Skripta Medjunarodno Krivično Pravo

SKRIPTA:
Međunarono krivično pravo

Prof. dr Miodrag N. Simović
Međunarodno krivično pravo
1
SKRIPTA:
Prvi deo
OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA
I - POJAM MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA
Pravo kao društvena pojava može se posmatrati i doživljavati na više načina:

 Samo jedna u nizu mnogobrojnih društvenih pojava koje u tom slučaju pokušavamo
razlikovati od drugih pojava te vrste.
 Ogromna masa pravnih pravila kojima se uređuju raznorodni društveni odnosi.
 Sistem prava, kojeg treba razlikovati od pojma pravnog poretka. Naime, dok se
pravni poredak sastoji iz
o normativnog elementa - iz pravnih normi (opštih i pojedinačnih),
o faktičkog elementa - stvarnog ljudskog ponašanja
Pravni sistem je tvorevina koju čine
 pravne ustanove (institucije), kao niži, i
 pravne grane kao viši element tog sistema.
U pravnoj teoriji postoje razne podjele pravnih sistema, od kojih je za nas najvažnija ona
koja pravne sisteme dijeli na
 unutrašnje (pravni sistem određene države) i na
 međunarodni pravni sistem (sistem međunarodnog prava).
U okviru ovih sistema sva njihova pravna pravila sistematizuju se u određene pravne
grane, pa se tako međunarodna krivičnopravna pravila sistematizuju u granu
međunarodnog prava koja se naziva međunarodnim krivičnim pravom\ o čijem se pojmu i u
domaćoj krivičnopravnoj teoriji susreću različita tumačenja [1].
 Medunarodno krivično pravo određuje kao skup propisa medunarodne zajednice
država ili ugovora između pojedinih država kojima se radi zaštite medunarodnih odnosa
(međunarodnog mira i bezbjednosti čovječanstva) odreduju medunarodna krivična djela i
sankcije prema njihovim učiniocima. [2]
 Međunarodno krivično pravo predstavlja skup pravila i propisa sadržanih u aktima
međunarodne zajednice i ugovorima zaključenim između pojedinih zemalja kojima se
određuju međunarodna krivična djela i sankcije u cilju očuvanja međunarodnog mira i
bezbjednosti čovječanstva, kao i skup propisa kojima se predviđaju uslovi o pružanju
medunarodne pravne pomoći u pogledu primjene krivičnih sankcija prema učiniocima
krivičnih djela [3].
 Medunarodno krivično pravo određuje kao ukupnost krivičnopravnih normi vezanih
za međunarodne odnose [4].
 Značajna je i definicija prema kojoj međunarodno krivično pravo obuhvata "kako
međunarodnopravneaspekte krivičnog prava, tako i krivičnopravne aspekte međunarodnog
javnog prava. Osim toga, ono obuhvata i supranacionalno krivično pravo koje je tek u
nastajanju" [5]. Međunarodno krivično pravo se pravno upotpunjuje kroz unutrašnje pravne
sisteme na koji način se uspostavlja jedna nova veza između država [6].
Poseban značaj ima odnos

 međunarodnog krivičnog prava prema međunarodnom javnom pravu, kao i odnos
 međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog prava.
Kada govorimo o odnosu međunarodnog javnog i međunarodnog krivičnog prava, onda se,
2
SKRIPTA:
prvenstveno, misli na njihove dodirne tačke, iako se ove dvije grane prava ponegdje i
suštinski razlikuju.
Na primjer, dok je u međunarodnom javnom pravu dovoljno postojanje načela nullum
crimen sine iure, za međunarodno krivično pravo nužno je načelo nullum crimen sine lege.
Uz to, direktna primjena međunarodnog prava može se samo izuzetno dozvoliti, i to samo
ukoliko unutrašnje pravo neko društveno negativno ponašanje ne predviđa kao krivično
djelo, a postoji opšta saglasnost da se radi o takvom djelu. To je jedan od načina stvaranja
supranacionalnog krivičnog prava[7].
No, ne bi se smjelo dozvoliti da načelo zakonitosti po svom kvalitetu bude lošije od onog
što važi u nacionalnom (unutrašnjem) krivičnom pravu[8]. Međunarodno javno pravo
prožima međunarodno krivično pravo duhom internacionalizma čime se ublažava
egoistička koncepcija apsolutnog suvereniteta država, a koncepcija medunarodnog
povezivanja dolazi do izražaja.[9]
Za odnos međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog javnog prava možemo reći da je
to odnos prožimanja i dopunjavanja međunarodno krivično pravo ništa ne oduzima od
međunarodnog javnog prava, nego samo detaljnije razraduje pojedine njegove norme, i to
u domenu krivičnog prava i njegovih institucija[10].
Zajednička karakteristika međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog

prava[11] je elemenat inostranosti, kao i pitanja koja se odnose na državljanstvo, državnu
teritoriju, lexfori i sl.
Pri tome, treba imati u vidu i uticaj međunarodnog javnog prava na međunarodno privatno
pravo i međunarodno krivično pravo, prije svega putem odgovarajućih konvencija.
S druge strane, većina normi međunarodnog privatnog prava spada u privatno pravo, dok
međunarodno krivično pravo u cijelosti spada u kategoriju javnog prava.
Pored toga, međunarodno krivično pravo je po svojoj prirodi obavezno pravo (ius cogens),
dok u međunarodnom privatnom pravu postoji autonomija volje.
"U međunarodnom krivičnom pravu domaći sud primjenjuje lex fori, dok u međunarodnom
privatnom pravu iješavajući sukob zakona, domaći sud može doći u situaciju da na
određeni privatnopravni odnos primijeni strani zakon. U međunarodnom privatnom pravu
primaran je izbor zakona koji na jedinstven način, a radi pravne sigurnosti, reguliše
određeni privatnopravni odnos u široj zajednici. U međunarodnom krivičnom pravu važno je
da neko krivično djelo bude inkriminisano u svim državama ili bar u većini država, kako
eventualni učinilac ne bi migracijom iz jedne u drugu državu izmakao gonjenju"[12].
zbog svoje nedovoljne izgrađenosti, vrlo često oslonac traže i nalaze u unutrašnjem
materijalnom krivičnom pravu pojedinih zemalja ili što, kao u slučaju ICTY, sam Tribunal
mora da rešava mnoga teška pitanja opšteg dijela, predstavlja samo specifičnost ove grane
medunarodnog prava. No, u tom smislu i unutrašnje materijalno krivično zakonodavstvo
ima izvjesne speciflčnosti, zbog kojih nije samo sebi dovoljno već se u svojoj primjeni
nužno mora naslanjati na međunarodno pravo.
Tako, na primjer, domaći sud koji sudi za krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih
zarobljenika (iz člana 175 KZBiH) nužno se mora oslanjati na pravila međunarodnog prava
prilikom donošenja odluke u svakom konkretnom slučaju. Ovo zbog toga što dispozicija tog
krivičnog djela ima blanketni karakter, s obzirom na to da optuženi može odgovarati za ovo
krivično djelo samo ako je, kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim
zarobljenicima naredio ili učinio koje od djela navedenih u članu 175 pomenutog zakona.
Kako vidimo, domaći zakonodavac u zakonskom biću ovog krivičnog djela samo pominje
"pravila međunarodnog prava", ne precizirajući pri tom koja su to pravila, a naročito ne
navodeći njihovu konkretnu sadržinu. Stoga se može zapaziti kako se i unutrašnje
materijalno krivično pravo nužno naslanja na medunarodno pravo u svojoj primjeni, što nije
smetnja da se ono izdvoji u zasebnu granu prava i tako izloži.
3
SKRIPTA:
Iz iznesenih razloga, dakle, navedene dvije velike grupe pravila međunarodnog krivičnog
prava, iako međusobno zavisne, mogu se izdvojiti u zasebne grane tog prava i tako
izlagati, mada u pravnoj nauci o ovom pitanju postoji i suprotno shvatanje23.
Sada je potrebno odrediti pojam medunarodnog materijalnog krivičnog prava. U vezi sa tim
pitanjem za potrebe ovog rada pod tim pojmom podrazumijevaćemo specifične odredbe
materijalnopravne prirode (materijalnopravna pravila) sadržane u medunarodnim opštim
pravnim aktima, te u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima, kojima su uređeni osnovna
načela i instituti opšteg dijela krivičnog prava na međunarodnom nivou, kao i obilježja
pojedinih međunarodnih krivičnih djela u užem smislu. "Ako bi se postavilo pitanje šta
imamo međunarodno u ovom dijelu sadržaja, onda se može reći da pridjev međunarodni
ne mora da bude vezan samo za izvore prava, nego to može da bude i objekat, a to su
upravo oni krivičnopravni predmeti koji u sebi sadrže elemenat inostranosti. Pravila koja
važe za te predmete, premda su sadržana u nacionalnom zakonu, stvorena su uz uzimanje
u obzir medunarodnih relacija, sa međunarodnim elementima kao faktičkim."24
Kada na ovaj način određujemo pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava, još
jednom napominjemo da to činimo za potrebe ovog rada, te ističemo da u vezi sa tim
pojmom postoje i druga shvatanja. Svako od tih shvatanja, pri određivanju ovog pojma,
polazi od predmeta njegovog proučavanja. Prema jednom od tih shvatanja, koje je dugo
bilo dominantno, pod tim pojmom se podrazumijevalo rešavanje pitanja prostornog važenja
nacionalnih krivičnih zakona. Ovo shvatanje, dakle, polazi od toga da je predmet
proučavanja međunarodnog krivičnog prava rešavanje sukoba između nacionalnih krivičnih
zakona. Prema drugom shvatanju, sadržaj ovog pojma obuhvata skup
međunarodnopravnih akata iz kojih, za države koje su ih prihvatile, proizilaze obaveze da u
svom zakonodavstvu odredena ponašanja propišu kao krivična djela i predvide kazne za
njih. Postoje i shvatanja koja ovaj pojam proširuju na pitanja ekstradicije, pružanja
medunarodne krivičnopravne pomoći, te priznavanja odluka stranih sudova donijetih u
krivičnim predmetima.
Na kraju ako bi ukratko rezimirali šta čini sadržaj međunarodnog krivičnog prava, onda su
to: odgovarajuće norme međunarodnog javnog prava (određeni međunarodni zločini, prava
i slobode čovjeka, imuniteti, medunarodna jurisdikcija), zatim odredene norme iz
regionalnog međunarodnog javnog prava (pravo Evropske unije, anglosaksonsko pravo),
kompleks normi nacionalnog krivičnog prava postuliran međunarodnim konvencijama, kao i
odredbe nacionalnog krivičnog zakona o granicama represivne vlasti države, te kompleks
procesnopravnih normi (pružanje pravne pomoći), kao i pitanje dejstva stranih sudskih
presuda i stranih procesnih radnji[13]. Međunarodnom pravu je imanentno da služi kao
sredstvo koordinacije i kontrole određenih društvenih odnosa i procesa u medunarodnoj
zajednici, kako bi se omogućilo funkcionisanje svjetske privrede i obezbijedio svjetski mir.
[14] Međutim, treba naglasiti da određeni elementi koordinacije i kompromisa nisu isključeni
ni iz unutrašnjeg pravnog poretka (u vrijeme klasnih borbi), kao što ni iz međunarodnog
poretka nisu isključeni svi prinudni elementi, ali je činjenica da je međunarodno pravo u
principu pravo koordinacije, a unutrašnje pravo - pravo subordinacije[15].
Pored ovih napomena, treba istaći kako se način na koji smo naprijed odredili
međunarodno materijalno krivično pravo odnosi na taj pojam kao granu međunarodnog
prava. Mi ćemo, dakle, u nastavku naše izlaganje ograničiti na međunarodno materijalno
krivično pravo shvaćeno u tom smislu.
Međutim, izrazom medunarodno materijalno krivično pravo se, kao i u slučaju nacionalnog
krivičnog materijalnog prava, može odrediti i nauka tog prava. U tom smislu međunarodno
materijalno krivično pravo bi za predmet imalo naučnu obradu krivičnopravnih pojmova i
instituta, njihovu sistematizaciju, ali i izlaganje ne samo o tom pravu kakvo ono u datom
trenutku jeste (izlaganje de lege lata) već i kakvo bi, u cilju njegovog poboljšanja, trebalo da
bude (izlaganje de lege ferenda) radi uspješnije borbe sa raznim oblicima kriminaliteta na
4
SKRIPTA:
međunarodnom planu.
Kada smo naprijed određivali pojam međunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali
smo na specifičnost njegovih pravila. Ta specifičnost ogleda se u činjenici da sve do
nedavno ova pravila nisu mogla biti pronađena na jednom mjestu, u nekom jedinstvenom
pravnom aktu (kao u slučaju odgovarajućih zakona u unutrašnjem pravu država), već su
bila sadržana u pravnim aktima pojedinih ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala.
Donošenjem i usvajanjem Rimskog statuta ICC učinjen je veliki korak naprijed u tom
pogledu, jer taj statut, kako ćemo vidjeti, sadrži odredbe o najvažnijim institutima ove grane
prava (o osnovnim načelima, krivičnom djelu, krivičnoj odgovornosti, vinosti, zabludi, o
nekim krivičnim sankcijama). Istina, ne može se reći da su te odredbe do kraja razvijene, ali
je vjerovatno upravo zbog toga zadatak nauke međunarodnog materijalnog krivičnog prava
da ukaže na te nedorečenosti i predloži iješenja za njihovo poboljšanje u budućnosti.
Ovako određena sadržina pojma medunarodnog materijalnog krivičnog prava određuje i
sadržinu našeg daljeg izlaganja. U nastavku ćemo to izlaganje usmjeriti na izvore, osnovna
načela tog prava i osnovne institute njegovog opšteg dijela, dok ćemo u posebnom dijelu
izložiti obilježja samo međunarodnih krivičnih djela u užem smislu, tj. onih djela kod kojih su
njihov međunarodni karakter i zainteresovanost međunarodne zajednice posebno izraženi
(to su sljedeća krivična djela: genocid, ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, a
odgovarajuću pažnju posvetićemo i krivičnom djelu agresije, tj. problemima koji se u
medunarodnoj zajednici pojavljuju u vezi sa njegovim obilježjima)[16].
Međutim, prije nego što pređemo na ovaj osnovni dio našeg izlaganja, u uvodu ćemo
napraviti kratak istorijski osvrt na osnovne prepreke koje su stajale na putu razvoja ove
grane prava, kao i na sam njen razvoj.
H - PREPREKE U RAZVOJU MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA

Međunarodno krivično pravo se sporo, ali sistemski, a u posljednjim decenijima XX vijeka i
ubrzanije oblikuje iz početnih međudržavnih odnosa povodom krivičnih djela s elementima
inostranosti u samostalno pravo medunarodne zajednice koje ima sve više univerzalnih
karakteristika[17]. Iako se danas može govoriti o postojanju ove grane međunarodnog
prava[18], potrebno je istaći kako je do stvaranja pravnih ustanova unutar nje došlo tek u
skorije vrijeme.[19] Krivično pravo je bilo "sve donedavna strogo teritorijalno i nacionalno;
unutar svojih granica države su imale isključivo pravo da zakonom predvide koja se djela
smatraju krivičnim, da propišu sankcije, štiteći na taj način interese i bezbjednost svojih
građana i svoju političku organizaciju"[20].
Postoje dva razloga za to koji su, u stvari, predstavljali svojevrsne prepreke u razvoju ovog
prava. Jedan od tih razloga je, u suštini, pravne prirode, jer mu u pozadini stoji određeno
pravno učenje, dok je drugi razlog političke naravi[21].
Prvi razlog predstavlja učenje o suverenosti država čije osnove su postavljene još u XVI
vijeku. Njegov tvorac je francuski pravnik i politički teoretičar Žan Boden, koji je svoju teoriju
o suverenosti iznio u svom djelu "Šest knjiga o republici", 1576. godine. On suverenost
defmiše kao "najvišu vlast nad podanicima i građanima, koja nije ograničena zakonima", pri
čemu glavnu sadržinu suverenosti čini "vlast donošenja zakona svojom slobodnom ničim
nevezanom voljom".[22] Kako vidimo, glavna sadržina ovog pojma je nezavisnost u
donošenju zakona, kojom su obuhvaćena i ostala obilježja suverenosti (neotudivost i
nedjeljivost). Određena ovako, suverena vlast je, što je od posebnog značaja za pitanje
kojim se bavimo, značila isključivo pravo državnog suverena na određivanje radnji koje se
imaju smatrati krivičnim djelima, kao i koje sankcije za ta djela mogu biti izrečene. Na ovaj
način suština suverenosti je određena negativno (kao nezavisnost državne vlasti od bilo
kog drugog), mada je Boden u svojim razmatranjima ovog pojma taj pojam određivao i
5
SKRIPTA:
pozitivno[23].
Razvoj ideje o državnoj suverenosti od tada se može pratiti u tri faze[24] o kojima govori
Kittichaisaree u svojoj knjizi "Međunarodno krivično pravo". Na ovom mjestu ukratko ćemo
izložiti taj razvoj prema knjizi navedenog autora[25].
U prvoj fazi njenog razvoja rimski papa i car Svetog rimskog carstva predstavljali su
apsolutnu vlast u Evropi pod tim carstvom[26]. Tridesetogodišnji rat između nekoliko
evropskih sila (1618-1648) završen je Vestfalskim mirom 1648. godine koji je doveo do
pojave suverenih država u Evropi. Njihovi vladari prihvatili su i branili teoriju o suverenosti
kako bi se oslobodili papske vlasti, pri čemu je u tom procesu supremacija njihove vlasti
najprije bila obrazlagana njenim božanskim porijeklom, a zatim apsolutnom vlašću države.
Dakle, države i njihovi vladari su u vršenju svoje vlasti unutar granica države bili
apsolutno[27] slobodni i nezavisni kako na unutrašnjem, tako i na spoljašnjem planu.
Suština tog procesa (procesa oslobadanja od vrhovne papske vlasti) ogledala se u prelazu
sa supremacije Boga na supremaciju države, tj. od supremacije prirodnog prava na
pozitivizam u međunarodnom pravu. Ovaj pozitivizam je značio da je obavezujuće pravo u
međunarodnoj zajednici postalo ono pravo oko kojeg su se sve države, ili većina njih,
složile kroz običaje i praksu u njihovim međunarodnim odnosima[28]. U periodu od 1648.
do 1815. godine međunarodno pravo obuhvatalo je pravila nemiješanja u poslove drugih
država. Na kongresu u Beču, 1815. godine, države učesnice tog kongresa složile su se oko
toga da zabrane trgovinu robljem i piratstvo na otvorenom moru, te su se obavezale da će
krivično goniti učinioce ovakvih krivičnih djela, i to svaka prema svom unutrašnjem pravu.
Suverenost je, u suštini, u pravnom smislu značila sljedeće: suveren u državi imao je
isključivo pravo vršenja vlasti unutar granica državne teritorije; u međusobnim odnosima
države su tretirane kao pravno jednake; države su mogli obavezivati samo oni
međunarodni ugovori, običaji i opšta načela prava koje su one priznale[29].
Ovako postavljena pravila svoju potvrdu dobiće mnogo godina kasnije od strane Stalnog
suda međunarodne pravde, koji je u slučaju Lotus, u sporu između Francuske i Turske, u
svojoj odluci iz 1927. godine, između ostalog, naglasio da međunarodno pravo reguliše
odnose između nezavisnih država. Ograničenje koje međunarodno pravo postavlja ovom
načelu odnosi se na to da države svoju suverenu vlast u bilo kom obliku ne mogu vršiti na
teritoriji druge države.
Druga faza u kojoj dolazi do svojevrsnog oživljavanja doktrine o suverenosti država
nastupa usvajanjem Povelje Ujedinjenih nacija poslije Drugog svjetskog rata. Prema članu
2 stav 1 te povelje, organizacija Ujedinjenih nacija zasnovana je na načelu suverene
jednakosti svojih članica, dok stav 7 istog člana zabranjuje miješanje u unutrašnje stvari
bilo koje države. Na ovaj način, doktrina o suverenosti država dobila je svojevrsno
međunarodnopravno priznanje u najvišem pravnom aktu Ujedinjenih nacija.
Najzad, treća faza, u kojoj se ukazuje i zagovara važnost državne suverenosti, nastupa
pedesetih i šezdesetih godina XX vijeka. Nove afričke i azijske države, nastale u procesu
dekolonizacije koji je dalje ojačao doktrinu suverenosti država, oštro su kritikovale bilo
kakav oblik miješanja u njihove unutrašnje poslove.
Ovo kratko podsjećanje na razvoj i praktičnu primjenu učenja o suverenosti država za nas
je od važnosti jer se na osnovu njega, između ostalog, može razumjeti zašto je dosta kasno
u međunarodnom pravu došlo do pojave da se pojedina ponašanja međunarodnim
propisima određuju kao krivična djela (zločini), kao i da njihovi učinioci pred međunarodnim
ad hoc tribunalima budu osuđeni za ta djela. Naime, učenje o suverenosti država nužno je
za posljedicu imalo to da su isključivo suverene države u svojim pravnim porecima mogle
propisivati koja djela se imaju smatrati krivičnim djelima, te uređivati ostale institute
materijalnog krivičnog prava. Tek po završetku Drugog svjetskog rata, kada su osnovana
dva međunarodna ad hoc krivična tribunala, po prvi put u istoriji na međunarodnom nivou
određena djela bila su propisana kao krivična djela, određene su kazne za njih i utvrdena
načela medunarodnog krivičnog prava. Ova načela predstavljaće kasnije osnovu Komisiji
Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo da 1950. godine formuliše sedam principa, od
6
SKRIPTA:
kojih jedan sadrži krivična djela (zločine protiv mira, ratne zločine i zločine protiv
čovječnosti), dok se ostali odnose na odredena opšta načela krivične odgovornosti,
saučesništvo i druga krivičnopravna pitanja.
Međutim, pored pravne doktrine o suverenosti država, i razlozi političke prirode bili su
prepreka u razvoju međunarodnog krivičnog prava[30]. Naime, u istoriji su zabilježeni
slučajevi kada su moćne države iz svojih političkih interesa znale blokirati ovaj proces[31].
Primjer koji slikovito pokazuje kako su razlozi političke prirode bili prepreka u razvoju
medunarodnog krivičnog prava pruža nam slučaj koji je vezan za Prvi svjetski rat. Naime,
po završetku tog rata savezničke sile, članom 227 Versajskog ugovora, javno su optužile
njemačkog cara Viljema II "za najvišu povredu međunarodnog morala i osveštenog
poštovanja ugovora" [32], zbog čega je bilo predviđeno i formiranje specijalnog suda koji bi
sudio ovom njemačkom vladaru. Medutim, do toga nije došlo, jer je Holandija, na čiju
teritoriju je car izbjegao, jednostavno odbila da izvrši njegovu ekstradiciju.
m - RAZVOJ MEĐUNARODNOG MATEBUALNOG KRIVIČNOG PRAVA
Dosadašnje izlaganje pokazuje kako je do pojave međunarodnog krivičnog prava došlo
dosta kasno. Njegovi temelji su, kako se ističe u nauci, udareni kroz kodifikaciju Nirnberških
principa i defmisanje novih krivičnih djela[33]. Ove činjenice su istovremeno razlog zbog
kojeg smo najprije govorili o preprekama koje su stajale na putu razvoja ove pravne
discipline, jer one, po logici stvari, ne predstavljaju sam razvoj tog prava. Otuda potreba da
se o njima govori odvojeno od samog razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog
prava[34]. Razvoj ove grane prava može se pratiti u dva odvojena pravca. Jedan od njih
odvijao se kreiranjem statuta posebnih ad hoc tribunala i ICC, dok se drugi pravac odnosio
na razne međunarodne opšte pravne akte (konvencije, paktove) sa krivičnopravnom
sadržinom, kojima su države njihove članice prihvatale obavezu da u domaćem krivičnom
zakonodavstvu izvrše inkriminaciju određenih ponašanja u raznim oblastima života. Stoga
će izlaganje koje slijedi u nastavku pratiti ova dva pravca[35]
3.1. Statuti međunarodnih krivičnih tribunala od značaja za razvoj medunarodnog
materijalnog krivičnog prava
3.1.1. Statuti Nirnberškog tribunalai Tribunalau Tokiju
Strahote nacističkog sistema, koje su se između ostalog ogledale u sistematskom i
planskom istrebljenju čitavih naroda, bile su povod da se još u toku Drugog svjetskog rata
od strane savezničkih sila pristupi donošenju odluke o sudenju i kažnjavanju lica
odgovornih za izvršene zločine. Početni korak u tom pravcu preduzet je na Moskovskoj
konferenciji 1943. godine, na kojoj su vlade SAD, Ujedinjenog Kraljevstva, SSSR-a i Kine
donijele odluku da će ratni zločinci čija djela nisu vezana za određeno geografsko područje
biti kažnjeni zajedničkom odlukom savezničkih vlada. Nakon konferencije u Postdamu
1945. godine, na kojoj su savezničke sile potvrdile svoju riješenost da što prije dođe do
ostvarenja ciljeva postavljenih na Moskovskoj konferenciji, 8. avgusta 1945. godine, na
konferenciji u Londonu potpisan je Sporazum o ustanovljenju Međunarodnog vojnog
tribunala[36] i kažnjavanju glavnih ratnih zločinaca evropskih osovinskih sila. Ovom
sporazumu pridodat je Statut Medunarodnog vojnog suda, koji je od važnosti zbog toga što
je njime po prvi put na međunarodnom planu došlo do propisivanja određenih krivičnih
djela[37]. Prilikom iznalaženja pravnog osnova za suđenje nacističkim vodama, autori
Statuta Nirnberškog tribunala pošli su od medunarodnih akata legislativnog karaktera -
Haških i Ženevskih konvencija, Brijan- Kelogovog pakta i Versajskog ugovora, kao i
dvostranih ugovora Njemačke sa Holandijom, Danskom, Luksemburgom i SSSR-om iz
1926, 1929. i 1939. o mirnom iješavanju sporova i nenapadanju. S tim u vezi, od posebne
je važnosti član 6 Statuta, jer su njime bile propisane tri kategorije krivičnih djela:
(1) Zločini protiv mira[38]. Ovi zločini su svojim obilježjem obuhvatali radnje planiranja,
pripremanja, započinjanja ili vođenja agresivnog rata kojima se krše međunarodni ugovori,
sporazumi ili jemstva, odnosno učešće u zajedničkom planu ili zavjeri radi izvršenja nekog
od naprijed navedenih djela.
(2) Ratni zločini. Ova kategorija krivičnih djela obuhvatala je kršenja zakona i običaja
7
SKRIPTA:
ratovanja. U Statutu je, s tim u vezi, propisano da ovo krivično djelo, između ostalog,
uključuje, ali i da nije ograničeno na sljedeće radnje: ubistvo, zlostavljanje, deportaciju
civiinog stanovništva sa okupirane teritorije radi prinudnog rada ili ostvarenja drugog cilja,
ubistvo ili zlostavljanje ratnih zarobljenika ili lica na moru, ubijanje talaca, pljačkanje javne ili
privatne imovine, te obijesno razaranje gradova, varoši ili sela koje nije opravdano vojnim
potrebama.
(3) Zločini protiv čovječnosti. Ovo krivično djelo, za koje je odgovornost mogla postojati i
ako je učinjeno za vrijeme mira, takođe je obuhvatalo više radnji kao oblika njegovog
izvršenja. Tako su ovo krivično djelo predstavljali ubistvo, istrebljenje, porobljavanje,
deportacija i druge radnje protiv civilnog stanovništva, prije ili u toku rata, odnosno progon
na političkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, ako su preduzeti prilikom izvršenja ili u vezi sa
izvršenjem nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Nirnberškog tribunala.
Statut Nirnberškog tribunala je prvi međunarodni dokument koji je objedinio sve tada
poznate oblike međunarodnih krivičnih djela protiv humanosti i međunarodnog prava.[39]
Pored već profilisanih i opštepriznatih međunarodnih krivičnih djela, ratnih zločina, Statut je
predvidio i dvije, uslovno nove, kategorije međunarodnih delikata - zločin protiv mira i zločin
protiv čovječnosti[40]. Doduše, sva ova djela nisu pojedinačno propisana, već grupno, sa
nedovoljno konciznim formulacijama. Većina od opisanih radnji izvršenja, koje čine
supstancu navedenih krivičnih djela, međusobno se prožimaju i prelivaju, stvarajući
poteškoće oko uzajamnog razgraničavanja, kako po vrsti tako i po obimu odgovornosti,
koju, svaka od kategorija propisanih delikata, nosi sa sobom[41]. Time se, naravno, nikako
ne umanjuje njihov ukupni kvalitet.
Statut ne pominje izričito genocid, ali ga deskriptivno postavlja unutar jedne šire pravne
kategorije - zločin protiv čovječnosti[42]. Ako se uporedi opis radnje ovog zločina sa
definicijom genocida, u kasnije usvojenoj Konvenciji o genocidu iz 1948. godine, može se
zaključiti da je ova konvencija, u pogledu osnovnih elemenata genocida, preuzela iješenja
iz Statuta Nirnberškog tribunala, tj. odredila ga na skoro isti način na koji je u Statutu
određen zločin protiv čovječnosti[43]. U tom smislu, zločin protiv čovječnosti predstavlja
normativni preludijum i idejni okvir genocida[44].
Definicija zločina protiv čovječnosti, onako kako je data u Statutu Nirnberškog tribunala,
sadrži važne elemente koji su važniji od samih opisa radnji imanentnih kasnijem krivičnom
pojmu genocida. Radnje izvršenja zločina protiv čovječnosti uglavnom se mogu naći u
opisima ostala dva delikta iz člana 6 Statuta, posebno kada su u pitanju ratni zločini 7. Ta
djela su pravno sankcionisana i zastupljena u haškim i ženevskim konvencijama i nisu
uopšte sporna. Međutim, ni u jednom međunarodnom dokumentu prije nirnberškog Statuta,
ta nedjela nisu okvalifikovana kao protivpravna zbog toga što su učinjena na "rasnoj,
političkoj i vjerskoj osnovi" (član 6 tačka c) Statuta). Sljedeća važna karakteristika defmicije
zločina protiv čovječnosti odnosi se na njegovu vremensku dimenziju. Iako se u tekstu
decidirano ne određuje da se ovi zločini mogu vršiti u miru i u ratu, iz formulacije "prije ili za
vrijeme trajanja rata" se može izvesti takav zaključak[45]. Najzad, posebno je značajno i to
što se kod odredbe zločina protiv čovječnosti uspostavlja princip supremacije
međunarodnog prava u odnosu na nacionalna zakonodavstva. U dijelu paragrafa tačke c)
člana 6 Statuta određeno je da se nadležnost Tribunala propisuje za bilo koje "zločine iz
nadležnosti suda...bez obzira da li se time vrše ili ne vrše povrede zakona one zemlje gdje
su zločini izvršeni"[46]. Ovaj princip će biti ugrađen u pojam genocida i predstavljaće jednu
od njegovih najvažnijih karakteristika[47].
Osim po propisivanju navedenih krivičnih djela, Statut Nimberškog tribunala dalje je od
značaja i po tome što je u članu 7 propisano da službeni položaj optuženog lica, bez obzira
da li se radi o šefu države ili vladinom službeniku, ovoga ne oslobada od odgovornosti niti
se može uzeti kao olakšavajuća okolnost. U članu 8 Statuta propisano je da činjenica da je
optuženi neko od krivičnih djela iz nadležnosti Tribunala učinio na osnovu naredbe svog
nadređenog, optuženo lice ne oslobađa od odgovornosti, ali se može uzeti kao
olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne ako Tribunal utvrdi da interesi
8
SKRIPTA:
pravičnosti to zahtijevaju. Najzad, u pogledu krivičnih sankcija, Tribunalu je članom 27

