Вы находитесь на странице: 1из 390

Zajednički projekat

Evropske unije i Vijeća Evrope


“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

ZBORNIK RADOVA

Sarajevo, juli 2010


2
Ovaj zbornik sadrži sljedeće dokumente izrađene u okviru projekta:

1. I. Unapređenje mogućnosti uvođenja alternativnih sankcija u


praksu

OKVIRNI STRATEŠKI PRAVCI MOGUĆEG UVOĐENJA


SANKCIJA I MJERA KOJE SE IZVRŠAVAJU U ZAJEDNICI U
BOSNI I HERCEGOVINI 5

2. II. Izgradnja kapaciteta osoblja

PRIRUČNIK ZA OBUKU PREDAVAČA O LJUDSKIM PRAVIMA


U ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 67

3. III. Unapređenje situacije u kojoj se nalaze ranjive i visoko rizične


kategorije

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA U ZATVORIMA U


BOSNI I HERCEGOVINI 117

 PROCES PRIJEMA NA IZDRŽAVANJE KAZNE 129


 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA ŽENE 155
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA OVISNIKE O OPOJNIM DROGAMA 187
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA POČINIOCE KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE
PRIRODE 221
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA
VISOKORIZIČNE KATEGORIJE OSUĐENIH LICA 243

4 IV. Pomoć u sačinjavanju novog zakona o mentalnom zdravlju ili


amandmana na postojeće zakone o mentalnom zdravlju

PRIJEDLOG PROMJENA I DOPUNA ZAKONA O ZAŠTITI


OSOBA SA DUŠEVNIM SMETNJAMA FEDERACIJE BOSNE I
HERCEGOVINE I ZAKONA O ZAŠTITI LICA SA MENTALNIM
POREMEĆAJIMA REPUBLIKE SRPSKE 277

5. V. Sistem upravljanja informacijama

INTEGRALNI INFORMACIONI SISTEM ZATVORSKE SLUŽBE


U BOSNI I HERCEGOVINI 301

6. VI. Pomoć u unapređenju mehanizama nezavisne inspekcije kao


osnovnog mehanizma zaštite protiv kršenja ljudskih prava u
zatvorima u Bosni i Hercegovini

OSNOVNE SMJERNICE ZA UNAPREĐENJE NEZAVISNE


INSPEKCIJE ZA ZATVORE U BOSNI I HERCEGOVINI 311

3
4
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

I. UNAPREĐENJE MOGUĆNOSTI UVOĐENJA ALTERNATIVNIH SANKCIJA U


PRAKSU

OKVIRNI STRATEŠKI PRAVCI MOGUĆEG


UVOĐENJA SANKCIJA I MJERA KOJE SE
IZVRŠAVAJU U ZAJEDNICI U BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, juni 2010

5
Pripremili članovi radne grupe:

Miralem Duranović, inspektor, Ministarstvo pravde FBiH


Ahmo Elezović, inspektor, Ministarstvo pravde BiH
Adila Hodžić, stručni savjetnik za institucije socijalnog rada, Ministarstvo rada i
socijalne politike FBiH
Ljubo Lepir, pomoćnik ministra za socijalnu zaštitu, Ministarstvo zdravlja i socijalne
zaštite RS
Nenad Mirkonj, inspektor, Ministarstvo pravde RS
Amra Trnka Oručević, viši stručni savjetnik, Ministarstvo civilnih poslova BiH

uz pomoć povremenog konsultanta Vijeća Evrope

Randell Barrows, bivši viši rukovodilac Nacionalne probacijske službe,


London, Velika Britanija

u saradnji sa projektnim timom

Marica Bender, menadžer projekta, Vijeće Evrope


Irena Križnik, stalni rezidentni konsultant, Vijeće Evrope

„Okvirni strateški pravci mogućeg uvođenja sankcija i mjera koje se izvršavaju u


zajednici u Bosni i Hercegovini“ je finalni dokument projekta.

6
SADRŽAJ

Stranica
PREDGOVOR 9

I. UVOD 9

II. SANKCIJE I MJERE U ZAJEDNICI U EVROPSKIM


ZEMLJAMA 10

2.1. Krivično-pravno zakonodavstvo 10


2.2. Organi nadležni za izvršavanje 11

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE 13

IV. OKOLNOSTI KOJE TRENUTNO UTIČU NA MOGUĆNOST


REALIZACIJE I PRUŽANJE PODRŠKE UVOĐENJU
SANKCIJA I MJERA U ZAJEDNICI U BIH 15

4.1. Rad za opće dobro na slobodi 15


1. Zakonski osnov 16
2. Situacija u praksi 19
3. Prijedlog za uspostavljanje sistema izvršenja instituta
rada za opće dobro i njegova implementacija u praksi 19
3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona 19
3.2. Prijedlog implementacije 21

4.2. Uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom 22


1. Zakonski osnov 22
2. Situacija u praksi 24
3. Prijedlog za uspostavljanje sistema izvršenja instituta
uslovne osude sa zaštitnim nadzorom i njegova
implementacija u praksi 24
3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona 24
3.2. Prijedlog implementacije 25

4.3. Uslovni otpust sa zaštitnim nadzorom 26


1. Zakonski osnov 26
2. Situacija u praksi 27
3. Prijedlog za uspostavljanje sistema izvršenja uslovnog
otpusta sa zaštitnim nadzorom i njegova
implementacija u praksi 27
3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona 27
3.2. Prijedlog implementacije 29

4.4. Uloga sistema socijalne zaštite kod sankcija i mjera u 30


zajednici

V. MOGUĆI DALJI RAZVOJ SISTEMA IZVRŠENJA 32


SANKCIJA I MJERA U ZAJEDNICI

7
VI. USPOSTAVLJANJE PROBACIJSKE SLUŽBE U BIH 34

6.1. Uvod 34
6.2. Vizija 34
6.3. Ciljevi i vrijednosti 35
6.4. Hitni prioriteti 35
6.5. Prioriteti u dvogodošnjem periodu 35
6.6. Rad osoblja Službe 36
6.7. Ljudski resursi 37
6.8. Partnerski aranžmani 38
6.9. Komunikacije 39
6.10. Resursi i poslovna opravdanost 39
6.11. Očekivani rezultati i učinci 39
6.12.Naredni koraci 39

VII. NEKOLIKO TAČAKA NA KOJE JE POTREBNO OBRATITI


PAŽNJU KOD UVOĐENJA PROBACIJSKE SLUŽBE 40

7.1. Smjernice 40
7.2. Pilot projekat 42
7.3. Uspostavljanje probacijske službe 42

VIII. REZIME 45

IX. PRILOZI
Prilog 1 Neki elementi koji mogu poslužiti kod pripreme
nacrta ugovora 47
Prilog 2 Primjer nacrta matične knjige i ličnih listova 55

8
PREDGOVOR

Ovaj dokument odražava stanje na dan 14.04.2010 i predstavlja okvirne strateške


pravce daljeg razvoja i mogućeg uvođenja sankcija i mjera koje se izvršavaju u
zajednici (u daljnjem tekstu: sankcije i mjere u zajednici) i rezultat je rada radne
grupe br. 1 - „Unapređenje mogućnosti uvođenja alternativnih sankcija u praksu“ u
okviru Zajedničkog projekta između Evropske unije i Vijeća Evrope „Efikasno
upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini“ koji se implementira od 01.02.2009 do
31.07.2010.

Željeli bismo vam predstaviti ovaj dokument, osmišljen sa namjerom da doprinese


unapređenju mogućnosti uvođenja i izvršavanja sankcija i mjera u zajednici u Bosni i
Hercegovini (u daljnjem tekstu BiH). On uključuje prijedloge pravaca u kojima se
trebaju kretati moguća zakonska rješenja, kao i smjernice za njihovo uvođenje u
praksu.

Takođe bismo vas željeli podsjetiti da ovaj dokument nije konačan. To je živi materijal
koji se razvija i dopunjuje shodno potrebama i postignutom napretku na području
sankcija i mjera u zajednici.

Vjerujemo da će ovaj dokument dobro poslužiti nadležnim organima vlasti u


godinama koje predstoje.

Na kraju bismo željeli izraziti zahvalnost relevantnim ministarstvima na njihovoj


svesrdnoj podršci ovom projektu.

I. UVOD

Zajednički program Evropske unije (u daljnjem tekstu EU) i Vijeća Evrope (u daljnjem
tekstu VE) treba da prikaže mogućnosti uvođenja sankcija i mjera u zajednici u
praksu kao jedan od načina borbe protiv pretrpanosti zatvora, te da izradi okvirne
smjernice za uspostavljanje probacijskih službi. Ta aktivnost je povezana i sa
Strategijom za reformu sektora pravde u Bosni i Hercegovini za period 2008 - 20121.

Strategija za reformu sektora pravde u BiH predviđa u okviru reforme sistema


izvršenja krivičnih sankcija afirmisanje izvršenja alternativnih kazni i provedbu
instituta „rada za opće dobro“ kroz pilot projekat i prijedlog općih rješenja i
provedbenih propisa, te pripreme studije o uvođenju drugih vidova alternativnih
kazni. Isto tako, u sklopu rada na razvoju sistema uslovnog otpusta, predviđaju se
analiza sistema uslovnog otpusta, te analiza i prijedlog za uvođenje sistema
probacije.

Sankcije i mjere u zajednici su danas u evropskim zemljama poznati i u krivičnim


zakonodavstvima, i u praksi. Moderna zakonodavstva sve više preferiraju
alternativne vidove sankcioniranja koji mogu poprimiti razne oblike, mogu se
primjenjivati u predkrivičnom postupku, u fazama suđenja i izricanja kazne ili poslije

1
Strategiju su krajem juna 2008 usvojili Vijeće ministara BiH, entitetske vlade, te vlada Brčko distrikta
BiH.

9
izricanja kazne, a sve u cilju izbjegavanja negativnih efekata zatvorske kazne.
Zatvorsku kaznu treba izricati samo za teška krivična djela, u suprotnom težnja je da
pojedinac ostane u zajednici. Sa druge strane, te vrste mjera doprinose i boljoj
reintegraciji prestupnika time što stimuliraju i poboljšavaju prestupnikov osjećaj
odgovornosti i njegove socijalne vještine kroz konfrontaciju sa posljedicama njegovog
prestupničkog ponašanja, te zahtijevajući da izvršava aktivnosti koje doprinose
njegovoj resocijalizaciji. Pri tome je sudjelovanje zajednice neprocjenjivo. Sankcije i
mjere u zajednici mogu se izvršavati jedino unutar infrastrukture orjentirane ka
zajednici i mogu se izvršavati ako postoji odgovarajuća organizacija za njenu
implementaciju, a to je obično probacijska služba.

U ovom dokumentu ćemo se fokusirati na rad za opće dobro i uslovnu osudu sa


zaštitnim nadzorom koje već postoje u važećem zakonodavstvu; uvjetni otpust sa
zaštitnim nadzorom koji u važećim zakonima ne postoji; te mogućnostima njihovog
uvođenja u praksu. Sa druge strane, pozabavićemo se i smjernicama za
uspostavljanje probacijske službe.

II. SANKCIJE I MJERE U ZAJEDNICI U EVROPSKIM ZEMLJAMA


2.1. Krivično pravno zakonodavstvo

U krivičnim zakonodavstvima evropskih zemalja postoji veliki broj raznovrsnih


sankcija i mjera u zajednici koje se primjenjuju u svim fazama krivičnog postupka, što
znači da su definisane u krivičnom zakonu. Generalno govoreći, one predstavljaju
kombinaciju kontrole i pomoći, te nametanja uslova i obaveza koje ograničavaju
slobodu prestupnika. Kada govorimo o elektronskom nadzoru, onda se on
upotrebljava kao samostalna sankcija ili kao uslov povezan sa mjerom ili sankcijom.

Takođe je potrebno spomenuti da se u većini zakonodavstava traži pristanak


prestupnika, a samim tim i njegova spremnost za sudjelovanje. Drugi važan aspekt je
uključenost zajednice jer prestupnik ostaje u zajednici koja je uključena u izvršenje
sankcije i mjere u zajednici. Izvršavanje sankcija i mjera u zajednici traži postojanje
organizacije sa radnim metodama, misijom i ciljevima koja će izvršiti mjeru ili koja će
uspostaviti potrebne veze sa zajednicom.

Nakratko ćemo spomenuti mogućnosti u različitim fazama krivičnog postupka koje


postoje u krivičnim zakonodavstvima u evropskim zemljama:

a) Faza predsudskog postupka na nivou tužilaštva:


rad tužioca i primjena načela oportuniteta, primjena diverzionih mjera, medijacije,
kompenzacija na relaciji počinilac - žrtva, kaucija, ograničenja određenih prava i
sloboda, kao npr. ograničenje kretanja, kućni pritvor.

b) Primjeri alternativa pritvoru u toku predsudskog postupka:


finansijsko poravnanje ili transakcija, kompenzacija, medijacija i restitucija (povraćaj
u prethodno stanje), uslovni otpust u toku predkrivičnog postupka, rad za opće
dobro, liječenje, kaucija, policijski nadzor, zabrana prilaska određenom mjestu ili licu,
kursevi, kućni pritvor sa i bez elektronskog odašiljača, privremena uslovna sloboda,
kontrolisana sloboda.

10
c) Faza sudskog postupka na nivou izricanja kazne:
suspendiranje kazne sa uslovom ili bez uslova, sankcija služenja u zajednici, mjera
obaveznog liječenja ovisnika od droge, alkohola i osoba sa mentalnim poremećajima,
nadzor nad određenim počiniocima, rad za opće dobro, izricanje novčanih kazni,
reparacija/kompenzacija/naredba za restituciju, naredba za policijski sat / kućni
pritvor (sa ili bez elektronskog odašiljača).

d) Faza poslije sudskog postupka:


uslovni otpust i/ili uslovni otpust sa nadzorom, vikend zatvor, polusloboda (semi
detention), puštanje na slobodu zbog rada (work release), kućni zatvor (sa ili bez
elektronskog nadzora), izdržavanje kazne u nekoj vanjskoj instituciji.

2.2. Organi nadležni za izvođenje

U većini evropskih zemalja organi nadležni za implementaciju sankcija i mjera u


zajednici su probacijske službe. Postoje različiti modeli probacijskih službi koji
odražavaju mnoštvo različitih kulturnih, pravosudnih, socijalnih i političkih struktura iz
kojih potiču, kao i veličinu zemlje, obim usluga koje nude te službe, stepen
integrisanosti u sistem pravosuđa ili socijalnog staranja, itd.

Za većinu modela probacijskih službi može se reći da su im zajedničke sljedeće


dužnosti:

- Izvještaji
Priroda pisanih (rijetko usmenih) izvještaja organima krivičnog pravosuđa značajno
se razlikuje u zavisnosti od svrhe, strane kojoj se upućuje i faze krivičnog postupka u
kojoj se izvještaj podnosi. Mogu biti u obliku izvještaja o socijalnom stanju, izvještaja
u fazi prije izricanja kazne, stručnih mišljenja o ličnosti i psihosocijalnom stanju
prestupnika, savjetodavnog izvještaja, izvještaja o napredovanju u pogledu nadzora
po osnovu licence, itd.

- Izvršenje kazni i mjera (provođenje rješenja koje donose sudski organi) Probacijske
službe uključene su u izvršenje gotovo svih sankcija, sa izuzetkom novčane kazne,
uslovne kazne bez nadzora, pomilovanja i amnestije; sve više su uključene u mjere
liječenja tokom boravka u zatvoru i nakon njega, mjere liječenja zavisnosti od droga
ili alkohola, zaštitne bezbjednosne mjere, izvršavanje zaštitnog nadzora kada se radi
o psihijatrijskim bolesnicima, nalozima za starateljstvo, itd.

- Smjernice, podrška i pomoć (podrška i briga za prestupnike tokom izvršenja


sankcija i mjera)
Ovo obuhvata pružanje informacija i savjeta, pomoć oko materijalnih (u oblasti
stanovanja, zaposlenja, prihoda) i nematerijalnih (fizičkih, socijalnih, međuljudskih,
emocionalnih, pravosudnih) problema, obezbjeđivanja osnovnih sredstava, stvaranje
kontakata, upućivanje na druge organe, itd. Intervencije se utvrđuju u zavisnosti od
vrste problema, prirode počinjenog djela (krivična djela u vezi sa drogom, nasiljem i
krivična djela protiv dostojanstva ličnosti i morala) i kategorije klijenta (mentalni
poremećaji, pritvorenici, ovisnici, manjine).

11
- Rad u zatvoru
U nekim zemljama specijalne socijalne službe u zatvorima sarađuju sa probacijskom
službom, dok u drugima obaveze službe uključuju i procjenu rizika i stepen opasnosti
za zatvorenike, pripremu za otpust, nadzor u zajednici nakon otpusta i rad u porodici
kako bi se olakšao proces reintegracije, pomoć štićenicima u vezi sa pogodnostima
koje se koriste van ustanove.

- Medijacija
Medijacija se koristi ne samo u predkrivičnoj ili krivičnoj fazi postupka kao
alternativna mjera, već i u fazi nakon izricanja presude da bi se iznašlo rješenje za
konfliktnu situaciju ili, kao što je to slučaj u Engleskoj i Velsu, kod svake prijave za
pomilovanje, da bi se obavijestila žrtva, te da bi se razmotrile moguće posljedice.

- Briga nakon otpusta


Pružiti zatvorenicima brigu nakon otpusta bio je jedan od osnovnih zadataka prvih
službi u Evropi. U nekoliko zemalja (Engleska i Vels, Austrija, Irska) ova aktivnost još
uvijek predstavlja važan dio obaveza probacijske službe dok je u drugim zemljama
(Holandija, Finska, Italija, Norveška) to zadatak lokalnih socijalnih službi, ponekad i u
saradnji sa zaposlenima u zatvorskoj socijalnoj službi ili probacijskoj službi.

Pravni okvir. Pozicija probacijske službe unutar sistema krivičnog pravosuđa i njena
konkretna uloga utvrđeni su u krivičnom zakonodavstvu. Organizacioni i funkcionalni
vidovi probacijskog sistema utvrđeni su različitim pravnim aktima kao što su zakon o
izvršenju krivičnih sankcija i posebni zakon o probaciji ili odredbe, odnosno pravilnici.
Konkretne probacijske aktivnosti i svakodnevni rad u većini zemalja uređuju cirkulari
vlade ili ministarstva, standardi, instrukcije ili upute ministarstva, te pravilnici.

Što se tiče konkretnih modela organizacije službe za probaciju oni odražavaju


socio-kulturnu pozadinu i veličinu pojedinih zemalja i mogu biti podijeljeni u tri grupe:

1. U većini zemalja je probacijska služba državni organ sa centraliziranom strukturom


u nadležnosti ministarstva pravde. U tom slučaju probacijska služba može biti
organizirana kao samostalna uprava (Irska, Rumunija, Moldavija, Portugal...) ili
potčinjena zatvorskoj upravi kao poseban odjel (Bugarska, Danska, Estonija,
Švedska, Francuska...) ili pak može biti priključena službama za pomoć žrtvama,
medijaciju i sl. (Mađarska i Belgija). Iznimka su Luksemburg, gdje je dio tužilačke
službe i Škotska, gdje je služba dio odgovornosti lokalnih socijalnih službi.

2. U Njemačkoj, Kataloniji i Švicarskoj probacijske aktivnosti su podijeljene između


probacijske službe i socijalnih službi koje rade unutar sistema krivičnog pravosuđa.

3. U Austriji i Nizozemskoj su privatne organizacije koje se finansiraju iz javnih


fondova.

Većina probacijskih službi se financira iz državnog budžeta ministarstva pravde.

Što se tiče kadrova, probacijskih službenika, oni moraju imati odgovarajuću stručnu
spremu, tako da su probacijski službenici obično socijalni radnici, pravnici, psiholozi
ili nastavnici i sl. Novi radnici prvo se ponekad zapošljavaju na određeni probni
period prije nego se redovno zaposle. U nekim sistemima postoji i formalna obuka

12
koju organizira univerzitet. Centar za obuku zatvorskih službenika i službenika
probacije organizuje uvodne kurseve, obuku o zakonu i propisima, kao i kurseve za
obnavljanje znanja i vještina. Takođe se organizuje obuka koja je namijenjena
razvoju vještina upravljanja i vođenju konferencije (sastanaka timova) za glavne
službenike.

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE

VE je odavno prepoznalo značaj sankcija i mjera koje se izvršavaju u zajednici i


shodno tome izradilo niz preporuka koje spominjemo u nastavku:

- Rezolucija (65)1 o uslovnim kaznama, uslovnom otpustu i drugim


alternativama zatvaranju,
- Preporuka R(92)16 o Evropskim pravilima o sankcijama i mjerama u zajednici,
- Preporuka Rec (1997)12 o osoblju zaduženom za sprovođenje sankcija i
mjera,
- Preporuka Rec(1999)22 o pretrpanosti zatvora i inflaciji zatvorske populacije,
- Preporuka R (2000)22 o poboljšanju implementacije Evropskih pravila o
sankcijama i mjerama u zajednici,
- Preporuka (2003) 22 o uslovnom otpustu,
- Preporuka Rec (2003)23 u vezi načina vođenja zatvorenika sa doživotnim i
ostalim dugotrajnim kaznama od strane zatvorskih uprava,
- Preporuka Rec(2006)13 o pritvoru, uvjetima u pritvoru i zaštiti od zloupotrebe,
i kao posljednja iz niza
- Preporuka R (2010)1 o probacijskim pravilima.

Evropska pravila o sankcijama i mjerama u zajednici zamišljena su kao paralela


Evropskim zatvorskim pravilima. Njih ne treba smatrati kao sistem koji služi kao
model. Umjesto toga, ona sačinjavaju skup obaveza koji je otvoren za općenito
prihvatanje i na osnovu kojih se može djelovati. Ona su urađena s namjerom da se
uspostavi skup standarda kojima bi se omogućilo državnim zakonodavcima i onima
koji to provode u praksi (organima koji donose odluke i organima odgovornim za
provedbu) da obezbijede pravičnu i djelotvornu primjenu sankcija i mjera u zajednici.

Nadalje, Preporuka o poboljšanju implementacije Evropskih pravila o sankcijama i


mjerama u zajednici donosi između ostalog i neke primjere sankcija i mjera u
zajednici kako bi pomogli zakonodavcima da uvedu što raznovrsnije sankcije i mjere
u domaća zakonodavstva. (dodatak 2 član 1)

Preporuka o uslovnom otpustu kaže da bi u načelu uvjetni otpust trebao biti


popraćen nadzorom koji uključuje pomoć i kontrolne mjere. Priroda, trajanje i
intenzitet nadzora trebalo bi prilagoditi svakom pojedinom slučaju.

Preporuka o dugotrajnim kaznama navodi ''... posebice u slučaju zatvorenika na


izdržavanju dulje kazne zatvora poduzet će se koraci potrebni da bi se osigurao
postepen povratak životu u slobodnom društvu… ovaj cilj može se postići posebnim
programom pripreme za otpust na slobodu ili djelomičnim ili uvjetnim otpustom pod
nadzorom uz odgovarajuću društvenu podršku.''

13
Preporuka o pretrpanosti zatvora navodi
- ''napori se trebaju usmjeriti ka što rjeđem pribjegavanju kazni dugotrajnog
zatvora što nameće težak teret zatvorskom sistemu, te ka zamjeni
kratkotrajnih zatvorskih kazni radom za opće dobro na slobodi,
- imajući u vidu izricanje sankcija i mjera čije se izvršavanje provodi u zajednici,
a koje bi mogle biti korištene umjesto lišavanja slobode, trebalo bi razmotriti
mogućnosti:
o obustave izvršenja kazne zatvora s izrečenim posebnim obvezama,
o kušnju (probacija), kao neovisnu sankciju određenu bez izricanja kazne
zatvora,
o intenzivni nadzor,
o rad za opće dobro na slobodi,
o posebne programe postupanja za pojedine kategorije počinitelja,
o mirenje žrtve i počinitelja / obeštećenje,
o ograničavanje slobode kretanja (primjerice ograničenja vremena
kretanja ili elektronskog praćenja).''

Preporuka o primjeni pritvora navodi, da


- ''S gledišta pretpostavke nedužnosti i pretpostavke u korist slobode, zadržavanje
u pritvoru osoba koje se sumnjiči za krivično djelo bit će iznimka, a ne pravilo,
- U pojedinim slučajevima, zadržavanje u pritvoru odredit će se jedino tamo gdje je
to strogo potrebno i to kao mjera u krajnjoj nuždi; neće se koristiti u svrhu
kažnjavanja,
- Kako bi se izbjegla neodgovarajuća primjena zadržavanja u pritvoru, dostupan bi
trebao biti najširi mogući spektar alternativnih, manje ograničavajućih mjera koje
se odnose na postupanje s osumnjičenim licem.''

Preporuka o probacijskim pravilima


Ova preporuka definiše uspostavu i pravilno funkcionisanje probacijskih službi, a
odnosi se i na druge organizacije koje izvršavaju zadatke probacije. Sa gore
pomenutim preporukama čini zaokruženu cjelinu.

Kako se vidi, široki spektar dokumenta VE preporučuje sankcije i mjere u zajednici,


te postavlja standarde za njih, što je u skladu sa njihovom sve raširenijom upotrebom
u državama članicama.

DEFINICIJA

Prema preporukama VE, izraz „sankcije i mjere u zajednici“ odnosi se na sankcije i


mjere na osnovu kojih prekršitelj ostaje u zajednici i koje uključuju određena
ograničenja njegove slobode putem nametanja uslova i/ili obaveza, a koje provode
tijela određena u tu svrhu zakonom. Ovaj izraz označava svaku sankciju izrečenu od
strane suda ili sudija i svaku mjeru koja se preduzme prije ili umjesto odluke o
sankciji, kao i načine izvršenja kazne zatvora izvan zatvorske ustanove.

14
IV. OKOLNOSTI KOJE TRENUTNO UTIČU NA MOGUĆNOST
REALIZACIJE I PRUŽANJE PODRŠKE UVOĐENJU SANKCIJA I
MJERA U ZAJEDNICI U BiH

Postoje neke već sačinjene analize2 o mogućnosti uvođenja sankcija i mjera u


zajednici u praksu u BiH. Bilo je i nekoliko pokušaja uvođenja izvršavanja nekih
sankcija i mjera u praksu, ali se oni nisu održali. Ove pokušaje ćemo spomenuti kod
pojedinačnih sankcija i mjera.

Trenutno se u FBiH pripremaju izmjene i dopune Zakona o izvršenju krivičnih


sankcija koje će omogućiti uvođenje elektronskog nadzora.

U daljoj razradi mogućnosti izvršenja rada za opće dobro, uslovne osude sa zaštitnim
nadzorom i uslovnog otpusta sa zaštitnim nadzorom, polazilo se od mogućnosti koje
postoje za uvođenje već postojećih zakonskih rješenja u praksu kako bi ona konačno
profunkcionirala, te kakva je infrastruktura potrebna za njihovu implementaciju.
Shodno predloženim promjenama KZa, potrebno će biti adekvatno tome promjeniti i
ZKPe, mada u ovom dokumentu ne navodimo posebice njihove promjene.

4.1. RAD ZA OPĆE DOBRO NA SLOBODI


Rad za opće dobro na slobodi (u daljem tekstu rad za opće dobro) je jedna od
najznačajnijih i najprogresivnijih sankcija koje se izvršavaju u zajednici danas. U
evropska zakonodavstva je prvi put uvedena sedamdesetih godina prošlog vijeka.
Osnovna karakteristika ove sankcije je da se izriče počiniocu lakšeg krivičnog djela,
da se izvršava tako da osuđeno lice obavlja određeni rad bez naknade u korist
društvene zajednice, da radi određeni broj sati u svrhu izvršenja glavne ili sporedne
kazne. To znači da se osuđeno lice ne isključuje iz društvene zajednice, već da uz
njenu pomoć i nadzor, dobrovoljno, radom i odnosom prema posljedicama izazvanim
činjenjem krivičnog djela razvije svijest o štetnosti određenih oblika ponašanja i
osjećaj odgovornosti za štetne posljedice.

Rad za opće dobro podrazumijeva rad u i za korist društvene zajednice, to znači da


pojedinac obavlja društveno koristan rad u organizacijama koje se bave poslovima
od javnog interesa. Rad za opće dobro je uveden u krivično zakonodavstvo BiH, ali
nije bio implementiran u praksu, sem pojedinačnih pokušaja.

2
Alternativne sankcije za maloljetnike koji dolaze u sukob sa zakonom u BiH – pilot projekat u
Kantonu Sarajevo, Stefania Kegel, Vijeće Evrope, 2004
Istraživanje o preduslovima i zahtjevima za upotrebu alternativne sankcije rad za opće dobro u
Federaciji BiH, Vildana Vranj, DFID, Sarajevo, februar 2005

15
1. Zakonski osnov

 Krivični zakon

Krivični zakoni (u daljem tekstu KZ) BiH3 (čl. 43), RS4 (čl. 34) i FBIH5 (čl. 44)
propisuju mogućnost izricanja i izvršenja sankcije rada za opće dobro. Ova sankcija
se može izreći ako sud izrekne kaznu zatvora do 6 mjeseci, odnosno do jedne
godine u KZ BiH i ona se može zamijeniti radom za opće dobro uz pristanak
optuženog. To se može desiti i u slučaju kada se novčana kazna zamijenjuje kaznom
zatvora.

Rad za opće dobro se određuje u trajanju koje je srazmjerno izrečenoj kazni zatvora
od najmanje 10 do najviše 60 radnih dana, a KZ BiH do 90 radnih dana. KZ RS se
razlikuje od federalnog i državnog zakona po tome što kaže da rad za opće dobro ne
može biti kraći od jednog mjeseca niti duži od izrečene kazne zatvora, što je
neuobičajeno rješenje. Stoga se preporučuje da se KZ RS uskladi sa drugim KZ po
ovom pitanju koje stavlja i osuđena lica u neravnopravan položaj, a sa druge strane
ne daje jasne smjernice sudovima.

Preporučuje se da se usaglase sva tri KZ, kako po pitanju dužine kazne zatvora
koja se može zamjeniti radom za opće dobro, tako po pitanju radnih dana. Predlaže
se da se umjesto radnih dana koriste radni sati, što je praksa u većini evropskih
zemalja. Prosječno se radni sati kreću od 60 do 300 sati, a najviše do 500 sati, što je
vrlo rijetko.

Nadalje, zakon BiH i FBiH navodi rok za izvršenje rada za opće dobro koji ne može
biti kraći od jednog mjeseca niti duži od jedne godine. Međutim, KZ RS ne utvrđuje
rok za izvršenje rada za opće dobro, pa se preporučuje da ga utvrdi.

U slučaju kada osuđeni po isteku određenog roka nije izvršio ili je samo djelimično
izvršio obavezu, sud će donijeti odluku o izvršenju kazne zatvora u trajanju
srazmjernom vremenu preostalog rada za opće dobro.

Raspoređivanje na rad za opće dobro u smislu vrste i radnog mjesta vrši na


državnom nivou Ministarstvo pravde BiH, u RS Ministarstvo pravde RS, a u FBiH
kantonalna ministarstva nadležna za poslove pravosuđa. KZ BiH i KZ RS, za razliku
od federalnog, ne propisuju da se raspored vrši na osnovu mjesta prebivališta,
odnosno boravišta. Stoga se preporučuje da se u sva tri zakona uvrsti odredba: „da
se rad za opće dobro u pravilu izvršava u mjestu prebivališta, odnosno boravišta“.
Time se osuđenom licu ostavlja mogućnost da izvršava rad i na drugom mjestu ako
je rad na tom mjestu na raspolaganju, a rada na mjestu prebivališta, odnosno
boravišta nema.

3
Službeni glasnik BiH broj 3/03, 32/03, 37/03, 54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10
4
Službeni glasnik RS broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06
5
Službene novine FBiH broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05

16
 Zakon o izvršenju krivičnih sankcija

Rad za opće dobro je propisan Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija (u daljem


tekstu ZIKS) BiH6 čl. 207-208 i u ZIKS RS čl. 186-1887. U ZIKS FBiH nije propisan jer
se pretpostavlja da bi ta materija morala biti uređena kantonalnim zakonima.

U oba zakona je Ministarstvo pravde nosilac aktivnosti i sklapa ugovore sa


poslodavcima kod kojih se osuđeno lice upućuje na rad za opće dobro. U ugovoru se
utvrđuju međusobna prava i obaveze koje su nešto podrobnije propisane u ZIKS RS.
Kako proizlazi iz ZIKS BiH rad za opće dobro može se izvršavati kod svih pravnih i
fizičkih lica. U Zakonu RS je ovo pitanje uređeno nešto drukčije jer se kaže da
Ministar donosi rješenje kojim se utvrđuje kod kojih poslodavaca se može izvršavati
rad za opće dobro, i pri tome da to budu poslovi od javnog interesa u okviru kojih se
može ostvariti svrha sankcije.
U državnom zakonu propisano je da Ministarstvo donosi rješenje o mjestu rada
osuđenog lica u roku od 8 dana od prijema pravnosnažne i izvršne presude, međutim
u Zakonu RS nema nikakvog roka, pa se preporučuje da se utvrdi raspon od 8 do
15 dana.

Isto tako, oba zakona predviđaju da se rad izvršava u mjestu boravišta, sem što ZIKS
BiH kaže ''u pravilu'', što ostavlja mogućnost da može biti i iznimki, t.j. da radi i izvan
mjesta boravišta. To opredjeljenje je značajno jer rješava i mogućnost izvršavanja
rada za opće dobro i u drugom mjestu ako nema mogućnosti rada u mjestu boravka,
pa se preporučuje takvo opredjeljenje i u entitetskim ZIKS-ovima.

ZIKS BiH eksplicitno navodi da se upotrebljavaju opšti propisi kod rješavanja radno-
pravnih pitanja. ZIKS RS to ne navodi izričito, ali je to moguće razumjeti iz odredbi.
Isto tako, ZIKS BiH navodi da je rad besplatan i da osuđeno lice ne snosi troškove
izvršenja, dok se ZIKS RS tih pitanja ne dotiče. Stoga se preporučuje da ZIKS RS
propiše i ovo pitanje.

Oba zakona predviđaju izradu Pravilnika o vrsti poslova i uslovima rada za opće
dobro.

Pitanje nadzora nad izvršenjem te sankcije je u ZIKS RS predviđeno inspekcijom


koja je odgovorna za zatvore, dok to pitanje nije propisano u ZIKS BiH. Preporučuje
se da se propiše nadzor nad izvršenjem sankcije rada za opće dobro, koje tijelo će
ga izvoditi i na koji način.

 Pravilnik o vrsti i uvjetima za izvršenje krivične sankcije rada za opće


dobro na slobodi

Ovaj pravilnik je sačinjen samo na nivou BiH8, u RS nije sačinjen, a u FBiH ti


pravilnici su u postupku izrade u kantonima po uzoru na pravilnik na nivou BiH.

Na ovom mjestu samo ćemo ukratko opisati kako se predviđa izvršenje u praksi.
Ministarstvo pravde (u daljnjem tekstu MP) mora u roku od 15 dana donijeti rješenje
6
Službeni glasnik BiH broj 12/10
7
Službeni glasnik RS broj 12/10
8
Službeni glasnik BiH broj 18/06

17
o raspoređivanju na rad, u kojem se i određuje početak, raspored i završetak
izvršavanja rada i rješenje o imenovanju povjerenika. Pravilnik predviđa mogućnost
odlaganja i prekida izvršavanja rada za opće dobro.

U pravilniku su precizirani neki troškovi koje snosi poslodavac i uključuju


osiguravanje osuđenog lica od nezgoda na poslu i profesionalnih oboljenja. Isto tako
se navodi da prije donošenja rješenja o raspoređivanju na rad, MP upućuje osuđeno
lice na ljekarski pregled, ali nije navedeno ko snosi te troškove. Takođe nije
regulirano ni pitanje zdravstvene zaštite tokom izvršenja rada za opće dobro.
Preporučuje se generalna odredba o rješavanju tih pitanja. U drugim jurisdikcijama
obično se ta pitanja rješavaju ugovorom ili nekim drugim pisanim dokumentom
između probacijske službe i pružaoca usluga rada za opće dobro.

Rad za opće dobro se izvršava prema pojedinačnom programu izvršavanja koji


utvrđuju državni službenik i povjerenik za svako osuđeno lice. Državni službenik je
zaposlenik MP, a povjerenik je zaposlenik poslodavca i obavlja neposredni nadzor.
Nigdje nije propisano sudjelovanje osuđenog lica pri sastavljanju programa, niti da
mora na kraju kad je upoznat potpisati program. Isto tako nisu navedeni sadržaji
pojedinačnog programa izvršavanja. Preporučuje se da se gore navedeno utvrdi u
pravilniku.

Državni službenik upoznaje osuđeno lice sa pravima i dužnostima, načinom


ostvarivanja prava, kao i posljedicama neizvršavanja rada. Povjerenik je dužan
osuđeno lice uvesti u posao, pružiti mu pomoć i zaštitu, te u saradnji sa državnim
službenikom nadgledati ispunjenje obaveza.

Državni službenik je dužan najmanje jednom u deset dana izvršiti lični uvid u
izvršenje i o tome unijeti zabilješku u lični list osuđenog lica. Lični list i matična knjiga
se vode u MP, a povjerenik vodi lični list za svako lice nad kojim vrši nadzor.
O radu i ponašanju osuđenog lica povjerenik podnosi izvještaj MP nakon svake
trećine izvršenog rada, a po potrebi i češće. Na kraju piše završni izvještaj i šalje ga
MP. Na osnovu završnog izvještaja povjerenika MP sačinjava zaključni izvještaj o
završenom radu i šalje ga sudu. Ako dođe do zanemarivanja obaveza, povjerenik
odmah obavještava MP, a može doći i do raskida ugovora, o čemu MP obavještava
sud.

Ovaj pravilnik predviđa i donošenje ostalih relevantnih pravilnika koji su već izrađeni i
na snazi su:

- Pravilnik o izboru, načinu rada, odgovornosti, obučavanju i evidenciji


povjerenika 9,
- Pravilnik o mjerilima za utvrđivanje naknade povjerenicima10,
- Uputstvo o matičnoj knjizi i ličnom listu osuđenika.11

Isto tako su navedene i obaveze MP, koje je dužno:


- utvrditi listu poslodavaca koji ispunjavaju uvjete za obavljanje rada za opće
dobro na slobodi,
9
Službeni glasnik BiH broj 54/07
10
Službeni glasnik BiH broj 33/07
11
Službeni glasnik BiH broj52/07

18
- zaključiti ugovore s poslodavcima u obavljanju rada za opće dobro,
- imenovati povjerenika, i
- organizovati obuku povjerenika.

Ova posljednja obaveza još nije izvršena jer nije bilo primjera izrečene sankcije.

 Preporuka br. 1

Kako proističe iz namjene rada za opće dobro, potrebno bi bilo u pravilniku jasnije
utvrditi da se rad za opće dobro izvršava u organizacijama od javnog interesa.
Shodno tome i preporukama VE predlaže se da se uradi novi pravilnik koji bi više
istakao koncept rada za opće dobro koji se primjenjuje u evropskim zemljama ili pak
da se razmisli o uvođenju posebnog zakona o radu za opće dobro i izvršavanju
zaštitnog nadzora.

2. Situacija u praksi

Podzakonski akti na državnom nivou nisu vodili dalje ka uspostavljanju sistema, dok
entiteti nemaju izrađenih podzakonskih akata.Treba konstatirati da se u okviru
važećih zakona i podzakonskih akata na području implementacije rada za opće
dobro u vrijeme trajanja projekta događaju neki pomaci jer su u Federaciji BiH počeli
sa pripremama pravilnika koji reguliše rad za opće dobro na nivou kantona. Prema
važećim propisima kantoni su odgovorni za izvršavanje rada za opće dobro. U RS
nisu vođene aktivnosti na području rada za opće dobro.

Treba spomenuti da je bilo nekih pokušaja u prošlosti na uvođenju rada za opće


dobro u FBiH i pogotovo u Kantonu Sarajevo, kako na području maloljetnika, tako i
na području odraslih. Takodje bilo je sličnih pokušaja i u Unsko-sanskom kantonu,
mada ne možemo govoriti o nekom sistematičnom radu koji bi se bazirao na
izrađenoj strategiji i razrađenoj infrastrukturi. Više se radi o pojedinačnim
slučajevima. Kako nema administrativne infrastrukture za izvršavanje rada za opće
dobro, sudovi praktično i ne izriču sankciju rada za opće dobro.

3. PRIJEDLOG ZA USPOSTAVLJANJE SISTEMA IZVRŠAVANJA INSTITUTA


RADA ZA OPĆE DOBRO I NJEGOVA IMPLEMENTACIJA U PRAKSI

3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona

 Preporuka br. 2

Promjena zakonskih rješenja u KZ


Kako se KZ BiH promijenio, potrebno bi bilo sa njim uskladiti i entitetske KZ, što smo
već spomenuli. Predlaže se da se provjeri mogućnost da se rad za opće dobro može
izreći za krivična djela za koja je propisana dulja kazna zatvora od jedne godine. Isto
tako treba da se definiše mogućnost da je rad za opće dobro samostalna kazna, a ne
samo kao zamjena za zatvorsku kaznu.

19
 Preporuka br. 3

Predlaže se da i ZIKS FBiH propiše odredbe o radu za opće dobro.

Predlaže se da se u ZIKS-ovima:
- jasno definira rad za opće dobro i javni interes, ako to već nije definirano u KZ
u skladu sa preporukama VE,
- predvidi i mogućnost odgode i prekida rada za opće dobro, a smisleno se
mogu upotrebljavati razlozi koji su navedeni za odgodu i prekid zatvorske
kazne,
- reguliše da se rad za opće dobro izvršava prema individualnom programu
izvršavanja koji se izradi zajedno sa osuđenim licem koje ga i potpiše, a ostale
detalje reguliše pravilnik.

 Preporuka br. 4

U zakonskim rješenjima predvidjeti i mogućnost izvršenja rada za opće dobro u


slučaju kada osuđeno lice ima stalno zaposlenje. Treba i predvidjeti da osuđeno lice
može izvršavati rad za opće dobro u popodnevnim satima, odnosno preko vikenda,
kao i uslove pod kojima se to može izreći.

 Preporuka br. 5

Pravilnik o radu za opće dobro na nivou BiH uskladiti sa preporukama VE12, te


preporukom br. 1 iz ovog dokumenta.
Izvršavanje rada za opće dobro kod bivšeg poslodavca kod kojeg je osuđeno lice
radilo nije u skladu sa evropskom praksom, niti namjenom rada za opće dobro. U
pravilniku treba utvrditi prava, obaveze i način komunikacije između sudova, MP-
državnog službenika, povjerenika i osuđenog lica.

 Preporuka br. 6

Na nivou entiteta izraditi Pravilnik o izvršenju rada za opće dobro, te ostale potrebne
akte.

 Preporuka br. 7

Izraditi listu vrsta pravnih lica koja se bave poslovima od javnog interesa i kod kojih
se izvršava rad za opće dobro i uključiti, npr.: komunalna preduzeća, šumarska
preduzeća, domove za starije i nemoćne, domove za psihički bolesne odrasle osobe,
nevladine organizacije, pučke kuhinje, Caritas/Preporod/La benevolenciju/Merhamet,
Crveni krst/križ, organizacije osoba sa posebnim potrebama, bolnice i slične
ustanove.

12
1. Preporuka br (92)16 o Evropskim pravilima o sankcijama i mjerama u zajednici
2. Preporuka br. (2000)22 o poboljšanju implementacije Evropskih pravila o sankcijama i mjerama u
zajednici
3. Preporuka br. (2010)1 o Probacijskim pravilima Vijeća Evrope

20
3.2. Prijedlog implementacije

U ovom trenutku je moguća implementacija na entitetskim nivoima, a što bi se


sastojalo od sljedećih aktivnosti:

1. korak

1. Izraditi Pravilnik o izvršenju rada za opće dobro, Pravilnik o radu povjerenika i


Pravilnik o njihovim naknadama
2. Pristupiti izradi pilot projekta – predlaže se Sarajevski kanton u FBiH i
područje grada Banja Luke u RS
3. Utvrditi smjernice ili izraditi plan implementacije, odnosno uvođenja rada za
opće dobro koji uključuje:
- dužnosti državnog službenika,
- dužnosti mogućih poslodavaca i povjerenika,
- precizno utvrditi način komunikacije između državnog službenika,
povjerenika i osuđenog lica,
- organizirati obuku svih uključenih (tužilaca, sudova, državnih
službenika, povjerenika),
- izraditi spisak mogućih poslodavaca sa područja društvenog interesa,
komunalnih, zdravstvenih, uslužnih, humanitarnih službi i službi koje se
bave zaštitom okoline i svake druge djelatnosti za koju MP smatra da
se njome može postići opća i posebna svrha izvršavanja rada za opće
dobro (pri tome se odlučiti da li će to biti samo državna produzeća ili se
mogu uključiti i privatna),
- izraditi elemente pojedinačnog programa izvođenja rada za opće dobro,
- izraditi elemente izvještaja za sud, i
- definisati načine komunikacije sa javnošću.

4. Izabrati državnog službenika koji bi bio u ovoj fazi uposlenik MP.

5. Obaviti dogovore sa organizacijama kako održati obuku o sankcijama i mjerama u


zajednici, njihovoj ulozi i dogovoriti se o izboru i imenovanju povjerenika.

6. Pripremiti nacrt ugovora i pristupiti sklapanju ugovora (prilog 1)

7. Organizirati sastanak sa sudovima, tužiocima i drugim odgovornim faktorima, te ih


upoznati sa smjernicama za izvršavanje rada za opće dobro i pripremiti i provesti
njihovu obuku.

8. Izraditi, odnosno uspostaviti matične knjige i lični list kako za državnog službenika,
tako i za povjerenika, te način čuvanja i posredovanja podataka i dokumentacije
(prilog 2).

9. Organizirati obuku državnih službenika i povjerenika.

10. Upoznavanje i informiranje javnosti.

21
2. Korak

Analiza pilot projekata i prijedlog za poboljšanje implementacije, te eventualne


promjene pravnih akata.

3. Korak

Implementacija na još dvije dodatne lokacije.

4. Korak

Analiza implementacije na odabranim lokacijama.

5. Korak

Dalji razvoj koji će dovesti do uvođenja rada za opće dobro na svim lokacijama u
entitetima, što podrazumijeva i zapošljavanje dodatnog osoblja i osiguravanje
dodatnih financijskih sredstava, što će voditi i formiranju probacijske službe.

4.2. USLOVNA OSUDA SA ZAŠTITNIM NADZOROM

Uslovna osuda je jedna od sankcija i mjera u zajednici koja se najčešće izriče u


praksi. Za razliku od nje, uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom se uopće ne izriče ili
se izriče veoma rijetko. Jedan od razloga je vjerovatno nemogućnost institucija da
realiziraju predviđeni nadzor nad osuđenim licem.

I uslovnoj osudi sa zaštitnim nadzorom namjena je da se osuđeno lice ne isključi iz


društvene zajednice i da ono uz pomoć i nadzor društvene zajednice razvije svijest i
osjećaj odgovornosti za svoje ponašanje. Osuđenom licu je ograničena sloboda kao
rezultat obaveza koje mu je nametnuo sud, ali ono ipak ostaje u zajednici.

1. Zakonski osnov

 Krivični zakon

Uslovna osuda i uslovna osuda sa zaštitnim nadzorom su regulisane u KZ BIH (čl.


58-67), KZ RS (čl. 48 – 53) i KZ FBiH (čl. 62 – 70).
Što se tiče uslovne osude, među zakonima nema nekih razlika i ona se može izreći
ako je utvrđena kazna do dvije godine zatvora ili novčana kazna. Vrijeme
provjeravanja ne može biti kraće od jedne godine i ne duže od pet godina.

Pored uslovne osude, sud može odrediti i ispunjavanje određenih obaveza:


- da se vrati imovinska korist pribavljena krivičnim djelom,
- da se nadoknadi šteta koju je osuđeno lice prouzrokovalo krivičnim djelom, i
- ispunjenje drugih obaveza predviđenih KZ (obično se misli na mjere
sigurnosti: obavezno psihijatrijsko liječenje; obavezno liječenje od ovisnosti;
zabrana vršenja poziva, djelatnosti ili dužnosti; oduzimanje predmeta).

22
Uslovna osuda sa zaštitinim nadzorom je jedan vid uslovne osude i namijenjena
je onim licima čije porodične i socijalne prilike u kojima žive mogu poticajno djelovati
na ponovno učinjenje krivičnog djela, te zbog čega se ne može očekivati da će samo
upozorenje uz prijetnju kaznom biti dovoljno da spriječi povrat i osigura njihovu
društvenu reintegraciju. Ovakvim licima je radi ostvarivanja toga cilja potrebno pružiti
posebnu pomoć i zaštitu.

Sadržaj zaštitnog nadzora može obuhvatiti ove obaveze:


a) liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi;
b) suzdržavanje od upotrebe alkoholnih pića ili opojnih droga;
c) posjećivanje određenih psihijatrijskih, psiholoških i drugih savjetovališta i
postupanje po njihovim savjetima;
d) osposobljavanje za određeno zanimanje;
e) prihvaćanje zaposlenja koje odgovara stručnoj spremi i sposobnostima
počinitelja; i
f) raspolaganje plaćom i drugim prihodima ili imovinom na primjeren način i u
skladu s bračnim i obiteljskim obavezama.
Sud može naložiti uslovno osuđenom jednu ili više propisanih obaveza, a trajanje
nadzora ne može biti kraće od šest mjeseci niti duže od dvije godine. Sud može
ukinuti zaštitni nadzor i prije isteka određenog vremena ako su ispunjene obaveze.
Ako obaveze nisu ispunjene sud može:
- izreći opomenu,
- ranije obaveze zamjeniti drugim,
- produžiti trajanje zaštitnog nadzora, i
- opozvati uvjetnu osudu.

 Zakon o izvršenju krivičnih sankcija

Izvršenje mjera zaštitnog nadzora izrečenih uz uslovnu osudu propisano je u Glavi


VIII, u čl. 199 – 206 ZIKS BiH, dok u entitskim zakonima mjere zaštitnog nadzora
nisu definisane.

ZIKS BiH u čl. 199, kada govori o cilju mjera zaštitnog nadzora iz čl. 66. KZ kaže
da je to pružanje pomoći, staranje, nadzor i zaštita za vrijeme uslovne osude. ZIKS
BiH dalje utvrđuje da organ socijalne zaštite vrši poslove izvršenja mjere zaštitnog
nadzora po mjestu prebivališta, odnosno boravišta osuđenog lica, a da troškove
snosi opština i da će njoj biti osigurana adekvatna financijska i druga sredstva, ali ne
navodi ko će joj to osigurati.

Sud šalje presudu organu socijalne zaštite koji u roku 15 dana upoznaje i počinioca
sa njegovim obavezama, te s obzirom na vrstu mjere poduzima potrebne radnje.
Opštinski organ socijalne zaštite sarađuje i sa porodicom počinioca. Organ socijalne
zaštite najmanje jednom u 6 mjeseci, odnosno kad sud to zatraži, šalje informaciju.
Ako počinilac ne prihvata ili ne izvršava obaveze, organ socijalne zaštite dužan je
obavijestiti sud. Organ socijalne zaštite je takođe dužan obavijestiti sud i kada ocijeni
da je cilj ispunjen.

23
2. Situacija u praksi

Kako smo već spomenuli, sud vrlo rijetko izriče uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom
jer organi socijalne zaštite ne izvršavaju poslove vezane za mjere zaštitnog nadzora.
Takođe ne postoje ni podzakonski akti koji bi uređivali izvršavanje uslovne osude sa
zaštitnim nadzorom.

Zato se preporučuje da nadležna ministarstva pravde i socijalnog rada razmotre da


li su postojeća zakonska rješenja uopšte izvodljiva u praksi. Ako nisu, potrebno je
pronaći druga rješenja. Ako jesu, onda je potrebno čvršće zakonsko rješenje i
odgovarajući podzakonski akti.

3. PRIJEDLOG ZA USPOSTAVLJANJE SISTEMA IZVRŠAVANJA INSTITUTA


USLOVNE OSUDE SA ZAŠTITNIM NADZOROM I NJEGOVA IMPLEMENTACIJA
U PRAKSI

3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona

 Preporuka br. 8

S obzirom na uređenja u evropskim zemljama, smatra se da organi socijalne zaštite


nisu nosioci tih aktivnosti za odrasle prestupnike, nego probacijske službe koje su dio
pravosudnog sistema, a organi socijalne zaštite daju podršku u stanju socijalne
potrebe osobama koje služe sankcije i mjere u zajednici.

 Preporuka br. 9

Shodno odluci koja proizlazi iz gore navedenog, potrebno je izraditi smjernice za


uvođenje uslovne osude u praksu i sukladno tome uvesti potrebne izmjene u KZ i
ZIKS BiH. U ZIKS FBiH i RS definisati uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom, te pri
tome uzeti u obzir preporuke VE i sukladno tome harmonizirati rješenja. Uz to je
potrebno navesti da će se izvršavanje uslovne osude sa zaštitnim nadzorom
podrobnije urediti pravilnikom koji donosi MP.

Zakonskim i podzakonskim rješenjima je potrebno detaljno urediti kompletan


postupak izvršenja uslovne osude sa zaštitnim nadzorom, počevši od definisanja
organa za izvršenje, njegovih prava i dužnosti, prava i dužnosti osuđenog lica,
programa izvršavanja zaštitnog nadzora i sudjelovanja osuđenog lica, te stavljanja
njegovog potpisa na program, rokova za izvođenje aktivnosti, nadležnosti drugih
organa koji sudjeluju, dužnosti sudionika prilikom neizvršavanja obaveza,
obavještavanje sudova i slično.

 Preporuka br. 10

KZ je potrebno dopuniti i propisati odredbama da sadržaj zaštitnog nadzora


obuhvata sljedeće obaveze:

24
1. Obaveze koje se nameću svim uslovno osuđenim:

- da naznači mjesto prebivališta, odnosno boravišta gdje će živjeti i da


obavijesti službenika zaduženog za nadzor u slučaju promjene adrese,
- javljanje policijskoj stanici nadležnoj po mjestu prebivališta, odnosno
boravišta, i
- zabranjeno napuštanje teritorija entiteta, odnosno BiH (možda bi
trebalo navesti koji su iznimni slučajevi kada se taj teritorij može
napustiti).

2. Obaveze koje se nameću individualno, s obzirom na potrebe osuđenog lica


(ovo su diskrecione obaveze, sud može ne naložiti ili ih može naložiti jednu ili
više, zavisno od pojedinačnog slučaja) uz uslovnu osudu:
- osposobljavanje za određeno zanimanje ili nastavak započetog
osposobljavanja,
- obaveza da radi ili traži zaposlenje (bilo bi potrebno navesti kako
postupiti u slučaju onih koji su u mirovini i kako postupiti u slučaju žena
sa malom djecom o kojoj moraju brinuti),
- nastavak liječenja u zdravstvenoj ustanovi,
- posjećivanje psihološkog ili drugog savjetovališta,
- uključivanje u program liječenja ovisnosti od droga i alkohola,
- zabrana posjećivanja određenih mjesta,
- zabrana druženja sa određenim osobama,
- zabrana približavanja žrtvi ili nekoj drugoj osobi,
- da živi na mjestu prebivališta, odnosno boravišta koje je odobreno i da
tu adresu može promijeniti samo uz suglasnost službenika koji je
zadužen za nadzor (to obično važi u iznimnim i posebnim slučajevima),
- plaćanje kompenzacije ili davanje obeštećenja žrtvama, i
- redovito javljanje službi za zaštitni nadzor u skladu sa individualnim
programom rada.

Elektronski nadzor može se upotrebljavati kao podrška provođenju bilo koje od gore
navedenih mjera.

3.2. Prijedlog implementacije

S obzirom na dosadašnja saznanja, smatra se da uslovnu osudu sa zaštitnim


nadzorom nije moguće implementirati u praksu bez uspostave probacijskog sistema.

 Preporuka br. 11

Predlaže se uspostava pilot projekta, za šta je potrebno u nadležnim ministarstvima


zaposliti državnog službenika koji bi bio zadužen za taj pilot projekat, kako bi se kroz
njegovu implementaciju stekla odgovarajuća iskustva.

25
4.3. USLOVNI OTPUST SA ZAŠTITNIM NADZOROM

U ovom dokumentu ćemo se osvrnuti na uslovni otpust sa zaštitnim nadzorom i


njegovu moguću primjenu u praksi u skladu sa preporukom Vijeća Evrope R
(2003)22 o uslovnom otpustu. Pri tome ne razmatramo uslove za sticanje, niti rad
komisije za uslovni otpust. Naprotiv, bavimo se uspostavljanjem instituta uslovnog
otpusta sa zaštitnim nadzorom i njegovom implementacijom u praksi.

Uslovni otpust sa zaštitnim nadzorom je mjera nastavka služenja kazne u zajednici i


njegov cilj bi trebao biti pomoć osuđenim licima u lakšem prelazu između života u
zatvoru ka životu u zajednici. Uslovni otpust se razlikuje od privremenog puštanja na
slobodu jer uključuje individualizirane uslove koji su nametnuti i koji se moraju
izvršavati u zajednici, uz pomoć i nadzor zajednice.

1. Zakonski osnov

 Krivični zakon

Sva tri KZ: BiH čl. 44-45, FBiH čl. 45-46, i RS čl. 108–109, propisuju odobrenje
uslovnog otpusta uz ispunjavanje jednog uslova - da osuđeno lice ne izvrši ponovo
krivično djelo. Isto tako, propisuju opoziv uslovnog otpusta u slučaju činjenja novog
krivičnog djela. KZ-ima nije propisan uslovni otpust sa zaštitnim nadzorom.

 Zakon o izvršenju krivičnih sankcija

ZIKS RS13 u čl. 159 definiše da se uslovno otpušteni mora svakih 15 dana javljati
policijskoj stanici i organu socijalnog staranja koji su nadležni po mjestu prebivališta,
odnosno boravišta. Ti organi su dužni obavijestiti nadležni zatvor u slučaju
nejavljanja u određeno vrijeme, a zatvorska ustanova u saradnji sa navedenim
organima prati realizaciju i ostvarenje svrhe uslovnog otpusta.

Za vrijeme trajanja uslovnog otpusta osuđenom licu nije dozvoljeno napuštanje


teritorija RS, odnosno BiH. U čl. 160 se kaže da ako osuđeno lice za vrijeme trajanja
uslovnog otpusta ne izvršava obaveze, ako čini prekršaje javnog reda i mira sa
elementima nasilja i u drugim slučajevima kada se procijeni da je to opravdano, na
prijedlog rukovodioca zatvorske ustanove, Ministar može izvršiti opoziv rješenja o
uslovnom otpustu. Po prijemu rješenja osuđeno lice se mora javiti u zatvorsku
ustanovu na izdržavanje preostalog dijela neizdržane kazne. Na rješenje o opozivu
uslovnog otpusta osuđeno lice može izjaviti žalbu Ministru, s tim da žalba ne
zadržava izvršenje rješenja. U slučaju da se osuđeno lice ne javi u zatvorsku
ustanovu, ona je dužna izdati naredbu o raspisivanju potjernice.

Kako poizlazi iz gore navedenog, Ministar je organ koji donosi rješenje o opozivu, a
istovremeno odlučuje i o pritužbi na to rješenje, što nije u skladu sa evropskim
standardima. Stoga se preporučuje izmjena ove odredbe.

13
Službeni glasnik RS broj 12/2010

26
ZIKS BiH i ZIKS FBiH ne poznaju rješenja koja je donio ZIKS RS.

2. Situacija u praksi

Kako je već spomenuto, u dosadašnjoj praksi se zaštitni nadzor uz uslovni otpust nije
izricao jer ne postoji zakonska mogućnost. Novi ZIKS RS je usvojio rješenje po
kojem se osuđeno lice na uslovnom otpustu javlja policijskoj stanici i organu
starateljstva, kao jedan od mogućih vidova nadzora. Planira se organizacija
sastanaka sa nadležnim ministarstvima i izrada memoranduma o saradnji, kao i
akata o vršenju nadzora.

3. PRIJEDLOG ZA USPOSTAVLJANJE SISTEMA IZVRŠENJA USLOVNOG


OTPUSTA SA ZAŠTITNIM NADZOROM I NJEGOVA IMPLEMENTACIJA U
PRAKSI

3.1. Prijedlog izmjena i dopuna zakona

 Preporuka br. 12

S obzirom na uređenja u evropskim zemljama smatra se da nisu organi socijalne


zaštite nosioci tih aktivnosti za odrasle prestupnike, nego probacijske službe koje su
dio pravosudnog sistema. Organi socijalne zaštite daju podršku u stanju socijalne
potrebe osobama koje služe sankcije i mjere u zajednici.

 Preporuka br. 13

Izmjene zakona i uvođenje uslovnog otpusta sa zaštitnim nadzorom


U odgovarajućoj zakonskoj regulativi potrebno je definisati uslovni otpust sa zaštitnim
nadzorom, na način da se slijedi gore pomenuta preporuka VE. U tački 9. Preporuke
navodi se da bi „u principu uslovni otpust trebao biti praćen nadzorom koji bi se
sastojao od mjera pomoći i kontrole“. Priroda, trajanje i intenzitet nadzora trebali bi
biti prilagođeni svakom pojedinačnom slučaju i trebali bi se prilagođavati tokom
cijelog trajanja uslovnog otpusta. Te mjere pomoći i kontrole je potrebno definisati
zakonima.

Sadržaj zaštitnog nadzora obuhvata sljedeće obaveze:

3. Obaveze koje se nameću svim uslovno otpuštenim (obavezno za sve uslovno


otpuštene):

- da naznači mjesto prebivališta, odnosno boravišta gdje će živjeti i da u


slučaju promjene o tome obavijesti službenika zaduženog za nadzor,
- javljanje policijskoj stanici nadležnoj po mjestu prebivališta, odnosno
boravišta, i
- zabranjeno napuštanje teritorija entiteta, odnosno BiH (možda bi
trebalo navesti koji su iznimni slučajevi kada se taj teritorij može
napustiti).

27
2. Obaveze koje se nameću individualno, s obzirom na potrebe osuđenog lica
(ovo su diskrecione obaveze, organ može naložiti jednu ili više obaveza, zavisno
od pojedinačnog slučaja):
- nastavak provođenja mjera propisanih programom izvršenja kazne
zatvora,
- osposobljavanje za određeno zanimanje ili nastavak započetog
osposobljavanja,
- obaveza da radi ili traži zaposlenje (bilo bi potrebno navesti kako
postupiti u slučaju onih koji su u mirovini i kako postupiti u slučaju žena
sa malom djecom o kojoj moraju brinuti),
- nastavak liječenja u zdravstvenoj ustanovi,
- posjećivanje psihološkog ili drugog savjetovališta,
- uključivanje u program liječenja ovisnosti od droga i alkohola,
- zabrana posjećivanja određenih mjesta,
- zabrana druženja sa određenim osobama,
- zabrana približavanja žrtvi ili nekoj drugoj osobi,
- da živi na odobrenom mjestu prebivališta, odnosno boravišta i da tu
adresu može promijeniti samo uz suglasnost službenika koji je zadužen
za nadzor (to obično važi u iznimnim i posebnim slučajevima),
- plaćanje kompenzacije ili davanje obeštećenja žrtvama, i
- redovito javljanje službi za zaštitni nadzor u skladu sa individualnim
programom rada.

Elektronski nadzor može se upotrebljavati kao podrška u provođenju bilo koje od


gore navedenih mjera.

 Preporuka br. 14

Vremenski period u kojem traju obaveze


U zakonu treba definisati vremenski period u kojem traju obaveze, mogućnost
promjene obaveza koje se nameću, kao i načine njihovog prestanka. Pod tim
smatramo da osuđeno lice može završiti obaveze koje su mu nametnute i prije isteka
uslovnog otpusta, tako da tu mogućnost treba predvidjeti u zakonu. Takođe može
doći do situacije u kojoj osuđeno lice obaveze ne može ispuniti za vreme trajanja
uslovnog otpusta, tako da bi u zakonu trebalo predvidjeti i kako postupiti u tom
slučaju. Treća mogućnost su promjene obaveza u skladu sa promjenom lične
situacije osuđenog lica.

 Preporuka br. 15

Predlaže se da se u zakonu definiše tijelo koje utvrđuje te obaveze. Vjerovatno je da


će to biti komisija za uslovni otpust koja mora imati na raspolaganju zadovoljavajuće
informacije za donošenje odluke o navedenim obavezama.

 Preporuka br. 16

Procedura opoziva i neispunjavanje obaveza


Potrebno je precizno u odgovarajućoj zakonskoj regulativi definisati i posljedice
neispunjavanja obaveza koje je utvrdilo odgovarajuće tijelo, te definisati proceduru

28
opoziva, kao i uslove kada je proceduru opoziva uvjetnog odpusta sa zaštitnim
nadzorom potrebno pokrenuti u slučaju kad osuđeno lice ne ispunjava obaveze. Pri
tome se treba oslanjati na Preporuku o uslovnom otpustu VE.

 Preporuka br. 17

Trebalo bi definisati i tijela za provedbu ovog instituta, znači tijela nadležna za


provedbu uslovnog otpusta i mjere nadzora (infrastruktura).

 Preporuka br. 18

Potrebno bi bilo izraditi pravilnik o izvršavanju uslovnog otpusta sa zaštitnim


nadzorom, kao i druge potrebne podzakonske akte.

3.2. Prijedlog implementacije

Implementacija ovog instituta bi na osnovu donesenih izmjena zakona, po gore


navedenim preporukama, trebala biti u sljedećim koracima:

1. Korak

Dogovor ministarstava pravde sa policijskim stanicama o javljanju uslovno


otpuštenih, te evidenciji koje policijske stanice trebaju voditi, načinu komunikacije sa
zatvorskim ustanovama iz kojih je osuđeno lice otpušteno. Ukratko, razraditi sistem
implementacije javljanja policijskoj stanici.

2. Korak

Definisanje dalje strukture u okviru koje će biti moguće izvršavati i druge obaveze.
Ovdje navodimo nekoliko mogućnosti do kojih može doći tokom uspostave i razvoja
probacijske službe:

- imenovanje zatvorskog službenika u oblasti tretmana zaduženog za


vršenje nadzora nad osuđenim licima koja su na uslovnom otpustu, i to
nad otpuštenima iz tog zatvora ili pak nad otpuštenima iz drugih zatvora
koji žive na teritoriji koju pokriva zatvor,
- zapošljavanje državnog službenika u lokalnoj zajednici koji će vršiti
nadzor i pomagati uslovno otpuštenim osuđenim licima iz te zajednice u
skladu sa individualnim programom provođenja uslovnog otpusta sa
zaštitnim nadzorom,
- utvrditi službenika pri ministarstvu pravde koji će koordinirati rad
zatvorskih službenika ili službenika u zajednici, i
- definisati i ulogu drugih institucija koje će sarađivati u izvršenju mjera:
centri za socijalni rad, zdravstvene ustanove, biroi za zapošljavanje i
druge relevantne institucije, te predvidjeti koordinativne sastanke i
aktivnosti na nivou lokalne zajednice.

29
3. Korak

Na osnovu odluka donesenih u fazi implemetacije koraka br. 2, slijedi uvođenje pilot
projekta: odabrati lokalne zajednice u kojima će se pilot projekat izvoditi.

4. Korak

Analiza pilot projekata i prijedlog za poboljšanje implementacije, te eventualne


izmjene pravnih akata.

5. Korak

Proširenje implementacije na druge odabrane lokacije.

6. Korak

Dalji razvoj koji će dovesti do uvođenja pilot projekta na svim lokacijama u entitetima,
a što podrazumijeva i zapošljavanje dodatnog osoblja i osiguravanje dodatnih
financijskih sredstva. Sve to pak vodi ka uspostavljanju probacijske službe.

4.4. ULOGA SISTEMA SOCIJALNE ZAŠTITE U SISTEMU SANKCIJA I


MJERA U ZAJEDNICI

Socijalna zaštita usmjerena je na otkrivanje, analiziranje, prevenciju i praćenje


socijalnih rizika, slučajeva i problema, odnosno uzroka koji dovode do stanja
posebne socijalne potrebe pojedinaca, porodica i društvenih grupa, te na
poduzimanje zakonom propisanih mjera i aktivnosti u pravcu njihovog otklanjanja i
ublažavanja. U ovom dijelu ćemo se osvrnuti na ulogu sistema socijalne zaštite u
društvu kao cjelini, sa akcentom na sankcije i mjere u zajednici koje obrađujemo u
ovom dokumentu.

4.4.1. Zakonski okvir

Socijalna zaštita kao integralni dio socijalne politike zasnovana je na Ustavu BiH,
(Aneks IV, Opći okvirni Sporazum za mir u BiH) Ustavima entiteta, Statutu Brčko Distrikta
i zakonima:

FBiH:
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite
porodice sa djecom14
- kantonalni zakoni o socijalnoj zaštiti (10)
RS:
- Zakon o socijalnoj zaštiti15
Brčko Distrikt BiH
- Zakon o socijalnoj zaštiti Brčko Distrikta16

14
Službene novine FBiH broj:36/99,54/04 i 39/06
15
Službeni glasnik RS, broj: 5/93, 15/96, 11/03 i 33/08
16
Službeni glasnik BD BiH broj:1/03,4/04, 19/07 i 2/08

30
Prema Ustavu BiH, oblast socijalne zaštite je u isključivoj nadležnosti entiteta dok je
koordinirajuća uloga Ministarstva civilnih poslova BiH, Sektora za rad,
zapošljavanje, socijalnu zaštitu i penzije utvrđena Zakonom o ministarstvima i
drugim organima uprave BiH.17

Za oblast socijalne zaštite odgovorno je Ministarstvo rada i socijalne politike FBiH, u


RS Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite, dok je u Brčko Distriktu odgovorno
Odjeljenje za zdravstvo i ostale usluge Vlade Brčko Distrikta.

U FBiH neposredno pružanje socijalne zaštite odvija se u 10 kantonalnih


ministarstava za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljene osobe, kroz rad 79
lokalnih službi koje obavljaju poslove iz oblasti socijalne zaštite (54 centra za
socijalni rad i 25 službi za obavljanje poslova iz oblasti socijalne zaštite) i dva
kantonalna centra za socijalni rad u Sarajevskom kantonu i Bosansko-podrinjskom
kantonu. U RS 45 centara za socijalni rad (u daljnjem tekstu CSR) obavlja poslove iz
oblasti socijalne zaštite.

Zakonski okvir povezan sa sankcijama i mjerama u zajednici i ulogom centara


za socijalni rad

ZIKS BiH propisuje da poslove izvršenja mjere zaštitnog nadzora vrši organ socijalne
zaštite prema prebivalištu, odnosno boravištu počinioca krivičnog djela, a troškove
snosi opština kojoj će biti osigurana finansijska sredstva.

Pored toga, propisane su i radnje koje preduzimaju CSR čiji karakter zavisi od vrste
mjere, a odnose se na upoznavanje počinioca sa njegovim obavezama u toku
trajanja mjere, saradnju sa porodicom počinioca u cilju sređivanja porodičnih prilika i
izvještavanje o rezultatima izvršenja mjere, te poduzimanje aktivnosti ukoliko nije
ispunjen cilj.

4. 4. 2. Prava iz socijalne zaštite i centri za socijalni rad

Prava iz socijalne zaštite obuhvataju novčano-materijalna davanja i pružanja usluga


socijalne zaštite.

Korisnici prava i usluga socijalne zaštite su maloljetna i punoljetna lica u stanju


posebne socijalne potrebe, a posebno:

- materijalno neosigurane i za rad nesposobne osobe koje nemaju prijeko


potrebnih sredstava za izdržavanje i ne mogu osigurati sredstva za život po
nekom drugom osnovu,
- osobe i porodice u stanju socijalne potrebe kojima je usljed posebnih
okolnosti potreban odgovarajući oblik socijalne zaštite, što se odnosi na
osobe ili porodice koje su se našle u stanju socijalne potrebe, između ostalog
i zbog povratka sa liječenja, otpuštanja sa izdržavanja kazne zatvora ili
izvršavanja odgojne mjere,

17
Službeni glasnik BiH broj: 5/03, 30/03, 42/03, 26/04, 42/04, 45/06 i 88/07

31
- Osobe sa društveno negativnim ponašanjem koje se odaju besposličarenju,
skitnji, prosjačenju, prostituciji, alkoholizmu, uživanju opojnih droga i drugim
oblicima društveno negativnog ponašanja, i
- Osobe izložene zlostavljanju i nasilju u porodici.

CSR, kako bi ostvarili svoju funkciju, sarađuju sa građanima, mjesnim zajednicama,


državnim organima i ustanovama, udruženjima građana, pravosudnim organima,
policijskim upravama i drugim organima koji mogu doprinijeti unapređenju kvaliteta
socijalnog rada i socijalne zaštite, te podstiču dobrovoljni rad.

Većina CSR ima teškoće kod ostvarivanja svojih ciljeva i zadataka, a koje se odnose
na nedostatne kadrovske materijalne i finansijske resurse. Finansiranje rada CSR
vrši se iz budžeta općina u RS, a u FBiH iz budžeta općina i Kantona. Uglavnom ta
sredstva nisu dovoljna za pokriće svih potreba evidentiranih korisnika.

4.4. 3. Moguća uloga centara za socijalni rad u sistemu probacije

Imajući u vidu da sistem socijalne zaštite počiva na načelu dobrovoljnosti i da CSR


ne raspolažu instrumentom prisile, te već spomenute preporuke u ovom dokumentu,
ne postoji realna mogućnost provedbe sankcije i mjere u zajednici - uslovne osude
sa zaštitnim nadzorom i uslovnog otpusta sa javljanjem CSR. Iako CSR u obavljanju
svojih zakonom propisanih nadležnosti redovno sarađuju sa pravosudnim organima i
policijskim upravama, oni ne mogu biti nosioci nadzora, praćenja i obezbjeđivanja
sigurnosti u postupku provedbe pomenutih sankcija i mjera jer te aktivnosti nisu dio
osnovnih načela socijalne zaštite, što potvrđuju i uređenja u drugim evropskim
zemljama.

CSR mogu, koristeći postojeće kapacitete (materijalne i ljudske), te metode stručnog


rada (socijalni rad, psihosocijalna podrška i sl.) doprinijeti poboljšanju reintegracije
počinitelja krivičnih djela u društvo, obezbijediti psihosocijalnu podršku njegovoj
porodici, te sudjelovati sa budućim izvršiocima probacijskih aktivnosti kod
prevazilaženja problema vezanih za nastanak stanja socijalne potrebe tretirane
osobe i njegove porodice. Da bi ostvarili svoju funkciju, CSR moraju razviti dobru
suradnju sa svim segmentima lokalne zajednice, uključujući i buduće elemente
probacijskih aktivnosti koji će dovesti do uspostave probacijske službe. Sa druge
strane, u skladu sa preporukama VE probacijske službe moraju surađivati, između
ostalog i sa CSR kako bi se sankcije i mjere u zajednici izvršavale što efikasnije.

V. MOGUĆI DALJI RAZVOJ SISTEMA IZVRŠAVANJA SANKCIJA I


MJERA U ZAJEDNICI U BIH

Kako proizlazi iz dosadašnjih zapažanja, ovaj proces može započeti nekim malim
koracima i pilot projektima, ali za stvarno uvođenje sankcija i mjera u zajednici u
praksu potrebna je uspostava odgovarajuće probacijske službe. Dosadašnja iskustva
u uvođenju sankcija i mjera u zajednici i formiranja probacijskih službi, pogotovo u
istočno-evropskim zemljama koje su ove službe uvodile nedavno, pokazuju da bez
čvrste političke odluke, odgovarajućih zakonskih rješenja, te alokacije kadrovskih,

32
materijalnih i financijskih resursa nije moguće uspostavljanje probacijskog sistema i
probacijske službe. Taj put će morati proći i nadležne vlasti u BiH.

Zakonska rješenja

Prilikom odlučivanja o uvođenju razrađenijeg i šireg sistema sankcija i mjera u


zajednici u različitim fazama krivičnog postupka, kako je to definirano u različitim
preporukama VE, potrebno je razmotriti ključna strateška pitanja:
- koje će sankcije i mjere u zajednici biti na raspolaganju?
- za koja krivična djela i za koje počinioce? i
- ko će preuzeti odgovornosti za njihovo provođenje?

Uvođenje šireg spektra sankcija i mjera u zajednici u krivično zakonodavstvo traži i


sticanje određenih uslova, uključujući i formiranje odgovarajuće službe za probaciju.

Ako spomenemo rad za opće dobro, uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom i uslovni
otpust sa zaštitnim nadzorom, možemo reći da se rad za opće dobro smatra glavnom
kaznom i on je tako postavljen i u Krivičnom zakonu. Uslovna osuda i uslovna osuda
sa zaštitnim nadzorom definirane su kao mjere upozorenja, čija je svrha počiniocu
krivičnog djela uputiti upozorenje uz prijetnju kaznom (uslovna osuda). Ako
razmotrimo razliku između sankcija i mjera kakva je prihvaćena u odgovarajućoj
preporuci VE, onda bi trebalo razmotriti gdje je mjesto uslovne osude sa nadzorom.
Ova je sankcija vezana za javni interes i po svom karakteru nije toliko mjera
upozorenja.

Mjesto uslovnog otpusta među kaznama je unekoliko neobično i otežava kvalifikaciju


uslovnog otpusta kao mjere, jer Preporuka (2003)22 VE definira uslovni otpust na
sljedeći način: ..“uslovni otpust znači prijevremeni otpust osuđenih lica pod
individualiziranim uslovima koji važe nakon otpusta... i predstavlja mjeru nastavka
služenja kazne u zajednici...“ Preporuka Vladama država članica je da u svom
zakonodavstvu, politikama i praksama relevantnim za uslovni otpust budu vođeni
gore navedenim principima, prema tome i u BiH bi trebalo pristupiti izmjenama.

Kada se spominju mjere sigurnosti, pogotovo obavezno liječenje ovisnosti, potrebno


je takođe definisati sadržaj zaštitnog nadzora. Naime, sud može uz uslovnu osudu
odrediti i mjeru obaveznog liječenja zavisnosti od droga, ako je to potrebno.
Izvršavanje mjere prati služba za probaciju u suradnji sa lokalnom zdravstvenom
službom zaduženom za liječenje ovisnosti od droga. Isto važi za liječenje ovisnosti
od alkohola.

 Preporuka br. 19

Predlaže se da nadležna ministarstva pravde sagledaju mogućnosti uvođenja


razrađenijeg sistema sankcija i mjera u zajednici u krivično zakonodavstvo.

Kako pokazuju iskustva i praksa evropskih zemalja u implementaciji sankcija i mjera


u zajednici, potrebno je uspostaviti probacijski sistem i probacijsku službu koja će
izvršavati sankcije i mjere u zajednici. U nastavku se daju neki prijedlozi i smjernice
za rad na pripremi potrebnih stručnih odluka (naziva službe, organizacije, metoda
rada, misije i sl.), ali i odgovarajućih zakonskih osnova. Uporedo s tim je potrebno

33
obezbijediti i odgovarajuće kadrovske resurse, te alocirati finansijska sredstva
potrebna za efikasnu implementaciju.

 Preporuka br. 20

Predlaže se da nadležna ministarstva sagledaju mogućnosti uspostavljanja


probacijske službe.

VI. USPOSTAVLJANJE PROBACIJSKE SLUŽBE18 U BIH

6.1. Uvod

U važećim zakonima ne postoji zakonski osnov za uspostavljanje probacijske službe.


U okviru ovog dokumenta predlažemo okvir koji bi mogao biti vodilja u procesu
njenog uspostavljanja iako će, kao što je bio slučaj sa svim probacijskim službama,
operativni zadaci morati uzeti u obzir lokalne uvjete, te organizacioni model
probacijske službe koji će biti odabran.

U nastavku nudimo određene početne prijedloge za uspostavljanje probacijske


službe koji bi olakšali dalje provođenje dvaju sankcija i jedne mjere. Detaljna
implementacija ovih triju opcija zahtijeva razmatranje i osmišljavanje vizije, ciljeva,
vrijednosti i prioriteta (kratkoročnih i srednjoročnih) Probacijske službe koja će raditi
prema evropskim standardima i imati kapacitete za razvoj i prilagođavanje drugim
dužnostima i ovlastima kako se bude razvijao pravni okvir. Prijedlozi u ovom
dokumentu se stoga nude kao polazište za dalju diskusiju suštinskih elemenata
probacijske službe.

Implementacija sankcija i mjera koje već postoje u zakonu neće, naravno,


predstavljati stvaranje sveobuhvatne probacijske službe, ali će pružiti osnovu za
moguće uspostavljanje jednog vjerodostojnog sistema. To može stvoriti određenu
dinamiku koja će stimulirati donošenje dodatnih zakonskih osnova i izdvajanje
neophodnih resursa.

6. 2. Vizija

U vizijama probacijske službe se opisuje generalnu politiku i strategiju službe u


kontekstu krivično-pravnog sistema kome pripada.

Vizija za probacijsku službu bi mogla biti ovakva:

“Raditi u partnerstvu sa drugima u cilju rehabilitacije počinitelja krivičnih djela i


smanjenja pojave kriminala, jačanja zaštite i javne sigurnosti u zajednici i pružanje
satisfakcije žrtvama i društvu osiguravanjem pristupačnih i efikasnih usluga za
počinitelje i zajednicu ”.

18
Korištenje jednine za pojam probacijska služba je upotrijebljeno samo u svrhu predstavljanja
modela koji se može uvesti na različitim nivoima i čisto je generičke prirode.

34
6. 3. Ciljevi i vrijednosti

Ključni ciljevi su:

• Uspostaviti održivu probacijsku službu kako bi se vršio nadzor nad


počiniteljima krivičnih djela u zajednici;
• Osigurati efikasan i djelotvoran nadzor počinitelja kojima je sud odredio
sankciju u zajednici ili koji su uvjetno pušteni iz zatvora uz nadzor;
• Raditi sa drugim tijelima kako bi se zaštitila javnost, smanjila pojava
povratništva kod osoba pod nadzorom i da bi se poboljšala reintegracija
počinitelja u društvo;
• Smanjiti broj počinitelja koji se vraćaju u zatvor; i
• Osigurati reparaciju žrtvama i društvu19.

Vrijednosti

Rad probacijske službe će se zasnivati na sljedećim vrijednostima:

• Tretirati ljude pravično, otvoreno i s poštovanjem,


• Postići ključne ciljeve (zaštititi javnost i smanjiti povratnički kriminal) putem
partnerskog odnosa sa drugim agencijama,
• Zadržati fokusiranost na žrtve i potencijalne žrtve kriminala,
• Dati podršku i profesionalno usavršavati osoblje da bi radilo sa maksimalnim
učinkom,
• Vjerovati da počinitelji imaju kapacitet da se promijene i da se mogu
rehabilitirati da bi postali korisni članovi društva,
• Predanost i poštivanje značaja raznolikosti i djelovanje na način koji nije
diskriminirajući, i
• Postići djelotvornost i odgovarajuću vrijednost za uloženi novac.

6. 4. Hitni prioriteti

• Revidirati, izmijeniti i dalje razvijati relevantne zakone.


• Dogovoriti mogući datum početka provedbe postojećih sankcija i mjera.
• Ustanoviti infrastrukturu za probacijsku službu tokom godine i omogućiti
potpunu operativnost službe do početka ...........,
• Zaposliti minimum uposlenika u službu do kraja određene godine,
• Osigurati početnu obuku i osnovne smjernice za sve uposlenike i razviti i
pružiti modularni program obuke, i
• Uspostaviti okvir za razvijanje saradnje sa partnerskim agencijama.

6. 5. Prioriteti za dvogošnji period

Srednjoročni prioriteti su osmišljeni sa namjerom da pozicioniraju probacijsku službu


kao modernu službu i mogu uključivati sljedeće:

19
Ovo podliježe uspostavi neophodne infrastrukture za šemu medijacije/reparacije koja zahtijeva
dodatne resurse.

35
• Razvoj detaljne strategije koja uključuje strategiju Rada zaposlenog osoblja,
uključujući standarde i procedure, strategiju na području Ljudskih resursa,
uključujući zapošljavanje i odabir, te učenje i profesionalno usavršavanje,
strategiju Partnerstva, uključujući protokole između organa krivičnog
pravosuđa i drugih državnih, nevladinih i organizacija iz privatnog sektora, i
strategiju Komunikacije sa svim akterima, uključujući i javnost.20

• Godišnji plan rada organizacije može sadržavati detaljne strategije i uključivati


mjerljive ciljeve za svaku godinu, a treba uključiti i aktivnosti koje preduzimaju
Ministarstvo pravde, Tužilaštvo i drugi relevantni akteri.

• Upotreba i razvoj odgovarajuće informatičke tehnologije, a njeno korištenje


treba maksimizirati (npr. putem upotrebe sistema za elektronsko vođenje
predmeta i metoda za učenje na daljinu) u okviru raspoloživih resursa.

• Probacijski pristup se može proširiti i razvijati da bi dao podršku ključnim


ciljevima, npr uvođenjem „policijskog sata“ (uz podršku elektronskog nadzora)
i razvijanjem pristupa kao što su testiranje na drogu i tretmani odvikavanja. Na
tačan razvoj događaja će utjecati dokazana potreba i raspoloživi kapaciteti i
resursi.

• Identifikacija daljnjih mogućnosti korištenja socijalnih i strukturalnih fondova


Evropske unije treba biti integralni dio srednjoročne strategije.

6. 6. Rad osoblja službe: Upravljanje rizikom i smanjenje povratničkog


kriminala

Ključni elementi rada probacijske službe

Probacijska služba treba uvesti metode rada sa počiniteljima koje za cilj imaju
upravljanje rizikom od nanošenja štete i smanjenje mogućnosti povratničkog
kriminala. One bi se trebale primjenjivati na kompletan probacijski rad, uključujući i tri
elementa koja se u ovom dokumentu razrađuju u više detalja.

Ključni elementi ovog pristupa su procjena, planiranje i pregled svakog slučaja,


unutar konteksta provedbe sudske odredbe ili odluke komisije za uslovni otpust i
standarda probacijskog rada. Pojedinični plan (individualni program izvršenja) za
svakog počinitelja će se fokusirati na upravljanje rizikom i neophodne intervencije da
bi se smanjila mogućnost povratničkog kriminala. U slučaju rada za opće dobro, pri
planiranju treba uzeti u obzir radne sposobnosti i vještine počinitelja i prikladnost
namještenja na odgovarajući rad.

Procjena: Može se koristiti strukturiran instrument za procjenu da bi se utvrdio nivo


rizika i neophodni nivo i priroda intervencije. Ovu procjenu također može koristiti
probacijska služba kada priprema izvještaje za sud, kao i zatvorske službe prilikom
priprema izvještaja za Komisiju za uvjetni otpust u svrhu razmatranja uvjetnog
otpusta.

20
Detalji ovoga razvoja će takođe ovisiti od odluke o mjestu ove organizacije u državnoj strukturi, npr.
kao posebna služba u sklopu Ministarstva pravde ili kao dio zatvorskog sistema.

36
Planiranje i provjeravanje: Na osnovu procjene, plan izvršavanja sankcije ili mjere
treba tačno navesti intervencije koje će se provesti u okviru naložene sankcije ili
mjere, kojim redoslijedom i koliko često se mora održavati kontakt (učestalost
kontakata). Proces provjeravanja je neophodan jer je rizik dinamična kategorija i
može se mijenjati tokom vremena.

Standardi: Moraju se izraditi standardi koji bi definisali minimum kontakata u svrhu


nadzora, ili sati rada za opće dobro sedmično, zajedno sa sankcijama, koje slijede u
slučaju nepoštivanja. Oni mogu biti diferencirani po riziku, gdje će počinitelji visokog
rizika morati održavati brojnije i intenzivnije kontakte. Minimum, odnosno maksimum
sati društveno korisnog rada sedmično/na godišnjem planu mogu se diferencirati u
ovisnosti o statusu počinitelja u smislu da li je zaposlen ili nije.

Provedba: Neophodan je strogi protokol za provedbu procesa izvršenja, kao i


posljedica u slučaju neizvršenja obaveza. Time će pravila postati jasna za sve i dati
neku vrstu sigurnosti sudu koji je donio presudu, žrtvama (ako ih ima) i široj javnosti.

Intervencije: Postoje nalazi međunarodnih istraživanja o intervencijama koje služe


smanjenju recidivizma, a ta istraživanja bi se mogla dobiti na zahtjev i poslužiti kao
primjer. Općenito govoreći, to je kombinacija intervencija koje daju rezultate, a uloga
probacijskog službenika u podršci tome, uspostavljanje granica i prevencija
povratništva su od ključnog značaja.

Upravljanje: Uloga rukovodećeg tima probacijske službe će biti da razvija i


promovira službu kod ključnih aktera. Tokom vremena, bit će neophodno uspostaviti
sisteme za prikupljanje podataka i upravljanje koji su neophodni da bi se omogućila
raspodjela resursa, osigurao kvalitet i prikupljanje podataka za izvještavanje o
učinku. Redovan i strukturiran nadzor svih uposlenika službe, uključujući i pregled
vođenja slučajeva, ključne su uloge upravljanja.

Međuagencijska saradnja i rizik

Suštinski element efikasnog rada probacijske službe jest uska saradnja sa širokim
spektrom agencija i aktera. Općenito se o ovome govori u poglavlju o partnerstvu u
daljem tekstu, ali postoji poseban zahtjev da bi se osiguralo da probacijska služba,
policija, zatvori i drugi vrše razmjenu informacija i koordiniraju svoj rad sa
počiniteljima koji predstavljaju rizik, bilo kod identificirane žrtve ili za javnost u cjelini.

6. 7. Ljudski resursi

Strategija na području ljudskih resursa će za cilj imati da osigura da uposlenici koji se


upošljavaju ispunjavaju odgovarajuće uslove, da prođu obuku za obavljanje posla, da
dobiju podršku da bi radili koristeći svoj sveukupni potencijal, da njihove vještine
budu propisno priznate i pravedno nagrađene, te da postoji mogućnost
napredovanja.

Kandidati za probacijske službenike trebaju imati univerzitetsko obrazovanje diplomu


iz jedne od oblasti društvenih nauka (npr. sociologija, socijalni rad, psihologija,
filozofija, pedagogija, obrazovne nauke, defektologija ili pravo i slično).

37
Probacijski službenik će trebati ispunjavati sljedeće zadatke:
• Pružati pravosudnim organima potvrđene informacije o ličnoj i društvenoj
situaciji počinitelja i na taj način im pomoći kod utvrđivanja odgovarajuće
sankcije i pratećih obaveza,
• Vršiti nadzor počinitelja koji su osuđeni na sankciju ili mjeru u zajednici,
• Promovirati u saradnji sa svim drugim zainteresiranim stranama društvenu
reintegraciju počinitelja kroz služenje kazne u zajednici, odnosno korištenje
uvjetnog otpusta, i
• Vršiti i druge zadatke u skladu sa važećim zakonima i propisima.

Uloga i funkcija kao i uslovi zapošljavanja osoba koje će vršiti nadzor rada za opće
dobro će se morati razraditi ukoliko se smatra da te osobe trebaju biti uposlenici, a
ne treće strane ili druge agencije. U ovom posljednjem slučaju, dužnosti probacijskog
službenika mogu uključivati i održavanje veze sa onima koji pružaju rad za opće
dobro, odnosno vrše nadzor.

Strategija će se zasnivati na principu jednakih mogućnosti i uključivat će


uspostavljanje objektivnih i transparentnih procedura za osoblje na svim nivoima.
Njen opseg treba uključivati sljedeće:

• Zapošljavanje i odabir kandidata,


• Ocjenjivanje,
• Mogućnosti napredovanja na mjesta sa više odgovornosti, odnosno
nagrađivanje, i
• Učenje i profesionalno usavršavanje.

Strategija treba uključivati radnje i odgovornosti za svo osoblje, uključujući i


rukovodioce i njihovu nadzornu ulogu.

6. 8. Partnerski aranžmani

Probacijska služba ne može biti efikasna bez uspostavljanja veza uskog partnerstva
sa širokom lepezom drugih agencija i aktera. Probacijska služba ima ključne partnere
u sistemu krivičnog pravosuđa, drugim vladinim organima i nevladinim
organizacijama, kako na nacionalnom tako i na regionalnom nivou. Pored toga, u
nekim oblastima rada (npr., elektronski nadzor) privatni sektor ima ključni potencijal.
Strategija partnerstva se treba izraditi u konsultacijama sa ovim drugim tijelima.

Već je spomenuto partnerstvo u radu sa počiniteljima visokog rizika. Gdje god je to


moguće, procesi probacijskog nadzora trebaju se razvijati u uskoj saradnji sa
policijom i drugim organizacijama koje mogu pomoći za slučajeve koji se odnose
sankcije u zajednici, kao i slučajeve prijevremenog puštanja iz zatvora, a u ovom
drugom slučaju da bi se osiguralo efikasno upravljanje prolaskom počinitelja „kroz
kapiju“.

Primjeri oblasti u kojima se mogu razvijati šira partnerstva uključuju rad na ključnim
intervencijama kao što su droga, zapošljavanje, pismenost i osnovne matematičke
vještine, obrazovanje i slično.

38
6. 9. Komunikacije

Treba razraditi strategiju komuniciranja sa svim partnerima, akterima i javnošću da bi


se objasnilo zašto, šta, kako, kada i gdje probacijske službe. Od ključnog značaja će
biti dobiti podršku odmah na početku, putem efikasnog komuniciranja, korištenjem
čitavog niza metoda i medija. Primjeri mogu uključivati osiguravanje visoke medijske
pokrivenosti za početak primjene rada za opće dobro i štampanje jednostavnih
kvalitetnih letaka sa objašnjenjima za sudove i počinitelje, kao i godišnjih izvještaja
sa činjenicama, brojkama i primjerima ilustrativnih predmeta.

6. 10. Resursi i poslovna opravdanost

Poslovna opravdanost probacijske službe je u suštini to da predstavlja ekonomičan


način rješavanja lakših krivičnih djela, da može smanjiti pojavu povratničkog
kriminaliteta i zaštiti javnost od nanošenja štete. Potrebno je uložiti dodatne napore
da bi se osmislio detaljan plan radnih mjesta i budžeta.

6. 11. Očekivani rezultati i učinci

Očekivani rezultati trebaju biti utvrđeni za sve aspekte rada probacijske službe. U
prvoj godini, oni se mogu utvrditi samo za određeni procijenjeni nivo učinka, no na taj
način se ustanovljava polazišna linija. Očekivani rezultati će biti mješavina ulaznih
elemenata, izlaznih i ishoda. Na primjer, ulazni cilj bi mogao biti da se određeni
procenat počinitelja sastane sa probacijskim službenikom unutar x dana od sudskog
naloga. Izlazni cilj bi mogao biti procenat počinitelja koji uspješno okončaju planiranu
intervenciju, kao što je tretman odvikavanja od droge, a ishod bi mogao biti broj
zatvorenika koji su prijevremeno pušteni uz nadzor, a period probacijskog nadzora
okončaju bez počinjavanja novog krivičnog djela.

Očekivani rezultati se mogu postaviti samo tamo gdje se tačno mogu prikupiti podaci
za mjerenje rezultata, no oni su neophodni za vjerodostojnost probacijske službe.

Očekivani rezultati se također mogu postaviti u drugim identificiranim prioritetnim


oblastima: ljudski potencijali, partnerstva i komunikacije. Na primjer: procenat
zaposlenog osoblja koje završi početnu obuku u roku od x sedmica, uspostavljanje
regionalnih konsultativnih tijela i pravovremeno objavljivanje godišnjeg izvještaja.
Ovaj pristup bi pomogao da se kultura mjerenja učinka uvede u sve aspekte nove
probacijske službe.

6. 12. Naredni koraci

1. Dogovor o detaljima organizacijske strukture i odgovornostima na


državnom/entitetskom/lokalnom nivou,
2. Utvrđivanje detaljnih nadležnosti i mogućnosti nagrađivanja probacijskih
službenika,
3. Uspostavljanje probacijskih ureda i uredskih resursa (IT, telefon, itd.),
4. Zapošljavanje probacijskog osoblja,
5. Osmišljavanje početne obuke,
6. Razgovori sa ključnim akterima o dinamici i detaljima prvih slučajeva koji se
odnose na izvršavanje u zajednici, uključujući i uslovni otpust sa nadzorom,

39
7. Uspostavljanje ličnih dosjea i obuka u tom smislu,
8. Razvoj standarda rada službe,
9. Razvoj okvira izvođenja u praksi,
10. Konsultacije o partnerskom okviru
11. Početni rad na izboru intervencija koje stoje na raspolaganju, i
12. Razmatranje sadržaja i rokova za formalne probacijske izvještaje o nadzoru
za sudove, odnosno za organe koji odlučuju o uvjetnom otpustu.

VII. NEKOLIKO TAČAKA NA KOJE JE POTREBNO OBRATITI


PAŽNJU KOD UVOĐENJA PROBACIJSKE SLUŽBE

7.1. Smjernice

U nastavku ćemo navesti nekoliko smjernica oko uvođenja sankcija i mjera u


zajednici u praksu, na šta je potrebno biti posebno pažljiv, a što je poslužilo i kod
uvođenja u susjednim zemljama21.

1. Potencijalni uspeh sankcija i mera u zajednici zavisi od toga koliko dobro se one
primenjuju od samog početka. To znači da ciljevi uvođenja moraju da budu jasno
artikulisani i da njihova primjena mora da bude strogo nadzirana, razmatrana,
procjenjivana i revidirana u zavisnosti od toga koliko se uspješno ispunjavaju ključni
ciljevi. Pri tome je potrebno ostvariti saradnju sa ostalim agencijama kod pripreme
plana za uvođenje sankcija i mjera u zajednici i razvijanje službe koja bi bila
zadužena za njihovu primjenu i sprovođenje.

2. Potrebno je da se izradi strategija za uvođenje sankcija i mjera u zajednici,


razvijanje neophodne infrastrukture, a kao podloga služe odredbe u ZIKS-u. On bi
morao regulisati procese koji su uključeni u njihovo sprovođenje i konkretne mjere
koje bi imale za cilj smanjenje zatvorske populacije. Podzakonski propisi nužni za
stvaranje same službe, uslova koje treba ispuniti i postupaka koje treba primeniti pri
sprovođenju sankcija i mjera u zajednici. U tom smislu je značajno organizovanje
zajedničkih panel-diskusija, okruglih stolova i drugih vrsta obuke za sve koji su
uključeni u njihovu primjenu i sprovođenje.

3. Takođe treba razmotriti kako će se sankcije i mjere primenjivati. U mnogim


pravosudnim sistemima postoji širok spektar sankcija i mjera u zajednici. Postoji
razlika među zemljama u pogledu toga koliko široko i na koji način se ove sankcije
primjenjuju. Ponekad se zaista čini da one služe kao zamjena za kaznu zatvora.
Međutim, sankcije i mjere u zajednici se vrlo često koriste kao alternativa novčanoj
kazni. U slučaju kada počinilac ne uspije da ispuni uslove sankcije koja se izvršava u
zajednici, postoji niz sankcija koje ne uključuju kaznu zatvora. Počinilac će biti vraćen
u zatvor samo kada priroda krivičnog djela opravdava kaznu zatvora. To je u skladu
sa Preporukom R(1992)16, pravilo 10 i 86.

