave vire rimske”, dok su se pravoslavni vjernici u bosanskom
susjedstvu najvećim dijelom nazivali hrišćani. Ivan de Casamare je
znao da naziv krstjanin znači isto što i christianus u smislu da on
pripada i svim rimokatolicima i da ga zato ne mogu prisvajati za sebe
samo bosanski krstjani.153
Krstjanski prvaci jamče da nikad ubuduće (deinceps) ne će sli-
jediti opačinu hereze, a u sljedećoj rečenici navode da se “u prvom
redu” odriču raskola zbog kojeg su ozloglašeni.154 Iz navedenog re-
doslijeda stilizacija moguće je zaključiti da je njihova hereza stvarno
sadržavala “u prvom redu” raskol od rimske Crkve u smislu da su
ovi krstjani od ranije bili pod jurisdikcijom katoličkog biskupa. D.
Mandić napominje da pisac Rasprave između kršćanina rimskoga i
patarena bosanskoga izričito tvrdi da su se bosanski krstjani odcije-

153
Ime krstjanin “upotrebljavalo se tada u Bosni kao i drugdje u dvojakom zna-
čenju kršćanina uopće i redovnika napose”. (J. Šidak, Studije, str. 162). “Treba
napomenuti, da su katolici nazivani kršćanima sve do okupacije u god. 1878.
Od onda ih počeše nazivati katolicima, ‘turke’ muslimanima, hrišćane pravo-
slavnima. I danas u širim narodnim slojevima katolici se nazivaju kršćanima,
katolikinje kršćanicama. Tako ih zovu i inovjerci.” (L./eo/ P./etrović/, Kršćani
Bosanske Crkve, str. 215.) Usp. L. Petrović, Kršćani Bosanske Crkve. U knjizi:
Milenko Brkić, Prinosi hrvatstvu, str. 179. Termin ‘krist’janin’ potvrđuje hrvat-
sko, a ne srpsko jezično podrijetlo. (S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Mon-
teprandone, str. 145.)
154
D. Mandić posebno ističe da bosanski krstjani ne vele da se odriču istočnoga ra-
skola, nego prosto raskola. “Raskolnik je svaki onaj, koji se ne pokorava zako-
nitim crkvenim vlastima, pa prema tome može biti raskolnika zapadnih i istoč-
nih.” (D. Mandić, Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Sv. I.
Državna i vjerska pripadnost, str. 529.)

64
pili od rimske Crkve (“da je u bosanskim gorama raskol”), a da papa
Bonifacije IX. u jednom pismu od 7. ožujka 1402. godine piše da su
bosanski infideles od “katoličke vjere zastranili”.155
Predstavnici bosanskih krstjana u abjuraciji se obvezuju da ne
će nikoga, za kojega bi sa sigurnošću znali da je manihejac ili neki
drugi krivovjerac, primiti da s njima stanuje.156 Iz ove stilizacije ja-
sno proizlazi da se sami krstjani ne drže manihejcima i da ih takvima
ne drži ni Ivan de Casamare.157 On u pismu papi Inocentu III. 1203.
godine posebno navodi da je umro bosanski biskup i preporučuje
mu da za Bosnu imenuje tri ili četiri nova biskupa u Bosni i da se
postavi biskup koji zna latinski. “Raspravljajući o djelovanju ne-
kih patarena u Bosni, kako sam vašoj svetosti već pisao, prebivao
sam nekoliko dana u Ugarskoj, po kraljevoj volji… Saznali ste, osim
toga, da u kraljevstvu bana Kulina bosanskoga postoji samo jedna
biskupija, a biskup je sada mrtav. Ako bi bilo moguće, neka se tamo
postavi neki latinski biskup i također neka se osnuju tri ili četiri
nove biskupije, od čega bi za Crkvu nastala nemala korist jer se
Kraljevstvo sastoji od najmanje deset okruga, pa i više.”158 Ivan de
Casamare, dakle, bosanske krstjane početkom XIII. stoljeća naziva
“patarenima”, a to znači da ih drži hereticima, a takvima su tada u

155
D. Mandić, Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraživanja. Sv. I. Državna
i vjerska pripadnost, str. 506.
156
Ljudevit Petrak misli da, prema toj izjavi, pridošli heretici “nisu javno propo-
viedali u koliko su uobće propoviedali, jer se u izjavi kaže, da se obvezuju ‘da
u buduće ne će primati nikoga sebi koji bi po sigurnom znanju bio manihej ili
kakav krivovjerac’.” (Lj. Petrak, Jesu li Bošnjani izpoviedali dualizam? Križ
Zbornik zagrebačkih bogoslova. Godina treća. Zagreb, 1942/43, str. 86.)
157
J. Šidak je 1941/42. godine točno zaključio: “Ta je obveza uostalom dalji do-
kaz, da sami ‘krstjani’ nisu bili maniheji.” (J. Šidak, Samostalna ‘crkva bosan-
ska’ i njezini redovnici. Nastavni vjesnik, Zagreb, 50, rujan – listopad, I. svezak,
1941-1942, str. 16.) J. Šidak 1943. godine sa sigurnošću zaključuje da u djelo-
vanju Crkve “nema traga manihejstvu, već mu je ono u srži protivno.” (Miho
Barada – Lovro Katić – Jaroslav Šidak, Hrvatska poviest. Izdanje nakladnog
odjela Hrvatske državne tiskare. Zagreb, 1943, str. 130.)
158
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 85.

65
Katoličkoj crkvi držane i osobe koje su pravovaljano krštene.159 Iz
same abjuracije manihejci su oni koji dolaze u Bosnu i koje krstjani
primaju u goste, što znači da oni nisu krstjani, odnosno “patareni”.
Iz svega slijedi da ta dva pojma na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće,
nisu bili sinonimi. Već iz ovoga detalja očito je da je J. Fine bio u
pravu kada je zaključio da su u srednjovjekovnoj Bosni uz Crkvu
bosansku mogle postojati usporedno i heretičke sljedbe.160 Inače,
krstjani i patareni u to doba stvarno su se razlikovali i po motivima
podrijetla. Pokret patarena nastao je sredinom XI. stoljeća u Milanu
i sastojao se uglavnom od laika koji su u početcima bili kršteni kao
katolici i koji su bili protivnici simonije i nikolaitizma u katoličkom
kleru. Njima su se tada pridružili i neki katolički svećenici. Mno-
gi su kršćani u to doba postajali “krivovjerci” zbog nekršćanskog
života dijela posebno visokog klera u zapadnoj crkvi. Svi su ti ot-
padnici, posebno od XII. stoljeća, nazivani patareni, a nastanak se
toga naziva ne zna. Oni tada nisu vjerovali u dva boga, njihova veza
s hereticima iz Montfortea je isključena, a od druge polovice XII.
stoljeća postaje taj naziv sinonim i za pojam katari.161 Manihejci su

159
Kanonsko pravo Katoličke crkve dijeli ljude u dvije grupe. “Ono na latinskom
jeziku nazivlje ‘infideles’ osobe koje nisu primile valjano krštenje, krštenje vo-
dom… Fideles su oni koji su jednom primili valjano krštenje… Prema kanon-
skom pravu Katoličke crkve heretikom (krivovjercem) drži se kršćanin koji tvr-
dokorno niječe neku objavljenu vjersku istinu, koja se po nauci Crkve mora vje-
rovati, ili u nju ozbiljno sumnja.” (B. Rupčić, Značenje, str. 83.) D. Mandić isti-
če da se pravovaljano kršteni kršćani koji se pridruže nekoj krivovjernoj sljedbi
“zovu se i jesu krivovjerci, ali oni članovi, koji su odgojeni u toj sljedbi i nijesu
primili krštenje vodom, stvarno su nevjernici (infideles), i ako se obrate na kr-
šćansku vjeru, valja da budu kršteni.” (D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih
krstjana. II. izdanje, str. 31.) Potrebno je napomenuti da srednjovjekovna vrela
upotrebljavaju izraz hereza za vjerske, ali i za disciplinarne zablude. (J. Šidak,
Samostalna ‘crkva bosanska’ i njezini redovnici. Nastavni vjesnik, Zagreb, 50,
rujan – listopad, I. svezak, 1941-1942, str. 5.)
160
J. V. A. Fine, The Bosnian Church: A New Interpretation. East European Qu-
arterly, Boulder, distributed by Columbia university press New York - London,
1975, str. 309.
161
Giorgio Cracco, Pataria: “opus” e “nomen” (tra verità e autorità). U: Medi-
oevo ereticale / a cura di Ovidio Capitani. Bologna: Il Mulino, 1977, str. 184.;
Lexikon des Mittelalters. Svezak VI. Deutscher Taschenbuch Verlag, München,

66
bili dualisti, ali ni oni kao ni patareni nisu davali principu zla ime
Boga.162
Razumljivo je da su Crkvi bosanskoj, koja je imala bogosluž-
je na narodnom jeziku i koja nije priznavala papinsku vlast, mogli
hodočastiti i raznovrsni heretici izvan Bosne. Međutim, to ne može
značiti da su oni unosili herezu u Bosnu niti je sam dolazak tih he-
retika u Bosnu dovoljan razlog da se s njihovim shvaćanjima može
identificirati bosanske krstjane. Toma Arhiđakon u doba splitskog
nadbiskupa Bernarda, kojega vrela spominju 1200. godine, navodi
dva brata Mateja i Aristodija kao heretike, ali iz Tomina pričanja ne
proizlazi da su oni herezu iz dalmatinskih gradova prenosili u Bosnu,
već bi se prije moglo zaključiti da su oni “heretička” shvaćanja iz
Bosne unosili u Dalmaciju. Toma piše: “Kretali su se uglavnom po
Bosni jer su bili izvrsni slikari i veoma vješti u zlatarskome umijeću.
Osim toga, poznavali su dobro latinsku i slavensku pismenost. Ali,
od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da
su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u bezbožnu herezu nego su je
opakim ustima i propovjedali. Bernard otkrije da oni borave u Splitu
i da su već mnoge zarazili trulim i pogubnim naučavanjem. Počne ih,
dakle, pomalo blagim riječima privlačiti ka katoličkome nauku, če-
sto ih, pozivajući i često bodreći. No oni su se heretičkom lukavošću
činili nevješti, ne želeći se obratiti. Zbog toga nadbiskup dade da se
2002, str. 1776-1777. “Postanak katara i patarena u uskoj je vezi s nastojanjem
dobronamjernih ljudi za uspostavu stroge stege među klerom i vjernicima, na-
pose evanđeoske jednostavnosti i celibata. Takvih povoda u Bosni nije bilo.”(L./
eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 149.)
162
Dualizam u religiji nije nužno vjerovanje u dva boga, jednoga dobroga, a drugo-
ga zla i koji su jednaki i suprotstavljeni, nego je u prvom redu vjerovanje u dva
principa. U Augustinovu spisu Contra Faustum manihejac odgovara da posto-
ji samo jedan Bog. “Et quidem quod duo principia confitemur, sed unum ex his
Deum vocamus, alterum Hylen, aut, ut communiter et usitate dixerim, daemo-
nem.” (Simone Petrement, Le dualisme dans l’histoire de la philosophie et des
religions. Gallimard, Pariz /bez godine/, str. 9.) Naziv “pataren” prvi put se spo-
minje 1179. godine u XXVII. kanonu Trećeg lateranskog sabora. “Time se kod
Kurije mislilo na heretike u području Albija, Tuluze i drugih mjesta u Gaskonji.
Tek će poslije doći do regionalizacije pojmova, pa će se heretici Provanse na-
zvati katarima i albingenzima, što će im zatim i ostati kao trajno ime.” (Đ. Ba-
sler, Porijeklo naziva ‘pataren’. Pregled /Sarajevo/, broj 11, 1974, str. 1204.)

67
odmah sav njihov imutak oduzme, a da se oni sputani lancem pro-
kletstva istjeraju iz grada. Tada su se spomenuta braća, vidjevši da
će ih zadesiti najveće kazne i štete, vratila pod zapovjed Crkve. Nad-
biskup zapovjedi da se oni zakletvom odreknu svoje hereze dotaknuv-
ši presveta evanđelja. Razriješio ih je izopćenja obveznim svečanim
obredom i dao da im se povrate njihova dobra. Tako su i svi drugi,
koje su oni zaveli, bili očišćeni od heretičke zaraze.”163
Prema raznovrsnim vrelima, na srednjovjekovnim teritorijima
koji se nazivaju Dalmacija, Hrvatska, Bosna i Sklavonija postojali su
heretici. Ne može biti sporno da su neki od tih heretika u navedene
zemlje mogli dolaziti s Istoka i sa Zapada. U Bosni su mogle manje
skupine tih dobjeglih heretika sa Zapada i Istoka postojati uspored-
no uz krstjane.164 Za neka vrela u kojima se spominje krivovjerje u
Bosni ne može se sa sigurnošću utvrditi da se odnose na bosanske
krstjane. U poznatoj Raspravi između rimokatolika i bosanskog pa-
tarena, za koju se pretpostavlja da ju je napisao Pavao Dalmatinac

163
Toma Arhiđakon, Historia Salonitana: Povijest salonitanskih i splitskih prvo-
svećenika. Predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvatski jezik
Olga Perić. Književni krug, Split, 2003, str. 122-123. L. Petrović napominje da
su ova dva brata “širili krivu nauku po Splitu”, da su se tu svi zavedeni konačno
obratili, i da braća nisu u Bosnu prebjegli. (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske
Crkve. U: Dobri pastir, str. 100.) Milan Ivanišević misli da su navedena braća
herezu mogla primiti u Bosni. (M. Ivanišević, Uspomena splitskoga arhiđako-
na Tome na godinu 1222. Rukopis u tisku, str. 13.)
164
“U tom slučaju se može dokazivati da je u Bosni početkom 13-og veka bilo ne-
što malo dualista. Odatle se s vremena na vreme tokom naredna dva veka čuje
nešto o dualističkom verovanju i praksi u Bosni. Međutim, ovaj je pokret, ve-
rovatno neznatnog obima pošto se o njemu čuje tako malo (pod uslovom da se
svaki izvor o bosanskoj crkvi ne pripisuje njemu), bio potpuno odvojen od Bo-
sanske Crkve. Na taj način možemo zaključiti da su, isključujući katolike (i pra-
voslavne u onom delu zemlje koji je kasnije prozvan Hercegovinom), postojala
dva devijantna pokreta u Bosni. Jedan veći šizmatički ali nedualistički, to jest
sama Bosanska crkva, i drugi sačinjen od malog broja dualističkih heretika (od
kojih su neki ili mnogi mogli biti izbeglice iz Dalmacije). Postojanjem ovih du-
alističkih heretika mogu se takođe objasniti pretpostavke iz jednog broja pap-
skih izvora da je Bosanska crkva bila dualistička.” (J. V. A. Fine, Zaključci mo-
jih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske Crkve. U knjizi: Bogomilstvoto
na Balkanot, str. 127 -132.)

68
(1170./1175.-1255.), spominju se Bosanci (Bosnenses), ali u njoj ima
i ova rečenica: “Nisu u Bosni svi narodi. A jasno je cijelom svijetu
da su Bosanci, koji su vas primili, u vama primili otpadnike,…”165 Iz
ovoga navoda može se zaključivati da su krivovjerci iz ove rasprave
dobjegli u Bosnu, odnosno da se rasprava ne odnosi na bosanske
krstjane.
Bosanski krstjani nisu realizirali obećanja dana Ivanu Casama-
reu i u Rimskoj crkvi pokušavali su pronaći rješenje. Resti bilježi pod
1211. godinom da se dubrovački nadbiskup Leonard trudio iz Bosne
isključiti sve one koji pripadaju “patarenskoj sekti”, da je on prije
dvije godine posvetio Dragonju (Dragohnu) za bosanskog biskupa i
da je taj bosanski biskup slušao metropolitove upute.166 Papa Honori-
je III. u pismu od 3. prosinca 1221. godine svom legatu Akonciju piše
da se u Bosni uče otrovne nauke na strašnu štetu stada Gospodnjeg i
da heretike treba uništiti, a da one koji ih štite treba kazniti.167 Bosan-
ski biskup (nepoznatog imena), oko 1229. godine bio je brat jednoga
od prvaka bosanskih krstjana, stanovao je u istoj kući s krstjanima i
javno je branio brata i bosanske krstjane držeći ih pravovjernima.168
Papa Grgur IX. 5. lipnja 1232. godine traži da se pomnjivo ispitaju
optužbe protiv bosanskog biskupa i piše: “Ne možemo da šutke pri-
jeđemo preko teških i golemih izgreda i mana brata našega bosan-

165
“Non sunt in Bosna omnes gentes. De Bosnensibus autem, qui vos receperunt,
apparet toti mundo, quod apostatas receperunt,…” (F. Šanjek, Bosansko-hum-
ski krstjani u povijesnim vrelima, str. 180-181.)
166
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 91. A. Mata-
nić je objavio bulu pape Inocenta III In eminenti apostolicae sedis specula (iz
1204. godine), koju je pronašao Ivo Bučić, a u kojoj se “Biskupija bosanska”
spominje kao sufraganska biskupija obnovljene Nadbiskupije-Metropolije bar-
ske. Prema A. Mataniću ona “svjedoči da je Biskupija bosanska od 1204. do
1233. bila pod Barom.” (A. Matanić, Pitanje povijesti veze između starovjekov-
nih manihejaca i srednjovjekovnih dualističko-gnostičkih kršćanskih heretika /S
posebnim osvrtom na ‘bosanske krstjane’/. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bo-
sne. Radovi simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije, str.
153-155.)
167
K. Draganović, Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. U: Povijest Bosne i Her-
cegovine, II. izdanje, str. 733-734.
168
F. Rački, Bogomili i Patareni. U: Borba Južnih Slovena, str. 403.

69
skog biskupa, jer ćemo inače za njegove grijehe sami odgovarati. On
je, kako smo nedavno izvješćeni, neuk i javno brani heretike; pre-
ko nekog očitog heretika simonistički je došao na biskupsku stolicu.
Mjesto da dobrim primjerom prednjači, on ne vrši nikakvu crkvenu
službu, niti dijeli crkvene sakramente. U tolikoj se mjeri zapustio, da
uopće ne zna kršćavati. Stoga nije čudo, što je svoga rođenog brata,
javnoga heretika, opravdavao i štitio, mjesto da ga dovede na put
istine. Treba otići i ispitati, ove pred Bogom i ljudima teže osvade, da
li ih je uistinu rečeni biskup počinio.”169
Papa Grgur IX. u pismu od 30. svibnja 1233. godine, koje je
uputio legatu Jakovu de Pecorariji, zahtijeva smjenjivanje bosanskog
biskupa koji “je pogubno iskrivljujući Kristov zakon upao u gorčinu
besmislenog nauka” i koji “tvrdi da je sagriješio zbog neznanja”.
Papa završava da treba “zarediti dva, tri ili četiri biskupa… ne di-
rajući u metropolitansko pravo (dubrovačkog) nadbiskupa.”170 U pi-
smu pape Grgura IX. iz 1233. godine vidljivo je da su dominikanci u
Bosni imali samostan i obratili na katoličku vjeru bana Mateja Nino-
slava (1232.-1250.) i njegova rođaka Prijezdu.171
Činjenica je da je do 1233. godine predstavnik crkve i vjere u
Bosni bio, redovito katolički i kanonski posvećeni biskup, koji je vje-
rojatno u doba potpisa abjuracije iz 1203. godine bio mrtav. Katolička
crkva u Bosni navodila se u latinskom obliku kao ecclesia bosnensis
među ostalim biskupijama zapadne crkve.172 Međutim, poslije 1233.
godine, odnosno tijekom XIV. i XV. stoljeća djed je držan predstav-
nikom zajednice krstjana, koja se nazivala Crkva bosanska. Do tada
je uz bosanskoga katoličkog biskupa mogla postojati i samostalno
organizirana redovnička zajednica krstjana. “Glava ove redovničke
zajednice, djed, u XIV. i XV. stoljeću pojavljuje se kao ‘episkup crkve
bosanske’, pače i vjere bosanske. Tim lakše mu je bilo proglasiti se
glavom crkve, budući da tada nije bilo nikakve druge glave u zemlji,

169
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str.103.
170
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 93.
171
Stjepan Krasić, Dominikanci Povijest Reda u hrvatskim krajevima. Hrvatska
dominikanska provincija – Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1997, str. 15.
172
M. Barada – L. Katić – J. Šidak, Hrvatska poviest, str. 129.

70
koja bi crkvu predstavljala.”173 Iz odnosa Katoličke crkve i krstjana
u Bosni do prvih desetljeća XIII. stoljeća nedvojbeno je da su ti kr-
stjani tretirani kao katolici, a činjenica je da je Crkva bosanska i svoj
naziv preuzela od ranije postojeće rimokatoličke ecclesia bosnensis.
Bosanskim biskupom imenovan je 1233. godine dotadanji pro-
vincijal Ugarske dominikanske provincije Ivan iz Wildeshausena.
Papa Grgur IX. “prinuka Magjare, da u Bosnu svakako povedu kri-
žarsku vojnu”, u koju je Koloman poveo križare 1235. godine i “koju
je nakon krvavih kreševa s Humom istom 1238. osvojio”.174 Bosanski
katolički biskup Ivan iz Wildeshausena ponudio je ostavku “jer ga
ratni napori nepodnosivo tište” i razriješen je biskupske službe u
proljeće 1237. godine, da bi ga zamijenio 26. travnja 1238. godine
ugarski dominikanac Ponsa, koji propovjeda križarski rat da se unište
ostaci krivovjerja u cijeloj Bosni i koji sjedište bosanskih biskupa
prenosi u Đakovo.175 Papa Grgur IX. dana 26. travnja 1238. godine
izdvaja bosansku biskupiju iz dubrovačke metropolije, a njegov je
nasljednik 26. kolovoza 1247. godine stavlja pod jurisdikciju kaloč-
kog nadbiskupa.176
Za križarske vojne hercega Kolomana bosanski krstjani “pa-
ljeni su na lomačama… g. 1235. do 1239.”177 Takav rat prekinuo je
trajno svaku mogućnost suživljenja krstjana i rimske Crkve, a to je
rezultiralo i time da već od četvrtoga desetljeća XIII. stoljeća nijedan
bosanski biskup nije trajno boravio u Bosni. Već tada su se bosanski
krstjani osamostalili tako da papa Inocentije IV. (1243.-1254.) djeda
Crkve bosanske naziva “hereziarhom koga Bosanci zovu papom”.178
Neki povjesničari misle da je Katolička crkva u Bosni u XIII. stolje-
ću bila potpuno uništena.179 Crkvene prilike u to doba saznajemo iz

173
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 165-166.
174
J. Jelenić, Kultura i Bosanski Franjevci. I. svezak, str. 23-24.
175
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 16-18, 161.
176
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 19.
177
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 217.
178
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 132.
179
B. Rupčić, Značenje ‘Dubia’ fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za povijest
Bosne. Regiones Paeninsulae Balcanicae et Proximi Orientis, Fach Slavische
Philologie der Universität, Bamberg, 1988, str. 5.

71
Crkva sv. Nikole, Mile kod Visokog (danas Arnautovići),
sredina XIV. stoljeća, rekonstrukcija

72
latinski pisane kronike ugarskih dominikanaca u Bosni, koju je 1259.
godine sastavio njihov prior Suibert, a koja se odnosi na doba bana
Mateja Ninoslava i njegove borbe s hercegom Kolomanom 1233-
1240. godine: “Isto tako u Bosni i Dalmaciji, koja se kod njih naziva
crkvom slavenskom, poslana su također braća k hereticima, gdje su
braća doznala da nebrojeno mnoštvo duša propada zbog zablude he-
retika. A budući da je kaločki nadbiskup, tada legat apostolske stoli-
ce, obilježen znakom križa poveo protiv njih više puta vojsku i posti-
gao malo ili gotovo ništa, papinskim je pismima povjerena napokon
našoj braći kao misija koja je već jednom propala. Uz pomoć kralja
Kolomana, blage uspomene, oni su se propovijedanjem i raspravlja-
njem uporno borili protiv heretika i na čudesan način postigli toliko
da su mnoge heretike i njihove vjernike obratili na istinsku vjeru, (ili)
predavali ih po službenicima spomenutog kralja Kolomana ognju,
a razrušene crkve u kojima je već raslo trnje i šikara, bile su ob-
novljene. Ondje smo imali i dva samostana koja su heretici poslije
spalili.”180
Papa Nikola IV. i papa Bonifacije VIII. posebno su od posljed-
njeg desetljeća XIII. stoljeća povjerili franjevačkim misionarima
očuvanje katoličanstva u Bosni. Da su i poslije druge polovine XIII.
stoljeća odnosi između bosanskih krstjana i Rimske crkve ostali po-
sebno teški, svjedoče i papinske bule iz XIV. stoljeća koje spominju
kako crkve u bosanskoj državi (1340., 1343.) ruše heretici i shiz-
matici.181 Prema nekim vrelima, posebno iz prve polovine XIV. sto-
ljeća u Bosnu se tada “slijevaju mnogi krivovjerci iz raznih strana
svijeta”.182 Vjerojatno je da su mnogi od tih heretika bježali u Bosnu
i pred progonima u svojim zemljama, ali je moguće da su upoznavši
određena shvaćanja Crkve bosanske, oni taj njezin nauk iz Bosne ši-
rili po Istoku i Zapadu. U XIV. i XV. stoljeću Bosna je (sa susjednim
krajevima) bila najvažnije misijsko područje Katoličke crkve.183

180
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 313-314.
181
M. Vego, Iz istorije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Svjetlost, Sarajevo,
1980, str. 26, 54.
182
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 93-94.
183
B. Rupčić, Značenje “Dubia”, str. 12.

73
Od XV. stoljeća među bosanskim pučanstvom spominju se
nevjernici (infideles) i patareni, a latinski izvori iz 1435., 1449. i
1459. godine posebno navode i postojanje manihejaca u Bosni. Me-
đutim, postoje razlozi koji opovrgavaju vjerodostojnost glavnih la-
tinskih vrela o dualističkom vjerovanju bosanskih krstjana.184 To se
može zaključivati i iz pojedinih primjera. Pred inkvizicijskim sudom
u nadbiskupskom dvoru u Turinu vodio se 1388. godine postupak
radi krivovjerja protiv trećoredaca Jakova Becha i fra Antonija de
Galosea i oni su opisali nauk bosanskih krstjana kao posve protivan
ljudskoj naravi. Tako su, očito iz straha pred mukama, izmislili i slje-
deće: “Nadalje, da čistilište i pakao postoje samo na ovome svijetu.
I (kažu da) ne postoje drugi đavli nego u spodobi muškaraca i žena
koji su na ovom svijetu. Isto tako, da trudna žena nosi đavla u tije-
lu, i da se nikako ne može spasiti dok ne bude primljena u njihovu
sljedbu, što čine kad je u dobi od 24 godine, a ne prije, i prije onoga
vremena u vlasti je đavla… Isto tako, (govore) da nije nikakav grijeh
tjelesno se sjediniti s majkom, kćerkom ili sestrom.”185 Gotovo sve
izjave okrivljenih međusobno su i protuslovne.186 Ni spis Objašnjenje

184
Detaljnije o nepouzdanosti latinskih vrela usp. D. Dragojlović, Krstjani i jere-
tička crkva, str. 34-52.
185
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 144-145.
186
“Tako je Jakov Bech iskazao, da patareni ne vjeruju u sakramente i da u oltar-
nom sakramentu nije utjelovljen Bog, a fra Antonije tvrdi, da je glavni sakra-
menat tih heretika štovanje hljeba, koji ‘excedit et superat omnia sacramenta
(nadilazi i nadvisuje sve sakramente)’. Bech je iskazao, da se ne smije pošti-
vati križ (crux non est adoranda), a fra Andrija tvrdi, da se lomljeni kruh kao
glavni obred dijelio sa znakom križa. Što se tiče dualističkih dogma u iskazima
okrivljenika, nema sumnje, da su obojica kao fratri o tome gdješta čuli i čitali,
te su to, možda pod sugestivnim pitanjima inkvizitora, potvrdili; svakako nema
ni najmanje potvrde, da su bosanski patareni u to doista vjerovali. Konačno mo-
ramo otkloniti i treći dio iskaza, jer su oni odraz sredovječnog mračnog prazno-
vjerja… Amo idu tvrdnje, da trudna žena nosi vraga u utrobi ili, da se od vjer-
nika tražilo obožavanje zmaja, koji se borio protiv Boga i anđela i sl. Žalostan
refleks perverznog mentaliteta je Bechova tvrdnja, da patareni dopuštaju incest
s majkom, sestrom ili kćeri ili, da se nakon propovjedi i pričesti podavaju seksu-
alnim orgijama… Fantastična je Bechova tvrdnja, da po vjerovanju patarena,
duša, koja na samrti ne primi consolamentum, ulazi u prvo tijelo, koje naiđe,
bilo ljudsko ili životinjsko i ostaje u njemu, dok na samrti ne bude blagoslovlje-

74
vjerskih istina Rimokatoličke Crkve kao informacija o manihejcima
Bosanskog kraljevstva, koji je napisao 1461. godine na latinskome
kardinal Juan de Torquemada (1388.-1468.), nije vjerodostojno vrelo
za shvaćanje učenja Crkve bosanske jer je to “opći katalog protiv
svih manihejaca.”187 Torquemada nije znao ni jezik kojim se govorilo
u Bosni.188 Orbini piše da je ninski biskup trojicu bosanskih heretika,
koji su bili veoma utjecajni na dvoru bosanskoga kralja, vezane od-
veo u Rim gdje ih je papa Pio II. dao zatvoriti u samostan, a potom ih
je kardinal Torquemada podučio u katoličkoj vjeri i uvjerio da napu-
ste zablude “manihejaca”.189 L. Petrović ističe da je ova rasprava bila
napisana prije dolaska trojice Bošnjaka u Rim,190 a J. Šidak posebno
napominje da Torquemada nije tu trojicu, koji su u Rim dovedeni
vezani, osobno ni preslušao, pa i to “opravdava sumnju u pouzdanost
sviju njihovih podataka”.191

na od svog duhovnog oca. Kombinacija vukodlaštva sa sakramentom umirućih


tu je upravo apsurdna.” (Ć. Truhelka, Bosanska narodna /patarenska/ crkva. U:
Povijest Bosne i Hercegovine, II. izdanje, str. 774-775.)
187
Mato Zovkić, Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima. U: Feno-
men “krstjani”, str. 607- 608.
188
Nikolas Lopez Martinez, Introduccion. U: Juan de Torquemada, Symbolum pro
informatione manichaeorum (El bogomilismo en Bosnia). Seminario Metropo-
litano de Burgos, serie B, vol. 3, Burgos, 1958, str. 20.
189
M. Orbini, Il Regno degli Slavi, str. s. 369.
190
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 145.
191
J. Šidak, Studije o “Crkvi bosanskoj” i bogumilstvu. Liber, Zagreb, 1975, str.
313. D. Dragojlović zaključuje: “Celina rasprave predstavlja običan krpež sku-
pljen i doslovno prepisan iz starijih antijeretičkih rasprava pisanih protiv ek-
stremnih dualista i nekih evangelističkih pokreta koji nisu sledili dualističku ori-
jentaciju. Koncipirajući svoju raspravu iz različitih izvora, uključujući i podat-
ke dobijene ‘od nekih redovnika’, Torquemada je pravio grube greške i omaške
koje često jedne drugima protivureče. Kompilatorski karakter njegove rasprave
pokazuje i to što je on najveći deo podataka preuzeo iz ranije napisanih raspra-
va protiv husita i muhamedanaca, menjajući samo naslove i po neku drugu po-
jedinost.” (D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 51-52.)

75
2.

Iz bosanskih vrela proizlazi da poslije abjuracije iz 1203. go-


dine krstjani nisu u zajedništvu s Katoličkom crkvom,192 a to je već
bilo dovoljno da ih se drži hereticima.193 Pripadnici Crkve bosanske
nazivali su svoju crkvu: crkva bosanska i crkva Božja, svoju vjeru:
vjera naša, naš zakon, prava vjera i prava vjera apostolska, a sebe
isključivo krstjanima. Kada krstjanski prvaci nazivaju svoju vjeru
apostolskom to znači da su vezivali njezin postanak s vremenom
prakršćanstva.194 Na određenu starinu Crkve bosanske upućuje i pr-
vobitno postojanje u srednjovjekovnoj Bosni kulta svetoga Grgura
Čudotvorca,195 a tijesnu vezanost uz starosjeditelje posebno u krstja-

192
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 146. Drugo iz-
danje ove Petrovićeve knjige objavljeno je nepromijenjeno pod istim naslovom
u izdanju nakladnika: Svjetlo riječi u Sarajevu i Ziral u Mostaru 1999. godine.
193
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 100.
194
Ć. Truhelka zaključuje da je, po njegovu mišljenju, najvažnija stavka u Radi-
novu testamentu ona gdje gost Radin “svoju vjeru zove pravom vjerom apostol-
skom, a to bi značilo, da je osnivač Bosanske Crkve bio jedan od Isusovih uče-
nika”. (Ć. Truhelka, Bosanska narodna /patarenska/ crkva. U: Povijest Bosne i
Hercegovine, II. izdanje, str. 779-780.) Ć. Truhelka je mogao pogriješiti uglav-
nom samo u ponekom detalju. Tako je, na primjer, riječ “kćerše” u oporuci go-
sta Radina on shvaćao u smislu da je on imao kćeri, a stvarno se radi o sinovica-
ma. (J. Šidak, Studije, str. 20.) O Ć. Truhelki kao znanstveniku usp. Nives Maj-
narić Pandžić (uredila), Ćiro Truhelka Zbornik. MH, Zagreb, 1994, str. 123.
195
Sveti Grgur Nazijanski posebno je štovan u istočnoj crkvi, a Grgura Čudotvorca
jednako časte katolici i pravoslavni. Usp. Alexandre Soloviev, Saint Grégoire
patron de Bosnie. Byzantion /Bruxelles/, sv. 19/1949, str. 266.; Anđelko Badu-
rina (uredio), Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva.
Sveučilišna naklada Liber – Kršćanska sadašnjost - Institut za povijest umjetno-
sti, Zagreb, 1979, str. 621. Grgur Čudotvorac (Gregorios Thaumaturgos rođen
oko godine 213., a umro do oko 275.) bio je često prikazivan s biskupskim šta-
pom; njime je vratio u korito rijeku Lykos koja je preplavljivala obalu. (Gorys
Erhard, Leksikon svetaca. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2003, str. 153-154.) Kult
sv. Grgura Čudotvorca u Bosni s vremenom je zamijenjen svetim Grgurom Na-
zijanskim. (M. Hadžijahić, Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske. Nova
et vetera /Sarajevo/, god. XXXV. za 1985, str. 173.) Biskup Grgur Nazijanski
(330.- 390.), poznat kao borac za pravovjerje, žestoko se borio protiv arijaniz-
ma, a bio je osobito štovan na istoku, i to kao patron dobre žetve. On je jedan

76
na posvjedočuje krsna slava.196 U Bosni se datiraju povelje od rođe-
nja Kristova kao i u Hrvatskoj, dok se u Srbiji računalo od stvaranja
svijeta po bizantskom običaju.197
Bosanska vrela o krstjanima gotovo su u savršenoj međusobnoj
suglasnosti, kako to proizlazi iz njihovih pisanih tekstova i likov-
nih prikaza. Bosanski su krstjani, prema tim vjerodostojnim vreli-
ma, vjerovali u materinstvo Majke Božje, u stvarno mučenje i smrt
Isusovu, njegovo uskrsnuće i uzašašće, u osobnog Boga Oca i Sina
i Duha Svetoga. Kada se spominju osobe Trojstva, ne čini se razlika
među njima u pogledu na moć i veličinu svetosti i sve tri su u svemu
jednake.198 Vjera bosanskih krstjana sadržana je velikim dijelom u
oporuci gosta Radina.199 Gost Radin, koji svoju vjeru naziva ‘vjera
apostolska’, ispovijeda postojanje osobnoga ‘svemogućega gospodi-
na Boga’, vjeruje u ‘svetu Troicu nerazdjelivu’, priznaje veliku moć
molitve, mnogo drži do posta, među velike blagdane ubraja Isusovo
rođenje, navještenje (Blagovijest), uskrsnuće i uzašašće, sve svete,
‘svetu Djevu’ Mariju, vjeruje u život vječni i posljednji sud.200 Opo-
ruka gosta Radina potvrđuje da bosanski krstjani ne preziru djela mi-
losrđa, a pobija i tvrđenja da krstjani proklinju i ismijavaju štovanje
svetaca. Gost Radin kao visoki pripadnik krstjana želi da se za njego-
vu dušu pale svijeće u dubrovačkim katoličkim crkvama, a to, kako
dobro zaključuje Ć. Truhelka, svjedoči da je u njih konfesionalna
snošljivost bila velika i da dogmatska razlika između jedne i druge
crkve nije bila baš tako golema, kako proizlazi po studiji Račkoga o

od najviše prikazivanih svetaca Istočne crkve. (Gorys Erhard, Leksikon svetaca,


str. 152.)
196
“Slovjeni su zatekli tu slavu već izgrađenu pri svom dolasku i preuzeli je, pre-
šavši na kršćanstvo, onakvu, kakvu su je našli.” ( Ć. Truhelka, Studije o po-
drijetlu. MH, Zagreb, 1941, str. 81.) Usp. Sabine Lauterbach, Das Testament
des Gost Radin. Studien zur ‘Bosnischen Kirche’ des ausgehenden Mittelalters.
Diss. phil. 1944. Fak. Univ. München, str. 107-108.
197
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 179.
198
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 150-153.
199
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 316-317.
200
Usp. L. Petrović, Oporuka Radina Butkovića. Napredak Hrvatski narodni ka-
lendar za 1944, godište XXXIV, Sarajevo, 1943, str. 48-62.