Statuta dato ovlašćenje da optuženog, koji je oglašen krivim za neko od krivičnih djela iz
nadležnosti Tribunala, može osuditi na smrtnu kaznu ili drugu kaznu za koju smatra da je
pravedna61.
Suđenje "glavnim ratnim zločincima" je otpočelo 18. oktobra 1945. godine u Berlinu, a onda
se od 20. novembra 1945. odvijalo u Nirnbergu, gdje je između 30. septembra i 1. oktobra
1946. godine izrečena i objavljena presuda, koja je sadržavala 12 smrtnih kazni, tri kazne
doživotnog zatvora, tri vremenske zatvorske kazne i tri oslobođenja od optužbe.[48]Pored
toga, određene njemačke organizacije (pravna lica - kolektiviteti) proglašene su za
zločinačke: SS (elitne njemačke partijsko-vojne jedinice, zaštitni odredi), SD (služba
bezbjednosti), Gestapo (tajna državna policija) i vodeći organ NSDAP (nacional-
socijalistička njemačka radnička partija)[49]. "Ovim je, u stvari, promovisan i poseban oblik
krivične odgovornosti pravnih lica, tj. organizacija, odnosno određenih taksativno i
limitativno nabrojanih kolektiviteta, što je više imalo posredno dejstvo, jer je svako lice za
koje su postojali dokazi da je bilo član neke od zločinačkih organizacija, moglo da na
temelju toga bude optuženo, ali je u praksi, ipak, zahtijevano da se dokaže njegova lična
odgovornost za određen zločin, jer samo po sebi članstvo, ipak, nije tretirano kao delikt sa
stanovišta krivičnog prava. Međutim, ono je bilo osnov za tzv. postupak denacifikacije, što
se, u stvari, svodilo na sužavanje inače garantovanih građanskih prava u određenom
vremenskom periodu, odnosno uskraćivanje određenih građanskih prava, zabranu vršenja
određenih dužnosti i službi, nametanje određenih posebnih obaveza i sl."[50]
Po ugledu na ovaj tribunal bio je osnovan i Međunarodni vojni tribunal za Daleki istok, sa
sjedištem u Tokiju. Međutim, za razliku od Nirnberškog tribunala koji je bio osnovan
ugovorom između Savezničkih sila, Tribunal u Tokiju osnovan je 19. januara 1946. godine,
proklamacijom vrhovnog komandanta savezničkih snaga za Daleki istok američkog
generala Daglasa MekArtura (Douglas MacArtur), prema nacrtu koji je napravio američki
pravnik Kinan (Keenan), a koji je potom postavljen za glavnog tužioca pred tim sudom. I
ovaj tribunal je bio nadležan da sudi za tri grupe krivičnih djela, i to najvišim japanskim
oficirima, političarima i diplomatama. On se najviše bavio ratnim zločinima koji su, i inače,
saveznike najviše pogađali, a to su ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, koje su Japanci
široko praktikovali. Grupu A su predstavljala krivična djela protiv mira koja su, u bitnom, bila
određena na način na koji je to učinjeno i u Statutu Nirnberškog tribunala. Grupu B su činili
ratni zločini koji su, kao i u slučaju Statuta Nirnberškog tribunala, obuhvatali kršenja zakona
i običaja ratovanja. Najzad, grupu C su činili zločini protiv čovječnosti kod kojih, u odnosu
na Statut Nirnberškog tribunala, nije bio predviđen progon na vjerskoj osnovi. U
subjektivnom pogledu, zahtijevano da su odgovorna lica imala saznanja ili, makar, da iz
nehata nisu znala da se u odnosu na zarobljenike vrše zloupotrebe.
Važnost ovih ad hoc sudova, a posebno Nirnberškog tribunala[51], leži u činjenici da njegov
statut, kao i kasnija tzv. Nirnberška presuda, sadrže niz načela koji su Rezolucijom broj
95(1) od 11. decembra 1946. godine potvrđeni od strane Generalne skupštine Ujedinjenih
nacija, kao opštevažeća načela međunarodnog prava. Iako smo neke od njih već izložili, u
nastavku ćemo navesti sva ta načela, kako su utvrđena pomenutom rezolucijom Generalne
skupštine Ujedinjenih nacija. Riječ je o sljedećim načelima: (1) svako lice koje učini djelo
koje predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, odgovorno je za njega i za to djelo
se kažnjava; (2) činjenica da nacionalno zakonodavstvo ne propisuje kaznu za djelo koje
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, ne oslobađa njegovog učinioca od
odgovornosti po međunarodnom pravu; (3) činjenica da je neko lice učinilo djelo koje
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu, djelujući kao šef države ili kao
odgovorno lice vlade, ne oslobađa ga od odgovornosti po međunarodnom pravu; (4)
činjenica da je neko lice djelovalo po naredenju njegove vlade ili pretpostavljenog, ne
oslobađa to lice od odgovornosti po međunarodnom pravu, pod uslovom da je u stvarnosti
imalo mogućnost izbora. U Rezoluciji je, u njenom engleskom tekstu, ovaj uslov izražen
sljedećim riječima: ("„.provided a moral choice was in fact possible to him")\ (5) svako lice
9
SKRIPTA:
optuženo za krivično djelo po međunarodnom pravu, ima pravo na pravično suđenje; (6)
sljedeća krivična djela su kažnjiva kao krivična djela po medunarodnom pravu: a) zločini
protiv mira. U ova krivična djela spadaju: planiranje, pripremanje, pokretanje i preduzimanje
agresije ili rata kojima se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jemstva, kao i
učestvovanje u zajedničkom planu ili zavjeri upravljenim na činjenje nekog od navedenih
krivičnih djela; b) ratni zločini. U ova krivična djela spadaju iste one radnje koje smo već
naveli kada smo govorili o ratnim zločinima prema Statutu Nirnberškog tribunala; c) zločini
protiv čovječnosti. I ova krivična djela su, u osnovi, određena na način na koji je to bilo
učinjeno u Statutu Nirnberškog tribunala; (7) saučesništvo u izvršenju zločina protiv mira,
ratnih zločina ili zločina protiv čovječnosti takođe predstavlja krivično djelo po
medunarodnom pravu.
Ova načela su naknadno bila formulisana od strane Komisije Ujedinjenih nacija za
medunarodno pravo, a zatim prihvaćena od Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 12.
decembra 1950. godine[52].
3.1.2. Statut Medunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju
Nakon završetka rada Nirnberškog tribunala i Tribunala u Tokiju, nastupilo je višegodišnje
zatišje u pogledu osnivanja ovakvih ad hoc tribunala, koje će potrajati sve do prve polovine
devedesetih godina prošlog vijeka. Tada će Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, u vezi
sa ratnim događanjima na teritoriji bivše SFRJ, najprije osnovati ICTY. To je učinjeno
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 808 od 22. februara 1993. godine. Nakon toga, ovaj
organ Ujedinjenih nacija je, razmotrivši Izvještaj generalnog sekretara Ujedinjenih nacija,
na sjednici od 27. maja 1993. godine donio Rezoluciju broj 827 kojom je jednoglasno
usvojen Statut ovog međunarodnog krivičnog tribunala[53].
Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju propisuje četiri vrste krivičnih
djela (čianovi 2-5 Statuta):
- teška kršenja Ženevskih konvencija od 1949. godine68;
Rezolucije koje se odnose na Statut: rezolucija broj 1503 od 28. avgusta 2003,
rezolucija broj 1504 od 4. septembra 2003. i rezolucija broj 1504 od 26. marta 2004.
godine.
Statut ICTY donio je Savjet bezbjednosti pa ga, prema tome, jedino Savjet može
mijenjati i dopunjavati. Rezolucijom 1166 (1998.) od 13. maja 1998. godine dodato je
treće pretresno vijeće i troje novih sudija. Saglasno tome, izmijenjeni su i dopunjeni
čl. 11,12 i 13 Statuta ICTY.
Rezolucijom 1329 (2000.) od 30. novembra 2000. godine osnovana je grupa ad litem
sudija u ICTY i povećan broj sudija u žalbenim vijećima ICTY i ICTR "kako bi
omogućio narodnim tribunalima da svoj rad što brže privedu kraju". U skladu s tim
izmijenjeni su i dopunjeni čl. 12,13 i 14 Statuta ICTY. To je učinjeno na zahtjev
predsjednika ICTY i ICTR.
Rezolucija 1411 od 17. maja 2002. godine tiče se samo pitanja dvostrukog
državljanstva sudija. Član 12 Statuta dopunjen je stavom 4.
68 U dokumentima humanitarnog prava postoje odredene odredbe o obavezama
država da obezbijede krivične sankcije i gonjenje pojedinaca za ozbiljne povrede
ljudskih prava. Medutim, stroga razlika je napravljena izmedu "teških povreda" i
ostalih povreda.
Sistem "teških povreda" sadižan je u četiri Ženevske konvencije iz 1949. i Protokolu
I, a primjenjuje se isključivo na medunarodne oružane sukobe. Po ovom sistemu,
svaka država ugovornica mora da traga za pojedincima odgovornim za teške
povrede Konvencija ili Protokola broj 1 "bez obzira na državljanstvo" i da ih izvede
pred svoje sudove ili da ih preda na sudenje drugoj državi ugovornici: ovo se tumači
tako da pruža univerzalnu nadležnost po pravilu "aut dedere aut iudicare" koja spada
u kategoriju obavezne univerzalne nadležnosti. Ovaj sistem jača zaštitu Ijudskih
prava tako što se oslanja na domaću nadležnost za obezbjeđivanje i provodenje
sankcija protiv pojedinaca za teške povrede, a pojačava i međunarodnu saradnju u
10
SKRIPTA:
humanitarnom pravu. Član 89 Protokola broj I pruža: "U situacijama težih povreda
Konvencija ili ovog protokola, visoke strane ugovornice preuzimaće na sebe
obavezu da djeluju, zajednički ili pojedinačno, u saradnji sa Ujedinjenim nacijama i u
skladu s Poveljom Ujedinjenih nacija".
U oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih sukoba, ne može se
pozivati na ovaj sistem da bi se pojedinac pozvao na odgovomost po
medunarodnom pravu. lsto se odnosi i na Protokol II. U predmetu Tadić, Žalbeno
vijeće ICTY je smatralo da: "U sadašnjem stanju razvoja ovog zakona, član 2 Statuta
ICTY-a (teže povrede Konvencije) samo se primjenjuje na djela počinjena u
kontekstu medunarodnih oružanih sukoba", te je tako odbačena ideja da se teže
povrede mogu proširiti na zajednički član 3. Stoga, prema humanitarnom pravu,
"teže povrede" nastaju samo u medunarodnim sukobima i oni samo mogu dovesti
do provodenja obavezne univerzalne nadležnosti. Dok obaveza postoji samo u
pogledu medunarodnog sukoba, takva odgovomost sve do skoro nije bila utvrđena u
kontekstu unutrašnjeg sukoba. Obaveza upotrebe kaznenih mjera za obustavu
povreda zajedničkog člana 3 bila je neizvjesna, a Protokol II ne sadrži izvršne
odredbe.
Po medunarodnom pravu, tradicionalno, jedina djela koja se smatraju kažnjivim kada
se počine u oružanim sukobima koji nemaju karakter medunarodnih, jesu "zločini
protiv čovječnosti" i "genocid", ier se oni primjenjuju bez obzira na klasifikaciju
sukoba i na to da li su počinjeni u vrijeme mira ili rata. Član 1 Konvencije o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida navodi da je genocid zločin prema
medunarodnom pravu "bilo da je počinjen u vrijeme mira ili rata", štaviše, prema
ICTY, države imaju dužnost da potisnu i spriječe ovaj zločin po Konvenciji bilo da je
on medunarodni ili unutrašnji. Žalbeno vijeće ICTY je u presudi Tadić navelo da je
"do sada već utvrdeno pravilo običajnog medunarodnog prava da zločini protiv
čovječnosti ne moraju biti u vezi s medunarodnim oružanim sukobom".
Stoga, sve do nedavno, teške i sistematske povrede ljudskih prava u toku
unutrašnjih sukoba nisu se smatrale krivično kažnjivim po medunarodnom
humanitarnom pravu. Zajednički član 3 nije podrazumijevao pojedinačnu
odgovornost u medunarodnoj areni. No, postoji značajna državna praksa u smislu da
iz povrede pravila unutrašnjeg sukoba proizilazi krivična odgovornost. Države su
počele da kriminalizuju povrede zajedničkog člana 3 u svojim vojnim priručnicima;
izjave nekih država su dokaz o rastućem opinio iuris poput tvrdnje SAD-a, Evropske
unije i nekoliko evropskih država da iračko korišćenje hemijskog oružja protiv
kurdskih civila 1988. predstavlja povredu Ženevskog protokola iz 1925. ili činjenica
da Statut ICTR eksplicitno predvida krivičnu odgovomost za kršenje zajedničkog
člana 3 i Protokola II. Konačno, u predmetu Tadić, Žalbeno vijeće ICTR je smatralo da
se, na osnovu državne prakse, odredbe Statuta ICTR koje se odnose na povrede
zakona ili običaja ratovanja primjenjuju i na unutrašnje i medunarodne oružane
sukobe. Prema tome, sve je šire prihvaćeno gledište da ozbiljne povrede
medunarodnog humanitamog prava počinjene u oružanom sukobu koji nema
karakter medunarodnog, takode predstavljaju ratni zločin. Može se zaključiti da
dopustiva univerzalna nadležnost postoji kao običajni princip medunarodnog prava
za takve povrede.
-kršenje zakona i običaja rata;
- genocid;
- zločini protiv čovječnosti.
Osim toga, ovaj statut je od značaja za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog toga
što uspostavlja određena načela vezana za krivičnu odgovornost. S tim u vezi, od
posebnog značaja su čl. 6 i 7 Statuta.
U članu 6 Statuta sadržane su odredbe o ličnoj krivičnoj odgovornosti, prema kojima ovaj
tribunal ima nadležnost nad fizičkim licima (pojedincima) kao učiniocima naprijed
11
SKRIPTA:
navedenih krivičnih djela. To, drugim riječima, znači da pred ICTY ne mogu krivično
odgovarati pravna lica (države i druge organizacije).
Član 7 Statuta sadrži odredbe o individualnoj krivičnoj odgovornosti. S tim u vezi, ovaj član
na načelan način propisuje da: (1) lice koje je planiralo, podsticalo, naredilo, učinilo ili na
drugi način pomoglo ili podstrekavalo na planiranje, pripremu ili izvršenje nekog od
navedenih krivičnih djela, lično je odgovomo za krivično djelo; (2) službeni položaj
optuženog lica, bilo da je šef države ili vlade ili odgovorno lice u vladi, ne oslobada to lice
od krivične odgovornosti niti se može uzeti kao olakšavajuća okolnost kod odmjeravanja
kazne; (3) činjenica da je neko od navedenih krivičnih djela učinjeno od strane potčinjenog
ne oslobada od odgovornosti njegovog pretpostavljenog ako je on (pretpostavljeni) znao ili
imao razloga da zna da će potčinjeni učiniti krivično djelo ili da ga je učinio, a
pretpostavljeni je propustio da preduzme neophodne i razumne mjere da spriječi takvo
djelo ili da kazni njegovog učinioca. Ovo načelo je od posebne važnosti, jer se radi o tzv.
komandnoj odgovornosti, pri čemu je od važnosti i to što se uspostavlja mogućnost
odgovornosti i za nehat pri izvršenju krivičnog djela pretpostavljenog (osnov za to pruža
navedena formulacija u dijelu u kom se kaže "ili ima razloga da zna"). O ovom obliku
odgovornosti više riječi će biti u dijelu posvećenom opštim institutima međunarodnog
materijalnog krivičnog prava; (4) činjenica da je optuženo lice neko od navedenih krivičnih
djela učinilo na osnovu naredbe vlade ili svog pretpostavljenog, ne oslobađa to lice od
krivične odgovornosti, ali se ova činjenica može uzeti u obzir kao olakšavajuća okolnost pri
kažnjavanju ako ICTY utvrdi da to zahtijevaju interesi pravičnosti.
3.1.3. Statut Međunarodnog krivičnog tribunala za Ruandu
Ovaj tribunal je osnovan Rezolucijom broj 955 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija od 8.
novembra 1994. godine. Osnivanju tribunala prethodio je izvještaj Komisije Ujedinjenih
nacija za ljudska prava u kom je utvrđeno da je za tri mjeseca tokom 1994. u Ruandi
izvršen genocid u kom je ubijeno između 500.000 i milion ljudi, mahom civila iz plemena
Tutsi[54]. Smješten u Tanzanijskom gradu Aruša, ovaj tribunal ima nadležnost za sljedeća
krivična djela:
- genocid;
- zločini protiv čovječnosti i
- kršenja člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije od
12. avgusta 1949, kao i dodatnog Protokola II od 8. juna 1977. godine.
Ova nadležnost ograničena je teritorijalno (ratione loci) na teritoriju Ruande, kao i
vremenski (ratione temporis) na sva navedena krivična djela učinjena u periodu od 1.
januara do 31. decembra 1994. godine.
Statut ovog tribunala[55], u bitnom, institut individualne krivične odgovornosti ureduje na

način na koji je to učinjeno i u Statutu ICTY, a kada je riječ o komandnoj odgovornosti -
može se reći da su njegove odredbe o tome identične onim sadržanim u Statutu ICTY.
Medutim, u teoriji se ukazuje i na razlike između ICTR i ICTY. Razlika se, najprije, ogleda u
činjenici da je nadležnost ICTR ratione temporis ograničena precizno i odnosi se na
navedena krivična djela, pod uslovom da su učinjena na teritoriji Ruande u periodu između
1. januara i 31. decembra 1994. godine, dok su ova pitanja u slučaju ICTY uređena na
drukčiji način. Naime, u stavu 2 Rezolucije Savjeta bezbjednosti broj 827 utvrđeno je da se
nadležnost ICTY vremenski prostire na period od 1. januara 1991. godine pa do dana koji
utvrdi Savjet bezbjednosti po uspostavljanju mira.
Sljedeća razlika je u tome što ICTY ima nadležnost za krivična djela učinjena u
medunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, dok je nadležnost ICTR ograničena
samo na unutrašnji oružani sukob. Zbog ove razlike, krivična djela iz nadležnosti ICTR,
vezana za ratne zločine, i jesu određena tako da u svom obilježju obuhvataju samo kršenja
pomenutog člana 3 o zaštiti žrtava rata, zajedničkog za sve četiri Ženevske konvencije, kao
i dodatnog Protokola II uz te konvencije . Time se, dakle, može objasniti zašto biće ovog
krivičnog djela iz nadležnosti ICTR (član 4 Statuta) glasi:
12
SKRIPTA:
"Medunarodni tribunal za Ruandu ima nadležnost da goni lica koja su učinila ili naredila da
se učine ozbiljna kršenja člana 3 zajedničkog Ženevskim konvencijama od 12. avgusta
1949. godine o zaštiti žrtava rata, kao i dodatnog Protokola II uz te konvencije od 8. juna
1977. godine. Ova kršenja uključuju, ali nisu ograničena na:
(a) nasilje nad životom, zdravljem, tjelesnim ili duševnim blagostanjem ljudi, a posebno
ubistvo i okrutna postupanja kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik tjelesnog
kažnjavanja;
(b) kolektivno kažnjavanje;
(c) uzimanje talaca;
(d) djela terorizma;
(e) povrede ličnog dostojanstva, a naročito ponižavajuće ili uvredljivo postupanje,
silovanje, prisilna prostitucija i svaki oblik nepristojnog napada;
(f) pljačkanje;
(g) izricanje i izvršavanje kazni bez prethodnog suđenja od strane redovno ustanovljenog
suda, propraćenog svim sudskim garancijama koje civilizovani narodi priznaju kao
neophodne;
(h) prijetnje da se učini neko od naprijed navedenih djela".
Najzad, bitna razlika izmedu ova dva tribunala vezana je za krivično djelo zločina protiv
čovječnosti. Naime, ICTY, u vezi sa ovim zločinima, ima nadležnost samo ako su učinjeni u
toku oružanog sukoba, dok ICTR ima nadležnost za zločine protiv čovječnosti samo ako su
učinjeni na nacionalnoj, političkoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj osnovi, tj. kada su učinjena sa
diskriminišućom namjerom72
3.1.4. Statut Specijalnog suda za Sijera Leone
Od marta 1991. godine Sijera Leone je bio žrtva građanskog rata koga je karakterisalo
masovno nasilje. Mirovni sporazum73 potpisan u Lomeu, Togo, 7. jula 1999. godine, i to
između demokratski izabrane vlade predsjednika Ahmeda Težana Kabaha i
Revolucionarnog ujedinjenog fronta (RUF), amnestiravši vođu RUF-a Fodaja Sankoha i
njegove sljedbenike. Savjet bezbjednosti je, 14. avgusta 2000. godine, "duboko zabrinut
zbog veoma ozbiljnih zločina počinjenih na teritoriji Sijera Leonea...i preovlađujućeg stanja
nekažnjenosti", usvojio većinom glasova rezoluciju 1315, tražeći od generalnog sekretara
Kofija Anana "da pregovorima dođe do sporazuma sa vladom Sijera Leonea o stvaranju
nezavisnog specijalnog suda saglasno ovoj rezoluciji..." i izrazio "spremnost da bez
odlaganja preduzme nove korake..."74. Sporazum izmedu Ujedinjenih nacija i vlade Sijera
Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera Leone potpisan je 16. januara 2002. godine
u Fritaunu75. Zakonodavni akt za Specijalni sud donijet je 19. marta 2002. godine. Ovaj akt
je, u skladu sa Ustavom Sijera Leonea, stupio na snagu nakon što ga je potvrdio
predsjednik Sijera Leonea, i to 29. marta 2002. godine.76
Specijalni sud je treći ad hoc međunarodni krivični sud, poslije ICTY i ICTR, a prvi u kojem
će jedni pored drugih zasjedati međunarodne (UN) i domaće sudije (na Kosovu sudovi rade
na drukčijoj pravnoj osnovi77 i neposredno su pod UN misijom) 8. U njegovom nazivu, kao
što vidimo, ne koristi se izraz "tribunal", već "sud", ali to ne utiče na činjenicu da se radi o
organu koji ima specijalnu nadležnost i privremeni karakter.
Osnivanju ovog suda prethodio je dugogodišnji građanski rat (od marta 1991), koji je
okončan mirovnim sporazumom potpisanim u glavnom gradu Togoa (Lomeu) 7. jula 1999.
godine.
Za vrijeme rata u Sijera Leoneu su se desila masovna i rasprostranjena nasilja, pri čemu
jednu od njegovih karakteristika čini sistematska i rasprostranjena regrutacija djece radi
vršenja tih nasilja. Ova činjenica je, kako ćemo vidjeti, bila razlog zbog kojeg se u obilježju
jednog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog specijalnog suda takvo postupanje prema djeci
posebno inkriminiše.
72 Kittichaisaree, str. 27.
73 Lome Peace Agrement, S/1999/777.
74 S/RES/-1315)2000.
13
SKRIPTA:
75 Sporazum su potpisali Hans Korel, pravni savjetnik UN-a i Bereva, ministar
pravde Sijera Leonea.
76 Ambasador Alije Ibrahim Kanu, zamjenik stalnog predstavnika Sijera Leonea i
Hans Korel, pravni savjetnik UN-a, 16. aprila 2001. godine, razmijenili su instrumente
kojima je Sporazum stupio na snagu, a 19. aprila 2002. generalni sekretar UN-a je
imenovao Dejvida Krejna za glavnog tužioca i Robina Vinsenta za sekretara
Specijalnog suda.
77Nezavisno, nepristrasno i multietničko sudstvo na Kosovu pokušao je da izgradi i
ustanovi UNMIK, i to kroz intervenciju UN-a. Prvi medunarodni sudija je položio
zakletvu u Okružnom sudu u Mitrovici, 15. februara 2000. godine, a prvi medunarodni
tužilac postavljen je u Mitrovici 17. februara 2000. godine, da bi radili zajedno sa
domaćim sudijama i tužiocima. Medunarodne sudije su zatim postavljene u svih pet
okružnih sudova na Kosovu i u Vrhovni sud Kosova. Oni se bave isključivo krivičnim
predmetima, i to većinom onim osjetljivim, koji se tiču mogućih ratnih zločina,
odnosno teških krivičnih djela i meduetničkog nasilja.
78 Džouns-Pauls, str. 21.
28
Sporazum između UN-a i vlade Sijera Leonea o osnivanju Specijalnog suda za Sijera
Leone i Statut Specijalnog suda za Sijera Leone predstavljaju okvir za gonjenje pojedinaca
koji su odgovorni za ratne zločine u gradanskom ratu u Sijera Leoneu. Prvi dokument se
bavi samo osnivanjem Suda, a drugi njegovim nadležnostima i funkcijama. Za razliku od
ICTY, odnosno ICTR koji sude pojedincima samo za krivična djela po međunarodnom
pravu, Specijalni sud za Sijera Leone, prema pomenutom sporazumu, ima nadležnost da
sudi pojedincima kako za krivična djela po međunarodnom pravu tako i za krivična djela iz
domaćeg prava. Specijalni sud ima uporednu nadležnost sa domaćim sijeraleonskim
sudovima, ali će moći u svako doba da zvanično zatraži od domaćeg suda da mu ustupi
nadležnost, pa će tako imati prednost nad domaćim sudovima (član 8 Statuta), poštujući
načelo ne bis in idem (član 9 Statuta).
Specijalni sud je nadležan za "gonjenje lica koja snose najveću odgovornost za ozbiljne
povrede medunarodnog humanitarnog prava i sijeraleonskog prava počinjene na teritoriji
Sijera Leonea od 30. novembra 1996. godine" (član 1 Sporazuma i član 1 stav 1 Statuta).
Ova činjenica, dakle, predstavlja razlog zbog kojeg se, prema Statutu ovog suda, sva
krivična djela iz njegove nadležnosti mogu podijeliti u dvije grupe.
Prvu grupu čine krivična djela po međunarodnom pravu, u koju spadaju zločini protiv
čovječnosti (član 2 Statuta), povrede zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija i
Dopunskog protokola II (član 3 Statuta), te druge teške povrede međunarodnog
humanitarnog prava (član 4 Statuta).
Biće krivičnog djela zločini protiv čovječnosti formulisano je tako da postoji ako su u okviru
rasprostranjenog ili sistematskog napada na ma koje civilno stanovništvo učinjene neke od
sljedećih radnji: ubistvo; istrebljenje; porobljavanje; deportacija; zatvaranje; mučenje;
silovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, prisilna trudnoća i svaki drugi oblik
seksualnog nasilja; progon na političkoj, rasnoj, etničkoj ili vjerskoj osnovi i druga
nečovječna djela.
Biće krivičnog djela iz člana 3 Statuta ovog specijalnog suda u osnovi je određeno na način
na koji je to učinjeno i u slučaju člana 4 Statuta ICTR.
Obilježje krivičnog djela drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava glasi:
"Specijalni sud je ovlašćen da goni lica koja su učinila teške povrede medunarodnog
humanitamog prava: (a) namjerno usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo
ili na pojedinačne civile koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima; (b) namjerno
usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila uključene u
humanitamu pomoć ili misiju održavanja mira u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija sve
dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima prema
međunarodnom pravu oružanog sukoba; (c) regrutovanje ili uključivanje djece mlade od 15
14
SKRIPTA:
godina u oružane snage ili grupe i njihovu aktivnu upotrebu u neprijateljstvima."

Drugu grupu krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala čine krivična djela prema pravu
Sijera Leonea, koja su navedena u članu 5 Statuta Specijalnog suda. To su: (a) krivična
djela koja se odnose na zloupotrebu djevojčica, u skladu sa domaćim Zakonom o
sprečavanju okrutnosti prema djeci. Ovo krivično djelo obuhvata sljedeće oblike izvršenja:
zloupotrebu djevojčice mlađe od 13 godina; zloupotrebu djevojčice izmedu 13 i 14 godina;
te otmicu djevojčice iz nemoralnih pobuda; (b) krivična djela koja se odnose na obijesno
uništavanje imovine, u skladu sa domaćim Zakonom o zlonamjernoj šteti. U ovu grupu
spadaju sljedeće radnje izvršenja: paljenje stambenih zgrada - kuća u kojima ima ljudi;
paljenje javnih zgrada, te paljenje drugih zgrada.
Osim po navedenim odredbama krivičnomaterijalnog karaktera, Statut Specijalnog suda za
Sijera Leone je od važnosti za međunarodno materijalno krivično pravo i zbog odredbi o
njegovoj nadležnosti nad maloljetnicima. Naime, zbog činjenice da je, kako smo
rekli, veliki broj djece sistematski bio regrutovan i obučavan za vršenje okrutnih djela u toku
gradanskog rata, koja djela su ova maloljetna lica zatim i činila, postavilo se pitanje njihove
krivične odgovornosti. Ovo pitanje riješeno je članom 7 Statuta Specijalnog suda za Sijera
Leone tako što je najprije isključena nadležnost ovog tribunala za ona lica koja su u vrijeme
kada su učinila neko od krivičnih djela iz nadležnosti tribunala bila mlada od 15 godina. Za
lica izmedu 15 i 18 godina tribunalu je stavljeno u obavezu da prema njima postupa sa
dostojanstvom, vodeći računa o njihovim godinama i potrebi da se pomogne njihovoj
rehabilitaciji, socijalnoj reintegraciji i preuzimanju konstruktivne uloge u društvu, u skladu sa
%
medunarodnim standardima ljudskih prava. Prema ovoj kategoriji lica, ako utvrdi njihovu
krivičnu odgovornost, tribunal ne može izreći zatvorsku kaznu, već neku od sljedećih mjera:
nalog o uputstvima i nadzoru nad brigom; nalog o radu za zajednicu; savjetodavne usluge;
hraniteljstvo; popravne, obrazovne i programe stručne obuke; odobrene škole, te programe
razoružavanja, demobilizacije i reintegracije ili programe službi za zaštitu djece[56].
3.2. Statut Međunarodnog krivičnog suda
Aktivnosti na osnivanju ovog suda oživljene su osamdesetih godina prošlog vijeka, kada su
latinoameričke države, predvođene Trinidadom i Tobagom, uputile prijedlog u tom pravcu
Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. U osnivanju ovog suda te zemlje su, kako se ističe,
vidjele posljednje sredstvo za gonjenje međunarodnih krijumčara droge[57]. Tokom 1994.
Komisija Ujedinjenih nacija za međunarodno pravo, zamoljena za to od strane Generalne
skupštine, izradila je nacrt Statuta ovog suda koji će, nakon nekoliko razmatranja i izmjena,
biti usvojen četiri godine kasnije. Do toga je došlo na Diplomatskoj konferenciji Ujedinjenih
nacija o osnivanju ICC, održanoj u Rimu jula 1998. godine. Do 11. aprila 2002. godine
Statut je ratifikovalo 60 država, a stupio je na snagu 1. jula 2002. godine[58].
Statut ICC[59] ima višestruko značenje za razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog
prava, zbog čega predstavlja svojevrsnu krunu u tom procesu. Posebno je važno što se po
prvi put na jednom mjestu u međunarodnopravnom dokumentu mogu naći odredbe opšteg i
posebnog dijela materijainog krivičnog prava. Iako ćemo o mnogim odredbama tog statuta
govoriti i kasnije, ovdje ćemo ukratko izložiti one od njih koje se odnose na krivična djela iz
nadležnosti ovog suda, kao i one koje se odnose na opšte institute ove grane prava. Pri
tome, treba stalno imati na umu da se odredbe Statuta, koje se odnose na opšte institute
materijalnog krivičnog prava, odnose samo na ona krivična djela koja su u nadležnosti ovog
suda.
ICC je, prema članu 5 Rimskog statuta, nadležan za "najteža krivična djela koja izazivaju
zabrinutost čitave medunarodne zajednice". Radi se o krivičnim djelima koja zadiru u srž
("core crimes") prema međunarodnom pravu. Vrijednost citirane odredbe Statuta je u
činjenici da predstavlja svojevrsnu definiciju medunarodnog krivičnog djela[60], u kojoj je
primat dat materijalnoj strani u pojmu krivičnog djela. lnače, radi se o sljedećim krivičnim
djelima:
- zločin genocida;
15
SKRIPTA:
- zločini protiv čovječnosti[61];