21
Izvještaj Vijeća Evrope o sistemu alternativnih sankcija i probacije u Srbiji, Strasbourg, novembar
2006

40
4. Ko će ih sprovoditi - u većini pravosudnih sistema primjena i sprovođenje sankcija i
mjere u zajednici je u nadležnosti odvojene službe zadužene za probaciju. Zato treba
postaviti dugoročnu viziju, što se i u ovom dokumentu predlaže.

5. Neophodno je izraditi strategiju odnosa s javnošću koja će obezbijediti tačno


informisanje javnosti o prirodi i djelotvornosti sankcija i mjere u zajednici. Ovo je u
skladu sa Preporukom R(1992)16, pravilo 44, koje preporučuje: „Treba širiti
odgovarajuće informacije o prirodi i sadržaju sankcija i mera vezanih za javni interes,
kao i o različitim načinima na koje se one sprovode, tako da šira javnost ... može da
ih razume i uvidi da predstavljaju adekvatan i uverljiv odgovor na kriminalno
ponašanje“, i sa R(2000)22, stav 18, koji preporučuje: „Uvođenje u zakonodavstvo i
praksu novih sankcija i mera vezanih za javni interes treba da prate snažne
kampanje vezane za odnose s javnošću usmerene ka pridobijanju podrške javnosti.“

6. Međunarodno iskustvo i činjenice pokazuju da sankcije i mjere u zajednici pružaju


veću mogućnost, nego kazna zatvora, da dođe do rehabilitacije počinioca krivičnog
djela i da se poveća bezbijednost zajednice. Osim toga, sankcije i mjere u zajednici
su barem isto toliko efikasne, a često i efikasnije, u smanjivanju prestupničkog
ponašanja koliko i kraće kazne zatvora, a ujedno su i jeftinije.
Pouke izvučene iz procjena međunarodnog iskustva sa sankcijama i mjerama u
zajednici koje su direktno relevantne za proces implementacije odnose se na:

- Uključivanje sudstva

Prvo, sudstvo treba da bude aktivno uključeno u izradu i sprovođenje sankcija i mjera
u zajednici. To preporučuje Preporuka R(2000)22, stav 7, koji kaže: „Sudske vlasti
treba da budu uključene u proces izrade i revizije politike primene sankcija i mera
vezanih za javni interes i treba da budu informisane o njihovim rezultatima, u cilju
obezbeđivanja opšteg razumevanja njihove prirode među predstavnicima sudstva.“
Osim toga, međunarodno iskustvo pokazuje da postoji potreba u smislu spremnosti
sudstva prije implementacije a i kasnije, što podrazumijeva inicijalnu i kontinuiranu
obuku sudstva.

Međunarodno iskustvo pokazuje da je priroda obuke od ključne važnosti i da sadržaj


obuke sudija i tužilaca i njena svrha treba da budu usko povezani sa ciljevima
uvođenja sankcija i mjera u zajednici, kako će one biti sprovođene i kako će se
procjenjivati njihova djelotvornost.

- Raspon sankcija i mjera

Treba takođe da postoji i odgovarajući raspon sankcija i mjera u zajednici, a mogao


bi se proširiti tako što bi se nalozi o obaveznom liječenju uveli kao uslov za probaciju
onih koji - zbog zloupotrebe alkohola ili droga - ne ispunjavaju uslove za rad za opće
dobro.

Međutim, nije apsolutno neophodan velik broj različitih tipova kazni. Sa jakom
„službom“ koja je zadužena za primjenu i sprovođenje sankcija i mjera u zajednici
moguće je imati efikasan sistem samo primjenom nekih sankcija kao npr. novčane
kazne, uslovne osude (sa nadzorom ili bez njega), rada za opće dobro i primjenom

41
posredovanja, pomirenja i/ili poravnanja oštećenog i učinioca, te uslovnog otpusta sa
nadzorom.

- Etapna primjena sankcija i mjera

U ovom dokumentu predlažemo uvođenje pilot-projekta što je i u skladu sa


Preporukom R(2000)22, tačka 4, koji kaže: „Treba obezbediti uvođenje novih
sankcija i mera vezanih za javni interes na probnoj osnovi“, a tačka 28 preporučuje:
„Treba razviti statistički metod koji će rutinski opisivati razmere primene i rezultate
sankcija i mera vezanih za javni interes.“ Evaluacija je neophodna da bi se
identifikovala dobra praksa i koje inicijative su najdjelotvornije kod koje vrste učinilaca
krivičnih djela; opredjeljenje za „ono što je djelotvorno“.

7.2. PILOT-PROJEKAT

Navodimo nekoliko preporuka da bi pilot projekat bio što uspješniji:

 Preporuka br. 1

Formiranje radne grupe


Radna grupa, sastavljena od predstavnika ministarstva za pravosuđe, rad, socijalnu
zaštitu, zdravstva, civilnih poslova te sudstva, tužilaštva i drugih relevantnih agencija
čija je briga implementacija sankcija i mjera u zajednici, trebala bi izraditi detaljne
parametre pilot-projekta, uključujući ciljeve, osoblje koje će biti uključeno u pilot-
projekat i naznačiti šta se očekuje od njihovog angažmana. Svaki član osoblja
davaće svoj poseban doprinos, ali je važno identifikovati polje rada gdje je
neophodno zajedničko djelovanje.

Ciljne grupe - Treba odrediti način na koji će počinioci krivičnih djela biti identifikovani
kao podobni za različite tipove sankcija i mjera u zajednici. Ovdje treba obratiti
pažnju na to ko će biti zadužen da vrši procjene, kako će se te procjene vršiti i kako
će rezultati procjena biti prenošeni sudstvu.

Praćenje i evaluacija - Biće potrebno pratiti pilot-projekat da bi se za Radnu grupu


obezbijedile tekuće povratne informacije o procesu primjene, identifikujući gde se
projekat odvija dobro, a gde se javljaju problemi i prilagođavati projekat kako bi
poboljšala njegov potencijal za ostvarenje ciljeva. Evaluacija takođe treba da
omogući detaljnu procjenu neophodnih resursa i ostvarljivih rokova za uvođenje
alternativnih sankcija u cijeloj zemlji.

 Preporuka br. 2

Na osnovu iskustva iz pilot projekta treba razraditi plan daljeg proširenja i na druga
područja u zemlji, te izraditi i vremenski plan uvođenja.

7.3. USPOSTAVLJANJE PROBACIJSKE SLUŽBE

Kako je predviđeno dokumentom, državni službenici u MP biće u neku ruku zameci


buduće probacijske službe. Jasno je da se bez određenih kadrovskih, materijalnih i

42
finansijskih resursa neće moći postići dalja implementacija sankcija i mjera u
zajednici, a sredstva će se morati obezbijediti u državnom budžetu.
Kod uspostavljanja probacijske službe važno je sljedeće:

- Služba mora usvojiti jasnu formulaciju misije organizacije,

što je povezano sa ciljevima uvođenja sankcija i mjera u zajednici i razvijanjem


drugih ključnih elemenata službe kao što su odgovarajući organizacioni okvir, razvoj
proizvoda i usluga, izbalansiran korpus radnika i oblika obuke i obrazovanja, razvoj
dobrih odnosa i sa javnošću i sa potencijalnim partnerima, privući zainteresovanost i
angažman nevladinih organizacija i akademskih krugova. To je važno za stvaranje
čvrste osnove kada se započne sa primjenom sankcija i mjera u zajednici.

Misija treba biti formulisana bilo direktno podzakonskim propisima, bilo nekim
dokumentom strateške politike na kom se zasnivaju podzakonski propisi. Opšte
prihvaćeni važni elementi misije organizacije drugih evropskih službi za probaciju
jesu: zaštita javnosti, smanjenje učestalosti ponovnog izvršenja krivičnog djela,
procjena rizika, efikasno izvršenje kazni i alternativnih sankcija (vezanih za javni
interes), pomaganje učiniocima da se reintegrišu i rehabilituju.

- Organizacija službe

Potrebno je odlučiti kako će služba biti organizirana. Postoji više modela:


a) da bude javni organ koji će se finansirati iz državnog budžeta, ali sa izvjesnim
stepenom nezavisnosti u pogledu izvršenja zadataka,
b) da bude u sastavu Ministarstva, ali da različite zadatke stavlja u nadležnost
odvojenih odjeljenja,
c) da bude privatna organizacija sa specifičnom kontrolom i uslovima koju će
finansirati država, ili
d) da bude kombinacija gornjih opcija, čime bi se uzelo u obzir odvajanje funkcija ako
je to neophodno. Naravno, moguće su i druge opcije.

Jedan drugi aspekt koji treba uzeti u obzir kada se razmišlja o organizacionom
ustrojstvu jeste ugradnja u lokalne strukture. Lokalne jedinice Službe koje djeluju u
regionima imaće važan zadatak da uspostave radne odnose sa različitim interesnim
grupama. Važni partneri u primjeni sankcija i mjera u zajednici jesu: opštine, lokalna
policija, lokalni ogranak tužiteljstva, organizacije za brigu o mladima i socijalnu
zaštitu, dobrotvorne organizacije, bolnice i domovi za stare osobe, itd. Svaki tip
organizacionog ustrojstva treba da uzme u obzir određeni stepen fleksibilnosti prema
lokalnim jedinicama Službe, čime će se omogućiti lokalnim jedinicama Službe da
usaglase svoje konkretne svakodnevne aktivnosti sa lokalnim partnerima.

Što se tiče fizičkog smejštaja lokalnih jedinica Službe, postoji nekoliko mogućnosti:
možda bi mogle da budu smještene u sudovima, zatvorima ili centrima socijalne
zaštite ili prostorijama lokalne zajednice. Iz finansijskih razloga nije realno očekivati
izgradnju novih prostorija. Što god da bude odlučeno, od suštinske važnosti za dobro
funkcionisanje Službe jeste zadovoljavajući, funkcionalan i bezbijedan radni prostor.

43
Zadaci i odgovornost

ZIKS bi trebao regulisati zadatke koje će Služba imati. Generalno govoreći, na


osnovu trenutne pravne situacije, definisan je samo državni službenik koji će imati
zadatak da nadzire izvršenje kazne rada za opće dobro, a centri za socijalni rad su
zaduženi za uslovnu osudu sa zaštitnim nadzorom.
Sa komparativne tačke gledišta, služba za probaciju mogla bi da ima širok raspon
dodatnih zadataka i odgovornosti u budućnosti.

U daljem razvijanju sistema potrebno je razmotriti otvaranje mogućnosti za dodatne


proizvode i usluge ključne za uspjeh ovih osnovnih zadataka. Posebno treba
razmotriti procjenu rizika od ponavljanja prekršaja i savjetodavnu funkciju u odnosu
na sudske vlasti.

- Izbor, regrutovanje i obuka osoblja

Kada se bude pristupilo regrutovanju i izboru budućih državnih službenika, treba


obratiti pažnju na to da ne bude „diskriminacije“ i „uzeti u obzir konkretnu politiku u
interesu određenih kategorija i različitost učinilaca krivičnih dela koji će biti nadzirani.“
(Preporuka R(92)16, pravilo 37)

Osim toga, „osoblje zaduženo za implementaciju dovoljno je brojno da efikasno


izvršava razne dužnosti.“ Nadalje, „treba izraditi norme i politiku koje će osigurati da
broj i kvalitet osoblja bude u skladu sa obimom posla i profesionalnim veštinama i
iskustvom potrebnim za obavljanje posla.“ (Preporuka R(92)16, pravilo 38)

Osim odgovarajućem regrutovanju, pažnju treba posvetiti i odgovarajućoj obuci


osoblja kako bi ono „imalo realnu sliku svog delokruga rada, svojih konkretnih
dužnosti i etičkih zahteva svoga posla.“ Nadalje, njihova „profesionalna
kompetentnost treba da se redovno dograđuje i razvija kroz daljnju obuku i kontrolu i
procenu njihovih rezultata.“ (Preporuka R(92)16, pravilo 39)

Neizvršenje sankcija ili mjera u zajednici može imati posljedice za klijenta. Osim
toga, pristanak klijenata ne znači i da će klijenti uijek biti kooperativni. Stoga
najmanje jedan dio posla probacijskog osoblja neće biti socijalni rad sa dobrovoljnim
klijentima koji su kooperativni. To zahtijeva specijalna znanja i vještine, zato
je.potrebno blagovremeno posvetiti vrijeme i energiju izradi odgovarajuće
metodologije rada koja je usmjerena na specifičnosti rada sa klijentima kojima je
određena probacija (t.j. za potrebe ovog dokumenta: klijentima kojima je izrečena
sankcija rada opće dobro ili uslovna osuda uz zaštitni nadzor ili uslovni otpust sa
zaštitnim nadzorom.) Ova posebna metodologija rada može onda da se integriše u
program početne i permanentne obuke probacijskih službenika.

Drugi aspekt koji treba razmotriti jeste mogućnost da se probacijski službenici


specijalizuju za pojedine zadatke. To će možda postati važnije u budućnosti, kada
Služba proširi svoje aktivnosti savjetodavnom funkcijom u sudskom postupku.

44
Zaključak i preporuke

Preporučuje se da svaki tip organizacionog ustrojstva Službe uzme u obzir izvjestan


stepen fleksibilnosti prema lokalnim jedinicama Službe, čime će se omogućiti da
lokalne jedinice bolje usaglase svoje konkretne svakodnevne aktivnosti sa svojim
lokalnim partnerima.

Preporučuje se da Služba investira u dizajn svojih proizvoda i usluga, npr. definisanje


proizvoda i usluga standardima kvantiteta i kvaliteta, čime će se doprinijeti
transparentnosti, provjerljivosti i efikasnosti Službe.

Pri izboru i razvijanju proizvoda i aktivnosti, preporučuje se da se Služba potrudi da


razvija proizvode i sredstva koja su naučno opravdana i koja su dokazala svoju
efikasnost. To je važno zbog podrške društva i spremnosti javnosti da prihvati
probaciju, a takođe i da prihvati Službu kao korisnu i pouzdanu kariku u
pravosudnom lancu.

Preporučuje se da osoblje probacijske službe prođe odgovarajuću početnu i


permanentnu (uz rad) obuku i da se vremenom razvije odgovarajuća metodologija
rada službenika koja će uzeti u obzir specifičnosti rada sa klijentima. Preporučuje se
da grupa potencijalnih radnika Službe bude što šira, a može da uklučuje bivše
zatvorske službenike i kandidate sa drugih polja rada.

VIII. REZIME

U BiH, opredijeljenost za sankcije i mjere koje se provode u zajednici je


prepoznatljiva u postojećoj legislativi. Neuspjeh u primjeni te legislative se može
posmatrati kao neuspjeh u ispunjavanju političkih obaveza. Detaljno istraživanje
provedeno od strane Radne grupe i nalazi navedeni u ovom dokumentu pokazuju da
je situacija daleko kompleksnija. Ovaj dokument identificira potrebe za dodatnom
legislativom i važnost "horizontalne" harmonizacije zakona na državnom i entitetskom
nivou. Također ukazuje na potrebu za "vertikalnom" harmonizacijom, pod kojom se
misli na potrebu za sveobuhvatnim pristupom u Zakonu o probaciji, KZ, ZKP, ZIKS,
te detaljnim propisima i standardima.

Učinkoviti zakoni su ključni, ali njihovo sprovođenje zahtijeva zajednički rad sa


vladom na uspostavi održive strukture u koju sudovi i ostali činioci mogu imati
povjerenje. Ovaj dokument nudi i strategiju organizacijske implementacije koja se
zasniva na evropskoj dobroj praksi i neke konkretne ideje za praktičnu realizaciju
postojećih sankcija i mjera putem pilot projekata. Ovi prvi koraci mogli bi
demonstrirati vrijednost koju sankcije i mjere koje se provode u zajednici mogu pružiti
sistemu krivične pravde i javnosti.

45
46
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

I. UNAPREĐENJE MOGUĆNOSTI UVOĐENJA ALTERNATIVNIH SANKCIJA U


PRAKSU

Prilog 1

PRIMJER NEKIH TAČAKA UGOVORA

47
Ugovor između ............... Probacijske službe i .................................................
preduzeća od javnog interesa o pružanju usluga rada za opće dobro i nadzora
u/kod .................................

Ugovor zaključen (datum...............) između Probacijske službe (adresa)


........................................, koju zastupa Pero Perović kao ovlašteni predstavnik (u
daljem tekstu „Služba“), sa jedne strane, i ............................ (ime i adresa
preduzeća) kojeg zastupa Generalni direktor Franjo Franjević kao njegov ovlašteni
predstavnik (u daljem tekstu „Pružalac usluga“), s druge strane.

1. OPĆE ODREDBE

a) Ovaj Ugovor stupa na snagu 1. aprila 2009 i završava 30. septembra 2010.

b) Službenici odgovorni za provođenje Ugovora su Tanja Tanjević, Rukovodilac


oddeljenja za izvršavanje rada za opće dobro, ispred Službe, i Džemo Dženović,
Generalni direktor, ispred izvršioca usluga (zajedno „službenici za provođenje“)

2. USLUGE I MJESTA GDJE ĆE SE PRUŽATI

a) Cilj strana je da, saradnjom po ovom Ugovoru, pomažu Službi u izvršavanju


dužnosti vezanih za prestupnike, tako što će im omogućiti da obavljaju odgovarajuće
poslove koji u svakom pogledu zadovoljavaju Standarde za izvršavanje rada za opće
dobro i izvršavanje uslovne osude sa nadzorom, koje propisuje Ministarstvo pravde.

b) Predmetna usluga će se pružati na (adresa................). Nijedan dio usluge se


neće pružati na bilo kojoj drugoj lokaciji u okruženju bez prethodne pismene
saglasnosti Službenika za provođenje iz Probacijske službe.

c) Usluga će se pružati danima i u periodu kako je navedeno u Rasporedu 1.

d) Službenici za provođenje će usaglasiti prirodu i obim rada kojeg će obavljati


prekršioci. Službenik za provođenje iz Probacijske službe (državni službenik u BiH u
daljem tekstu državni službenik) donosi konačnu odluku u pogledu prikladnosti rada
kojeg će obavljati prekršioci. Da bi se provele bilo kakve promjene u prirodi i obimu
rada prethodno će se o njima usaglasiti Pružalac usluga (povjerenik u BiH) i državni
službenik. Ukoliko Pružalac smatra da nije u mogućnosti pružiti uslugu za određenog
prekršioca ili grupu prekršilaca, to će se pitanje predočiti državnom službeniku
odmah ili u razumnom roku nakon toga. U slučaju neslaganja, prednost imaju želje
Pružaoca usluga.

e) Broj prekršilaca za koje se pruža usluga će biti ograničen na broj prikazan u


dodatku

f) Pružalac usluga osigurava prekršiocima tri pauze tokom svakog radnog dana;
od po 10 minuta svako jutro i poslijepodne i trideset minuta pauze za ručak o trošku
Pružaoca usluga. Tokom svake pauze osigurati će se topli napitak; također će se
osigurati odgovarajuća prostorija i toalet. Pružalac usluga će nastaviti vršiti nadzor
nad prekršiocima i tokom navedenih pauza.

48
g) Pružalac usluga će osigurati (i snositi troškove) za bilo koju vrstu zaštitne
odjeće za prekršioce.

h) Zaposlenici Pružaoca usluga će učestvovati u modularnoj obuci za


Povjerenike.

i) Probacijska služba će osigurati da državni službenik ili neki drugi dežurni


službenik bude dostupan telefonom u svakom trenutku u radnom danu da pruža
podršku zaposlenicima Pružaoca usluga koji nadziru prekršioce u skladu sa ovim
Ugovorom.

j) Službenici za provođenje će, u slučaju potrebe, osigurati odgovarajuća


uputstva i aranžmane kako bi se prekršioci mogli direktno javljati u prostorije
Pružaoca usluga onim danima kada trebaju biti obavezno prisutni da izvrše rad za
opće dobro.

3. MONITORING I EVALUACIJA

a) Pružalac usluga državnom službeniku predaje evidenciju o prisustvu i druge


informacije o monitoringu po državnim standardima Ministarstva pravde koje traži
državni službenik u vezi sa svakim prekršiocem, u obliku koji odobri državni
službenik, najkasnije do 10 ujutro sljedećeg dana.

b) Pružalac usluga i državni službenik će održavati sastanke svaka tri mjeseca.


Sadržaj tih sastanaka će periodično određivati državni službenik. Tokom sastanaka,
Pružalac usluga će dati informacije o obuci ili pripremama za zaposlenje ili
dobrovoljnom radu koji su prekršioci obavili.

c) Pružalac usluga će svaka tri mjeseca podnositi pismene izvještaje državnom


službeniku, a službenici za provođenje će zajedno usaglašavati sadržaj tih izvještaja.

d) Pružalac usluga će voditi i po razumnom zahtjevu predočiti istinite, tačne i


sistematične službene zabilješke koje se odnose na sva pitanja iz Rasporeda uz ovaj
Ugovor; te će po razumnom zahtjevu državnog službenika ili njihovom imenovanom
predstavniku dozvoliti da posmatra izvršenje usluge.

4. PLAĆANJE

a) Pružalac usluga je odgovoran za naknadu svih putnih troškova prekršilaca.

5. OSIGURANJE, ZDRAVLJE I ZAŠTITA NA RADU

a) Pružalac usluga osigurava da se usluga pruža u radnom okruženju, koje je u


skladu sa pravilima sigurnosti i zaštite na radu, te da se njegovi zaposlenici i
prekršioci pridržavaju svih zdravstvenih pravila sigurnosti i zaštite na radu.

b) Pružalac usluga od ugledne osiguravajuće kuće pribavlja osiguranje od javne


odgovornosti, osiguranje poslodavca od odgovornosti i osiguranje od profesionalne
odgovornosti, i sve druge vrste osiguranja neophodne za pružanje usluga definisanih
ovim Ugovorom.

49
6. POVJERLJIVOST

a) Probacijska služba i Pružalac usluga osiguravaju da sve informacije koje se


odnose na ili koje iznesu prekršioci ostanu povjerljive, osim u slučajevima kada se
radi o pitanjima od većeg javnog interesa. U takvim slučajevima, državni službenik će
hitno odlučiti da li će se poništiti princip povjerljivosti ili ne.

b) Državni službenik Pružaocu usluga objašnjava pravila Probacijske službe koja


se odnose na razmjenu informacija, a Pružalac usluga postupa u skladu sa tim
uputstvima. Državni službenik će dostaviti kopiju uputstava Probacijske službe
Pružaocu usluga.

7. RAVNOPRAVAN TRETMAN

a) Pružalac usluga osigurava da se ni sa jednim prekršiocem i zaposlenikom


Probacijske službe ne postupa neravnopravno, bez obzira na njihovu rasu, spol,
vjeru, starost, pismenost, kulturno i jezičko porijeklo i onesposobljenje.

8. PRITUŽBE

a) Pružalac usluga prekršiocima osigurava postupak za podnošenje pritužbi.


Prilikom pružanja informacija o tom postupku, u obzir se uzima eventualne posebne
potrebe, pismenost ili bilo koje druge poteškoće u komunikaciji koje prekršilac
eventualno ima.

b) Pružaoca usluga mora, u roku od 48 sati, prijaviti državnom službeniku sve


pritužbe koje Pružaocu usluga direktno podnesu primaoci usluge, prekršioci ili
zaposlenici Probacijske službe; a kada je po ocjeni državnog službenika pritužba
opravdana, ona će se ispraviti bez odlaganja, o trošku Pružaoca usluga (osim u
slučajevima kada se pritužba odnosi na ponašanje ili postupke Probacijske službe ili
njenih zaposlenika).

9. OSOBLJE I ZAPOSLENI

a) Pružalac usluga odgovoran je da obuči i nadzire odgovarajući broj zaposlenika


za pružanje usluga.

b) Pružalac usluga osigurava da sve osobe uključene u pružanje usluge daju


potpune informacije o mogućim krivičnim presudama ili mjerama opreza izrečenim
protiv njih.

c) Pružalac usluga u pružanju usluga neće angažovati ili nastaviti da angažuje


osobe protiv kojih postoje izrečene presude i mjere opreza, a koje ih, po mišljenju
državnog službenika, čine nepodobnim za obavljanje dužnosti predviđenih ovim
Ugovorom. Pružalac usluga sve takve slučajeve prosljeđuje državnom službeniku na
odlučivanje.

d) Pružalac usluga osigurava da svi njegovi zaposlenici učestvuju u obuci koju


Probacijska služba razumno zahtijeva da bi zaposlenici Pružaoca usluga bili

50
osposobljeni da pružaju usluge u skladu sa radnim standardima Probacijske službe.
Probacijska služba snosi troškove takve obuke za zaposlenike Pružaoca usluga.

10. RASKID, PROMJENA I REVIZIJA

a) Pružalac usluga ili Probacijska služba mogu raskinuti ovaj Ugovor, sa ili bez
razloga, u bilo kojem trenutku, tako što će najmanje tri mjeseca unaprijed pismeno
obavijestiti drugu stranu o tome.

b) Probacijska služba može raskinuti ovaj Ugovor bez najave ukoliko Pružalac
usluga:

i) kontinuirano krši svoje obaveze po ovom Ugovoru;

ii) i nakon perioda upozorenja od četiri sedmice nastavi neispunjavati


uslugu iz ovog Ugovora;

iii) ode pod stečaj ili sa vjerovnikom dogovori otplatu duga;

iv) ima prinudnog upravnika ili zakonski imenovanog stečajnog upravnika.

11. DODJELJIVANJE ILI PODUGOVARANJE

Nijedan dio predmetne usluge Pružalac usluga ne dodjeljuje niti daje u


podugovor.

12. POKLONI I MITO

Pružalac usluga ne nudi niti pristaje da daje nijednom članu, zaposleniku ili
predstavniku Probacijske službe bilo kakav poklon ili nagradu, ili bilo kakvu vrstu
poticaja ili nagrade za činjenje ili nečinjenje ili za nešto što je učinjeno ili nije
učinjeno, bilo kakav čin u vezi sa dobijanjem ili izvršenjem ovog ili bilo kog drugog
ugovora sa Probacijskom službom ili u vezi sa pokazivanjem ili nepokazivanjem
naklonosti ili nenaklonosti prema bilo kojoj osobi koja ima veze sa ovim Ugovorom.

13. RJEŠAVANJE SPOROVA

a) Pružalac usluga i Probacijska služba će nastojati da dogovorno riješe sve


međusobne sporove u pogledu bilo kojeg pitanja vezanog za ovaj Ugovor. Kad je to
moguće, sporovi će se rješavati neformalnim putem.

b) Ukoliko se Probacijska služba ili Pružalac usluga ne slože, onda se stvar


može podnijeti sudu.

14. OBAVJEŠTENJA

Adrese i brojevi telefona službenika za provođenje.

51
Raspored 1

RADNI DANI

Usluga se izvodi tokom cijele sedmice, od ponedjeljka do nedjelje. U tabeli ispod,


navedeni su radni sati i maksimalan broj prekršilaca.

DAN RADNI SATI MAKSIMALAN BROJ


PREKRŠILACA PO
RADNOM DANU

ponedjeljak – petak 9.00 – 16.30 8

subota – nedjelja 9.00 – 16.30 10

Dnevni raspored svakog prekršioca je najmanje 7 sati i 30 minuta (uključujući i 30


minuta pauze za ručak pod nadzorom).

Praznici

Praznik je svaki državni praznik, svaka subota i nedjelja koja pada između praznika ili
bilo koji drugih dana o kojima se Službenik za provođenje iz Probacijske službe
pismeno obavijesti barem sedam dana unaprijed tokom trajanja ovog Ugovora.

52
IZJAVA O POVJERLJIVOSTI

Ugovor će pročitati i potpisati svo osoblje, studenti, volonteri i svi drugi pojedinci koji
rade za ili u ime .................................., na pružanju usluga opisanih u ovom Ugovoru,
u partnerstvu sa Probacijskom službom.

Ja, dolepotpisani, razumijem da tokom izvršavanja svojih dužnosti mogu imati


saznanja o povjerljivim i tajnim informacijama o prekršiocima i elektronskoj bazi
podataka Probacijske službe, ili imati pristup istima. Svojim potpisom se obavezujem
da ću čuvati takve informacije i da ih neću davati bilo kojoj neovlaštenoj osobi, niti ih
koristiti u bilo kakve neslužbene svrhe.

Potpis: .....................................................

Ime i prezime: .....................................................

Datum: .....................................................

53
54
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

I. UNAPREĐENJE MOGUĆNOSTI UVOĐENJA ALTERNATIVNIH SANKCIJA U


PRAKSU

Prilog 2

PRIMJERI NACRTA OSOBNIH LISTOVA I MATIČNE KNJIGE

55
56
Obrazac broj

LIČNI KARTON (koji vodi državni službenik)

(prezime i ime osuđenog lica na radu za opće dobro na slobodi)

BROJ IZ MATIČNE KNJIGE__________

57
Sadržaj osnovnih podataka o osuđenom licu na radu za opće dobro na slobodi

1 Prezime,ime oca i ime

2. Datum i mjesto rođenja, državljanstvo,


spol

3. JMBG i broj lične karte


4. Zanimanje,školska sprema
5. Zaposlenje prije izvršenja rada za opće
dobro
6. Adresa stanovanja,telefon
7. Krivično djelo (iz izvršne odluke)

8. Broj dana rada (iz izvršne odluke)


9. Poslodavac kod se se obavlja rad za opće
dobro na slobodi
10. Vrsta posla
11. Datum početka i završetka rada (iz
rješenja Ministarstva pravde)
12. Odgoda (datum od-do)
13. Početak (stvarni datum početka rada)
14. Prekid (datum od – do)
15. Završetak ( stvarni datum završetka rada)
16. Izmjena načina izvršenja rada (sudska
odluka)
Upoznavanje s pravima i dužnostima lica na radu za opće dobro na slobodi ( član
.....stav (..) Pravilnika )
Datum zabilješka

Lični uvid u izvršenje rada (član ....stav (...) Pravilnika )


Datum zabilješka

Zapažanja i mišljenja državnog službenika (član ......stav(...).tačka ...)Pravilnika)


Datum zabilješka

58
Popis uložene dokumentacije
red.
broj Naziv akta i organa koji je donio akt Datum donošenja akta
1. __________________________
(pravosnažna presuda,broj, sud)
2. ______________________________
(Rješenje o raspoređivanju na rad za opće
dobro,broj -član ....Pravilnika)
3. ___________________________
(rješenje o odgodi izvršenja,broj -član
......Pravilnika)
4. _________________________
(rješenje o prekidu izvršenja, broj -član
.....Pravilnika )
5. _________________
(sudska odluka o izmjeni načina
izvršenja,broj- član .st.(...) i (...) i član
....stav (....)Pravilnika
6. _____________________
(obavještenje sudu o početku rada osuđene
osobe-član ....stav (...)Pravilnika)
7.
__________________________
(program rada – čl. ....i ....stav (...)
Pravilnika)
8. ___________________
(pismeno obavještenje povjerenika-član
....stav (....)Pravilnika)
9.
________________________
(prigovor lica na radu za opće dobro -član
....stav(...) Pravilnika)
10.
_________________________
(odluka o prigovoru - član ... stav
(...)Pravilnika)
11.
_______________________
(izvještaj povjerenika-član ...stav ....
Pravilnika)
12.
_______________________
(izvještaj povjerenika o završenom radu-
član .....stav (...)Pravilnika)
13. ___________________
(zaključni izvještaj o obavljenom radu –
član ....stav (...)Pravilnika)

Zaključeno s brojem priloga ____ _________________________


(potpis državnog službenika)
POSLODAVAC

59
60
Obrazac br

LIČNI KARTON (koji vodi povjerenik)

(Prezime i ime lica na radu za opće dobro na slobodi)

61
Sadržaj osnovnih podataka o licu na radu za opće dobro na slobodi

1 Prezime,ime oca i ime

2. Datum i mjesto rođenja, državljanstvo,


spol
3. JMBG i broj lične karte
4. Zanimanje,školska sprema
6. Adresa stanovanja,telefon
7. Datum početka i završetka rada (iz
rješenja Ministarstva pravde)
8. Vrsta posla

9. Odgoda (datum od-do)

10. Početak (stvarni datum početka rada)

11. Prekid rada (datum od – do)

12. Završetak rada ( stvarni datum završetka


rada)

Zapažanja i mišljenja povjerenika o zanemarivanju obaveze rada (član ....stav


(...)Pravilnika)

62
Popis
uložene dokumentacije
red.
broj Naziv akta i organa koji je donio akt Datum donošenja akta
2.
________________________
(Rješenje Ministarstva pravde o upućivanju
na rad za opće dobro,broj)
3.
________________________
(rješenje ministra pravde o odgodi
izvršenja- član ...stav (...) Pravilnika)

________________________
(rješenje ministra pravde o prekidu
izvršenja- član ....stav (...) Pravilnika)

_____________________________
(pismeno uputstvo ministra pravde za
otklanjanje razloga iz prigovora osuđenika-
član ....stav (...) Pravilnika)

_______________________
(program rada – čl. ....i ....stav (...)
Pravilnika)

_____________________________-
_______________________
(izvještaj povjerenika-član ....stav ....
Pravilnika)

________________________
(pismeno obavještenje povjerenika-član
....stav (..)Pravilnika)

________________________
(izvještaj povjerenika o završenom radu-
član ....stav (...)Pravilnika)

Zaključeno s brojem priloga _________________________


(potpis povjerenika)

63
64
Obrazac br.

REGISTAR
OSUĐENIH LICA NA RADU ZA OPĆE DOBRO NA SLOBODI

65
Red. Prezime, ime oca i ime Godina Napomena
broj osuđenog lica na radu za Matične Povjerenik (period rada,
opće dobro knjige,strana i odgoda,prekid,
matični broj završetak rada)

66
Zajednički projekat
Europske unije i Vijeća Europe

“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

II – IZGRADNJA KAPACITETA OSOBLJA

PRIRUČNIK
ZA OBUKU PREDAVAČA O LJUDSKIM PRAVIMA U
ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, juni 2009

67
Pripremili povremeni konsultanti Vijeća Evrope:

Sanel Karadjuz, edukator u oblasti ljudskih prava


Zvonko Mijan, registrar Ustavnog suda BiH

u saradnji sa članovima radne grupe

Vesko Demonjić, voditelj obuke, KPZ Doboj,


Fajik Fejzić, voditelj obuke, KPZ Zenica,
Darko Kušić, voditelj obuke, Pritvorska jedinica i zavod u izgradnji na državnom
nivou, Ministarstvo pravde BiH,
Ibrahim Prohić, voditelj obuke KPZ Tuzla,
Azur Terzić, voditelj obuke, KPZ Tuzla
Milena Dojder Trbojević, voditelj obuke, KPZ Banja Luka

uz pomoć projektnog tima

Marica Bender, menadžer projekta, Vijeće Evrope


Irena Križnik, stalni rezidentni konsultant, Vijeće Evrope

“Trebali bismo se ponašati prema ljudima onako kako bismo željeli da se oni ponašaju prema
nama ”

 Aristotel 

______________________________________________________________

„Priručnik za obuku predavača o ljudskim pravima u zatvorima u Bosni i


Hercegovini“ je finalni dokument projekta.

68
SADRŽAJ
STRANICA
PREDGOVOR 71

I. UVOD U KURS ZA OBUKU PREDAVAČA O LJUDSKIM PRAVIMA


U KAZNENOPOPRAVNIM ZAVODIMA U BOSNI I HERCEGOVINI 71

II. MEĐUNARODNI DOKUMENTI I ORGANI ZA ZAŠTITU LJUDSKIH


PRAVA OPĆENITO I LJUDSKIH PRAVA LICA LIŠENIH
SLOBODE 72

2.1. Opšti instrumenti za zaštitu ljudskih prava: 72


2.2. Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se odnose na
mučenje 72
2.3. Opšti standardi za postupanje prema licama lišenim
slobode 73
2.4. Međunarodni organi koji nadziru primjenu obaveza 73

III. EVROPSKA KONVENCIJA O LJUDSKIM PRAVIMA I OSNOVNIM


SLOBODAMA 73

3.1. Uvod u sistem Evropske konvencije 73


3.2. Šta radi Evropski sud za ljudska prava? 75

IV. PRAVO NA ŽIVOT - član 2 Evropske konvencije, ECHR 78

4.1. ECHR član 2 82


4.2. Hipotetički slučaj u vezi sa članom 2. ECHR 84
4.3. Komentari na hipotetički slučaj u vezi sa članom 2 86

V. ZABRANA LOŠEG POSTUPANJA – član 3, Evropske konvencije,


ECHR 87

5.1. Hipotetički slučaj u vezi sa članom 3 ECHR 92


5.2. Komentari na hipotetički slučaj u vezi sa članom 3. 94

VI. PRAVA NA SLOBODU I BEZBJEDNOST OSOBE I POŠTIVANJE


LIČNOG I PORODIČNOG ŽIVOTA – članovi 5 i 8 Evropske
konvencije , ECHR 96

6.1. Član 5 – Pravo na slobodu i sigurnost ličnosti 96


6.2. Član 8 – Poštivanje ličnog i porodičnog života 100
6.3. Član 5 ECHR 105
6.4. Član 8 ECHR 106
6.5. Hipotetički slučaj u vezi sa članovima 5 i 8 ECHR 108
6.6. Komentari na hipotetički slučaj 109

VII. EVROPSKA KONVENCIJA ZA SPREČAVANJE MUČENJA 111

VIII. EVROPSKA ZATVORSKA PRAVILA 113

69
Sastavni dijelovi ovog priručnika su sljedeći dokumenti koji su namijenjeni voditeljima
obuke

1. Evropska konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama


2. Evropska konvencija za sprečavanje mučenja i nečovječnih ili ponižavajućih
kazni ili postupaka
3. Evropska zatvorska pravila
4. Standardi CPT
5. Primjeri iz prakse za voditelje obuke
6. Prezentacije voditelja obuke

70
PREDGOVOR

Priručnik je rezultat rada radne grupe br. 2 „Izgradnja kapaciteta osoblja“ u okviru
Zajedničkog projekta između Evropske unije i Vijeća Evrope „Efikasno upravljanje
zatvorima u Bosni i Hercegovini“ koji se implementira od 01.02.2009 do 31.07.2010.

Željeli bismo vam predstaviti ovaj Priručnik, koji je zamišljen tako da čini sastavni dio
programa obuke zatvorskog osoblja, te da ponudi dobru i standardizovanu obuku
svom osoblju u području ljudskih prava.

Takođe bismo vas željeli podsjetiti da ovaj dokument nije konačan. To je živi materijal
koji se razvija i dopunjuje shodno potrebama i napretku zatvorskog sistema.

Vjerujemo da će ovaj priručnik biti od koristi zatvorskoj službi u godinama koje


predstoje.

Konačno, željeli bismo izraziti svoju zahvalnost relevantnim ministarstvima na svim


nivoima na njihovoj svesrdnoj podržci projektu.

I. UVOD U KURS ZA OBUKU PREDAVAČA O LJUDSKIM PRAVIMA


U KAZNENOPOPRAVNIM ZAVODIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

Osnovna svrha ovog priručnika je da budućim predavačima u kaznenopopravnim


ustanovama približi i pojednostavi standarde međunarodnih dokumenata i
mehanizama koji se odnose na koncept zaštite ljudskih prava lica lišenih slobode22 (u
daljnjem tekstu osuđena lica). Boljim razumijevanjem i primjenom osnovnih principa
ljudskih prava će se izbjeći kršenje prava osuđenih lica i umanjiti mogućnost lošeg
postupanja prema njima.

Cilj obuke predavača i njihov angažman na prenošenju svog znanja drugim


zatvorskim službenicima23 je pronalaženje konstruktivnih i drugoročnih rješenja koja
bi umanjila, a postepeno i konačno iskorijenila kršenje ljudskih prava lica koja se
nalaze pod njihovim nadzorom.

Ispostavilo se da zatvorski službenici u svom direktnom i svakodnevnom kontaktu sa


licima pod njihovim nadzorom vrlo često i nesvjesno krše njihova ljudska prava. U
tom smislu bi obuka zatvorskog osoblja o međunarodnim standardima koji se odnose
na poštivanje ljudskih prava trebala doprinijeti poboljšanju stanja u kazneno-
popravnim ustanovama24. Poboljšanje stanja bi moglo zahtijevati promjene u
zakonodavstvu (uključujući i promjene raznih pravilnika) i promjene u direktnom
odnosu zatvorskih službenika prema licima lišenih slobode. Mnogi međunarodni
mehanizmi daju prijedloge državama o načinu na koji mogu poboljšati opštu situaciju
u svojoj državi, na primjer kroz uvođenje pravnih i praktičnih mjera koje poboljšavaju
zaštitu lica lišenih slobode.
22
U daljem tekstu se pod tim podrazumlieva pritvorenike, zatvorenike i osobe pritvorene u
psihijatrijskim ustanovama.
23
U daljem tekstu se pod tim podrazumijeva sve službenike koji rade sa licima lišenim slobode,
uključujući i menadžment.
24
U daljem tekstu se pod tim podrazumijeva kaznenopopravne zavode i okružne zatvore

71
Zašto se štite ljudska prava lica lišenih slobode

Zato što lica lišena slobode pripadaju grupi najranjivijih lica, jer sam položaj takvih
lica ima uticaj na njihov fizički, pravni, socijalni, psihološki i svaki drugi aspekt
njihovog života. Takva lica su potpuno ovisna od čitavog lanca državnih službenih
lica, počevši od policijskih službenika, uprave ili zatvora gdje su zatvoreni, do
državnih vlasti. Svi ovi posebni elementi stvaraju potrebu za dodatnim mjerama
zaštite lica lišenih slobode.

II. MEĐUNARODNI DOKUMENTI I ORGANI ZA ZAŠTITU LJUDSKIH


PRAVA OPĆENITO I LJUDSKIH PRAVA LICA LIŠENIH SLOBODE

Postoji veliki broj konvencija i sporazuma na univerzalnom i regionalnom nivou koje


štite i sve druge sfere ljudskih prava. Na osnovu nekih od njih su ustanovljene i
određene organizacije ili mehanizmi zaštite ljudskih prava. U svrhu ovog priručnika
će biti navedene najvažnije konvencije, dok ćemo se duže zadržati na onima koje su
regionalnog karaktera, tj. konvencije i pravila Vijeća Evrope.

2.1. Opšti instrumenti za zaštitu ljudskih prava

Ujedinjene nacije:

• Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima


• Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima
• Fakultativni protokol uz Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima

Vijeće Evrope:

• Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava (ECHR)

2.2 Instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se odnose na mučenje

Ujedinjene nacije:

• Deklaracija o zaštiti svih osoba od podvrgavanja mučenju i drugom svirepom,


nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju
• Konvencija protiv mučenja i drugog svirepog, nečovječnog ili ponižavajućeg
postupanja ili kažnjavanja

Vijeće Evrope:

• Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg


postupanja ili kažnjavanja (ECPT)

72
2.3. Opšti standardi za postupanje prema osobama lišenih slobode

Ujedinjene nacije:

• Minimalna standardna pravila za postupanje prema zatvorenicima


• Osnovni prinicipi postupanja prema zatvorenicima
• Skup principa za zaštitu svih osoba u svakom obliku pritvora ili zatvora
• Pravila Ujedinjenih nacija za zaštitu maloljetnika lišenih slobode
• Minimalna standardna pravila Ujedinjenih nacija za sprovođenje
maloljetničkog pravosuđa ("Pekinška pravila")

Vijeće Evrope:

• Evropska zatvorska pravila (u daljem tekstu EZP)


• Evropska pravila za maloljetne prestupnike koji podliježu sankcijama ili
mjerama

2.4. Međunarodni organi koji nadziru primjenu obaveza

Organi Ujedinjenih nacija

Glavni komiteti su:

• Komitet protiv mučenja (CAT): nadzire Konvenciju UN protiv mučenja


• Komisija za ljudska prava (HRC): nadzire Međunarodni pakt o građanskim i
političkim pravima

Vijeće Evrope

• Evropski komitet za sprečavanje mučenja (CPT): nadzire Evropsku konvenciju


za sprečavanje mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja i
kažnjavanja
• Evropski sud za ljudska prava (ECtHR): nadzire Evropsku konvenciju o
ljudskim pravima i Evropsku konvenciju za sprečavanje mučenja, nehumanog
ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja

III. EVROPSKA KONVENCIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I


OSNOVNIH SLOBODA

3.1. Uvod u sistem Evropske konvencije

• Evropska konvencija (u daljem tekstu ECHR, European Convention on Human


Rights ili Evropska konvencija) dokument je Vijeća Evrope koje je uspostavljeno
neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata sa ciljem zaštite građanskih i
političkih, a ne ekonomskih prava u Evropi. Usvojena je 1950. godine, a stupila je
na snagu 1953.

73
• Prvi je ikada obavezujući međunarodni dokument u oblasti ljudskih prava.

• Stvaranje i prve djelatnosti Vijeća Evrope (sa sjedištem u Strazburu) bili su jednim
dijelom odgovor na ozbiljna kršenja ljudskih prava u toku Drugog svjetskog rata.

• Prvobitno je bilo deset država članica Vijeća Evrope, a sada ih ima 47.

• Glavni organi Vijeća Evrope koji donose odluke su Komitet ministara (izvršni
organ) i Parlamentarna skupština.

• Evropska konvencija daje pravo pojedincu da podnosi predstavku – pravo


pojedinaca i organizacija da izazovu svoje vlade kroz postupak u Strazburu,
podnoseći svoje predstavke prvobitno Evropskoj komisiji za ljudska prava, a
potom Evropskom sudu za ljudska prava.

• Presude Suda su obavezujuće za države potpisnice Konvencije.

Bosna i Hercegovina ( u daljnjem tekstu BiH) je 12. jula 2002. godine ratifikovala
Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ali je i jedinstven primjer primjene Evropske
konvencije i prije ratifikacije i to u skladu sa Dejtonskim sporazumom iz 1995.
godine.

U članu II stav 2. Ustava BiH propisano je da se u BiH “direktno primjenjuju prava


i slobode garantovane Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim
slobodama i njenim protokolima. Ovi akti imaju prioritet nad svim drugim
zakonima”.

Ovo bi značilo da bi domaći zakoni (i pravilnici) trebali biti u skladu sa zaštitom koju
pruža Evropska konvencija, a ukoliko domaći zakoni nisu usklađeni sa Evropskom
konvencijom, onda bi se ona trebala direktno primijeniti, kako bi se izbjeglo kršenje
ljudskih prava pojedinaca i to kako državljana BiH, tako i stranaca koji se nalaze na
teritoriji BiH.

Zašto državljani i stranci uživaju istu zaštitu ljudskih prava na teritoriji BiH?

Zato što slijedeće predviđa član 1 Evropske konvencije:

Visoke strane ugovornice jamče svim licima pod svojom jurisdikcijom prava i
slobode utvrđene u Dijelu I ove konvencije.

Ovo znači da BiH na svojoj teritoriji, kao “visoka strana ugovornica” mora garantirati
“svim licima” bez izuzetka sva prava i slobode iz Evropske konvencije, bez obzira na
starosnu dob neke osobe, njenu nacionalnu, rasnu pripadnost, prebivalište ili
sposobnost. Teritorijalna nadležnost BiH, ili “njena jurisdikcija” ne podrazumjeva
samo situaciju kada se osoba nađe pod kontrolom države, nego se smatra i
odgovornom za situaciju izručenja osobe u zemlju u kojoj joj prijeti mučenje ili
nehumano i ponižavajuće postupanje, ili kažnjavanje, pa čak i smrtna kazna ili
čekanje na smrtnu kaznu. Dodatno, svi zakonski propisi, čak i ustavni, potpadaju pod
«jurisdikciju» države članice.

74
Evropska konvencija u prvom dijelu (Dio I) utvrđuje brojna osnovna prava i slobode
koje štiti, a u drugom dijelu se bavi mehanizmom zaštite zagarantovanih prava –
uspostavlja Evropski sud za ljudska prava i propisuje pravila njegovog
funkcionisanja.

Koja su prava zaštićena Evropskom konvencijom i njenim Protokolima?

Konvencija posebno štiti:


- pravo na život,
- pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim predmetima,
- pravo na poštivanje privatnog i porodičnog života,
- slobodu govora,
- slobodu misli, savjesti i vjeroispovjesti,
- pravo na djelotvoran pravni lijek,
- pravo na mirno uživanje svojine i
- pravo da biraš i da budeš izabran.

Šta Konvencija i njeni Protokoli zabranjuju?

Konvencija naročito zabranjuje:


- mučenje i nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje,
- proizvoljno ili nelegalno pritvaranje,
- diskriminaciju u uživanju prava i sloboda navedenih u Konvenciji,
- protjerivanje ili zabranu ulaska vlastitih građana,
- smrtnu kaznu i
- kolektivno protjerivanje stranaca.

3.2. Šta radi evropski sud za ljudska prava?

Evropski sud za ljudska prava nadgleda da li svaka pojedinačna država ispunjava


obaveze preuzete Konvencijom. Sudu mogu podnijeti predstavke (aplikacije) pojedinci
i države (ukoliko postoje sporovi između dvije države članice).

U svom radu sud primjenjuje Evropsku konvenciju. Kada ustanovi da je država


prekršila jedno ili više od nabrojanih prava i garancija, Sud donosi odluku. Odluke su
obavezujuće, jer država ima obavezu da je izvrši.

Kako Evropski sud za ljudska prava primjenjuje Evropsku konvenciju?

Sud nije samo tijelo koje se bavi posebnim slučajevima i kršenjima prava izlistanih u
Konvenciji, već on aktivno tumači Evropsku konvenciju, temeljito obrađuje svako
posebno pitanje kršenja garantovanih prava i proširuje njihov djelokrug u skladu sa
razvojem demokratskog društva. Pored toga, Sud primjenjuje običajno pravo u svom
radu (poznato i kao sudska praksa, tj. zauzeti stav suda se koristi kao vodeći i navodi
se u kasnijim presudama i odlukama). Zato nije dovoljno poznavati samo tekst
Evropske konvencije, nego treba upoznati i praksu Suda, zbog čega se njegove odluke
i presude često pominju kada govorimo o pravu iz Konvencije. Konvencija se stalno
razvija, jer Sud proširuje djelokrug zaštite određenog prava u skladu sa razvojem
demokratskog društva.

75
Šta znači proširivanje djelokruga zaštite određenog prava u skladu sa razvojem
demokratskog društva?

”proširivanje djelokruga zaštite” (evolutivni karakter Konvencije) je jednostavnije


prikazati na slijedećem primjeru: ono što nije smatrano mučenjem u 1970-tim, na
primjer, dobro poznatih ‘pet tehnika’ ispitivanja iz slučaja Irska protiv UK: stavljanje
kapuljača, primoravanje na stajanje dugo vremena uza zid u ‘stresnoj poziciji’ – sa
raširenim udovima, u prostorijama gdje vlada stalna glasna i intenzivna buka;
uskraćivanje spavanja i smanjenje obroka na minimum, prema sadašnjem stavu to je
mučenje, a ne samo nehumano postupanje kao što je utvrđeno u tom slučaju 1978.
godine.

Do velikog proširenja djelokruga zaštite Konvencije došlo je naročito u 1990-tim kada


je veliki broj centralno-istočnih evropskih zemalja ratifikovao tekst Konvencije.

”u skladu sa razvojem demokratskog društva” to znači da Sud uzima u obzir cjelokupni


razvoj društva i uslove života u trenutku odlučivanja u predmetu. Tada uzima u obzir
kakva je trenutna međunarodna situacija, kao i situacija u državama potpisnicama i
rezultate istraživanja primjenjuje u svojoj presudi. Tolerantnosti i širokoumnosti su dvije
osnovne karatkeristike demokratskog društva u kojem veliki značaj ima vladavina
zakona.

Zašto je dodatno važna praksa Suda u predmetima protiv drugih država?

Zato što presude Suda protiv drugih država mogu utvrditi određeni standard koji treba
primjeniti i u drugim državama. One biti i primjer kako se treba ponašati ili kako se ne
treba ponašati, a koji svaka država ugovornica treba da slijedi u svojoj zemlji. U vezi s
tim bi država trebala mijenjati određeni zakon i/ili praktično postupanje u skladu sa
zakonom.

Koja prava iz Konvencije štite lica lišena slobode?

Lica lišena slobode imaju pravo na većinu, ako ne na sva prava i osnovne slobode
navedene u Konvenciji.

Golder protiv UK je bio prvi slučaj u kojem je Sud utvrdio da su prekršena prava
zatvorenika prema Konvenciji, a odnosio se na nepoštivanja prava pristupa sudu koje
bi svako trebao uživati čak i (a možda posebno) kada je u zatvoru ili lišen slobode na
neki drugi način.

Sud je u slučaju Hirst protiv VB naglasilo da ‘zatvorenici ... nastavljaju da uživaju sva
temeljna prava i slobode koje su garantirane Konvencijom, osim prava na slobodu.

Lica lišena slobode uživaju i u ostalim pravima, kao što je:

• prema zatvorenicima se ne smije loše postupati, ne smiju biti izloženi


nehumanom ili ponižavajućem kažnjavanju ili uslovima suprotnim članu 3.
Konvencije (Kalašnikov protiv Rusije; Van der Ven protiv Holandije);

76
• pravo na život (Edwards protiv UK – kršenje je utvrđeno zbog propusta
pozivanja zatvorskih službenika, koji su bili na dužnosti te noći, kada je
zatvorenika ubio drugi zatvorenik iz iste ćelije)
• poštivanja porodičnog života (Ploski protiv Poljske; X. protiv UK),
• slobode izražavanja (Yankov protiv Bugarske, T. protiv UK),
• da obavljaju svoje vjerske obaveze (Poltoratskiy protiv Ukrajine),
• pravo djelotvornog pristupa advokatu ili sudu (član 6. - Campbell i Fell protiv
UK; Golder protiv UK),
• da se poštuje korespondencija (Silver i ostali protiv UK)
• stupanje u brak (Hamer protiv UK, Draper protiv UK)

Zašto se pokreće postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava protiv


države?

Pojednostavljeno rečeno, zato što organi vlasti (sudska, upravna, izvršna, policija,
zatvorska uprava, nastavnici javnih škola i ustanova, itd.) koji rade kao službenici u
instituciji ili organu koji je državni ili bilo kojem drugom organu kojeg finansira država
ili njena organizacionih jedinica) svake države prekršili ili krše Evropsku konvenciju
svojim postupcima ili su imali propuste koji osobu lično pogađaju.

Šta su pozitivne obaveze prema Konvenciji?

One nalažu državnim organima i službenicima obavezu poštivanja ljudskih prava, što
znači da se od njih zahtijeva da oni sami ne krše prava.

One nalažu državnim organima i službenicima obavezu zaštite, što znači da oni
trebaju štititi uživaoce prava od miješanja trećih lica i da kažnjavaju njihove
počinioce.

One nalažu obavezu primjene, što znači poduzimanje mjera (zakonskih i praktičnih)
kako bi se potpuno ostvarila prava.

Šta su negativne obaveze prema Konvenciji?

Negativne obaveze zahtijevaju od državnih organa da se suzdrže i ne miješaju u


ostvarivanje ljudska prava pojedinaca, tj. da ih ne krše.

Šta znači „autonomno“ značenje nekog prava iz Konvencije?

Ovaj izraz se vrlo često koristi u literaturi koja se odnosi na primjenu Konvencije i
praksu Suda u Strazburu. To znači da pojmovi i termini nemaju isto značenje i
razumijevanje kako je to definisano ili je u primjeni u našoj državi.

77
IV. PRAVO NA ŽIVOT (ČLAN 2. Evropske konvencije, ECHR)

Kada se poredi sa drugim pravima i slobodama zatvorenika, kršenja njihovog prava


na život su manje česta pojava. Pored toga, postoje neki elementi i posebni standardi
razvijeni u sudskoj praksi ECtHR o kojima treba voditi računa tokom rutinskog
upravljanja zatvorom. Ovi standardi se odnose na samo upravljanje u zatvoru, ali se
odnose i na operativna i na sigurnosna pitanja. U isto vrijeme treba napomenuti da ni
standardi EZP ni CPT-a ne osiguravaju suštinske zahtjeve koji su direktno povezani
sa pravom na život.

Početnu osnovu predstavlja sam tekst člana 2, koji glasi:

1. Pravo svakoga na život zaštićeno je zakonom. Niko ne može biti namjerno lišen života,
osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji
je ova kazna predviđena zakonom.

2. Nije u suprotnosti s odredbama ovoga člana lišenje života proizašlo iz upotrebe sile koja je
bila nužno potrebna:
a) u obrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;
b) prilikom zakonitog lišenja slobode ili spriječavanja bjekstva osobe koja je zakonito lišena
slobode;
c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.

Tekst člana 2 se može podijeliti u dva glavna bloka, kako je to gore i prikazano.

Prva rečenica obavezuje (pozitivna obaveza) državu da zakonom zaštiti život svake
osobe. Zabrana ubistva se odnosi i na zaštitu od fizičkih osoba i na zaštitu od organa
države:
‘Pravo na život svakog čovjeka zaštićeno je zakonom.’

Ovo znači da treba postojati jasan i svima shvatljiv tekst domaćeg zakona koji
zabranjuje namjerno ubistvo i bezobzirno ugrožavanje života, kao i obavezu
preduzmanje svih mjera zaštite kako bi se očuvao život. U slučaju zatvora ovo znači
da zatvorske vlasti trebaju poduzeti sve mjere zaštite i da moraju odgovarajuće
reagovati kada zatvorenik (ili bilo koja druga osoba) nezakonito ubije drugog
zatvorenika (ili bilo koju drugu osobu) u zatvoru. „Odgovarajuće reagovati“ u ovom
slučaju znači da postoji obaveza vlasti da efikasno provedu zvaničnu istragu radi
pronalaženja i krivičnog gonjenja počinitelja.

Npr. u predmetu Edwards protiv UK kršenje člana 2. Konvencije je utvrđeno zato što
nisu pozvani zatvorski službenici, koji su bili na dužnosti tokom noći, kada je
zatvorenika ubio drugi zatvorenik iz iste ćelije. Ovo znači da u tom zatvoru nisu
postojale zaštitne organizacione mjere.
„Bezobzirno ugrožavanje života“ mogu biti životne prijetnje drugih osoba, opasnost
po okoliš ili zaštita osoba od njih samih (da ne počine samoubistvo) npr. poduzeti sve
mjere kako ne bi došlo do samoubistva ili ubistva zatvorenika – posebno strogi
nadzor i redovne kontrole zatvorenika i ćelija).

Sprečavanje samoubistva – ako vlasti znaju da postoji rizik da osoba ugrozi svoj
život, trebaju poduzeti sve razumne mjere da samoubistvo spriječe. Tada vlasti
odnosno čuvari trebaju poduzimati mjere strogog nadzora. Potrebno je da postoji npr.

78
rutinski pretres zatvorenika, oduzimanje oštrih predmeta ili pribora koji bi mogao
poslužiti kao uže.

Oneryildiz protiv Turske je predmet u kojem je utvrđeno kršenje člana 2. jer vlasti
nisu preduzimale preventivne mjere u vezi sa odlaganjem otpada i nisu ljudima koji
žive na smetljištu dale dovoljno informacija o opasnostima, kako bi ih zaštitili. Došlo
je do eksplozije metana i dio planine otpada je pao na nekoliko sirotinjskih četvrti, što
je dovelo do smrti 39 osoba. Ovaj slučaj nije direktno povezan sa zatvorskim
pitanjima ali se treba jednako primijeniti i na zatvorsko okruženje. U slučaju zatvora
bi ova obaveza zatvorske uprave bila i strožija zbog toga što zatvorenici pripadaju
„ranjivoj grupi“ osoba (kako je u dijelu Evropska konvencija objašnjeno) i može se
odnositi na pitanja kao što su požar, izgradnja zgrade, zdravo okruženje itd.

Pojam „životnih prijetnji drugih osoba“ se može pojaviti u vezi sa policijskom zaštitom
ili drugom zaštitom u zatvorima, ako uprava nije poduzela mjere da izbjegne rizik po
život osobe, a bili su svjesni ili trebali biti svjesni da takav rizik postoji. Primjer za ovo
je predmet Osman protiv UK koji se odnosio na ubistvo oca, a započelo je kada je
nastavnik, koji je imao psihijatrijske probleme, proganjao učenika i njegovu porodicu.
Tada je postojala obaveza primjerenog reagovanja policije. U zatvorskom okruženju
to bi se primijenilo na prijetnje o nasilju među zatvorenicima, na primjer.

Dužnost da se ispitaju ubistva i sumnjivi smrtni slučajevi se odnose i na nestanke za


koje se sumnja da su uključeni državni organi u situacijama koje su opasne po život.
Tako je u Timurtas protiv Turske (2000) Vlada poricala činjenicu da je žrtvu držala u
pritvoru tokom vojnih operacija u području mjesta prebivališta. Međutim, Sud je
zasnovao svoje nalaze na fotokopiji operativnog izvještaja vojske poslije operacija u
kojem se navodi hapšenje sina podnosioca zahtjeva, koji je potom nestao. Vlada je
tvrdila da je fotokopija bila lažna, ali je uzeto u obzir da nije dostavila odgovarajući
pravi dokument koji je posjedovala. Tako da čak i kada nije izričito jasno da li je
država uključena u nestanak osobe, može se primjeniti član 2.

Postoji obaveza da se ispitaju sumnjivi smrtni slučajevi bez obzira na to kako su


vlasti saznale o toj smrti, da li su uključeni predstavnici države ili kakve su okolnosti
koje okružuju smrt. Ta obaveza postoji i kada ubistvo nije namjerno izvršeno. U
McShane protiv UK, utvrđeno je da je član 2 prekršen zato što je oklopno vozilo
nemarno bilo voženo u gomilu koja je izazvala nerede.

Istrage trebaju biti nezavisne, temeljite, pravovremene i uključiti nadzor, uz učešće


oštećene strane tj. rodbine ubijenih osoba. Treba jasno imati na umu da istragu treba
sprovesti u potpunosti nezavisan državni organ. U Ramsahai protiv Holandije čini se
da je čak i nekoliko prvih sati policijske istrage protiv policijskih službenika bilo
dovoljno da se utvrdi kršenje člana 2. Zato je dužnost kazneno-popravne uprave
prilično ograničena. Da bi bili potpuno sigurni moraju osigurati trenutni angažman
nadležnih neovisnih istražnih tijela kad god zatvorenik umre pod sumnjivim
okolnostima.

Ovo je posebno važno u svim slučajevima kada zatvorenik, koji je u momentu


primanja u zavod bio dobrog zdravlja, naknadno umre. Bez dobrog i dokazanog
objašnjenja o uzroku smrti država krši član 2.

79
Ostatak člana ustvari pruža izuzetke od ove obaveze, tj. daje slučajeve kada je
lišenje života opravdano, odnosno kada je ono dozvoljeno.
Prvi slučaj opravdanog lišenja života je naveden u stavu 1:

„Niko ne može biti namjerno lišen života, osim kod izvršenja smrtne kazne po presudi
suda, kojom je proglašen krivim za zločin za koji je ova kazna predviđena zakonom.“

Ovo je početna odredba koja je uvrštena u vrijeme usvajanja Konvencije u ranim


1950-tim. U to vrijeme smrtna kazna je smatrana normalnim i prihvatljivim načinom
kažnjavanja. Kasnije je ovaj dio potpuno ukinut, uključujući i period rata (Protokolima
6 i 13).

I u BiH je ukinuta smrtna kazna. U isto vrijeme potrebno je napomenuti da potpuno


ukidanje smrtne kazne uključuje obaveze i van teritorije BiH i to u slučajevima
isporučivanja osoba u druge zemlje gdje im prijeti kažnjavanje smrtnom kaznom
(ekstradicija ili deportacija). Dakle, ukoliko se traži izručenje neke osobe koja je
počinila neko krivično djelo za koje se može izreći smrtna kazna, ta osoba ne treba
biti izručena zemlji molilji.

Svi izuzeci (opravdanje) kada ljudsko biće može biti ‘zakonito’ lišeno života su
navedeni u drugom dijelu člana 2:

a. u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja;

b. prilikom zakonitog lišenja slobode ili spriječavanja bjekstva osobe koja je zakonito
lišena slobode;

c. u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.’

Drugim riječima, smrt koju prouzrokuje zastupnik države korištenjem sile iz razloga
navedenih pod a, b. i c., mogu biti opravdani, ali uvijek treba voditi računa da li je sila
koja je upotrijebljena bila neophodna i primjerena u datoj situaciji.

Šta znači upotrijebiti apsolutno neophodnu silu i primjerenu konkretnoj situaciji?


Odbrana bilo koje osobe, uključujući samoodbranu, može predstavljati opravdan
razlog za oduzimanje života u slučaju prijetnje po život. Ubistvo se ne može
opravdati ako se koristi u odbranu imovine, na primjer. Pored toga, ubistvo se ne
može opravdati ako su postojale bilo kakve druge mogućnosti da se izbjegne
odgovarajuća opasnost.

U slučaju McCann postojale su obavještajne informacije da teroristi planiraju


postavljanje autobombe i da će je aktivirati putem daljinskog detonara. Nije osporeno
da su osumnjičeni planirali napad i da je prijetnja bila ozbiljna – životi drugih osoba
su bili u opasnosti. Glavno razmatranje Suda je bilo planiranje operacije. Vlasti su
znale identitet terorista i slijedili ih i mogli su, da je bolje planirana operacija, postići
cilj bez njihovog ubijanja. Sud je zaključio da sila nije bila apsolutno neophodna jer su
postojale druge mogućnosti da se prijetnja spriječi u ranijoj fazi.

Drugi scenario se tiče zakonitog hapšenja ili bijega zakonito zatočenih osoba. U
predmetu Nachova protiv Bugarske je Sud utvrdio da nije bilo apsolutno neophodno

80
koristiti vatreno oružje za hapšenje prekršilaca koji nisu predstavljali prijetnju bilo
kome. Sud je smatrao da je, pod ovim okolnostima, upotreba vatrenog oružja bila
nezakonita i zatvorska uprava (kao i drugi organi vlasti) mora imati u vidu kad god se
radi o pitanju upotrebe smrtonosne sile:
‘. . .da li je operacija planirana i pod kontrolom vlasti kako bi se minimiziralo, u
najvećoj mogućoj mjeri, korištenje smrtonosne sile. Vlasti moraju posvetiti
odgovarajuću pažnju da bi osigurali da je bilo kakav rizik po život minimalan.’

Pristup koji je zauzeo sud može se ilustrirati pozivanjem na slučaj Makaratzis protiv
Grčke (2004). Policija je pokušala zaustaviti podnosioca zahtjeva, nenaoružanog
civila, nakon što je prošao kroz crveno svjetlo u centru Atine. Makaratzis nije stao,
već povećao brzinu kretanja. U potjeru je krenulo nekoliko policijskih službenika u
vozilima i na motorima i njegovo vozilo se sudarilo sa nekoliko drugih vozila. Dva
vozača su ozlijeđena. Nakon što je Makaratzis probio pet cestovnih blokada policije
policijski službenici su počeli da pucaju na njegovo vozilo. Na kraju je zaustavio
vozilo na benzinskoj stanici, ali je zaključao vrata i odbio da izađe. Međutim, policijski
službenici su nastavili da pucaju. Na kraju je policajac, koji je uspio da provali u kola,
uhapsio Makaratzisa. Makaratzis je preživio zahvaljujući trenutnoj medicinskoj
pomoći pruženoj u bolnici.

Uzevši u obzir ponašanje Makaratzis pri činjenju krivičnog djela, te klimu u to vrijeme,
koja je bila obilježena terorističkim akcijama protiv stranih interesa, Sud je prihvatio
da je upotreba sile protiv njega bila zasnovana na iskrenom vjerovanju u opasnost.
Međutim, Sud je bio zapanjen reakcijom policije i njenim haotičnim načinom
korištenja vatrenog oružja i pojavila su se ozbiljna pitanja oko vršenja dužnosti i
organizacije operacije. Sud je smatrao da je pogoršanje situacije uveliko bilo
izazvano činjenicom da u to vrijeme ni sami policijski službenici niti potjera, kao
kolektivna policijska operacija, nisu imali prikladnu strukturu, koja je trebala biti
propisana zakonom i imati prikladnu praksu postupanja.

U to vrijeme upotreba oružja državnih službenika je još uvijek bila regulisana


zastarjelim i nepotpunim zakonom za jedno moderno demokratsko društvo. Zakon
nije dao policiji jasna pravila i kriterije za korištenje vatrenog oružja. Pošto Sud
smatra da policijske operacije moraju biti primjereno regulisane i da moraju
garantovati da neće doći do proizvoljnosti i upotrebe sile, čak bi trebalo da budu
propisane situacije u slučaju neizbježne nesreće, utvrđeno je da je postojalo kršenje
člana 2., i to iako je podnosilac zahtjeva preživio.

Nadziranje policijskih/zavodskih operacija podrazumjeva da one budu pripremljene i


kontrolisane, kako bi korištenje smrtonosne sile bilo svedeno na minimum. Kada Sud
odlučuje u predmetu da li je postojala neophodnost upotrijebljene sile, pažljivo
ispituje opšti razlog operacije, kako su raspoređene snage i koje mjere su poduzete,
kako su izdavane naredbe i kako su informacije dostavljene službenicima na terenu i
veze između službenika, kao i hijerarhija, način vođenja operacije i mnoge druge
karakteristike koje mogu upućivati na propuste. Ako Sud utvrdi da su postojali
propusti, zaključit će da nije bilo ”apsolutne potrebe za korištenjem sile” i da je član 2
prekršen.

U predmetu Nachova i ostali protiv Bugarske, Sud čak obavezuje države da pruže
policijskim snagama i sigurnosnim službama obuku u tom smislu: ”treba da su i

81
obučeni da budu u stanju procijeniti da li je ili nije apsolutno potrebno koristiti vatreno
oružje, ne samo primjenjujući zakon i pravila nego i vodeći strogo računa o prvenstvu
poštivanja ljudskog života kao osnovne vrijednosti”.

Nered ili pobuna nisu definisani, ali ako stotine ili hiljade osoba bacaju projektile na
snage sigurnosti smatra se da se primjenjuje član 2. (stav 2c. u akciji preduzetoj, u
skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune.’). Sud insistira na upotrebi
odgovarajućih sredstava za kontrolu nereda i slično. (Gulec protiv Turske). Međutim,
nije dovoljno označiti nemir kao nered. Prijetnje trebaju biti ozbiljne i ugrožavati
živote, možda ne trenutno, ali u skoro vrijeme. Operacije trebaju biti adekvatno
planirane, osoblje koje je uključeno treba biti obučeno za to, i slično.

U Ergi protiv Turske Sud je smatrao da je civilno stanovništvo bilo vjerovatno


izloženo uzajamnoj paljbi snaga sigurnosti i PKK, i da nisu bile preduzete dovoljne
mjere da se zaštite životi.
To su samo opšte odlike sudske prakse i standarda koji se primjenjuju.

4.1. ECHR član 2.

Tri poznata terorista, žena i dva muškarca, su pod nadzorom već neko vrijeme u
susjednoj zemlji. Postoji sumnja da će postaviti autobombu na posebnoj lokaciji koju
koriste oružane snage države. Dvoje od terorista su već služili zatvorske kazne zbog
rukovanja eksplozivom. Jedan je bio na dugoj zatvorskoj kazni zbog uzrokovanja
eksplozije. Zna se mogući datum napada (8. mart). Tri različite državne službe su u
stanju uzbune: policija, vojska i snage sigurnosti.

Fotografije sve tri osumnjičene osobe su dostupne graničnoj policiji ali iz sigurnosnih
razloga granična policija nije uključena u plan za privođenje terorista; oni uglavnom
skeniraju pasoše ‘sumnjivih’ automobila jednom od timova za nadzor koji se nalaze
na maloj udaljenosti od granice. Plan je da se hapšenje izvede u trenutku kada svi
članovi terorističkog tima budu prisutni i identificirani i kada parkiraju vozilo koje
namjeravaju ostaviti. Svaka ranija aktivnost se smatra preuranjenom pošto bi
vjerovatno povećala sumnjičavost nekog neuhapšenog teroriste, što bi kao posljedicu
imalo rizik po život i ne bi bilo dokaza koje bi policija koristila na sudu.

Teroristi prelaze granicu neotkriveni 6. marta. Čini se da graničari nisu svjesni da


grupa koristi lažna imena i usmjeravaju se na vozila u kojima se nalaze jedna žena i
dva muškarca. Kasnije se pojedini članovi terorističke grupe počinju identificirati na
različitim mjestima u gradu. Informacija je proslijeđena na malo nekoordiniran način
različitim stranama uključenim u operaciju nadzora. Do 14.55 sati sva tri terorista su
identificirale snage sigurnosti i primijećeno je da se ponašaju kao da nastavljaju
prema planu za postavljanje autobombe. Konačna potvrda je primljena u 15.30.
Automobil koji je viđen da prilazi i koji su sada napustili je ispitivan dva minuta i,
uglavnom na osnovu toga što je imao ‘sumnjivu’ antenu, proglašeno je da postoji
sumnja na autombombu. Ta informacija je proslijeđena pripadnicima specijalnih
snaga, elitnoj jedinici sigurnosti, obučenoj da ubija.

Specijalna jedinica je izdala naredbu da se zaštiti život, spriječi teroristički napad,


uhapse teroristi i smjeste u siguran pritvor do suđenja. Pored toga, da se donesu
naređenja koja može dati imenovani komandant operacije. Rečeno im je da su

82
teroristi vjerovatno naoružani, da koriste oružje u slučaju suprostavljanja, da
detoniraju bombu ako bude suprostavljanja. Specijalna jedinica je imala slijedeće
upute o korištenju sile:

4. Vi i vaši ljudi nećete koristiti silu osim ako to od vas zahtijevaju imenovani više
rangirani oficir(i); ili osim ako je to neophodno da bi se zaštitio život. U tom slučaju vi i
vaši ljudi nećete koristiti silu veću od one koja je neophodna da bi se zaštitio život ...
5. Vi i vaši ljudi možete otvoriti vatru protiv neke osobe ako vi ili oni opravdano
vjerujete da ta osoba u tom trenutku čini ili se sprema da provede akciju koja će
vjerovatno ugroziti vaše ili njihove živote ili živote bilo koje druge osobe i ako nema
drugog načina da se to spriječi.
6. Vi ili vaši ljudi možete pucati bez upozorenja ukoliko davanje upozorenja ili bilo
kakvo odlaganje pucnjave može dovesti do smrti ili povrede na vama, njima ili nekoj
drugoj osobi ili je davanje upozorenja nepraktično.
7. Ako se ne primjenjuju okolnosti iz stava 6. upozorenje je neohodno prije pucanja.
Upozorenje mora biti izrečeno što je moguće jasnije i mora uključiti uputu osobi koja
se predaje te jasno upozorenje da će se otvoriti vatra ukoliko ne postupi prema
tome."

U 15.40 komandant operacije je dao naredbu specijalnoj jedinici da uhapsi teroriste,


kako slijedi: “nakon razmatranja terorističke situacije u državi i nakon što sam
potpuno obaviješten o vojnom planu sa oružjem zahtijevam od vas da nastavite dalje
sa vojnom opcijom koja može uključiti upotrebu smrtonosne sile u cilju zaštite života."

Grupa terorista bježi. Specijalci u civlinim odijelima naoružani ručnim naoružanjem su


ih slijedili nekoliko metara u ulici, odmah pored ulice u kojoj se nalazilo sumnjivo
vozilo sa autobombom a kojom su prolazili ljudi. Policajci su pucali i ubili osumnjičene
osobe u konfuznom scenariju pri čemu su pucnjeve svakog službenika mogli čuti i
osumnjičeni i drugi službenici a policijsko vozilo je stiglo sa sirenom. Kasnije u
dokazima službenici tvrde da nisu bili u stanju da osumnjičene mirno privedu nakon
jasnog upozorenja jer su osumnjičeni postali sumnjičavi i napravili pokrete rukama
koji su naveli službenike da povjeruju da će detonirati autobombu. Izjave svjedoka sa
lica mjesta su konfuzne i protivriječne.

U 15.47-15.48 sati primljena je poruka u sobi za operacije da su tri osumnjičene


osobe privedene. Nije bilo jasno u toj fazi da li su uhapšeni ili ubijeni. Između 16.00 i
16.05 primljen je izvještaj u sobi za operacije da su tri osumnjičena ubijena. U 16.05-
16.06 specijalna jedinica je odgovornost za operaciju vratila komandantu cjelokupne
operacije.

Nakon pucnjave tijela tri osumnjičene osobe su pretražena. Nije nađeno bilo oružje ili
sprava za detoniranje. Osumnjičeno vozilo je pretraženo. Nije nađena bomba.

Na mjestu pucnjave većina čahura i metaka su pokupljeni a da njihova lokacija nije


označena ili njihov položaj zabilježen na drugi način. Položaj tijela nije označen. Nisu
napravljene policijske fotografije položaja tijela. Jedno tijelo je obilježeno kredom
pokazujući obrise tijela sa 5 linija od kojih tri u području glave.

Izvršena je obdukcija tri preminula osumnjičenika 7. marta. I državni i patolozi koje su


imenovali porodice poginulih se žale da su tijela bila ogoljena što im nije pružilo

83
pomoć u utvrđivanju ulaznih i izlaznih rana, nije bilo uređaja za rentgensko snimanje i
nije im dostavljen kompletan paket fotografija kao reference ili forenzički i balistički
izvještaji.
Istraga je trajala devedeset dana, saslušani su dokazi, sedamdeset i devet svjedoka,
uključujući vojnike, policijske službenike i timove za nadzor i praćenje koje je bilo
uključeno u operaciju, patologe, forenzičare i stručnjake za detonaciju minsko-
eksplozivnih sredstava.
Utvrđeno je da je jedna teroristkinja pogođena tri puta u leđa, sa udaljenosti od
otprilike jednog metra. Ona je imala pet rana u glavi i vratu. Ozljede na licu ukazuju
da je ili cijelo tijelo ili gornji dio tijela bio okrenut prema osobi koja je pucala.
Opravdani scenario u skladu sa ranama je bio da je hice u lice dobila dok je bila
okrenuta ka osobi koja je pucala, potom je pala i dobila hice u leđa. Ukazano je da je
bila u fazi pada prema dole ili bila na zemlji kada je pogođena u leđa. Ukupno je
pogođena osam puta.

Što se tiče druge osobe on je pogođen u leđa dva puta i imao je tri rane na glavi.
Rana na vrhu glave je ukazivala da su rane u prsa nastale prije rane u glavi i da je
bio na zemlji ili u padu ka zemlji kada su nanesene. Pogoci u tijelo su nastali pod
uglom od 45 stepeni. Pogođen je sa pet metaka.

Što se tiče treće osobe on je pogođen sa šesnaest metaka. Imao je sedam rana na
glavi i vratu, pet na prednjem dijelu prsa, pet na zadnjem dijelu prsa, po jednu na
vrhu svakog ramena, tri u stomak, dvije u lijevu nogu, dvije u desnu nogu i dvije na
lijevoj ruci. Pozicija ulaznih rana sugeriše da su neke od rana zadobijene kad je bio
okrenut ka osobi koja je pucala. Ali rane u prsni dio su ušle u zadnji dio prsa. Patolog
se složio da je on "bio izrešetan mecima " i da je to "izgledalo kao napad pomahnitale
osobe". Složio se da je opravdano pretpostaviti, na osnovu ogrebotina na trotoaru, da
su meci u glavu ispaljeni dok je ležao na zemlji. Patolog se složio da dokazi od
ogrebotina i ugao kao i status rana ukazuju da je pogođen mecima dok je ležao na
leđima na zemlji od strane osobe koja je stajala kod njegovih stopa. Insistirao je, dok
ga je ispitivao advokat vojnika, da tri ogrebotine na zemlji unutar obrisa načinjenog
kredom odgovaraju ranama na glavi. Po njegovom mišljenju "te rane su morale biti
nanesene kad je glava bila na zemlji ili blizu same zemlje " i kad je bio pritisnut "na
nekoliko centimetara od zemlje ".

U otprilike 18.00 sati 8. marta, kola povezana sa teroristicom su otkrivena u


susjednoj državi. U njima su se nalazili moćna eksplozivna naprava i dva tajmera koji
nisu bili namješteni ili povezani.

4.2. Hipotetički slučaj u vezi sa članom 2. ECHR

Od 2002. godine kazneno-popravni sistem zemlje se suočio sa ozbiljnom


prenatrpanošću. Kako bi se riješio ovaj problem vlasti su donijele odluku da neke
zgrade pretvore u kaznenopopravne ustanove. Dvije jednospratne barake napuštene
vojne baze u gradu Bron su bile među tim zgradama. Zatvor je imao kapacitet za 200
osoba. Jedna od baraka je adaptirana kao istražni zatvor kapaciteta 100 osoba. Što
se tiče druge zgrade korištena je za osobe koje služe zatvorsku kaznu do 1 godine
zatvora.

84
Ostatak teritorije baze je korišten za odlaganje otpada obližnjeg metalurškog
postrojenja. Iako su vlasti izgradile 3 m visok zid, koji odvaja teritoriju privremene
ustanove, izvještaj koji su 7. maja 2003. godine napravili za to pozvani profesionalci
u toj oblasti naveo je da susjedno odlagalište ne odgovara tehničkim zahtijevima koji
su utvrđeni u propisima i shodno tome predstavlja veći broj opasnosti koje mogu biti
odgovorne za povećanje velikog zdravstvenog rizika za zatvorenike. Vlasti su
povećale visinu zida na 4 metra, ali te mjere nisu ispoštovale bojazni oko mogućeg
klizanja odlagališta koje prijeti najbližoj baraci N1.

Zbog ponavljanih pritužbi i izvještaja koje su napravile organizacije za zaštitu ljudskih


prava odlučeno je da se zatvor zatvori i da se zatvorenici prebace prije 1. jula 2004.
godine. Međutim prije tog datuma u otprilike 11.00 sati 28. aprila 2004. godine, kao
rezultat klizišta koje je izazvano sve većim pritiskom, dio otpada se odvojio od
planine otpada i zatrpao baraku N1 sa nekih deset ćelija. Uprkos operaciji
spašavanja devet preostalih zatvorenika koji su bili u ćeliji N1 je umrlo. Ostali
zatvorenici u istražnom zatvoru su prebačeni u centralni istražni zatvor.

Iako baraka u kojoj su bili zatvorenici na odsluženju kazne nije bila direktno
pogođena klizište je oštetilo dio zatvora, sigurnosni i sistem napajanja električnom
energijom (uključujući hitno napajanje). Ustanovu je okružila policijska jedinica za
posebne namjene. Njenim pripadnicima je rečeno da trebaju nositi ručno oružje i
automatske puške, obući zaštitne prsluke koji su otporni na metke i kratko im je
naređeno da spriječe bijeg. Nisu date bilo kakve detaljnije upute o korištenju
vatrenog oružja u toj zemlji. U navedenom pravilniku se pominje da se vatreno oružje
može koristititi kada god prestupnici u bijegu ne stanu uprkos naredbama i ‘pucnjima
upozorenja’. Pripadnicima jedinice nisu date nikakve dalje upute.

Oko 18.00 sati, nakon što su primijetili dva zatvorenika u bijegu kroz prozor i kako
trče prema ulici, jedan od oficira narednik N., je povikao: Stani, policija! Izvukao je
oružje ali nije ispalio nijedan hitac. Dva čovjeka su nastavila trčati. Narednik N. je
istrčao na ulicu kako bi ih presreo zaobilazeći ostatke zida. Dok je trčao povikao je
još jednom: Stani na licu mjesta [ili] ću pucati! Tada je otpočela pucnjava. Narednik
N. je našao dva tijela na ulici kako leže ispred ostataka zida a noge su bile okrenute
u pravcu barake. Na njima nije nađeno oružje ili drugi predmeti. To su bili zatvorenici
gospodin Apple i gospodin Pear koji su bili osuđeni na kaznu zatvora od 6 i 7 mjeseci
zbog ponovljenog prijestupa voženja u pijanom stanju. Medicinska sestra, koja je
odmah pozvana iz zatvora, je utvrdila njihovu smrt.

Glavni inspektor gradske policije je narednog dana između 21 i 21.30 sati istražio
mjesto, koje nije bilo ničim zaštićeno. Predato mu je 9 potrošenih čahura iz
automatske puške koje je prikupilo zatvorsko osoblje. Kasnije se ispostavilo da zbog
hitnosti situacije broj pušaka koje su uzeli i vratili pripadnici specijalne jedinice nije
bio registrovan.

Sve ih je ispitivao isti istražitelj, ali nijedan od njih nije prijavio upotrebu pušaka.
Prema izvještaju obdukcije uzrok smrti gospodina Applea je bila rana u prsnom dijelu
a smjer pucnja je išao od prednjeg dijela ka leđima. Što se tiče gospodina Pear,
izvještaj je utvrdio da je uzrok smrti bila rana od metka koja je oštetila glavni krvni
sud i putanja je išla od leđa ka prednjem dijelu tijela.

85
Na osnovu ovih materijala tužilaštvo Brona je odbilo da pokrene krivični postupak
zbog odsustva dokaza, jer je utvrđeno da je vatreno oružje korišteno ‘prilikom
spriječavanja bijega osoba osuđenih na zatvorsku kaznu’.

***

Prisutne osobe treba podijeliti u tri grupe: podnosioci zahtjeva, predstavnici tužene
države, sud. Svaka grupa treba da se pripremi da igra svoju ulogu u sudskoj debati
za vježbu koristeći ECHR/sudsku praksu, EPR i CPT standarde.

Alternativno prisutne možete zamoliti da uoče posebne elemente odgovarajućih


kršenja ljudskih prava na osnovu navedenih instrumenata (ECHR, EPR, CPT
standardi) i utvrde mjere /preporuke za njihovo ispravljanje i sprećavanje.

4.3. Komentari na hipotetički slučaj u vezi sa članom 2.

- U ovom slučaju prvi zadatak Suda je da utvrdi da li postoje značajni dokazi da se


vjeruje da tužena država nije ispoštovala svoju obavezu da preduzme sve
neophodne mjere da spriječi nepotrebno izlaganje života opasnosti i na kraju gubitku
života.
. . . administrativne vlasti su znale ili trebale znati da su stanovnici…suočeni sa
stvarnim i neposrednim rizikom kako po njihov fizički integritet tako i njihove
živote…Vlasti nisu ispravile te nedostatke i štaviše ne može se smatrati da su učinile
sve što je moguće opravdano očekivati od njih u okvru njihovih ovlasti prema
propisima na snazi kako bi spriječili da taj rizik izazove posljedice. SLUČAJ
ONERYILDIZ protiv TURSKE, 2002.)

- Posebno je neophodno ispitati da li je operacija bila planirana i pod kontrolom vlasti


kako bi se u najvećoj mogućoj mjeri minimizirale loše posljedice smrtonosne sile.
Vlasti moraju posvetiti odgovarajuću pažnju da osiguraju da svaki rizik po život bude
minimalan. Sud mora takođe ispitati da li su vlasti bile nemarne pri odabiru aktivnosti.

- Istraga mora biti, između ostalog, temeljita, nepristrasna i pažljiva.

- Takođe, kako bi istraga o navodnim nezakonitim ubistvima od strane predstavnika


države bila efikasna može se generalno smatrati neophodnim da osobe koje su
nadležne za i koje će sprovoditi istragu o tome budu neovisne od osoba uključenih u
te događaje (. . .). To znači ne samo da ne postoje hijerarhijske ili institucionalne
veze već i praktičnu neovisnost (. . .).

- Sud je stoga utvrdio da je tužena država odgovorna za lišavanje života kršenjem


člana 2. Konvencije pošto je vatreno oružje korišteno da bi se uhapsile osobe koje su
osumnjičene za nenasilne prekršaje, nisu bile naoružane i nisu predstavljale bilo
kakvu prijetnju policajcima koji su ih hapsili ili drugim osobama. Kršenje člana 2. je
dalje pogoršano činjenicom da je korištena prekomjerna vatrena moć. Tužena država
je takođe odgovorna za propuste u planiranju i kontroli operacije hapšenja . . . na
način koji je u skladu sa članom 2. Konvencije.

86
-…nadležni propisi i praksa otkrivaju nedostatke u tom smislu da standard apsolutne
neophodnosti prema članu 2. Konvencije nije primijenjen. SLUČAJ NACHOVA protiv
BUGARSKE, 2004.

- Vidi Pravila 64.1-67.3 EVROPSKIH ZATVORSKIH PRAVILA.

V. ZABRANA LOŠEG POSTUPANJA (ČLAN 3. ECHR)


Član 3. Konvencije glasi da:

Niko neće biti podvrgnut torturi, ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju.

Sa ovih devet riječi član 3. predstavlja jednu od najkraćih odredbi Konvencije i


najznačajnije je pravo koje pada na um u vezi sa zatvorima. Međutim, kratkoćom
ovog člana ne bi trebao biti zanemaren njegov značaj. Stvarni sadržaj člana 3. se
može pratiti kroz sudsku praksu ECtHR.

Bez obzira na tužnu činjenicu da pouzdani izvještaji govore da se tortura i dalje


provodi širom svijeta, zabrana torture nije samo zabrana sadržana u Konvenciji, nego
i drugim međunarodnim instrumentima: od člana 5. Univerzalne deklaracije o
ljudskim pravima «Niko neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili
ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju» do Rimskog statuta Međunarodnog
krivičnog suda iz 1998. kojim se tortura, kao dio široko rasprostranjenog i
sistematskog napada na civile, proglašava zločinom protiv čovječnosti.
Pored Konvencije, većina država članica Vijeća Evrope su istovremeno i strane u
sljedećim međunarodnim sporazumima kojima se zabranjuje tortura:

• četiri Ženevske konvencije iz 1949.


• UN Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966, član 7: »Niko
neće biti podvrgnut torturi ili okrutnom, nehumanom ili ponižavajućem
postupanju ili kažnjavanju»
• UN Konvencija protiv torture i drugog nehumanog ili ponižavajućeg postupanja
ili kažnjavanja (CAT) iz 1984.
• Evropska konvencija o sprečavanju torture i nehumanog ili ponižavajućeg
postupanja i kažnjavanja.

Značaj zabrane lošeg postupanja i pažnja koja se pridaje ovom pravu je dovela do
izrade posebnog instrumenta, i to Evropske konvencije o sprečavanju torture i
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, kojom je i utvrđen poseban
organ, tj. Evropski komitet za sprečavanje torture (CPT) koji vrši međunarodnu
inspekciju i nadzire njenu primjenu.

Šta je negativna obaveza države prema članu 3?

Ovaj član uključuje obavezu sudržavanja, tj. ne mučiti, ne kažnjavati i ne podvrgavati


nehumanom postupanju ili kažnjavanju.

87
Šta je pozitivna obaveza države prema članu 3?

Provođenje istrage povodom prijave o kršenju ovog prava, zakonska zaštita prava
osoba od zabranjenog postupanja i osiguravanje prihvatljivih uslova pritvaranja i
adekvatnog medicinskog liječenja.

Da bi se shvatilo koja je vrsta ponašanja zabranjena i šta je potrebno da bi se


osiguralo to pravo svima koji su pod nadležnošću države potrebno je razumjeti šta
znači svaki izraz u ovom članu.

Riječi u članu se mogu razvrstati u pet elemenata:

• mučenje
• nehumanost
• ponižavanje
• postupanje
• kažnjavanje

Šta znači mučenje?

To je unaprijed smišljeno:
- okrutno nanošenje jake mentalne ili fizičke boli ili patnje
- namjerno ili svjesno nanošenje boli
- u svrhu posebnog cilja kao dobijanje informacije, kažnjavanje ili
zastrašivanje.

Prva procjena u kojoj je loše postupanje bilo opisano kao mučenje je donesena
prilično nedavno 18. decembra 1996. godine u slučaju Aksoy protiv Turske. To je
učinjeno u slučaju ‘palestinskog vješanja’ kada je žrtva svučena do gola, ruke su mu
bile vezane na leđima i bio je obješen o ruke. Ovo je dovelo do paralize obje ruke,
koja je trajala izvjesno vrijeme. Navedeno je da je jasno da je ovo postupanje bilo
smišljenog karaktera i čini se da je to učinjeno da bi se dobilo priznanje ili informacije
od Aksoya.

Nakon toga, u slučaju, Aydin protiv Turske Sud, je naveo kriterij smišljenog
nanošenja bola zbog prirode radnji koje su počinili državni zvaničnici protiv gđice
Aydin. Ona je silovana, podvrgnuta seriji posebno zastrašujućih i ponižavajućih
iskustava: prebijanje, stavljanje poveza, hodanje gola, prskanje vodom pod visokim
pritiskom. Njena dob (17) i mentalna patnja su takođe uzeti u obzir.

Druge vrste postupanja koje Evropski sud smatra da predstavljaju mučenje uključuju:
- ozbiljne oblike batinjanja (Selmouni protiv Francuske),
- falanga (sprava za mučenje koja se stavlja na stopala): batinjanje po tabanima
(Salman protiv Turske, slučaj Grka br. 49),
- ozbiljno batinjanje, u kombinaciji sa odbijanjem medicinskog tretmana (Ilhan
protiv Turske),
- elektro šokove, tretman vrućom i hladnom vodom naizmjenice, udarce u glavu
i prijetnje u vezi sa lošim postupanjem prema djeci zatvorenika (Akkoç protiv
Turske),

88
- stajanje uz zid, navlačenje kukuljice na glavu, uskraćivanje sna, izlaganje
piskutavoj buci, uskraćivanje hrane i tekućine (Irska protiv UK),
- potpuna izolacija uz svezane oči i udarci tokom dugog ispitivanja (Dikme protiv
Turske).

Veličina ili jačina patnje koja se nanosi može se mjeriti koliko je bol ili patnja trajala,
fizičke i psihičke posljedice, polna pripadnost, starosna dob, zdravstveno stanje žrtve
i način i metod izvršenja.

U presudi Ilascu i ostali protiv Rusije i Moldavije (2004) koji se ticao veoma grubog
ponašanja prema zatvorenicima u Transnistriji, mučenje je bilo direktno povezano sa
teškim medicinskim uslovima, strogim režimom lišavanja slobode i neadekvatnim
medicinskim liječenjem za koje je utvrđeno da su bili namjerno učinjeni.

Šta znači nehumano ponašanje ili postupanje?

To je najčešće vrsta kršenja člana 3. i može se opisati kao nanošenje intenzivne,


ozbiljne fizičke i/ili mentalne patnje. Uglavnom se ono odnosi na neopravdano nasilje
službenika za sprovođenje zakona. Na primjer, u predmetu Egmez protiv Kipra
(2000). Sud je utvrdio da je batinjanje koje su sproveli predstavnici države bilo ‘u
kratkom periodu povišenih tenzija i emocija’ i nije dostiglo prag da bi predstavljalo
mučenje, jer nisu postojali ostali elementi mučenja, kao npr. cilj dobijanja informacija.

Šta znači ponižavanje?

To je postupanje koje kod žrtve stvara osjećaj straha, snažnog nemira i inferiornosti i
žrtva se osjeća poniženo ili degradirano. Ono je također opisano i kao postupanje
koje uključuje slamanje fizičkog ili moralnog otpora žrtve, 25 ili koje tjera žrtvu da
postupa protiv vlastite volje ili savjesti.

Nehumano ponašanje i ponižavanja ne moraju biti namjerni i ne moraju imati cilj da


neko bude ponižen ili nehumano tretiran.

Jedan od prvih predmeta gdje je bilo utvrđeno da se radi o poniženju je predmet


Tyrer protiv UK (1978). 15-godišnji dječak je bio kažnjen šibanjem u prisustvu
doktora i oca. Morao je skinuti pantalone i gaćice, nageti se preko stola, pri čemu su
ga dva policajca držala dok ga je šibao, a brezov prut se slomio već pri prvom
udarcu. Otac dječaka je izgubio samokontrolu i nakon trećeg udarca «jurnuo» na
jednog od policajaca, tako da su ga morali sputati. Šibanje je izazvalo otekline, nije
bilo posjekotina, i koža podnositelja je skoro deset dana bila otečena i bolna. Sud je
smatrao da su ga Vlasti tretirale kao da je predmet i da je šibanje predstavljalo napad
na njegovo dostojanstvo i fizički integritet.

Jedan od primjera ponižavajućeg ponašanja koji je direktno povezan sa lišenjem


slobode je predmet Price protiv UK (2001). Iako nije postojao dokaz o bilo kakvoj
namjeri da se gdja Price ponizi ili degradira Sud je smatrao da pritvaranje teškog
invalida (podnosilac zahtjeva nema nijedan ud) u uslovima u kojima joj je bilo
izuzetno hladno, postojao je rizik da će napraviti rane jer joj je krevet bio suviše tvrd

25
Irska protiv UK, str. 66, § 167

89
ili ga nije mogla dohvatiti i nije bila u mogućnosti da ide u toalet ili održava čistoću
bez najvećih poteškoća, predstavlja ponižavajuće postupanje.

Sud je u svojoj praksi utvrdio da jedna vrsta ponašanja može obuhvatiti istovremeno i
nehumano i ponižavajuće postupanja. Na primjer, to je utvrđeno u Tomasi protiv
Francuske (1993). Fizički napad u ovom slučaju se sastojao od šamara, udaranja,
šutanja nogom, udaraca po nadlaktici, dugog stajanja bez naslanjanja sa rukama
zavezanim lisicama iza leđa ili je Tomasi go stajao ispred otvorenog prozora, bio
lišen hrane i pod prijetnjom vatrenim oružjem. Loše postupanje je trajalo dva dana
tokom kojih je bio u policijskom pritvoru.

Sud često utvrđuje da do kršenja dovode i uslovi u kojima se izdržava zatvorska


kazna. U predmetu Kalashnikov protiv Rusije (2002) jedna od glavnih primjedbi je
bila izdržavanje kazne od četiri godine i deset mjeseci u teškim uslovima za život u
kojima je jedan od faktora bila prenatrpanost: ćelija manja od 20 m2 namijenjena
smještaju 8 zatvorenika (u njoj je bilo 8 kreveta) a dijelilo ju je 18 do 24 zatvorenika.
Uslovi su bili dalje pogoršani nedostatkom provjetravanja, čistoće i drugim
negativnim faktorima. Sud je presudio da ove okolnosti predstavljaju ponižavajuće
ponašanje.

Ovaj predmet je još jedan primjer da nehumano ili ponižavajuće postupanje može
nastati usljed radnji ili okolnosti koje ne moraju imati cilj da neko bude ponižen ili
nehumano tretiran.

Nehumano postupanje (ponekad kombinovano sa ponižavajućim postupanjem)


obuhvata raznobrojne radnje koje su zabranjene, kao što je pitanje medicinskog
tretmana osoba lišenih slobode. Na primjer, Grčki slučaj (međudržavni slučaj koji je
pokrenulo nekoliko zapadnih država protiv Grčke tokom režima takozvanih ‘crnih
pukovnika’ u ranim 70-tim) se odnosio i na neadekvatnu medicinsku brigu o
zatvorenicima, što je smatrano nehumanim postupanjem. To je sada dobro utemeljen
kriterij i kada nije ispunjen predstavlja kršenje člana 3. Taj element se primjenjuje u
svakom slučaju kada je potreban značajan medicinski tretman bez obzira na razlog
bolesti. Potrebno je da medicinski tretman bude pružen čak iako su se zdravstveni
problemi pojavili prije pritvaranja ili nastali tokom nasilničkog iako zakonitog
privođenja.

