Академический Документы
Профессиональный Документы
Культура Документы
-Oscar Wilde smatra da su Grci raspravljali o umjetnosti jednako kao i mi danas; Kultermann ga
pobija argumentom da se razgovor o umjetnosti i povijesti umjetnosti kod Grka javio jako kasno.
-u Grčkoj je umjetnost do 5.st. a i kasnije smatran zanatlijom (Platonova podjela). Umjetnika se
zbog bavljenja manualnim radom smatralo nesposobnim za duhovno stvaranje.
Rana iznimka: Demokratovi fragmenti – stavio je umjetnost u povijesni kontekst, a djela je složio
po razvoju od jednostavnih početaka do najboljih radova (5./4.st.)
ANTIKA
Platon
Ksenokrat iz Atene
Vitruvije
Plinije stariji
Pauzanija
-kod Grla prevladava filozofski spekulativan odnos, a kod Rimljana spisi praktičnog karaktera,
vodiči i kriička grana umjetnosti (povezana s književnošću) te je njihov pristup umjetnosti
praktičniji.
-kod Grka su umjetnici tretirani kao zanatlije ( a filozofija prezire manualni rad. O djelima se piše s
divljenjem ali o radu i umjetniku ne) Plutarh «Premda se radujemo umjetničkih djelima i cijenimo
ih, umjetnikov rad preziremo». = tzv. antički paradoks
-Sokrat u početku radi kao kipar ali napušta zanat; prvi piše o umjetnosti ali ti spisi nisu sačuvani
ali ih poznajemo preko učenika Ksenofonta koji je zapisao razgovore s Sokratom: stav da je
umjetničko stvaralaštvo zanatstvo, te da filozof ima pravo prosuđivanja djela jer je njegov rad bliži
spoznaji nego umjetnički.
-prema helenizmu stav prema umjetnicima se mijenja – uživaju ugled
-2 skupine pisaca o umjetnosti:
1.) skupina pisaca važnih za kritičko, tehničko i povijesno razmišljanje
2
KSENOFONT
-Sokratov učenik. Bavljenje estetskim problemima
-pojam mimezisa – oponašanje ljepota u prirodi, njihov odraz; ako djelo uspije izraziti te ljepote i
ono je lijepo
-umjetnost kao oponašanje osjetilnih i duhovnih objekata plemenitih i duhovnih osobina.
Sposobnost slikara da prikaže unutarnje stanje, duhovnu ljepotu.
-Sokratovo poimanje umjetnosti; funkciju umjetnosti promatra kao i funkciju drugih stvari; funkcija
slike je da uljepšava interijere a kipa da uljepšava hramove.
PLATON
(427.-347. pr.K.)
-ne postoji cjelovita teorija umjetnosti
-negativna formulacija umjetnosti; čak je smatra štetnom i suvišnom, a umjetnika naziva
opsjenarom i oponašateljem.
-nauk o idejama ( u Državi i Fedonu) = temelj europskog idealizma
-više cijenio umjetnost klasičnog 5.st. nego umjetnost svog doba
-3 pravila za onoga tko prosuđuje djelo: jasan sadržaj djela i ono što djelo prikazuje, istražiti koliko
je prikaz ispravan (mimezis)te u kojoj je mjeri postignuta ljepota.
-ovozemaljska ljepota izvire iz nadnaravne ljepote ideja (utemeljio metafizički pojam ljepote).
Karakteristike ideja je da su trajne i nepromjenjive. Trajnost i svijetlo kao vrijednosti. (srednji vijek
preuzima Platona preko Plotina)
3
-Ljepota je u omeđenosti i simetriji; difuzno se ne može opažati pa nema karakter ljepote. Simetrija
proizlazi iz ljepote i sklada svijeta ideja. Simetrija, omeđenost, sklad i harmonija svijeta ideja
odražava se i u našem svijetu.
-mimezis kao temeljni postupak, ali negativno konotira kod Platona
-svrha svega je postizanje dobrote i vrline
-umjetnik kao oponašatelj, opsjenar; imitator imitacije
-u misaonom svijetu primjerena je jedino umna spoznaja – ona je upravljena bitku
-4 stupnja stvarnosti: ideja, predodžba, pojava, sjena
-prava metoda spoznaje je dijaketika
-hijerarhija svijeta ideja – dosta visoko je ideja lijepog; nju poistovjećuje s idejom dobra i istine
-4 glavne vrline: hrabrost, razboritost, mudrost, pravednost
-tek Aristotel predstavlja pozitivnu promjenu u odnosu na ugled umjetnika, iako i dalje ostaje
običan zanatlija. Aristotel smatra da ideje nisu samo metafizičke naravi nego da se kroz materiju
spuštaju na zemlju.
ARISTOTEL 384.-323.
-rođen 384. u Stagiri, sa 17 godina ulazi u Platonovu Akademiju i ostaje tamo 20 godina sve do
Platonove smrti. Na dvoru Filipa Makedonskog odgajao je njegova sina Aleksandra; Aristotel je
podržavao makednosku panhelensku politiku. 335. je u gimnaziji Likeion u Ateni osnovao vlastitu
školu koja je dobila ime Peripatos (šetalište).
Poslije Aleksandrove smrti 323.podignuta je optužba protiv Aristotela pa je napustio Atenu.
-3 faze u razvoju njegova mišljenja:
1.) platonizirajući period u Akademiji
2.) postupno oslobađanje od platonizma
3.) vlastiti filozofski sistem za drugog boravka u Ateni
-Aristotel kao sistematičar: uvijek prvo daje povijesni pregled i kritiku različitih gledišta a svoje
mišljenje izlaže na kraju.
-pozitivan stav o mimezisu
-sinteza materije i forme. Umjetnička djela razlikuju se od prirodnih po tome što forma prije no što
se materijalizira prebiva u umjetnikovu duhu
-umjetnost kao stvaralački proces; umjetnik nije opsjenar nego kreator
4
-Osim Ksenokratova djela u antici postoje i naznake povijesti umjetnika. Te povijesti pisane su bez
vrijednosnih kriterija, to su uglavnom životopisi koji nisu sasvim vjerodostojni. Prvi autor zbirke
životopisa – Duris sa Sama (4-3-st.), a nakon njega Flavije Filostrat stariji s otoka Lemna (2-
3st.). Postojali su i vodiči o najslavnijim grčkim gradovima; pr. helenski kipar Pazitel 1.st. napisao
knjigu o najslavnijim djelima grčke umjetnosti; Pauzanija 2.st. «Vodič kroz Heladu»
CICERON 1.st.pr.K.
-jedna od najčitanijih autora u srednjem vijeku
«De oratore» (Govornik) – pri razmatranju porijekla umjetnosti bliži je Platonovim idejama.
Smatra kako u duhu umjetnika prebiva forma i predodžba/ praslika same ljepote i od nje umjetnik
polazi i na nju se vraća. Ljepota je unutarnja. (prvenstveno se radi o pjesnicima i govornicima) –
predodžba idealne ljepote (od Platona) koja se nalazi u umjetnikovom duhu (od Aristotela)
-najstariji postojeći rukopis tzv. Codex Harleianus potječe iz 8.st. (danas u British Museumu), a
prvo tiskano izdanje objavljuje se 1486. u Rimu.
-prema kasnijim navodima bio je i nadzornik vodovoda grada Rima
-glava od brade do kose 1/10, do tjemena 1/8. središte tijela je pupak.
-1. knjiga – uvod u cijelo djelo (školovanje arhitekta, odnos teorije i prakse, podjela arhitekture,
teorija arhitekture – «ono od čega se sastoji arhitektura» jesu: ordinatio (red), dispositio (raspored),
eurythmia (ugodan i lijep izgled), symmetria (sklad zgrade), decor (prikladnost), distributio
(razdioba). Arhitektura ima tri dijela: graditeljstvo (privatno i javno – obrambeno, religijsko, za
udobnost), izradu satova i izradu strojeva.
2.knjiga –građevni materijali
3. knjiga – tipovi i vrste hramova
4. knjiga – nastanak dorskog, jonskog i korintskog hrama
5. knjiga – o javnim zgradama i prostorima (forum, bazilika, teatar, terme)
6.knjiga. – privatna stambena arhitektura (glavni prostori rimske kuće), grčka kuća
7. knjiga – završni radovi, obrada zida, izrada i boje fresaka (kritika suvremenog mu slikarstva – tj.
treće faze pompejanskog stila = «pokvareni ukus»)
8.9.10. knjiga – vodovodi, satovi, strojevi
PAUZANIJA 2.st.