77
bogumilima i patarenima.201 Točno je Šidakovo zaključivanje kako
ostaje i dalje neprijepornom činjenica da oporuka gosta Radina u bit-
nim dijelovima pobija suvremene optužbe protivnika.202 Zbog toga
pojedini autori (među kojima i D. Mandić) suočeni s nepostojanjem
heretičkog dualizma u oporuci gosta Radina pretpostavljaju da su kr-
stjani Crkve bosanske u svojim teološkim shvaćanjima s vremenom
evoluirali,203 ali tu tvrdnju vrela ne potvrđuju.
Iz bosanskih vrela nepobitno proizlazi da su krstjani posebno
štovali Trojstvo, Krista kao pravoga Boga i Djevicu Mariju kao Bo-
gorodicu.204 Marko Josipović točno zaključuje da se glose u Srećko-

201
Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
23 (1911), 3, str. 371.
202
J. Šidak, Studije, str. 170.
203
Tako misli i S. Graciotti pozivajući se na S. Ćirkovića. (S. Graciotti, I frammen-
ti bosniaci di Monteprandone, str. 155.)
204
“U rukopisnom nasleđu crkve bosanske Bog nije samo ‘otac nebesni’ ili ‘otac
nevidimi’, već i ‘jedini Bog’, ‘svemogući Bog’, ili ‘višnji gospod Bog’, što se i
suštinski i terminološki razlikuje od učenja srednjovekovnih dualista koji su os-
poravali postojanje ‘jednog boga’, a pogotovu jednog ‘svemogućeg boga’…
Nepodudarno je sa optužbama katoličkih polemičara i učenje crkve bosanske
o sv. Trojici, koje se manifestuje, s jedne strane, u shvatanju boga kao trojstva
‘Oca i Sina i Svetog Duha’, kako to potvrđuju Obrednik krstjana Radosava i
zapisi Stanka Kromirijanina i krstjana Hvala, a sa druge, izričito spominjanje
‘prečiste Trojice’ na stećku gosta Milutina, ili ‘svete Trojice nerazdeljive’ u te-
stamentu gosta Radina, što se u oba slučaja bitno razlikuje od shvatanja ‘troji-
ce’ kod bogomila i katara… Hristos je u retkim zapisima bosanskih krstjana ‘sin
božiji’ i drugo lice ‘svete’ i ‘nerazdeljive Trojice’. Krstjan Radosav ga izričito
naziva ‘gospodom našim Isusom Hristom’,… pisar na stećku gosta Mišljena,
‘gospodom našim Isusom Hristom jedinim’, jedan od pisara Čajničkog četvo-
roevanđelja, ‘Isusom Hristom, sinom božijim, velikim bogom’, a pisar Mletač-
kog zbornika, ‘gospodom bogom Isusom’. I za glosatora Srećkovićevog četvo-
roevanđelja Hristos je ‘sin božiji’ koji ima sve atribute nebeskog oca… Rukopi-
sna četvoroevanđelja crkve bosanske osporavaju i tvrdnju kardinala Torkvema-
de da su bosanski ‘maniheji’ odbacili ‘Hristovu genealogiju ili rodoslov’, a je-
dan zapis u Mletačkom zborniku, i optužbe katoličkih polemičara da su bosan-
ski krstjani novozavetnom bogu suprotstavljali boga Starog Zaveta. Da je Hri-
stos kao ‘bog’ rođen od Deve Marije, potvrđuje izričito krstjan Hval koji je zove
‘svetom Bogorodicom’, a praznovanje Hristovih praznika, kao Blagovesti, Hri-
stovog roždestva ili Božića, Hristovog vaskrsenja i Hristovog vaznesenja, što je

78
vićevu zborniku mogu shvatiti glosatorovim subjektivnim i privatnim
tumačenjima nekih tekstova iz evanđeljâ, ali da se na temelju njih
ne može bosansko-humske krstjane držati dualistima. On dodaje da
slično treba reći i o legendi Početie svieta koja kao legenda po svom
karakteru nije pouzdan oslonac za upoznavanje svjetonazora krstja-
na i službenog nauka Crkve bosanske.205 Stručna istraživanja slika i
tekstova bosanskih krstjana također potvrđuju nepostojanje dualizma
u njihovoj vjeri. Postoje samo “stare predrasude” kako je bosanska
crkva bila protivnik likovne umjetnosti i da slikane ilustracije u bo-
sanskim rukopisima sadrže herezu.206 Zbornik tekstova pisara Hvala

delimično i likovno prikazano u rukopisnom nasleđu crkve bosanske, uverljivo


govori da se hristologija bosanskih krstjana i terminološki i suštinski razliko-
vala od doketističke hristologije srednjovekovnih dualista…” (D. Dragojlović,
Krstjani i jeretička crkva, str. 189-193.)
205
M. Josipović, Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske i dualistički svjeto-
nazor. U: Fenomen “krstjani”, str. 580-581. Usp. M. Zovkić, Uporaba Svetoga
pisma među bosanskim krstjanima, U: Fenomen “krstjani”, str. 601. D. Dragoj-
lović izrazio je smisao Srećkovićevog četvoroevanđelja riječima: “Iako malo-
brojne i nepovezane, glose Srećkovićevog četvoroevanđelja otkrivaju jedan ce-
lovit pogled na svet koji se temelji na dualističkom paralelizmu teološke misti-
ke istočne crkve, gde se ‘nebeskom ocu’, shvaćenom u trojstvu Oca, Sina i sv.
Duha, suprotstavlja Sotona, ‘knez’ i ‘gospodin vjeka’, đavo ‘navadnik’.” (D.
Dragojlović, Istorija srpske književnosti u srednjovjekovnoj bosanskoj državi.
Svetovi, Novi Sad, 1997, str. 98, 110-111.) Prema Dragojloviću “bosanski su
krstjani u jednoj dosledno sprovedenoj simetriji ‘nebeskom ocu’ suprotstavljali
đavola koji nije ni otpali Sotona, kao stariji božiji sin umerenih dualista, ni ‘be-
zpočetni Sotona’, kao zli bog ekstremnih dualista, već samo ‘knez’ i ‘gospodin
vjeka’, ‘đavo navadnik’ ljudskih duša na zlo i greh, ‘božiji neposlušnik’ i ‘su-
parnik’ u borbi za ljudske duše.” (D. Dragojlović, Krstjani i jeretička, str. 255.)
Potrebno je samo dodati da je “mistični dualizam”, kako ga obrazlaže Dragojlo-
vić, isti u katolicizmu i u pravoslavlju.
206
“Treba pomenuti i to da posle svih analiza tekstova ništa ne govori o ideološ-
kim odstupanjima od tadašnje zvanične verske dogme kod naručilaca ili pisara.
Poneke leksičke varijante, drukčije napisane od onih u kanonskim tekstovima,
nalaze se samo mestimično u ponekim tekstovima, ali to su sinonimi ili greške.
Prisustvo bogomilske jeresi u ovim tekstovima nije vidljivo, kao ni u njihovim
slikanim ilustracijama.” (Jovanka Maksimović, Slikarstvo minijatura u sred-
njovekovnoj Bosni. Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU, XVII, 1976,
str. 175, 177.)

79
“krstjanina” ne pripada bogumilskoj herezi.207 U bosanskim rukopi-
sima nema potvrde za tvrdnje latinskih vrela o tome da bosanski he-
retici preziru i osuđuju Stari zavjet i da proklinju patrijarhe i proroke
Dva najvažnija rukopisa Crkve bosanske, Zbornik Hvala krstjanina
i Mletački zbornik, to opovrgavaju tekstovima Dekaloga i slikama
Mojsija, a sadrže čitav Novi zavjet.208 D. Mandić, koji je opširno
obrazlagao postojanje hereze u Crkvi bosanskoj, uz određene ograde
utvrđuje sljedeće:
“I među bosanskim krstjanima bilo je pojedinaca, koji su o sv.
Ivanu Krstitelju dobro mislili. Tako krstjanin Hval u svom zborniku
nabraja 18 osoba iz staroga zavjeta, među njima i Ivana Krstitelja.
Na 5. listu (fol. 5r) Hvalova zbornika nalazi se i slika sv. Ivana Kr-
stitelja zajedno sa slikom Bl. Djevice Marije i sv. Pavla… U saču-
vanim pak vlastitim izvorima bosanskih krstjana i njihovih vjernika
često se spominje Presveto Trojstvo i jasno se ističe, da je Krist pravi
Bog, jednak Bogu Ocu; da je jedinorođeni Sin Božji; da se utjelovio i
bio rođen od Marije, koja se naziva Bogorodicom; da je trpio muku,
umro, uskrsnuo i uzašao na nebesa. Sva su navedena pisma datirana
sa ‘lita rožstva gospodina Isusa Hrista’ ili ‘rožstva Hristova’. Na bo-
gomilskom četveroevanđelju, u Batalovu ulomku, krasnopisac Stan-
ko Kromirjanin zabilježio je, ‘... a napisaše se sie knige u dni krala
Dabiše od’ roenija S(i)na B(o)žija 1393 lito’… Bosanski su ipak kr-
stjani, u zadnjem odsjeku svoga opstanka, vjerovali, da njihovi dobri
članovi odmah poslije smrti dolaze Bogu u raj. Na grobu gosta Mi-
šljena njegovi su drugovi napisali: ‘... kada prideš’ prid’ Gospodina
našega Isu(krsta) ednog(a spo)meni i nas’ svoih’ rabov’. Postavljači
spomenika dakle vjeruju, da će gost Mišljen doći u raj za njihova
207
“Pokušavalo se pronaći u ilustrativnom delu zbornika znake bogumilstva. Ana-
liza minijatura Hvalovog zbornika odbacuje, međutim, takve hipoteze. Nijedan
ikonografski elemenat tih minijatura ne pripada spomenutom jeretičkom uče-
nju. Sve likovne odlike ilustracija toga rukopisa koje su neki istraživači poku-
šali pripisati patarenskoj jeresi predstavljaju, ustvari, likovne arhaizme. Iz mi-
nijatura se jedino može iščitati da su njihovi slikari pripadali Katoličkoj crkvi.”
(Ivanka Nikolajević, Dve minijature Hvalovog zbornika. Radio Sarajevo, Treći
program. God. IV., sv. 11, 1975. Sarajevo, str. 353.)
208
A. Nazor, Rukopisi Crkve bosanske. U: Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj
Bosni i Humu, str. 539-562.

80
života i zagovarati ih kod Boga. Stari bogomili i strogi dvopočelnici
nijesu vjerovali u vječnost pakla… Tako gost Radin želi, da bi ga Bog
‘pomilovao na strašnom’ sudištu vjeku vjekovma’. To nam govori,
da je on vjerovao, da bi ga Bog za njegove grijehe mogao i vječno
od sebe odbaciti. Međutim, u zadnjem stupnju razvoja vjerske nauke
kod bosanskih krstjana, o kojima nam govore njihovi vlastiti izvori,
iz konca 14. i prve tri četvrti 15-st., vidi se, da bosanski krstjani i nji-
hovi vjernici štuju križ. Hrvoje Vukčić Hrvatinić, Pavao Radinović,
Sandalj Hranić, Radosav Pavlović, herceg Stjepan, uvjereni vjernici
bosanskih krstjana, počinju redovito svoja pisma sa znakom križa.
Navedeni bosanski velikaši, vjernici Bosanske Crkve, uvijek s pošto-
vanjem govore o ‘časnom i životvornom križu’ i na njega se kunu.
Ovo se sve ne može rastumačiti ustaljenim načinom pisanja povelja,
ni utjecajem Dubrovčana i njihovih pisara, nego treba dopustiti, da
su bosanski krstjani i njihovi vjernici u zadnjem razvojnom stupnju
uistinu častili križ Isusov… Bosanski krstjani, za razliku od drugih
bogomilsko-katarskih crkava, svetkovali su nedjelju i druge crkvene
blagdane… Slavljenje krsnoga imena, nedjelje i svetkovina jedna je
od najupadnijih vidljivih razlika između Bosanske Crkve i svih dru-
gih bogomilsko-katarskih crkava… Protivno ovom općem poimanju
Bogomilovih vjernika, bosanski su krstjani i njihovi vjernici častili
ljudska tjelesa, brinuli se za svoj ukop i nad mrtvim tjelesima podi-
zali lijepe nadgrobne spomenike – stećke, slično kao i njihova braća
Hrvati katolici.” 209
Bosanski su krstjani prije 1203. godine poznavali obred kršte-
nja. Iz postojećih vrela o obredu krštenja bosanskih krstjana ne može
se ništa sa sigurnošću zaključivati. Ivan de Casamare u abjuraciji iz
1203. godine ne traži od predstavnika krstjana da se krste, što zna-
či da on njihovo krštenje priznaje valjanim. Prvi carigradski sabor
381. godine zabranio je ponavljanje krštenja pri vraćanju heretika,
a Tridentski sabor tu je odluku osnažio.210 D. Mandić navodi da su
209
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 445, 455-461,
465, 468, 470. Rimska crkva priznavala je samo krštenje vodom i u ime Troj-
stva.
210
Franz Courth, Sakramenti. Izdavač Forum bogoslova Đakovo, Biblioteka Teo-
loški priručnici 6. Đakovo, 1997, str. 148. Radi određene usporedbe zanimljiv

81
prema Oporuci gosta Radina ‘pravi krstjani’ i ‘prave krstjanice’ bili
‘kršteni’, ali da gost Radin ne tumači kakvo je to bilo krštenje, “što
se od oporuke ne može ni očekivati”.211 D. Mandić priznaje da nam
u bosanskim vrelima nije sačuvan obred podjeljivanja “duhovnoga
krštenja” bosanskih krstjana, ali on vjeruje da nam je “taj poznat i
opisan kod njihovih istovjernika na zapadu”.212 Prema tim latinskim
vrelima, na koje se D. Mandić poziva, bosanski krstjani svoje su kr-
štenje podjeljivali “polaganjem ruku i predavanjem knjige evanđelja
na krštenika”. Neki autori to zaključuju i na temelju dijelova Rado-
slavova zbornika.213 Međutim, sačuvani fragmenti teksta krstjanskog
obrednika u Radoslavovu zborniku sadržavaju jedino izraze klanja-

je i sljedeći primjer, iako se dogodio u drugoj polovini IX. stoljeća. U kolovo-


zu 866. godine, dakle u doba bugarskog vladara Borisa-Mihajla (852.-889.), a
za pape Nikole I. (857.-867.), došao je u Bugarsku s drugim propovjednicima
kršćanstva jedan Grk koji se predstavljao kao svećenik, a da to stvarno nije bio.
Uza sve to on je krstio brojne osobe, a kada se to otkrilo, bio je strogo kažnjen i
istjeran iz zemlje. Posebno je zanimljivo, kako se iz ovoga izvora može shvatiti,
da se on u drugoj polovini IX. stoljeća deklarirao kao kršćanin (krstjanin, kako
se tada moglo govoriti na južnoslavenskom prostoru), ali da nije bio pripadnik
ni Rimske crkve niti one u Carigradu. Papa Nikola I. je u odgovoru na pitanje
kako postupati u ovakvim slučajevima, objasnio da sve ove osobe koje su kršte-
ne u ime Presvetog Trojstva ne treba ponovno krstiti jer je njihovo krštenje va-
ljano. Ivan Dujčev izneseno komentira ovako: “Notiamo innanzitutto il termi-
ne usato nell’epistola pontificia, e naturalmente nell’esposto dei messi bulgari:
Christiani. Senza nessun dubio, sotto questa denominazione si devono intende-
re gli adepti della religione cristiana, di dottrine eterodosse, ma non necessari-
amente anche eretiche. Il sovrano bulgaro ed i suoi consiglieri riferivano, ino-
ltre, in modo particolare, del gia menzionato personagio, di origine greca.” (I.
Dujčev, I “Responsa” di Papa Nicolo I. ai Bulgari neoconvertiti. Separat iz Ae-
vum. Godište XLII za 1968, svezak V-VI. Milano, str. 407-411.)
211
Valjano kršćansko krštenje događa se polijevanjem (uranjanjem ili škroplje-
njem), naravno vodom uz istovremene riječi krsne radnje, zazivom Presvetog
Trojstva i s nakanom učiniti isto što Crkva hoće učiniti podjeljivanjem krštenja.
(Karl Rahner - Herbert Vorgrimler, Teološki rječnik. Đakovo, 1992, str. 267.)
Usp. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 31.
212
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 221-222.
213
“Fragmentarni obrednik Crkve bosanske iz Radoslavova zbornika upućuje nas
na zaključak da ovi molitveni obrasci ulaze u okvir krstjanskoga ‘duhovnog kr-
štenja’ “. (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 338.)

82
nja trima božanskim osobama i “ne otkrivaju nikakvo krivovjerno
poimanje koje bi odudaralo od nauka Katoličke crkve.”214 Torquema-
da posebno navodi da su bosanski krstjani osuđivali Ivana Krstitelja
tvrdeći kako nema vraga u paklu, koji bi bio gori od njega. Međutim,
bosanski krstjani stvarno su štovali sv. Ivana Krstitelja.215 Postoji ne-
koliko latinskih vrela iz XIV. i XV. stoljeća iz kojih se zaključuje da
bosanski krstjani ne obavljaju pravovaljano krštenje vodom.216 Neki
pisci iz domaćih bosanskih vrela zaključuju da su se bosanski krstjani
krštavali na pravovaljani način.217 Međutim, Katolička crkva je naj-
vjerojatnije već od trećeg desetljeća XIII. stoljeća, prestala priznavati
kao pravovaljan obred krštenja krstjana pa su se od tada i Bosanke
mogle prodavati kao robinje ako su se tretirale kao “patarenke”. U
pravoslavnoj crkvi u Srbiji također se nije priznavao obred krštenja
bosanskih krstjana.218
214
M. Josipović, Literarna ostavština krstjana, str. 584-586.
215
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana, II. izdanje, str. 445.
216
Usp.: Isti sunt herrores quos communiter Patareni de Bosna credunt et tenent.
Izvor je iz XIV. stoljeća. (Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima, str. 282-285.); Jacobus de Marchia, Dialogus contra manichae-
os in Bosan /Summarium/. Izvor je iz 1435/38. (F. Šanjek, Bosansko-humski kr-
stjani, str. 286-289.); Postoje i spisi kardinala Torquemade iz 1461. godine. (F.
Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 294-299, 304-305.)
217
“Na ‘Usječenie glave Ioana Kr’stitela’ izdao je Kulin svoju povelju Dubrovča-
nima. – Miklošić, 2. Hval u svom rukopisu donosi sliku sv. Ivana odmah iza apo-
stola… Imamo svjedočanstvo u izvorima, da su se ‘kršćani’ uistinu kršćavali, i
to u ime tri Božanske osobe. Kralj Ostoja, 15. siječnja 1399., u jednoj povelji
veli: ‘Va Ot’ci že reku i Sinja i va Svetom’ Dusi, o Troice prjesveta, slava tebje,
va te bo kr’stih’ se.’ M. Pucić donosi jednu bilješku iz dubrovačkog arhiva, u ko-
joj se kaže: ‘Nakon malo (1401.) dodjoše poslanici kralja Ostoje (u Dubrovnik)
da navijeste republici porodjenje kraljeva sina i da je pozovu na krštenje. A re-
publika mu pošalje poklisare s dragocjenim darom’. Gost Radin u svojoj opo-
ruci naređuje svomu nećaku gostu Radinu Seoničaninu: ‘Da on’ toi razdjeli...
kršteniem’ koi su prave vjere apostolske, praviem’ krst’ianom’ kmetom’ i pravi-
em’ kmeticam’ kr’stianicam’.’ Ovdje se jasno kaže, da su ‘kršćani’ i ‘kršćanice’
kršteni. Kralj je Ostoja jasno kazao, da se krste u ime Oca, Sina i Duha Sveto-
ga. O kakvom kataro-patarenskom ‘consolamentumu’ ovdje ne može biti govo-
ra.” (L. Petrović, Kršćani Bosanske Crkve, str. 163-164.)
218
D. Dragojlović napominje da se nekoliko podataka o bosanskim krstjanima na-
lazi i u izvornoj građi nastaloj u krilu Srpske pravoslavne crkve. “U Žitiju kra-

83
Katari i bogumili nisu gradili crkve,219 a krstjani su posvjedo-
čeno gradili nadgrobne crkve. Dostojanstvenik Crkve bosanske gost
Radin u testamentu je odredio da se nad njegovim grobom podigne
hram.220 U literaturi se obrazlaže mišljenje da su krstjani imali i svoje
bogomolje. Ban Kulin gradi crkvu u Muhašinovićima uz rijeku Bo-
snu, gdje se na jednoj ploči nalazi potpis Radohne ‘kr’stijanina’.221 J.
Fine zaključuje da ostatci srednjovjekovnih crkava u Bosni ne mo-
raju pripadati samo katolicima ili pravoslavnima, nego isto tako i
bosanskim krstjanima.222 Postoje ostaci mnogobrojnih crkava u sred-
njovjekovnoj Bosni223 i nije moguće potvrditi da su sve one pripadale

lja Dragutina, koje je u prvoj polovini XIV veka napisao arhiepiskop Danilo II,
slavi se srpski kralj što je mnoge jeretike ‘od zemlje Bosne obratio u veru hri-
šćansku i krstio ih’. U jednom mlađem prepisu dodato je da ih je krstio ‘u ime
oca i sina i svetoga duha i prisajedinio svetoj i apostolskoj crkvi.” (D. Dragoj-
lović, Krstjani i jeretička, str. 31-34.) Međutim, nije isključena mogućnost da su
se tada krstili stvarno nekršteni (“pogani”).
219
Jedino je u Montségur-u, posljednjoj velikoj utvrdi hereze u južnoj Francuskoj,
poznat jedan prostor za bogoslužje. (Georg Wild, Bogumilen und Katharer in
ihrer Symbolik. I. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1970, str. 204.)
220
“Karakteristike ovih mauzoleja koje ih odvajaju od ostalih crkvenih građevi-
na prije svega su funkcionalne prirode: grobne crkve, naime, služe u prvom
redu kao nadgrobni spomenici. U građevinskom pogledu – one imaju sve bit-
ne karakteristike crkava, pa se zbog toga i ubrajaju u crkvenu arhitekturu. Ipak
se mora voditi računa i o nekim specifičnostima po kojima se ističu među slič-
nim objektima u drugim zemljama.” (P. Anđelić, Doba srednjovjekovne bosan-
ske države. U: Kulturna historija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena
do pada ovih zemalja pod osmansku vlast. Veselin Masleša, Sarajevo, 1984, str.
480.) Ako se prihvati mogućnost da krstjani u Bosni nisu gradili crkve, ipak či-
njenica da su “nadgrobne crkve podizali ne podudara (se) sa praksom srednjo-
vekovnih dualista”. (D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 182.)
221
“Ban Kulin sagradio je crkvu u Muhačinovićima kod Visokoga (1185. ili
1202./3.), gdje se na jednoj ploči, na križu nalazi i potpis Radohne ‘kr’stijanina’.
Česti su bili prigovori od strane rimskih papa bosanskom biskupu i ‘kršćani-
ma’, da su zapustili crkve i bogoslužje. Dakle, crkve su postojale, iako su zane-
marili bogoslužje.” (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir,
str. 170.)
222
J. V. A. Fine, Zaključci mojih posljednjih istraživanja, str. 132.
223
“Detaljna arheološko-topografska istraživanja pojedinih regiona u centralnim
predjelima Bosne i Hercegovine,… pokazuju da je u Bosni, kao i u ostalim ze-

84
samo rimokatolicima. Mogućnost da su krstjani molili samo u svojim
hižama, odnosno kao nekadašnji monasi pustinjaci “pod otvorenim
nebom” ili “u krovinjarama i pod stablima, u šumama i gorama”224
ni najmanje ne može potvrditi da je njihovo vjeroispovijedanje bilo
dualističko.

Prema fragmentima iz Monteprandonea, proizlazi da bosanski


krstjani u XIV., odnosno u XV. stoljeću nisu priznavali sakrament
ispovijedi ni euharistije225 i da nisu vjerovali u uskrsnuće tijela. S.
mljama Evrope u srednjem vijeku, po pravilu bilo crkava u svakoj seoskoj op-
ćini, svakoj varoši i svakom naseljenom gradu. Nije rijetka pojava da u ve-
ćim naseobinskim aglomeracijama ima i više crkava (Jajce, Srebrenica, Bobo-
vac, Kraljeva Sutjeska). Manjim ili većim dijelom do danas su očuvane crkvene
zgrade u Ošanićima kod Stoca, u Sopotnici kod Goražda, Dobrunu kod Višegra-
da i Podmilačju kod Jajca, a u džamije su pretvorene crkve u Srebrenici, Jajcu
i Bihaću… Najveći broj crkava pripadao je seoskim općinama. Mreža ovih se-
oskih crkava, gdje god se to moglo provjeriti, pokrivala je gotovo čitav teritorij
zemlje… Mnoge crkve bile su djelomično ili sasvim izgrađene od drveta, a nji-
hova veličina obično se kretala od 8 do 15 metara u dužinu i 6-10 m u širinu…
Gradske i varoške zajednice također su imale svoje crkve. Veći broj ovakvih cr-
kava mogao bi se navesti po svjedočanstvima pisanih izvora (Jajce, Vranduk,
Tešanj, Bobovac), ali ih je arheološkim metodama teško danas ubicirati, jer je
kasniji razvoj naselja obično uništio starije građevine. Ipak se mogu navesti po-
jedini primjeri crkvenih građevina koje je bilo moguće identificirati i arheološ-
kim putem (Bokševac i Črešnjevo kod Konjica, Jajce, Bobovac, Srebrenica)…
Posebnu vrstu crkvenih građevina predstavljaju grobne crkve ili mauzoleji. U
Bosni je poznato više takvih građevina koje mahom potiču iz XV ili najranije iz
XIV vijeka… U građevinskom pogledu – one imaju sve bitne karakteristike cr-
kava, pa se zbog toga i ubrajaju u crkvenu arhitekturu.” (P. Anđelić, Doba sred-
njovjekovne bosanske države. U: Kulturna historija, str. 474-490.) O ostacima
porušenih crkava u srednjovjekovnoj Bosni usp. D. Mandić, Bosna i Hercego-
vina Povjesno-kritička istraživanja. Sv. III. Etnička povijest Bosne i Hercegovi-
ne. II. izdanje, Ziral, Chicago – Rim, 1982, str. 97-109.
224
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 181.
225
Odnos krstjana prema euharistiji i ispovjedi D. Dragojlović tumači ovako: “Od-
bacujući tajnu euharistije, bosanski krstjani nisu sledili ni praksu bogomila na
Istoku, ni katara na Zapadu, već mističku tradiciju istočne crkve, čiju je suštinu

85
Graciotti zaključuje da su bosanski krstjani, prema ovim fragmenti-
ma, nijekali sakrament ispovijedi i euharistije i da su “iznad svega
negirali uskrsnuće tijela” i dodaje: “Antiheretički polemičar, zapravo
napada ‘krstjane’ u njihovim jakim točkama: zbog molitve ‘Oče naš’
i, paradoksalno, zbog zakletve, koju su oni u stvarnosti osuđivali.
Isto tako treba podcrtati da i ‘heretički’ autor brani svoju vjeru u
uskrsnuće duše, služeći se odlomcima evanđelja i posebno poslanica
Sv. Pavla, u kojima se, naprotiv, govori o uskrsnuću tijela; i čini vje-
rodostojnim svoj postupak, aludirajući na simboličkoj interpretaciji
evanđelja i uopće Novog Zavjeta.”226
Iz sačuvanih knjiga, koje su koristili bosanski krstjani ne proi-
zlazi da su oni molili samo Očenaš, ali i da su samo tako molili to ne
znači da su bili heretici dualisti.227 Krstjani su u poslovima s Dubrov-
čanima nudili jamstvo “po svom redu ričju”228, ali oni nisu jamčili
svetošću vlastite osobe, nego su tako mogli postupati u duhu zapo-
vjedi Novog zavjeta (Mt 5, 33-37).229 Inače u srednjovjekovnoj Bosni

predstavljalo učenje da ‘istiniti hleb’, i ‘istinito piće’ predstavlja sam Isus, koga
su primali polaganjem monaškog zaveta, odnosno ‘pravim’ ili ‘drugim kršte-
njem’… Podatak pisca Rasprave da ‘bosanski krstjani’ odbacuju ispovest, koja
je kod zapadnih katara predstavljala poseban obred… može se objasniti samo
u kontekstu monaške mistike koja je ispovest za ‘svete’ i ‘ božije ljude’ smatra-
la suvišnim, a za mirske ili ‘ljude ovog veka’ nekorisnim.” (D. Dragojlović, Kr-
stjani i jeretička crkva, str. 174-176, 213.)
226
S. Graciotti, I frammenti bosniaci di Monteprandone, str. 165-167, 176-177.
227
“Isus je naredio svojim učenicima, da mole Očenaš. Nije ih učio ni jednu drugu
molitvu. Sv. Benedikt je naredio svojim redovnicima, da poslije svake zajednič-
ke molitve mole glasno Očenaš. Sv. Franjo Asiški propisao je svojim redovnici-
ma-lajicima, da mole jedinu molitvu Očenaš 76 puta dnevno. Nije dakle ovo ni-
kakvo posebno ‘patarensko’ pravilo i običaj molenja jedine molitve Očenaša.”
(L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 160.)
228
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 128-129.
229
“Još ste čuli, da je bilo kazano: Ne kuni se krivo, i: Drži što si se zakleo Gospo-
dinu! A ja Vam kažem: Ne kunite se nikako: ni nebom jer je prijestolje Božje, ni
zemljom jer je podnožje njegovim nogama, ni Jeruzalemom jer je grad velikoga
kralja. Ni svojom glavom se ne kuni, jer ne možeš ni jedne dlake učiniti bijele ili
crne. Nego vaša riječ neka bude: Da, da - ne, ne. Što je više od toga, od zla je.”
(Novi zavjet. Iz izvornoga teksta preveo i bilješke priredio Ivan Šarić. Bibliofil-
sko izdanje za tisak priredio Ivan Mužić. Laus, Split, 2002, str. 34.) D. Dragoj-

86
stvarno se polagala velika važnost na zakletvu.230 Optužbe izvora iz
Monteprandonea u određenom smislu potvrđuje i Orbini kada piše:
“Življahu oni bez sakramenata, bez prinošenja žrtve i bez svećenstva,
pa ipak nazivahu se kršćanima.”231 L. Petrović navodi da Orbinijevo
pisanje inače nije pouzdano jer on “piše svašta i nekritički”, ali “u
ovom pitanju, čini se, da ima pravo.”232 Predstavnici krstjana obećali
su 8. travnja 1203. godine da će se najmanje sedam puta godišnje
pričešćivati, iz čega se može zaključiti da su oni u te sakramente
vjerovali, ali da su ih zanemarili.233 Papa Ivan XXII. 18. srpnja 1319.
godine piše banu Mladenu: “vojvodi Hrvata i Bosne… da je zemlja
bosanska tolikom ljagom nevjerstva okaljana, da su ondje crkve za-
puštene, svećenički red do temelja iskorijenjen; Kristove se svetinje
kužnom porugom gaze; nema tu poštovanja križa, ne dijeli se pričest
životnoga sakramenta, dapače samo se krštenje u mnogim strana-
ma ne poznaje u narodu ni po imenu, iako je ono osnov kršćanske
vjere.”234 D. Mandić posebno upozorava da gost Radin “ne spominje
svete mise niti što ostavlja u tu svrhu”.235

lović napominje “da je i monasima obeju pravovernih crkava zakletva bila za-
branjena”.( D. Dragojlović, Krstjani i jeretička, str. 217.)
230
“S pravim se užasom čitaju zakletve, koje su na svaki ugovor, povelju i pisma
običavali polagati bosanski vladari, vlastela i drugi, i koje su s jednako straš-
nim proklinjanjima zaključivali za one, koji bi se iznevjerili zadanoj riječi.” (L./
eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 157- 158.) Bosan-
ski vladari i velikaši, koji su koristili zakletvu, nisu bili krstjani.
231
M. Orbini, Kraljevstvo Slavena, str. 414.
232
“Vidjeli smo, da su u Rim stizala izvješća, prema kojima je bogoštovlje u Bosni
posve zanemareno: crkve su zapuštene, ne dijele se sakramenti krštenja i priče-
sti, zamro je sav vjerski život, jer se nauka evanđelja nije propovijedala. Vidje-
li smo također i to, da je svećenstva u Bosni bilo vrlo malo, i ono što je bilo, da
je bilo bez teološke naobrazbe i zanemareno, ostavljeno samom sebi i bez nad-
zora. Izgleda, da su sve bogoštovne čine prilagođivali narodnom životu i običa-
ju.” (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 159.)
233
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 165.
234
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 36.
235
Prema D. Mandiću ni herceg Stjepan, koji je umro kao krstjanin, u oporuci od
20. svibnja 1485. godine, nije ništa ostavio za svete mise. “Najprvo za moju du-
šicu na slavu i na službu Božju 10 tisuć’ zlatjeh dukat’. Potom’ sinu mi knezu
Vlatku 20 tisuć zlatjeh dukat’…” (D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih kr-

87
Bogumili i katari zabacivali su uskrsnuće tijela jer su vjerovali
da je ljudsko tijelo djelo đavolsko i tamnica duše, pa su mrtva tijela
iz kuća “izbacivali i kojekuda pokopavali iz zdravstvenih razloga”.236
Moguće je i da bosanski krstjani nisu vjerovali u uskrsnuće tijela.
Međutim, oni su se brinuli za svoj ukop i pokapali pod stećcima jed-
nako kao katolici i drugi žitelji Bosne. Natpisi na veoma malom bro-
ju stećaka koji pripadaju krstjanima, pravovjerni su u kršćanskom
smislu.237 Krstjani su, prema oporuci gosta Radina, vjerovali u uskr-
snuće i uzašašće Isusa Krista i zato ne odgovara stvarnosti tvrdnja
iz točke 16 popisa Zabluda koje bosanski patareni zajednički drže i
vjeruju da oni “niječu sakramenat tijela Kristova”.238 Prema L. Petro-
viću krstjani su spomen Isusova uskrsnuća ubrajali u velike blagda-
ne, vjerovali su u vječni život duše poslije smrti, “ali nemamo jasnih
svjedočanstava, da su vjerovali u uskrsnuće tijela poslije ‘strašnoga
sudišta’. Uza sve to nemamo razloga u to sumnjati, jer inače ne bi
imalo smisla da vjeruju u strašno sudište na koncu svijeta”.239

stjana. II. izdanje, str. 102.) Iz ovoga izvoda, kako ga citira sam D. Mandić, ne
može se sa sigurnošću zaključiti da herceg Stjepan nije priznavao misnu žrtvu.
236
Usp. D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 469-
471.
237
“Od spominjanih pedesetak tisuća bosansko-hercegovačkih stećaka, podignutih
u skupinama ili pojedinačno, tek nekoliko njih svojim natpisom izražavaju da su
osobe, u čiji su spomen podignuti, pripadale krstjanima srednjovjekovne Crkve
bosanske… Natpisi na stećcima uglednika Crkve bosanske, gosta Milutina Cr-
ničanina iz Humskog (Foča, Bosna) i gosta Mišljena iz Puhovca (Bosna), otkri-
vaju temeljne doktrinarne stavove krstjana, koji su suprotni dualističkom vjero-
vanju. Gost Mišljen, naime, Isusa Krista priznaje jedinorođenim Božjim Sinom,
a Abrahamov spomen (usp. Post 18, 2-8; Hb 13, 2) dokaz je da bosansko-hum-
ski krstjani, za razliku od zapadnih katara, ne preziru starozavjetne patrijarhe.
Gost Milutin pak ispovijeda vjeru u ‘prečistu Troicu’, a svoju konačnu sudbinu
stavlja u ruke ‘milosti božiei’.” (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povije-
snim vrelima, str. 370-371.)
238
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima, str. 284-285.
239
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 155. L. Petrović
navodi niz podataka iz vrela samih krstjana da su oni vjerovali “u otkupljenje i
istinito stvarno mučenje i smrt Isusovu kao i njegovo uskrsnuće i uzašašće”, te
podatke da su vjerovali “u posebni sud, odmah poslije smrti i u ‘strašni sud’, na
koncu svijeta i vijeka… Svakako stoji da je njihova vjera u vječni život bila živa

88
3.