U slučaju Ilhan protiv Turske brat podnosioca zahtjeva, koji je pretrpio ozbiljne
povrede tokom antiterorističkih operacija, nije dovezen u bolnicu na liječenje trideset i
šest sati nakon hapšenja. Postojali su i neki drugi faktori koji su doveli do toga da se
utvrdi da se radi o mučenju, ali je smatrano i da neosiguravanje hitne medicinske
njege predstavlja suštinski element kršenja. Loše medicinsko liječenja zatvorenika,
loš nivo njihove kvalitete sada predstavljaju značajan elemenat kršenja koje je utvrdio
ECtHR (Ostrovar protiv Moldavije).

Spisak kršenja koja su utvrđena je veoma dug. Treba naglasiti da Sud u Strazburu
pridaje veliku pažnju navedenim pravima i spreman je mnoge situacije razmotriti sa
tog ugla.

Shvatanje pojmova je sada dovoljno jasno, te sada možemo govoriti o postupcima za


koje se može smatrati da predstavljaju mučenje ili druge forme kršenja tog prava.

90
Pored toga postoji šema koja prikazuje međusobne odnose zabranjenih postupanja,
koju primjenjuje Sud. Kada to imate na umu lakše je uočiti moguća kršenja.

To predstavlja trougao u kojem je mučenje na vrhu. Mučenje je najteže kršenje u


poređenju sa preostala dva i zato se nalazi na tom mjestu. Na uglove osnovice
trougla su stavljeni nehumano i ponižavajuće postupanje. Razlika je u stepenu
patnje. To međutim, ne znači da se osobe manje štite od drugih elemenata koji
uključuju zabranjeni stepen patnje. U slučaju mučenja to je izuzetno ozbiljno i
intenzivno.

Mučenje

-----------------------------------------------
”prag”

Nehumano Ponižavajuće
--------------------------------------------
Minimalni stepen sigurnosti

Odlučujući kriterij klasifikacije je stepen patnje. Postoji nekoliko stepeni koji su


razgraničeni. Jedno razgraničenje odvaja mučenje od ostalih elemenata zabrane.
Naziva se ‘prag’. A drugo, koje se često označava kao ‘minimalni nivo sigurnosti’,
odvaja kršenje člana 3. od 'neprijatnog’ ili nepoželjnog postupanja koje ne predstavlja
značajnu strogost i prema tome nije kršenje člana 3.

Nisu sve patnje i poniženja zabranjena. Postoje određene situacije koje nisu dovoljno
teške da predstavljaju nehumano ili ponižavajuće postupanje. Svaki način zakonskog
postupanja ili kažnjavanja u sebi uključuje neizbježne elemente patnje ili poniženja.
Na primjer, mjere lišavanja osobe slobode mogu često uključivati patnju ili poniženje.
Tako da pritvaranje samo po sebi ne predstavlja kršenje člana 3. ECHR. Ali patnja i
poniženje ne smiju preći prihvaćenu granicu.

Slučaj Ocalan protiv Turske može služiti kao primjer u tom smislu. On se nalazio u
posebnom zatvoru na ostrvu Imrali. Bio je jedini zatvorenik. Imao je problema da ga
rodbina posjećuje i sl. Uslovi su bili skoro kao da je zatvoren u samici. ECtHR je
utvrdio i druga kršenja, uključujući i kršenje člana 3, 6 itd. Ali u vezi sa njegovim
odsluženjem kazne Sud je izjavio da ovakvi posebni aranžmani nisu uključivali
tretman koji je neprihvatljiv ni prema članu 3.

Poseban naglasak je na stvaranju odgovarajućih garancija, okolnosti koje bi isključile


kršenje člana 3, posebno u svjetlu ranjivosti potencijalnih ili navodnih žrtava mučenja,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja, uključujući osobe lišene slobode, što je
dovelo do toga da Sud utvrdi ili razradi pozitivne obaveze. I to bez neke izričite
pozitivne obaveze u navedenom tekstu člana. Generalno gledano pozitivne obaveze
su slične onima koje su utvrđene prema članu 2. ECHR . Dakle, stvaranje okolnosti
koje bi isključile kršenje člana 3. bi bile: provođenje istrage povodom prijave o
kršenju ovog prava, zakonska zaštita prava osoba od zabranjenog postupanja (kao i

91
obaveze vezane za pravo na život) i osiguravanje prihvatljivih uslova pritvaranja i
adekvatnog medicinskog liječenja (u skladu sa nalazima CPT-a).

Apsolutna priroda zabrane mučenja, što isto tako uključuje nehumano ili
ponižavajuće ponašanje, je naglašena u presudi u slučaju Chahal protiv UK.
Ujedinjeno kraljevstvo je željelo da Chahala, Sika separatističkih težnji, deportira u
Indiju sa argumentima da je bio uključen u terorističke aktivnosti, te da predstavlja
rizik državnoj sigurnosti. Ta presuda je donesena 1996. godine. Njen značaj je
postao još veći i zbog trenutnog ‘rata protiv terorizma’. Suština pristupa Suda je
iskazana u slijedećoj tvrdnji:

“Sud je potpuno svjestan ogromnih poteškoća sa kojima se države suočavaju u


moderno doba da bi zaštitile svoje stanovništvo od terorističkog nasilja. Međutim, čak
i u takvim okolnostima Konvencija apsolutno zabranjuje mučenje ili nehumano ili
ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, bez obzira na ponašanje žrtve.”

Drugim riječima, ne postoje argumenti ili razlozi koji mogu opravdati mučenje i druge
oblike zabranjenog postupanja.

5.1. Hipotetički slučaj u vezi sa članom 3. ECHR-A

Gosp. XY rođen je 1974.g. i radio je kao pomoćnik gradonačelnika grada Bron. Dana
12. augusta 2002. godine ga je uhapsila policija pod optužbom da uzima mito. 15.
augusta 2002.g. Regionalni sud Brona naredio je pritvor gospodina XY na period od
60 dana. Istoga dana bio je smješten u Pritvorski centar broj 3 Ministarstva pravde.
Po prijemu u pritvorski centar bio je obavezan da se skine do gola u prisustvu ženske
zatvorske službenice. Zatim mu je naređeno da čučne i čuvari, koji nisu nosili
rukavice, su ispitali njegov seksualni organ i hranu koju je donio iz policije. Sljedećeg
jutra g. XY je uputio službenu žalbu direktoru Pritvorskog centra da su pomenuti
elementi postupka prihvata bili primijenjeni sa namjerom da bude ponižen. U pogledu
na ovu žalbu g. XY nije nikada primio odgovor.

Odlukama istog Suda pritvor je bio produžen 10. oktobra 2002. godine i 11.
decembra 2002. godine. g. XY je bio smješten i proveo je period pritvora u ćeliji od
25 m2 skupa sa povremeno više od 20 ljudi, ali ne manje od 16 osoba. Bilo je 6
metalnih kreveta na sprat sa tankim madracima i jastucima. Krevetnina je odgovarala
samo broju kreveta. Pušenje unutar ćelija nije bilo zabranjeno po unutrašnjim
pravilima zatvora i zbog nedostatka alternativnih objekata za pušenje pritvorenici su
morali pušiti unutar ćelija. G. XY je patio od astme i zatvorska uprava je bila svjesna
ovoga zbog toga što je bio uhapšen i doveden u zatvor odmah nakon što je prošao
liječenje od astme u bolnici gdje je bio uhapšen. Zbog izloženosti dimu od cigareta
podnosilac žalbe je pretrpio mnoge napade astme, koji su se obično dešavali dva do
tri puta dnevno. Njegova situacija je bila pogoršana činjenicom da je zatvorski prozor
bio zatvoren rešetkama i da nije bilo svježeg vazduha. Štaviše, ćelija nije imala
sistem ventilacije i zbog toga je bila vrlo vlažna. Zbog nedostatka neophodnog
prostora (ustanova je bila situirana usred grada) nije bilo mogućnosti da se
obezbijedi dvorište za šetnju pritvorenicima u ovom centru. Oni su mogli provoditi do
45 minuta u velikoj prostoriji sa koje su bili uklonjeni prozori i rešetke na trećem
spratu zgrade.

92
Voda je bila obezbijeđena u ćeliji samo 10 sati na dan, ponekada i manje. Pristup
toploj vodi bio je ograničen na jedanput u 15 dana. Nije bilo prostorija za pranje i
sušenje odjeće. Pritvorenici su morali sušiti svoju odjeću u ćelijama. Toalet je bio
smješten na dva metra od stola za ručavanje i bio je neprekidno otvoren. Bilo je
nemoguće spriječiti smrad zbog izostanka adekvatnog vodosnabdijevanja i
nedostatka proizvoda za čišćenje.

Nije bilo odgovarajuće medicinske pomoći. Mada je bilo medicinskog osoblja u


zatvoru, njihova sposobnost da pomognu je bila ograničena zbog nedostatka
lijekova. Podnosilac žalbe je tražio u mnogo prilika medicinsku pomoć od zatvorskog
ljekara, ali je bio odbijen. Rečeno mu je da zatvor nije imao neophodne lijekove.
Zbog nedostatka lijekova on je morao pretrpjeti napade i čekati da prođu, pri čemu je
bio obavezan da sjedi u vertikalnom položaju. Njegovi napadi su postali češći i počeli
su trajati duže. Iako je zatvorski ljekar znao da g. XY pati od astme odobrio je da
podnosilac žalbe bude smješten u ćeliju sa pušačima. G. XY se u potpunosti morao
osloniti na svoju familiju radi snabdijevanja lijekovima.

Nakon ponovljenog odbijanja njegovog zahtjeva da mu se pruži adekvatna


medicinska pomoć i uslovi, g. XY je počeo štrajk glađu 13. septembra 2002.godine,
pri čemu je uzimao samo vodu. 30. septembra majka g. XY je uložila žalbu
Ministarstvu pravde, navodeći da je čula od rodbine suzatvorenika njenog sina, da je
tokom procesa prisilnog hranjenja on bio lisicama vezan za grejno tijelo u prisustvu
stražara i stražarskog psa i da su ga stražari držali za vrijeme korištenja specijalne
medicinske cjevčice za njegovo hranjenje. Osim toga, ona je tvrdila da su stražari na
dužnosti tukli njenog sina prvog dana štrajka glađu. 30. oktobra je zamjenik direktora
Pritvorskog centra informirao pismeno g. XY da je prema zapisu u dnevnik ustanove
26. septembra g. XY bio hranjen na silu zbog nedostatka svijesti, nakon takve odluke
šefa stražara na dužnosti; drugog dana nakon medicinskog pregleda od strane
zatvorskog ljekara on je pokazao «izvjesne modrice» koje su mogle nastati zbog
njegovog otpora. Na ovu žalbu tužilac je uložio prigovor i sa svoje strane odbio je da
pokrene postupak nakon pregledanja spomenutog medicinskog dosijea, sa
argumentom da on ne pokazuje jasno da je bilo kakav zločin bio počinjen.

Dana 15. februara 2003.g. Regionalni sud Bron ga je osudio zbog mita na šest
godina zatvora. Apelacioni sud je potvrdio njegovu presudu 30. maja 2003. g. Mada
nije bilo krivičnog dosijea ili drugih dokaza koji bi ozbiljno utemeljili strah da bi on
mogao pribjeći nasilju tokom saslušanja u sudu, tokom suđenja g. XY je bio doveden
u lisicama na sud i držan u kavezu tokom saslušanja iako je bio pod stražom. Zbog
loših zdravstvenih uslova ljekar je morao prisustvovati svim zasjedanjima, te je
morao mjeriti krvni pritisak i pružati drugu vrstu pomoći kroz rešetke kaveza ispred
javnosti. Ovaj slučaj je bio visoko profiliran i dešavao se pred punim pogledom
medija. Odgovarajući zahtjevi koje je advokat g. XY uputio sudijama bili su odbačeni
sa pominjanjem regulative na snazi.

Gosp. XY je bio shodno tome premješten iz Pritvorskog centra br. 3 u Zatvor br. 2.
dana 20. juna 2003.g.

***

93
Učesnici se moraju podijeliti na tri grupe: podnosioce žalbe, odgovarajući državni
službenici, sud. Svaka grupa se morala pripremiti da igra svoju ulogu tokom vježbe
simulacije suda koristeći običajno pravo Vijeća Evrope, EPR i standarde CPT-a.

Kao alternative, od publike se može zatražiti da otkrije, specifično navede elemente


odgovarajućih kršenja ljudskih prava zasnovanih na odgovarajućim instrumentima
(Evropska konvencija o ljudskim pravima, EPR i standardi CPT-a) te razradi
mjere/preporuke za njihovo obeštećenje i sprećavanje.

5.2. Komentari na hipotetički slučaj u vezi sa članom 3.

- Iako pretrage do gola mogu biti nužne u slučajevima kada treba osigurati zatvorsku
sigurnost ili spriječiti nerede ili kriminal, one se moraju provoditi na odgovarajući
način. Obavezivanje podnosioca molbe da se skine do gola u prisustvu žene, te
diranje njegovog seksualnog organa i hrane golim rukama pokazalo je očigledno
nedostatak poštovanja za podnosioca molbe i stvarno je smanjilo nivo ljudskog
dostojanstva. To mora da je kod njega izazvalo osjećanja tjeskobe i inferiornosti koja
su ga mogla poniziti i posramiti. (VALAINAS protiv Litvanije, presuda Evropskog suda
za ljudska prava iz 2001, stav 117)

- Pravila 54.2-54.7 EVROPSKIH ZATVORSKIH PRAVILA.

- Treba takođe primijetiti da su zatvorenici redovno bili pretraživani do gola (praksa


koja se eufemistično navodila kao “visitatie”). Takve pretrage, koje su uključivale i
analne inspekcije, bile su provođene najmanje jedanput nedjeljno na svim
zatvorenicima, bez obzira da li su osobe u pitanju imale kakvog kontakta sa vanjskim
svijetom. Štaviše, izvjesni aspekti ovog režima (naročito sistematska pretraga do
gola) nisu izgledali kao da odgovaraju legitimnim sigurnosnim potrebama i bili su
ponižavajući za zatvorenike. (Stavovi 65 i 67 IZVJEŠTAJA CPT-a O POSJETI
NIZOZEMSKOJ 1997.)

- U pogledu na kumulativne učinke uslova u ćeliji, nedostatka potpune medicinske


pomoći, izloženosti dimu od cigareta, neadekvatnoj hrani, vremenu provedenom u
pritvoru i specifičnom uticaju koji su ovi uslovi mogli imati na zdravlje podnosioca
žalbe, sud smatra da su teškoće koje je podnosilac pretrpio prekoračile nezaobilazni
nivo svojstven pritvoru i smatra da je patnja koja je iz toga rezultirala prelazila prag
strogosti prema članu 3. Konvencije. (OSTROVAR protiv MOLDAVIJE, presuda
Evropskog suda za ljudska prava iz 2005, stav 89)

- Pravila 18.1-18.7; 19.1-19.6; 21; 39 EVROPSKIH ZATVORSKIH PRAVILA.

- Stavovi 46-50 DRUGOG OPŠTEG IZVJEŠTAJA CPT-a; stavovi 12-15


SEDMOG OPŠTEG IZVJEŠTAJA CPT-a; stavovi. 28; 30. SEDMOG OPŠTEG
IZVJEŠTAJA CPT-a; stavovi. 35.-38; 53 TREĆEG OPŠTEG IZVJEŠTAJA CPT-a.

- ‘... Vlada nije pokazala da je postojala medicinska nužnost koju su uspostavile


domaće vlasti za hranjenje podnosioca žalbe na silu. Prema tome, može se samo
pretpostaviti da je hranjenje na silu bilo proizvoljno. Proceduralne garancije nisu bile
poštovane pred svjesnim odbijanjem podnosioca žalbe da uzima hranu, kada je
forsirani tretman bio primijenjen protiv njegove volje. Shodno tome ne može se reći

94
da su ove vlasti djelovale u najboljem interesu XY kada su ga podvrgle hranjenju na
silu.

Što se tiče načina na koji je XY bio hranjen, sud pretpostavlja, imajući u vidu
podneske strana, da su vlasti radile u skladu sa načinom hranjenja na silu koji je bio
propisan dekretom (vidjeti stav 62. u gornjem tekstu). Međutim, sredstva ograničenja
koja su bila primijenjena – lisice, sprava za širenje usta, posebna gumena cjevčica
umetnuta u prehrambeni kanal – u slučaju otpora uz korištenje sile, mogla se dovesti
do mučenja u okviru značenja člana 3. Konvencije, ukoliko nije bilo medicinske
potrebe (vidjeti stav 63– obuzdavanje u skladu sa Evropskim zatvorskim pravilima).

U ovom slučaju, sud nalazi da je hranjenje XY na silu bez bilo kakvog medicinskog
opravdanja koje bi pokazala Vlada, koristeći opremu predviđenu dekretom ali kojem
se XY opirao, konstituiralo tretman tako teške prirode koji garantuje da bude
karakteriziran mučenjem.’ (NEVMERZHITKY protiv UKRAJINE, presuda Evropskog
suda za ljudska prava iz 2005, stavovi 96-98)

- Pravila 64.1-66; 68 EVROPSKIH ZATVORSKIH PRAVILA.

- ‘U vezi ovoga, CPT želi naglasiti da se štrajkovima glađu treba pristupiti iz


terapeutskog umjesto kaznenog ugla.’ (Stav 51 IZVJEŠTAJA CPT-a O POSJETI
AUSTRIJI 2004.)

- Sud podsjeća da kada pojedinac postavi odbranjivu tvrdnju da je bio nezakonito i


suprotno članu 3. Konvencije podvrgnut lošem postupanju od policije ili drugih
institucija države, da odredba tumačena u vezi sa opštom dužnošću države prema
članu 1. Konvencije da «osigura svakome unutar svoje jurisdikcije prava i slobode
definirane Konvencijom» implicitno zahtijeva efikasnu službenu istragu. Takva
istraga, kao i ona po članu 2., mora biti sposobna da dovede do identifikacije i
kažnjavanja odgovornih (vidjeti u vezi sa članom 2. Konvencije, McCann protiv
Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 27. septembra 1995, Serija A br. 324, p. 49, §
161; Kaya protiv Turske, presuda od 19. februara 1998, Izvještaji 1998-I, p. 324, §
86; i Yasa protiv Turske, presuda od 2. septembra 1998, Izvještaji 1998-VI, p. 2438,
§ 98). (KUZNETSOV protiv UKRAJINE, presuda Evropskog suda za ljudska prava iz
2003, stav 105.)

- Stavovi 31-36 14-og OPŠTEG IZVJEŠTAJA CPT-a.

- Sud bilježi nekoliko dodatnih faktora. On je bio priveden u sud u lisicama i držan u
kavezu tokom saslušanja, iako je bio pod stražom i nosio je hirurški okovratnik oko
vrata. Njegov doktor morao mu je javno mjeriti krvni pritisak kroz rešetke kaveza
(vidjeti stavove 36, 37 i 45 u gornjem tekstu).
Nadalje, bilježi odsustvo bilo kakvog krivičnog djela ili drugih dokaza koji daju ozbiljan
temelj strahu da bi mogao pribjeći nasilju tokom sudskih saslušanja (vidjeti stav 9 u
gornjem tekstu). Sudu bi izgledalo da gornje sigurnosne mjere nisu bile opravdane
okolnostima slučaja i da su doprinijele poniženju aplikanta. Odgovarajuća pažnja se
takođe pridaje činjenici (vidjeti paragraf 71. u gornjem tekstu) da je ovaj slučaj bio
pod visokom pažnjom javnosti i da su gorepomenute činjenice bile (predvidivo)
potpuno vidljive javnosti i medijima. (Mouisel protiv Francuske, br. 67263/01, § 47,

95
ECHR 2002-IX). (SARBAN protiv MOLDAVIJE, presuda Evropskog suda za ljudska
prava iz 2005, stavovi 88, 89)

- Uslovi pritvaranja u policijskim ćelijama koje je delegacija po prvi puta vidjela tokom
posjete 1999. g. ostavili su mnogo toga što bi trebalo učiniti. Sve policijske stanice u
Burgasu, Nesseburu, Plevenu i Plovdivu posjedovale su ćelije za držanje pritvorenih
osoba. Locirane blizu ulaza u policijske stanice, ove ćelije namijenjene za više osoba
bile su male (4 do 6,5 m2) i loše osvijetljene. Ćelije u Burgasu, Nesseburu i Plevenu
bile su poput kaveza i bile locirane ispod centralnog stepeništa ili nasuprot ulazu
zgrade, kao rezultat čega su pritvorene osobe bile izložene pogledu posjetilaca
policijskim stanicama.

Nadalje, CPT preporučuje da se učine napori da se nađu alternativni objekti u


Burgasu, Nesseburu, Plevenu i Staroj Zagori. Pritvorene osobe ne bi trebale biti
držane pred pogledom osoba koje posjećuju policijsku stanicu. (Stavovi 49 i 51
IZVJEŠTAJA CPT-a O POSJETI BUGARSKOJ 1999.)
····

Mada se ovaj dio bavi policijskim objektima, on ukazuje na isti element koji treba
uzeti u obzir u analognim situacijama kada su osobe pod odgovornošću zatvorske
administracije.

VI. PRAVA NA SLOBODU I BEZBJEDNOST OSOBE I POŠTIVANJE


LIČNOG I PORODIČNOG ŽIVOTA (ČLANOVI 5. i 8. ECHR)

6.1. Član 5. Konvencije: pravo na slobodu i sigurnost ličnosti

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode,
izuzev u niže navednim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim
postupkom:
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom
nalogu suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo kakve obaveze
propisane zakonom;
c. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj
vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično
djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši
krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
d. lišenja slobode maloljetnika, prema zakonitom nalogu, radi odgajanja
pod nadzorom ili zakonitog pritvaranja radi privođenja nadležnoj vlasti;
e. zakonitog lišenja slobode osoba da bi se spriječilo širenje neke
zarazne bolesti, pritvaranja mentalno oboljelih osoba, alkoholičara ili
narkomana ili skitnica;
f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja
ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak
deportacije ili ekstradicije.

96
2. Svako ko je uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o
razlozima hapšenja i o svim optužbama protiv njega.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1. ovog člana mora
odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašten oda vrši
sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na
slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o
pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo
uložiti žalbu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i,
ukoliko ono nije bilo zakonito, naložio oslobađanje.

5. Svako ko je bio žrtva hapšenja ili lišavanja slobode protivno odredbama ovog
člana, ima pravo na obeštećenje.

Član 5. je jedan od najsloženijih članova Evropske konvencije i može biti podijeljen u


tri grupe. Jedna grupa daje razloge za lišavanje slobode i oni su navedeni u stavu 1.
Stavovi 2, 3 i 4 propisuju proceduru u slučaju lišenja slobode. Stav 5. predviđa pravo
na naknadu u slučajevima kršenja tog prava. Naknada je važan dio ovog člana, ali
obzirom na specifičnosti obuke, fokus priručnika je samo na kaznene aspekte
lišavanja slobode i neke od proceduralnih garancija.

Osnovni pojmovi “slobode” i “sigurnosti osobe” koji su uključeni u naslov ovog člana
nisu odvojeni elementi. Iako naziv govori o sigurnosti, ovo pravo se ne odnosi na
zaštitu od napada drugih (što je zaštićeno članovima 2. i 3. Evropske konvencije).
Sloboda i sigurnost su dva elementa jednog prava koje podrazumjeva fizičku slobodu
i odnose se na lišavanje te fizičke slobode.

Pravo osobe na slobodu i sigurnost može biti uskraćeno samo u skladu sa razlozima
navedenih u tekstu člana 5. i ključne riječi ovog člana su «izuzev u .... slučajevima».

Nema formalne definicije pojma lišavanja slobode. Sud je rekao da se radi o


intenzitetu i nivou ograničenja. Ovo je formulirano u Guzzardi protiv Italije (1980.).
Guzzardi bio je zatočen i primoran da živi na malom ostrvu od 2,5 km2. Usprkos
činjenici da je bilo drugih takvih osoba i da je bilo moguće živjeti tu sa porodicom, sud
je obratio pažnju na to da je ova odluka bila naložena i da je dovela do izolacije iz
društva. U istom duhu postojao je interesantan momenat u novijem slučaju Lavents
protiv Latvije (2002.g.) koji se između ostalog odnosio na strogi kućni pritvor koji je
uključivao zabranu napuštanja tog mjesta i pod nadzorom policije. To je predstavljalo
lišavanje slobode. Zavodske uprave ponekada rade sa sličnim šemama i
aranžmanima, tako da je važno istaći da se član 5. na njih takođe primjenjuje.

Državni službenici obično su ti koji hapse ili na drugi način pritvaraju osobe, međutim
i dešava se i da fizička lica mogu osobu lišiti slobode, a da državni organi potiču, daju
saglasnost ili dozvole takvo lišavanje slobode. Ovaj princip može se ilustrirati
predmetom Riera Blume i ostali protiv Španije (1999.). Pritvorenike, koji su bili
članovi vjerske sekte, je držala njihova rodbina u jednom hotelu kako bi se osiguralo
njihovo psihijatrijsko i psihološko liječenje u skladu sa procedurom u državi.

97
Kada započinje lišavanje slobode?

Ono počinje od onog momenta kada se osobi daje do znanja fizičkim obuzdavanjem,
riječima ili ponašanjem da on ili ona nema slobodu da napusti mjesto. Ovaj momenat
ne zavisi od toga kako zakoni u državama regulišu trenutak lišavanja slobode, jer se
u mnogim zemljama trenutak lišavanja slobode računa od momenta sastavljanja
protokola/zapisnika o lišavanju slobode. Međutim, Sud smatra da taj trenutak počinje
kada osobi «nije dozvoljeno» da napusti mjesto. Predmet K-F. protiv Njemačke
(1997.) je uzor u ovom pogledu. Osoba je bila prebačena iz stana u policijsku
stanicu, gdje je zapisnik o lišavanju slobode bio sastavljen 1 sat i 45 minuta nakon
hapšenja u stanu. Sud je i taj period od 1 sata i 45 minuta uzet u obzir kada je
razmatrao predmet.

Šta znači riječ ”zakonito” (a-f člana 5.1)?

Ovdje se radi o opravdanosti lišenja slobode osobe u skladu sa domaćim zakonom


koji je usklađen sa Konvencijom.
U predmetu K-F. protiv Njemačke je utvrđeno kršenje člana 5. jer je K-F. nezakonito
bio lišen slobode 40 minuta, jer je po njemačkom zakonu maksimalni period lišavanja
slobode radi identifikacije osumnjičenog bio 12 sati. Ovo kršenje domaćeg zakona o
krivičnom postupku se pokazalo dovoljnim za navođenje da je ovo kršenje slobode
bilo nezakonito. Osim toga, ovaj slučaj pokazuje da su čak i kratki vremenski periodi
važni i da se uzimaju u obzir.

Zakonitost podrazumijeva da zakon u državi mora biti pristupačan, jasan i predvidiv.


U Amuur protiv Francuske (1996.g.) kršenje se sastojalo u činjenici da je lišavanje
slobode azilanata ili ilegalnih imigranata bilo propisano tajnim dokumentom koji nije
bio pristupačan javnosti. Drugi kvalitet je manje formalne prirode i tiče se dovoljne
jasnosti i preciznosti koja na minimum svodi rizike svojevoljnosti.

Svako lišavanje slobode trebalo bi imati jedan od osnova navedenih u stavu 1 “a, b,
f”
a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
b. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode zbog nepovinovanja zakonitom nalogu
suda ili u cilju osiguranja izvršenja bilo kakve obaveze propisane zakonom;
f. zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog
ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili
ekstradicije.

Kada se radi o nezakonitosti lišavanja slobode prema Konvenciji?

Primjer za to pruža slučaj Jecius protiv Litvanije (2000.g.) podnosilac žalbe je bio
lišen slobode prema odredbama posebnog člana zakona o krivičnom postupku koji je
bio uveden u to vrijeme u svrhu borbe protiv organiziranog kriminala. Omogućavao je
lišavanje slobode osobe na period do 60 dana, kada se vjeruje da bi on ili ona mogli
počiniti težak zločin odgovarajuće kategorije. Sud je podvukao da ovakvi aranžmani
nisu bili primijenjeni u kontekstu krivičnog postupka i dovođenja osobe pred nadležne
pravne vlasti. Prema tome, to nije potpadalo ni pod tačku c), niti u druge osnove date
u ovom članu. Za ovakav aranžman nađeno je da je, iako u skladu sa domaćim
zakonom, nezakonit prema Konvenciji.

98
Iako se ove ilustracije člana 5. ne odnose direktno na zatvorske uprave u pogledu
lišavanja slobode, njihovi elementi spadaju u odgovornost službenika zavoda. Pravilo
14. EZP kaže:
‘Nijedna osoba neće biti prihvaćena ili držana u zatvoru kao zatvorenik bez valjanog
naloga o zatvaranju u skladu sa državnim zakonom.’

U predmetu Labita protiv Italije (2000.g.) g. Labita je bio zadržan u zatvoru deset sati
duže nakon sudske odluke o njegovom puštanju. Vlasti su pokušale da to opravdaju
da se desilo zbog odsustva službenika za registraciju koji bi evidentirao njegov
otpust. Ali sud to nije prihvatio, budući da nema takvih osnova u članu 5. Isti princip
se primjenjuje na početno ili bilo koje druge periode lišavanja slobode. Tako je u
slučaju Menesheva protiv Rusije (2006.g.) Evropski sud za ljudska prava našao
kršenje u pogledu 20 sati početnog lišavanja slobode Menesheva bez ikakvog
dokumenta ili naloga. Osim toga, lišavanje slobode u ovom slučaju nije spadalo u bilo
koje osnove nabrojane u stavu 1. člana 5.

Sljedeći skup pitanja koja direktno potpadaju pod odgovornost zavodskih organa
odnosi se na evidenciju o lišavanju slobode. Suština se može prikazati sljedećim
izvodom iz presude ECtHR u istom slučaju:

‘Nedostatak evidencije o takvim pitanjima kao što su vrijeme, mjesto i lokacija


lišavanja slobode, ime osobe lišene slobode, razlog za lišenje slobode i ime osoba
koje su je privele mora se smatrati…‘ nezakonitim i suprotno članu 5. Konvencije.’

Postoji jedna važna karakteristika Konvencije koju mogu koristiti zatvorske vlasti kao
argument protiv pretrpavanja zatvora. Odnosi se prije svega na osobe u pritvoru.
Cijeli član, uključujući i formulaciju člana 3. koja govori o otpuštanju tokom suđenja
bio je shvaćen kao da pretpostavlja «pretpostavku slobode». Zbog toga se traži da
svi elementi koji opravdavaju lišavanje slobode moraju biti stalno prisutni tokom
cijelog perioda lišavanja slobode. Kada god “opasnosti” od bijega ili nezakonitog
uplitanja u proces ili «potrebe» osiguravanja javnog reda ili spriječavanja novih
zločina nestanu, pritvorenici trebaju biti otpušteni. U Nevmerzhitsky protiv Ukrajine
(2005. g.) podnosilac žalbe koji je bio direktor banke bio je optužen za prevaru i
pronevjeru. Bio je zadržan u istražnom zatvoru 2 godine i 10 mjeseci. Sud je naveo
da su argumenti za njegovo lišavanje slobode zbog umiješanosti u proces izgubili na
važnosti, zbog toga što su nakon tog perioda i izvršenih istražnih aktivnosti na
minimum svedene takve opasnosti. Svi svjedoci su bili ispitani itd. Nije bilo potrebe
da bude i dalje zadržan u pritvoru.

Dužina trajanja pritvora generalno nema formalne granice. Kada procjenjuje dužinu
trajanja pritvora, Sud razmatra prirodu slučaja, krivična djela s tim u vezi,
kompleksnost i količinu potrebnih proceduralnih aktivnosti. Mora biti ubjedljivih
razloga da se nađe opravdanje za produženje perioda pritvora tokom nekoliko
mjeseci. Sud uzima u obzir periode neaktivnosti nadležnih vlasti u okviru procedure
prilikom određuvanja produženja pritvora. Nedostatak osoblja i sredstava se ne
smatraju prihvatljivim razlozima. Drugim riječima, argumenti koji se tiču opterećenja
istraživača sudija, tužilaca, u vezi sa drugim slučajevima se ne vide kao opravdanje
za bilo kakvo odgađanje.

99
6.2. Član 8. glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i


prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u uživanje ovog prava, osim ako je takvo


miješanje predviđeno zakonom, i ako je to nužna mjera u demokratskom
društvu, u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i ekonomske
dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina, zaštite
zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

Osim člana 8. Evropske konvencije o ljudskim pravima, odgovarajući zahtjevi su


obrađeni Evropskim zatvorskim pravilima koja sadrže poseban dio pod naslovom
«Kontakt sa vanjskim svijetom», kao i CPT. Što se tiče CPT-a, koji je predviđen da
spriječi loše postupanje, njegov mandat je proširen na pitanja pod istim naslovom.
Apsolutna većina Izvještaja CPT-a o posjetama kaznenim ustanovama sadrži
odlomke o ovom skupu pitanja.

Odmah je jasno da je tekst člana 8. podijeljen u dva dijela. Prvi dio, odnosno prvi
stav, precizno određuje prava koja pojedincu garantira država – pravo na poštivanje
privatnog života, porodičnog života, doma i prepiske. Dakle, prva rečenica traži
poštivanje prava. Drugi dio člana 8. jasno kaže da ta prava u određenim okolnostima
miješanje javnih organa u uživanje prava iz člana 8. može biti prihvatljivo. Država
može opravdano ograničiti pojedinca u uživanju ovih prava samo ako je miješanje u
skladu sa zakonom i ako je neophodno u demokratskom društvu, u interesu
nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti i ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja
nereda ili sprječavanja zločina, zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda
drugih.

Treba započeti sa elemenatima koji mogu ograničiti ostvarivanje prava iz prve


rečenice člana 8.

Lista opravdanih osnova (zakonitih ili legitimnih ciljeva) za uplitanje uključuje interese
državne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomskog blagostanja zemlje, sprećavanje
nereda ili zločina, zaštitu zdravlja ili morala, zaštitu prava i sloboda drugih. Mada je
ova lista prilično široka, sudska praksa daje iscrpno i striktno tumačenje ovih prava.
U kontekstu zatvora nije teško pozvati se na glavninu ovih osnova. Najalarmantnije
su sprećavanje nereda ili zločina i zaštita prava drugih. Tako bi trebao da bude
prisutan jedan ili više od ovih legitimnih ciljeva, ali njihovo postojanje ne razrješava
stvar.

Primjeri koji pokazuju kada i kako bi legitimni cilj bio opravdan:

- da su prikupljanje i pohranjivanje informacija o pojedincima "u interesu


nacionalne sigurnosti";
- da praćenje prepiske zatvorenika za cilj ima sprečavanje "nereda i kriminala";
- da odvođenje djece iz doma u kojem trpe nasilje ili negiranje jednoj strani
staranja ili kontakata, za cilj ima zaštitu "zdravlja ili morala" ili "prava i sloboda
drugih";

100
- da je nalaganje protjerivanja ili deportacije u interesu "ekonomske dobrobiti
zemlje".

Evropska zatvorska pravila navode listu ograničenja u kontaktu sa vanjskim svijetom.


Pa se tako pravilo 24.2 odnosi na ograničenja zbog nastavka krivične istrage,
održavanja reda, sigurnosti i bezbjednosti, sprećavanje krivičnih prekršaja i zaštitu
žrtava zločina.

Osim pomenutih posebnih zakonitih ciljeva (legitimnih ciljeva) postoje druga dva
uslova koja se moraju poštovati. Prvi je koncept zakonitosti koji je dređen frazom
“predviđeno zakonom”. Druga obaveza je uvedena formulacijom “nužno u
demokratskom društvu”.

Šta znači miješanje predviđeno zakonom?

Pored toga što domaći zakoni trebaju biti pristupačni, jasni i predvidivi (slično kao u
članu 5.), postoji još jedna obaveza i to da takvi zakoni trebaju štititi pojedince od
svojevoljnosti vlasti. Dodatni zahtjev je da se takav zakon ispravno primjenjuje i
tumači.26 Tako je u presudi Malone protiv UK 1984.g. Sud utvrdio da samo postojanje
zakona i prakse koji omogućavaju sistem tajnog praćenja komunikacija predstavlja
miješanje u ovo pravo pojedinca. Ovdje se radilo o postojanju zakona koji daje
slobodu prisluškivanja pojedinaca bez postojanja jasnog zakonskog ovlaštenja za
prisluškivanje. Dodatno, detalji o prisluškivanju nisu bili dostupni, tako da nije
postojala nikakva kontrola nad organima koji su obavljali ove poslove.

U kontekstu lišavanja slobode isti pristup je bio primijenjen u slučaju Wood protiv UK
(2004. g.) koji se ticao korištenja tajne audio opreme instalirane u ćelijama.
Zaključeno je da nije bilo pravilne zakonske osnove za to, niti je bilo djelotvornih
pravnih lijekova za njihovo osporavanje u domaćem zakonu.

Šta znači “nužno u demokratskom društvu”?

Fraza “nužno u demokratskom društvu” je teška za razumjeti i pravnicima, tako da će


biti najjednostavnije je približiti kroz praktične primjere.

Svaka država članica ima određenu slobodu da reaguju na različite problematične


pojave u državi i samo svaka država lično može znati koje mjere u određenoj situaciji
može poduzeti.

Reakcija države može kršiti pravo pojedinca ako je to njen odgovor na ”hitnu
socijalnu potrebu” u državi, kao što je npr. oduzimanje zemlje pojedincu radi
izgradnje 100 socijalnih stanova za ugrožene građane. Ovdje jeste reakcija države
bila nužna u demokratskom društvu, jer je reagovala na hitnu društvenu potrebu.
Pošto države često pređu granicu date im slobode da reaguju na hitnu društvenu
pojavu, kršeći pravo pojedinca, zbog toga Sud u takvim situacijama uvijek preispituje
da li postoji ravnoteža između prava pojedinca (oduzimanje zemljišta pojedincu) i sa
druge strane javnog interesa (da 100 ugroženih porodica dobije krov nad glavom).

26
Pla i Puncernau protiv Andore (2004)

101
Uspostavljanje ravnoteže između prava pojedinca i interesa države se naziva test
proporcionalnosti.

U Schonenberger i Durmaz protiv Švajcarske (1988. g.) vlasti su zaustavile pismo


advokata poslano pritvoreniku i to pod izgovorom da bi proslijeđivanje pisma ugrozilo
tok krivičnog postupka. Pismo je sadržavalo savjet u vezi prava da se ćuti. ECtHR
nije prihvatio ovaj argument jer nije predstavljala prijetnju normalnom izvođenju
postupka. Shodno tome, nije bilo urgentne društvene potrebe za uplitanjem.

U Ploski protiv Poljske (2002.g.) aplikant koji je bio u pritvoru nakon prethodnog
postupka bilo je odbijeno da prisustvuje sahranama oba roditelja koji su umrli u
okviru mjesec dana. Argumenti za odbijanje bili su da je Ploski «bio počinitelj iz
navike čiji se povratak u zatvor ne može garantirati» i da su optužbe za krađu
uključivale «značajnu opasnost za društvo». Navodeći da Konvencija ne garantuje
pritvoreniku bezuslovno pravo na dopust da bi prisustvovao sahrani srodnika, ECtHR
se pitao o proporcionalnosti miješanja dajući mogućnost rješenja opasnosti da je
Ploski dobio dopust uz pratnju. Osim toga, Sud je uzeo u obzir da se optužbe protiv
aplikanta nisu odnosile na nasilan zločin i da se on nije mogao smatrati zatvorenikom
bez izgleda da napusti zatvor. U vezi ovoga, Sud je našao da nije bilo urgentne
društvene potrebe za takvo uplitanje. Opšti zaključak bio je taj da to nije bilo nužno u
demokratskom društvu i da je bio prekršen član 8.

Što se tiče obima ovog prava, član navodi četiri razdvojena sastavna dijela ovog
prava: privatni i porodični život, dom i prepiska. Međutim, oni se preklapaju kao i u
slučaju člana 5.

Privatni život tiče se takvih stvari kao što su privatnost, odnosi stvoreni sa drugima,
seksualna pitanja, tjelesni i moralni integritet, povjerljivi spisi.

Pojam “familije” ima autonomno značenje i važne su stvarne «veze» i formalnost kao
što su brak, porodične biološke veze, itd. nisu presudne u postojanju ”familije”.
Porodica su parovi koji zajedno žive i/ili razvijaju odgovarajuće veze između članova
porodice. Ova druga komponenta je važna u kontekstu zatvora, budući da se
primjenjuje na one koji odvojeno žive, ali imaju porodične veze.

Dom je «mjesto stalnog boravka» i uključuje kuću, drugi prostor ili prostorije gdje
osoba živi i radi tj. primjenjuje se na ured naprimjer. Obično su ta mjesta iznajmljena,
u vlasništvu, ili postoji neki drugi zakoniti razlog.

Što se “korespondencije” tiče, ona pokriva i pisane i govorne oblike privatne,


poslovne, profesionalne ili druge komunikacije (pisma, telefonske razgovore itd.).

Osim “doma” i sve druge komponente ovog prava su u različitom stepenu relevantne
u zatvorima. Zbog prirode zatvaranja, najčešće se uplitanje dešava u vezi
korespondencije i održavanja porodičnih veza.

Čak i privatni život u zatvorima ima svoje značenje. Tako je ECtHR našao kršenje
prava na privatni život u vezi sa audio snimanjem razgovora suzatvorenika iz ćelije
(Wood protiv UK). I Evropska zatvorska pravila su uključila privatnost na listu uslova
smještaja zatvorenika, kao i zadovoljavajuće sanitarne objekte (Pravila 18.1, 19.3).

102
Osim rješavanja ovih aspekata u izvještajima o posjetama pojedim zemljama,
nedostatak privatnosti bila je jedna od briga kojom se pozabavio CPT u vezi
prenatrpanosti zatvora i spavaonica velikog kapaciteta, u svojim godišnjim
izvještajima (stavovi 13. i 29. 7-og i 11. Opšteg izvještaja CPT-a).

Još jedna opasnost koja prijeti ugrožavanju privatnog života (čl. 8 ECHR), a može se
iskoristiti u uslovim zatvora je i pravo na zdrav okoliš. To mogu biti razne opasne
aktivnosti države koje mogu uticati na zdravlje zatvorenika: nuklearne probe,
aktivnosti privatnih lica ili organizacija uz odobrenje države, a koje zagađuju okolinu i
šteti zdravlju, itd.

Da li bi pretresi rektalnih dijelova zatvorenika bili opravdani?


Iako bi se radilo o miješanju poštivanja privatnog života, skidanje do gola u svrhu
pretresa, uključujući rektalne preglede, koji se vrši iz sigurnosnih razloga, to
miješanje bi bilo opravdano. Opravdanje za ovakve postupke se može obrazložiti
potrebom radi sprećavanja kriminala i nereda u zatvorime. U predmetu McFeeley
protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1980.g.) npr. zaključeno je da često skidanje do gola
u svrhu pretresa traži izuzetni režim sigurnosti u zatvoru Maze u Sjevernoj Irskoj,
gdje je iskustvo pokazalo da je moguće prokrijumčariti razne opasne predmete.
Zaključeno je da, mada okolnosti jesu ponižavajuće, nisu namjerno degradirajuće
(član 3. ECHR), posebno zato što ne postoji fizički kontakt i nema prisutnih trećih
službenih lica.

Iako je zakonito zatvaranje samo po sebi ozbiljno, zatvorenici uživaju pravo na


poštivanje svog porodičnog života. Glavni problemi su sa «zakonitošću», jer ne
postoje detaljni propisi u vezi ograničavanja ili zabrane. U većini takvih slučajeva Sud
nije ispitivao pitanje nužnosti u demokratskom društvu, budući da je bio zadovoljen
nalazima o zakonitosti. (Kuznetsov protiv Ukrajine 2003. g.) itd. Takva neograničena
sloboda jasno ne može udovoljiti postavljenim standardima.

Međutim, postoji mnogo presuda gdje ECtHR nije našao nikakvih kršenja u tom
pogledu. Tako u Messina protiv Italije (br.2) (2000.g.) Sud nije našao kršenje u vezi
sa ograničenjem posjeta porodice i nametnutih mjera za nadzor, odvajanje od
posjetilaca staklenim odjeljkom koji se primjenjivao na zatvorenike udružene sa
mafijom. Prihvatio je argument da postoji opasnosti, uzeo u obzir smjernice koje je
dao parlament države i mogućnost ublažavanja ograničenja. Na taj način, čak i takva
jaka ograničenja u izvjesnim okolnostima mogu biti i zakonita i nužna u
demokratskom društvu.

CPT je sa svoje strane naveo da ne može naći bilo kakvo opravdanja za primjenu
ograničenja na sve zatvorenike kažnjene određenom vrstom presude, bez obraćanja
pažnje na rizik koji oni pojedinačno mogu (ili ne mogu) predstavljati.

Mada je Sud držao da pravo na porodični život ne garantira pravo zatvorenicima da


im budu dozvoljene bračne posjete bračnih drugova (Aliev protiv Ukrajine (2003.g.),
to ne znači da bi takva politika bila dobrodošla. Tako EZP ohrabruju vlasti da dozvole
zatvorenicima održavanje i razvijanje porodičnih veza na što je moguće normalniji
način (Pravilo 24.4).

103
Iz razloga navedenih u drugom dijelu člana 8. kada su istinski prisutni, pisma poslata
i primljena od zatvorenika ili telefonski razgovori mogu biti ograničena po broju,
zaustavljeni, presretani, kontrolirani, cenzurirani, prisluškivani na odgovarajući način.
Sudeći iz činjeničnih okolnosti slučajeva koje je razmatrao ECtHR glavni problem se
javlja u pogledu nepostojanje urgentne socijalne potrebe i proporcionalnosti, ali se
često zadovoljava nalazeći kršenje u vezi sa kriterijem zakonitosti.

Zbog dodatnih pitanja u vezi sa tim, posebna pažnja je obraćena na korespondenciju


osoba lišenih slobode sa njihovim advokatima i sudskim ili drugim vlastima, kao i sa
međunarodnim tijelima kao što su ECtHR ili CPT. Čitanje prepiske sa advokatima
može se opravdati samo ukoliko vlasti imaju razuman razlog da vjeruju da se ova
privilegija zloupotrebljava. Nezakoniti prilozi mogu se provjeriti pečaćenjem ili
otvaranjem pisma u prisustvu zatvorenika.

Što se tiče advokata, njihova uloga u garanciji drugih prava, i prava na pravično
suđenje prije svega, je naročito privilegovana. Ovo pitanje bilo je jedna od glavnih
tačaka u slučaju Golder. Predmet se odnosio na odbijanje dostavljanja
korespondencije advokatu u vezi sa pokretanjem parničnog postupka protiv
zatvorskih vlasti. ECtHR je smatrao da je čak i sprećavanje zatvorenika da pokrene
takvu korespondenciju značilo značajno ometanje ovog prava. Drugu vrstu barijere
(odbijanje da se snabdiju sa papirom za pisanje, markama i kovertama) ispitivao je
Sud u slučaju Cotlet protiv Rumunije (2003. g.). Zatvorenik se suočio sa ovim
poteškoćama kada je održavao komunikaciju sa ECtHR u vezi svoje tužbe.

Obično nema temelja na osnovu kojih se može pozvati za kontrolu (provjeru priloga,
cenzorstvo) i obustavljanje korespondencije sa sudskim ili drugim organima vlasti,
kao i sa međunarodnim tijelima. Ova tvrdnja je odražena u Evropskim zatvorskim
pravilima. Pravilo 24.3 predviđa da zakon u državi mora navesti državna i
međunarodna tijela i službenike sa kojima komunikacija sa zatvorenicima neće biti
ograničena.

ECHR je podvukao nekoliko aspekata koje zatvorske vlasti moraju uzeti u obzir u
vezi sa korespondencijom zatvorenika uopšte. U predmetu Lavents protiv Latvije
(2002. g.). nađeno je da je postojalo miješanje u pravo na poštivanje prepiske, jer
važeći zakon u Latviji ostavlja državi preširoku definiciju, kao što je optužba za teška
krivična djela, ne određujući dužinu trajanja naložene mjere, niti razloge koji bi mogli
opravdati mjeru pljendibe i pregledanja pošte, istovremeno ostavljajući preširoka
ovlaštenja državnim organima. Ista vrsta širokog ovlaštenja u kontroli opšte
korespondencije uz nepostojanje nezavisnog postupka preispitivanja nametnute
odluke (nije postojala žalba na odluku o kontrolisanju prepiske zatvorenika) činila je
kršenje u slučaju Petra protiv Rumunije (1998. g.).

Treba napomenuti da se većina takvih nijansi nije mogla naći ni u praksi Evropskih
zatvorskih pravila niti u praksi CPT-a. To povećava važnost primjene Konvencije na
zatvorske vlasti država članica. Međutim, sljedeća standardna preporuka iz Izvještaja
CPT-a pomaže razumijevanju suštine evropskog pristupa ovim pitanjima i može
poslužiti kao završnica:

‘Po gledištu CPT-a odobravanje posjeta i korespondencije treba biti pravilo, a njihovo
odbijanje izuzetak.’

104
6.3 Član 5. ECHR-a

Slučajevi – Koji sadrže kršenja Evropske konvencije prema gornjim članovima? Koji
su elementi kršenja? Na koje se tekstove to odnosi? (ECHR, EZP, CPT standardi)?
Koje bi mjere vi sugerirali da ih popravite?

Gospodin Z je 1967.g. osuđen na doživotni zatvor u dobi od 17 godina, ne na temelju


ozbiljnosti njegovog prekršaja nego što je trenutno opasan za društvo. Sudija koji
donosi presudu izričito kaže da se ova situacija može promijeniti i prema tome bi
trebala biti podvrgnuta reviziji, koja bi, u slučaju potrebe, omogućila njegov raniji
otpust. 1976. g. odlučeno je da bude pušten na uvjetni otpust. Godine 1977, nakon
što je počinio niz prekršaja, uključujući niz lakših nasilnih djela, nadležni ministar u
vladi je opozvao uvjetni otpust i on je prebačen u pritvor. Engleski zakon smatra da
osoba osuđena na doživotni zatvor nikada ne može ponovo (osim ukoliko ne primi
kraljevsko pomilovanje) dobiti bezuslovnu slobodu. Zakonitost odluke da se povuče
doživotni zatvorenik sa uslovnog otpusta razmatra Odbor za uslovni otpust, koji nije
obavezan da podnosiocu molbe predoči sav material koji posjeduje. Podnosilac
žalbe također ima pravo na sudsku reviziju. On ne razmatra da li je zatočenje iz
1977. godine u skladu sa, i prema tome opravdano ciljevima kazne određenog
trajanja nametnute 1966.godine.

Italijanska policija je uhapsila g. B 1971. g. pod optužbom da je oteo i ubio građanina


Švajcarske u Italiji. 1975. godine on je u odsutnosti bio kažnjen na
kaznu doživotnog zatvora i bila je izdata međunarodna potjernica. On je bio lišen
slobode u Francuskoj, ali su sudovi odbili njegovu ekstradiciju na temelju njegovog
suđenja u odsutnosti koje ne udovoljava francuskim standardima. Međutim, jedne
noći uzeli su ga francuski policajci u civilu, koji su imali nalog za deportaciju, čiju
kopiju on nije dobio, i odvezli ga do švajcarske granice, mada je španska granica bila
bliže i u svakom slučaju morao je imati mogućnost izbora destinacije. Tamo je bio
predat švajcarskoj policiji koja je čekala u kolima bez oznake. On sada služi doživotni
zatvor u Italiji. Švajcarska i Italija imaju recipročni dogovor o deportaciji.

Gospodin C je estonski državljanin, osuđen za krivično djelo u Finskoj. Shodno


Konvenciji o prebacivanju osuđenih osoba i njenom dodatnom protokolu, finske vlasti
planiraju da ga prebace natrag u zemlju porijekla da bi odslužio svoju kaznu. U
Finskoj bi on očekivao da bude pušten uslovno nakon odsluženja polovine kazne. U
Estoniji će morati čekati dok ne dostigne dvije trećine kazne prije nego što bude uzet
u razmatranje, a tu se donosi manje takvih odluka nego u Finskoj. On je tvrdio da bi
vjerovatno trebao provesti duže vremena u zatvoru ukoliko bude prebačen natrag u
Estoniju.

Gospodin F je bio uhapšen i stavljen u pritvor u vezi sa prekršajem nasilja. Domaći


sud je u vrijeme prekršaja i vrijeme pojave pred sudom smatrao da je on teško
mentalno rastrojen, do tačke gdje je bio nesposoban da kontrolira svoja djela što je
bilo pogoršano problemima sa drogom i alkoholom. Shodno tome, sud je naredio da
bude privremeno zatvoren u psihijatrijsko krilo zatvora, čekajući odluku mentalnog
zdravstvenog odbora u vezi sa najprimjerenijim mjestom zatvaranja. Unutar dva
mjeseca od ove naredbe mentalni zdravstveni odbor je odlučio da umjesto toga bude
prebačen u centar za socijalnu zaštitu. U zakonu nema vremenskog ograničenja za
to prebacivanje. Preporuka se ne izvršava sedam mjeseci, tokom kojeg vremena

105
molilac ostaje u zatvorskom psihijatrijskom krilu. Izjave pod zakletvom medicinskog
osoblja iz krila pokazuju da režim nije terapeutski, pri čemu i previše zatvorenika pati
od ogromnog stepena mentalnih problema, uključujući obične zatvorenike koji trpe od
uzdržavanja od droga, premalo osoblja, vrlo strogog režima.

Gospodin G je osuđen na zatvor. Presuđeno je da su njegove sposobnosti slabo


razvijene tako da je njegova kazna zatvora kombinirana sa nalogom za „vidjeti“ za
zatvaranje u „zatvorskoj klinici“ (koja nije mjesto za izvršenje kazne, nego
namijenjena za liječenje osoba i zaštitu društva). Nakon dovršenja zatvorske kazne
ovaj nalog stupa na snagu. G. G međutim nije prebačen u zatvorsku kliniku nego u
pritvorski centar gdje provodi 15 mjeseci. Zadržavanje u pritvorskom centru do
trenutka transfera je dozvoljeno po domaćem zakonu. Već nekoliko godina je bilo
poznato da postoje problemi sa obezbjeđivanjem odgovarajućeg broja mjesta i broj
naloga za „vidjeti“ je naglo rastao.

6.4. Član 8. ECHR-a

Slučajevi – Koji sadrže kršenja Evropske konvencije prema gornjim članovima? Koji
su elementi kršenja? Na koje se tekstove to odnosi? (ECHR, EZP, CPT standardi)?
Koje bi mjere vi sugerirali da ih popravite?

Osuđeni zatvorenik odlučuje da pokrene parnicu protiv zatvorskih vlasti. Zakon na


snazi zahtijeva od njega da se obrati vladinom ministru za dozvolu da korespondira
sa svojim advokatom kako bi istražio pravne puteve koje može koristiti. Dozvola je
odbijena.

Grupa osuđenih zatvorenika vrši prepisku među sobom kao i sa jednom drugom
osobom, izvana. Oni shvataju da sva njihova pisma ne dopiru do primatelja. Niko im
nije rekao da su izvjesna pisma bila konfiscirana. Zakon dozvoljava da
korespondencija zatvorenika bude ispitana „da se provjeri materijal koji bi mogao biti
štetan po sigurnost zatvora ili sigurnost ljudi ili je na neki drugi način krivične prirode“.

Zatvorenik koji služi kaznu ulazi u korespondenciju sa Evropskom komisijom


(prethodnikom Evropskog suda), navodeći da je zatvorsko osoblje loše postupalo sa
njim. Njegova pisma bivaju otvarana, što je u skladu sa domaćim zakonom. Međutim,
zatvorenik tvrdi da cilj zatvora kod otvaranja njegovog pisma nije „da provjeri da li
ima materijala koji bi mogao biti štetan za sigurnost zatvora ili sigurnost drugih ili je
na neki drugi način krivične prirode“ nego da bi zatvor pribavio informaciju o njegovim
navodima i odgovoru Komisije prije njega.

Zakon u državi X navodi da sva pošta zatvorenika, bez obzira na to kome je


adresirana, podliježe cenzorstvu vlasti koje vode krivične postupke. Zatvorenik N
piše ombudsmenu kako bi se žalio na svoj tretman u zatvoru. To pismo je otvoreno i
odgođen je njegov prenos ombudsmenu.

C služi kaznu za ubistvo. On upućuje predstavku bivšoj komisiji (preteči Suda).


Kasnije njegov slučaj biva predat Sudu. Zatvor ne snabdijeva zatvorenike papirom za
pisanje, markama i kovertama i C nema drugog načina da dođe do njih. Time je
otežano vođenje slučaja.

106
Jedan broj ljudi je uhapšen pod sumnjom da su počinili niz krivičnih djela. Oni su
lišeni slobode u policijskoj ćeliji posebno opremljenoj tajnom audio opremom u nadi
da će oni diskutirati o razlozima za njihovo hapšenje i da će konverzacija koja iz toga
proizađe pomoći da se osigura njihovo osuđivanje u krivičnom slučaju. Njihovi
razgovori dok su zadržani u policiji su snimljeni i ove trake formiraju osnovu za tužbu.
Nema zakonskog dokumenta koji regulira snimanje razgovora u policijskim ćelijama.

Zbog ozbiljnih zakonskih osnova u vezi javnog reda i sigurnosti nakon eskalacije
agresivne i bezobzirne kampanje od strane nasilnih studenata, vlada je izdala tajni
dekret kojim se uvode sljedeće restrikcije protiv ove kategorije zatvorenika: zabrana
korištenja telefona; cenzura sve ulazne i izlazne pošte; restrikcija posjeta članova
familije (bilo im je dozvoljeno da obavljaju posjete samo na osnovu pismenog
ovlaštenja datog od strane osobe ili vlasti nadležnih za njegov ili njen slučaj).
Zatvorske vlasti nisu informirale ni gosp. M. niti njegovu rodbinu o restrikcijama i
potrebi da se uputi zahtjev za dobivanje ovlaštenja za posjetu. Kao rezultat toga,
gosp. M. i njegovim rođacima bilo je dozvoljeno da komuniciraju samo putem
pismene korespondencije.

Stariji član mafije služi dugu zatvorsku kaznu. Zbog njegove opasnosti i njegovih
mafijaških veza on je podvrgnut posebnom zatvorskom režimu. Imajući na umu
važnu ulogu koju porodica igra u mafiji, njemu je samo rijetko dozvoljeno da viđa
svoju familiju. Posjete se odvijaju iza staklene pregrade.

Gospodin Z je zatvorenik niskog stepena sigurnosti, i držan je u zatvoru koji sadrži


zatvorenike svih stepena sigurnosti. Oni svi koriste istu sobu za posjete, koja sadrži
individualne kabine razdvojene staklom.

Gospodin P je osuđen na smrt i čeka na izvršenje smrtne kazne. Njegova porodica


ga viđa tri puta godišnje. Kada se susretnu to je kroz staklo. Ovo je u skladu sa
specifičnim uslovima zatvora u redu čekanja na izvršenje smrtne kazne kojima se
upravlja putem interne neobjavljene instrukcije izdate od strane ministra pravde,
vrhovnog tužioca i Vrhovnog suda i koji nisu pristupačni javnosti.

Gospodin Y je u istražnom zatvoru. Oba njegova roditelja umiru u roku od mjesec


dana jedno za drugim. On moli za dozvolu da prisustvuje njihovim sahranama, ali je
to odbijeno.

Dok je u zatvoru gospodin H uzima test krvi od strane zatvorskog ljekara koji otkriva
da on ima HIV/AIDS. Ova informacija se odmah daje zatvorskom osoblju tako da
može osigurati da on ne inficira njih ili druge zatvorenike.

Gospodin X je u pritvoru zbog krađe. On ima dugi krivični dosije i pati od poremećaja
ličnosti. Želi da se oženi, ali mu je dozvola odbijena na osnovu toga što će on
vjerovatno, ukoliko bude osuđen primiti kaznu dugog zatvora, možda čak
neodređenog trajanja; zbog poremećaja ličnosti njegova želja da se oženi ne mora
biti trajna; i vjenčanje osobe u zatvorskoj ustanovi ometa održavanje reda.

107
6.5. Hipotetički slučaj u vezi sa članovima 5. i 8. ECHR-A

Gospodin Mladić je rođen 1987.godine i studirao je na Univerzitetu Bron. Dana 12.


septembra 2002. godine, oko podneva, zadržala ga je policija skupa sa 300 drugih
mladića u blizini univerzitetskog kompleksa nakon mirnih manifestacija protiv planova
vlade da poveća naknadu za školarinu. Ovo je bio prvi događaj koji su organizirali
studenti ovog Univerziteta. Njemu su prethodile ekstremno nasilne demonstracije u
glavnom gradu, koje su dovele do usvajanja posebnog zakona kojim se
obezbjeđivalo preventivno pritvaranje učesnika nasilnih demonstracija na period do
30 dana. Takvo pritvaranje je mogao narediti sud u okviru 48 sati na osnovu
policijskih protokola.
Zbog broja pritvorenih osoba i nedostatka dostupnog prostora u policijskim
ustanovama, a nakon usmenog sporazuma izmenu šefa policije i direktora
pritvorskog centra N3 Ministarstva pravde, gospodin Mladić i 55 drugih pritvorenika
bili su primljeni u ovaj centar “u svjetlu urgentne potrebe”. Privremena organizacija
dozvoljavala je njihov prijem bez naloga za hapšenje ili kaznu koja je, prema zakonu
o izvršenju krivičnih sankcija, bila obavezna za prijem u bilo koju kaznenu ustanovu.
Svi pritvorenici bili su smješteni u prijemno odjeljenje. Jedini dokument koji je
napravila uprava pritvorskog centra N3 u ovom pogledu bila je lista sa imenima koja
su skupljena sljedećeg jutra. Ovu listu je nakon toga koristila policija za sastavljanje
neophodnih protokola. Zbog nedostatka policijskog osoblja koje je bilo preopterećeno
sa procesuiranjem slučajeva protiv glavne grupe pritvorenika, to je bilo urađeno 14.
septembra u 9 sati prijepodne. Gospodin Mladić i 55 drugih pritvorenika držanih u
pritvorskom centru N3 bili su privedeni pred sudiju 16. septembra kasno popodne.
Nalog za preventivno pritvaranje gospodina Mladića na 30 dana bio je izdat u 8 sati
uveče i ukazivao je da termin treba računati od 9 sati prijepodne 14. septembra. Na
toj osnovi on je bio vraćen u pritvorski centar N3, kada je bio zvanično ubilježen kao
pritvorenik ove ustanove.

Sljedećeg dana advokat gospodina Mladića je uputio žalbu protiv preventivnog


naloga, koju je razmotrio Apelacioni odbor 12. oktobra 2002. Sud je naredio puštanje
g. Mladića zbog neregularnosti u policijskom protokolu o njegovom pritvaranju. Ova
odluka je bila izrečena u 5.30 sati poslijepodne. Nakon rasprave gospodin Mladić je
bio vraćen u pritvorski centar N3 radi „procesuiranja njegovog oslobađanja“.
Međutim, to je bilo odgođeno do sljedećeg jutra zbog činjenice da je radno vrijeme
aministrativnog osoblja bilo isteklo u to vrijeme.

Gospodin Mladić je bio oslobonen iz pritvorskog centra N3 u 9 sati prijepodne 13.


oktobra 2002. godine, ali ga je uhapsila policija na vratima i pritvoren je pod
optužbom da je organizirao nezakonitu ekstremističku grupu. 15. oktobra 2002.g.
Regionalni sud Bron ga je shodno tome vratio u pritvor na dva mjeseca.

Zbog procjena ozbiljnih uslova javnog reda i sigurnosti koje su uslijedile nakon
eskalacije agresivne i bezobzirne kampanje nasilnih studenata, vlada je izdala tajni
dekret uvodeći sljedeće restrikcije protiv ove kategorije zatvorenika: zabrana
korištenja telefona; cenzura sve ulazne i izlazne pošte; restrikcije na posjete članova
familije (one su bile dozvoljene samo na osnovu pismenog ovlaštenja datog od
osobe ili vlasti nadležne za njegov ili njen slučaj). Vlasti nisu informirale ni gospodina
Mladića ni njegove srodnike o restrikcijama. Nekoliko zahtjeva u vezi sa ovlaštenjem
za posjetu koje su upućene različitim tijelima (policiji, sudijama i zatvorskoj

108
administraciji) bili su odbijeni bez objašnjenja. Kao rezultat toga, gospodinu M. i
njegovim rođacima bilo je dozvoljeno da komuniciraju samo putem pisane prepiske.

Dana 12. decembra 2002.godine, gospodin Mladić je bio osuđen na 3 godine


zatvora. On se nije žalio na kaznu i bio je premješten u zatvor N2 5. januara 2003.
godine. Nakon opoziva dekreta od 1. marta 2003. god. bile su opozvane restrikcije u
vezi sa kontaktima sa vanjskim svijetom protiv njega i drugih zatvorenika u vezi sa
događajem u pitanju.

***

Učesnike treba razdvojiti na tri grupe: aplikanti, odgovarajući državni službenici, sud.
Svaka grupa treba se pripremiti za izvođenje svoje uloge nakon vježbe simuliranog
suda, koristeći Evropsku konvenciju o ljudskim pravima/sudsku praksu, Evropska
zatvorska pravila i standarde CPT-a.

Alternativno, od publike se može zatražiti da otkrije, navede elemente odgovarajućih


kršenja ljudskih prava na osnovu instrumenata u vezi s tim kao (Evropska konvencija
o ljudskim pravima, Evropska zatvorska pravila i CPT standardi) i alternativne
mjere/preporuke za njihovo poboljšanje i prevenciju.

6.6. Komentari o hipotetičkom slučaju u vezi sa članovima 5. i 8.

- Sud smatra da osoba može biti lišena slobode samo u svrhe navedene u članu 5. §
1. Osoba može biti lišena slobode u okviru značenja člana 5. § 1. (c.) samo u
kontekstu krivičnog postupka s ciljem da se privede pred nadležne zakonske vlasti
pod sumnjom da je počinila krivično djelo (vidjeti, uz nužne promjene, presuda
LAWLESS protiv Irske, Serija A br. 3, str. 51-52, § 14, i presuda CIULLA protiv Italije
od 22. februara 1989, Serija A br. 148, str. 16-18, §§ 38-41).

Sud prema tome smatra da preventivno lišavanje slobode ove vrste kakva je nađena
u ovom slučaju nije dozvoljeno članom 5. § 1. (c.), Član 50.-1 Zakona o krivičnom
postupku koji se ne odražava ni u jednoj odredbi člana 5. § 1. (JECIUS protiv
Litvanije, presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2000.g. paragrafi 50.,51.)

- Nedostatak bilješki o takvim stvarima kao što su datum, vrijeme i lokacija


zatvaranja, ime pritvorenika, razlozi pritvaranja i ime izvršitelja nikako nisu u skladu
sa zahtjevom zakonitosti i samom svrhom člana 5. Konvencije. (MENESHEVA protiv
Rusije, presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 2006, paragraf 87.)

- Budući da je maksimalni period pritvora bio unaprijed poznat, vlasti odgovorne za


pritvor bile su obavezne da preuzmu sve nužne mjere opreza kako bi osigurali da
dozvoljeno trajanje ne bude prekoračeno. (K.-F. protiv Njemačke, presuda Evropskog
suda za ljudska prava iz 1997, paragraf 72.

- Sud međutim smatra da se u ovom slučaju kašnjenje u oslobađanju žalbenika može


samo djelimično pripisati potrebi da se izvrše odgovarajuće administrativne
formalnosti. Dodatno kašnjenje u puštanju žalbenika, od 12.25 prijepodne i jutra
13.novembra 1993. bilo je uzrokovano odsustvom službenika za registraciju. Tek po
njegovom povratku bilo je moguće provjeriti da li postoje drugi razlozi za držanje

109
žalbenika u pritvoru i da se srede druge administrativne formalnosti koje su
neophodne za otpuštanje (LABITA protiv Italije, presuda Evropskog suda za ljudska
prava iz 2000, paragrafi 170.,172.)

- Pravila 14.-16. EZP.

- Tamo gdje je u pitanju “zakonitost” pritvora, uključujući pitanje da li je slijeđena


“procedura propisana zakonom”, Konvencija u suštini upućuje na državni zakon i
izriče obavezu da bude u skladu sa materijalnim i procesnim pravilima državnog
zakona, ali dodatno zahtijeva da svako lišavanje slobode bude u skladu sa Članom
5. tj. da se pojedinac zaštiti od svojevoljnosti. . .

Nalažući da svako lišavanje slobode mora biti urađeno “u skladu sa postupkom


propisanim zakonom”, Član 5. paragraf 1. primarno zahtijeva da bilo koje hapšenje ili
pritvaranje ima pravnu osnovu u domaćem zakonu. Međutim, ove riječi ne upućuju
samo na domaći zakon; kao i izrazi “u skladu sa zakonom” i “propisano zakonom” u
drugim paragrafima članova 8. do 11. (čl. 8.-2., čl. 9.-2., čl.10.-2., čl. 11.-2.) oni se
takođe odnose i na kvalitet zakona, zahtijevajući da on bude kompatibilan sa
vladavinom zakona, pojmom koji je inherentan svim članovima Konvencije. (AMUUR
protiv Francuske, presuda Evropskog suda za ljudska prava iz 1996, paragraf 50)

- U pogledu na odbacivanje zahtjeva koje je uputio podnosilac žalbe tužilaštvu i


domaćim sudovima u kojima je zahtijevao pravo na primanje posjeta od familije…
Sud smatra da je postojalo ometanje prava žalioca na kontakte sa njegovom ženom i
kćerkom.

Iz istih razloga kao i u slučaju Člana 18. … Sud nije zadovoljan što je ova odredba
bila u skladu sa zahtjevom predvidivosti. Shodno tome, on smatra da član 19.
Zakona o pritvoru ne ukazuje sa odgovarajućom jasnoćom obim i mjeru diskrecije
koja je data javnim vlastima u vezi ograničenja kontakata zatvorenika sa porodicom i
drugim osobama i da prema tome ometanje protiv kojeg je upućena žalba nije bilo “u
skladu sa zakonom”. (OSTROVAR protiv Moldavije, presuda Evropskog suda za
ljudska prava iz 2005, paragrafi 106.107.)

-. . . Sud zaključuje da poljski zakon u vrijeme kakvo je tada postojalo, nije sa


razumnom jasnoćom upućivao na obim i način provonenja diskrecije date javnim
vlastima u vezi kontrole prepiske zatvorenika. Slijedi da ometanje protiv kojeg je bila
upućena žalba nije bilo “u skladu sa zakonom”. (NIEDBALA protiv Poljske, presuda
Evropskog suda za ljudska prava iz 2000, paragraf 82.)

- Pravila 24.1, 24.2 EZP.

110
VII. EVROPSKA KONVENCIJA ZA SPREĆAVANJE MUČENJA KAO
DIO EVROPSKOG SISTEMA ZAŠTITE LJUDSKIH PRAVA LICA
LIŠENIH SLOBODE

Suština mehanizma, radne metode, standardi i međuodnos sa ECtHR

Evropska konvencija o ljudskim pravima je instrument općenitije prirode, tj. pokriva


širi spektar prava i sloboda i zabrana mučenja je jedan od njenih elemenata (čl. 3).
Međutim, ispostavilo se da nije dovoljno da Sud za ljudska prava naknadno utvrdi
kršenje zabrane mučenja i lošeg postupanja. Zato je odlučeno da se dopuni
Evropska konvencija o ljudskim pravima dodatnim međunarodnim instrumentom –
Evropskom konvencijom o mučenju u zatvorima.

Evropska konvencija o mučenju je instrument koji je formalno postavljen za zaštitu


protiv mučenja i to osoba koje su lišene slobode. Zatvorska uprava i zatvorski
službenici nose ključne odgovornosti kada govorimo o saradnji sa njenim nadzornim
organom – CPT-om. Saradnja ne znači samo saradnju u toku posjeta CPT-a, nego i
svakodnevnu primjenu preporuka i standarda CTP-a.

Kako djeluje CPT?

Komitet djeluje strogo preventivno, ali je i najprodorniji od svih drugih međunarodnih


mehanizama. On obavlja posjete mjestima za lišenje slobode u državama
potpisnicama kako bi ispitao postupanje prema osobama lišenim slobode koje tamo
borave, te priprema izvještaje o svojim nalazima i donosi preporuke koje proslijeđuje
posjećenoj državi. Taj izvještaj je povjerljiv, ali može biti objavljen uz saglasnost
države. U izuzetnim okolnostima, kad država potpisnica ne sarađuje sa Komitetom ili
odbija njegove preporuke, Komitet može odlučiti da objavi saopštenje za javnost koje
se odnosi na tu državu.

Osnovni cilj cjelokupnog postupka nije toliko da osudi države, nego da uoči
problematične oblasti i da dostavi preporuke za poboljšanje zaštite osoba lišenih
slobode od mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

CTP organizuje svoje posjete:

• u bilo koje vrijeme


• može posjetiti svako mjesto u državi gdje borave osobe lišene slobode u
skladu sa zakonom. To mogu biti policijske stanice, zatvori, pritvorske jedinice
vojni kampovi, psihijatrijske bolnice, mjesta za boravak stranaca, tranzitne
zone na aerodromima, centre za detoksifikaciju, kao i domove za djecu i stare.
• CTP ima pravo da se po navedenim ustanovama kreće bez ograničenja
• CTP ima pravo da vodi razgovore sa osobama lišenim slobode, i to bez
prisustva svjedoka
• CTP ima pravo da slobodno komunicira sa svakim ko vjeruje da može pružiti
informacije o mučenju ili lošem postupanju, bez saglasnosti države.

111
Uslovi posjeta CTP-a:

Posete komiteta mogu biti:


• Periodične - obavljaju se redovno u svim državama članicama
• ad hoc (prema potrebi) - obavljaju se kao reakcija na ozbiljne navode o nekom
hitnom problemu u državi i mogu se organizovati u bilo kada naknadne propratne
posjete (follow-up), kao posljedica ranijeg istraživanja to zahtjeva

CPT je razvio postupak najave periodičnih posjeta:


1. najavljuje na početku godine koje zemlje želi posjetiti,
2. najavljuje ca. 14 dana ranije svoju posjetu i predlaže datume posjete
3. nekoliko dana pre početka posjete šalje državi spisak mjesta koje želi
da posjeti.

Tokom posjete, delegacija može odlučiti da obavi nenajavljene posjete mjestima koja
nije prethodno naznačila. Praksa najave ne odnosi se na ad hoc posjete, koje se
mogu sprovesti u veoma kratkom roku.

Države imaju mogućnost pozivanja na ograničen broj izuzetnih razloga (nacionalna


odbrana; javna bezbjednost; ozbiljno narušavanje reda u zavodskim ustanovama; ili
zato što se u datom trenutku odvija važno saslušanje vezano za težak zločin) kako bi
odgodile posjete, ali ne i spriječile.

CPT se ne bavi pojedinačnim predmetima i žalbama o navodima lošeg postupanja ili


mučenja. To spada u nadležnost Evropskog suda za ljudska prava, koji se skoro
isključivo bavi pojedinačnim navodima. Međutim, žalbe pojedinaca mogu koristiti kao
studije i povod istraživanja neke posebne prakse u državi, zbog čega često ide u ad
hoc posjete, kako bi mogla intervenisati u državi.

Nakon svake posjete Komitet treba da sastavi izvještaj o činjenicama nađenim tokom
posjete koji se prenosi državi članici sa svim preporukama koje smatra nužnim.

Obaveze svake države ugovornice

Nema spominjanja obaveze država članica da slijede preporuke i nisu predviđene


bilo kakve posljedica za njihovo nepoštivanje unutar Konvencije. Međutim, princip
uzajamne saradnje uspostavljen članom 3. ECPT-a podrazumijeva, ako ne pravnu
obavezu, onda pretpostavku da će vlasti preduzeti mjere da primijene preporuke.
Član 10. (2.) ECPT-a navodi da ukoliko država članica ne sarađuje ili odbija da
poboljša situaciju u smislu preporuka CPT-a, CPT može dati javnu izjavu o tom
pitanju. Ovo sredstvo je CPT koristio samo pet puta do sada: 1992. i 1996. u odnosu
na Tursku i 2001., 2003. i martu 2007. u pogledu Rusije, tačnije, situacije u Republici
Čečeniji.

CPT je uspio da riješi apsolutnu većinu problema jednostavno zaprijetivši i


pomenuvši mogućnost da javno iznese problem u državi.

112
Tajnost izvještaja i podataka

Izvještaji koji su sastavljeni nakon posjete šalju se samo dotičnim vlastima;


informacije prikupljene u vezi posjete, izvještaj i konsultacije sa zainteresiranom
stranom su povjerljive; članovi Komiteta, eksperti i druge osobe koje pomažu CPT-u
su dužne, tokom, i nakon svog mandata, da održavaju povjerljivost činjenica ili
informacija kojih su postali svjesni tokom obavljanja svojih funkcija. Ovi izvještaji
trebaju biti objavljeni ali nakon zahtjeva države. Čak šta više, član 11. (2.) koji
obezbjeđuje objavljivanje izvještaja navodi da to mora biti urađeno skupa sa svim
komentarima koje su dale vlasti kada god one to zatraže.
Zahtjev države da se objavi izvještaj se vidi kao primjer spremnosti da se problemi
rješavaju i da se o njima otvoreno razgovara. Nažalost, ni jedna od država nije
savršena u pogledu ovoga, jer su loše postupanje pa čak i nasilje utvrđeni kod svih
država članica. Ali, treba pomenuti da se CPT sada vidi kao međunarodni partner koji
pomaže, a ne samo kao inspektor.

Odnos CPT-a i ECtHR-a

CPT nije vezan sudskom praksom ECtHR, ali je koristi kao polaznu tačku u svom
radu. Pristupi i opšti standardi sudske prakse su zajednički i sudu i CPT-u, ali ovaj
drugi ide dalje u njihovom detaljiziranju sa pogledom na praktičnu implementaciju i
promjenu koju traži preventivni karakter njegovog rada. CPT dodiruje ne samo
zabranu mučenja ili nehumanog i ponižavajućeg ponašanja ili kažnjavanja nego i
neka druga pitanja, uključujući elemente pravičnog suđenja, kao i slobode i sigurnosti
osobe. Okolnosti i pravni okvir lišavanja slobode vide kao ključna pitanja uspješnog
sprečavanja ovih povreda.

Posljednjih godina se sve češće uvode tekstovi CPT-a u postupke ECtHR. Izvještaji i
standardi CPT-a su u skoro svakoj novijoj presuda ECtHR navedeni, i to u vezi sa
pitanjem lišavanja slobode.

Izvještaji CPT-a su dobili skoro istu važnost kao i sudska praksa ECtHR, obzirom da
se po preporukama i zakoni u zemljama mijenjaju i usklađuju sa standardijma CPT-a.
Zbog toga je od velike važnosti pratiti CPT-ove standarde izdate i drugim zemljama.

VIII. EVROPSKA ZATVORSKA PRAVILA

Ljudska prava, kako su definirana za sve potpisnice Evropske konvencije o ljudskim


pravima, nisu zarađena. Ona pripadaju svakom pojedincu u državi, nezavisno od
njihovog statusa zatvorenika. Iz toga, prema tome, slijedi da zatvorenici ne trebaju
ništa da urade da bi stekli prava na koja imaju pravo. Konvencija obezbjeđuje zaštitu
niza prava, od kojih su većina na relativan način u skladu sa zahtjevima reda i
sigurnosti, ali neka su apsolutna i nije moguće uplitati se u njih.

Zatvori se čuvaju u skladu sa nedavno usvojenim (u januaru 2006.g.) EZP koja su za


evropske države članice postavile prihvatljive standarde koji se moraju primjenjivati u
zatvorima. Pravila regulative politike moraju biti na svaki način usklađena sa ECHR i
sa EZP kako bi države članice bile uvjerene da djeluju u zatvorskom sistemu
pogodnom da se smatra prihvatljivim.

113
Zatvorsko osoblje radi u okviru ovog konteksta. Od njih se ne zahtijeva da se sjećaju
svih evropskih zatvorskih pravila ili da ih slobodno citiraju dok rade svoj kompleksan
posao unutar zatvorskog okruženja. Od njih se međutim zahtijeva da imaju radno
znanje o oblastima pokrivenim EZP i da na odgovarajući način razmatraju na koji
način EZP utječu na njihove uloge i odgovornosti. Ova pitanja i odgovori daju neke
kratke informacije koje mogu pomoći zadovoljenju ove potrebe. Kopije EZP u cijelosti
su dostupne preko web sajta Vijeća Evrope.

8.1.
P. Odakle su došla EZP?

O. Shvatajući da su zatvorenici politički ranjiva grupa u odnosu na potencijalna


kršenja ljudskih prava, Rezolucijom R(73)5 Komiteta ministara 1973. godine bila su
uvedena Evropska standardna minimalna pravila za postupanje sa zatvorenicima.
Ovi standardi su bili zasnovani na Standardnim minimalnim pravilima za postupanje
sa zatvorenicima UN-a koja su početno bila formulirana 1955. godine. 1987. godine
Evropska pravila su bila revidirana i ažurirana kako bi pružila savremeni okvir za rad
zatvora u evropskim državama.

Pravila iz 2006.godine su dalje ažurirala okvir kako bi odrazila promjene i razvoj


zakona i prakse zatvora i potrebe i aspiracije novih država članica. Ova pravila su
također morala uzeti u obzir sve veći broj odluka Evropskog suda za ljudska prava
koje su se odnosile na zatvore.

Revidirana pravila bila su prezentirana kao preporuke – Rec (2006)2 Komiteta


ministara i poduprta su obraćanjima zatvorima kao krajnjoj opciji uvjerenjem da broj
zatvorske populacije treba smanjiti na najmanji mogući nivo.

8.2.
P. Kakav je njihov pravni status?

O. Evropski sud i CPT sada se redovno pozivaju na EZP. Najnovije ažuriranje pruža
veliku pomoć ovim tijelima kao i nacionalnim sudovima kao i tijelima za inspekciju.
Naravno, nisu sve države članice na istom nivou u smislu provedbe ovih pravila – za
neke zemlje ona ostaju kao nešto čemu treba težiti, dok su druge zemlje razvijenije.
Ova pravila zaista pružaju putokaz svim državama u moderniziranju njihovih zakona
o zatvorima i zatvorskoj administraciji.

8.3
P. Koliko ih ima i da li ih moram sva poznavati?
O. Evropska zatvorska pravila su podijeljena na devet dijelova –

Dio 1 (Pravila 1-13) postavljaju osnovne principe koji bi trebali poduprijeti pravičnu i
zakonitu zatvorsku administraciju.

Dio 2 (Pravila 14–38) pokriva zatvorske uslove, dodirujući se predmeta tako različitih
kao što su standardi smještaja, oblačenje i posteljina, hrana, rad i kontakt sa
vanjskim svijetom.

114
Dio 3 (Pravila 39–48) bavi se obezbjenenjem zdravlja u zatvorima i nužnom
usklađenošću sa nacionalnom zdravstvenom politikom, uključujući i razrješavanje
pitanja mentalnog zdravlja.

Dio 4 (Pravila 49–70) razmatra pitanja reda ističući kao bitan momenat potrebu da se
izbalansira bezbjednost, sigurnost, disciplina i potreba da se sa zatvorenicima
postupa humano i s poštovanjem. Ovaj odjeljak se takone bavi vrlo važnim pitanjem
korištenja sile u zatvorima shvatajući potencijal za ekscesivnu upotrebu i
neodgovarajući tretman zatvorenika kao ranjive grupe na koju pazi država.

Dio 5 (Pravila 71–91) naslovljen je “Uprava i osoblje” i daje preporuke u vezi odabira
obuke i sigurnosti, zapošljavanja zatvorskih radnika. Ovaj odjeljak takođe ističe da su
i privatni ugovarači koji vode zatvore takođe upravljani EZP.

Dio 6 (Pravila 92–93) – mada kratak odjeljak, razmatra organizaciju inspekcije i


nadzora zatvora, kako od strane vladinih agencija tako i, što je vrlo važno, nezavisnih
tijela kao suštinske dodatne garancije za spriječavanje lošeg postupanja prema
zatvorenicima.

Dio 7 (Pravila 94–101) posebno pominje odredbe za neosuđene zatvorenike, budući


da njihova prava još uvijek nisu ograničena krivičnom presudom. Njih treba smatrati
nevinim, tretirati kao takve i prema tome postoje posebne garancije, te su pred
državu stavljene pozitivne obaveze da pomogne takvim zatvorenicima da pripreme
svoju pravnu odbranu.

Dio 8 (Pravila 102-107) detaljno razrađuje cilj bilo kojeg režima za osuđene
zatvorenike: razvoj individualne odgovornosti i sprečavanje ponovnog kršenja
zakona. Organiziranje presude na takav način koji se bavi potrebama zatvorenika
kao i smanjenjem rizika koji oni predstavljaju za zajednicu su ovdje podvučeni. Rad,
obrazovanje, programi i planovi otpusta su identificirani kao ključne komponente
pozitivnog zatvorskog režima.

Dio 9 (Pravilo 108) podvlači da treba uvesti mehanizme koji će osigurati da se EZP
redovno ažuriraju.

Svaka država članica biće u različitoj fazi u vezi sa implementacijom pravila, ali ona
obezbjeđuju kalup za vonenje budućeg razvoja i dizajniranja politike.

Ključno je da zatvorsko osoblje ima povjerenja da radi sa ovim pravilima i da ih na


odgovarajući način koristi kako bi uticala na njihov dnevni kontakt sa zatvorenicima i
oblikovanjem poboljšane dnevne prakse u zatvorima. Ona nisu namijenjena da budu
držana u ormaru ili polici, nego se vide kao praktično sredstvo za zatvorske
praktičare kao i za donosioce politike.

8.4.
P. Da li ima nešto što se odnosi na odredbe za osoblje?

O. Kao što je već naglašeno, Dio 5. EZP se bavi osobljem i upravom. Posvećeni
odjeljak ove uredbe ističe ključnu ulogu osoblja na prvoj liniji u radu sa zatvorenicima
u pozitivnom okruženju. Osoblje koje su uposlile civilne vlasti a ne vojne vlasti je

115
dužno da zatvorenike tretira pristojno i humano, pri tom održavajući sigurnost, red i
obezbjeđujući mogućnosti zatvorenicima da se pozabave svojim potrebama da bi
pomogli kod uspješne reintegracije. Ovo je kompleksan skup zahtjeva i samo treba
izabrati one sa velikom vještinom i ličnim integritetom da bi obavljali ovu ulogu u ime
države.

Jednom kada se odabere, osoblje treba da ima sigurnost posla, pristojne plate i
radne uslove i odgovarajuću i tekuću obuku koja uključuje EZP i njima srodna pravila.

Ukratko, etička dimenzija rada u zatvoru mora usmjeravati pristup imenovanju


osoblja i načinu na koji zatvorski upravnici vode svoje ustanove.

8.5.
P. Ko nadzire usklađenost?

O. Naravno, EZP nisu jedina. Postoji serija međunarodnih standarda o ljudskim


pravima koji se primjenjuju na vođenje i rad zatvora. Ova uključuju i konvencije UN-a
i evropske konvencije, protokole i standarde. Međutim, sadržaji različitih standarda
nisu kontradiktorni. Oni su zasnovani na principima humaniteta, sigurnosti, dobrog
reda i rehabilitacije / reintegracije.

8.6.
P. Gdje mogu naći još informacija?

O. Na websajtu Vijeća Evrope (www.coe.int/)

116
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope

“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE OSUĐENIH LICA

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA U


ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI

 PROCES PRIJEMA NA IZDRŽAVANJE KAZNE


 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA ŽENE
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA OVISNIKE O OPOJNIM DROGAMA
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA POČINIOCE KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE
PRIRODE
 SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA
VISOKORIZIČNE KATEGORIJE OSUĐENIH LICA

Sarajevo, april 2010

117
Pripremili članovi radne grupe:

mr Zijad Bašić, pomoćnik direktora za sigurnost, KPZ Tuzla


Vukašin Crnjak, v.d. direktora, KPZ Istočno Sarajevo
mr Nermina Delibašić, socijalni radnik, KPZ Zenica
Nusret Hambo, ovlašteni zavodski službenik, Pritvorska jedinica i zavod u
izgradnji na državnom nivou, Ministarstvo pravde BiH
Petar Gagović, načelnik odjeljenja sa posebnim režimom, KPZ Foča
Gojko Savanović, šef obezbjeđenja u Odjeljenju pritvora,
KPZ Banja Luka

uz pomoć povremenog konsultanta Vijeća Evrope

Lienhard Dreger, bivši potpredsjednik Federalne zatvorske uprave


Sjeverna-Rajna Westphalia u Wuppertalu, Njemačka

u saradnji sa projektnim timom

Marica Bender, menadžer projekta, Vijeće Evrope


Irena Križnik, stalni rezidentni konsultant, Vijeće Evrope

“MA KOLIKO BILO IZAZOVNO ISTRAŽIVATI NEPOZNATO, JOŠ JE


IZAZOVNIJE PROPITIVATI POZNATO"

KASPAR

„Smjernice i programi tretmana u zatvorima u Bosni i Hercegovini za osuđena lica


žene, za osuđena lica ovisnike o opojnim drogama, za osuđena lica počinioce
krivičnih djela seksualne prirode, za visokorizične kategorije osuđenih lica i proces
prijema na izdržavanje kazne“ je finalni dokument projekta.

118
SADRŽAJ

Stranica

PREDGOVOR 121

I. UVOD 121

II. TRETMAN RANJIVIH KATEGORIJA U EVROPSKIM


ZEMLJAMA 122

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 123

IV. TRENUTNE OKOLNOSTI VEZANE ZA PROGRAME ZA


RANJIVE KATEGORIJE U BIH 123

V. PREDUSLOVI KOJI SU NUŽNI ZA RAZVIJANJE I


UVOĐENJE PROGRAMA 123

 Zakonske promjene 123


 Strukturne promjene 124
 Uloga osoblja 124
 Supervizija 124
 Evaluacija programa 126

VI. PRIPREMA ZA OTPUST 126

VII. REZIME 127

VIII. PREDLOŽENI DOKUMENTI

1. Prijem osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora i 129


planiranje tretmana u zatvorima u Bosni i Hercegovini
2. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica žene u 155
zatvorima u Bosni i Hercegovini
3. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica ovisnike o 187
opojnim drogama u zatvorima u Bosni i Hercevini
4. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica počinioce
krivičnih djela seksualne prirode u zatvorima u Bosni i 221
Hercegovini
5. Smjernice i programi tretmana visokorizičnih kategorija 243
osuđenih lica u zatvorima u Bosni i Hercegovini

119
120
PREDGOVOR

Ovaj dokument odražava stanje na dan 22.04.2010 i predstavlja „Smjernice za razvoj


programa za grupe osuđenih lica sa posebnim potrebama koje su rezultat njihove
ranjivosti: osuđena lica - žene, ovisnici o drogama, počinioci krivičnih djela seksualne
prirode, visokorizične kategorije osuđenih lica, te proces njihovog prijema u zatvor“ (u
daljem tekstu: ranjive kategorije). Dokument je rezultat rada radne grupe br. 3
„Unapređenje situacije u kojoj se nalaze ranjive i visokorizične kategorije osuđenih
lica“, u okviru Zajedničkog projekta između Evropske unije i Vijeća Evrope „Efikasno
upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini“ koji se implementira od 01.02.2009 do
31.07.2010.

Željeli bismo vam predstaviti ovaj dokument koji je osmišljen sa namjerom da


doprinese unapređenju mogućnosti uvođenja raznih programa za ranjive kategorije,
uključujući prijedloge pravaca u kojima bi se trebala kretati moguća zakonska
rješenja, ali i smjernice koje će doprinijeti njihovom uvođenju u praksu.

Takođe bismo vas željeli podsjetiti da ovaj dokument nije konačan. To je živi materijal
koji se razvija i dopunjuje shodno potrebama i napretku zatvorskog sistema.

Vjerujemo da će ovaj dokument dobro poslužiti nadležnim organima vlasti u


godinama koje predstoje.

Na kraju bismo željeli izraziti zahvalnost relevantnim ministarstvima na svim nivoima


na njihovoj svesrdnoj podršci ovom projektu.

I. UVOD
Ranjive kategorije osuđenih lica predstavljaju posebne grupe osuđenih lica sa
posebnim potrebama na koje zatvorski sistem treba odgovoriti adekvatnim
tretmanom koji zadovoljava te potrebe. Ovaj dokument se bavi samo nekim ranjivim
kategorijama, i to: ženama u zatvoru, seksualnim prestupnicima, osuđenim licima
ovisnim o drogama, te visokorizičnim osuđenim licima i procesom prijema na
izdržavanje kazne.

U okviru toga su pripremljeni dokumenti u kojima se prikazuju smjernice i programi


tretmana. Dalji rad na implementaciji zahtjevaće saradnju sa različitim ministarstvima,
lokalnom zajednicom, nevladinim organizacijama, kao i drugim relevantnim organima
i organizacijama. Uvođenje programa zahtjeva i tijesnu saradnju zatvorskog sistema
sa odgovarajućim institucijama u zajednici, a sa druge strane i odgovarajuće odluke
relevantnih ministarstava.

Dokument može predstavljati izazov organima nadležnim za pitanja zatvora da se


povećaju resursi i infrastruktura, da se poboljša motivacija, profesionalnost i znanje
osoblja koje rade sa osuđenim licima, ali iznad svega da se poštuju ljudska prava i
implementiraju evropski standardi.

121
Dokument je koncipiran tako da se mogu samostalno upotrebljavati svi njegovi
sastavni dijelovi - o pojedinačnim ranjivim kategorijama osuđenih lica i o procesu
prijema.

II. TRETMAN RANJIVIH KATEGORIJA OSUĐENIH LICA U


EVROPSKIM ZEMLJAMA

U evropskim zemljama se velika pažnja posvećuje programima koji su na


raspolaganju svim osuđenim licima, a posebno različitim ranjivim kategorijama
osuđenih lica. Značaj programa je u povećanju sposobnosti kontrole i socijalnih
vještina osuđenog lica, te u smanjenju rizika od ponovnog izvršenja krivičnih djela i
njihovog mogućeg povezivanja sa problemom droge i nasilnog ponašanja.

Kada se govori o programima, misli se na skup aktivnosti sa psiho-edukativnim,


terapeutskim namjenama i metodama ili na trening vještina. Najuspješniji programi
obično se zasnivaju na modelu kognitivno-socijalnog učenja. Programi se zasnivaju
na znanstvenim dokazima, upotrebljavaju se efektivne metode i akreditirani su, što
uključuje i nadzor osoblja koje provodi programe.

Programi koji su u upotrebi u različitim zatvorskim sistemima se mogu svrstati u


sljedeće grupe:

- opći programi,
- programi za počinioce nasilnih krivičnih djela,
- programi za ovisnike,
- programi za seksualne prestupnike, i
- motivacijski programi.

Na ovom mjestu se nećemo baviti programima za rad, školovanje i stručno


osposobljavanje, te programima slobodnih aktivnosti. U mnogim zatvorskim
sistemima postoje posebna odjeljenja za izradu programa, a mnoge zemlje i kupuju
programe iz drugih sistema i onda ih prilagođavaju situaciji u vlastitom zatvorskom
sistemu.

DEFINICIJA

Ranjive kategorije osuđenih lica su kategorije27 koje se zbog starosti, pola, etničke
pripadnosti, zdravstvenih razloga, pravnog ili političnog statusa suočavaju sa
povećanim rizikom od ugrožavanja njihove lične i opšte sigurnosti ili dobrobiti, što je
rezultat služenja kazne zatvora. Ta grupa može uključivati maloljetnike, žene, majke i
bebe u zatvoru, mentalno bolesne ili lica zaostala u razvoju, lica sa invaliditetom,
strance, manjine ili urođenike u zatvoru, osuđene na smrtnu kaznu, starija osuđena
lica, pritvorenike, ovisnike o supstancama, lezbijske, homoseksualce, biseksualce i
transrodne zatvorenike, zatvorenike sa terminalnim bolestima, seksualne prestupnike
i visokorizične.

27
Ljudska prava i ranjive kategorije, Priručnik za obuku br.1, Penal Reform International

122
Upravljanje ranjivim kategorijama

Međunarodne dobre prakse upravljanja zatvorima zasnivaju se na ideji da sredstvo


kažnjavanja oduzima individualnu slobodu koja je jedna od najvećih vrijednosti koje
Ustav daje građanima. Ova mjera sama je po sebi cilj i u modernim filozofijama
zatvora nema mjesta dodatnom kažnjavanju unutar zatvora zbog krivičnog djela ili
krivice.
Različiti režimi koji vode različitim uslovima života ili smanjenim mogućnostima za
učešće u određenim aktivnostima unutar jednog zatvora odvijaju se samo u skladu
sa mjerama sigurnosti usvojenim zbog određenog rizičnog ponašanja ili ličnosti
osuđenog lica. Na ove mjere zatvorski sistem se obično odlučuje po izvršenoj
individualnoj procjeni rizika.

Imajući ovo u vidu, jedan od najvećih izazova dobrih zatvorskih praksi je kako će se
upravljati i raditi sa određenim kategorijama ranjivih osuđenih lica. Dobrim praksama
u radu sa ovim kategorijama zatvorski sistem može zaista dokazati svoj
profesionalizam.

Ranjive kategorije se zbog svog boravka u zatvoru suočavaju sa povećanim rizikom i


njihovo zatvaranje treba izvršiti sa posebnim oprezom i brigom da bi se osigurala
zaštita njihovih ljudskih prava, što isto tako treba uzeti u obzir kod projektovanja
programa i uslova života za ovu kategoriju osuđenih lica.

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI28

Evropska zatvorska pravila29 (u daljem tekstu EZP) i CPT standardi se pominju kod
pojedinih kategorija.

IV. TRENUTNE OKOLNOSTI VEZANE ZA PROGRAME ZA RANJIVE


KATEGORIJE OSUĐENIH LICA U BIH

Na osnovu relevantnih podataka može se konstatovati da u zatvorima na području


BiH ne postoje posebno osmišljeni programi za te kategorije osuđenih lica. Postoje
pojedinačni pokušaji uvođenja pojedinih oblika programa za ovisnike od droge, što
dalje nije vodilo sistematičnijem pristupu.

V. PREDUSLOVI KOJI SU NUŽNI ZA RAZVIJANJE I UVOĐENJE


PROGRAMA

 Zakonske promjene

Potrebne izmjene zakona, čime se pružaju odgovarajuće pravne osnove, pomenute


su kod pojedinačnih kategorija i njihovog tretmana.