- ratni zločini;[62]
- zločin agresije.
Ovi zločini, prema članu 29 Statuta, ne podliježu zastarijevanju, ali se mora imati u vidu i
odredba člana 11 Statuta prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja odnosi samo na
navedene zločine koji su učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu. Pri tome se vrijeme
stupanja na snagu Statuta, u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002.
godine, računa od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.
U vezi sa krivičnim djelom agresije, treba reći da će, prema članu 5 stav 2 Statuta, ICC
postati nadležan za kažnjavanje učinilaca ovog krivičnog djela "tek ukoliko se sedam
godina po stupanju na snagu Statuta usvoji njegova odgovarajuća dopuna", pri čemu bi ako
za to bude volje, kako se ističe, tada nadležnost ICC "trebaio proširiti i za zločine
međunarodnoga terorizma"[63] Dopuna Statuta, u vezi sa krivičnim djelom agresije, morala
bi se odnositi na određivanje njegovog bića, kao i na utvrđivanje uslova pod kojima bi Sud
stekao nadležnost za ovaj zločin.
Zločin genocida propisan je u članu 6 Statuta i pod njim se podrazumijeva svako od
navedenih djela, ako je učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve. Ta djela, pod uslovom postojanja navedene
namjere, su:
- ubistvo čianova grupe;
- teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;
- namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog
potpunog ili djelimičnog uništenja;
- mjere upravljene na sprečavanje radanja u okviru grupe;
- prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Zločini protiv čovječnosti propisani su u članu 7 Statuta. Konstrukcija ovog krivičnog djela je
dosta složena, jer se za njegovo postojanje zahtijeva da je neko od djela iz
inače veoma širokog spiska učinjeno kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada
uperenog protiv bilo kog civilnog stanovništva, uz znanje njegovog učinioca o tom napadu.
Krivično djelo ratnih zločina propisano je u članu 8 Statuta i, kao u slučaju zločina protiv
čovječnosti, sadrži veoma širok spisak mogućih radnji njegovog izvršenja. Ove radnje
mogu biti preduzete u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu, pri čemu je, na
početku ovog člana, određeno da Sud ima nadležnost za ratne zločine "posebno kada su
učinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina". Dakle, #
postojanje određenog plana ili politike, kao ni masovno izvršenje, nisu uslov za postojanje
ovog krivičnog djela već se samo naglašava da Sud posebno ima nadležnost za ove
zločine ako su učinjeni na taj način.
U vezi sa ovim krivičnim djelima, potrebno je reći da iako neka od njih, kako smo rekli,
sadrže široke spiskove mogućih radnji izvršenja, ipak nisu dovoljno precizno formulisana,
zbog čega je u Statut (član 9) ugrađena odredba o elementima krivičnih djela. Ti
elementi[64] pomažu ICC u tumačenju i primjeni čl. 6, 7 i 8 Statuta, a usvajaju se, što je
veoma važno zbog načela zakonitosti, ne od strane sudija Suda već dvotrećinskom
većinom članova Skupštine država članica ovog statuta. Sudije ICC, tužioci, kao i države
članice mogu predlagati izmjene i dopune tih elemenata, ali se i izmjene i dopune usvajaju
dvotrećinskom većinom članova Skupštine država članica. Konačan nacrt teksta elemenata
krivičnih djela usvojila je Pripremna komisija za Međunarodni krivični sud 30. juna 2000.
godine.
Kada je riječ o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, ovaj statut, u poređenju sa
odgovarajućim statutima ad hoc tribunala, sadrži mnogo više odredbi. One se naiaze u
dijelu 3 (61. 22-33) i dijelu 7 Statuta (čl. 77 i 78).
Članovi 22 i 23 Statuta sadrže dva osnovna načela materijalnog krivičnog prava (inullum
crimen, nulla poena sine lege). Prvim od tih načela propisano je da lice nije krivično
odgovorno saglasno tom statutu, osim ako je njegovo ponašanje, u vrijeme kada je
16
SKRIPTA:
učinjeno, predstavljalo krivično djelo iz nadležnosti Suda. Statut, s tim u vezi, izričito
zabranjuje široko tumačenje obilježja krivičnog djela (zabranjuje analogiju), ali i propisuje
primjenu načela in dubio pro reo u slučaju nejasnoća pri tumačenju nejasnih odredbi iz
obilježja krivičnih djela u konkretnom slučajii. Prema članu 23 Statuta, optuženo lice može
biti kažnjeno samo u skladu sa tim statutom, tj. samo kaznama koje su u skladu sa
Statutom.
Nadležnost suda ratione personae odnosi se samo na fizička lica koja su u vrijeme
izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret imala 18 i više godina. Dakle, Statut ne
predvida mogućnost sudenja maloljetnim učiniocima krivičnih djela iz nadležnosti Suda.
Krivična odgovornost fizičkog lica, prema Statutu, postoji ako učini krivično djelo iz
nadležnosti Suda na jedan od sljedećih načina:
- kao pojedinac, zajedno sa drugim ili preko drugog lica (posredno izvršiiaštvo), bez obzira
da li to drugo lice snosi krivičnu odgovornost. Dakle, Statut ne veže krivičnu odgovornost
učinioca za krivičnu odgovornost nekog drugog lica, pomoću kojeg je ili sa kojim je učinilac
ostvario radnju izvršenja nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda;
- ako naredi, vrbuje ili navodi na izvršenje krivičnog djela. Pri tome, da bi postojala krivična
odgovornost, djelo mora biti učinjeno ili barem pokušano;
- ako pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi izvršenju krivičnog djela ili pokušaju
njegovog izvršenja kako bi olakšao njegovo izvršenje, uključujući obezbjedenje sredstava
za njegovo izvršenje;
- ako doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem,
izvrši ili pokuša da izvrši krivično djelo. Pri tome, ovaj doprinos mora biti namjeran (dakle,
isključuje se nehatni oblik doprinosa)[65];
- ako u slučaju zločina genocida neposredno i javno podstiče druge da izvrše taj
zločin;
- ako pokuša da izvrši neko od krivičnih djela iz nadležnosti Suda preduzimanjem radnje
koja predstavlja znatan korak ka izvršenju zločina, ali ne dode do izvršenja krivičnog djela
zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica. Statut, s tim u vezi, propisuje oslobođenje
od kazne za lice koje, nakon što ju je započelo, prekine radnju izvršenja krivičnog djela ili
ako na drugi način spriječi dovršenje tog djela, pod uslovom da se dobrovoljno i potpuno
odreklo krivične svrhe.
I ovaj statut propisuje kažnjivost fizičkih lica bez obzira na svojstvo koje su imali pri
izvršenju krivičnog djela iz nadležnosti Suda. Statut to čini tako što, u članu 27 propisuje da
se njegove odredbe jednako primjenjuju "na sva lica bez razlike zasnovane na službenom
svojstvu". Pri tome se posebno naglašava da "službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana
vlade ili skupštine, izabranog predstavnika ili vladinog službenika nipošto ne izuzima lice iz
krivične odgovornosti" u skladu sa Statutom, niti, samo po sebi, može biti osnov za
ublažavanje kazne. Od posebne važnosti je odredba stava 2 istog člana. Da bismo je
razumjeli, potrebno je prethodno podsjetiti na neka pravila međunarodnog prava. Naime, u
teoriji se ističe kako, nastalo u spontanom običajnom procesu, "od pamtivijeka postoji
pravilo
0 imunitetu od krivičnog progona glavara strane države i stranih diplomatskih
agenata"[66]. Medutim, Statut ICC pomenutom odredbom unosi novinu na tom polju,
propisujući upravo suprotno od navedenog pravila običajnog međunarodnog prava. Prema
toj odredbi, "imunitet ili posebna procesna pravila koja mogu sljedovati uz službeno
svojstvo lica, kako prema domaćem tako iprema međunarodnom pravu" (naš kurziv), ne
predstavljaju prepreku za ICC da vrši svoju nadležnost prema optuženom licu, bez obzira
na to što ima ili je u vrijeme učinjenog krivičnog djela imao svojstvo šefa države, člana
vlade i sl.
Od odgovornosti ovih lica Statut razlikuje krivičnu odgovornost vojnih zapovjednika
1 drugih pretpostavljenih lica koja stvarno djeluju kao vojni zapovjednici[67], ali ćemo o
tome nešto više reći kada budemo govorili o komandnoj odgovornosti.
Od ostalih krivičnomaterijalnih odredbi Statuta spomenućemo one koje se odnose na vinost
17
SKRIPTA:
i uračunljivost učinilaca krivičnih djela iz nadležnosti ICC, te na, kako stoji u Statutu,
činjeničnu i pravnu grešku.
U vezi sa vinošću Statut (u članu 30) načelno propisuje da je za krivičnu odgovornost
optuženog lica potrebno da su elementi bića svakog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC
ostvareni sa namjerom i znanjem. Dakle, neophodan je ne samo umišljaj već i namjera,
pod kojom se u krivičnom materijalnom pravu podrazumijeva predstava učinioca krivičnog
djela o određenom cilju koji može postići izvršenjem krivičnog djela i koja na njega djeluje
kao motiv za izvršenje djela. Potreba za postojanjem ovog oblika vinosti je razumljiva, s
obzirom na krivična djela iz nadležnosti ICC. Naime, ako za primjer uzmemo zločin
genocida, razumljivo je da se, s obzirom na biće ovog zločina, htijenje njegovog učinioca,
kada ubija članove zaštićene grupe, ne iscrpljuje samo na toj posljedici (lišenju života tih
lica), već on za konačan cilj (svoju namjeru) ima potpuno ili djelimično uništenje zaštićene
grupe kao takve.
Znanje, kao konstitutivni element iz navedene odredbe člana 30 Statuta, takode predstavlja
odredenu predstavu učinioca ali ne o cilju, kao kod namjere, već o određenim okolnostima
koje su od značaja za postojanje krivičnog djela. Ovaj elemenat se, kako smo vidjeli, izričito
pominje u formulaciji bića krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. U članu 30 Statuta
propisano je da namjera postoji:
- u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;
- u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno
da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari.
Znanje, pak, prema istom članu Statuta, podrazumijeva svijest da postoje okolnosti ili da će
pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice. Dakle, statut ovaj pojam ne vezuje samo za
okolnosti od značaja za postojanje krivičnog djela, već i za njegove posljedice.
Od načelnog stava da je za krivičnu odgovornost optuženog lica potreban umišljaj, uz
postojanje namjere i znanja, Statut, međutim, predviđa izuzetke. To je učinjeno uopštenom
formulacijom da se navedena pravila primjenjuju "ako nije drukčije predviđeno". Time je
ostavljena mogućnost za postojanje krivične odgovornosti i po osnovu nehata što, kako
smo vidjeli, kao mogućnost postoji u slučaju krivične odgovornosti vojnih komandanata i
drugih pretpostavljenih lica. Međutim, Statut pojam nehata ne pominje niti ga bliže uređuje.
U vezi sa uračunljivošću, Statut, kao i u slučaju domaćeg krivičnog zakonodavstva,
određuje je na negativan način, propisujući kada će se smatrati da učinilac nekog od
krivičnih djela iz nadležnosti ICC nije uračunljiv. U ovom slučaju to, prema članu 31 Statuta,
predstavlja osnov za isključenje krivične odgovornosti. Riječ je o dva takva osnova, koji
moraju postojati u vrijeme izvršenja krivičnog djela:
- ako optuženo lice pati od duševne bolesti ili nedostatka koji razara njegovu sposobnost
da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje
ponašanje da bi udovoljio zakonskim uslovima;
- ako stanje opijenosti tog lica razara njegovu sposobnost da procijeni nezakonitost ili
prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljio zakonskim
uslovima. Medutim, u ovom slučaju, kao i u domaćem zakonodavstvu, ovo stanje se ne
može uzeti u obzir kao osnov za isključenje krivične odgovornosti ako je opijenost bila
dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je to lice znalo ili prenebreglo opasnost da će
usijed opijenosti vjerovatno učiniti krivično djelo (actiones liberae in causa).
Pored ovih osnova za isključenje krivične odgovornosti, Statut u istom članu predviđa još
dva osnova za isključenje te odgovornosti od kojih jedan, u bitnom, po svojoj formulaciji
predstavlja nužnu odbranu. Naime, u članu 31 stav 1 tačka (c) Statuta kao osnov
isključenja krivične odgovornosti propisana je situacija u kojoj učinilac "postupa razumno da
bi odbranio sebe ili drugo lice ili, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranio imovinu koja je
bitna za opstanak tog ili drugog lica ili imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od
neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti
tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini". Međutim, činjenica da to lice učestvuje u
odbrambenim dejstvima svojih snaga, sama po sebi, prema Statutu ne predstavlja osnov
18
SKRIPTA:
za isključenje krivične odgovornosti.

Kao osnov isključenja krivične odgovornosti Statut predvida i krajnju nuždu i prinudu (tačka
(d) člana 31). One predstavljaju ovaj osnov ako su nastale kao posljedica "prijetnje
neposredno predstojećom smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom
tog ili drugog lica", te ako to lice "postupa na neophodan i razuman način da bi izbjeglo tu
prijetnju ukoliko ne namjerava da uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne". Ove
opasnosti mogu poticati od drugih lica ili od drugih okolnosti van kontrole tog lica.
Činjenična greška je takođe osnov isključenja krivične odgovornosti, pod uslovom da poriče
duševni elemenat kod učinioca (član 33 stav 1 Statuta). Kod ovog osnova Statut ne ureduje
bliže šta se smatra činjeničnom greškom ali bi to, mislimo, mogle biti one situacije u kojima
učinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije svjestan nekog njegovog obilježja (stvarna
zabluda o biću djela), odnosno ako pogrešno smatra da postoje okolnosti prema kojima bi,
da su one stvarno postojale, to djelo bilo dopušteno (stvama zabluda o okolnostima koje
isključuju protivpravnost).
Za razliku od činjenične greške, pravna greška, prema članu 33 stav 2 Statuta, u načelu
nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Ovaj institut, koji u osnovi odgovara pojmu
pravne zablude, jer se svodi na učiniočevu grešku o tome da li je njegovo ponašanje u
konkretnom slučaju krivično djelo iz nadležnosti ICC, ipak može predstavljati osnov
isključenja krivične odgovornosti ako poriče duševni elemenat kod učinioca, kao uslov za
postojanje krivičnog djela.
Najzad, Statut Međunarodnog krivičnog suda je od značaja za razvoj međunarodnog
materijalnog krivičnog prava i po krivičnim sankcijama koje propisuje. Prema članu 77
Statuta, učiniocu nekog od krivičnih djela iz svoje nadležnosti ICC može izreći sljedeće
krivične sankcije:
- zatvor u odredenom trajanju koje ne može biti duže od 30 godina;
- doživotni zatvor. Ovu kaznu ICC može izreći kada to opravdavaju izuzetna težina
krivičnog djela i lične okolnosti optuženog;
- novčanu kaznu;
- trajno oduzimanje prihoda, imovine i dobara koji su neposredno ili posredno nastali
izvršenjem krivičnog djela. Izricanjem ove krivične sankcije ne dira se u prava trećih lica,
pod uslovom da su ta lica u odnosu na oduzete stvari postupala bona fide.
3.3. Proces stvaranja i prihvatanja međunarodnih opštih pravnih akata i njihov značaj za
razvoj međunarodnog materijalnog krivičnog prava
Osim na do sada opisani način, razvoj medunarodnog materijalnog krivičnog prava odvijao
se u još jednom pravcu. Riječ je o nizu međunarodnih opštih pravnih akata usvajanih u
okviru organizacije Ujedinjenih nacija ili drugih organizacija (npr. Savjeta Evrope), koji
sadrže odredbe krivičnomaterijalnog karaktera. Niz je takvih opštih pravnih akata
donošenih u dugom vremenskom periodu koji je, zbog toga, predstavljao, a i dalje
predstavlja jedan veoma složen proces. S obzirom na ove činjenice, zbog kojih bi pisanje
na tu temu zahtijevalo rad mnogo veći od ovog, u nastavku ćemo se ograničiti samo na
navodenje nekih od tih akata kako bismo, praktičnim primjerima, pokazali način na koji su ti
akti bili od značaja za razvoj ove grane prava.
Danas je opšteprihvaćeno načelo materijalnog krivičnog prava načelo prema kojem se niko
ne može osuditi za djelo koje prije nego što je učinjeno nije bilo zakonom propisano kao
krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana kazna. Iako je ovo načelo bilo izraženo
još u tački 8 francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina[68], svoju međunarodnu
potvrdu ono će dobiti najprije u Univerzalnoj deklaraciji Ujedinjenih nacija o pravima
čovjeka iz 1948. godine (u članu 11 stav 2 te deklaracije), a zatim u Međunarodnom paktu
Ujedinjenih nacija o građanskim i političkim pravima (usvojen Rezolucijom Generalne
skupštine broj 2200 A (XXI), od 16. decembra 1966, a stupio na snagu 23. marta 1976.
godine). Evo kako je to načelo određeno u članu 15 stav 1 Pakta: "Niko ne može biti
osuđen zbog djela ili propusta koji u vrijeme kada su učinjeni nisu bili određeni kao krivično
19
SKRIPTA:
djelo po domaćem ili po međunarodnom pravu. Takođe, ne može se izreći teža kazna od
one koja bi se primjenjivala u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno. Ako poslije izvršenja
ovog krivičnog djela zakon predviđa lakšu kaznu, krivac treba da se koristi time".
Kako vidimo, citirana odredba iz Pakta ne sadrži samo pomenuto načelo, već i načelo da
učinilac, nakon učinjenog krivičnog djela, ne može biti kažnjen strožijom kaznom od one
koja je bila propisana u vrijeme izvršenja tog djela.
Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, kako se ističe, spada među
najobuhvatnije višestrane ugovore o ljudskim pravima, jer ima 132 ratifikacije i pet
potpisa92.
Ovaj međunarodni opšti pravni akt, dakle, predstavlja osnov i obavezu za sve države koje
su ga ratifikovale ili, saglasno unutrašnjem pravnom poretku, na drugi način prihvatile kao
dio tog poretka, da svoje krivičnomaterijalno zakonodavstvo usklade sa navedenim
načelom. Stoga se i odredbe krivičnomaterijalnih zakona u BiH, koje sadrže ovo načelo, u
biti pravno oslanjaju na navedenu odredbu Pakta, jer je i BiH članica tog pakta.
Postojanjem ove odredbe Pakta takode se može objasniti činjenica da i Statut 1CC (u
članu 24) propisuje da "niko nije krivično odgovoran za djelo izvršeno prije nego što je
Statut stupio na snagu", kao i da "u slučaju promjene u pravu primjenjivom na dati predmet
prije pravnosnažne presude, primjenjuje se pravo koje je povoljnije za lice koje je pod
istragom, koje se goni ili je osuđeno".
Kao sljedeću ilustraciju ovog pravca razvoja međunarodnog materijalnog krivičnog prava
uzećemo zločin genocida. Ovaj zločin prvi put je inkriminisan Konvencijom o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida, koju je Organizacija Ujedinjenih nacija donijela 1948. godine
(Rezolucijom Generalne skupštine broj 260 A (III), od 9. decembra te godine). Tom
konvencijom je (u članu II) određeno biće ovog krivičnog djela tako da znači:
"neku od sljedećih radnji, učinjenih sa namjerom potpunog ili djelimičnog uništenja
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe, kao takve:
(a) ubijanje pripadnika grupe;
(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede pripadnicima grupe;
(c) smišljeno nametanje grupi ljudi takvih životnih uslova koji dovode do potpunog ili
djelimičnog fizičkog uništenja grupe;
(d) nametanje mjera kojima je cilj sprečavanje rađanja unutar te grupe;
(e) prisilno preseljenje djece iz te u drugu grupu."
Ovako određen zločin genocida biće zatim preuziman u krivična zakonodavstva zemalja
članica te konvencije, pa je tako bivša Jugoslavija ovu konvenciju ratifikovala 1950. godine
nakon čega je ovaj zločin bio određen kao krivično djelo pod tim imenom u unutrašnjem
krivičnom zakonodavstvu. Navedena odredba je ponovljena u statutima ICTY i ICTR,
odnosno u Rimskom statutu ICC. Najzad, ovo krivično djelo propisano u KZBiH, kako se
ističe, "određeno je gotovo na istovjetan način kao u članu 6 Rimskog statuta"93.
Vidimo, dakle, kako su kroz proces stvaranja, a zatim i prihvatanja u unutrašnje pravne
sisteme, navedeni međunarodni opšti pravni akti vršili snažan uticaj na krivična
zakonodavstva država potpisnica tih akata. Naravno, niz je drugih takvih međunarodnih
dokumenata od kojih ćemo u nastavku pomenuti samo još neke.
Tako je Međunarodnom konvencijom o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije 94 u članu 4
stav 1 tačka (a) određeno da se države članice ove konvencije naročito obavezuju "da
92 Dimitrijević-Paunović, str. 63.
93 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 559.
94 Ova konvencija usvojena je Rezolucijom Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija broj 2106 A (XX) od 21. decembra 1965, a stupila je na snagu 4.
januara 1969. godine.
36 utvrde kao krivično djelo svako širenje ideja zasnovanih na superiornosti ili rasnoj
mržnji, svako podsticanje na rasnu diskriminaciju, kao i sva djela nasilja ili izazivanja na
takva nasilja, uperenih protiv svake rase ili svake grupe lica druge boje ili drugog etničkog
porijekla, kao i pružanje pomoći rasističkim aktivnostima, podrazumijevajući tu i njihovo
20
SKRIPTA:
finansiranje".
Konvencijom o kibernetičkom kriminalu, između ostalog, u članu 8 je određena obaveza
zemalja članica te konvencije da usvoje "zakonodavne i druge mjere koje su potrebne da bi
se okvalifikovalo kao krivično djelo, shodno internom pravu, namjerno i bespravno
nanošenje štete na tuđoj svojini putem:
a) unošenja, mijenjanja, brisanja ili ukidanja kompjuterskih podataka,
b) svakog oblika napada na funkcionisanje kompjuterskog sistema, s namjerom prevare ili
bespravnom namjerom da se bespravno pridobije ekonomska dobit za sebe ili za drugoga."
Važnost citirane odredbe je ne samo u tome što predstavlja obavezu za svaku državu
članicu ove konvencije, već i u tome što ona (citirana odredba), u bitnom, već sadrži
obilježja krivičnog djela ili barem uputstvo državama članicama kako bi u njihovom
krivičnom zakonodavstvu trebalo da bude odredeno biće ovog krivičnog djela, pri čemu
treba istaći i to da je navedenim članom Konvencije ovom krivičnom djelu dat naziv
"Kompjuterska prevara". Bosna i Hercegovina je postala članica ove konvencije nakon što
ju je ratifikovalo Predsjedništvo[69].
Sljedeći primjer pruža nam Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i
oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom. Članom 6 ove konvencije države njene
članice preuzele su obavezu da usvoje "zakonodavne i druge mjere neophodne da bi kao
krivična djela u svoje interno zakonodavstvo uvele sljedeća djela, ukoliko su učinjena sa
umišljajem:
- konverzija ili prenos imovine za koju se zna da predstavlja nezakonit prihod, sa svrhom
da se prikrije ili maskira nezakonito porijeklo takve imovine ili pomogne bilo kom licu
uključenom u izvršenje glavnog krivičnog djela da izbjegne zakonske posljedice svojih
djela;
- prikrivanje ili maskiranje prave prirode, porijekla, mjesta, raspolaganja, premještanja, te
postojanja prava, odnosno vlasništva na imovinu za koju se zna da predstavlja nezakonit
prihod;
- sticanje, posjedovanje ili upotreba imovine za koju se u vrijeme primanja zna da je
predstavljala nezakonit prihod;
- učestvovanje u izvršenju, udruživanje ili zavjera radi izvršenja, pokušaj izvršenja i
pomaganje, podstrekavanje, olakšavanje i davanje savjeta u izvršenju bilo kog od krivičnih
djela utvrđenih u skladu sa ovim članom."
Ovu konvenciju je Predsjedništvo BiH ratifikovalo 28. decembra 2005. godine, čime je BiH
preuzela obavezu da svoje krivično zakonodavstvo uskladi sa tom konvencijom[70].
IV - IZVORIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA
U teoriji medunarodnog prava se pojam izvora prava koristi u materijalnopravnom i
formalnopravnom značenju. Kada se imaju u vidu formalni izvori međunarodnog krivičnog
prava, oni se dijelom nalaze u medunarodnom javnom (običajnom i konvencionalnom), a
dijelom u unutrašnjem (nacionalnom) pravu.
Kada smo govorili o pojmu medunarodnog materijalnog krivičnog prava ukazali smo na
njegovu još nedovoljnu izgradenost, zbog čega se vrlo često u svojoj primjeni oslanja na
unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Ova činjenica je od važnosti upravo kada se
govori o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava, jer se ovi najprije dijele na
međunarodne i nacionalne. Ta granična linija zapravo i nije strogo postavljena iz razloga
što su nacionalna zakonodavstva nerijetko inspirisana odgovarajućim iješenjima iz
određenih medunarodnih akata, a, s druge strane, i međunarodna zajednica često
preuzima kao svoje norme ono što je usvojeno u većini nacionalnih zakonodavstava[71].
Izlaganje u nastavku pratiće ovu podjelu.
4.1. Međunarodni izvori
U vezi sa ovom vrstom izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava u teoriji se
najprije polazi od Statuta Medunarodnog suda pravde. Prema članu 38 stav 1 tog statuta,
ovaj sud, "čija je dužnost da svoje odluke u sporovima koji su iznijeti pred njega donosi
saglasno medunarodnom pravu, primjenjuje: (a) međunarodne konvencije, bilo opšte, bilo
21
SKRIPTA:
posebne, koje predstavljaju pravila izričito priznata od strane država u sporu; (b)
međunarodni običaj, kao dokaz opšte prakse koja je prihvaćena kao pravo[72]; (c) opšta
pravna načela koja priznaju prosvijećeni narodi; (d) u granicama odredbe člana 59, sudske
odluke i učenja najpozvanijih stručnjaka međunarodnog javnog prava različitih naroda, kao
pomoćno sredstvo za utvrđivanje pravnih pravila"[73].
Može se, dakle, zaključiti da ugovori, običaji i opšta pravna načela predstavljaju glavne
izvore, a sudska praksa i doktrina - dopunske izvore medunarodnog javnog prava.
[74]lnače, u literaturi se ističe nepodobnost za neposrednu primjenu u krivičnom pravu
"opštih pravnih principa priznatih od strane svih nacija", kao, na primjer, princip bi bio da ne
može krivično odgovarati lice koje nije dostiglo dovoljan starosni uzrast, a koji je to uzrast
propisuje se normom, a to je u različitim zemljama različito[75]. Jedan od glavnih izvora
medunarodnog krivičnog prava svakako je Rimski statut ICC[76].
U ovom nabrajanju, koje predstavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora, na prvom mjestu su
međunarodni ugovori. Oni, posebno danas, predstavljaju najvažniji izvor međunarodnog
prava, a posebno međunarodnog materijalnog krivičnog prava. Kao i svaki ugovor, i
međunarodni ugovor predstavlja saglasnost volja njegovih potpisnika s ciljem proizvodenja
odredenih pravnih efekata. Pravni efekti se ogledaju u nastajanju određenih prava i
obaveza, čijom realizacijom se žele postići određeni ciljevi. Specifičnost ovih ugovora
ogleda se u činjenici da su im potpisnici međunarodnopravni subjekti (države i
medunarodne organizacije), a zavisno od toga ko je učestvovao u njihovom zaključivanju
mogu se razlikovati: (1) univerzalni međunarodni ugovori - kada su donijeti u okviru i pod
okriljem Organizacije Ujedinjenih nacija i (2) regionalni međunarodni ugovori - kada su
donijeti od strane regionalnih organizacija (npr. Savjeta Evrope, kakva je EKLJP iz 1950.
godine[77])[78]. Ono što je bitno kod ovih ugovora je to što "u načelu jednako obavezuju
sve njihove stranke. To vrijedi bez obzira na organ neke države koji ih je sklopio ili na akt
kojim su ratificirani (potvrdeni) (zakon, uredba, dekret ili drugi podzakonski akt)". Takode je
potrebno naglasiti da načelno "ne postoji između ugovora hijerarhija slična hijerarhiji
pravnih normi i pravnih akata u unutrašnjem pravu"[79], od čega je izuzetak Povelja
Ujedinjenih nacija kojom je, u članu 103, propisan primat te povelje nad drugim
međunarodnim ugovorima u slučaju sukoba izmedu obaveza koje za države članice ove
organizacije proizilaze iz te povelje i obaveza koje za njih proizilaze iz drugih međunarodnih
ugovora. Izlaganje o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, kao i ono u
nastavku, pokazuje da su međunarodni ugovori najvažniji i osnovni izvor medunarodnog
materijalnog krivičnog prava, što je i razumljivo budući da se određena ponašanja mogu
odrediti kao medunarodna krivična djela samo na osnovu saglasnosti država. Istina, ovu
saglasnost ne treba shvatiti u apsolutnom smislu, kao saglasnost svih država članica
Ujedinjenih nacija, već kao saglasnost odredenog značajnog broja tih država potrebnog da
bi neki medunarodni ugovor sa krivičnopravnim odredbama stupio na snagu.
Ako je međunarodni ugovor najvažniji, međunarodni običaj[80] je svakako najzamršeniji

izvor medunarodnog prava[81]. Iz citirane odredbe Statuta Međunarodnog suda pravde
može se zapaziti da se za postojanje medunarodnog običaja zahtijeva da je riječ o opštoj
praksi i da je ona prihvaćena kao pravo.[82] Ovo su dva elementa koja zajedno grade
pojam međunarodnog običaja kao izvora međunarodnog prava. Ta dva elementa su
nerazdvojna, jer sama praksa nije dovoljna za stvaranje običajnog prava[83]. Prvi od tih
elemenata naziva se materijalnim ili objektivnim, a drugi psihičkim ili subjektivnim i
uglavnom su vezani za države kao subjekte međunarodnog prava. U vezi sa prvim
elementom u teoriji međunarodnog javnog prava ističe se da se taj elemenat mora
"izražavati kroz jednoobrazno, sukcesivno ponavljanje istog spoljnjeg akta, od strane
članova međunarodne zajednice", kao i da jednostrano ponavljanje "od strane samo jednog
ili manjeg broja država ili povremeno ispresijecano, ne može stvoriti opšte ili univerzalno
običajno pravilo".[84]Međutim, sama višekratno ponavljana praksa nije dovoljna da bi se
uspostavio ovaj izvor medunarodnog prava, već se traži postojanje i pravne svijesti kod
22
SKRIPTA:
subjekata međunarodnog prava o obaveznosti takvog njihovog ponašanja. Ovo ponašanje