.grčki putopisac, vjerojatno iz Lidije u Maloj Aziji,
-«Vodič po Heladi» u 10 knjiga – potanko opisuje grčke gradove i vjerska svetišta, važan za opise
umjetničkih djela koja su nestala, npr. Fidijine skulpture Atene u Partenonu.
6
PASITEL 1.st.
-knjiga o najznačajnijim djelima grčke umjetnosti
KALOS KARATIA
-povezivanje dobrote s ljepotom; ono što je dobro ne može biti ružno, ali mnogo je lijepih stvari
koje su ružne naravi.
Postavke realizirane u umjetnosti i čovjeku
-pojam ekfraze= deskripcija, opisivanje umjetničkog djela. Ujedno i retorička figura koja služi za
isticanje nekih elemenata djela. Oblik opisivanja koji zamire u srednjem vijeku ali se pojavljuje
nanovo u renesansi. Uključuje i stilsko kritičke konotacije (zašto, kako)
-ut pictura poesis (kod Horacija) – izjednačavanje slikarstva i opisa u književnom djelu (verbalno
= vizualno)
-svi aspekti pristupa umjetničkom djelu javljaju se u antici. Aspekt umjetnosti kao vještine koja nije
samo manualna nego i umna bitan je u kasnijim razdobljima.
7
NEOPLATONIZAM: PLOTIN
-rođen u Egiptu. Namjeravao je ostvariti ideju Platonove Države i podići grad Platonopolis u
Kampaniji.
8
-nastoji saznati kako bi se putem intuicije došlo do Najvišeg – to bi bio oblik doživljavanja a ne
racionalnog spoznavanja
-filozofski misticizam
-shvaća kozmos kao jedinstveno živo biće koje je prožeto svjetskom dušom. Jedno je uzrok i izvor
svega, preobilje.
-stupnjevi bitka: um, ideje, duša, materija
-ljepota = odnos materije i forme
-filozofija života – glavno pitanje svodi se na to «što je blaženstvo» - blaženstvo se sastoji u
sjedinjenju s Jednim
-Eneade ( 9 predavanja) – sažetak većine antičkih razmišljanja: zasadi antičke filozofije
posredovani u srednjem vijeku. Platon se recipirao kroz Plotina a Aristotel nepoznat. Zahvaljujući
Plotinu događa se «Platonova renesansa» u Rimu.
Rehabilitacija umjetnosti: za Platona je umjetnost opsjena a za Plotina nositeljica ljepote (a ljepota
po sebi sudjeluje u božanskom biću).
Prema Plotinu materija je troma, pruža otpor formi (za razliku od Aristotela koji smatra kako
materija žudi za formom). Troma je jer je najdalje od osnovnog počela pa se umjetnik mora truditi
pri njenom oblikovanju. Umjetnik sudjeluje u oblikovanju i ideji.
-Postavke o ideji koje prebivaju u duhu umjetnika – to preuzima i srednji vijek (in mente artificis= u
umjetnikovu duhu) ali to dolazi posredstvom Boga.
-u teološkoj estetici ljepota se postiže putem dva atributa: svijetlo (korijen u neoplatonizmu) i
proporcije (Polikletov kanon). Svijetlo i sklad su atributi Boga.
2 pravca:
1.) neoplatonizam; Augustin, Izidor Seviljski …sve do pojave skolastike u 12.st.
2.) aristotelizam – od 12/13 stoljeća do pojave sveučilišta; Toma Akvinski, Bonaventura
11
RENESANSA
BIOGRAFIJE UMJETNIKA
-uzori za žanr: u antici – Plutarh 1.st.pr.K. «Vite parallele» - na zapadu poznat od 15.st. Daje 23
usporedna životopisa poznatih rimskih i grčkih ličnosti; povjesničari, političari, govornici… nema
umjetnika ali se spominju u dvije biografije.
-srednji vijek ne poznaje životopise umjetnika. Zanimljivi samo ako su sveci, pr. sv. Elidije –zlatar i
sv. Luka (zaštitnik slikara) zanimljivi biografima. Biografije svetaca značajne su od 13.stoljeća:
13
Jacob de Voragine «Legenda aurea» (Zlatna legenda) – zbirka životopisa svetaca (vrsta priručnika
za umjentika)
Novi razvoj pratimo u djelima književnika, pr. Dante spominje Cimabuea i Giotta ( u 11. pjevanju
Čistilišta), a Giottom se bavi Boccaccio (kako je slikao iznimno vjerno, stvari koje je naslikao su
proizvod same prirode i sl.)
Petrarca je dio soneta posvetio prijatelju Simone Martiniju
Filippo Villani 1351/1352 radi opis Firence u koji uključuje malu zbirku životopisa umjetnika
-sredina 15.st. – novo poimanje umjetnosti
-rana renesansa – zaokret u društvenom položaju umjetnika
-okretanje antici – nužno uvođenje historijske komponente u umjetnost
-učeni umjetnik stječe ugled, a i sam postaje dio znanstvenog promatranja, pr. Alberti i Ghiberti
-1464. De Statua- latinski, najmanje recipiran. Pokazati kako se mjeri ljudsko tijelo te kako to
prenijeti u skulpturu. Patentirao mjerač putem kojeg se može izmjeriti veličina i odnos dijelova u
različitim pokretima. (komplicirano pomagalo, nije imalo odjeka). Prvi u novom vijeku daje
praktične primjere.
GHIBERTI
-stvara kriterije povijesnog promatranja umjetnosti koji polaze od Plinija i Vitruvija
-tri knjige «I Commentarii»: 1.) antički autori, 2.) osvrt na umjetnike 14.st., 3.) nauk o
proporcijama i druge teorijske teme
-Prvi umjetnik koji je napisao vlastiti životopis
LEONARDO DA VINCI
(1452-1519)
-daje slikarstvu prednost pred ostalim umjetnostima
-umjetnost je za nje ga oblik spoznaje, filozofije
-prirodu proučava prirodoznanstvenim metodama
-značenje antike za njega nije toliko veliko – najviša vrijednost je originalnost
-novi početak (nakon perioda nazadovanja) je Giotto zbog izravnog proučavanja prirode. Nakon
Giotta opet dolazi pad – jer se umjetnici opet počinju držati starih majstora, umjesto da se
neposredno drže prirode.
-s crtežima Francesco dio Giorgio, Guliano da Sangallo i Cronaca, Leonardovi su studije među
prvim primjerima arhitektonskog crteža u renesansi. U njegovim se crtežima prvi put pojavljuju
forme ortografije i perspektivnih projekcija koje ilustriraju različite načine perspektivnog
prikazivanja unutrašnjeg i vanjskog prostora.
«Rasprava o arhitekturi» - prvi dio posvećen je teoriji arhitektonskih tipova i formi sakralnih i
svjetovnih građevina te proporcijama i ornamentu. Drugi dio rasprave planiran je kao teorija
arhitektonske konstrukcije. Njegov tekst predstavlja važnu vezu između rano renesansnih
16
arhitektonskih teorija (Alberti, Filarete, Francesco dio Giorgio) i visoko renesansnih arhitektonskih
rasprava ( Sebastiano Serlio). Razlikuje je od rasprava njegovih prethodnika jer je prvenstveno
planirana kao klasificirana kolekcija arhitektonskih crteža malo objašnjenih tekstom (crtež kao
pouzdanija metoda komunikacije nego riječ).
RAFAEL
(1483-1520)
-više od Leonarda se bavi umjetnošću prošlosti
-po nalogu pape Lea X. napravio cjelokupan plan restauracije staroga Rima
-ustanovio pojam snimke (plan / presjek / elevacija)
ALBRECHT DURER
(1471-1528)
-kritički se suočava s talijanskim uzorima
-dnevnik s puta u Nizozemsku u kojem izvještava o umjetnosti svoga doba
-cijeni braću van Eyck, Rogiera van der Weydena, Huga van der Goesa
-prvi upotrijebio termin slikarstva krajolika pišući o Patinieru
-pod Durerovim utjecajem pišu Christoph Scheurl, Johann Neudorfer, Johannes Butzbach
CESARE RIPA
-talijanski ikonograf, rođen u Perugi. Piše «Iconologia» s opisima alegorijskih vrlina i poroka,
umjetnosti… 1593. standardan priručnik za umjetnike.