28
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili
ponižavajučeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (20101-Rev 2006
29
Preporuka R (2006)2

123
 Strukturne promjene

Ako se programi žele implementirati, trebaju postojati čvrsta organizaciona struktura i


rukovođenje na svim nivoima zatvorskog sistema. Ove kategorije su obično u domeni
uprava za izvršenje krivičnih sankcija, pa se preporučuje ponovo razmisliti o
mogućnostima formiranja uprave za izvršenje krivičnih sankcija.

Sa druge strane, dok ne dođe do formiranja Uprava, preporučuje se proučavanje


mogućnosti zapošljavanja odgovarajućih profila stručnjaka u sektorima za izvršenje
krivičnih sankcija u ministarstvima pravde, te formiranje odjela za tretman osuđenih
lica koji će između ostalih zadataka pripremati i razvijati programe tretmana i
organizirati obuku osoblja. S tim u vezi se takođe preporučuje proučavanje
mogućnosti zapošljavanja službenika za obuku osoblja koji će organizirati početnu i
dalju obuku za sve kategorije zatvorskog osoblja, a između ostalog i obuku za
uvođenje programa tretmana.

Uvođenje programa tretmana zahtijeva sudjelovanje svih zatvorskih službi i njihov


koordiniran rad, s obzirom na ulogu koju imaju u okviru pojedinačnih programa. To je
povezano i sa obezbjeđenjem odgovarajućih kadrovskih, finansijskih i materijalnih
resursa, što se odnosi na kupovanje i prilagođavanje programa ili njihovo vlastito
kreiranje, broj odgovarajućeg osoblja koje će ih implementirati u praksu i njegovu
obuku, kao i na odgovarajuće prostorije gdje će se programi odvijati i adaptaciju tih
prostorija za potrebe izvođenja programa. Takođe, važan faktor su i potrebna
istraživanja i evaluacija programa. Vrlo je značajno uspostaviti i suradnju sa vanjskim
institucijama koje mogu biti od pomoći.

 Uloga osoblja

Uloga osoblja u izvršavanju kazne zatvora, kao i u izvođenju programa je jako


značajna. Pri tome se misli na svo osoblje koje radi sa osuđenim licima. Smatra se
da izbor, obuka, podrška i zadržavanje osoblja ( u smislu da stalno ne mijenjaju
posao) je isto tako značajno kao i odgovarajući izbor instrumenta za procjenu,
programskih modula i supervizijskih strategija. Među njima postoji sinergijska veza.
Osoblje može značajno doprinijeti motivaciji osuđenih lica za učešće u programima.
Zato su važni i stavovi osoblja i njihova podrška programima.

 Supervizija

Zatvori su specifične ustanove po svojoj ulozi i organizaciji. Radeći sa pritvorenim i


osuđenim licima, zatvorsko osoblje svakodnevno se susreće sa faktorima koji
predstavljaju rizik po njihovo mentalno zdravlje zbog čega im je je neophodna
kontinuirana profesionalna pomoć i podrška kroz superviziju.

Općepoznato je da je rad u zatvoru visoko stresan posao, rad se odvija u izoliranoj


okolini u kojoj etički kodeks i humanost dobijaju posebnu dimenziju, a uloga socijalne
kontrole i nesrazmjer distribucije moći u pomažućem odnosu mogu značajno utjecati
na razvijanje odnosa s osuđenim licima.

S obzirom na kompleksnost profesionalnog djelovanja u zatvorima, od osoblja se


očekuje empatičan pristup i visoka etička svijest. Svakodnevno se donose važne

124
profesionalne odluke i sumnja u vlastitu profesionalnu kompetentnost svakog
zaposlenika može utjecati na lošu procjenu određenih situacija, odluka i shodno tome
njihovih ponašanja, odnosno djelovanja prema osuđenim licima. Neminovno se
javljaju etičke dileme i pitanja: Da li sam donio ispravnu odluku? Radim li svoj posao
dobro ili ne?

Savremena penološka praksa pred zatvorsko osoblje svakim danom postavlja i veće
zahtjeve u pogledu profesionalnosti pri obavljanju njihovih složenih i zahtjevnih
poslova jer na izdržavanje kazne dolaze ranjive i rizične kategorije osuđenih lica za
šta je neophodno poznavanje i postupanje u skladu sa domaćim i međunarodnim
zakonskim propisima, posjedovanje znanja, sposobnosti i vještina. Uz postojanje
senzibiliteta za rad sa ovom populacijom, pitanje tolerancije osoblja na drugo i
drugačije, nadasve je potrebno humano, pravično i čovječno postupanje, što je
imperativ savremenog sistema izvršenja kazne.

Rad sa ranljivim kategorijama od osoblja zahtijeva stalno prilagođavanje načina rada,


poznavanje socijalnih vještina, visok nivo kompetencija, vještina, postojanje
senzibiliteta i individualnog pristupa u radu sa svakim osuđenim licem. Profesionalno
djelovanje osoblja često je i pod utjecajem njihovih ranijih ličnih iskustava, razlika u
vrijednostima, postojanju predrasuda, kao i zahtjeva u pogledu osobina ličnosti.
Poteškoće u radu mogu predstavljati pravila i ograničenja u pogledu zakonskih
propisa, pravila ustanove. Stoga je potrebno stalno spoznavanje i preispitivanje sebe,
reflektiranje problematičnih situacija iz profesionalne svakodnevnice, etičkih dilema,
predrasuda, vjerovanja i uvjerenja, poteškoća. Nepoznavanje rodnih specifičnosti
(pitanja spola i roda) u svakodnevnoj interakciji zaposlenik - osuđeno lice može
stvoriti poteškoće, izazvati različite doživljaje kod obje strane, te kočiti progres u
procesu realizacije planiranog tretmana osuđenih lica.

Svakodnevna izloženost stresu, emocionalno uživljavanje u probleme osuđenih lica


veoma često rezultira emocionalnom iscrpljenošću zaposlenika, gubitkom motivacije
za rad, javljanju frustracija, poteškoća na fizičkom i mentalnom polju, kao i
profesionalnom sagorijevanju što se odražava na kvalitet u obavljanju profesionalnih
uloga i zadataka.

U prevazilaženju navedene kompleksne problematike može pomoći supervizija koja


je neophodna metoda u profesionalnom razvoju zatvorskog osoblja, te omogućiti
njihovo kvalitetnije obavljanje profesionalne uloge u institucionalnom kontekstu. U
supervizijskom prostoru zatvorsko osoblje može razvijati svoju kompetentnost, dobiti
podršku, rasterećenje i razumijevanje, stvoriti uvide u različite perspektive i načine
rješavanja problema u obavljanju svoje zahtjevne uloge, razumjeti svoja osjećanja,
reflektirati o svojim iskustvima, dilemama, poteškoćama u radu bez vrednovanja i
osude drugih, a potiče i razmišljanja o svim sferama odnosa osoblja s osuđenim
licima. Veliki značaj supervizije ogleda se i u svjesnosti profesionalca o simptomima
stresa, preveniranju profesionalnog sagorijevanja.

S obzirom na prirodu posla zatvorskog osoblja, njihove složene i odgovorne poslove,


implicitno se postavlja i zahtjev da rukovodioci zatvora svom osoblju osiguraju
profesionalnu pomoć kroz superviziju i ostale oblike profesionalnih dijaloga.
Preporuka R(97)12 Vijeća Evrope posvećena je osoblju koji se bavi izvršavanjem
sankcija i mjera.

125
 Preporuka br. 1

Zatvorskom osoblju je potrebno omogućiti kontinuirano i obavezno sudjelovanja u


superviziji na način da se ona institucionalizira, te ugradi u Zakon o izvršenju krivičnih
sankcija.

 Evaluacija programa

Trebamo nakratko pomenuti i evaluaciju programa koja je jako važna u ocjeni


korisnosti i uspješnosti programa tretmana, te kako bi se uradile eventualne
korekcije, poboljšala uspješnost i učinkovitost programa. Kada govorimo o evaluaciji,
treba postaviti sljedeća pitanja: zašto, šta, gdje, ko i kako, pa se prema tome ravnati
kod istraživanja prikladnosti i uspješnosti programa.

VI. PRIPREMA ZA OTPUST

Prelazak iz zatvora na slobodu je uvijek težak i stoga je priprema za otpust i saradnja


zatvora sa vanjskim institucijama jako važna. U stvari, priprema za otpust počinje već
na početku izdržavanja kazne i planiranje pripreme za otpust je sastavni dio plana
izdržavanja kazne.

Priprema za otpust ranjivih kategorija mora biti individualizirana i uzeti u obzir


specifične potrebe ove grupe osuđenih lica.

Priprema za otpust uključuje sljedeća područja:

- obrazovanje, rad i zaposlenje,


- zdravlje, dobrobit, životni stil i životne vještine, potpora i pomoć (fizičko i
mentalno zdravlje, porodične veze, potpora i pomoć zajednice),
- stanovanje, finansije i žrtva (gdje će živjeti, upravljanje novcem, odnos prema
žrtvi),
- savjeti ovisnicima, i
- vanjske pogodnosti kao dio pripreme za otpust.

U mnogim zatvorskim sistemima se razvijaju programi pripreme za otpust i oni obično


uključuju:
- komunikacijske sposobnosti (sposobnost uspostavljanja kontakata sa drugim
ljudima),
- pisanje lične biografije jer je uslov za prijavu za posao,
- kako se ispunjavaju najrazličitiji formulari (za lične dokumente, prijavu i sl.),
- kako se prijavljuje za posao i gdje se treba obratiti sa molbom za posao,
- kako se traži stan,
- zdravlje i zaštita na radu, i
- kako voditi zdrav način života.

Velika pažnja i napori se posvećuju odnosu počinioca krivičnih djela prema žrtvi, što
je posebno značajno prilikom otpusta iz zatvora.

126
 Preporuka br. 2

Predlaže se sistematičniji pristup pripremi osuđenih lica za izlazak iz zatvora, a


posebnu pažnju treba posvetiti pripremi ranjivih kategorija za otpust iz zatvora.

VII. REZIME

Proces prijema ranjivih kategorija na izdržavanje kazne mora biti dobro osmišljen,
uključujući i procjenu rizika i potreba. Taj proces je dinamičan.

Žene osuđena lica obično su mala kategorija u okviru zatvorske populacije i često
režimi u takvim ustanovama nisu osmišljeni s obzirom na specifična pitanja
zatvaranja žena, pa se je potrebno okrenuti pristupu koji je usmjeren na specifične
potrebe žena.

Ovisnici o drogama često su uključeni u supkulturne aktivnosti povezane sa


pokušajima da dođu do narkotika i slabo su motivirani za liječenje, mada je ovisnost
bolest koju treba liječiti. Stoga je potrebno intenzivnu zdravstvenu zaštitu kombinovati
sa ponudom terapijskih programa propraćenih programima odvikavanja, te
psihosocijalnim i motivacijskim mjerama.

Seksualni prestupnici obično svojim ponašanjem ne prave nikakve probleme u


zatvoru. Oni se drže u pozadini, ponašaju prijateljski, drže se kućnog reda i ne djeluju
zahtjevno. Posmatranjem izbliza može se utvrditi da se ova vrsta kriminaliteta obično
zasniva na raznovrsnim mogućim poremećajima ličnosti. S druge strane, seksualni
prestupnici se u zatvorima zbog niskog stepena poštovanja u hijerarhiji zatvorenika
često suočavaju sa prijetnjom nasilja od drugih. Stoga je politiku zaštite od
zlostavljanja potrebno implementirati i u sistemu uz prateće programe motivacije.

Na prvi pogled može izgledati nevjerovatno da kategoriju visokorizičnih treba smatrati


ugroženom, ali će projektovanjem programa postati jasno zašto je to tako.
Posmatrajući izbliza ovu kategoriju osuđenih lica pokazuje se da postoje brojni i
raznovrsni faktori koji osuđeno lice čine licem visokog rizika. Zato im je potrebno
pružiti priliku da učestvuju u programima aktivnosti, određeni vid slobode unutar
zatvorskog uređenja, te posebno obučeno osoblje.

Na kraju je potrebno organizirati i odgovarajuće programe pripreme za otpust i


takođe se povezati sa odgovarajućim institucijama u zajednici jer se na kraju sva
osuđena lica vraćaju na slobodu i dalje žive među nama u zajednici.

127
VIII. PREDLOŽENI DOKUMENTI

Sastavni dio ovog dokumenta su sljedeći pisani materijali u prilogu:

1. Prijem osuđenih lica na izdržavanje kazne zatvora i planiranje tretmana u


zatvorima u Bosni i Hercegovini

2. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica žene u zatvorima u Bosni i


Hercegovini

3. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica ovisnike o opojnim


drogama u zatvorima u Bosni i Hercevini

4. Smjernice i programi tretmana za osuđena lica počinioce krivičnih djela


seksualne prirode u zatvorima u Bosni i Hercegovini

5. Smjernice i programi tretmana visokorizičnih kategorija osuđenih lica u


zatvorima u Bosni i Hercegovini

128
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

PRIJEM OSUĐENIH LICA NA IZDRŽAVANJE KAZNE


ZATVORA I PLANIRANJE TRETMANA
U ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
(1)

Sarajevo, april 2010

129
130
SADRŽAJ

Stranica
I. UVOD 133

II. PROCES PRIJEMA OSUĐENIH LICA U ZATVORIMA U


EVROPSKIM ZEMLJAMA 133

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE 134

IV. POSTOJEĆA PRAKSA U PROCESU PRIJEMA OSUĐENIH


LICA U ZATVORE U BIH 135

4.1. Zakonske osnove 135


4.2. Postupak prijema novopridošlih osuđenih lica 135
4.3. Plan tretmana 138
4.4. Praćenje plana tretmana 142

V. PRIJEDLOG PROMJENA PROCESA PRIJEMA OSUĐENOG


LICA I INDIVIDUALNOG PLANA TRETMANA 143

VI. REZIME 148

VII. PRILOG 149

Prilog 1: Obrazac za procjenu rizika i potreba

131
132
I. UVOD

Osuđena lica su posebno ranjiva kada dolaze u zatvor, što se u znatnoj mjeri
odražava na psihičko stanje osuđenog bez obzira na njegov mentalni sklop i
sposobnosti prilagođavanja u takvim i sličnim okolnostima. Prijem u zatvor je prvo
iskustvo osuđenog lica sa tom novom sredinom, a prvi kontakt sa zatvorom je jako
značajan i u cilju smanjena psiholoških tenzija, kao i upoznavanja osuđenog lica sa
različitim prijemnim procedurama propisanih zakonom. U isto vrijeme, osoblje ove
svoje zadatke mora obavljati brinući za dobrobit i osnovno dostojanstvo osuđenog
lica.

Odgovarajući pristup i sinhronizovani oblici djelovanja i postupanja od posebnog su


značaja ako znamo da svako lice bez obzira na njegov raniji status i zatvorsko
iskustvo u ovom periodu sa sobom nosi niz dilema i nedoumica. Oni s iskustvom
traže motive, sadržaje i oblike identifikacije koji će im poslužiti kao odbrambeni
mehanizam od frustracija kroz koje ne žele ponovo proći, a ostali podsticajne oblike
komunikacije i zaštitu od nepredviđenih stresnih situacija pojedinaca, grupa i
kolektivnog načina života. Zato je jako značajan pristup koji ima osoblje, a koji treba
biti pristojan i human.

Svrha prijemnog postupka je:


- omogućiti osuđenom licu da se efikasno upozna sa zatvorskim sistemom,
- osigurati da su osuđena lica svjesna
o svojih prava i odgovornosti
o zatvorskih pravila, svakodnevnice i procedura
o potrebe pridržavanja pravila i propisa,
- pomoći u efikasnom otkrivanju, procjeni i upravljanju osuđenim licima koja
možda predstavljaju opasnost od samopovređivanja ili opasnost po druge ili
možda imaju hitne potrebe,
- pomoći osuđenom licu u donošenju i prihvatanju odluka koje se odnose na
njega, ponašanju tokom izdržavanja kazne, ali i ponašanju u društvenoj
zajednici po izlasku iz zatvora i odsluženju zatvorske kazne,
- promovirati i sprovesti u praksu poruku da postoji mogućnost promjene,
- promovirati i sprovesti u praksu razvijanje odgovornosti, i
- izraditi plan tretmana.

II. PROCES PRIJEMA OSUĐENIH LICA U ZATVORIMA U


EVROPSKIM ZEMLJAMA

Zatvorski sistemi u evropskim zemljama posvećuju veliku pažnju prijemu, klasifikaciji


i smještaju osuđenih lica i planiranju izdržavanja kazne. Cilj prijemnog procesa je
pomoći osuđenom licu pri integraciji u zatvorsko okruženje, kao i pronaći pokazatelje
koji će pomoći osuđenom licu da na najbolji mogući način iskoristi vrijeme provedeno
u zatvoru, te da se pripremi na život poslije izdržane kazne poštujući zakone.

U nekim državama postoje posebne ustanove – dijagnostički centri ili centri za


proučavanje ličnosti – čija je svrha izvođenje prijemne procedure, te na osnovu
saznanja, procjene rizika i potreba osuđenih lica, klasifikovati osuđena lica u

133
ustanove koje će na najbolji mogući način zadovoljiti njihove potrebe. U nekim
drugim državama unutar zatvora ove zadatke obavljaju prijemna odjeljenja.

Prijemni proces je sistematičan i jasno strukturiran kako u pogledu procedura, tako i


u pogledu instrumenata za procjenu koji se upotrebljavaju. To omogućava donošenje
odgovarajućih odluka koje se dotiču sigurnosnih mjera, ali i programa koji su potrebni
osuđenom licu. Podjednako je značajno da se odluke temelje na pouzdanim i
validnim instrumentima za procjenu rizika i potreba osuđenih lica.

Prijemni proces obično obuhvata: identifikaciju osuđenog lica i ispitivanje njegovih


potreba, uspostavljanje ličnog dosijea, procjenu zdravstvenog stanja, uključujući i
mentalno zdravlje, procjenu rizika i potrebnih sigurnosnih mjera, te procjenu
ranjivosti.

Na osnovu saznanja se izrađuje plan izvršenja kazne koji se redovito provjerava i


dopunjuje, s obzirom na nova dostignuća u procesu tretmana.

U mnogim zatvorskim sistemima postoje izrađeni priručnici i standardi koji se


upotrebljavaju u procesu prijema osuđenog lica na izdržavanje kazne.

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE

Mnogi međunarodni dokumenti se bave pitanjima prijema, klasifikacije i smještaja


osuđenih lica zbog visokog stepena svijesti o značaju prijemne faze. Evropska
zatvorska pravila 30 posebnu pažnju posvećuju prijemu osuđenih lica i obrađuju ovu
fazu u pravilima 14, 15 i 16. Adekvatna prijemna procedura podrazumijeva human i
efikasan proces koji se odvija bez poteškoća. Osuđena lica trebaju osjetiti da se
posebna pažnja posvećuje prijemnoj proceduri koja je individualizirana sa namjerom
da se olakša upoznavanje osuđenog lica, te da se omogući ispunjenje njegovih
potreba.

U vezi sa tim, jako je važno da se u zatvor primi lice sa valjanim dokumentima i da se


uspostavi njegov dosije. Pravila navode listu koraka koje treba sprovesti što prije
nakon dolaska u zatvor, što podrazumijeva ljekarski pregled, procjenu rizika i
bezbjednosnu klasifikaciju, osobne i socijalne potrebe osuđenog lica, te u skladu s
tim uključenje u adekvatne programe tretmana tokom izdržavanja kazne.

30
Preporuka REC (2006)2

134
IV. POSTOJEĆA PRAKSA U PROCESU PRIJEMA OSUĐENIH LICA U
ZATVORE U BOSNI I HERCEGOVINI

4. 1. Zakonske osnove

Procedura prijema novopridošlih osuđenih lica koja se upućuju na osnovu uputnog


akta nadležnih sudova, definisana je u ZIKS-ovima BiH31, FBiH 32 (čl. 32-37 ) i RS33
(čl. 72 - 74).

Novopridošlo lice se smiješta u posebno odvojen prostor koji se zove prijemno


odjeljenje, i u kojem može ostati do 15 dana ako mu je izrečena kazna zatvora do
jedne godine, a 30 dana ako mu je izrečena kazna preko jedne godine. U tom
vremenu se izvrši, pored ostalih aktivnosti, zdravstveni pregled i ispitivanje ličnosti, te
se utvrđuje prijedlog tretmana. U oba entiteta prevladava kolektivni sistem
izdržavanja kazne sa naglaskom na individualni tretman i princip individualizacije.

Isto tako, osuđeno lice se upoznaje sa pravilima kućnog reda, sa pravima i


dužnostima u toku izdržavanja kazne, sa načinom na koji će ostvariti svoja prava i sa
disciplinskim prekršajima i kaznama koje se za njih mogu izreći.

Oba zakona propisuju da se mora vršiti reklasifikacija osuđenog lica ovisno o


uspjehu postignutom u primjeni tretmana, oba zakona isto tako navode da je za
tretman osuđenika nadležna služba tretmana (FBiH čl. 125, RS čl. 19), koja isto tako
koordinira aktivnosti.

Nijedan od zakona ne definiše direktno sudjelovanje osuđenog lica u izradi programa


tretmana i davanja suglasnosti u formi potpisa na predloženi tretman, ali je u
ukupnom procesu resocijalizacije veoma važno aktivno učešće i saradnja osuđenog
lica, što je najpouzdaniji mjerni instrument njegove uspješnosti. Zakon RS u čl. 74/3
navodi da se na zvaničnom razporedu osuđenom licu saopštava vaspitni kolektiv,
radno mjesto, intenzitet vaspitnog rada, datum sticanja formalnih uslova za
odlučivanje o pogodnostima i sve druge informacije koje su bitne za osuđenikovo
uključenje u osuđenički kolektiv.

4. 2. Postupak prijema novopridošlih osuđenih lica

Prijemni proces je multidisciplinarni proces i obavljaju ga stručnjaci različitih profila.


Jako je značajan jer predstavlja prvi kontakt osuđenog lica sa zatvorom, pa ga sa
jedne strane treba upoznati sa pravilima te zakonima, a sa druge isto tako reducirati
tenzije i deprivacije koje se mogu pojaviti.

Nakon provjere valjanosti sudske dokumentacije i pretresa, vrši se popis stvari koje
je osuđeno lice sa sobom donijelo, služba obezbjeđenja daje uputstva i objašnjenja,
te se vrši obavezni ljekarski pregled. Novopridošlo lice se smiješta u posebno
odvojen prostor u odnosu na druga osuđena lica kojima je određen i definisan

31
Službeni glasnik BIH broj 12/10
32
Službene novine F BiH broj 44/98, 42/99 i 12/09
33
Službeni glasnik RS broj 12/10

135
tretman. Prema zakonskim odredbama u oba entiteta, taj odvojeni prostor za prijem
novih osuđenih lica zove se prijemno odjeljenje.

Osuđeno lice taj dan takođe dobija i kratka uputstva i pojašnjenja kućnog reda od
službe bezbjednosti, a omogućeno mu je telefonski kontakt sa porodicom.

U fazi prijema je jako važno prepoznati ih i odgovoriti na hitne potrebe osuđenog


lica koje se odnose na:
- ozbiljnu intoksikaciju, psihološke i/ili druge zdravstvene potrebe,
- sigurnosni aspekt,
- porodične potrebe ili nešto drugo.

Prvi detaljniji razgovor na temu upoznavanja osuđenog lica s kućnim redom i


drugim zakonskim propisima izvršenja kazne zatvora, njegovim pravima i
obavezama i načinom njihovog ostvarivanja uglavnom obavlja rukovodilac Prijemo-
otpusnog odjeljenja. Nakon toga, u cjelokupan proces uključuju se psiholog i
socijalni radnik. U suštini, nema bitnih razlika u načinu rada jer razgovore obavljaju
stručnjaci Prijemnog odjeljenja.

Nakon obavljenog razgovora o njegovim dužnostima, pravima i ostalim propisima, te


mogućnosti ostvarivanja kontakata sa zvaničnim institucijama uključujući
Ombudsmene, CPT i druge nevladine organizacije, osuđeno lice potpisuje izjavu
kojom potvrđuje da je upoznato sa gore navedenim dokumentima. Svi propisi su isto
tako istaknuti na vidnim mjestima u prostorijama gdje borave, uglavnom na oglasnim
pločama.

Osuđeno lice piše svoju biografiju koja je sastavni dio pisane dokumentacije i na
osnovu koje se sačinjava prijedlog tretmana.

Obrazac Vijeća Evrope za procjenu stepena rizika i potreba osuđenih lica


uglavnom se koristi u FBiH i RS, ali ne na način kako je to predviđeno Priručnikom.

Članovi stručnog tima vrše pregled dokumenata na sljedeći način:

- pregleda se dokumentacija osuđenog lica iz koje se upoznaje osuđeno lice, te


okolnosti i posebne potrebe,
- pregledaju se izvještaji policije i mišljenje sudova,
- konsultuje se ranija dokumentacija. Ako je lice već bilo na izdržavanju kazne,
dokumentacija se samo dopunjuje sa specifikacijama,
- identificira se bilo koje pitanje koje treba obraditi u prvom intevjuu,
- indentificira se svaki potencijalni problem koji bi sprečavao sudjelovanje u
intervjuu (jezik, kulturne razlike, mentalno zdravlje, invaliditet, bolest, zavisnost
od alkohola ili droga),
- bilježi se eventualna potreba za pribavljanjem dodatnih dokumenata.

Izvještaji stručnog tima se tokom izvršenja zatvorske kazne dopunjavaju, s obzirom


na promjenu individualne situacije osuđenog lica.

Psiholog na osnovu raspoloživih tehnika posmatranja, psiho-testova i testova


ličnosti utvrđuje o kakvom mentalnom sklopu se radi, ima li duševnih poremećaja i

136
ograničenja, kakve su karakterne osobine, nivo opšteg obrazovanja, navike i
sklonosti, motive i duševno stanje u momentu izvršenja krivičnog djela, stav prema
izrečenoj kazni, kao i druge podatke koji sa ovog aspekta mogu pomoći u daljem
radu sa osuđenim licem. Na osnovu ovih podataka psiholog u pisanoj formi sačinjava
detaljan izvještaj za svaku osobu pojedinačno u formi psihološkog izvještaja,
odnosno anamneze.

Socijalni radnik prikuplja podatke o ličnim podacima osuđenog i članovima njegove


uže obitelji, stepenu obrazovanja osuđenog lica i članova njegove obitelji, zaposlenju,
materijalnom stanju i potrebama, zatim podatke o djetinstvu i školovanju, stanovanju i
sociokulturalnom okruženju, te o interesima i sklonostima osuđenog lica. Na osnovu
ovih podataka, socijalni radnik sastavlja socijalnu anamnezu.

Zdravstvenu procjenu vrši medicinsko osoblje. Zavodski ljekar otvara zdravstveni


karton, vrši kompletan ljekarski pregled, konstatuje eventualna oboljenja i
zdravstvena ograničenja, te vrši procjenu radne sposobnosti. Rezultati svih
obavljenih opštih i specijalističkih pregleda se unose u zdravstveni karton.

Odgovorno lice u prijemnom odjeljenju vrši sljedeće radnje:


- objedinjuje sve anamnestičke podatke i priprema izvještaj za kolegijum,
odnosno kako navodi zakon RS za zvanični razpored,
- osigurava da su osuđena lica upoznata sa pravima i dužnostima,
- priprema prijedlog plana tretmana i vrši raspoređivanje u vaspitnu grupu,
- organizuje prvi kolegijum.

Ovaj završni postupak se obavlja na završnoj stručnoj konferenciji/zvaničnom


rasporedu u proširenom sastavu, kojoj osim direktora zatvora, prisustvuju i njegovi
pomoćnici za prevaspitni rad i obezbjeđenje, te stručni tim Prijemnog odjeljenja,
vaspitači i referent za upošljavanje osuđenih lica. Ovakva praksa je u zatvorskim
ustanovama u RS.

U FBiH završnom kolegijimu ne prisustvuje kompletan stručni tim već samo vođa
Prijemnog odjeljenja, direktor ili osobe koje on ovlasti (u praksi je to obično pomoćnik
direktora za tretman). Također je bitno da stručni tim u pripremi tretmana vodi
računa i o mišljenjima, sugestijama i željama osuđenog lica i nastoji to ugraditi u
prijedlog tretmana u cijelini, ako je to moguće. I u RS i FBiH, završnom dijelu
kolegijuma prisustvuje i osuđeno lice.

Kazna zatvora do jedne godine


Ovako opisana procedura se u skraćenom obliku primjenjuje i na osuđena lica kojima
je izrečena kazna zatvora do jedne godine.

U ostalim zatvorima u BiH gdje ne postoje Prijemna odjeljenja, obavezu pripreme i


prijedloga tretmana preuzimaju stručna lica zadužena za rad sa osuđenim licima u
tim ustanovama (psiholog, vaspitač). Ostala procedura je identična.
U BiH je u primjeni kolektivni sistem izdržavanja kazne, sa naglaskom na
individualnom tretmanu i principu individualizacije.

137
4. 3. Plan tretmana

Penološki tretman zauzima centralno mjesto u procesu institucionalne resocijalizacije


i stručnog vođenja osuđenih lica. Pri određivanju individualnog tretmana postupanja
za osuđeno lice dosljedno se poštuje individualnost svakog osuđenog lica; nužno je
upoznati ličnost u cjelini da bi se za to lice mogao predložiti plan tretmana koji se
sastoji od više aktivnosti, mjera i potrebnih postupaka prema osuđenom licu.

Određeni tretman upisuje se u lični dosije osuđenog lica.

 Plan tretmana za osuđene kojima je izrečena kazna do jedne godine

Određivanje tretmana za osuđena lica sa kraćim kaznama (do jedne godine)


razlikuje se od tretmana za lica osuđena na kaznu iznad godine dana. U tretmanu se
obavezno određuje:

• interna klasifikacijska grupa, vaspitni kolektiv, te vaspitač;


• rad osuđenog lica;
• oblik i intenzitet vaspitnog rada;
• specifične individualne potrebe;
• slobodne aktivnosti; i
• mjere postpenalne pomoći i zaštite.

 Plan tretmana za lica kojima je izrečena kazna iznad jedne godine

Pri određivanju tretmana za osuđena lica koja izdržavaju kaznu zatvora u trajanju
dužem od jedne godine postupak je složeniji, duži i sadrži sljedeće elemente:

• internu klasifikacijsku grupu, vaspitni kolektiv, te vaspitač;


• psihološki profil osuđenog lica;
• rad osuđenih lica;
• obrazovanje i stručno osposobljavanje;
• slobodne aktivnosti;
• oblik i intenzitet vaspitnog rada;
• stepen rizika i potreba;
• posebne /specifične potrebe; i
• mjere postpenalne pomoći i zaštite.

4.3.1. Interna klasifikacijska grupa

Klasifikacija osuđenih lica u klasifikacijske grupe vrši se na osnovu Pravilnika,


odnosno Uputstva za klasifikaciju i reklasifikaciju osuđenih lica u KPZ Zenici (FBiH) i
KPZ Foča (RS) koje su donijeli direktori zavoda. Novi ZIKS RS predviđa, da Pravilnik
o klasifikaciji i reklasifikaciji osuđenih lica donosi ministar.

Oba dokumenta predviđaju da se prilikom određivanja interne klasifikacijske grupe


određuje i preodgojni kolektiv, da jedan preodgojni kolektiv sačinjava jedna ili više
srodnih klasifikacijskih grupa, te da se klasifikacija i reklasifikacija vrši svaka tri
mjeseca. Isto tako je razrađen sistem ocjenjivanja te pogodnosti. Što se tiče

138
pogodnosti koje može koristiti grupa „C“, nijedan dokument ne predviđa vanjske
pogodnosti, ali se razlikuju kod pogodnosti unutar ustanove: u FBiH grupa „C'' ima
neke unutarnje pogodnosti, dok ih u RS nema.

Postoje tri klasifikacione grupe:

Klasifikaciona grupa „A“


U nju se raspoređuju osuđena lica koja imaju primjerno ponašanje, koja u potpunosti
prihvataju tretman i postižu odlične ili vrlo dobre rezultate na aktivnostima
predviđenim tretmanom, te se za njih može pretpostaviti da su postigli značajne
rezultate na planu resocijalizacije.

Klasifikaciona grupa „B“


U nju se raspoređuju osuđena lica koja imaju uglavnom zadovoljavajuće ponašanje,
koja prihvataju tretman i postižu zadovoljavajuće rezultate, te za koje se realno može
očekivati da će se tretman uz poboljšanje realizirati.

Klasifikaciona grupa „C“


U nju se svrstavaju oni koji nisu postigli pozitivne rezultate na planu provođenja
tretmana i kod kojih postoje značajne teškoće u realizaciji tretmana, te koji pokazuju
nezadovoljavajuće i destruktivno ponašanje.

Isto tako se određuje vaspitač koji je zadužen za kontinuirano praćenje lica, redovno
popunjavanje ličnog dosijea sa promjenama u ponašanju, odnosu prema krivičnom
djelu, zatvorskoj kazni, radnim aktivnostima, kulturno-prosvjetnim i sportskim
aktivnostima, stručnoj osposobljenosti, ukratko svim promjenama na osnovu kojih se
kasnije mogu pisati izvještaji za raspoređivanje u odjeljenje sa blažim režimom
osiguranja i primjenu instituta uslovnog otpusta i pomilovanja.

4.3.2. Psihološki profil osuđenog lica

U ovom segmentu se procjenjuje njihov penalni rizik, navodi se struktura ličnosti


osuđenog lica, obraća se pažnja na pojedine elemente ličnosti, karakterne i druge
osobine, intelektualni nivo, odstupanje i devijacije. Naglašava se koje osobine ličnosti
treba korigovati, te mogućnosti reagovanja osuđenog lica na različite situacije.

4.3.3. Rad osuđenih lica

Prilikom određivanja vrste posla, obavezno se imaju u vidu sljedeći elementi:


- procjena radne sposobnosti,
- stručna sprema,
- radno iskustvo u obavljanju poslova u struci ili nekih drugih poslova,
- zainteresovanost osuđenog lica za radnim angažovanjem,
- eventualna zdravstvena i sigurnosna ograničenja,
- mogućnosti kaznenopopravnog zavoda.

4.3.4. Obrazovanje i stručno usavršavanje

Obrazovanje i stručno usavršavanje planiraju se samo za osuđena lica sa dužim


kaznama.

139
Osuđenim licima za koje se procijeni da tokom izdržavanja kazne zatvora imaju
dovoljno vremena treba omogućiti završavanje nekog stepena općeg ili stručnog
obrazovanja ili usavršavanja, što će im omogućiti lakšu integraciju u socijalnu sredinu
iz koje su došli. Po završenom školovanju, osuđenom licu se daje certifikat iz kojeg
se ne vidi da je razred, odnosno školu završilo u KPZ-u.

Osuđenim licima koja su prije dolaska na izdržavanje kazne započela školovanje


treba omogućiti nastavak školovanja vanrednim polaganjem ispita, uz uvažavanje
svih drugih aspekata tretmana.

4.3.5. Slobodne aktivnosti

Način korištenja slobodnog vremena osuđenih lica i učešće u kulturno- prosvjetnim i


sportskim aktivnostima planiraće se i sprovoditi kroz rad sekcija.

4.3.6. Oblik i intenzitet vaspitnog rada

Prilikom određivanja oblika rada određuje se dominantan oblik rada (individualni,


grupni, kolektivni) koji će se koristiti u radu sa osuđenim licem. Ovi oblici rada se
tokom tretmana gotovo uvijek isprepliću. Najzastupljeniji i/ili jedini oblik rada je
individualni rad, koji podrazumijeva upotrebu niza metoda: intervju, opservacije,
proučavanje dokumentacije, podsticanje, nagrađivanje, sprečavanje, uvjeravanje i sl.

Kolektivni rad
Kolektivni oblici rada sa osuđenim licima odvijaju se u obliku sastanaka sa
kolektivom po pitanju organiziranja života i rada u kolektivu, kolektivni oblici rada s
osuđenim licima na zadanu temu, stručna predavanja medicinskog osoblja i
nevladinih organizacija i udruženja van ustanove (kao npr. predavanja o načinu
zaštite i prenošenja zaraznih bolesti hepatitisa C i HiV-a). Ovaj oblik rada uključuje i
sastanke sa sobnim savjetom.

Grupni rad
Ovu vrstu rada obavlja stručni tim (pedagog, psiholog, neuropshijatar i socijalni
radnik) i provodi se dva do tri puta mjesečno, po potrebi i više. Grupe su: povratnici,
osuđena lica u starosnoj grupi 19-23 godine, grupa ovisnika o opojnim sredstvima.

Oblici ovog rada odvijaju se u vidu predavanja, diskusija i dijaloga u grupi, mini
konferencije u proizvodnim odjeljenjima, kao i u okviru sekcija kulturno-prosvjetnih i
sportskih aktivnosti. To su više sastanci edukativnog karaktera, a rijetko su to grupni
rad sa terapijskim obilježjima i grupno savjetovanje.

Individualni rad
Sadržaje i metode rada određuje odgajatelj u svom operativnom planu rada.

Umjereni rad se predlaže ako osuđeno lice nema izraženih negativnih osobina, više
dominiraju pozitivne osobine, inkriminisanost osuđenog lica nije ukorijenjena.

Pojačan rad podrazumijeva povećanu kontrolu i češći rad sa osuđenim licem,


negativne osobine su naglašene i u latentnom su potencijalnom stanju.

140
Intenzivan rad planira se za lica kod kojih su negativne osobine veoma naglašene,
kao i upornost u vršenju krivičnih djela, sklonost konzumiranju alkohola, narkotika i
drugo.

U individualnom tretmanu postupanja, pri određivanju određenih aktivnosti,


preciziraju se i nosioci aktivnosti i konkretno područje djelovanja pojedinačnih
stručnjaka (vaspitača, psihologa, socijalnog radnika, neuropsihijatra).

4.3.7. Stepen rizika i potreba

Naglašavanje vrste i stepena penalnog rizika osuđenog lica, potreba eventualnog


smještaja u odjeljenja za visokorizična osuđena lica. Daje se i prognoza ponašanja
tokom daljeg izdržavanja kazne.

4.3.8. Specifične individualne potrebe

Za osuđena lica koja imaju individualnih specifičnih potreba (socijalne, porodične,


lične, zdravstvene: fizičke i psihičke - sklonost samopovređivanju, nasilju, psihički
poremećaji, tretiranje ovisnosti o alkoholu, narkomanije i drugih potreba) čije
rješavanje zahtijeva hitno ili trajno djelovanje treba evidentirati i planirati individualni
ili edukativni rad, budući da nema nekih posebnih programa za gore navedene
probleme.

4.3.9. Mjere postpenalne pomoći i zaštite

Od samog početka izdržavanja kazne pokušava se uspostaviti saradnja sa


porodicom, centrima za socijalni rad, drugim ustanovama i nevladinim
organizacijama koje mogu pružiti značajan doprinos u realizaciji predviđenog
tretmana postupanja. Ipak, aktivnosti se provode u manjem obimu, ne za sva
osuđena lica, ne istog intenziteta i ne sve pomenute radnje.

Saradnja sa članovima porodice osuđenih lica i raznim ustanovama uspostavlja se:


• kada se problemi identifikuju tokom boravka osuđenih lica u prijemnom
odjeljenju; socijalni radnik ili drugi stručnjaci,
• po prelasku u preodgojni kolektiv na incijativu odgajatelja,
• direktnim obraćanjem osuđena lica sa najčešće sljedećim problemima
/pitanjima/:

- uspostavljanje kontakata i /ili/stabilizacija odnosa sa članovima


porodice,
- razvod braka, viđanje djece, davanje izjava o priznavanju očinstva,
raznih saglasnosti vezanih za djecu, problematična djeca osuđenika.
Pri tome se najčešće ostvaruje saradnja sa nadležnim centrima za
socijalni rad, SOS selima, domovima za nezbrinutu djecu,
- pitanja vezana za ostvarivanja prava na penziju, regulisanje primanja
penzije u ustanovi i druga pitanja iz ovog domena zbog čega je
neophodno uspostaviti saradnju, ne samo sa porodicom nego i
relevantnim penzijskim zavodom i komisijama radi utvrđivanja datuma
pozivanja osuđenog lica, njihov odlazak u te ustanove,

141
- sa osuđenim licima, npr. ratnim vojnim invalidima radi revizija njihove
invalidnosti ili ostvarivanja određenih prava, uspostavlja se saradnja i
sa udruženjima ratnih vojnih invalida u općinama,
- često se kontaktira i ostvaruje saradnja sa centrima ili određenim
službama zbog pružanja materijalne pomoći članovima porodice,
- saradnja sa članovima porodice u dostavi dokumentacije potrebne za
uključenje osuđenika u sistem obrazovanja u ustanovi,
- pismeno ili telefonskim putem, saradnja sa matičnim uredima u
općinama radi dostave rodnih listova, uvjerenja o državljanstvu,
- u pojedinim slučajevima i sa bolnicom.

Pred istek kazne po pitanju prihvata osuđenog lica u vlastitu porodicu koja ga „ne
prihvaća“ ili smještaja za prvo vrijeme kod drugih članova porodice, sa njima se
uspostavlja saradnja, kao i sa centrima za socijalni rad. Nažalost, pomoć centara se
najčešće ogleda kroz davanje jednokratne materijalne pomoći.

Po pitanju nastavka školovanja osuđenih lica nema konkretnih primjera, kao ni


upućivanja na liječenje od ovisnosti.

4. 4. Praćenje plana tretmana

Realizacija tretmana

Svaki odgajatelj bi na temelju određenog tretmana trebao sačiniti operativni plan


realizacije tretmana za svako osuđeno lice u kojem će predvidjeti sadržaj i metode
rada, te vrijeme i učestalost određenih aktivnosti. Ipak, ovaj način rada se u praksi
pomalo izgubio. Odgajatelj svoj rad sa osuđenom osobom upisuje u lični list.
Odgajatelj pravi i mjesečni plan rada sa kolektivom za koji je zadužen.

Promjena tretmana

Promjena tretmana odvija se po istoj proceduri kao i određivanje tretmana.

Nakon 1 /jedne /godine izdržane kazne planira se II Konferencija na kojoj se vrši


evaluacija uspješnosti tretmana osuđenog lica i po potrebi se predlaže promjena
plana tretmana.

Na Konferenciji uz odgajatelja prisustvuju instruktor i zavodski policajac (stražar) koji


zajedno sačinjavanju mikro tim. Pisani zahtjev za promjenu tremana podnosi
odgajatelj i upućuje ga šefu Prijemnog odjeljenja koji zajedno sa stručnim timom vrši
njegovu promjenu.
Donesene prijedloge za eventualne promjene tretmana odgajatelj prezentuje na
reklasifikaciji (sastanku svih odgajatelja i načelnika službe), gdje se u konačnosti daje
zeleno svjetlo za podnošenje pisanog zahtjeva vođi Prijemnog odjeljenja koji zajedno
sa stručnim timom vrši promjenu tretmana.

Postupak izmjene u tretmanu isti je kao i postupak pripreme i utvrđivanja tretmana,


vrši se za svako osuđeno lice pojedinačno na prijedlog odgajatelja i stručnog tima
koji je učestvovao u izradi ranijeg tretmana. Verifikaciju izmjene tretmana odobrava
direktor ili stručno lice koje on ovlasti.

142
Odgajatelj sa osuđenim licem razgovara o promjeni tretmana i detalje razgovora
evidentira u lični list osuđenika, gdje se i inače evidentiraju svi obavljeni planirani i
neplanirani razgovori sa osuđenikom, te zapažanja o njegovom ponašanju i vladanju.

V. PRIJEDLOG PROMJENE PROCESA PRIJEMA OSUĐENOG LICA


I INDIVIDUALNOG PLANA TRETMANA

Ove preporuke služe poboljšanju načina rada, kao i usklađivanju pristupa radu u
prijemnim odjeljenjima. Procedura prijema je jednaka za sva osuđena lica i ovim
dokumentom je i standardizirana. Trajanje procedure prijema se razlikuje s obzirom
na dužinu kazne.

Specifičnosti u ovom standardiziranom postupku su navedene u pojedinačnim


dokumentima: Smjernice i programi tretmana za osuđena lica žene u zatvorima u
BiH, Smjernice i programi tretmana visokorizičnih kategorija osuđenih lica u
zatvorima u BiH, Smjernice i programi tretmana za osuđena lica počinioce krivičnih
djela seksualne prirode u zatvorima u BiH i Smjernice tretmana za osuđena lica
ovisnike o opojnim drogama u zatvorima u BiH, koje je izradila radna grupa.

• Preporuka br. 1

Priručnik
Sektor za izvršenje krivičnih sankcija treba razmotriti izradu priručnika za provođenje
prijemne procedure, odnosno boravka osuđenih lica u prijemnom odjeljenju, u cilju
standardizacije i objektivizacije postupaka sa vremenskim okvirom koji obuhvata:
ciljeve procesa prijema i prijemnog odjeljenja, proces procjene koju obavljaju pojedini
stručnjaci i instrumente koji se upotrebljavaju, procjenu zdravstvenog stanja
uključujući mentalno zdravlje, te instrumente za tu procjenu, procjenu ovisnosti,
procjenu rizika.

 Preporuka br. 2

Promjena imena
Imajući u vidu da sadašnji sistem izvršenja kazne zatvora zahtijeva drugačiji pristup
prilagođen značajnim društvenim promjenama, to zahtijeva i uvođenje novih
standarda u oblast penološke prakse u BiH. Zato se predlaže da se Prijemno
odjeljenje zove „Odjeljenje za prijem i klasifikaciju osuđenih lica“.

Stručnjaci sljedećih profila: psiholog, pedagog, socijalni radnik, pripadnik službe


osiguranja, medicinsko osoblje, a po potrebi i specijalista neuropsihijatar, bili bi
organizovani kao dobro funkcionirajući i edukovan stručni tim, koji bi dio svog radnog
vremena proveo i na drugim zadacima, s obzirom na veličinu zatvora.

Isto tako, potrebno je razmotriti postojeći sistem klasifikacije osuđenih lica, te ga


shodno tome promijeniti i prilagoditi novim metodama rada.

143
 Preporuka br. 3

Izmjene zakona
Predlaže se da se izmijene postojeći ZIKSi tako da se u poglavlju ''Prijem osuđenog
lica'' doda sljedeći tekst:

„U zaključku prijemnog perioda, sa osuđenim licem se sačinjava pisani dogovor o


tretmanu (individualni plan tretmana), koji potpišu osuđeno lice i službeno lice
zatvora“.

 Preporuka br. 4

Izmjena podzakonskih akata


Predlaže se da se podzakonski akti, kao i pravilnici i uputstva koja donose direktori
zatvora usklade sa zakonskim propisima, kako po pitanju sadržaja tako i
terminologije. Isto tako je potrebno opredijeliti/odrediti u tim dokumentima šta je
osuđenikovo pravo, a šta pogodnost.

 Preporuka br. 5

Stalna dopuna početnih nalaza


Veoma je važna činjenica da je prijemna procedura dinamičan proces i da se tokom
izdržavanja kazne početni nalazi dopunjuju. Pored toga je veoma značajno ocijeniti:
- motivaciju osuđenog lica za rješavanje njegovih problema vezanih za
počinjavanje krivičnih djela (uključenje u motivacijsku grupu),
- druge barijere koje ga sprečavaju da prihvati odluke vezane za tretman koje
se odnose na njega i sudjeluje (psihijatrijski ili organski poremećaji, ovisnost o
drogama ili alkoholu, nerazumijevanje jezika, invaliditet)
- prioritete u tretmanu, odnosno u koji će se program najprije uključiti, što zavisi
od nalaza stručnjaka.

 Preporuka br. 6

Uskladiti rad sličnih stručnih profila


Stručnjaci u Prijemnom odjeljenju trebaju razmotriti kako da se što bolje pripreme za
rad sa novopridošlim osuđenim licem, definirati svrhu susreta i izraditi plan, te
pripremiti prostor i eventualna pomagala. S tim u skladu, trebalo bi uskladiti rad
sličnih stručnih profila u prijemnom odjeljenju u svim zatvorima u BiH, što bi se
postiglo kroz izradu priručnika.

Psiholog
Psiholozi bi se trebali opredijeliti za neku bateriju testova koje bi koristili u procesu
opservacije, a u zavisnosti od potrebe i druge vrste testova. Tokom opservacije bi
koristili i unaprijed sačinjenu listu pitanja na osnovu koje bi se radio završni
psihološki izvještaj.

Socijalni radnik
Socijalni radnik u procesu opservacije ličnosti osuđenog lica sa socijalnog aspekta
dolazi do podataka koji mogu pomoći u određivanju etioloških faktora prestupništva
vezanih za njegovu primarnu i širu socijalnu sredinu.

144
U okviru socijalne anamneze prikupljaju se:
- opšti podaci o osuđenom licu,
- porodična anamneza (struktura porodice, zanimanje, obrazovanost,
zaposlenost članova porodice, porodični odnosi - atmosfera, interpersonalni
odnosi (odnos između roditelja, roditelja i djece- osuđenog), stambene i
materijalne prilike, inkriminisanost i socijalno patološke pojave u porodici,
- lična anamneza osuđenog lica (odrastanje: porodična klima, uslovi u kojima je
odrastao), školovanje, zaposlenje, provođenje slobodnog vremena - aktivnosti
i interesi, zasnivanje porodice, poroci, konzumiranje alkohola, narkotika,
liječenje,
- društvena prilagođenost osuđenog lica, manifestacije njegovog ponašanja,
odnosno kriminalni razvoj.

Na kraju se predlažu mjere tretmana za osuđeno lice sa socijalnog aspekta.

 Preporuka br. 7

Učešće medicinskog osoblja


Zavodski ljekar, odnosno medicinski tehničar trebali bi biti članovi prijemnog tima i
sudjelovati na kolegijumima ili konferencijama, te shodno tome dopuniti zakonska,
rješenja.

 Preporuka br. 8

Obrazac za procjenu rizika i potreba kojeg su zajedno izradili međunarodni i


domaći stručnjaci u sklopu jednog od prethodnih projekata Vijeća Evrope trebao bi
biti obavezno sastavni dio prijemne procedure, i to u obliku kako je izrađen i sastavni
je dio ovog dokumenta. Upotrebljava se uz priručnik koji je takođe izrađen u istom
projektu VE.

 Preporuka br. 9

Kolegijum – stručna konferencija – prva faza


Na konferenciji trebali bi biti prisutni: vaspitač, socijalni radnik, psiholog, ljekar ili
medicinski tehničar i vođa prijemnog odjeljenja, direktor ustanove ili lica koja on
ovlasti - u praksi je to pomoćnik direktora za preodgoj - tretman, pomoćnik direktora
za bezbijednost, po potrebi referent za zapošljavanje i instruktori. Na ovakvom
sastanku bi se predstavili izvještaji i saznanja o osuđenom licu, kao i prijedlozi
postupanja, a sve bi bilo predmet diskusije.

Druga faza
U drugoj fazi trebalo bi prisustvovati i osuđeno lice, izložili bi mu se elementi
tretmana, oni bi se i produskutirali sa njim i konačno bi se unijele i eventualne
dopune i promjene.

145
 Preporuka br. 10

Organizacija aktivnosti u Prijemnom odjeljenju


Kako su osuđena lica više - manje zatvorena u Prijemnom odjeljenju, preporučuje se
da se organiziraju aktivnosti u Prijemnom odeljenju, kao npr. sportske, kulturno-
prosvjetne, grupne aktivnosti upoznavanja propisa i diskusija o njima i sl.

 Preporuka br. 11

Ažuriranje individualnog plana tretmana


Individualni plan tretmana trebao bi biti konkretan dokument i odražavati stvarne
potrebe osuđenog lica koje će biti obrađivane tokom izdržavanja kazne. Isto tako se
plan mijenja sa obzirom na promjene okolnosti.

 Preporuka br. 12

Promjena režima
Realizacija individualnog plana tretmana trebala bi poslužiti kao osnova za
premještaj ili preraspoređivanje kako u strožiji režim, tako i u otvoreniji režim
izdržavanja kazne zatvora (reklasifikacija).

 Preporuka br. 13

Učešće osuđenog lica u izradu individualnog plana tretmana


Za uspjeh tretmana je veoma važno da u njemu aktivno učestvuje osuđeno lice, kako
kod pripreme njegovog plana tretmana, tako i kod njegovih promjena. A to znači da
se plan priprema zajedno sa osuđenim licem jer će se kroz taj proces steći i njegova
suglasnost i razumijevanje šta se od njega očekuje (pojasniti plan, raspraviti plan,
utvrditi da li razumije plan).

U slučaju da se osuđeno lice ne slaže sa planom ili nekim njegovim elementima ili ga
odbije potpisati, treba nastaviti sa radom na sljedećem relevantnom zadatku iz plana.

 Preporuka br. 14

Promjena sadržaja individualnog plana tretmana


Predlaže se promjena sadržaja individualnog plana tretmana, tako da bi plan u
konačnici obuhvatao sljedeće:
1. klasifikacijsku grupu i vaspitni kolektiv,
2. vaspitača,
3. rad i zaposlenje,
4. opšte i stručno obrazovanje,
5. slobodne aktivnosti,
6. medicinski tretman,
7. psihološki profil,
8. stepen rizika i potreba,
9. uključenje u programe tretmana,
10. porodične veze i veze sa vanjskim svijetom,
11. postpenalni tretman (zaposlenje, smještaj, zdravstvo, financije, odnos
prema žrtvi).

146
 Preporuka br. 15

Planiranje vremenskog okvira individualnog plana tretmana


Prilikom sačinjavanja vremenskog okvira za planiranje programa tretmana treba
postaviti prioritete, te uzeti u obzir dužinu programa i dužinu kazne.

 Preporuka br. 16

Potpisivanje individualnog plana tretmana


Osuđeno lice bi trebalo na kraju i potpisati individualni plan tretmana, kao i
odgovorno službeno lice jer se time istovremeno daje značaj tom dokumentu i
zadacima kojih se obje strane moraju pridržavati.

 Preporuka br. 17

Upoznavanje ostalog osoblja sa individualnim planom tretmana


Osoblje odjeljenja u koje dolazi osuđeno lice trebalo bi biti upoznato sa glavnim
smjernicama individualnog plana tretmana, kao i drugo osoblje (služba osiguranja,
radni instruktori, zdravstveno osoblje), a to je zadatak osuđenikovog vaspitača.

 Preporuka br. 18

Raspoloživost određenog profila stručnjaka i odgovarajući programi


Da bi se plan tretmana efikasno realizirao, na raspolaganju bi trebali biti odgovarujući
programi, kao i odgovarajući profili stručnjaka.

 Preporuka br. 19

Elektronska pohrana podataka


Trebala bi se uvesti kompjuterizovana baza podataka o osuđenim licima, što bi
olakšalo rad i službi tretmana i ostalim službama.

 Preporuka br. 20

Obuka osoblja
Osoblje bi trebalo biti obučeno za obavljanje aktivnosti u prijemnom procesu, što bi
trebalo osigurati kroz redovnu edukaciju osoblja. Pored toga, trebalo bi pratiti i novine
na tom području te se povezivati sa relevantnim institucijama u zajednici.

147
VI. REZIME

Većina osuđenih lica vraća se u društvenu zajednicu poslije izdržane kazne. Zbog
toga je jako značajno da se unutar zatvorskog sistema obezbijede aktivnosti i
programi putem kojih će osuđena lica naučiti da savladavaju svakodnevne
poteškoće.

Zato su u individualnom planu tretmana navedeni programi i aktivnosti koji će pomoći


kod njihove rehabilitacije i promjene životnog stila, a sve za njihovu dobrobit.

U stvari, priprema za otpust počinje odmah po prijemu u zatvor i plan izdržavanja


kazne je neka vrsta „putovanja“ kroz zatvorski sistem koje se sastoji od sljedećeg:
procjene, planiranja, implementacije plana, provjeravanja plana i evaluacije, a
zavodsko osoblje pruža usmjerenje i potporu.

148
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

Prilog 1

OBRAZAC ZA PROCJENU RIZIKA I POTREBA

149
150
Obrazac za procjenu rizika i potreba

Lični podaci osuđene osobe:


Matični broj: Prezime: Ime:

Procjenu izvršio:

Datum procjene (d/m/g):

Prvi dio: Rizik koji predstavlja kriminalna historija (odgovoriti na sva pitanja)
Da Ne Nepoznato
Činio krivična djela kao maloljetnik? ○ ○ ○
Ranije presude (u punoljetnom dobu)? Koliko _ ○ ○ ○
Krivična djela sa obilježjima nasilja? Koliko _ ○ ○ ○
Ranije izdržane kazne zatvora? Koliko _ ○ ○ ○
Manje od godina dana prošla od prošlog
puštanja na slobodu? ○ ○ ○
Bjekstvo/nezakonit boravak na slobodi? Koliko _ ○ ○ ○
Samica zbog disciplinskih prekršaja? Koliko _ ○ ○ ○
Povezanost sa kriminalnom grupom? ○ ○ ○
Ukupno
Nivo rizika (općenito)
Kategorija Nizak Srednji Visok
○ ○ ○

Zapažanja/komentari:

151
Drugi dio : Kriminogene potrebe (odgovoriti na sva pitanja)
Da Ne Nepoznato Potencijal/prednosti?
Obrazovanje:
Bez završene osnovne škole? ○ ○ ○
Bez završene srednje škole? ○ ○ ○
Zaposlenje:
Nezaposlen u trenutku izvršenja ○ ○ ○
krivičnog djela?
Nedostaju mu radne sposobnosti ○ ○ ○
i vještine?
Porodični historijat:
Slaba privrženost porodici? ○ ○ ○
Članovi porodice kriminalno ○ ○ ○
aktivni?
Kontakti sa društvom:
Povezan sa kriminalnim ○ ○ ○
grupama?
Ima prijatelje kriminalce? ○ ○ ○
Zloupotreba supstanci:
Zloupotrebljava alkohol? ○ ○ ○
Koristi droge? ○ ○ ○
Život u zajednici:
Nema stalni stambeni smještaj ili ○ ○ ○
često mijenja mjesto boravka?
Neredovan izvor prihoda? ○ ○ ○
Kognitivno ponašanje:
Niske sposobnosti za ○ ○ ○
rješavanje problema?
Ima probleme sa ○ ○ ○
samokontrolom?
Kriminalni stav:
Negativan stav prema zakonskim ○ ○ ○
normama?
Poriče krivično djelo ili mu daje ○ ○ ○
manji značaj?
Vrijednosna orijentacija:
Ne poštuje ličnost ili tuđu
imovinu? ○ ○ ○
Podržava nasilje? ○ ○ ○
Ukupno
Nivo potreba (općenito)
Kategorija Nizak Srednji Visok
○ ○ ○

152
Treći dio: Posebne potrebe i rezime
Posebne
potrebe:
Fizičko zdravlje: Mentalno Sigurnost: Suicidalnost: Sklonost ka Ostalo:
zdravlje: samopovređivanju:
○ ○ ○ ○ ○ ○

Prioritetne
potrebe:

1.

2.

3.

Ukupni rizik i potrebe:


Potrebe
Rizik

Nizak ○ ○ ○
Srednji ○ ○ ○
Visok ○ ○ ○

Nivo Nizak Srednji Visok


motivacije:
○ ○ ○
Zapažanja/komentari:

153
154
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA


LICA ŽENE U ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
(2)

Sarajevo, april 2010

155
156
SADRŽAJ
Stranica
I. UVOD 159

II. TRETMAN ŽENA U ZATVORIMA U EVROPSKIM ZEMLJAMA 159

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 160

IV. TRENUTNE OKOLNOSTI POD KOJIMA ŽENE IZDRŽAVAJU 161


KAZNU ZATVORA U BIH
4.1. Zakonski osnov 161
4.2. Institucije u kojima žene izdržavaju kaznu 161
4.3. Neke karakteristike ženske u odnosu na mušku osuđeničku
populaciju 162
4.4. Izdržavanje kazne 163

V. PRIJEDLOG TRETMANA ZA ŽENE OSUĐENE NA KAZNU


ZATVORA U BIH 166
5.1. Prijem u zatvor i plan tretmana 166
5.2. Zdravstvena zaštita 167
5.2.1. Prevencija začeća, kontraceptivna sredstva 167
5.2.2. HIV, hepatitis i prevencija 167
5.2.3. Samoubistva i prevencija samoubistava 168
5.2.4. Lična higijena i čistoća prostorija 169
5.2.5. Mentalno zdravlje 169
5.2.6. Ginekološko zdravlje 170
5.2.7. Anoreksija i bulimija 170
5.3. Lična i opšta sigurnost žena 171
5.4. Smještaj 172
5.5. Trudnice i žene sa djecom 172
5.5.1. Period trudnoće, materinstva i odgoj djece 172
5.5.2. Majke i djeca u zatvoru 173
5.6. Tretman žena 174
5.6.1. Rad i stručno usavršavanje 174
5.6.2. Obrazovanje 175
5.6.3. Posebni programi 176
- Psihoterapijski rad 176
- Tretman zlostavljanih žena 176
- Tretman ovisnica o opojnim drogama 179
5.6.4. Aktivnosti u slobodno vrijeme 179
5.7. Kontakt sa spoljnim svijetom 181
5.7.1. Održavanje veze sa porodicom 181
5.7.2. Priprema za otpust i postpenalna pomoć 181
5.8. Posebne kategorije 182
5.9. Osposobljavanje osoblja 183
5.10. Upravljanje ženskim zatvorima 184
5.11. Statistika 185

VI. REZIME 185

157
158
I. UVOD

Žene predstavljaju posebno ranjivu kategoriju i teži se pristupu koji uzima u obzir
komponente ravnopravnosti polova kod upravljanja zatvorima, uzimajući u obzir
njihove specijalne potrebe kao žena u zatvoru.

Razlozi koji žene čine ranjivom kategorijom su brojni, što određuje i njihove
specifične potrebe. Žene su često:
- žrtve nasilja u porodici, te seksualnog zlostavljanja i silovanja i zbog toga
imaju posebne mentalne poteškoće,
- uključene u prostituciju,
- ovisnice od droga i alkohola, i
- nosioci brige i odgovornosti za porodicu i odgajanje djece.

II. TRETMAN ŽENA U ZATVORIMA U EVROPSKIM ZEMLJAMA

Posljednjih godina žene u zatvoru, kao ranjiva kategorija, izazivaju veliko


interesovanje kako praktičara, kreatora politike, tako i istraživača i drugih agencija i
institucija. Njihovo interesovanje se odnosi na područje tretmana i posebno
osmišljenih programa, ali i na pristup koji se zasniva na ravnopravnosti polova u
upravljanju zatvorima, uzimajući u obzir specifičnosti žena osuđenih lica i njihove
potrebe u zatvorima.

Poznato je da posljednjih godina raste broj žena u zatvorima u Evropi i svijetu, ali
uprkos tome, one su još uvijek manjinska grupacija među zatvorskom populacijom.
Istraživanja pokazuju da se broj žena kreće od 3 do 10 % među zatvorskom
populacijom. Zbog njihovog manjeg broja, postoji i manje institucija za žene i kao
posljedica toga, žene mogu biti smještene u zatvore koji su daleko od njihovih
domova. To može imati ozbiljan uticaj na mogućnosti posjeta kroz koje se održavaju
porodične veze, a pogotovo kod onih žena koje su prije izdržavanja kazne bile
stubovi porodice. Isto tako, mali broj žena u zatvorima je uzrok zašto dolazi do
nenamjerne diskriminacije u pogledu mogućnosti rada i zapošljavanja, stručnog
obrazovanja i školovanja.

Postoje tri vrste institucija u kojima žene izdržavaju kaznu:


• Isključivo ženski zatvori
• Zajednički zatvori za žene i muškarce
• Muški zatvori sa krilima (odjeljenjima) za žene.

Zna se da su zatvori bili dizajnirani imajući u vidu muškarce kao zatvorsku populaciju,
te zato zatvorski režimi i zatvorski programi tretmana i obrazovanja ne odgovaraju
posebnim potrebama žena.

Uloga osoblja u radu sa ženskim osuđenim licima je jako važna, zato treba biti
dovoljno zaposlenog ženskog osoblja, a osoblje mora dobiti i odgovarajuću obuku
koja uključuje i pitanja polne pripadnosti.

Sve to zahtijeva integrisan pristup koji se više fokusira na žene, a što također
podrazumijeva različite službe i politike rada za muškarce i žene. Mnoge zemlje su

159
već promijenile svoje strategije za upravljanje ženama u zatvoru i sačinjavaju
posebne programe za žene.

Posebna pažnja se posvećuje upotrebi alternativnih sankcija.

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI

Evropska zatvorska pravila34 imaju posebno poglavlje o ženama (pravilo br. 34), kao i
o dojenčadi (pravilo br. 36).

Isto tako, CPT35 u svojim izvještajima polaže posebnu pažnju ženama u zatvorima i
njegove preporuke možemo sažeti u sljedećem:

1. Mješovito osoblje treba poticati jer to može biti korisno i u pogledu zatvorskog
etosa, i u izgradnji osjećaja normalnosti u zatvoru.To pomaže i u sprečavanju
zlostavljanja i omogućava odgovarajući rasprored osoblja kad se rade polno
osjetljivi zadaci kao što su fizički pretresi.
2. Dužnost države da osuđena lica zaštiti od zlostavljanja lakše će se ostvarivati
ako se ženska osuđena lica drže u smještaju koji je fizički odvojen od
muškaraca osuđenih lica u istoj ustanovi (mada CPT pozdravlja i aranžmane
u kojima parovi lišeni slobode mogu biti smješteni zajedno ili se omogućava
određeni stepen mješovitog druženja u zatvorima, pod uslovom da se
osuđena lica pažljivo odabiru, adekvatno nadziru i da su saglasni da
učestvuju).
3. Ženska osuđena lica bi trebala imati pristup smislenim aktivnostima jednako
kao i muškarci. Umjesto da im se nude aktivnosti koje se smatraju
«prikladnim», kao što su šivenje i ručni rad, treba im ponuditi aktivnosti koje
su zaista stručne prirode.
4. Mora se adekvatno odgovoriti na specifične zdravstvene i higijenske potrebe
žena. Mora postojati jednostavan pristup sanitarnim čvorovima i moraju se
osigurati neophodni higijenski artikli (i njihovo sigurno odlaganje).
Ekvivalentnost zdravstvene zaštite podrazumijeva pristup zdravstvenom
osoblju sa posebnom obukom iz zdravlja žena. Ovaj princip traži i dostupnost
preventivne zdravstvene njege posebno bitne za žene (kontrolni pregledi za
rak dojke i rak grlića materice) i pristup lijekovima (kao što su kontraceptivne
pilule, koje se često propisuju iz razloga ublažavanja bolnih menstruacija) koji
bi se inače propisivali u zajednici.
5. Poštivanje prava žena na fizički integritet.

Specifična pitanja koja se tiču ženskih osuđenih lica koje su trudne ili majke s malom
djecom „generalno je prihvaćen ( i poštovan) princip da se djeca ne bi trebala rađati
u zatvoru“. Po mišljenju CPT-a, osnovni princip u svim slučajevima mora biti dobrobit
djeteta. To posebno implicira da sva njega prije i poslije poroda u zatvoru mora biti
ista kao i u zajednici.

34
Preporuka REC (2006)2
35
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i nečovječnog ili
ponižavajučeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (2020)1 – Rev. 2006

160
IV. TRENUTNE OKOLNOSTI POD KOJIMA ŽENE IZDRŽAVAJU
KAZNU ZATVORA U BOSNI I HERCEGOVINI

4.1. Zakonske osnove

Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera –


Prečiščeni tekst36 (u daljnjem tekstu ZIKS BiH) Zakonom o izvršenju krivičnih
sankcija u FBIH37 (u daljnjem tekstu ZIKS FBiH) , Zakon o izvršenju krivičnih sankcija
RS38 (u daljnjem tekstu ZIKS RS) uređuju izvršenje krivičnih sankcija ali nijedan od
pomenutih zakona ne predviđa posebna poglavlja niti cjeline koje se odnose na
izvršenje kazni za osobe ženskog pola.

Primijetno je da se uglavnom opšte zakonske odredbe koje se odnose na osobe


muškog pola, odnose i na žene. U pojedinim članovima ovih zakona se samo po
pojedinim stvarima izdvaja kategorija žena (npr. sva tri zakona daju mogućnost
odlaganja kazne zatvora trudnicama i majkama do određene dobi-starosti djeteta),
zatim u okviru zakonskih normi o smještaju ZIKS BiH u čl. 19/2 određuje postojanje
porodiljskog odjela i prostorija za djecu i ZIKS RS čl. 63/1 određuje da se porodilje i
majke koje njeguju djecu smiještaju odvojeno od ostalih osuđenica, zatim ZIKS RS-
nacrt čl. 87 i ZIKS FBiH-čl. 48, u kontekstu zdravstvene zaštite regulišu pojedina
pitanja o zadržavanju djeteta tokom izdržavanja kazne. Po ovom pitanju ZIKS RS –
predviđa zadržavanje djeteta do navršene jedne godine života, poslije čega se dijete
u sporazumu sa majkom predaje porodici ili organu socijalnog staranja, dok ZIKS
FBiH određuje da dijete uz majku na njen zahtjev može ostati do navršene tri godine
života. ZIKS RS u čl. 64/1 definiše pojedina pitanja žena na način da „posebna
pažnja posvećuje se potrebama žena, u smislu njihovih fizičkih, stručnih, socijalnih i
psiholoških potreba prilikom donošenja odluka koje se tiču bilo kojeg aspekta
njihovog boravka u Ustanovi“.

 Preporuka br. 1

Dopuna zakona u skladu sa EZP


Preporučuje se da se zakoni dopune u skladu sa pravilom 36 EZP koji se odnosi na
dojenčad u zatvoru i njihov smještaj.

4.2. Institucije u kojima žene izdržavaju kaznu

U BiH ne postoje specijalizovani zatvori za žene, tako da one bez obzira na krivično
djelo, dužinu kazne, starosnu dob, i sl., zatvorske kazne izdržavaju u posebnim
odjeljenjima KPZ.

Odjeljenja za žene su fizički odvojena od prostora gdje borave muška osuđena lica.
Nadzor nad ovim odjeljenjima vrše isključivo žene stražari, a u okviru prevaspitnog
rada sa njima radi vaspitna služba. Danas u BiH egzistiraju dva zatvora u kojima se
izvršavaju kazne za osobe ženskog pola. U RS KPZ Istočno Sarajevo, a u FBiH
takav zatvor se nalazi u KPZ Tuzla.

36
Službeni glasnik BIH broj 12/10
37
Službene novine F BiH 44/98, 42/99 i 12/09
38
Službeni glasnik RS broj 12/10

161
Većina žena u KPZ Istočno Sarajevo i Tuzla ima dosta veliki stepen slobode u
smislu njihovog rada i kretanja, s obzirom da uglavnom rade u kapacitetima, odnosno
radnim jedinicama kao što su restorani, kuhinje, vešeraji, magacini i sl, a nalaze se
sa instruktorima bez nadzora straže. Povremene obilaske za vrijeme njihovog rada
vrše vaspitači. U KPZ Istočno Sarajevo dosta radnih kapaciteta se nalazi van
zatvorskog kruga (restoran Kula, magacinski prostori) i u njima rade žene bez
nadzora straže. Međutim po povratku sa rada žene dolaze u prostorije za boravak
koje su pod nadzorom žena stražara.

U smislu njihovog boravka na samom odjeljenju u ustanovi ne postoje fizički


odvojena odjeljenja, ali postoje vaspitne grupe. Sve žene bez obzira na opasnost
borave zajedno osim u situacijama kada postoje posebni razlozi da se ne smiještaju
u iste sobe ili da se ne raspoređuju na ista radna mjesta što procjenjuje vaspitna
služba.

Moglo bi se zaključiti da žene koje rade u radnim jedinicama bez nadzora straže,
naročito one koje rade van zatvorskog kruga, imaju režim koji asocira na otvorena
odjeljenja sve dok se ne završi njihovo radno vrijeme. Po završetku radnog vremena
one dolaze u prostorije za boravak pod nadzor straže, što asocira na poluotvorena
odjeljenja jer se i druge aktivnosti kao što su sportske, dnevni obroci i sl. sprovode
pod nadzorom straže.

Npr., prema ZIKS-u RS u ustanovama otvorenog tipa organizacija života i rada


osuđenih lica je zasnovana na njihovoj ličnoj samodisciplini i ličnoj odgovornosti
podsticanoj i kontrolisanoj od strane vaspitača, dok ustanove poluotvorenog tipa
imaju materijalno obezbjeđenje, a zatvorska straža obezbjeđuje održavanje reda i
kontrolu kretanja osuđenih lica.

One žene koje prema procjenama predstavljaju problem ili opasnost, raspoređuju se
na poslove u krugu ustanove i nalaze se pod nadzorom žena stražara. Njihove
aktivnosti (sportske, vjerske, radne, šetnje na svježem vazduhu i sl.) se također
sprovode pod nadzorom stražara. Prema ovoj kategoriji se sprovodi intenzivniji
vaspitni rad.

Veoma je malo istraživanja koja su se bavila proučavanjem ženske osuđeničke


populacije u BiH.

4.3. Neke karakteristike ženske u odnosu na mušku osuđeničku populaciju

Broj žena koje izdržavaju kaznu je značajno manji u odnosu na broj muškaraca.
Žene vrše manje krivičnih djela nego muškarci, izvjestan broj žena u zatvoru su
ovisne o psihoaktivnim supstancama, žene su najčešće udaljene od kuće i svojih
porodica zbog malog broja zatvora za žene u BiH, ženska osuđenička populacija je
sklonija mentalnim i fiziološkim poremećajima u zatvoru (astma, epilepsija, visok
krvni pritisak, anksioznost, depresija) jer je izuzetan nivo patnje, žene su pretežno po
prvi put u zatvoru i rjeđe su povratnici, ženska populacija ima posebne potrebe iz
polja zdravstvene zaštite.

Kod žena se posebno javljaju i promjene u ličnosti i ponašanju poput nezadovoljstva


sobom, neodlučnosti, depresivnosti, beznadežnosti, gubitka volje za životom,

162
promjene vlastite slike o sebi. Ovo je dodatno zakomplikovano i specifičnim
emocionalnim statusom (npr. zbog majčinstva, izražene stigmatizacije), te socijalnim
i zdravstvenim faktorima. Velika vjerovatnoća da će imati problema u pružanju brige
svojoj djeci, porodicama i ostalim. Stigmatizacija nakon otpusta iz zatvora
(postupanje sa nekim tako da se ta osoba osjeća jako lošom ili nevažnom),
viktimizacija, ili napuštanje od strane njihovih porodica.

4.4. Izdržavanje kazne

4.4.1. Prijem

Prijemna procedura je predviđena zakonom i ona je ista kao i za muška osuđena


lica.

4.4.2. Smještaj

Kako žene čine mali broj osuđeničke populacije, njihovom smještaju se ne posvećuje
dovoljna pažnja. Naime, za smještaj se koriste prostorije koje su arhitektonski
projektovane na isti način kao i prostorije za muške osobe, što nije u skladu sa
potrebama i specifičnostima pomenute populacije. Također, činjenica da mali broj
lokaliteta na kojima se u BiH nalaze zatvori za žene, uslovljava fizičku udaljenost od
članova porodice i šireg socijalnog okruženja kome pripadaju.

Zakonski i podzakonski propisi obrađuju temu smještaja osuđenih osoba. ZIKS BiH u
čl. 19/2 koji se odnosi na zdravstvenu službu određuje da „U odjeljenju za lica
ženskog pola postoji i porodiljski odjel i prikladne prostorije za djecu...“, dok ZIKS RS
u čl. 63/1 određuje da „porodilje i majke koje njeguju djecu, u toku izdržavanja kazne
smještaju se odvojeno od ostalih osuđenica“. Pored opšte norme da se žene
smiještaju odvojeno od muških osuđenih osoba i maloljetne osobe od punoljetnih
osuđenih osoba, ne postoje druga normativna određenja u zakonima.

Zakoni ostavljaju dosta mogućnosti da žene mogu da odgode izdržavanje kazni dok
dijete navrši jednu, odnosno tri godine života i na ovaj način se smanjuje mogućnost
da majke i djeca borave u zatvorima. Također postoje i drugi instituti kao što je prekid
kazne, pomilovanje i uslovni otpust koji idu u ovom pravcu. ZIKS BiH (čl. 144 u vezi
sa čl. 118) i FBiH (čl. 57 u vezi sa čl. 27) prekid kazne određuju pod istim uslovima
kao i odlaganje kazne koje se odnosi na žene, gdje se prekid dozvoljava „ako je
osuđeno lice žena koja doji dijete mlađe od godinu dana ili koja je trudna“. Prekid
kazne koji se odnosi na žene u Zakonu RS je regulisan čl. 110/1, tačka d, koji kaže
da se prekid može odobriti „ako ustanova ne raspolaže odgovarajućim prostorijama
za boravak osuđenica za vrijeme trudnoće, porođaja i materinstva – najviše do
navršene jedne godine života djeteta“. U sva tri predmetna zakona, prekid može da
traje najviše do navršene jedne godine života djeteta.

U praksi su dosta rijetki slučajevi da se sa ženema koje izdržavaju kazne nalaze


njihova djeca, jer nema posebnih odjeljenja za majke i djecu.

163
4.4.3. Zdravstvena zaštita

Za sva osuđena lica propisana su pravila o zdravstvenoj zaštiti koja važe i za osobe
ženskog pola. Specifičnost je u tome što žene imaju dodatne potrebe za određenim
ljekarskim pregledima (ginekolog), ali i zdravstvenom zaštitom njihove djece koja se
mogu naći sa majkama za vrijeme izdržavanja kazne (pedijatar).

ZIKS RS, (u čl.87) i FBiH ( čl. 48) u kontekstu zdravstvene zaštite dodatno regulišu
pojedina pitanja o zadržavanju djeteta od strane majke koja izdržava kaznu zatvora.
Mogućnost majki po ovom pitanju nije ista.

U praksi medicinske službe se susreću sa povećanim potrebama žena za liječničkim


tretmanom koji se odnosi na njihovo mentalno zdravlje.

Što se tiče prakse liječenja zatvorenika koji su ovisnici o psiho aktivnim


supstancama, u kaznenopopravnim ustanovama uglavnom postoje dvije varijante
rješavanja tog problema. Žene koje dođu na izdržavanje kazne u periodu
apstinencijalne krize obično se šalju u Kliničke centre, odnosno bolnice kako bi sa
njima radili ljekari usmjereni na tu problematiku. One koje nemaju krizu liječe se
simptomatskom terapijom, i to u slučajevima pojave blažih somatskih simptoma.

4.4.4. Ishrana

Osuđena lica moraju imati dnevno tri obroka hrane prema propisanoj tablici o ishrani
osuđenih lica. Prilikom utvrđivanja jelovnika, potrebno je voditi računa o vjerskim,
dijetalnim i kulturnim zahtjevima osuđenih lica. ZIKS RS u članu 67/3 predviđa da
trudnice i porodilje dobijaju hranu po vrsti i količini koju određuje ljekar ili drugo
stručno lice. Zakon FBiH pak ne definiše to pitanje.

4.4.5. Obrazovanje, profesionalno osposobljavanje i školovanje

Zakoni u BiH predviđaju mogućnost školovanja i stručnog obrazovanja za osuđena


lica za koje je to „korisno i potrebno“. Službe za prevaspitanje bi u okviru programa
postupanja trebale dati svoje mišljenje o toj korisnosti i potrebi za svako pojedino lice.

Međutim, činjenica je da trenutno veoma mali broj žena u BiH pohađa školu nekog
obrazovnog nivoa. U KPZ Tuzla trenutno ima takvih primjera, dok u KPZ Istočno
Sarajevo trenutno ni jedna žena ne pohađa neki školski niti obrazovni program.

4.4.6. Tretman

U zavisnosti od ličnosti osuđenog lica, vrste krivičnog djela, dužine kazne i sl.,
određuju se tretmanski postupci, a oni uključuju:

- rad osuđenih lica,


- vaspitni rad,
- obrazovanje, i
- kulturno–prosvjetne i sportske aktivnosti.

164
4.4.6.1. Rad osuđenih lica

Izbor za zapošljavanje žena na izdržavanju kazne je dosta skroman, pa tako žene


najčešće rade u vešeraju, kuhinji, restoranu i na održavanju čistoće. Međutim, treba
imati u vidu činjenicu da im takav rad ne može mnogo pomoći da dođu do posla
nakon izdržavanja kazne.

Rukovodstva ustanova se susreću sa problemom iznalaženja drugih vrsta poslova uz


pomoć kojih bi se žene obučavale za ona radna mjesta koja su tražena na tržištu
rada. Tako da zatvorski rad više pomaže ženama da se adaptiraju na život i rad u
zatvoru, korisno iskoriste vrijeme ili steknu radne navike, nego što im pruža šanse za
sticanje kvalifikacija koje će im biti korisne nakon odsluženja kazne.

4.4.6.2. Vaspitni rad

Cjelokupan život i rad žena u ustanovama organizovan je tako da sve službe direktno
ili indirektno ostvaruju osnovne ciljeve i zadatke koji se odnose na njihovo
prevaspitanje, resocijalizaciju i osposobljavanje. Glavni nosilac ovih aktivnosti je
prevaspitna služba.

Vaspitni rad odvija se kroz tri osnovna oblika rada i to individualni, grupni i
kolektivni. U praksi ne postoje posebni programi za žene.

4.4.6.3. Aktivnosti u slobodnom vremenu

Slobodno vrijeme je prostor u dnevnom rasporedu pojedinca koji mu omogućava da


se posveti aktivnostima koje ga odmaraju, opuštaju i čine mu zadovoljstvo. To je
vrijeme aktivnog odmora, pozitivnog razvoja i stvaralačkog potvrđivanja ličnosti.

Sada je u praksi uglavnom omogućeno ženama da se bave nekim sportskim


aktivnostima (uglavnom odbojka u toplijim godišnjim dobima), zatim biblioterapijom,
gledanje TV programa i mogućnošću zadovoljavanja vjerskih potreba.

I pored nastojanja da se slobodno vrijeme osmisli i ispuni programskim sadržajima


postoje i problemi u organizovanju rada sekcija i organizovanju kulturnih aktivnosti.
Obzirom da je broj žena mali, teško je okupiti grupu koja ima ista ili slična
interesovanja i sposobnosti, te organizovati sekciju koja bi kontinuirano egzistirala.
Osim toga, nerijetko dolaze žene na izdržavanje kazne čija je dužina svega nekoliko
mjeseci, tako da kada se i započne rad neke sekcije, njihovim odlaskom taj rad se
ugasi.

4.4.6.4 Priprema za otpust

Otpust sa izdržavanja kazne se vrši na osnovu propisanih zakonskih normi koje su u


zakonima na nivou BiH dosta ujednačene, a čija je suština u tome da se postave
pravila o vremenu i načinu otpusta, razduživanju stvari, te vraćanja ličnih stvari.
Također svi zakoni tretiraju normama i pomoć po otpustu u smislu plaćanja troškova
prevoza, pribavljanje odjeće i obuće ako je to potrebno osuđenoj osobi, zatim slučaj
eventualne bolesti prilikom otpusta i postupak u vezi s tim i sl. U pripremi za otpust
obavještavaju se centri za socijalni rad o potrebi da oni preduzmu mjere iz svoje

165
nadležnosti i po potrebi obezbijede osnovne uslove za prihvat u mjestu boravka lica
koje se otpušta. Posebni programi pripreme na otpust ne postoje.

4.4.7. Kontakt sa vanjskim svijetom

Žene kao i muška osuđenička populacija imaju iste zakonske mogućnosti kontakta
sa vanjskim svijetom. U smislu posjeta žene mogu posjećivati članovi njihovih
porodica, kao i druga lica u skladu sa zakonima i pravilnicima o kućnom redu.
Diplomatski i konzularni predstavnici u skladu sa međunarodnim pravom i ugovorima
mogu posjećivati strane državljanke. ZIKS BiH predviđa mogućnost posjeta i licima
bez državljanstva i izbjeglicama od strane međunarodnih organizacija koje štite
interese lica bez državljanstva.

Važeći propisi uređuju slobodne posjete na koje imaju pravo žene sa svojim
muževima. Prostorije za slobodne posjete postoje u KPZ Istočno Sarajevo i Tuzla. U
praksi je primijetno da žene manje koriste ovu mogućnost u odnosu na mušku
osuđeničku populaciju.
Posjete djece se odvijaju u prostorijama koje nisu namjenske za takvu vrstu posjeta,
pa se eventualno koriste neke improvizovane prostorije. Poteškoće su uglavnom
prisutne zbog pomanjkanja slobodnog prostora u kome bi se mogli organizovati ovi
sadržaji.

Putem novina, radio i televizijskog prijemnika i sl., žene su svakodnevno informisane


o dešavanjima u vanjskom svijetu.
U tekstu o slobodnim aktivnostima je predloženo organizovanje posjeta raznim
ustanovama i manifestacijama u gradu.

V. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA ZA ŽENE OSUĐENE NA


KAZNU ZATVORA U BiH

Pored obaveznog načina postupanja u tretmanu koji je predviđen pozitivnim pravnim


propisima u ovom dokumentu se daju određeni prijedlozi kako bi se unaprijedio,
standardizirao i strukturirao rad, uslovi izvršenja, ali i status žena osuđenih lica kao
senzibilne i ranjive kategorije među osuđeničkom populacijom.

EZP stavljaju poseban naglasak na potrebu da se zatvorenim osobama ponudi


izbalansiran program aktivnosti koje zadavoljavanju osnovne potrebe čovjekovog
dostojanstva (pravilo 25).

5.1. Prijem u zatvor i plan tretmana

Prijemna procedura propisana zakonom odvijat će se u skladu sa dokumentom


„Prijem osuđenih lica na izvršavanje kazne i planiranje tretmana“ koji je sačinjen u
projektu. Individualni plan tretmana mora odslikavati posebne potrebe žena i pristup
koji uzima u obzir polnu pripadnost.

Prilikom prijema je potrebno dati prednost prikupljanju podataka koji se odnose na


potrebe vezane za pol. To znači da pažljivo treba zabilježiti broj i lične podatke o

166
djeci, što je važno pri planiranju kontakata između majke i djece, kao i planiranju
poboljšanja roditeljske uloge žene, ali uzimajući u obzir najbolji interes djeteta.

5.2. Zdravstvena zaštita

Žene koje se nalaze na izdržavanju kazne zatvora moraju imati pristup uslugama
zdravstvene zaštite, kako onima koje pružaju ljekari opšte prakse, tako i specijalisti
sa posebnim naglaskom na pristup ginekologu, što znači redovne ginekološke
preglede.

Također, neophodna je saradnja KPZ sa lokalnim zdravstvenim ustanovama, gdje bi


se žene upućivale radi specijalističkih pregleda, hirurških intervencija, bolničkog
liječenja i sl.

5.2.1. Prevencija začeća, kontraceptivna sredstva i edukacija

 Program edukacije o upotrebi sredstava kontracepcije

Cilj ovog programa je prevencija začeća i upražnjavanje sigurnih seksualnih odnosa.

 Programi edukacije o zaraznim i polno prenosivim bolestima

Ovaj program bi imao za cilj razbijanje predrasuda o tim bolestima, te prevenciju i


zaštitu zdravlja.

Te programe bi moglo provoditi edukovano zatvorsko medicinsko osoblje, s obzirom


na broj grupno ili individualno, a u skladu sa opštom strategijom u ustanovama.

5.2.2. HIV, hepatitis i prevencija

 Program edukacije HIV, hepatitis

Kada je u pitanju virus HIV, vrlo je važno edukovati žene o tome. Edukacija treba da
obuhvata načine prenošenja (najčešće seksualnim odnosom, putem krvi i
vertikalnom transmisijom sa majke na dijete) i prevenciju te bolesti.

Kada je riječ o Hepatitis virusima A, B i C također je bitna edukacija osuđenih lica


koja se odnosi na puteve prenošenja bolesti, simptome, liječenje i prevenciju.

U cilju sprečavanja širenja bolesti treba informisati žene o načinima njihovog


prenošenja, organizovati predavanja, vršiti podjelu informativnih materijala, te
upućivati na dobrovoljna testiranja. Iako zakonski propisi ne regulišu čuvanje tajne o
ovoj vrsti oboljenja, predlaže se da ovu vrstu informacija službenici ne mogu imati niti
iznositi u zatvoreničkom kolektivu, što proizilazi iz doktrine ove bolesti.

Te programe bi moglo provoditi educirano zatvorsko medicinsko osoblje, s obzirom


na broj zatvorenica grupno ili individualno.

167
 Preporuka br. 2

Razmotriti izradu strategije za prevenciju HIV i hepatitisa


Na nivoima ministarstava pravde, sektora za izvršenje krivičnih sankcija, potrebno je
razmotriti izradu strategije za prevenciju HIV i hepatitisa u ukviru strategije tretmana
ovisnika od droge, gdje je potrebno i naglasiti posebne potrebe žena.

5.2.3. Samoubistva i prevencija samoubistava

Nasilno oduzimanje sopstvenog života dešava se i među osuđeničkom populacijom.


Načine izvršenja, mjesta gdje se samoubistva najčešće dešavaju i časovnik izvršenja
(najčešće doba dana ili noći) neophodno je statistički obrađivati.
Identifikaciju žene kao potencijalnog samoubice potrebno je obrađivati kroz pojedine
aspekte njene sklonosti ka samoubistvu, odnosno njene istorije, pratiti njena
ponašanja i vršiti detekciju rizičnih grupa.

Veoma je značajno prikupiti informacije koje se odnose na suicidalno ponašanje u


porodici, kao i prethodnog eventualnog pokušaja suicidalnog ponašanja žene zbog
gubitka bliske osobe, duševnog poremećaja, stresa, neizlječive bolesti i sl.

Utvrđivanje rizičnih grupa je također bitno, kao što su tek pristigle žene koje
izdržavaju duge kazne i koje gube veze sa vanjskim svijetom, zatim srednjovječne ili
starije neudate žene koje se suočavaju sa smanjivanjem broja socijalnih veza,
smanjenom podrškom svoje okoline, neispunjenim očekivanjima kombinovano sa
fiziološkim i hormonskim promjenama tog životnog doba.

Posmatranje ponašanja i uočavanje promjena u ponašanju (izdvajanje od prijatelja,


skupljanje lijekova, dijeljenje imovine, oproštajni pozdravi, i sl), zatim simptoma
depresije (problemi sa spavanjem, gubitak apetita, povlačenje u sebe, osjećaj
bespomoćnosti, ispoljavanja jakog osjećaja krivice i sl.), suicidalnih misli ili
preduzimanje pripremnih radnji predstavljaju vrlo ozbiljan alarm za našu reakciju.
Ovo jesu važne informacije, ali to ne znači da se svaki samoubica ponaša po
tipičnom modelu.

Sva ova zapažanja u okviru reakcije je neophodno prenijeti stručnim osobama koje bi
trebale stručno procijeniti i predložiti nadgledanje i praćenje zatvorenice ili da predloži
drugu vrstu intervencije. Praćenje i nadgledanje je neophodno procijeniti i planirati od
strane službe obezbjeđenja.

 Preporuka br. 3

Izraditi program prevencije samoubistava za žene


Iz navedenog proizlazi, da je potrebno izraditi Program prevencije samoubistava za
ženska osuđena lica koji proizlazi iz strategije prevencije, što znači da bi bilo
potrebno na nivoima ministarstva pravde, sektora za izvršenje krivičnih sankcija u
suradnji sa vanjskim stručnjacima razmotriti izradu -

168
„Strategije prevencije samoubistava u zatvorima “ koja sadrži:

1. Program edukacije zatvorskog osoblja u prepoznavanju simptoma kod osoba


koje su pod rizikom pocijenjenog samoubistva,
2. Izrada i upotreba upitnika o riziku samoubistva kod osuđenih lica,
3. Intervencije – kako reagovati kad saznamo da je neko pod rizikom od
počinjenja samoubistva,
4. Intervencije – kako reagovati kad je neko pokušao počiniti samoubistvo,
5. Intervencije – kako reagovati kad je neko počinio samoubistvo,
6. Analiza događaja, i
7. Pomoć zatvorskom osoblju.

Ta strategija bi se provodila u zatvorima kao „Program prevencije samoubistava“, a


nosioci bi bili zavodski psiholozi u saradnji sa vanjskim stručnjacima. Upitnik bi mogli
ispunjavati voditelji smjena u službi obezbeđenja, koji bi bili obučeni za te potrebe.

5.2.4. Lična higijena i čistoća prostorija

 Program edukacije na temu lične i kolektivne higijene, te higijene u


prevenciji bolesti

O higijeni je potrebno govoriti kao o bitnoj stavci koja se odnosi na prevenciju mnogih
bolesti. Žene je potrebno uputiti na pravilnu ličnu higijenu i čistoću prostorija.

Program bi izvodilo educirano medicinsko osoblje i služba obezbjeđenja u saradnji


sa službom tretmana.

5.2.5. Mentalno zdravlje

Žene češće imaju dodatne i posebne potrebe ne samo u pogledu materinske njege i
ginekološkog zdravlja, već i mentalnog zdravlja posebno, jer je veliki procenat žena u
prošlosti bio žrtva različitih vidova zlostavljanja. Žene se često žale na razne oblike
neuroza. Bilo bi poželjno da neuropsihijatar pored redovnih pregleda i propisivanja
terapija uz pomoć drugih stručnih radnika organizuje grupnu psiho-terapiju i formira
terapijske zajednice na osnovu ispoljenih smetnji, naročito radi alkoholičara i
narkomana, čiji su prijemi u zatvor sve češći.

 Preporuka br. 4

Program unapređenja mentalnog zdravlja treba obuhvatiti različite zatvorske


režime
Sveobuhvatan program čiji je cilj unapređenje mentalnog zdravlja u zatvorima, trebao
bi obuhvatiti različite i izbalansirane zatvorske režime, uključujući pristup obrazovnim
aktivnostima, stručnom osposobljavanju, rekreaciji, kontaktima sa porodicom, fizičkim
aktivnostima, izbalansiranoj ishrani, te mogućnostima za učešće u umjetničkim
aktivnostima, između ostalog. Savjetovanje i terapijske usluge trebalo bi ponuditi što
je ranije moguće svima koji nose rizik od razvoja duševnih poremećaja.

169
 Program za unapređenje mentalnog zdravlja žena osuđenih lica

Zbog velike potrebe za zaštitom mentalnog zdravlja među ženama počiniocima


krivičnih djela, pružanje adekvatne, spolno izbalansirane i interdisciplinarne zaštite
mentalnog zdravlja treba činiti osnovnu komponentu njihovog programa rehabilitacije.
Treba prepoznati specifičnosti duševnog zdravlja žena i psihološku podršku koju one
trebaju što obuhvata, između ostalog, i žene koje pokazuju akutni stres i depresiju
zbog izolacije, odvajanja od djece, porodica i zajednice.

Programi tretmana bi trebali biti individualizirani i usmjereni ka razlozima koji su


izazvali stres ili depresiju, kao i psihijatrijskim problemima, a trebali bi se i zasnivati
na integrisanom pristupu koji obuhvata savjetovanje, psihosocijalnu podršku i
lijekove, ako je to potrebno. Lijekovi bi se trebali koristiti samo ako je to neophodno
kao odgovor na individualne potrebe, a ne kao rutinski postupak, što je slučaj u
mnogim zatvorskim sistemima.

Potrebe za zaštitom mentalnog zdravlja kod počinilaca krivičnih djela koje su vezane
za njihovu mentalnu hendikepiranost, kao što je slučaj kod žena koje su ubile svoju
novorođenu djecu zbog postnatalne depresije, trebalo bi uključiti u ponuđeni program
tretmana.
Izvođači programa bi bili radnici službe tretmana.

5.2.6. Ginekološko zdravlje

U medicinskoj praksi smatra se da zdrava žena treba jednom u šest mjeseci da bude
podvrgnuta ginekološkom pregledu, a žena sa ginekološkim problemima jednom
mjesečno, tako da se može predložiti da ova praksa bude prisutna i u kazneno -
popravnim ustanovama.

Obzirom da je u savremenom dobu u velikoj mjeri ugroženo zdravlje žene


specifičnim bolestima kao što su rak dojke i materice, bilo bi potrebno organizovati
preventivne preglede, te obezbijediti ženama adekvatnu edukaciju o tim bolestima, te
snabdjevenost posebnim lijekovima za žene.
Ovaj segment sprovodi medicinska služba.

5.2.7. Anoreksija i bulimija

Anoreksija predstavlja težak gubitak apetita i borbu protiv gladi čiji su razlozi
emotivne prirode, a u čijem se središtu nalazi nerazuman strah od debljanja koji ne
popušta ni onda kada je mršavost dostigla takve razmjere da je ugrožen život
bolesnika/ce. Anoreksična osoba ima česte depresije, čak i želju za suicidom. Veliki
procenat smrtnih slučajeva kod anoreksičnih osoba je posljedica samoubistava.
Anoreksik se nerijetko povlači iz društva, udaljava se od prijatelja i roditelja, odbija
njihovu pomoć, kao i pomoć ljekara jer misli da je s njim sve u redu.

170
 Preporuka br. 5

Liječenje anoreksije na sveobuhvatan način


Liječenje zahtijeva uključenje tima ljekara, a terapija podrazumijeva kontrolu ishrane,
upotrebu medikamenata poput antidepresiva i neuroleptika, kao i primjenu
psihoterapije uz učešće članova porodice.

Bulimija je, kao i anoreksija, poremećaj vezan za hranjenje koji ima psihološko
porijeklo. Dok se anoreksičari izgladnjuju, bulimičari se prejedaju a zatim „prazne“
povraćanjem koje su sami izazvali. Znaci koji mogu ukazivati na bulimiju: - pojačan
strah od debljanja, - konzumiranje hrane u pretjeranim količinama, - preokupacija
mislima o hrani, konzumiranju i nekonzumiranju hrane, - nedostatak kontrole u blizini
hrane, - tajno konzumiranje hrane.

 Preporuka br. 6

Liječenje bulimije na sveobuhvatan način


Liječenje ove boelsti je slično kao i kod anoreksije. Psihoterapija je kombinovana sa
antidepresivima. Treba organizovati savjetovanje o prehrani. Psihološko liječenje
bulimije može uključivati porodičnu, grupnu i pojedinačnu psihoterapiju koja se
usredsređuje na emocionalna iskustva i odnose koji predstavljaju stvarni uzrok
bulimije.

5.3. Lična i opšta sigurnost žena osuđenih lica u zatvoru

Žene se obezbjeđuju na isti način kako i muška osuđena lica, ali sa stražarima
ženskog pola. U skladu sa zakonom, pretrese mogu vršiti jedino žene stražari.

Opšte je poznato da lična i opšta sigurnost u zatvoru zavisi od pozitivne klime u


zatvoru koja ohrabruje suradnju osuđenih lica. Isto tako je potrebno graditi pozitivne
odnose između osoblja i osuđenih lica (dinamička sigurnost).

Naglasak na dinamičkoj sigurnosti je posebno značajan u ženskim zatvorima jer su


poznati štetni uticaji visokih mjera obezbeđenja nad ženama. Zbog malog broja, žene
su često smještene u viši nivo osiguranja nego što je potrebno.