može se ogiedati u obavezi činjenja, ali i propuštanja činjenja. Navedeni element se često
izražava latinskim izrazom opinio iuris sive necessitatis, te se ističe "kao osnovni kriterijum
razlikovanja običajnih pravnih pravila od prostih običaja, kao i pravila kurtoazije"[85]. I
upravo kod ovog elementa nastaju poteškoće u shvatanju ovog izvora međunarodnog
prava, jer nije teško u spoljnjem svijetu uočiti neku ustaljenu praksu određenog činjenja,
odnosno propuštanja činjenja, ali je svakako teško odrediti kada se uzima da je nastaia
pravna svijest subjekata međunarodnog prava o obaveznosti određenog ponašanja. Ovaj
problem je bio povod nekim piscima da, kako se ističe, ovo postepeno stvaranje običajnih
pravila duhovito uporeduju sa postepenim nastankom seoskog puta preko neke livade[86].
Zbog zanimljivosti ovog načina upoređivanja u nastavku ćemo ga iznijeti u cijelosti, pri
čemu ćemo kurzivom ukazati na onaj trenutak i način na koji jedna ustaljena praksa prelazi
u pravnu svijest o obaveznosti određenog ponašanja. To činimo zbog toga što su taj
trenutak, odnosno način, od važnosti za zauzimanje stava o značaju ovog izvora prava za
međunarodno materijalno krivično pravo. Evo kako to upoređivanje glasi:
"Na toj livadi najprije nastaju mnogobrojne, nesigurne i jedva zamjetne staze pješaka.
Potom iz neobjašnjivoga razloga većina prolaznika zajednički usvaja samo jednu stazu. Iz
toga nastaje zajednički osjećaj koji daje prednost samo tome prolazu koji se otada priznaje
kao jedini ispravan put, a da se ne može ustanoviti u kojem se trenutku ostvarila ta
transformacija. Time se prije disparatna praksa pretvara u opinio juris, a da se Rubikon koji
razdvaja puki običaj od običajnog pravnog pravila prelazi šutke, nesvjesno i bez
proklamacija"[87].
Citirano upoređivanje, ne samo zbog duhovitosti, veoma je važno jer nam pokazuje kako
nešto što je iz neobjašnjivog razloga prihvaćeno od određenih subjekata (država) kao
pravilo, za koje se ne može utvrditi u kom trenutku je nastalo, svakako ne može biti način
određivanja krivičnih djela niti propisivanja kazni za njih. Ako bi se suprotno zaključivalo, to
bi bilo protivno osnovnim opšteprihvaćenim načelima ove grane prava (poput načela
nullum crimen, nulla poena sine lege scripta, sine lege praevia, odnosno sine lege certa),
što bi onda vodilo u pravnu nesigurnost. Zbog toga se, s pravom, ističe da isključivo "u
onim oblastima gdje nije riječ o tome da se ustanovljavaju krivična djela i krivične sankcije,
običajno pravo i opšti pravni principi mogu imati značaj dopunskog izvora međunarodnog
krivičnog prava"[88]. Prema tome, medunarodni običaj zasigurno može imati samo
ograničenu primjenu u međunarodnom krivičnom pravu.
Procesno medunarodno krivično pravo zasnovano je na čvrstim garancijama sloboda i
prava čovjeka u krivičnom postupku. Zbog toga je u njemu teško obezbijediti primjenu
običajnog prava. Međutim, "bez obzira na ograničenu ulogu običajnih pravila u
medunarodnom krivičnom pravu danas, oni se kao izvor prava ne mogu zanemariti"[89]
(npr. u vezi sa međunarodnim imunitetima kada obavezuju i one države koje još nisu
ratifikovale međunarodne konvencije o ovoj problematici ili u vezi sa pravom azila, odnosno
pravnim statusom brodova i vazduhoplova, odnosno njihovim posadama).
Upravo navedeni razlozi uvode nas u sljedeći izvor prava, kojeg predstavljaju opšta pravna
načela koja priznaju prosvijećeni narodi[90]. Ova načela, kao i svako drugo načelo, ne
uređuju neke konkretne pravne odnose, a još manje se putem njih može inkriminisati
određeno ponašanje kao krivično djelo i propisati kazna. Riječ je, kako im i sam njihov
naziv govori, o opštim načelima koja imaju značenje osnovnih vrijednosti na kojima počiva
savremeno krivično materijalno pravo. Zbog tog svog svojstva ona mogu biti od pomoći i
kao pomoćni izvor kada se, u nedostatku neke jasne odredbe u međunarodnim ugovorima
ili međunarodnim običajnim pravilima, mogu koristiti radi tumačenja nejasnih odredbi. Riječ
je o nekoliko takvih načela:
- načelo prema kojem se ljudska i građanska prava i slobode mogu ograničavati samo
zakonom, a ne i podzakonskim aktom. To dalje znači da se krivična djela i kazne za njih (a
kazne su oblik ograničenja tih prava i sloboda) mogu propisivati samo zakonom. Ovo
načelo još se izražava i riječima nullum crimen sine lege scripta;
23
SKRIPTA:
- svako lice može se oglasiti krivim i kazniti samo za svoje djelo koje je, u vrijeme kada je
učinjeno, predstavljalo krivično djelo prema domaćem ili međunarodnom pravu. Dakle,
djelo mora biti unaprijed određeno kao krivično djelo, što se izražava maksimom nullum
crimen sine lege praevia;
- kada određuje neko djelo kao krivično djelo, zakon mora biti precizan, tj. elementi bića
krivičnog djela moraju biti odredeni na precizan način (nullum crimen sine lege certa). To
dalje znači da primjena analogije u krivičnom pravu nije dozvoljena, a nejasne zakonske
odredbe trebaju se tumačiti u korist optuženog (in dubio pro reo);
- ako je nakon učinjenog krivičnog djela zakon izmijenjen jednom ili više puta, primjenjuje
se zakon koji je najblaži za optuženog (lex mitius);
- najzad, kazna za krivično djelo takode treba biti zakonom unaprijed propisana (nulla
poena sine lege praevia)111.
Načela koja se izražavaju maksimama nullum crimen sine lege scripta, nullum crimen sine
lege praevia, nullum crimen sine lege certa i nulla poena sine lege praevia mogu se
podvesti pod jedno jedino načelo - načelo zakonitosti u krivičnom materijalnom pravu. To
zbog toga što je u osnovi svih ovih maksima, kako vidimo, jedna - nullum crimen sine lege.
Zato je Ashworth u pravu kada kaže da su značenja načela zakonitosti tako raznolika1 >8.
Načelo zakonitosti je u današnje vrijeme opšteusvojeno kako u domaćem, tako i u
međunarodnom krivičnom pravu[91]. Zbog toga bi danas teško bilo zamisliti situaciju da se
krivična djela i kazne za njih propisuju ili izriču kršenjem tog načela. Medutim, istorijski
giedano, ne tako davno postojale su situacije u međunarodnom krivičnom pravu kada su se
međunarodni krivični tribunali suočavali sa problemom kako odgovoriti na situacije u kojima
odredena ponašanja, prije nego što su učinjena, nisu bila određena kao krivična djela.
Konkretan primjer koji Kaseze ima u vidu odnosio se na Nirnberški tribunal. S tim u vezi,
ovaj autor, izmedu ostalog, ukazuje na to da se Tribunal u Nirnbergu "pozabavio pitanjem
ex post facto prava samo u pogledu zločina protiv mira (naročito agresije), ali se uopšte nije
oglasio o ništa manje delikatnom pitanju - da li zločini protiv čovječnosti predstavljaju novu
vrstu kršenja prava, ili ne". Ukazavši na ovo, Kaseze zatim ističe sljedeće:
"Po svemu sudeći, izgleda da je Nirnberški tribunal primjenjivao novo pravo (naš kurziv) ili
suštinski novo pravo, kada je našao da su neki optuženi krivi samo za zločine protiv
čovječnosti, ili za te zločine zajedno s drugim. Međutim, time nije kršio neku opštu normu
koja bi striktno zabranila retroaktivnost u krivičnom pravu".
Kao obrazloženje za ovakav stav Kaseze navodi da se:
"...načelo nullum crimen sine lege moglo (se) neposredno poslije Drugog svjetskog rata
smatrati za moralno pravilo ponašanja, koje treba da ustukne pred višim zahtjevima uvijek
kada bi se - odbijanjem da učini odgovornim lica koja su izvršila užasna zvjerstva -
suprotstavljalo pravdi. U međunarodnom pravu još uvijek nije izražena striktna zabrana
primjene prava ex post facto\ u najmanju ruku, izgleda da ona nije opšte pravno načelo
koje univerzalno prihvataju sve države".
Zatim, u vezi s upravo navedenim, Kaseze zatim citira o tome i stav Nirnberškog tribunala,
prema kojem je: "maksima nullum crimen sine lege.S opšte načelo pravde" koje dozvoljava
kažnjavanje za djela koja nisu bila zabranjena u vrijeme njihovog činjenja, ako bi bilo
"nepravedno' da se "dozvoli da ostanu nekažnjena "[92].
Kako vidimo iz ovog primjera, načelo zakonitosti u praksi međunarodnih krivičnih tribunala
znalo je biti odbačeno pozivanjem na opšte načelo pravde. Međutim, ostaje, barem nama,
nejasno da li se ovdje mislilo na pravnu pravdu, kao tipičnu pravnu vrijednost ili, pak, na
moralnu, odnosno religijsku pravdu, koje, kako se ističe, u odnosu na pravnu pravdu
potpunije ostvaruju pravdu.[93]
Najzad, u vezi sa sudskom praksom i doktrinom kao izvorima prava treba imati u vidu
sljedeće. Ovo su izvori koji se navode u Statutu Međunarodnog suda pravde, koji nije imao
niti ima krivičnopravnu nadležnost[94]. Otuda njegova dosadašnja praksa teško da može
poslužiti kao izvor u rješavanju čisto krivičnopravnih pitanja. Kada je, pak, riječ o sudskoj
praksi dosadašnjih međunarodnih ad hoc tribunala, treba reći, što važi i za doktrinu kao
24
SKRIPTA:
izvor prava, da ona može i treba biti izvor ne zbog toga što potiče od određenog organa ili
pojedinca per se, već zbog snage argumentacije koja stoji iza određenog stava od značaja
za rješavanje konkretnog slučaja u budućnosti.
Međunarodni sud pravde, pa tako i citirana odredba njegovog statuta, od važnosti je
prilikom rješavanja sporova između država, jer je taj sud organ "u čiju nadležnost spada
rješavanje sporova između država i davanje savjetodavnih mišljenja o pravnim
pitanjima"[95]. Dakle, Međunarodni sud pravde nema nadležnost za suđenje pojedincima
za učinjena međunarodna krivična djela, zbog čega navedeni izvori "vrijede u
međunarodnom pravnom poretku suverenih država i drugih subjekata međunarodnog
prava"[96]. No, ova pravila o izvorima međunarodnog prava su od važnosti jer ih, u osnovi,
sadrži i Rimski statut ICC u članu 21, o kojem će članu u nastavku biti riječi, s tim što ćemo
govoriti i o pravu koje je primjenjivao ad hoc tribunal u Nirnbergu, odnosno koje primjenjuju
ad hoc tribunali u Hagu i Aruši.
Prije toga, treba istaći kako se u odgovoru na pitanje šta su izvori međunarodnog
materijalnog krivičnog prava prethodno moraju imati u vidu neke činjenice. Naime, problem
izvora ovog prava pojavljuje se u situaciji u kojoj treba odgovoriti na osnovno pitanje, a to je
da li je odredeno ljudsko ponašanje (radnja) krivično djelo. Odgovor na ovo pitanje nije
teško dati kada se radi o unutrašnjem pravnom poretku suverenih država, jer će domaći
sudovi odgovor na njega potražiti u domaćem krivičnom zakonodavstvu. Ti sudovi na ovaj
način moraju postupiti, jer ih na to obavezuje osnovno načeio krivičnog prava, prema kojem
se krivično djelo i kazna mogu propisati samo zakonom (nullum crimen, nulla poena sine
lege). To što je njihova država eventualno postala članica neke međunarodne konvencije
na osnovu koje je preuzela obavezu da određeno ponašanje propiše kao krivično djelo[97],
ne daje za pravo domaćem sudiji da neposredno na osnovu te konvencije presudi određeni
krivični slučaj. Iako se, dakle, radi o krivičnom djelu po međunarodnom pravu ono će to
postati i sa stanovišta unutrašnjeg državnog prava tek kada se unese u domaće krivično
zakonodavstvo. Tek tada, i na osnovu domaćeg krivičnog zakonodavstva, domaći sud će,
ako utvrdi postojanje krivičnog djela i krivičnu odgovornost određenog lica, moći to lice
oglasiti krivim. Razlog za ovo leži u činjenici što konvencije koje određuju krivična djela za
njih "nikada ne propisuju raspon kazni"[98]. Pored ovog razloga koji se ističe u teoriji, treba
reći da bi propisivanje i kazni u takvim konvencijama pretpostavljalo postojanje
zakonodavnog organa na svjetskom nivou, što se u doglednoj budućnosti teško može
očekivati[99]. Kada domaći zakonodavac postupi na navedeni način, time stvara
mogućnost za domaće sudove da primjenjuju međunarodne konvencije i u onom njihovom
dijelu koji ima blanketni karakter. Da bismo ovo objasnili vratićemo se na već pomenuto
krivično djelo ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 175 KZBiH. Zakonsko
obilježje ovog krivičnog djela glasi:
"Ko kršeći pravila međunarodnog prava, prema ratnim zarobljenicima naredi ili učini koje od
ovih djela:
a) lišenje drugih lica života (ubistva), namjema nanošenja licima snažnog tjelesnog ili
duševnog bola ili patnje (mučenja), nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge
naučne eksperimente, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije;
b) nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
c) prisiljavanje na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na
pravično i nepristrasno suđenje,
kazniće se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora."
Iz ovog obilježja najprije vidimo da zakon odmah na početku upućuje na kršenje pravila
međunarodnog prava, što znači da se u svakom konkretnom slučaju, da bi postojalo ovo
krivično djelo, mora utvrditi koja odredba i koje međunarodne konvencije su bile prekršene
od strane učinioca. Kod pojedinih načina izvršenja ovog krivičnog djela vidi se da se ono
može učiniti i tako što se ratni zarobljenik liši prava na pravično i nepristrasno suđenje.
Međutim, zakon kod ovog krivičnog djela ne određuje kada će se smatrati da je ratni
zarobljenik bio lišen ovog prava, pa se odgovarajuće odredbe o tome moraju potražiti
25
SKRIPTA:
upravo u Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima[100].