PIETRO ARETINO
(1492-1556)
17
PRETEČE VASARIJA
Filippo villani, Cristoforo Londino, Antonio Marnetti (životopis Filippa Brunelleschija koji
sadrži osvrt na razvojnu povijest arhitekture)
Antonio Billi «Libro» 1530. obrađuje umjetnike iz Firence počevši od Cimabuea
Venecijanac Marcantonio Michiel, je kao i Vasari planirao opsežnu povijest slikarstva ali je
odustao kad se pojavilo Vasarijevo djelo
1548. Paolo Pini piše dijalog o slikarstvu
Zbirku životopisa sastavio je i Paolo Giovio; moguće da je neposredno potaknuo Vasarija da napiše
«Vite»
-3 cilja knjige: 1.) promocija Toskane kao centra umjetnosti (uz Grčku i Rim)
2.) status umjetnika u društvu različit je od statusa obrtnika
3.) smještanje vlastitog rada u kontekst onoga što vidi kao najveću umjetnost
vremena
-obraćao se umjetnicima i mecenama.
-osnovna jedinica njegove povijesti je biografija
-umjetnika povezuje s vremenom, pokrajinom i drugim uvjetovanostima
-biološki model povijesnog razvoja umjetnosti; kao i čovjek umjetnička djela se rađaju, rastu, stare i
umiru
-vrhunac u klasici; revival u renesansi
-ne bavi se utjecajem politike i socioloških previranja (invazija barbara, ikonoklazam, pad zapadnog
rimskog carstva)
-svaki život umjetnika prati detaljna studija radova
-razlikuje dobro, bolje i najbolje – pitanje kvalitete; kriterij je vjernost prirodi. Razlikuje apsolutne i
relativne standarde kvalitete.
-podjela umjetnosti renesanse na 3 sukcesivna stupnja:
1.) 14.st. Giotto – freske u kapeli Scrovegni, Padova 1305.; figure u profilu, teška draperija,
naglašena kontura, malo interakcije među likovima
2.) 15.st. Masaccio – kapela Brancacci u Santa Maria del Carmine Firenze 1424; veća
raznolikost u pozama i draperijama, otvorenije konture, figure prirodnije smještene u
pejzažu
3.) 16.st. Michelangelo – Sikstinska kapela 1508-1512; poze su serpentinate, veća
otvorenost kontura, figure integrirane u prostor u kojem se kreću
-predstavnici 3. ili zlatnog doba transcendiraju elementima prirode: Rafael – boje finije od onih u
prirodi, Michelangelo- genije koje je nadvladao prirodu
-kritika njihovih preteča u 15.st. – Verrocchio i Pollaiuolo – postigli stupanj prefekcije u kojem su
vjerno i istinito reproducirali prirodu ali zadržali su stil koji je onkraj sebe (postignut ekstenzivnom
studijom). Da bi se uzdignuo nad tu razinu umjetnik mora tražiti savršenu verziju forme. Forme i
19
oblici moraju se izdići iznad naturalizma ako žele rezultirati najboljom umjetnošću (16.st.) –
koncept idealne forme.
-termini koje koristi pri opisu slikarstva mogu se aplicirati na arhitekturu. Arhitektura se može
ocjenjivati po sposobnosti korištenja arhitektonskog djela kao modela
-koristi termin stila – u standardnom značenju – sličnosti izvedbe koje povezuju umjetnike u grupe.
Selektira umjetnike prema školama različitih stilova a ne kronološki
-umjetnik mora kopirati najsavršenije primjere da bi stvorio dobar stil. Bizant i gotika nisu vrijedni
naziva stila
-Vasari razjasnio mnoge pristupe koji karakteirizraju povijest umjetnosti sve do 20.st.:
1.) koncentracija na biografiju
2.) mecenatstvo
3.) korištenje dokumenata
4.) važnost individualnog genija
5.) centralnost umjetničkog djela i tehnike
6.) procjena kvalitete
7.) definicija stila
8.) identificiranje uzora
9.) kriterij naturalističke reprezentacije
10.) biološki ciklički model razvoja
11.) evolutivnost
-njegove sudove prihvaćaju sljedeće generacije
«stvara trio» majstori 14,15,16 st. su Giotto, Masaccio i Michelangelo, a slavna trojka su Leonardo,
Rafael i Michelangelo (kao visoka renesansa)
-analiza ljepote – ne može se primijeniti Vasarijev model ljepote na sjevernjačke slikare. Durer i
van Eyck rade iz svakodnevnog života a ne ideja idealne ljepote (intenzivan izraz, nemaju
prethodnika da se ugledaju)
HOUBRAKEN
-prenosi Vasariejv obrazac na sjever 18.st.
-svoje djelo smatra nastavkom van Manderova rada; isto puno anegdota
-stvara temelje za novu prosudbu Rembrandta – pozitivne (za razliku od Sandratove)
-Krajem 16.st. javljaju se Lomazzo i Zuccaro koji nasljeđuju duh vjerske obnove. Nadovezuju se na
duhovnost neoplatonizma (Lomazzo) i aristotelizma (Zuccaro) pri definiranju porijekla umjetnosti.
neoplatonistički pristup izražava opreku između materije i duha, a aristotelijanci su više skloni
pomirbi ta dva aspekta(priroda i umjetničko stvaralaštvo = aspekt materije i duha).
Pojavljuje se pitanje ideje kao nečeg metafizičkog karaktera i nečeg što čini jezgru umjetničkog
potencijala i stvaralaštva.
-Lomazzo zaokružuje dugačku traktatističku tradiciju i sistematizira sve što se tada o umjetnosti
pisalo. Obrađuje sve žanrove i slikarske tehnike te međusobne utjecaje umjetnika.
-smatra kako grafika umrtvljuje inventivnost; jer svi preuzimaju s grafičkih predložaka ( to citiranje
s predložaka postaje sasvim uvriježeno u baroknom razdoblju)
-navodi kako je kriterij za prepoznavanje umjetničke vještine figura serpentinata (kao dokaz
umjetničke izvrsnosti) – zapravo način dematerijalizacije ljudskog tijela (neovisno o fizičkim
zakonima pokreta)
-njegov traktat o slikarstvu smatra se prvim doprinosom akademskom pristupu – jasno definirana
pravila o sadržajima, temama, vještinama koja umjetnik treba pratiti.
-piše na deskriptivan i preskriptivan način – zato je preteča akademskom pristupu obrazovanja
umjetnika (od sredine 17.st. takav pristup postaje pravilom. Akademije su forumi na kojima se
raspravlja o umjetnosti i ustanove na kojima se uči umjetnost).
-smatra kako treba popravljati nedostatke iz prirode = zalaganje za idealizaciju (inzistira na
prikazivanju najljepših likova).
-U «Idea del tempio della pittura» 1590. javlja se kao zagovornik neoplatonizma. Povezuje
planete i umjetnike kao međusobno srodne entitete; umjetnikov temperamet odgovara oznakama
koje se u astrologiji pripisuju određenom planetu npr. Michelangelo-Saturn, Rafael-Venera,
Leonardo-Sunce, Tizian-Mjesec, Mantegna-Merkur…
Ljepota je vezana uz Božje – kao duhovna milina= grazia, a odražava se u tri zrcala: anđelima,
ljudima, materiji (preuzima i dio Ficinova komentara, a poslije u Panofsky Idea). Podrijetlo
umjetnosti je metafizičko- kao i ideja. (Blunt Lomazzov antiracionalizam i misticiziam navodi kao
karakterisitčan za manirističku umjetnost)
-Lomazzo u svojim spisima spaja 2 suprotne stvari: racionalistički pristup umjetničkom stvaralaštvu
i metafizički pristup porijekla umjetnosti. (Tijekom 17. i 18. stoljeća sve više prevladava racionalni
aspekt; racionalistički idealizam u doba akademskog / klasicističkog umjetničkog stvaralaštva.