Prema ZIKS-u RS i FBiH u ustanovama poluotvorenog tipa mogu postojati otvorena


odjeljenja. To znači da prema važećim propisima zatvori Tuzla i Istočno Sarajevo koji
imaju status poluotvorenih ustanova, mogu imati odjeljenja otvorenog tipa.

 Preporuka br. 7

Razmotriti potrebu osnivanja posebne zatvorske ustanove za žene


Predlaže se dogradnja određenih zakonskih mehanizama koji bi u pravom smislu
odslikavali otvoreno odjeljenje za žene. Zbog dosta malog broja žena osuđenih lica u
BiH, ne preporučuje se da se one u okviru entiteta rasparčavaju, odnosno upućuju u
različite ustanove radi izvršenja kazne zatvora. Također se preporučuje da vlasti
razmotre potrebu osnivanja zavoda za žene (što postoji u ZIKS FBiH, čl 234 kao
nerealizovana norma).

171
5.4. Smještaj

Unutar ustanova za izvršenje kazne zatvora trebalo bi sagraditi prostorije koje su


izvorno projektovane za žene, u kojima bi bilo omogućeno pripremanje obroka, u
kojima bi nužnici i kupaonice bili lako dostupni sa mogućnošću snabdijevanja
stvarima za ličnu higijenu, te posebno odjeljenje za trudnice i porodilje.

Trudnice, porodilje i žene sa malom djecom trebaju imati posebne prostorije za


boravak, kao i posebne zdravstvene usluge.

Žene ovisne o drogi bi trebalo smjestiti u posebna odjeljenja sa posebnim


programom postupanja, što je detaljnije opisano u dokumentu ove radne grupe kao
“odjeljenja bez droga“.

 Preporuka br. 8

Rekonstrukcija odjeljenja u kojima borave žene


Predlažu se rekonstrukcije zatvora, odnosno odjeljenja u kojima borave žene,
prilikom čega treba uzeti u obzir da će u njima boraviti žene, te ih shodno tome
urediti. Isto tako, treba razmotriti mogućnost formiranja otvorenog odjeljenja za žene.

5.5. Trudnice i žene sa djecom

Iako su rijetki slučajevi u BiH da se na izdržavanju kazne nalaze trudne žene, kao i
žene sa djecom (zbog zakonskih mogućnosti za odlaganje i prekid kazne što je
objašnjeno u uvodnom dijelu teksta), ovom segmentu se mora posvetiti značajna
pažnja kako bi se stvorili svi preduslovi za adekvatan tretman ove populacije.

ZIKS FBiH u čl. 48 navodi da se osuđena žena za vrijeme trudnoće može zaposliti
samo na lakšim radovima, a za vrijeme od šest tjedana prije, a isto toliko i poslije
porođaja, samo na radovima koje dopusti liječnik. ZIKS RS u kontekstu zdravstvene
zaštite trudnica ne reguliše prava po osnovu rada. U uvodnom dijelu je također
rečeno da ovi zakoni u različitim varijetetima dopuštaju mogućnost da dijete može do
navršene tri godine života boraviti sa majkom koja izdržava kaznu zatvora.

Primjećuje se da zakonski i podzakonski propisi dosta šturo tretiraju ovu kategoriju


žena i djece, pa bi ih trebalo shodno tome dopuniti.

 Preporuka br. 9

Urediti posebne prostorije za žene sa djecom u zatvoru


Potrebno je urediti posebne prostorije za žene sa djecom u zatvoru.

5.5.1. Period trudnoće, materinstva i odgoj djece

 Ljekarska kontrola

U medicinskoj praksi smatra se da pet do šest pregleda za vrijeme trudnoće nikako


nije pretjerano. U odnosu na zdravstveno stanje trudnice, zavodski ljekar treba da
predlaže režim ishrane.

172
 Program pripreme za porođaj

Ovaj program bi izvodila zatvorska medicinska služba i uključivao bi upoznavanje


trudnice sa fiziološkim mehanizmima trudnoće, razvoja svog djeteta i porođaja, te
kako da prilikom porođaja samokontrolom i kontrolom disanja pomogne sebi i ljekaru.

Za psihološko zdravlje trudnice je svakako značajno da učestvuje u izboru opreme za


novorođenče. Upoznavanje ambijenta u kome će boraviti i spavati njeno dijete, te
dekoracija tog prostora je također bitna za buduću majku.

 Program postupanja sa novorođenčetom

Poželjno je edukovati trudnicu i pripremiti je za odgajanje novorođenčeta, što


predstavlja kontinuiran proces. Njega novorođenčeta treba da bude predstavljena
budućoj majci kroz različite teme držanja, presvlačenja, povijanja, kupanja, dojenja,
ishrane, fizioloških procesa kod djeteta i sl. Preporučuje se da savremena literatura iz
ove oblasti bude dostupna zatvorenicama u ovoj fazi i u fazi pripreme za porođaj.

 Program za roditeljstvo i obavljanje majčinske uloge

Žene bi se kroz niz predavanja upoznavale sa razvojnim fazama djece,


pripremanjem hranjivih i zdravih obroka za djecu, učile bi tehnike interaktivne igre za
majke i djecu, načine da prepoznaju kod sebe i djece okidače za ljutnju i stres, te
razvijale mehanizme prevladavanja.
Na taj način bi majke uspostavile pozitivnije odnose sa djecom i poslije završetka
kazne pomogle bi im u izgradnji socijalnog ponašanja, da postanu produktivni članovi
društva.

5.5.2. Majke i djeca u zatvoru

Nakon porodiljskog odsustva zatvorenica ima sva prava koja su inače predviđena za
sve porodilje u BiH, u skladu sa važećim propisima.

Nakon što žena koja izdržava kaznu počne da radi neophodno je da ustanova
organizuje određene modalitete čuvanja djeteta. S obzirom na već iznijeti podatak o
veoma malom broju ove kategorije zatvorenica sa djecom, bilo bi dosta teško
organizovati vrtić u okviru zatvora u odnosu na fizičke uslove brojnih ustanova u BiH,
ali i zbog socijalizacije djeteta kome je potrebno društvo njegovih vršnjaka.

 Preporuka br. 10

Čuvanje djece u vrtićima izvan zatvorskih ustanova


Na osnovu gore navedenog se predlaže da ustanove za izvršenje krivičnih sankcija
ovu stvar rješavaju na način da se čuvanje djece organizuje u vrtićima van zatvora.

 Program za majku i dijete

Ovaj program promoviše stabilnost i kontinuitet odnosa između majke i djeteta. U


njegovom provođenju treba uzeti u obzir šta je u najboljem interesu djeteta, a to
uključuje njegovu sigurnost, te fizičku, emocionalnu i duševnu dobrobit djeteta.

173
Razvijanje roditeljskih vještina i uspostavljanje odnosa između majke i djeteta dotiče
se svih žena, uključujući i one koje su prekršile zakon i nalaze se u zatvoru.

Program bi mogli izvoditi radnici službe tretmana.

5.6. Tretman žena

Zatvori bi trebali imati programe za postupanje sa različitim kategorijama zatvorenica


kao što su žene koje su bile žrtve zlostavljanja, ovisnice o psiho-aktivnim
supstancama, trudnice i žene sa djecom, žene sa invaliditetom i sl. U okviru ovih
programa se svakako može uvažavati individualnost svake žene, odnosno njihova
biološka, socijalna i psihološka svojstva.

5.6.1. Rad i stručno usavršavanje

 Preporuka br. 11

Kriteriji koje treba uzeti u obzir prilikom određivanja vrste posla za žene
Predlaže se vaspitnim službama da prilikom određivanja vrste posla za pojedinu
ženu pored sagledavanja njenog zdravstvenog stanja, radne sposobnosti,
dotadašnje stručne osposobljenosti i ispoljenih želja, analiziraju i potrebe tržišta rada
kod biroa i agencija za zapošljavanje. Na taj način bi se uzimala i komponenta
deficitarnih zanimanja na tržištu rada, gdje bi se u skladu sa mogućnostima ustanova
mogli planirati i određeni poslovi za žene koji bi i po izlasku iz zatvora mogli
doprinijeti bržem i lakšem zaposlenju.

Na osnovu dobijenih rezultata ispitivanja, stručni tim bi sastavio završno mišljenje za


svaku ženu sa preporučenim zanimanjem.

Također se preporučuje da ustanove iznađu mogućnost i za veće korišćenje


intelektualnih sposobnosti žena kao i njihovog znanja s obzirom da se u toj populaciji
nalazi i određen broj onih koje su visokoobrazovane.

 Program zapošljavanja van zatvora

Kako svi ZIKS-ovi u BiH predviđaju mogućnost zaposlenja izvan kruga zatvora pod
određenim uslovima, primijetno je da se ovaj institut dosta rijetko koristi.

 Preporuka br. 12

Iskoristiti zakonsku mogućnost zaposlenja žena izvan zatvorskih ustanova


U skladu sa predloženim mišljenjem i zakonskom procedurom, ova zakonska
mogućnost bi se mogla više koristiti tamo gdje postoji svrsishodnost rada i stručnog
usavršavanja žena.

 Programi za zapošljavanje

Ovakvi programi pripremaju žene na zapošljavanje poslije izdržane kazne i


povećanje njihovih mogućnosti zaposlenja. Žene se nauče napisati biografiju, nauče
se načinima traženja posla, nauče se kako odgovarati na pitanja u u intervjuu za

174
zaposlenje, zadati sebi realne ciljeve i znati cijeniti zaposlenje kao sredstvo za
razvijanje vlastitih potencijala.

Poslije završetka programa žene su bolje pripremljene za pronalaženje posla,


zadržavanje nađenog zaposlenja, uspješniju integraciju u zajednicu i rjeđe ponovo
vrše krivično djelo.

Izvođači programa bi mogli zatvorski socijalni radnici u saradnji sa zavodima za


zapošljavanje. Programi bi trajali 3 mjeseca, odvijali bi se jednom mjesečno po 1,5
sat.

5.6.2. Obrazovanje

Programi opismenjavanja
Programi osnovnoškolskog obrazovanja
Programi stručnog obrazovanja i osposobljavanja
Programi srednjoškolskog obrazovanja
Programi pristupa visokoškolskom obrazovanju

U BiH veoma malo ženskih osuđenih lica pohađa osnovnu i srednju školu. Ne
ulazeći u razloge, predlaže se da službe prevaspitanja, odnosno tretmana
sagledavaju stvarne potrebe za obrazovanjem žena koje izdržavaju kaznu zatvora i
da se ova mogućnost koristi ako za to postoji realna vremenska distanca. Također se
predlaže da se omogućavaju i veći nivoi obrazovanja, ako to bezbjednosni razlozi
dopuštaju i ako je to u skladu sa programom postupanja, tako da ovaj segment ne
bude tretiran samo kao teorijska mogućnost koja se neće sprovoditi u praksi.

U slučajevima gdje se organizuje školovanje, također bi kao i kod njihovog


zapošljavanja zatvori trebali ostvariti saradnju sa zavodima za zapošljavanje koji bi
mogli dati pregled poželjnih i traženih zanimanja. Na taj način žene bi se školovale za
ona zanimanja koja odgovaraju tržištu, njihovim interesovanjima i sklonostima, a i
koja bi im omogućila materijalnu samostalnost i sigurnost po izdržanoj kazni.

U sklopu obrazovnih aktivnosti, osuđenice bi mogle da stiču i razvijaju vještine iz


različitih oblasti poput: praktičnih vještina, informaciono – komunikacione tehnologije,
ekonomije, poslovne administracije, stranih jezika, hortikulture, kuharstva, tekstilne,
frizerske i kozmetičke vještine, te ostale za koje osuđenice ispolje interesovanja.
Onima koji ovladaju određenim znanjima izdavala bi se odgovarajuća uvjerenja i
diplome.

 Preporuka br. 13

Korištenje modernih načina učenja


Za realizaciju ovih programa, pored učenja iz knjiga trebali bi koristiti moderne načine
kao vanredni studij, učenje na daljinu, rad sa pojedinim predavačima, odnosno
profesorima i sl. kada nije moguće organizovati obrazovanje u zatvoru ili izvan njega
zbog sigurnosnih razloga ili pak malog broja učesnika.

175
 Edukativni programi

Edukativni rad bi razrađivao teme


- opšteg obrazovnog tipa,
- o zdravlju, porodici, mjerama zaštite, prevenciji seksualnog, društvenog i
porodičnog nasilja,
- iz oblasti roditeljstva jer veliki broj zlostavljanih žena usljed preokupiranosti
drugim problemima ne posvećuje dovoljno vremena i pažnje svojoj djeci.

Ove programe bi sprovodili vaspitači i socijalni radnici.

5.6.3. Posebni programi

5.6.3.1. Psihoterapijski rad (suportivna psihoterapija, reedukativne metode) sa


osuđenim licima

Svi oblici psihoterapija imaju isti zadatak, a to je uspostavljanje nekih ranije


postojećih, a sada narušenih nivoa funkcionisanja, te eliminisanje simptoma fizičke i
psihičke trpnje sa jedne strane, kao i omogućavanje personalnog rasta individue sa
druge strane.

Cilj psihoterapijskog rada na odjeljenju je da osuđeno lice nauči nešto o vlastitim


mogućnostima i ograničenjima, da ranije obrasce ponašanja koji su se često pokazali
neuspješnim i neadekvatnim, zamijene novim, socijalno prihvatljivim i zdravijim.
Pored toga, osuđenim licima se pruža pomoć pri rješavanju svakodnevnih problema
koji se javljaju na odjeljenju, a mogu se ticati promjena u psihofizičkom statusu
osuđenih lica, interpersonalnih sukoba i dr.

Psihoterapijske metode
- suportivne metode – sugestivna i suportivno – verbalna,
- reedukativne metode.

• Način rada: individualan i grupni,


• Učestalost: 1 do 2 puta sedmično,
• Trajanje seanse: za individualni 45 minuta, za grupni rad 60 minuta,
• Teme unaprijed isplanirati i dogovarati sa osuđenim licima,
• Trajanje programa se planira prema procijenjenoj potrebi,
• Izvođači: zatvorski psiholozi u saradnji sa vanjskim psiholozima.

5.6.3.2. Tretman zlostavljanih žena koje izdržavaju kaznu zatvora

Nasilje nad ženama

Nasilje nad ženama najčešće obuhvata :


• Fizičko nasilje (udaranje, davljenje, mučenje, premlaćivanje, ubistvo)
• Seksualno nasilje (svaka seksualna aktivnost bez pristanka)
• Psihološko nasilje (izrugivanje, prigovori, prijetnje, izolacija od prijatelja i
rodbine)
• Ekonomsko nasilje (nejednaku kontrolu nad zajedničkim resursima)
• Duhovno nasilje (ismijavanje ili uništavanje kulturalnih ili religijskih uvjerenja)

176
Nasilje prema ženama koje vrše njihovi partneri je prisutno i u njihovim porodicama i
to je jedan od najčešćih oblika nasilja. BiH je duboko tradicionalna i patrijarhalna
zemlja u kojoj se na nasilje u porodici najčešće gleda kao na bračnu nesuglasicu,
zbog dominantne uloge muškaraca, a ne društveni problem, što se u skorije vrijeme i
mijenja.

Zlostavljane žene u velikom broju slučajeva imaju tradicionalne stavove o porodičnim


i polnim ulogama, trpe frustracije i usmjeravaju ljutnju prema sebi; postaju izolovane
od primarne porodice i prijatelja. Vremenom dolazi do javljanja jakog osjećanja
krivice, niskog samopoštovanja, osjećanja inferiornosti, te stoga nisu rijetka
ispoljavanja samodestruktivnog ponašanja od strane istih, te pojave različitih oblika
zavisnosti o psihoaktivnim supstancama. Njihovom teškom položaju treba dodati
neefikasnost državnog sistema u pružanju podrške žrtvama. Neke žene aktivno traže
pomoć od nadležnih institucija, ali nerijetko kod njih naiđu na nerazumijevanje ili
nemogućnost da zaustave nasilnika, tako da se vraćaju natrag u porodicu gdje se
zlostavljanje nastavlja, često u još opasnijem obliku nakon prijave nasilnika. Veoma
često nasilje zajedno sa ekonomskom zavisnošću i društvenom izolacijom, dovodi
ženu u situaciju u kojoj počinje da vrši krivična djela.

 Program za zlostavljene žene

Ciljevi programa

Osnovni cilj programa je da se primjenom različitih vidova vaspitnog rada, te


obezbjeđivanjem stalne emocionalne, psihološke, zdravstvene i socijalne podrške,
pomogne ženama koje su bile žrtve zlostavljanja i koje se nalaze na izdržavanju
kazne zatvora, da poboljšaju kvalitet života, smanje osjećaj poniženosti, samoprezira
i mržnje, povećaju samopoštovanje i samopouzdanje, a sve u cilju uspješne
reintegracije u socijalnu sredinu nakon isteka kazne. Zna se da svim ženama koje su
preživjele traume, nije potrebna intervencija ili pak ne žele kopati po traumatičnim
iskustvima. Zato treba poštovati potrebe i želje svake zatvorenice koja je preživjela
traume.

Poželjni su kontakti sa nevladinim organizacijama i sigurnim kućama zbog njihove


pomoći u tretmanu, kao i posjeta ove kategorije žena sigurnim kućama tokom
izdržavanja kazne.

Aktivnosti

- psihološko savjetovanje,
- individualne i grupne terapije,
- radioničarski rad,
- obrazovanje, školovanje i stručno usavršavanje,
- priprema na otpust.

Psihoterapija zlostavljanih žena

KPZ-i u BiH trebaju obezbijediti edukovane terapeute koji bi psihoterapiju sprovodili


jednom do dva puta sedmično. Cilj psihoterapije bi bio proširiti postojeći repertoar
ego–odbrambenih mehanizama, preraditi traumatska iskustva, promijeniti

177
poremećeni način razmišljanja i ponašanja, uspostaviti osjećaj sigurnosti i kontrole,
te unaprijediti pozitivan razvoj ličnosti.

Akcenat bi bio na psihodinamskoj (suportivna i ekspresivna psihoterapija),


integrativnoj, te kognitivno – bihevioralnoj terapiji (terapija izlaganjem, kognitivna i
ovladavanje anksioznošću).

Individualni i grupni rad za zlostavljane žene

Grupni sastanci bi se odvijali dva puta sedmično pod vođstvom edukovanog


terapeuta. Ova vrsta terapije bi imala poseban značaj u tretmanu ciljne populacije jer,
iako ne ponire duboko u ličnost, omogućava članovima da ostvare interakcije,
prevaziđu sopstvenu usamljenost, razmjene traumatska iskustva, pruža im osjećanje
sigurnosti i stvaranje grupnog identiteta. Teme koje bi se u početnim fazama rada
obrađivale odnosile bi se na razvijanje socijalnih vještina koje su važne za rješavanje
problema, donošenje odluka, stvaranje pozitivne slike o sebi, jačanju
samopoštovanja i samopouzdanja, nošenje sa stresom i anksioznošću, upravljanje i
inhibiranje emocija.
Tokom psihoterapijskog rada poželjno je da ustanove omoguće osuđenicama što
više kontakata sa članovima porodice i bliskim prijateljima.

Radioničarski rad

Predlaže se da radionice budu uglavnom kreativnog tipa, sa akcentom na izradi i


bojenju predmeta i nakita od gline, plastelina, gipsa, keramike, slikanje, zatim
pravljenje čestitki i poklona. Pored keramičkih i likovnih radionica, ako za to postoje
uslovi, formirale bi se i tekstilna i krojačka, te vrtlarska radionica.

Ustanove bi imale mogućnost sklapanja sporazuma sa trgovačkim i drugim


organizacijama s ciljem prodaje proizvoda. Sredstva koja se na taj način dobiju
koristila bi se za nabavku materijala ili popravljanje uslova boravka u ustanovi.

Obrazovanje, školovanje i stručno osposobljavanje

Veoma je bitno da se i žene koje su bile zlostavljane uključe u sve vidove stručnog
osposobljavanja, školovanja i obrazovanja, kako je to i predloženo u ovom
dokumentu.

Priprema na otpust iz zatvora i pomoć po izdržanoj kazni

Pored centara za socijalni rad koji imaju ingerencije za postupanje prema ovoj
kategoriji osoba u smislu pružanja raznih vidova pomoći, osuđenice koje su bile
zlostavljane bi se nakon izdržane kazne mogle obratiti sigurnim kućama. U onim
mjestima gdje postoje ovakve organizacije, ustanove bi mogle posredovati da žene
otpuštene sa izdržavanja kazne neko vrijeme provedu u sigurnoj kući, dok se ne
steknu uslovi za samostalan život.

178
5.6.3.3. Tretman ovisnica o opojnim drogama

U proteklim godinama u zatvorima se javlja sve više žena koje su na izdržavaju


kazne zbog činjenja krivičnih djela vezanih za drogu, a pojavljuju se i ovisnice. Žene
koriste drogu češće, koriste jače droge i koriste ih iz drugačijih pobuda nego
muškarci. Opšte prihvaćeno mišljenje je da su osobe koje uživaju drogu slabe,
nezrele, nesamostalne ličnosti, često neurotične ili sa karakternim poremećajima. A
nalazi iz literature pokazuju da su žene ovisnice na izdržavanju kazne zatvora u
prošlosti često bile izložene različitim vidovima zlostavljanja, te da pokazuju viši
stepen psihičkih i emocionalnih problema i da ispoljavaju veću stopu suicida.

Tretman zloupotrebe droga povezan sa polnim razlikama mora biti zasnovan ne


samo na biološkim razlikama, već i na društvenim faktorima koji mogu uticati na
motivaciju za korištenje i zloupotrebu droga, razloge za traženje liječenja, okruženje
u kome se sprovodi tretman, zatim na tip tretmana, te posljedice njegovog
nesprovođenja. Drugi uslovi koji mogu odrediti tretman su moguća trudnoća i briga o
djetetu, novčana (ne)ovisnost, te način na koji se počinje sa tretmanom.
Prema tome, mnoge okolnosti u životu žena utiču na osobitost tretmana kod ove
grupe zatvorenika. Žene nailaze na mnogo teže probleme nego muškarci u tretmanu,
što može biti posljedica obrazovanja, djetinjstva i porodične istorije.

Kod tretmana i izrade programa treba uzeti u obzir programe koji su predstavljeni u
dokumentu „Smjernice i programi tretmana za osuđena lica ovisnike o opojnim
drogama u zatvorima u Bosni i Hercegovini“

5.6.4. Aktivnosti u slobodno vreme

Prijedlog kako da se organizuje slobodno vrijeme je da se osuđenicama omogući da


upražnjavaju sljedeće aktivnosti u cilju duhovnog i psihičkog rasta i razvoja:

5.6.4.1. Novinarska sekcija


U sklopu novinarske sekcije bi se moglo pokrenuti izdavanje časopisa koji bi se
prvenstveno bavio zatvorskom tematikom i nasiljem u porodici za žene koje su bile
žrtve nasilja. Pored osuđenih lica koji bi pisali članke i uređivali časopis, u rad bi se
uključilo zatvorsko osoblje koje bi sa stručnog stanovišta obradilo određene teme.

5.6.4.2. Dramska sekcija


Uključivanje osuđenica u dramsku sekciju imalo bi za cilj razvijanje spontanosti i
kreativnosti, veoma bitnih osobina za duhovni rast i razvoj ličnosti.

5.6.4.3. Muzikoterapija i muzičke sekcije


Muzikoterapija ima za cilj da osobu relaksira, stimuliše i aktivira, da je oslobodi
unutrašnjih emocionalnih naboja, da joj pruži podršku u izražavanju emocija i da se
te emocije pravilno usmjeravaju, da se osoba socijalizuje i rehabilituje. Muzikoterapija
se sastoji u slušanju klasične muzike i posebno odabranih djela iz relaksterapije.

Bilo bi veoma poželjno za ovu vrstu aktivnosti da ustanove koje posjeduju muzičke
instrumente organizuju muzičku sekciju.

179
5.6.4.4. Sportske sekcije
U sportskim igrama podstiče se zajedništvo i pripadanje grupi, čime osoba uviđa da i
drugi mogu imati iste motive kao i ona, gdje se prilagođavaju sopstveni stavovi
stavovima drugih, mijenja se i prilagođava sopstveno ponašanje potrebama i
zahtjevima grupe. Ne treba zanemariti ni vaspitni značaj fizičke aktivnosti, a koji se
prvenstveno ogleda u razvijanju pozitivnih moralnih svojstava poput odlučnosti,
smjelosti, upornosti, inicijativnosti, samokontrole, samoinicijativnosti i sl.

Sportske sekcije su se u dosadašnjem radu ustanova za izvršenje kazne zatvora


pokazale kao izuzetno prihvaćene i korisne u jačanju fizičke i zdravstvene
sposobnosti, psihičkom rasterećenju i relaksaciji. Unutar ustanova bi se obezbijedili
objekti i uslovi za košarku, fudbal, odbojku, rukomet, stoni tenis, gimnastiku, fitnes i
slične aktivnosti.

5.6.4.5. Umjetničke sekcije (vajarska, slikarska, foto-sekcija, grnčarija, keramika i


sl.)
Likovno izražavanje bi imalo za cilj da osuđenicama pomogne da se opuste, iskažu
svoje nesvjesne konflikte koje nisu u stanju da verbalizuju, da ispolje svoje kreativne
sposobnosti, ali i da zadovolje njihovu potrebu za isticanjem. Ustanova bi u
određenom vremenskom intervalu mogla organizovati izložbe radova koji bi mogle
imati i prodajni karakter. Likovno izražavanje i diskusija o likovnim radovima osuđenih
osoba ima terapijsku i dijagnostičku vrijednost – pojedinac doživljava i interpretira
neko djelo shodno vlastitom doživljaju. Unutar ženskog odjeljenja najčešće
primjenjivane likovne tehnike su crtanje (olovka) i slikanje (tehnika akvarela, slikanje
voskom).

5.6.4.6. Praćenje radio i televizijskog programa


Sredstva javnog informisanja čine vezu osuđenih lica sa spoljnim svijetom, kako kroz
informisanje i praćenje događaja, tako i kroz didaktički i terapijski značaj.

5.6.4.7. Biblioterapija i literarna sekcija


Čitanje i diskusija o pročitanom sadržaju ima veliki terapijski značaj u radu sa
osuđenim licima, posebno ako se radi o djelima u kojima osuđenice mogu naći
pozitivne uzore identifikacije. U toku sprovođenja biblioterapije primjenjivali bi se
različiti postupci kao što su: pisanje pisama likovima, crteži na temu likova, scenski
pristupi dramatičnih dijelova, pričanje sadržaja knjige pred grupom i sl. Biblioterapija
ima blagotvoran uticaj na evokaciju i verbalizaciju emocionalno naglašenih doživljaja.
Pored promjena u emocionalnom dijelu ličnosti, biblioterapija kod osuđenica dovodi i
do intelektualnih, interpersonalnih i bihevioralnih promjena.

5.6.4.8. Organizovanje posjeta raznim ustanovama u gradu


Ove aktivnosti bi se primjenjivale nakon što osoba stekne zakonsko pravo da koristi
vanzavodske pogodnosti. Posjete bioskopu, pozorištu, sportskim događajima,
različitim kulturno–umjetničkim, vjerskim i humanitarnim organizacijama,
sociorehabilitacionim klubovima, sigurnim kućama i sl., imale bi za cilj da se osoba
uključi u svakodnevne tokove socijalnog okruženja i pripremi za boravak na slobodi.

5.6.4.9. Učenje stranih jezika


Ova aktivnost je veoma poželjna. Ima obrazovni karakter i sticanje znanja ima
refleksiju na formiranje vrednosnih stavova. Časovi bi se održavali jednom sedmično.

180
5.6.4.10. Informatička sekcija
Savremeni vidovi komunikacije, ali i obrazovanja, svakako podrazumijevaju i
određena znanja iz informacionih tehnologija.

5.6.4.11. Vjerska pitanja


Osuđenicama je neophodno obezbijediti prostorije za obavljanje vjerskih obreda i
zadovoljavanje vjerskih potreba, kao i odgovarajuću vjersku literaturu.

5.6.4.12. Drugo
Angažovanje drugih organizacija, eminentnih umjetnika, novinara, slikara i sl., samo
su neke od mogućnosti.

Ove aktivnosti bi mogli izvoditi zatvorski vaspitači, kao i vanjski dobrovoljni saradnici.

5.7. Kontakt sa spoljnim okruženjem

5.7.1. Održavanje veza sa porodicom

Poznat je značaj veza sa vanjskim svijetom tokom izdržavanja kazne. Stoga ih treba
ohrabrivati i omogućavati sve vidove komuniciranja osuđenih lica sa članovima
porodice (pisma, telefonski pozivi, redovne i vanredne posjete, te ostvarivanje
pogodnosti).

Kako u BiH postoje samo dva odjeljenja za žene, njihove porodice su često
prinuđene da dolaze iz udaljenih krajeva kako bi obavili posjetu. Takve posjete u
praksi bivaju rjeđe zbog nemogućnosti čestog dolaska.

 Preporuka br. 14

Značaj posjeta porodice


Preporučuje se:
- odobravanje dužih i vanrednih posjeta članovima porodice, pogotovo
onima sa djecom,
- trebale bi postojati posebne prostorije za posjete sa djecom sa
određenim sadržajima i ambijentom u kome bi se djeca osjećala
prijatno,
- da se u podzakonske akte ugradi mogućnost da djeca i majke ostaju
zajedno preko noći u prostorijama zavoda,
- da se u podzakonske akte ugradi mogoćnost posjeta djece van
zatvorskog kruga za majke koje imaju prava pogodnosti, i
- omogućiti slobodne posjete.

5.7.2. Priprema za otpuštanje i postpenalna pomoć

Priprema za otpust počinje dolaskom na izdržavanje kazne i sastavni je dio


individualnog plana tretmana. U tu svrhu zatvori sudjeluju sa centrima za socijalni
rad, zavodima za zapošljavanje i drugim zainteresiranim organizacijama.

181
 Programi pripreme za otpust

Preporučuje se da programe pripreme za otpust izvode zavodski socijalni radnici, te


da programi uključuju:

- pomoć pri traženju zaposlenja (gdje se uputiti, kako se piše molba, kako se
ponaša na razgovoru i sl.),
- pomoć pri obezbjeđivanju smještaja (npr. sigurne kuće),
- pomoć pri upisu u škole ili tečajeve ili pak nastavak po izdržanoj kazni,
- pomoć u sređivanju porodičnih prilika,
- pomoć pri traženju liječničke pomoći ili pak nastavak liječenja poslije
izdržane kazne u saradnji sa zdravstvenom službom,
- animiranje vanjskih institucija da se aktivnije uključe u postpenalni rad.

5.8. Posebne kategorije

5.8.1. Pritvorenice

U okviru ovog dokumenta se ne bavimo pritvorenicama zbog specifične zakonske


situacije, mada je moguće većinu stvari primijeniti i na pritvorenice.

5.8.2. Strane državljanke

Strane državljanke se zakonski ne izuzimaju kao posebna kategorija na izdržavanju


kazne. Ovdje postoji teškoća u slučajevima gdje strane državljanke ne znaju službeni
jezik u BiH. Sugeriše se da se tokom izdržavanja kazne ovoj populaciji omogući
povremeno prevodilac kako bi se lice moglo informisati o svojim pravima i
obavezama. Također, u vezi sa jezikom bilo bi poželjno omogućiti i druge sadržaje
(npr. gledanje satelitskog programa, pribavljanje periodične štampe na određenom
jeziku i sl.)

5.8.3. Maloljetnice u zatvoru

Malojetnice koje su u konfliktu sa zakonom su često zatvorene zajedno sa odraslim


ženama zbog ograničenih kapaciteta. U okviru ovog dokumenta se ne bavimo
maloljetnicama i njihovom delikvencijom.

5.8.4. Osobe sa invaliditetom

Osobite potrebe zatvorenika sa invaliditetom naravno zavise od vrste i stepena


invalidnosti.
Zatvorenice sa invaliditetom nailaze na poteškoće kako u pristupu uslugama, tako i u
poštivanju pravila zatvora, ali i u učestvovanju u zatvorskim aktivnostima koje nisu
usklađene sa njihovim potrebama. Zbog barijera uzrokovanih arhitektonskim
uređenjem zatvora, nepokretni zatvorenici nemaju pristup blagovaonici, biblioteci,
sanitarnim čvorovima, poslu, rekreaciji i sobama za posjete.
Ovakve osobe imaju posebne potrebe kada je u pitanju zdravstvena zaštita.
Potrebna im je posebna fizioterapija, redovni pregledi vida i sluha. Također je
potrebno da im se omogući pristup pomagalima, npr. invalidskim kolicima.

182
Zatvorenici bi trebali biti smješteni na lokacijama koje odgovaraju stepenu i vrsti
njihove invalidnosti. Stav i način ophođenja je od krucijalne važnosti. Ove osobe
trebaju uživati jednaka prava kao druge osobe.
Konsultacije sa organizacijama koje rade sa osobama sa invaliditetom bi trebale biti
sastavni dio rada sa zatvorenicama iz ove grupe. Također je potrebno analizirati sve
probleme u vezi sa ovom populacijom kako bi se omogućilo bolje reagovanje na
neke nedostatke.

5.8.5. Nacionalne i rasne manjine

Ova zatvorska grupacija ima posebne potrebe na osnovu kulture, tradicije, religije,
jezika i etničke pripadnosti. Žene su u ovom slučaju u dvostrukoj nepogodnosti i to
zbog spola, ali i zbog kulturne pripadnosti. One se moraju odlučiti da li će koristiti
programe prilagođene za žene ili za nacionalne i rasne manjine koji se uglavnom
organizuju samo za muškarce. Zatvori stoga trebaju biti u kontaktu sa predstavnicima
tih grupa. Veze sa porodicama su također veoma značajne. Obuka osoblja treba
uključiti upoznavanje sa različitim kulturama i njihovom razumijevanju, bez bilo kakve
diskriminacije.

5.8.6. Žene sa posebnim seksualnim sklonostima – lezbijke, osobe sa


istospolnim sklonostima

U zatvorima su često osobe iz ove grupe diskriminirane. Veoma je dobro da se


zatvori povežu sa organizacijama van zatvorskog sistema koje se bave zaštitom
njihovih prava, te da ih konsultuju u kreiranju politike i tretmana.
Veoma je važno da je osoblje obučeno da reaguje u slučaju seksualnog ili drugog
zlostavljanja, te da prepozna eventualne suicidalne namjere.
Potrebno je da se osmisle i provedu programi koji bi bili posvećeni prevenciji
silovanja i informisanja zatvorenica o tome kako da se zaštite.

5.8.7. Starije zatvorenice

Broj zatvorenika koji su stariji je sve veći, posebno u zemljama u razvoju.


Treba provesti programe za ovu populaciju, te prilagođavanje njihovim potrebama.
Ovu kategoriju nakon pažljive procjene rizika i drugih zakonskih pretpostavki treba
imati u vidu prilikom pomilovanja i uslovnog otpusta.

5.8.8. Žene sa terminalnim (neizlječivim) bolestima

Pod osobama sa terminalnim bolestima podrazumijevaju se oni koji boluju od bolesti


za koje se ne može očekivati da će se poboljšati i da neće završiti smrću. U ovom
slučaju primarni cilj je pružiti zdravstvenu njegu 24 časa na dan i onemogućiti širenje
bolesti. Ovi zatvorenici se inače smiještaju bliže svome domu, ali im svakako treba
omogućiti posjete roditelja, rodbine i prijatelja.

5.9. Osposobljavanje osoblja

Osposobljavanje i obuka predstavljaju imperativ za osoblje koje je uključeno u


tretman žena. Uloga osoblja u uspostavljanju i održavanju bezbijednog, dobro
uređenog i humanog zatvora koji izvodi programe rehabilitacije jako je važna.

183
Osoblje koje radi sa ženama u zatvoru moralo bi biti dodatno educirano o posebnim
potrebama žena u zatvoru, sa naglaskom na potrebe koje uzimaju u obzir polnu
pripadnost i sa tim u vezi i upravljanje odjeljenjima ili zatvorima za žene. Isto tako je
važan dovoljan broj osoblja za rad sa zatvorenicama koji pretpostavlja jednaku
zastupljenost među polovima.

Program obuke osoblja uključio bi i teme koje pokriva i ovaj dokument i bio bi
obavezan za sve koji rade sa ženama u zatvoru.

Za izvođenje posebnih programa bi morali imati stručnjake koji su educirani za


posebna područja rada sa ovisnicama, prevenciju samoubistva, rad na području
mentalnog zdravlja i sl.

 Preporuka br. 15

Teme koje treba uzeti u obzir prilikom organizovanja obuke osoblja


Uprave zatvora bi trebale uzimati u obzir gore navedeno pri planiranju edukacije
osoblja.

5.10. UPRAVLJANJE ŽENSKIM ZATVORIMA

Već smo pomenuli da su žene u zatvorima ugrožene po određenim osnovama jer su


zatvori i programi izgrađeni prema potrebama većinske zatvorske populacije, to jest
muških osoba. Isto tako, zbog malog broja žena u zatvoru one su smještene daleko
od svojih kuća, što prouzrokuje teškoće u održavanju veza sa porodicom i djecom,
utiče na njihovu mentalnu dobrobit i mogućnosti socijalne reintegracije po završetku
kazne. To znači da treba prepoznati specijalne potrebe žena koje se razlikuju od
muškaraca, što se mora odraziti i na upravljanje zatvorima i reflektirati na stil
upravljanja, procjenu i klasifikaciju, ponuđenim programima, zdravstvenoj zaštiti i
tretmanu žena koje imaju djecu.

Potreba za promjenom načina na koji se upravlja ženskim zatvorima ili odjeljenjima je


opšte prihvaćena. Način upravljanja ženskim zatvorima ili odjeljenjima treba uzeti u
obzir:

• spoznaju o različitim potrebama žena,


• sposobnost i spremnost zatvorskog osoblja da otvoreno i na manje
autoritativan način komunicira sa zatvorenicama,
• vještine kao što su aktivno slušanje, strpljivost kod objašnjavanja pravila i
očekivanja,
• svjest o emocionalnoj dinamici i sposobnost da se reagira odlučno, pravično i
na konsistentan način.

U nekim zemljama u okruženju zatvore u kojima su smještene žene vode rukovodioci


koji su u rangu direktora, pa je stoga o primjeni takve prakse poželjno izgraditi
stavove.

184
 Preporuka br. 16

Rukovodioci ženskih odjeljenja


Preporučuje se da koordinaciju onoga što obuhvata ovaj dokument izvodi rukovodilac
ženskog odjeljenja. Isto tako se preporučuje da ženska odjeljenja imaju svog
rukovodioca.

 Preporuka br. 17

Izraditi terminski plan implementacije ovog dokumenta


Predlaže se da se na nivoima ministarstava pravde, sektora za izvršenje krivičnih
sankcija, ustanovi radna grupa koja će razraditi ovaj dokument i prilagoditi ga
lokalnim uslovima i izraditi terminski plan njegove implementacije.

5.11. STATISTIKA

 Preporuka br. 18

Analiza statističkih pokazatelja koji se odnose na žene


Predlaže se da se prikupljaju, obrađuju i analiziraju svi relevantni statistički
pokazatelji koji se odnose na žene koje izdržavaju kaznu zatvora u BiH.

VI. REZIME

Na području izvršenja kazne zatvora za žene prevladava nova filozofija koja


zagovara novi smjer u središtu kojeg su žene i njihove specijalne potrebe, počevši od
izgradnje ili adaptacije zatvora prilogođenih ženskoj populaciji, preko programa
dizajniranih posebno za žene, do promjena u načinu upravljanja ženskim zatvorima,
čemu teže zatvorske uprave. Uz to je potrebno napomenuti i pripremu na otpust iz
zatvora, te uspostavljanje i održavanje veza sa vanjskim svetom i institucijama u
društvenoj zajednici. Sve ovo smo pokušali prikazati i kroz ovaj dokument.

185
186
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA OSUĐENA


LICA OVISNIKE O OPOJNIM DROGAMA U
ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
(3)

Sarajevo, april 2010

187
188
SADRŽAJ
Stranica
I. UVOD 191

II. SITUACIJA SA OVISNICIMA O DROGAMA U ZATVORIMA U


EVROPSKIM ZEMLJAMA 191

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 193

IV. DEFINICIJA 193

V. DRŽAVNA STRATEGIJA I DRŽAVNI AKCIONI PLAN ZA BORBU


PROTIV ZLOUPOTREBE OPOJNIH DROGA U BIH 194

5.1. Iz ove strategije izdvajamo samo dijelove koji se odnose na


zatvorski sistem koji je sastavni dio ove strategije 194
5.2. Akcioni plan 197
5.3. Ova strategija i akcioni plan, daje široku lepezu mogučnosti
uvođenja raznih aktivnosti i rada sa ovisnicima o drogama u
zatvorima 200

VI. TRENUTNE OKOLNOSTI IZDRŽAVANJA KAZNE ZATVORA


OVISNIKA U BIH 203

6.1. Zakonske osnove 203


6.2. Izdržavanje kazne 203

VII. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA OVISNIKA U ZATVORIMA


U BIH 204

7.1 Prijem na izdražavanje kazne 204


7.2 Sigurnosne mjere 204
7.3 Programi tretmana ovisnika 206
 Programi edukacije 206
 Programi smanjena štete 206
 Upotreba substitucijskih terapija 207
 Programi motivacije 207
 Odjeljenje bez droge 208
7.4. Suradnja sa vanjskim institucijama 212
7.5. Kadrovski resursi 212
7.6. Otpust iz zatvora 215
7.7. Financijski, materijalni i kadrovski uslovi 215
7.8. Evaluacija i istraživanja 215

VIII. REZIME 216

IX. PRILOG 217


Prilog 1 Šematski prikaz

189
190
I. UVOD

Droge su, kao i alkohol, povezani sa raznovrsnim kriminalnim ponašanjem. Ta


povezanost je dosta kompleksna, dok je broj osuđenih lica povezan sa drogama u
zatvorskoj populacije sve veći.

Baviti se problemom droge u zatvorima ne znači samo baviti se ovisnošću na nivou


pojedinog osuđenog lica, nego znači baviti se i problemom sigurnosti i zaštite svih
osuđenih lica, kao i osoblja koje radi u zatvorima. Tretman ovisnika je složen proces,
uključuje različite faze i aktivnosti, te multidisciplinaran pristup ovom problemu.

II. TRETMAN OVISNIKA O OPOJNIM DROGAMA U ZATVORIMA U


EVROPSKIM ZEMLJAMA
Istraživanja pokazuju da u evropskim zemljama posljednjih godina raste broj
osuđenih lica optuženih za krivična djela povezana sa drogom, kao i broj ovisnika koji
dolaze u zatvore. Takođe se povećava i broj onih koji uživaju drogu u zatvorima, što
stvara plodno tlo za širenje infekcija kao što su HIV i hepatitis.

U većini evropskih zemalja, zatvorske uprave imaju izrađene jasne strategije borbe
protiv droge u zatvorima, sačinjene na osnovu i u suglasnosti sa državnim
strategijama borbe protiv droge. Ove strategije obuhvataju identifikaciju ovisnika,
sigurnosnu komponentu, te paletu programa koji stoje na raspolaganju ovisnicima u
zatvorima.

Usluge koje se pružaju u zatvorima uključuju sljedeće:


- informacije o drogama i zdravlju,
- skrining za zarazne bolesti i vakcinaciju,
- testiranje na prisustvo droge,
- tretman za ovisnike uključujući detoksifikaciju, supstitucionu terapiju, razne
programe rehabilitacije i život bez droge,
- u nekim zemljama i zamjenu igala,
- pripremu za otpust, uključujući savjetovanje o mogućnosti predoziranja, i
- povezivanje sa vanjskim institucijama.

Zatvorski sistemi su suzdržani kod uvođenja programa zamjene igala i šprica jer
misle da će to utiecati na porast konzumacije droge, slučajnih pojava uboda iglama i
konflikata među osuđenim licima, kao i među osuđenim licima i osobljem, budući da
bi osuđena lica to mogla to upotrijebiti kao moguće oružje protiv osoblja. Međutim,
praksa uvođenja zamjene igala je u nekim zemljama pokazala da se to nije dogodilo.

Informisanje osuđenih lica i zatvorskog osoblja o tome šta su HIV/AIDS, hepatitis i


druge zarazne bolesti i kako se prenosi jako je važno. Pri tome treba upotrijebiti
moderne metode obuke i vizualna pomagala. Razumijevanje će proizvesti i bolju
suradnju između osoblja i osuđenih lica u sprečavanju širenja HIV-a u zatvorima.
Posebnu pažnju treba posvetiti strancima, te im omogućiti informacije na jeziku koji
razumiju. Kod tretmana je jako važno potcrtati značaj integrisanog pristupa između
zatvorske zdravstvene službe i zdravstvene službe u zajednici.

191
Često se javljaju problemi kod prijema ovisnika o opojnim drogama (u daljnjem tekstu
ovisnika) u zatvor jer dolazi do prekida uzimanja droga, što može uključivati
samopovređivanje i nasilje. Zato detoksifikacija sama po sebi nije dovoljna, nego
nakon nje mora uslijediti i odgovarajući program sa apstinencijom. Sa druge strane,
zna se da u zatvor dolaze i lica koja su inficirana. Njima je potrebna i zdravstvena
njega i psihološka pomoć.

Takođe se pokazalo da je supstitucijska terapija efikasna u smanjenju ilegalnog


uzimanja droge, smanjenju kriminalnih aktivnosti, sprečavanju smrtnih slučajeva
nastalih usljed predoziranja i sprečavanju širenja HIV infekcije. Supstitucijska terapija
utiče i na stabilizaciju ovisnika i poboljšanje njegovog socijalnog funkcioniranja i
mogućnosti rada i zaposlenja.

Zatvorske uprave ulažu velike napore u suzbijanje „crnog tržišta droga“ unutar
zatvora, kao i u identifikaciju ovisnika, da bi im ponudili tretman i podršku kako bi
napustili uživanje droge. Samim tim se smanjuje i vjerovatnoća ponovnog izvršenja
krivičnih djela.

Na ovom mjestu ćemo kratko spomenuti i trend u Evropskim zemljama po kojemu se


nezakonita upotreba droge i posjedovanje za osobnu upotrebu smatra relativno
minornim prekršajem ili krivičnom sankcijom za koju nije prikladna primjena sankcije
oduzimanja slobode. Budući da kazne trebaju biti razmjerne težini prestupa, umjesto
određivanja pritvora i zatvorske kazne osiguravaju se medicinski, psihološki i socijalni
programi tretmana za ovisnike počinitelje prekršajnih i krivičnih djela. U sklopu
provedbe ovih alternativnih sankcija, počinitelj prestupa treba prihvatiti određeni
program tretmana. Provedba ovih mjera je pokazala da korektivni institucionalni
pristup u kombinaciji sa tretmanskim, rezultira boljim ishodima od sudske intervencije
per se budući da je ovisnost medicinski problem. Terapijske mjere ili mjere liječenja
integrisane su u zakone kao alternativa ili nadopuna kazni u prekršajnom ili krivičnom
postupku, odnosno prilikom izricanja kazne.

 Preporuka br. 1

Izmjene krivičnih zakona


Predlaže se da se u postojeće krivične zakone unesu sve mogućnosti koje postoje i u
zakonodavstvima država članica EU, a odnose se na ovisnike od droge. Te
mogućnosti obuhvataju i alternativno izdržavanje kazne u terapijskim zajednicama i
drugim oblicima liječenja i socijalne rehabilitacije, što bi trebalo predvidjeti i u
odgovarajućem zakonu.

192
III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI39

Evropska zatvorska pravila40 eksplicitno ne pominju tretman ovisnika, ali naglašavaju


da će osuđena lica imati isti pristup zdravstvenim uslugama koje su na raspolaganju
u državi, bez diskriminacije na osnovu njihovog pravnog statusa. Kako ovisnost
spada u područje medicine, EZP posebno naglašavaju da je potrebno zdravstvene
usluge organizirati u direktnoj saradnji sa opštom zdravstvenom upravom u zajednici
ili državi. Ljekar koji radi u ustanovi će tokom pregleda prilikom prijema osuđenog
lica, između ostalog voditi računa i o pružanju pomoći onima koji imaju zdravstvene
probleme zbog prekida uzimanja droga. Takođe, osuđena lica zaražena HIV virusom
nisu izolirana samo zbog toga što imaju taj virus.

Detaljnije je zdravstvena zaštita u zatvorima određena u Preporuci Vijeća Evrope


R(98) 7 u vezi sa etičkim i organizacijskim aspektima zdravstvene zaštite u
zatvorima, te u Preproruci R(93)6 u vezi sa zatvorskim i kriminološkim aspektima
kontrole prenosivih bolesti.

Stoga je od temeljnog značaja za promociju ljudskih prava i dobru zdravstvenu


praksu u zatvorima međunarodni princip ekvivalentnosti. Ovaj princip ima značajan
uticaj i na smanjenje zloupotrebe droga i sprečavanja širenja infekcijskih bolesti u
zatvorima i zajednici.

CPT u svojim izvještajima posvećuje posebnu pažnju pitanjima zdravstva u


zatvorima i potcrtava da osuđena lica imaju pravo na isti nivo zdravstvene njege kao
i osobe koje žive na slobodi u okviru iste zajednice. Ovaj princip je inherentan
osnovnim pravima pojedinca i uključuje i tretman ovisnika u zatvorskom sistemu.

IV. DEFINICIJA

Danas je studijama dokazano da je ovisnost bolest sa jasnim i predvidljivim


simptomima, te da je hronička bolest. Ovisnost ima svoje karakteristike i utiče na
mišljenje, ponašanje i osjećaje. Ovisnost je bolest koja nastaje postepeno i u stvari
je dugotrajan proces. Poznavanje razvoja i spleta različitih faktora koji utieču na
razvoj bolesti je jako važan za razumijevanje pojedinca u toku liječenja.

U skladu sa tim, liječenje ovisnika je dugotrajan (pa i doživotan) proces, s


nepredvidivom dinamikom i konačnim ishodom, slično kao i kod drugih hroničnih
bolesti. Tok bolesti karakteriziraju faze remisije i recidiva, ali recidiv se ne smatra
neuspjehom u liječenju, već dijelom kliničke slike. Cilj liječenja je uspostaviti što dulje
periode stabilne apstinencije.

39
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili
ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (2020)1 – Rev. 2006
40
Preporuka (2006)2

193
V. DRŽAVNA STRATEGIJA NADZORA NAD OPOJNIM DROGAMA,
SPREČAVANJA I SUZBIJANJA ZLOUPOTREBE OPOJNIH DROGA U
BOSNI I HERCEGOVINI za period 2009 – 2013 Sarajevo, mart 200941 i
DRŽAVNI AKCIONI PLAN ZA BORBU PROTIV ZLOUPOTREBE
OPOJNIH DROGA U BiH za period 2009-201342,

Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu BiH) je izradila strategiju nadzora nad


opojnim drogama, što je dokaz namjere države da na uređen način i sistemski pruži
pomoć onima koji su u društvu najranjiviji i koji bez njenog angažmana ne bi imali
adekvatnu zaštitu.
BiH ne posjeduje metodološki jedinstven sistem evidencije i praćenja u oblasti
zloupotrebe opojnih droga, te stoga i ne raspolaže tačnim podacima o ovoj pojavi.
Ipak, opšti je utisak da je ona u porastu. Sporadična istraživanja koja su rađena na
području BiH potvrđuju da se stanje u ovoj oblasti ne razlikuje mnogo od stanja u
zemljama u okruženju.

Analizom stanja može se konstatirati da je:

• u BiH velika dostupnost opojnih droga,


• sve veći procenat mladih i žena koji koriste opojne droge,
• veliki broj saobraćajnih nesreća vezanih za upotrebu opojnih droga,
• visoka korelacija korištenja opojnih droga sa samoubistvom, trovanjem,
kriminalom i nasiljem,
• značajan broj rizičnih grupa stvoren tokom rata: trajno onesposobljene osobe,
raseljena lica, djeca bez roditelja, demobilizirani borci i druge rizične grupe, i
• skromna financijska sredstva koja se izdvajaju za rješavanje ovog problema u
domenu prevencije i edukacije, represije i tretmana.

5.1. Dijelovi Strategije koji se odnose na zatvorski sistem

Prevencija u okviru kazneno-popravnih ustanova

Informisanje, edukacija, razgovori o štetnosti upotrebe opojnih droga i o HIV-u, te


savjetovanja, trebali bi biti preferirajući edukativni oblici djelovanja na svijest ovisnika-
zatvorenika, maloljetnika smještenih u KPZ od strane osoblja u zatvorima, kao i
najraširenija metoda smanjenja štete u zatvorima Europe.

Korištenje modernih obrazovnih metoda i vizuelnih pomagala dovešće do


kvalitetnijeg razumijevanja problema, te će direktno utiecati na poboljšanje suradnje
izmedu zatvorenika i osoblja u smislu smanjenja širenja zlouporabe opojnih droga u
ustanovama. Uključivanje ovisnika u razradu, oblikovanje i distribuciju informativnih
materijala od kritične važnosti je za poboljšanje pristupačnosti i dostupnosti tih
materijala. Po sadržaju, ti materijali trebali bi govoriti o rizicima od šprica i
zajednickog korištenja šprica, te davati savjete kako smanjiti te rizike.

41
Parlament BiH je usvojio Strategiju 26.3.2009, a stupila je na snagu 3.4.2009
42
Vijeće ministara BiH usvojilo plan 24.9.2009, a stupio na snagu 2.2.2010

194
Liječenje u pritvorima i zatvorima

Za provođenje tretmana ovisnika o opojnim drogama u zatvorskom sistemu


potrebno je osigurati liječenje od ovisnosti po istim principima i uslovima koje je
dostupno ovisnicima izvan zatvora, a što do sada nije bio slučaj. To podrazumijeva
dovoljan broj stručnjaka, te superviziju stručnjaka izvan zatvorskog sistema.
Potrebno je osigurati smještajne kapacitete na posebnim „drug-free“ odsjecima.
Potrebno je opskrbiti zatvorske jedinice testovima za otkrivanje psihoaktivnih
supstanci u tjelesnim tečnostima, a testiranje treba provoditi prema verifikovanim
protokolima, te osigurati osuđenim licima dostupnost dobrovoljnog povjerljivog
savjetovanja, testiranja na hepatitise B i C, HIV i TBC i liječenja.

Centri se moraju potaknuti na učešće u provođenju programa u zatvorskom sistemu


sa naglaskom na pružanje usluga i pomoć u organizaciji postepenog prihvata
ovisnika o opojnim drogama. Potrebno je umrežiti zatvorski sistem sa institucijama
koje vode registar ovisnika.

Tretman zatvorenika, ovisnika o opojnim drogama, provodi se na osnovu odluke


suda (izrečena sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti), na osnovu utvrđene
dijagnoze. Omogućiti nastavak tretmana zapocetog na slobodi i ukljucivanje u
tretman ovisnika sa mogučnošču otvaranja posebnih odjeljenja pri zatvorskim
jedinicama.
Minimalni standard smanjenja štete u zatvorskim uslovima su supstitucioni,
socioterapijski programi, podjela kondoma.

Posebna kategorija osoba u zatvorskom sistemu su pritvorenici. Osim pružanja


zdravstvene zaštite, za vrijeme izvršavanja mjere pritvora provodi se detoksikacija
primjenom metadonske terapije, te mjere smanjenja štete.

Organizacija liječenja ovisnika u zatvorima i pritvorima je u nadležnosti Ministarstva


pravde, u saradnji sa ministarstvom nadležnim za zdravstvo.

Uloga Zavoda/Centara

Zavodi/Centri trebaju pružiti najrazličitije moguće vidove pomoći ovisnicima u skladu


sa potrebama stanovništva na odredenom području. Između ostalog, Zavodi/Centri
pružaju stručnu pomoć u organizaciji i provođenju tretmana ovisnika u kaznenim
ustanovama.

Programi socijalne zaštite

Sistem socijalne zaštite obavezan je osigurati, između ostalog, i adekvatne uvjete


posttretmanskog prihvata za maloljetne i odrasle osobe povratnike s izdržavanja
kazne zatvora, te za povratnike iz odgojnih ustanova po okončanju odgojne mjere.

Programi smanjenja štete

Kod osoba koje ubrizgavaju droge u principu se primjenjuju dva tipa djelovanja iz
široke lepeze mjera za smanjenje štete, a to su: supstitucija sa opijatskim
agonistima, te programi zamjene igala, šprica i opreme za ubrizgavanje.

195
Drugi program - promocija sigurnijeg seksualnog ponašanja i upotreba kondoma –
nije karakterističan samo za ovisnike.

Rad na terenu

Rad na terenu omogućava da se pomoć i usluge nude na mjestima gdje osobe koje
upotrebljavaju nedozvoljene droge borave ili na mjestima gdje ih ubrizgavaju.
Provode ih zdravstvene i socijalne ustanove, nevladine organizacije, vjerske
institucije i udruženja građana.

Programi rehabilitacije ovisnika

Provode ih zdravstvene ustanove, socijalni sektor, nevladin sektor, pravosudni


sistem (zatvorske jedinice).

Na području rehabilitacije ovisnika utvrđeni su sljedeći prioriteti:


a) Razvijanje tehnika motivacije za pristupanje terapijskim zajednicama i
centrima za rehabilitaciju,
b) Otvaranje centara za rehabilitaciju i terapijskih zajednica u lokalnoj zajednici,
zatvorskim jedinicama, odgojnim domovima i sl., kao stručnog oblika rada sa
stabilnim apstinentima i njihovim obiteljima, uz konstantnu edukaciju i
specijalizaciju stručnih radnika koji realiziraju programe, i
c) Osnivanje udruženja ovisnika, udruženja roditelja i drugih članova obitelji u
cilju samopomoći i uzajamne pomoći.

Resocijalizacija ovisnika i društvena integracija

Na području resocijalizacije ovisnika utvrdeni su, između ostalog, sljedeći prioriteti:


a) pružanje pomoći u završavanju osnovnog i srednjeg obrazovanja ili
prekvalifikaciji zanimanja,
b) poticanje programa zapošljavanja i samozapošljavanja ovisnika koji su završili
programe rehabilitacije u terapijskim zajednicama, zatvorskim jedinicama,
odgojnim domovima i slično ili su na terapiji održavanja,
c) ponovno uključivanje u društvo skupina ovisnika koji ne mogu ili ne žele
prestati s uzimanjem droga, osigurati primjerene prostorije, odnosno utočišta,
d) osnivanje mreže institucija za podršku ovisnicima u resocijalizaciji.
Povezivanje i saradnja svih mjerodavnih subjekata uključenih u proces
resocijalizacije ovisnika su neophodni (centri za socijalni rad, terapijske
zajednice, zdravstvene i obrazovne ustanove, zavodi za zapošljavanje,
udruženja i sl.).

Civilno društvo

Budući da se radi o širem društvenom pitanju, u njegovom rješavanju je neophodno


osigurati učešće organizacija civilnog društva, privatnog sektora i volontera u svim
fazama izrade, prihvaćanja, provođenja zakonskih rješenja i strateških dokumenata
na svim nivoima, kao i provedbi zacrtanih programskih aktivnosti.

196
5.2. Državni akcioni plan

Državni akcioni plan (u daljnjem tekstu akcioni plan) je koncipiran na osnovu


strateških ciljeva iz gore navedene Strategije. Svaka strateška oblast uključuje i
zatvore, pa u nastavku navodimo sve što se na njih i odnosi.

1. STATEŠKA OBLAST: PREVENCIJA

Prevencija u zatvorima

Uspostaviti program edukacije i informisanja za populaciju u kazneno-


popravnim ustanovama, te mjere ranog otkrivanja

1. Definirati mjere podizanja svijesti kod odgovornih institucija o ranjivosti


zatvorske populacije kada je u pitanju zloupotreba droga, što znači da su
osmišljene i provode se posebne informativne kampanje u zatvorima,
2. Izraditi i provesti posebne programe prevencije u zatvorima i maloljetničkim
domovima,
3. Izraditi i provesti programe zdravstvenog odgoja za zatvorenike,
4. Uvesti sistem testiranja u zatvorima, što znači uvesti rutinska testiranja na
prisustnost droga u zatvorskim prostorijama i biološkom materijalu
zatvorenika. Kod pripreme i izvođenja gore navedinih aktivnosti, ministarstva
pravde i KPZ sudjeluju sa zdravstvenim i obrazovnim institucijama,
5. Izraditi i provesti programe edukacije za zatvorsko osoblje o zloupotrebi
psihoaktivnih supstanci i njihovoj štetnosti, bolesti ovisnosti, te ranom
otkrivanju, i
6. Podsticati preventivni rad sa zatvorskom populacijom kroz objavljivanje
konkursa za financiranje projekata prevencije u i sa zatvorima.

Ministarstva pravde i KPZ sarađuju sa zdravstvenim ustanovama, centrima policijske


obuke, NVO i jedinicama lokalne zajednice.

2. STRATEŠKA OBLAST: EDUKACIJA, STATISTIKA I ISTRAŽIVANJE

Edukacija
1. Razviti programe edukacije zatvorskog osoblja koji moraju biti kontinuirani
kako u oblasti prevencije i brige za osobe koje imaju problem ovisnosti, tako i
u oblasti smanjenja ponude psihoaktivnih supstanci u zatvorima (KPZ,
ministarstva zdravlja, centri za borbu protiv ovisnosti, zavodi za javno
zdravstvo, udruženje penologa, centri za policijsku obuku).

Statistika i istraživanja
2. Umrežiti zatvorski sistem sa institucijama koje vode registar ovisnika i utvrditi
protokol o razmjeni informacija, pri čemu KPZ učestvuju sa zavodima za javno
zdravstvo.

197
3. STRATEŠKA OBLAST: LIJEČENJE

Obuhvatanje zatvorske populacije programima liječenja po istim principima


kao i za ostale ovisnike pri čemu ministarstva pravde i KPZ učestvuju sa
ministarstvima zdravstva, institucijama primarne zdravstvene zaštite, institucijama
koje se bave tretmanom ovisnosti, NVO i drugim relevantnim faktorima.

1. Osigurati zajednički set standarda za liječenje bolesti ovisnosti u svim


zatvorskim ustanovama u smislu kadrovskih potencijala i opreme za liječenje
u svim zatvorskim ustanovama,
2. Motivirati i zaposliti dovoljan broj stručnjaka za tretman ovisnika u zatvorima,
te osigurati superviziju stručnjaka izvan zatvorskog sistema,
3. Definirati programe za rano otkrivanje, sveobuhvatno liječenje ovisnika u
zatvorima u sklopu individualiziranog tretmana zatvorenika,
4. Usvojiti protokol o obaveznim mjerama pregleda i trijaže (u prvih 24 sata) po
prijemu zatvorenika, radi identificiranja zloupotrebe opojnih droga bolesti
ovisnosti,
5. Razviti posebne tehnike motivacije za liječenje ovisnika u zatvorskim
ustanovama,
6. Uvesti mogućnosti metadonske terapije u svim zatvorima,
7. Obezbijediti zatvorske jedinice testovima za otkrivanje psihoaktivnih supstanci
i testiranje provoditi prema verifikovanim protokolima,
8. Osigurati mjere detoksikacije pritvorenih osoba i zatvorenika,
9. Osigurati specijalizirana odjeljenja za tretman zatvorenika ovisnika i posebne
programe za tretman u zatvorima. Uspostavljeni su posebni drug free,
metadonski program, program suboxonom i drugi,
10. Osigurati nastavak liječenja započetog na slobodi, što znači da se provodi
integrisan tretman od momenta privođenja u zatvor do izlaska na slobodu,
11. Obezbijediti mogućnosti savjetovanja i testiranja na infektivne bolesti u
zatvorskim ustanovama, i
12. Potaknuti Centre/Zavode na učešće u provođenju programa u zatvorskom
sistemu, te da pružaju usluge i pomoć u postpenalnom prihvatu za zatvorenike
ovisnike.

4. STRATEŠKA OBLAST: REHABILITACIJA

Osigurati kapacitete za rehabilitaciju i regulirati njihovo djelovanje

1. Razviti tehnike motivacije za pristupanje terapijskim zajednicama i centrima za


rehabilitaciju, pri čemu KPZ učestvuju sa Centrima/Zavodima za tretman,
centrima za socijalni rad i NVO,
2. Uspostaviti saradnju sa terapijskim zajednicama radi identificiranja bivših
zatvorenika koji su iskazali interes za nastavkom tretmana. Pri tome je
potrebno definirati i primjenjivati protokole o saradnji između nadležnih
institucija, i institucija i terapijskih zajednica.

198
5. STRATEŠKA OBLAST: RESOCIALIZACIJA

Osigurati resocijalizaciju bivših ovisnika i zatvorenika-ovisnika u svim


oblastima društva, posebno sa ciljem razvijanja socijalnih vještina, poticanja
obrazovanja i zapošljavanja
Zatvorski sistem učestvuje sa nadležnim organima (centri za socijalni rad, bolnice itd)
kod pripreme za otpust i otpusta zatvorenika.

1. Razviti posebne programe za resocijalizaciju bivših ovisnika i postpenalnu


brigu o bivšim zatvorenicima ovisnicima,
2. Definirati mjere podsticaja za poslovne subjekte koji se odluče na
zapošljavanja bivših ovisnika i zatvorenika, te definisati sistem zaštite
podataka u skladu sa principom povjerljivosti iz Državne strategije,
3. Podržati nevladine organizacije koje se bave resocijalizacijom bivših ovisnika i
zatvorenika,
4. Definirati programe zapošljavanja i samozapošljavanja bivših ovisnika,
5. Formirati male prihvatne jedinice, tzv. "kuće na pola puta" i osigurati nadzor,
6. Uspostaviti službe za praćenje provedbe sankcija na slobodi, i
7. Uspostaviti koordinaciju između zatvora i službi za uvjetni otpust radi
osiguranja kontinuiteta brige za ovisnike i njihove resocijalizacije.

6. STRATEŠKA OBLAST: SMANJENJE ŠTETE

Osigurati smanjenje štete u zatvorima

1. Obezbijediti podjelu prezervativa tokom slobodnih posjeta, te osigurati mjesta


za odlaganje, i
2. Obezbijediti zatvorenicima dostupnost dobrovoljnog povjerljivog savjetovanja,
testiranja na hepatitis B i C, HIV i TBC i liječenja. KPZ učestvuju zajedno sa
zdravstvenim ustanovama.

7. STRATEŠKA OBLAST: SMANJENJE PONUDE

Osigurati smanjenje ponude u zatvorima, što podrazumijeva dobru saradnju


minstarstva pravde i KPZ sa policijskim agencijama.

1. Uvesti nove tehnologije za otkrivanje droga u zatvorima,


2. Regulisati ovlasti agencija za provođenje zakona u zatvorskim ustanovama i
pri tome harmonizirati ZKP i ZIKS, koji se tiču uloge policijskih agencija u
sprečavanju unosa i preprodaje psihoaktivnih supstanci u zatvorima,
3. Osigurati mehanizme razmjene informacija i koordinacije između zatvorskih
institucija/ministarstava pravde i policijskih agencija, te u tu svrhu pripremiti i
potpisati protokole o razmjeni informacija, i
4. Osigurati poštivanje profesionalnih standarda i disciplinskih mjera prema
zatvorskom osoblju, što podrazumijeva nadzor nad radom zatvorskog osoblja.

199
8. STRATEŠKA OBLAST: USPOSTAVA EFIKASNOG SISTEMA BORBE PROTIV
ZLOUPOTREBE I PROMETA PSIHOAKTIVNIH SUPSTANCI

1. Podsticati i stručno pomoći donošenje strateških planova i programa rada svih


institucija koje su uključene u borbu protiv zloupotrebe psihoaktivnih supstanci
u suradnji sa uredom za droge,
2. Osigurati koordiniranu implementaciju Strategije i Akcionog plana među svim
institucijama i tijelima koja su uključena u borbu protiv zloupotrebe
psihoaktivnih supstanci,
3. Uspostaviti posebne mehanizme saradnje i unapređivati saradnju između
vladinog i nevladinog sektora (resorna ministarstva sa uredom za droge), i
4. Jačati međunarodnu saradnju sa zatvorskim sistemima drugih zemalja i
sistemima za tretman bolesti ovisnosti i rehabilitaciju u zatvorima (ministarstva
pravde i ured za droge).

5.3. Strategija i Akcioni plan daju široku lepezu mogućnosti uvođenja raznih
aktivnosti i rada sa ovisnicima o drogama u zatvorima

 Preporuka br. 2

Izraditi strategiju rada sa ovisnicima u zatvoru


Na osnovu ove Strategije i Plana, ministarstvo pravde, sektor za izvršenje krivičnih
sankcija zajedno sa osobljem u ustanovama i vanjskim stručnjacima, trebalo bi
izraditi strategiju rada sa ovisnicima u zatvorima. Takođe, trebalo bi sačiniti i izmjene
ZIKS-a, a na osnovu njih i podzakonskih akata koje bi bile usaglašene sa
Strategijom.

Zakonske promjene bi, između ostalog, obuhvatile:


- Mogućnost odlaganja kazne: započeto liječenje od ovisnosti na slobodi i
njegovo dovršavanje jer bi prekid ugrozio uspješno okončanje programa - iz
ovih razloga bi trebala postojati mogućnost odlaganja kazne,
- Mogućnost uspostave posebnog odjeljenja (drug free unit) i eventualno izraditi
pravilnik: „u zavodu se može osnovati posebno odjeljenje za odvikavanje od
droge, a detaljnije se to može uredi posebnim pravilnikom ako je potrebno“,
- Disciplinski prekršaji: među teže disciplinske prekršaje uvrstiti posjedovanje,
unos, sakrivanje i proizvodnju alkoholnih pića i narkotika, te drugih
nedozvoljenih predmeta,
- Testiranje na prisustvo droge: Pripadnici službe obezbjeđenja mogu izvršiti
test alkoholiziranosti i prisustva na droge kod osuđenog lica, ako postoje znaci
da je u zavodu ili kod ulaska u zavod pod utjecajem alkohola ili zabranjene
droge. Ovo testiranje se izvršava na način koji je opisan u propisu koji uređuje
rad pripadnika službe obezbjeđenja (u tom propisu stoji osoblje službe
osiguranja može, uz saglasnost osuđenog lica, izvršiti testiranje na prisustvo
droge. Ako osuđeno lice odbije testiranje, smatra se kao da je pod uticajem,
ako se ne slaže sa rezultatom, može tražiti kontrolno testiranje koje sam
plaća. Ako osuđeno lice prizna korištenje droge, testiranje nije potrebno
obavljati. O svemu se piše zapisnik koji potpisuju osuđeno lice i službeno lice.
Detaljnije testiranje na drogu bi detaljnije bilo propisano aktom Ministra
pravde), i

200
- Osuđenim licima je potrebno omogućiti povjerljivo testiranje na HIV i virus
hepatitisa zajedno sa savjetovanjem prije i poslije testiranja – ovo pitanje bi
trebalo regulisati članom zakona.

 Preporuka br. 3

Izraditi upute za postupanje sa ovisnicima u zatvorima


Ministarstvo pravde, sektor za izvršenje krivičnih sankcija, zajedno sa zatvorskim i
vanjskim stručnjacima i ministarstvom zdravstva, trebalo bi razmotriti pripremu
strategije ovladavanja problemima sa drogom u zatvorima, te izraditi upute za
postupanje sa ovisnicima. Programi tretmana ovisnika u zatvorima su ekvivalentni
onima koji se sprovode u zajednici.

Strategija bi morala, između ostalog, sadržavati:


 ograničavanje i sprečavanje unošenja droge u zatvore, te otkrivanje i
suzbijanje „crnog tržišta“ u zatvoru,
- kontrolu pisama, paketa, procedura posjete, vanjski zid zatvora i tehničku
sigurnost, vraćanje sa pogodnosti, pretrese osuđenih lica i prostorija,
prikupljanje obavještajnih informacija, upotrebu pasa, saradnju sa policijom i
sl.,
- identifikaciju osoblja koje može biti uključeno ili kod kojih postoji opasnost od
korupcije,
 programe koji se izvode u zatvorima,
- sadržaj programa,
- ko su izvođači programa,
- kakvi su oblici rada u programima,
- koji su ciljevi programa,
- terapeutski dogovor,
- upozorenje o opasnosti od ponovnog uzimanja droge,
 izjavu o poznavanju uslova za sticanje, te dobijanje i primanje supstitucijske
terapije, kao i razloge za njeno ukidanje,
 postupak izvođenja urinskih testova sa zapisnikom o testu prisustva droge,
 edukaciju zatvorskog osoblja,
 uspostavljanje multidisciplinarog tima, i
 institucije sa kojima zatvori sarađuju.

U okviru te strategije svaki zatvor izrađuje svoj plan borbe protiv droge koji uključuje:

- bezbjedonosne procedure za sprečavanje unosa droge u zatvor,


- upute i procedure testiranja na droge koje su na raspolaganju u zajedničkim
prostorijama,
- uspostavljanje multidisciplinarnog tima,
- procjenu lokalnih potreba i prioriteta uključujući i obuku,
- identificiranje osuđenih lica koji imaju probleme sa drogom,
- omogućavanje programa tretmana, savjetovanja i podrške, promoviranje
zdravlja i smanjivanje štetnih posljedica,
- kliničke usluge koje pruža zdravstvena služba, i
- saradnja sa vanjskim institucijama koje se bave tretmanom ovisnika.

201
Posljednjih godina se i zatvorski sistem u BiH susreće sa povećanim brojem
ovisnika. Uvođenje strategije postupanja sa ovisnicima u zatvorima je stoga jako
značajno. Namjera strategije, između ostalog, je:

o da svako osuđeno lice ovisnik ima mogućnost razgovora sa grupom


stručnjaka (ljekar, socijalni radnik, pravnik, psiholog) koji će im
predstaviti mogućnosti postojećih tretmana,
o sprečavati unošenje droge u zatvore,
o da se u zatvorima uspostave grupe stručnjaka (zatvorskih i vanjskih),
koji će predlagati i izvoditi različite aktivnosti u tretmanu ovisnika,
o obezbijediti osuđenima određeno znanje o drogama i postojećim
oblicima tretmana, te ohrabriti odgovornost osuđenih lica za vlastito
zdravlje,
o da se radi sprečavanja infekcije sa zaraznim bolestima (HIV, hepatitis B
i C itd) omogući osuđenim licima jednakost usluga koje su dostupne u
široj društvenoj zajednici,
o da se obezbijedi liječenje ovisnika u zatvorima pod istim uslovima i
korištenjem istih doktrina kao i u zajednici (programi održavanja,
detoksikacija, odjeljenje bez droge i drugi oblici),
o da se ovisnicima obezbijedi i mogućnost alternativnog izdržavanja
kazne u terapijskim zajednicama i drugim oblicima liječenja i socijalne
rehabilitacije, i
o strategiju je potrebno razvijati i dopunjavati.

 Preporuka br. 4

Zapošljavanje određenog profila stručnjaka za rad sa ovisnicima u zatvoru


Predlaže se da se u ministarstvima pravde, sektorima za izvršenje krivičnih sankcija,
razmotri mogućnost zaposlenja odgovarajućeg profila stručnjaka koji će, između
ostalog, koordinirati i provoditi strategiju tretmana ovisnika u zatvorima u praksi.

 Preporuka br. 5

Uvesti statističku obradu podataka o ovisnicima


Nužno je uvesti i statističku obradu podataka u zatvorima koji se odnose na ovisnike i
umrežiti baze podataka u različitim zatvorima.

 Preporuka br. 6

U rad sa ovisnicima uključiti nevladine organizacije


U rad sa ovisnicima što više uključiti nevladine organizacije koje izvode i programe
rehabilitacije ovisnika, te tako stvoriti povezanost i olakšati prelazak iz zatvora na
slobodu.

202
VI. TRENUTNE OKOLNOSTI U KOJIMA OVISNICI IZDRŽAVAJU
ZATVORSKU KAZNU U BIH

6. 1. Zakonske osnove

U ZIKS-u FBiH43 se u članovima 183. - 187. reguliše obavezno liječenje narkomana i


alkoholičara koje se izvršava u zavodu u kojem postoje uvjeti za takvo liječenje ili u
posebnoj zdravstvenoj ustanovi (čl. 167). Međutim, u FBiH ne postoji ni takva
zdravstvena, niti kaznenopopravna ustanova, tako da se ta mjera u praksi i ne
izvršava.

U ZIKS-u RS44 čl. 194. – 195. je obavezno liječenje zavisnosti regulisano na sličan
način kao u ZIKS-u FBiH. Međutim, ZIKS RS u čl. 108 donosi zakonsku osnovu za
testiranje na zarazne bolesti, alkohol i opojna sredstva, mada taj osnov nije dovoljno
precizan.

 Preporuka br. 7

Izmijeniti i dopuniti ZIKS-ove


U skladu sa preporukama u ovom dokumentu, trebalo bi izmjeniti i dopuniti ZIKS-ove.

6. 2. Izdržavanje kazne

U svim zatvorima u BiH alarmantno je prisutan problem droge. U prosjeku, od 30%


do 70% osuđenih lica je ovisno o različitim vrstama droga, ali se na polju tretmana
uradilo jako malo.

Prijem ovisnika u zatvor


Prijem ovisnika se ne razlikuje od prijema ostalih osuđenih lica.

Smještaj
Ovisnici se smiještaju u kolektive zajedno sa ostalim osuđenim licima.

Zdravstvena zaštita
Postupanje ljekara sa ovisnicima ne razlikuje se od postupanja sa ostalim osuđenim
licima. Vrši se pregled, odredi adekvatna terapija i po potrebi se ta terapija mijenja.
Ako ovisnici imaju apstinencialnu krizu, obično se pošalju u vanjske institucije.

Tretman
Ne postoje određeni programi tretmana ovisnika, nego se samo obavlja intenzivan
individualan rad koji se ogleda u češćim razgovorima sa ovisnicima nego sa ostalim
osuđenim licima.

Mjere bezbijednosti
Zatvori nemaju neku posebnu strategiju vezanu za mjere bezbijednosti prema
ovisnicima. Ponegdje postoji plan pretresanja u slučaju sumnje na krijumičaranje i
posjedovanje droge. Inače se vrše detaljni pretresi, kao i pregledi paketa koji se

43
Službene novine F BiH broj 44/98, 42/99 i 12/09
44
Službeni glasnik RS broj 12/10

203
donose ili šalju. Veća pažnja se posvećuje i intenzivnije se posmatraju oni koji koriste
vanjske pogodnosti a sumnja da bi u zatvor mogli pokušati unijeti drogu. U ponekim
zatvorima se upotrebljavaju i psi obučeni za otkrivanje droge. U slučajevima kada se
otkrije droga, obavještava se ministarstvo unutrašnjih poslova (MUP) i droga se
predaje policiji. Protiv osuđenog lica se podnose disciplinska i krivična prijava.

Zatvori ne organiziraju edukaciju svih zaposlenih, iznimno pokoji zatvor organizuje


edukaciju stražara u prepoznavanju droga, njihovog djejstva, ponašanju sa
ovisnicima i kako ih prepoznati kada su pod djejstvom droga, te najčešća mjesta gdje
kriju drogu. Ovu edukaciju vršili su službenici MUP-a, Odjel za narkotike.

Otpust iz zatvora
Ne postoji sistematski rad na području otpusta ovisnika. Otpust ovisnika se vrši na
isti način kao i otpust svakog drugog osuđenog lica. Ponegdje na pomenutu temu
odgajatelj vodi razgovor. Po potrebi, odnosno po želji ovisnika, obavještava se centar
za socijalni rad da je takvo lice otpušteno iz zatvora i tu sve aktivnosti zavoda
prestaju.

VII. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA ZA OVISNIKE

7. 1. Prijem na izdržavanje kazne zatvora

Prijemna procedura će se odvijati po prijemnom dokumentu sačinjenom u okviru


ovog projekta.

Prilikom prijema lica koja imaju probleme sa drogom, posebno pažnju je potrebno
posvetiti prikupljanju podataka koji su povezani sa uživanjem droge, krijumčarenjem
droge i ovisnošću. Zdravstvena služba indentificira lica sa poteškoćama i lica kojima
su potrebne dalje intervencije. Zdravstvena služba igra važnu ulogu u izvođenju
strategije. U prijemnoj fazi je potrebno procijeniti potrebe osuđenog lica za
tretmanom i te podatke unijeti u plan tretmana.

Takođe je potrebno organizirati da osuđenim licima stoji na raspolaganju sistem


informacija o mogućnostima tretmana ovisnika kako u samom zatvoru, uključujući
odjeljenje bez droge, tako i van zatvora, u zajednici. To podrazumijeva usmene
informacije i informacije koje se distribuiraju putem propagandnog materijala
(brošure, knjižice, leci i sl).

7. 2. Sigurnosne mjere

 Preporuka br. 8

Izraditi procedure za suzbijanje unošenja droge u zatvore


Svaki zatvor mora u okviru strategije borbe protiv droge izraditi i bezbjednosni plan i
procedure za suzbijanje unošenja, skladištenja, transporta i uživanja droge. Taj plan
mora sadržavati i potrebne bezbjednosne mjere. One se koordiniraju sa ostalim
službama u ustanovi. U vezi sa tim, treba proučiti da li je potrebno promijeniti i
dopuniti odredbe „Pravilnika o načinu vršenja službe osiguranja ....“

204
Sastavni dio plana su sljedeće aktivnosti:
1. pretresi osuđenih lica,
2. pretresi posjetilaca i njihovih stvari,
3. pretresi honorarno zaposlenog osoblja (majstori, dostavljači, radnici pod
ugovorom),
4. pretresi paketa koji se upućuju osuđenim licima,
5. pretresi smještajnih kapaciteta,
6. pretresi zone van objekata za smještaj,
7. pretresi vozila koja ulaze i izlaze,
8. pretresi osoblja,
9. upotreba službenog psa, i
10. obavještajni podaci o drogama – njihovo prikupljanje, obrada, prosljeđivanje i
poduzimanje odgovarajućih aktivnosti.

U bezbjednosnom planu pažljivo treba obraditi i procedure za postupanje:


- ukoliko se sumnja ili se lice izjasni da je ovisnik,
- obavještavanje i primopredaja supstanci za koje postoji sumnja da su
droge, i
- ukoliko se sumnja da pojedinac supstance skriva u tjelu.

Služba sigurnosti mora imati izrađenu i proceduru testiranja urina, kao i pružanja
pomoći i podrške licima u apstinencionalnoj krizi u onoj mjeri u kojoj je to primjenjivo,
obzirom na ulogu ovog profila osoblja.

 Preporuka br. 9

Posvetiti pažnju riziku od korupcije


Potrebno je posvetiti pažnju i osoblju koje može biti subjektom i/ili je izloženo riziku
od korupcije. Zato je potrebno imati jasno izrađene profesionalne i etičke standarde
koji će obezbijediti jasne informacije čiji je cilj olakšati vođenje istrage kod onih za
koje se sumnja da su korumpirani.

 Preporuka br. 10

Obuka osoblja za postupanje sa drogama


Osoblje mora biti dobro obučeno i upoznato sa izgledom, efektima i karakteristikama
najčešće korištenih droga. Te obuke moraju biti redovne jer se na tržištima pojavljuju
novosti. Isto tako je dobro da je osoblje upoznato sa načinima krijumčarenja koji se
pojavljuju. U tu svrhu se ustanove povezuju sa ministarstvom unutrašnjih poslova. U
obuku je potrebno uključiti i rukovodeće osoblje i sve službe koje rade sa ovisnicima
(tretman, zdravstvena, instruktorska).

 Preporuka br. 11

Upotreba priručnika Vijeća Evrope prilikom izrade bezbjednosnih planova


Kao osnova za izradu bezbjednosnih planova i odgovarajućih mjera potrebno je
upotrebiti priručnike VE.45

45
Priručnik za obuku zatvorskog osoblja br. 1 – Procedure za obavljanje osnovnih dužnosti, 2005 i
Priručnik za obuku zatvorskog osoblja br. 4 , 2008

205
 Preporuka br. 12

Obuka osoblja službe sigurnosti


Osoblje službe sigurnosti mora biti upoznato sa svojom ulogom u tretmanu ovisnika,
kao i adekvatno obučeno.

7. 3. PROGRAMI TRETMANA ZA OVISNIKE

Vrsta, obim, način i trajanje tretmanskih aktivnosti zavise od nekoliko faktora,


uključujući i: formalno - pravni status lica, da li je izrečena mjera obaveznog liječenja
ili ne, motiviranosti, dužine kazne, kao i mogućnosti koje ima sama ustanova. To
znači da se mogu vršiti različite modifikacije načina rada sa ovisnicima, ovisno o
mogućnostima ustanove.

Programi tretmana namijenjeni ovisnicima mogu se svrstati u nekoliko grupa:

 Programi edukacije

U ove programe bi bila uključena sva zatvorska populacija i sadržavali bi:


- upoznavanje sa štetnim posljedicama uživanja droge po zdravlje,
- efekte droge,
- razvoj bolesti ovisnosti,
- smanjenje štete zbog uživanja droga,
- bezbijedno uživanje droge,
- programe pomoći koji postoje u društvenoj zajednici,
- recidiv,
- opasnost od predoziranja, i
- širenje zaraze virusima HIV, hepatitis, TBC i dr.

Te programe bi mogli izvoditi medicinsko osoblje i radnici službe tretmana, te vanjski


saradnici. Izvodili bi se u obliku grupnog rada i radionica, a može i individualno. Mogu
se izvoditi kao samostalni programi ili pak zajedno sa drugim programima. Cilj tih
programa je da se sva zatvorska populacija upozna sa problemom ovisnosti o
drogama, a za one koji uživaju drogu, to bi bio prvi stepen za uključenje u programe
motivacije.

 Programi smanjenja štete

Ovi su programi usmjereni u smanjenje štete nastale zloupotrebom droga i svrha im


je korištenje droge na bezbijedan način. Poznato je da svi ovisnici u svakom trenutku
nisu spremni, niti sposobni, prestati uživati droge.

Programi smanjenja štete u ustanovama uključuju:


- informacije, edukacije i komunikacje o HIV/AIDS, hepatitis i drugim zaraznim
bolestima,
- tretman i brigu povezanu sa HIV/AIDS, hepatitisom i tuberkolozom, uključujući
pristup najnovijim lijekovima,
- dobrovoljno testiranje i savjetovanje,
- distribuciju kondoma,

206
- sredstva za čišćenje i dezinfekciju, gumene latex rukavice, i
- zamjenu igala i špriceva (needle exchange)

Gore navedene mjere predstavljaju bolji i efikasniji tretman i brigu (njegu) za osuđeno
lice sa specijalnim potrebama. Takođe predstavljaju i važan element u njihovoj
zdravstvenoj njezi, a ujedno smanjuju rizike po zdravlje osoblja.

Izvođači ovog programa može biti medicinsko osoblje u saradnji sa vanjskim


institucijama.

 Upotreba supsitucijskih terapija

- detoksifikacija obično obuhvata individualiziran pristup postepenom smanjenju


metadona dok ne dođe do „nule“. Taj postupak izvodi medicinska služba u saradnji
sa službom za tretman.

- metadonski program održavanja: na ovom programu su obično osuđena lica koja su


već na slobodi bila uključena u program metadonskog održavanja i ne prihvataju
detoksifikaciju. Obično se u zatvorskom miljeu ne uvodi nanovo program
metadonskog održavanja. To se odnosi i druge oblike supstitucijskih programa.

 Programi motivacije

U procesu tretmana ovisnika, motivacija je od ključnog značaja. Stepen motivacije


bolesnika se kroz trajanje tretmana mijenja, zato je potrebno poznavati motivacijske
tehnike uz pomoć kojih se ona povećava. Poznajemo unutarnju i vanjsku motivaciju i
najuspješnjiji su oni bolesnici koji doživljavaju vanjske pritiske a ujedno su i unutarnje
motivirani. Potrebno je izgraditi takve okolnosti koje će kod bolesnika stvoriti,
poboljšati i probuditi njihovu vlastitu odgovornost i sposobnost za promjene. To znači
da programima motivacije želimo postići unutarnju motivaciju, koja je ključna za
uspješne promjene.

Programi motivacije za pristupanje terapijskim zajednicama i centrima za


rehabilitaciju su značajni jer put ka promjeni vodi kroz tri nivoa: racionalni,
emocionalni i nivo ponašanja. Ovi programi se sastoje od pet elemenata:
prepoznavanje poremećaja, razmišljanje o promjeni, odluka za promjenom, izvođenje
promjene i održavanje promjene.

Postoji čitava paleta tehnika motivacije koje se upotrebljavljaju u tretmanu ovisnika i


koje su se pokazale kao jako efikasne. Osnova različitih tehnika je motivacijski
intervju koji se bazira na pretpostavci da odgovornost i sposobnost bolesnika
ovisnika od droge za promjene leži u njima samima.

Taj program bi mogli izvoditi radnici službe tretmana, individualno ili grupno. Cilj je
motivirati ovisnika o drogama da prihvati pomoć koja mu se pruža u cilju promjene
životnog stila, a ujedno bi ih motivirala i za uključenje u terapijske zajednice.

207
 Program tretmana ovisnika u posebnim odjeljenjima bez droge („drug
free units“) u zatvorima

1. Osnovni ciljevi i zadaci

Osnovni sadržaj ovog programa tretmana je dobrovoljnost i postojanje izražene volje


i motivacije ovisnika za apstinencijom, što je potvrđeno kroz programe edukacije i
motivacije.

U tom smislu, program je koncipiran i zamišljen kao snažna podrška ovisnika u


provođenju vlastite odluke.

Odjeljenje bez droga nudi zaštitni prostor za ovisnike, i to u smislu potpore njihovim
naporima za apstinencijom i promjenom životnog stila. Njihov lični udio je prije svega,
u prihvaćanju ponude praćenja i tretmana odvikavanja, dok se vanjska kontrola
ogleda prije svega u obaveznim testiranjima na prisustvo opojnih droga.

Uspješnost programa može se mjeriti stepenom pripreme ovisnika da se nakon


izlaska sa izdržavanja kazne može uključiti u terapijske zajednice ili centre za
rehabilitaciju.

2. Struktura odjeljenja bez droge i skup mjera postupanja

Prijem na odjeljenje bez droge

U načelu, prijem na odjeljenje bez droge (u daljem tekstu odjeljenje) osuđeno lice
traži samo, ali o prijemu odlučuje stručni tim odjeljenja. Na sastanku stručnog tima
određuju se oblasti na koje će se fokusirati proces praćenja lica i njegovog tretmana
tokom boravka, što podrazumijeva i njegovo učešće.

Postupak prijema na odjeljenje bez droge podrazumijeva trijažu na osnovu


prijemnog dokumenta izrađenog u ovom projektu. Trijaža se obavlja u prijemnom
odjeljenju.

Nakon ovog dijela, stručni tim utvrđuje kriterije pristupa u odjeljenje:


- izražena volja osuđenog lica i motiviranost za pristup programu (uspješno
završeni programi edukacije i motivacije), te prihvatanje programa u odjeljenju
bez droge,
- da se nalazi u apstinenciji, što je potvrđeno rezultatima urinskih testova
najmanje mjesec dana prije prijema,
- ocjenjuje da li je to lice podobno za smještaj u grupi,
- lice mora biti bez općih ili posebnih sigurnosnih mjera,
- lice mora imati završene eventualne sudske i disciplinske postupke, i
- mogućnost otpuštanja iz zatvora poslije završenog programa i uključenje u
programe u zajednici.

Prije prijema u odjeljenje, ovisnik potpisuje terapijski dogovor kojim prihvata program
odvikavanja i pravila boravka u odjeljenju i svoj program rada, budući da se za
svakog ovisnika izrađuje individualan plan rada.
Tokom boravka na odjeljenju bez droga osuđeni se obavezuje:

208
- da neće uzimati psihoaktivne lijekove, nedozvoljene droge i alkohol,
- da neće posjedovati, unositi, posredovati pri unosu ili nabavci, preprodavati ili
omogućavati uzimanje nedozvoljenih droga,
- da će uvijek biti spreman na testiranje urina, a svako odbijanje ili izbjegavanje
da se podvrgne testu smatraće se priznanjem da je uzimao droge,
- da će prihvatiti da će se uzorci urina za testiranje uvijek davati u prisustvu
medicinskog tehničara i zaposlenog u službi osiguranja,
- da će se upoznati sa teškoćama koje prate bolest ovisnosti i načinima na koje
se pomaže ovisnicima,
- da će uredno prisustvovati sastancima grupe i aktivno učestvovati u svim
aktivnostima predviđenim u individualnom planu tretmana,
- da će aktivno i korisno provoditi slobodno vrijeme,
- da neće biti nasilan prema sebi i drugima,
- da neće primati posjete osuđenika sa drugih odjeljenja, i
- da će savjesno ispunjavati radne i druge obaveze.

Te obaveze moraju biti detaljnije opisane u odgovarajućem aktu gdje su predviđene


i posljedice nepoštivanja obaveza. Isto tako su navedene i obaveze stručnog tima
odjeljenja od zdravstvene službe, službe tretmana i službe obezbjeđenja.

Za vrijeme boravka na odjeljenju nema vanjskih pogodnosti, posjete su brižljivo


planirane: sa kim, koliko i kada i na koji način (eventualne posjete za staklom).
Sastavni dio rada u odjeljenju je i rad sa familijom i bližnjima. Isto tako, u program je
uključena i intezivna priprema za period nakon otpuštanja iz zatvora. Osuđeno lice
ima mogućnost svakodnevnog telefoniranja sa telefonske govornice odjeljenja.

Trajanje boravka u odjeljenju

Pojedinačni pristup programu je vremenski ograničen na period od jedne godine.

Smještajni uvjeti i kapaciteti

Iskustvo pokazuje da je tretman ovisnika u okolnostima pod kojima mu je omogućen


pristup drogi neefikasan. Stoga odjeljenje gdje se provodi tretman mora biti izdvojeno
od drugih odjeljenja i mora biti posebna cjelina. Načelno, smještaj treba biti
omogućen u jednokrevetnim sobama, vlastitom kupaonicom (ako već nema
kupaonice i WC u sobama) i sanitarnim čvorom, sa trpezarijom i drugim zajedničkim
prostorijama koje su potrebne za izvođenje programa (prostor za uzimanje urina,
prostor za grupni rad, za slobodne aktivnosti, radionice). Premještajem u odjeljenje,
ovisnik se izdvaja od opće zatvorske populacije.

Kapacitet ne bi trebao prelaziti 15 lica.


Odjeljenje ima svoj dnevni i sedmični raspored aktivnosti i jasna pravila ponašanja.

Dnevni raspored aktivnosti na odjeljenju

Ovisnici učestvuju u režimu, tj. svakodnevnom životu ustanove (rad, slobodno


vrijeme, objedovanje, higijenske mjere, noćni odmor, itd. ), ali kako je već spomenuto
- odvojeno od ostatka zatvorske populacije.

209
Za postizanje temeljite pripreme za tretman neophodno je poduzeti medicinske mjere
i mjere pripreme za terapiju. Naglasak bi bio na radu u terapijskoj zajednici i
terapijskim grupama čija je namjena razumijevanje ponašanja i uzroka uzimanja
droga, te uspostavljanju drugačijeg načina života. Kroz sve oblike rada na odjeljenju
ovisnici imaju mogućnost rješavanja svojih problema, sticanja i razvoja
samopoštovanja, učenja socijalnih vještina i preuzimanja odgovornosti.

Oblici rada:

 Sastanci grupe u odjeljenju

Sastanci se organizuju jednom sedmično i traju otprilike između 45 minuta i jednog


sata. Ovi sastanci odražavaju svakodnevni suživot, planiraju se i organizuju
zajedničke akcije. Prisustvo na ovim sastancima je obavezno za članove grupe.

 Grupe za tretman i praćenje


Jednog slobodnog poslijepodneva svake sedmice se unutar grupe na odjeljenju nudi
neka grupna aktivnost (npr. psihosocijalna grupa za razgovor i sportska grupa). U
tom slobodnom poslijepodnevu se nude različiti sadržaji namijenjeni grupnoj
aktivnosti. Prisustvo na ovim sastancima je obavezno za članove grupe.

 Individualan rad

Sa svakim članom grupe u odjeljenju se razgovor obavlja po potrebi, a najmanje


svakih 14 dana. Taj razgovor odražava njegovo ponašanje i vladanje u grupi, na
radnom mjestu, te njegovo lično organizovanje slobodnog vremena.

 Sastanak terapijske zajednice

Lica koja borave u odjeljenju, rukovodstvo i zaposleni na odjeljenju održavaju


sastanak terapijske zajednice jednom mjesečno. Učešće je obavezno.

Sastanak služi članovima kao forum za izražavanje svojih ličnih potreba i pitanja koja
se tiču grupe. Na ovakvoj vrsti sastanaka treba naći adekvatna rješenja za probleme
koji se na ovakav način iskristališu.

 Rad

Kako bi članovi grupe imali što ispunjeniji i organizovaniji dan teži se obezbjeđenju
radnog angažmana u punom radnom vremenu za lica na odjeljenju.

Ukoliko lice nije podobno za neko zanimanje, može se iskoristiti i mogućnost radne
terapije.

 Slobodno vrijeme

Slobodno vrijeme ima poseban značaj. Kako bi se ponudila nova orjentacija u


organizaciji slobodnog vremena, obavezno je učestvovanje u sastancima grupe na
odjeljenju u periodima u kojim se ne radi, zajedničkim sportskim i grupnim

210
manifestacijama i razgovorima sa službenim licem zaduženim za praćenje osuđenih
lica.

 Drugi sastanci

Potiču se informativni sastanci sa terapijskim ustanovama ili drugim institucijama,


zdravstveni pregledi koje provode zaposleni ljekari ili honorarno angažovani
specijalisti, te druge aktivnosti koje proizlaze iz života u zajednici, a članovi grupe ih u
najvećoj mjeri pripremaju i zaduženi su za njihovo praćenje (u smislu analize tih
sastanaka).

 Savjetovanje i edukacija

Potrebno je educirati o recidivu, greškama, stresu, pušenju, zdravoj prehrani,


pozitivnom odnosu prema vlastitom tijelu, alkoholizmu, prvoj pomoći, zdravim
seksualnim odnosima, značaju sporta i sl. Kod otpusta iz ustanove ne smijemo nikad
zaboraviti na savjetovanje u slučaju ponovnog činjenja greške i povratka uzimanju
droge.

 Testiranje na prisustvo droge - urinski testovi

Potrebno je uvesti program propisanog, obaveznog testiranja na prisustvo droge u


odjeljenju koje se sprovodi po procjeni lekara periodično i bez najave. Uzimanje urina
i odbijanje uzimanja uzorka urina mora biti određeno ZIKS-om.

Potrebno je izraditi dnevni i sedmični raspored koji moraju biti vrlo strukturirani i jasni
svima koji borave i rade na odjeljenju, a takođe moraju biti i objavljeni na oglasnoj
tabli i drugim prostorijama u odjeljenju.

Prednosti boravka u odjeljenju i beneficije

Ono što može djelovati motivirajuće na osuđena lica za uključenje u program je


mogućnost uslovnog otpusta iz ustanove ili prekida kazne, te upućivanje na liječenje
izvan ustanove. U slučaju uspješnog liječenja, dužina boravka se ubraja u dužinu
izdržane kazne. U slučaju neuspješnosti u liječenju, ovisnik se vraća u ustanovu, što
je potrebno definisati već spomenutim zakonskim promjenama.