Stoga, izvori međunarodnog materijalnog krivičnog prava imaju dvostruki značaj za
unutrašnje krivično zakonodavstvo država. Oni su, najprije, međunarodnopravni osnov za
odgovarajuću inkriminaciju u tom zakonodavstvu, a zatim i kao blanketni propis kod
pojedinih krivičnih djela propisanih tim zakonodavstvom. Ovo su, dakle, pravila o kojima
domaći sudovi, kada je riječ o izvorima međunarodnog materijalnog krivičnog prava,
prethodno moraju voditi računa.
Medutim, pitanje izvora tog prava postavlja se na sasvim drukčiji način u situaciji kada
odluku o tome da li odredeno ponašanje predstavlja krivično djelo (koja podrazumijeva i
odluku o opštim institutima materijalnog krivičnog prava, kao što su npr. umišljaj,
uračunljivost i dr.) treba donijeti neki međunarodni tribunal. Ovo pitanje naročito je aktuelno
nakon osnivanja stalnog ICC. Stoga ćemo u odgovoru na pitanje šta su izvori tog prava
pažnju posvetiti i odredbama o tome sadržanim u Rimskom statutu ICC, kao i pravu koje su
primjenjivali, odnosno koje primjenjuju ad hoc tribunali u Nirnbergu, Hagu i Aruši.
U slučaju Nirnberškog tribunala treba reći da je, radi primjene Povelje kojom je osnovan i
krivičnih djela koja su njom bila propisana, ovaj tribunal primjenjivao međunarodno običajno
pravo. Međutim, s obzirom na činjenicu da to pravo, izuzev ratnih zločina, u vrijeme rada
tribunala nije sadržavalo pravila o zločinima protiv čovječnosti i zločinima protiv mira, sudije
tribunala su, kako se ističe, odgovore na pojedina krivičnopravna pitanja (kao što je npr.
prinuda) tražili u svojim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima i jurisprudenciji, kao i u
opšteprihvaćenim načelima krivičnog prava[101].
ICTY je u slučaju Kupreškić i drugi u vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuje,
pozivajući se i na rezoluciju Savjeta bezbjednosti o njegovom osnivanju, najprije istakao da
je on međunarodni tribunal. Polazeći od te činjenice, u presudi se dalje kaže da je
međunarodno pravo onaj normativni korpus koji ovaj tribunal treba da primijeni pri
odlučivanju. Medutim, takođe se ističe da se tribunal može osloniti i na nacionalno pravo
kako bi popunio eventualne praznine u Statutu ICTY, odnosno u međunarodnom običajnom
pravu[102]. S tim u vezi ICTY je bio još odredeniji kada je Pretresno vijeće u slučaju
Blaškić, odlučujući o prigovoru odbrane da kršenja predviđena u članu 3. zajedničkom za
sve četiri Ženevske konvencije iz 1949. godine (o unutrašnjem oružanom sukobu) ne
povlače krivičnu odgovornost, odbilo taj prigovor. Ovakav stav Pretresno vijeće je, između
ostalog, odbilo i zbog toga što je, kako je navelo, "Krivični zakon Jugoslavije, koji je 1992.
preuzet kao Krivični zakon Bosne i Hercegovine (gdje se zločin navodno dogodio),
predvidio da ratni
zločini počinjeni bilo u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu povlače krivičnu
odgovornost izvršioca"131. Na ovom mjestu istaći ćemo i način na koji, prema stavu ICTY,
treba koristiti nacionalno pravo kao izvor. Ovaj stav ICTY izražen je u predmetu broj IT-95-
17/1-T, u presudi pretresnog vijeća protiv optuženog Ante Furundžije. S tim u vezi ICTY
ističe: "178. Kad god neki pojam iz krivičnog prava nije definisan međunarodnim krivičnim
pravilima, opravdano se osloniti na nacionalno zakonodavstvo, pri čemu trebaju biti
ispunjeni sljedeći uslovi: (i) osim ako je u međunarodnom pravilu drukčije navedeno, ne
valja se pozivati samo na jedan nacionalnopravni sistem, npr. samo na common law ili
samo na zemlje civil-law sistema. Naprotiv, međunarodni sudovi moraju crpsti iz opštih
pojmova i pravnih instituta koji su zajednički svim velikim pravnim sistemima svijeta. To
pretpostavlja proces identifikacije zajedničkih nazivnika u tim pravnim sistemima, kako bi se
utvrdilo koji su im temeljni pojmovi zajednički; (ii) budući da "međunarodna sudenja
pokazuju brojne odlike po kojima se razlikuju od nacionalnih krivičnih postupaka' 132, kod
korišćenja pojmova iz nacionalnog prava mora se uzeti u obzir specifičnost medunarodnih
krivičnih postupaka. Na taj način se prenebregava mehaničko presađivanje ili transpozicija
iz nacionalnog prava u medunarodne krivične postupke, kao i iskrivljenje jedinstvenih
karakteristika tih postupaka koje prate takvo presađivanje".133
Ovakva shvatanja, u suštini, važe i kada je riječ o ICTR.
26
SKRIPTA:
U vezi sa pitanjem izvora prava koje primjenjuju ovi tribunali je i stav ICTY izražen u
presudi optuženom Dušku Tadiću. Naime, u paragrafii 282. te presude žalbeno vijeće ovog
tribunala je, u vezi sa tumačenjem člana 5 Statuta ICTY, koji se odnosi na krivično djelo
zločina protiv čovječnosti, istaklo da je "Uprkos činjenici da je sa pravne tačke gledišta
Statut ICTY instrument koji se znatno razlikuje od medunarodnog ugovora", prilikom
njegovog tumačenja, a to znači i prilikom tumačenja pomenutog člana 5 dozvoljeno voditi
se principom koji je Međunarodni sud pravde primijenio na tumačenje ugovora u svom
Savjetodavnom mišljenju o nadležnosti Generalne skupštine za primanje države u
Ujedinjene nacije: "Osnovna dužnost suda koji je pozvan da tumači i primjenjuje odredbe
nekog ugovora jeste da pokuša da ih sprovodi prema njihovom prirodnoni i uobičajenom
značenju u kontekstu u kojem se pojavljuju."134 To znači da se u slučaju jasnih odredbi u
međunarodnim pravnim izvorima, one imaju doslovno tumačiti, dok se u slučaju sumnje u
njihov sadržaj - takve odredbe imaju tumačiti u saglasnosti sa međunarodnim običajnim
pravom. Zbog toga se ističe da se i u slučaju tumačenja statuta ova dva tribunala trebaju
primijeniti ista pravila koja važe i u medunarodnom običajnom pravu, a to su pravila
kodifikovana u čl. 31 i 32 Đečke konvencije o medunarodnom ugovornom pravu iz 1969.
godine.135 Odmah treba istaći kako to ne znači da se krivična djela mogu stvarati putem
običaja, već da se pravila medunarodnog običajnog prava o tumačenju ugovora, koja su
kodifikovana u pomenutoj konvenciji, trebaju primijeniti prilikom tumačenja nejasnih odredbi
u statutima ova dva tribunala (pa i odredbi koje se tiču bića krivičnih djela iz nadležnosti tih
tribunala).
U nastavku ćemo izložiti kako glase čl. 31 i 32 Bečke konvencije o međunarodnom
ugovornom pravu, jer su oni važni ne samo za tumačenje odredbi sadržanih u statutima
pomenutih tribunala, već i za tumačenje Rimskog statuta ICTY, s obzirom na to da ovaj
131 Kaseze, str. 60.
132 Citirane riječi u ovom paragrafu presude Pretresno vijeće
koristi iz izdvojenog, neslažućeg mišljenja sudije Kasezea (paragraf 5 tog mišljenja),
iznijetog u predmetu ICTY broj IT-96-22-A od 7. oktobra 1997. godine. Riječ je o
predmetu protiv optuženog Dražena Erdemovića.
133 Citirano prema
http://www.un.org/ictyMs/cases/fumndzija/judgements/ 981210/ fur-tj 98121
Omain.htm.
134 Presuda Dušku Tadiću u slučaju broj IT-94-A, ICTY App.Ch.
lzvor: http://www. un.org/icty/ bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj990715.pdf.
135 Kittichaisaree, str. 46.
46 statut, u suštini, predstavlja međunarodni dokument ugovornog karaktera usvojen na
osnovu saglasnosti država njegovih članica.
Clan 31 Bečke konvencije glasi:
"1. Ugovor se mora dobronamjerno tumačiti prema uobičajenom smislu koji se mora dati
izrazima u ugovoru u njihovom kontekstu i u svjetlosti njegovog predmeta i njegovog cilja.
2. U cilju tumačenja ugovora, kontekst obuhvata, osim teksta, uvoda i uključenih
priloga:
a) svaki sporazum u vezi sa ugovorom koji postoji između članica prilikom zaključivanja
ugovora;
b) svaki instrument koji sačine jedna ili više članica prilikom zaključenja ugovora, a koji
prihvate ostale članice kao instrument koji se odnosi na ugovor.
3. Kao i o kontekstu, vodiće se računa:
a) o svakom docnijem sporazumu između članica u pogledu tumačenja ugovora ili
primjene njegovih odredaba;
b) o svakoj docnijoj praksi u vezi sa primjenom ugovora kojim je postignut sporazum
između članica u pogledu tumačenja ugovora;
c) o svakom relevantnom pravilu medunarodnog prava koje se primjenjuje u odnosima
između članica.
27
SKRIPTA:
4. Izraz se uzima u posebnom smislu ako se utvrdi da je takva bila namjera strana
ugovornica."
Član 32 Konvencije glasi:
„Može se pozivati na dopunska sredstva tumačenja, posebno na pripremne radove[103],
kao i na okolnosti u kojima je ugovor bio zaključen, u cilju da se potvrdi smisao koji
proizilaziiz primjene člana 31 ili da se odredi smisao kada je tumačenje dato prema članu
31:
aidvosmisleno ili nejasno ili
b7*lovodi do rezultata koji je očigledno apsurdan ili nerazuman"[104].
Za razliku od statuta ad hoc tribunala za bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, Statut ICC
ima dosta precizne odredbe o pravu koje ovaj sud primjenjuje. One su sadržane u članu 21
Rimskog statuta koji glasi:
"1. Sud primjenjuje:
(a) prvo, Statut, Elemente krivičnih djela i svoj Pravilnik o postupku i dokazivanju;
(b) drugo, kada je to primjereno, odgovarajuće međunarodne ugovore i načela i pravila
medunarodnog prava, uključujući utvrđena međunarodnopravna načela oružanog sukoba;
(c) ukoliko to nije u stanju, opšta pravna načela koja Sud izvodi iz domaćih pravnih
sistema u svijetu uključujući, kada je to primjereno, domaće zakone država koje bi u
normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo pod uslovom da ta načela nisu
nesaglasna sa ovim statutom i međunarodnim pravom i međunarodno priznatim normama i
standardima.
2. Sud može da primjenjuje načela i pravna pravila onako kako su protumačena u
njegovim ranijim odlukama.
3. Primjena i tumačenje prava saglasno ovom članu moraju biti u skladu sa
međunarodno priznatim Ijudskim pravima i ne smiju praviti negativne razlike po osnovima
kao što su rod, uzrast, rasa, boja, jezik, vjera ili uvjerenje, političko ili drugo mišljenje,
nacionalno, etničko ili društveno porijeklo, bogatstvo, rođenje ili drugi status."
Kako vidimo, Statut uspostavlja svojevrsnu hijerarhiju izvora prava koje može primjenjivati
ICC u krivičnom postupku protiv optuženog lica. Ova pravila za nas su od važnosti upravo
zato što, imajući u vidu da je ICC institucija osnovana sa namjerom da bude stalna, mogu
pružiti odogovor na pitanje izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava.
Citirana odredba ukazuje da je ICC dužan, na prvom mjestu, primjenjivati odredbe Statuta.
Međutim, imajući u vidu da obilježja krivičnih djela iz njegove nadležnosti nisu uvijek
formulisana na način koji omogućuje njihovu nesmetanu primjenu u praksi, Statut upućuje
na primjenu Elemenata krivičnih djela koje, kako smo rekli, usvaja dvotrečinska većina u
Skupštini država članica ovog statuta.
Na drugom mjestu u ovoj hijerarhiji izvora su međunarodni ugovori i načela i pravila
međunarodnog prava. To mogu biti ugovori koji imaju krivičnopravni značaj u konkretnom
slučaju, kao što su, na primjer, Konvencija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika rasne
diskriminacije, Medunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i dr. Pored ovih izvora,
Statut upućuje na primjenu i utvrđenih međunarodnopravnih načela oružanog sukoba, koja
su sadržana u Ženevskim konvencijama iz 1949, kao i u Dopunskim protokolima iz 1977.
godine.
Tek ako nije u stanju da u nekom od navedenih izvora prava pronađe odgovor na određeno
pitanje koje mu se postavlja u konkretnom slučaju, Statut dozvoljava ICC da posegne za
opštim pravnim načelima iz domaćih pravnih sistema u svijetu. Pri tome, 1CC se može,
kada je to primjereno u konkretnom slučaju, pozvati na opšta pravna načela ohe države
koja bi u normalnim okolnostima bila nadležna za krivično djelo. S tim u vezi, moraju se
imati u vidu odredbe člana 17 Statuta. Naime, ovaj sud, raspravljajući o prihvatljivosti
predmeta, u pravilu će odlučiti da je predmet neprihvatljiv ako određeno lice za djelo iz
nadležnosti ICC već goni država članica. Medutim, ICC neće donijeti takvu odluku ako
država nije spremna ili stvarno sposobna da sprovede gonjenje. Kada će se, pak, smatrati
da je država nespremna za krivično gonjenje određenog lica predstavlja faktičko
28
SKRIPTA:
pitanje[105], ali ćemo za potrebe ovog rada uzeti da je ta nespremnost utvrdena, da postoji
usljed rata i ratnih razaranja zbog kojih pravosudni sistem ne funkcioniše. Pretpostavićemo
da je riječ o nekoj od država sa teritorije bivše Jugoslavije, čijim krivičnim zakonodavstvima
je zajedničko opšte načelo prema kojem i maloljetna lica određene starosne dobi mogu biti
odgovorna za krivično djelo. Ako bi takvo lice (mlađi ili stariji maloljetnik) i učinilo neko od
krivičnih djela iz nadležnosti ICC, taj sud mu ne bi mogao suditi, jer se ne bi mogao pozivati
na pravo da primjenjuje pomenuto opšte pravno načelo krivičnog zakonodavstva neke od
navedenih država koje bi u normalnim okolnostima bile nadležne za to krivično djelo.
Razlog je što je pomenuto načelo u suprotnosti sa članom 26 Statuta ICC, prema kojem
ICC nije nadležan za lica koja su bila mlada od 18 godina u vrijeme izvršenja krivičnog
djela.
Statut dozvoljava ICC da primjenjuje ranije svoje odluke u onim njihovim dijelovima u
kojima su sadržana tumačenja vezana za primjenu načela i pravnih pravila. Važnost ove
odredbe je u tome što ograničava ICC na njegovu sudsku praksu, ali i zbog toga što Statut,
kada određuje mogućnost primjene ovog izvora, to ne čini na imperativan način. Naime,
Statut kaže da se tumačenja sadržana u ranijim odlukama ovog suda mogu primijeniti. Da li
će do njihove primjene i zaista doći to, kako smo već rekli, treba da zavisi od snage
argumentacije sadržane u ranijim odlukama ICC.
Kada primjenjuje bilo koji od navedenih izvora prava ICC to mora činiti u skladu sa
međunarodno priznatim ljudskim pravima, bez diskriminacije po osnovu pola, rođenja,
uzrasta, rase, boje kože, jezika, vjere, nacionalnog, etničkog ili društvenog porijekla ili
drugog statusa.
4.2. Nacionalni izvori
Ova vrsta izvora međunarodnog materijalnog krivičnog prava sadržana je u unutrašnjem
(nacionalnom) zakonodavstvu. Svakako najvažniji izvor jesu nacionalni krivični zakoni, u
kojima su sadržane odredbe o osnovnim institutima materijalnog krivičnog prava i
pojedinim krivičnim djelima.
Kod nas ove izvore, s obzirom na složeno državno uređenje i njim uzrokovanu raspodjelu
nadležnosti između BiH i entiteta, čine četiri krivična zakona (KZBiH, Krivični zakon
Republike Srpske, Krivični zakon Federacije BiH i Krivični zakon Brčko distrikta). U
nastavku ćemo dati pregled onog dijela KZBiH u kom su propisana krivična djela od
značaja za međunarodno materijalno krivično pravo.
U tom zakonu ova grupa krivičnih djela propisana je u Glavi XVII, koja nosi naziv "Krivična
djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom" (čl. 171- 203). Zakon
ne vrši razdvajanje ovih krivičnih djela u posebne grupe, ali se sva ona, barem za potrebe
ovog rada, mogu svrstati u tri grupe.
Prvu grupu čine sljedeća krivična djela: genocid (član 171) zločini protiv čovječnosti (član
172). Ono što je zajedničko ovim krivičnim djelima, zbog čega ih i svrstavamo u jednu
grupu, jeste to što se čine prema odredenim, zakonom predviđenim grupama ljudi, sa
određenom namjerom (u slučaju genocida), odnosno kao dio širokog ili sistematičnog
napada (zločini protiv čovječnosti). Zaštićena skupina ljudi u slučaju krivičnog djela
genocida jeste nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, a kod krivičnog djela zločina
protiv čovječnosti to je civilno stanovništvo[106].
U drugu grupu spadaju ona krivična djela koja su u vezi sa ratom, odnosno oružanim
sukobom. Dakle, ova okolnost je činjenica koja navedena krivična djela povezuje u istu
grupu. To su sljedeća krivična djela: ratni zločin protiv civilnog stanovništva (član 173); ratni
zločin protiv ranjenika i bolesnika (član 174): ratni zločin protiv ratnih zarobljenika (član
175); organizovanje grupe ljudi i podstrekavanje na izvršenje krivičnih djela genocida,
zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina (član 176); protivpravno ubijanje i ranjavanje
neprijatelja (član 177); protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu (član
178); povreda zakona ili običaja rata (član 179); povreda parlamentara (član 181);
neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika (član 182); uništavanje kultumih,
istorijskih i religijskih spomenika (član 183) i zloupotreba međunarodnih znakova (član 184)
29
SKRIPTA:
[107].
KZBiH, u vezi sa ove dvije grupe krivičnih djela, u članu 180 propisuje pravila o
individualnoj i komandnoj krivičnoj odgovornosti za krivična djela genocida, zločina protiv
čovječnosti, kao i navedena krivična djela iz čl. 173, 174, 175,177, 178 i 179 tog
zakona[108].
Najzad, treću (najbrojniju) grupu krivičnih djela čine ona koja se, po svom zakonskom
obilježju, ne mogu svrstati u neku od navedenih grupa, a imaju svoj osnov u
medunarodnom pravu (međunarodnim ugovorima) na osnovu kojih su i propisani u
domaćem krivičnom zakonodavstvu. Radi se o sljedećim krivičnim djelima:
- zasnivanje ropskog odnosa i prevoz lica u ropskom odnosu (član 185). Osnov za
propisivanje ovog krivičnog djela nalazi se u Dopunskoj konvenciji o ukidanju ropstva,
trgovine robljem i ustanova i praksi sličnih ropstvu, koja je usvojena 1956, a stupila na
snagu 30. aprila 1957. godine;
- trgovina ljudima (član 186). Međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju je
Konvencija Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i
Protokol za sprečavanje, zaustavljanje i kažnjavanje trgovine Ijudima, kojim je dopunjena
ova konvencija;
- međunarodno vrbovanje radi prostitucije (član 187). U vezi sa ovim krivičnim djelom
treba spomenuti Konvenciju Ujedinjenih nacija o zabrani trgovine ljudima i iskorišćavanja
prostitucije drugih. Konvenciju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1949, a
stupila je na snagu 25. jula 1951. godine;
- nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata (član 188). Ovo krivično djelo, po
svojim zakonskim obilježjima, može se svrstati i u grupu krivičnih djela protiv sloboda i
prava čovjeka i gradanina;
- krijumčarenje lica (član 189). Međunarodnopravni osnov ove inkriminacije je Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala, kao i Protokol protiv
krijumčarenja migranata kopnenim, morskim i vazdušnim putem, kojim je izvršena dopuna
navedene konvencije;
- mučenje i drugi oblici surovog, nečovječnog i ponižavajućeg postupanja (član 190).
Osnov ove inkriminacije nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv torture i drugih
surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni i postupaka;
- uzimanje talaca (član 191). Obaveza propisivanja ovog krivičnog djela sadržana je u
Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija protiv uzimanja talaca, koja je usvojena od
strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1979. godine;
- ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom (član 192). Ovo krivično djelo
propisano je na osnovu Konvencije Ujedinjenih nacija o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih
djeia protiv lica pod međunarodnom zaštitom, uključujući i diplomatske agente;
- neovlašćeni promet oružjem i vojnom opremom, kao i proizvodima dvojne upotrebe
(član 193);
- nedozvoljeno oružje i druga borbena sredstva (član 193a). Osnov ove inkriminacije je
Konvencija o zabrani razvoja, proizvodnje, gomilanja i upotrebe hemijskog oružja i o
njegovom uništavanju. U vezi sa ovom konvencijom treba reći da je BiH donijela poseban
zakon o njenoj implementaciji[109], koji, kada je riječ o ovom krivičnom djelu, sadrži
odredbe blanketnog karaktera;
- neovlašćeno pribavljanje i raspolaganje nuklearnim materijalom (član 194). Ovo krivično
djelo propisano je na osnovu Konvencije o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala (iz 1980.
godine);
- neovlašćeni promet opojnim drogama (član 195). Obaveza propisivanja ovog krivičnog
djela proizilazi iz Konvencije Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i
psihotropnih supstanci (konvencija iz 1988. godine);
- piratstvo (član 196). Iako je ovo krivično djelo u medunarodnom pravu nastalo običajnim
putem, obaveza njegovog propisivanja određena je i dvjema konvencijama Ujedinjenih
nacija (Konvencija o otvorenom moru iz 1958. i Konvencija o pravu mora iz 1982. godine);
30
SKRIPTA:
- otmica vazduhoplova ili broda (član 197). Osnov ove inkriminacije sadržan je u tri
konvencije (Konvencija o krivičnim djelima i nekim drugim aktima izvršenim u
vazduhoplovima iz 1963. - tzv. Tokijska konvencija, Konvencija o suzbijanju nezakonite
otmice vazduhoplova iz 1970. - tzv. Haška konvencija i Konvencija o suzbijanju nezakonitih
akata uperenih protiv sigurnosti civilnog vazduhoplovstva iz 1971. - tzv. Montrealska
konvencija);
- ugrožavanje sigurnosti vazdušne ili pomorske plovidbe (član 198). Osnov za ovu
inkriminaciju je u već pomenutoj Montrealskoj konvenciji, zatim u Konvenciji o suzbijanju
nezakonitih djela protiv sigurnosti pomorske plovidbe (tzv. Rimska konvencija, koja je
stupila na snagu 1992. godine), te u dva protokola (Protokol o suzbijanju nezakonitih djela
protiv sigurnosti stalnih platformi smještenih u epikontinentalnom pojasu i Protokol o
suzbijanju nezakonitih akata nasilja na aerodromima koji služe medunarodnom civilnom
vazduhoplovstvu);
- uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigumosti vazdušnog saobraćaja (član
199);
- zloupotreba telekomunikacionih znakova (član 200). Osnov ove inkriminacije su tri
medunarodne konvencije o telekomunikacijama (iz 1947,1952. i 1959. godine);
- terorizam (član 201). Iako ne obavezuje na ovu inkriminaciju, Evropska konvencija o
suzbijanju terorizma iz 1978. godine vrši snažan uticaj na nacionalne zakonodavce u
Evropi da radnje određene tom konvencijom propišu kao krivično djelo terorizma;
- finansiranje terorističkih aktivnosti (član 202). Osnov ove inkriminacije nalazi se u
Medunarodnoj konvenciji Ujedinjenih nacija o suzbijanju finansiranja terorizma (iz 1999.
godine);
- neizvršavanje naredbi i presuda Međunarodnog krivičnog suda (član 203). Ovo krivično
djelo može se učiniti samo u odnosu na naredbe i presude ICTY, što proizilazi iz člana 1
stav (31) KZBiH. Naime, tom zakonskom odredbom, sadržanom u pomenutom članu kojim
se određuju značenja pojedinih izraza upotrijebljenih u zakonu, propisano je da navedeni
izraz "podrazumijeva Međunarodni krivični sud za područje bivše Jugoslavije";
- neovlašćeni promet hemikalijama (član 193b). Ovo krivično djelo u vezi je sa
Konvencijom o zabrani razvijanja, proizvodnje, gomilanja i korišćenja hemijskog oružja i
njegovom uništavanju[110];
- najzad, iako nije sadržano u ovoj grupi krivičnih djela, treba pomenuti i krivično djelo
falsiflkovanja novca (član 205), za koju inkriminaciju osnov leži u Konvenciji o suzbijanju
pravljenja lažnog novca (iz 1929. godine).
Od svih navedenih krivičnih djela u entitetskim krivičnim zakonima i Krivičnom zakonu
Brčko Distrikta sadržana su samo tri: uzimanje talaca, terorizam i finansiranje terorističkih
djelatnosti[111].
V - PROSTORNO VAŽENJE KRIVIČNOG PRAVA
U vezi sa nacionalnim izvorima krivičnog materijalnog prava, veoma važno pitanje su
granice prostora u kojem ono važi. Nesumnjivo je da to zakonodavstvo važi za teritoriju
države čijem pravnom poretku ono pripada, ali svaka država nastoji da u određenim
slučajevima važnost svog krivičnog zakonodavstva protegne i izvan svojih teritorijalnih
granica. S obzirom na to da se radi o veoma važnom pitanju, države u svom krivičnom
zakonodavstvu propisuju pravila koja sadrže odgovore na ovo pitanje. Za ovakvo
rješavanje tog pitanja postoji i interes u međunarodnom krivičnom pravu, jer bi u
suprotnom, bez postojanja tih praviia, mogao nastupiti haos.
U čuvenoj presudi donijetoj 7. septembra 1927. godine u sporu između Francuske i Turske
(slučaj Lotus), tadašnji Stalni sud međunarodne pravde, između ostalog, morao se baviti i
pitanjem prostornog važenja unutrašnjeg krivičnog zakonodavstva. S tim u vezi, ovaj sud je
imao u vidu činjenicu kako je u svim nacionalnim pravnim sistemima načelo teritorijalnog
karaktera krivičnog zakonodavstva osnovno, ali je istakao kako je, isto tako, činjenica da
svi ili gotovo svi nacionalni sistemi proširuju važnost svog krivičnog zakonodavstva i na
krivična djela izvršena izvan državne teritorije, te da to čine na način koji varira od države
31
SKRIPTA:
do države. Zbog toga je taj sud zaključio kako teritorijalno načelo o važnosti domaćeg
krivičnog zakonodavstva nije apsolutno načelo u međunarodnom pravu, te da u
medunarodnom pravu ne postoji generalna zabrana državama da prošire primjenu svog
krivičnog zakonodavstva i na lica, imovinu i djela učinjena izvan njene teritorije u
specifičnim slučajevima.[112]
S obzirom na ovakav stav suda koji, kako pokazuje uporedna praksa država, važi i danas,
postavlja se pitanje kojim načelima se, pored teritorijalnog kao osnovnog, uređuje prostorno
važenje nacionalnog krivičnog zakonodavstva. Odgovor na ovo pitanje mora se u svakom
slučaju tražiti u krivičnim zakonodavstvima onih država koje imaju vezu sa određenim
krivičnopravnim događajem. Za potrebe ovog rada mi ćemo, međutim, izložiti odgovarajuća
iješenja koja u vezi s tim sadrži KZBiH i ZKPBiH (za jedno od načela), uz napomenu da i
entitetski krivični zakoni i Krivični zakon Brčko Distrikta, odnosno entitetski zakoni o
krivičnom postupku i Zakon o krivičnom postupku Brčko Distrikta, sadrže odredbe
0 ovom pitanju.
U pozitivnom zakonodavstvu BiH postoji pet načela pomoću kojih se ureduje njegovo
prostorno važenje. To su:
- teritorijalno načelo;
- načelo personaliteta, u okviru kojeg se razlikuju aktivni i pasivni personalitet;
- realno ili zaštitno načelo;
- univerzalno načelo;
- načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi. Strogo govoreći, ovim posljednjim
načelom ne uređuje se prostorno važenje krivičnog zakonodavstva BiH (tj. države koja
ustupa krivično gonjenje), već mogućnost ustupanja krivičnog gonjenja određenih lica
stranoj državi u slučaju kada su ta lica učinila krivično djelo na teritoriji BiH. Stoga bi se, na
prvi pogled, moglo zaključivati da to i nije načelo prostornog važenja krivičnog prava.
Međutim, takav zaključak ne bi bio ispravan, jer bi gubio iz vida činjenicu da se primjenom
ovog načela u navedenom slučaju ipak omogućuje primjena krivičnog prava, istina ne
krivičnog prava BiH, već krivičnog prava strane države. Očito je, dakle, da je
1kod ovog načela riječ o prostornom važenju krivičnog prava, samo ne na način kao u
slučaju
ostala četiri načela[113]. Naime, u slučaju ostala četiri načela uvijek se primjenjuje krivično
pravo BiH, dok se kod ovog posljednjeg načela omogućuje primjena krivičnog prava strane
države na krivičnopravni dogadaj koji se zbio izvan njene teritorije.
Prije nego što pređemo na izlaganje o svakom od navedenih načela, potrebno je istaći
jedno važno pravilo. Naime, kod primjene bilo kog od navedenih načela domaći sudija (a i
tužilac) treba voditi računa o tome da prilikom rješavanja slučajeva koji se nađu pred njim,
a u kojima ima elemenata inostranosti, uvijek primjenjuje nacionalno pravo svoje države.
Na ovakvo postupanje obavezuje ga načelo suvereniteta njegove države, koje do naročitog
izražaja dolazi upravo u polju primjene nacionalnih krivičnih zakonodavstava[114]. Osim
toga, i međunarodno pravo potvrđuje ovo pravilo, a kao primjer se može uzeti Konvencija
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz 2000. godine. Prema
članu 4 ove konvencije, države njene članice svoju međusobnu saradnju radi ispunjenja
obaveza iz konvencije ostvaruju na načelima suverene jednakosti i teritorijalne cjelovitosti
država, pri čemu nijedna država ne može vršiti sudsku vlast na teritoriji druge države
članice.
5.1. Teritorijalno načelo
Ovo načelo je osnovno pri određivanju prostorne važnosti nacionalnog krivičnog
zakonodavstva. Iskazuje se i latinskim izrazom lex loci delicti commissi. Njegova sadržina
svodi se na to da se krivično zakonodavstvo države primjenjuje na svakoga ko na njenoj
teritoriji učini krivično djelo propisano tim zakonodavstvom. Od ovakve sadržine
teritorijalnog načela postoje izuzeci, koji se odnose na lica koja uživaju imunitet od
krivičnog gonjenja (naročito šefovi stranih država, diplomatski predstavnici), te na objekte
koji su nepovredivi (npr. zgrade stranih ambasada).
32
SKRIPTA:
U sadržini teritorijalnog načela nije teško zapaziti kako su jedan od ključnih izraza riječi
"teritorija države". Šta obuhvata ta teritorija? Ovaj pojam obuhvata kopneno područje
države (sa zemljinom utrobom) i sve rijeke i jezera unutar granica tog područja, pomorske
teritorijalne vode, kao i vazdušni prostor iznad suvozemnog i vodenog dijela državne
teritorije. Teorijski gledano, suverenitet države, kada je riječ o vazdušnom prostoru, prostire
se (po vertikali u odnosu na njene kopnene granice) u beskonačnost, a praktično do one
tačke do koje ona u tom prostoru ima moć da dopre, što zavisi od nivoa njenog tehničkog
razvoja. Za razliku od vazdušnog prostora, kada je riječ o zemljinoj utrobi suverenitet
države se u prostornom smislu sužava prema zemljinoj jezgri.
Vazdušni prostor potrebno je razlikovati od pojma nadvazdušnog prostora (kosmosa). Ova
razlika svoje uporište ima upravo u međunarodnom pravu. Naime, međunarodnim
Ugovorom o načelima djelatnosti država u oblasti istraživanja i miroljubivog korišćenja
kosmosa, uključujući mjesec i druga nebeska tijela (Ugovor od 10. oktobra 1967. godine)
izvršena je pravna podjela vazdušnog i nadvazdušnog prostora. Ova podjela za pravnu
posljedicu je imala to da je državama suverenitet priznat do granica vazdušnog prostora,
dok je prostor iznad te granice (kosmos) proglašen za opšte dobro čovječanstva - res
communis omniumm. No, ono što je nedostatak ovog ugovora je činjenica da nije određena
granica (visina) na kojoj završava vazdušni, odnosno od koje počinje kosmički prostor. To je
razlog zbog koga su se u nauci javila razna shvatanja o ovoj granici, pa tako prema jednom
kod određivanja te granice kao osnov treba uzimati fizičke ili geofizičke elemente, prema
drugom vazdušno prostranstvo treba biti podijeljeno u tri zone, kao što je učinjeno pri diobi
morskog prostranstva, dok prema trećem ova granica treba biti fiksno određena (u rasponu
od 20 do 800 km)[115].
Kada je riječ o granicama državne teritorije na moru, izvori prava o tom pitanju sadržani su
u Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. U vezi sa državnim granicama na tom prostoru,
moraju se razlikovati sljedeći pojmovi: unutrašnje morske vode, teritorijalno more, spoljni
morski pojas, epikontinentalni pojas i otvoreno more.
Unutrašnje morske vode obuhvataju dijelove mora "koji leže iza polazne ili bazne linije", a u
te vode spadaju "ušća rijeka, morski prostori luka, zalivi, zatvorena mora, dijelovi mora
između niza ostrva i kontinentalnog dijela teritorije, more između ostrva i more između linije
niske vode (osjeke) i najvišeg nivoa mora (plime)"[116].
Teritorijalno more obuhvata morski prostor koji se nalazi "između unutrašnjih morskih voda i
otvorenog mora (ili isključive ekonomske zone ako je obalna država proklamovala)"[117].
Prema članu 3 Konvencije o pravu mora, obalna država ima pravo odrediti svoje
teritorijalno more do granice koja ne prelazi 12 nautičkih milja mjereno od polazne linije.
U prostoru unutrašnjih morskih voda i teritorijalnog mora obalna država vrši suverenu vlast,
što znači da na tom prostoru, kao i vazdušnom prostoru iznad njega, važi njeno krivično
zakonodavstvo. Od toga postoji izuzetak, koji se odnosi na teritorijalno more, jer na tom
prostoru obalna država trpi ograničenja u vidu prava stranih brodova na neškodljiv i
neofanzivan prolaz.
Izrazom spoljni morskipojas označava se "morski prostor koji se naslanja na spoljnu ivicu
teritorijalnog mora". Konvencija o pravu mora je, u vezi sa širinom ovog pojasa, ostavila
pravo obalnim državama da u okviru pomenutih 12 nautičkih milja "prema svom nahođenju
konstituišu odnos širine teritorijalnog mora i širine spoljnog morskog pojasa". S tim u vezi,
važi pravilo da obalna država "nema pravo da važenje svojih zakona i propisa proširi na
spoljni pojas koji je, po definiciji, dio otvorenog mora", ali joj se priznaje pravo da u tom
pojasu vrši "preventivnu, kontrolnu i represivnu nadležnost u cilju zaštite carinskih,
fiskalnih, sanitarnih interesa kao i interesa u vezisa useljavanjem"[118] (naš kurziv).
Epikontinentalni pojas je "onaj dio morskog dna i podzemlja (naš kurziv) u kome obalna
država ima ekskluzivno pravo istraživanja i iskorišćavanja prirodnih bogatstava" u kom joj
se "priznaju suverena prava u svrhu istraživanja i korišćenja njegovih prirodnih
bogatstava" .
Prestankom morskog prostora na koje se odnose ovi pojmovi počinje prostor otvorenog
33
SKRIPTA:
mora na koji, kao prostor res communis omnium, nijedna država ne može proširiti važnost
svog krivičnog zakonodavstva. Prema članu 87 stav 1 (prva rečenica tog stava) Konvencije
o pravu mora, ovaj morski prostor je otvoren za sve države, bez obzira na to da li njihova
teritorija i inače izlazi na more.
Teritorijalno načelo predviđeno je i u KZBiH, u članu 11. Ovaj član glasi:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na
teritoriji BiH.
(2) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo na
domaćem plovilu, bez obzira gdje se plovilo nalazilo u vrijeme izvršenja krivičnog djela.
(3) Krivično zakonodavstvo BiH se primjenjuje prema svakom ko učini krivično djelo u
domaćem civilnom vazduhoplovu dok je u letu ili u domaćem vojnom vazduhoplovu, bez
obzira gdje se vazduhoplov nalazio u vrijeme izvršenja krivičnog djela."
5.2. Načelo personaliteta
Načelo personaliteta, kako mu i njegov naziv govori, tiče se važenja nacionalnog krivičnog
zakonodavstva prema licima (fizičkim ili pravnim) i ima dva oblika, zavisno od toga da li je
riječ o domaćim ili stranim državljanima. U prvom slučaju riječ je o aktivnom, a u drugom o
pasivnom personalitetu.
5.2.1. Načelo aktivnog personaliteta
Ovo načelo je odraz personalnog suvereniteta države. U ovom slučaju suverenitet države
se, dakle, ne ispoljava kroz odnos između nje i njene teritorije, već kroz njen odnos prema
svojim državljanima u slučaju kada njeni državljani učine krivično djelo u inostranstvu.
Kao opravdanje za postojanje ovog načela ističe se više razloga. Jedan od njih je vezan
upravo za činjenicu da se ovo načelo izvodi iz suvereniteta države prema njenim
državljanima, zbog čega se državi priznaje pravo da svoje državljane poziva na krivičnu
odgovornost i u slučaju kada su krivično djelo učinili u inostranstvu. Zatim se ističe da loše
ponašanje njenih državljana, koje bi ostalo nekažnjeno od strane te države, šteti njenom
ugledu u inostranstvu. Ovo načelo se posmatra i kao izraz solidarnosti između država, u
smislu da se time doprinosi ostvarenju pravnog poretka strane države. Naime, ako ne bi
postojalo ovo načelo državljanin bi, povratkom u svoju zemlju, izbjegao od krivične
odgovornosti što bi, u krajnjem, onemogućilo primjenu pravnog poretka države u kojoj je
učinio krivično djelo, što ne želi nijedna država pa ni ona čiji je on državljanin. U vezi sa
ovim razlogom je i onaj koji se navodi u slučaju država koje ne dozvoljavaju izručenje svojih
državljana drugim državama. U tom slučaju primjenom ovog načela domaći državljani se
onemogućuju da povratkom u svoju zemlju dobiju azil za krivična djela koja su učinili u
inostranstvu. Zbog toga za ovo načelo važi izreka aut dedere, aut iudicare (ili izruči ili sudi).
Imajući u vidu ovaj razlog, smatramo da se radi primjene načela aktivnog personaliteta u
svakom konkretnom slučaju ne traži reciprocitet, tj. nije neophodno da ovo načelo propisuje
i krivično zakonodavstvo strane države na čijoj teritoriji je domaći državljanin učinio krivično
djelo. Radi ostvarenja načela nullum crimen, nulla poena sine lege neophodno je da ovo
načelo bude unaprijed propisano u domaćem krivičnom zakonodavstvu, te da postoji
identitet normi. Pod identitetom normi se podrazumijeva situacija u kojoj je odnosno
ponašanje domaćeg državljanina propisano kao krivično djelo ne samo u krivičnom
zakonodavstvu strane države na čijoj teritoriji je učinio krivično djelo, već i u krivičnom
zakonodavstvu države čiji je državljanin. Inače, ako ne bi postojalo ovo pravilo domaći sud
bi bio doveden u situaciju da primjenjuje krivično zakonodavstvo strane države što je, kako
smo naprijed već ukazali, neprihvatljivo, a bilo bi protivno i načelu nullum crimen, nulla
poena sine lege. Identitet norme ne bi trebalo shvatati kao potpunu identičnost u zakonskim
obilježjima bića krivičnih djela ili u rasponu kazne propisane za to djelo, već kao identitet u
samom postojanju inkriminacije određenog ponašanja u krivičnim zakonodavstvima
domaće i strane države. Ovo pravilo obično se ne izražava ovim riječima, već se o potrebi
njegovog postojanja mora posredno zaključivati, za šta nam kao primjer može poslužiti
KZBiH. Naime, u tom zakonu načelo aktivnog personaliteta je propisano u članu 12 stav (2)
i glasi: "Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema državljaninu BiH koji izvan
34
SKRIPTA:
teritorije BiH učini bilo koje drugo krivično djelo osim onih koja su obuhvaćena odredbom
stava 1 ovog člana"[119].
Vidimo, dakle, kako se u ovoj odredbi zakona izričito ne pominje pravilo o identitetu normi.
Međutim, ako se imaju u vidu riječi da se u ovakvoj situaciji na domaćeg državljanina
primjenjuje krivično zakonodavstvo BiH, jasno je da njegovo ponašanje (radnje) koje je,
inače, preduzeo u inostranstvu, i u tom zakonodavstvu moraju biti propisane kao krivično
djelo.
5.2.2. Načelo pasivnog personaliteta
Državljanstvo kao pravni odnos čine određena prava i obaveze koji iz tog odnosa proizilaze
ne samo za državljanina, nego i za državu čiji je on državljanin. Jedna od obaveza koja iz
tog odnosa proizilazi za državu tiče se upravo ovog načela. Naime, u ovom slučaju domaća
država, uzimajući ga kao žrtvu krivičnog djela koje je stranac prema njemu učinio u
inostranstvu, svom državljaninu pruža pravnu zaštitu time što unaprijed odreduje da se
njeno krivično zakonodavstvo primjenjuje prema strancu koji izvan njene teritorije učini
krivično djelo prema njenom državljaninu. Kod ovog načela, dakle, domaći državljanin je
trpio određenu radnju na sebi (bio je pasivan), pa se zbog toga ovdje radi o pasivnom
personalitetu, za razliku od prethodnog slučaja kod kojeg je domaći državljanin bio aktivan
u preduzimanju neke radnje u inostranstvu koja predstavlja krivično djelo. Istina, putem
ovog načela država, kako ćemo vidjeti kroz primjer ovog načela u KZBiH, ostvaruje pravnu
zaštitu i svojih interesa kada je prema njoj u inostranstvu učinjeno krivično djelo u
slučajevima u kojima ona svoje interese ne štiti putem realnog načela. Načelo pasivnog
personaliteta u KZBiH propisano je u članu 12 stav 3 na sljedeći način: "Krivično
zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema strancu koji izvan teritorije BiH prema BiH ili
njenom državljaninu učini bilo koje krivično djelo koje nije obuhvaćeno odredbama stava 1
ovog člana"[120].
Kada je riječ o identitetu normi, u slučaju ovog načela "trebalo bi ga", kako se ističe,
"usloviti"[121]. Međutim, ovakav stav može otvoriti polemiku. Naime, ne samo teorijski već i
realno je moguća situacija u kojoj je određeno djelo, učinjeno u inostranstvu, propisano kao
krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu BiH, ali ne i u krivičnom zakonodavstvu strane
države na čijoj teritoriji je učinjeno. Ako bi se i za ovu situaciju tražio identitet normi, tj. da je
i prema krivičnom zakonu strane države to djelo propisano kao krivično djelo, došlo bi se u
situaciju da domaća država ili njen državljanin ne dobiju krivičnopravnu zaštitu.
5.3. Realno ili zaštitno načelo
U vezi sa ovim načelom ističe se da pomoću njega države propisuju primjenu svog
krivičnog zakonodavstva prema licima koja su u inostranstvu učinila krivično djelo upereno
protiv njenih vitalnih interesa. Ovo je svakako tačno, ali ćemo na odgovarajućim primjerima
vidjeti da se putem ovog načela, u odgovarajućim situacijama, ostvaruje i zaštita interesa
domaćih i stranih državljana. Nesumnjivo je da država i u tim situacijama pomoću ovog
načela primarno štiti svoje vitalne interese, ali se može desiti da, štiteći te interese, država
štiti i interese pomenutih lica.
Za razliku od interesa države koji se štite načelom pasivnog personaliteta (interesi od kojih,
rekli bismo, ne zavisi njen opstanak kao države), u slučaju realnog načela država njime štiti
svoje najvažnije interese, tj. interese bez čije pune zaštite bi bio doveden u pitanje sam
njen opstanak. Osim toga, ovim načelom država, kako ćemo vidjeti, štiti svoj finansijski i
ekonomski sistem, odnosno rad službenih ili odgovornih lica u njenim institucijama. S
obzirom na to, sasvim je razumljivo što međunarodno pravo u slučaju ovog načela ne traži
da pravilo o identitetu normi bude ispoštovano.
Realno ili zaštitno načelo propisano je u članu 12 stav 1 tač. a), b) i d) KZBiH na sljedeći
način:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije
učini:
a) bilo koje krivično djelo protiv integriteta BiH iz glave XVI (Krivična djela protiv integriteta
BiH) ovog zakona[122];
35
SKRIPTA:
b) krivično djelo falsifikovanja novca ili falsifikovanja hartija od vrijednosti BiH, krivično
djelo falsifikovanja znakova za vrijednost ili falsifikovanja znakova za obilježavanje robe,
mjera i tegova izdatih na osnovu propisa institucija BiH iz 61. 205-208 ovog zakona;
d) krivično djelo protiv službenog ili odgovornog lica u institucijama BiH u vezi s njegovom
službom."
lstina, ovaj stav člana 12 ima i tačku c), ali nju ovdje nismo citirali zbog toga što je u njoj,
smatramo, sadržano načelo univerzaliteta, za šta potvrdu nalazimo i u Komentarima
krivičnih/kaznenih zakona u BiH[123].
Iz citiranih odredbi zakona vidi se da država primjenom ovog načela štiti svoje vitalne
interese (tačka a)), svoj finansijski i ekonomski sistem (tačka b)), odnosno rad službenih ili
odgovornih lica u njenim institucijama (tačka c)). Međutim, kako smo već rekli, primjenom
ovog načela država u određenim situacijama posredno štiti i interese svojih i stranih
državljana. Primjer takve situacije može se naći u slučaju iz citirane odredbe pod tačkom
b). Naime, radnja falsifikovanja novca nije sama sebi cilj, jer se to čini u namjeri da se
falsifikovani novac stavi u opticaj, bez kojeg se ne može ostvariti imovinska korist. Kada je
takav novac stavljen u opticaj, nesumnjivo je oštećena država čije je on platežno sredstvo,
ali ne i samo ona nego i njeni ili strani državljani od kojih, kada se utvrdi da je riječ o
lažnom novcu, mora biti oduzet. Zbog toga su i ta lica pretrpila štetu, pa je u ovakvom
slučaju propisivanje ovog načela itekako značajno za pravnu zaštitu i njihovih interesa.
5.4. Načelo univerzaliteta
U osnovi ovog načela je pravilo o postojanju određenih krivičnih djela koja predstavljaju
najteže međunarodne zločine, prema čijim učiniocima cijela medunarodna zajednica ima
interes da budu kažnjeni. Stoga je ovo pravilo medunarodnim opštim pravnim aktima
ustanovljeno kao obaveza država po međunarodnom pravu (ta obaveza se od strane
države, naravno, ispunjava prije svega odgovarajućom inkriminacijom takvih zločina u
domaćem krivičnom zakonodavstvu). Kod ovog načela, dakle, nije bitno mjesto izvršenja
krivičnog djela niti državljanstvo njegovog učinioca. S obzirom na prirodu ovih krivičnih
djela iz koje i proizilazi zainteresovanost medunarodne zajednice za kažnjavanje njihovih
učinilaca, kod ovog načela ne traži se poštovanje pravila o identitetu normi[124].
Niz je međunarodnih konvencija koje sadrže obavezu država njihovih članica za
inkriminaciju, krivično gonjenje i kažnjavanje učinilaca najtežih međunarodnih zločina. Mi
ćemo spomenuti dva takva primjera, uz napomenu da ovakva obaveza za državu može
proizilaziti ne samo iz multilateralnih, već i iz bilateralnih međunarodnih ugovora[125].
Konvencijom o pravu mora piratstvo je određeno kao medunarodni zločin, a prema članu
100 ove konvencije (koji nosi naziv "Dužnost saradnje u suzbijanju piratstva") sve države
članice preuzele su obavezu da u potpunosti međusobno saraduju u suzbijanju piratstva na
otvorenom moru ili na bilo kom dnigom mjestu izvan njihove nadležnosti.[126]
Drugi primjer pružaju sve četiri Ženevske konvencije, od kojih ćemo ovdje spomenuti
odredbu člana 49 stav 1 prve Ženevske konvencije. Prema toj odredbi, sve države članice
ove konvencije obavezale su se da u svom zakonodavstvu predvide kažnjavanje lica koja
izvrše ili narede da se izvrši bilo koji od oblika teškog kršenja pravila humanitarnog prava
određenih u članu 50 ove konvencije[127].
Načelo univerzaliteta u domaćem krivičnom zakonodavstvu (zakonodavstvu na nivou BiH)
propisano je najprije u članu 12 stav 1 tačka c) KZBiH. Ta odredba ovog člana giasi:
"(1) Krivično zakonodavstvo BiH primjenjuje se prema svakome ko izvan njene teritorije
učini:
c) krivično djelo koje je BiH obavezna kažnjavati prema propisima međunarodnog prava,
međunarodnih ili medudržavnih ugovora."
Pored toga, ovo načelo propisano je i u stavu 4 istog člana KZBiH, prema kojem se njeno
krivično zakonodavstvo primjenjuje prema svakom ko izvan njene teritorije "prema stranoj
državi ili prema strancu učini krivično djelo za koje se po tom zakonodavstvu može izreći
kazna zatvora od pet godina ili teža kazna".
Kako vidimo, uslov za primjenu ovog stava je da se prema krivičnom zakonodavstvu strane
36
SKRIPTA:
države za odgovarajuće krivično djelo može izreći zatvorska kazna od pet godina ili teža
kazna. U vezi sa ovim stavom zakona, smatramo potrebnim ukazati na jedan mogući
problem. Naime, iz citirane odredbe se vidi da krivično djelo treba biti učinjeno prema
stranoj državi, a to, između ostalog, može biti i krivično djelo protiv njenog ustavnog
uredenja (koje ne mora biti i napad na ustavni poredak BiH). Naš zakonodavac, s tim u
vezi, nije napravio bilo kakav izuzetak s obzirom na to da je propisana formulacija
generalna ("krivično djelo za koje se..."), pa se uzima da to može biti bilo koje djelo koje je
zakonom određeno kao krivično djelo. U takvoj situaciji, dakle, zaštitni objekt je ustavno
uredenje strane države, a u krivičnom zakonodavstvu BiH nije propisano kao krivično djelo
napad na ustavno uređenje (ustavni poredak) bilo koje strane države, već samo napad na
ustavni poredak BiH (član 156)[128]. Stoga, sve i kad je prema stranoj državi učinjeno djelo
koje, prema njenom krivičnom zakonodavstvu predstavlja krivično djelo napada na njen
ustavni poredak za koje se prema tom zakonodavstvu može izreći kazna zatvora od pet
godina ili teža kazna, to ne obavezuje domaći sud da učinioca ovakvog djela oglasi krivim,
jer takvo njegovo djelo nije propisano kao krivično djelo u krivičnom zakonodavstvu
BiH[129]. Zbog ovakvih i sličnih mogućih situacija primjena načela univerzaliteta prema
navedenoj odredbi zakona, smatramo, ima ograničen domašaj. Ono se, naime, može
primijeniti samo na one situacije koje su u skladu sa pravilom o identitetu normi[130], tj. na
situacije u kojima djelo koje je u inostranstvu učinjeno prema stranoj državi, predstavlja
krivično djelo i prema krivičnom zakonodavstvu BiH (npr. radnja oštećenja ili uništenja
zgrade ambasade ili konzulata strane države u inostranstvu ili krada pokretnih stvari u
vlasništvu strane države i sl.).
5.5. Načelo ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi
Primjenom ovog načela omogućuje se prenos nadležnosti krivičnog gonjenja nekog lica sa
jedne države na drugu. U ovom slučaju se, ako su ispunjeni zakonom propisani uslovi,
omogućuje da učiniocu krivičnog djela bude sudeno ne u državi na čijoj teritoriji je učinio to
djelo, već u nekoj drugoj državi (najčešće u državi čiji je državljanin ili u kojoj ima
prebivalište), što znači da će tada prema njemu biti primijenjeno krivično zakonodavstvo te
države (lex fori). Jedan od uslova za primjenu ovog načela je da se strana država ne protivi
preuzimanju krivičnog gonjenja.
Načelo ustupanja krivičnog gonjenja kod nas nije propisano KZBiH, već njenim
ZKPBiH[131]. Odredbe o tome sadržane su u članu 412 ZKPBiH. Prema tom članu,
zahtijeva se ispunjenje nekoliko uslova za primjenu ovog načela. Najprije se mora raditi o
situaciji u kojoj je stranac učinio krivično djelo na teritoriji BiH. Zatim je neophodno da se
strana država, na čijoj teritoriji stranac ima prebivalište161, tome ne protivi, ali i u tom slučaju
ustupanje neće biti dozvoljeno ako bi stranac mogao biti izložen nepravednom postupku,
nehumanom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju. Odlučivanje o ovim pitanjima
zahtijeva prethodno upoznavanje tužioca, odnosno sudije za prethodno saslušanje, sa
odgovarajućim odredbama krivičnog zakonodavstva (procesnog i materijalnog) strane
države, s obzirom na to da odluku o ustupanju donosi tužilac BiH prije podizanja optužnice,
a nakon toga pa do dostavljanja predmeta sudiji, odnosno vijeću radi zakazivanja glavnog
pretresa - odluku o ustupanju donosi sudija za prethodno saslušanje Suda BiH. Iz ovoga se
može zaključiti da je ustupanje dozvoljeno samo do trenutka dok predmet nije dostavljen
sudiji pojedincu, odnosno sudećem vijeću (predsjedniku tog vijeća) u rad radi zakazivanja
glavnog pretresa.
Primjena ovog načela dolazi u obzir za sva krivična djela iz nadležnosti Suda BiH[132]za
koja se, prema KZBiH, može izreći kazna zatvora do deset godina. No, i u tom slučaju ne
može se primijenti ovaj član zakona ako je oštećeno lice državljanin BiH koji se protivi
ustupanju krivičnog gonjenja, ali ako je dato obezbjeđenje za ostvarivanje njegovog
imovinskopravnog zahtjeva - može doći do ustupanja i pored protivljenja oštećenog.
U vezi sa ovim načelom treba još reći da se na njega nailazi i u međunarodnim pravnim
aktima. Tako je članom 21 (koji ima naslov "Prenos krivičnog postupka) Konvencije
Ujedinjenih nacija protiv transnacionalnog organizovanog kriminala[133] predviđeno da će
37
SKRIPTA:
države članice ove konvencije razmotriti mogućnost prenošenja postupka jedna drugoj u
cilju gonjenja učinilaca krivičnih djela obuhvaćenih Konvencijom, u slučajevima kada se
smatra da je taj prenos u interesu pravilne primjene pravde, a posebno kada se radi o
slučajevima kod kojih nekoliko država ima nadležnost za njihovo krivično procesuiranje.
Drugi đio
OPŠTIINSTITUTIMEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRTVIČNOG PRAVA
I - OPŠTIPOJAM MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Kao u slučaju nauke nacionalnog krivičnog prava, u kojoj pitanja u vezi sa krivičnim djelom
spadaju u red osnovnih, i u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu ta pitanja su
osnovna. Naime, s obzirom na to da međunarodno krivično djelo predstavlja osnovni pojam
ove grane prava, svakako da se na početku kao osnovno pojavljuje pitanje sadržaja pojma
međunarodnog krivičnog djela. Taj pojam se, opet, može shvatati na dva načina. Naime, on
se najprije može shvatati kao pojam kojim bi bili obuhvaćeni elementi koje možemo naći u
sadržaju bilo kog međunarodnog krivičnog djela, dok bi u drugom slučaju ovaj pojam
obuhvatao elemente karakteristične samo za biće određenog međunarodnog krivičnog
djela. Zbog toga se može govoriti o opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela, te o biću
pojedinih međunarodnih krivičnih djela, kao i o njihovim elementima.
Svakako da, u vezi sa ovom podjelom, ne bi bilo dobro preći na razmatranje posebnih bića
međunarodnih krivičnih djela bez prethodnog određivanja opšteg pojma međunarodnog
krivičnog djela. Taj pojam, pak, izgraden je od nekoliko elemenata i naš zadatak u ovom
dijelu rada je utvrđivanje tih elemenata.
No, prije nego što predemo na izlaganje o ovim elementima, potrebno je učiniti jednu
napomenu. Ona je na neki način semantičkog karaktera i u vezi je sa eventualnim pitanjem
šta sadržajno obuhvata sintagma "medunarodno krivično djelo". Da li ona, dakle, obuhvata
samo ona krivična djela koja su propisana u medunarodnim opštim pravnim aktima ili, pak,
njen sadržaj obuhvata i određena krivična djela propisana u nacionalnim krivičnim
zakonodavstvima? Pažljivom čitaocu će se, vjerujemo, ovakvo pitanje na ovom mjestu
učiniti nepotrebnim imajući u vidu izlaganje u prethodnom dijelu ovog rada. Međutim,
smatramo potrebnim da, s obzirom na to da ćemo u nastavku govoriti o opštem pojmu
međunarodnog krivičnog djela, još jednom napomenemo šta predstavlja njegov sadržaj.
Njegov sadržaj, dakle, obuhvata ne samo krivična djela propisana međunarodnim pravom,
već i ona krivična djela sadržana u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu koja svoj pravni
temelj imaju u medunarodnim opštim pravnim aktima.
U vezi sa elementima opšteg pojma medunarodnog krivičnog djela, stvari se, kao i u
nacionalnom krivičnom pravu, mogu razmatrati sa dva stanovišta: formalnog i materijalnog.
Formalno shvatanje dalje može biti normativno i realističko, zavisno od toga šta se uzima
za primarno u pojmu međunarodnog krivičnog djela.
Prema normativnom stanovištu suština međunarodnog krivičnog djela ispoljavala bi se u
povredi pravne norme, zbog čega se to djelo smatra isključivo pravnim pojmom. Suprotno
ovom stanovištu, realističko shvatanje međunarodnog krivičnog djela ukazuje na značaj
radnje i posljedice koja je nastala usljed te radnje, zbog čega se opšti pojam
medunarodnog krivičnog djela, kao i u unutrašnjem krivičnom pravu, određuje u odnosu na
radnju i njenu posljedicu.
Međutim, ovakva razmatranja, sama za sebe, ne bi bila dovoljna za odredivanje opšteg
pojma krivičnog djela.
U prvom slučaju, kod normativnog stanovišta, razmatranje bi, u suštini, ostalo u okvirima
jednog idealnog svijeta (svijeta pravnih normi), čime ne bismo mogli utvrditi stvarnu suštinu
postavljenog pitanja u vezi sa međunarodnim krivičnim djelom koje je, prije svega, pojava u
spoljnjem (realnom) svijetu. Zbog toga se ovo stanovište ne može prihvatiti.
U drugom slučaju, kod realističkog shvatanja, nesumnjivo je da su u određivanju opšteg
pojma međunarodnog krivičnog djela radnja kojom se ono ostvaruje i posljedica do koje
usljed te radnje dolazi, bitni sastavni elementi tog pojma, ali to nisu i jedini njegovi elementi.
S obzirom na činjenicu da se kod svakog krivičnog djela kao njegov učinilac pojavljuje
38
SKRIPTA:
čovjek (bilo kao pojedinac ili kao član neke grupe, odnosno organizacije, koja može biti i
pravno lice), sasvim opravdano se postavlja pitanje da li u navedeni pojam ulazi i njegov
psihički odnos prema radnji i posljedici krivičnog djela. Danas je opšteprihvaćeno gledište
da se u razmatranju opšteg pojma krivičnog djela mora uzeti u obzir i taj odnos učinioca
prema svom djelu. Ovakvo gledište u vezi je sa primjenom krivičnih sankcija na učinioca
krivičnog djela (naročito, rekli bismo, kazne zatvora), jer se postavlja pitanje da li se licu za
koje je utvrdeno da je preduzelo neku radnju usljed koje je nastupila određena posljedica
može izreći kazna samo na osnovu toga. Sasvim je izvjesno da se samo na osnovu ovih
činjenica takvom licu ne može izreći kazna, već se za njenu eventualnu primjenu prema
njemu zahtijeva prethodno utvrdivanje da li je to lice u vrijeme preduzimanja radnje bilo
svjesno onoga što čini, te da li je htjelo to što je učinilo. Zahtijeva se, dakle, odredeni
psihički odnos (vinost) učinioca prema svom djelu, kao uslov za njegovu krivičnu
odgovornost. Ovaj uslov mora biti ispunjen i u slučaju međunarodnog krivičnog djela, pa je
tako i vinost jedan od njegovih elemenata.
No, ni sve do sada navedeno još nije dovoljno da bi se zatvorila konstrukcija zvana opšti
pojam međunarodnog krivičnog djela. Naime, da bi se primijenila kazna prema licu koje je
svjesno preduzelo neku radnju kojom hoće nastupanje određene posijedice, nesumnjivo je
da prethodno u pravnom poretku mora postojati pravni propis kojim se zabranjuje
preduzimanje takve radnje. Ovo je neophodno, jer postoje situacije, na primjer u ratu, u
kojima je za vrijeme borbe dozvoljeno ubiti neprijateljskog vojnika. Medutim, kada taj isti
vojnik položi oružje ili bude onesposobljen za borbu, postaje ratni zarobljenik s kojim se
mora postupati čovječno što, između ostalog, znači da u takvoj situaciji ne smije biti lišen
života, niti se smije dovoditi u opasnost njegovo zdravlje od strane pripadnika oružane sile
u čijoj je vlasti. Ovakve zabrane sadržane su u odgovarajućim opštim pravnim aktima (za
konkretan primjer to je Ženevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima, od 12.
avgusta 1949. godine). Kada se to propiše, onda se može reći da su radnja učinioca, kao i
nastupjela posljedica (npr. ubistvo ratnog zarobljenika), protivne pravnim propisima
pozitivnog pravnog sistema. To znači da je i protivpravnost elemenat u opštem pojmu
međunarodnog krivičnog djela.
Sljedeći elemenat u tom pojmu je određenost međunarodnog krivičnog djela. Kod ovog
eiementa dolaze do izražaja načelo nullum crimen, nulla poena sine lege, uz određene
specifičnosti vezane za pojam zakona, o kojima će odmah biti riječi kada budemo govorili o
svakom od elemenata iz ovog pojma.
Najzad, postoji još jedan elemenat koji je vezan za materijalnu stranu svakog krivičnog
djela, pa tako i međunarodnog krivičnog djela. Njegova materijalnost leži u činjenici da se
bez ovog elementa teško može dati potpuni odgovor na pitanje zašto je zakonodavac neko
sa vinošću učinjeno djelo, koje za rezultat ima određenu posljedicu, koje je protivpravno i
zakonom određeno kao krivično djelo, odredio baš kao takvo. Reći da je to zbog toga što je
takvo djelo protivpravno, što je učinjeno sa vinošću i što je kao krivično djelo određeno
zakonom, nije dovoljno jer se takav odgovor zadržava na formi, ne ulazeći pri tom u
materijalnu stranu postavljenog pitanja. Ovu stranu krivičnog djela, pa tako i međunarodnog
krivičnog djela, rasvjetljava jedino elemenat koji se u teoriji naziva društvenom opasnošću
krivičnog djela. Ova opasnost je, kako ćemo vidjeti, od posebne važnosti upravo u opštem
pojmu međunarodnog krivičnog djela, pri čemu se kod društvene opasnosti ovog djela
mora imati u vidu da se radi o opasnosti ne za društvo unutar granica određene države,
već o opasnosti za širu međunarodnu zajednicu. Ova činjenica se mora imati u vidu zbog
toga što, i kad je učinjeno unutar granica samo jedne države kao u slučaju ratnih zločina u
unutrašnjem oružanom sukobu, šira međunarodna zajednica osjeća opasnost od takvih
krivičnih djela i potrebu da njihovi učinioci budu krivično gonjeni i osuđeni u skladu sa
zakonom.
Rezimirajući do sada navedeno može se reći kako u konstrukciju međunarodnog krivičnog
djela ulaze sljedeći elementi:
- djelo (ponašanje) čovjeka u koje, u stvari, spadaju radnja, njena posljedica i uzročna
39
SKRIPTA:
veza koja postoji između njih;