Kasnije, nakon Francuske revolucije zamjenjuje ga materijalizam; misticizam – racionalizam –
materijalizam)
FEDERICO ZUCCARO
1607. «Idea dei scultori, pittori ed architetti»
-Prvi predsjednik rimske Akademije
27
-ne smatra da se umjetnici moraju držati pravila; pa čak ni u geo.-mat. Sustavima prikazivanja i
proporcijama. Umjetnik sam stvara pravila (kontrapunkt akademskoj tradiciji)
-ali ne zalaže se za potpunu samovoljnost i anarhiju nego smatra da ne može sve biti propisano
(negacija preskribivnosti)
-inzisitranje na traženju uzora u prirodi
-umjetnik se ravna prema unutarnjoj koncepciji / zamisli (tu se podudara s Lomazzovim
neoplatonizmom). «disegno interno» (nadovezivanje na Paola Pina i Vasarija), a materijalizacija
unutarnjeg koncepta je «disegno esterno».
Forma spirituale= umjetnička zamisao i ideja se oblikuje u umjetnikovu umu.
Ljudska zamisao je odraz iskre božanskoga duha. Participacija umjetnikova duha u božanskoj ideji.
Spiritualno porijeklo umjetničkih ideja.
Disegno = segno di Dio = Božji znak u umjetnicima; umjetnik je aktivan i participira u božanskom
širenju ideje (aristotelijansko) ( a kod Lomazza umjetnik samo pasivno prima)
-Kod Lomazza i Zuccarija umjetnik je ovisan o tradiciji i o autoritetima te tradicije ( to isticanje
ideje zajedničko je svim konceptualnim usmjerenjima u umjetnosti)
Bellori
Nicolas Poussin
Freart de Chambray
Roger de Piles
Palomini
NICOLAS POUSSIN
(1594-1665)
-otvorio novi put prema poimanju tradicije
-za njegov rad presudan je utjecaj antike
-idealna ljepota može se dobiti samo povezivanjem i sabiranjem raštrkanih ljepota po prirodi.
-razmatra i oblikovne aspekte umjetničkog stvaralaštva; pretpostavlja da umjetnik mora svladati
tehničke vještine te da mora imati široku duhovnu naobrazbu.
-bio je veliki uzor za parišku akademiju otvorenu 1648.
-novo shvaćanje umjetnosti, izvedeno iz Poussinova djela, radi Giovanni Pietro Bellori – grčka
antika je vrhunac razvoja umjetnosti, on 1672 piše Poussinovu biografiju.
CHARLES LE BRUN
-Poussin je bio glavni uzor Charlesu le Brunu- glavni teoretičar Akademije koji nastoji uvesti u
Akademiju duh poussinovskog idealističkog klasicizma (vezanost uz idealiziranu antiku).
-predstavnik akademizma u Francuskoj
- Drži tzv. Konferencije (=predavanja na Akademiji) – ciklus posvećen problematici
prikazivanja osjećaja u umjetnosti (predavanja držana godine 1668, a 1698. objavljena u
«Traite des passions»); težnja kodifikaciji osjećaja i tako ih prenijeti umjetnicima (stvara se
sustav koji počiva na repeticiji osnovnog modela). Naglašava primat crteža, pravila i strogog
sustava ponavljanja ( to osporava Rogier de Piles i teži istaknuti one komponente vezane uz
Rubensovo, a ne Poussinovo stvaralaštvo)
FREART DE CHAMBRAY
-spis iz 1662; dao niz analiza slika pomoću kojih je pokušao sistematizirati umjetničku kritiku
-on i njegov brat dovode Poussina iz Rima u Francusku na dvije godine; taj događaj je prekretnica u
službenoj umjetničkoj situaciji u Francuskoj
-nastoji protumačiti odnose između umjetnosti i publike
-bitni pojmovi su mu invencija, proporcija boja, izražavanje osjećaja, sveukupna kompozicija
ROGER DE PILES
-postavio načela koja su davala smjer razvoju u 18.st.
-predstavnik oporbe akademizmu
29
-zahvaljujući njemu povijest umjetnosti našla je put iz ateljea prema široj publici
-u tekstu iz 1699. raspoređuje slikare i umjetnička djela prema školama
-osporio je Akademiji ekskluzivno pravo prosuđivanja umjetnosti
-zagovara novo poimanje boje; zalaže se za Rubensa. Njegovo mišljenje na kraju je prevagnulo te je
i sam primljen na Akademiju 1699.
-govori o umjetnosti kao conossier a ne umjetnik kao le Brun
-nadovezuje se na P. Aretina
-preko njega se ustoličuje instanca kritičara, povjesničara koji govore o umjetnosti «izvana»
-dva dijaloga u kojima se suprostavlja primatu crteža (1673, 1677): Dijalog o boji- crtež, boja i
svijetlo čine oblike
-Tiziana smatra dobrim uzorom
-postulat za istraživanjem prirode nasuprot postulata o oponašanju i nasljedovanju antike
-načelo slobode u umjetničkom stvaralaštvu naglašeno kod de Pilesa (na to se nadovezuju
teoretičari u doba romantizma –pogotovo Goethe u drugoj polovini 18.st.)
-piše zbirku životopisa umjetnika 1699. (uzor u Vasariju) – slikare i umjetnička djela raspoređuje
prema školama ( a ne kronološki niti stilski), npr. talijanska (venecijanska, lombardijska, rimska…).
Problemski odnos pri pisanju biografija; sinkronijski pristup (ta podjela uskoro postaje mjerodavna
– grupiranje umjetnika po školama. Tako se rade i rasporedi muzejskih zbirki)
- 1708. Vaga slikara – vrednovanje slikara renesanse i baroka; 4 kategorije prosudbe:kompozicija,
crtež, boja, izraz. Slikari se nižu po abecednom redu. Za svaku kategoriju određuje 20 bodova kao
najviši izraz vrijednosti, npr. Durer 8,10,10,8; Rembrandt 15,6,17,12, Michelangelo 8,17,4,8 . 20
bodova nije dobio nitko, a najviše su skupili Rubens i Rafael
PALOMINI
-grupira umjetnike prema sadržaju njihovih slika; slikari bitaka, krajolika, portreta : «Museo
pitorico» ; rađeno već u znaku prosvjetiteljstva
crtež treba sastojati od reda, raspored, mjere i ritma cjeline i dijelova. Arhitekt imitira Boga u
svojim postupcima – crta savršen tlocrt i prevodi da u materijalnu formu. Redove navodi jonski,
dorski i korintski ( tu nasljeđuje Albertija)
-ne smatra da je porijeklo ideje metafizičke naravi; ideja je stvarnost ali u svom pročišćenom
obliku. Panofsky smatra da je Bellorijeva formula ideja+ priroda zapravo preobrazba iz metafizike u
akademski / klasicistički ideal
-Bellori osuđuje naturaliste jer previše izravno oponašaju prirodu ( nema «idealnog pročišćenja»), a
kritizia i maniriste jer nemaju dovoljan kontakt s prirodom te oponašaju neke druge umjetnike i
njihova djela.
-u točnosti imitacije slijedi Vasarija: antička arhitektura za arhitekte, modeli iz prirode za slikare i
kipare
-slavi Bramantea, kritizira Borrominija
-opisuje pad umjetnosti nakon pada rimskog carstva; revival s Bramanteom i Rafaelom koji
imitiraju antiku
-ne koristi ideju kružnog rasta umjetnosti, zrelosti i dekadencije jer bi primjenom tog modela
umjetnike svog vremena smjestio u sferu pada. Stvara puno fleksibilniji model – umjetnici i pokreti
se približavaju i udaljavaju od savršenstva
-uključuje u svoju knjigu Poussina i Carraccije, a isključuje Berninija.
-smatra se klasicistom i osuđuje barok.
-1695. objavljuje tekst o Rafaelovim Stanzama i ističe kategorije izraza, invencije i grazie.
-govori s pozicija akademskog klasicizma a utječe i na većinu škola pisanja povijesti umjetnosti u
18.stoljeću.