Iz raznovrsnih vrela može se sa sigurnošću zaključiti da se Cr-


kva bosanska po strukturi i hijerarhiji razlikovala od velikih crkava
u susjedstvu.240 Iz Radinove oporuke očito je da su u Bosni posto-
jali krstjani i krstjanice i uz njih oni koje Radin naziva “mirskim
ljudima”.241 Prema jednom shvaćanju nazivom krstjani podrazumije-
vali su se svi vjernici Crkve bosanske, a u užem smislu samo redov-
nici te crkve.242 Postoji i mišljenje da su se nazivi krstjani i krstjanice
odnosili isključivo na pripadnike duhovnog staleža Crkve bosanske,
a da je osim njih, ta crkva “imala i druge mnogobrojnije članove
na koje je Radin mislio nazvavši ih ‘mirski ljudi’.”243 U navedenim

i čvrsta. Time su najjače prijetili kao najtežom kaznom Božjom na drugom svije-
tu. Emblemi i tekstovi na grobnim spomenicima (stećcima) upućuju na takav za-
ključak.” (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve. U: Dobri pastir, str. 151-
152, 155.)
240
“I službeni naziv ‘bosanska crkva’, koji jako akcentuira ono ‘bosansko’ doka-
zuje, da ta crkva nije bila ni u kakvoj organičkoj svezi sa bugarskim bogumil-
stvom.” (Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina, str. 368.)
241
M. Barada napominje da nije sačuvan original nego prijepis oporuke gosta Radi-
na, i to s više grafičkih pogrješaka, pa misli da je u originalu stajalo ne ‘mr’sniem’”
nego ‘mirskiem’, dakle svjetovnim ljudima. (M. Barada, Šidakov problem ‘Bo-
sanske Crkve’. Nastavni vjesnik, Zagreb, 49, 1940-41, 6, str. 405.) A. Solovjev
izmišlja da su pristalice Bosanske Crkve “krajem XV veka strogo podeljeni u dve
klase: prva je elita ‘pravi krstjani koji greha ne ljube’ – to su oni koji vrše sve pro-
pise patarenskog učenja, ne žene se i ne udaju se, ne polažu zakletvu i t. sl. Oni su
‘prave vere apostolske’. Druga je klasa – ‘mrsni ljudi’ koji ne poste i mogu da se
zaklinju i da se žene… Testament gosta Radina je značajan po tome što nam on
prikazuje podelu pristalica ‘Bosanske Crkve’ u dve klase: ‘krstjana koji greha ne
ljube’ i običnih, grešnih ‘mrsnih’ ljudi.” (A. Solovjev, Gost Radin i njegov testa-
menat. Pregled /Sarajevo/, II/1947, broj 6, str. 315, 317.)
242
J. Šidak, Samostalna ‘crkva bosanska’ i njezini redovnici. Nastavni vjesnik, Za-
greb, 50, rujan – listopad, I. svezak, 1941-1942, str. 3, 6, 9-10.
243
P. Ćošković, Crkva bosanska, str. 37, 114-117, 232-233, 262-263. “Jedan od
najsnažnijih dokaza da su suvremenici razlikovali krstjane kao klerike od vjer-
nika kao laika, sadržan je u već spominjanoj odluci dubrovačkog vijeća umolje-
nih od 14. veljače 1423. u kojoj se članovi bosanskog izaslanstva dijele na ‘pa-
tarene’ i ‘laike’.” (P. Ćošković, Crkva bosanska, str. 230.)

89
zaključivanjima treba posebno vrednovati odlučnu činjenicu da Gost
Radin molitvama mirskih ljudi “ne preporuča svoju dušu”.244
Krstjani u Bosni imali su svoje posebnosti i u hijerarhijskom
smislu. Vrhovni poglavar bosanskih krstjana nazivao se djed, koji
se doživljava kao biskup. Tako se djed Radomir u početku 1404. go-
dine predstavlja Dubrovčanima kao “pravi gospodin episkup Crkve
bosanske”.245 Ovaj naziv nema heretičko podrijetlo jer je stoljećima
u narodu označivao katoličkog biskupa, odnosno pravoslavnog vla-
diku, pa su taj naziv mogli koristiti i pravi bogumili u istom smislu.
Tako se u Sinodiku cara Borila iz 1211. godine spominje i proklinje
‘ded’c sredeč’ski’. “Na tom se jedinom podatku osniva mišljenje o
njegovu bogumilskom porijeklu. Međutim, još nedavno pridijevao se
taj naziv pravoslavnim episkopima u Bugarskoj i Makedoniji (dedo
vladika), a prema jednom svjedočanstvu iz g. 1858. nazivali su i bu-
garski katolici svoga biskupa ‘Dedom Gospodinom’.”246 Iz Radinove
oporuke proizlazi da on naziva svoju vjeru “prava vjera apostolska”,
a to je bilo protivno temeljnom shvaćanju tadašnje zapadne i istočne
crkve.247 Djed Crkve bosanske mogao se početi predstavljati kao bi-
skup već onda kada je pravovjerni katolički biskup napustio Bosnu.
Nije posve isključena ni mogućnost da su krstjani s vremenom, kada
su njihovi odnosi s Katoličkom crkvom postali neprijateljski, počeli

244
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 194. J. Šidak također ističe da
Radin od “mirskih” ljudi “ne traži molitve.” (J. Šidak, Studije, str. 163-164.)
245
J. Šidak, Studije o ‘Crkvi bosanskoj’ i bogumilstvu, str. 98.
246
“U nekim predjelima Bugarske, narod i dandanas zove vladiku dedom.” (B. Pe-
tranović, Bogomili, str. 139.) D. Mandić posebno napominje: “Od starih vreme-
na do danas bugarski narod zove svoje pravoslavne episkope: ‘dedo vladika’...
Sredinom prošloga stoljeća zabilježio je fra Grga Martić u Katoličkom listu, g.
1858 str. 119, da i bugarski katolici koji potječu od starih pavlićana, zovu bu-
garske katoličke biskupe: ‘Dedo gospodin’ “. (D. Mandić, Bogomilska crkva bo-
sanskih krstjana. II. izdanje, str. 245.)
247
“ Radinova vjera ne bi bila apostolska, da bosanska crkva nije držala, da je svo-
ju nauku i svećeničku vlast primila od apostola neprekinutim nasljedstvom svo-
jih crkvenih poglavara ili djeda bosanskih.” (D. Mandić, Bogomilska crkva bo-
sanskih krstjana. II. izdanje, str. 99-100, 247.)

90
stvarno vjerovati da je njihov djed pravi namjesnik Kristov na zemlji
i nasljednik sv. Petra.248
Prvaci krstjana u abjuraciji 1203. godine se obvezuju da će u
svim mjestima, gdje se braća zajedno sastaju, imati bogomolje u ko-
jima će se sastajati da javno pjevaju noćne, jutarnje i dnevne časo-
ve.249 Iz ovakve stilizacije krstjani se mogu shvatiti kao redovnička
248
D. Mandić kao potvrdu takvom zaključivanju navodi pismo pape Inocentija
IV. od 19. kolovoza 1245. u kojemu izopćuje “herezijarha, koga Bošnjaci na-
zivaju papom”. D. Mandić se dalje pozivlje na točku 11. Popisa zabluda bo-
sanskih krstjana u kojoj se veli da krstjani imaju jednoga “koji se zove zamje-
nikom Kristovim i nasljednikom sv. Petra”; na točku 17. Torquemadine Ra-
sprave prema kojoj krstjani tvrde “da je njihov vrhovni poglavar biskup crkve,
zamjenik i nasljednik Petrov” i na Raspravu između kršćanina rimskoga i pa-
tarena bosanskoga u kojoj se ističe da krstjani svoga djeda drže nasljednikom
sv. Petra. (D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str.
248.) L. Petrović ističe kako je F. Rački vjerovao da je u Bosni stolovao papa
kataro-patarenske sekte i primjećuje: “Teško da je itko u Francuskoj znao da
postoji i zemlja, koja se zove Bosnom.” (L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske
Crkve, str. 102.)
249
“In primis abrenuntiamus scismati, quo ducimur infamati, et Romanam ecc-
lesiam matrem nostram caput totius ecclesiastice unitatis recognoscimus, et
in omnibus locis nostris, ubi fratrum conuentus commoratur, oratoria ha-
bebimus, in quibus fratres de nocte ad matutinas, et diebus ab horas can-
tandes publice simul conueniemus.” (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani u
povijesnim vrelima, str. 80.) U ovome Šanjekovu izdanju prijevod glasi: “U
svim našim mjestima, gdje braća zajedno žive, imat ćemo bogomolje u koji-
ma ćemo se kao braća zajednički sastajati da javno pjevamo noćne, jutarnje
i dnevne časove.” F. Šanjek napominje u vezi s ovim prijevodom da latinska
vrela nazive conuentus i conuenticula daju zajednicama srednjovjekovnih
katara i patarena. Međutim, ne može se sa sigurnošću pretpostaviti da je sti-
lizacija iz 1203. godine napisana u navedenom smislu. U prijevodu F. Rač-
koga, rečenica glasi: “U svih mjestih naših, gdje imade samostana (fratrum
conventus), imati ćemo bogomolje (oratoria)…”(F. Rački, Bogomili i pata-
reni. /Priredio F. Šanjek/, str. 67.) Ovaj prijevod F. Račkoga prihvatio je i V.
Klaić (V. Klaić, Poviest Bosne do propasti kraljevstva, str. 62-63.) N. Kla-
ić prevodi slobodnije ovako: “U svima našim mjestima gdje ima samostana
braće, imat ćemo bogomolje gdje ćemo se braća javno sastajati noću i danju
na pjevanje časova.” (N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 313.) S. Jali-
mam u izdanju ovoga vrela preuzeo je prijevod N. Klaić. (S. Jalimam /prire-
dio/, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države. /Izbor/. Historij-

91
zajednica, a takvima su ih držali i Dubrovčani. God. 1442. oni pišu
kralju Tvrtku II. da će postupati s njegovim pokladom onako kako on
naredi u pismu “koi bude upisao pr’d’ redovnici rimske vjere, ili vjere
bosanske”.250 Dubrovčani od 1407. do 1446. godine češće spominju
na raznim mjestima u Bosni: kuća patarena, kraj patarena, societas
patarena, a od početka XV. stoljeća do njegovih sedamdesetih godi-
na u Bosni se više puta spominju kuće (hiža, kuća, mjesto, locus, do-
mus) u kojima zajednički žive krstjani.251 Dubrovčani u pismu kardi-
nalu Stojkoviću od 5. listopada 1443. godine navode za “redovnike”
Crkve bosanske da su “bez vjere, reda i pravila”.252

ski arhiv Tuzla, Tuzla, 1997, str. 144.) L. Petrović, u odnosu na ovakav smi-
sao prevođenja, napominje: “Rački krivo prevodi fratrum conventus s ‘gdje
imade samostana’, razumijevajući zgrade. Pod fratrum conventus misli se
na sastanak, shod, zbor, gdje ih je više na okupu.” (L./eo/ P./etrović/, Kršća-
ni Bosanske Crkve, str. 182.) L. Petrović je točno objasnio značenje latin-
skog izraza fratrum conventus. Usp. Jozo Marević, Latinsko-hrvatski enci-
klopedijski rječnik. I. svezak. Suizdanje: Marka, Velika Gorica – MH, Za-
greb. Velika Gorica – Zagreb, 2000, str. 609.; Karl Ernst Georges, Ausführ-
liches Lateinisch-Deutsches Handwörtebuch. I. svezak. Wissenschaftliche
Buchgesellschaft, Darmstadt, 1998, str. 1661-1662.
250
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 207. M. M. Petrović u ter-
minu “Crkva bosanska” prepoznaje “savetodavno, diplomatsko i arbitraž-
no telo, kao neku vrstu izabranog sudskog veća, sa neobičnom hijerarhijom,
bez teritorije, bez crkvenih zajednica i jurisdikcije u crkvenom smislu… ‘Cr-
kvu bosansku’ čine: djed, gost, starac i strojnici- porota. Niko od njih ne vrši
nikakvu crkveno jerarhijsku – svešteničku službu, jer su svi mirska lica, ali
učvršćena u pravoslavnoj veri.” (M. M. Petrović, Kuduguri – bogomili u vi-
zantijskim i srpskim izvorima, str. 49, 53, 55, 58-60, 62, 69, 70-71.) Usp. M.
M. Petrović, Pomen bogomila - babuna u Zakonopravilu svetoga Save i ‘cr-
kva bosanska’. Manastir Svetog arhiđakona u Slancima kod Beograda, Beo-
grad, 1995. str. 28.
251
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 85, 222-223.
Ne može se isključiti mogućnost da se u ovim hižama mogla služiti i misa.
252
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 207-208. S. Džaja ovaj izvorni
tekst na latinskom prevodi ovako: “Patareni, od samih Bosanaca nazvani re-
dovnicima spomenutog bosanskog kraljevstva, iako se točnije mogu označiti
kao bez vjere, reda i pravila…” (S. M. Džaja, Fineova interpretacija bosanske
srednjovjekovne konfesionalne povijesti. U: Povijesno-teološki simpozij u povo-
du 500. obljetnice, str. 56.)

92
Na samostalnost Crkve bosanske upućuje i naziv gost u njezinoj
hijerarhiji za koji naziv ne znaju bugarski ni makedonski bogumili,
a nema mu traga ni u zapadnim dualističkim crkvama.253 Bosanski
krstjani razlikovali su se od svih srednjovjekovnih heretičkih sljedbi,
kojima je ideal bio življenje u siromaštvu. Iz oporuke gosta Radina
od 5. siječnja 1466. godine kao i iz oporuke hercega Stjepana od 20
svibnja 1467. godine očito je da oni u osobnom bogatstvu napuštaju
ovaj svijet.
Bosanska crkva bila je gotovo posve nezavisna od utjecaja
rimskog i istočnoga kršćanstva. Svetkovina Svih svetih koju je uveo
Grgur IV. (827. – 844.) i naredio da se po svemu svijetu slavi,254 u kr-
stjana je mogući ostatak nekadanjeg zajedništva s rimskom Crkvom,
koje je po tome moglo u širem smislu postojati i u IX. stoljeću. Iz
istočnog kršćanstva vjerojatno nije preuzeta svetkovina sv. Paraske-
ve koja se častila kao sveta Petka.255 Ć. Truhelka, koji je pronašao u
Dubrovačkom arhivu oporuku gosta Radina, odmah je nakon njezina
tiskanja 1911. godine upozorio da je sveta Petka (sveta Paraskeva,
Paraskijeva) krsno ime “većine Karavlaha”. On je također istaknuo
da se sveta Petka “spominje uporedo sa sv. Nedjeljom na prvom mje-
stu ispred svih ostalih blagdana”, pa je izrekao mišljenje da se pod
svetom Petkom ne može “razumijevati posebna svetica, nego analo-
gno sv. Nedjelji, dan u tjednu – petak, koji su, po njegovu mišljenju,
bosanski krstjani svetkovali kao dan Kristove muke.”256 Iz povijesnih
vrela stvarno proizlazi da se u prvim stoljećima kršćanstva svetkovao
uz nedjelju posebno i petak kao spomen na muku Kristovu i ako su
bosanski krstjani pod “petkom” častili petak onda i to posebno upu-
ćuje na veliku starinu njihove vjere. Većina hrvatskih povjesničara
koji su o tome pisali i raspravljali (L. Petrović, J. Šidak, D. Mandić,

253
P. Ćošković, Crkva bosanska u XV. stoljeću, str. 313.
254
L./eo/ P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 154. Ovu je svekovinu, koja se
slavi 1. studenoga, uvela rimska Crkva i “samo ona ju je svetkovala na taj dan
u svojoj liturgiji”. (D. Mandić, Bosna i Hercegovina Povjesno-kritička istraži-
vanja. Sv. I. Državna i vjerska pripadnost, str. 498.)
255
“…na velike blage dni i u svetu nedjelju i u svetu petku…”. (Ć. Truhelka, Tes-
tamenat gosta Radina, str. 373.)
256
Ć. Truhelka, Testamenat gosta Radina, str. 369.

93
F. Šanjek) prihvatila je Truhelkino mišljenje da sveta Petka u oporu-
ci gosta Radina označuje dan u tjednu.257 To se može zaključiti i iz
podatka da je narod u pojedinim dijelovima Balkana petak nazivao i
petka. 258

4.

Bosanski krstjani bili su brojnošću gotovo neznatni u odnosu


na sveukupno stanovništvo srednjovjekovne Bosne i Hercegovine,
koje je potkraj njihove državne samostalnosti, brojilo oko milijun i
pol duša.259 Na prijelazu iz XII. u XIII. stoljeće u Vukanovu izvješću

257
Sabine Lauterbach zaključila je 1944. godine da je Truhelkino tumačenje zablu-
da koju nisu primijetili ostali povjesničari. Ona navodi da iz oporuke proizla-
zi kako se ne radi o petku, već o danu svete Petke, jer bi, ako bi se radilo o pet-
ku i nedjelji, tekst morao glasiti “... svetu nedelju i sveti petak”. (S. Lauterbach,
Das Testament des Gost Radin, str. 108-109.) Poznato je nekoliko svetica pod
imenom Petka. Najstarija svetica je iz II. stoljeća, ali je samo Sveta Paraskeva,
rođena oko 1023., a umrla oko 1050. godine postala najpopularnija svetica na
Balkanu pod imenom Petka. Kult istočne svetice Petke bio je nekada raširen i
kod katolika (posebno u Boki). Sveta Petka u pravoslavnih balkanskih i istoč-
no-slavenskih naroda ima 56 prazničnih dana. “Od njih, 52 su nedelje i uklju-
čujući svaki petak u godini.” (Popov Račko, Mnogobrojna lica svete Petke Tr-
novske. U: Kult svetih na Balkanu. SANU - Univerzitet u Kragujevcu, Liceum
5, Kragujevac, 2001, str. 137. U literaturi (posebno ruskoj) prevladava mišlje-
nje da je s dolaskom kršćanstva štovanje boginje Mokoš preneseno na sv. Petku
Paraskevu i na Bogorodicu. (Mirjana Detelić, Sveta Petka u sivoj zoni usmene
književnosti. U: Kult svetih na Balkanu. Liceum 5, str. 128-129.) “Par sv. Petke
i sv. Nedelje je bogato ikonografski potvrđen, ali je još značajnija narodna tra-
dicija koja Nedelju drži Petkinom kćeri i koja dve svetice stavlja u dno sofre na-
rodskog Olimpa.” (Svetlana Slapšak, Petka i Nedeljka, dve antroponimičke pre-
vedenice. SANU, Onomatološki prilozi, Beograd, 1979, str. 83.)
258
“U srpskom narodu se dan petak inače često javlja u ženskom rodu – petka, te
nije neobično naići na ‘tešku’, ‘belu’, ili na ‘blagovesnu’ petku…” (M. Detelić,
Sveta Petka i petak. Istočnik, sv. 24, 1998, str. 70-72, 75-76.)
259
Đorđe Pejanović, Stanovništvo Bosne i Hercegovine. SANU, Posebna izdanja,
knj. CCXXIX, Odeljenje društvenih nauka, knj. 12, Beograd, 1955, str. 5. “Na
području današnje Bosne i Hercegovine ima u prvoj polovici XV. stoljeća oko
750.000 katolika, 80.000 patarena, 30.000 pravoslavnih.” (Josip Buturac - An-

94
Bosna u srednjem vijeku (Iz knjige: Georg Wild, Bogumilen und Katharer in
ihrer Symbolik. I. Franz Steiner Verlag, Wiesbaden, 1970, str. 2.)

95
papi Inocentu III. o pojavi krivovjerja u Bosni (1199./1200.) stoji da
je ban Kulin sa svojom ženom, svojom sestrom i s mnogim rođacima
uveo u “krivovjerje više od deset tisuća kršćana”.260 Ni u bližem, a ni
u daljem susjedstvu Bosne nije bilo mnogo drugih heretika. Rajner
Sacconi u spisu Suma o katarima i leonistima (1250.), navodeći “mje-
sta u kojima obitavaju”, piše da sve zajedno sklavonska, filadelfijska,
grčka, bugarska i dragovićka crkva imaju otprilike pet stotina člano-
va, a da u cijelom svijetu nema ni četiri tisuće katara obojega spola.261
D. Mandić napominje da je Crkva bosanska koncem prve i početkom
druge četvrtine XIII. stoljeća doživjela dvije krvave križarske vojne
i da je 1250. godine, kada je pisao Sacconi, teško moglo biti u Bo-
sni više od 100 pravih krstjana svega zajedno. D. Mandić dopušta
mogućnost da je prije 1222. godine, zatim koncem XIII. stoljeća,
te u drugoj četvrtini XIV. stoljeća i početkom XV. stoljeća, kada su
bosanski krstjani slobodno živjeli i bili u svom naponu, njihov broj
morao biti daleko veći, vjerojatno od tri do pet stotina. On misli da je
koncem XIV. i početkom XV. stoljeća “ustanova utješenih krstjana i
krstjanica prešla u šire narodne krugove, u svijet po selima” i da ih je
tada na prostoru današnje BiH “moglo biti možda i koja tisuća”.262
tun Ivandija, Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima. Hrvatsko književno druš-
tvo sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1973, str. 167.) Očito je da su ovi podatci nave-
deni prema izračunu D. Mandića. Usp. D. Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska. Hr-
vatska revija, XIII, sv. 4/52/, Buenos Aires, 1963, str. 436-437. Prema tvrdnji vi-
zitatora Masarechija iz 1624. (koji nije obašao svu Bosnu) muslimani čine tri di-
jela stanovništva Bosne, a katolika u njoj ima 300.000, kojima treba pribrojiti još
10.000 katolika s druge strane Neretve. Prema tom vizitatoru, pravoslavnih ima
jedva polovica od broja katolika, što znači oko 150.000. “Po navedenom ključu
imala bi Bosna u nešto širim granicama nego danas, ali bez znatnog dijela Herce-
govine, 1.350.000 duša, dakle znatno više nego g. 1878.” (K. Draganović, Bosna
u očima apostolskog vizitatora Petra Masarechija g. 1624. Napredak. Hrvatski
narodni kalendar za 1937. Napredak, Sarajevo, 1936, str. 218.)
260
“…plusquam decem milia christianorum in eandem heresim introduxit”. (F. Ša-
njek, Bosansko-humski krstjani, str. 70-71.)
261
“…Item ecclesia Sclauonia et Philadelphie et Grecorum, Bulgarie et Duguuit-
hie omnes fere D. O lector, dicere potes secure quod in toto mundo non sunt Ca-
thari utriusque sexus numero MMMM, et dicta computatio pluries olim facta est
inter eos.” (F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 132-133.)
262
D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 389-390.

96
Papa Pio II. u spisu Komentari o čudnovatim stvarima piše da
je bosanski kralj 1459. godine prisilio “manihejce, kojih je bilo mno-
go u njegovu kraljevstvu” da se isele iz kraljevstva ako ne prihvate
Kristovo krštenje. Važna rečenica u Šanjekovu izdanju izvornika gla-
si: “…duodecim circiter milia baptizati sunt; quadraginta aut pau-
lo plures pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem, perfidie
socium, confugere.” U istom Šanjekovu izdanju prijevod glasi: “Kr-
šteno ih je oko dvanaest tisuća. Četrdeset ili nešto više, tvrdokornih
u zabludi, pribjegli su bosanskom vojvodi Stjepanu, istomišljeniku
u krivovjerju.”263 D. Mandić zaključuje na temelju ovih podataka da
je krstjana “uoči pada Bosne moglo biti najviše 80-90.000, dotično
ni 15% tadašnjega pučanstva bosanskoga kraljevstva”.264 Teškoća u
izračunu nastaje kod prijevoda riječi “quadraginta”, koji broj većina
autora, kao i D. Mandić, prevodi s četrdeset tisuća, a neki u smi-
slu da je iselilo četrdesetak osoba.265 M. Orbini ovu Piccolominijevu
rečenicu u kojoj se navodi “quadraginta” donosi ovako: “…furono
basttezzati di questi heretici in circa due mila; ma quaranta di loro,
o poco piu”.266 U srpskom izdanju Orbinija prijevod glasi: “Tada je
bilo kršteno oko dve hiljade pomenutih jeretika, no njih četrdesetak,
tvrdoglavo lutajući tamo-amo, dospeli su kod Stjepana, hercega od
263
F. Šanjek, Bosansko-humski krstjani, str. 146-147. U starijim izdanjima sto-
ji “duo”, a ne kako je u kritičkom izdanju utvrđeno “duodecim”. (S. M. Džaja,
Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijsko raz-
doblje 1463. – 1804. II. popravljeno i dopunjeno izdanje. Ziral, Mostar, 1999,
str. 26, 244.) Sam D. Mandić, koji se služio jednim starijim izdanjem, donosi
rečenicu ovako: “duo circiter milia baptisati sunt, quadraginta aut paulo plures
pertinaciter errantes ad Stephanum Bosne ducem perfidiae socium confugere.”
(D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 505-506.) On
zbog navedenoga rečenicu prevodi: “Oko dvije tisuće pokrstilo ih se, a oko če-
trdeset tisuća ili malo više, koji su se tvrdoglavo držali zabluda, pribjegli su k
Stjepanu, vojvodi bosanskome, svome drugu u nevjeri.” (D. Mandić, ibid.)
264
D. Mandić, Herceg-Bosna i Hrvatska, str. 436.
265
Tomo Vukšić, Papa Pio II. (1458.-1464.) i kralj Tomaš (1443.-1461.) Vrhbo-
snensia. (Vrhbosanska katolička teologija.) Sarajevo, VII/2003, 2, 382-393.
266
M. Orbini, Il Regno degli Slavi, str. 369. S. Ćirković prihvaća istraživanje J.
Matasovića i navodi da je sve ovo Orbini preuzeo iz spisa pape Pija II. (M. Or-
bini, Kraljevstvo Slovena, str. 352.) Dnevnik Pija II. sačuvan je u dva rukopisa,
a u jednom stoji da se obratilo 2.000.

97
Sv. Save, poklonika kako neki vele iste jeresi.”267 Ako je heretika
tada pokršteno oko dvanaest tisuća, a iselilo oko četrdeset tisuća,
tada ih je prema Mandićevu izračunu moglo biti do 15%, ali ako
ih je pokršteno oko dvanaest tisuća, a iselilo samo oko četrdesetak
osoba, tada ih je je prema istom Mandićevu izračunu moglo biti
samo oko 7%. Realno je shvaćati izvor da je tada iselilo oko 40
osoba. Tayyiba Okić iz Ankare (povjesničar bosanskog podrijetla)
na temelju proučavanja dokumenata iz arhiva Carigrada i Ankare,
i to registara od 1468. do 1588. godine, zaključuje da turski izvori
znaju za postojanje krstjana u Bosni i Hercegovini od druge polovi-
ce XV. do svršetka XVI. stoljeća i da krstjani mogu označivati samo
sljedbenike Crkve bosanske, jer se za ostale kršćane upotrebljavaju
nazivi “Gebr” ili “Kafir”.268 T. Okić je pronašao svega 93 krstjanska
lokaliteta.269 Misli se da je neposredno poslije turske okupacije bilo
svega nekoliko desetina krstjana.270
Iz svega izloženoga moguće je pretpostaviti da u srednjovje-
kovnoj bosanskoj državi krstjana stvarno moglo biti najviše oko 10%
sveukupnog pučanstva.271 Razmjerno dobar dio tadašnjega bosan-

267
M. Orbini, Kraljevstvo Slovena, str. 164.
268
Anđelko Mijatović, Problem nestanka ”Crkve bosanske” u poratnoj historio-
gafiji. CCP, II/1978, 2, 2-13. (‘Kafir’ znači nevjernik). M. Hadžijahić tvrdi da se
pod krstjanima u katastarskim defterima nikako ne mogu razumijevati ni pravo-
slavni niti katolici i da su mu to potvrdili svi orijentalisti koji su te deftere prou-
čavali. M. Hadžijahić naglašuje kao važno da se pojam krstjani ne sreće nigdje
u defterima osim u onima s bosanskog područja gdje je djelovala Crkva bosan-
ska. M. Hadžijahić misli da je moglo postojati i više od 93 krstjanska lokaliteta,
ali ne mnogo više. (M. Hadžijahić, Zemljišni posjedi ‘Crkve bosanske’. Histo-
rijski zbornik, god. XXV-XXVI za 1972-73, str. 461, 463, 466, 468.)
269
M. Hadžijahić zaključuje da se krstjanske zemlje, u kojima su bili krstjani na-
kon turskog osvajanja nalaze u nahijama Neretva, Osanica, Pribud, Samobor,
Borač, Hrtar i Kladanj. (Hadžijahić, Zemljišni posjedi, str. 476-477.)
270
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 138. Usp. S. Džaja, Ideološki i po-
litološki aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine. CCP, X/1986, 18,
206-214.
271
Ignacije Gavran procjenjuje da krstjani u srednjovjekovnoj Bosni XV. stoljeća
“ne mogu tvoriti većinu, nego u najboljem slučaju desetinu toga stanovništva”.

98
skog pučanstva sačinjavali su rimokatolici čiji su starosjediteljski
pretci kristijanizirani tijekom XIII., XIV. i XV. stoljeća, posebno od
franjevaca. Svi ostali stanovnici Bosne bili su u smislu shvaćanja
Rimske crkve i istočne pravoslavne crkve infideles (pogani), kako
ih vrela i nazivaju. Teza da su na islam prelazili pripadnici Crkve
bosanske ne stoji zato jer je krstjana u Bosni brojčano bilo relativ-
no malo.272 Ne može se pokloniti vjera kralju Tomašu koji, prema
pismu dominikanca Nikole Barbuccija od 31. svibnja 1459. godine,
izjavljuje da se ne pouzdaje u svoje podanike “manihejce”, koji “čine
gotovo većinu kraljevstva” i više vole Turke nego kršćane.273 Islam
su posebno prihvaćali oni stanovnici koji nisu bili kršteni, a vjerojat-
no i dio onih, koji su bili kršteni nedavno, odnosno ne mnogo prije
dolaska Turaka. Sve to znači da su islam u Bosni prihvatili većinom
nekršteni starosjeditelji (pogani).
Prema Ahmedu S. Aličiću, granice bosanske države u vrijeme
osmanskih osvajanja bile su sljedeće: od Save na sjeveru do Jadran-
skog mora na jugu, od Novog Pazara na istoku do planine Dinare na
zapadu, od Kamengrada na sjeverozapadu do Kotora na jugoistoku,
od Mačve na sjeveroistoku do Makarske na jugozapadu. Turci su do
1526. godine zauzeli gotovo cijelo navedeno područje osim Jajačke
banovine, koja će nešto poslije ući u sastav Osmanskog Carstva. Oni

(I. Gavran, Čiji su bosanski krstjani? Kalendar Svetog Ante. Svjetlo riječi, Liv-
no-Sarajevo, 1997, str. 44.)
272
Neki pisci o slomu Bosne nekritički preuzimlju ispolitizirane zaključke. Tako
Helmut Zander tvrdi da su se bogumili tijekom srednjeg vijeka proširili u Bo-
snu i podlegli prodoru islama na način da su postali jezgro današnjih bosanskih
muslimana. (H. Zander, Geschichte der Seelenwanderung in Europa Alternati-
ve religiöse Traditionen von der Antike bis heute. Wissenschaftliche Buchge-
sellschaft, Darmstadt, 1999, str. 211. H. Zander je autor i knjige: Reinkarnation
und Christentum. Rudolf Steiners Theorie der Wiederkörperung im Dialog mit
der Theologie.)
273
“Kralj Tomaš očito je uvećao broj bosanskih bogomila, da se bolje opravda
pred papom i njegovim legatom, što ništa ne poduzima protiv Turaka. Nikola
Barbucci ne potvrđuje tvrdnju Tomaševu, nego samo veli, da ‘ima mnogo mani-
hejaca’ u Bosni.” (D. Mandić, Bogomilska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje,
str. 503-504.) Usp. i Bazilije Pandžić, Bosna i sabor u Mantovi (1459-1460).
Bosna Franciscana (Sarajevo), VI (1998), 10, str. 101-111.

99
su, međutim, zauzeli i neka područja izvan tih granica, i to ona koja
su zatvarale planine Dinara i Velebit, odnosno područja južno od Ve-
lebita i zapadno od Dinare.274
D. Dragojlović prihvaća Šidakovu misao da se podatak “o šiz-
matičkim popovima” iz franjevačkih “Dubia” ne odnosi na Bosnu
već na “neuke svećenike” vlaških pastira u Erdeljskim planinama, o
čemu govori i sam papa u svom pismu od 1. srpnja 1372. godine. D.
Dragojlović zaključuje, kao i Šidak, da do “tada kao i kasnije sve do
dolaska Turaka, nema u izvorima spomena o pravoslavnim vlasima
u Bosni osim u starom Humu i na području kasnije Hercegovine”.275
Da su svi pravoslavni u Bosni bili doseljenici, neprijeporno proizlazi
i iz Putopisa Benedikta Kuripešića (Kuripečića) koji je 1530. godine
putovao i Bosnom. B. Kuripešić je tu opisao “donju Bosnu” od rijeke
Une (i Save) pa do Vrhbosne (Sarajeva). Ujedno je istaknuo da je
donja Bosna brdovita zemlja koja na sve strane ima velikih šuma. O
stanovništvu donje Bosne govori ovako: “Dalje su u pomenutoj kra-
ljevini Bosni našli tri narodnosti (Nationes) i tri vjere. Prvo su stari
Bošnjaci, koji su rimsko-kršćanske vjere, a tim je Turčin, kad je osvo-
jio Bosnu, ostavio vjeru. Drugi su Srbi (Surffen), koje zovu Vlasi, a
mi jih zovemo Cigani (Zigen) ili Martolozi (Marcholosen). Ovi dola-
ze iz Smedereva (Schmedraw) i Biograda (griechisch Weyssenburg),
a vjere su sv. Pavla. Mi ih držimo za dobre kršćane, jer ne nalazimo,

274
“Osmanlije su zvanično označavali tu oblast kao vilajet Hrvat (vilajet Hrvat-
ska). U administrativnom-sudskom pogledu taj teritorij je pripadao kadiluku
Skradin. Prema tome, kadiluk Skradin i vilajet Hrvat su jedan te isti teritorij,
koji je globalno zauzimao područje Sinja, Knina, Drniša i Skradina.” (A. S. Ali-
čić, Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine. U: Prilozi za
orijentalnu filologiju, sv. XXV za 1975, Sarajevo, 1977, str. 171-177.)
275
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 85. Dragojlović u toj knjizi pri-
hvaća i mišljenje M. Filipovića da su pravoslavni Vlasi, koji se spominju tek od
1305., bili naseljeni na području od Drine i Lima do Huma (ibid.). Problematiku
naseljavanja Vlaha u Hercegovinu temeljito je obradio Bogumil Hrabak u svo-
joj studiji: Hercegovački Vlasi u XV. stoljeću. Radovi ANUBiH, knj. LXXIII,
Sarajevo, 1983, str. 150-151. B. Hrabak drži da su “ogromna većina pravoslav-
nih u Bosni doseljeni”, ali ističe da ima dokumenata koji i izvan današnje Her-
cegovine, na području bosanske države, navode neke termine vezane uz pravo-
slavnu crkvu. (B. Hrabak u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.)

100
da ima kakove razlike između njihove i rimske vjere. Treći su narod
pravi Turci, koji su vojnici i činovnici, a vladaju sa svime tiranski
obima gore pomenutima plemenima, kršćanskimi podanici.”276
B. Kuripešić (Kuripečić) je, dakle, zaključio: stari Bošnjaci
su starosjeditelji i oni su rimokatolici, a to su mogli biti najvećim
dijelom posebno oni koji su pokršteni od početka XIII. stoljeća do
turskog osvajanja. Drugi stanovnici, dakle novodoseljeni, oni su za
koje on misli da su Srbi, a koje inače zovu Vlasi, odnosno koje “mi”
zovemo Cigani ili Martolozi. Oni su, prema njemu, došli u Bosnu
iz Smedereva i Beograda i kršćanske su vjere sv. Pavla. Sudeći pre-
ma tome kako su tu drugu skupinu novonadošlog stanovništva ostali
tada nazivali, očito je da su to bili pravoslavni Vlasi koji su već po-
čeli potpadati pod utjecaj Srpske pravoslavne crkve.277 Kada su se
Vlasi kao paleobalkansko stanovništvo selili sa starih u nova sjedišta,
s vremenom su se asimilirali s etnikom u novoj sredini, bilo da su
živjeli u istoj državi, bilo da su prihvatili njegovu vjeru.