- vinost učinioca;
- protivpravnost djela;
- određenost djela u zakonu;
- društvena opasnost djela.
Ovi elementi mogu se dalje različito grupisati. Tako se, najprije, može izvršiti njihovo
grupisanje na objektivne i subjektivne elemente.
Objektivne elemente u ovom pojmu čine djelo, protivpravnost djela, njegova određenost u
zakonu i društvena opasnost, dok je vinost elemenat subjektivne prirode. Unutar objektivnih
elemenata može se vršiti dalje grupisanje na elemente formalnog i materijalnog karaktera.
Formalni elementi su djelo, protivpravnost i odredenost djela u zakonu, dok je društvena
opasnost djela njegov materijalni elemenat.
Kombinacijom ovih elemenata dobija se opšti pojam međunarodnog krivičnog djela,
zajednički za sva pojedinačna krivična djela te vrste. Imajući, dakle, u vidu sve ove
elemente, može se reći da međunarodno krivično djelo predstavlja djelo čovjeka učinjeno
sa vinošću, opasno za širu međunarodnu zajednicu, koje je protivpravno i određeno u
zakonu kao krivično djelo.
Brojnost i značaj navedenih elemenata ukazuju da je riječ o kompleksnom pojmu
međunarodnog krivičnog djela, koji se treba definisati kombinacijom formalno-materijalnih i
objektivno-subjektivnih elemenata.
Ovako određeni opšti pojam međunarodnog krivičnog djela, kako vidimo, u sebi sadrži sve
elemente koje sadrži i opšti pojam krivičnog djela u unutrašnjem pravu država, a razlika
između njih ogleda se u činjenici što međunarodno krivično djelo u sebi sadrži elemenat
inostranosti. Taj elemenat je obavezan za ovaj pojam bilo zato što su radnja izvršenja,
njena posljedica, učinioci djela, oštećeni ili krivično gonjenje i suđenje vezani za dvije ili
više država, odnosno za medunarodni sudski organ ili, pak, zato što učinjeno djelo
predstavlja krivično djelo po međunarodnom pravu. Dakle, inostranost kao elemenat "na
različite načine može da bude povezan sa krivičnim djelom, pa tako krivično djelo sa
elementom inostranosti", kako se ističe, "postoji u sljedećim slučajevima:
1) ako je stranac izvršio krivično djelo u određenoj državi,
2) ako je u određenoj državi krivično djelo izvršio domaći državljanin na štetu stranca ili
stranog dobra,
3) ako bilo koje lice izvrši krivično djelo na štetu strane države,
4) ako je krivično djelo izvršio domaći državljanin u inostranstvu,
5) ako se u određenoj državi sudi strancu za djelo koje je izvršio u inostranstvu,
6) ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji više država,
7) ako je krivično djelo izvršeno na teritoriji koja je izvan suvereniteta bilo koje
države,
8) ako je krivično djelo izvršeno od strane lica koje uživa diplomatski imunitet - imunitet
iz međunarodno pravnih razloga,
9) ako se radi o krivičnom djelu koje je ranije već presuđeno u inostranstvu,
10) ako se radi o krivičnom djelu za koje se vodi krivični postupak u inostranstvu,
11) ako jedna država pruža drugoj državi odredenu međunarodnopravnu pomoć,
12) ako jedna država traži od druge države izručenje (ekstradiciju) nekog lica koje u njoj
uživa pravo azila,
13) ako se radi o krivičnom djelu koje je predviđeno odredbama medunarodnog prava (u
ovom smislu se pojam krivičnog djela sa elementom inostranosti i medunarodnog krivičnog
djela poklapaju u potpunosti),
14) ako se radi o krivičnom djelu kod koga je od značaja ranija osuđivanost učinioca u
inostranstvu,
15) ako se radi o krivičnom djelu koje je izvršilo neko lice kao pripadnik stranih oružanih
snaga sa specijalnim posebnim statusom,
16) ako je predviđena nadležnost medunarodnih sudskih organa u rješavanju sudskih
40
SKRIPTA:
predmeta i postupcima u vezi sa njima,

17) ako se radi o krivičnom predmetu na kome treba posredno ili neposredno primijeniti
strano krivično pravo"[134].
n - OSNOVE ELEMENATA OPSTEG POJMA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
2.1. Djelo (ponašanje) čovjeka
Ovo je prvi elemenat u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela i svojevrstan uslov za
postojanje ostalih. Naime, da bi se moglo govoriti o ostalim elementima neophodno je
prethodno odrediti koje ljudsko ponašanje treba biti inkriminisano, a toga nema bez
prethodnog određivanja ljudske radnje kojom se uzrokuje određena posljedica čije
nastupanje društvo ne želi. Iz ovoga se dalje može zaključiti kako sintagma "djelo čovjeka"
svojim sadržajem obuhvata: ljudsku radnju, posljedicu koja je usljed te radnje nastala, kao i
uzročnu vezu između radnje i posljedice.
U odgovoru na pitanje šta predstavlja pojam radnje treba poći od objektivno- subjektivnog
pojma krivičnog djela, što znači da se mora imati u vidu ne samo tjelesni pokret čovjeka,
kao spoljna manifestacija njegovog ponašanja, već i njegov psihički odnos prema toj radnji.
Zbog toga se radnja, u njenom krivičnopravnom značenju, može odrediti kao djelatnost
čovjeka koju on preduzima sa sviješću i određenim psihičkim odnosom kako prema njoj,
tako i prema posljedici koja usljed te radnje nastupa.
Radnja izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće se preduzima nekim tjelesnim
pokretom (npr. lišenjem života nekog lica ili više njih u slučaju zločina protiv čovječnosti), ali
se ona može preduzeti i verbalno (npr. u slučaju pozivanja na izvršenje zločina genocida,
zločina protiv čovječnosti, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv
ranjenika i bolesnika ili ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, što je kao krivično djelo
propisano u članu 176 stav 4 KZBiH). Pored toga, radnja međunarodnog krivičnog djela
može se sastojati i u nečinjenju. Primjer za to pruža nam član 180 stav 2 KZBiH u slučaju
komandne odgovomosti. Naime, tim članom je propisana krivična odgovornost nadređenog
lica za slučaj kada je njemu podredeno lice učinilo, na primjer, zločin genocida, ako je
nadredeno lice znalo ili moglo znati da se to njemu podređeno lice sprema učiniti takav
zločin ili ga je već učinio, a nadređeni je propustio da preduzme odgovarajuće mjere da se
zločin spriječi, odnosno da njegov učinilac bude kažnjen. U ovom slučaju, dakle, nadredeno
lice će takođe odgovarati za zločin genocida zbog nečinjenja. Međutim, da bi ovakvo ili
slično nečinjenje biio od krivičnopravnog značaja, mora unaprijed postojati obaveza na
određeno činjenje, jer se tek tada, propuštanjem unaprijed utvrdene obaveze činjenja,
nekom licu može staviti na teret određeno krivično djelo zbog nečinjenja. Takva obaveza,
pak, može nastati na osnovu zakona (krivičnog ili nekog drugog zakona), drugog propisa,
profesionalne dužnosti, prethodnog činjenja kojim je stvorena određena opasnost, na
osnovu radnog odnosa (obaveza iz radnog odnosa), putem pravnog posla (npr. ugovora),
kao i iz odnosa povjerenja.
Radnja međunarodnog krivičnog djela ne ispoljava se samo kroz preduzimanje radnje
njegovog izvršenja, već i kroz podstrekavanje, pomaganje ili organizovanje zločinačkog
udruženja. Kao primjer za ovaj posljednji slučaj ponovo ćemo uzeti već pomenuti član 176
KZBiH. Stavom 1 tog člana kao radnja ovog krivičnog djela određeno je organizovanje
grupe ljudi radi izvršenja nekog od međunarodnih krivičnih djela određenih tom zakonskom
odredbom.
U vezi sa radnjom izvršenja kod određenih međunarodnih krivičnih djela, traži se da budu
izvršena na određeni način (npr. kršenjem pravila međunarodnog prava, kakav je slučaj
kod ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika), odnosno prema određenim licima i grupama
(prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili sanitetskom ili vjerskom osoblju u
slučaju ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika ili prema nacionalnoj ili vjerskoj grupi u
slučaju zločina genocida).
Neka medunarodna krivična djela mogu se izvršiti samo dok postoje određene okolnosti ili
stanje (kao u slučaju zločina protiv čovječnosti koji se može učiniti u okolnostima širokog ili
sistematičnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva).
41
SKRIPTA:
Sredstvo izvršenja međunarodnog krivičnog djela (npr. sila) može biti i jeste u određenim
slučajevima element radnje njegovog izvršenja. Takav primjer pruža nam radnja izvršenja
zločina protiv čovječnosti propisana u članu 7 stav 1 tačka (g) Rimskog statuta ICC. Tom
odredbom je propisano da ovaj zločin, uz ispunjenje naravno i ostalih elemenata iz
njegovog bića, predstavljaju prisilna prostitucija i iznuđena trudnoća.
Određena međunarodna krivična djela mogu se učiniti samo u odredeno vrijeme (kao, na
primjer, ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173 KZBiH, s obzirom na to da se
ovo krivično djelo može učiniti samo za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije).
Za postojanje krivične odgovornosti određenog lica kod nekih međunarodnih krivičnih djela
dovoljno je da je, uz ispunjenje ostalih uslova, radnja izvršenja preduzeta i samo jednom.
Takav primjer pruža nam već spomenuti član 7 Rimskog statuta ICC. U stavu 1 tačka (a)
tog člana propisano je da ubistvo (a to može biti i jedno ubistvo koje je, na primjer, izvršeno
jednom radnjom - jednim hicem ispaljenim iz vatrenog oružja) predstavlja zločin protiv
čovječnosti, uz uslov da je ova radnja izvršena kao dio rasprostranjenog ili sistematskog
napada protiv bilo kog stanovništva, uz znanje učinioca za taj napad.
Međutim, kod određenih oblika nekih međunarodnih krivičnih djela teško je zamisliti da se
mogu učiniti jednom radnjom. Tako je članom 6 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta ICC
propisano da zločin genocida predstavljaju "mjere uperene[135] na sprečavanje radanja u
okviru grupe". Ovo je takav oblik za koji je već iz citirane odredbe Statuta jasno da govori o
mjerama, a ne o jednoj mjeri, što podrazumijeva višekratne djelatnosti koje za cilj imaju
sprečavanje radanja u okviru zaštićene grupe.
Drugi elemenat kojeg svojim sadržajem obuhvata pojam "djelo čovjeka" jeste posljedica.
Ona se može odrediti kao proizvedena promjena ili stanje u spoljnjem svijetu. Istina,
posljedica koja nastupi usljed krivičnog djela može se odnositi i na unutrašnji svijet čovjeka
(njegovu psihu), kao u slučaju zločina genocida koji se čini nanošenjem teških duševnih
povreda pripadnicima grupe ljudi zaštićene ovim krivičnim djelom. Posljedica određena
bićem nekog medunarodnog krivičnog djela može i da ne nastupi u konkretnom slučaju,
zbog čega se u tom slučaju može raditi o pokušaju krivičnog djela, a ne o svršenom
krivičnom djelu.
U slučaju većine krivičnih djela posljedica je unijeta u zakonsko biće krivičnog djela, ali to
ne mora biti niti je slučaj sa svim fcrivičnim djelima. Ova činjenica predstavlja osnov za
podjelu krivičnih djela na materijalna (sa posljedicom) i formalna (bez posljedice). Međutim,
treba reći da svako krivično djelo ima posljedicu, s tim što se kod nekih od tih djela
posljedica unosi u njihovo zakonsko biće, dok se kod drugih krivičnih djela to ne čini.
Najveći broj međunarodnih krivičnih djela ima posljedicu unijetu u njihovo zakonsko biće, ali
postoje i takva kod kojih to nije učinjeno. Primjer za ovu drugu vrstu krivičnih djela možemo
naći u već pomenutom članu 176 stav 4 KZBiH. Tom odredbom zakona biće ovog oblika
pomenutog krivičnog djela je određeno na sljedeći način:
"Ko poziva ili podstrekava na izvršenje krivičnih djela iz čl. 171-175 ovog zakona, kazniće
se kaznom zatvora od jedne do deset godina."
Iz ovakvog zakonskog obilježja se vidi da zakonodavac u njega nije unio odredbu o tome
koja posljedica mora nastupiti usljed izvršenja ovog krivičnog djela, ali se zaključak o tome
može posredno izvesti. Naime, ovakvo obilježje ukazuje na to da već samim pozivanjem ili
podstrekavanjem na izvršenje navedenih krivičnih djela, dolazi do ugrožavanja zaštićenih
dobara (čovječnosti i vrijednosti zaštićenih medunarodnim pravom), tj. do izazivanja
opasnosti za ta dobra, s obzirom na to da u ovom slučaju, kako se ističe, "nije bitno je li
pozivanje ili poticanje bilo uspješno, odnosno da li je kod lica u odnosu na koje je preduzeta
radnja pozivanja ili podsticanja stvorena odluka za izvršenje navedenih krivičnih djela"[136].
Posljedica međunarodnog krivičnog djela može se ispoljiti u dva vida: u povredi ili
ugrožavanju zaštićenog dobra. Ovi vidovi su osnov za podjelu na krivična djela povrede i
krivična djela ugrožavanja.
Kod posljedice u vidu povrede dolazi do uništenja, oštećenja ili činjenja neupotrebljivim
42
SKRIPTA:
zaštićenog dobra. Kod krivičnih djela ugrožavanja, ugrožavanje se može ogledati u

konkretnoj i apstraktnoj opasnosti.
U prvom slučaju usljed radnje izvršenja nastupila je opasnost, tj. neko ili nešto je zaista
dovedeno u opasnost. U drugom slučaju, kod apstraktne opasnosti, smatra se da je
opasnost mogla da nastupi radnjom izvršenja, ali u konkretnom slučaju ona nije nastupiia.
Kod međunarodnih krivičnih djela ugrožavanja konkretnom opasnošću, postojanje te
opasnosti se u svakom konkretnom slučaju mora dokazati, dok se kod apstraktne
opasnosti uvijek pretpostavlja njeno postojanje, pa dokazivanje u suprotnom pravcu nije
dozvoljeno. Razlog za to je u činjenici da je sama apstraktna opasnost motiv zakonodavcu
da određenu radnju inkriminiše (tzv. zakonodavni motiv inkriminacije).
Primjer za obje vrste međunarodnog krivičnog djela ugrožavanja pruža nam član 194
KZBiH. Tim članom propisano je krivično djelo neovlašćenog pribavljanja i raspolaganja
nuklearnim materijalom, a međunarodnopravni osnov za ovu inkriminaciju nalazi se u
Konvenciji o fizičkoj zaštiti nuklearnog materijala, otvorenoj za potpisivanje 3. marta 1980.
godine[137]. U stavu 1 pomenutog člana 194 kao radnje izvršenja ovog krivičnog djela,
između ostalih, predviđene su pribavljanje, posjedovanje, skladištenje i odlaganje
nuklearnog materijala. Same ove radnje, dakle, predstavljaju oblik izvršenja navedenog
krivičnog djela, jer se polazi od toga da bi usljed njih mogla da nastupi opasnost za
bezbjednost ljudi ili imovine. To znači da se kod ovog oblika radi o apstraktnoj opasnosti
koja je zakonodavni motiv inkriminacije. Međutim, u stavu 2 istog člana propisan je takav
oblik ovog krivičnog djela kod kojeg se posljedica jedino može ispoljiti u vidu konkretne
opasnosti. To je učinjeno sljedećim riječima:
"Ko krivičnim djelom iz stava 1 ovog člana izazove opasnost za život ljudi ili opasnost većih
razmjera za imovinu, kazniće se kaznom zatvora najmanje jednu godinu."
Najzad, da bi postojalo međunarodno krivično djelo, neophodno je da između radnje i njene
posljedice postoji uzročna veza. Ova veza se posmatra i utvrđuje odvojeno od vinosti
učinioca krivičnog djela[138], pri čemu se mora razlikovati uslov od uzroka posljedice.
Utvrdivanje ove uzročne veze uglavnom ne predstavlja problem u sudskoj praksi. Međutim,
zbog značaja uzročnosti kod krivičnih djela nečinjenja, podsjetićemo na stav u teoriji
krivičnog prava o uzročnosti kod ovih krivičnih djela. S tim u vezi, ističe se kako
"propuštanje određene dužnosti može biti uzrok posljedice: a) ako je postojala dužnost na
otklanjanje posljedice; b) ako je bilo izvjesno ili bar veoma vjerovatno da bi posljedica
preduzimanjem obavezne radnje bila otklonjena ili bi znatno kasnije nastupila ili bi u znatno
manjoj mjeri nastupila i c) ako je učiniocu bilo moguće da preduzme obaveznu radnju
kojom bi otklonio posljedicu"[139].
2.2. Vinost učinioca
Već je rečeno kako za primjenu krivične sankcije prema učiniocu medunarodnog krivičnog
djela nije dovoljno da je samo učinjeno to djelo, nego je potrebno utvrditi i to da li je kod
njegovog učinioca postojao određeni psihički odnos prema djelu. Ovaj odnos, u stvari,
predstavlja skup psihičkih odnosa izraženih kroz svijest i volju učinioca prema odredenom
djelu, koji se označavaju terminom vinost[140]. No, da bi se u svakom konkretnom slučaju
moglo govoriti o vinosti učinioca, mora se prethodno utvrditi postojanje nečega što bi se
moglo nazvati temeljom vinosti. Taj temelj predstavlja uračunljivost učinioca, koja opet
predstavlja psihičko stanje učinioca. O svim ovim pojmovima biće nešto više riječi kada
budemo govorili o institutu krivične odgovornosti u medunarodnom materijalnom krivičnom
pravu.
2.3. Protivpravnost djela
Već sam izraz protivpravnost, i kada se ne odnosi na krivično pravo, ukazuje na to da se
njime želi obuhvatiti (iskazati) nešto što se protivi pravu. Ona je u krivičnom pravu od
značaja ako je riječ o djelu (činjenju ili nečinjenju) koje je suprotno odredenoj pravnoj normi.
Kako, pak, pravna norma može naiagati određeno ponašanje ili ga zabranjivati, to se može
govoriti o prohibitivnim normama (onim koje zabranjuju neko ponašanje), kao i o
imperativnim normama (koje naređuju određeno ponašanje). Pravne norme mogu biti i jesu
43
SKRIPTA:
sadržane u raznim pravnim propisima, što znači ne samo u onim krivičnopravnog

karaktera. Ova činjenica od važnosti je upravo za pojam protivpravnosti djela, jer ona znači
protivnost bilo kojoj normi sadržanoj u navedenim propisima.
Ovakvo shvatanje protivpravnosti od važnosti je i u međunarodnom materijalnom krivičnom
pravu, s tim što u ovom slučaju postoji određena specifičnost. Ona je vezana za činjenicu
da se pojam pravnih propisa u ovom slučaju ne može ograničiti samo na unutrašnji pravni
sistem određene države, jer postoji i čitav niz međunarodnih propisa kojim su utvrđena ne
samo međunarodna krivična djela već su, kao u slučajevima međunarodnog ratnog i
humanitarnog prava, propisane i druge obaveze i zabrane koje, kada se posmatraju
izolovano, ne predstavljaju krivično djelo, ali su od važnosti kada je u konkretnom slučaju
neophodno utvrditi da li je učinjeno međunarodno krivično djelo. Dakle, protivpravnost kao
elemenat ovog krivičnog djela znači, prije svega, protivnost propisima
medunarodnopravnog karaktera, pri čemu se to odnosi i na one od tih propisa koji nisu
krivičnopravnog karaktera. Tek kada određena država postane, na primjer, članica neke
međunarodne konvencije, nakon čega ta konvencija postane dio i njenog unutrašnjeg
pravnog poretka, onda protivpravnost djela može značiti njegovu protivnost svakoj normi
sadržanoj u bilo kom pravnom propisu i tog nacionalnog poretka.
Specifičnost na koju smo ukazali naročito dolazi do izražaja u slučajevima medunarodnih
ad hoc tribunala i ICC, s obzirom na to da ova međunarodna pravosudna tijela kao izvor
prava, prije svega, koriste međunarodne pravne propise.
Kada se govori o pojmu pravnih propisa u navedenom smislu, treba reći kako taj pojam u
medunarodnom materijalnom krivičnom pravu ne treba vezivati isključivo za međunarodne
propise ugovornog karaktera, nego treba imati u vidu i propise običajnog prava. Kao primjer
za to može nam poslužiti druga Martensova klauzula, koja se nalazi u uvodu četvrte Haške
konvencije o zakonima i običajima suvozemnog rata, od 18. oktobra 1907. godine. Prema
toj klauzuli, "stanovništvo i učesnici u ratu ostaju pod zaštitom i vlašću načela
međunarodnog prava onakvim kakva ona proizilaze iz običaja (naš kurziv) ustanovljenih
među civilizovanim narodima iz zahtjeva čovječnosti i zahtjeva javne svijesti". Otuda se i o
ovakvim propisima mora voditi računa pri raspravljanju o protivpravnosti određenog
Ijudskog ponašanja. Na obavezu primjene i ovakvih propisa, kod raspravljanja i odlučivanja
o protivpravnosti, upućuju i zakonska obilježja nekih krivičnih djela. Primjer za to pruža nam
krivično djelo povrede zakona ili običaja rata, propisano u članu 179 KZBiH. Prema stavu 1
tog člana, ovo krivično djelo čini lice koje za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se
povrijede zakoni ili običaji rata ili ih sam povrijedi.
Od protivpravnosti kao elementa u opštem pojmu međunarodnog krivičnog djela potrebno
je razlikovati protivpravnost kao posebno obilježje nekog od tih krivičnih djela. Ovo
razlikovanje u vezi je sa činjenicom da se protivpravnost, shvaćena kao element, ne unosi
u obilježje bića međunarodnog krivičnog djela. Tako se, na primjer, u Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (u članu II u kom su određena obilježja ovog
zločina) ne kaže da genocid znači bilo koje od djela, koja su zatim nabrojana u ovom članu,
učinjenih sa namjerom da se potpuno ili djelimično protivpravno uništi jedna nacionalna,
etnička, rasna ili vjerska grupa. Kada bi se u ovakvom slučaju unijela protivpravnost, to ne
samo da bi bilo apsurdno, već bi se moglo tumačiti i kao mogućnost da u nekim situacijama
nije protivno pravu uništiti neku od navedenih ljudskih grupa.
Medutim, postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je protivpravnost njihovo
posebno obilježje. Primjer ovakvog krivičnog djela pruža nam član 8 stav 2 tačka (viii)
Rimskog statuta ICC. Tom odredbom Statuta propisan je poseban oblik krivičnog djela
ratnog zločina koji se čini protivpravnom deportacijom ili preseljenjem ili protivpravnom
internacijom. Kada se unese kao posebno obilježje nekog krivičnog djela, u tom slučaju je
protivpravnost od značaja za vinost učinioca, jer se tada za postojanje njegovog umišljaja
zahtijeva da je u vrijeme izvršenja bio svjestan protivpravnosti svog djela.
2.4. Određenost djela u zakonu
Ovaj elemenat u vezi je sa jednim od osnovnih načela krivičnog prava koje se, kako smo
44
SKRIPTA:
rekli, izražava maksimom nullum crimen, nulla poena sine lege. Odredenost djela u zakonu
treba razlikovati od njegove protivpravnosti. Ta razlika se ogleda u činjenici što
protivpravnost znači protivnost naredbi ili zabrani sadržanoj u bilo kom pravnom propisu,
dok je odredenost djela vezana samo za jednu vrstu tih propisa koji se označava riječju
zakon. I upravo u vezi sa tim izrazom neophodno je ukazati na sljedeće.
Naime, izraz zakon se uobičajeno koristi za označavanje ove vrste opštih pravnih akata u
unutrašnjem (nacionalnom) pravnom poretku država, dok se na njega ne može naići u
međunarodnom pravu (barem do sada). No, to ne znači da međunarodni opšti pravni akti u
kojim su propisana pojedina medunarodna krivična djela nemaju svojstvo zakona. Primjer
takvog akta pruža nam Rimski statut ICC koji je (taj statut), po načinu donošenja,
medunarodni ugovor. Od ovakvih akata treba razlikovati statute ad hoc krivičnih tribunala
(npr. onih za bivšu Jugoslaviju, odnosno Ruandu) i krivična djela propisana u njima. Naime,
ove statute usvojio je Savjet bezbijednosti Ujedinjenih nacija, što ne utiče na to da se radi o
aktima sa, u suštini, zakonskom snagom naročito za države na koje se odnosi.
Od ovakvih ugovora, odnosno statuta treba razlikovati one međunarodne opšte pravne akte
(konvencije, paktove) koji sadrže obavezu država njihovih članica da u svom
zakonodavstvu propišu određena krivična djela. U prvom dijelu ovog rada već smo ukazali
na takve primjere, a na ovom mjestu, u vezi sa njima, podsjećamo da u slučaju takvih
međunarodnih ugovora oni sami za sebe ne mogu biti osnov nacionalnom sudu da neko
lice oglasi krivim za određeno krivično djelo, bez obzira na to što ovi ugovori sadrže
odredbe o tome kako bi trebala da glase bića tih krivičnih djela. Nacionaini sud će moći to
učiniti tek nakon što nacionalni zakonodavac u domaćem zakonu propiše krivično djelo.
lstina, u ovom slučaju i takav ugovor je za državu njegovu članicu zakon, ali ne u smislu
krivičnog prava. Da bi se razumjelo zašto se i u ovakvom slučaju radi o zakonu, samo ne u
smislu krivičnog prava, mora se imati u vidu da međunarodni ugovor, nakon što je
određena država postala njegova članica, postaje sastavni dio njenog pravnog poretka u
kojem ima jaču pravnu snagu od zakona177. Stoga bi se moglo reći kako se u slučaju
ovakvih međunarodnih ugovora, iako
177 U slučaju BiH ne treba zaboraviti da se prema članu II/2 Ustava BiH, EKLJP, kao i
njeni protokoli, neposredno primjenjuje u BiH i imaju prioritet nad svakim drugim
zakonom. Takode, treba imati u vidu da Aneks I na Ustav BiH sadrži značajan broj
medunarodnih opštih pravnih akata sa krivičnopravnim odredbama, koji će se
primjenjivati u BiH. Takve su, na primjer, Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju
ziočina genocida, sve četiri Ženevske konvencije sa dopunskim protokolima,
Medunarodni pakt o gradanskim i političkim pravima sa dodatnim fakultativnim
protokolima, Medunarodna konvencija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije,
Konvencija protiv mučenja i drugih svirepih, neljudskih ili ponižavajućih postupaka i
kazni. 1 Ustav Federacije nemaju taj naziv, radi o zakonima u materijalnom smislu pod
kojima se u teoriji prava "smatra samo onaj pravni akt koji sadrži opšte norme, dakle - svaki
opšti akt, i to bez obzira na to kakva mu je forma"[141].
Pored ovih razloga, treba imati u vidu i pravila o dejstvu međunarodnih ugovora prema
međunarodnom pravu. U vezi s dejstvom tih ugovora, treba reći da je on za države njegove
članice zakon, da za njih važe načela izražena u maksimama Contractus contrahentibus
lex esto[142], Contractus ex conventione legem accipiunt18°, odnosno Pacta dant legesl*\ te
da se te države, prema članu 27 Bečke konvencije o pravu ugovora iz 1969. godine, ne
mogu pozivati na odredbe svog unutrašnjeg prava da bi opravdale neizvršenje ugovora čije
su stranke i koji je za njih na snazi.
Stoga, izvršenjem ovih ugovora od strane država njihovih članica medunarodna krivična
djela bivaju određena nacionalnim krivičnim zakonodavstvom. U vezi sa tim izvršenjem
treba istaći još nešto. Naime, sa izuzetkom krivičnih sankcija koje oni ne određuju (ni po
vrsti niti po visini), međunarodni ugovori, kako smo rekli, određuju bića krivičnih djela koja
nacionalni zakonodavac treba unijeti u svoje krivično zakonodavstvo, nakon što država
postane članica tog ugovora. To, pak, znači da je nacionalnom zakonodavcu na ovaj način
45
SKRIPTA:
međunarodnim ugovorom odreden svojevrstan okvir u kojem se treba kretati prilikom