Lord Shaftesbury
Sri Joshua Reynolds
Diderot
-početak 18.st. –traži se napuštanje prije utvrđenih stajališta i uspostavljanje novih vrijednosti
-nastoji se stvoriti uzajamnost između umjetnika i publike
32
LORD SHAFTESBURY
«The Moralist» 1709. – definirao tri vrste ljepote:
1.) ljepota mrtvih oblika
2.) ljepota oblika koji su stvoreni ali ne mogu stvarati novu živu ljepotu
3.) najviša ljepota, počelo i pratemelj svake ljepote – ona iznutra oduhovljuje svijet
-umjetnost se u prosvjetiteljstvu svrstava u mehaničke znanosti
-Shatesbury dolazi do drugačijih shvaćanja umjetnosti čitajući Platona i Plotina
-traži mogućnost povezivanja zbilje i ideala, osjetilnosti i inteligibilnosti
-s njim počinje pojam estetike, pojam «nekorisnog sviđanja» + pojam unutarnje forme
WILLIAM HOGARTH
-najvažnijim je smatrao originalnost i osobno iskustvo; presudnu ulogu ima duh genija
Početak 18.st. –sve jače isticanje prava na individualnost. Razvoj razmatranja o svrsi umjetnosti i
mogućnostima djelovanja pojedinačnog djela na promatrača
GROF CAYLUS
-spoznavanje stila starih naroda
-pokušao uspostaviti razvojnu povezanost od Egipta, preko Etrušćana i Grka, Rimljana do
nazadovanja u kasnoj antici
DIDEROT
-važan za umjetničku kritiku; uglavnom se usredotočio na kritiku Salona
33
FALCONET
-umjetnost se može promatrati s nekoliko stajališta: s stajališta: učenog istraživača, ljubitelja,
umjetnika
-Italija 17 i 18.st. – pojavila se zamisao da se priredi obuhvatni prikaz umjetničke povijesti. Nastoji
se napraviti reizdanje knjižice o Michelangelu, radi se novo izdanje «Vita» a Luigi Lanzi 1789.
objavljuje «Storia pittorica del Italia» (materijal raščlanjen prema školama)
-Fischer von Erlach «Nacrt povijesne arhitekture» - arhitektura od starog Orijenta, preko antike do
građevina udaljenih krajeva
RASPRAVA O LAOKONTU
Kip pronašao Felice de Fredir 1506. u svom vinogradu na Eskvilinu. O toj skulpturi izvješćuju već
Plinije stariji i Vergilije.
Izazvala je sveopće zanimanje. Original je 1797. prenesen u Pariz, a 1815. se vraća u Rim. Rade se
mnoge kopije i varijacije.
Lessing naglašava trenutak koji je umjetnik izabrao za prikazivanje; onaj koji polazi od neposredne
prošlosti ili nagoviješta budućnost.
Wilhelm Heinse otvoreno polemizira s Winckelmannom i Lessingom. Bio je jedan od rijetkih koji
otvoreno govori da mu se skupina ne sviđa; smatra je izvještačenom.
Goethe je također dao osvrt na Laokonta – simetrija i raznolikost, mir i pokrenutost, suprotnost i
stupnjeviti pomaci
Arthur Schopenhauer uzima Laokonta kao polazište za polemiku protiv Lessinga.
Jcob Burckhardt vidi u Laokontu potpuno jedinstvo forme i sadržaja
TEORETIČARI KLASICIZMA
Piranesi
Quertemere de Quincy
Winckelmann
Mengs
34
Teoretičari klasicizma bili su G.B. Piranesi u Italiji, J.L. David i Quatremere de Quincy u
Francuskoj, J.Stuart i N. Revett u Engleskoj i J.J. Winckelmann u Njemačkoj te A.R.Mengs. Oni
teoretski razmatraju nova znanstveno povijesna otkrića o antici. Veliku prekretnicu u formiranju
stila, iz početne, arheološke faze prema promišljeno konceptualnom stilu rade teoretičari i to
prvenstveno Winckelmann i Mengs. U tom odlučujućem razdoblju oni, zajedno s ostalim
teoretičarima, umjetnicima i arheolozima borave u Rimu koji tada (još jednom i ponovo) postaje
glavnim kulturnim fokusom Europe.
*
35
primjećuje da antički kip definira njegova kontura. Zbog svoje velike uloge u definiranju skulpture i
slikarskih djela kontura, odnosno linija postaje ključnim pojmom klasicizma.
Prvo objavljeno djelo 1755. «Razmišljanja o nasljedovanju grčkih djela u kiparstvu i
slikarstvu» - grčka antika projicirana je poput idealne slike u vlastito vrijeme
1764. «Povijest umjetnosti staroga vijeka» - smatra da povijest umjetnosti treba prikazati
porijeklo, rast, promjene i pad umjetnosti + različite stilove naroda, vremena i umjetnika.
Sve promatra kroz proces razvoja, procvata i nazadovanja.
Tumačio je što je na starim statuama originalno a što su kasnije dopune
Winckelmann utemeljuje prvu fazu povijesti umjetnosti i odvojio je od već uvriježene povijesti
umjetnika.
1767. kreće na put u Njemačku s talijanskim kiparom Bartolomeom Cavaceppijem ali brzo se vraća
natrag u Italiju, u Trst gdje ga u svratištu ubija Arcangeli.
WINCKELMANNOVA REVOLUCIJA
Perrault
Laugier
Lodoli
Blondel
36
U Francuskoj se sredinom XVII. Stoljeća počelo postavljati pitanje prave prirode redova i načina na
koji se moraju rabiti u modernim građevinama. «Prirodna valjanost» redova nije bila osporena i
glavna je briga francuskih kritičara bila da im zajamče čistoću i integritet. To se nastojanje iskazalo
u nizu knjiga. Prvo se pojavilo djelo Rolanda Frearta: Parallele de l'Architecture Antique et de la
Moderne, u kojem se zagovara strogi purizam. Zatim slijedi glavni arhitekt Louvrea, Claude
Perrault sa svojim komentiranim izdanjem Vitruvija te traktatom o redovima. Godine 1706.
pojavljuje se značajno djelo opata Cordemoya: Nouveau Traite de Toute Architecture. Cordemoy
se zalaže za oslobađanje redova svake ukrasne uporabe (on to naziva «reljefnom arhitekturom»), a
to znači pilastara, polustupova, prizidanih stupova.. Ovaj je purizam bio sukladan francuskoj misli u
to doba- a ona je bila racionalna.
Godine 1753. jezuit Laugier u svojem djelu Essais sur l'Architecture iznosi teoriju koja je
izokrenula arhitekturu iz temelja i izmijenila osnove arhitektonske misli idućih stoljeća. Laugier se
stoga naziva prvim filozofom moderne arhitekture.
Među svim tadašnjim teoretičarima vladalo je mišljenje da je arhitektura stvorena kada je primitivan
čovjek podigao sebi primitivnu kolibu. Sa kolibe je prešao na hram i usavršavajući njegovu formu
izmislio je drvenu verziju dorskog reda i potom je kopirao u kamenu. Tu su teoriju svi prihvatili ali
jedino Laugier o njoj konkretno promišlja. On primitivnu kolibu vizualizira u strukturi koja se
sastojala od drvenih okomitih potpornja, od poprečnih greda i kosog krova (prikazana na naslovnici
njegove knjige). Po prvi puta je bio uzdrman autoritet redova i zamijenjen slikom onog što se
pretpostavljalo njihovim funkcionalnim i racionalnim prototipom.
37
Kao i Cordemoy, Laugier je smatrao da sva «reljefna arhitektura» mora nestati, ali je išao i dalje:
prema Laugieru nestati su morali i zidovi. Idealna građevina sastoji se samo od stupova koji nose
gređe (koje nosi krov).
Vrlo velik je bio učinak njegove knjige; u naredne dvije godine doživljava prijevode na njemački i
engleski.
nama budi ugodna stvar. Dokazuje da je središnji problem estetike pronicanje u suštinu estetskog
užitka
-Interpretacija kao dinamičan neprekidan proces koji izvlači kreativne snage čitatelja i gledatelja
-umjetnost oblikuje poput same prirode – utemeljuje teoriju umjetnosti koja anticipira 20.st.