Osuđeno lice koje je smješteno na odjeljenje ima neke prednosti: mogućnost


intenzivnog liječenja u zavisnosti od programa, lice je izdvojeno od rizične sredine,
ima povoljniji smještaj i ima mogućnost neograničenog svakodnevnog telefoniranja te
druge beneficije za koje se prethodno definiše da mogu postojati u odjeljenju.

Premještaji u slučaju odustajanja od programa ili recidiva

Prekid apstinencije nije razlog za automatsko izuzimanje dotičnog lica iz odjeljenja, a


time i iz koncepta tretmana. Imajući u vidu iskustva sa licima kod kojih je uočen
recidiv, odnosno mogućnost povratka korištenju droga, razmatranje povratka možda
može imati odlučujući uticaj na dalju obradu postojećeg problema ovisnosti.

211
Recidiv međutim ne treba u svakom slučaju ostati bez posljedica u individualnom
planu izvršenja kazne. I ovdje se u okviru odluka o pojedinačnim slučajevima koje
donosi tim za tretman treba utvrditi obim posljedica koje će lice snositi. Prije toga u
razgovoru treba razjasniti u kojoj mjeri postoji njegova želja za apstinencijom i daljim
radom na njegovom ličnom oporavku.

Izmjene u programu tretmana

Program postupanja sa osuđenim licem se mijenja u skladu sa procjenom


ponašanja, stepenom njegove saradnje u realizaciji programa postignutim
rezultatima i okolnostima koje mogu nastati u toku izvršenja kazne. Realizacija
programa se preispituje svaka tri mjeseca.
Izmjene programa se vrše po istom postupku kao i njegova izrada.

Otpust iz odjeljenja
Boravak na odjeljenju prestaje u sljedećim slučajevima:

- kada osuđeno lice završi program,


- na osnovu zahtjeva osuđenog lica, i
- kada osuđeno lice prekrši prihvaćena pravila.

O prestanku boravka na odjeljenju odlučuje direktor zatvora na prijedlog stručnog


tima odjeljenja.

7. 4. Saradnja sa vanjskim ustanovama

Mogućnost prelaska na liječenje izvan zatvora bila bi direktno ovisna o toku i efektu
tretmana i mogućnosti smještaja u neku stacionarnu ustanovu za provođenje terapije
(komune, nevladine organizacije, itd). U tom smislu je potrebno naglasiti važnost
veze sa programima liječenja od ovisnosti u zajednici.

Potrebna je dobra saradnja sa vanjskim institucijama, pogotovo centrima, koji bi


preuzeli neku vrstu pokroviteljske uloge nad zatvorom na njegovom području.
Potrebna je i suradnja sa nevladinim organizacijama koje bi isto tako trebale imati
pristup zatvorima.

7. 5. Kadrovski resursi

- Multidisciplinarni tim

U rad sa ovisnicima moraju biti uključene različite kategorije osoblja. Značajno je da


rad tih kategorija bude međusobno usklađen na nivou institucije, te da one rade u
tjesnoj međusobnoj povezanosti. Tim uključuje:

- voditelja grupe ili odjeljenja,


- službu tretmana (vaspitača, psihologa, socijalnog radnika),
- službu osiguranja,
- medicinsku službu, i
- radno - instruktorsku službu.

212
Obzirom na predloženu veličinu odjeljenja, ovaj tim radi i druge uobičajne poslove u
zatvoru sa svog područja.

Služba tretmana

Članovi službe tretmana vaspitač, psiholog i socijalni radnik koji na odjeljenju


obavljaju poslove savjetovanja i tretmana moraju obavezno završiti edukaciju iz
oblasti terapije ovisnosti. Služba tretmana i dokumentira u pisanom obliku rad u
tretmanu.

1. Mjere praćenja tretmana


Na osnovu iskustava sa ovisnicima koji su prekinuli učešće u tretmanu odvikavanja i
vraćeni su u ustanove na izdržavanje kazne, te na osnovu različitih povratnih
informacija dobijenih iz institucija za provođenje terapije za ovisnike od droge,
pokušaji provođenja terapije često propadaju zbog nedovoljne pripreme lica koja
prelaze u institucije u kojim se provodi terapija. Cilj savjetovanja i praćenja lica je da
oblikuje stav koji podrazumijeva suzdržavanje od korištenja droga (apstiniranje od
opojnih sredstava) i da ga kao takvog podrži, te da se steknu sposobnosti i znanja
koja su neophodna osnova za uspješan početak terapije.

Pored rada u grupi koji obavlja službenik koji prati tretman, u cilju pružanja dodatne
podrške i poboljšanja društvenih vještina provode se sedmične grupne sesije – po
potrebi uz učestvovanje psihologa, te redovni individualni razgovori.

Individualni razgovori
U okviru individualnih razgovora sa licem dolazi se do individualnih rješenja u
psihosocijalnoj oblasti. Termini razgovora se određuju individualno.

Grupni rad
U okviru grupnih sesija treba pokušati motivirati ovisnike da prevaziđu svoje strahove
i da se suoče sa svojom životnom historijom, svojom ovisnošću od droge, trenutnom
situacijom i svojim životom u budućnosti. Treba im dati priliku da vježbaju pravila
ponašanja koja su osnova života u grupi i da u toj oblasti steknu sposobnosti (npr.
sposobnost ostvarenja kontakta, veze, prevladavanja konflikta i kritikovanja) koje su
neophodne za terapiju.

2. Razgovori sa članovima porodice


U pravilu, ovisnost ide ruku pod ruku sa smanjenjem sposobnosti izgrađivanja
međuljudskih odnosa. Za uspjeh tretmana je neophodno i uspostavljanje i održavanje
veza sa vanjskim svetom, pogotovo sa članovima porodice ili životnim saputnicima.

Često su se članovi porodice i ovisnici zbog simpatija, osjećaja krivice, potrebe za


pomoći i kontrole uživjeli u uloge koje se međusobno dopunjuju na negativan način.
Osobito je roditeljima ili životnim saputnicima teško da se uzdrže i prevaziđu prazninu
koja možda nastaje.

Kroz zajedničke razgovore sa članovima porodice i ovisnicima treba pokušati dati


poticaj i smjernice da pokrenu promjene u svom ponašanju.

213
3. Kontakt sa aplikantima (ovisnicima koji žele smještaj u odjeljenje)
Zainteresirani ovisnici koji bi željeli smještaj u odjeljenju dobivaju informacije putem
promotivnih materijala i eventualno putem informativnog razgovora i intervjua o
načinima rada odjeljenja. Zahtjeve za prijem priprema služba tretmana, a
konferencija (timski sastanak) donosi odluke o prijemu.

4. Pomoć za učešće u provođenju mjere terapijskog liječenja ovisnosti


Naglasak u poslovima i zadacima službe tretmana je na pomoći raznih institucija u
provedbi tretmana ovisnosti. Tu spada izbor i stupanje u kontakt sa nekom
pogodnom ambulantom ili stacionarnom ustanovom za provođenje terapije. Izbor
ustanove i stupanje u kontakt se odvija uzivajući u obzir pojedinačne resurse i
potrebe svakog pojedinca.

Služba osiguranja

Obavlja i vrši poslove sigurnosti, osigurava odjeljenje i prostorije u kojima borave i


rade ovisnici, sprovodi u život odredbe kućnog reda odjeljenja koje su u vezi sa
sigurnošću, te vrši i druge poslove iz oblasti opšte i lične sigurnosti.
Osim toga, pripadnici ove službe učestvuju u sastancima grupe u odjeljenju na temu
njihovog ponašanja na poslu, na odjeljenju, u slobodno vrijeme, a po potrebi su
uključeni i u druge aktivnosti.

Pripadnici službe osiguranja koji rade na tom odjeljenju moraju biti educirani iz oblasti
rada sa ovisnicima.

Medicinska služba

Medicinska služba odgovorna je ne samo za praćenje zdravstvenog stanja štićenika


ustanove, nego i za uspostavu takvih uslova u medicinskom smislu koji će
promovisati blagostanje i štićenika i službenog osoblja, kao i provođenje redovnog
testiranje na droge.
Naredbe za obavljanje testiranja na drogu posebno se evidentiraju. Rezultati
laboratorijskih pregleda se, ukoliko su nalazi pozitivni, prvo dostavljaju liječniku
ustanove, tako da on odmah može provjeriti da li je pozitivan nalaz rezultat nekog
medicinskog tretmana.

Osim toga, dva puta godišnje se štićenici informišu generalno o zdravstvenim


posljedicama korištenja droga.

Informacija o zdravstvenom stanju će se proslijediti timu za praćenje ukoliko je lice


prije prijema u pisanoj formi oslobodio liječnika ustanove od obaveze čuvanja tajnosti
podataka o pacijentu.

Radno instruktorska služba

Kako svi koji su uključeni u program moraju raditi bilo u punom radnom vremenu, bilo
u radnoj terapiji, radni instruktori koji rade sa njima, moraju biti educirani u oblasti
rada sa ovisnicima. Isto tako prisustvuju sastancima grupe u odjeljenju.

214
- Edukacija osoblja

Uspješno izvođenje programa i strategije rada sa ovisnicima od droge zavisi od


dobro i uspješno educiranog osoblja, koje je motivirano za takav rad i koje i voli takav
rad. Edukacija osoblja je sastavni dio uvođenja programa.

Isto tako je značajno da svi radnici zatvora koji rade sa ovisnicima dobiju osnovne
informacije i spoznaje o štetnim utjecajima zloupotreba droga, kao i o osnovama
načina rada sa ovisnicima.

Sastavni dijelovi obuke su evaluacija programa, informacije o toku izvođenja


programa, kao i monitoring učinkovitosti i uticaja programa.

- Supervizija (nadzor)

Izvođači programa u ustanovama moraju biti pod nadzorom vanjskog stručnjaka.

7.6. Otpust iz zatvora

Priprema na otpust iz ustanove je jako značajna za sva osuđena lica, a pogotovu za


ovisnike. Programi pripreme uključuju između ostalog i trening samokontrole,
uzimanje droge i radne sposobnosti, te mogućnost zaposlenja, slobodno vrijeme i
životni stil - znači sve teme koje su jako značajne za ovisnike.

Pri tome sa zatvorska ustanova povezuje sa ustanovama u zajednici koje nastavljaju


rad sa ovisnicima. Kontinuitet rada je jako značajan i uključuje i pomoć po otpustu iz
zatvora.

7. 7. Finansijski, materijalni i kadrovski uslovi

Za izvođenje ovih programa potrebno je obezbjediti određena finansijska sredstva


(stalna nabavka latex rukavica, dezinfekcijskih sredstava, urinskih testova i sl., kao i
literature sa tog područja, početna i dodatna edukacija osoblja i zatvorenika),
materijalne uslove za uređenje prostorija za izvođenje urinskih testova, uspostavu
odjeljenja bez droga, kao i potrebne kadrove za izvođenje programa.

7.8. Evaluacija programa i istraživanja

Programi koji se budu izvodili moraju biti evaluirani u pogledu uspješnosti i u saradnji
sa istraživačkim ustanovama. Kod ovog pitanja, značajnu ulogu igra uvođenje
informacionih tehnologija u cilju prikupljanja, obrade podataka i pružanja informacija.

215
VIII. REZIME

Broj osuđenih lica povezanih sa drogom je u porastu. Zato je potrebno organizirati i


izvoditi tretman i programe sa ovisnicima u zatvorima u BiH. Ovaj dokument
predstavlja paletu mogućnosti koje se mogu modificirati s obzirom na prostorne i
kadrovske mogućnosti pojedinih zatvora.

Zato se predlaže da se u okviru strategije izrade i modifikacije koje bi se primijenile u


pojedinim zatvorima, kao i diferencirani programi za tretman različitih skupina
osuđenih lica. Predlaže se da se odabere jedan zatvor u kojem bi se izvodio pilot
projekat i analizirala stečena iskustva.

Potrebno je da postoji kontinuirana edukacija zatvorskog osoblja o problemu


ovisnosti, odnosno tretmanu ovisnosti.

Ovisnici moraju puno raditi na sebi, moraju promišljati o vlastitom biću, moraju štošta
saznati o sebi i svojim odnosima sa drugima. Ovo im se često neće svidjeti, taj put je
dug i često bolan, ali dobro motivirani, ovisnici mogu to uraditi i iskopati se iz pakla
droge.

216
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE RANJIVE I


VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

Prilog 1

ŠEMATSKI PRIKAZ
ZAVODSKOG PROGRAMA TRETMANA OVISNIKA - SUHO
ODJELJENJE

217
218
PRIJM PRIJEMNO ODJELJENJE

(TRIJAŽA NA OSNOVU PSIHOLOŠKOG NALAZA,


SOCIJALNE ANAMNEZE, SIGURNOSNIH MJERA,
REGISTRIRANI OVISNICI, PRIZNANJE OSUĐENIKA)

OVISNICI KOJI POTPIŠU „TERAPIJSKI UGOVOR“ OVISNICI KOJI SE IZJASNE DA NE ŽELE UĆI U PROGRAM

OVISNICI KOJI NAKNADNO ŽELE UĆI U PROGRAM


„SUHO ODJELJENJE“ „HETEROGENA VASPITNA
(OVISNICI U ZPTO-u) GRUPA“ (STANDARDNA)
OVISNICI KOJI ODUSTANU OD PROGRAMA ILI
KOJI SU POZITIVNI NA TESTU

MULTIDISCIPLINARNI SKUP MJERA LIBERALIZACIJA MEDICINSKI SARADNJA S


TIM REŽIMA TRETMAN INSTITUCIJAMA

- PSIHIJATAR - IND. PSIHOTERAPIJA - FLEKSIBILNIJI - AMBULANTNI - POSJETE INSTIT.


- VODITELJ - GRUPNA TERAPIJA KUĆNI RED PROSTOR UDRUŽENJIMA
VAS. GRUPE - SOCIOTERAPIJA ČEŠĆI KONTAKT UNUTAR - KULTURNI I
- PSIHOLOG - RADNO-OKUPACIONA TER. SA PORODICOM ODJELJENJA SPORTSKI
- SOC. RADNIK - MUZIKO I TERAPIJA - MOGUĆNOST DOGAĐAJI
- MED. TEHNIČAR SLIKANJEM KORIŠTENJA - SARADNJA SA
- SLUŽBA - POJAČANA KONTROLA VANJSKIH KOMUNAMA
OBEZBJEĐENJA OBAVEZNO TESTIRANJE POGODNOSTI
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE


RANJIVE I VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA ZA


OSUĐENA LICA POČINIOCE KRIVIČNIH DJELA
SEKSUALNE PRIRODE U ZATVORIMA U BOSNI
I HERCEGOVINI
(4)

Sarajevo, april 2010


222
SADRŽAJ
Stranica
I. UVOD 225

II. TRETMAN POČINILACA KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE


PRIRODE U EVROPSKIM ZEMLJAMA 226

Nekoliko osnovnih činjenica o izvođenju programa tretmana za


počinioce krivičnih djela seksualne prirode u zatvorima 226

1. Ko su počinioci takvih krivičnih djela 226


2. Poricanje, racionalizacija i ostale karakteristike
počinilaca krivičnih djela seksualne prirode 227
3. Tretman 228
4. Ciljevi tretmana 228
5. Tehnike tretmana 229
6. Procjena rizika 229
7. Kada je najbolje vrijeme započeti sa programom 229
8. Intenzitet programa 229
9. Uloga osoblja u efikasnoj realizaciji programa 230
10. Istraživanja i evaluacija 231
11. Korektivni tretman u zajednici 231
12. Problemi 231

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 232

IV. TRENUTNE OKOLNOSTI VEZANE ZA TRETMAN


POČINILACA KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE PRIRODE U 232
BIH

V. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA ZA POČINIOCE 233


KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE PRIRODE U ZATVORIMA
U BIH

5.1. Prijemna faza i plan tretmana 233


5.2 .Osoblje 235
5.3. Prijedlog programa tretmana 236
5.3.1. Pripreme za terapijske grupe 236
5.3.2. Individualni program 237
5.3.3. Formiranje terapijskih grupa 237
5.3.4. Programi održavanja postignutih rezultata 240
5.3.5. Istraživanja i evaluacija 240
5.3.6.Povezanost i suradnja sa vanjskim
institucijama 241

VI. REZIME 241

VII. PREPORUKE 241

223
224
I. UVOD

Osuđena lica - počinioci krivičnih djela seksualne prirode (u daljnjem tekstu


seksualni prestupnici) u strukturi ukupne osuđeničke populacije na prostoru
Bosne i Hercegovine ne predstavlja značajniji postotak gledano na njihov
trenutni broj. Međutim, pažljiva analiza posljedica i društvene opasnosti koje
su prouzrokovali ovi počinioci i problemi sa kojima su suočene ili se suočavaju
njihove žrtve, zahtijevaju oprez svih društvenih faktora koji se suočavaju s
ovim problemom, a posebno institucija kao što su centri za socijalni rad,
specijalne zdravstvene ustanove, sudovi, policija i zatvorske ustanove.

Ono što je od posebnog značaja ako se na ovakvu društvenu pojavu želi


reagovati ozbiljno, poštujući rezultate naučnih i stručnih istraživanja, jeste
sistematičan timski rad svih nabrojanih društvenih subjekata koji se bave ovim
problemom kako sa aspekta uzroka, tako i posljedica.

Ne zanemarujući važnu ulogu i značaj drugih društvenih institucija, ovdje


ćemo se posebno baviti tretmanom ove kategorije osuđenih lica u procesu
izvršenja kazne zatvora, oblicima i metodama stručnog rada koji se prema
njima primjenjuju. Pored toga, bavićemo se i stepenom rizika i potrebama
ovakve osuđeničke populacije kako bi se izradili potpuni i sveobuhvatni
planovi i program stručnog rada i nadzora, od čega će u najvećoj mjeri zavisiti
njihov povratak u socijalnu sredinu gdje žive.

Kod pripreme, izrade i izvođenja programa za seksualne prestupnike važno je


imati izrađene smjernice za izvođenje programa u zatvorima koje obično
priprema zatvorska uprava (državna ili entitetska) u suradnji sa stručnjacima
različitih organizacija u zajednici, te ministarstvom pravde i drugim
relevantnim ministarstvima. U svojoj osnovi to je strateški dokument za rad u
ovoj oblasti.

Takav dokument između ostalog uključuje:


- temeljne principe rada,
- standarde za izvođače programa koji uključuju smjernice za procjenu
rizika, ciljeve tretmana, intenzitet programa, modalitet tretmana, ocjenu
i istraživanje,
- pripremu za otpust,
- sudjelovanje vanjskih organizacija,
- otpust iz zatvorske ustanove.

Dokument koji je pred vama predstavlja pokušaj pripreme prijedloga tretmana


seksualnih prestupnika u BiH.

225
II. TRETMAN POČINILACA KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE
PRIRODE U ZATVORIMA U EVROPSKIM ZEMLJAMA

U većini evropskih zemalja broj seksualnih prestupnika u zatvorima je u


porastu, a njihov udio u osuđeničkoj populaciji se kreće od 4% do 17%, što je
prouzrokovano i činjenicom da se za najteža krivična djela seksualne prirode
izriču duže kazne. Uz kaznu zatvora se ponegdje izriče i mjera obaveznog
liječenja, koja se izvršava u odgovarajućim institucijama.

Istraživanja pokazuju da je najprikladnija metoda tretmana ona koja se temelji


na kognitivno-bihevioralnom modelu koji uključuje strategiju prevencije
recidiva seksualnog nasilništva. Isto tako je značajno da su programi u
zatvoru povezani sa pripremom za otpust, pomoći koja se pruža poslije isteka
kazne i mogućnošću nastavka tretmana u zajednici.

Programi koji su doživjeli ekspanziju u zapadnim demokracijama u proteklih


10 godina su usvojili pristup pod nazivom “kognitivno-bihevioralni/sprečavanje
recidiva” koji je nastao i razvio se u Sjevernoj Americi. Od tamo su neke
evropske zemlje preuzele te programe i prilagodile ih specifičnostima svojih
zatvorskih sistema. Neke zemlje su ih pak izradile same u saradnji sa
stručnjacima u zajednici. Takve programe koriste u Engleskoj i Velsu,
Škotskoj, Irskoj, Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Francuskoj i drugim
zemljama.

Tretman počinje najprije sveobuhvatnom procjenom koja uključuje psihološke


testove, kliničke intervjue i druge tehnike koje definišu ciljeve tretmana i
strategije za svakog seksualnog prestupnika ponaosob. Isto tako se proučava
šta je izazvalo takva krivična djela u prošlosti, što sve zajedno pomaže u
definiranju stavova, razmišljanja i i vještina ponašanja koje su potrebne i
utječu na smanjena rizika od ponovnog činjenja krivičnog djela.
Tretman uključuje kako grupnu, tako i individualnu terapiju.

NEKOLIKO OSNOVNIH ČINJENICA O IZVOĐENJU


PROGRAMA TRETMANA ZA POČINIOCE KRIVIČNIH DJELA
SEKSUALNE PRIRODE U ZATVORIMA

1. Ko su počionici tih krivičnih djela?

Počinioci ovakvih krivičnih djela mogu biti razne kategorije ljudi, takvo
ponašanje nije tipično za neku socijalnu, ekonomsku ili rasnu kategoriju.
Gledano površinski, seksualni prestupnici se uglavnom ponašaju sasvim
obično, većina njih ima stabilno zaposlenje, uživa podršku prijatelja,
porodice, sredine u kojoj se kreće i živi i nema kazneni dosije. Neki od njih
su najugledniji članovi zajednice i aktivno učestvuju u svim segmentima
života u njoj. Međutim, ispod ove površine kriju se individue koje su počinioci
teških krivičnih djela sa obilježljima seksualnog i devijantnog karaktera. Stoga
ne postoji „tipičan“ profil seksualnog prestupnika, ali postoji čitav niz
karakteristika i modela ponašanja koji se vežu za mnoge seksualne

226
prestupnike i omogućavaju razumijevanje ovog fenomena, kao i izradu
programa njihovog tretmana.

2. Poricanje, racionalizacija i ostale karakteristike počinilaca krivičnih


djela seksualne prirode

Većina seksualnih prestupnika je sklona poricanju, što je oblik kognitivnog


poremećaja koji smanjuje individualni osjećaj odgovornosti za devijantno
ponašanje. Kada bi mogli shvatiti okrutnost onoga što čine, većina seksualnih
prestupnika bi se suzdržala od činjenja takvog djela.

Poricanje je bitno pitanje koje se mora kontinuirano tretirati putem terapije i


nadzora. Postoje mnogi oblici poricanja, uključujući poricanje
• kaznenog djela (“ja to nisam učinio”),
• seksualne namjere (“ja sam je samo htio podučiti o dijelovima ljudskog
tijela”),
• odgovornosti (“bio sam pijan”),
• nanesene štete (“ja sam je dodirivao, ali nisam je silovao”),
• seksualnog užitka (“ja sam to učinio zato što me ona molila da to
uradim”),
• seksualnog uzbuđenja (“ja sam imao s njim oralni seks, ali nisam se
seksualno uzbudio”),
• planiranje (“jednostavno se tako desilo”),
• stupanj ili obim zlostavljanja (“za ovih sedam godina koliko sam vođa
izviđača samo sam dva dječaka dirao”), i
• mogućnost ponovnog činjenja (“neće se više desiti, pronašao sam
Boga.”).

Ostale karakteristike seksualnih prestupnika su tajnovitost, manipulacija,


zavođenje i namamljivanje žrtve – stalna izgradnja odnosa povjerenja sa
žrtvom što kasnije smanjuje otpor žrtve pri seksualnom kontaktu, te
nemogućnost suosjećanja sa štetom koju su nanijeli žrtvi. Većina seksualnih
prestupnika zna da je njihovo ponašanje nezakonito ili da društvo na takvo
ponašanje ne gleda sa naklonošću. Nekih je stid ili osjećaju krivicu zbog onog
što rade. Oni često manipuliraju drugim osobama kako bi došli do žrtve ili
kako bi sakrili vlastito ponašanje.

S obzirom na navedeno, seksualni prestupnici su skloni laganju i prikrivanju


svojih djela. Ponekad su ovi prestupnici vrlo uspješni u uvjeravanju prijatelja,
obitelji (pa čak i loše obučenih službenika i osoba koje su nadležne za
pružanje tretmana) da oni nisu “seksualni nasilnici”.

Seksualni prestupnici mogu također patiti od kognitivnih poremećaja.


Kognitivni poremećaji se manifestuju kao razmišljanje i stavovi koji
dozvoljavaju seksualnom prestupniku da minimizira, opravdava i racionalizira
devijantno ponašanje, te umanjuje svoju krivicu i osjećaj odgovornosti za
takvo ponašanje. Kognitivni poremećaji omogućuju seksualnom prestupniku
da prevaziđe određene rezerve i u konačnici svoje fantazije pretvori u
konkretno ponašanje.

227
Devijantne seksualne fantazije, kada prestupnici dodiruju dijelove svog tijela i
fantaziraju o tome šta će raditi žrtvama, igraju centralnu ulogu u seksualnom
prestupništvu. U nekim slučajevima seksualni prestupnici nisu čak ni svjesni
da su njihove fantazije devijantne; s obzirom da te fantazije traju duži period te
ih oni smatraju normalnim. Vrlo često, razotkrivanje fantazija tokom terapije je
i prvi put kada seksualni prestupnik počinje dovoditi u vezu svoje seksualne
fantazije i svoje devijantno ponašanje.

3. Tretman počinilaca krivičnih djela seksualne prirode

Prilikom izrade bilo kog programa neophodno je razjasniti sljedeći pojam:


seksualno devijantno ponašanje može se tretirati. Ključna riječ u tretmanu
seksualnih prestupnika nije „liječiti“, već samo „kontrolisati“. Kroz tretman
ovakvi prestupnici mogu naučiti upravljati svojim nasilnim ponašanjem,
izbjegavati ga i tako smanjiti rizik od ponovnog činjenja krivičnog djela.
Takođe istovremeno i razvijaju sposobnosti i vještine koje će im pomoći da se
uključe u život po završetku kazne. Sledeći bitan element u tretmanu
seksualnih prestupnika je shvatiti i razumjeti da je taj tretman sličan
tretmanu ostalih osuđenih lica koji imaju probleme sa ovisnosti ili iracionalno,
opsesivno ponašanje.

Pojednostavljeno, to znači da kao što se ovisnik o drogama uči živjeti bez


droge, osuđena lica počinioci krivičnih djela seksualne prirode trebaju naučiti
kako da iskorijene svoja devijantna interesovanja i ponašanja ili ako to ne
mogu, bar da nauče kontrolisati takve oblike ponašanja. Da bi tretman bio
uspješan, prestupnik mora biti aktivan učesnik u procesu identificiranja
rizičnog ponašanja i izradi strategija za reagiranje na taj rizik.

Oni su ti koji su odgovorni za kontrolisanje svojih seksualno devijantnih


nagona. Ako odaberu da i dalje poriču krivično djelo ili se odbiju uključiti u
program tretmana, biće izloženi riziku da ponovo nastave sa seksualno
devijantnim ponašanjem.

4. Ciljevi tretmana

Uspješan tretman zavisi od kompletne procjene prestupnika koja uzima u


obzir sve relevantne podatke i karakteristike prestupnika, kao i samog djela
koje je počinio, kako bi se mogli uspostaviti konkretni i mjerljivi ciljevi.

Ciljevi tretmana generalno uključuju podučavanje prestupnika da prihvati


odgovornost i modifikuje kognitivne poremećaje, razvije osjećaj empatije
prema žrtvama, shvati kompleksnost sopstvenog problema koji je prethodio
seksualnom ponašanju, da razvije vještine sprečavanja recidiva i kontroliše
sopstvene nagone. Takođe pomaže prestupniku da unaprijedi
samopoštovanje, poboljša komunikacijske vještine i usavrši vještinu za
rješavanje problema, kao i vještinu nošenja sa situacijom, te da razvije
zdrave seksualne odnose sa zrelim/odraslim osobama.

228
5. Tehnike tretmana

Najefikasniji programi tretmana kombiniraju bihevioralno-kognitivni pristup i


uvjetovanu averziju, usavršavanje vještina, kognitivno restruktuiranje i
sprečavanje recidiva. Ove terapije se često dopunjavaju sa obiteljskim
terapijama, tretmanima odvikanja od droga ili alkohola, bračnima terapijama i
intervencijama kod individualnih kriza.

Većina profesionalaca koji se bave tretmanom seksualnih prestupnika


preporučuju grupnu terapiju umjesto individualne terapije. Programi za
tretman seksualnih prestupnika su konfrontacijski i invazivni i na više načina
se razlikuju od ostalih programa koji se dotiču mentalnog zdravlja.

U slučajevima gdje seksualni prestupnik pati od devijantnih seksualnih


fantazija koje utiču na njegovu koncentraciju i psihološku stabilnost,
potrebno je uz prethodne konsultacije sa neuropsihijatrom uključiti
odgovarajuću farmakološku terapiju, što je kod takvih prestupnika primaran i
preloman trenutak koji će pokazati da li će se nakon perioda liječenja moći
uključiti u planirane terapijske programe.

6. Procjena rizika

Procjenu rizika i procjenu zatvorenikove spremnosti da se podvrgne tretmanu


treba gledati kao proces i stalnu praksu. Procjena rizika se odnosi na
ocjenjivanje sveukupnog rizika od mogućnosti ponovnog činjenja djela.
Procjena rizika je ključna komponenta u upravljanju seksualnim prestupnicima
zbog toga što pomaže službenicima da definiraju planove i uvjete
supervizije/nadzora. Procjena rizika je dinamičan proces i izvodi se u raznim
fazama kako kod prijema u zatvor, tokom izdržavanja kazne, tako i kod
priprema za otpust.

7. Kada je najbolje vrijeme početi sa programom?

Postoje određene rasprave oko najpogodnijeg vremena za otpočinjanje


programa tretmana seksualnih prestupnika. Neki predlažu da bi tretman
trebalo početi pred samo puštanje prestupnika u zajednicu. Ostali predlažu
da bi se sa tretmanom trebalo početi što je moguće ranije kako bi se iskoristila
prednost nastala motiviranošću i još uvijek svježim sjećanjem na djelo i
njegovih posljedica po žrtve. Često početak tretmana zavisi od dostupnosti
službi koje pružaju tretman.

8. Intenzitet programa

Visok intenzitet

Programi se preporučuju za one seksualne prestupnike za koje se procjenjuje


da se nalaze pod visokim rizikom od ponovnog činjenja djela i koji imaju
visoke potrebe. Ovi programi se obično realiziraju u specijaliziranim
jedinicama.

229
Prestupnicima koji imaju visoke potrebe treba više vremena da dosegnu
prihvatljivi nivo funkcioniranja kod svakog od ciljeva programa i njima će
gotovo zasigurno trebati programirati dodatni specijalni program tretmana
seksualnih prestupnika (npr. kognitivne vještine, život bez nasilja, zloupotreba
supstanci)

Umjeren intenzitet

Ovi programi se preporučuju za prestupnike za koje se procijeni da se nalaze


pod umjerenim rizikom sa stupnjem potrebe koji je bilo umjeren ili visok.

Programi umjerenog intenziteta se mogu izvoditi u ustanovama različitog


stupnja sigurnosti.

Mali intenzitet

Ovi programi se preporučuju za seksualne prestupnike koji su pod malim


rizikom. Obično se izvode u ustanovama sa minimalnim stupnjem sigurnosti.

Programi održavanja postignutih rezultata

Trebali bi biti dostupni za sve seksualne prestupnike koji su bili podvrgnuti


tretmanu.

Ostali programi

Programi koji se fokusiraju na način razmišljanja, impulsivnost, napredovanje


u obrazovanju, radne vještine, zloupotrebu alkohola i droga i nasilje u obitelji,
mogu se izvoditi u periodu dok visoko rizični seksualni prestupnik čeka
specijalizirani tretman. Ovi programi bi trebali pripremiti prestupnika tako što
će se raditi na generalnim stvarima iz programa terapije kao što je rad u grupi,
tajnost informacija, povjerenje i izlaganje prestupnika posebnim tehnikama i
strategijama, kao što je, na primjer, snimanje na video vrpcu. Tehnike
upoznavanja sa određenim principima učenja kao što su ponašanje na
temelju rivaliteta, blizina potpore, generalizacija i kognitivna medijacija mogu
se prenositi iz jednog u drugi program, čime bi se trebalo smanjiti vrijeme koje
je potrebno da se obrade ova pitanja u ranoj fazi grupnog rada.

9. Uloga osoblja u efikasnoj realizaciji programa

Smatra se da osoblje predstavlja značajan resurs koji, kada zatvorska uprava


njime dobro upravlja, može unaprijediti korektivne postupke i prakse, kao i
same rezultate. Uloga osoblja u procesu rehabilitacije je jako bitna. Njihov
odabir, obuka, podrška i ostanak u ustanovi su isto tako važni za efikasnu
rehabilitaciju prestupnika koliko i instrumenti procjene, moduli programa i
strategije supervizije. To treba biti sinergijski odnos – kvalitetno osoblje
(vještine, znanje i osobine) unapređuju dobre programe.

230
10. Istraživanja i evaluacija

Postoji striktna procedura prikupljanja podataka i njihovog prosljeđivanja i


razmjenjivanja sa svim pravosudnim organima. Seksualni prestupnici također
imaju pravo na uvid u sve ili dio informacija iz njihovog dosijea.

Istraživanja vrše posebna odjeljenja za istraživanja unutar zatvorske


administracije. Svaki korak u tretmanu seksualnih prestupnika se motri i
ocjenjuje, kako bi se osiguralo da se primjenjuju najbolje prakse.

11. Korektivni tretman u zajednici

Ideal cijelog koncepta korektivnog tretmana seksualnih prestupnika je da


tranzicija sa tretmana seksualnih prestupnika u zatvoru na tretman u zajednici
prođe “glatko i neprimjetno”. Ti programi su tako namijenjeni osobama kojima
je izrečena jedna od probacijskih mjera, kao i onima koji su otpušteni iz
zatvora i nalaze se pod probacijskim nadzorom.

12. Problemi

Tokom trajanja tretmana, kod svih seksualnih prestupnika može doći do


određenih problema u realizaciji tretmana. Ti problemi mogu obuhvatiti
odbijanje učešća u programu tretmana, narušavanje povjerljivosti, prekide u
grupnom radu. Svi napori trebaju biti usmjereni na uključivanje prestupnika u
program tretmana. Ako se individualni program savjetovanja, konfrontacije na
ravnopravnom nivou ili bihevioralno ugovaranje kao posljednja mogućnost
pokažu neefikasnim, potrebno je dati prednost grupnom radu nad
individualnim. Kod osoba koje konstantno izazivaju nevolje i probleme,
skidanje sa terapije se može pokazati kao nužnost. Neki programi su usvojili
taktiku za skidanje klijenata sa grupne terapije uz ponuđenu mogućnost
individualne terapije, kako bi se smanjila opasnost ili strah od iznošenja
određenih stvari pred većom grupom ljudi.

Efikasnost tretmana treba biti povezana sa prijevremenim otpustom iz


zatvora.

Seksualni prestupnici trebaju biti svjesni činjenice da će odbijanje ulaska u


program tretmana ili izlazak iz programa navjerojatnije rezultirati odbijanjem
uvjetnog otpusta.

231
III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI46

Evropska zatvorska pravila47 ne pominju posebne programe za posebne


kategorije već općenito kažu da režim osiguran osuđenim licima mora nuditi
izbalansiran program aktivnosti koji će omogućiti da žive odgovorno, bez
kriminalnog ponašanja i koji će promovisati razvijanje lične odgovornosti. Isto
tako, govore o planu izdržavanja kazne koji će obuhvatati programe koji će
zadovoljiti potrebe osuđenih lica i pomoći im u prevazilaženju poteškoća i
osposobiti ih za život. To podrazumijeva i izvođenje najrazličitijih programa
tretmana, a među njima i program za seksualne prestupnike.

Ista tako, CPT ističe značaj ukupnog kvaliteta života u nekoj ustanovi. Taj
kvalitet zavisi od aktivnosti koje se nude osuđenim licima i o općem stanju
odnosa između osuđenih lica i osoblja. Zadovoljavajući program aktivnosti je
od ključne važnosti za dobrobit osuđenih lica.

Ukratko, možemo reći da se značajna pažnja pridaje mjerama i programima


za osuđena lica koji će razviti individualnu odgovornost i pridonijeti da lice vodi
odgovoran život bez činjenja krivičnih djela poslije izdržane kazne.

IV. TRENUTNE OKOLNOSTI VEZANE ZA TRETMAN


POČINILACA KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE PRIRODE U
BIH
Na osnovu svih relevantnih podataka može se konstatovati da na
prostoru BIH do sada nije registrovana nijedna zvanična institucija, nevladina
organizacija ili udruženje koji se bave ovim problemom na organizovan i
naučno-istraživački način.

Ne postoje ni pojedinačna stručna istraživanja, analize i programi za ovakvu


vrstu osuđeničke populacije.

Tretman ove kategorije osuđenih lica u zatvorima u BiH do sada se nije


bitnije razlikovao u načinu planiranja i sprovođenja u odnosu na ostale
kategorije osuđenih lica. Jedan od razloga je svakako podatak da je
dosadašnji procenat seksualnih prestupnika u ukupnoj osuđeničkoj populaciji
nizak, što potvrđuju i statistički podaci iz tri najveća kaznenopopravna zavoda
Zenica ( 7%), Foča (4%) i Banja Luka ( 5%) seksualnih prestupnika među
ukupnom osuđeničkom populacijom.

46
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (2020)1 – Rev.
2006
47
Preporuka REC (2006)2

232
Zakonski okviri i definicija

Za potrebe ovog dokumenta, seksualni prestupnik je osoba koja je počinila


krivično kako je definirano u glavi 19. Krivičnog zakona FBiH i RS48:
• silovanje (čl. 203 KZ FBiH, 193 KZ RS),
• spolni snošaj sa nemoćnom osobom (čl. 204 KZ FBiH, 194 KZ RS),
• spolni snošaj zloupotrebom položaja (čl. 205 KZ FBiH, 196 KZ RS),
• prinuda na spolni snošaj (čl. 206 KZ FBiH),
• spolni snošaj sa djetetom (čl. 207 KZ FBiH, 195 KZ RS),
• bludne radnje (čl. 208 KZ FBiH, 197 KZ RS),
• zadovoljavanje pohote pred djetetom ili maloljetnikom (čl. 209 KZ
FBiH, 197 KZ RS),
• navođenje na prostituciju (čl. 210 KZ FBiH, 198 KZ RS),
• iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije (čl. 211 KZ FBiH,
199 KZ RS)
• upoznavanje djeteta sa pornografijom (čl. 212 KZ FBiH, 200 KZ RS), i
• rodoskrvnuće (čl. 213 KZ FBiH, 201 KZ RS).

Mnoga od ovih krivičnih djela su jako teška i za njih može biti izrečena kazna
zatvora čak do 15 godina.

Seksualni prestupnici izdržavaju kaznu u različitim zatvorima.

V. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA ZA POČINIOCE


KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE PRIRODE U ZATVORIMA U
BiH
5.1. Prijemna faza i plan tretmana

Prijemni postupak koji je propisan zakonom odvijaće se po prijemnom


dokumentu sačinjenom u okviru ovog projekta. Treba imati na umu da
individualni plan tretmana uključuje kontinuum intervencija koje su potrebne
jednom seksualnom prestupniku s obzirom na stepen pocijenjenog rizika koji
on predstavlja i njegove posebne potrebe.

Pored toga, za seksualne prestupnike je potrebno uvesti dodatne procedure


koje će pomoći pri izradi individualnog plana tretmana. Te procedure su:

48
Službeni glasnik RS broj 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06
48
Službene novine FBiH broj 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05

233
Pitanja koja se odnose na krivično djelo seksualne prirode

1. Gdje se desio napad? Da li je lokacija odabrana nasumično ili je


lokacija uvijek ista?
2. Opišite detaljno kako ste odabrali žrtvu. Da li je osoba posjedovala
određene osobine koje su privukle vašu pažnju (npr. njene godine,
spol, fizički izgled)?
3. Kakva je bila reakcija žrtve? Da li je žrtva išta rekla, da li je vikala, da li
se prepustila ili borila tokom napada? Da li ste se i u jednom trenutku
napada zaustavili zbog reakcije žrtve?
4. Ako je žrtva dijete, kako znate da će dijete surađivati? Šta vas je
navelo da pomislite da dijete neće nikome reći o napadu?
5. O čemu ste mislili i šta se osjećali tokom napada? Da li ste bili
seksualno uzbuđeni tokom napada? Ako jeste, šta vas je seksualno
uzbudilo?
6. Šta ste govorili žrtvi tokom počinjenja djela? Da li ste tražili od žrtve ili
joj prijetili da nikom ne kaže o napadu?
7. Do koje mjere ste konzumirali droge ili alkohol? Da li ste koristili alkohol
ili drogu da omamite žrtvu kako biste umanjili njenu reakciju ili umanjili
vlastitu neugodu prije činjenja djela?
8. Da li ste koristili oružje tokom napada? Ako jeste, kako ste ga
upotrijebili?
9. Da li ste ikada pokušali da prekinete sa nasilničkim ponašanjem?
Kako?

Pitanja koja se odnose na seksualnu istoriju prestupnika

1. Kako ste stekli prva saznanja o seksu? Šta su vam roditelji govorili o
seksu?
2. Kako često masturbirate? Koliko ste godina imali kada ste počeli
masturbirati? Šta su vam roditelji rekli o masturbaciji?
3. O čemu razmišljate kada masturbirate? Koje su vaše fantazije? Da li
su se one tokom vremena promijenile?
4. Kada ste počeli da se viđate s nekim? Opišite vaše prvo seksualno
iskustvo.
5. Opišite vaš odnos prema odraslim osobama.
6. Opišite vaš odnos sa supružnikom/ili nekom drugom vama bitnom
osobom?
7. Kako često imate seksualne odnose? Ko je inicijator seksualnog
odnosa u vašoj vezi?
8. Da li ste ikada bili žrtva seksualnog zlostavljanja? Koje je prvo
seksualno iskustvo iz vašeg djetinjstva kojeg se sjećate? Da li ste ikad
bili seksualno zastrašivani ili ponižavani?
9. Jeste li ikada virili kroz prozor? Jeste li se ikada namjerno izlagali
pogledima? Jeste li vodili opscene telefonske razgovore? Jeste li se
ikad radi seksualnog zadovoljstva trljali o drugu osobu u javnosti?
10. Koliko ste imali godina kada su počeli seksualni problemi? Kako je
vaša seksualna devijantnost uticala na vaš život (npr. na posao, školu,
obitelj, zdravlje)?

234
Procjena rizika

Nužno je obavezno uvesti procjenu rizika koji podrazumijeva ocjenjivanje


sveukupnog rizika od ponovnog činjenja djela kojem je prestupnik izložen.
Procjena rizika je ključna komponenta u upravljanju seksualnim prestupnicima
zbog toga što pomaže službenicima da definiraju planove i uvjete
supervizije/nadzora.

Pored toga, savjeti se pružaju na osnovu procjene slijedećih pet faktora:

 Koja je vjerovatnoća od ponovnog počinjenja djela? Istražiti sličnosti sa


ostalim seksualnim prestupnicima, uključujući i vrstu djela, višestruka
seksualna interesovanja i fantazije, stupanj primjenjene sile, stil života
prestupnika i devijantnu seksualnu uzbuđenost.
 Kakav stupanj štete se može očekivati kao rezultat ponovnog
počinjenja kaznenog djela? Istražite stupanj sile koju koristi prestupnik i
njegove predispozicije za nasilje. Ako prestupnik nema istoriju nasilnog
ponašanja, napraviti uvid u prethodna kaznena djela koja su mogla
dovesti do nasilništva ili ukazivati na prijetnju od nasilništva.
 Pod kojim uvjetima se može očekivati ponovno činjenje djela?
Razmotriti pristup prestupnika žrtvama, upotrebu alkohola ili droga,
upotrebu seksualnih stimulansa, njegovo zaposlenje i mjesto
stanovanja, korištenje automobila i emotivno stanje.
 Ko bi mogao biti žrtva novog napada? Sagledati način odabira prošlih
žrtava prestupnika. Koristiti pletismograf i poligraf (kada je moguće)
kako bi se odredile potencijalne žrtve.
 Kada se može očekivati novo počinjenje kaznenog djela? Analizirati
načinočinjenja prošlih kaznenih djela prestupnika i istražiti vremenski
period, godišnje doba, godine starosti počinitelja i mogući način
činjenja novog djela putem analize ostalih seksualnih prestupnika.

5.2. Osoblje

Programe bi mogli izvoditi radnici službe tretmana koji bi bili dodatno obučeni
sa područja seksualnih smetnji i prestupnika, a radili bi u paru. Preporučuje se
da jedan član osoblja u tom paru bude psiholog. Pored početne obuke, mora
se provoditi i kontinuirana obuka koja im omogućava da ostanu u toku sa
novim dešavanja na području tretmana.

Isto tako, na odgovarajući način trebaju biti obučene i ostale kategorije


osoblja. Osoblje službe sigurnosti mora biti upoznato sa načinom radom sa
seksualnim prestupnicima, te sa svojom ulogom u programu. Kako su ovi
službenici u stalnom kontaktu sa njima, mogu im bolje i pomoći ako posjeduju
odgovarajuća znanja.

Pored toga, treba organizirati obuku i za rukovodioce zatvora, kako bi se


njihovo osoblje upoznalo sa koristima takvih programa koje se izvode u
zatvorima, kao i drugih rehabilitacijskih programa koji se izvode u zatvorima.

235
5.3. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA ZA POČINIOCE
KRIVIČNIH DJELA SEKSUALNE PRIRODE KOJI BI SE
PRIMENJIVALI U ZATVORIMA U BiH

Kada govorimo o uvođenju programa za seksualne prestupnike u zatvore, ali


ne samo tih programa nego i drugih, treba spomenuti potrebu za
uspostavljanjem kulture i organizacije u zatvoru koja će dopunjavati i
podupirati programe i potrebe tretmana, uključujući i pripremu za otpust iz
zatvora. To svakako nije lak zadatak i zavisi od rukovodstva, politike i
operativnih procedura koje omogućavaju osoblju da promovira tu kulturu. A to
uključuje:
- odgovarajuće programe,
- specijaliziranu obuku osoblja,
- posebna pažnja posvećena je posjetama i drugim kontaktima,
- ograničiti pristup pornografskoj literaturi,
- prepoznavanje mogućih znakova nasilja kod seksualnih prestupnika,
- priprema za otpust i otpust, i
- reintegracija u društvenu zajednicu.

Zatvor treba imati i tijesnu saradnju sa institucijama u zajednici koje se bave


seksualnim prestupnicima jer se u konačnici svi seksualni prestupnici vraćaju
opet u zajednicu.

Za izvođenje programa trebao bi postojati multidisciplinarni tim koji bi


sačinjavali psiholog, vaspitač, socijalni radnik i pripadnik službe bezbijednosti.

Programi moraju biti pažjivo pripremljeni i planirani, potpomognuti


odgovarajućim kadrovskim rješenjima, te uživati podršku podršku općenito.
Osim toga, moraju se i evaluirati.

5.3.1. Pripreme za terapijske grupe - faza motivacije – grupa za


motivaciju

U početnoj fazi izdržavanja kazne zatvora seksualni prestupnici bi se uključili


u grupu za pripremu koju bismo nazvali grupa za motivaciju. Te grupe su jako
efikasne u podržavanju i unapređenju želje za promjenom. Namjera je da
sudionici isto tako pronađu i uvide potencijalne prednosti svog uključenja u
terapijsku grupu.

Ovaj program bi bio pojednostavljen i prilagođen mentalnom i obrazovnom


nivou svakog osuđenog lica kako bi ga svako od njih mogao razumjeti,
prihvatiti i aktivno učestvovati u njemu. To u stvari znači da ovaj program
ne bi bio samo terapeutskog već i edukativnog karaktera. Ove grupe za
motivaciju bile bi oglednog karaktera i služile bi kao vid trijaže (selekcije) za
drugu fazu terapijskog rada. Drugim riječima, najprije bi se pružile informacije
o mogućnostima terapije, razbili bi se mitovi o terapeutskim programima i
ponudile bi se smjernice kako se najbolje pripremiti za tretman i uključenje u
terapijske grupe.

236
Onda bi se prešlo na rad na motivaciji, gdje če učesnici eksplorirati koje
promjene su potrebne u njihovim životima i kako da do njih dođu. Isto tako
grupa bi pomogla ka izgradnji i poboljšanju samopoštovanja i
samoefikasnosti kroz iskustva u grupi.

Izvođać
- Vaspitač ili psiholog ili socijalni radnik

Grupa
- zatvorenici počinioci krivičnih djela seksualne prirode, bez obzira
na stupanj rizika, psihopatologiju i činjenicu dali priznaje krivično
djelo ili ne
- Broj članova 10 do 12
- 1x sedmično 2 sata
- Trajanje najmanje tri mjeseca, trajanje zavisi i od mogućnosti
uključenja u sljedeću fazu tretmana.
Cilj
Priznaje djelo
Ima želju da bi napredovao
Motivacija za uključenje u grupu

Ovaj vid programa bi se odvijao u svim zatvorima gdje su osuđena lica sa


ovom problematikom.

Isto tako napraviti listu literature sa područja seksualnog života koja bi se


koristila u radu.

5.3.2. Individualni program

U zatvorima gdje imaju pojedinačne primjere, rad bi se odvijao na


individualnoj osnovi, u svrhu motiviranja i pripreme za grupnu terapiju.

- Individualan rad treba početi sto prije i on će isto pomoći osuđenom licu da
se što prije privikne na zatvor, jer obično imaju i duže kazne. Kroz individualan
rad treba ih podupirati u njihovoj namjeri da se promjene. Neki odbijaju
grupni rad, pa im treba pružiti mogučnost individualnog rada.

5.3.3. Formiranje terapijskih grupa i izrada programa

Nakon završenog rada u grupi za motivaciju ili individualnog rada organizovao


bi se sastanak (konferencija) na kome bi se razmatrali i sumirali
postignuti rezultati u probnom tromjesečnom periodu i izvršila ocjena
učešća osuđenih lica u programu, ocjena rada stručnih lica i donijela odluka
o nastavku daljeg rada, utvrdili planovi za dalji rad sa jasnim ciljem i
zaduženjima stručnih lica.

Ti planovi treba da sadrže sledeće elemente:

- formulisanje konkretnih individualnih ciljeva tretmana,


- individualni i grupni programi psihoterapije sa jasnom orjentacijom i ciljem

237
stvaranja pretpostavki da se osuđeni suoči sa sopstvenim problemom,
- stepen rizika i društvena opasnost tog problema za društvenu zajednicu.

U ovoj drugoj fazi bi se uključili u terapijski program, koji bi se odvijao u


jednom zatvoru.

Lokacija
Izvodi se u jednom zatvoru u FBiH i u jednom u RS. Za tu potrebu treba
formirati posebno odeljenje u tom zatvoru, sa odgovarajućim terapeutskim
okruženjem koji će izvoditi program a u kojem radi (mogu samo pola radnog
vremena, a drugu polovinu na drugim zadaci kao sto smo vidjeli u Njemačkoj)
stručni tim. Metoda rada je timski rad. Svaki predstavnik ovih različitih
disciplina unosi svoje specifične sposobnosti u tretman. U to odjeljenje dolaze
osuđena lica koja su završila prvu fazu u drugim zatvorima.

Odjeljenje se posmatra kao instancu za jačanje ličnosti. Tretman osuđenog


lica treba stoga i da služi jačanju njihovog samopoštovanja. Nudi se
okvir/prostor u kojem se njegovi intrapsihički konflikti mogu u onolikoj mjeri, u
kojoj se to može zastupati, reinscenirati u kontekstu grupnih procesa u grupi,
u kojoj ih kadrovi koji rade na tretmanu osuđenog lica mogu dijagnosticirati u
socijalnom području i ponovo iskoristiti u psihoterapijskom radu sa
zatvorenicima. Trudi se da se razvije nove izvore za emocionalno zrenje i
razvoj samopoštovanja kod osuđenog lica, puštajući ih da sudjeluju u
odlučivanju i oblikovanju svog svakodnevnog života i aktivnosti u tom
posebnom odjeljenju.

Ciljevi:
- redukcija opasnosti;
- psihička stabilizacija kao pomoć za prevladavanje zatvora;
- poboljšanje vještina samorefleksije

Članovi grupe:
odrasla muška lica na izdržavanju kazne zbog počinjenog krivičnog djela,
kojim predstoji još najmanje (bez gornje granice) jedna godina (npr. do
pretpostavljenog puštanja na slobodu ili do protjerivanja iz zemlje etc.)
- koja mogu u dovoljnoj mjeri komunicirati na
bosanskom/srpskom/hrvatskom jeziku
- kod kojih postoji potreba za tretmanom,
- kod kojih se može poći od pretpostavke da postoji spremnost i da su
sposobni za tretman (u intelektualnom smislu i u vezi sa
spremnosti/sposobnosti da barem u načelu dopuste uvid u "unutrašnji
svijet"),
- koja su sposobna za grupni rad,
- koja pristaju na oslobađanje liječnika od obaveze čuvanja podataka o
pacijentu,
- koja su spremna da apstiniraju od droga i kod kojih nema akutne
ovisnosti o opojnim sredstvima,
- koja su spremna da rade u radionici,
- koja nisu povezana sa subkulturnim strukturama,
- koja ne boluju od neke vrste psihoze.

238
Struktura i trajanje
Grupa bi se sastajala 2x tjedno po 1,5 sata
Voditelj grupe bi bio koterapeutski par (od kojih jedan obavezno psiholog), koji
mora biti educiran i sarađivati sa vanjskim izvođačem. Prednost imaju oni
radnici koji imaju iskustva sa terapeutskim radom u grupi. Isto tako je poželjna
dodatna edukacija iz kognitivne psihologije.

Trajanje 60 sati.

Za aktivno učestvovanje i uspješan prolazak kroz ovaj program osuđenom bi


se ponudila mogućnost nagrađivanja kroz uslovni otpust nakon izdržane 2/3
izrečene zatvorske kazne i mogućnost daljeg aktivnog učestvovanja u
sličnim programima koji bi se u postpenalnom periodu sprovodili od strane
stručnih timova u vanjskim institucijama koje su profesionalno organizovana
i stručno osposobljeni za bavljenje ovom problematikom.

Sa onim osuđenim licima koja odbiju ovakav program bi se intezivno radilo


na podizanju svijesti o nužnosti prihvatanja istih, kako se ne bi suočili sa
određenim praktičnim posljedicama svoje odluke da ne budu kooperativni i
da ne sarađuju.

Otvorena mogućnost da se osuđeno lice tokom izdržavanja kazne može


uključiti u program bi bila u svakom slučaju njegova pozitivna strana.

Pitanja koji bi se obavezno tretirala u terapijskim zajednicama kroz


program koji se sprovodi morala bi obuhvatiti sljedeća pitanja:

1. pitanja koja se odnose na krivična djela seksualne prirode,


2. pitanja koja se odnose na seksualnu istoriju prestupnika,
3. pitanja koja se odnose na krivično djelo sa obilježljima seksualnog
nasilja i nasilja,
4. pitanja koja ističu društvenu opasnost krivičnih djela s oblicima nasilja
i seksualnog nasilja kako bi se prestupnik direktno suočio s
problemom i posljedicama,
5. pitanja koja se odnose na procjenu stepena rizika seksualnih
prestupnika prema pojedincu i grupi u socijalnoj sredini gdje živi,
6. pitanja koja će mu pomoći da uspostavi društveno prihvatljive, zdave i
poželjne oblike komunikacije u socijalnoj sredini, kako bi se
prevazišao osjećaj inferiornosti, nezadovoljstva i odbačenosti koji je u
visokom procentu prisutan kod ovakve kategorije osuđenih lica,
7. pitanja koja će se odnositi na podučavanje prestupnika kako da
prihvati odgovornost, unaprijedi samopoštovanje, poštovanje drugog,
usavrši vještine rješavanja problema nošenja sa situacijom, razvije
zdrave seksualne odnose sa zrelom odraslom osobom.

239
Modalitet tretmana
• Unutar grupe gdje je nivo rizika i potrebe isti, sastav grupe bi trebao
bioheterogen, što se tiče kaznenog dijela seksualne prirode.
• U postizanju što boljih rezultata povećanja nivoa svijesti kod
osuđenog lica poželjno je koristiti različite sadržaje uključujući audio i
video materijale.
• Članove porodice ili ostale bliske osobe osuđenog, ukoliko ih ima
potrebno je animirati i ohrabrivati da uzmu svoj dio učešća u postupku
primjene ove terapije.
• Organizuje se plenum jednom mjesečno kao centralni forum za opšte
potrebe grupa (sastanak svih osuđenih lica koja borave na tom
odjeljenju i svih zaposlenih na tom odjeljenju).
• po potrebi individualni razgovori sa stručnim osobama
• po mogućnosti individualni smještaj
• sportska grupa isključivo otvorena za korisnike odjelenja
• cjelokupna ponuda za provođenje slobodnog vremena
• ponuda za rad u zatvoru
• mogućnost profesionalnog obrazovanja
• mogućnost školovanja
• ukoliko je potrebno uobičajene pogodnosti

5.3.4. Programi održavanja postignutih rezultata

Trebali bi biti dostupni za sve seksualne prestupnike koji su bili podvrgnuti


tretmanu. Programi održavanja stanja bi morali biti dostupni u svim
ustanovama u kojima se nalaze i seksualni prestupnici. Ako nema dovoljno za
grupu može i individualan rad..

Dinamiku i trajanje učešća u ovim programima određuje multidisciplinarni tim.


Preferiraju se otvorene grupe. Programi bi se trebali fokusirati na sprečavanje
recidiva i jačanje rezultata koji su postignuti kroz intenzivnije programe i
pravljenje planova za budučnost. To uključuje i pripremu za odpust iz zatvora.

Program bi se trebao odvijati intenzitetom od minimum 2 sata terapije uz


kontakt dvaput na mjesec do kraja izdržavanja kazne.

5.3.5. Istraživanja i evaluacija

U široj društvenoj zajednici bi morale postojati institucije, organizacije i


udruženja i pojedinci koji se bave problemom seksualnih prestupnika.
S istim bi se sarađivalo u vezi prijemne procedure i uslovnog otpusta
ovakve kategorije osuđinih lica. Ta pomoć bi se posebno odnosila na trajniji
smještaj i zaposlenje nakon otpusta na slobodu.

5.3.6. Povezanost i suradnja sa vanjskim institucijama

U ovom trenutku ne postoji institucija u zajednici koja bi se bavila problemom


spolnih smetnji, niti počiniocima ovakvih krivičnih djela.

240
VI. REZIME

Da bi sistem upravljanja seksualnim prestupnicima bio uspješan, treba da


uključuje:

- procjenu rizika od ponovnog činjenja krivičnog djela i eventualne štete


- angažman i motivaciju počinioca za dostizanje pozitivnih promjena
- suradnju između svih relevantnih službi i agencija u upravljanju rizika

Kao posljedica toga postoji potreba za razmatranjem na državnom nivou kako


će biti obavljene intervencije, odnosno kako će biti provođene. To znači da je
potrebno kreirati odgovarajuću infrastrukturu za provođenje koja obuhvata
strategiju za upravljanje seksualnim prestupnicima na nivoima ministarstava
pravde.

Istraživanja ekonomske isplativosti (cost benefit) povezane sa počionici


krivičnih djela seksualne prirode pokazuju da je recidivizam tih počinioca
mnogo skuplji od pružanja programa, a isto tako kognitivno-behavioralni
tretman je pokazao, da se uštedi više nego što košta.

Isto tako je jako važno da postoji odgovarajuća podrška i u zajednici kada


izađu na slobodu po odsluženju kazne. Znači da postoji sistem probacije, ako
postoji, odnosno prihvatanje i pomoć od strane centara za socijalni rad koji
privremeno igraju ulogu te službe.

VII. PREPORUKE

 Preporuka br. 1

Kako je ovo prvi pokušaj uvođenja rada sa tom kategorijom osuđenih lica,
predlažemo da se uvođenje izvršava po koracima i da se isto tako aktivnosti
vremenski utvrde, odnosno da se izradi terminski plan.

1. KORAK

Predlaže se da se na nivou ministarstava pravde, sektora za izvršenje


krivičnih sankcija formira radna grupa koja će na osnovu ovog dokumenta i u
saradnji sa ministarstvom zdravlja, odnosno psihijatrijskim ustanovama i
centrima za mentalno zdravlje, centrima za socijalni rad i drugim relevantnim
faktorima, izraditi strategiju tretmana seksualnih prestupnika i, sukladno tome,
predlagati nužne zakonske promjene.

2. KORAK

Informiranje i edukacija zatvorskog osoblja, uključujući i rukovodstvo, o


strategiji i značaju takvog rada sa seksualnim prestupnicima i o njihovoj ulozi
u tremanu.

241
3. KORAK

Odabir zatvora gdje će se izvoditi pilot projekat, izrada pilot projekta, te


informiranje i edukacija osoblja. Uspostavljanje saradnje sa institucijama u
zajednici koje će nuditi pomoć, odgovarati na specifična stručna pitanja i
nuditi superviziju osoblju. Uspostavljanje okoline u zatvoru koja če potpomoći
uvođenju programa, kao i uspostava multidisciplinarnog tima.

4. KORAK

Uvođenje motivacijske grupe u pilot zatvoru.

5. KORAK

Evalvacija i analiza rezultata pilotskog projekta.

6. KORAK

Uvodenje motivacijske grupe i individualnog rada u sve zatvore u kojima


izdržavaju kaznu seksualni prestupnici.

7. KORAK

Izrada programa za terapijsku grupu.


Izbor zatvorau kojem će se izvoditi program.
Formiranje posebnog odjeljenja, gdje borave seksualni prestupnici za vrijeme
tretmana.
Edukacija osoblja za izvođenje programa.
Povezivanje sa vanjskim institucijama.

8. KORAK

Uvođenje programa tretmana, te njegova stalna evaluacija i prilagođavanje


promjenama

 Preporuka br. 2

Za izvođenje programa potrebno je obezbjediti i odgovarajuća financijska


sredstva, materijalne uslove i kadrovske resurse.

242
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE


RANJIVE I VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

SMJERNICE I PROGRAMI TRETMANA


VISOKORIZIČNIH KATEGORIJA OSUĐENIH LICA
U ZATVORIMA U BOSNI I HERCEGOVINI
(5)

Sarajevo, april 2010

243
244
SADRŽAJ
Stranica
I. UVOD 247

II. OSNOVNE SMJERNICE ZA TRETMAN VISOKORIZIČNIH 247


OSUĐENIH LICA

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 249

IV. ZAKONSKI OSNOV I DEFINICIJA 250

V. TRENUTNE OKOLNOSTI POD KOJIMA IZDRŽAVAJU


KAZNU VISOKORIZIČNA OSUĐENA LICA U BIH 252

5.1. Institucije u kojima visokorizični izdržavaju kaznu


zatvora 252
5.2. Izdržavanje kazne zatvora 253
5.2.1. Prijem 253
5.2.2. Smjestaj 253
5.2.3. Dužina boravka, praćenje i premještaj 254
5.2.4. Tretman 254
1. Rad osuđenih lica 255
2. Vaspitni rad i programi 255
3. Aktivnosti u slobodnom vremenu 255
4. Priprema na otpust 255
5. Kontakt sa vanjskim svijetom 256
5.3. Kratak sažetak 256

VI. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA VISOKORIZIČNIH 256


OSUĐENIH LICA

VII. REZIME 265

VIII. Prilozi

Prilog 1: Predlog programa individualnog tretmana 267


Prilog 2: Pojedinačni faktori rizika 273

245
246
I. UVOD

U zatvorskim sistemima se u posljednje vrijeme posebna pažnja pridaje


tretmanu lica koja se smatraju visokorizičnim, a posebno se teži iznalaženju
balansa između sigurnosnih mjera, te aktivnosti i programa koje im stoje na
raspolaganju, kao i obuci osoblja koje će raditi sa njima.

Tretman visokorizičnih osuđenih lica (u daljnjem tekstu visokorizični)


predstavlja izazov u upravljanju zatvorima, pogotovo jer njihov broj nije velik, a
sa druge strane odgovarajuća klasifikacija i upućivanje takvih lica su jako
značajni. Poznato je da se red i disciplina trebaju održavati čvrstom rukom, ali
ipak ne sa više ograničenja nego što je to potrebno za održavanje reda i
dobro organizovanog zajedničkog života.

Pri tome je jako važno da postoji jasna definicija ko su visokorizični, kao i


kriteriji određivanja. Nadalje, klasifikacija sigurnosti bi se trebala neprestano
ispitivati tokom cijelog perioda izdržavanja kazne.

II. OSNOVNE SMJERNICE ZA TRETMAN VISOKORIZIČNIH


OSUĐENIH LICA

U svakoj zemlji postoji izvjestan broj osuđenih lica za koje se smatra da


predstavljaju izuzetno veliku opasnost i stoga zahtijevaju posebne uslove. Taj
rizik može proisteći iz prirode krivičnog djela koje su počinili, načina na koji
reaguju na ograničenja života u zatvoru ili njihovog psihološkog ili
psihijatrijskog profila.

Ta su osuđena lica „ugrožena“ u smislu da obezbjeđivanje prikladnih


smještajnih uslova u zatvoru, obučeno osoblje i specijalizirani režim mogu
predstavljati posebne izazove. Jednoobrazan pristup koji primjenjuje mjere
maksimalne sigurnosti na ta osuđena lica nije primjeren, već je ključno pitanje
da li su specijalne mjere zaista primjerene u pojedinačnim slučajevima.
Drugim riječima, individualizacija mjera. Pri tome, bilo kakav generalni pristup
u primjeni mjera visoke sigurnosti nije prikladan.

Kako ono što podrazumijeva „opasnost“ mora varirati od slučaja do slučaja,


tako treba postojati sistem za redovnu reviziju kako bi se osiguralo da vrijeme
provedeno pod pojačanim nivoom sigurnosti (i primijenjeni nivo sigurnosti) ne
prelaze nivo koji je potreban za svaki pojedinačni slučaj. Rukovodioci zatvora
trebaju također obratiti posebnu pažnju na zdravstvene probleme koji mogu
rezultirati iz takvog režima i pokušati se suprotstaviti mogućim negativnim
efektima pojačanog nivoa sigurnosti posebno putem kontinuiranog
omogućavanja programa obrazovanja, rada i slobodnih aktivnosti, te drugih
aktivnosti do mjere do koje to sigurnost dozvoljava. Tamo gdje postoje
jedinice za pojačani nivo sigurnosti, one moraju imati prikladan broj mjesta
(kapacitet), osoblja i drugih neophodnih uslova i svo osoblje koje se bavi
boravkom i tretmanom opasnih osuđenih lica treba biti obučeno na
odgovarajući način.

247
Postojanje zadovoljavajućeg programa aktivnosti je jednako važno – ako ne i
važnije – u jedinici visoke sigurnosti nego na uobičajenom mjestu. Tim se
može učiniti mnogo da bi se poništili štetni efekti koje život u atmosferi takve
jedinice koji je kao u staklenom zvonu ostavlja na ličnost osuđenog lica.
Aktivnosti koje se obezbjeđuju trebaju biti što je moguće raznovrsnije.

Pojam visokorizičnih osuđenih lica (u daljem tekstu visokorizični) najčešće se


veže za visinu izrečene kazne zatvora ili kazne dugotrajnog zatvora, a iz
literature i prakse je poznato da nisu svi koji izdržavaju kaznu dugotrajnog
zatvora posebmo opasni. Istovremeno postoji velika mogućnost da će neki
predstavljati opasnost. A sa druge strane, s vremena na vrijeme male grupe
osuđenih lica mogu odbiti poštivati red i kontrolu u zatvoru i za njih treba
usvojiti posebne mjere. Važno je da se broj takvih osuđenih lica drži na
apsolutnom minimumu.

Postoje barem dva načina upravljanja takvim osuđenim licima:


- prvi je da ih se stavi u izolirane uvjete (segregacija), bilo nasamo, bilo
još sa dva ili tri lica. U najekstremnijim uvjetima, osuđena lica nemaju
pristupa nikakvim aktivnostima, niti vanjskim podražajima i ničim se ne
bave. Ovakav način postupanja, bez obzira koliko opasni su oni bili,
nije dobar i do njega dolazi zbog nedostatka odgovarajućih upravljačkih
tehnika.
- Drugi mnogo pozitivniji način je onaj u kojem se problematična
osuđena lica smiještaju u manje jedinice do deset osuđenih lica (high
security units), a koji se temelji na pretpostavci da je moguće osigurati
pozitivne mjere sigurnosti za problematična osuđena lica tako što će ih
se ograničiniti na „grupnu izolaciju“ radije negoli na pojedinačno
izdvajanje.

Na osnovu toga možemo reći da je za formiranje posebnih jedinica značajno


sljedeće:
- definicija visokorizičnih,
- kriteriji upućivanja i individualni pristup,
- smještaj viskorizičnih,
- mjere bezbijednosti koje se provode,
- mjere za smanjenje rizika,
- tretman i programi motivacija, i
- osoblje obučeno na odgovarajući način.

248
III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT49 STANDARDI

Evropska zatvorska pravila50 u pravilu 53 govore o posebnim mjerama za


smanjenje rizika od bjekstva i opasnosti po druge i naglašavaju da se te mjere
primjenjuju samo u izuzetnim okolnostima.

U vezi sa osuđenim licima koji se čuvaju pod najjačom sigurnošću, Vijeće


Evrope je već u svojoj Preporuci br 82(17) o boravku u zatvoru i načinu
postupanja sa opasnim osuđenim licima preporučilo način rada sa tom
kategorijom. Imajući u vidu značaj te populacije i povećani broj članica, VE je
u Preporuci 2003(23) u vezi sa načinom vođenja osuđenih lica sa doživotnim i
ostalim dugotrajnim kaznama od strane zatvorskih uprava,naglasilo koje
principe članice moraju uvažavati u svom zakonodavstvu, politici i praksi
tretmana ovih osuđenih lica.

U velikoj mjeri preporuke odražavaju stavove CPT po kojima se osuđena lica


podvrgavaju režimu specijalne sigurnosti sve dok predstavljaju rizik, a
redovne revizije takvih odluka su neophodne. Interes humanog tretmana,
održavanje djelotvorne kontrole i sigurnosti i potreba za sigurnošću osoblja
diktira da se naglasak stavi na izgradnju dobre interne atmosfere u takvim
jedinicama, uspostavom pozitivnih odnosa između osuđenih lica i osoblja.
Nadalje, rizična osuđena lica bi ,,trebala, u granicama svojih jedinica, uživati
relativno opušten režim, kao kompenzaciju za strogu situaciju zatvora'' kroz
sredstva kao što su druženje sa drugim osuđenim licima u jedinici i veći izbor
aktivnosti u režimu. Isto tako je značajno da osoblje koje radi u takvim
jedinicama posjeduje vještine i znanja neophodna za takav rad i da postoji
multidisciplinaran tim koji upravlja i pruža podršku osuđenim licima u tim
jedinicama.

Što se tiče posebne kategorije lica osuđenih za ratne zločine koji proizlaze iz
oružanih sukoba u Jugoistočnoj Evropi, oni predstavljaju mali dio zatvorske
populacije, ali ipak vrlo značajan. U vezi sa njima je malo konkretnih smjernica
za postupanje u postojećim standardima. Ta vrsta krivičnih djela, što se tiče
prisustva takvih osuđenih lica, može stvoriti pitanje predrasuda i etničkih
tenzija, ne samo među osuđenim licama, već i osobljem.

EZP ne govore posebno o ovoj vrsti osuđenih lica, ali sadrže jasne smjernice
koje se odnose na sva osuđena lica. Izvještaji o posjetama CPT-a zemljama
jugoistočne Evrope ukazuju na probleme u primjeni generalnih evropskih
standarda, posebno u pogledu jedinica sa maksimalnim stepenom sigurnosti
u kojim se čuvaju lica osuđena za ratne zločine.

Na ovom mjestu ćemo spomenuti i lica osuđena za krivična djela u oblasti


organiziranog kriminala i terorizma. U EZP osuđena lica sa ovakvim
istorijatom se ne pominju u kontekstu stupnja sigurnosti, ali postoji Konvencija
Vijeća Evrope o sprečavanju terorizma iz 2005. godine (br.196).
49
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprečavanje mučenja i
nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (2020)1 – Rev.
2006
50
Preporuka REC (2006)2

249
U Okvirnoj odluci Vijeća od 13 juna/lipnja 2002. o borbi protiv terorizma devet
različitih djela – od kojih su gotovo sva u većini nacionalnih krivičnih zakona
definirana kao krivična djela – su označena kao ‘krivična djela terorizma’ kada
su počinjena s ciljem ozbiljnog zastrašivanja ljudi, neopravdanog prisiljavanja
vlada ili međunarodnih organizacija da izvrše ili se uzdrže od činjenja
određene aktivnosti/djela ili ozbiljnog destabiliziranja ili uništenja osnovnih
političkih, ustavnih, ekonomskih ili socijalnih struktura zemlje ili međunarodne
organizacije. Ova definicija terorističke namjere predstavlja vodeću definiciju
za zemlje članice Evropske unije i sasvim sigurno da je trebaju uzeti u obzir i
nadležni organi zemalja članica VE koje nisu (još uvijek) članice EU.

Tretirajući problem organiziranog kriminala, relevantni međunarodni


dokumenti se uglavnom dotiču krivičnih djela kao što je nelegalna trgovina
drogama, pranje novca, nelegalna trgovina oružjem, nelegalna trgovina
opasnim otpadom, te krijumčarenje ljudi bez da se prave jasne poveznice
između ovih krivičnih djela i terorističke namjere. Tragajući za pravnom
definicijom ,,organiziranog kriminala'' na evropskom nivou, moguće je pronaći
jednu koja je sadržana u Preporuci Vijeća Evrope Rec(2001)11 koja se odnosi
na rukovodeće principe u borbi protiv organiziranog kriminala. Tu se kaže da
‘“organizirana kriminalna grupa” znači grupu koju sačinjavaju tri ili više lice,
koja postoji određeno vrijeme i djeluje u sprezi, s ciljem činjenja jednog ili više
teških krivičnih dijela radi pribavljanja, na direktan ili indirektan način,
financijske ili materijalne koristi;’ “teško krivično djelo” se definira kao
,,ponašanje koje se karakterizira kao djelo koje je kažnjivo lišavanjem slobode
u trajanju od najmanje četiri godine ili težom kaznom’'. Međutim, niti u ovoj a
niti u nekoj drugoj preporuci nema ništa o načinu na koji će biti ili bi trebali biti
tretirani osuđeni ,,gangsteri'' (osim što se samo pominju članovi kriminalnih
organizacija).

CPT-ovi izvještaji rijetko omogućavaju identifikaciju pojedinačnih osuđenih


lica, ali Komitet jeste izvještavao o uslovima pritvora jednog poznatog lica
osuđenog za djela terorizma koji se u jednom objektu čuvao kao jedino
osuđeno lice.

Kod visokorizičnih osuđenih lica posebno je važno osigurati da osuđena lica


održe dobre kontakte sa vanjskim svetom, posebno sa prijateljima i
porodicom, pri čemu se naglašava potreba za određenom fleksibilnošču.

IV. ZAKONSKI OSNOV I DEFINICIJA

Postoje i pojedine vrste klasifikacije rizika prema krivičnim djelima za koje su


osuđena lica pravosnažno osuđena, kao što su sljedeća krivična djela koja su
u sva tri ZIKSa:51 krivična djela genocida, zločin protiv čovječnosti, ratni
zločini, terorizam, nedopuštena proizvodnaj i promet drogama, sprečavanje
povratka izbjeglica i raseljenih osoba i sljedeća krivična djela, koja su samo u

51
Službeni glasnik BIH broj 12/10
Službene novine F BiH broj 44/98, 42/99 i 12/09
Službeni glasnik RS broj 12/10

250
ZIKS RS: razbojništva, silovanja, obljuba nad nemoćnim licem, polnog nasilja
nad djetetom, trgovine ljudima radi vršenja prostitucije i organizovanog
kriminala.

ZIKS BiH član 153/2, ZIKS RS, član 115/1 i ZIKS FBiH član 90/1 svrstali su
počinioce prethodno navedenih krivičnih djela u kategoriju lica kojima se neće
odobriti pogodnosti prije isteka jedne polovine zatvorske kazne, a to se
primjenjuje i na osuđena lica koja su osuđena na kaznu zatvora dužu od
deset godina bez obzira na vrstu krivičnog djela, kao i alkoholičari, ovisnici o
drogama i višestruki povratnici. Ova zakonska regulativa može poslužiti kao
jedan od osnova za definiranje osuđenih lica koja zahtijevaju posebne
sigurnosne mjere.

Definicija

Pojam visokorizično osuđeno lice može se definirati na sljedeći način:


• osuđena lica koja su važeći ZIKS-ovi na osnovu izvršenog krivičnog
djela i dužine kazne svrstali u kategoriju visokorizičnih osuđenih lica,
• osuđena lica koja posjeduju i elemente oblika ponašanja koja ih
svrstavaju u kategoriju visokorizičnih osuđenih lica,
• osuđena lica koji su već jednom izazvali neko posebno ometanje
sigurnosti (napad na službenike zatvora, otimanje talaca, bijeg),
• osuđena lica koja važe kao psihički upadljivi i kao osobe sklone nasilju,
kao i osuđena lica kod kojih postoji opasnost od neočekivanih napada,
• osuđena lica kod kojih postoji opasnost od oslobađanja od strane trećih
lica,
• osuđena lica čije ponašanje izvan ustanove daje razlog za
pretpostavku ekstremne spremnosti na nasilje,
• osuđena lica koji su već aktivno učestvovala u pobuni ili su je inicirali.

Ova definicija primjenjuje se individualno, a tiče se primjene programa


postupanja sa bezbjedonosnog i prevaspitnog aspekta, pri tom pazeći da se
prema svakom osuđenom licu primjenjuje mjera proporcionalna potrebama
pazeći da se ne dovedu u pitanje ljudska prava osuđenih lica a sve u skladu
sa evropskim standardima.

ZIKS RS predviđa odjeljenja sa posebnim režimom i odjeljenja sa


maksimalnim obezbeđenjem i intenzivnim programom postupanja. Odjeljenje
sa posebnim režimom je regulirano u Zakonu o posebnom režimu izvršenja
kazne zatvora52 koji definiše to odjeljenje kao posebno odjeljenje unutar KPZ
zatvorenog tipa.
ZIKS BiH i FBiH ne definišu posebna odjeljenja, niti poseban tretman
visokorizičnih.

52
Službeni glasnik RS broj 30/10

251
V. TRENUTNE OKOLNOSTI POD KOJIMA VISOKORIZIČNA
OSUĐENA LICA IZDRŽAVAJU KAZNE

5.1. Institucije u kojima visokorizični izdržavaju kaznu

Trenutno u BiH postoje tri kazneno popravna zavoda zatvorenog tipa u koje
se na izdržavanje kazne upućuju visokorizični:

- KPZ Zenica u FBiH,


- KPZ Banja Luka i KPZ Foča u RS, s tim što se većina visokorizičnih
upućuje na izdržavanje kazne u KPZ Foča.

U KPZ Zenica i KPZ Foča provode se aktivnosti na izgradnji i uspostavljanju


posebno opremljenih i ustrojenih odjela za kategoriju visokorizičnih, iz čega se
može razumjeti da će se sistem centralizovati, tj. da će se koncentrisati
visokorizična osuđena lica sa cijelog područja entiteta u ova dva posebna
odjeljenja.

U RS je usvojen poseban zakon kojim se uređuje postupak upućivanja


osuđenih lica koja se nalaze na izdržavanju kazne zatvora u Odjeljenju sa
posebnim režimom, organizacija odjeljenja, položaj osuđenih lica, disciplinska
i materijalna odgovornost osuđenih lica. Odjeljenje sa posebnim režimom
osniva Ministar pravde kao posebno, zatvoreno odjeljenje unutar kazneno-
popravnih ustanova zatvorenog tipa.

Predviđeni kapacitet tog odjeljenja u KPZ Foča je 38 lica, ćelije su predviđene


kao jednokrevetne, sa tehničkom i zakonskom mogućnošću da se po potrebi
koriste i kao dvokrevetne. Sve ćelije su opremljene toaletom i tušem, osuđena
lica mogu zajednički koristiti prostor za šetnju i prostor za sportske aktivnosti
(stoni tenis i slično) u skladu prijedlogom programa individualnog tretmana.

U KPZ Zenica Odjel za kategoriju visokorizičnih je predviđenog kapaciteta 60


lica, ćelije su predviđene kao jednokrevetne i dvokrevetne, a za neke ćelije
postoji mogućnost da se koriste kao trokrevetne ili četverokrevetne. Sve ćelije
su opremljene toaletom i tušem, a kao zajednički prostor predviđen je samo
prostor za šetnju.

Pored ovih odjeljenja koja još uvijek nisu u funkciji, u KPZ zatvorenog tipa u
RS-u trenutno postoje još Odjeljenja sa maksimalnim obezbjeđenjem i
intezivnim programom postupanja. U ovim odjeljenjima se izvršava i mjera
usamljenja.

U KPZ Zenica Pravilnikom o kućnom redu uspostavljena je Grupa za pojačani


individualni tretman osuđenih lica, koja je smještena u poseban paviljon i u
ovim prostorijama se izvršava i administrativna mjera usamljenja.

Na državnom nivou u toku su aktivnosti na izgradnji Državnog zatvora u


kojem će, između ostalih, kaznu zatvora izdržavati i visokorizični. Prema
važećem ZIKS-u, na državnom nivou nije predviđeno posebno odjeljenje sa

252
maksimalnim obezbjeđenjem, ali je cijela zatvorska struktura zamišljena kao
zatvor zatvorenog tipa sa visokim mjerama sigurnosti.

5. 2. Izdržavanje kazne

5.2.1 Prijem

Prijemna procedura se odvija u skladu sa zakonom. Jedan od najvažnijih


procesa u prijemnom odjeljenju sa stanovišta budućeg režima osuđenih lica je
klasifikacija osuđenih lica, odnosno prijedlog tretmana-program postupanja.

5.2.2. Smještaj

Osuđena lica kojima je izrečena mjera boravka u Odjeljenju sa maksimalnim


obezbjeđenjem i intenzivnim programom postupanja u KPZ Foča su smješteni
u zasebne objekte u kojima se realizuje i administrativna mjera usamljenja
koja podrazumjeva nešto strožiji režim. Kapacitet ovog odjeljenja je 14 lica,
bez obzira koju mjeru izdržavaju.

Prilikom određivanja mjere boravka u tom odjeljenju donosi se „Program


individualnog tretmana za lica u odjeljenju“. U ovom programu su navedene i
sigurnosne mjere koje se provode prema navedenom osuđenom licu. Ovim
programom se konstatuje i nivo, te vrsta rizika (upućivanje, boravak i raspored
aktivnosti u KPZ Foča regulisani su uputstvima direktora).

U KPZ Zenica, osuđena lica kojima je izrečena mjera pojačanog individualnog


tretmana i usamljenja takođe borave u zasebnom objektu (Paviljon II),
odnosno u „grupi za pojačani individualni tretman“. Sve aktivnosti oko
upućivanja lica u „posebne prostorije radi pojačanog individualnog tretmana“
vrši se na osnovu Pravilnika o kućnom redu. Kapacitet ovih prostorija je
grupa za pojačani individualni tretman 6 dvokrevetnih soba (12 osuđenika),
prostorije za izvršenje disciplinske mjere samice 17 jednokrevetnih soba i 6
dvokrevetnih (29 osuđenika),jedna medicinska samica i jedna samica sa
video nadzorom. Sveukupan kapacitet je 43 osuđenika.

Boravak u ovim prostorijama je limitiran na 90 dana. U ovim prostorijama se


realizuje i administrativna mjera usamljenja. Za razliku od KPZ Foča odluku o
rasporedu, boravku i prestanku boravka u „Grupi“ donosi sektor tretmana.
Raspored dnevnih, periodičnih aktivnosti, sigurnosnih mjera, ljekarske službe i
dr. prilikom boravka na ovom odjeljenju je regulisan naredbom direktora KPZ.

5.2.3. Dužina boravka, praćenje i premještanje

Dužina boravka osuđenih lica u pojedinim odjeljenjima, kao i vrijeme trajanja


administrativnih mjera prema osuđenim licama, razlikuje se prema važećim
ZIKS-ovima. Tako ZIKS RS-a predviđa da rukovodilac KPZ-a uz prethodno
mišljenje zavodskog ljekara može rješenjem odrediti mjeru usamljenja u
trajnju do dva mjeseca, u posebnim slučajevima kada nisu prestali razlozi za
primjenu mjere usamljenja, mjera usamljenja može biti produžena, s tim da
ukupno vrijeme usamljenja ne može trajati duže od 120 dana neprekidno.

253
U cilju održavanja reda i discipline i očuvanja opšte bezbijednosti ustanove,
prema osuđenim licima koja konstantno ugrožavaju red i bezbijednost mogu
se odrediti posebne mjere utvrđene ZIKS-om:

• Pojačan nadzor (vrijeme trajanja ove posebne mjere nije ograničeno),


• Oduzimanje i privremeno zadržavanje stvari čije je držanje inače
dopušteno (ova mjera se izvršava privremeno dok postoje razlozi),
• Testiranje na zarazne bolesti, alkohol i opojna sredstva,
• Izdvajanje u prostoriju bez opasnih stvari,
• Smještaj u medicinsku prostoriju sa intenzivnim nadzorom,
• Smještaj u odjeljenje sa maksimalnim obezbjeđenjem i intenzivnim
programom postupanja (ova mjera nije vremenski ograničena ali se
mora preispitati svaka tri mjeseca), i
• Usamljenje.

Prema Zakonu o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora član 6, stav 1.


vrijeme trajanja rasporeda u Odjeljenje ne može biti kraće od šest mjeseci i
može biti više puta produžavano za isti vremenski period, vodeći računa o
tome da trajanje rasporeda osuđenog lica u Odjeljenje bude srazmjerno
stepenu rizika koji predstavlja osuđeno lice.

Prema važećem ZIKS-u FBiH, prema osuđenim licima koja zbog svojih
postupaka predstavljaju ozbiljnu opasnost za sigurnost lične i imovine
ustanove, može se odrediti mjera usamljenja u trajanju od jedne šestine
izrečene kazne, s tim da usamljenje ne može neprekidno trajati duže od tri
mjeseca.

Pored mjere usamljenja u KPZ Zenica za osuđena lica koja su na osnovu


Pravilnika o kućnom redu upućena u Grupu za pojačani nadzor, boravak u toj
grupi je ograničen na 90 dana, s tim ne može trajati kraće od 30 dana.
ZIKS BiH, u članu 95. stav 1 predviđa administrativnu mjeru usamljenja, te je
ograničava na 30 dana sa mogućnošću produženja, ali ne duže od još 30
dana.

Iz naprijed navedenog vidljivo je da Zakoni različito tretiraju dužinu trajanja


mjere usamljenja, dok isto tako posebne mjere koje predviđaju ZIKS-ovi RS-a,
FBiH i BiH uopće ne predviđaju.

5.2.4. Tretman

Prilikom boravka osuđenih lica u Odjeljenjima ili grupama sa pojačanim


nadzorom, sa njima pored službe osiguranja koja obavlja poslove iz domena
sigurnosti, KPZ Foča u Prijedlogu individualnog programa tretmana predviđa
po potrebi angažovanje multidisciplinarnog tima za rad sa visokorizičnim
(vaspitača, psihologa, neuropsihijatra, socijalnog radnika), i to u oblicima
grupnog i individualnog tretmana u zavisnosti od prijedloga programa
individualnog tretmana.

254
U KPZ Zenica pored službenika osiguranja za rad sa visokorizičnima koji su
smješteni u grupu sa pojačanim individualnim tretmanom i mjerom usamljenja
predviđen je intenzivniji rad vaspitača.

1. Rad osuđenih lica

U KPZ Foča uputstvom direktora nije posebno tretirano pitanje radnog


angažovanja visokorizičnih koji su smješteni u Odjeljenje sa maksimalnim
obezbjeđenjem i intenzivnim programom postupanja, dok je radno
angažovanje osuđenih lica u Odjeljenju sa izrečenom posebnom mjerom
pojačanog nadzora dozvoljeno u zavisnosti od prijedloga programa
individualnog tretmana.

Prema Zakonu o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora član 11, stav 9 .,
za vrijeme trajanja rasporeda u Odjeljenje, osuđenim licima se može
omogućiti radno angažovanje u prostorijama Odjeljenja pod strogo
kontrolisanim uslovima i posebno vodeći računa o bezbijednosti.

Radno angažovanje osuđenih lica u Grupi radi pojačanog individualnog


tretmana KPZ Zenica je dozvoljeno uz stalni nadzor službenika osiguranja.

2. Vaspitni rad i programi

U Odjeljenju sa maksimalnim obezbjeđenjem i intenzivnim programom


postupanja u KPZ Foča predviđa se individualni i grupni vaspitni tretman, kao
što je intenzivni individualni vaspitni rad (vaspitač i psiholog) i umjereni
vaspitni rad (psiholog) i grupni vaspitni rad (rad u terapeutskoj zajednici za
ovisnike, timski stručni oblik rada sa osuđenim koji trenutno imaju izražen
ozbiljan problem, timski oblik rada sa osuđenim sa posebnim potrebama).
Radi se o licima sklonim suicidu, problemom u komunikaciji i uključivanju u
okolinu. Za ove programe vaspitnog rada predviđa se angažovanje
multidisciplinarnog tima sastavljenog po potrebi od vaspitača, psihologa,
ljekara, neuropsihijatara i socijalnog radnika.

3. Aktivnosti u slobodnom vremenu

Ova oblast različito je regulisana u RS i FBiH. U KPZ Foča nisu nisu posebno
regulisana pitanja rekreativne aktivnosti za vrijeme boravka u Odjeljenju sa
maksimalnim obezbjeđenjem i intenzivnim programom postupanja, odnosno
dozvoljene su za osuđeno lice sa mjerom pojačanog nadzora, ali u skladu sa
individualnim programom tretmana. U KPZ Zenica u Grupi sa pojačanim
individualnim tretmanom su dozvoljene, uz neprestani nadzor službenika
osiguranja.

4. Priprema na otpust

Prije otpusta iz odjeljenja sa maksimalnim stepenom obezbjeđenja i


intenzivnim programom postupanja predviđeno je da se sedam dana prije
otpusta i napravi plan otpusta iz Odjeljenja, sa prijedlogom daljih mjera i
tretmana. U KPZ Zenica nema tog plana.

255
5. Kontakt sa vanjskim svijetom

Kontakt sa vanjskim svijetom regulisan je naredbama i upustvima direktora


KPZ, gdje se dopušta upotreba telefona, dostava štampe, nabavka štampe,
dostupnost TV ili drugih medija pod određenim uslovima, te prijem posjeta i
paketa, a sve u skladu sa programom individualnog tretmana.
Zakon o posebnom režimu izvršenja kazne zatvora u članu 11. regulisao je
način ostvarenja prava osuđenih lica po pitanju kontakta sa vanjskim svijetom,
upotrebe telefona, prijema i slanja pisama, prijema paketa i posjeta, te njihova
ograničenja.

5.3. Kratak sažetak

Nakon gore navedene analize trenutnog stanja zatvorske populacije


visokorizičnih u BiH, vidljiva je razlika u načinu pristupa ovoj problematici kako
na entitetskim nivoima, tako i na nivou BiH. Razlika je i u zakonskoj regulativi,
tako da npr. ZIKS RS-a predviđa smještaj u odjeljenje sa maksimalnim
obezbjeđenjem i intenzivnim programom postupanja, dok to ZIKS FBiH i BiH
tu mjeru ne previđaju. Samim tim dolazi do neujednačenosti u postupanju sa
ovom populacijom osuđenih lica.

Pitanje disciplinskih kazni, mjera usamljenja i drugih mjera u ZIKS-u FBiH,


predviđeno je da reguliše direktor KPZ-a Pravilnikom o kućnom redu zavoda.
Nadalje, evidentan je nedostatak kvalitetnih programa aktivnosti, iako
međunarodni standardi i dobra praksa kažu da ovakvi programi mogu
preduprijediti štetne efekte na ličnost osuđenih lica prilikom boravka u
atmosferi pojačanih sigurnosnih mjera i izolacije.

VI. PRIJEDLOG PROGRAMA TRETMANA VISOKORIZIČNIH


OSUĐENIH LICA

Izvještaj (CPT)53 u tačkama 52, 53, 54 i 55 tretira stanje u jedinicama sa


visokim stepenom sigurnosti KPZ Foča i KPZ Zenica, te daje određene
primjedbe i sugestije u vezi sa arhitektonsko-tehničko-tehnološka rješenjima,
ali u vezi sa pitanjem postojanja kvalitetnih programa tretmana za osuđena
lica smještena u tim jedinicama. Također je naznačena neophodnost
postojanja jasne zakonske osnove za smještaj osuđenih lica u jednicu sa
visokim stepenom sigurnosti. Ova preporuka je samo odraz potrebe
kvalitetnog uređenja ove oblasti sa prijedlozima kao u nastavku ovog teksta.

 Preporuka br. 1

Izraditi strategiju rada sa visokorizičnim u posebnim odjeljenjima


Sektor za izvršenje krivičnih sankcija mora izraditi strategiju rada sa
visokorizičnim u posebnim odjeljenjima koja će obuhvatati:
- kriterije po kojima su primljeni u ovo odjeljenje,
- kriterije koje moraju ispuniti da budu otpušteni iz odjeljenja,
53
Izvještaj CPT o posjeti BiH, 19.-30.3.2007, CPT/Inf(2007)25 i CPT/Info(2009)26

256
- kapacitet odjeljenja,
- usluge koje pruža odjeljenje, programe koji su im na raspolaganju
(školovanje, posebni programi, slobodne aktivnosti),
- način na koji se očekuje da se visokorizični ponašaju,
- međusobni socijalni kontakti koji im stoje na raspolaganju,
- sigurnosne mjere i postupci,
- proces otpusta iz odjeljenja,
- osoblje koje radi sa njima, i
- upravljanje odjeljenjem.

Isto tako treba istaći šta su misija i ciljevi takvog odjeljenja, što uključuje:
- osigurati konstruktivnu, dinamičnu i brižnu okolinu koja je aktivno
angažirana u radu sa visokorizičnima i koja smanjuje bijes/ljutnju i
nasilje, te potpomaže povratku među opću zatvorsku populaciju,
- tretirati visokorizične na pristojan i dostojanstven način,
- raditi na prevenciji suicida,
- odgovoriti individualne potrebe svakog lica, uključujući brigu za
mentalno zdravlje i potrebe koje nastanu u procesu vođenja i
izvršavanja njihovih kazni,
- minimizirati vrijeme provedeno u odjeljenju,
- obezbijediti multidisciplinarni tim koji će raditi sa njima,
- obezbijediti učinkovitu vanjsku i unutarnju inspekciju, i
- odjeljenje mora imati izrađen plan razvoja.

Human tretman, smanjenje bijesa i nasilja i povratak među opću zatvorsku


populaciju trebaju biti jasno definisani i potvrđeni u operativnom radu,
programima i obuci osoblja.

Naime, procedura prijema prilikom upućivanja lica u „jedinicu pojačanog


nadzora“ mora biti jasna i konkretna, te propisana zakonskim i podzakonskim
aktima, sa jasnim uputstvima i naredbama. Pri tome treba uzeti u obzir
preporuke CPT-a u gore pomenutom izvještaju.

 Preporuka br. 2

Tok prijemne procedure


Prijemna procedura propisana zakonom odvijaće se po prijemnom dokumentu
sačinjenom u ovom projektu.

Prilikom odlučivanja o upućivanju u odjeljenje treba razmotriti i sljedeća


pitanja:
- Da li osuđeno lice ima historiju bjekstava ili pokušaja bjekstva,
- Da li mu je prilikom gore navedenog pomagao neko izvana,
- Da li ima historiju da je bio uključen u ozbiljna nasilja ili imao
poremećaje u ponašanju, disciplini, mentalne tokom izdržavanja kazne,
- Da li je u zatvoru ili izvan zatvora bio uključen u teška krivična djela
koja obuhvataju nasilje i/ili teške seksualne delikte,
- Da li je bio član organiziranih kriminalnih grupa,
- Da li je bio član ili pružao podršku paravojnim organizacijama,

257
- Da li u svojoj historiji ima napade, prijetnje, krijumčarenje i
rasparčavanje droge, zastrašivanje ili maltretiranja drugih osuđenih lica
tokom prijašnjeg ili sadašnjeg izdržavanja kazne,
- Da li njegovo eventualno bjekstvo predstavlja prijetnju javnom redu i
miru,
- Da li izražava agresiju i konfrontaciju prema/sa osobljem/osoblju, i
- Da li postoje podaci o sadašnjem ili dosadašnjem uticaju na druga
osuđena lica i da li je organizirao pobune i nepoštivanje discipline.

Visokorizični mogu biti smješteni u posebna odjeljenja direktno iz prijemnog


odjeljenja ili pak zbog problema tokom izdržavanja kazne, a koji proizlaze iz
definicije visokorizičnih. U individualnom planu tretmana (koji je izrađen po
šablonu u prilogu) su definisane i sigurnosne mjere. Pripremljeni individualni
plan tretmana uzima u obzir definiciju u tački III ovog dokumenta.

Visokorizični se raspoređuje na odjeljenje na osnovu rješenja (obično


direktora zatvora) koje ima i pravni lijek. U odluci mora biti obrazloženo zašto
se lice smiješta u to odjeljenje.

 Preporuka br. 3

Klasifikacija i reklasifikacija
Kod klasifikacije i reklasifikacije je osobito značajna upotreba instrumenta za
procjenu rizika koji je sastavni dio prijemne procedure i predstavlja objektivni
instrument klasifikacije koji se široko upotrebljava u evropskim zemljama. Ovaj
instrument omogućava raspored lica prema riziku koji predstavlja i sukladno
tome, organizaciju bezbjednosnih mjera. Sa druge strane, pruža osuđenim
licima putokaz ka mogućnosti premještaja nazad (povratka) među opštu
zatvorsku populaciju.

Postupak reklasifikacije u redovnim intervalima mora biti definisan, takođe i


mogućnost neplanske reklasifikacije koja će se obavljati prema potrebi ili u
neredovnim intervalima, što omogućava visokorizičnom osuđenom licu
promjenu statusa i progresiju u ugodniji režim sigurnosnih mjera (princip
progresije).

 Preporuka br. 4

Zdravstvena služba
Visokorizičnim u posebnim odjeljenjima je potrebno osigurati adekvatnu
zdravstvenu zaštitu. Načini na koje se adekvatna zdravstvena zaštita može
osigurati variraju od posjeta ljekara u individualnim ćelijama, posjeta
zatvorenika ljekarskoj ordinaciji u odjeljenju ili pak sprovođenja zatvorenika do
zatvorske ambulante. Takođe je potrebno razraditi procedure u hitnim
slučajevima. Što se tiče pružanja zdravstvene zaštite moraju postojati jasne
procedure po kojima se pruža zdravstvena zaštita, uz puno poštivanje
potrebnih sigurnosnih mjera.