276
P. Matković, Putovanja po Balkanskom poluotoku. Rad JAZU, knj. LVI, Zagreb,
1881, str. 162. Usp. i Benedikt Kuripešić (Kuripečić), Putopis kroz Bosnu, Srbi-
ju, Bugarsku i Rumeliju 1530. Svjetlost, Sarajevo, 1950, str. 54.
277
Prema B. Kuripešiću (Kuripečiću), ostali dio stanovništva u Bosni bili su pravi
Turci, a bili su vojnici i službenici, koji su vladali kršćanskim podanicima. Nji-
ma se ponekad znao priključiti pokoji mladi kršćanin kojega, prema Kuripešiće-
vu (Kuripečićevu) mišljenju, navede mladost i lakomost da se poturči. B. Hra-
bak ovako opisuje tadašnju situaciju: “U 1530. godini ‘donja Bosna’ mogla je
kod starosedelaca imati katoličku većinu, već zato što su to do tada bili krajevi
stare hrvatske države, a u kraju bliže Sarajeva u srednjem veku su nesumnjivo u
većini bili patareni, no od sredine XV. stoleća, sa ugarskom upravom u Jajačkoj
banovini i susednim krajevima vršeno je pokatoličavanje. To je izmenjena situ-
acija i ne znači medievalno stanje tih krajeva. Druga kategorija, srpsko-mar-
tološka, je zaista u to vreme (1530) dolazila od Beograda i Smedereva, jer je
Beograd pao u ruke Turaka 1521. a beogradski sandžak - bezi su bili zaduženi
za nadiranje u Slavoniji, sve do Gradiške, koja je takođe rano pala u ruke be-
ogradskih namesnika. Pri tome, martolozi nisu ‘natio’, nego turska vojna for-
macija, zaista vlaška većinom, ali sastavljena od raznih vlaha u severnoj Srbi-
ji. Treba znati da se na osnovu turskih deftera lako izračunava vrlo slaba nase-
ljenost severne Srbije u vreme turskog osvajanja i duže posle njega (1459).” (B.
Hrabak, u pismu piscu iz Beograda od 24. svibnja 1989.)

101
Fenomen bosanskih krstjana jedinstven je i u tom smislu za-
služuje posebnu pozornost, ali je njihovo stvarno značenje, u odnosu
na njihovu malobrojnost u srednjovjekovnoj Bosni, u literaturi pre-
dimenzionirano. U bosanskom puku prevladavali su infideles, kako
nekrštene nazivaju latinska vrela, odnosno pogani, kako ih naziva
Hrvatska kronika. U postojećoj literaturi o bosanskom srednjovje-
kovlju ti se mnogobrojni infideles samo spominju, a upravo su oni
mogli bez posebnog protivljenja prihvatiti islam.

102
PRILOZI
NASELJAVANJE
BOSNE I HERCEGOVINE
Raznolikost Y-vezanih molekularnih biljega u referentnom
uzorku bosansko-hercegovačkoga stanovništva

Marjanović Damir1,2, Primorac Dragan3,4, Hadžiselimović Rifat1


1
Institute for Genetic Engineering and Biotechnology, University of Sarajevo,
Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
2
Genos, Osijek, Croatia
3
Medical School at Split University, Split, Croatia
4
Medical School at Osijek University, Osijek, Croatia

PRIMJENA FENOTIPSKIH I MOLEKULARNIH BILJEGA


U HUMANO-POPULACIONIM STUDIJAMA

Fundamentalna genetička istraživanja humanih populacija uvjetovana su


preliminarnom spoznajom prirode variranja odabranih biljega u svakoj konkretnoj
populaciji. Naime, esencijalni nalazi realiziranih populacijsko–genetičkih analiza
interesantnih ljudskih zajednica bitno dobivaju na značenju ako su jasno ustanov-
ljeni parametri variranja korištenih biljega, kako na genotipskoj, tako i na fenotip-
skoj razini. Ovo univerzalno pravilo, primjenjivo na širok spektar organizama kao
potencijalnih predmeta izučavanja, posebno dobiva na svojoj “specifičnoj težini”
kada je u fokusu ispitivanja čovjek (Homo sapiens).
Suvremene populacijsko-genetičke studije doživjele su značajnu promjenu,
osobito u posljednja dva desetljeća. Prethodne studije bazirale su se na analizi va-
riranja osnovnih fenotipskih karaktera. Istovremeno praćenje raznolikosti većeg
broja, pažljivo odabranih, fenotipskih biljega u populacijsko-genetičkim analizama
i danas može rezultirati zanimljivim informacijama o mikropromjenama genetič-
ke strukture promatranih populacija u određenom vremenskom periodu. Osnovni
limitirajući faktori informativnosti pojedinih fenotipskih biljega su poteškoće u ja-
snom diferenciranju nasljedne i nenasljedne komponente u formiranju većine feno-

105
tipskih svojstava organizma, prvenstveno onih koje najlakše opažamo. Organizam
predstavlja rezultat istovremenog djelovanja dva složena sustava: sustava vezanog
za prijenos nasljedne informacije, te onoga vezanoga za životnu sredinu koja bitno
utječe na krajnju formu organizma koji živi u njoj. Pri tome najveći broj vanjskih
individualnih obilježja je nemoguće povezati isključivo sa nasljednim sustavom
(Hadžiselimović 2004).
Humana populacijska genetika često se koristi intra- i interpopulacijskom
distribucijom genetičkih (molekularnih) biljega unutar i između ispitivanih dijelo-
va stanovništva da bi rasvijetlila njihovu demografsku i migracijsku prošlost (We-
lls et al. 2001). Razvoj novih molekularno-bioloških tehnika značajno je proširio
sustav molekularnih biljega, prvo STR (engl. short tandem repeat) sekvencijama
pozicioniranim na autosomalnim kromosomima (Bowcock et al. 1994), a zatim i
konstruiranjem SNP (engl. single nucleotid polymorphismis) haplotipova (Jin et
al. 1999), koji značajno mogu doprinijeti procesu spoznaje faktora i distribucije
nasljednoga materijala u procesima migracija pojedinih populacija i njihovih de-
terminirajućih dijelova.
Y-kromosom je muški spolni kromosom koji sadrži 59 milijuna baznih pa-
rova, što čini oko 1,8% ukupnog humanog genoma. S obzirom da su i Y i X kro-
mosom pretežno heterokromatični, često se u literaturi opisuju kao heterosomi.
Struktura heterosomalnog para, uz esencijalnu determinaciju primarnih spolnih
oznaka ima i veoma kompleksne, spolno karakteristične efekte. U najvećem broju
slučajeva kada je prisutan samo jedan par spolnih kromosoma, na primjer kao kod
sisavaca (pa i vrste Homo sapiens), spolni kromosomi su genetički veoma različi-
ti i dijele samo malo homologno područje koje konjugira tokom mejoze (Clarck
1996). To pseudoautosomalno područje obuhvaća svega 5% ukupne dužine huma-
nog Y kromosoma (Jobling and Tyler-Smith 2003) koje dijeli pojedine sljedove
s homolognim područjem na X kromosomu (STS gen, Xg krvne grupe - Clarck
1996). Ostatak Y kromosoma predstavljen je nerekombinirajućim udjelom ovog
“genskog transportnog sredstva“. Bez obzira na točnost i preciznost prethodnog
naziva, Y kromosom se može uistinu prihvatiti kao naučno nepravedno zapostav-
ljeni i nedovoljno istraženi genomski entitet, koji svojom kontradiktornošću sve
češće skreće pozornost na sebe.
Polimorfni biljezi, kao što su bialelni i STR lokusi, pozicionirani na nere-
kombinirajućem području Y kromosoma (NRY), tj. holandrični biljezi, nasljeđuju
se isključivo muškom linijom, što ovaj kromosom čini moćnim pokazateljem u
različitim populacijsko–genetičkim i evolucijskim studijama (Jobling and Tyler-
Smith 2003). Moderna tehnička dostignuća koja su omogućila potpuno sekvenci-
ranje Y kromosoma, kao i lakši pristup i analiza Y–vezanih biljega, promovirala su
i segmente njegove DNA kao izuzetno primjenjive u ispitivanju mikroevolucijske
prošlosti suvremenog čovječanstva. Pritom, odsustvo rekombinacija u njegovom
najvećem dijelu, rezultira četverostrukim smanjenjem efektivne veličine popula-
cije u usporedbi sa autosomalnim lokusima. Uporedo s tim, činjenica da je za sko-
ro 70% moderne civilizacije karakteristična patrilokalnost, uvjetovala je značajno

106
umanjivanje raznolikosti ovih biljega i bitno povećanje utjecaja genetičkoga od-
stupanja (engl. drift) na prostornu diverzifikaciju njihove učestalosti u svjetskom
stanovništvu (Jobling and Tyler-Smith 2003). Zbog toga je ovaj “unikat” ljudske
kromosomske garniture izuzetno koristan u studijama mikroevolutivnih genetičkih
fenomena, kako u velikim tako i u malim, relativno izoliranim humanim popula-
cijama.
U posljednjih nekoliko godina zabilježen je značajan priliv populacijskih po-
dataka vezanih za nerekombinirajuće područje Y kromosoma (YCC 2002). Lavinu
istraživanja u tom pravcu pokrenuli su radovi koji datiraju iz sredine 80-tih godina
(Casanova et al. 1985). Biljezi locirani u ovome dijelu humanoga genoma pronašli
su svoju primjenu kako u evolutivnim studijama (Hammer et al. 1996; Rosser et al.
2000), tako i u forenzičkoj (Jobling et al. 1997) ali i medicinskoj genetici (Jobling
and Tyler-Smith 2000). Većina tada korištenih biljega bili su RFLP (engl. restric-
tion fragment length polymorphism) ulomci ili pak STR lokusi (YCC 2002). Po-
vijesnu prekretnicu u ovoj oblasti označilo je uvođenje DHPLC (engl. denaturing
high-performance liquid chromatography) metode u postupak ispitivanja binarnih
biljega vezanih za nerekombinirajući region Y kromosoma (NRY) (Underhill et al.
1997). Ova metoda je omogućila da se, kroz par studija (Underhill et al. 2000; Shen
et al. 2000; Hammer et al. 2001), u vrlo kratkom periodu locira preko 200 SNPs
i malih insercijskih-delecijskih (indel) pozicija (YCC 2002). Ove molekularne bi-
ljege karakterizira niska stopa uporednih mutacija, što ih čini izuzetno pogodnim
za identificiranje i praćenje muške linije i tisućama godina unazad (YCC 2002). U
cilju formiranja što prilagodljivijeg sustava nomenklature, kao i konstrukcije sveo-
buhvatnog stabla NRY binarnih haplogrupa, Y kromosom konzorcij (YCC), osno-
van od strane vodećih eksperata za analizu Y kromosoma, 2002 godine, predložio
je univerzalni sustav, koji je danas opće prihvaćen (YCC 2002). Prema tom sustavu
NRY binarne haplogrupe, koje se u odgovarajućoj literaturi često označavaju samo
kao haplogrupe, su definirane kao haplotipovi, određeni pojedinim binarnom mo-
lekularnim markerom, koji su stabilniji, ali i manje deskriptivniji od haplotipova
determiniranih STR markerima (Jobling and Tyler-Smith 2003).
Konstruirano stablo se zasnivalo na postojanju tada poznate 153 haplogrupe
(YCC 2002), a predložene su dva nomenklaturna sustava u koji treba da se uklope
novootkriveni markeri. Ovo stablo danas obuhvaća rezultate velikoga broja studija
koje su bile preduvjet za formiranje, trenutno važeće, globalne mape distribucije
Y-haplogrupa u sveukupnom čovječanstvu.

107
RAZVOJNE FAZE POPULACIONO GENETIČKIH ISTRAŽIVANJA STANOVNIŠTVA
BOSNE I HERCEGOVINE

Bosna i Hercegovina je, demografsko–genetički gledano, prot-


kana velikim brojem manje – više izoliranih lokalnih populacija au-
tohtonog stanovništva i predstavlja veoma interesantno područje za
populacijsko–genetička istraživanja različitih razina i usmjerenja.
Fascinantna raznolikost bosanskohercegovačkih lokalnih humanih
populacija, jasno vidljiva i promatranjem osnovnih vanjskih obilježja
pripadajućih pojedinaca, kao i različiti nivoi propagacijske izolacije
mogu biti uvjetovani istovremenim i zajedničkim utjecajima velikoga
broja faktora (geografski, etnički, ekološki, religijski i drugi). Unutar
tih područja, također, postojali su i različiti nivoi otvorenosti i među-
sobne izolacije lokalnih populacija i njihovih relacija sa širom matič-
nom populacijom. Rezultati prethodnih istraživanja genetičkih oso-
bitosti bh. stanovništva pokazuju da u nekim regijama, u genetičkom
smislu, još uvijek egzistiraju klasični “otoci u kopnu” (Marjanović et
al. 2004).
U formiranju trenutnoga stanja značajnu ulogu su odigrali mi-
gracijski procesi, bilo da se radi o naseljavanju prostora centralnog
Balkana, ili pak manjim imigracijskim i emigracijskim regionalnim
epizodama, koji su uslijed granične prirode ovoga područja bili izu-
zetno učestali (Malcolm 1994).
Početci antropogenetičkih istraživanja na ovim prostorima mogu
se vezati za period austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini
(Hadžiselimović 1984). Prve poznate bioantropološke radove iz tog
vremena austrougarskih vojnih liječnika na bosanskohercegovačkom
stanovništvu možemo smatrati inicijalnom fazom ispitivanja genetič-
kog sastava ove populacije (Himmel 1887).
Bitno je napomenuti da se većina dosadašnjih istraživanja pr-
venstveno zasnivala na analizi fenotipskih svojstava, bilo da se radi
o krvnim grupama (Kalić et al. 1934; Berberović et al. 1973), slije-
pilu za boje (Berberović 1969), senzibilnosti na PTC (Berberović et
al. 1973) ili pak obliku ušne jagodice (Hadžiselimović 1970), savit-
ljvosti palca (Hadžiselimović i Brdar 1979) i analizi utjecaja pojedi-
nih faktora koji narušavaju genetički balans (Hadžiselimović 1983).

108
Vrhunac ovoga tipa populacijskih studija fenotipskih biljega dosegnut
je 2003. godine (Pojskić et al. 2003).
Iste godine ostvareni su i prvi prilozi u upoznavanju raznolikosti
izvornih tj. molekularnih-nuklearnih i mitohondrijalnih DNA biljega
raznolikosti izoliranih populacija Bosne i Hercegovine (Marjanović
et al. 2004, Marjanović et al. 2005a). Sprovedena su i prva populaci-
ono–genetička istraživanja varijacije STR biljega, kako autosomalnih
(Marjanović et al. 2006a, Marjanović et al. 2006b), tako i Y-vezanih
(Marjanović et al. 2005) s ciljem definiranja referentnog uzorka i in-
korporaciju njegovog molekularnog biodiverziteta u regionalnu bazu
podataka.

MATERIJAL I METODE

Prikupljanje uzoraka pune krvi bilo usmjereno formiranju refe-


rentnog uzorka, tj. uzorka koji omogućava vjerodostojno promatranje
u procjeni genetičke strukture sveukupne bosanskohercegovačke po-
pulacije. U skladu s tim vodilo se računa o odgovarajućoj zastuplje-
nosti uzoraka tri najbrojnije bh. etničke grupe. Ukupni uzorak brojao
je 256 ispitanika (81 pripadnika srpske, 90 hrvatske i 85 bošnjačke
nacionalnosti), što je usvojeni standard za srodne studije genetičkih
posebnosti europskog i svjetskog stanovništva. Uzorci su prikupljani
na pet sabirnih lokaliteta, a dodatnom analizom ostvarenog uzorka
ispitanika ustanovljeno je da prikupljeni uzorci potječu iz više od 50
većih naseljenih mjesta.
Tijekom prikupljanja uzoraka u potpunosti su respektirani stan-
dardi informiranja ispitivanih osoba o načinu i svrsi određivanja nji-
hovih genetičkih profila. Pripremljen je pisani obrazac u kojem se ja-
sno navode ciljevi poduzetih istraživanja, a svoj pristanak na test svo-
jim potpisom su potvrdili svi ispitanici – dragovoljci. Usporedo s tim
prikupljeni su podaci o ispitanikovim precima u liniji dvije prethodne
generacije, čime se s jedne strane potvrđivala njegova “nacionalna
linija”, a s druge sakupljale neophodne informacije o lokalnom pori-
jeklu izvornog primarnog genskog fonda iz kojega ispitanik potječe.

109
Ukupna genomska DNA, iz uzorka pune krvi (3–7 ml), izdvo-
jena je primjenom optimizirane fenol-kloroform metode organske ek-
strakcije, koja se zasniva na njenom osnovnom modelu (Sambrook et
al. 1989). Kvantificiranje izdvojene DNA realizirana je na UV–spek-
trometru (fluorimetar DyNA QUANT® 200), a prema protokolu pred-
loženom od strane proizvođača (Amersham Biosciences 1998)
Proces amplifikacije i detekcije 28 odabranih bialelnih SNP
i indel biljega (12f2, YAP, P37, M9, M12, M17, M26, M35, M47,
M67, M68, M74, M78, M81, M89, M92, M102, M123, M170, M172,
M173, M201, M207, M223, M227, M253, M267 i M269) realiziran
je u odvojenim reakcijama za svaki od njih, a koncepcija lančane re-
akcije polimerazom (engl. polymeraze chain reaction -PCR) se pose-
bice prilagođavala specifičnostima korištenih biljega.
Preliminarno, na osnovu prethodnih studija balkanskih popula-
cija (Semino et al. 2000), odabran je inicijalni biljeg, koji je poslužio
kao putokaz u daljim istraživanjima. Sustav izbora bio je hijerarhijski,
tj. primjena i testiranje svakog sljedećeg biljega ovisila je o rezultati-
ma dobivenih amplifikacijom DNA segmenta definiranog prethodnim
biljegom.
Analiza uspješnosti amplifikacije provjeravana je promatranjem
rezultata PCR analize na 2% agaroznom gelu, koji je potopljen u
TBE pufer sa 0,5 μg/ml etidijum bromida. U reakciji se pomiješaju
5μl amplificirane DNA i 2,5μl 2% koloranta. Razultati se očitaju na-
kon 30-45 minuta elektrofereze .
Statistička i populacijsko-genetička obrada podataka obuhvatila
je kalkulaciju nekoliko visoko informativnih parametara. Prvenstve-
no su izračunate frekvencije pojavljivanja detektiranih Y-haplogrupa
unutar svake od ispitanih populacija, proveden AMOVA test inter i
intrapopulacijskog variranja (Weir, Cockerham 1984; Excoffier, Smo-
use, Quattro 1992), exact P value testa (Raymond & Rousset 1995)
i standardni χ2 test u cilju utvrđivanja stupnja statističke značajnosti
razlike opaženih haplogrupnih frekvencija među analiziranim popu-
lacijama. Također, izračunata je intrapopulacijska haplogrupna razno-
likost (Nei 2000) te genetička distanca između definiranih populacija,
kako primjenom standardnog obrasca (Reynolds et al. 1983), tako
i primjenom populacijske parwais FSTs diferencijacijske metode.

110
Na osnovu dobivenih rezultata konstruiran je i Neighbor-joining tip
dendrograma. U realizaciji navedenih analiza korišten je softver AR-
LEQUIN ver. 2000 (Schneider et al 2000). Principal Component (PC)
analiza je realizirana na osnovu haplogrupnih frekvencija primjenom
XL-stat programa.
Rezultati ovih analiza su publicirani u vidu znanstvenih publika-
cija (Marjanović et al. 2005b, Marjanović et al. 2006c) i kongresnih
usmenih i posterskih prezentacija (Marjanović et al. 2004a, Marjano-
vić et al. 2005c).

REZULTATI I DISKUSIJA

Sve ispitane individue determinirane su u okviru standardnih


haplogrupa E, F*, G, I, J, K* i R. U ukupnom bh. uzorku opseg varira-
nja ustanovljenih haplogrupnih frekvencija iznosio je od 2% za haplo-
grupu G do preko 50% za haplogrupu I (Marjanović et al. 2005b). Ovo
svakako ukazuju na činjenicu da je haplogrupa I (Hg I) najučestalija u
ukupnom bosanskohercegovačkom uzorku i da je ona skoro u potpu-
nosti prezentirana subhaplogrupom I-P37, dok su ostale subhaplogru-
pe I-M253 i I-M223 prisutne “u tragovima”. Ostale haplogrupe koje
prelaze prag od 5% su Hg E (14,5%), R-M17 (13,7%) i Hg J (7,2%).
Od ispitivanih nacionalnih grupa genetički najhomogeniji pokazao se
ispitivani uzorak Hrvata čiji intrapopulacijska haplogrupna raznoli-
kost iznosi 0,46. Zatim slijede Bošnjaci sa 0,76 i Srbi sa 0,83.
Analiza raznolikosti bialelnih biljega lociranih na nerekombi-
nantnom dijelu Y kromosoma ukazuje na to da humanu populaciju
Bosne i Hercegovine karakterizira prisustvo Y-haplogrupa karakteri-
stično i za ostale europske populacije. Tako su u okviru bh. popu-
lacije detektirane europsko-specifične haplogrupe (I-M170, R-M17
i R-M269) koje vjerojatno vode porijeklo iz glacijalnih refugijuma
iz balkanskog, ukrajinskog i franko-kantabrijskog refugijuma), kao i
haplogrupe čije se porijeklo veže za Afriku (E-SRY4064) i Srednji istok
(J-12f2) koje su dospjele u Europu tijekom produženog gene flow-a.
Ono što bosanskohercegovačku populaciju ipak izdvaja u odnosu na

111
ostale europske populacije je nazočnost subhaplogrupe I-P37 kod više
od 50% ispitanika.
Naime frekvencija ove subhaplogrupe unutar, prvenstveno her-
cegovačkih, Hrvata iznosi oko 71% (što se vrlo vjerojatno donekle
može pripisati i genetičkom driftu), ali je razmjerno visoka i unutar
bošnjačke i srpske etničke skupine. To ukazuje na činjenicu da ove
skupine dijele veliki dio zajedničkog genskog fonda koji je kreiran
pod jasnim utjecajem pojedinih demografskih povijesnih momenata.
Uzimajući u obzir paleolitsko porijeklo P37 mutacije u ovom balkan-
skom refugijumu, koje je sugerirano u prethodnim radovima (Rootsi
et al. 2004), čini se vrlo vjerojatnim da je postglacijalna ekspanzija
humane populacije koju karakterizira visoka učestalost ovog biljega
iz jednog od glacijalnih refugijuma koji su postojali na prostoru Bal-
kana odigrala najbitniju ulogu u kreiranju genskog fonda stanovništva
recentne Bosne i Hercegovine.
Hg E je druga po zastupljenosti haplogrupa unutar bh. popu-
lacije (14,5%) i njena prisutnost u Europi predstavlja rezultat više-
strukih migracija iz pravca Bliskog Istoka i sjeverne Afrike tijekom
i poslije Neolitika (Cruciani et al. 2004, Semino et al 2004). Skoro u
potpunosti je prezentirana subkladom E-M78 (13,7%) i zabilježeno
je određeno variranje ovog biljega unutar ispitivanih etničkih grupa.
Bitno je spomenuti da klinalna distribucija E-M78 u Europi i njena
internalna mikrosatelitna varijacija se povezuje s njenom disperzijom
u neolitskom i postneolitskom periodu s Balkana u svim smjerovima
sve do Iberijskog poluotoka na zapadu, i vrlo vjerojatno Turske na
jugoistoku (Cinnioglu et al. 2004, Semino et al 2004, Cruciani et al
2004). Naši podaci sugeriraju da je ova ekspanzija ostavila značajan
trag u genofondu bh. populacije.
Hg J je druga haplogrupa koja je također dospjela u Europu
preko bliskog istoka i njene subklade vjerojatno determiniraju proces
kompleksnih migracija tijekom i poslije Neolitika (Cinnioglu et al.
2004, Semino et al 2004, Giacomo et al 2004). Unutar bh. populacije,
ova haplogrupa je, u nazočnosti skoro svih njezinih subklada, detekti-
rana prvenstveno unutar bošnjačke etničke grupe. Naime, detektirane
su: J-M267 koja je povezana s arapskom ekspanzijom, J-M92 koja
sugerira genetičku vezu između Anadolije i južne Italije, J-M67 koja

112
je frekventna na Kavkazu i J-M102 koja kao svoj centar maksimalne
frekvencije determinira južni Balkan i jugo-centralnu Italiju. Ova po-
sljednja je prvenstveno prisutna unutar srpske etničke grupe (6,2%).
Izuzetno niska zastupljenost ove haplogrupe unutar ispitivanog uzor-
ka bh. Hrvata je vrlo vjerojatno još jedan od pokazatelja (uz ranije na-
vedenu visoku zastupljenost I-P37) da su genetičko odstupanje i efekt
osnivača odigrali bitnu ulogu u kreiranju njegovog genofonda.
R-M17 je zastupljenija subhaplogrupa Hg R, koja je i u rani-
jim studijama detektirana u drugim istočno-europskim populacijama
(Semino et al 2000, Passarino et al 2001, Wells et al 2001). Ona je
skoro ravnomjerno distribuirana u sve tri etničke grupe (od 12,2%
kod Hrvata do 15,3% kod Bošnjaka) i u potpunosti se uklapa u oče-
kivanu distribuciju ovog biljega koji je skoro ekskluzivno zastupljen
u istočnoj Europi i čiji gradijent opada u pravcu sjeveroistok-jugoza-
pad. Ova distribucija se vjerojatno može primarno pripisati postgla-
cijalnoj humanoj ekspanziji iz ukrajinskog glacijalnog refugijuma
(Semino et al 2000), ali i infiltraciji indoeuropsko jezičnih populacija
unazad 2000 godina iz pravca Rusije (Jovanović et al. 1979, Barać et
al. 2003), kao i dolasku slavenskih plemena na ove prostore tijekom
velike seobe naroda u 7. stoljeću. Ipak da bi se potvrdio ovaj scena-
rij neophodno je analizirati bosanskohercegovački R-M17 internalnu
STR raznolikost.
Veoma je interesantna i nazočnost R-M269 subhaplogrupe unu-
tar ispitivanog uzorka bh. populacije. Uprkos izuzetno slaboj zastu-
pljenosti ovog biljega može se zaključiti da je genski fond franko-
kantabrijskog glacijalnog refugijuma ipak ostavio traga i na genofond
stanovništva recentne BiH, što je bilo pokazano i u prethodnim studi-
jama u kojima je observirana mtDNA (Achilli et al 2004).
Prva PC analiza (Marjanović et al. 2005b) sugerira da su ove tri
etničke grupe ekstremno bliske jedna drugoj, te blisko srodne ostalim
balkanskim populacijama. Druga PC analiza pak pokazuje određe-
nu izdvojenost uzorka bh. Hrvata u odnosu na sve ostale populacije,
vjerojatno zbog ranije navedenog genetičkog drifta i efekta osnivača
vezanog za elaborirani uzorak ove etničke skupine.
Na osnovu ovih rezultata mogu se diferencirati tri osnovna
determinirajuća faktora kreiranja genskog fonda današnjeg bosan-

113
skohercegovačkog stanovništva. To su postglacijalna ekspanzija iz
glacijalnog balkanskog refugijuma, kompleksni migracijski procesi
iz pravca centralne Azije i istočne Europe te višestruke neolitske i
postneolitske migracijske epizode koje su na ove prostore donijele
dijelove genofonda srednjoistočnog i afričkog porijekla.

OSNOVNI PRAVCI EVENTUALNIH BUDUĆIH STUDIJA U REKONSTRUIRANJU


MIKROFILOGENETSKIH PRAVACA I MODELA NASELJAVANJA PROSTORA
BOSNE I HERCEGOVINE

Rezultati ove studije ponudili su okvir jednog od mogućih sce-


narija naseljavanja prostora recentne Bosne i Hercegovine. U cilju
njegovog testiranja i detaljnije elaboracije neophodno je u budućim
studijama inzistirati na više osnovnih parametara.
Prvi od njih je multidisciplinarnost budućih istraživanja koja
podrazumijeva detaljan pregled svih povijesnih činjenica vezanih za
naseljavanje BiH i balkanskog regiona uopće. To bi, između ostalog,
obuhvatilo analizu svih dosadašnjih povijesnih, arheoloških i drugih
otkrića koji se povezuju za determinirajuće migracijske faktore, ali
i za recentnije mikromigracijske procese. Svakako, neophodna je
usporedba dobivenih rezultata ove studije s prethodnim populacio-
no-genetičkim studijama zasnovanim na analizi velikoga broja, kako
fenotipskih tako i molekularnih biljega. Takav pristup bi mogao zna-
čajno utjecati na modeliranje ponuđene konstrukcije, zasnovane na
rezultatima analize variranja holandričnih biljega.
Izuzetno je važan drugi parametar koji ukazuje na datiranje
osnovnih mutacija unutar uzorka bosanskohercegovačke populacije.
Metoda analize odgovarajućih Y-vezanih STR biljega, njihove fre-
kventnosti i korelacije sa determiniranim haplogrupama omogućava
estimaciju vjerojatnog perioda nastanka ovih mutacija. Tako dobiveni
rezultati omogućit će preciznije procjenjivanje regionalnih migracij-
skih procesa. Za očekivati je da će određivanje starosti Hg I unutar
bosanskohercegovačke populacije, uz komparaciju sa istim parame-
trom susjednih populacija, ponuditi odgovor na pitanje da li je ovaj
zapadnobalkanski refugijum ustvari centar postglacijalne humane ne-

114
okolonizacije europskog kontinenta, ili je on particija šireg balkan-
sko-istočnoeuropskog paleolitskog autohtonog genetičkog bazena.
Također, vjerojatno će nam pružiti preciznije odgovore na indicije o
utjecaju recentnijih migracija, kao što su one uvjetovane položajem
ove regije unutar rimskih carstava, velika seoba naroda iz 6. i 7. sto-
ljeća, te utjecaj Otomanske imperije u formiranju recentnog genofon-
da bosanskohercegovačke populacije.
I posljednje, ali ujedno i najvažnije, aktivnosti moraju biti usmje-
rene k ciljanom proširivanju odabranog uzorka. Uzorak od 256 indi-
vidua za ukupnu bosanskohercegovačku populaciju je, u europskim
razmjerima, daleko veći od skoro svih do sada analiziranih uzoraka
za jednu takvu, relativno malu, populaciju. Također, veličina pojedi-
načnih uzoraka najbrojnijih bh. etničkih skupina u potpunosti zado-
voljava kriterije ovog tipa istraživanja i oni su obuhvatniji od mnogih
znatno većih populacija, koje su proučavane u prethodnim europskim
studijama. O kvalitativnoj reprezentativnosti ukupnog uzorka, sama
za sebe, govori i činjenica da vodi porijeklo iz više od 50 različitih
mjesta u BiH. S obzirom na visoku specifičnost i usku povezanost
ispitivanih bh. etničkih grupa, njihovu zajednički historijski razvoj,
specifične mikromigracijske tijekove, kao i specifične povijesne uvje-
te nastajanja ovih etničkih populacija bitno je ispitati intrapopulacij-
sku raznolikost regionalnih subpopulacija. Primjera radi, hrvatska po-
pulacija bi se mogla analizirati uključujući poduzorke hercegovačkih,
srednjobosanskih i posavskih Hrvata, srpska bi obuhvaćala hercego-
vačke, istočnobosanske i krajiške grupe, dok bi se bošnjačka mogla
istraživati komparirajući hercegovačku, istočno-srednjobosansku i
zapadnobosansku skupinu, pri čemu se mogu respektirati i sve ostale
demografsko-genetičke osobitosti šire i uže definiranih lokalnih di-
jelova stanovništva svih ovih naroda. Nakon toga bi bila neophodna
interpopulacijska komparacija u istoj regiji. Takav pristup bi mogao
pružiti odgovore na pitanja da li su signifikantne razlike ustanovljene
ovom studijom doista interpopulacijskog (etničkog) ili, što je mnogo
vjerojatnije, intrapopulacijskog (regionalnog) karaktera.
Do realizacije takvih kompleksnih istraživanja, neophodno je
konstatirati da svi nalazi, implikacije, hipoteze, rekonstrukcije i mo-
deli ove studije počivaju na rezultatima analize skrining-uzorka bo-

115
sanskohercegovačkog stanovništva i odgovarajućih relacija s ranije
istraženim euroazijskim populacijama.
Posljednja znanstvena istraživanja iz ove oblasti ponudila su je-
dan uistinu zanimljiv i skoro potpuno novi scenarij i hrvatska znanost
ima tu sreću da je od samoga početka, prvo kroz radove prof. dr. Dra-
gana Primorca i suradnika (Semino et al 2000), a zatim i uvaženoga
znanstvenog tima, pod okriljem akademika Pavla Rudana, (Barać et
al 2003 i drugi) značajno uključena u tom pravcu. Ipak, neophodan
je izuzetan oprez u široj medijskoj prezentaciji ovih znanstvenih re-
zultata kako bi se izbjeglo krivo prezentiranje dosegnutih činjenica, te
neznanstvenu zloupotrebu koja može imati nesagledive posljedice.

LITERATURA
Achilli A, Rengo C, Magri C et al. (2004) The molecular dissection of mtDNA haplogroup H
confirms that the Franco-Cantabrian glacial refuge was a major source for the European
gene pool. Am J Hum Genet 75, 910–918.
Amersham Biosciences. DyNA QUANT® 200 Fluorometer User Manual. San Francisko
(USA): Amersham Biosciences: 1998.
Barać L, Peričić M, Klarić IM et al. Y chromosomal heritage of Croatian population and its
island isolates. Eur. J. Hum. Genet. 2003; 11: 535-542.
Berberović Lj. Incidence of colour blindness ina a sample of the population of Sarajevo (Bo-
snia). Bull. Sci., Sect A 1969; 14: 11-12.
Berberović Lj, Hadžiselimović R, Karanac V. Sustav sklapanja brakova u SR BiH, s obzirom
na AB0 u Rh sustav krvnih grupa (analiza grupa slučajeva spornog očinstva). II jugo-
slavenski simpozijum iz humane genetike, Rezimei referata 1973: 41.
Berberović LJ, Hadžiselimović R, Hadžić A. Tha Ability of Tasting PTC in a Group of School
Children from Banja Luka. Bull. Sci., Sect. A 1973; 18: 4-6.
Bowcock AM, Ruiz-Linares A, Tomfohrde J et al. High resolution of human evolutionary trees
with polymorphic microsatellites despite a constraint in allele length. Nature 1994;
368: 455-457
Casanova M, Leroy P, Broucekkine C et al. A human Y-linked DNA polymorphism and its
potential for estimating genetic and evolutionary distance. Science 1985; 230: 1403-
1406.
Cinnioglu C, King R, Kivisild T et al. Excavating Y-chromosome haplotype strata in Anatolia.
Hum. Gen. 2004; 114: 127-148.
Clarck MS, Wall WJ. Chromosomes – The Complex Code. London (England): Chapman and
Hall; 1996.
Cruciani F, Santolmazza P, Shen P et al. A back migration from Asia to sub-Saharan Africa su-
pported by high-resolution analysis of human Y-chromosome haplotypes. Am. J. Hum.
Genet 2002; 70: 1197-1214.

116
Excoffier L, Smouse P, Quattro J. Analysis of molecular variance inferred from metric dis-
tances among DNA haplotypes: Application to human mitochondrial DNA restriction
data. Genetics 1992; 131: 343-359.
Di Giacomo F, Luca F, Popa L et al. Y chromosomal haplogroup J as a signature of the post-
neolithic colonization of Europe. Hum Genet 2004; 115, 357–371.
Hadžiselimović R. Podaci o učestalosti tipova ušne jagodice (lobulus auriculae) kod
stanovništva Sarajeva. Genetika 1970; 2: 155.
Hadžiselimović R, Brdar D. Populacijsko genetička analiza distalne ekstenzibilnosti palca u
stanovništvu Prijedora. God. Biol. Inst. 1979; 32: 117.
Hadžiselimović R. Diferencijalna reprodukcija kao mogući faktor genetičkog drifta u stanov-
ništvu Bosne i Hercegovine. Simpozijum “Savremena populaciono - genetička istraži-
vanja u Jugoslaviji (Sarajevo), Knjiga saopštenja 1983: 121.
Hadžiselimović R.: Razvojne faze i pristupni modeli savremenih populaciono – genetičkih
istraživanja kvalitativne varijacije u stanovništvu Bosne i Hercegovine. Genetika 1984;
3: 223-231.
Hadžiselimović R. Antropopligija – biodiverzitet recentnog čovjeka (autorizirana skripta), Sa-
rajevo (BiH): INGEB; 2005.
Hammer MF, Zegura SL. The role oh the Y chromosome in human evolutionary studies. Evol.
Anthropol. 1996; 5: 116-134.
Hammer MF, Karafet TM, Red AJ, Jarjanazi H, Santachiara-Bennerecetti S, Soodayll H, Zegu-
ra SL. Hierarchical patterns of global human Y chromosome diversity. Mol. Biol Evol.
2001; 18: 1189-1203.
Himmel H. Die Soldatenmaterial der Herzegowina in Anthropologisher Beziehung. MAGW
1887; 17: 84.
Jin L, Underhill PA, Doctor V, Davis RW, Shen P, Cavalli-Sforza LL, Oefner PJ. Distribution
of haplotypes from a chromosome 21 regions distinguishes multiple prehistoric human
migrations. Proc. Natl. Acad. Sci. USA 1999; 96: 3796-3800.
Jobling MA, Pandya A, Tyler-Smith C. The Y chromosome in forensic analysis and paternity
testing. Int. J. Legal Med. 1997; 110: 118-124.
Jobling MA, Tyler-Smith C. New uses for new haplotypes the human Y chromosome, disease
and selection. Trends. Genet. 2000; 16: 356-362.
Jobling MA, Tyler-Smith C. The human Y chromosome: an evolution marker comes of age.
Nature Rev. Genet. 2003; 4: 598-612.
Jovanović, B. (1979) Preistory of south Slavic countries. (ed. N. Tasic) vol 3. Sarajevo: Svjetlost.
Malcolm N. Bosnia: A Short History. London (UK): Macmillan London Limited Copyright;
1994.
Marjanović D, Kapur L, Drobnič K et al. Comparative study of genetic variation at fifteen STR
loci in three isolated populations of Bosnian mountain area. Human Biology 2004; 76:
15-32.
Marjanović D, Fomarino S, Montagna S et al. The distribution of Y-chromosome haplogroups
in the three main ethnic groups of Bosnia and Herzegovina. 6st Balkan Meeting on Hu-
man Genetics, Thessaloniki, Greece; Abstracts: 37 2004b.
Marjanović D, Bakal N, Pojskić N et al. Population Data for the Twelve Y-chromosome Short
Tandem Repeat Loci from the Sample of Multinational Population in Bosnia and Her-
zegovina. Journal of Forensic Science 2005; 50: 1: 223-225.