HEGEL (1770-1831)
-temeljne postavke njegove filozofije: ideje podupiru sve oblike stvarnosti, svi događaji moraju biti
shvaćeni u terminima evoluirajućih principa, cjelokupni povijesni proces je racionalan i neophodan
razvoj koji vodi koji vodi do ponovne samospoznaje i božanskog duha = idealistička / metafizička
teorija. Duh kao unutrašnja priroda i sudbina svijeta, unutarnji arhitekt povijesti i vječna i apsolutna
ideja. Duh sebe izražava kao duh nacije ( Volksgeist) i duha perioda / doba (Zeitgeist).
Umjetnost je najniži stupanj na kojem se objektivira apsolutni duh. Na višim stupnjevima nalaze se
vjera i filozofija. Ti su se stupnjevi jedan za drugim i jedan iz drugoga povijesno razvijali u starom,
srednjem i novom vijeku. Ljepota u umjetninama je odraz ideje u tvari.
40
Iz zbilje apstrahira svoje zakone; završnica i cilj povijesnog razvoja za njega je suvremenost.
Umjetnost stvara novu realnost: oslobođenje duha od tvarnosti i konačnosti. Svako razdoblje u
umjetnosti u sebi nosi klicu idućeg, svoju antitezu.
Vrijeme oko 1800. smatra prekretnicom umjetnosti – totalna refleksija. Sveukupna duhovna
naobrazba je takva da umjetnik ne može zanemariti misaono okruženje i njegove odnose. Dolazi do
zaključka da je umjetnost stvar prošlosti jer je izgubila pravu životnost. Situacija nove kulture je da
će umjetnost i povijest umjetnosti morati početi postojati jedna uz drugu.
-umjetnost, religija i filozofija kao oblici apsolutnog duha – apsolutni duh se ozbiljuje u umjetnosti
u obliku zora tj. osjetilnoj pojavnosti, u religiji u obliku predodžbe i čuvstva a u filozofiji u čistim
pojmovima kao duhu najprimjerenijem obliku.
-estetika je filozofija umjetnosti; lijepo je osjetilni privid ideje –sadržaj umjetnosti je ideja, a njem
oblik osjetilni slikoviti lik.
Razlikuje 3 odnosa ideje prema svome oblikovanju:
1.) simbolična forma – ideja je apstraktna i neodređena; traži svoj oblik. Očituje se u arhitekturi.
2.) Klasična umjetnička forma – ima kao svoj sadržaj i oblik ideal – dosiže ideal ljepote a
najizrazitije se očituje u kiparstvu
3.) Romantička umjetnička forma – ponovno dokida potpuno jedinstvo ideje i njene realnosti i
na višem stupnju vraća na razliku i suprotnost obiju strana koje nisu bile svladane u
simboličnoj umjetnosti – ideja sada više ne vodi nedovoljnosti simboličkog oblika, nego se u
svom savršenstvu oslobađa jedinstva s izvanjskim te svoju istinsku realnost postiže u samoj
sebi. Slikarstvo, muzika, poezija.
Najviši oblik apsolutnog duha je filozofija.
-glavne promjene koje hegelijanizam doživljava u djelima povjesničara umjetnosti kao Riegl,
Wolfflin i Frankl su sekularizacija, redukcija važnosti božanskih aspekata svjetskog duha i ideja
napretka kombinirano s stavom su sve socijalne forme manifestacije jedinstvene biti.
JOHN RUSKIN
– utjecaj na politička, socijalna i umjetnička poimanja svog doba. Nastoji uskladiti težnje
romantičarskog pokreta s modernim shvaćanjem života. U 5 svezaka piše «Modern painters» -
obrana djela W. Turnera koje je tad u Engleskoj izazvalo opći prosvjed – Turner tada postaje
44
Restauraciju smatra kao «najveću destrukciju koju građevina može pretrpjeti» - smatra kako
restauracija dokida jedinstvenost građevine. Jedinstvenost građevine ne leži u njenom nacrtu i
dizajnu nego i u svim stoljećima koje je ona proživjela, u njenom kumulativnom životu kroz
stoljeća i zato je svaki dio strukture građevine nezamjenljiv.
Ruskinova gotika lilterarna je u izvoru a Viollet-le-Ducova apstraktna (derivirana iz logičke
tradicije strukturalne analize).
Kamenje Venecije 1851-1853 – dok je 7 svjetiljki traktat o moralu, ovaj tekst otkriva posvećenost
gotici. Izmišlja ideju «duše gotike» sastavljene od povijesnih, društvenih i etičkih elemenata.
Povijesno uviđa kako kulturalna produkcija određenog perioda ovisi o materijalnoj produkciji pa se
bavi pitanjima socijalne povijesti koja utječe na kulturu. Posebno razmatra katedralu sv.Marka u
Veneciji i duždevu palaču.
U svom vremenu vidi kako se rad degradirao na industrijski rad strojeva, bez kreativne slobode;
kritika industrijskog kapitalizma. Smatra kako jedino revolucijom u materijalnim uvjetima koji
određuju načine i proizvode ljudskog rada može se osigurati život i sloboda svakog radnika (sličan
Marxovim stavovima). Vidi savez između gotike i slobode. (Ali gotički je revival u cijeloj Europi
ovisio o kapitalističkim sredstvima proizvodnje, distribucije i nabave).
Von Rumohr
Kugler
Waagen
Schnaase
-Franz Kugler – središnji lik Berlinske škole. «Umjetnost kao predmet države uprave». Obrađuje
povijesnu i suvremenu umjetnost bez teritorijalnih ograničenja. Burckhardt njegov učenik.
-Gustav Friedrich Waagen –nabavio brojna djela za Galeriju slika u Berlinu + radio muzejske
kataloge
-Carl Schnaase –pravnik, nije polazio od poznavanja pojedinačnih djela nego od shvaćanja
određenih filozofijom i religijom. Početkom 1840-ih povijest umjetnosti čije je stajalište više
filozofsko i kulturnopovijesno.
REALNOST I METODA
Hippolyte Taine
Viollet-le-Duc
Gottfried Semper
Giovanni Morelli
Eugene Fromentin
Anton Springer
VIOLLET LE DUC
Svoje misli i teorijske postavke oblikovao je u niz djela. Literarna djela koja ga pokazuju kao
jednog od najvećih teoretičara arhitekture svoga vremena pripadaju središnjem djelu njegove
karijere, dijelu koji se poklapa s periodom Drugog carstva1. Najkompleksnije takvo djelo svakako je
Dictionnaire raisonne de l'architecture francaise de Xie au XVIe siecle čijih 10 volumena izlazi u
Parizu u periodu od 1854-1868. Godine 1858. započinje s kraćim djelom, dodatkom Rječniku u
kojem se bavi poviješću namještaja i opreme unutarnjih prostora. U ta dva djela njegova se
filozofija arhitekture pojavljuje implicitno, a u sljedećem djelu eksplicitno: Entretiens sur
l'architecture koje izlaze u Parizu od 1863-1872 u dvije serije. Upravo u dvama rječnicima i
predavanjima ostavljeno je njegovo glavno nasljeđe arhitektonskoj misli. Uz dva volumena
Entretiens-a dolazi i atlas koji sadrži na 36 strana reprodukcije njegovih (većinom didaktičkih)
crteža.
Njegovo djelovanje kao restauratora usko je povezano i zapravo i proizlazi iz teorije arhitekture
koju razvija tijekom čitavog života. Tema koja se provlači kroz čitav njegov rad kao teoretičara je
pitanje racionalnosti i racionalne arhitekture, pitanje usko povezano s shvaćanjem gotike. Nakon što
1
Drugo carstvo 02.12.1852 - 04.9.1870.
48
gotiku proglašava primjerom racionalne arhitekture njegov se rad odvija u dva smjera; znanstveno
prikazivanju gotike i goričkih građevina te stvaranju moderne paralele.