Iako u ovo odjeljenje visokorizični nisu raspoređeni u svrhu kažnjavanja,


većina to doživljava kao kaznu. Zbog toga je potrebno da zatvorska

258
zdravstvena služba bude aktivna u cilju prevencije negativnih posljedica po
mentalno i fizičko zdravlje tih lica, pogotovo zato što često većina njih već ima
mentalnih poremećaja i treba im osigurati specijalističku pomoć. Uslovi u
odjeljenju moraju biti takvi da prouzrokuju što manje štete po mentalno i
fizičko zdravlje osuđenih lica koja borave u njemu.

 Preporuka br. 5

Visokorizični smješteni u posebno odjeljenje u pojedinim fazama boravka u


njemu mogu imati suicidnih sklonosti i sklonosti ka samopovređivanju.

Na nivou sektora za izvršenje krivičnih sankcija treba izraditi „Strategiju


prevencije samoubistava“ (što je spomenuto već u mnogim dokumentima), a
koja bi sadržavala:

1. programe obuke zatvorskog osoblja u prepoznavanju simptoma kod


lica koje su pod rizikom od počinjavanja samoubistva,
2. izradu upitnika ili procedure za upotrebu upitnika o riziku od
samoubistva kod osuđenih lica, odrediti nosioce i program obuke
3. način intervenisanja (reakciju) u momentu kad saznamo da je neko
nosi rizik od počinjavanja samoubistva,
4. način intervenisanja (reakciju) u momentu kada neko pokuša
počiniti samoubistvo,
5. način intervenisanja (reakciju) u momentu kad je neko počinio
samoubistvo,
6. analizu događaja,
7. pomoć zatvorskom osoblju.

Nosioci ovih aktivnosti u odjeljenju sa posebnim režimom trebaju biti psiholog,


socijalni radnik, te pripadnici službe osiguranja.

 Preporuka br. 6

Značaj neprekidne edukacije osuđenih lica o higijenskim navikama


Kao dio mjera iz programa zdravstvene zaštite potrebno je neprekidno
educiranje osuđenih lica o važnosti lične i kolektivne higijene za očuvanje
zdravlja i prevenciju raznih bolesti.

Brigu o pitanjima lične i kolektivne higijene u odjeljenjima sa posebnim


režimom postupanja vodi medicinska služba u saradnji sa službom
osiguranja.

 Preporuka br. 7

Značaj programa rada sa visokoričnim osuđenim licima


Program rada i postupanja sa visokorizičnima su jako značajni za njihovu
rehabilitaciju i reklasifikaciju. Program i postupanje trebaju obuhvatati
aktivnosti i radnje koje će se poduzimati u radu sa osuđenim licima ove
kategorije. Kako je spomenuo i CPT, programi su možda su čak i važniji u
takvim nego u ,,normalnim'' odjeljenjima. Što više programa ima odjeljenje na

259
raspolaganju, to je manje ranljivo i veća je vjerovatnoća da visokorizični neće
reagirati na negativan način.

1. Rad i stručno usavršavanje

Jedna od posebnih zamjerki na dosadašnje postupanje sa visokorizičnim u


BiH je da oni pored toga što su izdvojeni i smješteni u odjeljenja sa visokim
mjerama sigurnosti nisu imali mogućnosti da budu radno angažovani. Ovaj
pristup je doveo do toga da osuđena lica provode vrijeme u neradu i
monotoniji, a to dovodi do toga da postaju problematični, padaju u stanje
depresije i slično.

U skladu sa pozitivnim zakonskim propisima te izrečenim mjerama, potrebno


je omogućiti visokorizičnim u posebnim odjelenjima radno angažovanje u
skladu sa mogućnostima i potrebama zavoda. U okviru odjeljenja mogu se
organizirati radne aktivnosti na sljedeći način:
- individualan rad u sobi ili ćeliji,
- pretvoriti jednu sobu ili ćeliju u radionicu gdje više lica može raditi,
- u odjeljenju postoji radionica,
- fleksibilno radno vrijeme (npr. četiri sata radne jedni, druga četiri sata drugi).

Pored ovih poslova moguće je radno angažovanje osuđenih lica na


održavanju čistoće u dijelovima odjeljenja koji su predviđeni za zajedničko
korištenje (dnevni boravak, šetnja, hodnici i slično), ukoliko je to moguće u
odnosu na utvrđene sigurnosne mjere.

Rezimirajući navedeno, potrebno je odrediti sljedeće obavezujuće prioritete:


• potrebno je omogućiti svim osuđenim licama da se radno angažiju,
• u skladu sa mogućnostima, sigurnosnim mjerama i potrebama,
osuđenim licima treba ostaviti mogućnost odabira ponuđenih poslova,
• osuđena lica se trebaju baviti korisnim radom čije je trajanje u skladu
sa mogućnostima KPZ, te sigurnosnim mjerama,
• rad osuđenih lica mora biti adekvatno materijalno vrednovan i
nagrađen, u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima,
• kroz program radnog angažovanja osuđenih lica potrebno je osigurati
stručno obrazovanje od kojeg osuđena lica mogu imati koristi nakon
izlaska iz zatvora ili prelaska u blaži režim izvršenja kazne.

Osoblje zaduženo za provođenje programa radnog angažovanja je


multidisciplinarni tim sastavljen od pripadnika službe osiguranja, psihologa i
instruktora privrednih jedinica u KPZ.

2. Obrazovanje

U odjeljenju je potrebno organizirati najrazličitije programe obrazovanja, a pri


tome ih uskladiti sa sigurnosnim mjerama, kao npr. individualni obrazovni rad,
omogućavanje instrukcija, polaganje ispita u zatvoru, učenje putem interne
TV, učenje na daljinu, formiranje malih razreda, dopisno školovanje i slično
bez obzira o kojem stupnju obrazovanja se radi.

260
Obrazovanje visokorizičnih treba da počne od njihovih osnovnih potreba:
- tečajevi čitanja, pisanja, osnovne računske operacije,
- program osnovnog obrazovanja,
- program stručnog obrazovanja i osposobljavanja (industrijski rad,
zanati, vještine i slično - ovi programi bi morali pratiti trendove prisutne
na tržištu rada),
- program srednjoškolskog obrazovanja,
- stručni programi-kursevi (kursevi stranih jezika, licencirana obuka za
korištenje računara, npr. ECDL),
- edukativni i drugi programi (opšteg obrazovnog tipa, kulture življenja i
drugih oblasti, posebno onih za kojim sami osuđena lica iskažu
poseban interes).

Visokorizičnima je potrebno omogućiti da obrazovne programe koje su


započeli u posebnom odjeljenju nastave nakon otpusta u zajednici ili prelaska
u blaži režim, odnosno obrnuto.

Za realizaciju ovih programa zadužena je služba tretmana sa službom


osiguranja, uz angažovanje vanjske zajednice koliko je to moguće.

3. Slobodne aktivnosti

Slobodne aktivnosti visokorizičnih su jako važne, a sve u cilju prevazilaženja


osjećaja izolacije i efekta balona u tako izolovanom ambijentu. Program
slobodnih aktivnosti treba organizirati u skladu sa mjerama sigurnosti.

 Sportske aktivnosti

Visokorizičnima treba omogućiti što više bavljenja sportskim aktivnostima


kako individualnim, tako i grupnim (stoni tenis, body bilding, fitnes, košarka,
odbojka, mali nogomet itd.)

Posebno je u okolnostima boravka u posebnom odjeljenju potrebno uložiti


dodatne napore kako bi se osigurao što veći izbor sportskih aktivnosti.
Moguće je učešće u sportskim aktivnostima koristiti i kao element za
motivaciju osuđenih lica za učešce u drugim programima i slično.

 Boravak na svježem zraku

Ukoliko to mogućnosti dozvoljavaju, potrebno je da posebno odjeljenje ima


vlastiti prostor za šetnju kako bi se uspješno organizovao boravak na svježem
zraku uz poštovanje svih sigurnosnih mjera i međunarodnih standarda koji
kažu da ovi prostori moraju biti relativno prostrani, te da imaju zaklon od
nepovoljnih atmosferskih uslova.

 Druženje osuđenih lica, društvene igre, sekcije, biblioteka, materijali za


čitanje

U okviru odjeljenja za visokorizične kojima je odobren međusobni kontakt


potrebno je organizovati zajednički dnevni boravak. U dnevnom boravku je

261
potrebno obezbijediti zajedničko druženje uz korištenje društveno-zabavnih
igara kojima se ne narušava kućni red KPZ-a (šah, monopol, karte, domino i
sl). Termini i vrijeme korištenja prostorija dnevnog boravka uređeni su kućnim
redom. U ovim prostorijama je poželjno instalirati zajednički TV-DVD uređaj u
cilju zajedničkog praćenja popularnih tv programa, važnih sportskih događaja,
DVD projekcija filmova ili edukativnih sadržaja. Korištenje prostorija dnevnog
boravka može biti oplemenjeno radom pojedinih sekcija, odnosno prostorije
dnevnog boravka se mogu koristiti za organizaciju rada sekcija ukoliko postoji
dovoljan broj zainteresovanih osuđenih lica.
Dostupnost dnevne štampe za osuđeno lice je takođe potrebno organizovati u
prostorijama dnevnog boravka.

Visokorizičnim osuđenim licima koja mogu komunicirati međusobno trebalo bi


u cilju kompenzacije „strožijeg“ režima obezbijediti relativno raznovrsnu
ponudu programa zajedničkih aktivnosti. Vrijeme u koje bi trebali biti
zaokupljeni aktivnostima izvan ćelije prema preporukama CPT treba da bude
osam sati i duže, to se odnosi i na posebna odjeljenja.
Pristup biblioteci je potrebno posebno organizovati, te im omogućiti korištenje
fonda biblioteke KPZ-a, ali i korištenje knjiga nabavljenih putem kantine,
paketa ili na druge dozvoljene načine.

4. Zadovoljavanje vjerskih potreba

Visokorizičnim u posebnim odjeljenjima treba omogućiti upražnjavanje


vjerskih potreba, a postoje različiti načini s obzirom na sigurnosne mjere. Tako
sveštenik može doći u ćeliju ili se mogu stvoriti male grupe. Isto tako treba
postojati lista religijskih predmeta koje visokorizični mogu imati kod sebe u
svrhu zadovoljavanja vjerskih potreba.

5. Kontakt sa vanjskim svijetom

 Pisma, telefoni

Programom individualnog tretmana propisane su i sigurnosne mjere koje


treba primjenjivati prilikom obavljanja telefonskih razgovora ili slanja pismenih
pošiljki viskorizičnih. Pravo na neometanu komunikaciju sa vanjskim svijetom
ne može biti uskraćeno bez obzira na činjenicu da se radi o visokorizičnim, ali
u slučajevima gdje postoje jaki sigurnosni razlozi ovo pravo se ostvaruje uz
propisane sigurnosne mjere.

 Održavanje veza sa porodicom – posjete

Visokorizičnim je potrebno omogućiti što je moguće bolji kontakt sa porodicom


jer to pozitivno utječe na njihovo psihofizičko stanje.

262
6. Priprema za otpust i postpenalna pomoć

Visokorizični mogu biti otpušteni direktno iz odjeljenja ili pak iz blažeg režima.
Stručnjaci preporučuju da je potrebno izbjegavati direktan otpust iz posebnog
odjeljenja na slobodu, nego je potrebno imati mogućnost premještaja u
odjeljenja sa manjim stepenom bezbijednosti.

Programe pripreme za otpust izvode zavodski socijalni radnici i oni


obuhvataju:
- pomoć pri zapošljavanju (gdje se uputiti, kako se piše molba, kako se
ponaša na razgovoru i sl.),
- pomoć pri obezbjeđivanju smještaja,
- pomoć pri upisu u obrazovne programe u KPZ, te nastavak
obrazovanja po otpustu,
- pomoć i posredovanje u savladavanju porodičnih porodičnih
problema,
- animiranje vanjskih institucija da se aktivnije uključe u postpenalni
rad, i
- posredovanje sa nevladinim organizacijama koje se bave
postpenalnim aktivnostima i pružanjem pomoći osuđenim licima.

7. Posebni programi

U odjeljenjima je potrebno organizirati pojedine programe za kategoriju


visokorizičnih osuđenih lica, kao što su:

 Programi prevencije nasilja (programs for violent offenders)


Slični programi (kao što je npr. ATT program u Njemačkoj) se primjenjuju u
visoko razvijenim zemljama, a cilj im je da se jednim pedagoško-konfrotatitnim
konceptom dođe do suočavanja osuđenih lica sa vlastitim agresivnim
ponašanjem, vlastitim djelima i posljedicama po žrtve. Takođe je cilj da im se
ukaže na besmislenost nasilja kao životne filozofije. Osim toga, pobuđuje se
osjećaj krivice i srama vezano za vlastita djela koji onda trebaju dovesti do
odbojnosti prema nasilju.

Ove programa bi izvodilo tretmansko osoblje.

 Programi za kontrolu bijesa (anger management programs)


Ovi programi pružaju učesnicima dijapazon relaksacijskih strategija i
zahtjevaju od učesnika da prave, tzv. dnevnik bijesa (anger log), tako da
njihovi emocionalni obrasci, podsticaji i okidači mogu lako biti identificirani i
kontrolirani. Ovi programi takođe omogućavaju učesnicima da razviju vještine
asertivnosti.

 Programi odvikavanja od droge i detoksinacije


Programi za odvikavanje će se primjenjivati u skladu sa dokumentom
„Smjernice i programi postupanja sa osuđenim licima ovisnicima od droge“,
izrađenim u ovom projektu.

263
Način rada sa visokorizičnima može biti grupni ili individualni. Često se
upotrebljava individualni rad u obliku savjetodavnog rada koji omogućava i
konfrontaciju visokorizičnih sa njihovim ponašanjem.

8. Obezbjeđenje

Mjere obezbjeđenja zavise od toga kako je odjeljenje sagrađeno, a sa druge


strane od osjetljivog i dobro obučenog osoblja. Tehnička sredstva mogu
pomoći u obezbjeđenju. Važno je da postoje jasne radne procedure
obezbjeđenja koje su svima poznate. Isto tako je jako važno vođenje rutinske
dokumentacije o aktivnostima i događajima u odjeljenju.

9. Kadrovi i njegovo osposobljavanje

U smislu kvalitetnog izvršavanja usvojenih programa važno je da osoblje koje


obavlja poslove bude kvalitetno izabrano, obučeno i osposobljeno, te da
posjeduje potrebna znanja, vještine i iskustvo za obavljanje postavljenih
poslova i zadataka sa ovom kategorijom osuđenih lica. U tom smislu potrebno
je za pripadnike različitih službi u odjeljenju organizovati kvalitetnu obuku iz
domena njihovih radnih zaduženja.

Inače, u posebnom odjeljenju radi multidisciplinarni tim sastavljen od sljedećih


profila izvršilaca:
1. rukovodilac odjeljenja,
2. vaspitač,
3. socijalni radnik,
4. pedagog,
5. psiholog,
6. zdravstveni radnik,
7. instruktor privredne službe, i
8. pripadnici službe osiguranja sa rukovodiocem.

Rad u odjeljenju sa ovakvom populacijom osuđenih lica veoma je osjetljiv i


zahtjevan. Sistematičan i stručni, multidisciplinarni tim, u svom radu mora biti
veoma profesionalan. U slučaju potrebe za pojedinim stručnjacima iz raznih
oblasti moguće je angažovati vanjske saradnike ili angažovati nevladine
organizacije u čijem programu je predviđena saradnja sa KPZ-ovima i sličnim
ustanovama. Ukoliko nema potrebe za puno radno vrijeme moguće je
organizovati povremeni angažman.

10. Socijalna klima u odjeljenju

Način ophođenja u odjeljenju je takođe povezan sa mogućnošću socijalnih


kontakata sa drugim osuđenim licima, kao i sa osobljem koji tu radi. Osoblje
mora biti specijalno obučeno u komunikaciji sa takvom populacijom jer ono
ima i ulogu pomoći i podrške visokorizičnim.

264
11. Dužina boravka u posebnom odjeljenju

Dužina boravka je definisana zakonom, kao i procedura revizije dužine


boravka. Mnogo puta dužina boravka zavisi od rizika koji predstavlja osuđeno
lice, promjena u ponašanju, dužini preostalog dijela kazne, psiholoških
promjena i drugih faktora. Kao što smo već spomenuli, trebaju postojati i
kriteriji koje se mora ispuniti za otpust iz odjeljenja.

VII. REZIME

Funkcionisanje zatvora kao dobro uređenih organizacija zasnovano je na


jasno utvrđenim zakonskim okvirima, te uređenim pravilima i propisima koji su
pravedni i moraju se poštovati. Zakonska pravila moraju definirati sistem
poštovanja discipline, ali i sankcija za one koji odstupe od ponašanja koja su
regulisana pozitivnim propisma. Sistem sankcija mora biti pravedan i
nepristrasan.

Međunarodna regulativa smatra da je svrha zatvora ne samo zaštita društva


od kriminala na način da se iz njega uklone kriminalci, već je to i pokušaj
rehabilitacije i resocijalizacije osuđenih lica koliko je to moguće. Shodno tome
menadžment zatvora mora naći balans između mjera sigurnosti koje provodi i
programa za reintegraciju i resocijalizaciju osuđenih lica. Ovo se posebno
odnosi na visokorizične gdje je ovaj problem znatnije izražen.

Dosadašnja praksa je pokazala da nije dovoljno osuđena lica samo držati u


izolaciji bez bilo kakvih obaveza, programa postupanja ili motivacijskih faktora,
čak šta više to vrlo često polučuje suprotne negativne rezultate. U takvim
odjeljenjima su jako značajni i odnosi među visokorizičnima i osobljem, jer to u
značajnoj mjeri doprinosi boljoj socijalnoj klimi u odjeljenju.

Ovaj dokument je pokušaj da se u postojećim zakonskim okvirima na


kvalitetan način uredi i obogati način postupanja sa populacijom visokorizičnih
osuđenih lica, a sve na opštu dobrobit.

VIII. PRILOZI

Prilog 1: Predlog programa individualnog tretmana


Prilog 2: Pojedinačni faktori rizika

265
266
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE


RANJIVE I VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

Prilog 1

PRIJEDLOG PROGRAMA INDIVIDUALNOG


TRETMANA ZA OSUĐENA LICA U POSEBNOM
ODJELJENJU

267
PREDLOG PROGRAMA INDIVIDUALNOG TRETMANA ZA OSUĐENA
LICA

1. Ime i prezime osuđenika:________________________________________


2. Vrsta krivičnog djela i visina kazne:_______________________________
3. Matični kolektiv ili KPZ________________________________________
4. Matični vaspitač:_______________________________________________
5. Vrsta mjere:____________________________________________

6. Razlog izrečene mjere ili smještaja u odjeljenje:


__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________

7. Dužina trajanja:
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________

8. Produženje posebne mjere i obrazloženje:


__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________
__________________________________________________________________

268
Procjena rizika
a) visoko rizičan b) rizičan
Vrste rizika
a) sklon bjekstvu
b) sklon nasilnom ponašanju
c) prijetnje drugim osuđenim licima i službenom osoblju
d) destruktivan
e) pripada neformalnoj osuđeničkoj grupi
f) povezan sa kriminalnim grupama van ustanove
g) trenutni nepredviđeni slučajevi psihičke nestabilnosti sa izraženim stepenom
agresivnosti

Sigurnosne mjere
a) stalni nadzor Službe obezbjeđenja tokom 24 sata
b) nadzor za vrijeme svih aktivnosti izvan Odjeljenja
c) zabranjen kontakt sa drugim osuđenim licima
d) dozvoljen kontak sa drugim osuđenim licima uz nadzor,
precizirati____________________________________________________________
____________________________________________________________________
e) nije izražen rizik od kontakata sa drugim osuđenim licima

Vaspitni tretman
Individualni vaspitni tretman
a) intenzivan individualni vaspitni rad (vaspitač, po potrebi psiholog)
(rad se programira po vrstirizika zbog kojeg je zatvorenik smješten u odjeljenje)
Grupni oblici vaspitnog rada
a) rad u terapijskoj zajednici za zavisnike od narkotika (psioholog, socijalni radnik,
vaspitač, zavodski ljekar u koordinaciji sa specijalistom neuropsihijatrom)
b) timski stručni oblik rada s osuđenim koji imaju trenutno izražen ozbiljan problem
(vaspitač, psiholog, socijalni radnik)
c) timski stručni oblik rada sa osuđenim s posebnim potrebama

Zdravstveni tretman
a) češća posjeta zavodskog osoblja
b) redovna posjeta zavodskog ljekara
c) posjeta neuropsihijatra

269
Uređaji i predmeti koje osuđeno lice može koristiti u prostoriji Odjeljenju gdje
boravi:

a) TV b) DVD c) MP 4 d) kuhalo e) pribor za pušenje f) pribor za brijanje g)


knjige h) dnevne novine i) dnevna terapija

Raspored dnevnih aktivnosti:

9. Boravak na svježem zraku 10. Radno angažovanje


a) Prostor samo za Odj. a) Prostorije za rad radionica unutar Odj.
b) Prostor ispred zgrade b) Poslovi u krugu OPR (održavanje zelenih
c) Trajanje: 2 sata površina i čistoće) uz nadzor OZS
d) Potreban nadzor DA/NE c) Posebna prostorija izvan Odj. uz nadzor
OZS
11. Slobodne aktivnosti 12. Topli napitak
a) Sport (stoni tenis) a) U Odj. b) U trpezariji
DA/NE b) Potreban nadzor DA/NE
b) Sport (košarka/fudbal) c) Donosi se
DA/NE d) Sam sprema
c) Društvene igre (šah, karte, jamb)
DA/NE
d) Upotreba knjiga iz biblioteke
DA/NE
13. Konzumiranje cigareta 14. Lični pretres
a) U prostoriji gdje boravi a) Neophodan pretres DA/NE
b) U posebnoj prostoriji Odj. b) Način pretresa - stalno/povremeno
c) Koristi pribor za pušenje u prostoriji
gdje boravi DA/NE
d) Potreban nadzor DA/NE
15. Časopisi i knjige 16. Telefon
a) Odobriti DA/NE a) Telefonska govornica u krugu KPZ-a
b) Odobrena nabavka putem ustanove b) Potreban nadzor DA/NE
c) Odobrena nabavka putem paketa i c) Bez prisustva drugih osuđenih lica DA/NE
pošte
d) Pretplata na dnevni list DA/NE
Naziv dnevnog lista______________

17. Nabavka na kantini 18. Vjerske potrebe


a) Bez prisustva drugih osuđenih a) Vjerske prostorije
b) Obavezan nadzor DA/NE b) Prostorije Odj.
c) Nadzor bez prisustva drugih osuđenih lica
DA/NE
19. Terapija 20. Ljekarski pregled
a) U prostorijama Odj. a) Stacionar
b) U stacionaru b) Prostorija Odj.
c) Nadzor bez prisustva drugih osuđenika c) Nadzor bez prisustva drugih osuđenih lica
DA/NE DA/NE
d) Odobriti terapiju za cijeli dan DA/NE
(s obzirom na bolest)

270
21. Obroci 22. Pranje veša
a) Prostorije u Odj. a) U prostorijama Odj.
b) Trpezarije osuđeničke kuhinje b) U vešeraju
c) Nadzor bez prisustva drugih osiđenih c) Pretres veša datog na pranje:
lica DA/NE stalno/povremeno
23. Kupanje 24. Komuniciranje sa službenim licima
a) U prostorijama Odj. a) Prostorije Odj.
b) Nadzor DA/NE b) Obezbjeđenje DA/NE
25. Posjete 26. Paketi
a) U prostoriji za posjete a) prijem paketa jedan put mjesečno do 8 kg
b) Odvojeno od drugih osuđenih lica b) U prostorijama za prijem paketa i pošiljki
c) Nadzor: DA/NE c) Bez prisustva osuđenih
d) Posjeta jedan put mjesečno u trajanju d) Obavezan nadzor: DA/NE
od 60 minuta
d) Mogućnost vanrednih posjeta
DA/NE

271
PROMJENE U PROGRAMU TRETMANA
_____________________________________________________________________
_____________________________________________________________________
_____________________________________________________________________

Datum Vaspitač-Odgajatelj
_________________ ________________________
Saglasan Saglasan
_________________ ________________________
Rukovodilac Službe osiguranja Rukovodilac Službe tretmana

ODOBRIO
___________________________

Direktor KPZ-a

Osuđeno lice

___________________
Datum __________

DOSTAVLJENO:
-Služba tretmana-prevaspitanja
-Služba osiguranja
-Zdravstvena služba
-a/a
-Zatvoreniku

272
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

III. UNAPREĐENJE SITUACIJE U KOJOJ SE NALAZE


RANJIVE I VISOKORIZIČNE KATEGORIJE ZATVORENIKA

Prilog 2

POJEDINAČNI FAKTORI RIZIKA

273
POJEDINAČNI FAKTORI RIZIKA

Lista kriterija, bez namjere da bude potpuna, sadrži prognozirana obilježja


koja su se u skladu sa stručnom literaturom i dosadašnjom praksom razvili u
obilježja koja su primjenjiva i odgovarajuća. Ova lista predstavlja radni
instrument u svrhu sistemske analize slučajeva. Uz svaku grupu obilježja
navodi se niz povoljnih i nepovoljnih faktora.

Pored redovnih kriterija za određivanje rizika i potreba zatvorenika, prilikom


revizije potrebe za boravkom zatvorenika u odjeljenju moguće je koristi i ovaj
mehanizam procjene pojedinačnih faktora rizika.

1. Predmetno djelo (djela) Povoljno Nejasno Nepovoljno


Povoljno Nepovoljno
Prvi delikt bez pretjerane primjene sile Okrutno djelo sa pretjeranom upotrebe sile
(„overkill“)
Predmetno djelo kao dio serijskih delikata
Visoko rizična specifična veza počinilac-
žrtva:
ne može se zamijeniti nekom drugom
žrtvom
Delikt sa visokim rizikom povratka u isto djelo
(tzv. Basisrate)
2. Razvoj kriminaliteta Povoljno Nejasno Nepovoljno
Kriminalitet kao izraz promjena u nekoj Kriminalitet: odavno usvojeni oblik ponašanja,
životnoj fazi, kao izraz nekog sudbonosnog početak delikvencije u djetinjstvu ili mladosti,
konflikta ili posebno aktuelne situacije porijeklo iz asocijalnih miljea
Raniji nasilni delikti, djela sa pretjeranom
primjenom sile
Raniji serijski delikti
Neuspješno smanjenje nivoa sigurnosnih mjera
u izdržavanju kazne ili neuspjeh izdržavanja
uslovne kazne
3. Osobnost, psihički poremećaji Povoljno Nejasno Nepovoljno
Privremeni, kratki poremećaji, brzo Duga ili kronificirana simptomatika vezana za
povlačenje simptoma delikvenciju;
Trajna poremećenost koja se odnosi na osobe,
poremećaj u razmišljanju, poremećaj afekta i
nagona
Privremeni uticaj psihogenih supstanci bez Redovna zloupotreba opojnih supstanci,
razvijanja ovisnosti Visoki potencijal ovisnosti o psihogenim
supstancama vezano za kriminalitet
Pogledi na svijet i stavovi koji potiču
delikventno ponašanje
Najvećim dijelom neupadljiv razvoj ličnosti Poremećaji ličnosti i ponašanja koji sežu još iz
djetinjstva/mladosti, mnogobrojna asocijalna
obilježja kao npr. nevezanost za okolinu,
nemogućnost boravka na jednom mjestu,
emocionalna hladnoća, nedostatak empatije
Psihološki testovi bez upadljivosti

274
4. Shvatanje bolesti/poremećaja Povoljno Nejasno Nepovoljno
Osuđeno lice uviđa i prihvata ono što je Osuđeno lice negira da ima neki psihički
bolesno, poremećeno ili neodgovarajuće u poremećaj ili da je njegovo ponašanje
njegovom ponašanju neodgovarajuće
Otvoreno se pokazuje onakav kakav jeste Osuđeno lice pokušava da se odbrani od
navoda, da ih bagatelizira ili zavarava
5. Socijalna kompetencija Povoljno Nejasno Nepovoljno
Dobro socijaliziran u svim područjima, Primjetni poremećaji profesionalnih/socijalnih
stabilni radni odnosi učinaka, nestabilni radni odnosi
Zainteresiran i uključen u širok spektar Ometano shvatanje socijalne realnosti,
aktivnosti nerealna očekivanja
Općenito zadovoljan životom Nesposobnost da se prilagodi situacijama koje
se mijenjaju
Sposobnost saosjećanja i osjećaj tolerancije Poremećena sposobnost komunikacije
Intaktni porodični i partnerski odnosi i veze Socijalno dezintegrisan
Stabilna prijateljstva / veze Do sada bez stabilne partnerske veze
Životni stil kriminalca, kriminalni identitet
6. Specifično konfliktno ponašanje Povoljno Nejasno Nepovoljno
Djelo se razvilo iz jednokratne konfliktne Osuđeno lice uvijek iznova dospijeva u iste
situacije: osuđeno lice može i ponašao se konfliktne situacije, sam ih izaziva i
drugačije u sličnim situacijama stereotipno reaguje konfliktnim ponašanjem
Dobra opteretivnost u drugim konfliktnim Nizak prag tolerancije na frustraciju,
situacijama impulsivnost
7. Suočavanje sa djelom Povoljno Nejasno Nepovoljno
Spreman za suočavanje sa djelom (poseno Neprihvatanje pravosnažno utvrđenog
na analizu motiva, prekršene norme), počinjenog djela, bagateliziranje djela, nema
primjetno kajanje i žaljenje zbog počinjenog kajanja
djela
Suočavanje sa situacijom žrtve, trudi se da Projicira svoje vlastito pogrešno ponašanje na
to izbalansira, pod pretpostavkom da to nije žrtvu ili treća lica, npr na društvo“, „okolnosti“
čisto taktički
8. Opće mogućnosti terapije Povoljno Nejasno Nepovoljno
Povoljno Nepovoljno
Za prisutni poremećaj postoji načelno vrlo Prisutni poremećaj se generalno može teško ili
djelotvorna metoda tretmana nikako podvrgnuti tretmanu
9. Konkretne mogućnosti terapije Povoljno Nejasno Nepovoljno
Ustanova koja može da ponudi Na raspolaganju ne stoji nikakva institucija
odgovarajući terapijski koncept i potrebnu koja bi mogla da ponudi odgovarajući tretman
sigurnost, spremna je da preuzme osuđenih
lica
10. spremnost na provođenje terapije Povoljno Nejasno Nepovoljno
Učestvuje i uspijeva da ostvari dobru vezu Nema spremnosti da se ozbiljno suoči sa
sa povjerenjem prema terapeutu i ostalim vlastitim poremećajem
licema za koje je vezan
Osuđeno lice se aktivno zalaže za terapiju Osuđeno lice odbija bilo kakav oblik terapije,
prihvatajući čak i neke njene mane njegovo ponašanje je odbojno, samo se
pretvara da će prihvatiti terapiju
11. Prostor koji će prihvatiti osuđenih Povoljno Nejasno Nepovoljno
lica za vrijeme dopusta iz zatvora i
smanjenja sigurnosnih zatvorskih mjera
Porodična povezanost, partnerska veza, Nedostaju socijalni kontakti i veze, nema
pouzdani kontakti sa licema koje mogu da partnerske veze
pruže pomoć
Osigurana lična primanja, stan, posao Nema stana, posla, niti finansijske sigurnosti

275
Dobre mogućnosti kontrole Nema mogućnosti kontrole
Otežan pristup žrtvama Lak pristup žrtvama
Prihvatanje mjere podrške Ne prihvata mjere podrške, nema spremnosti
za saradnju
Realno planiranje budućnosti, primjerena Nema konkretnih, realnih planova
očekivanja
Povratak u kriminalni milje, nestrukturirano
provođenje slobodnog vremena
12. Vrijeme nakon djela Povoljno Nejasno Nepovoljno
Nema daljih krivičnih djela I dalje slična ili još teža krivična djela
Poboljšanje simptomatike koja izaziva Nema promjene u kriminalnom poremećaju
delikte ponašanja i dalje primjetna ista osnovna
pozicija u ponašanju i ista struktura ličnosti
Sazrijevanje, jačanje ličnosti
Podignut prag tolerancije na frustraciju, Česti konflikti
bolja izdržljivost
Dobra sposobnost prilagođavanja, Suviše izražena prilagođenost instituciji
Dobri socijalni kontakti u instituciji
Usvajanje novih strategija rješavanja Nema napredovanja u terapiji, česti prekidi u
konflikata i problema terapije
Uspješno provedene mjere smanjenja Neodgovarajuće ponašanje, zloupotreba
strogosti, odgovarajuće ponašanje prilikom opojnih sredstava
dopusta

Vaspitač-Odgajatelj
________________________

276
Zajednički projekat
Evropske unije i Vijeća Evrope

“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

IV – POMOĆ U SAČINJAVANJU NOVOG ZAKONA O


MENTALNOM ZDRAVLJU ILI AMANDMANA NA POSTOJEĆE
ZAKONE O MENTALNOM ZDRAVLJU

PRIJEDLOG PROMJENA I DOPUNA ZAKONA O


ZAŠTITI OSOBA SA DUŠEVNIM SMETNJAMA
FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE I
ZAKONA O ZAŠTITI LICA SA MENTALNIM
POREMEĆAJIMA REPUBLIKE SRPSKE

Sarajevo, februar 2010

277
Pripremili članovi radne grupe:

Rade Badnjar, inspektor, Ministarstvo pravde BiH


Nikola Dvizac, sekretar, Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite RS
dr Šerifa Godinjak, šef Odsjeka za evropske integracije i međunarodnu
saradnju, Sektor za zdravstvo, Ministarstvo civilnih poslova BiH
dr Hidajet Jabandžić, pomoćnik direktora za zdravstvenu zaštitu,
Kaznenopopravni zavod Zenica,
Nenad Mirkonj, inspektor, Ministarstvo pravde RS
Vesna Žuljević Sertić, šef Odjela za normativno-pravne poslove, Ministarstvo
zdravlja FBiH
Marin Zadrić, predsjednik Općinskog suda Mostar

uz pomoć povremenih konsultanata Vijeća Evrope

prof dr Peter Bartlett, profesor na predmetu zakona o mentalnom zdravlju,


Univerzitet u Nottinghamu, Ujedinjeno Kraljevstvo
prof dr Duarte Nuno Vieira, profesor forenzičke medicine, Univerzitet u
Coimbra, Portugal

u saradnji sa projektnim timom

Marica Bender, menadžer projekta, Vijeće Evrope


Irena Križnik, stalni rezidentni konsultant, Vijeće Evrope

„Prijedlog promjena i dopuna Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama


Federacije Bosne i Hercegovine i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim
poremećajima Republike Srpske“ je finalni dokument projekta.

278
SADRŽAJ
STRANICA

PREDGOVOR 281

I. UVOD 281

II. PRIJEDLOG promjena i dopuna zakona o zaštiti osoba sa


duševnim smetnjama FBiH i zakona o zaštiti lica sa
mentalnim poremećajima RS 282

2.1. Istraga smrtnih slučajeva u psihijatrijskim ustanovama 282


2.2. Ograničenja prava putem sudske odluke 283
2.3. Pristup službenika osobama sa duševnim smetnjama 283
2.4. Podnositelji prijedloga sudu za otpust iz zdravstvene
ustanove 285
2.5. Pravo na glasanje 286
2.6. Vrijeme zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi 286
2.7. Drugo 287
2.8. Institucionalno zagovaranje 288
2.9. Financiranje 290
2.10. Nezavisna inspekcija 291
2.11. Ustanove sa visokim stepenom obezbjeđenja i forenzičke
ustanove 291
2.12. Noviteti zakona o krivičnom postupku 292
2.13. Pitanja vezana za zakonodavstvo u Brčko Distriktu 292
2.14. Propisi na državnom nivou 293
2.15. Porodično zakonodavstvo 293
2.16. Zakoni o vanparničnom postupku 295
2.17. Krivičnopravna materija 296
2.18. Dobra međunarodna praksa 298

III. ZAKLJUČAK 299

279
280
PREDGOVOR

Ovaj izvještaj predstavlja prijedlog izmjena i dopuna postojećih zakona, te


njihovu operacionalizaciju i konkretizaciju koja će, nadamo se, poslužiti kao
pomoć i podrška nadležnim organima pri izradi amandmana na postojeće
zakone.

I. UVOD
Zajednički projekat Vijeća Evrope i Evropske unije „Efikasno upravljanje
zatvorima u Bosni i Hercegovini“ sadrži šest aktivnosti, od kojih pomoć u
sačinjavanju novog zakona o mentalnom zdravlju ili amandmana na postojeće
zakone o mentalnom zdravlju, predstavlja četvrtu projektnu aktivnost.

Ova projektna aktivnost je, u skladu sa opisom gore navedenog projekta,


iskoristila rezultate prethodnog zajedničkog projekta Vijeća Evrope i Kanadske
agencije za međunarodni razvoj (CIDA) u ovoj oblasti, u sklopu kojeg je
ekspertna radna grupa u sastavu: prof dr Peter Bartlett, profesor na katedri u
oblasti mentalnog zdravlja na Pravnom fakultetu Univerziteta u Nottinghamu,
Ujedinjeno Kraljevstvo, dr Tatiana Simmins, specijalist u oblasti psihijatrije i
psihoterapije, Švicarsko udruženje ljekara, Švicarska, dr Mirjana Đerić,
neuropsihijatar, bivši direktor Psihijatrijske bolnice Sokolac, BiH i Marin Zadrić,
predsjednik Općinskog suda u Ljubuškom, BiH, sačinila izvještaj pod nazivom
„Analiza propisa o mentalnom zdravlju u BiH sa preporukama“, decembar
2008. Analiza, koja je po kompletiranju proslijeđena organima vlasti, sadrži 31
preporuku.

Rezultate rada spomenute grupe sa prethodnog projekta, Radna grupa unutar


četvrte projektne aktivnosti detaljno je analizirala. Uz to je razmatrala i
sljedeće zakone koji se dotiču pitanja zaštite osoba sa duševnim smetnjama
i/ili pitanja vezanih za to:
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama i zakon o izmjenama
zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama, FBiH
- Zakon o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima, RS
- Porodični zakon FBiH
- Porodični zakon RS
- Zakon o vanparničnom postupku FBiH
- Zakon o vanparničnom postupku RS
- Pravilnik o izvršenju mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja
i obaveznog liječenja od ovisnosti u Zavodu za izvršenje kaznenih
sankcija, pritvora i drugih mjera BiH
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti FBiH
- Zakon o zdravstvenoj zaštiti RS
- Zakon o lijekovima i medicinskim sredstvima Bosne i Hercegovine.

281
Isto tako, Grupa je uzela u obzir i sljedeće preporuke Vijeća Evrope:
- Preporuka Rec (99)4 Komiteta ministara državama članicama o
principima vezanima za pravnu zaštitu poslovno nesposobnih odraslih
lica
- Preporuka Rec (2004)10 Komiteta ministara državama članicama u
vezi sa zaštitom ljudskih prava i dostojanstva osoba sa mentalnim
poremećajima.

Radni tim se osvrnuo i na preporuke Komiteta za sprečavanje mučenja i


neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (CPT) i relevantne
CPT standarde u oblasti mentalnog zdravlja, kao i na praksu Evropskog suda
za ljudska prava u ovom području.

Tokom rada, Radna grupa je uz pomoć povremenih konsultanata i stalnog


rezidentnog konsultanta ocijenila da oba postojeća zakona o zaštiti osoba sa
mentalnim poremećajima predstavljaju dobru osnovu za zaštitu osoba sa
mentalnim poremećajima, ali su neke komponente, uključujuči građanska i
ljudska prava, slabe i nedovoljno precizirane. Procesom približavanja BiH
Evropskoj uniji i njenim članstvom u Vijeću Evrope i drugim međunarodnim
institucijama, te sukladno drugim međunarodnim obavezama, zakoni se
moraju stalno ažurirati i poboljšavati.

II. PRIJEDLOG PROMJENA I DOPUNA ZAKONA O ZAŠTITI


OSOBA SA DUŠEVNIM SMETNJAMA FEDERACIJE BOSNE i
HERCEGOVINE54 I ZAKONA O ZAŠTITI LICA SA MENTALNIM
POREMEĆAJIMA REPUBLIKE SRPSKE55

2. 1. Istraga smrtnih slučajeva u psihijatrijskim institucijama

U oba zakona u osnovnim odredbama dodaje se novi član:

„U slučaju smrti osobe sa duševnim smetnjama, bez obzira u kojoj se ustanovi


nalazi, mora se obaviti obdukcija u skladu sa zakonom“

Obrazloženje:
Član 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda
zahtijeva istragu smrtnih slučajeva osoba koje su preminule u psihijatrijskim
ustanovama.
Trenutno se u BiH prilikom istrage smrtnih slučajeva nastalih u psihijatrijskim
ustanovama ne zadovoljavaju obaveze iz ovih odredbi. BiH zakonodavstvo ima
u svojim krivičnim zakonima odredbu koja obuhvata istragu i obdukciju u
slučajevima smrti nastalim pod sumnjivim okolnostima. Takve odredbe bi se
mogle uskladiti sa standardima Evropske konvencije o ljudskim pravima.

54
Službene novine FBiH broj 37/01, 40/02
55
Službeni glasnik RS broj 46/04

282
Isto tako oba zakona o zdravstvenoj zaštiti uređuju pitanje utvrđivanja uzroka
smrti i obdukciju, ali se isto tako ima utisak da odredbe nisu u skladu sa
standardima, pa bi ih trebalo shodno tome promjeniti da bi bili konzistentni sa
standardima ljudskih prava, a posebno sa članom 2. Evropske konvencije o
ljudskim pravima (ECHR).
(Preporuka 3):56 Mora se uvesti efikasan i sveobuhvatan sistem istrage
smrtnih slučajeva u psihijatrijskim i srodnim institucijama, koji će biti
konzistentan sa standardima ljudskih prava i posebno članom 2 Evropske
konvencije o ljudskim pravima.

2.2. Ograničenja prava putem sudske odluke

U Zakonu o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama Federacije Bosne i


Hercegovine (u daljnjen tekstu zakonu FBiH) član 11.

U posljednjem stavu brišu se riječi „mogu se ograničiti“, a dodaju se riječi „sud


može na obrazložen prijedlog zdravstvene ustanove ograničiti... “

U Zakonu o zaštiti lica sa mentalnim poremečajima Republike Srpske (u


daljnejm tekstu zakonu RS) član 12., dodaje se još jedan novi stav, iza
posljednjeg stava, koji glasi:

„Prava iz tačaka 11., 12. i 13. ovog člana, sud može na obrazložen prijedlog
zdravstvene ustanove ograničiti, kada postoji osnovana sumnja da osoba sa
duševnim smetnjama nastoji pribaviti oružje ili drogu, dogovara se o bijegu ili
počinjenju krivičnog djela ili kada to zahtijeva zdravstveno stanje osobe.“

Obrazloženje:
U drugim slučajevima, donošenje odluka na lokalnom nivou koje vrši
odgovarajuće kvalificirano osoblje može na prvi pogled izgledati adekvatno, ali
kad su u pitanju građanska prava - a to svakako uključuje pitanja koja su
utvrđena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima – član 6. ECHR-a
propisuje da odluka mora podlijegati nezavisnoj procjeni suda ili sličnog tijela,
ukoliko osoba sa duševnim smetnjama to želi. Zato je potrebno, kod
ograničenja prava, da to bude podvrgnuto sudskoj procjeni.

(Preporuka 6) Samo sud može odlučiti o ozbiljnim ograničavanjima prava iz


Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama. Ovakva
ograničenja podrazumijevaju uskraćivanje pristupa staratelja ili bliskog člana
porodice štićeniku, odluke o kršenju povjerljivosti informacija o pacijentu, kao i
ograničavanja prava na žalbu sudu ili službenim tijelima.

2.3. Pristup službenika osobama sa duševnim smetnjama

U prvom stavu člana 20. oba zakona, iza riječi „može“ dodaje se „predlagati
da se“, a iza riječi istražnim sucem u zakonu FBiH i istražnim sudijom u
zakonu RS, dodaje riječ „nadležnim zdravstvenim inspektorom “

56
U daljnjem tekstu preporuke su iz dokumenta „Analiza propisa o mentalnom zdravlju u BiH
sa preporukama“, Strasbourg, decembar 2008

283
Drugi stav člana 20. oba zakona se mijenja i glasi:
„Psihijatar može predlagati da se ne odobri razgovor sa ovlaštenim
osobama/licima iz stava 1. ovog člana sa osobom/licem koje nije sposobno
razumjeti stanje u kojem se nalazi, niti posljedice takvog razgovora, o čemu
odlučuje sud.“

Obrazloženje:
Intencija ovih prijedloga je (1) da se osigura pravo pristupa osobi sa duševnim
smetnjama od strane službenika koji rade istragu o navodima o lošem
postupanju u ustanovi ; i (2) da se osigura da one osobe koje inspektorima
daju inkriminirajuće izjave o sebi razumiju prirodu i posljedice ovih izjava.

Član 20. oba zakona dozvoljava (ali ne zahtijeva) da psihijatar može odobriti
razgovor osobi sa duševnim smetnjama sa ovlaštenim osobama ministarstava
unutrašnjih poslova, istražnim sudijom i stručnim osobljem centara za socijalni
rad. Implicitno, o posjetama drugih osoba također odlučuje psihijatar. Nije
jasno na koji način se provodi ova slobodna procjena. Ovi dijelovi zakona su
problematični. Prvi problem je što se u određenim situacijama pristup osobi sa
duševnim smetnjama ne bi trebao oslanjati na odluke osoblja ustanove. Jasan
primjer je situacija kada je posjeta službenog lica posljedica pritužbe osobe sa
duševnim smetnjama u vezi s njegom koja mu je pružena, a posebno u
slučaju navoda da osoblje institucije zlostavlja te osobe ili se nedolično
ponaša. Nije prihvatljivo da osoba koja je predmet pritužbe ili kolega te osobe
koja radi u istoj ustanovi, ima pravo uskraćivanja pristupa podnositelju
pritužbe. U drugom primjeru, može se desiti da je potrebno da se osoblje
centra za socijalni rad sretne sa osobama sa duševnim smetnjama koje imaju
pravo na starateljstvo da bi centar mogao osigurati donošenje odgovarajućih
odluka u vezi s njegom koja im se pruža.

Istovremeno oba zakona uključuju pravo da osoba ne inkriminira samu sebe,


a važna mjera zaštite je i odgovarajuća provjera sposobnosti osobe prije
davanja dozvole ovlaštenom organu da mu pristupi u slučaju krivičnog djela u
kojem je ona osumnjičena. Svrha ove mjere bi bila osigurati da samo-
optužujuće izjave može dati samo osumnjičeni koji razumije značenje i
posljedice datih izjava.

Stoga:
• Ukoliko se navodne tvrdnje odnose na navodno protivpravno djelo
izvršeno u ustanovi, osobe nadležne za istragu pritužbe trebale bi imati
pristup osobi sa duševnim smetnjama jer je to pitanje prava. Svako
ograničenje takvog pristupa može narediti samo sud.
• Pravo pristupa trebao bi imati pravni savjetnik i profesionalno osoblje koje
razgovara sa osobom sa duševnim smetnjama koja želi pravno osporiti
neprekidni pritvor u kojem se nalazi ili kada se radi o pravnom osporavanju
neprekidne poslovne nesposobnosti pojedinca.
• Pravo pristupa trebala bi imati svaka osoba koja prema zakonu ima pravo
da daje savjete o zaštiti ili liječenju osobe sa duševnim smetnjama koje se
trenutno provodi. Potrebno je donijeti adekvatna pravila o povjerljivosti ovih
razmatranja.

284
• Pravo pristupa osobi sa duševnim smetnjama trebala bi imati sva službena
lica čija je dužnost da vrše nadzor uslova u ustanovi.
• Istražitelji krivičnih djela za koja je osoba sa duševnim smetnjama
osumnjičena ili će vjerovatno biti osumnjičena, mogu dobiti pravo pristupa
samo ukoliko je, po mišljenju psihijatra zaduženog za zaštitu osobe sa
duševnim smetnjama, ona sposobna razumjeti prirodu istrage, te značenje
svih izjava koje bi mogla dati tokom istrage.
• Izjave koje osobe sa duševnim smetnjama daju u psihijatrijskim
ustanovama smiju jedino biti prihvatljive u sudskim postupcima ukoliko je
sud uvjeren da je osoba shvatila značenje i posljedice izjava u vrijeme
kada su one date.

(Preporuka 8) Član 20 Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama (FBiH)


i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima (RS) se treba izmijeniti: (1)
da se osigura pravo pristupa štićeniku od strane službenika koji rade istragu o
navodima o lošem postupanju u ustanovi ; i (2) da se osigura da one osobe
koje inspektorima daju inkriminirajuće izjave o sebi razumiju prirodu i
posljedice ovih izjava.

2.4. Podnositelji prijedloga sudu za otpust iz zdravstvene ustanove

U prvom redu prvog stava člana 40. oba zakona briše se riječ „može“ i
umjesto nje unosi se riječ „će“.

U članu 40. zakona FBiH se iza riječi „njenog staratelja“ dodaje riječ
„zdravstvene ustanove“.

Drugi stav člana 40. zakona RS se briše.

Obrazloženje:
Član 40. omogućava da niz imenovanih osoba podnese zahtjev sudu, ali u
zakonu FBiH nema odgovornog ljekara koji liječi pacijenta, pa se sada daje
mogućnost jer se to dopunilo riječima zdravstvena ustanova. S tom
promjenom uspostavlja se zakonska obaveza zdravstvene ustanove da od
suda traži prestanak zadržavanja ukoliko zdravstveno stanje osobe sa
duševnim smetnjama više ne zahtijeva zadržavanje.

Drugi stav zakona RS se briše jer samo sud može donijeti odluku. Odluku
suda isto tako može promijeniti samo sud, a ne kako stoji, da se sud
obavještava. Zato se smatra, da se drugi stav briše i nepotreban je.

(Preporuka 11) Potrebno je uspostaviti proces kojim će osigurati djelotvornost


prava štićenika da traži od suda prijevremeno ukidanje naloga o zadržavanju.

(Preporuka 12) Psihijatar koji liječi bilo koju osobu zadržanu na liječenju treba
imati zakonsku obavezu da traži od suda prestanak zadržavanja ukoliko
zdravstveno stanje štićenika više ne zahtijeva zadržavanje. Zakon FBiH treba
dopuniti kako bi se predvidjela nadležnost za ovakve zahtjeve.

285
2.5. Pravo na glasanje

U zakonu FBiH, član 11., dodati tačku 13. , a u zakonu RS u članu 12. dodati
tačku 15. koja glasi:
„da glasa u skladu sa zakonom“

Obrazloženje:
Oduzimanje poslovne sposobnosti bi se trebalo koristiti samo kada korištenje
oduzetih prava ide na štetu osobe koja je poslovno nesposobna. Pravo na
glasanje, kako se čini, ne bi trebalo imati ovakav efekat.

Član 3. Protokola 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima obavezuje zemlje


članice da provode slobodne izbore u razumnim vremenskim razmacima, i to
putem tajnih glasačkih listića, ‘u uslovima u kojima će se osigurati slobodno
izražavanje mišljenja osoba na način predviđen zakonom.’ Iako ne osigurava,
izričito, pravo građana da glasaju, Princip 3(2) Preporuke 99(4) Komiteta
ministara zemljama članicama u vezi sa pravnom zaštitom poslovno
nesposobnih odraslih osoba naglašava da izricanje mjere zaštite ne
podrazumijeva da osoba automatski gubi pravo glasanja.

Tako bi pravo na glasanje trebalo proširiti i na osobe u psihijatrijskim i sličnim


ustanovama u kojima treba uspostaviti odgovarajuće administrativne
mehanizme koji će osigurati da osobe u ovim institucijama mogu ostvariti ovo
svoje pravo.

(Preporuka 16) Osobe u psihijatrijskim bolnicama, domovima socijalne zaštite


i sličnim ustanovama, trebaju imati pravo da glasaju.

2.6. Vrijeme zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi

2.6.1.
U zakonu FBiH član 33., prvi stav, riječ „jedne godine“ zamjenjuje se riječju
„šest mjeseci“.

Obrazloženje:
Zakon dozvoljava prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju do jedne
godine (FBiH), odnosno do 6 mjeseci (RS), ali se konstatuje da je ovo period
poslije kojeg slijedi obavezna revizija prisilnog smještaja; osoba sa duševnim
smetnjama ili druge osobe uključene u proces mogu tražiti od suda raniju
reviziju, međutim, konstatuje se da su oba perioda duža nego što je to
prihvatljivo. Ali, pored toga predlaže se i izmjena zakona FBiH tako da se
izjednači rok u oba zakona na 6 mjeseci.

2.6.2.

Član 34. oba zakona, u prvom redu se umjesto riječi „utvrdi“ unosi riječ
„procijeni“.

U zakonu RS u članu 34. se umjesto broja „7“ upisuje broj „10“.

286
U zakonu FBiH u članu 34. se na kraju dodaje nova rečenica „Sud može
odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od 6 mjeseci."

U zakonu RS u članu 34. se iza riječi „smještaja" stavlja tačka, a ostatak


rečenice se briše. Iza tačke stavlja se sljedeća rečenica „Sud može odrediti
produženje u intervalima koji nisu duži od 6 mjeseci."

Obrazloženje:
Predlaže se, da se riječ ,,utvrdi'', zamjeni rječju ,,procijeni'' koja više odgovara,
jer zdravstvena ustanova procjenjuje da li prisilno smještena osoba treba
ostati i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja.

Isto tako se predlaže da se rokovi, kada sudu treba predložiti rješenja o


produženju u oba zakona, izjednače na 10 dana prije isteka vremena.

Isto tako se predlaže da, kada sud donosi odluku o produženju prisilnog
smještaja, to može biti u intervalima ali taj produžetak ne smije biti duži od 6
mjeseci. To rješenje obuhvata i mogućnost da sud ponovo produžava
smještaj, ako je takva procjena zdravstvene ustanove.

2.6.3. Isto tako, treba prostudirati da li prijedlog o roku od 6 mjeseci zahtijeva i


promjenu odgovarajućih članova oba zakona o vanparničnom postupku.

2.7. Drugo

2.7.1.

U zakonu FBiH član 15. i Zakonu RS član 16. se u posljednjem stavu iza
riječi „psihohirurgije“ dodaje zarez i riječ „sterilizacija“.

Obrazloženje:
Oba zakona predviđaju da kastracija nije dopuštena i nema razloga da se tu
ne uključi i sterilizacija. Vjerovatno bi imalo smisla da to bude i eksplicitno
rečeno.

(Preporuka 19/2) Trebaju se razmotriti sljedeće izmjene Zakona o zaštiti


osoba sa duševnim smetnama (FBiH) i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim
poremećajima (RS):
• Član 15 (FBiH) 16 (RS): u skladu sa namjerom ovih članova, uključiti
zabranu sterilizacije

2.7.2. Ispitivanja

Član 16. zakona FBiH govori o kliničkom ispitivanju lijekova nad


osobama sa duševnim smetnjama, a u Zakonu RS član 17. govori o
biomedicinskim istraživanjima, pa bi oba zakona bilo potrebno usaglasiti
sa Zakonom o lijekovima i medicinskim sredstvima BiH.

287
Obrazloženje:
Agencija za lijekove i medicinska sredstva BiH vrši kontrolu provođenja
kliničkih ispitivanja, u skladu sa Zakonom o lijekovima i medicinskim
sredstvima, te podzakonskim aktima i smjernicama, pa bi trebalo oba zakona
koja se razmatraju uskladiti sa državnim zakonom, pogotovo u onom dijelu
gdje se govori o kliničkom ispitivanju i komisiji za klinička ispitivanja.
(Preporuka 19/3) Trebaju se razmotriti sljedeće izmjene Zakona o zaštiti
osoba sa duševnim smetnjama (FBiH) i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim
poremećajima (RS):
• Član 16 (FBiH) i 17 (RS): pojasniti ko je odgovoran za odobravanje
predloženog istraživanja i osigurati da ta osoba bude obučena na
odgovarajući način.

2.7.3. Bliski srodnik

U članu 36. oba zakona dodaje se drugi stav, koji glasi:


„Bliski srodnik iz prvog stava 36. člana je osoba određena sljedećim
isključivim redosljedom:
- bračni drug, vanbračni partner
- punoljetna djeca, odnosno usvojena djeca
- roditelji ili posvojitelji
- punoljetni braća ili sestre
- baka i djed
- punoljetni unuci.“

Obrazloženje:
Da se izbjegnu nedoumice, predlaže se preciznija definicija bliskog srodnika.

(Preporuka 19/4) Trebaju se razmotriti sljedeće izmjene Zakona o zaštiti


osoba sa duševnim smetnjama (FBiH) i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim
poremećajima (RS):
*Član 36 (FBiH i RS): razmotriti da li bi bila primjerena konkretnija
definicija „bliskog srodnika“ i utvrditi proces na osnovu kojega se
informacije ne moraju davati ukoliko je to protivno željama štićenika.

2.8. Institucionalno zagovaranje

U vezi sa obezbjeđivanjem sistema nezavisnog zagovaranja interesa za


osobe sa duševnim smetnjama koje žive u institucijama, predlaže se da
nadležni organi u FBiH i RS razmisle o mogućnosti njihovog uvođenja u
zakone i u praksu jer se radi o potpuno novom institutu.

Obrazloženje:
Suština ljudskih prava nije samo u zakonskim formulacijama, već u stvarnim
učincima tih formulacija na živote pojedinaca i grupa. Međutim, da bi to dobro
funkcioniralo, moraju se uspostaviti mehanizmi pomoću kojih će se skrenuti
pažnja nadležnih organa i sudova, gdje je to potrebno, na primjere u kojima
standardi nisu zadovoljeni. U tom smislu, zapošljavanje osoba koje će
zagovarati interese osoba sa duševnim smetnajma, posebno u velikim

288
ustanovama, sve je više prihvaćeno kao dobra praksa i kao vid prikladne
primarne pomoći za osobe u tim ustanovama.

Postoje različiti modeli takvog zagovaranja. Jedan od primjera je da


zagovarači interesa takvih osoba rade u psihijatrijskim ustanovama eksplicitno
radi ustanovljavanja precedentnih predmeta za sudski postupak, a posebno
precedentnih predmeta u vezi s ljudskim pravima, po hitnom postupku. Osobe
koje vrše pravni nadzor ne moraju nužno biti pravnici.

A drugi je model zagovaranja u ime osoba sa duševnim


smetnjama/savjetovanja o pravima koji se primjenjuje u Ontariju u Kanadi i za
koji se smatra da bi bio prikladniji za situaciju u BiH. Ovo je potrebno razviti u
sklopu lokalnog konteksta u FBiH i RS, jer se ne ide na utvrđivanje
precedentnih predmeta, već na pružanje usluga zagovaranja osobama
smještenima u psihijatrijskim ustanovama.

Općenito, zagovarač interesa osoba sa duševnim smetnjama ima ured u


psihijatrijskoj ustanovi i osoba koja je nezadovoljna svojom zaštitom ili koja
ima druge pravne ili administrativne probleme, može mu se obratiti. Ukoliko je
osoba u zaključanom odjelu, zagovarač interesa ga posjećuje u tom odjelu.
Zagovarač interesa razgovara o problemu sa osobom sa duševnim
smetnjama. Ukoliko ona to želi, zagovarač interesa može iznijeti problem
osoblju ustanove. Za probleme u kojima je potrebno pokretanje sudskog
postupka, može se naći pravnik, ali zagovarač interesa neće zastupati osobu
sa duševnim smetnjama u sudskom postupku. Još jednom ističemo da ni
savjetnik za prava, niti zagovarač interesa ne moraju nužno biti pravnici.

Zagovaranje u korist osobe sa duševnim smetnjama nije korisno samo za nju;


ono također ima potencijalne koristi i za osoblje zaposleno u ustanovi. Često
se dešava da tenzije između osoblja i osoba proizlaze iz loše komunikacije.
Zagovarač interesa može riješiti takve probleme. Aktivnosti osoblja koje osoba
sa duševnim smetnjama pogrešno shvati kao rezultat zlonamjernosti,
zagovarač interesa može ispitati i objasniti. Na sličan način se mogu rješavati
i oni problemi u vezi sa zaštitom kada i zaposlenik u ustanovi i osoba jednako
razmišljaju, ali je probleme nametnula vanjska administracija. A slučajeve
kada je osoblje nepravedno osumnjičeno za loše ophođenje prema osobi sa
duševnim smetnjama može ustanoviti nezavisna osoba, koja zbog svoje
nezavisnosti i uloge u zagovaranju u korist osobe sa duševnim smetnjama
ima kredibilitet koji nedostaje zaposleniku ustanove u stalnom radnom
odnosu.

Kod uvođenja tog instituta neophodno je zadovoljiti sljedeće kriterije:


• Zagovarači interesa osoba moraju biti smješteni u većim psihijatrijskim
ustanovama, ali ih ta ustanova ne smije plaćati. Nezavisnost i percipirana
nezavisnost od takvih ustanova i njihovog osoblja je ključ uspjeha
programa zagovaranja.
• Program mora dobiti adekvatna i redovna sredstva iz vladinih izvora.
• Zagovarači interesa bi trebali biti organizirani ili na državnom nivou ili na
entitetskom nivou. Da bi bili uspješni, potreban ih je dovoljan broj da bi
mogli razviti kulturu zagovaranja, učeći iz svojih uspješnih strategija i

289
grešaka. Njima ne treba velika centralna administracija, ali je ipak
potreban određeni nivo centralne administracije.

(Preporuka 22) Treba obezbijediti sistem nezavisnog zagovaranja interesa za


štićenike koji žive u institucijama. Ovaj program treba organizovati tako da se
obezbijedi njegova nezavisnost, a treba biti stabilno i adekvatno finansiran.

2.9. Finansiranje

Nadležna ministarstva bi morala zajedno sa ministarstvom finansija iznaći


odgovarajuće modele finansiranja koji će omogućiti adekvatno finansiranje i
zadovoljavanje standarda. Adekvatno finansiranje usluga je od osnovnog
značaja ukoliko će se zakon adekvatno provoditi, te ukoliko se žele postići
odgovarajući standardi u poštivanju ljudskih prava.

Obrazloženje:
Adekvatno finansiranje je od suštinskog značaja za postizanje odgovarajućih
standarda u poštivanju ljudskih prava i zadovoljavanje standarda CPT-a.
Poznato je da još uvijek postoje ustanove koje ne zadovoljavaju standarde
CPT-a. U vezi sa tim treba napomenuti:
(i) Finansiranje usluga mentalnog zdravlja mora biti dovoljno da bi se
osiguralo poštivanje međunarodnih standarda zaštite, poput onih koje
je ustanovio CPT. To nisu neobavezni standardi; to su standardi iz
međunarodnog prava, koji su sadržani u sporazumu kojem je BiH
pristupila, odnosno u Evropskoj konvenciji o sprečavanju mučenja i
nehumanog ili ponižavajućeg tretmana koju je BiH ratificirala.

(ii) Osim tog minimuma, primjećujemo zaključak Svjetske zdravstvene


organizacije (SZO) da se na međunarodnom planu očekuje porast
psihičkih poremećaja na koje otpada nešto više od 12 posto od
Globalnog bremena oboljenja (Global Burden of Disease), na 15 posto
do 2020. godine. (SZO, Izvještaj iz 2001. godine, strana 23., 77.). S
obzirom da se radi o bremenu oboljenja, i da je to u skladu sa
pristupom SZO, smatra se da bi službe mentalnog zdravlja trebale
dobiti oko 12 posto od budžeta za oblast zdravstva, uz porast do 15
posto do 2020. godine.

(Preporuka 23) Treba hitno obezbijediti adekvatno finansiranje kako bi se


osiguralo da institucije mentalnog zdravlja zadovoljavaju standarde CPT-a.

(Preporuka 24) Finansiranje službi za mentalno zdravlje bi trebalo biti


usklađeno sa smjernicama SZO što predstavlja 12 % od ukupnog budžeta za
zdravstvo, a koji će se do 2020.godine povećati na 15 %.

(Preporuka 25) U reviziji zdravstvenog osiguranja, koja se predviđa za blisku


budućnosti, od pružaoca osiguranja trebalo bi se tražiti da finansiraju potrebe
u pogledu mentalnog zdravlja u onoj mjeri u kojoj to odražava realnost u
oblasti psihijatrijske zaštite i liječenja.

290
(Preporuka 26) Ukoliko zdravstveno osiguranje ne bude jednako za sve
građane, moraju se uvesti odgovarajući mehanizmi za mentalne potrebe onih
koji nisu zdravstveno osigurani.

2.10. Nezavisna inspekcija

Član 53. Zakona FBiH i član 55. Zakona RS nalažu da inspekciju vrši
zdravstvena inspekcija, koja je definisana u Zakonu u zdravstvenoj zaštiti
FBiH, članovi 133 – 144 i istoimenom Zakonu RS u članovima 88 – 90.

Niti u oba zakona o zdravstvenoj zaštiti, ni u zakonima o mentalnom zdravlju


nigdje nije određeno da su izvještaji zdravstvenog inspektora javni, znači da
se objavljuju i da su dostupni javnosti. Isto tako je ovdje potrebno napomenuti
da će BiH morati pronaći rješenja koja će omogućiti odgovarajući stalni i
sistematski nadzor ustanova, te ovlastiti pojedince na unapređenje
ispodprosječne zaštite i vršenje rutinskog nadzora ustanova, isto tako u
pogledu osiguranja zadovoljavanja CPT standarda. Predlažemo da se ide u
pravcu organiziranja nezavisne inspekcije na državnom ili entetitskom nivou, a
ne na lokalnom nivou.

Isto tako, nezavisna inspekcija i njen rad u oblasti mentalnog zdravlja trebao
bi biti definisan i posebnim pravilnikom u skladu sa preporukom Vijeća Evrope
u vezi sa zaštitom ljudskih prava i dostojanstva osoba sa mentalnim
poremećajima, član 36. i 37.

(Preporuka 1) U institucijama u BiH se mora uvesti efikasan i sveobuhvatan


sistem inspekcije kako bi osigurala usaglašenost sa standardima o ljudskim
pravima. Takva inspekcija mora biti periodična a trebaju je obavljati
odgovarajuća lica iz vladinih tijela koja su odgovorna za te institucije. Izvještaji o
tim inspekcijama se trebaju objavljivati.

2.11. Ustanove sa visokim stepenom obezbjeđenja i forenzičke


ustanove

U cilju izvršenja mjera bezbjednosti i drugih oblika psihijatrijskog liječenja u


skladu sa pozitivnim propisima iz oblasti krivičnog i vanparničnog
zakonodavstva u BiH i propisima iz oblasti zdravstvene zaštite i socijalne
zaštite u BiH, Vijeće ministara BiH, Vlada Federacije BiH, Vlada Republike
Srpske, Vlada Brčko Distrikta BiH i Klinički centar Istočno Sarajevo su
zaključili „Sporazum o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera
sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se
izriče mjera sigurnosti“ i koji je objavljen u Službenom glasniku BiH br. 89/09
od 16.11.2009. godine.

Kako su potpisnici ovog Sporazuma i Vlada Brčko Disktrikta i Vijeće ministara


BiH, to više su značajne primjedbe pod tačkama 13. i 14. ovog dokumenta.

Obrazloženje:
Ovim Sporazumom će se riješiti pitanje adekvatne ustanove sa visokim
stepenom sigurnosti i u FBiH, ali i na nivou države i Brčko Distrikta koji će

291
koristiti usluge Specijalne bolnice za forenzičku psihijatriju Sokolac. Taj
Sporazum će omogućiti završetak rekonstrukcije postojećeg objekta u skladu
sa standardima CPT-a i osnivanje Specijalne bolnice za forenzičku psihijatriju
Sokolac, a istovremeno reguliše i uslove smještaja, liječenja, boravka i
čuvanja osoba kojima je izrečena mjera bezbijednosti obaveznog
psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtijeva
smještaj u tu bolnicu. Jako je značajno da i za tu kategoriju osoba postoji
ustanova koja ispunjava CPT standarde, bez obzira iz kojeg dijela zemlje te
kategorije osoba dolazile. To isto tako nosi sa sobom promjene određene
legislative.

(Preporuka 27) Mora se formirati jedna ili više adekvatnih ustanova sa


visokim stepenom obezbjeđenja i forenzičke ustanove kako bi se osigurala
adekvatna zaštita za osobe u FBiH i RS kojima je ona potrebna.

2.12. Noviteti zakona o krivičnom postupku

U zakonu FBiH u poglavlju VII, Postupci prema osobama sa duševnim


smetnjama protiv kojih se vodi krivični postupak i zakonu RS u poglavlju VII,
Postupci prema licima sa mentalnim poremećajima protiv kojih se vodi krivični
postupak ili prekršajni postupak, bilo bi potrebno izmijeniti članove 43. i 44., te
ih uskladiti sa ZKP FBiH, poglavlje XXIX, Postupak za primjenu mjera
sigurnosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom i za
opozivom uvjetne osude i ZKP RS, poglavlje XXIX, Postupak za primjenu
mjera bezbjednosti, za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim
djelom i za opozivom uslovne osude.

Obrazloženje:
Oba zakona su donijela promjene u ovom području koje se dotiču i osoba sa
mentalnim poremećajima, pa ih je kao posljedicu toga, potrebno ugraditi i u
izmjene oba zakona o osobama sa mentalnim poremećajima, kao i u oba
zakona o vanparničnom postupku.

2.13. Pitanja vezana za zakonodavstvo u Brčko Distriktu

Predlaže se da Brčko Distrikt treba sačiniti zakonodavstvo o mentalnom


zdravlju koje je u skladu sa međunarodnim standardima, a entitetski zakoni i
prijedlozi u ovom izvještaju mogu poslužiti kao dobra polazna osnova.

Obrazloženje:
Brčko Distrikt nema set zakona paralelan onima u entitetima. Umjesto toga,
svi njihovi zakonski propisi koji se odnose na nekrivični pritvor u bolnicama,
poslovnu sposobnost i starateljstvo, sadržani su u Zakonu o vanparničnom
postupku Brčko Distrikta, koji je objavljen u Službenom listu u maju 2001.
godine. Ovaj zakon je dosta površan u odnosu na njegove pandane u
entitetima i nudi veoma malo mjera zaštite u vezi sa prihvatom osoba u
institucije.

(Preporuka 13) Distrikt Brčko treba sačiniti zakonodavstvo o mentalnom


zdravlju koje je u skladu sa međunarodnim standardima.

292
2.14. Na državnom nivou propisi o izvršenju mjere sigurnosti obaveznog
psihijatrijskog liječenja i liječenja od ovisnosti u ustanovama za
provođenje krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera BIH 57

U vezi sa Pravilnikom na državnom nivou, predlaže se da se pravilnik


promijeni u skladu sa tekstom objašnjenja i preporukama 14. i 15. iz
izvještaja: „Analiza...“

(Preporuka 14) Kazne izrečene uz mjeru sigurnosti za krivična djela mogu se


izvršavati samo u bolnici. Ta mjera se ne može izvršavati u zatvorskoj
ustanovi.

(Preporuka 15) Zatvorenici čije zdravstveno stanje zahtijeva prijem u


psihijatrijsku ustanovu izvan zatvora, trebali bi nastaviti izdržavanje kazne u
toj ustanovi. Izvršenje takve kazne bi trebalo odložiti tokom hospitalizacije
samo u slučaju ako se zatvorenik pretvarao da ima mentalni poremećaj kako
bi bio izmješten u bolnicu.

2.15. Porodično zakonodavstvo

Porodični zakon FBiH u četvrtom dijelu uređuje pitanje starateljstva, a zakon


RS u petom dijelu. S obzirom na dolje navedeno, možda bi trebalo
prostudirati da li su potrebne neke izmjene u oba zakona.

2.15.1. Član 181. RS i član 167. FBiH

Nije posve jasno da li se djelimično starateljstvo može odnositi i na osobe koje


su smještene u ustanove. Čini se da član 167. i član 181. zahtijevaju potpuno
starateljstvo za osobe primljene u ustanove. Ali, moguće je da su takve osobe
sačuvale sve ili dio svojih mentalnih sposobnosti. Ne samo da potpuno
oduzimanje sposobnosti i dodjeljivanje potpunog starateljstva u ovakvim
slučajevima štićenici doživljavaju kao ponižavajuće, već ono može
onemogućiti uspješnu reintegraciju u zajednicu. Svrha članova 167. i 181.
trebala bi biti pojašnjena, a ukoliko se ovim članovima zaista zahtijeva
potpuno starateljstvo za osobe smještene u ustanovama, onda bi ove članove
trebalo ukinuti.

Iako odredbe o starateljstvu u FBiH i RS možda nisu fleksibilne koliko bi


mogle biti, ipak one sadrže ključni kriterij predviđen principom 3 preporuke
R(99)458: djelimično starateljstvo je dozvoljeno, u slučajevima kada osoba
zapravo ima sposobnost za donošenje određenih ali ne svih odluka (vidi član
192. FBiH i 209. RS).

U vezi toga se preporučuje da oni koji učestvuju u određivanju poslovne


sposobnosti mogu jedino narediti oduzimanje poslovne sposobnosti u
potpunosti, onda kada se to pokaže opravdanim. Češće pažnju treba posvetiti
donošenju rješenja o dodjeljivanju djelomičnog starateljstva.
57
Službeni glasnik BiH broj 65/05
58
Preporuka R (99) 4 komiteta ministara državama članicama o principima vezanim za
pravnu zaštitu poslovno nesposobnih odraslih ljudi

293
(Preporuka 28) Oni koji učestvuju u određivanju poslovne sposobnosti mogu
jedino narediti oduzimanje poslovne sposobnosti u potpunosti onda kada se
to pokaže opravdanim. Češće pažnju treba posvetiti donošenju rješenja o
dodjeljivanju djelomičnog starateljstva.

(Preporuka 29) Član 167. Zakona o zaštiti osoba sa psihičkim smetnjama


(FBiH) i Zakona o zaštiti lica sa mentalnim poremećajima (RS) bi se trebao
izmijeniti kako bi se osiguralo da osobe koje su primljene u ustanove ne
moraju biti predmet potpunog starateljstva.

2.15.2. Upravljanje starateljstvom

Kada je lišavanje slobode u pitanju, veliki izazov predstavlja osiguravanje


odgovarajućih standarda izvršavanja dužnosti staratelja. Mnoge druge odluke
staratelja, posebno staratelja sa potpunim ovlastima, ipak imaju veliki uticaj na
život pojedinca. Prodaja imovine je jasan primjer, a tu postoje posebna
ograničenja prava staratelja na prodaju imovine koja se spominju u članovima
177. i 179. Međutim, u širem smislu, nije jasno u kojoj mjeri se temeljito
ispituju odluke staratelja, te kakvu ulogu ima, ako i ima ikakvu, osoba sa
duševnim smetnjama u osporavanju određenih odluka (što je različito od
same dodjele starateljstva).

Predlaže se, da osoba sa duševnim smetnjama ima pravo osporiti odluku


staratelja samo uz dopuštenje suda.

Preporuka 30: Trebale bi se uvesti odredbe koje dozvoljavaju pojedincu koji je


predmet starateljstva da ospori odluke svoga staratelja, uz dozvolu suda.

Kako centri za socijalni rad pružaju bitnu podršku u mnogim oblastima


sistema zaštite mentalnog zdravlja, ovim centrima se moraju obezbijediti
redovna i dovoljna sredstva.

(Preporuka 31) Centri za socijalni rad pružaju bitnu podršku u mnogim


oblastima sistema zaštite mentalnog zdravlja. Ovim centrima se moraju
obezbijediti redovna i dovoljna sredstva.

2.15.3. Lišenje slobode poslovno nesposobnih osoba

U pitanju je de facto lišenje slobode poslovno nesposobnih osoba u bolnici ili


u drugoj ustanovi, na temelju ovlaštenja staratelja ili drugog zamjenskog
donositelja odluka. Takvi slučajevi razmatrani su u zakonu FBiH iz 2001.
godine u članovima 10. i 41., te u zakonu Republike Srpske iz 2004. godine u
članovima 11. i 41.

Zakon u oba entiteta BiH ukazuje da se od sistema starateljstva očekuje da


obezbijedi okvir za ovakve vrste prihvata u ustanove. Mnogo je toga u ovim
odredbama što se može pokazati korisnim u vezi s ovim pitanjem. Shodno
tome, od staratelja se zahtijeva da podnose godišnje izvještaje o osobama sa
duševnim smetnjama pod njihovom zaštitom, a od organa starateljstva –
uglavnom je to nadležni Centar za socijalni rad – zahtijeva se da detaljno

294
razmotre te izvještaje [član 180. FBiH i 196. RS]. Mišljenja osobe sa duševnim
smetnjama uzimaju se u obzir prilikom izbora staratelja.

Postoje izvjesne poteškoće u oslanjanju na strukturu starateljstva kakva


trenutno postoji. Kako bi se zadovoljili standardi Evropske konvencije o
ljudskim pravima sadržani u čl. 5. i 6., ono mora potpadati pod odlučne i
definirane principe, uključujući stručno medicinsko mišljenje i primjerene mjere
zaštite kako bi se osiguralo da se materijalne odredbe poštuju. Prije svega,
sadašnji zakoni ne pružaju staratelju nikakve materijalne smjernice o tome
kada bi osoba sa duševnim smetnjama trebala ili mogla biti primljena u
ustanovu. Staratelj ima veoma važnu dužnost da postupa u najboljem interesu
osobe (član 165. FBiH i 179. RS ), ali se ne kaže ništa više o tome što bi
moglo ukazati kada je lišavanje slobode primjereno. Nadalje, ne postoji
kontrola kojom bi se moglo utvrditi kako pažljivo staratelj izvršava svoje
obaveze. Na primjer, nije jasno definirano pitanje rutinskih posjeta staratelja
osobama sa duševnim smetnjama, niti provjera temeljitosti njihovih godišnjih
izvještaja. Iako se savjesnost centara za socijalni rad ne dovodi u pitanje,
veoma je prisutno mišljenje da oni nemaju adekvatne resurse koji će
obezbijediti značajne mjere zaštite u ovakvim slučajevima. Takođe, nije jasno
na koji način osoba koja se ne slaže s odlukom o njoj može osporiti tu odluku,
kao što je propisano u članu 5. Osoba sa duševnim smetnjama, naravno,
može osporiti cjelokupan nalaz o nesposobnosti i tražiti smjenjivanje
staratelja; međutim, to nije isto što i osporavanje primjerenosti odluke koju je
donio staratelj.

Iz tog razloga, preporučuje se usvajanje poboljšanih kriterija i proceduralnih


mjera zaštite kako bi se osigurala opravdanost smiještanja poslovno
nesposobnih osoba u psihijatrijske ustanove, domove socijalne zaštite i slične
ustanove.

(Preporuka 4) Strožiji kriteriji i proceduralne zaštitne mjere trebaju biti


uspostavljeni širom BiH kako bi se osigurala opravdanost smiještanja
poslovno nesposobnih osoba u psihijatrijske ustanove, domove socijalne
zaštite i slične ustanove.

2.16. Zakoni o vanparničnom postupku

2.16. 1. Ograničenje građanskih prava

Kako stoji u prijedlogu, da se predlažu promjene u članu 11. FBiH i članu 12.
RS Zakona o mentalnom zdravlju, onda bi shodno tome trebalo promijeniti i
zadnji paragraf člana 46. oba zakona o vanparničnom postupku, jer samo je
sud taj koji može ograničiti građanska prava, a zdravstvena ustanova daje
samo prijedlog.

Na tako donesenu odluku suda, osoba sa duševnim smetnjama ima pravo


žalbe.

Osobe sa duševnim smetnjama moraju uživati sva građanska i politička


prava. Sva ograničenja u primjeni tih prava moraju biti u skladu sa odredbama

295
Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i ne smiju se temeljiti
samo na pukoj činjenici da se radi o osobi sa dusevnim smetnjama. Pri tome
treba uzeti u obzir i Preporuku Rec(2004)10 Komiteta ministara državama
članicama u vezi sa zaštitom ljudskih prava i dostojanstva osoba sa duševnim
smetnjama.

Isto tako bi u ovom zakonu moralo biti definirano pravo osobe sa duševnim
smetnjama na pravnog zastupnika.

2.16.2. Član 56. Zakona o vanparničnom postupku FBiH i RS navodi osobe


koje mogu podnijeti zahtjev sudu, a među njima nema odgovornog ljekara
odnosno zdravstvene ustanove u kojoj se osoba sa duševnim smetnjama
nalazi.

Kako se predlaže promjena člana 40. zakona FBiH u smislu da i zdravstvena


ustanova može biti predlagač, što RS zakon već ima, predlaže se da se i oba
zakona o vanparničnom postupku usklade s tim.

2.17. Krivičnopravna materija (koju bi trebalo uzeti u obzir Ministarstvo


pravde i komisija koja priprema izmjene i dopune krivičnog zakona)

Vijeće Evrope se obavezuje da taj dio dostavi gore navedenim institucijama.

Predlažemo da se u postojeće zakonske (krivične) norme ugrade sljedeće


preporuke:

„Sud koji je izrekao mjeru sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja ili


liječenja od ovisnosti dužan je svakih šest mjeseci odlučiti o potrebi daljnjeg
trajanja izrečene mjere sigurnosti''.

Prije donošenja odluke, sud će pribaviti mišljenje zdravstvene ustanove u


kojoj se izvršava mjera sigurnosti i mišljenje vještaka psihijatra koji nije
uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena mjera sigurnosti,
o neophodnosti daljnjeg postojanja mjere sigurnosti. Vještak psihijatar je prije
davanja mišljenja uvijek obvezan pregledati osobu nad kojom se izvršava
mjera sigurnosti.

Sud će obustaviti izvršenje izrečene mjere sigurnosti ako na temelju mišljenja


zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera sigurnosti i mišljenja vještaka
psihijatra koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava mjera
sigurnosti, utvrdi da je prestala potreba za daljnjim postojanjem mjere
sigurnosti.

Na prijedlog osobe kojoj je izrečena mjera sigurnosti, zdravstvene ustanove u


kojoj se izvršava mjera sigurnosti, organa starateljstva, zakonskog zastupnika,
bračnog ili izvanbračnog druga, krvnog srodnika u pravoj liniji, brata ili sestre,
usvojitelja ili usvojenika, ili odvjetnika osobe kojoj je izrečena mjera sigurnosti,
sud će provesti postupak odlučivanja o daljnjem izvršavanju izrečene mjere
sigurnosti.

296
U postupku donošenja odluke sud će postupiti sukladno stavku 2. pa će
obustaviti izvršenje izrečene mjere sigurnosti ako na temelju mišljenja
zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera sigurnosti i mišljenja vještaka
psihijatra koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se izvršava izrečena
mjera sigurnosti, utvrdi da je prestala potreba za daljnjim postojanjem mjere
sigurnosti. Ako sud odbije prijedlog za obustavom izvršenja mjere sigurnosti,
podnositelj prijedloga za obustavu izvršenja mjere sigurnosti može uložiti
žalbu višem sudu.

U slučaju da se mjera sigurnosti izvršava uz izrečenu kaznu zatvora,


zdravstvena ustanova u kojoj se izvršava mjera sigurnosti izrečena uz kaznu
zatvora obvezna je 30 dana prije isteka kazne sudu koji je izrekao mjeru
sigurnosti, dostaviti mišljenje o razlozima zbog kojih eventualno još uvijek
postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od ovisnosti, a usljed
opasnosti da bi zdravstveno stanje ili ovisnosti osuđenika mogli i dovesti
pacijenta do činjenja novog krivičnog djela, odnosno mišljenje o razlozima
zbog kojih više ne postoji potreba psihijatrijskog liječenja ili liječenja od
ovisnosti.

Kada sud na temelju mišljenja zdravstvene ustanove u kojoj se izvršava mjera


sigurnosti i mišljenja vještaka psihijatra koji nije uposlen u zdravstvenoj
ustanovi u kojoj se izvršava mjera sigurnosti utvrdi da bi uzroci zdravstvenog
stanja ili ovisnosti osuđenika mogli dovesti pacijenta do činjenja novog
krivičnog djela, sud utvrđuje da je trajanje izrečene mjere sigurnosti prestalo i
određuje prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju ne dužem od šest
mjeseci. U suprotnom će sud donijeti odluku kojom utvrđuje prestanak trajanja
mjere sigurnosti.

U postupcima odlučivanja o obustavi izvršenja ili prestanka trajanja mjere


sigurnosti i prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi nakon otpusta iz
zatvora, javnost je u pravilu isključena. Ovo isključenje se ne odnosi na
zakonskog zastupnika i odvjetnika osobe kojoj je izrečena mjera sigurnosti. U
navedenim postupcima će se uvijek, ukoliko je to moguće i ako to neće štetno
utjecati na zdravlje osobe kojoj je izrečena mjera sigurnosti, saslušati i ta
osoba.

Kada se mjera sigurnosti izvršava uz uvjetnu osudu, zdravstvena ustanova u


kojoj se ona izvršava obvezna je u slučaju da se osoba kojoj je izrečena mjera
sigurnosti ne podvrgne obveznom liječenju ili u slučaju da odbije obavezno
liječenje odmah o tome izvijestiti sud koji je izrekao mjeru sigurnosti. U tom
slučaju sud će opozvati uvjetnu osudu i mjera sigurnosti će se nastaviti
izvršavati uz izrečenu kaznu zatvora. U ovakvoj situaciji će se primjenjivati st.
6., 7. i 8.

U slučaju da se psihičko stanje osobe kojoj je izrečena mjera sigurnosti koja


se izvršava uz uvjetnu osudu pogorša u toj mjeri da ona zbog takvog stanja ili
ovisnosti ugrožava ili bi najozbiljnije mogla ugroziti život ili zdravlje ili sigurnost
drugih osoba i ima potrebu za hospitalizacijom, zdravstvena ustanova u kojoj
se izvršava mjera sigurnosti će odmah primijeniti postupak prisilne
hospitalizacije propisan odredbama Zakona o zaštiti lica sa mentalnim

297
poremećajima u RS, odnosno Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
u FBiH.

Sud će u takvoj situaciji nakon postupka propisanog zakonom utvrditi da li je


trajanje mjere sigurnosti prestalo i ujedno će odrediti prisilnu hospitalizaciju u
zdravstvenoj ustanovi u trajanju ne dužem od šest mjeseci.

Treba stvoriti uslove da optuženog za kojeg je usljed njegovog psihičkog


poremećaja ustanovljeno da nema nikakvu odgovornost, sud odmah
podvrgava vanparničnom postupku radi zadržavanja u psihijatrijskoj ustanovi.
Ako je mjera sigurnosti još uvijek na snazi i pri kraju isteka kazne, potrebno je
uspostaviti proces putem kojeg bi sud unaprijed bio obaviješten, a osoba bila
prisilno smještena putem vanparničnog postupka.

(Preporuka 17) Treba stvoriti uslove da optuženog za kojeg je usljed njegovog


psihičkog poremećaja ustanovljeno da nema nikakvu odgovornost, sud
odmah podvrgava vanparničnom postupku radi zadržavanja u psihijatrijskoj
ustanovi. Ako je mjera sigurnosti još uvijek na snazi i pri kraju isteka kazne,
potrebno je uspostaviti proces putem kojeg bi sud unaprijed bio obaviješten, a
osoba bila prisilno smještena putem vanparničnog postupka.

Sud koji uz kaznu izriče i mjeru sigurnosti treba imati obavezu da periodično,
svakih 6 mjeseci, ponovno procijeni potrebu za takvom mjerom. Osoba kojoj
se izriče mjera sigurnosti ili članovi njene porodice ili pravni zastupnici,
trebaju, također, imati mogućnost da traže preispitivanje potrebe za
ostavljanjem takve mjere.

(Preporuka 18) Sud koji uz kaznu izriče i mjeru sigurnosti treba imati obavezu
da periodično, svakih 6 mjeseci, ponovno procijeni potrebu za takvom
mjerom. Osoba kojoj se izriče mjera sigurnosti ili članovi njene porodice ili
pravni zastupnici trebaju, također, imati mogućnost da traže preispitivanje
potrebe za nastavkom takve mjere.

2.18. Dobra međunarodna praksa

Unapređenje zaštite u zajednici

Na međunarodnom nivou, normativi zaštite osoba sa duševnim smetnjama i


poteškoća u učenju premiještaju se sa većih institucija na zaštitu u zajednici
(vidi npr., Svjetska zdravstvena organizacija, 2001, str. 40-54). To je
predviđeno zakonima u FBiH i RS.

Činjenica je da se mnogo osoba nakon otpusta iz psihijatrijskih bolnica vraća


na zaštitu svojim porodicama, ali mnogo njih odlazi i u veće ustanove kao što
su domovi socijalne zaštite, iz kojih rijetko izlaze.

Na međunarodnom nivou raspravlja se o pitanju da li je novac zaista moguće


uštedjeti pružanjem dobrih usluga u zajednici; gotovo da i nema sumnje da
pružanje dobrih usluga nije skuplje od zaštite u ustanovama, ali se na taj
način obezbjeđuje kvalitetniji život osobama sa duševnim smetnjama.

298
Međutim, javlja se i praktično pitanje gdje će pojedinac nastaviti živjeti nakon
što napusti ustanovu. Čini se da siromašnije porodice nerado prihvataju nazad
svoje članove porodice ili rođake sa mentalnim smetnjama iz finansijskih
razloga: takva osoba predstavlja, bar u početku, veći finansijski izdatak
porodici jer nema zaposlenja, a samim tim nema ni prihoda kojima može
doprinijeti porodici. Smatramo da bi u ovakvim situacijama trebalo razmotriti
pružanje neke vrste socijalne pomoći porodici, u skladu sa troškovima zaštite.
Predlažemo izgradnju sistema sitnih plaćanja koji će odražavati troškove
zaštite i brige za osobe sa duševnim smetnjama u njihovim porodicama, što bi
omogućilo porodicama sa skromnim primanjima da pruže zaštitu svojim
mentalno oboljelim članovima.

Za osobe koje nisu u mogućnosti da žive sa svojim porodicama, potrebno je


obezbijediti neku vrstu smještaja, uz odgovarajuću socijalnu pomoć.

Zato predlažemo, da se izrade jasne procedure da bi se osigurala efikasna


komunikacija između centara za mentalno zdravlje, ustanova koje otpuštaju
osobe sa duševnim smetnjama u zajednicu i centara za socijalni rad.

(Preporuka 20) Treba izraditi jasne procedure da bi se osigurala efikasna


komunikacija između centara za mentalno zdravlje, ustanova koje otpuštaju
štićenike u zajednicu i centara za socijalni rad.

(Preporuka 21) Treba izgraditi sistem sitnih plaćanja koji će odražavati


troškove zaštite i brige za štićenike u njihovim porodicama, što bi omogućilo
porodicama sa skromnim primanjima da pruže zaštitu svojim mentalno
oboljelim članovima.

III. ZAKLJUČAK

Namjera ovog izvještaja je što više pomoći nadležnim organima u


usklađivanju važećih zakona o osobama sa duševnim smetnjama, te drugih
relevatnih zakona sa zahtjevima međunarodnog prava i prakse, a sve u cilju
poboljšanja i nadogradnje zakonskih rješenja u duhu zaštite ljudskih prava
osoba sa duševnim smetnjama. U ovom kontekstu posebno je relevantna
Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava, te preporuke VE koje su
spominjane kroz ovaj dokument. Isto tako, CPT ispituje tretman osoba sa
duševnim poremećajima i obilazi ustanove u kojima su one smještene.

Imajući u vidu da je rad sa osobama sa duševnim smetnjama težak zadatak,


pogotovo za osoblje koje radi sa njima, utoliko je važnije da postoje i prikladna
zakonska rješenja koja pomažu kako osoblju, tako i osobama sa duševnim
smetnjama. Isto tako je poznato da se sva područja, pa i područje koje se
odnosi na osobe sa duševnim smetnjama stalno razvijaju. Taj razvitak treba
pratiti i razvitak odgovarajućih zakonskih rješenja.

299
300
Zajednički projekat
Europske unije i Vijeća Europe
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

V. SISTEM UPRAVLJANJA INFORMACIJAMA

INTEGRALNI INFORMACIONI SISTEM


ZATVORSKE SLUŽBE U BOSNI I
HERCEGOVINI

Smjernice za izradu tenderske dokumentacije

Sarajevo, oktobar 2009

301
Ovaj dokument je izradio „Djikić Software Development“ za
potrebe ovog projekta, a predstavlja nastavak ranijih projekata u
ovoj oblasti koje je implementiralo Vijeće Evrope59.

SADRŽAJ

59
Projekat kanadske CIDE i Vijeća Evrope „Profesionalizacija i harmonizacija zatvorskog
sistema u Bosni i Hercegovini, dokument „Integralni informacijski sistem zatvorske službe u
BiH“, decembar 2008

302
Stranica
I. AKTIVNOSTI NA REALIZACIJI PROJEKTA USPOSTAVE IIS-A 305
ZS U BIH

Aktivnost 1: Izrada integralnog informacijskog sistema ZS u BiH 305


Aktivnost 2: Testiranje, korekcija i modifikacija software-a 305
Aktivnost 3: Implementacija sistema po lokacijama i obuka
korisnika za korištenje sistema 306

II. UPRAVLJANJE PROJEKTOM 306

III. LOKACIJE I ROKOVI 307

Mjesto 307
Datum početka i period izvršenja 307

IV. USLOVI 307

 Osoblje 307
Ekspert 1: Vođa tima 307
Ekspert 2: Ekspert za razvoj informacijskih sistema i
aplikacija 307
Drugi eksperti 307
Osoblje za podršku 308
 Uredski prostor 308
 Sredstva koja treba osigurati Izvršilac usluge 308
Vanredni troškovi 308
 Izvještaji 308
Zahtjevi izvještavanje 308

V. PRAVO VLASNIŠTVA 309

VI. MONITORING I EVALUACIJA 309

VII. BUDŽET 310

Vremenski okvir 310

303
304
I. AKTIVNOSTI NA REALIZACIJI PROJEKTA USPOSTAVE
INTEGRALNOG INFORMACIJSKOG SISTEMA ZATVORSKE
SLUŽBE U BOSNI I HERCEGOVINI60

Aktivnost 1: Izrada integralnog informacijskog sistema zatvorske službe


u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu IIS ZS u BiH)

Faza 1 - priprema projekta - snimanje trenutnog stanja, prijedlog plana


implementacije i njegovo dizajniranje (podrazumijeva se da izvršilac usluge
izađe na teren, snimi trenutno stanje postojećih aplikacija ZS u svrhu njihove
integracije u postojeći sistem). Izvršilac usluge treba uzeti u obzir probleme
vezane za konekciju pojedinih korisnika i način kako će se takvi korisnici
povezivati na centraliziranu bazu podataka. Izvršilac usluge treba imati u vidu
da je neophodna razmjena informacija sa drugim dijelovima ZS, nadležnim
ministarstvom, srodnim službama i drugim ovlaštenim korisnicima. Potrebno
je na terenu još jednom sa korisnicima analizirati osnovne procese uključene
u IIS. (rok max. 4 mjeseca).

Faza 2 - usvajanje plana implementacije, dizajna sistema i tehnologije izrade


od
strane Implementacijskog tima (rok max. 2 mjeseca)

Faza 3 - razvoj aplikativnog rješenja, izrada software-a u skladu s odobrenim


dizajnom i tehnologijama (rok max. 12 mjeseci)

Rezultat: Izvršilac usluge je analizirao trenutno stanje, napravio prijedlog


plana
implementacije i dizajna sistema koji su usvojeni od strane Implementacijskog
tima, na osnovu čega je izraden i prilagođen software u skladu s odobrenim
dizajnom i tehnologijama.

Aktivnost 2: Testiranje, korekcija i modifikacija software-a

Faza 1 – Izrada prijedloga plana testiranja na pilot jedinicama od strane


Izvršioca i njegovo usvajanje od strane implementacijskog tima (rok max. 20
dana)

Faza 2 - Testiranje sistema sa odabranim korisnicima unutar ZS u BiH prema


planu, korigovanje grešaka i izrada traženih modifikacija (rok max. 6 mjeseci)

Rezultat: Na osnovu prijedloga plana testiranja koji je izradio izvršilac usluge,


a usvojio implementacijski tim, izvršeno testiranje sistema sa odabranim
korisnicima unutar ZS, na osnovu čega su izvršene potrebne korekcije i
modifikacije.

60
“Integralni informacioni sistem“ – sistem koji sadrži sve komponente neobhodne za
obavljanje određenog, složenog zadatka.

305
Aktivnost 3: Implementacija sistema po lokacijama i obuka korisnika za
korištenje sistema

Faza 1 – Izrada specifikacije hardware-a i sistemskog software-a za centralne


lokacije od strane izvršioca prema zahtjevima izrađenog software-a (rok max.
1 mjesec)

Faza 2 - Nabavka i instalacija hardware-a za centralne lokacije. Hardware će


nabaviti naručilac po odvojenoj proceduri, a instalaciju će izvršiti Isporučilac
robe (rok max. 2 mjeseca)

Faza 3 - Instalacija software-a od strane izvršioca usluge na centralne


lokacije. Izvršilac usluge će instalirati software kada se hardware nabavi i
instalira. (rok max. 1 mjesec)

Faza 4 - Izrada plana obuke od strane izvršioca usluge i njegovo usvajanje od


strane implementacijskog tima. (rok max. 1 mjesec)

Faza 5 - Obuka korisnika i tima za podršku (rok max. 3 mjeseca)

Faza 6 - Održavanje sistema u radu, podrška korisnicima i dodatne korekcije


eventualnih grešaka (trajanje 12 mjeseci)

Rezultat: Isporučilac robe instalirao nabavljeni hardware prema specifikaciji


izvršioca usluge. Izvršilac usluge potom instalirao software na centralnim
lokacijama, izvršio obuku korisnika, te pruža uslugu redovnog održavanja u
garantnom roku od min. 12 mjeseci.

II. UPRAVLJANJE PROJEKTOM

Projektom upravlja implementacijski tim koji će se sastojati od:


- vođe projekta (project manager),
- predstavnika VE,
- predstavnika nadležnih ministarstava i zatvorske službe za sva četiri
nivoa,
- stručnjaka za oblast IT (u daljem tekstu: IT) i
- pravnog eksperta.

Ovaj tim će usko sarađivati sa timom izvršioca usluge na sljedećim zadacima:

a) Usvajanje plana implementacije i dizajna sistema


b) Usvajanje predloženog plana testiranja
c) Usvajanje plana obuke
d) Pomaganje realizacije projekta u svakoj fazi
e) Rješavanje eventualnih problema koji se pojave u toku implementacije

Odgovornost za upravljanje projektom je na implementacijskom timu koji će, u


saradnji VE, vršiti funkciju upravljanja nad izvršenjem projekta u smislu
razmatranja i odobravanja kvartalnih i završnih izvještaja.

306
III. LOKACIJE I ROKOVI

Mjesto
Projekt će se odvijati u gradovima Sarajevo, Banja Luka, Brčko, Mostar, te
ukoliko se ukaže potreba i na drugim lokacijama koje odredi naručilac.