117
Marjanović D, Kapur L, Pojskić N, Hadžiselimović R. DNA diversity in the studies of genetic
distance among isolated human populations in Bosnia. Humane Evolution 2005a; 20:
2-3: 157-166.
Marjanović D, Fomarino S, Montagna S et al. The peopling of modern Bosnia-Herzegovina:
Y-chromosome haplogroups in the three main ethnic groups. Annals of Human Gene-
tics 2005b; 69: 6: 757-764.
Marjanović D, Fomarino S, Bakal N et al. Y-chromosome bi-allelic and STR markers in the
three main ethnic groups of modern Bosnia and Herzegovina. European Journal of
Human Genetics Vol 2005c; 13: Supplement 1: 339.
Marjanovic D, Bakal N, Pojskic N et al. Allele Frequencies for 15 Short Tandem Repeat Loci
in a Representative Sample of Bosnians and Herzegovinians. Forensic Science Interna-
tional 2006a; 156: 1: 79-81
Marjanovic D, Pojskic N, Davoren J et al. Population data at two STR loci D2S1338 and
D19S433 in the sample of multinational Bosnia and Herzegovina residents. Journal of
Forensic Science 2006b; 51: 5: 1219-1220.
Marjanovic D, Pojskic N, Kalamujic B et al. Most recent investigation of peopling of Bosnia
and Herzegovina: DNA approach. Documenta Praehistorica 2006c; XXXIII: 21-28.
Nei M, Kumar S. Molecular Evolution and Phylogenetics. Oxford, New York: Oxford Univer-
sity Press; 2000.
Passarino G, Cavalleri GL, Lin AA et al. Different genetic components in the Norwegian po-
pulation revealed by the analysis of mtDNA and Y chromosome polymorphisms. Eur.
J. Hum. Genet. 2001; 10: 521-529.
Pojskić N, Ahmic A, Kapur L et al. Efects of forced migration on spatial and temporal changes
on genetic structure of two local populations in Bosnia and Herzegovina. Hum. Evolu-
tion 2003; 20: 2-3: 137-145.
Raymond M., Rousset F. An exact test for population differentiation. Evolution 1995; 49:
1280-1283.
Rootsi S, Magri C, Kvislid T et al. Phylogeography of Y-chromosome haplogroup I reveals dis-
tinct domains of prehistoric gene flow in Europa. Am. J. Hum. Genet. 2004 (in press).
Sambrook J, Fritsch EF, Maniatis T. Molecular Cloning: A Laboratory Manual. Cold Spring
Harbor (NY-USA): Cold Spring Harbor Laboratory Press; 1989.
Schneider S, Roessli D, Excoffier L. Arlequin ver.2000: The software for population genetics
data analysis. Genetics and Biometry Laboratory, University of Geneva, Switzerland,
2000.
Scozzari R, Cruciani F, Pangrazio A et al. Human Y-chromosome variation in the western
Mediterranean area: implication for the peopling of the region. Hum. Immunol. 2001;
62: 871-884
Semino O, Passarino G, Oefner PJ, et al. The genetic legacy of paleolithic homo sapiens in
extant Europeans: a Y chromosome perspective. Science 2000; 290: 1155-1159.
Semino O, Magri C, Benuzzi G et al. (2004) Origin, diffusion, and differentiation of Y-chromo-
some haplogroups E and J: Inferences on the neolithization of Europe and late migrato-
ry events in the Mediterranean area. Am J Hum Genet 74, 1023–1034.
Shen P, Wang F, Underhill PA et al. Population genetic implications from sequence variation in
four Y chromosome genes. Proc. Natl. Acad. Sci. USA 2000; 97: 7354-7359.
Underhill PA, Jin L, Lin AA et al. Detection of numerous biallelic polymorphisms by denatu-
ring high-performance liquid chromatography. Genome Res. 1997; 7: 996-1005.

118
Underhill PA, Shen P, Lin AA et al. Y chromosome sequence variation and the history of hu-
man population. Nat. Genet. 2000; 26: 358-361.
Wells RS, Yuldasheva N, Ruzibakiev R et al. The Eurasian heartland: a continental perspective
on Y-chromosome diversity. Proc. Natl. Acad. Sci. USA 2001; 98: 10244-10249.
Weir BS, Cockerham CC. Estimating F-statistics for the analysis of population structure. Evo-
lution 1984; 38: 1358-1370.
Y Chromosome Consortium. A nomenclature system for the tree of human Y-chromosomal
binary haplogroups. Genome Res. 2002; 12: 339

Napomena: Dana 11. siječnja 2006. godine održan je u Matici hr-


vatskoj u Zagrebu okrugli stol pod nazivom Genetička otkrića – nova
vrela za etnogenezu i povijest Hrvata. Ovaj prilog je pisana verzija
izlaganja doc. dr. sc. Damira Marjanovića, koji je izlaganje pripre-
mio u koautorstvu s prof. dr. sc. Draganom Primorcem i prof. dr. sc.
Rifatom Hadžiselimovićem. Ovaj tekst objavljuje se prvi put i to u
redakciji koautora.

119
O arijanstvu u usporedbi
s Crkvom bosanskom

1.

Arijanci su se već od početka u svom bogoslovlju cijepali na


stroge i umjerene. Strogi su se nazivali i anomojcima stoga što su
naučavali da je Isus stvoren iz “ništa” i da je zato bitno različit od
Oca. Umjereni arijevci ili poluarijevci su se dijelili na dva ogranka.278
Istočni Goti su sredinom V. stoljeća prihvatili homojsko arijanstvo,279
a sam Wulfila ubraja se u homojce i on je stvarno jedva nešto drugo
vjerovao nego većina pravovjernih.280

278
Jedni su naučavali, “da Sin, iako nije istobitan Ocu, kao što to ispovjedaju pri-
staše Nicejskoga Vjerovanja, nije Mu ni različnobitan, kao što to hoće strogi
arijevci, nego Mu je sličan po biti ili sličnobitan. Neki su ovu sličnobitnost tako
poimali, da su se od pristaša Nicejskoga Vjerovanja samo u izrazima razliko-
vali. Ove je poluarijevce u borbu sa strogim arijevcima predvodio Bazilije An-
kirski, pa su se prozvali i bazilijevcima, dok su se po svojoj nauci zvali homoju-
zijcima.” Drugi su poluarijevci “ispovjedali, kako je Sin doduše sličan Ocu, ali
samo voljom. Prema tome su se prozvali homojcima… Homojci su nastali od
strogoga arijevstva, pa su po svome mentalitetu bili bliži anomojcima nego ho-
mouzijcima.” (J. Jelenić, Povijest Hristove crkve. II. knjiga. Nakladnik Savez
Trećega reda, Zagreb, 1924, str. 40-41.)
279
G. Haendler, Geschichte des frühmittelalters und der Germanenmission. U:
Gert Haendler - Günther Stökl, Die Kirche in ihrer Geschichte. II. izdanje, Van-
denhoeck – Ruprecht, Göttingen, 1976, str. 9.
280
“In seinem Glaubensbekenntnis, das uns Auxentius überliefert, wird Christus
bezeichnet als filius unigenitus, Dominus et Deus noster. Also bekennt auch
Wulfila die Gottheit Christi. Freilich wird Gott-Vater übergeordnet, er ist ‘Gott
unseres Gottes’… Man kann Wulfila und seine Anhänger nur ‘in terminologis-
cher, nicht aber in religiöser Hinsicht als Häretiker beurteilen’.” (Gert Haen-
dler, Geschichte des frühmittelalters und der Germanenmission. Str. 6. U: Ha-

121
Arijanizam je sebe doživljavao kao oživotvorenje prakršćan-
stva, a svoje dugo održanje može zahvaliti posebno bogoslužju na na-
rodnom jeziku, kao i činjenici postojanja Wulfilina prijevoda Svetog
pisma. Uz navedeno važna je i činjenica da je arijanizam dopuštao
kraljevima arijanskih naroda da budu poglavari njihovih nacionalnih
crkava.281 Narod se nije posebno okupirao teološkim suptilnostima
tako da podjela između nicejskog kršćanstva i arijanizma nije bila
bitna u shvaćanju teoloških finesa širokih pučkih slojeva.282 Arijanska
crkva imala je strogu hijerarhijsku strukturu, a njezini su joj posjedi u
nekretninama također omogućivali moćni utjecaj na vladarskim dvo-
rovima i on nije bio slabiji od onoga na teritoriju Katoličke crkve.283
U gradovima koje su nastavali istodobno arijanci i katolici djelovala
su dva biskupa, katolički i arijanski. Dakako da su za potrebe arijana-
ca bile građene nove crkve ako nije postojala mogućnost preuzima-
nja nekih ranije sagrađenih.284 U Gota se, osim rijetkih iznimaka, na
dvoru i u natpisima kao službeni jezik koristio latinski.285 Bogoslužje
se u arijanskoj crkvi držalo samo na narodnom jeziku, a arijanski

endler Gert - Günther Stökl, Die Kirche in ihrer Geschichte. II. izdanje, Vande-
nhoeck – Ruprecht, Göttingen, 1976.)
281
Michel Rouche zaključuje da je ta činjenica bila najveća zapreka suživljenju po-
bijeđenih i pobjednika i glavni uzrok nestanka Vandala i Ostrogota. (M. Rou-
che, Storia dell´alto medioevo. Jaca Book, Milano, 1993, str. 12.)
282
“Kad su i ostali Istočni Germani, nastanjeni na obema stranama Dunava, pri-
mali hrišćanstvo, nastajale su i među njima brojne sekte, jeresi, crkvene opštine
različitih dogmatskih opredeljenja i učenja, koja su se u ovo vreme javljala kao
posledica velikih razlika u tumačenjima dogma nove religije. Prokopije (Bell.
Got. IV, 4) lepo kaže da vernici, naročito Germani, ni sami nisu znali kojem hri-
šćanskom učenju pripadaju, jer nisu bili u stanju da shvate suptilne razlike no-
vih hrišćanskih učenja.” (Ivan Pudić, Seobe i iščezavanje istočnih Germana.
Anali Filološkog fakulteta u Beogradu. Knjiga VII za 1967. Beograd, 1967, str.
120.)
283
R. Luft, Die Goten unter dem Kreuz. Adolf Klein Verlag, Leipzig, 1935., str. 45.
284
Franz Glaser, Frühes Christentum im Alpenraum. Wissenschaftliche Buchgese-
llschaft, Darmstadt, 1997, str. 59.
285
Ferdinand Wrede, Über die Sprache der Ostgoten in Italien. Karl J. Trübner,
Strassburg, 1891, str. 14 –15.

122
kler nije živio u celibatu i nosio je pučku odjeću.286 U arijanskih Gota
uglavnom je prevladavala vjerska tolerancija.287 Pape su arijance tre-
tirali kao heretike gore od pogana, nazivajući ih okuženim ljudima i
svinjama s kojima se ni za stolom ne može sjediti.288 Nauk arijanizma
nije se naizgled razlikovao od nicejskog vjerovanja.289 Salvian sudi
oko 440. godine da su sljedbenici Wulfiline homojske kristologije u
zabludi ne iz mržnje, nego iz ljubavi prema Bogu kojega oni poštuju i
ljube.290Prvobitno shvaćanje Trojstva u arijanaca tijekom vremena se
ublaživalo.291 Teodorik podiže arijansku crkvu u ime Isusa Krista.292
Carevi arijanci stavljali su na revers svoga novca kristogram.293 Ari-
janci su koristili obred krštenja koji je Katolička crkva držala pravo-
valjanim.294 U rimskoj Crkvi od V. stoljeća prevladava krštenje male-
286
Helmut Schröcke, Germanen. Slawen. Verlag für ganzhelitliche Forschung,
Viöl, 1999., str. 279.
287
F. Wrede, Über die Sprache der Ostgoten in Italien, str. 12. Usp. i Heinz-Eber-
hard Giesecke, Die Ostgermanen und der Arianismus, Verlag B. G. Teubner,
Leipzig – Berlin, 1939., str. 23-221.
288
H. Schröcke, Germanen. Slawen, str. 269.
289
G. Haendler, Geschichte des Frühmittelalters und der Germanenmission. U:
Die Kirche in ihrer Geschichte, str. 5 - 6.
290
G. Haendler, Geschichte des Frühmittelalters und der Germanenmission, str. 6.
291
U tom smislu u arijanizmu su se očitovala i shvaćanja da Duh Sveti nije pravi
Bog, da Marija nije Bogorodica nego majka ljudskog sina, da Krist nije pod Pila-
tom raspet. (Heinz - Eberhard Giesecke, Die Ostgermanen und der Arianismus.
B. G. Teubner, Leipzig – Berlin, 1939, str. 23-25, 44, 50-51, 60-61.) O prvobitnim
shvaćanjima Krista i Trojstva u arijanstvu usp. Atanasio, Trattati contro gli aria-
ni. Citta nuova, Roma, 2003, str. 359.; Manlio Simonetti, La crisi ariana nel IV
secolo. Institutum patristicum “Augustinianum”, Roma, 1975, str. 598.; M. Simo-
netti, Studi sull’arianesimo. Editrice Studium, Roma, 1965, str. 200.
292
“THEODORICUS REX HANC ECCLESIAM A FUNDAMENTIS IN NOMINE DO-
MINI NOSTRI JESU CHRISTI FECIT.” (Pedro de Palol – Gisela Ripoll, Die Go-
ten. Bechtermünz Verlag Weltbild Verlag GmbH, Augsburg, 1999, str. 55.) Usp.
Bruno Schulz, Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna. Mannus - Verlag,
Bonn, 1974, str. 34. (Pretisak izdanja iz 1911. godine.)
293
Branka Migotti, Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinental-
noj Hrvatskoj. Katalog izložbe: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde. Arhe-
ološki muzej, Zagreb, 1994, str. 67.
294
U Rimskoj crkvi se, od druge polovine IV. do oko sredine VII. stoljeća, držalo
da već krštene arijance, koji su htjeli preći u katoličku vjeru, ne treba ponovno

123
ne djece295, a i arijanci su krštavali djecu.296 Kralj Authari (584 - 590)
izričito je 590. godine zabranio katoličko krštenje za langobardsku
djecu.297

2.

Utjecaj arijanizma na nekadašnji desidijatski prostor bio je mo-


guć iz Panonije i doseobom “pogana”, kako su nazivani i arijanci.
Arijanski biskupi u panonskim zajednicama pretvorili su, “kako se to
u literaturi s pravom ističe, IV. stoljeće u svoje stoljeće”.298 Međutim,
ranokršćansko razdoblje u hrvatskom dijelu Panonije najslabije je
istraženi arheološki horizont.299 Teritorij Desidijata, odnosno kasnije

krstiti. (Heinrich Denziger – Peter Hünermann, Zbirka sažetaka vjerovanja de-


finicija i izjava o vjeri i ćudoređu. Đakovo, 2002. Izdavač Karitativni fond UPT:
‘Ne živi čovjek samo o kruhu’, str. 49-50, 86-88, 125,133.) Ivanu Krstitelju po-
svećena je arijanska crkva 661. godine u San Juan de Baños /Baños de Cerrato,
Palencia/. (Siegfried Fuchs, Kunst der Ostgotenzeit. Walter de Gruyter, Berlin,
1944, str. 132-134.)
295
J. Jelenić, Povijest Hristove crkve, II, str. 106.
296
Der Kleine Pauly Lexikon der Antike. Sv. 5, str. 536-537.
297
Njegov nasljednik Agilulf (591-616) bio je mnogo tolerantniji. (Wilfried Meng-
hin, Die Langobarden. Archäologie und Geschichte. Konrad Theiss Verlag, Stu-
ttgart, 1985, str. 136.) Usp. Giuseppe Restelli, Goti Tedeschi Longobardi. Paide-
ia Editrice, Brescia 1984, str. 72.
298
Mirja Jarak, Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinetalne Hrvatske.
U: Od nepobjedivog sunca, str. 37.
299
“Usprkos nastojanjima da se pojedini oblici arhitekture pripišu arijanskim Go-
tima, činjenica je da arijansko kršćanstvo nije stvorilo nikakav poseban svijet
simbola, odnosno, umjetnosti općenito. Ono je, naprotiv, uvelike bilo nesklo-
no umjetničkim i simboličkim očitovanjima vjerskih osjećaja i rituala. S obzi-
rom da je veći dio hrvatske Panonije u IV. st. bio pod utjecajem arijanskoga kr-
šćanstva, osobito snažnoga na području istočne Slavonije sa središtem u Mur-
si, pitanje je može li se barem djelomice toj činjenici pripisati izrazito mali broj
predmeta, obilježenih kršćanskom simbolikom. Takvoj bi pretpostavci u prilog
išao i podatak da većina predmeta s kršćanskim simbolima potječe iz Siska –
biskupije koja se uspjela oduprijeti arijanskoj prevlasti.” (Branka Migotti, Ar-
heološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinentalnoj Hrvatskoj. U: Od
nepobjedivog sunca, str. 41, 67.)

124
srednjovjekovne Bosne, mogao je biti pod utjecajem arijanizma iz
Panonije, kao i od doseljenih Hrvata u Liku, Krbavu i Gacku, koji
su po Tomi, bili arijanci. Po Hrvatskoj kronici i na teritoriju kasnije
Bosne zavladala je gotska dinastija koja je mogla biti samo arijan-
ska, ali ona je (prema tom ljetopisu) prestala vladati u VII. stoljeću.
Istočni Goti gradili su crkve i na području rimske Dalmacije.300 U
arhitektonskom smislu gradnje nije moguće razlikovati katoličke cr-
kve i baptisterije od arijanskih crkava i baptisterija.301 Razlika u arhi-
tekturi između crkava, koje su pripadale arijancima i sljedbenicima
nicejskog pravovjerja, nije bilo.302
Gregor Čremošnik prvi je u historiografiji, 1937. godine, obra-
zlagao mišljenje da vjera bosanskih krstjana vuče podrijetlo od ari-
janskih Gota.303 “Radi se, naime, o upadnoj okolnosti da se bogumil-
stvo i srodne jeresi pojavljuju baš u onim istim zemljama, u kojima
su nekoliko vekova ranije boravili Goti i u kojima su oni ostavljali
svoga elementa kao trajne naseljenike. To teritorijalno podudaranje
može biti jedna puka slučajnost, ali može imati i svoje dublje zna-
čenje... Celo vreme svoje vladavine u Italiji kralj Teoderih ostaje u
dobrim odnosima sa Vizantijom i upravlja Italijom nominalno u ime
istočnog carstva. Tek pred kraj njegovog života odnosi sa Vizantijom
postadoše zategnuti. U Vizantu se bio popeo na prestolje ortodoksni
Justin, čiji je još ortodoksniji i netrpeljivi nećak Justinijan počeo
bezobzirno da progoni jeretike i da ih nasilno obraća u pravoverne.
Tada Teoderih prisili papu Ivana da lično on pođe u Carigrad, da
tamo na carskom dvoru interveniše u korist progonjenih jeretika (je-
dinstveni slučaj da verski glavar pravovernih mora da moli i krivo-

300
“Kao revni hrišćani Istočni Goti su, to se može pretpostaviti, morali imati svoje
hramove. Koje od mnogih sačuvanih bazilika, međutim, pripadaju arijanskim
Gotima, a koje ortodoksnom domaćem stanovništvu, do danas nije rasvijetlje-
no.” (Nada Miletić, Rani srednji vijek. U: Kulturna istorija Bosne i Hercegovi-
ne, str. 378-379.)
301
F. Glaser, Frühes Christentum, str. 42, 59.
302
Vladimir Posavec, Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji. Hi-
storijski zbornik, god. XLIX, 1996, str. 10.
303
G. Čremošnik, Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Prosveta, XXI/1937,
1,10-16.

125
verce). Niko ne može sumnjati da su progonjeni krivoverci oni ostaci
Germana, prvenstveno Gota, koji su ostali na Balkanu, unutar gra-
nica istočnog carstva, i posle seobe jezgre toga naroda u Italiju, a
od takvih zaostalih Gota vodi svoje poreklo gore spomenuti istoričar
Jordan. U protivnom slučaju, Teoderih ne bi imao interesa da se tako
neobično intenzivno zauzima za njih. Iz toga se, dalje, može zaključiti
da je gotsko-arijanski elemenat na Balkanu, i to u onom delu Balka-
na koji je ostao pod vlašću istočnog carstva (ceo Balkan sem Bosne i
Dalmacije), morao biti srazmerno znatan i jak, dok je mogao izazva-
ti državnu upravu na energične mere u prilog pravovernih... Zločin
nad Amalasvintom mora da je prouzrokovao u samom početku rata
cepanje gotskih snaga. Amalasvintini pristaše zacelo su voleli da idu
zajedno sa Vizanticima protiv Teodahada, nego da se bore na strani
ovog nevaljalca koji među njima ni od ranije nije uživao dobar glas
protiv Justinijana kao nominalnog vrhovnog gospodara na jednoj,
a osvetnika Amalasvinte na drugoj strani. I zaista, Prokopije priča
da je u Italiji mnogo Gota prešlo na stranu Vizantinaca, među njima
glavom sam Teodahadov zet Evermut. Sva je prilika da ni u Bosni
nije drukčije izgledalo, da su i u Bosni Goti prelazili Vizantincima iz
istih razloga, inače bi bilo prosto nemoguće da cela ta pokrajina za
manje od po godine padne u ruke dosta slabih carskih snaga... Na taj
je način više nego verovatno da je i u Bosni ostalo gotskoga elementa
i onda, kada je gotska politička vlast u Italiji i celome Iliriku propala
pod navalom Justinijana. Uostalom, ako bi o tome sumnjali samo
ime Gacko (o tome je pisao J. Kelemina) može nas uveriti o isprav-
nosti gornje pretpostavke. Gacko (´gotsko´ t. j. selo ili naselje) mogli
su novodoseljeni Sloveni nazvati samo ono naselje u kome stanuju
Goti. Iz toga sledi da su ili Sloveni doselili u Bosnu pre gotske pro-
pasti god. 535, ako naime zabacimo pretpostavku o gotskim etničkim
ostacima u Bosni - tako rano naseljavanje Slovena je prema svima
do sada poznatim faktima isključeno -, ili da su Sloveni prilikom do-
seljavanja pred kraj VI stoleća nalazili još uvek gotskih ostataka, što
je s obzirom na napred navedene momente mnogo verovatnije. Isto
tako, i gotski naziv Onogošta (gotski Anagast), današnjeg Nikšića, je
najlakše protumačiti na taj način da su Sloveni i u tome gradu zatekli

126
još stare gotske naseljenike i zadržali stari naziv.”304 U svezi s izne-
senim Čremošnikovim mišljenjem treba navesti kako se u literaturi
naziv “arijanci” u srednjem vijeku tumači u smislu da se odnosio
primarno na one za koje se vjerovalo da niječu božanstvo Kristovo.
Tako se navodi da je naziv “arijanska hereza” od prve polovine XI.
stoljeća u upotrebi i kao oznaka za neomaniheizam,305 a od XII. sto-
ljeća da se posebno odnosio na katare.306
Čremošnikova zapažanja ostala su dugo vremena bez posebnog
odjeka u historiografiji.307 Poslije II. svjetskog rata Čremošnikovo
mišljenje ponovili su kao mogućnost Ivan Pudić308 i Marko Japun-
džić. 309 Tek je L. Margetić 2003. godine na jednom skupu u Zagrebu
na temu Fenomen ‘krstjani’ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu poku-
304
G. Čremošnik, Oko bogumilstva, str. 12-16.
305
Yves Congar, “Arriana haeresis” come designation du neomanicheisme au XIIe
siecle. Revue des sciences philos. et theo. Godište XLIII za 1959, str. 451, 456,
461.
306
G. Rottenwöhrer, Der Katharismus. Band III., str. 440-451.
307
Josip Hamm napominje da i Stefan Prvovjenčani u Žitiju svoga oca govori o
tome kako se Arijeva hereza u Nemanjino vrijeme ukorijenila u njegovim ze-
mljama i dodaje “da se i Stefan i Toma toliko obaraju baš na arijanstvo”, pa nas
to dovodi “i nehotice na pomisao nije li naša ´bosanska crkva´u svojoj prvot-
noj jezgri bila nastavak srednjovjekovnog arijanstva koje je baš u Bosni za so-
bom ostavilo brojne arhitektonske spomenike.” (J. Hamm, Glagoljica i sv. Bra-
ća. Hrvatska smotra, VII/1939, 9, 446 - 447.) Vladimir Ćorović odbio je prihva-
titi Čremošnikovo mišljenje s ovim obrazloženjem: “G. Čremošnik je skrenuo
pažnju na to, da se bogumila javljaju naročito u onim oblastima, gde su ranije
stanovali Goti i misli da u tom možda ima neke veze. Nama ta kombinacija ne
izgleda mnogo ubedljiva: 1) što je najveći deo Gota već napustio oblasti Bal-
kana kad su na nj zaseli Sloveni i da preostale manje skupine nisu mogle vrši-
ti jači uticaj; i 2) što glavna oblast, gdje se bogumilstvo razvilo, srednja i južna
Maćedonija, nije bila nikad pod dužim i intenzivnijim uticajem Gota.” (V. Ćo-
rović, Historija Bosne, str. 180-181.)
308
“Nije isključeno da prve korene bogumilstva treba tražiti u arijanizmu ovih
Istočnih Germana, pretežno Vulfinilih Gota, koji su se na Balkanu zadržali kao
samostalna nacija do početka 10. veka, sve dok se nisu utopili u Slavene”. (I.
Pudić, Gotski jezik i istorijska gramatika. Zavod za udžbenike i nastavna sred-
stva Srbije, Beograd, 1971, str. 28.)
309
“Naprotiv, u Bosni je to bila vladajuća religija, po svoj prilici nakalamivši se na
arijanstvo koje je bilo rašireno u Bosni i Slavoniji od najstarijih vremena pa sve

127
šao detaljnije obrazložiti tezu “da heterodoksija bosanskih krstjana
ima jednu od svojih osnova u kvaziarijanskom naučavanju, koje se uz
sve perturbacije uspjelo sačuvati u Bosni još od vremena kada je ari-
janstvo bilo državna politika Rimskog Carstva u 4. stoljeću”. To je,
po njemu, bilo moguće zato što ortodoksija iz Rima (odnosno Kon-
stantinopola) nije od 5. do 11. stoljeća mogla u Bosni jače i izrav-
nije djelovati.310 Neke su Margetićeve pretpostavke nedokazive,311 a
neprihvatljivo je njegovo zaključivanje o obredu krštenja bosanskih
krstjana samo na temelju nebosanskih vrela.312
Na mogućnost da Crkva bosanska potječe iz arijanstva, po-
sredno bi mogli upućivati neki izvori koji spominju arijanizam u su-

do dolaska Turaka, kako to svjedoče povijesni dokumenti.” (M. Japundžić, Tra-


gom hrvatskoga glagolizma, str. 8.)
310
L. Margetić, Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine. U: Fenomen ‘krstjani’,
str. 55-64, 89-90. L. Margetiću nije poznat Čremošnikov rad o ovoj problemati-
ci pa ga zato i ne spominje.
311
Na primjer: Naziv hiža za kuću u kojoj su živjeli bosanski krstjani pojavljuje se,
prema L. Margetiću, “u specifičnom značenju ‘božje kuće’, a to treba povezati
s gotskom riječi gudhûs (Gotteshaus) za što nema primjera u slovenskom i kaj-
kavskom pa treba zaključiti da je riječ nastala neovisno o slovensko–kajkavskoj
‘hiži’ pod izravnim lingvističkim i kulturnim utjecajem u Bosni živućih Gota (i
eventualno drugih arijanskih skupina).” (L. Margetić, Neka pitanja abjuracije,
str. 60.)
312
“Dakako, isto shvaćanje krštenja nalazimo i u bosanskih krstjana i zapadno-eu-
ropskih heterodoksija… Dakle, prema tumačenju bosanskih krstjana, treba ra-
zlikovati krštenje vodom po Ivanu Krstitelju od Isusova krštenja Duhom Svetim
polaganjem evanđelja i ruku ovlaštene osobe na glavu onoga koji tim činom
postaje kršćanin… Nadalje, bosansko krštenje ‘putem knjige’ nalazi paralelu
u rukopisu Radoslavova zbornika, što ga je prvi objavio Rački 1882. godine, a
nalazi se u Vatikanskoj knjižnici. Taj tekst nalazi paralelu u katarskom utješe-
nju (consolamentum) prema tekstu lionskog rukopisa iz druge polovice 13. sto-
ljeća.” (L. Margetić, Neka pitanja abjuracije, str. 80-84.) L. Margetić posebno
navodi kako “Pavao Đakon piše da je u Paviji postojala krstionica arijanskog
biskupa, iz čega bi slijedilo da su Langobardi kao arijanci poznavali krštenje”.
(L. Margetić, Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine, str. 63.) Međutim, posto-
je i mnogi drugi raznovrsni izvori da su arijanski narodi imali obred krštenja vo-
dom i u ime Trojstva i da je Katolička crkva to krštenje držila valjanim.

128
sjedstvu srednjovjekovne Bosne.313 U XII. stoljeću prvi srpski kralj
Stjepan (Stefan), zvan ‘Prvovjenčani’, u svom djelu Žitije svetog Si-
meona opisuje kako je njegov otac Stefan Nemanja u svojoj državi
uništio arijansko krivovjerje u posljednjim desetljećima XII. stolje-
ća.314 Toma arhiđakon herezu u Hrvata u drugoj polovini XI. stoljeća
povezuje s arijanizmom, a s njim povezuje pismo (Goticas litteras)
i bogoslužje na slavenskom jeziku. U rijetkim vrelima spominje se i
arijanstvo u Bosni. Tako kardinal Ivan Stojković na Bazelskom kon-
cilu 1433. godine izjavljuje da je “prilika da se bosansko kraljevstvo
koje je već 300 i više godina zaraženo manihejskom i arijanskom
jeresi” vrati u krilo Rimske crkve.315
Bosanski banovi, a kasnije i kraljevi, bili su kao najviši politički
poglavari bosanske zemlje tijesno vezani s bosanskim krstjanima,316
što asocira na sličan odnos u nekadašnjim arijanskim državama. Me-
đutim, bosanski vladari i oblasni gospodari često se kunu u nazoč-
nosti krstjana u 318 nicejskih otaca,317 a ti su oci na saboru u Niceji
godine 325. osudili arijanstvo. 318

313
“Nastojanje Carigradske patrijaršije da pokršteni Bugari ne prihvate arijan-
stvo najbolje ilustruje patrijarh Fotije koji u jednom pismu opominje bugar-
skog cara Borisa na učenje ‘zločestog Arija’. Deset godina kasnije papa Jovan
VIII savetuje cara Borisa da ne pođe za Arijevim bogohulstvom i da zbog Arije-
ve poročnosti ne padne u propast. Sa optužbama protiv Arija i njegovog učenja
počinju i najvažniji slovenski izvori za istoriju bogomilstva: Poslanica Kozme
Prezbitera, Sinovik cara Borila i srpski sinodici.” (D. Dragojlović, Bogomilstvo
na Balkanu i u Maloj Aziji i bogomilski rodonačalnici. SANU, Balkanološki in-
stitut, Posebna izdanja knj. 2, Beograd, 1974, str. 83-84.)
314
F. Šanjek, Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko dualistički po-
kret u srednjem vijeku, str. 68-69.
315
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 96.
316
Djedovi Bosanske Crkve imali su svoja sijela u blizini vladareva dvora. (L./eo/
P./etrović/, Kršćani Bosanske Crkve, str. 206-207.)
317
D. Dragojlović, Krstjani i jeretička crkva, str. 170-171.
318
Euzebije piše da je na Nicejskom crkvenom saboru sudjelovalo oko 250 bisku-
pa, Atanazije ih navodi više puta oko 300, a jednom 318. “Možda ih je bilo 318,
kada je sabor bio najposjećeniji. I naši se južnoslavenski vladari kadikada kunu
s 318 nikejskih bogonosnih otaca.” (J. Jelenić, Povijest Hristove crkve. II. knji-
ga, str. 33.)

129
Bosanska crkva, prema bosanskim vrelima, držala se apostol-
skom crkvom i nije priznavala primat Rimske crkve, ali je u shva-
ćanju Trojstva i Bogorodice, ispovijedala istu vjeru kao ortodoksna
zapadna i istočna crkva. Takvo shvaćanje bosanskih krstjana ne is-
ključuje, ali posebno i ne potvrđuje povijesnu i teritorijalnu moguć-
nost da je Crkva bosanska nastala iz arijanizma. Postojanje izvornog
arijanizma iz istočnogotskog doba u Bosni moglo je s vremenom za-
trti i moguće pokrštavanje većeg dijela bosanskog pučanstva za kra-
lja Budimira, kao i utjecaj susjednih kršćanskih crkava, i to osobito
u ćirilo-metodsko doba.

130
ABJURACIJA
BOSANSKIH ‘KRSTJANA’
u mjestu “Bolino poili” 8. travnja 1203.

U ime vječnoga Boga, stvoritelja svega i otkupitelja ljudskog


roda, godine 1203. od njegova utjelovljenja, šeste godine gospodi-
na pape Inocenta III. Mi priori onih ljudi, koji se dosada navlastito
nazivasmo povlasticom kršćanskog imena na bosanskom zemljištu,
mjesto svih prisutnih, obećavamo pred Bogom i njegovim svecima
u prisutnosti gospodina Ivana de Casemaris, kapelana pape i rimske
crkve, u tu svrhu u Bosnu poslana, pred zaštitnikom banom Kulinom,
gospodarom Bosne, za sve koji su od navedene zajednice naše bra-
tovštine da ćemo se držati uredbe i zapovijedi rimske crkve tako u
životu i ponašanju svojem kako (i u tome) da ćemo joj poslušni biti
i živiti po njezinim propisima, obvezujući se za svekolike od naše
družbe i jamčeći, ako bi ikada odsad slijedili krivovjersku opačinu,
svojim posjedima i cijelim imetkom. Ponajprije se odričemo raskola
kojim smo ozloglašeni i priznajemo rimsku crkvu za svoju majku,
glavu svega kršćanskoga jedinstva. U svima našim mjestima gdje
ima samostana braće, imat ćemo bogomolje gdje ćemo se braća jav-
no sastajati noću i danju na pjevanje časova. U svima pak crkvama
imat ćemo oltare i križeve i čitat ćemo knjige tako Novoga kako
Staroga zavjeta, kao što čini rimska crkva. U svima našim mjesti-
ma imat ćemo svećenike koji će bar u nedjelju i na blagdane čitati
misu prema obredu, slušati ispovijed i dijeliti pokoru. Uz bogomolje
imat ćemo groblja u kojima će se zakopati braća i pridošlice, ako bi
slučajno ondje umrli. Najmanje sedam puta u godini primat ćemo iz
ruku svećenika tijelo Gospodnje, naime na Božić, Uskrs, Duhovo,
Petrovo, na Veliku i Malu Gospu i na Sve svete, koji se blagdan slavi
prvoga studenoga. Obdržavat ćemo postove crkvom određene i od

131
naših starijih obzirno zapovijedane. Žene koje budu od našega reda,
bit će od muževa odijeljene tako u spavaonicama, kako i blagovaoni-
cama i ni jedan brat neće razgovarati sam sa samom odakle bi se mo-
gla poroditi pogrešna sumnja. Uostalom, nećemo primati oženjenog
ili udatu, osim ako se obojica obrate obećavši čistoću uzajamnom
privolom. Blagdane ćemo svetaca koji su od sv. otaca ustanovljeni
svetkovati. Ubuduće nećemo među nas primiti ni jednoga koji bi po
sigurnom znanju bio manihej ili koji drugi krivovjerac. I kao što se
od ostalih svjetovnjaka odvajamo životom i ponašanjem, tako ćemo
se razlikovati i odjećom, koja će biti zatvorena, ne šarena, do gleža-
nja odmjerena. Uostalom, nećemo se ubuduće kao dosada nazivati
kršćani, nego braća da se onim posebnim imenom ne čini krivica
drugim kršćanima. Kad umre magister, načelnici će od sada za sva
vremena ubuduće uz savjet bogoljubne braće birati poglavara da ga
jedini papa potvrdi. Ako bi još štogod drugo rimska stolica htjela do-
dati ili oduzeti, s poštovanjem ćemo primiti i obdržavati. A da sve to
zauvijek steče vrijednost, potvrđujemo vlastitim pismom. Učinjeno
kod rijeke Bosne, u mjestu koje se naziva Bolino Polje, 8. travnja.
Potpisasmo: Dragič, Ljubin, Brgela, Pribiš, Ljuben, Radoš, Bladoš,
ban Kulin, dubrovački arhiđakon Marin.319

319
N. Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 313.

132
KATAKOMBE U JAJCU

U današnjem Jajcu već je u rimsko doba postojalo naselje.320


Međutim, Jajce se pod svojim današnjim imenom javlja u pisanim
dokumentima tek u vrijeme Hrvoja Vukčića Hrvatinića, ali nema
nikakva dokaza da se, kako su neki pisali, njemu može pripisati i
osnutak grada. Ima ostataka u arhitekturi zbog kojih postanak gra-
da možemo smjestiti u mnogo ranije vrijeme.321 Jajce je postojalo
mnogo prije 1404. godine kada dubrovačke kronike nazivaju Hrvoja
“conte di Jajce”.322
Jedna je od “najzanimljivijih građevina bosanskih” (Ć. Truhe-
lka) objekt koji je narod nazvao Katakombama, a što se u znans-
tvenoj literaturi prihvatilo. Prvi koji je o tom objektu svojedobno
opširno pisao bio je Ć. Truhelka.323 Njegov je opis u bitnim detaljima
sljedeći: “Između Medvedkule i zvonika nalazi se u stijeni ulaz u
jednu zanimljivu podzemnu gradjevinu. Taj ulaz prije u samoj stije-
ni, danas je proviđen malim kamenim trijemom, sazidanim u novije
doba, da se brani kiši i vodi da ne ulazi u nutarnjost građevine. Pošav
ovim trijemom silazimo niz dvije tri stepenice i tu nam se otvara put
na mala gvozdena vrata u tjesno predvorje podzemnoga hrama, a na
druga vrata ući ćemo u samu zgradu. Cijeli hram istesan je golemom

320
Ć. Truhelka, Kraljevski grad Jajce. Povijest i znamenitosti. J. Studničke i dru-
ga, Sarajevo, 1904, str. 5.
321
Đoko Mazalić, Stari grad Jajce. (Novija arheološka istraživanja), GZM, nova
serija, tom VII, Sarajevo, 1952, str. 59.
322
Ljudevit Thallóczy, Povijest (banovine, grada i varoši) Jajce 1430-1527. Kr.
Hrv. Slav. Dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1916, str. 21-23.
323
Do prvog i posljednjeg pokušaja populariziranja tog objekta došlo je 1900. godi-
ne, kad je spomenut i ilustriran crtežima u katalogu jedne međunarodne izložbe
u Parizu. Usp. La Bosnie-Herzegovine a I’ expostition internationale universal-
le de 1900 a Paris, Adolphe Holzhause, Vienne, 1900, str. 8.