U strukturi gotičkih katedrala primjećuje se određena igra racionalnošću, isto kao što postoji i u
srednjovjekovnoj filozofiji. Upravo je ta igra racionalnošću zaokupila Viollet-le-Duca i um 19.
stoljeća. Nakon što je pokazao kako je gotička arhitektura racionalna, Viollet nastavlja i govori
kako su i grčka, rimska i bizantska arhitektura unutar svojih granica, racionalne arhitekture, te da je
zapravo sva dobra arhitektura racionalnog karaktera. Tako arhitektura biva povezana s kategorijom
razuma i sposobnošću rasuđivanja. Viollet-le-Duc smatra da je ukus, pravilno shvaćen, nesvjesno
rasuđivanje. Ali za umjetnika takvo nesvjesno rasuđivanje nije dovoljno. Umjetnik mora analizirati
ono što mu se sviđa, mora biti svjestan logičkih procesa koji su temelj stvaranja. Tako Viollet-le-
Duc smatra da: «Vrlo često (možda uvijek) osjećaj ukusa je jedino nesvjesno rasuđivanje, a čiji nam
izrazi promiču. Steći ukus nije ništa drugo do prilagoditi sebe na dobro i lijepo; ali da bi se
prilagodili na ono što je dobro moramo to znati pronaći- pri tome moramo birati. Kako bi pravilno
izabrali prizivamo u pomoć sposobnost rasuđivanja. Gledamo građevinu. Trenutačno smo očarani
njome. Mislimo «kako lijepa građevina», ali za umjetnika taj instinktivan sud nije dostatan. On sebe
ispituje zašto je građevina lijepa i pokušava analizirati sve karakteristike građevine koje ga
očaravaju i to tako da ih može primijeniti i sintetizirati kada on počinje stvarati». Iz toga proizlazi i
Viollet-ovo mišljenje da se obrazovanje arhitekta mora odvijati u dvije faze: u prvoj mora naučiti
analizirati remek djela prošlosti, a u drugoj mora naučiti napraviti vlastitu sintezu, koja je
funkcionalna i u kojoj koristi materijale koje diktira njegovo doba. Iako se njegova teorija temelji na
zamisli da arhitektura sadašnjosti mora derivirati iz arhitekture prošlosti, odvija se pitanje
revivalizma. Prema Viollet-u moderan arhitekt mora, analizirajući remek djela prošlosti, reducirati
ih na proces argumenata, a zatim te argumente primijeniti na vlastite probleme. Umjesto imitiranja
srednjovjekovnih formi on ih želi adaptirati potrebama 19. stoljeća. Osim toga, u svoju teoriju uvodi
i socijalnu dimenziju; naglašava kako su gotičke katedrale u Francuskoj bile izraz potreba Francuza
u 13.stoljeću, isto kako je i grčka arhitektura bila izraz potreba antičkih ljudi. Time implicitno
govori kako bi suvremena arhitektura trebala biti izraz potreba modernih ljudi.
Što se tiče stila Viollet-le-Duc je vjerovao da stil može biti stvoren samo pomoću primjene razuma.
Tako da je stilistički pristup stran Viollet-ovoj metodi. On na kompoziciju gleda isključivo kao na
rješenje problema ravnoteže. Pri tome uvijek u vidu ima racionalni kriterij. Racionalizam je bio
jedan od njegovih argumenata kojima preporučuje gotički stil u suvremenim građevinama. Drugi
argument bio je taj da je gotički stil porijeklom francuski, nacionalan. Ipak ne teži imitaciji nego
49
2
Kao i Ruskin i Viollet-le-Duc najviše cijeni period visoke gotike 13.stoljeća, u Francuskoj doba Reimsa i Amiensa a u
Engleskoj Westminsterske opatije.
50
ušiju, nokti…) – tako i reatribucije slika radi (pr. slika Salome s glavom Ivana Krstitelja iz 1515. u
galeriji Dora Pamphilj bila je atribuirana Pordenoneu a Morelli je na temelju oblika uški i noktiju
pokazao da je Tizianova).
-njegova metoda bila je kritizirana kao nebitna jer su je koristili drugi učenjaci – Morelli odgovara
da je to moguće ali pita se gdje su onda reatribuirana djela. Smatra da se njegovom metodom može
služiti samo istinski poznavatelj.
-prema njemu studij povijest umjetnosti mora prvenstveno biti baziran na djelima (kritika onih koji
se oslanjaju na dokumentirane dokaze – na temelju toga suprostavlja poznavaoca /connoisseur i
povjesničara umjetnosti; treba svjedočenje pisanog dokumenta da bi utvrdio autorstvo slike).
Potrebno je da se bude poznavatelj prije no što se postane povjesničarom umjetnosti te da se
poznavanje temelji na promatranju u galeriji a ne knjižici. Temelji aduti povjesničara umjetnosti
trebaju biti intuicija i impresija (svijest o generalnom dojmu)
-vrlo fokusiran pristup
-ne vodi računa o kontekstu kao Vasari
-u povijest umjetnost uvodi crtu apstrakcije. Važni su mu objektivni kriteriji koji nadilaze osobne
stavove.
-1893. «Stilfragen» («Problemi stila») - tu razvija pojam umjetničkog htijenja. Između stilskih
tipova ne može biti kvalitativne razlike.
-1898. «Historijska gramatika likovnih umjetnosti» - teorija koja uključuje povijest, filozofiju
prirode, estetiku i morfologiju kulture.
-1901. «Kasnorimski umjetnički obrt»
-1902. «Eine Neue Kunstgeschichte» - u jednoj slici prikazao čitavu povijest umjetnosti; 4 stupca
umjetnosti:antika, renesansa, srednji vijek, slikoviti umjetnički stilovi
«Problemi stila»:
- 3 ključna elementa teksta: zakoni povijesti, kunstwollen, obrti
-zakoni povijesti: univerzalni zakoni koji vode razvoj umjetnosti kroz povijest – svaki period nosi
svoju verziju zakona. Jedan od tih zakona je da umjetnost stalno napreduje bez regresije i pauze.
Npr. smatra da period kasne antike nije pad već dio progresa sa vlastitim odrednicama bez kojeg
umjetnost renesanse i kasnije ne bi bila moguća.
-kunstwollen-= umjetničko i estetsko htijenje: svojom formom umjetnička djela nude vjeran izraz
duhovnih uvjeta svoga vremena i sva nose neki znak unutarnje određenosti – to objašnjava
postojanjem umjetničkog htijenja – nešto što se instinktivno osjeća u djelima.
Taj je koncept različito tumačen: Pacht – estetski poriv; Gombrich – želja za formom; Schapiro –
aktivni kreativni proces u kojem nove forme izrastaju iz umjetnikove želje da riješi specifične
umjetničke probleme).
Pitanje tko nešto želi? Schapiro- umjetnik, Riegl – ideja / princip
-uspostava veze forme i stila
-kontrastira svoju ideju kunstwollena ideji G. Sempera koji smatra da je umjetničko djelo
kombinacija funkcije, materijala i tehnike (materijalizam). Riegl ne negira ta tri faktora ali smatra
da se uvođenjem umjetničkog htijenja uloga tih materijalnih faktora mijenja iz pozitivnog u
negativno, otpor koji duh treba savladati.
-smatra da su vrijednosti značenja u umjetničkom djelu i studij ikonografije precijenjeni na štetu
forme
-obrti- obrte i dekoraciju koristi kao glavni dio svojih teza smatrajući da su sve umjetnosti nekog
razdoblja podložne istim zakonima.
Uključivanje obrta u koncept umjetnosti je Rieglova najdalekosežnija opaska.
54
Worringer
Porter
Burger
Pinder
OTKRIĆE FORME
Fiedler
Croce
Wolfflin
Fry
Frankl
Focillon
AUGUST SCHMARSOW
-određivanje naravi i definiranje povijesno umjetničke terminologije + dolazi do spoznaje
oblikovnih odnosa u umjetnosti. nastojanja oko sustavnog pregleda povijesti umjetnosti i njena
usklađivanja s suvremenim osjećajem života.
BENEDETTO CROCE
- prekretnica racionalnog poimanja povijesti prema iracionalnom. Umjetničko djelo smatra
proizvodom intuicije. Veliki kritičar fašizma.1900. «Estetika» - ahistorijsko stajalište. Stavlja u
pitanje znanost o umjetnosti i povijest umjetnosti. fanatik forme – samo je forma estetski čin.
Umjetničko djelo se sastoji od odnosa sadržaja i forme i obrnuto – kad ih se izolira oni nisu ništa.
57
Unatoč svemu bavio se poviješću umjetnosti. 1917. «Reforma povijesti umjetnosti i povijesti
književnosti». Za njega je važno samo pojedinačno umjetničko djelo. Ekstremno priznavanje samo
klasične umjetnosti. protivnik Wolfflina.