Datum početka i period izvršenja


Očekivani početak realizacije ovog projekta je datum potpisivanja ugovora od
strane izvršioca usluge i naručioca. Predviđeni period izvršenja projekta je 24-
30 mjeseci.

IV. USLOVI
 Osoblje

Ponuđač koji bude izabran je dužan osigurati tim eksperata koji će ispuniti
zahtjeve tražene ovim projektnim zadatkom, te koji će posjedovati minimum
sljedećih uslova:

Ekspert 1: Vođa tima

Kvalifikacije i iskustvo:
• univerzitetska diploma iz oblasti elektrotehnike ili informatike
• najmanje pet godina iskustva kao konsultant ili član osoblja u
uspješnim nacionalnim, regionalnim ili međunarodnim projektima
vezanim za razvoj IT-a ) u oblasti upravljanja bazama podataka
• najmanje jedna godina iskustva na poziciji upravljanja projektima iz
oblasti IT-a.

Ekspert 2: Ekspert za razvoj informacijskih sistema i aplikacija

Kvalifikacije i iskustvo:
• univerzitetska diploma iz oblasti tehničkih nauka, informatike ili
poslovne ekonomije
• najmanje pet godina profesionalnog iskustva u dizajnu, razvoju i
održavanju informacijskih sistema i aplikacijskog sofware-a
• najmanje tri godine iskustva u provođenju obuke korisnika.

Osim navedenog, izvršilac usluge mora imati programerski tim od minimalno 3


(tri) programera koji će primarno biti angažovani na razvoju projekta.

Drugi eksperti

Izvršilac usluge (firma) će shodno potrebama implementacije ovog projekta


odabrati i angažirati eksperta pravne struke sa poznavanjem zakona iz oblasti
zatvorskog sistema u cilju osiguravanja potpune usaglašenosti software-a sa
pravnom regulativom. Izvršilac će također angažovati i povremene eksperte
sa tačno određenim brojem radnih dana. Izvršilac usluge je nadležan za izbor

307
dodatnih konsultanata i obavezan je izvršiti isplatu njihovih honorara, čime
naručilac neće preuzeti dodatnu obavezu za njihovo plaćanje.

Osoblje za podršku

Osoblje za podršku osigurava izvršilac usluge.

 Uredski prostor

Uredski prostor razumnog standarda za svakog eksperta koji radi na ugovoru


će biti osiguran od strane izvršioca usluge.
Uredski prostor za članove implementacijskog tima osigurava naručilac.

 Sredstva koja treba osigurati izvršilac usluge

Izvršilac usluge će osigurati ekspertima adekvatnu podršku i opremljenost. To


znači da će biti osigurane administrativne i prevodilačke usluge u tolikoj mjeri
da se ekspertima omogući nesmetano obavljanje svojih primarnih zadataka.

Vanredni troškovi

Vanredni troškovi pokrivaju dodatne i izuzetne opravdane troškove koji


nastanu pod ovim ugovorom. Sredstva za vanredne troškove ne mogu biti
korištena za troškove koje treba pokriti konsultant i koje proizilaze iz aktivnosti
navedenih u ovom dokumentu. Odobrenje za naknadu vanrednih troškova
izdaje implementacijski tim po pismenom zahtjevu izvršioca usluge.
Implementacijski tim ima diskreciono pravo odobravanja ili odbijanja naknade
vanrednih troškova.

 Izvještaji

Zahtjevi izvještavanje

Izvršilac usluge treba pripremiti i podnijeti početni izvještaj u roku od tri


mjeseca od dana potpisivanja ugovora na pregled i odobrenje
implementacijskom timu, uključujući:

• Rezultate preliminarnih istraživanja


• Prioritetne radnje i potrebe
• Potvrđeni vremenski raspored i program rada za implementaciju
projekta

Naručilac će osigurati izvršiocu sve potrebne informacije kojima raspolaže za


izradu početnog izvještaja u datom roku.

Izvršilac usluge također treba pripremiti i podnijeti:


• Periodični izvještaje o planu aktivnosti na početku svake pojedinačne
aktivnosti
• Periodični izvještaje o postignutom napretku na kraju svake
pojedinačne aktivnosti

308
Svi periodični izvještaji trebaju detaljno opisati:
• Planirane i razrađene aktivnosti prije implementacije
• Napredak projekta
• Poteškoće na koje se naišlo u toku implementacije i prijedloge rješenja
• Rezultate koji su postignuti tokom izvještajnog perioda, iskorištena
sredstva, kao i preporuke i zahtjeve, te planiranje projektnih aktivnosti
za naredni period.

Izvršilac usluge također treba pripremiti i podnijeti završni izvještaj za cijeli


projekt do kraja izvršenja projekta, a koji će sadržavati:
• Analizu završenih faza projekta
• Rezultate provedene interne evaluacije
• Preporuke za osiguravanje efikasnog nastavka projektnih
aktivnosti.(preporuke za poboljšanje, proširenje, osiguranje itd)

Nacrt završnog izvještaja mora se podnijeti najmanje mjesec dana prije kraja
izvršenja ugovora.
Svaki izvještaj treba da sadrži narativni i finansijski dio.

V. PRAVO VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva nad opremom, aplikacijama, dokumentacijom, obrascima,


pravilnicima, programima, budućim doradama, video zapisima i svim drugim
podacima u vezi sa informacijskim sistemom ZS u BiH će ostati u vlasništvu
naručioca.

Izvršilac je dužan dostaviti ponudu koja obuhvata sve potrebne licence za


nesmetano korištenje sistema od strane naručioca za neograničen broj
klijenata (klijentskih računara). Ponuda također ne smije ograničavati broj
serverskih računara na kojima naručilac ima pravo instalirati serverske
komponente sistema.

VI. MONITORING I EVALUACIJA


Implementacijski tim će vršiti monitoring projekta i osigurati implementaciju
projekta koja treba biti provedena efikasno i na vrijeme. Evaluacija će se vršiti
kroz usvajanje početnih, privremenih i završnih izvještaja.

Implementacijski tim će pratiti i nadgledati izvršenje projekta, te pratiti


implementaciju projekta na osnovu posjeta, sastanaka sa
institucijama/korisnicima i na osnovu redovnih izvještaja koje će osiguravati
izvršilac tokom implementacije projekta.

Projektom će se zahtijevati od izvršioca da pomaže monitoring u smislu


pružanja svih potrebnih informacija, te mu se savjetuje da osigura da njegovi
izvještaji obuhvate informacije neophodne za monitoring.

309
VII. BUDŽET

Planirani budžet za izradu ovog informacijskog sistema se sastoji od software-


a (izrade, korekcije, modifikacije), obuke i hardware-a.

OPIS CIJENA (KM)


Izrada software-a, podrška, royality free prava na instalaciju 1.500. 000
Korekcije i dorada nad software-om 150.000
Obuka 60.000
Hardware 600.000
Vanredni troškovi 100.000
Ukupno 2.410.000

Kao što se vidi iz prethodne tabele, najveće učešće u budžetu se odnosi na


software (preko 60%). Tabela ne sadrži sredstva za finansiranje rada
implementacijskog tima, ali ona moraju biti poznata i dostupna prije početka
projekta.

Vremenski okvir

Očekuje se da razvoj i realizacija IIS-a ZS u BiH traje 36 mjeseci, sa dodatnih


12 mjeseci garantnog roka za otklanjanje smetnji u funkcioniranju sistema i
manje dorade.

310
311
312
Zajednički projekat
Europske unije i Vijeća Europe

“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

VI – POMOĆ U UNAPREĐENJU MEHANIZAMA NEZAVISNE


INSPEKCIJE KAO OSNOVNOG MEHANIZMA ZAŠTITE PROTIV
KRŠENJA LJUDSKIH PRAVA U ZATVORIMA U BOSNI I
HERCEGOVINI

OSNOVNE SMJERNICE ZA UNAPREĐENJE


NEZAVISNE INSPEKCIJE ZA ZATVORE U
BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, april 2010

313
Pripremili članovi radne grupe:

Ahmo Elezović, inspektor, Ministarstvo pravde BiH


Rada Kafedžić, pomoćnik ombudsmana, Ombudsman BiH
Mario Kovačević, inspektor, Ministarstvo pravde FBiH
Duško Šain, načelnik Odjeljenja za nadzor nad radom KPZ, Ministarstvo
pravde RS

uz pomoć povremenog konsultanta Vijeća Evrope

Rod MacCowan, vođa službe za obuku i razvoj, Koledž za zatvorsko osoblje


Škotske zatvorske službe, Škotska

u saradnji sa projektnim timom

Marica Bender, menadžer projekta, Vijeće Evrope


Irena Križnik, stalni rezidentni konsultant, Vijeće Evrope

______________________________________________________________

„Osnovne smjernice za unapređenje nezavisne inspekcije za zatvore u Bosni i


Hercegovini“ je finalni dokument projekta.

314
SADRŽAJ
STRANICA
PREDGOVOR 316

I. UVOD 316

II. INSPEKCIJA ZATVORA U EVROPSKIM ZEMLJAMA 317

2.1. Iskustva iz Škotske 317


2.2. Priprema procesa i obavljanje inspekcije 318
2.3. Format standarda 319
2.4. Značaj inspekcije 320

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI 321

3.1. Evropska zatvorska pravila 321


3.2. Specijalizirani mehanizmi međunarodnog
nadgledanja/CPT 323
3.3. Specijalizirani mehanizmi međunarodnog
monitoringa/OPCAT 324

IV. TRENUTNA SITUACIJA U BIH 324

324
4.1. Vladina inspekcija
329
4.2. Nezavisno praćenje
329
 Nezavisna komisija
 Komisija za monitoring kazneno popravnih institucija 330
330
 Nacionalni preventivni mehanizam
330
 Ombudsmen za ljudska prava BiH
330
 Nevladine organizacije
4.3. Karakteristike sadašnjeg stanja vladine inspekcije 331

V. PRIJEDLOG PROMJENA, KOJE BI POSTEPENO OMOGUĆILE


UNAPREĐENJE RADA NEZAVISNE INSPEKCIJE 331

VI. REZIME 333

VII. PRILOZI

Prilog 1
Osnove i smjernice za izradu prirućnika za izvođenje inspekcije
zatvora u BiH 334
Prilog 2
Očekivani rezultati, standardi i indikatori za neka područja inspekcije
zatvora u BiH
Prilog 3 352
Prijedlog promjena zakona koje su potrebne za uspostavljanje prvog
koraka 386

315
316
PREDGOVOR

Ovaj dokument, odražava stanje na dan 31.3.2010 i predstavlja osnovne


smjernice za dalje unapređenje inspekcije zatvorskog sistema i rezultat je
rada radne grupe br. 6 „Pomoć u unapređenju mehanizama nezavisne
inspekcije kao osnovnog mehanizma zaštite protiv kršenja ljudskih prava u
zatvorima u Bosni i Hercegovini“ u okviru zajedničkog projekta između
Evropske Unije i Vijeća Evrope „Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i
Hercegovini“, koji se implementira od 01.02.2009 do 31.07.2010. Ovo
predstavlja nastavak rada, započetog u okviru Vijeća Evrope i kanadske
CIDE „Profesionalizacija i harmonizacija zatvorskih sistema U Bosni i
Hercegovini“.

Željeli bismo vam predstaviti ovaj dokument osmišljen sa namjerom da


doprinese unapređenju mehanizma nezavisne inspekcije, kako uključujući
prijedloge zakonskih rješenja i set standarda, indikatora i očekivanih rezultata,
koji će doprinijeti što boljem izvršenju inspekcije u praksi, a mogu poslužiti i
drugim tjelima koja vrše inspekciju zatvora.

Isto tako bismo vas željeli podsjetiti da ovaj dokument nije konačan. To je živi
dokument koji se razvija i dopunjuje shodno potrebama i napretku nezavisne
inspekcije u zatvorima.

Vjerujemo da će ovaj dokument dobro poslužiti nadležnim organima vlasti u


godinama koje predstoje.

Na kraju bismo željeli izraziti zahvalnost relevantnim ministarstvima na svim


nivoima za njihovu svesrdnu podršku ovom projektu.

I. UVOD

Zajednički program Evropske unije i VE koji treba da promovira razvoj


pouzdanog i funkcionalnog zatvorskog sistema koji poštuje osnovna prava i
standarde predviđa poseban cilj i odgovarajući skup aktivnosti koji doprinose
uvođenju i poboljšanju i konsolidaciji mehanizama inspekcije i nadgledanja.
Ta aktivnost je povezana i sa Strategijom za reformu sektora pravde u Bosni i
Hercegovini za period 2008 - 201261.

Strategija za reformu sektora pravde u BiH predviđa u okviru reforme


izvršenja krivičnih sankcija uspostavljanje sistema nezavisne zatvorske
inspekcije u zatvorima BiH, te imenovanje glavnog inspektora za zatvore i
usvajanje zakonskih i podzakonskim akata o tome.

Tako se u Strategiji navodi u poglavlju „Nezavisno praćenje i nadzor


zatvorskog sistema“:

61
Strategija je bila usvojena krajem juna 2008, od strane Vijeća ministara, entitetskih vlada i
Brčko distrikta

317
„U BiH se moraju uspostaviti sistemi nezavisnog praćenja i nadzora nad
zatvorima, da bi zakonodavna tijela i šira javnost bili mirni, da se sa
zatvorenicima postupa u skladu sa međunarodnim konvencijama i uz puno
poštovanje njihovih ljudskih prava. Trenutno jedino CPT62 i Ured
ombudsmena BiH rade povremene vanjske procjene zatvorskog sistema, dok
međunarodni standardi zahtijevaju od vlada da uspostave mehanizam
redovnog nadzora zatvora kako bi se pružila garancija spriječavanja pojave
torture, okrutnog, nehumanog ili degradirajućeg tretiranja zatvorenika. Ovo
zahtijeva odgovarajuće zakonodavne promjene i odgovarajuće kadrovsko
popunjavanje funkcija u inspektoratu“.

II. INSPEKCIJA ZATVORA U EVROPSKIM ZEMLJAMA

Inspekcija zatvora predstavlja značajan segment u sferi primjene


međunarodnih standarda. U Evropskim zemljama postoje različiti modeli
nezavisne inspekcije zatvora. U nekim zemljama Ombudsman ima ovlasti na
tom području, u drugim zemljama to je povjereno pravosudnim vlastima. U
mnogim zatvorskim sistemima pojedine zatvore nadgleda odbor posjetilaca
(board of visitors). Najvažnije je, da je inspekcija organizirana na visoko
kvalitetnom nivou. Engleska i Vels, Irska te Škotska imaju dobro razrađen
sistem inspekcije za zatvore sa izrađenim priručnicima i kriterijima za
izvođenje inspekcije.

Na ovom mjestu ćemo prikazati iskustva iz Škotske, a ova zemlja je


odabrana jer su stručnjaci Škotskog zatvorskog sistema bili i još su uključeni u
različite projekte reforme zatvorskog sistema u BiH na unapređenju
mehanizma nezavisne inspekcije. A isto tako članovi radne grupe su posjetili
Škotsku i upoznali se sa njihovim sistemom nezavisne inspekcije zatvora.

2.1 Iskustva iz Škotske

U Škotskoj djeluje glavni inspektor za zatvore i preporučuje se da na čelu


ovog “izdvojenog” inspektorata bude osoba koja je potpuno neovisna od
državne službe ili bivši direktor zatvora.

Glavnom inspektoru pomažu zamjenik glavnog inspektora, pomoćnik glavnog


inspektora, inspektor i lični sekretar. Ovom osnovnom timu mogu pomoći
stručnjaci iz drugih specifičnih oblasti. Ostali eksperti i inspektori koji su van
sistema mogu biti angažirani po potrebi.

Uloga Glavnog inspektora za zatvore je definirana na statutarnoj osnovi


temeljem škotskog Zakona o izvršenju zatvorske kazne (Prison Act).

62
Evropski komitet za sprječavanje mučenja i nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja

318
Dužnosti glavnog inspektora su:

1. da izvrši ili organizira inspekciju zatvora u Škotskoj i o nalazima


inspekcije izvjesti Državnog sekretara (Ministra pravde);
2. da izvrši pregled uvjeta u kojima se osuđena lica transportuju ili drže
prema proceduri o osuđenim licima pod pratnjom i o tome izvijeste
Državnog sekretara;
3. da u posebnom izvještaju izvijesti Državnog sekretara o postupanju
prema osuđenim licima i uvjetima u zatvorima;
4. da svake godine dostavi Državnom sekretaru izvještaj u formi u kojoj
naloži Državni sekretar, a Državni sekretar će taj izvještaj dostaviti
Parlamentu;
5. Glavni inspektor će primati plaću i naknade u iznosu kojeg odredi
Državni sekretar, uz saglasnost Ministarstva financija;
6. Državni sekretar može zatražiti od Glavnog inspektora da ga izvjesti o
određenim pitanjima koja se odnose na zatvore i osuđena lica u
Škotskoj;
7. U ovom poglavlju se u kontekstu zatvora pominje i inspekcija policijske
ćelije u skladu sa zakonima. (Ove ćelije su tipične i jedinstvene za
škotski sistem).

Unutar škotskog zatvorskog sistema postoji 15 zatvora i cilj Inspektorata je da


izvrši punu inspekciju svakog od ovih zatvora jednom u svake tri godine. Puna
inspekcija zatvora uglavnom traje jednu sedmicu. Nakon svake inspekcije
priprema se izvještaj koji se dostavlja Ministarstvu i zatvorima i potom
objavljuje. Pored programa pune inspekcije provode se i naknadne inspekcije
(follow up) koje obično traju jedan ili dva dana.

Od 1985. godine neovisna inspekcija za zatvore u Škotskoj je provela čitav


niz različitih inspekcija fokusirajući se i na određena pitanja koja su zajednička
za nekoliko zatvora. Izvršeno je deset tematskih inspekcija koje su se bavile
pitanjima kao što su žene u zatvoru, djeca u zatvoru, pritvorenici, program
posjeta osuđenim licima, socijalni rad u zatvorima, osobe zatvorene na
temelju imigracijskih zakona, osuđena lica koja pripadaju etničkim manjinama
i obuka zatvorskog osoblja.
Glavni inspektor također priprema i godišnji izvještaj koji se prezentira
ministrima i Parlamentu Škotske.

Glavni inspektor ima nadležnost i da izvrši inspekciju tretmana i uvjeta pod


kojim se drže osuđena lica za vrijeme sprovođenja van zatvora.

2.2. Priprema procesa i obavljanje inspekcije

Očekuje se da svaka inspekcija i popratni izvještaj obuhvate:

• Fizičke uvjete u zatvoru;


• Postupanje sa osuđenim licima;

319
• Objekte, službe i mogućnosti koje su na raspolaganju u svrhu tretmana
osuđenih lica i njihovog ponašanja, te dostupnost istih;
• Priprema osuđenih lica u zatvorima za povratak u zajednicu;
• Ostala relevantna pitanja na koja može ukazati Ministar ili Glavni
inspektor.

Glavni inspektor se obavezuje da:

• U provedbi inspekcije i pripremi izvještaja će biti neovisan od političkog


utjecaja;
• Inspekcije i izvještaji koji uslijede će biti izbalansirani, fer i otvoreni;
• Prilikom inspekcije i izvještavanja o postupanju sa osuđenim licima i
uvjetima u zatvorima biti će napravljena procjena o poštivanju jasno
definiranih standarda;
• Direktor zatvora i menadžment će Glavnom inspektoru obezbijediti svu
neophodnu dokumentaciju kada on to zatraži;
• Povjerljive informacije će biti tretirane kao takve;
• Svaka inspekcija će uzeti u obzir posebne okolnosti svakog zatvora;
• Glavni inspektor će osigurati da se ometanje svakodnevnog zatvorskog
režima prilikom inspekcije svede na minimum;
• Inspekcijski tim će usmeno informirati menadžment zatvora o nalazima
inspekcije;
• Sačinit će se izvještaj za Ministra pravde u kojem će se navesti
konkretne radnje koje zatvor i/ili uprava moraju provesti, te naglasiti
primjeri dobre prakse.

2.3. Format standarda

Već je navedeno da standardi koje primjenjuje Glavni inspektor prilikom


inspekcije zatvora nisu stvar subjektivnog mišljenja, nego su objektivno
utemeljeni. Glavnog inspektora ne zanima prevashodno proces tijekom kojeg
se određena pitanja rješavaju. Umjesto toga, njega zanima rezultat, odnosno
ono što je postignuto načinom izvršenja nadležnosti i dužnosti koje imaju
škotski zatvori.

Standardi su predstavljeni u tri odvojena poglavlja. Ova podjela nije striktna;


na primjer, zdravstvena zaštita je pitanje od iznimnog značaja, te stoga može
biti sastavni dio bilo kojeg od ova tri poglavlja; također, mnoga ostala pitanja
koja su sadržana u jednom poglavlju su relevantna i za ostala dva.

Navedena tri poglavlja su:

• Sigurnost
Sigurnost, red, zaštita osuđenih lica od štetnih utjecaja.

• Korektnost, humanost i poštivanje zakonom zagarantiranih prava


Svi aspekti postupanja sa osuđenim licima i okvir ljudskih prava unutar
kojeg se provodi izdržavanje kazne zatvora.

320
• Mogućnosti za samopoboljšanje i dostupnost službi i aktivnosti
Aktivnosti koje pruža zatvor, ethos, mjere koje se poduzimaju da se
riješe problemi koji su doveli do toga da osuđeno lice počini kazneno
djelo, priprema za otpust iz zatvora i njegova socijalna reintegracija.

U svakom od ovih poglavlja opisani su generalni principi i definirani očekivani


rezultati. Navedeni su pojedinačni standardi koji će dovesti do željenih
rezultata i na kraju, naveden je set indikatora kojim se mjeri stupanj poštivanja
standarda.

Prilikom izrade ovog modela u obzir je uzeto međunarodno i nacionalno


precedentno pravo, kao i preporuke međuvladinih, vladinih i nevladinih
komisija i tijela, premda u mnogim slučajevima nema direktne reference.

Identificirano je ukupno devet rezultata:

• Trebaju se preduzeti odgovarajući koraci kojim bi se osiguralo da su


osuđena lica zaštićena od samoozlijeđivanja i nanošenja povreda od
strane drugih osuđenih lica.
• Prema osuđenim licima se treba odnositi tako da se poštuje njihov
dignitet, bilo da se sprovode u ili iz zatvora, kada se nalaze u zatvoru ili
kada se sprovode na bilo koju drugu lokaciju.
• Osuđena lica treba držati u takvim uvjetima koji pružaju zadovoljenje
osnovnih životnih i zdravstvenih potreba, uključujući adekvatnu količinu
zraka, svjetlosti, vode, boravka na svježem zraku, hrane, posteljine i
odjeće.
• Zatvorsko osoblje treba postupati prema osuđenim licima tako da
poštuju njihova prava.
• Osuđena lica trebaju bez problema i poteškoća ostvarivati svoja prava.
• Osuđena lica trebaju učestvovati u aktivnostima koje će im pomoći da
se obrazuju, usavrše svoje vještine i lične kvalitete i koje će ih
pripremiti na život van zatvora.
• Zdravstvena zaštita treba biti pružena prema istim standardima kao i u
zajednici van zatvora i tako organizirana da bude dostupna kada za
njom postoji potreba, sa širokom lepezom preventivnih usluga čime se
promovira kontinuitet suradnje sa zdravstvenim službama van zatvora.
• Potrebno je preduzeti odgovarajuće korake kako bi se osiguralo da će
se osuđena lica sigurno reintegrirati u zajednicu sa smanjenom
vjerovatnošću ponovnog počinjenja kaznenog djela.

2.4. Značaj inspekcije

Inspekcija i monitoring su apsolutno neophodni zbog različitih razloga i


prednosti koje imaju:

321
- Predstavljaju najpogodnija sredstva za otkrivanje svih mogućih
nedostataka.
- Služe kao efikasni instrumenti upravljanja i utvrđivanja prioriteta na osnovu
nalaza do kojih dolaze.
- U sebi sadrže dobre instrumente za bavljenje mogućim kršenjima na
ličnom niovu.
- Najbolji su postojeći mehanizmi koji se fokusiraju na prevenciju.
- Nude neposrednu mogućnost za reagovanje na navode da postoje
kršenja.
- Nose sa sobom pozitivne psihološke efekte samog susreta osuđenih lica i
ljudi iz spoljašnjeg svijeta i njihovog osjećaja da utiču na svoju sudbinu.
- Pomažu u smanjivanju tenzija i rješavanju konflikata između osuđenih lica
i zaposlenih ili administracije.
- Obezbjeđuju put za distribuiranje dobre prakse i motivisanje zatvorskog
osoblja.
- Povećavaju povjerenje u kazneni sistem.

Inspekcija i monitoring čine integralni dio sistema za zaštitu lica koja su


lišena slobode.

Inspekcija i monitoring zatvora predstavljaju proces usmjerenog ispitivanja


različitih aspekata i obezbjeđivanja odgovarajućeg funkcionisanja kaznenog
sistema generalno gledano i pojedinačnih ustanova, s tim što se posebna
pažnja posvećuje poštovanju ljudskih prava i legitimnim interesima osuđenih
lica.

Inspekcije – mogu biti:

- Unutrašnje ili spoljašnje


- Redovne ili periodične
- Posebne ili ad hoc
- Kontrolne
- Generalne
- Namjenske
- Najavljene ili nenajavljenje

III. PREPORUKE VIJEĆA EVROPE I CPT STANDARDI63

3.1. EVROPSKA ZATVORSKA PRAVILA64

Evropska zatvorska pravila u šestom djelu govore o inspekciji i praćenju, pa


pravilo 92 razmatra vladinu inspekciju, dok pravilo 93 definiše nezavisno
nadgledanje.

63
Najbitniji odjeljci Općih izvještaja Evropskog komiteta za sprječavanje mučenja i
nečovječnog ili ponižavajučeg postupanja ili kažnjavanja (CPT), CPT/Inf/E (2020)1 – Rev.
2006
64
Preporuka VE br (2006) 2

322
U komentarima EZP se kaže da ova pravila imaju za cilj napraviti jasnu razliku
između zatvorske inspekcije koju obavljaju vladini organi nadležni za
učinkovito i svrsishodno trošenje budžetskih sredstava i praćenja uslova u
zatvoru i postupanje sa osuđenim licima koje obavlja nezavisni organ.
Izvještaji domaćih i međunarodnih nevladinih organizacija, nalazi CPT i
različite odluke Evropskog suda za ljudska prava pokazuju da, čak i u
zemljama sa razvijenim i relativno transparentnim zatvorskim sistemima,
nezavisno praćenje uslova u zatvoru i postupanja sa osuđenim licima jeste od
suštinske važnosti ako se želi spriječiti nehumano i nepravično postupanje sa
osuđenim licima, te ako se žele unaprijediti standardi boravka u zatvoru i
standardi u vođenju i tretmanu osuđenih lica. Uspostavljanje nezavisnog
domaćeg tijela za praćenje, kao dodatak vladinom inspektoratu, ne treba
posmatrati kao izraz nepovjerenja prema kvalitetu kontrole koju provodi Vlada,
nego kao osnovnu dodatnu garanciju za prevenciju lošeg postupanja prema
osuđenim licima.

Pravila dozvoljavaju različite oblike koje ova tijela za praćenje mogu imati.
Neke zemlje će izabrati zatvorskog ombudsmana, druge će izabrati domaći
komitet za nadzor. Pravila ne isključuju mogućnost izbora drugačijih oblika,
ukoliko su ta tijela nezavisna i dobro obučena za obavljanje svojih dužnosti.

Pravilo 92
„Vladina inspekcija
U zatvorima će inspekciju redovito provoditi vladina agencija kako bi ocijenila
da li se zatvorima upravlja u skladu sa domaćim i međunarodnim pravom, te
odredbama ovih Pravila“.

Pravilo 92 koristi neutralni termin ''vladina agencija''. Ova agencija može biti
dijelom jednog ministarstva, na primjer ministarstva pravde ili može biti
agencija pod kontrolom više od jednog ministarstva. Suštinsko pitanje je da je
takva agencija ili inspektorat uspostavljen od strane najviših organa vlasti i da
njima podnosi izvještaje.

Načini na koje je vladina inspekcija organizovana variraju od obične provjere


knjigovodstva zatvora do detaljne i praktične revizije koja uzima u razmatranje
sve aspekte zatvorske administracije i postupanje sa osuđenim licima. Važno
je da se o rezultatima ovih inspekcija podnose izvještaji nadležnim organima,
te da su ti izvještaji dostupni drugim zainteresovanim stranama bez
nepotrebnog odugovlačenja.

Ova pravila ne propisuju kako treba organizovati planiranje, sisteme kontrole i


reviziju jer je to na vladinim organima da odluče.

Pravilo 93
„Nezavisno praćenje
1. Uvjeti boravka u zatvoru i postupanje sa zatvorenicima će pratiti nezavisni
organ ili organi čiji će zaključci biti dostupni javnosti.
2. Takvo nezavisno tijelo ili tijela za praćenje će se podsticati na saradnju sa
onim međunarodnim organizacijama koje imaju zakonsko pravo obilaziti
zatvore.“

323
Pravilo 93 govori o nezavisnom praćenju, a u državama članicama VE mogu
se naći različiti modeli nezavisnog praćenja uslova u zatvoru. U nekim
zemljama ovlaštenja u tom smislu ima Ombudsman, u drugim je zemljama
ovaj zadatak povjeren sudskim organima, često u kombinaciji sa ovlaštenjima
da primaju i postupaju po pritužbama osuđenih lica. Ova pravila nemaju za
namjeru propisati jedan jedini oblik praćenja nego potcrtati potrebu za visoko
kvalitetnim nezavisnim praćenjem. Ovim se pretpostavlja da u radu ovih tijela
za praćenje učestvuje kvalifikovano osoblje, te da imaju pristup nezavisnim
stručnjacima.

Važno je da nalazi ovih tijela, zajedno sa bilo kakvim primjedbama koje


eventualno dostavi rukovodstvo predmetnog zatvora, budu otvoreni za
javnost. Izvještaji tijela za praćenje mogu sadržavati prijedloge i komentare
koji se tiču postojećih ili zakona koji su još u nacrtu.

Tijela za nezavisno praćenje treba poticati da proslijede primjerke svojih


izvještaja i odgovore predmetnih vlasti međunarodnim tijelima koja su
ovlaštena za praćenje ili inspekciju zatvora, kao što je CPT. To bi pomoglo
ovim međunarodnim tijelima da planiraju svoje posjete i omogućilo bi im da
''osjete puls'' domaćih zatvorskih sistema. Zbog svojih ograničenih finansijskih
sredstava i sve većeg broja država koje treba posjetiti, međunarodna tijela
moraju se sve više oslanjati na komunikaciju sa domaćim nezavisnim tijelima
za praćenje.

U mnogim zatvorskim sistemima pojedinačne zatvore prate na jedan ili drugi


način komiteti za posjetu koji se sastoje od (profesionalno) zainteresovanih
dobrovoljaca koji se regrutuju iz zajednice. Zajednički princip rada ovih
komiteta je da se njihovi članovi izmjenjuju u posjetama zatvorima,
razgovaraju sa osuđenim licima o njihovim problemima i pritužbama te, u
najvećem broju slučajeva, pokušavaju posredovati između zatvorskog
rukovodstva i osuđenog lica s ciljem pronalaženja rješenja za problem na koji
su naišli u radu.

Iako je očito da postojanje lokalnih komiteta posjetilaca može garantovati


intenzivnije i angažovanije praćenje, u malom broju zemalja sa samo nekoliko
zatvora i sa malom zatvorskom populacijom nezavisno praćenje od strane
domaćeg organa moglo bi biti dovoljno.

3.2. Specijalizirani mehanizmi međunarodnog nadgledanja/CPT

CPT utemeljen je istoimenom Konvencijom VE iz 1987. godine (u daljnjem


tekstu: “Konvencija”).

CPT se bavio i postavljanjem standarda u pogledu aranžmana inspekcije i


nadgledanja i primjenom svoje jurisprudencije u određenim zemljama. On
smatra da oni predstavljaju značajne instrumente za sprečavanje
maltretiranja, kao i povrede drugih ljudskih prava. Od samog početka svojih
aktivnosti, CPT je ponudio opći standard u ovom pogledu odražen u Drugom
generalnom izvještaju. Njegov paragraf 54. navodi:

324
“CPT pridaje naročitu važnost redovnim posjetama svakoj zatvorskoj ustanovi
od strane nezavisnog tijela (npr. Odbor posjetilaca ili nadzorni sudija) koji ima
ovlasti da sasluša (i ukoliko je nužno da djeluje) pritužbe od osuđenih lica i da
pregleda/izvrši inspekciju prostorija ustanove. Takva tijela mogu, pored
ostalog, igrati važnu ulogu u premošćavanju razlika koje se javljaju između
uprave zatvora i datog osuđenog lica ili osuđenih lica uopće.”

Kombinacija redovnih i neočekivanih posjeta, povjerljiv pristup osuđenim


licima, kao i povećani standard nezavisnosti u pogledu dostavljanja nalaza
predstavljaju važnu karakteristiku ovog standarda. Drugim riječima, CPT
preporučuje da se koriste njegove vlastite razne metode prilikom
uspostavljanja domaćih mehanizama. Shodno tome, nije dovoljno predvidjeti
planirane (najavljene) i/ili neočekivane inspekcije, nego je nužno naći pravilnu
ravnotežu izmenu njih.

CPT sugerira da interne inspekcije nisu dovoljne za osiguranje adekvatne


zaštite. Njih treba dopuniti kontrolom neke vanjske vladine institucije koja
integrira predstavnike građanskog društva i nezavisnim monitoringom od
strane institucija za ljudska prava (ombudsmeni itd.), kao i uključivanjem
lokalnih vlasti na nivou ustanova.

3.3. Specijalizirani mehanizmi međunarodnog monitoringa/OPCAT

Na ovom mjestu ćemo spomenuti i OPCAT65 kojeg je i BiH ratificirala


24.10.2008. OPCAT međunarodni sporazum sadrži izričite odredbe i prema
tome uspostavlja standarde nezavisnog monitoringa. To je najrazrađeniji i
izgrađeni međunarodni sporazum koji se bavi ovim problemom.

Osim međunarodnog tijela za posjete, Potkomiteta za sprečavanje mučenja


(SPT), OPCAT zahtijeva da se u svakoj državi članici uspostavi nacionalni
(domaći) preventivni mehanizam. Bez da propisuje bilo koji određeni oblik
ovog mehanizma, protokol pruža izvjesne obaveze i principe.

IV. TRENUTNA SITUACIJA U BIH


4.1. Vladina inspekcija

BiH

Zakon Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih


mjera – Prečiščeni tekst66 (u daljnjem tekstu ZIKS BiH) propisuje u čl. 46, da
nadzor nad radom zavoda vrši Ministarstvo pravde, preko inspektora, koji su
državni službenici u zvanju stručnog savjetnika sa posebnim ovlaštenjima. U

65
The Optional Protocol to the United Nations Convention against Torture and other Cruel,
Inhuman or degrading Treatment or Punishment (OPCAT) – fakultativni protokol uz
konvenciju protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka ili
kažnjavanja
66
Službeni glasnik BiH broj 12/10

325
Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji sistematizovana su tri radna mjesta
inspektora i sva su popunjena. Inspektori nemaju posebnu organizacionu
jedinicu, već su u sastavu Sektora za izvršenje krivičnih sankcija i rad
kaznene ustanove (u daljnjem tekstu Sektor). Neposredni rukovoditelj im je
pomoćnik ministra zadužen za rad Sektora. Pored inspekcije inspektori
pokrivaju i jedan segment pružanja stručne-instruktivne pomoći radu zavoda.
U čl. 117. piše da inspektori obavljaju potpun nadzor nad radom Pritvorske
jedinice Suda BiH. S obzirom da u BiH ne postoji kaznenopopravna ustanova
u kojoj bi se izvršavala kazna zatvora i mjera pritvora izrečena, odnosno
određena, od strane Suda BiH ove kazne, odnosno mjere izvršavaju se u
entitetskim ustanovama. U skladu sa odobrenjem oba entitetska minstarstva
pravde segmente izvršenja kazne zatvora i mjere pritvora u entitetskim
ustanovama nad osobama koje je osudio i mjeru pritvora odredio Sud BiH
kontrolišu inspektori Ministarstva pravde BiH. Cilj tih nadzora je samo:

• da se evidentiraju sve osobe koje se nalaze na izdržavanju kazne


zatvora koju je izrekao Sud BiH;
• da se evidentiraju sve osobe koje se nalaze na izdržavanju mjere
pritvora koju je odredio Sud;
• da se izvrši uvid u ustroj matične evidencije osuđenih i pritvorenih
osoba;
• da se izvrši uvid u uvjete u kojima se izvršava kazne zatvora i mjera
pritvora;
• da se obavi razgovor sa osuđenim i pritvorenim osobama o
problemima sa kojima se susreću tokom izdržavanja kazne zatvora
i mjere pritvora;
• da se obavi razgovor sa službenim osobljem zavoda o specifičnim
problemima sa kojima se susreću u procesu izvršenja kazne
zatvora i mjere pritvora nad osobama kojima je kaznu zatvora
izrekao i mjeru pritvora odredio Sud.

Nadzor nad ostalim segmentima izvršenja kazne zatvora je u nadležnosti


entitetskih ministarstava pravde.

Nakon izvršenog inspekcijskog pregleda sastavlja se pisani izvještaj u koji se


unose naročito inspekcijski nalazi i naređuju mjere i rokovi za otklanjanje
utvrđenih nepravilnosti, kao i mjere za unapređenje rada Zavoda. Izvještaj se
dostavlja direktoru zavoda i na naređene mjere direktor ima pravo žalbe
ministru pravde. Direktor je dužan postupiti po naređenim mjerama. U
izvršavanju zadataka inspekcijskog nadzora, inspektor je nezavisan i
preduzima radnje u okviru i na osnovu ZIKS-a i drugih propisa.

U članu 49. propisano je da inspektor može objaviti izvještaj. Gdje se izvještaj


može objaviti i na koji način nije propisano. Do sada su u štampanim medijima
objavljivani samo pojedini segmenti izvještaja za koje su bile zaintresovane
medijske kuće.

U članu 47. Zakona propisano je da nadzor nad radom Zavoda u pogledu


zaštite na radu djelatnika, zdravstvene i sanitarne zaštite pritvorenika i

326
zatvorenika, uslova i načina pripremanja hrane za pritvorenike i zatvorenike
vrše odgovarajući organi u skladu s posebnim propisima.

FEDERACIJA BOSNE I HERCEGOVINE

U Federaciji BiH je još u primjeni Zakon o izvršenju kaznenih sankcija u


Federaciji Bosne i Hercegovine67 koji je donesen 1998. godine. Ovaj zakon
nije usklađen u mnogim aspektima sa propisima FBiH koji se odnose na
organizaciju uprave, uključujući i dio koji se odnosi na inspekcijski nadzor.

Prema važećem zakonu inspekcija je locirana u Sektoru za izvršenje krivičnih


sankcija koji je posebna unutrašnja organizaciona jedinica Federalnog
ministarstva pravde. Inspektori za svoj rad odgovaraju pomoćniku ministra za
izvršenje krivičnih sankcija što u izvjesnom smislu dovodi u pitanje mogućnost
za objektivno vršenje inspekcijskog nadzora jer je osnovna funkcija tog
nadzora kontrola provođenja, odnosno pravilnog provođenja ZIKS FBIH i
njegovih podzakonskih akata. Nadzor se vrši bez jasnog razgraničenja od
nadzora organa i obuhvata: nadzor nad organizovanjem i radom ustanova za
izvršenje krivičnih sankcija, načinom odgoja osuđenih osoba, stanjem
sigurnosti i samozaštite, radom službe osiguranja, načinom provođenja
zdravstveno-higijenskih mjera, ishranom i odjevanjem osuđenih osoba i dr.
Zakonski osnov za vršenje navedenog nadzora, koji u ime Ministarstva vrše
inspektori kao osobe sa posebnim ovlaštenjima, sadržan je u odredbi člana
152. stav 3 ZIKS FBiH. Već iz navedenog je vidljivo da je, u smislu rada
organa uprave, pomiješan inspekcijski nadzor kao podvrsta upravnog nadzora
sa nadzorom ministarstva kao organa, a koje bi moralo nadzirati određene
aspekte rada ustanova za izvršenje kaznenih sankcija.

O izvršenom pregledu inspektori sačinjavaju izvještaj u pisanoj formi u koji se


unose inspekcijski nalazi i naređuju mjere i rokovi za otklanjanje uočenih
nepravilnosti, te mjere za unapređenje rada ustanove. Izvještaj se dostavlja
rukovodiocu ustanove koji je dužan da postupi po izvještaju, odnosno
naloženim mjerama. Propisano je pravo žalbe Ministru u roku od osam dana
od dana prijema izvještaja.

Ministarstvo pravde FBiH pripremilo je cjelovit tekst novog Zakona o izvršenju


kaznenih sankcija koji je usklađen sa državnim zakonom.

U međuvremenu otpočela je realizacija projekta elektronskog nadzora


osuđenih osoba. Iz ovog razloga, umjesto navedenog Zakona, prema Vladi
Federacije upućen je Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o
izvršenju kaznenih sankcija u Federaciji Bosne i Hercegovine koji regulira
navedenu problematiku. Nacrt ovog Zakona utvrđen je od strane Vlade
Federacije dana 14.04.2010. godine i upućen je u parlamentarnu proceduru.

67
Službene novine F BiH broj 44/98, 42/99 i 12/09

327
REPUBLIKA SRPSKA

Pojedina prevaziđena rješenja u izvršenju krivičnih sankcija, nove okolnosti i


stalna nastojanja za implementaciju EZP i drugih međunarodnih propisa i
standarda, postojeća i očekujuća struktura osuđenih lica, sve su to razlozi
koji su uticali na donošenje novog Zakona o izvršenju krivičnih sankcija
Republike Srpske za koji se očekuje da će kvalitetno riješiti svakodnevne
poteškoće i prepreke kojima je bio opterećen sistem izvršenja krivičnih
sankcija.

Novi ZIKS RS68 donio je niz promjena kako u pogledu izvršenja krivičnih
sankcija tako i u pogledu nadzora koji se provodi nad radom
kaznenopopravnih ustanova.

U nastojanju da se u okviru sistema izvršenja krivičnih sankcija izgradi


potpuno nov mehanizam nadzora koji će imati sve odlike nezavisnosti i
profesionalizma, uvažavajući postojeći Zakon o republičkoj upravi i Uredbu o
načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju radnih mjesta u
republičkim organima uprave Republike Srpske, u novom ZIKS RS nadzoru
je posvećeno posebno poglavlje.

U skladu sa opredjeljenjima za što veću nezavisnost inspektora u radu, njihov


profesionalizam kao i primjenu Pravila 92. EZP, ZIKS RS propisuje da je
nadzor nad radom kazneno-popravnih ustanova u nadležnosti Ministarstva
pravde RS.

U skladu sa Uredbom o načelima za unutrašnju organizaciju i sistematizaciju


radnih mjesta u republičkim organima uprave Odjeljenje za nadzor je u
sastavu Ministarstva i djeluje kao posebna organizaciona jedinica.
Odjeljenjem rukovodi načelnik odjeljenja koji je direktno odgovoran ministru.
Dakle, novim ZIKS Odjeljenje nije u sastavu Resora za izvršenje krivičnih
sankcija (u daljnjem tekstu resora) što je u svakom slučaju još jedan iskorak
ka većoj nezavisnosti inspektora u svom radu.

Iako ZIKS propisuje ovakvu organizaciju i status Odjeljenja u okviru


Ministarstva pravde, u prelaznim i završnim odredbama Zakona, u članu 252.
Zakona određeno je da do stvaranja kadrovskih, materijalnih i organizacionih
preduslova, Odjeljenje za nadzor nastavlja sa radom u sastavu Resora.
Prema određenim predviđanjima, Odjeljenje u najskorije vrijeme treba da se
potpuno izdvoji iz sastava Resora.

U vršenju stručnog nadzora mogu se angažovati naučne i stručne ustanove i


pojedinci. Nadzor nad radom ustanova u pogledu kontrole finansijskog
poslovanja, radnih odnosa, zaštite na radu, zdravstvene i sanitarne zaštite

68
Službeni glasnik RS broj 12/10

328
osuđenih i pritvorenih lica, uslova i načina pripremanja hrane, vrše ovlašteni
organi u skladu sa posebnim propisima.

Ministarstvo nadzire primjenu propisa i stručnog rada ustanova u cilju


obezbjeđivanja jedinstvenog sistema izvršenja krivičnih sankcija, prenošenja
pozitivnih iskustava, analiziranja i praćenja rada pojedinih službi i pružanja
stručne pomoći tim službama.

Nadzor obuhvata kontrolu: planova i programa rada ustanove i pojedinih


organizacionih jedinica, organizacije i rada službi obezbjeđenja i tretmana,
organizaciju i rada matične evidencije, prijemno-otpusnog odjeljenja, načina
određivanja i realizacije programa postupanja, stanja bezbjednosti, primjenu
disciplinskih mjera prema osuđenim licima, sprovođenje zdravstvenih i
higijenskih mjera, stanja zakonitog i pravilnog postupanja sa osuđenim licima
kojima je uz kaznu zatvora izrečena i mjera obaveznog liječenja i obaveznog
liječenja od zavisnosti, primjena uslovnog otpusta, primjena ovog zakona i
drugih propisa koji regulišu oblast izvršenja krivičnih sankcija, organizacije
rada osuđenih lica, zaštita prava osuđenih, primjena kriterija za odobravanje
pogodnosti, stanje objekata, zatvorskih uslova smještaja, grijanja, ishrane,
obezbjeđenja odjeće i obuće osuđenim licima i sl.

Načelnik Odjeljenja odgovoran je za pažljivu provjeru da se odredbe ovog


Zakona primjenjuju u svim ustanovama i za svoj rad odgovara Ministru. U
izvršenju inspekcijskog nadzora, inspektor je nezavisan i preduzima radnje na
osnovu ovog zakona i drugih propisa. Pravilnik o načinu vršenja inspekcijskog
nadzora donosi Ministar.

O izvršenom nadzoru sačinjava se pisani izvještaj u kome za otklanjanje


uočenih nepravilnosti i nedostataka u radu inspektor može naložiti određene
mjere i rokove za njihovo otklanjanje, a za unapređenje rada može dati
određene preporuke. Na kraju izvještaja inspektori donose zaključak o stanju
u ustanovi.

Izvještaj se dostavlja Ministru i rukovodiocu ustanove. Kopija dokumentacije


koja je predmet nadzora može se dostaviti kao prilog izvještaja. Ustanova je
dužna da postupi po naloženim mjerama i datim rokovima i da o tome
pismeno izvjesti Odjeljenje za nadzor. Ako postoje osnovi sumnje da je
učinjeno krivično djelo koje je propisano KZ RS, inspektor je dužan podnijeti
izvještaj nadležnom tužilaštvu.

Izvještaj o izvršenom inspekcijskom nadzoru, po odobrenju Ministra može se


kompletno ili u pojedinim dijelovima objaviti uz obavezno vođenje računa o
očuvanju bezbjednosti ustanove i zaštiti ljudskih prava osuđenih i zaposlenih
lica u ustanovama.

Na naložene mjere i date rokove rukovodlac ustanove ima pravo prigovora


Odjeljenju za nadzor. Prigovor odgađa izvršenje naloženih mjera osim u
slučajevima kada je u izvještaju ocjenjeno da se na taj način otklanja
neposredna opasnost po život i zdravlje osuđenih lica ili imovine ili kada je to

329
u interesu bezbjednosti ustanove. Protiv odgovora na prigovor dozvoljena je i
žalba Ministru, a odluka Ministra je konačna.
Ako nakon konačne odluke po žalbi naložene mjere nisu realizovane u
određenom roku, Odjeljenje za nadzor pokreće kod ministra inicijativu za
utvrđivanje odgovornosti rukovodioca ustanove.

4. 3. Nezavisno praćenje

 Nezavisna komisija

U članu 48 ZIKS BiH propisano je da Parlamentarna skupština BiH imenuje


nezavisnu komisiju, čiji je zadatak da prati uslove boravka u zavodima,
postupanje i poštivanje ljudskih prava lica nad kojima se izvršavaju krivične
sankcije i druge mjere koje je izrekao u krivičnom postupku Sud BiH, strani
sudovi za djela predviđena Krivičnim zakonom ili međunarodnim ugovorom čiji
je potpisnik BiH ili drugi sud u skladu sa zakonom BiH.

Komisija se imenuje na period od pet godina. Ima pet članova koji su


stručnjaci ili poznavaoci pravne ili druge srodne oblasti, kao što su:
pravosuđe, uprava, penologija, socijalna zaštita, psihologija, pedagogija i
slično.

Komisija može vršiti vanjsko praćenje rada Zavoda samostalno ili zajedno sa
inspektorskim ili drugim nadzornim organima, kao i u saradnji s
međunarodnim i drugim institucijama nadležnim za praćenje i ostvarivanje
ljudskih prava i osnovnih sloboda u skladu sa Zakonom i odgovarajućim
međunarodnim dokumentima. Članovi komisije imaju sva ovlaštenja kao i
inspektori Ministarstva pravde.

Komisija dostavlja godišnji izvještaj o svom radu Parlamentarnoj skupštini BiH


i Ministarstvu pravde, s ciljem preduzimanja odgovarajućih radnji ili mjera u
skladu sa zakonom.

Dana, 17.12.2009. godine zatvoren je javni poziv za zainteresovane


kandidate koji imaju želju i osjećaju se kompetentnim za rad u navedenoj
komisiji. Izbor članova komisije je u proceduri.

U FBiH takvo tijelo nije predviđeno u zakonu.

U RS u cilju nadzora nad zaštitom i stanjem ljudskih prava i uslova u kojima


se izvršavaju krivične sankcije i druge mjere izrečene u krivičnom postupku,
Narodna skupština RS imenuje Nezavisnu komisiju.

Komisija može vršiti nadzor nad zaštitom ljudskih prava i uslova u kojima se
izvršavaju krivične sankcije i druge mjere izrečene u krivičnom postupku u
kaznenopopravnim ustanovama samostalno, ili u saradnji sa nadležnim
inspektorima ili međunarodnim ili drugim institucijama koje su nadležne za
praćenje i ostvarivanje ljudskih prava i osnovnih sloboda, u skladu sa
Zakonom i odgovarajućim međunarodnim dokumentima.

330
Komisija se sastoji od pet članova – eksperata iz pravne ili druge srodne
oblasti, koji poznaju probleme izvršenja krivičnih sankcija, a nisu zasposleni u
institucijama u kojima se izvršavaju krivične sankcije i druge mjere izrečene u
krivičnom postupku niti u ministarstvu pravde.

Komisija se imenuje na period od pet godina, sa mogućnošću ponovnog


izbora. Komisija donosi Poslovnik o svom radu i podnosi godišnji izvještaj o
svom radu i dostavlja ga Narodnoj skupštini RS i MP RS. Nezavisna komisija
Narodne skupštine Republike Srpske imenovana je 2009.godine69.

 Komisija za monitoring kazneno-popravnih zavoda

Savjet mnistara BiH donio je odluku o formiranju Komisije za monitoring


kazneno popravnih zavoda (zatvora, pritvora i pritvorskih ustanova za
maloljetnike), policijskih stanica i psihiatrijskih ustanova gdje su lica mimo
svoje volje lišena slobode (u daljnjem tekstu komisija za monitoring kazneno-
popravnih zavoda)70, koja vrši redovne posjete zatvorima i djeluje prvenstveno
na sprečavanju torture i nehumanog i degradirajućeg tretmana ili kažnjavanja.
To znači da je komisija prije svega preventivnog i konsultativnog karaktera.
Komisija broji devet članova i sastavljena je od predstavnika državnih
službenika i nezavisnih stručnjaka, te predstavnika civilnog društva. Komisija
nakon svake posjete priprema pojedinačne stručne izvještaje. Komisija je
počela sa radom 1.1. 2010.

 Nacionalni preventivni mehanizam

Nacionalni preventivni mehanizam u BiH jos nije uspostavljen u okviru


OPCATa, te se sada razmatraju mogući modeli NPM i njegovo uvođenje uz
pomoć OSCE. 71

 Institucija Ombudsmena za ljudska prava BiH

Ova institucija je u ovom trenutku jedina nezavisna institucija koja se bavi


stanjem ljudskih prava u zatvorima. Unutar ureda ustanovljen je Odjel za
praćenje prava zatvorenika/pritvorenika, a taj odjel vodi pomoćnik
ombudsmana. Rad ombusmana uređuje Zakon o Ombudsmenu za ljudska
prava BiH72.

U septembru 2009 ombudsman je objavio „Specijalni izveštaj o stanju ljudskih


prava u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija u BiH.“

 Nevladine organizacije

Prema dostupnim podacima, Helsinški komitet za ljudska prava u BiH i Crveni


krst su organizacije koje se bave i monitoringom zatvora.

69
Službeni glasnik RS broj 59/09
70
Službeni glasnik BiH broj 8/09
71
Organization for Security and Co-operation in Europe
72
Službeni glasnik BiH broj 32/00, 19/02, 35/04 i 32/06

331
4.3. Karakteristike sadašnjeg stanja obavljanja nadzora nad radom
zatvora

Nadzor nad radom ustanova putem inspektora ima dugodišnju tradiciju na


području BiH, ali je prate mnoge poteškoće i neriješena pitanja koja smanjuju
njenu efikasnost. Organizaciono je vezana u sektoru za izvršenje krivičnih
sankcija i inspektori odgovaraju pomoćniku ministra odgovornom za izvršenje
krivičnih sankcija.

Kako ni na državnom ni na entitetskim nivoima ne postoji uprava za izvršenje


krivičnih sankcija i kako su sektori kadrovsko pothranjeni, postojeći inspektori
su izgleda direktno angažirani u svakodnevnom radu zatvora, uključujući tu i
odluke u vezi tretmana pojedinačnih osuđenih lica i postupanja sa pritužbama,
premeštajima osuđenih lica i drugi poslovi koji nemaju nikakve veze sa
inspekcijom ili su čak nespojivi sa radom inspekcije.

Isto tako postoje još neke nelogičnosti koje treba ukloniti sa ciljem poboljšanja
rada inspekcije, podizanja njene efikasnosti i nezavisnosti i poštivanja njenih
nalaza. Kao prvo, potrebno je postaviti kriterije ko može biti inspektor, a onda
sprovesti određenu obuku koja mora biti organizirana za sve inspektore.
Zatvorsko osoblje je neinformisano o sadržajima inspekcije, izvještaji se
nepoštuju i omalovažavaju, nema dovoljno odgovornosti te odlučnosti za
uklanjanje naloženih mjera, rokova i datih preporuka sa strane rukovodilaca
ustanova. Isto tako inspektor nije na neki način zaštićen poslije inspekcijskog
pregleda, nedostaju odgovarajuća materijalna i tehnička sredstva.

V. PRIJEDLOG PROMJENA, KOJE BI POSTEPENO


OMOGUĆILE UNAPREĐENJE RADA NEZAVISNE INSPEKCIJE

 Preporuka br. 1

Kako bi se izvršavanje nadzora nad radom zatvora koju i vrše inspektori


ministarstva pravde unaprijedilo u skladu sa evropskim standardima i EZP, a
uzimajući u obzir postojeći pravni okvir, predlaže se sistem koraka kako sljedi:

1. Korak

Uspostavljanje inspekcije kao jedinice unutar ministarstava pravde, koja za


svoj rad odgovora ministru pravde. To bi osiguralo veću nezavisnost u radu
inspektora i unaprijedilo njihov rad.

2. Korak

U daljem razvoju, jedinica iz koraka 1 bi se mogla transformirati u poseban


organ kojim rukovodi glavni inspektor za zatvore.

332
3. Korak

Dalji razvoj nadzora nad radom zatvora koji vrše inspektori ministarstva
pravde zavisit će od dalje reforme sistema izvršenja krivičnih sankcija.

Ove korake moraju pratiti i odgovarajuća zakonska i podzakonska rješenja


koja se opisuju u prilogu. Isto tako mogu se koristiti zakonski prijedlozi
pripremljeni u okviru zajedničkog projekta VE i kanadske CIDE
„Profesionalizacija i harmonizacije zatvorskih sistema u BiH“.

 Preporuka br. 2

Bez obzira o kojem koraku se govori, potrebno je razmotriti izradu priručnika


za izvođenje inspekcije koji sadrži smjernice rada inspekcije i standarde koji
su objektivno utemeljeni i predstavljaju kriterije po kojima se vrši inspekcija i
koji obuhvatuju svaki aspekt zatvorskog života od prijema u zatvor do
otpuštanja, što je u nadležnosti inspekcije. Izrađeni su na osnovu zakonskih i
podzakonskih rešenja, međunarodnih obaveza i međunarodne dobre prakse i
standarda.

Kao osnova za izradu priručnika mogu poslužiti smjernice i metodologija rada


inspekcije i standardi koji su u prilozima ovog dokumenta, a koje treba
prilagoditi uslovima u BiH. Taj priručnik može poslužiti i ostalim tijelima koja se
bave inspekcijom zatvora u BiH.

 Preporuka br. 3

Trebalo bi izraditi metodologiju postupanja direktora zatvora po završetku


inspekcije. Dužnost direktora zatvora bi bila da upozna osoblje sa nalazima
inspekcije i da se izradi plan za otklanjanje nedostataka, te implementaciju
preporuka inspekcije u praksu.

 Preporuka br. 4

Izvještaj ili djelovi izvještaja o inspekciji zatvora morali bi biti dostupni javnosti,
zavodskom osoblju i osuđenim licima u skladu sa propisima o slobodi pristupa
informacijama, vodeći računa o zaštiti javnog interesa i očuvanju ukupne
bezbjednosti zatvora i zaštiti ljudskih prava osuđenih i zaposlenih u zatvorima.

 Preporuka br. 5

Preporučuje se da se sistem pritužbi odvoji od inspekcije i da inspektori


obavljaju inspekciju zatvora, a da se za rješavanje pritužbi upotrebljava
priručnik br 2 VE73 koji definiše sistem rješavanja pritužbi, koji je odvojen od
inspekcije.

73
Priručnik za obuku zatvorskog osoblja za postupanje po pritužbama lica lišenih slobode,
br 2, mart 2007, Vijeće Evrope

333
 Preporuka br. 6

Za efikasno izvođenje inspekcije potrebno je uspostaviti i odgovarajuću


kontinuiranu obuku inspektora.

 Preporuka br. 7

U odgovarajućim zakonima potrebno je propisati jasne kriterije i uslove koji


moraju biti ispunjeni za prijem u državnu službu inspektora za izvršenje
krivičnih sankcija, a koji su neophodni za obavljanje poslova iz njegove
nadležnosti.

VI. REZIME

Zatvori su po svojoj prirodi institucije zatvorenog tipa, često daleko od očiju


javnosti, unutar kojih jedna grupa ljudi ima značajnu vlast i moć nad drugom
grupom ljudi. Koliko god se zatvorima upravljalo dobro, uvijek postoji
mogućnost zloupotrebe ovlasti. Zato je nužna uspostava nezavisne
inspekcije, a poželjno je, da inspektori imaju zadovoljavajuće znanje o
zatvorskom sistemu.

Nezavisnost inspekcije je više osigurana ako se izvještaji dostavljaju ne samo


zatvorskoj administraciji, nego i Ministarstvu. Sa druge strane postoji opasnost
da vlasti izvještaje inspekcije ignoriraju, zato je značajno da su izvještaji
dostupni javnosti, a sa time su zatvorski sistemi istovremeno i pod budnim
okom javnosti i politike.

Isto tako je značajno da inspekcija razvije standarde i ima priručnik rada koji
pomaže u osposobljavanju i razvoju osoblja koji vrši inspekciju i predstavlja
metodologiju rada inspekcije. To je transparentan dokument koji predstavlja i
izvor infromacija za one koji žele da razumiju kako i zašto se izvodi inspekcija,
što uključuje i osuđena lica i osoblje zatvora. Inspektori koji vrše inspekciju
često surađuju i sa drugim inspektorima na području zdravstva, higijenskih
uslova, obrazovanja i slično.

VII. PRILOZI

Prilog 1: Osnove i smjernice za izradu priručnika za izvođenje inspekcije


kaznenopopravnih institucija u BiH

Prilog 2: Očekivani rezultati, standardi i indikatori za neka područja inspekcije


u kaznenopopravnim institucijama u BiH

Prilog 3: Prijedlog zakonskih promjena koje su potrebne za uspostavljanje


prvog koraka

334
Zajednički program
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”

VI – POMOĆ U UNAPREĐENJU MEHANIZAMA NEZAVISNE INSPEKCIJE


KAO OSNOVNOG MEHANIZMA ZAŠTITE PROTIV KRŠENJA LJUDSKIH
PRAVA U ZATVORIMA

Prilog 1

OSNOVE I SMJERNICE ZA IZRADU PRIRUČNIKA ZA


VRŠENJE INSPEKCIJE ZATVORA U BOSNI I HERCEGOVINI

Sarajevo, april 2010

335
SADRŽAJ
STRANICA

1. Smjernice i metodologija rada inspekcije 336

2. Proces inspekcije 337

3. Inspekcijski izvještaj 340

4. Poslje inspekcije 341

5. Prateće (follow-up) inspekcije 341

6. Lista pitanja, koje postavlja inspekcija kod provjere 341


navedenih područja

336
1. SMJERNICE I METODOLOGIJA RADA INSPEKCIJE

1.1. CILJ INSPEKCIJE

Je obezbjediti nezavisno ispitivanje uslova i tretmana osuđenih lica.

1.2. GENERALNI PRINCIPI

Obuhvatuju kratak vodič očekivanog ponašanja osoblja koje vrši inspekciju.

U svako doba
- tretiraj svakog sa poštovanjem
- objavi svaki konflikt interesa; imaj u vidu da svaka neizjavljena veza
između inspektora i pregledanog može se vidjeti kao kompromitovanje
nepristranosti
- zadrši poverljivost, npr. nemoj podjeliti datume nenajavljene inspekcije
sa onima koji ne treba da znaju, pogotovo ne sa zatvorskim osobljem

Tokom inspekcije
- obuci se prikladno
- nosi indetifikacijsku karticu, ako postoji
- uljudno odbij darove i usluge od strane institucije
- nemoj se družiti sa osobljem tokom inspekcije

Bezbjednost
- nemoj uzimati ključeve ustanove ako nemaš završenu obuku za
nošenje ključeva
- javi osoblju da se nalaziš na odeljenju
- ako te osuđeno lice zamoli nešto, uputi ga osoblju zatvora
- nemoj nositi nepotrebne stvari u zatvor (npr. prtljagu)
- nemoj nositi nepotrebne stvari po zatvoru (npr. ključeve od kuće,
mobilni, novac..)
- informiraj osoblje kada misliš da je sigurnost ugrožena
- unutar i van institucije nemoj razgovarati o osobnim stvarima osuđenih
lica u prisustvu drugih
- ako osuđeno lice izjavi da će se samopovrijediti ili povrijediti druge ili
otkriti informacije koje mogu ugroziti sigurnost pojasni im da ti te
informacije moraš prosljediti osoblju
- ako razgovaraš sa bezbjednosno problematičnim osuđenim licem,
posavjetuj se najprije sa osobljem. Ako osoblje vjeruje da je osuđeno
lice specifično opasno po tebe u danom trenutku, onda ćeš morati
mijenjati pristup ako želiš nastaviti razgovor.(npr obezbjediti da si u
vidnom polju osoblja ili informiraj osoblje kad namjeravaš završiti
intervju i sl)
- ako si nezadovoljan tokom koji ide razgovor ili se osjećaš ugroženim
izvuci se iz situacije, tvoja lična bezbjednost je najvažnija

337
1.3. PRITUŽBE

- inspektorat shvata veoma ozbiljno pritužbe protiv osoblja inspektorata o


ponašanju osoblja tokom inspekcije. Pritužbe može podnijeti osoblje
zatvora i osuđena lica, a moraju biti pažljivo preispitane i mogu voditi
do uvođenja disciplinskih mjera protiv osoblja inspektorata.

1.4. UPUTSTVO ZA POSTUPANJE U SLUČAJU OZBILJNIH


OBTUŽBI(NAVODA) PROTIV OSOBLJA

Prilikom svih razgovora sa osuđenim licama, inspektor ih mora upoznati da u


slučaju ako postoji opasnost fizičke povrede od strane osoblja, da mora tu
informaciju prosljediti direktoru zatvora. Ako osuđeno lice navodi pritužbe
protiv osoblja, onda ga inspektor pokuša ubjediti da sam prijavi to nadležnim,
jer malo se može napraviti bez njegove izjave.

Ako osuđeno lice želi ostati anonimno, onda inspektor to poštuje i kaže mu
da će informaciju prosljediti direktoru anonimno jer direktor je odgovoran da
poduzima daljne aktivnosti. Inspektor to i uradi.
Ako osuđeno lice to uradi samo, onda i samo razgovara sa direktorom ili
inspektor, koji prosljedi informaciju ko mu je to rekao, ako su se tako
prethodno dogovorili.

2. PROCES INSPEKCIJE

Izvođenje inspekcije zavisi djelimično i od toga koju vrste inspekcije radimo,


da li najavljenu ili nenajavljenu, follow up i slično.

Proces inspekcije uključuje:

2.1. PLANIRANJE INSPEKCIJE

- izrada godišnjeg plana inspekcija zatvora


- podjela zadataka među inspektorima
- sređivanje smještaja inspektora, ako ostanu više dana u inspekciji

2.2. PRIPREMA ZA INSPEKCIJU

U većini zatvora postoji i oficir za vezu sa inspekcijom i ponekad se koristi


takozvana predinspekcijska posjeta koja traje jedan dan, a za vrijeme koje
se obavljaju razgovori sa oficirom za vezu, vrši se razgledanje institucije i
razgovara se sa ključnim osobljem, pripremaju se aranžmani za inspekciju
i razgovara se sa direktorom zatvora o svim relevantnim pitanjima. Ta
predinspekcijska posjeta nije kratka inspekcija nego ima namjenu da se
putem nje prikupe informacije. Obično postoji predinspekcijska lista za
provjeru koja sadrži sljedeće stavke:

338
o Osnovni podaci o instituciji
o Pregled pojedinih stavki
o Prijem u zatvor
o Prva noć provedena u zatvoru i osnovne informacije
o Uvjeti u prijemnom odjeljenju
o Odjeljenje za segregaciju
o Odnosi sa ličnim vaspitačem
o Bezbjedan zatvor (pokriva antibuling, suicid i samopovređivanje)
o Pitanje povezano sa rasom i stranim državljanima
o Posjete
o Zdravstvena služba
o Tretman ovisnika o drogama
o Obrazovanje
o Slobodne aktivnosti
o Biblioteka
o Gimnastička sala
o Upražnjavanje vjerskih potreba
o Priprema za otpust iz zatvora
o Druga pitanja (zatvorenici osuđeni na doživotni zatvor, ranjive
kategorije, stariji zatvorenici, maloljetnici i sl. )

- najava direktoru zatvora dolazak inspekcije


- poslati zatvoru unaprijed listu zahtjeva šta se mora pripremiti prije
dolaska inspekcije
- ako inspekciju vrši više članova inspektorskog tima, onda se dogovoriti
ko će praviti završni izvještaj

2.3. PROCES INSPEKCIJE

Prvi dan
- Sastanak sa direktorom koji obuhvata formalno izvještavanje direktora
o ustanovi. To je prilika za direktora da se osvrne i na napredak u
poređenju sa posljednjim izvještajem
- Priprema sastanka sa osuđenim licima: namjena sastanka sa
osuđenim licima je da se dobije njihovo mišljenje o svim aspektima
života i rada u zatvoru. Sastanak počni sa ličnim predstavljanjem, onda
objasni ulogu inspektora, opiši metode rada inspekcije, pojasni šta će
se dešavati u zatvoru tokom inspekcije, pojasni da će moći pročitati
izvještaj kad bude publiciran, pojasni da ćeš sa njima razgovarati
anonimno, bez prisustva drugih i da ćeš tokom razgovora praviti
bilješke
- Plan sastanka sa različitim osobljem
- Pregled tražene dokumentacije

Ostali dani
- Počni sa inspekcijom i upotrebljavaj priručnik za inspekciju
- Pravi detaljne bilješke o nalazima
- Ako je više članova inspekcije, nakon završenog dana sastanite se
zajedno i razmijenite nalaze

339
- Odredite o čemu ćete odmah upoznati direktora zatvora i druge
rukovodioce
- Obavi i posjetu zatvora u noćnim satima, da se provjeri tretman
osuđenih lica u noćnom vremenu, da se provjeri spremnost osoblja, da
reaguje u hitnim slučajevima i angažiraj noćnu smjenu, da ti pomaže.

Posljednji dan
- Izvještavanje o ključnim nalazima direktora i rukovodstva zatvora.
To izvještavanje ne bi trebalo da traje duže od 45 min. do jednog sata.
Cilj ovog sastanka je da se rukovodstvo upozna sa ključnim nalazima i
nije namjena da se naveliko diskutuje o tome.

Postoji pet ključnih izvora informacija za inspekciju:

1. Opservacija
Posjećivanje različitih lokacija u različito vrijeme dana. To istovremeno pruža
i mogućnost opservacije odnosa među osobljem i osuđenim licima.

2. Osuđena lica
Razgovori sa osuđenim licima u prostorima gdje su nastanjeni, o tome šta se
u stvari tamo događa. Pitaš ih da li imaju ličnog vaspitača, da li imaju plan
izdržavanja kazne, koliko sati provedu van ćelija, itd.

3. Osoblje
Razgovaraj sa osobljem kad hodaš naokolo po ustanovi individualno. Pitaj ih
šta se u stvari događa u zatvoru? Da li poznavaju politiku zatvora po
određenim pitanjima, da li znaju svoju ulogu, da li dobivaju dovoljno podrške
za obavljanje posla i sl.

4. Relevantne treće osobe


Razgovaraj sa NVO-i , advokatima, volonterima i sl. šta su njihova iskustva i
iskustva osuđenih lica sa kojima surađuju. Posjetioci mogu isto biti dobar
izvor informacija.

5. Dokumentacija
Pored dokumentacije koja je bila pripremljena na osnovu zahtjeva, pregledaj i
lične dosijee osuđenih lica, knjigu opservacija i druge dokumente.

Svi nalazi inspekcije se moraju bazirati na što više izvora informacija. Uvijek
pokušaj potvrditi informaciju iz jednog izvora, sa jednim ili dva druga izvora,
da se dobiju što vjerodostojniji inspekcijski nalazi.

340
3. INSPEKCIJSKI IZVJEŠTAJ

Jako je značajno da su inspekcijski izvještaji konsistentni u stilu i formatu i da


svi pišu po istom šablonu.

FORMAT INSPEKCIJSKOG IZVJEŠTAJA

Generalni Format
Svaki izvještaj je napisan jednostavnim riječima i u Word programu.

Vrijeme
Izvještaj je pisan u prošlom vremenu.

Očekivanja
Svaki dio izvještaja mora ukazivati da li ustanova ispunjava standarde rada sa
osuđenim licima, koji su sastavni dio priručnika.

Izvještavanje
U tom dijelu inspektori opisuju glavne nalaze do kojih su došli prilikom
inspekcije i koji se obično pišu u paragrafima.

Glavne preporuke
Glavne preporuke slijede na kraju zaokružene cjeline.

Primjeri dobre prakse


Primjeri dobre prakse se navode na kraju odgovarajuće sekcije.

Ostale preporuke
Sve preporuke su navedene na kraju izvještaja.

Izvori informacija
Na kraju se navedu izvori informacija koji su osnova za pisanje izvještaja kao
pisani dokumenti, zatvorska evidencija, zapisnici, arhiva, razgovori sa
osuđenim licima, razgovori sa članovima obitelji, razgovori sa grupama
osuđenih lica, razgovori sa osobljem, razgovori sa grupom osoblja i sl.

Imena inspektora
Na kraju izvještaja navedena su imena ljudi koji su sudjelovali u pisanju
izvještaja.

PRIMAOCI IZVJEŠTAJA
Direktor zatvora, ministar pravde i drugi, u skladu sa zakonskim rješenjima.

DODATAK
Svi inspektori moraju zadržavati svoje zabilješke koje su pravili tokom
inspekcije još 12 mjeseci nakon objavljivanja izvještaja, a poslije tog roka iste
moraju biti uništene na siguran način.

341
IZRADA IZVJEŠTAJA

- Prvi nacrt izvještaja pošalji članovima koji su vršili inspekciju


- Unesi potrebne promjene
- Drugi nacrt ponovo pošalji
- Izradi konačni nacrt i onda pošalji zatvorima

4. POSLIJE INSPEKCIJE

Poslije završene inspekcije i dobivanja izvještaja, institucija pravi akcioni plan


kako će preporuke implementirati u praksu u određenom vremenskom
periodu.

5. PRATEĆE (FOLLOW-UP) INSPEKCIJE

Namjera tih inspekcija je da se njima utvrdi kako su se implementirale


preporuke, zato se posebno fokusiraju na pitanja:
- preporuke implementirane
- preporuke nisu implementirane
- preporuke su djelimično implementirane
- preporuke nisu više relevantne (jer se je izmijenio njihov kontekst)
- nisu pregledavane

Nalazi po ovim tačkama obično su obrazloženi.

6. LISTA PITANJA KOJE POSTAVLJA INSPEKCIJA KOD PROVJERE


DOLE NAVEDENIH PODRUČJA

Za svako područje postoji razrađena lista pitanja. To omogućava


standardizaciju postupaka i da se u svakom zatvoru postavljanju ista pitanja.

1. Kontakt sa vanjskim svijetom - telefon, pošta, posjete

Razgovor sa osuđenim licima - pitaj sljedeće:


• posebno pitaj o telefonskim razgovorima i posjetama. Kako se po
njihovom mišljenju odnosi prema posjetiocima i da li posjete započinju
na vrijeme?
• pitaj na koji način se pomaže osuđenim licima da održavaju svoje
porodične veze i kakvu pomoć, ukoliko je uopće ima, im pružaju lični
vaspitači
• Da li postoje predviđeni dani „za djecu/porodicu“, znači dani koji su
namijenjeni posjeti djece?

Pregled dokumentacije
• prikupi bilo kakvu dokumentaciju koja sadrži informacije o kontaktu sa
porodicama i prijateljima, upotrebi telefona, itd.(kao što je informativna
brošura, informacije date u odjeljenju za posjete, itd.) i provjeri da li se
u njima nalaze tačne i dosljedne informacije – vrijeme posjete/broj sa
kojeg se najavila posjeta – detalji o vremenu/danima se ponekad ne
zabilježavaju

342
• da li išta od literature sadrži detalje o organizacijama na lokalnom ili
državnom nivou koje su korisne za porodicu i prijatelje?
• da li lični vaspitač govori išta o pomoći osuđenim licima da održe
porodične veze?
• provjeri politiku pripreme na otpust iz zatvora. Mogu li članovi porodice
biti prisutni tokom revizije planiranja izdržavanja kazne i/ili promjene
programa tretmana?
• postoje li bilo kakvi kursevi vezani za roditeljstvo/veze dostupni
osuđenim licima? Kako su saznali za njih? Prikupi broj učesnika na
takvim kursevima i detalje oko toga na koji način se mogu uključiti

Prijem
• da li osuđena lica kod prijema u zatvor kažu da imaju kod kuće djecu ili
druge o kojima moraju da brinu odnosno ovise o njima. Da li je to
evidentirano? Upitaj osoblje šta bi uradili ukoliko osuđeno lice kaže da
ima dijete ili starijeg roditelja koji su ostavljeni sami kući?
• da li je upisana starosna dob djece i da li su osuđena lica upitana ko se
brine o djeci? Postoji li bilo kakva druga diskusija o porodici, na primjer
ko će najvjerovatnije doći u posjetu ili o porodičnim problemima koji su
spomenuti tokom prijemnog postupka?
• da li sva osuđena lica dobivaju besplatan telefonski poziv na prijemnom
odjelu, i da li je to evidentirano?
• zabilježite imena nekih novopridošlih osuđenih lica i upitajte ih kasnije
tokom sedmice da li im je/i kada omogućen telefonski poziv?
• da li stručnjaci u prijemnom odeljenju cijene potrebu osuđenog lica da
kontaktira svoju porodicu i kako služba obezbjeđenja reaguje kada
osuđeno lice želi da kontaktira porodicu?

Početne informacije
• provjeri da li pisane informacije koje dobijaju kod prijema sadrže
jednostavne i tačne informacije o mogućnostima kontakata sa
porodicom i prijateljima. Šta je sa onima koji ne znaju čitati ili ne vide ili
ne čuju dobro?
• da li im je informacija data verbalnim putem od strane osoblja i da li je
dobre kvalitete? Da li su osuđena lica upitana da li su sposobni obaviti
telefonski poziv? Pitaj osuđena lica i osoblje o kvaliteti datih
informacija. Da li smatraju da bi se mogla popraviti kvaliteta?
• da li su za posjetioce obezbjeđene bilo kakve specifične informacije,
npr. mapa grada, informacija o javnom prevozu, šta se dešava po
dolasku, kakva vrsta identifikacionog dokumenta je potrebna, druge
korisne informacije? Kako posjetioci dobiju takve informacije? Da li je
obaveza osuđenog lica da ih pošalju ili zatvor plaća slanje?
• da li je osuđenim licima rečeno posebno za slobodne posjete i zaštitna
sredstva, da li su posjetioci svjesni toga i kako dobiju informacije?

Pošta
• da li je svim osuđenim licima dat papir sa kovertom i da li uključuje
olovku? (često ne uključuje). Kada to dobivaju?

343
• da li osuđena lica mogu imati neograničeni broj poštanskih marki u
svom posjedu? Ukoliko ne, zašto? Ako je ovo spriječeno iz
„sigurnosnih“ razloga koji su to razlozi? (Da li postoji dokaz da osuđena
lica koriste poštanske marke kao ‘valutu’?)
• pitaj osuđena lica i osoblje kako funkcionira poštanski sistem u zatvoru
• da li ima kašnjenja po pitanju pošte i zašto – razgovaraj sa ranjivim
kategorijama osuđenih lica.
• na koji način osoblje identificira one kojima je možda potrebna posebna
pažnja i koga o tome obavještavaju?
• mogu li osuđena lica slati besplatna pisma djeci? (ovo je češće u
zatvorima za žene)?

Telefoniranje
• da li sva osuđena lica razumiju da su telefoni pod prismotrom i kada ih
mogu koristiti?
• da li ima kašnjenja prilikom aktivacije PIN-a kartica na kojoj su
dozvoljeni telefonski brojevi? Često su prisutna kašnjenja posebno kad
su u pitanju lica koje stižu u petak popodne/navečer i tokom vikenda.
Da li se iko brine o tome da takva osuđena lica mogu obaviti poziv
koristeći telefon iz ureda?
• da li se telefoni mogu koristiti nasamo i da li se stvara red osuđenih lica
za telefoniranje? Ukoliko se pozivi moraju najaviti, ko je odgovoran za
skupljanje prijava i da li upravlja tim na pošten način? Pitaj o tome
osuđena lica i osoblje i provjeri to i sam
• da li postoji mogućnost da se osuđeno lice nazove izvana?
• da li se može predvidjeti omjer u kojem osuđena lica razgovaraju s
porodicom da bi im se omogućilo da znaju kada će moći korisiti telefon
tako da mogu obavijestiti članove svoje porodice kada će očekivati da
razgovaraju sa njima? Da li su razgovori tokom večernjih sati učestali,
da bi se omogućilo osuđenim licima da razgovaraju sa djecom
školskog uzrasta koji nisu dostupni tokom dana?
• mogu li osuđena lica koristiti uredski telefon da bi obavili hitne pozive?
Koliko je to jednostavno i ko odlučuje o tome šta je hitan slučaj?
Ukoliko je neophodna aplikacija, da li to zapravo sprečava da se pozivi
obave?
• U slučaju da osoblje sluša razgovore, da li je obučeno da prepozna bilo
kakve prijetnje ili zastrašivanja? Koga izvještavaju o tome i šta se
dešava s tom informacijom? Da li se prosljeđuje socijalnoj
službi/policiji?
• strani državljani – uzimanje u obzir vremenske razlike prilikom
obavljanja poziva u inostranstvo? Besplatni pozivi/avionska pošta? Da
li stranci osuđena lica znaju šta im je dozvoljeno?

Lični vaspitači (LV)


• pitaj osoblje šta poduzimaju u smislu pomoći osuđenom licu u
održavanju porodičnih veza.
• da li imaju kontakt sa njihovim porodicama – da li to žele/da li se to
očekuje od njih? Šta bi poduzeli ukoliko osuđeno lice traži pomoć i koji

344
resursi su dostupni? Koju specifičnu obuku su prošli LV ili kakvu obuku
trebaju?
• pogledaj da li postoje dokazi u knjigama zapažanja i dosijeima o tome
koliko LV poznaje porodični život osuđenog lica i o bilo kakvoj pruženoj
pomoći
• koliko je jednostavno za njih da stupe u kontakt sa svojim socijalnim
radnikom/zastupnikom? Da li je podrška putem savjetovanja dostupna
da bi se pomoglo osuđenim licima koji pate zbog gubitka ili su
ožalošćeni?
• ukoliko ti osuđena lica kažu da ne žele da ih djeca posjećuju jer bi to
bilo previše uznemirujuće za njih/djecu, da li se LV-i bave tom
situacijom i pomažu osuđenim licima da obrate pažnju na potrebe
djeteta
• pitaj vjerske službenike da li ih se često moli da obave pozive u ime
osuđenih lica i ako da, da li često govore sa članovima porodice – ovo
također ukazuje na to da LV-i ne pružaju potrebnu podršku.

Posjete i telefonski pozivi


• na koji način se podnosi aplikacija za posjete i kako se to evidentira?
• na koji način osuđena lica dokazuju veze sa licima za koje žele da ih
posjećuju? Da li je često potrebno dostaviti potvrde?

Odjel za posjete
• da li postoji? Ukoliko ne, zašto? Gdje posjetioci čekaju? Ukoliko ne
dolaze autom, kako će biti zaštićeni od kiše ukoliko kiši?
• da li postoji parking za lica s invaliditetom i da li je dostupan? (ili ga
koristi osoblje)?
• kako je uređen odjel za posjete, npr. udobno, dobre prostorije, čisti
toaleti (sa sapunom/papirnim ručnicima – pogledati ih), osvježavajućim
pićima, informacijama na lokalnom i državnom nivou?
• da li su dostupne bilo kakve informacije o pripremi na otpust?
• da li postoji prikladna komunikacija između osoblja zaduženog za
posjete i posjetilaca?
• da li se posjete mogu zakazati unaprijed tokom posjete zatvoru?
• razgovaraj sa posjetiocima o tome kako se prema njima ophodi i šta
misle o organizaciji posjeta
• na koji način posjetioci mogu izraziti svoju zabrinutost po pitanju
osuđenog lica?
• razgovaraj sa osobljem pitaj na šta se žale posjetioci. Na koji način
posjetioci mogu dati povratnu informaciju?
• da li postoji redovna komunikacija sa zatvorskom upravom? Da li
osoblje može prenijeti informacije o potrebama posjetilaca? Na koji
način su agencije iz zajednice uključene u rad?

Prostor za pretres posjetilaca(ako postoji prostor, inače tamo gdje se vrši)


• budi posjetilac. Prati posjetioce tokom procedure. Mjeri vrijeme
• pregledaj uslove za izvođenje pretresa – da li je namještaj čist i da li
ima dovoljno prostora za sjedenje? Da li je prostorija topla i da li su
toaleti čisti?Idi i pregledaj – da li je obezbjeđen sapun/sušilica ruku?

345
• da li postoji prostor za presvlačenje djece (često samo u ženskom
toaletu)? Upitaj osoblje šta se dešava ako muška lice koja brinu o
djetetu trebaju promijeniti pelene? Da li osoblje pozdravlja i dobro
komunicira sa posjetiocima?
• kakve informacije su izložene –zbog krijumčarenja droge? Ako je to
slučaj, pitaj osoblje kakva je svrha toga i šta je obezbijeđeno u svrhu
pomoći posjetiocima koji su možda izloženi pritisku da unesu drogu?
• da li postoji siguran prostor za pretres djeteta ili da ga se položi na
siguran način dok se staratelj djeteta pretrese ili služba obezbjeđenja
mora držati dijete?
• detaljni pretres – ako se odvija, saznaj ko je uključen, razloge za takav
pretres i pitaj šta je pronađeno
• pas za droge – kad su prisutne indikacije, da li postoji bilo kakva
alternativa za posjetu zatvorenog tipa ili posjetioc mora otiči? Ako ne,
zašto?

Sobe za posjete
• lakoća pristupa i ugodno uređene sobe za posjetu kao, npr.čistoća,
namještaj pogodan za djecu, osvježavajući napici, izložene informacije.
Da li je bučno u prostoriji? Da li su stolovi postavljeni na način da
omogućavaju određeni nivo privatnosti?
• da li postoje automati za prodaju pića i da li su smješteni tako da bi se
izbjegla opasnost od posipanja drugih posjetioca/djece u neposrednoj
blizini?
• da li postoje kašnjenja s posjetama i ako da, zašto? Da li određene
posjete traju samo 30 minuta – to kažnjava posjetioce
• na koji način ranjive kategorije osuđenih lica ulaze u/izlaze iz sobe?
• na koji način osuđena lica saznaju da imaju posjetu i gdje čekaju?
• otiđi do čekaonice i pogledaj šta se tamo dešava/kakva je
bezbjednost/nadzor
• da li postoji prostor za igru pod nadzorom? Kakve je veličine,
bezbjednost, kvaliteta igračaka i osoblja? Da li je osoblje uvijek u ovom
prostoru i dostupno? Da li je osoblje obučeno za ovu ulogu?
• da li postoje večernje posjete i kada se mogu koristiti?
• da li samo djeca/unuci mogu doći u posjetu osuđenim licima?
• da li ranjive kategorije osuđenih lica imaju jednako pravo pristupa
posjetama? Na koji način stižu do prostora za posjete i nazad? Gdje se
nalaze dok čekaju?

Posjete zatvorenog tipa


• često traju 30 minuta i moguće da nisu dostupne za vikend/u večernje
sate
• postoje li bilo kakve posebne odredbe za djecu ako postoje indikacije
do kojih se došlo uz pomoć psa (krijumčarenje droge) i da li su djeca
također suočena sa posjetama zatvorenog tipa i iz tog razloga
nespremna na to da neće imati fizički kontakt sa majkom ili ocem?
• uslovi za posjete zatvorenog tipa, kao što su čistoća, privatnost, nešto
što će zaokupiti djecu? Da li posjetioci/osuđena lica u posjetama
zatvorenog tipa imaju pristup osvježavajućim napicima?

346
• provjeri slušne uslove kabina za posjete zatvorenog tipa uz pomoć
kolege ili službenika
• da li i osuđena lica i posjetioci imaju pristup toaletu tokom zatvorenih
posjeta? Ako ne, zašto?

Također…
• zapamti da informacije koje se daju osuđenim licima možda moraju biti
predstavljene na drugim jezicima osim hrvatskog/srpskog/bosanskog
jezika i također putem drugih medija osim onih u pisanoj formi
• vodi zabilješke o imenima osoblja i osuđenih lica s kojima si
razgovarao i datumima da ih imaš u slučaju potrebe

2. Zdravstvena zaštita (navedeno je samo dio pitanja, koja se tiču


zdravstvene službe)

Prvi dan inspekcije


• pregledaj svu dokumentaciju
• razgovaraj sa šefom zdravstvene službe u cilju identificiranja
zajedničkih aranžmana za planiranje inspekcije, otkrij kakva je priroda
odnosa zavoda sa lokalnim zdravstvenim centrom.
• organizaciona šema zdravstvene službe; ko upravlja i da li je
zdravstveno osoblje prisutno na timskim sastancima rukovodstva?
• svo zdravstveno osoblje (uključujući doktore, apotekare, ukoliko ih ima,
i administrativno osoblje) i njihove kvalifikacije, planovi za obuku
medicinskih sestara, kontinuirani profesionalni razvoj, i zapisnici sa
zadnja 3 sastanka zdravstvenog osoblja
• broj i vrsta osoblja na ugovoru (uključujući osoblje vezano za mentalno
zdravlje)
• najnoviji plan zatvora za poboljšanje zdravstvene zaštite u zatvoru i
akcijski plan
• zapisnici sa dva prethodna sastanka rukovodstva zatvora gdje se
razgovaralo o zdravstvenoj službi u zatvoru
• režim u bolničkom odjeljenju odn. sobi (ukoliko je primjenjivo)
• vremenski raspored rada doktora
• cijeli set politika o zdravstvenoj službi, uključujući lijekove u
posjedu/odn. Koje lijekove može imati kod sebe i tako dalje

Tokom inspekcije
• pitanje zdravlja može biti pitanje koje brine mnoga osuđena lica i kao
takve ove grupe mogu pružiti dobru početnu tačku za ostatak sedmice.
• važno je susresti se sa rukovodiocem zdravstvene službe što je prije
moguće. Upoznaj ga sa prirodom i opsegom inspekcije. Utvrdi kakvi su
njihovi pogledi na ta pitanja i šta su po njihovom mišljenju snage i
slabosti službe.
• sastani se sa drugim ključnim osobljem tokom sedmice, uključujući
doktora opće medicine, zubare, apotekare i medicinske sestre i drugo
med. osoblje. Prikupi dokaze o sudjelovanju sa ostalim službama.
Također je korisno razgovarati sa inspektorima za stomatologiju,
lijekove i upotrebu supstanci itd.

347
• razgovaraj sa osuđenim licima u toku sedmice. Čekaonica odjela za
zdravstvo (odnosno mjesto gdje čekaju) je često dobro mjesto da se
razgovara sa osuđenim licima koja čekaju na tretman.
• kvalitet uslova se provjerava u skladu sa standardima koji se usklađuju
sa standardima u zajednici.

Uslovi rada zdravstvene službe


• treba napraviti procjenu uslova rada zdravstvene službe i prostorija
(veličina i broj prostorija, da li ima kapacitete za smještaj bolesnika i
ako da, broj dostupnih kreveta. Izgled svake sobe, njene funkcije i
generalna čistoća također trebaju biti ispitani)
• sljedeća područja također trebaju biti ispitana: oprema za hitne
slučajeve – koliko često se provjerava i od strane koga? Da li se vodi
evidencija?
• apoteka, stomatološka ordinacija – čistoća i oprema – da li odgovara
svojoj svrsi?

Pregledaj evidencije
• zdravstveni kartoni osuđenih lica trebaju biti smješteni u zaključanom
ormaru i pristup njima treba biti ograničen samo na odgovarajuće
zdravstveno osoblje.
• kada je osuđeno lice otpušteno, gdje se njegov stari zdravstveni karton
pohranjuje i ako se osuđeno lice vrati u zatvor, da li je ta evidencija
lako dostupna? Dobra praksa je da se spoje stari i novi zdravstveni
karton ukoliko je ranije bivalo osuđivano na kaznu zatvora. Važno je
identificirati da li zatvor ima politiku po ovom pitanju.
• odjel za zdravstvenu službu treba imati mnoga pravila koja se tiču
nivoa zdravstvene njege i nadzora koji se pružaju osuđenim licima.
Važno je da svaki zatvor ima pažljivu politiku razmjene informacija sa
drugim pružaocima zdravstvenih usluga u zajednici i nezdravstvenim
zatvorskim osobljem.

Primarna njega
• osuđeno lice mora pregledati zdravstveni radnik prilikom prijema u
zatvor. Posmatraj interakciju između zdravstvenog osoblja i osuđenih
lica te utvrdi kvalitetu inicijalnog pregleda. Da li ovaj inicijalni pregled
uključuje mentalne procjene/procjene rizika i da li postoje odredbe
vezane za detoksifikaciju. Posmatraj i ispitaj stepen do kojeg osoblje
zna i primjenjuje lokalnu politiku koju si pročitao.
• jednom kada su osuđena lica primljena u zatvor, na koji način mogu
pristupiti zdravstvenim uslugama? Većina zatvora djeluje po sistemu
prijavljivanja, koji treba biti povjerljiv i efikasan. Saznaj kakve su liste
čekanja za pregled i odluči da li je dovoljno vremena na raspolaganju
da bi se ispunile potrebe populacije. Na koji način se daje prioritet
osuđenim licima prilikom zakazivanja termina? Da li se koristi sistem
trijaže i ako da, da li se koriste trijažni algoritmi? Da li se dozvoljava
osuđenim licima da posjećuju centar za zdravstvenu njegu sami ili
moraju biti pod pratnjom?

348
• da li postoji inicijalni pregled i sekundarni pregled u kasnijem periodu?
Ova dva pregleda se ne bi trebala izvoditi tokom istog razgovora
• da bi mogli upućivati osuđena lica u sekundarne službe za njegu,
zatvori moraju imati veze sa lokalnim bolnicama. Identificiraj na koji
način se vrši upućivanje i kako izgledaju liste za čekanje za takve
usluge.
• važno je identificirati da li je osoblje koje se bavi njegom iskorišteno na
najbolji i ispravan način. Na primjer, da li medicinske sestre obavljaju
dosta dužnosti nevezanih za prirodu posla kao što je neklinička
administracija ili pratnja?
• način na koji se njega pruža je od suštinske važnosti u praksi gdje je
usluga dobra. Posmatraj na koji način medicinsko osoblje komunicira
sa osuđenim licima i kako se prema njima ophodi. Da li su
profesionalni, paze na povjerljivost i pitanja privatnosti osuđenih lica?
• kada je u pitanju apoteka, identificiraj na koji način se njome upravlja,
koje je vrijeme za rad sa pacijentima i da li postoje zaposleni
farmaceuti ili su vezani za vanjsku apoteku. Provjeri politiku zatvora po
pitanju lijekova koje može osuđeno lice držati u ćeliji. Koji mehanizmi
su za osuđena lica koja se loše osjećaju. Da li su dostupni bilo kakvi
lijekovi za koje nije potreban recept i da li je pristup uslugama van
radnog vremena odgovarajući? Korisno je posmatrati podjelu lijekova.
Poveži se sa farmaceutskim inspektorom.
• posjeti jedinicu za izolaciju, odnosno disciplinske mjere da bi
identificirao kako osuđena lica koja su tamo smještena primaju svoje
lijekove i kakav pristup imaju ka medicinskom osoblju. Razgovaraj sa
osuđenim licima, osobljem i profesionalnim zdravstvenim radnicima o
nivou njege koja se pruža ovim osuđenim licima
• razgovaraj sa što je više moguće osoblja da bi dobio njihovo mišljenje o
kvaliteti pružene njege. Kakav je pristup uslugama i njihovo pružanje i
da li ispunjava potrebe populacije?

Mentalno zdravlje
• odredbe vezane za mentalno zdravlje su ključno pitanju u mnogim
zatvorima. Važno je identificirati da li su usluge koje su ponuđene
osuđenim licima sveobuhvatne i prikladne.
• razgovaraj sa nadležnom osobom za mentalno zdravlje koja je
dostupna. Utvrdi za koga pružaju usluge (za sve osuđena lica ili samo
za ona sa teškim i trajnim mentalnim oboljenjima). Na koji način se vrši
upućivanje na tretman?
• na koji način se u zatvoru upravlja osuđenim licima sa potrebama
vezanim za mentalno zdravlje? Da li je obezbijeđena primarna
zdravstvena služba za mentalna oboljenja?
• kakva dnevna njega, ukoliko je ima, je dostupna i za koga je
namijenjena? Na koji način joj se može pristupiti i da li je pacijenti
smatraju korisnom?
• na koji način se vrše psihijatrijske procjene i da li uz to postoje
popratne poteškoće?

349
• da li ima osuđenih lica koja očekuju premještaj i da li postoje neka
pitanja vezana za premještaj ovih pacijenata? Koliko dugo osuđena lica
čekaju na slobodne krevete?
• provjeri da li postoje dokazi multidisciplinarnih sastanaka, planiranja
njege, kontinuirane podrške za osuđena lica i veza sa lokalnim
službama
• da li postoje specifične službe za otkrivanje zlostavljanja i na koji način
osuđena lica mogu pristupiti ovim službama?

Upotreba supstanci
Dok značaj ovog pitanja može varirati u ovisnosti od vrste zatvora i populacije,
sljedeća područja će biti pokrivena inspekcijom o upotrebi supstanci:

Strategija vezana za upotrebu supstanci


• provjeri da li je uključeno i rukovodstvo i viši službenici
• da li postoji obuhvatni dokument s politikama i ažuriranim planovima
djelovanja i monitoring aranžmanima
• uključivanje službe koja se bavi ovisnicima od alkohola
• dokaz redovnih sastanaka i multidisciplinarnih članstava, uključujući
pružaoce usluga
• zajednički radni protokoli i integracija vanjskih pružaoca usluga
• dokaz veza sa osobljem lokalnih centara, koje se bave ovisnicima od
droge
• redovni program obuke za osoblje koje je uključeno u tretman korisnika
supstanci

Programi rehabilitacije
• koji su na raspolaganju i upravljanje, te struktura osoblja koje izvodi
programe
• obuka/podrška osoblju i aranžmani nadzora
• vrsta programa i njegova adekvatnost za populaciju
• lokacija i objekti gdje se izvode programi
• procedura upućivanja, kriteriji za odabir/isključivanje
• detalji programskog sadržaja
• kvantitet obavljenog posla i ispunjeni ciljevi
• rezultati za osuđena lica
• planiranje brige i zajednički rad
• sistem kontinuirane podrške ovisnicima
• dalja upućivanja na liječenje
• dokaz ispunjavanja potreba različitih grupa

Dobrovoljno testiranje na droge


• dokaz da je program za ovisnike otvoren za sve, koji se žele uključiti
• kvaliteta odjela bez droga (lokacija, režim, službe za podršku)
• jasno uspostavljeni kriteriji isključenja
• jasni ugovori za testiranje na droge
• pozitivan rezultat na testu ne povlači sa sobom disciplinsku proceduru
• aranžmani za testiranje (objekti, osoblje, procedure)

350
• učestalost testiranja se prati i rezultati testiranja se evidentiraju
• odabir osoblja i obuka
• procedura upućivanja/uključivanje vanjskih saradnika
• godišnja analiza potreba se obavlja da bi se osiguralo da se promjene
u potrebama odeljenja mogu ispuniti

Smanjenje mogućnosti nabavke droge u zatvoru i sigurnosne mjere


• dogovorena strategija pretresa je dostupna
• učinkovite sigurnosne mjere da bi se ograničila nabavka droga (npr.
upotreba i pristup pasivnim/aktivnim psima za droge, korištenje
zatvorenog sistema posjeta, sigurnost perimetra)
• učinkovito uspoređivanje, procjena i prenošenje obavještajnih
informacija o pitanjima vezanim za droge
• učinkovita povezanost sa lokalnom policijom
• zastupanjenost osoblja za bezbjednost u odboru za strategiju o
drogama i obratno
• proaktivna veza i učinkoviti komunikacijski kanali između osoblja za
bezbjednost, koordinatora za sprečavanje maltretiranja i timova za
droge

351
352
Zajednički program
Evropske unije i Vijeća Evrope
“Efikasno upravljanje zatvorima u Bosni i Hercegovini”</