133
Pogled s lica i presjek Katakomba u Jajcu

134
mukom iz same stijene... Crkva razdijeljena je posve pravilno kao
sve starije crkve romanskoga sloga. Glavne su joj sastavine (vidi os-
novu i prorez u priloženim slikama) nartex (predvorje), baptisterij (sa
krstionicama), sama crkva, kojom se upopriječio sanktuarij ili prez-
biterij na oblik krsta i oltar. Nartex je uska prostorija, 2,18 m širine,
5,50 m duljine, svedena gore na badnjasti ćemer (Tönnegewölbe) bez
ikakva arhitektonskoga uresa. Samo s lijeve i desne strane crkvenih
vrata uklesani su opisani grbovi. Ta prostorija nije sva iz žive stijene
istesana već je sa dvije strane, gdje je trebalo, ozidana kamenom. Na
tijesna i niska, na ćemer svedena vrata, koja se nalaze nasred debela
zida, ulazilo se u crkvu. Prvi joj dio proširio se s lijeva i desna te s
obje strane završuje u dvije panjege (C), gore svedene. U desnom
uglu istesana je od kamena klupa, a u njoj urezane su tri okrugle
jame, gdje bijahu nekoć smještene posude sa svetom vodom. Taj bap-
tisterij širok 7,50 m, odnosno 9,50 m, a dug 2,05 m. Glavni dio crkve,
koji slijedi za baptisterijem, uži je i razmjerno kratak 2,80x4,00 m.
S lijeve i desne mu strane isklesan je u stijeni obli niski ćemer oko
1,20 m dubok, u dnu te udubine urezan je u zid dvostruki krst, s
obje mu strane mjesec i sunce. Taj ćemer pokriva jedno 2 m duboku
raku (D). Lijeva raka iskopana je sasvim, a desna je tek začeta i jed-
va 10 cm pod podnicom iskopana. Te dvije rake zapremaju cijelu
dužinu pobočnih zidova same crkve, koja se prema prezbiteriju znat-
no raširuje. Oba pobočna zida završuju se tu u niz pilova (E), koji se
prema prezbiteriju razmiču. Prezbiterij uzak je, ali dug (2,94x10,66
m, te se popriječio preko crkve, kao krilo u krsta. S desne strane
započeta je ista taka panjega ali tek je jedno 20 cm duboko izvađena
stijena, pa je posao ostao nedovršen. S lijeve strane sanktuarija ima-
du u pobočnom zidu usječena mala niska vrata. Kroz tijesni hodnik
ulazi se tu u malu odajicu (F) - 1 m široku, 2 m dugu - a pošto je i
tu dno do neke dubljine iskopano, valjda je i tu imala biti raka, koja
stoji usporedo za prednjom rakom. Simetrički imala se jamačno i s
desne strane iskopati slična raka, ali tu su tek označena i slabo isko-
pana vrata. Dno crkve zaprema neki široki oltar. Nad prostranom i
podubokom apsidom, pod kojom se imao smjestiti žrtvenik, savio se
šiljasti gotski luk, a s lijeve i desne strane oltara, dva su slična luka,
samo manja. Te maljušne izbice (I), jamačno nijesu bile žrtvenici

135
već su možda ondje imali kod obreda sjediti viši svećenici. Desna je
dovršena te ima osim luka u pročelju s lijeve i desne strane po jedan
prozor, dočim je lijeva panjega tek na prosto prorezana i nedovršena.
Na lijevom dnu prezbiterija opet je u stijenu usječena panjega (H),
kao i u baptisteriju, od koje se time razlikuje, da joj prednju polu pri-
kriva niski široki ćemer, a dno manji šiljati svod. S obje strane oltara
iskopan je tijesan hodnik, koji se malo savio oko njega, a onda ostao
nedovršen. Bez sumnje imao je taj hodnik opasati oltar, te je tako
ovaj imao stajati osamljen, opasan korom, kako je to običajno u svih
crkava romanskoga stila. U dnu toga kora imala bi doći polukružna
konha, kojom završuje crkva. Kako se razabire iz tog kratkog opi-
sa, crkva nije dovršena, a ni osnova joj nije do kraja provedena. U
priloženim slikama ocrtao sam tu osnovu kako je do sada izgrađena,
nedovršena, i kako je osnova imala biti, pošto bi se gradnja dovršila.
Po toj osnovi bila bi crkva dosta široka, prostrana zgrada. Svod crkve
nejednak je te se mijenja. Nartex je u vrhu šćemeren običnim oblim
načinom, baptisterij i crkva poniskim oblim, kojega je u sredini nad-
visio uži gotski ćemer, sveden na šiljak. Taj svod pomno je izglađen.
Nad sanktuarijem nadvisio se uski, dugi, plitki svod, koji je zahvatio
cijelom dužinom od jednoga do drugoga kraja. Nekoliko koračaja
od ulaza, skoro nasred crkve nalazi se u podu četverokutna jama, a
niz nju proći ćeš preko nekoliko strmih stepenica u kriptu. To je ti-
jesna niska izba, 3,92 m duga, 4,22 m široka, 1,90 do 2,20 m visoka,
nepravilno istesana, a cijelu sredinu zaprema joj golemi, iz stanca
istesani žrtvenik, koji je dosegao do ćemera, te ondje s njime srastao.
U onoj ploči, koja se nad žrtvenikom osovila, prorezan je opet onaj
dvostruki krst s mjesecom i suncem - simboli mrtvačkog kulta - koje
već vidjesmo i iznad raka u gornjoj crkvi. Već je gore u onom mraku
i zagušljivom dimu zubalja mučno opstati, ali tu dolje atmosfera tako
je mutna, da čovjeku otima dah i sapu. Ta kripta bijaše glavna čest te
crkve, a u njoj imali su se služiti u srednjem vijeku mrtvački obredi.
Sa umjetničkog gledišta ne možemo ocijeniti tu gradnju, jer joj, kako
rekoh, fali svaki umjetnički nakit, a i sa građevnog gledišta moglo bi
se primijetiti, da joj visina nije ni u kakovom razmjeru sa duljinom
(ukupno 13,72 m) i širinom. Crkva je najviša pod gotskim svodom

136
na sredini, a i tu jedva 4,15 m, dočim je pri kraju tako nizak svod, da
ga se skoro glavom dotičeš.”324
Bez obzira na to što Truhelkin opis sadrži sve bitno o tom ob-
jektu, ipak sam zamolio za određene stručne dopune arhitekta Hi-
dajeta Kršlaka, koji je bio glavni urbanist grada Jajca 27 godina.
Njegove dopune Truhelkina opisa bile bi sljedeće: “Kroz katakombe
nije proticala voda, a nema ni tragova o protoku vode. Je li postojala
mogućnost proticanja vode, također je nevjerojatno, jer nema pri-
rodnih tragova mjesta izljeva. Naime, same katakombe su ugrađene
u jednu kamenu zaravan - terasu (396,40 nadmorske visine) koja ne-
posredno, graniči prijašnjim koritom rijeke Plive gdje ima sedrenih
naslaga, ali niže od terase katakomba 390,10 n. v. Sama je terasa od
pješčanog masiva kamena (sada nazvan Plivit) od kojega su građene
i građevine u Pešti i Beču, a poneko gradi i u okolici Jajca. Terasa se
tako proteže prema istoku i taj isti kameni masiv stalno se vidi na koti
373,72 n. v., a i tvrđava - kaštel je sagrađena na tom kamenom masivu
na 442,99 n. v. No, u visini katakomba, po obrubu vidi se sedra, te se
govori da je vodopad Plive i Vrbasa bio od katakomba do na istočnoj
strani građa kamenih i sedrenih masiva, na kojima su građene gra-
dske zidine 373,72 n. v. Navodno postoji (u prepričavanju) i tajni
izlaz iz katakomba vezan hodnikom od vodopada Plive na 344,30 n.
v., gdje se je snabdjevalo pri opsadi vodom.

DONJA PROSTORIJA

Priložena skica je stvarno stanje križa u donjoj prostoriji s pos-


toljem, što se vidi iz skice. Izmjere su dane u centimetrima. Ovaj križ
je potpuno završen, i čini se da je obrađen gotovo do brušenja. Svod
iznad križa je u stvari plafon donje prostorije i cijelo postolje je sa-
moniklo tijelo kamenog masiva poda, postolja i plafona besprekidno.
Znači, postolje križa, pod i plafon isklesani su u kamenom masivu,
kao, uostalom, i katakombe. Lijevo od križa vidi se krug prečnika 18
cm udubljen u postolje i u gornjem dijelu manji krug (valjak) koji
324
Ć. Truhelka, Katakombe u Jajcu. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Herce-
govini. IV/1892, 1, Sarajevo, str. 57-68.

137
je ostao, pa prosto se dobije dojam kao da visi, ili da je prilijepljen
za udubljenu kružnicu. Mali neiskopani krug (valjak) je prečnika 10
cm. Ova lijeva kružnica nije u cjelosti završena, znači, nije proko-
pana, gdje bi inače debljina, odnosno, dubina rupe trebala biti 35
cm. Mislim, da se je to imalo završiti, a ne da je to ostavljeno kao
konačno oblikovano. Desna je rupa postavljena simetrično lijevoj i
potpuno je završena i probijena dubine 35 cm te fino obrađena.

GORNJA ETAŽA

S lijeve strane prostorije na sredini zida grobnice D nalazi se


istovjetni po obliku i veličini križ kao i u donjoj prostoriji, samo je
taj križ na desnoj strani prema gledanju iz prostorije na grobnicu D
oštećen da li namjerno ili slučajno radi kamena, ne zna se, ali su i na
njemu krug lijevo s polumjesecom, koji se vidi (nedovršen) i desni
krug, koji se djelomično vidi, jer je razbijen. Ovaj križ i oštećenje
vidi se na fotografiji. Nadalje, na desnoj strani prostorije, iznad grob-
nice vide se tragovi također početka radova na križu, ali su samo
obilježene lijevo i desno kružnice i jedna manja rupa za križ. Znači,
to nije dovršeno. Mjerenjem udaljenosti rupa, u donjoj i gornjoj etaži
i u ovom nezavršenom križu, vidi se da su svi isti po obliku i veličini.
Pitate, kakvo je moje viđenje simbolike rupa pored križeva. Ako se
gleda na to kako je izvedeno, dobije se dojam polumjeseca, a unu-
tarnji krug (ili valjak kako je izveden) može biti i Sunce i Zemlja,
ako je Sunce s desne strane kao ‘dovršena rupa’. Međutim, lijeva
strana očito pokazuje polumjesec za okruglinom u danom momen-
tu zamračivanja Mjeseca... Jasno se vidi u donjoj etaži da se krug
s polumjesecom nalazi s lijeve strane, što se očito vidi i na križu
u gornjoj etaži i na započetom desnom križu. Znači, polumjesec je
uvijek u krugu i u istoj je ravni i unutarnja kružnica zamračivanja
dijela Mjeseca. Na svim križevima uvijek je, bez sumnje, desno sam
krug... U donjoj prostoriji može se hodati oko križa, a u gornjoj samo
kod lijevog oštećenog, može se doći iza, dok kod započetog desnog
križa ne može se doći, jer je to masiv. Interesantno je napomenuti da

138
je oltar u gornjoj prostoriji okrenut prema istoku, što nije slučaj kod
kršćana.”325
U znanosti su prihvaćeni Truhelkini zaključci o tom objektu.
Tako Đoko Mazalić ističe da je Truhelka opširno opisao tu građevinu
i da je njegov zaključak kako je ona imala poslužiti kao grobna crkva
Hrvoju i njegovima ispravan. “Možemo samo dodati da je ta pod-
zemna građevina imala da bude kripta pod jednom crkvom, koju je
Hrvoje kanio podići. To se vidi i iz fakta, da se išlo direktno u zemlju
i da bi prostorija zakisavala, odnosno bila plavljena vodom, kad ne
bi imala nad sobom zgradu, a da se radilo samo o grobnici kopala bi
se u visoke stijene koje su tu, odmah iznad katakombe nalaze. Vidi
se i po lijepom platou u koji je spuštena katakomba da je tu imala
biti crkva.” Đ. Mazalić je u prilogu svoga teksta donio crteže nedo-
vršenih figura isklesanih na ulazu i zaključio: “Vjerojatno je muška
figura imala da predstavi samoga Hrvoja, a ženska Jelenu Nelipiće-
vu, njegovu suprugu. Ta ženska figura ne drži križ, kako je to vidio
Truhelka, već neki drugi heraldički znak.”326
Ako se prihvati pretpostavka da je doista Hrvoje dao graditi te
katakombe, odnosno nastaviti prije započetu gradnju, neophodno je
istaknuti njegovo vjersko uvjerenje. Njemu je glavni cilj bio realizi-
ranje svoje moći. Pače, toliko, da se može zaključiti da je samo za to
i živio. Hrvoje, hrvatski velikaš,327 čija je žena (kći Ivana Nelipića)
bila pobožna katolkinja, držan je u tadanjim katoličkim krugovima
patarenom. U pismu Matije de San Miniato, tajnika kralja Ladislava
Napuljskoga od 11. srpnja 1403. godine stoji: “Taj je čovjek, pataren,
ali ima put, kojim bi se mogao privesti svetoj vjeri, a to je kad bi ga se
učinilo krajiškim grofom bosanskim, tako veli njegov prijatelj, nad-

325
Citati su navedeni prema pismu Hidajeta Kršlaka, koje je on poslao piscu ovog
teksta iz Jajca 10. prosinca 1985.
326
Đ. Mazalić, Stari grad Jajce, 92-93.
327
“Akad. rječnik tumači ime Hrvoje kao hipokoristikon od Hrvat, Hrvatin. Thal-
loczy također izrijekom ističe hrvatsko podrijetlo HRVOJEVO (Blagay-codex
pg. CXXIX, predgovor) a to se ionako najlakše tumači postojbinom njegova
roda, naime Donjim Krajima, s lijeve obale Vrbasa”. (F. Šišić, Vojvoda Hrvoje
Vukčić Hrvatinić i njegovo doba /1350-1416/. MH, Zagreb, 1902, str. 285.)

139
biskup spljetski.”328 Ovaj navod treba vrednovati u smislu da su tada
na Zapadu često sve nekatolike u Bosni držali za patarene. Vrlo je
važno da sam Hrvoje svoje nekatoličko uvjerenje ne naziva pataren-
stvom, već doslovno poganstvom. U jednom pismu kraljici Barbari,
koje se još u XVII. stoljeću čuvalo u arhivu obitelji Cindro u Splitu,
Hrvoje zaklinje kraljicu Barbaru (ženu ugarsko-hrvatskoga kralja Si-
gismunda) da ne dopusti da u starosti umre u poganskom obredu i
nevjeri, jer je jedva i teško dočekao vrijeme da se iz poganstva vrati
u katoličku vjeru.329 I iz nekih drugih detalja moguće je zaključiti da
je Hrvoje držan nevjernikom.330
Bez obzira na navedenu Hrvojevu izjavu činjenica je da katolič-
ka vjera Hrvoju nije ništa posebno značila, a što se osobito očitovalo
u tome da je on s Turcima sklopio savez i tako prvi uveo islam u Bo-
snu. Kad je 1. svibnja 1413. godine Hrvoje proglašen odmetnikom,
on je tada pozvao Turke koji su od 1414. godine počeli intenzivno
provaljivati u Bosnu i Hrvatsku. Hrvoje je prije smrti u travnju 1416.
godine bio neograničeni gospodar zapadne Bosne, ali drugi dio su
zauzeli Turci.331 Đ. Basler katakombe u Jajcu tretira kao “hram” za
328
Ljudevit Thalloczy, Vojvoda Hrvoja i njegov grb. GZM, IV/1892, knj, II, 172.
329
“Exoro serenitatem regiam et vestram maiestatem, ut iam in tempore senectu-
tis meae non permittant (me) mori in paganismo ritu et sub infidelitate, quia
vix et difficulter expectavi, ut ritus de paganismo convertat in fidem catholi-
cam, et possim dicto domino meo regi fideliter servire.” (D. Mandić, Bogomil-
ska crkva bosanskih krstjana. II. izdanje, str. 110.) Usp. Ivan Lucić, Povijesna
svjedočanstva o Trogiru. II, Čakavski sabor, Split, 1979, str. 855.
330
“Hrvojev misal završava starom misom u čast Muke te introitom i nepotpunom
oracijom mise za grijehe, premda im ovdje nije mjesto. Iza ovog teksta slijedi
oveća minijatura sv. Mihaela arkanđela koji stoji na zmaju, što je simbol pobje-
de nad zlom i grijehom. Kao da je naručitelj misala htio skinuti okove grijeha i
tražiti pobjedu i spasenje od sv. Mihaela za Hrvoju (ozloglašena patarena?) is-
pred njegove suverene figure na konju i njegova novog grba ‚herceg grada Spli-
ta’ na posljednjim stranicama misala.” (Marija Pantelić, Hrvojev misal i nje-
gov historijsko-liturgijski sastav. Str. 493. U: Hrvatskoglagoljski misal Hrvoja
Vukčića-Hrvatinića. str. 493. Priredili: Biserka Grabar - Anica Nazor - Marija
Pantelić. Zagreb-Ljubljana-Graz, 1973, str. XI + 513.)
331
Radi objektivnosti ipak treba navesti da Hrvoje u spomenutom pismu kraljici
Barbari upozorava da će se radi obrane od nasilja obratiti gdje bude mogao naći
zaštitu, a onda, kao usput, dodaje da se Bošnjaci već misle složiti s Turcima i da

140
Križ sa suncem i mjesecom u Katakombama u Jajcu

vršenje nekog mističnog rituala. “Prostor je prema grbu Hrvoja Vuk-


čića Hrvatinića, u predsoblju glavne dvorane, datiran pod konac XIV.
ili u prve godine XV. stoljeća. Hrvoje je bio član Zmajevog reda, tj.
organizacije koju je osnovao kralj Žigmund.”332
Ako su te katakombe doista Hrvojevo djelo, onda je, s obzirom
na njegovo vjersko uvjerenje, neophodno obratiti pozornost na posto-
jeću, makar i nedovršenu, simboliku u tom objektu. Ako objekt nije
njegovo djelo, onda je jednako zanimljivo značenje postojećih simbo-

su u tom smislu poduzeli i potrebne mjere. (Lucić, Povijesna svjedočanstva, str.


856). Činjenica je da se je u tadanjem kršćanskom svijetu savez s islamom jed-
va mogao zamisliti, ali sam Lj. Thalloczy u tekstu o Hrvoju ističe da se u XVI.
st. i francuski kralj Franjo I. u borbi protiv Karla V. udružio sa Sulejmanom Ve-
likim. (Thalloczy, Vojvoda Hrvoje, str. 177.)
332
Đ. Basler, Orfički elementi u simbolici stećaka. Dobri pastir XXVI, Sarajevo,
1976, str. 83-84. Red je utemeljen 1408. godine „u vezi s idejom ženskoga na-
sljedstva na ugarsko-hrvatskom prijestolju“. (Bilješka F. Šišića u: Starohrvatska
prosvjeta, n. s. I, 1927, br. 1-2, str. 128.)

141
la u njemu. Utvrđeno je da su simboli Sunca i Mjeseca prvobitno po-
ganski. Sunčeva božanstva (Mitra, Jupiter) prikazivana su sa Suncem
i Mjesecom sa svake strane. Rimski carevi kad su se poistovjećivali sa
“sol invictus” bili su smješteni između Sunca i Mjeseca. Prvi kršćani
u simbolici su slijedili tradiciju pa su antičke teme - uključivši i one iz
astralnoga kulta - prilagođivali svojoj vjeri.333 Već u III. stoljeću iznad
prikaza Dobrog Pastira vide se Sunce i Mjesec na jednoj kršćanskoj
lampi koja se nalazila u Kaiser-Museumu u Berlinu. Poslije se ta
konstelacija Sunca i Mjeseca ponavlja i na drugim motivima gdje se
pojavljuje Krist.334 Kako ističe Louis Hautecoeur već na prvim pri-
kazima raspeća možemo zabilježiti predstavljanje Sunca i Mjeseca.
Na paliju Achimima Panopolisa, koji se datira u vrijeme Justinijana,
Sunce i Mjesec zauzimaju mjesto iznad krakova križa i to Sunce s
desne, a Mjesec s lijeve strane Krista. Taj raspored prikazan je i na
minijaturi jednog Evanđelistara iz 586. godine. Raspeća s dva ne-
beska tijela vjerojatno su sirijskog podrijetla, a u VII. i VIII. stoljeću
prelaze na zapad (u Rimu se pojavljuju oko 650. godine na grobu sv.
Valentina). U tom rasporedu slijedila se stara tradicija (vjerojatno iz
astroloških učenja), prema kojoj Mjesec upravlja lijevom stranom
tijela, a Sunce desnom. Tako je Kristu Sunce bilo s desne strane, a
Mjesec s lijeve. Međutim, to nije bilo apsolutno pravilo, jer osobito
poslije XII. st. ima čestih slučajeva gdje je položaj dvaju nebeskih ti-
jela zamijenjen. U XV. i na početku XVI. stoljeća Sunce i Mjesec još
se nalaze na mnogim raspećima, ali se spuštaju i na horizont i tako
pojavljuju ispod krakova.335 Iz svega iznesenog proizlazi, da prika-
zivanje Sunca i Mjeseca iznad raspeća (križa) ne dopušta zaključak
da bi ta simbolika imala nekršćanski smisao. Međutim, u konkret-
nom slučaju katakomba u Jajcu susrećemo se s činjenicom prikaza
križa s dvostrukim horizontalnim krakovima. To je još interesantnije
kad znamo da se takvi križevi pojavljuju i na srednjevjekovnim bo-
sanskim stećcima. “Dvostruki, trostruki, ponovljeni krstovi najčešći
333
Usp. L. Hautecoeur, Le soleil et la lune dans les crucifixions. Revue Archeolo-
gique, cinquieme serie, sv. XIV, Paris, 1921. E. Leorux, str. 13-32.
334
Paul Thoby, Le Crucifix des Origines au Concile de Trente. Bellanger, Nantes,
1959, str. 30.
335
L. Hautecoeur, Le soleil et la lune, str. 13-32.

142
su sjeverno od Neretve, od Ljubuškog do Sinja.”336 Š. Bešlagić, koji
je te križeve vodoravna kraka prema stručnoj terminologiji nazvao
(bez obzira na njihove završetke) “lorenskim” ili dvostrukim križem,
evidentirao je do 1982. godine dvadeset i pet primjeraka na više od
900 ukupnih primjeraka različnih vrsta križeva.337 U stručnoj litera-
turi takvi križevi tretiraju se kao kršćanski simboli.338 I u katoličkim
crkvama ima primjera takvih križeva s dvostrukim horizontalnim
krakovima. Posebno je zanimljiv križ iz XII. stoljeća koji se nalazi
u riznici splitske katedrale, dakle, u gradu kojim je Hrvoje neko vri-
jeme vladao. Ipak je činjenica da je takvoj vrsti križeva pučko pra-
znovjerje pridavalo dimenzije određene magične moći. Taj tip križa
postaje osobito cijenjen već u ranom srednjem vijeku. U njemu se
gleda djelotvorna zaštita od nevremena i demonskih utjecaja, “sveti”
znak kod rođenja, ali i znakovit nadgrobni simbol.339
Teško je nešto više zaključivati o objektu u Jajcu i zbog činjenice
da je u cjelini i u detaljima ostao nedovršen. Moguće je, kako se i
pretpostavlja, da je gradnja započeta mnogo prije Hrvojeva vremena
i da je prvobitno imala sasvim drugu namjenu. Međutim, neprijepor-
no je da simbolika dvostrukog križa sa Suncem i Mjesecom iznad
krakova križa pripada srednjem vijeku. Iako su detalji simbola (križ s
dvostrukim krakovima, Sunce i Mjesec), pojedinačno uzeti, nazočni
na srednjovjekovnim stećcima, ipak toga motiva u njegovoj cjelovi-
tosti - konkretno iz tih katakomba - nema na stećcima. Objekt svojim
podzemnim kompleksom i nekim detaljima asocira na mogućnost
prvobitne gradnje za potrebe nekog magijskog kulta, ali postojeći
elementi, i bez obzira na nedovršenost, upućuju na njegovo moguće
kršćansko značenje.

336
M. Wenzel, Ukrasni motivi na stećcima. Veselin Masleša, Sarajevo, 1965, str.
92.
337
Š. Bešlagić, Stećci - kultura i umjetnost, str. 180,190.
338
I. Schwarz-Winklhofer i H. Biedermann, Das Buch der Zeichen und Symbolen.
Sammler, Graz, 1980, str. 81, 94-95.
339
Kriss-Rettenbeck, Bilder und Zeichen religiösen Volksglaubens. Georg D. W.
Callwey, München, 1971, str. 47, 48. Problematika takve vrste križeva detaljno
je obrađena u djelu: Hanns Otto Münsterer, Amulettkreuze und Kreuzamulette.
Fiedrich Pustet, Regensburg, 1983, str. 242.

143
OPORUKA GOSTA RADINA

† Neka je (u) sviden’je svemog(uće)ga g(ospo)dina b(og)a


i u znan’je samovladuštaago i b(la)goljubimaago gospodstva
dubrovač’koga, jere jaa, gost’ Radin’, buduće m(i)los’tiju b(o)žiom’
naměstan’ u svoioi pameti na svako cělo i istino ufan’je340, da mi
je nepotvoreno za mene i kon’341 mene. Postavih’ u kneza Tadioka
Maroevićja i u sinovca mu Maroja Naokovićja, kako se i što zdr’ži
i uzdr’ži u zapisěh i načiniěh’, koja pisma jedna esu u notari g(o)-
spodstva dubrovačkoga a druga pisma esu u mene gosta Radina od’
iste ruke kneza Tadioka Maroevićja i pod’ njegovu pečat’ věrovanu,
za ti za isti poklad’342, e k(a)da li (bi) se što zgodilo menie gostu
Radinu, smrt li ali koim’ drugim’ uzrokom’, tai pisma ostaju i esu
u Ivan Kaboga, koi se zdr’že u imenu u više r(e)čenieh’ pisměh’ i
poveljah’, za koi poklad’ s’da od’lučih’ i razredih’ na bol(j)i na pra-
vii način’ nego što se i kako imenuje u prvieh pisměh’. S’da ovoi
poslěgne343 od’ prvieh’ pis’mo učinismo, da zdr’ži vsa ina i po sem’
pismu moem’, gosta Radina, da se ima i hoće razrediti i uči(ni)ti za
moje r(e)čeno iman’e, koe se nahodi u prvěh više r(e)čenieh’ po-
veljah’, da se svakomu momu surodniku, a ili sluzi ali prijaatelju
na punu i na tvrdu moje razregen’je: Naipr’vo za moju dušu, gosta
Radina, šest sat’ dukat’ zlatieh’ da se dadu na službu božiju, tai šest
340
Riječ “namjestan” (namjesni) ima više značenja, koja dosada nisu sva utvrđe-
na. Smisao je ove rečenice u tome da Radin donosi odluku s potpunom sviješću.
(Nap. N. Klaić.)
341
Poslije. (Nap. N. Klaić.)
342
U poklad, tj. u pohranu daju se različite dragocjenosti i novac. Imućnici u zale-
đu obično su davali svoj imetak u poklad riznici dubrovačke općine ili kojem
dubrovačkom vlastelinu. (Nap. N. Klaić.)
343
Posljednje; Radin, naime, poništava svoje dotadašnje odluke i određuje ovom
posljednjom oporukom kako treba “na bolji i ispravniji način” podijeliti njego-
vu ostavštinu. (Nap. N. Klaić.)

145
sat’ dukat’ da se imaju podati razložno i načino(m’). Trista dukat’ da
se imaju i hoće dati u ruke net’ja344 mi, gosta Radina Seoničanina,
da on’ toi razděli s pravom’ dušom’ i z dobriem’ načinom’ kršteni-
em’, koi su prave věre apostolske, praviem’ kr’st’janom’ kmetem’ i
pravěm’ kmeticam’ krstjanicam’345, koi da za moju dušu svaki ve-
lik’ dan’ i svetu nedělju i svetu petku, na zemlju kolena poklečuće
gov(o)re svetu molivitvu(!) božiju, da bi nas’ iz’bavio g(os)pod’ bog’
od’ grěhov’ našieh’ i pomilovao na strašnom’ sudištu věku věkoma;
a navlašno da se toi děli stariem’ kmetem’ i kmeticam’, takoge tko
bi bili ubozi dobri muž’je346, od’ koe su godie vr’ste, ili krst’jane ili
krst’janice, koi grěha ne ljube347 da im’ imaa i hoće dělit r(e)čeni
neti mi Radin’, kako koga vidi i znaa od’ našega zakona, ili slěpa ili
hroma ili mlobna348 ili uboga, kako koga videći, nikomu tri perpere a
nikomu četiri a nikomu pet a nikomu šest a nikomu sedam a nikomu
osam, takoće i mr’sniem’ ljudem’349, prokaženiem’350 i slěpim’ i hro-
měm’ i gladniem’ i žedniem’ i starcem’ i staricam’: těm’ da se imaa i
hoće dav(a)ti, kako koga videće, na velike blage dni u svetu nedělju i
u svetu petku i navlašno na dan’ svetoga rožas’tva Hristova i na sveto
blagověšten’je i na sveto vz’krsen’je gospogn’je i na dan’ svetoga
Georgija moga kr’snoga imena, i na dan’ svetoga vz’nesen’ja g(o)-
spognja i na dan’ svetoga Petra i na dan’ svetoga Pavla i na dan’ sve-
toga Stěpana pr’vomučenika i na dan’ svetoga Mihail’ja arhangela,
na dan’ svete děve Marie, na dan’ svěh’ svetieh’: toi sve više pisano
imenovano, kako se i što u sem pismu zdr’ži, tei 300 dukat’ da ima
344
Nećak. (Nap. N. Klaić.)
345
U to vrijeme riječ “kmet” označuje već zavisnog seljaka, pa je ona zacijelo i ov-
dje upotrijebljena u tom smislu; prema tome se na tom mjestu govori o seoskom
stanovništvu “bosanske vjere”. (Nap. N. Klaić.)
346
Plemići. (Nap. N. Klaić.)
347
Izraz “koji grijeha ne ljube” upućuje na to da se radi o redovnicima, “krstjani-
ma” i “krstjanicama” u užem smislu riječi. (Nap. N. Klaić.)
348
Slaba. (Nap. N. Klaić.)
349
Pod “mrsnim ljudima” razumijeva Radin zacijelo one koji ne pripadaju njego-
voj crkvi, pa prema tome ne obdržavaju postove kao njezini vjernici; najvjero-
jatnije su to katolici na bosanskom (hercegovačkom) teritoriju. (Nap. N. Kla-
ić.)
350
Gubavci. (Nap. N. Klaić.)

146
dati knez’ Tadioko Marojevik’ i sinovac’ mu Maroje Naoković’ r(e)-
čenomu gostu Radinu svrhu njegove věre, koju věruje i posta, koi
posti, da ne može ni hoće na manje donesti ni učin(i)ti više pisanoga
imenovanoga 300 dukat, nego razděliti pravo i cělo i istino za moju
dušu, kako se i što više imenuje, ako neće biti pričešnik’351 božiem’
neposlušnikom’ i ako hoće, da mu je mirna i pok(o)ina duša prid’
višniem’ g(o)spodom’ b(o)gom’ i prěd’ svetom’ troicom’ nerazděli-
mom’, těm’ pravo da up(o)koi dušu moju, koliko ushoće g(ospo)d(i)n
b(o)g’ svemogući.
Takogere po ti način’ rěč’ po rěč’, slov(o) po slov(o), od’ těhie
naiprě šest sat’ dukat’ stalju a na ufan’je božie drugu tri sta dukat’
u oblast’ i razgledbu kneza Andruška Sorkočevićja i Tadioka Ma-
roevićja, da su oni tomui počelo i svrha, razredit i razdělit rečeno
zaduš’je moje, gosta Radina, po pravom’ pravilu ništetniem’ i ubozi-
em’, slěpiem’ i hromiem’, sirotam’ i udovicam’, za to pově i ostavih’
u njih’ moje rečeno zaduš’je svr’hu věre i duše plem(e)nstva njih’,
da děle, kako koga vide stara ili uboga a ili nevolna čověka, nikomu
3 dinare a někomu 4 dinare a někomu 5 a někom’ 6 a někomu 7 a
někomu mimo 8 dinara. K tomu da se imaju svěće žeći za dušu moju,
gosta Radina, u hraměh’ božieh’ na onei svete velike dni, koi se više
imenuju, svaku svetu nedělju i svetu petku. Od’ veće togai zadušja,
koe je od’lučeno na službu božiju i svieh’ svetěh’, jaa gost Radin, ne
znaje svr’šen’ja životu momu, k’da li, gdě li, u koe li vrěme, naredih’
i sredih’ i razpisah’ ostaalo pravo iman’je moje, bude zdrav’ u pameti
moioi, da stoi reč(e)no iman’je moje, sve pod’puno, menie za menie,
na moju volju, po svem’, u svem’ i po sve. A zgodilo li bi se s’mrt’
meně, gostu Radinu, ostaljam’ i nareguju ostalo moje imanje: naipr-
vo Vukavi krst’janici bratučedi mi, a kčerši352 Tvrtkovi 150 dukat’,
a gostu Radinu netju mi Seoničaninu 100 dukat’, a drugoi Vukavi
kr’stjanici mlaišoi353 Vuknin(oi) 100 dukat’; Stoisavi mlaišoi moioi
šest’ des’t’ dukat’; Vukni sestri moioi 360 dukat; a Vučici kčerši mo-
ioi 200 dukat; a trem’ kr’stjam’, koi su za mnom’ pošli, naipre da se
daa Vukše 60 dukat’, a Radoju 50 dukat’; Mil’savi kr’stjanici da se
351
Zapravo: učest’nik = sudionik. (Nap. N. Klaić.)
352
Sinovica, bratova kći. (Nap. N. Klaić.)
353
Služavka. (Nap. N. Klaić.)