-prihvatio moderan pokret (organizirao izložbe postimpresionista 1910. i 1912. u Grafton galeriji u
Londonu i monografija o Cezanneu. 1910. organizirao prvu izložbu postimpresionista u Londonu
koja je završila skandalom)
-pokušaj smještanja shvaćanja modernizma vizualnih umjetnosti u povijesni kontekst; što čini
modernizam dijelom kontinuuma?
-analizira djela na nov način, pr. Rafael Transfiguracija – obrađuje ga sa stajališta sadržaja, vjernosti
prirodi i forme.
Analizira izrazitu snagu strukture koja postoji kod Rafaela ali i Cezannea, Seurata, van Gogha… to
povezuje navedene moderne slikare s tradicijom.
-bezvremenski model – postulira tradiciju u kojoj predstavnici mogu pripadati bilo kojem razdoblju;
umjetnička djela kao zasebni predmeti a ne produkti vremena
-definiranje umjetnosti u apstraktnim terminima, gdje je svaki stupanj naturalizma slučajan
-Riegl analizira forme da bi se shvatio period povijesti a Fry smatra da forma konstituira umjetnost
te ne treba opravdanje izvan sebe same.
-Treba se truditi oko spoznavanja forme. Putem forme i njome posredovanog osjećaja nastaje
estetska cjelina
-simpatije za avangardnu umjetnost ipak su mu ograničene; nije ga zanimao ekspresionizam, ni
njemačka umjetnost niti futurizam
-«Esej o estetici» 1909.; čovjek ima mogućnosti prisjećanja i to predstavlja njegov imaginarni
život. Umjetnost je izraz imaginarnog života a ne kopija stvarnog života.
Umjetnost kao izraz i stimulans imaginarnog života (koji se od stvarnog života razlikuje u odsutstvu
povratnih reakcija). Glazba daje najjači stimulans imaginarnom životu.
Referira na Tolstojev tekst «Što je umjetnost» - umjetnost kao komunikacija emocijama. Ali Tolstoj
uređuje emocije koje pobuđuje umjetnost samo u odnosu na reakcije u stvarnom životu i otuda
njegovo osuđivanje Michelangela, Rafaela, Beethovena kao loše umjetnosti. Fry smatra da ne
smijemo suditi djelo prema njegovoj reakciji na život jer je umjetnost izraz imaginarnog života.
Jedinstvo kao glavni aspekt reda u umjetničkom djelu
Kako umjetnik pobuđuje naše emocije (a ne samo senzacije = opažanje) – ima metode putem kojih
to postiže- to Fry naziva «emocionalni elementi dizajna»:
1.) ritam linija koje ocrtavaju forme
2.) masa objekta (kada ga doživljavamo kao ispunjen iznutra)
3.) prostor
59
UTEMELJENJE IKONOLOGIJE
Warburg
Saxl
Panofsky
Wittkower
-Aby Warburg –utemeljitelj, želio prevladati promatranje povijesti umjetnosti sa stajališta forme te
nanovo uključiti nova područja i stvoriti sveobuhvatnu kulturološku znanost. Važni su odnosi
između umjetnosti i religije
61
-Fritz Saxl- povezuje povijest umjetnosti s poviješću politike, književnosti, religije, filozofije
-Edgar Wind, Walter Friedlaender, Richard Krautheimer (istraživanja na području ikonografije
arhitekture)
-tek skolastika uvodi podjelu knjiga na dijelove – poglavlja koji vode čitatelja od jednog problema
do drugog
-vizualne umjetnosti bile su artikulirane preciznom i sistematičnom podjelom prostora –
razjašnjavanje radi samog razjašnjavanja (pr. kompozicija zrelogotičkog portala)
-u arhitekturi vlada načelo transparentnosti, pr. presjek brodova može se očitati s fasade, odvaja se
volumen interijera od vanjskog prostora
-gotička katedrala poput skolastičke summe teži potpunosti, teži obuhvaćanju cjelokupnog
kršćanskog znanja, teološkog, moralnog. povijesnog, prirodnjačkog
-ravnoteža bazilikalnoga i centralnog plana – svi elementi koji bi mogli ugroziti simetriju su
napušteni (galerije, kripta…)
raznovrsnost se potiskuje u korist standardiziranih tipova
-zrelogotička mjerila: pojedinačni elementi tvore nedjeljivu cjelinu ali moraju zadržati svoj identitet
ostajući jasno odvojeni jedni od drugih
-skolastičar će smatrati da je svrha brojnih elemenata na gotičkoj katedrali osiguranje stabilnosti
jednako kao što je svrha elemenata Summae osiguravanje dokazne valjanosti
-George Kubler –Yale, pripisuje mu se otkriće španjolske kolonijalne kulture. Prvi proveo
interdisciplinarno istraživanje. Djelo «The shape of time: remarks on the history of things»
-Leo Steinberg- metoda prožimanja vjerskih i povijesnih rezultata
-U Engleskoj Gombrich, Herbert Read
-Kenneth Clark 1928. «The Gotic revival»
WALTER BENJAMIN
-njemački pisac, u Berlinu radi kao novinar do 1933. kada zbog nacista odlazi u Pariz (želi pobjeći u
Španjolsku ali ga na granici ne puštaju zbog birokratskih pogrešaka – počinio samoubojstvo na
granici 1940.)
-prema T. Eagleton Benjaminovi tekstovi su «zanimljiva mješavina ezoterične, ponekad mističke
židovske misli, artističkog modernizma i neortodoksnog marksizma»
66
ANTHONY BLUNT
(1907-1983)
-britanski povjesničar umjetnosti i špijun (na strani Sovjetskog saveza sa vrijeme 2.sv.rata. to se u
Engleskoj saznalo tek 1964.- skandal)
-1930-ih kritike moderne umjetnosti i zanimanja za suvremene pokrete, ali pod utjecajem
marksizma 1934. okreće se protiv modernizma jer je nevažan za suvremene političke borbe; napadi
na Picassovu Guernicu ( zbog čega nastaje polemika s H. Readom)
-nakon 2.sv.rata bavi se većinom talijanskom i francuskom umjetnošću 17.stoljeća
«Art and Architecture in France 1500-1750»
CLEMENT GREENBERG
(1909-1994)
-najutjecajniji kritičar suvremene umjetnosti nakon 2.sv.rata u Americi (jedini rival Harold
Rosenberg)
- rani kontakti s marksističkom kritikom a zatim formalistički pristup kritici
-smatra kako u svakoj umjetnosti postoji težnja prema «čistoći» a da u slikarstvu ta težnja rezultira
progresivnim naglaskom na plošnost površine slike i odbijanja svakog oblika iluzionizma
-marksistički početak ostavio je traga na razmatranje povijesti kao nečeg s određenim poretkom i
svrhom
-bavi se apstraktnim ekspresionizmom (posebno Pollockom)
-kao kritičar najutjecajniji 1950-1960
-zbirka eseja «Art and Culture» (1961) – iznimno popularna
MEYER SCHAPIRO
(1904-1996)
-američki povjesničar umjetnosti (emigrirao iz Litve)
-bavi se ranim kršćanstvom i romanikom ali piše i eseje o modernoj umjetnosti
-istraživanje simbola i analiza oblika (do tada se smatralo oprečnim) 1950. knjiga o Van Goghu,
1952 o Cezanneu + rane interpretacije Pollocka i Rhotkoa
-zanimaju ga Freudove analize, geštalt psihologija, marksistička intelektualna tradicija
-1977-1994 4 vol. «Selected Papers»
GRISELDA POLLOCK
-feministička likovna kritika
-«Old Mistresses: Women, Art and Ideology» (1981) – suradnja s R. Parker
«Dealing with Degas: Representations of Women and the Politics of Vision» (1992)- suradnja s R.
Kendallom
-pridavanje žena povijesti umjetnosti predstavlja i politički izazov za disciplinu (jer njihovo
isključivanje predstavlja rezultate strukturalnog seksizma koji operira paralelno uz područja klase i
rase)
-potrebno je bilo nanovo definirati kompletno područje umjetnosti kako bi ukazali na umjetnice čija
kvaliteta može mjeriti s umjetnicima. Marksističke metode – umjetnost se mora promatrati u
kontekstu cjelokupnog društva.