inkriminacije određenog ponašanja izvan kojeg on, kako praksa pokazuje, ne izlazi. Niz je
takvih primjera, od kojih ćemo ovdje navesti samo dva. Tako je Konvencijom o sprečavanju
i kažnjavanju zločina genocida određen sadržaj bića ovog krivičnog djela kojeg u biti
preuzima i KZBiH . Drugi primjer su sve četiri Ženevske konvencije, tačnije njihov član 3,
zajednički svim tim konvencijama, na osnovu kojeg države članice ovih konvencija imaju
obavezu da u svom krivičnom zakonodavstvu propišu krivična djela čija obilježja su
određena tim članom konvencija.
Prema Rimskom statutu ICC, niko nije krivično odgovoran za djelo koje u vrijeme izvršenja
nije bilo krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 22 stav 1). Ovim je ustanovljeno načelo
zakonitosti na način koji je usklađen sa klasičnim shvatanjem dejstva ovog načela, što
znači da važi: (1) lex scripta, jer da bi neko bio u smislu Rimskog statuta krivično
odgovoran, bitan je uslov da je njegovo djelo u vrijeme izvršenja bilo propisano kao krivično
djelo iz nadležnosti ICC i (2) lex certa, s obzirom na to da su sva krivična djela koja spadaju
u stvarnu nadležnost ICC precizno opisana. Samo pod uslovom da je tačno i određeno
propisano u čemu se konkretna radnja krivičnog djela sastoji, može se za takvu radnju
krivično odgovarati pred ICC, a pri tom se i propisi kojima se određuje biće krivičnog djela
moraju tumačiti restriktivno (član 22 stav 2 Rimskog statuta). Pored ova dva aspekta koja
direktno proizilaze iz pravila nullum crimen sine lege, u Rimskom statutu (član 22 stav 2) je
sadržana i izričita zabrana primjena analogije, povezana i sa obavezom restriktivnog,
odnosno uskog tumačenja svih propisa kojima se odreduje biće krivičnog djela, čime je
uspostavljen i zahtjev lex strictam. Važi i princip in dubio pro reo, jer u slučaju sumnje u
odnosu na značenje odredenog propisa, on se tumači uvijek u korist osumnjičenog (član 22
stav 2 Rimskog statuta).
2.5. Društvena opasnost djela
Svi elementi o kojima smo do sada govorili u odgovoru na pitanje zašto neko ponašanje
čovjeka predstavlja međunarodno krivično djelo polaze od toga da je to zato što je djelo
učinjeno sa vinošću, zato što je protivpravno ili, pak, zato što je kao takvo određeno u
zakonu. To je svakako tačno, ali se odmah zatim može postaviti i dalje pitanje na neke od
tih odgovora. Naime, možemo se dalje zapitati zašto je to djelo protivpravno ili zašto je
zakon rekao da je riječ o krivičnom djelu. Na ovakvo pitanje ne možemo odgovarati na isti
način kao što je učinjeno naprijed, jer bi to predstavljalo tautologiju i okretanje u krugu
(circulum vitiosus). Jasno je, dakle, da su navedeni odgovori nepotpuni zbog čega je
neophodno ući u materijalnu stranu problema i utvrditi suštinski osnov egzistencije nekog
međunarodnog krivičnog djela. Taj osnov se, kao i u slučaju krivičnog djela u nacionalnom
krivičnom zakonodavstvu, nalazi u društvenoj opasnosti međunarodnog krivičnog djela. Pri
tome, društvenu opasnost ovog djela treba shvatati u širem smislu, tj. kao opasnost ne
samo za društvo unutar granica određene države, već kao opasnost za medunarodnu
zajednicu. Istina, pojam medunarodna zajednica može biti uži i širi, zavisno od toga da li se
radi o medunarodnim ugovorima regionalnog karaktera (regionalnog u odnosu na svjetsku
zajednicu država) ili, pak, o takvim ugovorima koji se zaključuju u okviru Organizacije
Ujedinjenih nacija.
Primjere ugovora regionalnog karaktera pružaju nam Evropska konvencija o suzbijanju
terorizma ili Evropska konvencija o sprečavanju mučenja i neljudskih ili ponižavajućih
postupaka i kazni.
U vezi sa ugovorima usvojenim u okviru Organizacije Ujedinjenih nacija, koji sadrže
odredbe krivičnopravnog karaktera, nekoliko njih smo do sada već pominjali, tako da nema
potrebe da to i ovdje ponovo činimo.
Ono što je, u vezi sa elementom društvene opasnosti, zajedničko tim međunarodnim
ugovorima jeste činjenica da elemenat društvene opasnosti navode kao jedan od razloga
svog donošenja. To se obično čini u preambulama ovih konvencija na način da se izražava
zabrinutost, potreba sprečavanja određenih ponašanja, kao i potreba zaštite društva od
određenih kriminalnih ponašanja. Kao primjer može nam poslužiti Konvencija o
46
SKRIPTA:
kibernetičkom kriminalu, koju smo naprijed već pominjali. Tako je u Preambuli ove
konvencije, između ostalih razloga za njeno usvajanje, istaknuto da su
"Države članice Savjeta Evrope i ostale države potpisnice uvjerene u potrebu da se vodi,
prioritetno, zajednička kaznena politika usmjerena prema zaštiti društva od kriminala u
kiber-prostoru, naročito usvajanjem odgovarajućeg zakonodavstva i unapređenjem
međunarodne saradnje;" (stav 4 Preambule), zatim da su pomenute države,
"zabrinute zbog rizika da se kompjuterske mreže i elektronski sistemi mogu koristiti za
izvršenje krivičnih djela..." (stav 6 Preambule),
kao i da su "uvjerene da je ova konvencija neophodna radi sprečavanja djela koja
narušavaju povjerljivost, integritet i dostupnost kompjuterskih sistema, mreža i podataka,
kao i sprečavanje zloupotrebe tih sistema, mreža i podataka" (stav 9 Preambule).
Preambula Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije još jasnije pokazuje koliko je
društvena opasnost određenog ponašanja (u ovom slučaju korupcije) bila razlog donošenja
ove konvencije. Tako se u Preambuli, koja predstavlja sastavni dio teksta
Konvencije, jer se naiazi ispod naslova koji glasi "Konvencija Ujedinjenih nacija protiv
korupcije", ističe da su:
"Države stranke ove konvencije, zabrinute zbog ozbiljnosti problema i prijetnji koje
korupcija predstavlja za stabilnost i sigumost društava, podrivajući institucije i vrijednosti
demokratije, etičke vrijednosti i pravdu, te ugrožavajući održiv razvoj i vladavinu prava;"
(stav 1 Preambule),
da su takođe zabrinute
"zbog slučajeva korupcije koji uključuju ogromne količine imovine koja može predstavljati
značajan dio resursa država, a koji prijete političkoj stabilnosti i održivom razvoju tih
država" (stav 3 Preambule), te da su
"uvjerene da korupcija nije više lokalna stvar već transnacionalna pojava koja pogađa sva
društva i privrede;".
Najzad, Rimskim statutom ICC (član 5) krivična djela iz nadležnosti tog suda su defmisana
kao djela koja izazivaju "zabrinutost čitave međunarodne zajednice", što jasno ukazuje na
značaj koji je dat elementu društvene opasnosti u tim djelima, jer ona (ta opasnost) nužno
dovodi do zabrinutosti društva zbog takvih djela.
U vezi sa elementom društvene opasnosti djela može se postaviti pitanje šta on sadržajno
obuhvata. U odgovoru na ovo pitanje treba imati u vidu da se izraz opasnost djela mora
uvijek posmatrati kao opasnost u odnosu na nešto ili nekoga, što nam i upravo citirani
primjeri pokazuju. Ako kažemo da je to opasnost za društvo time smo, s obzirom na
kompletan jezički sadržaj ovog izraza, upali u tautologiju. Ali, ako imamo u vidu da svako
društvo, pa i svjetska zajednica, mora počivati na određenim vrijednostima kao uslovima
svog opstanka, time već izbjegavamo opasnost ponavljanja. Međutim, ako bismo ostali
samo na pojmu vrijednosti, opet ne bismo dobili potpun odgovor na postavljeno pitanje.
Stoga, treba odgovoriti šta su te vrijednosti koje se žele krivičnopravno zaštititi od opasnih
djela. One mogu biti i jesu razne, te ih treba utvrđivati u svakom konkretnom slučaju, kod
svakog medunarodnog opšteg pravnog akta kojim se želi izvršiti inkriminacija određenog
opasnog ljudskog ponašanja. Tako je u slučaju već pomenute Konvencije o kibernetičkom
kriminalu ratio njenog usvajanja, između ostalog, zaštita vrijednosti, kao što je normalno
odvijanje kompjuterskog saobraćaja kako unutar granica određene države, tako naročito
izvan njih. Toga nema ako se unaprijed, ne samo u granicama jedne države, već, prije
svega, izvan njih na međunarodnom planu, ne bi inkriminisala određena opasna
ponašanja, poput neovlašćenog oštećivanja, brisanja, izmjene ili uništavanja kompjuterskih
podataka drugih lica ili neovlašćenog presretanja kompjuterskih podataka tehničkim
sredstvima, jer su to vrijednosti bez kojih je život modernog čovjeka teško zamisiiv. Ako to
ne bi bilo učinjeno, teško da bi se Ijudi odlučivaii na komunikaciju ovim putem, usljed čega
bi savremeni način života i rada bio doveden u pitanje što bi, u krajnjem, svijet moglo
odvesti u haos. Ili, Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida ljudsko
društvo se, u svjetskim razmjerama, unaprijed izvršenom inkriminacijom želi zaštiti od
47
SKRIPTA:
opasnih ljudskih ponašanja kojima se ugrožava ili povređuje sam opstanak pojedinca i
njegovih kolektiviteta. Bez ovakvog djelovanja društvo ne bi moglo efikasno zaštititi
opstanak čovjeka, koji (taj opstanak) predstavlja najviše dobro (vrijednost), naravno "uz
opstanak i potrebnog broja drugih ljudi (društvo), kao i odgovarajućih drugih bića, bez kojih
on ni sam ne može opstati"[143].
Djelujući na ovakav način, Ijudsko društvo, u krajnjem, postavlja osnove za, makar i pro
futuro, ostvarivanje mira koji je "preduslov ostvarivanja svih drugih vrijednosti", te
omogućuje postojanje vrijednosti reda koji "postoji kad se svako ponašanje koje je
značajno za opstanak društva vrši tačno po određenim društvenim i posebno pravnim
propisima, kojima se određuju subjekti koji ih vrše, način, vrijeme vršenja i svi drugi važni
činioci kojima se obezbjeđuje red"[144]. Nesumnjivo je da medu te druge važne činioce
spada i inkriminacija društveno opasnih ponašanja kojima se ugrožavaju ili povreduju ove i
sve druge društvene vrijednosti neophodne za opstanak čovjeka i ljudskog društva, u čemu
međunarodno krivično pravo ima nezamjenjivu ulogu[145].
m - BIĆE MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Elementi o kojima smo do sada govorili predstavljaju elemente svojstvene svakom
posebnom medunarodnom krivičnom djelu. Oni su, dakle, opšteg karaktera, pa ih zbog
toga treba razlikovati od onih elemenata koji su svojstveni samo određenom
medunarodnom krivičnom djelu. Na osnovu toga se razlikuje opšti od posebnog pojma
međunarodnog krivičnog djela, za koji je (za taj poseban pojam) neraskidivo vezano biće
ovog krivičnog djela. Razlika između njih je veoma bitna i ogleda se u sljedećem. Opšti
pojam medunarodnog krivičnog djela je svojevrsna doktrinarna konstrukcija koja se, u
bitnom, stvara na način na koji se to čini u slučaju pravnih konstrukcija. Za pravne
konstrukcije se kaže da se stvaraju "uzimanjem iz niza nižih pravnih pojmova onog što im
je zajedničko kao pojmovima i time se konstruiše jedan nov pojam, koji obuhvata u sebi
kao svoje podvrste, odnosno pojedine primjere, sve niže pojmove iz kojih je stvoren[146].
Na taj način se otkriva, po pravilu, ono što je glavno za sve te pojmove, njihova glavna
ideja i tako se pojmovi bolje razumjevaju, dublje se shvata njihova suština i bolje se
povezuju odgovarajuće norme"[147].
Pravna konstrukcija, dakle, predstavlja pojam, a ne pravnu normu. Kod posebnog pojma
međunarodnog krivičnog djela, bez obzira da li je ono određeno u nacionalnom krivičnom
zakonodavstvu ili u međunarodnom ugovoru, imamo drugu situaciju, jer se u tom slučaju
radi o pravnoj normi. U okviru te norme postoje njena dispozicija i sankcija, pri čemu
sankcija kod međunarodnih krivičnih djela odredenih medunarodnim ugovorima postoji
samo u slučaju Rimskog statuta ICC, te u statutima adhoc međunarodnih krivičnih
tribunala.
U dispoziciji ovih krivičnih djela sadržano je njihovo biće (zakonsko biće), pod kojim se
podrazumijeva skup posebnih elemenata odredenog krivičnog djela. Istina, i ovo biće je
pravna konstrukcija do koje se dolazi uopštavanjem posebnih elemenata koji imaju različite
životne oblike, ali se u ovom slučaju, za razliku od opšteg pojma medunarodnog krivičnog
djela, radi o pravnoj normi a ne o pojmu.
Od zakonskog bića krivičnog djela treba razlikovati zakonski opis krivičnog djela. Ovo
razlikovanje je potrebno "radi toga što ima i takvih krivičnih djela kod kojih je zakonsko biće
krivičnog djela samo jedan dio zakonskog opisa krivičnog djela, koje sadrži i neke dodatne
elemente koji ne ulaze u zakonsko biće, npr. objektivne uslove inkriminacije ili
kažnjivosti"[148]. Tako se, na primjer, kod krivičnog djela falsifikovanja novca propisanog u
članu 205 stav 1 KZBiH zakonsko biće djela sastoji u pravljenju lažnog novca ili
preinačavanju pravog novca s ciljem njegovog stavljanja u opticaj, kao i u stavljanju lažnog
novca u opticaj. U tome se, dakle, ogleda nepravo kod ovog krivičnog djela. Međutim, u
stavu 3 istog člana zakona dat je zakonski opis koji je širi od navedenog zakonskog bića
ovog krivičnog djela. Naime, zakonski opis krivičnog djela iz stava 3 ovog člana zakona u
sebi sadrži zakonsko biće krivičnog djela iz stava 1, na šta upućuju riječi: "Ako je usljed
krivičnog djela iz stava 1 ovog člana...", ali je i širi od njega pošto nakon citiranog dolaze
48
SKRIPTA:
riječi: "došlo do poremećaja u privredi BiH". Dakle, "zakonsko biće krivičnog djela
predstavlja samo onaj dio zakonskog opisa krivičnog djela (u navedenom primjeru krivičnog
djela iz stava 3 - naša opaska) kojim se određuje samo nepravo, one okolnosti koje čine
sadržaj zabranjenog ponašanja, onog ponašanja koje predstavlja kršenje krivičnopravne
norme"[149].
Biće svakog međunarodnog krivičnog djela ima svoje posebne elemente, a ti elementi
mogu se nazvati i njegovim obilježjima. Ti elementi su različiti, u zavisnosti od toga o kom
krivičnom djelu je riječ.
Tako se kao elementi mogu pojaviti mjesto ili vrijeme izvršenja krivičnog djela. Primjer u
kom je mjesto izvršenja obilježje djela, pruža nam krivično djelo piratstva iz člana 196
KZBiH, jer se ono može učiniti samo na mjestu koje se nalazi na otvorenom moru ili na
teritoriji koja nije pod vlašću nijedne države. Primjer djela za čije izvršenje je bitno vrijeme,
pruža nam krivično djelo povrede parlamentara iz člana 181 KZBiH, koje se može učiniti
samo za vrijeme rata ili oružanog sukoba.
Kod nekih međunarodnih krivičnih djela zahtijeva se određena namjera. Tipičan primjer
takvog krivičnog djela je zločin genocida, kojeg nema ako kod lica koje je optuženo za taj
zločin nije utvrđeno postojanje namjere da potpuno ili djelimično uništi nacionalnu, etničku,
rasnu ili vjersku grupu ljudi.
Postoje i takva medunarodna krivična djela kod kojih je u svakom konkretnom slučaju
neophodno da učinilac zna za određene okolnosti koje moraju postojati u vrijeme izvršenja
djela, a koje su elemenat osnovnog bića krivičnog djela. Takav je slučaj sa zločinom protiv
čovječnosti, kod kojeg učinilac u vrijeme izvršenja djela mora znati da tada postoji široki ili
sistematični napad usmjeren protiv civilnog stanovništva.
Od ovakvih okolnosti neophodno je razlikovati tzv. kvalifikatorne i privilegovane okolnosti
koje su dopunski elementi osnovnog bića međunarodnog krivičnog djela. Kvalifikatorne
okolnosti predstavljaju dopunska obilježja bića krivičnog djela kojim se odreduju njegovi teži
oblici, dok se privilegovanim okolnostima odreduju njegovi lakši oblici. Primjer za
kvalifikatorne okolnosti pruža nam krivično djelo medunarodnog vrbovanja radi prostitucije
iz člana 187 KZBiH (u stavu 1 tog člana je sadržano osnovno biće ovog krivičnog djela), a
njegov teži oblik (stav 3 tog člana) postoji ako je učinjeno prema djetetu ili maloljetniku.
Primjer privilegovanih okolnosti imamo u slučaju krivičnog djela neovlašćenog prometa
oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe (član 193 stav 1 KZBiH), kod
kojeg lakši oblik postoji ako je djelo učinjeno iz nehata.
IV - OBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Ovaj pojam obuhvata odredeno dobro ili interes koji se krivičnopravnim normama želi
zaštititi. No, kada se posmatra iz ugla radnje izvršenja kojom se neko dobro ili interes
povređuju ili ugrožavaju, onda se može govoriti o napadnom objektu. Imajući to u vidu,
mogu se razlikovati dvije vrste objekata međunarodnog krivičnog djela. U prvom slučaju
radi se o zaštitnom objektu (objektu zaštite), dok je u drugom slučaju riječ o napadnom
objektu ili objektu radnje.
Kod ove vrste krivičnog djela objekat zaštite su čovječnost i druge vrijednosti zaštićene
međunarodnim pravom. Pojam čovječnosti obuhvata "dobra ili vrijednosti od opšteg
civilizacijskog interesa za cijelu međunarodnu zajednicu, za cijelo čovječanstvo"[150]. U
središtu ovog pojma su ne samo čovjek i njegova prava i slobode, već i njegovi kolektiviteti
poput nacionalnih, etničkih, rasnih i vjerskih grupa kojima pojedinac pripada.
Druge vrijednosti zaštićene međunarodnim pravom obuhvataju razne vrijednosti poput
zdrave životne sredine čovjeka (u slučaju krivičnog djela neovlašćenog pribavljanja i
raspolaganja nuklearnim materijalom), kultumi, istorijski ili religijski spomenici (u slučaju
krivičnog djela uništavanja takvih spomenika), bezbjednost pomorske ili vazdušne plovidbe
(u slučaju krivičnog djela piratstva, odnosno krivičnog djela ugrožavanja bezbjednosti
vazdušne plovidbe) itd.
Zaštitni objekat može biti opšti i grupni. Opšti zaštitni objekat kod medunarodnih krivičnih
djela je čovjek i društvo u cjelini, dok grupni zaštitini objekat predstavlja objekat pojedine
49
SKRIPTA:
grupe krivičnih djela (npr. grupe krivičnih djela iz oblasti ratnog prava).
Napadni objekat takode može biti različit, zavisno od bića konkretnog međunarodnog
krivičnog djela. Tako je kod zločina genocida napadni objekat nacionalna, etnička, rasna i
vjerska grupa, kod zločina protiv čovječnosti to je bilo koje civilno stanovništvo, kod ratnih
zločina su to ranjenici, bolesnici, zarobljenici, civilno stanovništvo, sanitetsko i vjersko
osoblje, parlamentari itd.
V - SUBJEKAT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Ovim pojmom u teoriji krivičnog prava obično se označavaju dvije vrste lica, i to aktivni i
pasivni subjekt. Za aktivnog subjekta se ističe da je to lice koje svojom radnjom prouzrokuje
posljedicu krivičnog djela, dok se pasivnim subjektom označava lice koje je povrijeđeno ili
ugroženo krivičnim djelom. Istina, ovoj podjeli mogao bi se staviti prigovor, i to terminu
aktivni subjekt, s obzirom na to da se krivično djelo može učiniti i nečinjenjem. U toj
situaciji, dakle, učinilac nije bio aktivan, pa ga je zbog toga teško nazvati aktivnim
subjektom krivičnog djela. No, imajući u vidu da se u teoriji u vezi s tim već ustalio ovaj
izraz, to ćemo ga i mi koristiti u radu.
Aktivnim subjektom međunarodnog krivičnog djela mogu se nazvati njegov izvršilac,
saizvršilac i saučesnik (podstrekač, odnosno pomagač). Medutim, s tim u vezi kao dalje
postavlja se pitanje koja životna dob tog lica predstavlja granicu ispod koje se neko lice ne
može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela. Pravila i dosadašnja
praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, kao i Rimski statut ICC, u vezi sa tim
pitanjem pokazuju da se kao aktivni subjekat ovog krivičnog djela može pojaviti samo lice
koje ima 18 i više godina[151]. To znači da se lica ispod ove životne dobi ne mogu pojaviti
kao aktivni subjekti međunarodnog krivičnog djela. Rimski statut ICC je, s tim u vezi,
sasvim određen kada u članu 26 propisuje da ovaj sud "nije nadležan za lica koja su bila
mlađa od 18 godina u vrijeme navodnog izvršenja krivičnog djela". Opravdanje za ovakvu
odredbu Statuta vjerovatno se može naći i u Konvenciji Ujedinjenih nacija o pravima
djeteta, koja je usvojena 1989., a stupila na snagu 2. septembra 1990. godine. Clanom 1 te
konvencije dijete je, za svrhe Konvencije, određeno kao ljudsko biće koje nije navršilo 18
godina uz, istina, mogućnost koja je ostavljena državama članicama da svojim
zakonodavstvom odrede da se punoljetstvo stiče ranije.
Upravo ova mogućnost koja je ostavljena državama dovodi do toga da se u nacionalnim
krivičnim zakondavstvima maloljetna lica mogu pojaviti kao aktivni subjekti međunarodnih
krivičnih djela propisanih u odgovarajućim zakonima tih država. To je slučaj i sa KZBiH,
prema kojem se maloljetna lica (mladi i stariji maloljetnici, lica od 14 do 18 godina) mogu
pojaviti kao aktivni subjekti ovih krivičnih djela. Ukoliko se u konkretnom predmetu utvrdi
njihova krivična odgovornost, mogu im se izreći vaspitne mjere[152] i mjere bezbjednosti, a
starijem maloljetniku se izuzetno može izreći i kazna maloljetničkog zatvora koja ne može
biti kraća od jedne ni duža od deset godina.
Naročito je važno pitanje da li se pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt
međunarodnog krivičnog djela, a posebno da li to može biti država. U vezi s tim, treba
podsjetiti na član 10 Statuta Nirnberškog tribunala. Tim članom bilo je predviđeno da u
slučaju kada je Tribunal za neku grupu ili organizaciju utvrdio da je kriminalna, nacionalne
vlasti zemalja članica tog statuta imale su pravo da krivično gone pojedince zbog članstva u
tim grupama, odnosno organizacijama. U praksi ovog tribunala rukovodni organi
Nacionalsocijalističke partije (Gestapo, SS i SD) bili su oglašeni kao kriminalne
organizacije. Međutim, činjenica je da u praksi ostalih ad hoc tribunala nije bilo slučajeva da
su pravna lica oglašavana krivim za neko međunarodno krivično djelo, a Rimski statut ICC
je, s tim u vezi, sasvim jasan kada u članu 25 stav 1 nadležnost tog suda ograničava samo
na fizička lica.
KZBiH u Glavi XIV sadrži odredbe o krivičnoj odgovornosti pravnih lica, pri čemu su od te
odgovornosti, prema članu 122 stav 1 zakona, izuzeti BiH, Federacija BiH, Republika
Srpska, Brčko Distrikt, kantoni, gradovi, opštine i mjesne zajednice. Dakle, sva ostala
pravna lica mogu biti učinioci svakog od krivičnih djela propisanih tim zakonom. Naime, u
50
SKRIPTA:
članu 124 tog zakona propisano je da je pravno lice odgovorno za krmčno djelo (zakon ne
predviđa izuzetak za bilo koje krivično djelo) koje je učinilac izvršio u ime, za račun ili u
korist pravnog lica u jednom od sljedećih alternativno postavljenih uslova: "a) kada smisao
učinjenog krivičnog djela proizlazi iz zaključka, naloga ili odobrenja rukovodećih ili
nadzornih organa pravnog lica; b) ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica
uticali na učinioca ili mu omogućili da učini krivično djelo; c) ili kada pravno lice raspolaže
protivpravno ostvarenom imovinskom koristi ili koristi predmete nastale krivičnim djelom; d)
ili kada su rukovodeći ili nadzorni organi pravnog lica propustili dužni nadzor nad
zakonitošću rada radnika."
Istina, neka od međunarodnih krivičnih djela (poput genocida, zločina protiv čovječnosti,
najvećeg broja ratnih zločina) pravno lice ne bi moglo učiniti na način odreden u tački c)
prethodno citiranog člana, s obzirom na zakonsko biće tih krivičnih djela. Medutim, kod
nekih oblika ratnih zločina mislimo da se i pravno lice može pojaviti kao aktivni subjekt.
Tako je, na primjer, moguće da se pravno lice, na način određen u prethodno citiranoj tački
c), pojavi kao aktivni subjekt krivičnog djela ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, i to
onog njegovog oblika koji je propisan u članu 174 stav 1 tačka c) KZBiH, jer se biće tog
oblika krivičnog djela, između ostalog, sastoji u vojnim potrebama neopravdanom
prisvajanju u velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha
sanitetskih ustanova ili jedinica. U ovom slučaju pravno lice može koristiti ovakve predmete
nastale tim krivičnim djelom, pa se tako može pojaviti kao aktivni subjekt krivičnog djela.
Kod drugih međunarodnih krivičnih djela (poput krijumčarenja lica, uzimanja talaca,
neovlašćenog prometa oružjem i vojnom opremom, te proizvodima dvojne upotrebe i dr.)
pravno lice može biti aktivni subjekt ovih krivičnih djela na bilo koji od načina određenih u
članu 124 KZBiH.
Međutim, navedeni primjeri, kako u statutima i praksi ad hoc međunarodnih krivičnih
tribunala i ICC, tako i oni propisani u krivičnom zakonodavstvu BiH, pokazuju da se država
ne može pojaviti kao aktivni subjekt međunarodnog krivičnog djela.
Pasivni subjekt medunarodnog krivičnog djela mogu biti ne samo fizičko i pravno lice čije
dobro ili interes su povrijeđeni ovim krivičnim djelom, već i određene grupe ljudi čija
egzistencija se želi zaštititi medunarodnim krivičnopravnim normama. Tipični primjeri za
ovo posljednje su krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti, kod kojih se kao
zaštićene grupe ljudi javljaju nacionalne, etničke, rasne i vjerske grupe (genocid), odnosno
bilo koje civilno stanovništvo (zločin genocida). U ovim slučajevima, dakle, ne radi se o
pravnim licima već o posebnim grupama ljudi.
VI - STADIJUMIOSTVARTVANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Nakon što neko lice donese odluku za izvršenje nekog krivičnog djela, pa do njegovog
ostvarenja, može postojati nekoliko stadijuma. Naime, imajući u vidu prirodu nekih
međunarodnih krivičnih djela (npr. genocida ili zločina protiv čovječnosti), dosta teško je
zamisliti da učinilac odmah pristupi njihovom izvršenju, jer mu je neophodna određena
priprema koja može sadržavati pripremanje sredstava pomoću kojih treba da izvrši krivično
djelo, otklanjanje prepreka koje mu stoje na putu ostvarenja njegovog cilja i sl. Zatim, i kad
pripremi izvršenje krivičnog djela i pristupi njegovom izvršenju, učinilac ne mora u svakom
slučaju ostvariti njegovu posljedicu. Najzad, moguće su i situacije u kojima je učinilac
preduzeo sve navedeno, ali zatim odustane od izvršenja ili dovršenja krivičnog djela. Iz
navedenih primjera vidimo da stadijumi u ostvarivanju međunarodnog krivičnog djela mogu
obuhvatati njegovo pripremanje, pokušaj i odustanak učinioca od izvršenja krivičnog djela.
U tim slučajevima neophodno je razlikovanje ovih stadijuma.
6.1. Pripremanje međunarodnog krivičnog djela
Kod ovih radnji, kako smo rekli, lice koje će kasnije učiniti krivično djelo preduzima
djelatnosti koje mu omogućuju da izvrši krivično djelo ili da ga učini na lakši način. U ovoj
situaciji, dakle, imamo lice koje će se tek kasnije pojaviti kao učinilac krivičnog djela, što
znači da pripremne radnje nisu sastavni dio same radnje izvršenja kao obilježja bića
krivičnog djela koje se namjerava učiniti. Karakteristika ovih radnji je da su vezane za lice
51
SKRIPTA:
(ili više njih) koje ili koja će se kasnije pojaviti kao izvršilac (odnosno saizvršioci) krivičnog
djela čije izvršenje tim putem pripremaju. Na ovo ukazujemo zbog činjenice da postoje
slučajevi kod kojih neko lice samo u ovom stadijumu zajedno radi sa licem koje se kasnije
pojavi kao jedini izvršilac nekog medunarodnog krivičnog djela. U ovakvim slučajevima te
radnje lica, koje kasnije nije učestvovalo u radnji izvršenja krivičnog djela, mogu biti radnje
pomagača, a ne pripremne radnje, ako se takvim radnjama doprinijelo učiniočevoj radnji
izvršenja krivičnog djela.
Kada se ovako posmatraju pripremne radnje sasvim opravdano se postavlja pitanje
njihovog krivičnopravnog značaja. Jednostavnije rečeno, postavlja se pitanje da li
pripremne radnje, same po sebi, mogu biti krivično djelo ili se, pak, ima uzeti da one
nemaju nikakvog krivičnopravnog značaja ukoliko nije izvršeno krivično djelo koje je
pripremano tim radnjama. Ovo pitanje je naročito značajno u međunarodnom materijainom
krivičnom pravu, imajući u vidu težinu medunarodnih krivičnih djela, a naročito takvih
krivičnih djela kao što su genocid, zločini protiv čovječnosti ili ratni zločini.
Imajući u vidu opasnost i težinu ovih krivičnih djela, nacionalni zakonodavci pridaju
odgovarajući krivičnopravi značaj ovim radnjama. Na primjeru KZBiH može se uočiti da se
to čini na dva načina. Prvi od njih postoji u situaciji kada se pripremanje propisuje kao
posebno krivično djelo, a drugi je kažnjivo pripremanje određenog krivičnog djela.
Primjer za propisivanje pripremanja (pripremnih radnji) kao posebnog krivičnog djela pruža
nam već pominjani član 176 KZBiH kojim je inkriminisano samo organizovanje grupe ljudi
radi izvršenja krivičnih djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Ovdje se
radi o "specifičnom kažnjavanju za pripremne radnje koje u ovom slučaju dobivaju karakter
samostalnog kažnjivog djela..."[153]. Poseban oblik ovog krivičnog djela je samo članstvo
(pripadnik) u ovakvoj grupi. U slučaju ovog krivičnog djela, djelo se "smatra se dovršenim
samim organizovanjem grupe. Za postojanje djela nije potrebno da je grupa, odnosno da
su pripadnici grupe u okviru grupe počinili neko od navedenih krivičnih djela radi čijeg
vršenja je grupa organizovana"[154].
Primjeri kažnjivog pripremanja određenog krivičnog djela mogu se naći kod krivičnih djela
krijumčarenja lica (član 189 stav 5 KZBiH) ili kod krivičnog djela neovlašćenog prometa
opojnim drogama (član 195 stav 2 KZBiH). U ovom posljednjem slučaju, na primjer,
medunarodnopravni karakter ovog krivičnog djela je ne samo u tome što je pravni osnov za
ovu inkriminaciju Konvencija Ujedinjenih nacija protiv nezakonitog prometa opojnih droga i
psihotropnih supstanci (iz 1988. godine), već i zato što se osnovno biće tog djela sastoji u
neovlašćenom vršenju međunarodne prodaje ili prenosa ovih droga. U stavu 2 istog člana
samo organizovanje grupe ljudi radi izvršenja ovog krivičnog djela (kao pripremna radnja)
određeno je kao krivično djelo.
Na medunarodnopravnom polju pitanje pripremnih radnji raspravljano je u okvirima zavjere
i podstrekavanja. Tako se ističe da se "zavjera i podstrekavanje (se) kažnjavaju kao
'preliminarna, (neizvršena) krivična djela, samo onda kada su vezana za najteži zločin -
genocid"[155]. Zavjera, odnosno planiranje zločina, kao osnov krivične odgovornosti bili su
propisani članom 6 Statuta Nimberškog tribunala, odnosno u članu 5 Tribunala u Tokiju.
Medutim, ovi tribunali su ih ograničili samo na zločine protiv mira, ali ne i na zločine protiv
čovječnosti i ratne zločine[156].
U slučaju međunarodnih krivičnih tribunala za Ruandu, odnosno za bivšu Jugoslaviju,
njihova praksa pokazuje da su, u vezi sa pitanjem da li je planiranje (zavjera)
međunarodnog krivičnog djela kažnjivo samo po sebi, imali praksu prema kojoj u slučaju da
je došlo do izvršenja krivičnog djela planiranog zavjerom - neće postojati odgovomost za
samu zavjeru. Tako je ICTR u predmetu Musema (prvostepena presuda ) povodom ovog
pitanja zauzeo sljedeći stav:
"U ovom slučaju vijeće je usvojilo definiciju zavjere najpovoljniju za Musemu, prema kojoj
se optuženi ne može osuditi i za genocid i za zavjeru da se genocid počini na osnovu istih
radnji. Takva definicija je u skladu sa namjerom Konvencije o genocidu. Les Travaioc
preparatoires pokazuju da je krivično djelo zavjere uključeno da bi se kaznile radnje koje
52
SKRIPTA:
same po sebi nisu predstavljale genocid. Suprotna implikacija toga je da ne bi služilo ničem
da se optuženi koji je već proglašen krivim za genocid, osudi za zavjeru da počini genocid
na osnovu istih radnji"[157].
Drugi primjer pruža presuda ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. U tom predmetu pretresno
vijeće je stalo na stanovište da "optuženi može biti krivično odgovoran i za samo
planiranje". Razloge za taj zaključak našlo je u tome da "planiranje predstavlja posebni
oblik odgovornosti po članu 7 (1) Statuta". Pretresno vijeće je, ipak, izreklo dva upozorenja:
prvo, "lice za koje se utvrdi da je izvršilo zločin, neće se smatrati odgovornim i za planiranje
istog tog zločina", drugo, "optuženi će biti smatran odgovornim za planiranje,
podstrekavanje i naređenje da se izvrši zločin samo ako je direktno ili indirektno
namjeravao da se zločin izvrši"[158].
Rimski statut ICC u članu 25 stav 3, u tač. (c) i (d) propisuje sljedeće:
"3. U skladu sa ovim statutom lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti Suda ako to lice:
(c) pomaže, podržava ili na drugi način doprinosi (naš kurziv) njegovom izvršenju ili
pokušaju njegovog izvršenja da bi olakšao izvršenje tog krivičnog djeia, uključujući
obezbjeđenje sredstava za njegovo izvršenje;
(d) doprinosi na bilo koji drugi način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem, izvrši
ili pokuša da izvrši takvo krivično djelo. Takav doprinos je namjeran i: (i) učinjen s ciljem da
se doprinese zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo djelovanje ili
svrha podrazumijeva izvršenje krivičnog djela iz nadležnosti Suda iii (ii) učinjen sa znanjem
o namjeri grupe da izvrši zločin".
U teoriji se, u vezi sa ovim stavom člana 25 Rimskog statuta, ističe da je riječ o pripremnim
radnjama[159], iako mislimo da se, naročito u slučaju iz tačke (c), radi o pomaganju, pri
tome imajući u vidu da se ovim oblikom saučesništva doprinosi radnji izvršenja krivičnog
djela ne samo u toku trajanja radnje, već i prije toga, naravno pod uslovom da je
pomaganje učinjeno nakon što je učinilac već donio odluku o izvršenju krivičnog djeia.
6.2. Pokušaj međunarodnog krivičnog djela
Pravila medunarodnog materijalnog krivičnog prava o ovom pitanju postojala su u obliku
običajnog prava. Koncept pokušaja međunarodnog krivičnog djela nije bio uključen u
statute međunarodnih krivičnih tribunala u Nirnbergu i Tokiju, a statuti krivičnih tribunala za
bivšu Jugoslaviju, odnosno za Ruandu uređuju pokušaj u odnosu na krivično djelo
genocida[160]. Stoga se ističe kako je običajno pravo vezano za pokušaj međunarodnog
krivičnog djela tek nedavno kodifikovano u članu 25 Rimskog statuta ICC[161]. U stavu 3
tačka (f) tog člana Statuta propisano je:
"U skladu sa ovim statutom, lice je krivično odgovomo i podliježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti Suda ako to iice:
Pokuša da izvrši takvo krivično djelo preduzimanjem radnje kojom započinje njegovo
izvršenje sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, ali se krivično
djelo ne dogodi zbog okolnosti nezavisnih od namjera tog lica".
Prema citiranoj odredbi Statuta, potrebna su tri elementa za postojanje pokušaja
međunarodnog krivičnog djela iz nadležnosti ICC:
- preduzimanje radnje kojom se započinje izvršenje krivičnog djela;
- radnja treba da je preduzeta sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju
zločina;
- izostanak posljedice zbog okolnosti koje ne zavise od namjere učinioca.
Nesumnjivo je da se kod pokušaja svakog, pa i međunarodnog krivičnog djela, mora
preduzeti radnja kojom se započinje izvršenje krivičnog djela. Medutim, kod drugog
elementa iz citirane odredbe Statuta vidimo da sredstva kojima se započinje radnja
izvršenja treba da predstavljaju znatan korak ka izvršenju, a odluka o tome šta predstavlja
taj korak u svakom konkretnom slučaju očito je prepuštena ICC. Naime, ovaj dio očito
predstavlja jedan pravni standard za koji je teško uspostaviti neka opštevažeća pravila koja
bi se mogla primijeniti u svakom konkretnom slučaju[162]. Istina, on može biti i u vezi sa
53
SKRIPTA:
jednom vrstom pokušaja koja se u krivičnopravnoj teoriji i nacionalnom krivičnom