147
daa 20 dukat’ a Radanu kr’st’janinu da se daa 60 dukat’. A od’ pro-
čieh’354 naiprie da se daa Pavi nevěsti355 mi s tremi sinmi dvě tisuće
dukat’ a kćerši mi Alinci 100 dukat, a sinovcu mi Vladislavu z duma
sinovma tisuću dukat’ a nevěsti mi K’tavi 100 dukat’. A slugam’ mo-
jem’, koi su za mnom’ pošli, naiprie Vukasu kom(o)rniku 100 du-
kat’, Radoslavu i bratu mu Vukiću Radilovićem’ 60 dukat’ Radovanu
Ostoiću 30 dukat’, a četirem’ Goitanovićem’, Radivoju i Mihoju i
Radosavu i Obradu, svěm’ njim’ 70 dukat’, tako da budu Mihoju
tridesti dukat’, a oniem sviem trem’ 40 dukat’. Radonji Vukotiću
40 dukat’, Vukiću Vukašinoviću 30 dukat’, Obradu i Milici, slugam’
Paviniem’, 10 dukat’, a Gjurenu i Ilie 10 dukat’ a našemu prijatelju,
knezu Tadioku Maroeviću, dvěsti dukat’ i šubu moju crvenu od’ ak-
samita356, podstavljenu ciblini357, koju mi je darovao gospodin kral’
Matijaš’, a knezu Andrušku 100 dukat’, za hram’ i za greb’, gdě mi
kosti budu i legu, 140 dukat’.
A ovoi neka se znaju pokladi, pravi gost’ Radin’, što je tko u
mene postavio, da mu ne izgine ni na manije doge358: naiprie bratu-
čeda mi, gosta Radivoja, 270 dukat’, toi da mu se daa dětetu, a sinu
Božićka Miloševićja Sěrčanice da mu se da 190 dukat’, a Vuoku,
gostu uskolpalskomu, 110 dukat’.
A ostalo moje iman’je, ili je u sudoveh’ ili u inom’ kovu359, toi
da razděle četiri sinovci moi Vladislav’ i Tvr’tko i Jurai i Radič’,
a ostalo pokuć’je i iman’je moje toi da je na glave Vukni i Vučici
i Mihni i Tvrtku i Jurju i Radiču, ili bi konji, ili su svite360 moje i
bisazi, ili koe godie pr’tište361, izam’362 šuba sa zlatom’: onai da e
Tvr’tku.

354
Ostalima. (Nap. N. Klaić.)
355
Bratova žena. (Nap. N. Klaić.)
356
Svilena tkanina. (Nap. N. Klaić.)
357
Krzno samura (zibelina). (Nap. N. Klaić.)
358
Dođe; đ se u bosančici piše katkad kao umekšano g. (Nap. N. Klaić.)
359
U kovanu posuđu ili drugoj kovini. (Nap. N. Klaić.)
360
Odijela, haljine. (Nap. N. Klaić.)
361
Ruho, roba. (Nap. N. Klaić.)
362
Osim. (Nap. N. Klaić.)

148
Toi sve više imenovano na ufan’je božie razdělismo i naredi-
smo, da dobar’način’ i razred’bu učine tomui svemu više pisani po-
četni i više imenovaani vlas’tele knez’ An’druško Sorkočević’ i knez’
Tadioko Maroević’ i š njim’ mojaa dva sinovca Vladislav’ i Tvr’tko.
Pisano lět g(o)spodneh’ na 1466. lěto m(ě)seca ženara 5. dan’
u Dubrovniku.363

363
Nada Klaić, Izvori za hrvatsku povijest, str. 316-319.

149
BIBLIOGRAFIJA
citiranih izvora i literature
I.

IZVORI

BANAŠEVIĆ, Nikola. Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja. Beograd:


Srpska književna zadruga, 1971. 301 str.
CONSTANTINUS Porphyrogennitus. O upravljanju carstvom / Konstantin
Porfirogenet; prijevod i komentari Nikola Tomašić (hrvatski), R J. H.
Jenkins (engleski); priređivač grčkog izvornika Gyula Moravcsik. Za-
greb: Dom i svijet, 2003. XVII, 407 str. (Biblioteka Povjesnica)
DENZINGER, Heinrich; Hünermann, Peter (priredili). Zbirka sažetaka vjero-
vanja, definicija i izjava o vjeri i ćudoređu. Đakovo: Karitativni fond
UPT “Ne živi čovjek samo o kruhu“, 2002. LX, 1330 str.
GRACIOTTI, Sante. I frammenti bosniaci di Monteprandone : edizione e in-
terpretazione. Ricerche slavistiche (Roma), 42 (1995), str. 125-181.
JALIMAM, Salih (priredio). Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske drža-
ve : (izbor). Tuzla: Historijski arhiv, 1997. 144 str.
KAMBER, Dragutin. Kardinal Torqemada i tri bosanska bogomila (1461).
Croatia sacra (Zagreb), 1932, 3, str. 27- 93.
KLAIĆ, Nada. Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine. Zagreb: Školska
knjiga, 1972. XII, 386 str.
KNIEWALD, Dragutin. Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjani-
ma. Zagreb: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, 1949. 166
str. + 8 tabli. P. o.: Rad JAZU ; knj. 270 (1949), str. 115-276 + 8 tabli.
KURIPEŠIĆ, Benedikt. Putopis kroz Bosnu, Srbiju, Bugarsku i Rumeliju 1530.
Sarajevo: Svjetlost, 1950. 54 str.
MUŽIĆ, Ivan (priredio). Hrvatska kronika : 547.-1089. 5. izd. Split: Marjan
tisak, 2002. 260 str., [64] str. s tablama.
ROTTENWÖHRER, Gerhard. Der Katharismus. Bad Honnef: Bock und Her-
chen, 1982-1993.
Bd. I/1: Quellen zum Katharismus. 1982. XVII, 161 str. ; Bd. I/2: Quel-
len zum Katharismus. Anmerkungen. 1982. 468 str. ; Bd. II/1: Der Kult,

153
die religiöse Praxis an Kult und Sakramenten der Katholischen Kirche.
Der Kult. 1982. XX, 447 str. ; Bd. II/2: Der Kult, die religiöse Praxis,
die Kritik an Kult und Sakramenten der Katholischen Kirche. Die re-
ligiöse Praxis. Die Kritik an Kult und Sakramenten der Katholischen
Kirche.1982. Str. 448-901 ; Bd. III: Die Herkunft der Katharer nach
Theologie und Geschichte. 1990. 655 str. ; Bd. IV/1: Glaube und Theo-
logie der Katharer. 1993. 493 str. ; Bd. IV/2: Glaube und Theologie der
Katharer. 1993. 448 str. ; Bd. IV/3: Glaube und Theologie der Katharer.
1993. 424 str.
ŠANJEK, Franjo. Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima : (13–15.
st.). Zagreb: Barbat, 2003. XLVI, 397 str.
ŠIŠIĆ, Ferdo (uredio). Letopis Popa Dukljanina. Beograd; Zagreb: Zaklada
tiskare narodnih novina, 1928. 480 str. (Posebna izdanja SANU; knj.
67. Filosofski i filološki spisi; knj. 18)
TOMA Arhiđakon. Historia Salonitana : povijest salonitanskih i splitskih prvo-
svećenika / predgovor, latinski tekst, kritički aparat i prijevod na hrvat-
ski jezik Olga Perić. Split: Književni krug, 2003. XXII, 530 str. (Knjiga
Mediterana; 30)
TORQUEMADA, Juan de. Symbolum pro informatione manichaeorum : (el
bogomilismo en Bosnia). Burgos: Hijos de J. Rodríguez, 1958. 147 str.
(Publicaciones del Seminario Metropolitano de Burgos. Serie B ; 3)
TRUHELKA, Ćiro. Testamenat gosta Radina. Glasnik Zemaljskog muzeja u
Sarajevu, 23 (1911), 3, str. 355-375.
VEGO, Marko. Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine. Sara-
jevo: Zemaljski muzej, 1962-1970. Knj. 1: 1962. 72 str. ; Knj. 2: 1964.
61 str. ; Knj. 3: 1964. 63 str. ; Knj. 4: 1970. 175 str.

154
II.

LITERATURA

ALIČIĆ, Ahmed S. Popis bosanske vojske pred bitku na Mohaču 1526. godine.
Prilozi za orijentalnu filologiju (Sarajevo), 25 (1975), str. 171-177.
ALIĆ, Salih. Bosanski krstjani i pitanje njihovog porijekla i odnosa prema
manihejstvu. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite
istražuvanja : materijali od simpoziumot. Skopje: Makedonska akade-
mija na naukite i umetnostite [etc.], 1982. Str. 153-193.
ANĐELIĆ, Pavao. Bobovac i Kraljeva Sutjeska : stolna mjesta bosanskih vla-
dara u XIV i XV stoljeću. Sarajevo: Sarajevo Publishing, 2004. 329 str.
ANĐELIĆ, Pavao. Doba srednjovjekovne bosanske države. U: Kulturna isto-
rija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja
pod osmansku vlast. Prerađeno i dopunjeno izd. Sarajevo: Veselin Ma-
sleša, 1984. Str. 435-579.
ANĐELIĆ, Pavao. Studije o teritorijalno-političkoj organizaciji srednjovje-
kovne Bosne. Sarajevo: Svjetlost, 1982. 242 str.
ANGELOV, Dimitar. Il bogomilismo : un’eresia medievale bulgara. Roma:
Bulzoni, 1979. 547 str.
ANTOLJAK, Stjepan. Hrvatska historiografija do 1918. Knj. 1. Zagreb: NZ
Matice hrvatske, 1992. 457 str., [16] str. s tablama.
ATANASIO. Trattati contro gli ariani. Roma: Città nuova, 2003. 359 str.
BABIĆ, Anto. Uvod u istoriju srednjovjekovne bosanske države. U: Prilozi za
istoriju Bosne i Hercegovine. Knj. I: Društvo i privreda srednjovjekov-
ne bosanske države. Sarajevo: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i
Hercegovine, 1987. Str. 21-83.
BADURINA, Anđelko (uredio). Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike za-
padnog kršćanstva. Zagreb: Liber : Kršćanska sadašnjost : Institut za
povijest umjetnosti, 1979. 621 str.

155
BARADA, Miho; Katić, Lovro; Šidak, Jaroslav. Hrvatska poviest za VIII. ra-
zred srednjih škola. Zagreb: Nakladni odjel Hrvatske državne tiskare,
1943. 204 str.
BARADA, Miho. Osvrt na odgovor J. Šidaka. Nastavni vjesnik (Zagreb), 50
(1941/1942), sv. 1 (rujan/listopad), str. 17-20.
BARADA, Miho. Šidakov problem „Bosanske Crkve“. Nastavni vjesnik (Za-
greb), 49 (1940/41), 6, str. 398-411.
BASLER, Đuro. Bosanska crkva do 1203. godine. Pregled (Sarajevo), 63
(1973), 203, str. 297-304.
BASLER, Đuro. Die Bosnische Kirche im frühen Mittelalter. U: Vita religiosa
morale e sociale ed i concili di Split (Spalato) dei secc. X-XI : atti del
symposium… Padova: Antenore, 1982. Str. 363-373.
(BASLER, Đuro). KUJUNDŽIĆ, Juraj (pseudonim). Crkvene prilike u Bosni
za vrijeme ranog srednjeg vijeka. Nova et vetera (Sarajevo), 30 (1980),
2, str. 181-185.
BASLER, Đuro. Gnostički elementi u temeljima crkve bosanske. U: Radovi
sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. Zenica:
Muzej grada Zenice, 1973. Str. 267-276.
BASLER, Đuro. Katolička crkva u Bosni pod konac srednjeg vijeka. Nova et
vetera (Sarajevo), 29 (1979), 1, str. 195-199.
BASLER, Đuro. Orfički elementi u simbolici stećaka. Dobri pastir (Sarajevo),
26 (1976), str. 79-96.
BASLER, Đuro. Porijeklo naziva ‘pataren’. Pregled (Sarajevo), 11 (1974), str.
1203-1206.
(BASLER, Đuro). KUJUNDŽIĆ, J.[Juraj] (pseudonim). Problematika stećaka
i romanike u Bosni i Hercegovini. Nova et vetera (Sarajevo), 30, (1980),
1, str. 237-255.
BENAC, Alojz. Jedan istorijski pogled na izučavanje stećaka. U: Bogomilstvo-
to na Balkanot vo svetlinata na najnovite istražuvanja : materijali od
simpoziumot. Skopje: Makedonska akademija na naukite i umetnostite
[etc.], 1982. Str.195-205.
BENAC, Alojz. Srednjovjekovni stećci od Slivna do Čepikuća. Anali Historij-
skog instituta u Dubrovniku, 2 (1953), str. 59-85.
BENAC, Alojz. Stećci. Beograd: “Jugoslavija”, 1967. XXIV, 46 str.

156
BENKOVIĆ, Ambrozije. Naselja Bosne i Hercegovine sa katoličkim stanov-
ništvom. Katoličke župe Bosne i Hercegovine i njihove filijale od XII.
vijeka do danas. Đakovo: Vl. naklada, 1966. 123 str.
BEŠLAGIĆ, Šefik. Stećci - kultura i umjetnost. Sarajevo: „Veselin Masleša“,
1982. 638 str.
BEŠLAGIĆ, Šefik. Stećci i njihova umjetnost. Sarajevo: Zavod za izdavanje
udžbenika, 1971. 158 str.
BLEHOVA-Čelebić Lenka. Hrišćanstvo u Boki : 1200–1500 : Kotorski dis-
trikt. Podgorica: Pobjeda : Istorijski institut Crne Gore ; Cetinje : Na-
rodni muzej, 2006. 649 str.
BOJANOVSKI, Ivo. Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo: Akademi-
ja nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, 1988. 432 str.
La BOSNIE-Herzegovine a l’ exposition internationale universalle de 1900 a
Paris. Vienne: Adolphe Holzhause, 1900. 135 str.
BORAK, Hadrijan (priredio). Redovnička pravila. Zagreb: Kršćanska sadaš-
njost, 1985. 359 str.
BRKOVIĆ, Milko. Srednjovjekovna Bosna i Hum : identitet i kontinuitet. Mo-
star: Crkva na kamenu, 2002. 266 str.
BUTURAC, Josip; Ivandija, Antun. Povijest Katoličke Crkve među Hrvatima.
Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1973. 372 str.
CONGAR, Yves. „Arriana haeresis“ come désignation du néomanichéisme
au XIIe siècle. Revue des sciences philosophiques et théologiques, 43
(1959), str. 449-461.
COULIANO, Ioan P. I miti dei dualismi occidentali : dai sistemi gnostici al
mondo moderno. Milano: Jaca Book, 1989. 326 str.
COURTH, Franz. Sakramenti. Đakovo: Forum bogoslova, 1997. 559 str. (Bi-
blioteka Teološki priručnici ; 6)
CRACCO, Giorgio. Pataria: “opus” e “nomen” : (tra verità e autorità). U:
Medioevo ereticale / a cura di Ovidio Capitani. Bologna: Il Mulino,
1977. Str. 153-184.
ČREMOŠNIK, Gregor. Oko bogumilstva u srednjovjekovnoj Bosni. Prosveta,
31 (1937), 1, str. 10-16.
ČREMOŠNIK, Gregor. Zadnja raziskovanja o bosanskih bogomilih. Zgodo-
vinski časopis (Ljubljana), 18 (1964), str. 229-236.
ĆIRKOVIĆ, Sima; Mihaljčić, Rade (priredili). Leksikon srpskog srednjeg veka.
Beograd: Knowledge, 1999. XI, 834 str.

157
ĆOROVIĆ, Vladimir. Historija Bosne. Knj. 1. Beograd: Srpska kraljevska aka-
demija, 1940. 658 str.
ĆOŠKOVIĆ, Pejo. Crkva bosanska u XV. stoljeću. Sarajevo: Institut za istoriju,
2005. 559 str.
ĆOŠKOVIĆ, Pejo. Interpretacija Kniewaldova kritičkog izdanja Bilinopoljske
izjave. Prilozi (Sarajevo), 32 (2003), str.75-117.
DEMISCH, Heinz. Erhobene Hände : Geschichte einer Gebärde in der bilden-
den Kunst. Stuttgart: Urachhaus, 1984. 410 str.
DEMOVIĆ, Miho. Sveti Pavao bio na Mljetu i osnovao pracrkvu? Glas konci-
la, 47 (2008), br.16 (od 20. 4.), str. 25.
DETELIĆ, Mirjana. Sveta Petka i petak. Istočnik, 1997, 24, str. 66-76.
DETELIĆ, Mirjana. Sveta Petka u sivoj zoni usmene književnosti. U: Kult sve-
tih na Balkanu. Kragujevac: Centar za naučna istraživanja Srpske aka-
demije nauka i umetnosti i Univerziteta, 2001. (Biblioteka Liceum ;
knj. 5). Str. 123–135.
DRAGANOVIĆ, Krunoslav. Bosna u očima apostolskog vizitatora Petra Ma-
sarechija g. 1624. Sarajevo, 1936. Str. 215-225. P. o.: Kalendar “Napre-
dak” (Sarajevo) ; 27, 1937.
DRAGANOVIĆ, Krunoslav. Katolička crkva u Bosni i Hercegovini nekad i da-
nas : (Prilog uz istoimenu historijsko-statističku kartu). Zagreb, 1934.
42 str.
DRAGANOVIĆ, Krunoslav. Katolička crkva u sredovječnoj Bosni. U: Povijest
Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463. Knj. 1. 2.
izd. Sarajevo: HKD Napredak, 1991. Str. 685-766.
DRAGOJLOVIĆ, Dragoljub. Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Azij. Knj. 1:
Bogomilski rodonačalnici. Beograd: Srpska akademija nauka i umetno-
sti, 1974. XVI, 233 str. (Posebna izdanja / SANU, Balkanološki institut;
knj. 2)
DRAGOJLOVIĆ, Dragoljub. Bogomilstvo na Balkanu i u Maloj Aziji. Knj. 2:
Bogomilstvo na pravoslavnom istoku. Beograd: Srpska akademija nau-
ka i umetnosti, 1982. 234 str. (Posebna izdanja / SANU, Balkanološki
institut ; knj. 15)
DRAGOJLOVIĆ, Dragoljub. Istorija srpske književnosti u srednjovekovnoj
bosanskoj državi. Novi Sad: Svetovi, 1997. 231 str.
DRAGOJLOVIĆ, Dragoljub. Krstjani i jeretička crkva bosanska. Beograd:
Srpska akademija nauka i umetnosti, Balkanološki institut, 1987. 281
str. (Posebna izdanja / SANU, Balkanološki institut ; 30)

158
DRAGOJLOVIĆ, Dragoljub. Srednjovekovne dualističke jeresi i arijanstvo.
Balcanica (Beograd), 7 (1976), str. 91-92.
DUJČEV, Ivan. I „Responsa“ di Papa Nicolò I. ai Bulgari neoconvertiti. Mila-
no, 1968. Str. 403-428. P. o.: Aevum ; 42 (1968), 5/6.
DUVERNOY, Jean. Le catharism : la religion des cathares. Toulouse: Privat,
1979. 404 str.
DŽAJA, Srećko M. Bosansko srednjovjekovlje kroz prizmu bosanske krune,
grba i biskupije. Jukić (Sarajevo), 15 (1985), str. 81-102.
DŽAJA, Srećko M. Die «Bosnische Kirche» und das Islamisierungs-problem
Bosniens und der Herzegowina in den Forschungen nach dem zweiten
Weltkrieg. München: Rudolf Trofenik, 1978. 145 str.
DŽAJA, Srećko M. Ideološki i politološki aspekti propasti bosanskog kraljev-
stva 1463. godine. Croatica Christiana Periodica, 10 (1986), 18, str.
206-214.
DŽAJA, Srećko M. Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine : pre-
demancipacijsko razdoblje 1463.–1804. 2. popravljeno i dopunjeno
izd. Mostar: ZIRAL, 1999. 336 str.
DŽAJA, Srećko M. Konfessionalität und Nationalität Bosniens und der Herze-
gowina. München: R. Oldenbourg Verlag, 1984. 304 str.
DŽAJA, Srećko M. Od bana Kulina do austro-ugarske okupacije. U: Katoli-
čanstvo u Bosni i Hercegovini. Sarajevo: Napredak, 1993. Str. 37-78.
DŽAJA, Srećko M. Rimski izvori o propasti bosanskog kraljevstva 1463. g.
Croatica christiana periodica, 10 (1986), 18, str. 211-214.
EGGERS, Martin. Das „Großmährische Reich“ : Realität oder Fiktion? ; Eine
Neuinterpretation der Quellen zur Geschichte des mittleren Donaurau-
mes im 9. Jahrhundert. Stuttgart: Anton Hiersemann, 1995. IX, 525 str.
FINE, John V. A. The Bosnian Church : a new interpretation. Boulder: “East
European Quarterly”; New York: Distributed by Columbia University
Press, 1975. IX, 447 str.
FINE, John V. A. Zaključci mojih posljednjih istraživanja o pitanju Bosanske
Crkve. U: Bogomilstvoto na Balkanot vo svetlinata na najnovite istra-
žuvanja : materijali od simpoziumot. Skopje: Makedonska akademija
na naukite i umetnostite [etc.], 1982. Str.127-132.
FUCHS, Siegfried. Kunst der Ostgotenzeit. Berlin: Walter de Gruyter, 1944.
120 str.

159
GAVRAN, Ignacije. Čiji su bosanski krstjani? Kalendar Svetog Ante (Saraje-
vo), 1997(1996), str. 41-48.
GEORGES, Karl Ernst. Ausführliches Lateinisch-Deutsches Handwörtebuch.
Sv. 2. Darmstadt: Wissenschaftliche Buchgesellschaft, 1998. 3108 str.
GIESECKE, Heinz-Eberhard. Die Ostgermanen und der Arianismus. Leipzig;
Berlin: Teubner, 1939. 222 str.
GLASER, Franz. Frühes Christentum im Alpenraum. Darmstadt: Wissenschaf-
tliche Buchgesellschaft, 1997. 203 str.
GLUŠAC, Vaso. Istina o bogomilima. Beograd: Književne novine, 1992. 326 str.
GLUŠAC, Vaso. Problem bogomilstva i pravoslavlje „crkve bosanske”. Go-
dišnjak Istoriskog društva BiH (Sarajevo), 5 (1953), str. 105-138.
GOMBAČ, Boris. Atlante storico dell’Adriatico orientale. Pontedera: Bande-
cchi & Vivaldi, 2007. XVI, 469 str.
GORYS, Erhard. Leksikon svetaca. Jastrebarsko: Naklada Slap, 2003. 470 str.
HACHMANN, Rolf. Die Goten und Skandinavien. Berlin: Walter de Gruyter,
1970. XIII, 584.
HADŽIJAHIĆ, Muhamed. Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und
als territoriales Substrat. Südost-Forschungen (München), 42 (1983),
str. 11-60.
HADŽIJAHIĆ, Muhamed. O jednom manje poznatom domaćem izvoru za pro-
učavanje crkve bosanske. Sarajevo, 1974. Str. 55-109. P. o.: Prilozi In-
stituta za istoriju ; 10 (1974), 12.
HADŽIJAHIĆ, Muhamed. Orijentalne ili slavensko-orijentalne tradicije? So-
ciologija (Sarajevo), 17 (1975), 4, str. 679-683.
HADŽIJAHIĆ, Muhamed. Povijest Bosne u IX i X stoljeću. Sarajevo: BZK
Preporod, 2004. 336 str.
HAENDLER, Gert. Geschichte des frühmittelalters und der germanenmission
/ von Gert Haendler. Geschichte der slavenmission / von Gunther Stokl.
2. erg. Aufl. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 1976. 93 str. (Die
Kirche in ihrer Geschichte ; Bd.2, Lfg. E)
HAMM, Josip. Glagoljica i sv. Braća. Hrvatska smotra, 7 (1939), 9, str. 435- 447.
HAŠIMBEGOVIĆ, Elma. Prve vijesti o pojavi hereze u Bosni. U: Prilozi (Sa-
rajevo), 32 (2003), str. 39-47.
HAUTECOEUR, Louis. Le soleil et la lune dans les crucifixions. Revue
Archéologique (Paris), 14 (1921), str. 13-32.

160
HEWSEN, Robert H. The Geography of Ananias of Sirak / introd., transl.,
and commentary by Robert H. Hewsen. Wiesbaden: Ludwig Reichert,
1992. XII, 467 str.
HOERNES, Moriz. Mittelälterliche Grabdenkmäler in der Hercegovina. Mit-
teilungen der K.K. Zentral-Kommission zur Erforschung und Erhaltung
der Kunst- und Historischen Denkmäler (Wien), N.F. 8 (1882), str. 19-
25.
HRABAK, Bogumil. Hercegovački Vlasi u XV. stoljeću. Radovi ANUBiH (Sa-
rajevo), 73 (1983), str. 150-151.
IMAMOVIĆ, Enver. Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i
Hercegovine. Sarajevo: „Veselin Masleša“, 1977. 518 str.
IMAMOVIĆ, Enver. Počeci kršćanstva na tlu Bosne i Hercegovine u svjetlu
pisanih izvora i arheoloških spomenika. Tribunia (Trebinje), 1983, 7,
str. 37-59.
ISIDOR. Geschichte der Goten, Vandalen und Sueven. Essen ; Stuttgart : Pha-
idon, 1986. 135 str.
ISTORIJA Crne Gore. Knj. 1: Od najstarijih vremena do kraja XII vijeka / auto-
ri Zarije Bešić, Draga Garašanin, Milutin Garašanin, Jovan Kovačević.
Titograd: Redakcija za istoriju Crne Gore, 1967. XIII, 508 str.
IVANIŠEVIĆ, Milan. Uspomena splitskoga arhiđakona Tome na godinu 1222.
(Rukopis). 13 str.
JALIMAM, Salih. Historija bosanskih bogomila. Tuzla: IPP Hamidović, 1999.
315 str.
JAPUNDŽIĆ, Marko. Hrvatska glagoljica. Hrvatska revija (Buenos Aires), 13
(1963), sv. 4(52), str. 51-60.
JAPUNDŽIĆ, Marko. Hrvatska glagoljica. Zagreb: Hrvatska uzdanica, 1998.
100 str.
JAPUNDŽIĆ, Marko. Tragom hrvatskoga glagolizma. Zagreb: Provincijalat
franjevaca trećoredaca : Kršćanska sadašnjost, 1995. 209 str.
JARAK, Mirja. Povijest starokršćanskih zajednica na tlu kontinetalne Hrvat-
ske. U: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde / urednik Željko Demo.
Zagreb: Arheološki muzej, 1994. Str. 17-39.
JARNUT, Jörg. Geschichte der Langobarden. Stuttgart [etc.]: Verlag W. Kohl-
hammer, 1982. 163 str.
JELENIĆ, Julijan. De patarenis Bosnae / P. Julianus Jelenić. Disertacija. Sara-
jevo: Typis Vogler & Co, 1908. 121 str.

161
JELENIĆ, Julijan. Kultura i bosanski franjevci . Sv. 1. Sarajevo: Prva hrvatska
tiskara Kramarić i M. Raguz, 1912. 256 str.
JELENIĆ, Julijan. Povijest Hristove crkve. 3 sv. Zagreb, 1921-1928. Kn. 1:
(Godina 1.-313.). Zagreb: Tiskara C. Albrecht, 1921. XLVIII, 194 str. ;
Kn. 2: (Godina 313.-692.). Zagreb: Savez Trećega reda, 1924. 184 str.
JOSIPOVIĆ, Marko. Literarna ostavština krstjana Crkve bosanske i dualistički
svjetonazor. U: Fenomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu :
zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju ; Zagreb: Hrvatski institut
za povijest, 2005. Str. 563-586.
KLAIĆ, Nada. Srednjovjekovna Bosna. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1989.
344 str.
KLAIĆ, Vjekoslav. „Bosanska crkva“ i patareni. U: Crtice iz hrvatske prošlo-
sti / Vjekoslav Klaić. Zagreb: Matica hrvatska, 1928. Str. 69-87.
KLAIĆ, Vjekoslav. Hrvati i Hrvatska : ime Hrvat u povijesti slavenskih naro-
da. Zagreb: Matica hrvatska, 1930. 73 str.
KLAIĆ, Vjekoslav. Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb, 1982. 352 str.
Der KLEINE Pauly : Lexikon der Antike : [in fünf Bänden] / hrsg. von Konrat
Ziegler, Walther Sontheimer, Hans Gärtner. München: Deutscher Tas-
chenbuch Verlag, 1979. Bd. 5: 1651 str.
KNEZOVIĆ, Oton. Bosna i Hercegovina od sebe naroda do XII. stoljeća. U:
Povijest Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463.
Knj. 1. 2. izd. Sarajevo: HKD Napredak, 1991. Str.159-195.
KRASIĆ, Stjepan. Dominikanci : povijest Reda u hrvatskim krajevima. Zagreb: Hr-
vatska dominikanska provincija : Nakladni zavod Globus, 1997. 236 str.
KRASIĆ, Stjepan. Dominikanci u srednjovjekovnoj Bosni. Đakovo: Karitativni
fond UPT “Ne živi čovjek samo o kruhu“, 1996. 97 str.
KULTURNA istorija Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do pada
ovih zemalja pod Osmansku vlast / Alojz Benac et al. 2. prerađeno i
dopunjeno izd. Sarajevo: Veselin Masleša, 1984. 589 str.
KUNA, Herta. Bosanski rukopisni kodeksi u svijetlu južnoslavenskih redakcija
staroslavenskog. U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i
evropska kultura“. Zenica: Muzej grada Zenice, 1973. Str. 89-102.
KURELAC, Miroslav. Narativni izvori. U: Hrvatska i Europa. Sv. 1: Srednji
vijek (VII.-XII. stoljeće). Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjet-
nosti : AGM [etc.], 1997. Str. 321-336.

162
KUTZLI, Rudolf. Die Bogumilen : Geschichte, Kunst, Kultur. Stuttgart: Ura-
chhaus, 1977. 262 str.
KUTZLI, Rudolf. Langobardische Kunst. Stuttgart: Urachhaus, 1974. 256 str.
LASIĆ, Vinko D. Pleterni ukras od najstarijih vremena do danas : njegov li-
kovni oblik i značenje. Chicago: ZIRAL, 1995. 918 str.
LAUTERBACH, Sabine. Das Testament des Gost Radin : Studien zur «Bo-
snischen Kirche» des ausgehenden Mittelalters. Diss. phil. München,
1944. 161 str.
LEXIKON des Mittelalters. München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 2002.
Bd. 2: VIII, 2222 str. ; Bd. 6: 2219 str.
LOOIJENGA, Tineke. Who wrote the Breza futhark, and why? U: Grippe, Kamm
und Eulenspiegel : Festschrift für Elmar Seebold zum 65. Geburtstag /
hrsg. von Wolfgang Schindler und Jürgen Untermann. Berlin ; New York:
Walter de Gruyter, 1999. Str. 263-276.
LUCIĆ, Ivan. Povijesna svjedočanstva o Trogiru. Sv. 2. Split: Čakavski sabor,
1979. Str. 723-1220.
LUFT, R.[Robert]. Die Goten unter dem Kreuz. Leipzig: Adolf Klein Verlag,
1935. 56 str.
MAJNARIĆ Pandžić, Nives (uredila). Ćiro Truhelka : zbornik. Zagreb: Matica
hrvatska, 1994. 123 str.
MAKSIMOVIĆ, Jovanka. Slikarstvo minijatura u srednjovekovnoj Bosni.
Zbornik radova Vizantološkog instituta SANU, 17 (1976), str. 175-187
+ 33 slike.
MANDIĆ, Dominik. Bogomilska crkva bosanskih krstjana. Chicago: The Cro-
atian Historical Institute, 1962. 508 str.
MANDIĆ, Dominik. Bosna i Hercegovina : povjesno-kritička istraživanja. 2.
izd. 3 sv. Chicago: ZIRAL, 1978-1982.
Sv. 1: Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovi-
ne. Chicago; Roma: ZIRAL, 1978. 605 str. ; Sv. 2: Bogomilska crkva
bosanskih krstjana. Chicago; Roma; Zürich; Toronto: ZIRAL, 1979.
620 str. ; Sv. 3: Etnička povijest Bosne i Hercegovine. Chicago; Roma:
ZIRAL, 1982. 706 str.
MANDIĆ, Dominik. Herceg-Bosna i Hrvatska. Hrvatska revija (Buenos Ai-
res), 13 (1963), sv. 4 (52), str. 423-462.
MAREVIĆ, Jozo. Latinsko-hrvatski enciklopedijski rječnik. Sv. 1. Velika Gori-
ca: Marka ; Zagreb: Matica hrvatska, 2000. 1823 str.

163
MARGETIĆ, Lujo. Neka pitanja abjuracije iz 1203. godine. U: Fenomen „kr-
stjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. Sarajevo: In-
stitut za istoriju ; Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2005. Str. 27-103.
MATANIĆ, Atanazije. I «krstjani» di Bosnia alla luce dei loro monumenti di
pietra, Maja Miletić, Roma, 1957… (Prikaz). Hrvatska revija, 9 (1959),
1, str. 89-94.
MATANIĆ, Atanazije. Novije oko bogumila ili patarena. Hrvatska revija (Bue-
nos Aires), 4 (1954), br. 4, str. 377-380.
MATANIĆ, Atanazije. Pitanje povijesti veze između starovjekovnih manihejaca
i srednjovjekovnih dualističko-gnostičkih kršćanskih heretika (s poseb-
nim osvrtom na „bosanske krstjane“). U: Kršćanstvo srednjovjekovne
Bosne : radovi Simpozija povodom 9 stoljeća spominjanja Bosanske
biskupije (1089-1989) / priredili Želimir Puljić, Franjo Topić. Sarajevo:
Vrhbosanska visoka teološka škola, 1991. (Studia Vrhbosnensia ; 4).
Str 143-155.
MATKOVIĆ, Petar. Putovanja po Balkanskom poluotoku XVI. vieka. Rad Ju-
goslavenske akademije znanosti i umjetnosti (Zagreb), 56 (1881), str.
141-232.
MAŽURANIĆ, Vladimir. Prinosi za hrvatski pravno-povjestni rječnik. Zagreb:
Informator, 1975.
Pretisak iz 1908-1922. Dio 1: XIX, 885 str. ; Dio 2: Str. 886-1756 + XV,
74 str.
MENGHIN, Wilfried. Die Langobarden. Stuttgart: Konrad Theiss Verlag,
1985. 236 str.
MENIS, Gian Carlo (redaktor). I Longobardi. Milano. Electa, 1990. 492 str.
MIGOTTI, Branka. Arheološka građa iz ranokršćanskog razdoblja u kontinen-
talnoj Hrvatskoj. U: Od nepobjedivog sunca do sunca pravde / urednik
Željko Demo. Zagreb: Arheološki muzej, 1994. Str. 41-70.
MIJATOVIĆ, Anđelko. Problem nestanka ”Crkve bosanske” u poratnoj histo-
riografiji. Croatica cristiana periodica (Zagreb), 2 (1978), 2, str. 2-13.
MIKIĆ, Živko. Antropološki prikaz srednjovekovnih stanovnika Ričica. U: Ri-
čice : nekropole stećaka. Split: Regionalni zavod za zaštitu spomenika
kulture, 1983. Str. 45-59.
MIKIĆ, Živko. Dinarski antropološki tip sa srednjovekovne nekropole Raška
Gora - Stećci kod Mostara. Godišnjak / Akademija nauka i umjetno-
sti Bosne i Hercegovine, Centar za balkanološka ispitivanja, knj. 17
(1978), 2, str. 223-280.

164
MILETIĆ, Maja. I «krstjani» di Bosnia alla luce dei loro monumenti di pietra.
Roma: Pont. Institutum Orientalium Studiorum, 1957. 185 str. (Orien-
talia christiana analecta ; 149)
MÜNSTERER, Hanns Otto. Amulettkreuze und Kreuzamulette. Regensburg:
Fiedrich Pustet, 1983. 242 str.
MUŽIĆ, Ivan. Kontinuitet poganske simbolike u nekropolama sa stećcima. U:
Hrvati i autohtonost na teritoriju rimske Dalmacije / Ivan Mužić. 7. izd.
Split: Knjigotisak, 2001. Str. 321-348.
MUŽIĆ, Ivan. O vjerovanjima predkršćanske Europe - Štovanje mjeseca na
teritoriju Hrvata. Str. 5-26. U: Nenad Cambi, Heinrich i Ingrid Kusch,
Ivan Mužić Mjesec u Hrvata i Zmajeva pećina. 2. izd. Split: Naklada
Bošković, 2004. 180 str.
MUŽIĆ, Ivan. Ostaci kulta pretkršćanskog boga Vida na teritoriju Hrvata. Sta-
rohrvatska prosvjeta (Split), ser. 3, sv. 34 (2007), str. 477-490.
MUŽIĆ, Josip. La religione bogomile : mito della creazione ed eterodossia.
Disertacija. Roma: Romae Pontificum Athenaeum Antonianum, 1992.
171 str.
NAZOR, Anica. Rukopisi Crkve bosanske. U: Fenomen „krstjani“ u srednjo-
vjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju ;
Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2005, str. 539-562.
NIČETIĆ, Antun. O nekim navigacijskim aspektima plovidbe svetoga Pavla od
Krete do Melite. U: Nove spoznaje o postanku Dubrovnika, o njegovu
brodarstvu i plovidbi svetoga Pavla. Dubrovnik: Sveučilište u Dubrov-
niku 2005. Str. 357-433.
NIKOLAJEVIĆ, Ivanka. Dve minijature Hvalovog zbornika. Radio-Sarajevo
Treći program, 4 (1975), 11, str. 351-356.
NOVI zavjet / iz izvornoga teksta preveo i bilješke priredio Ivan Šarić; bibliofil-
sko izdanje za tisak priredio Ivan Mužić. Split: Laus, 2002. 514 str.
OD nepobjedivog sunca do sunca pravde : rano kršćanstvo u kontinentalnoj
Hrvatskoj / urednik Željko Demo. (Katalog izložbe). Zagreb: Arheološ-
ki muzej, 1994. 209 str.
ORBINI, Mavro. Il Regno degli Slavi / Mauro Orbini; besorgt von Sima Ćir-
ković u. Peter Rehder. München: Sagner, 1985. 23, 473 str. (Sagners
Slavistische Sammlung ; 9)
ORBINI, Mavro. Kraljevstvo Slavena / priredio i napisao uvodnu studiju Franjo
Šanjek. Zagreb : Golden marketing : Narodne novine, 1999. 623 str.

165
ORBINI, Mavro. Kraljevstvo Slovena. Beograd: Srpska književna zadruga,
1968. CLII, 475 str.
PALOL, Pedro de; Ripoll, Gisela. Die Goten. Augsburg: Bechtermünz Verlag,
1999. 305 str.
PANDŽIĆ, Bazilije. Bosna i sabor u Mantovi (1459-1460). Bosna Franciscana
(Sarajevo), 6 (1998), 10, str. 101-111.
PANDŽIĆ, Bazilije. Djelovanje franjevaca od 13. do 15. stoljeća u bosanskoj
državi. U: Kršćanstvo srednjovjekovne Bosne : radovi Simpozija povo-
dom 9 stoljeća spominjanja Bosanske biskupije (1089-1989) / priredili
Želimir Puljić, Franjo Topić. Sarajevo: Vrhbosanska visoka teološka
škola, 1991. (Studia Vrhbosnensia ; 4). Str. 241-268.
PANTELIĆ, Marija. Hrvojev misal i njegov historijskoliturgijski sastav. U: Hr-
vatskoglagoljski misal Hrvoja Vukčića Hrvatinića : transkripcija i ko-
mentar / priredili Biserka Grabar, Anica Nazor, Marija Pantelić. Zagreb ;
Ljubljana ; Graz, 1973. Str. 489-494
PAPASOV, Katja. Christen oder Ketzer - die Bogomilen / Mit e. ausführl. Einl.
sowie e. Nachw. u. Anh. von Hermann Gruber. Stuttgart: Ogham-Ver-
lag, 1983. 269 str.
PAŠKVALIN, Veljko. Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i Narone : ar-
heološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini.
Sarajevo: Vrhbosanska katolička teologija, 2003. 379 str.
PAŠKVALIN, Veljko. Kultovi u antičko doba na području Bosne i Hercegovi-
ne. Glasnik Zemaljskog muzeja (Sarajevo), 18 (1963), str. 127-151.
PAVIĆ, Matija. Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj. Đakovo, 1891. 46 str.
PEJANOVIĆ, Đorđe. Stanovništvo Bosne i Hercegovine. Beograd: Naučna
knjiga, 1955. 120, [5] str. (Posebna izdanja / Srpska akademija nauka ;
knj. 229. Nova ser., Odeljenje društvenih nauka ; knj. 12)
PERIČIĆ, Eduard. Sclavorum regnum Grgura Barskog. Zagreb: Kršćanska sa-
dašnjost, 1991. 370 str.
PETRAK, Ljudevit. Jesu li Bošnjani izpoviedali dualizam? Križ - zbornik za-
grebačkih bogoslova (Zagreb), 3 (1942/43), str. 79-91.
PETRANOVIĆ, Božidar. Bogomili : Crkva bosanska i krstjani. Zadar: Pečat-
nja Demarki-Ružier, 1867. 181 str.
PÈTREMENT, Simone. Le dualisme dans l’histoire de la philosophie et des
religions. Paris: Gallimard, 1946. 128 str.

166
P.[PETROVIĆ], L.[Leo]. Kršćani Bosanske Crkve. Dobri pastir (Sarajevo), 3
(1952) 1/4, str. 41-216.
PETROVIĆ, Leo. Kršćani Bosanske Crkve. U: Prinosi hrvatstvu Bosne i Her-
cegovine : (zbirka tekstova iz Napredkovih kalendara) / uredio Milenko
Brkić. Studenci: PCC Međugorje, 1995. Str. 177-182.
PETROVIĆ, Leon. Kršćani Bosanske Crkve. 2. izd. Sarajevo : Svjetlo riječi ;
Mostar : ZIRAL 1999. 303 str.
PETROVIĆ, Leo. Oporuka Radina Butkovića. Napredak (Sarajevo), 34 (1944),
str. 48-62.
PETROVIĆ, Miodrag M. Kuduguri – bogomili u vizantijskim i srpskim izvo-
rima i „Crkva bosanska“. Istorijski časopis (Beograd), 44 (1997), str.
35-74.
PETROVIĆ, Miodrag M. Pomen bogomila - babuna u Zakonopravilu svetoga
Save i „Crkva Bosanska“. Beograd: Manastir Svetog arhiđakona Stefa-
na u Slancima kod Beograda, 1995. 51 str.
POPOV, Račko. Mnogobrojna lica svete Petke Trnovske. U: Kult svetih na Bal-
kanu. Kragujevac : Centar za naučna istraživanja Srpske akademije na-
uka i umetnosti i Univerziteta, 2001. (Biblioteka Liceum ; knj. 5). Str.
137–148.
POSAVEC, Vladimir. Prilog poznavanju ostrogotskog razdoblja u Dalmaciji.
Historijski zbornik (Zagreb), 49 (1996), str. 1-15.
POVIEST hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do
godine 1463 / napisali Krunoslav Draganović et al. Knj. 1. Sarajevo:
HKD Napredak, 1942. VII, 853 str.
POVIJEST Bosne i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463 /
napisali Krunoslav Draganović et al. Knj. 1. 2. izd. Sarajevo: HKD Na-
predak, 1991. 853 str. Reprint izd. iz 1942.
PSEL, Mihovil. O demonima : dijalog o snazi i djelovanju demona : protiv
manija i euhita ili entuzijasta / priredio Josip Mužić. Split: Verbum,
1995. 131 str.
PUDIĆ, Ivan. Seoba i iščezavanje istočnih Germana. Anali Filološkog fakulte-
ta (Beograd), 7 (1967), str. 111–131.
PUŠIĆ, Ilija. Preistorijski crteži na stijeni u Lipicima. Godišnjak / Akademija
nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Centar za balkanološka ispiti-
vanja, knj. 4(2) (1966), str. 187-191+4.
RAČKI, Franjo. Bogomili i patareni / priredio Franjo Šanjek. Zagreb: Golden
marketing - Tehnička knjiga, 2003. 253 str.

167
RAČKI, Franjo. Bogomili i Patareni. U: Borba Južnih Slovena za državnu ne-
odvisnost. Bogomili i Patareni / za štampu spremio Jov. Radonić. Beo-
grad: Srpska kraljevska akademija, 1931. Str. 335-599.
RADOJČIĆ, Nikola. O najtamnijem odeljku Barskog rodoslova. Cetinje: Na-
rodna knjiga, 1951. 88 str. (Naučno društvo NR Crne Gore : Istorijski
institut ; knj. 1)
RADOJEVIĆ, Danilo M. Neistorijska paradoksiranja S. Mijuškovića o Du-
kljaninu. Kritika (Zagreb), 1969, 6, str. 370-377.
RADOJKOVIĆ, Bojana. Zapadni uticaji na primenjenu umetnost Bosne u XIV
i XV veku. U: Radovi sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evrop-
ska kultura“. Zenica: Muzej grada Zenice, 1973. Str. 207-234.
RAHNER, Karl; Vorgrimler, Herbert. Teološki rječnik. Đakovo: Forum bogo-
slova, 1992. 696 str.
REBIĆ, Adalbert (glavni urednik). Opći religijski leksikon. Zagreb: Leksiko-
grafski zavod Miroslav Krleža, 2002. 1062 str.
RENDIĆ-Miočević, Duje. Antička baština u kulturi jugoslavenskih naroda.
Zbornik Zagrebačke slavističke škole, 3 (1975), 3, str. 292-301.
RENĐEO, Ivan. Značenje bosanskog bana i kralja Tvrdka I. u povijesti hr-
vatskog naroda. U: Prinosi hrvatstvu Bosne i Hercegovine : (zbirka
tekstova iz Napredkovih kalendara) / uredio Milenko Brkić. Studenci:
PCC Međugorje, 1995. Str. 119-129.
RESTELLI, Giuseppe. Goti, tedeschi, longobardi. Brescia: Paideia, 1984. 201 str.
ROTKOVIĆ, Radoslav. Najstarija crnogorska država Kraljevina Vojislavljevi-
ća XI-XII vijeka : izvori i legende. Podgorica : Print, 1999. 454 str.
ROTKOVIĆ, Radoslav. Odakle su došli preci Crnogoraca : onomastička istra-
živanja. Cetinje: Matica crnogorska, 1995. 327 str.
RUPČIĆ, Bonicije. Značenje „Dubia“ fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73
za povijest Bosne. Zbornik Zavoda za povijesne znanosti istraživačkog
centra JAZU (Zagreb), 15 (1988), str. 65-88.
RUPČIĆ, Bonicije. Značenje “Dubia” fra Bartola iz Alverne iz god. 1372/73. za
povijest Bosne. U: Regiones paeninsulae Balcanicae et proximi orientis.
Bamberg: Fach Slavische Philologie der Universität, 1988. Str. 1-33.
SADNIK, Linda. Religiöse und soziale Reformbewegungen bei den slavischen
Völkern. II: Die „Bosnische Kirche“. Blick nach Osten (Klagenfurt-
Wien), 2 (1952), 4, 261-266.

168
SANTE Graciotti. Zagreb ; Osijek : Slavistički komitet Hrvatskoga filološkog
društva, 1999. 31 str. (Dobitnici nagrade ‘Vatroslav Jagić’ ; knj. 2)
SCARDIGLI, Piergiuseppe. Die Goten, Sprache und Kultur. München: Beck,
1973. VI, 399 str.
SCHMAUS, Alois. Der Neumanichäismus auf dem Balkan. Saeculum (Mün-
chen), 2 (1951), 2, str. 271-299.
SCHMIDT, Ludwig. Die letzten Ostgoten. Berlin : Akademie der Wissenschaf-
ten : de Gryter, 1943. 15 str. (Abhandlungen der Preußischen Akademie
der Wissenschaften. Philosophisch-historische Klasse ; 1943, 10)
SCHRÖCKE, Helmut. Germanen, Slawen. Wiesbaden : Panorama-Verl., 1999.
466 str.
SCHUBERT, Hans von. Das älteste germanische Christentum oder der sogen.
“Arianismus” der Germanen. Tübingen: Mohr, 1909. 36 str.
SCHULZ, Bruno. Das Grabmal des Theoderich zu Ravenna und seine Stellung
in der Architekturgeschichte. Bonn: Mannus-Verl., 1974. 34 str. Preti-
sak izdanja iz 1911.
SIMONETTI, Manlio. La crisi ariana nel IV secolo. Roma: Institutum Patristi-
cum “Augustinianum”, 1975. VII, 598 str.
SIMONETTI, Manlio. Studi sull’arianesimo. Roma: Editrice Studium, 1965.
200 str.
SLAPŠAK, Svetlana. Petka i Nedeljka, dve antroponimičke prevedenice. Ono-
matološki prilozi (Beograd), 1 (1979), str. 81-85.
SLIŠKOVIĆ, Slavko. Dominikanci i bosansko-humski krstjani. U: Fenomen
„krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova. Saraje-
vo: Institut za istoriju ; Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2005. Str.
479-498.
SMODLAKA, Josip. Zemlje Južnih Slovena i njihovi grbovi oko god. 1330. u
“Putu oko svijeta” jednoga španjolskog fratra. Split, 1931. 32 str. + 2
table. II. prilog “Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku” ; sv.
50, 1928/1929.
SOLOVIEV, Alexandre. Saint Grégoire : patron de Bosnie. Byzantion (Bruxe-
lles), 19 (1949), str. 263-279.
SOLOVJEV, Aleksandar. Gost Radin i njegov testamenat. Pregled (Sarajevo),
2 (1947), 6, str. 310–318.
SOLOVJEV, Aleksandar. Svedočanstva pravoslavnih izvora o bogomilstvu na Bal-
kanu. Godišnjak Istoriskog društva BiH (Sarajevo), 5 (1953), str. 1-103.

169
STÖKL, Günther. Geschichte der Slavenmission U: Haendler, Gert. Geschichte
des fruhmittelalters und der germanenmission. 2. erg. Aufl. Göttingen:
Vandenhoeck & Ruprecht, 1976. Str. 77-93.
STOYANOV, Yuri. L’altro Dio : religioni dualiste dall’antichità all’eresia ca-
tara. Brescia: Morcelliana, 2007. 470 str.
ŠANJEK, Franjo. Abjuracija bosansko-humskih krstjana u kontekstu hetero-
doksnih pokreta na kršćanskom zapadu u 12./13. stoljeću. Prilozi (Sa-
rajevo), 32 (2003), str. 11-16.
ŠANJEK, Franjo. Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća. U: Povije-
sno-teološki simpozij u povodu 500. obljetnice smrti bosanske kraljice
Katarine. Sarajevo: Franjevačka teologija ; Zagreb: Kršćanska sadaš-
njost, 1979. Str. 30-38.
ŠANJEK, Franjo. Bosansko-humski (hercegovački) krstjani i katarsko-duali-
stički pokret u srednjem vijeku. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1975.
216 str.
ŠEHIĆ, Zijad; Tepić, Ibrahim. Povijesni atlas Bosne i Hercegovine : Bosna i
Hercegovina na geografskim i historijskim kartama. Sarajevo: Sejtari-
ja, 2002. 350 str.
ŠEMUDVARAC, Marin. Narodna vjerovanja o Mjesecu kod Hrvata. (Diserta-
cija). Zagreb, 1945. 199 str.
ŠETKA, Jeronim. Hrvatska kršćanska terminologija. 2. izmijenj., popravljeno
i upotpunjeno izd. Split : “Vjenceslav Glibotić”, 1976. 366 str.
ŠIDAK, Jaroslav. Samostalna „crkva bosanska“ i njezini redovnici. Nastavni
vjesnik (Zagreb), 50 (1941/1942), sv. 1 (rujan/listopad), str.1-17.
ŠIDAK, Jaroslav. Studije o «Crkvi bosanskoj» i bogumilstvu. Zagreb: Liber,
1975. 400 str.
ŠIŠIĆ, Ferdo. Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102-1301).
Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1944. 202 str.
ŠIŠIĆ, Ferdo. Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350-1416).
Zagreb: Matica hrvatska, 1902. 285 str.
ŠKOBALJ, Ante. Bosanska crkva i njezini sljedbenici. U: Obredne gomile. Vl.
naklada, „Sveti Križ na Čiovu“, 1970. Str. 463-485.
THALLÓCZY, Lajos. Povijest (banovine, grada i varoši) Jajca 1450-1527 /
napisao Ljudevit Thalloczy. Zagreb: Kr. Hrv.-Slav.-Dalm. zemaljska
vlada, 1916. IX, 312 str.

170
THALLÓCZY, Lajos; Jagić, Vatroslav. Slavische Fragmente aus der Bibliot-
hek S. Giacomo della Marca in Monteprandone. Archiv für slavische
Philologie (Berlin), 27 (1905), str. 79-91.
THOBY, Paul. Le crucifix des origines au Concile de Trente. Nantes: Bellanger,
1959. XIV, 287, CLXXXIX str.
TRUHELKA, Ćiro. Bosanska narodna /patarenska/ crkva. U: Povijest Bosne
i Hercegovine : od najstarijih vremena do godine 1463. Knj. 1. 2. izd.
Sarajevo: HKD Napredak, 1991. Str. 779-780.
TRUHELKA, Ćiro. Još o testamentu gosta Radina i o patarenima. Glasnik
Zemaljskog muzeja u Sarajevu, 25 (1913), 3-4, str. 363-381.
TRUHELKA, Ćiro. Katakombe u Jajcu. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i
Hercegovini (Sarajevo), 4 (1892), 1, str. 57-68.
TRUHELKA, Ćiro. Kraljevski grad Jajce : povijest i znamenitosti. Sarajevo:
Nakladna knjižara J. Studnička i drug, 1904. 96 str.
TRUHELKA, Ćiro. Sredovječni spomenici bosanske Hrvatske. Hrvatsko kolo,
23 (1942), str. 1-13.
TRUHELKA, Ćiro. Studije o podrijetlu. Zagreb: Matica hrvatska, 1941. 136 str.
VEGO, Marko. Iz historije srednjovjekovne Bosne i Hercegovine. Sarajevo:
Svjetlost, 1980. 501 str.
VEGO, Marko. Kulturni karakter nekropole Radimlje kod Stoca. U: Radovi
sa simpozijuma „Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura“. Zenica:
Muzej grada Zenice, 1973. Str. 307- 335.
VEGO, Marko. Predslovenski epitafi u svjetlu srednjovjekovnih nadgrobnih
natpisa u Bosni i Hercegovini. Pregled (Sarajevo), 64 (1974), 4, str.
409-412.
VINAVER, Vuk. Trgovina bosanskim robljem tokom XIV veka u Dubrovniku.
Anali Historijskog instituta u Dubrovniku, 2 (1953), str. 125-147.
VITEZOVIĆ Ritter, Pavao. Oživjela Hrvatska. Zagreb: Golden marketing :
Narodne novine, 1997. 235 str.
VUKŠIĆ, Tomo. Papa Pio II. (1458.-1464.) i kralj Tomaš (1443.-1461.).
Vrhbosnensia (Sarajevo), 7 (2003), 2, str. 371-407.
WARNECKE, Heinz; Schirrmacher, Thomas. War Paulus wirklich auf Malta?
Stuttgart: Hänssler, 1992. 255 str.
WEITERSHAUS, Friedrich Wilhelm. Christliche Taufnamen. Aschaffenburg:
Pattloch, 1986. 263 str.

171
WENZEL, M.[Marian]. A mediaeval mystery cult in Bosnia and Herzegovina.
Journal of the Warburg and Courtauld Institutes (London), 24 (1961),
1/2, str. 89-107.
WENZEL, Marian. Bosanski stil na stećcima i metalu = Bosnian style on tom-
bstones and metal. Sarajevo: Sarajevo-Publishing, 1999. 312 str.
WENZEL, Marian. Bosnian and Herzegovinian tombstones - who made them
and why. Süddost-Forschungen (München), 21 (1962), str. 103-143.
WENZEL, Marian. Lisnati krst na stećcima s područja Neretve. Zbornik / Mu-
zej primenjene umetnosti (Beograd), 8 (1962), str. 42–48.
WENZEL, Marian. O nekim simbolima na dalmatinskim stećcima. Prilozi po-
vijesti umjetnosti u Dalmaciji (Split), 14 (1962), str. 79-94.
WENZEL, M.[Marian]. Some notes on the iconography of St. Helen. U: Ac-
tes du XIIe Congres International des Études Byzantines. III. Belgrade,
1964. Str. 415-421.
WENZEL, Marian. Ukrasni motivi na stećcima. Sarajevo: Veselin Masleša,
1965. 459 str.
WILD, Georg. Bogumilen und Katharer in ihrer Symbolik. Wiesbaden: Franz
Steiner Verlag, 1970. XIII, 236 + 31 tabla.
WOLFRAM, Herwig. Die Goten. 3., neubearb. Aufl. München: Beck, 1990.
596 str.
WREDE, Ferdinand. Über die Sprache der Ostgoten in Italien. Strassburg:
Karl J. Trübner, 1891. VII, 208 str.
ZACHER, Julius. Das gothische Alphabet Vulfilas und das Runenalphabet.
Vaduz/Liechtenstein: Sändig Reprint Verlag Hans R. Wohlwend, 1984.
XIV, 120 str.
ZAKARIJA, Anton. “Hrvatska kronika” i hrvatska povijest. Marulić, 26
(1993), 4, str. 489-516.
ZANDER, Helmut. Geschichte der Seelenwanderung in Europa : alternati-
ve religiöse Traditionen von der Antike bis heute. Darmstadt: Wissen-
schaftliche Buchgesellschaft, 1999. 869 str.
ZOVKIĆ, Mato. Uporaba Svetoga pisma među bosanskim krstjanima. U: Fe-
nomen „krstjani“ u srednjovjekovnoj Bosni i Humu : zbornik radova.
Sarajevo: Institut za istoriju ; Zagreb: Hrvatski institut za povijest,
2005. Str. 587- 611.

172
KAZALO OSOBA

Agilulf, kralj 124 Dragič 132


Akoncije, papinski legat 69 Dragonja (Dragohna), bosanski
Amalasvinta 126 biskup 69
Arije 129 Dragutin, srpski kralj 84
Aristodij 67
Authari, kralj 124 Emanuel Komnen 59
Emerik, ugarsko-hrvatski kralj
Barbara, kraljica 140 60, 61
Barbucci, Nikola 99 Erast 33
Bartul (Bartol), bosanski vikar 57 Evermut 126
Bazilije Ankurski 121
Focije, carigradski patrijarh 129
Bech, Jakov 74
Franjo I., francuski kralj 141
Benedikt, sv. 86
Franjo Asiški, sv. 86
Bernard, nadbiskup 60, 61, 67
Bihalji Merin, Oto 26 Galoseo, Antonio de 74
Bladin, kralj 38 Gangala, Dominik 21
Bladoš 132 Grgur IV., papa 93
Bodin, dukljanski kralj 55 Grgur IX., papa 69-71
Bonifacije VIII., papa 73 Grgur Čudotvorac (Gregorios
Bonifacije IX., papa 57, 65 Tkaumaturgos) 76
Boril, car 90 Grgur Nazijanski, sv. 76
Boris, bugarski vladar 82, 129
Brgela 132 Honorije III., papa 69
Bučić, Ivo 69 Hrvoje Vukčić Hrvatinić 81,
Budimir, kralj 37-39, 45 133, 139-141, 143
Hval, krstjanin 78-80, 83
Ćorović, Mile 26
Inocent III., papa 60, 61, 65, 69,
Dabiša Stjepan, bosanski kralj 80 96, 131

173
Inocent IV., papa 71, 91 Mani 19, 20
Ivan, papa 125 Marin, dubrovački arhiđakon
Ivan VIII., papa 129 62, 132
Ivan XXII., papa 87 Maroević, Tadiok 145, 147-149
Ivan de Casamare 23, 28, 61-65, Masarechi, Petar 96
69, 81, 131 Matej 67
Ivan iz Wildeshausena, biskup 71 Matej Ninoslav, ban 70, 73
Ivan Kimanos 59 Matija de San Miniato 139
Ivan Krstitelj, sv. 80, 83, 124 Mihajlo Krešimir II., kralj 41
Milutin, gost 17
Jakov de Pecoraria, papinski Milutin Crničanin, gost 88
legat 70 Mišljen, gost 17, 78, 80, 88
Jelena Nelipićeva 139
Jeronim, sv. 34 Naoković, Maroje 145, 147
Nikola I., papa 82
Jordanes 126
Nikola IV., papa 73
Justin, vladar 125
Justinijan 125, 126 Odonis, Gerald (Geraldus), 57
Ostoja, kralj 83
Kaboga, Ivan 145
Karlo V. 141 Palavestra, Vlajko 26
Kolobarić, Mladen 26 Paraskeva (Petka), sv. 93, 94
Koloman, herceg 71, 73 Paterno, Rimljanin 10
Kostanc 39 Pavao, sv. 10, 33, 34, 86
Krescent 33 Pavao Radinović 81
Krešimir, vladar 41 Peregrin, bosanski biskup 10
Kršlak, Hidajet 137, 139 Petar, sv. 10, 34
Kulin, ban 17, 59-61, 83, 84, 96, Petka, v. Paraskeva, sv.
131, 132 Pio II. (Enea Silvio Piccolomini),
Kuzma, pop 48 papa 11, 75, 97
Ponsa, dominikanac 71
Leonard, dubrovački nadbiskup Pribiš 132
69 Prijezda 70
Luka, sv. 33, 34
Radin (Butković), gost 12, 13,
Ljuben 132 15, 27, 76-78, 81-84, 87-90,
Ljubin 132 93, 94, 145-148

174
Radin Seoničanin, gost 83, 146, Stjepan Držislav 41
147 Stojković, Ivan 92, 129
Radogost (Radingost), bosanski Stroil, kralj 37, 38
biskup 59 Suibert, prior 73
Radohna, krstjanin 84 Sulejman Veliki 141
Radomir 90 Sviolad, kralj 37, 38
Radosav, krstjanin 78
Radoslav Pavlović 81 Teodahad 126
Radoš 132 Teodorik, kralj 123, 125, 126
Rajmund IV. Tuluski, grof 55 Tihik 33
Ratimir, kralj 38 Timotej 33
Tit, sv. 33, 34
Sabelico 11 Toma, sv. 34
Salvian 123
Tomaš, kralj 99
Sandalj Hranić 81
Trofin 33
Silimir, kralj 37, 38
Tvrtko II., kralj 92
Simeon, mitropolit solunski 22
Sorkočević, Andruško 147-149 Ulfila (Wulfila) 121-123
Srećković 78, 79
Stanko Kromirjanin 78, 80 Vladimir, zetski kralj 54
Stefan Nemanja 129 Vladislav, makedonski kralj 54
Steiner, Rudolf 25 Vlatko, knez 87
Stjepan, ban 10 Volaterran 11
Stjepan, herceg 81, 87, 88, 93, Vukan Nemanjić 60, 61, 94
97, 98
Stjepan,vladar 41 Žigmund, kralj 141

175
KAZALO AUTORA

Achilli, A. 113 Brković, Milko 16


Aličić, Ahmed S. 99, 100 Buturac, Josip 94
Alić, Salih H. 19, 20, 62, 63
Anđelić, Pavao 33, 42, 84, 85 Capitani, Ovidio 66
Angelov, Dimitar 24 Casanova, M. 107
Antoljak, Stjepan 35 Cinnioglu, C. 112
Atanazije (Atanasio) 123, 129 Clarck, M. S. 106
Augustin, Aurelije, sv. 67 Cockerham, C. C. 110
Congar, Yves 127
Badurina, Anđelko 76 Couliano, Ioan P. 24, 25
Banašević, Nikola 35 Courth, Franz 81
Barać, Lovorka 113, 115 Cracco, Giorgio 66
Barada, Miho 65, 70, 89 Cruciani, F. 112
Basler, Đuro 26, 27, 44, 67, 140,
141 Čremošnik, Gregor 9, 125, 127,
Bazilije Veliki, sv. 63 128
Belić, Predrag 63
Ćirković, Sima 11, 23, 78, 97
Benac, Alojz 26, 31, 32, 48-50
Ćorović, Vladimir 23, 127
Benković, Ambrozije 44
Ćošković, Pejo 89, 93
Berberović, Lj. 108
Ćurčić, Vejsil 58
Bešlagić, Šefik 45, 46, 143
Biedermann, Hans 143 Danilo II., arhiepiskop 84
Blehova-Čelebić, Lenka 55 Demisch, Heinz 51-53
Boba, Imre 42 Demović, Miho 33
Borak, Hadrijan 63 Denziger, Heinrich 124
Bowcock, A. M. 106 Detelić, Mirjana 94
Bratulić, Josip 21 Draganović, Krunoslav 69, 96
Brdar, D. 108 Dragojlović, Dragoljub 20, 56, 71,
Brkić, Milenko 15, 42, 64 74, 75, 79, 83-87, 98, 100, 129

177
Dujčev, Ivan 82 Hewsen, Robert H. 33, 34
Dukljanin, pop 35, 36, 41, 54 Himmel, H. 108
Hoernes, Moriz 45, 46
Džaja, Srećko M. 12, 17, 18, 43, Hrabak, Bogumil 100, 101
44, 92, 97, 98 Hünermann, Peter 124
Husić, Snježana 10
Eggers, Martin 40, 42
Epifanije, sv. 34 Ivandija, Antun 96
Erhard, Gorys 76, 77 Ivanišević, Milan 68
Euzebije 129
Excoffier, L. 110 Jagić, Vatroslav 20-22
Jalimam, Salih 16-18, 26, 63, 91
Filipović, Milenko 100 Janjić, Đ. J. 25, 26
Fine, John V. A. 9, 18, 19, 24, 26, Japundžić, Marko 127, 128
66, 68, 84 Jarak, Mirja 124
Fuchs, Siegfried 124 Jelenić, Julijan 11-13, 34, 71, 121,
124, 129
Gavran, Ignacije 98, 99 Jin, L. 106
Georges, Karl Ernest 92 Jobling, M. A. 106, 107
Giacomo, F. 112 Josipović, Marko 78, 79, 83
Giesecke, Heinz-Eberhard 123 Jovanović, B. 113
Glaser, Franz 122, 125
Glušac, Vaso 9, 23, 25, 39 Kalić 108
Gombač, Boris 25 Kamber, Dragutin 13, 14, 16
Grabar, Biserka 140 Katić, Lovre 65, 70
Graciotti, Sante 20-22, 64, 78, 86 Kelemina, Jakob 126
Gruber, Hermann 25 Klaić, Nada 44, 55, 60, 73, 77,
91, 132, 145-149
Hadžijahić, Muhamed 17, 27, 41, Klaić, Vjekoslav 42, 61, 62, 91
42, 59, 76, 98 Kniewald, Dragutin 9, 15, 17, 62
Hadžiselimović, R. 106, 108 Konstantin Porfirogenet 33, 34, 41
Haendler, Gert 121, 123 Kovačević, Jovan 38
Hamm, Josip 127 Krasić, Stjepan 61, 70
Hammer, M. F. 107 Kriss-Rettenbeck, Lenz 143
Hašimbegović, Elma 59, 61 Kuna, Herta 21
Hautecoeur, Louis 142 Kurelac, Miroslav 35

178
Kuripešić (Kuripečić), Benedikt Miletić, Nada 26, 125
100, 101 Münsterer, Hanns Otto 143
Kusch, Heinrich 51 Mužić, Ivan 12, 34, 45, 51, 86
Kusch, Ingrid 51 Mužić, Josip 12
Kutzli, Rudolf 25
Nazor, Anica 22, 80, 140
Lauterbach, Sabine 77, 94 Nei, M. 110
Lopez Martinez, Nicolas 75 Nenad, Cambi 51
Lucić (Lučić), Ivan 140, 141 Ničetić, Antun 34
Luft, Robert 122 Nikić, Andrija 16
Nikolajević, Ivanka 80
Majnarić Pandžić, Nives 76
Maksimović, Jovanka 79 Okić, Tayyiba 98
Malcolm, N. 108 Orbini, Mavro 10, 11, 75, 87, 97,
Mandić, Dominik 16, 17, 42, 57, 98
59, 61, 64-66, 71, 73, 76, 78,
Palol, Pedro de 123
80-83, 85-88, 90-93, 96-99,
Pandžić, Bazilije 57, 99
140 Pantelić, Marija 140
Marchia, Jacobus de 83 Papasov, Katja 25
Marević, Jozo 92 Papus iz Aleksandrije 34
Margetić, Lujo 127, 128 Passarino, G. 113
Marjanović, Damir 32, 108, 111, Paškvalin, Veljko 32
113 Pavao Dalmatinac 68
Martić, Grga 90 Pavao Đakon 128
Marulić, Marko 37 Pejanović, Đorđe 94
Matanić, Atanazije 15, 17, 69 Peričić, Eduard 35
Matasović, Josip 97 Perić, Olga 68
Matković, Petar 101 Petrak, Ljudevit 65
Mazalić, Đoko 133, 139 Petranović, Božidar 11, 23, 90
Menghin, Wilfried 124 Petrement, Simone 67
Migotti, Branka 123, 124 Petrović, Leo 14-16, 60, 64, 67-
Mihaljčić, Rade 23 71, 75-77, 83, 84, 86-93, 129
Mijatović, Anđelko 98 Petrović, Miodrag M. 22, 23, 92
Mikić, Živko 31 Pilar, Ivo 12
Miklošić, Franc 83 Pojskić, N. 108
Miletić, Maja 17, 54, 63 Pop Dukljanin, v. Dukljanin, pop

179
Popov, Račko 94 Sacconi, Rajner 96
Posavec, Vladimir 125 Sadnik, Linda 25
Prokopije 122, 126 Sambrook, J. 109
Psel, Mihovil 12 Schirrmacher, Thomas 34
Ptolemej 34 Schmaus, Alois 25
Pucić, Medo 83 Schneider, S. 110
Pudić, Ivan 122, 127 Schröcke, Helmut 123
Puljić, Želimir 57 Schulz, Bruno 123
Schwarz-Winklhofer, Inge 143
Quattro, J. 110 Semino, Ornella 110, 112, 113,
115
Rački, Franjo 9, 11, 12, 16, 23,
Shen, P. 107
69, 77, 91, 92, 128
Simonetti, Manlio 123
Radojčić, Nikola 35, 38
Slapšak, Svetlana 94
Radojević, Danilo M. 36
Smodlaka, Josip 56
Radojković, Bojana 48
Smouse, P. 110
Radonjić, Jovan 23 Solovjev, Aleksandar 9, 15, 17,
Rahner, Karl 82 24, 25, 46, 58, 62, 76, 89
Rajmund od Agilesa 54 Stadtmüller, Georg 25
Raymond, M. 110 Stefan Nemanjić (Prvovjenčani)
Rebić, Adalbert 27 127, 129
Rendić-Miočević, Duje 46 Stökl, Günther 121, 122
Renđeo, Ivan 41, 42 Stoyanov, Yuri 24
Restelli, Giuseppe 124 Subotić, Radovan 25
Resti, Junije 69
Reynolds 110 Šanjek, Franjo 9, 11, 12, 16, 22,
Ripoll, Gisela 123 24, 26, 57, 60, 61, 63, 65, 69-
Ritter Vitezović, Pavao 37 71, 74, 82, 83, 88, 91, 94, 96,
Rootsi, S. 112 97, 129
Rosser 107 Šarić, Ivan 86
Rotković, Radoslav 43 Šehić, Zijad 59
Rottenwöhrer, Gerhard 23, 24, Šemudvarac, Marin 51
127 Šetka, Jeronim 39
Rouche, Michel 122 Šidak, Jaroslav 17, 24, 56, 64-
Rousset, F. 110 66, 70, 75, 76, 78, 89, 90, 93,
Rupčić, Bonicije 56, 57, 66, 73 100

180
Šišić, Ferdo 11, 13, 16, 34-38, 139 Vego, Marko 45, 54, 56, 73
Škegro, Ante 62 Veronese, Pietro Livio 10
Škobalj, Ante 18 Vilim Tirski 55
Vinaver, Vuk 58
Tepić, Ibrahim 59 Vitezović, Pavao, v. Ritter Vite-
Thallóczy, Lajos 21, 133, 140, 141 zović, Pavao
Thoby, Paul 142 Vorgrimler, Herbert 82
Toma Arhiđakon 67, 68, 127, 129 Vukšić, Tomo 97
Tomašić, Nikola 34
Warnecke, Hans 34
Topić, Franjo 57
Weir, B. S. 110
Torquemada, Juan 11, 13, 16, 75, Wells, R. S. 106, 113
78, 83, 91 Wenzel, Marian 26, 27, 48
Truhelka, Ćiro 12-14, 44, 46, 58, Wild, Georg 46, 84, 95
75-78, 89, 93, 94, 133, 137, Wredde, Ferdinand 122, 123
139
Tyler-Smith, C. 106, 107 Zakarija, Anton 38
Zander, Helmut 99
Underhill, P. A. 107 Zovkić, Mato 75, 79

Kazala izradila: Nada Vrsalović

181
KRATICE

ANUBiH Akademija nauka Bosne i Hercegovine

CCP Croatica Christiana Periodica

KS Kršćanska sadašnjost

GZM Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu

HAZU Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti

HI Historijski institut

HKD Hrvatsko kulturno društvo

HPI Hrvatski povijesni institut u Rimu

JAZU Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti

MH Matica hrvatska

MHAS Muzej hrvatskih arheoloških spomenika

NZ MH Nakladni zavod Matice hrvatske

SANU Srpska akademija nauka i umetnosti

SKA Srpska kraljevska akademija

183
CIP - Katalogizacija u publikaciji
SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU
UDK 273(497.6)
MUŽIĆ, Ivan, povjesničar
Vjera Crkve bosanske : krstjani i pogani u srednjovjekovnoj Bosni
/ Ivan Mužić. - Split : Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2008.
Sadrži i: Naseljavanje Bosne i Hercegovine / Damir Marjanović,
Dragan Primorac, Rifat Hadžiselimović. - Bibliografija ; bibliografske
bilješke uz tekst. - Kazala.
ISBN 978-953-6803-16-3
1. Marjanović, Damir 2. Primorac, Dragan 3. Hadžiselimović, Rifat:
Naseljavanje Bosne i Hercegovine
I. Bosna i Hercegovina -- Crkvena povijest -- Srednji vijek
121113086
ISBN 978-953-6803-16-3
Cijena 200 kuna

Ivan Mužić Vjera Crkve bosanske


Ivan Mužić