zakonodavstvu naziva nepodobnim pokušajem, jer se taj dio Statuta može razumjeti tako
da je isključena mogućnost postojanja krivičnog djela u slučaju nepodobnog pokušaja, tj.
kada sredstvo kojim se započinje radnja izvršenja zbog svoje nepodobnosti ne može
predstavljati znatan korak u njegovom izvršenju. Najzad, da bi djelo ostalo u pokušaju,
mora izostati posljedica što, kako vidimo iz citirane odredbe, ne smije biti u zavisnosti od
namjere učinioca.
Može se primijetiti da Statut u citiranoj odredbi ništa ne govori o tome kojim oblikom vinosti
se može pokušati izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti Suda. Nesumnjivo je da
to može biti umišljaj, dok nehat ne može doći u obzir, jer se protivi samoj prirodi termina
"pokušaj". U vezi sa ovim pitanjem i u teoriji se ističe da kod pokušaja krivičnog djela
"međunarodno krivično pravo kao subjektivni element traži umišljaj" 04.
U KZĐiH pokušaj krivičnog djela je određen u članu 26 na sljedeći način:
"(1) Ko s umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za
pokušaj krivičnog djela ako se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora od tri godine ili
teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i
za pokušaj.
(2) Učinilac će se za pokušaj krivičnog djela kazniti u granicama kazne propisane za to
krivično djelo, a može se i blaže kazniti."
Dakle, i prema ovom zakonu pokušaj krivičnog djela postoji kada je radnja krivičnog djela
započeta, ali posljedica djela nije nastupila. Pri tome, posljedica mora izostati bilo zato što
je sama radnja izvršenja ostala nedovršena ili je, pak, bila dovršena, ali posljedica opet nije
nastupila. Upravo ove mogućnosti predstavljaju osnov za razlikovanje pokušaja na
nesvršeni i svršeni. Nesvršeni pokušaj bi postojao u situaciji u kojoj je učinilac započeo
radnju izvršenja, ali je nije dovršio. Na primjer, neko lice za vrijeme rata započne radnju
kojom na zgradi, koja je istorijski spomenik, počne postavljati eksploziv kako bi je uništio, a
zatim, iz bilo kog razloga, prestane to činiti tako da zgrada ne bude uništena. U ovom
slučaju bi se radilo o nesvršenom pokušaju krivičnog djela uništavanja kulturnih, istorijskih i
religijskih spomenika propisanog u članu 183 stav 1 KZBiH. Svršeni pokušaj postoji kada je
radnja izvršenja dovršena, ali posljedica nije nastupila. Ovo, na primjer, može biti slučaj
kada stražar u nekom iogoru u kom se drže ratni zarobljenici izvede nekog zarobljenika na
koga puca iz vatrenog oružja kako bi ga lišio života, ali ga promaši, nakon čega odustane
od dalje radnje. Ovdje bi se radilo o svršenom pokušaju krivičnog djela ratnog zločina protiv
ratnih zarobljenika, propisanog u članu 175 stav 1 tačka a) KZBiH.
Od nesvršenog i svršenog pokušaja potrebno je razlikovati kvalijikovani pokušaj. Kod ove
vrste pokušaja učinilac radnjom kojom je pokušao da izvrši jedno krivično djelo, ostvaruje
biće nekog drugog zakonom propisanog krivičnog djela. U ovom slučaju radnja se
kvalifikuje kao pokušaj onog prvog krivičnog djela, a činjenica da je tom radnjom ostvareno
obilježje i nekog drugog krivičnog djela može se uzeti u obzir pri odmjeravanju kazne za
pokušano krivično djelo.
Najzad, potrebno je razlikovati nepodobni pokušaj od pokušaja međunarodnog krivičnog
djela. Ovu vrstu pokušaja pod tim nazivom ne srećemo u Rimskom statutu ICC mada se,
kako smo ranije rekli, onaj dio člana 25 stav 3 tačka (f) u kome se traži da pokušaj bude
učinjen sredstvima koja predstavljaju znatan korak ka izvršenju zločina, može shvatiti i u
tom smislu, s obzirom na to da ako je već samo sredstvo kojim se započinje radnja
izvršenja nepodobno za izvršenje (npr. trenutno neispravna puška iz koje učinilac, ne
znajući za tu činjenicu, povlačenjem okidača želi lišiti života ratnog zarobljenika), onda se
ne može govoriti o tome da takva radnja predstavlja znatan korak u izvršenju zločina, zbog
čega se može uzeti da bi se u ovom i sličnim slučajevima radilo o nepodobnom pokušaju.
U literaturi se o ovom pitanju obično iznose primjeri iz sudske prakse. Tako, Kaseze iznosi
primjer u kojem se radi o nepodobnom pokušaju zbog nepodobnosti predmeta (pasivnog
subjekta) na kojem je pokušano krivično djelo. Radi se o slučaju Čarls V. Kinen, koji se
pojavio pred Vojnim apelacionim sudom SAD. U ovom slučaju, kako se navodi, "optuženom
54
SKRIPTA:
je njegov pretpostavljeni naredio da 'dovrši' jedno civilno lice ženskog roda u koje je on već
pucao. Vojni apelacioni sud SAD je u tom slučaju stao na stanovište da pokušaj ubistva
treba isključiti jedino zbog toga što je potčinjeni, kada je u nju pucao, znao da više nije
živa"[163].
Nepodobni pokušaj je u krivičnom zakonodavstvu BiH ureden u članu 27 KZBiH. Tim
članom propisano je: "Učinilac koji pokuša učiniti krivično djelo nepodobnim sredstvom ili
prema nepodobnom predmetu, može se osloboditi od kazne ili se može blaže kazniti."
Dakle, i kada je radnja izvršenja krivičnog djela započeta nepodobnim sredstvom ili prema
nepodobnom predmetu to nije razlog za nepostojanje krivičnog djela ili isključenje krivične
odgovornosti, već samo osnov da se učiniocu kazna ublaži ili da se oslobodi od kazne. Za
razliku od nepodobnog pokušaja, kod nesvršenog ili svršenog pokušaja učinilac, prema
članu 26 stav 2 KZBiH, može biti samo blaže kažnjen. Inače, kada je riječ o kažnjavanju
lica za pokušaj, treba reći da s obzirom na prirodu i težinu ovih krivičnih djela, kao i
posebne maksimume propisane za njih u KZBiH (krivična djela protiv čovječnosti i
vrijednosti zaštićenih međunarodnim pravom), u tom zakonu ne postoje medunarodna
krivična djela za koja je sam pokušaj njihovog izvršenja propisan kao krivično djelo. Stoga
se na ovu grupu krivičnih djela ne primjenjuje onaj dio odredbe člana 26 stav 1 pomenutog
zakona prema kojoj se za pokušaj drugog krivičnog djela, tj. djela za koja je zakonom
propisan posebni maksimum manji od tri godine, može kazniti samo kada zakon izričito
propisuje kažnjavanje i za pokušaj. Taj dio ove odredbe ne može se primijeniti na ovu
grupu krivičnih djela, jer se za svako od njih može izreći kazna zatvora od tri godine, a za
najveći broj njih i zatvorska kazna teža od tri godine.
6.3. Dobrovoljni odustanak od izvršenja međunarodnog krivičnog djela
U vezi sa pokušajem međunarodnog krivičnog djela je i institut koji se naziva dobrovoljnim
odustankom od izvršenja tog krivičnog djela. Veza izmedu njih ogleda se u činjenici što i u
prvom i u drugom slučaju izostaje posijedica krivičnog djela, biio zato što radnja izvršenja
nije dovršena ili, pak, zato što je bila dovršena, ali posljedica i u tom slučaju opet nije
nastupila. Međutim, razlika izmedu njih je suštinska i ogleda se u tome što kod pokušaja
posljedica krivičnog djela nije nastupila usljed nekih spoljnih okolnosti koje nisu vezane za
učinioca, dok u drugom slučaju do posljedice krivičnog djela nije došlo zbog razioga koji su
vezani upravo za učinioca. U ovom siučaju, dakle, učiniiac odustaje od radnje izvršenja
koju je započeo ili, kad je tu radnju dovršio, preduzima aktivnosti kojima sprečava da
nastupi zabranjena posljedica. Ovaj odustanak mora biti dobrovoljan, tj. takav da učiniiac u
trenutku kada odustaje od započete radnje izvršenja ili kada onemogućuje nastupanje
zabranjene posljedice - zna da može dovršiti započetu radnju ili pustiti da nastupi
posljedica. No, on to neće pa upravo zato odustaje od izvršenja krivičnog djela, bez obzira
na to što mu na putu njegovog ostvarenja ne stoje nikakve prepreke. Dakle, razlozi zbog
kojih učinilac odustaje moraju da budu u njemu, a ne u nekim spoljnim okoinostima. Pri
tome, kako se ističe, "za dobrovoijnost odustanka nije bitno da su pobude učinioca
moralne, etičke prirode; ne traži se za dobrovoljnost odustajanja ni da se učinilac kaje;
postoji dobrovoljnost i onda ako učinilac odustane zbog straha pred kaznom ili zbog
kukavičluka ili od sramote za koju zna da ga čeka ako bude otkriven ili od sažaljenja prema
žrtvi; odustanak je dobrovoljan i onda ako učinilac odustane na molbu ili nagovor
žrtve"[164].
Prema članu 25 stav 3 tačka (f) Rimskog statuta ICC, ako učinilac "prekine da radi na
izvršenju krivičnog djela ili na drugi način spriječi dovršenje krivičnog djela, ne podliježe
kazni saglasno ovom statutu za krivično djelo u pokušaju, ako se potpuno i dobrovoljno
odrekao krivične svrhe". Iz citirane odredbe može se zaključiti da je za postojanje ovog
instituta neophodno ispunjenje nekoiiko uslova. Naime, neophodno je da učinilac u toku
radnje izvršenja od nje odustane (u kom slučaju se radi o nesvršenom pokušaju) ili, pak,
kad je tu radnju dovršio (u kom slučaju je riječ o svršenom pokušaju), spriječi nastupanje
njene posljedice. U bilo kojoj od ove dvije situacije neophodno je ispunjenje još dva uslova.
Učinilac, naime, mora odustati od svog djela dobrovoljno, a taj odustanak mora biti potpun i
55
SKRIPTA:
konačan.
Medutim, mora se imati u vidu da dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela nije
uvijek moguć, što je u vezi sa diobom pokušaja na nesvršeni i svršeni. Kod nesvršenog
pokušaja dobrovoljni odustanak je moguć u svim siučajevima, dok se kod svršenog
pokušaja mora voditi računa o tome da li je vremenski razmak od trenutka dovršetka radnje
izvršenja do nastupanja posljedice takav da dozvoljava reakciju učinioca radi otklanjanja
posljedice ili je, pak, takav da ova reakcija nije moguća. U literaturi se kao primjer obično
navodi situacija u kojoj učinilac gurne žrtvu u nabujalu rijeku kako bi je na taj način lišio
života, jer mu je poznato da žrtva ne zna plivati. Ako nakon toga, dok se žrtva još bori u
vodi, učiniiac skoči u vodu da bi je spasio i u tome uspije, riječ je o svršenom pokušaju kod
kojeg je moguć dobrovoljni odustanak, jer je vremenski razmak između ove dvije njegove
radnje takav da mu dozvoljava otklanjanje posljedice. Medutim, u situaciji u kojoj učinilac,
na primjer kod krivičnog djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (vi) Rimskog
statuta[165], da bi ga lišio života ili ranio, ispali hitac prema neprijateljskom vojniku koji je
odložio oružje ali ga promaši, radi se o svršenom pokušaju ovog krivičnog djela kod kojeg
dobrovoljni odustanak više nije moguć, jer je samim dovršenjem navedene radnje izvjesno
da je djelo ostalo u pokušaju i da posljedica (u vidu lišenja života ili ranjavanja
neprijateljskog vojnika) nije nastupila.
Dobrovoljni odustanak nije moguć ni kod krivičnih djela kod kojih je samim preduzimanjem
radnje izvršenja ostvareno svršeno krivično djelo. To su krivična djela kod kojih je njihov
pokušaj obuhvaćen pojmom svršenog krivičnog djela.
Kada su ispunjeni uslovi iz citiranog člana Rimskog statuta, učinilac se ne može kazniti za
pokušaj nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC. To znači da je dobrovoljni odustanak
prema ovom statutu opšti osnov za oslobođenje od kazne. Pri tome je važno naglasiti da se
radi o obaveznom osnovu za oslobađanje od kazne, što proizilazi iz onog dijela citirane
odredbe statuta u kojoj se kaže da učinilac "ne podliježe kazni", a ne da se može osloboditi
od kazne.
Dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela propisan je u KZBiH u članu 28, koji
glasi:
"(1) Učinilac koji je pokušao učiniti krivično djelo, ali je dobrovoljno odustao od kažnjivog
pokušaja, može se osloboditi od kazne.
(2) U slučaju dobrovoljnog odustanka od kažnjivog pokušaja, učinilac će se kazniti za one
radnje koje čine neko drugo samostalno krivično djelo."
Za razliku od Rimskog statuta, KZBiH sadrži odredbu (stav 2 člana 28) prema kojoj se u
slučaju dobrovoljnog odustanka učinilac kažnjava za one radnje koje čine neko drugo
samostalno krivično djelo. Ovdje je potrebno naglasiti da se samostalnim krivičnim djelom
treba smatrati samo ono djelo koje nije konzumirano krivičnim djelom od čijeg izvršenja je
učinilac dobrovoljno odustao. Dakle, lice koje je, na primjer, pokušalo da izvrši krivično djelo
otmice vazduhoplova ili broda (član 197 stav 1 KZBiH), pa je odustalo od izvršenja, ali je,
pri tome, člana posade teško tjelesno povrijedilo, odgovaraće i za krivično djelo teške
tjelesne povrede, jer je to samostalno krivično djelo u odnosu na krivično djelo otmice
vazduhoplova ili broda. U ovakvom slučaju dolazi u obzir primjena stava 2 člana 28, i to
tako što učinilac odgovara za pokušaj krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (s tim
što se zbog dobrovoljnog odustanka može osloboditi od kazne za to djelo), ali se oglašava
krivim i za krivično djelo teške tjelesne povrede koja je, u odnosu na djelo iz člana 197 stav
1, samostalno krivično djelo. Teška tjelesna povreda je u ovom slučaju samostalno krivično
djelo, jer u zakonskom biću krivičnog djela otmice vazduhoplova ili broda (u sva tri stava
koja se odnose na to djelo) tjelesna povreda nije elemenat tog bića, već samo smrt jednog
ili više lica usljed otmice, odnosno umišljajno lišenje života nekog lica pri izvršenju te
radnje.
Za razliku od Rimskog statuta ICC, dobrovoljni odustanak od izvršenja krivičnog djela
prema KZBiH nije obavezan osnov za oslobađanje od kazne, već samo mogućnost koja je
ostavljena sudu i koju može, ali ne mora primijeniti u određenom predmetu, što zavisi od
56
SKRIPTA:
okolnosti konkretnog slučaja. Ovo stoga što je u zakonu, s tim u vezi, propisano da se
takav učinilac "može osloboditi od kazne", a ne, kao u slučaju Rimskog statuta - da "ne
podliježe kazni".
vn - STICAJ MEĐUNARODNIH KRIVIČNffl DJELA
Sticaj međunarodnih krivičnih djela predstavlja jedno od veoma složenih pitanja, na šta
ukazuje i praksa ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala iz koje ćemo izdvojiti par primjera.
No, prije nego što to učinimo, podsjetićemo na neka osnovna pravila koja je domaća
krivičnopravna teorija postavila u vezi sa pitanjem sticaja krivičnih djela.
Prije svega, treba reći kako se izrazom sticaj krivičnih djela označava situacija u kojoj
postoji više krivičnih djela ostvarenih od istog lica. Do toga može doći tako što učiniiac
jednom radnjom izvrši više krivičnih djela ili, pak, tako što sa više radnji izvrši više krivičnih
djela. U prvom slučaju radi se o idealnom sticaju, a u drugom slučaju o realnom sticaju
krivičnih djela.
Primjer idealnog sticaja pruža nam situacija u kojoj učiniiac jednim pucnjem iz vatrenog
oružja liši života jedno lice, a drugom licu nanese tešku tjelesnu povredu. Dakle, u ovoj
situaciji učinilac je jednom radnjom ostvario obiiježja dva krivična djela (ubistva i teške
tjelesne povrede). Kod realnog sticaja učiniiac sa dvije ili više vremenski odvojenih radnji
(koje mogu biti i prostorno odvojene) ostvari obilježja dva ili više krivičnih djela. Tako će
ovaj sticaj postojati kada učinilac jednog dana, upravljajući motornim vozilom, prouzrokuje
saobraćajnu nesreću u kojoj je neko lice teško tjelesno povrijeđeno, a zatim sijedećeg dana
pretuče neko lice i time mu nanese tešku tjelesnu povredu.
1 idealni i realni sticaj mogu biti homogeni i heterogeni. Razlika između njih ogleda se u
tome što kod homogenog sticaja učinilac sa jednom iii više radnji ostvari obilježja istorodnih
krivičnih djela, dok kod heterogenog sticaja ostvari obilježja raznorodnih krivičnih djela.
Tako će, na primjer, homogeni idealni sticaj postojati kada učinilac udarcem rukom jednom
licu nanese tešku, a drugom laku tjelesnu povredu. Heterogeni ideaini sticaj postoji u
situaciji u kojoj je učinilac hicem ispaljenim iz puške ranio jedno lice i pri tome oštetio tudu
stvar. Homogeni realni sticaj postoji kada učinilac udarcem šakom tjeiesno povrijedi neko
iice, a onda drugim udarcem nanese tjeiesnu povredu nekom drugom iicu. Heterogeni
realni sticaj postoji u situaciji kada učinilac jednog dana otuđi drugom tuđu pokretnu stvar, a
zatim narednog dana izvrši krivično djeio silovanja.
Od ovih situacija treba razlikovati one u kojima postoji privid postojanja više krivičnih djeia,
iako se radi o samo jednom krivičnom djelu. Ovaj privid može postojati kako u slučaju
idealnog, tako i u slučaju realnog sticaja krivičnih djela. Zbog toga se govori o prividnom
idealnom i prividnom realnom sticaju krivičnih djela.
U vezi sa prividnim ideainim sticajem treba reći da se on može pojaviti u vidu specijaliteta,
supsidijariteta i konsumpcije[166]. Prividni idealni sticaj po osnovu specijaliteta postoji kada
se jedno krivično djelo pojavljuje kao poseban oblik nekog opšteg krivičnog djela. Kada se
pojavi ovakva situacija, odnos između ova dva krivična djela razrješava se primjenom
pravila lex specialis derogat legi generali. Dakle, u ovoj situaciji neće postojati dva već
jedno krivično djelo, i to ono koje je poseban oblik nekog opšteg krivičnog djeia. Prividni
idealni sticaj po osnovu supsidijariteta postoji kada je neko krivično djelo prethodni stadijum
nekog drugog krivičnog djela. U tom slučaju djelo koje je prethodni stadijum u izvršenju je
supsidijarno u odnosu na drugo krivično djelo koje se uzima kao primarno. Ovdje se odnos
između ta dva krivična djela iješava prema pravilu lex primaria derogat legi supsidiariae.
Najzad, prividni idealni sticaj po osnovu konsumpcije postoji kada je jedno krivično djelo
konzumirano drugim. Odnos između ta dva krivična djela iješava se prema pravilu lex
consumeus derogat legi consumptae, što znači da postoji samo ono krivično djelo koje u
sebi konzumira ono prvo. Pri tome, treba voditi računa da je ovaj oblik prividnog idealnog
sticaja moguć "kad su oba krivična djela izvršena prema istom pasivnom subjektu, kad su
istorodna i kad je jedno znatno teže u odnosu na drugo"[167].
Prividni realni sticaj postoji u slučajevima složenog, kolektivnog i produženog krivičnog
djela.
57
SKRIPTA:
Složeno krivično djelo']Q zakonska konstrukcija kod koje biće jednog krivičnog djela čine
dva ili više krivičnih djela. Dakle, privid kod ove konstrukcije se ogleda u tome što se, kada
se čita zakonsko biće ovakvog krivičnog djela, stiče utisak o postojanju dva ili više krivičnih
djela, ali je to samo privid, jer su sva ta krivična djela sadržana u jednom. Od ove
konstrukcije treba razlikovati ona krivična djela koja su po svom opisu veoma složena, ali
ne zbog toga što se sastoje od dva ili više drugih krivičnih djela, već zato što imaju složen
zakonski opis u okviru kojeg postoje mnogobrojni načini njihovog izvršenja. Takve primjere
pružaju nam upravo međunarodna krivična djela, kao što su genocid, zločini protiv
čovječnosti, ratni zločini protiv civilnog stanovništva i dr. Kada se, na primjer, pogledaju
zakonski opisi krivičnog djela zločina protiv čovječnosti bilo u Rimskom statutu ICC ili u
KZBiH, može se zapaziti da se radi o vrlo složenim opisima u okviru kojih postoji više
načina njihovog izvršenja sa mnogobrojnim mogućim posljedicama, kao što su ubistva,
istrebljenje, odvođenje u ropstvo, deportacija, internacija i dr. Međutim, tu se ne radi o
složenom krivičnom djelu u smislu da je sastavljeno od dva ili više krivičnih djela čija sva
obilježja trebaju biti ostvarena izvršenjem jednog složenog krivičnog djeia, već o tome da je
riječ o kompleksnom opisu jednog krivičnog djela koje je izvršeno i ako je preduzeta radnja
i ostvarena posljedica samo nekog od alternativno propisanih oblika njegovog izvršenja.
Kolektivno krivično djelo je takvo djelo čiji učinilac prilikom njegovog izvršenja postupa u
vidu zanata, u vidu zanimanja iii iz navike. I ovo krivično djelo je zakonska konstrukcija, što
znači da se ne smije konstruisati izvan slučajeva propisanih zakonom.
Najzad, produženo krivično djelo postoji u situacijama u kojima više krivičnih djela zbog
medusobne povezanosti čine jedno krivično djelo. Ovaj oblik prividnog realnog sticaja
krivičnih djela nastao je kao konstrukcija sudske prakse, mada sada ima svoje uporište i u
KZBiH. U članu 54 ovog zakona, s tim u vezi, propisano je sljedeće:
"(1) Odredbe ovog zakona o sticaju krivičnih djela neće se primijeniti kada učinilac učini
produženo krivično djelo.
(2) Produženo krivično djelo je učinjeno kad je učinilac s umišljajem učinio više istih ili
istovrsnih krivičnih djela koja s obzirom na način izvršenja, njihovu vremensku povezanost i
druge stvarne okolnosti koje ih povezuju čine jedinstvenu cjelinu.
(3) Kada se radi o produženom krivičnom djelu istih zakonskih obilježja, sud će izabrati
vrstu i mjeru kazne koja je propisana za to krivično djelo. Ako se radi o istovrsnim krivičnim
djelima, sud će izabrati vrstu i mjeru kazne koja je propisana za najteže od tih djela."
U vezi sa ovom konstrukcijom ukazuje se na to da su mnoge zemlje napustile ovu
ustanovu (Njemačka, Švajcarska), a kad je riječ o njenoj primjeni u BiH, ističe se da bi bila
prihvatljivija "samo izuzetna, krajnje restriktivna primjena ove konstrukcije" i to "samo u
onim slučajevima u kojima se kažnjavanjem samo za jedno djelo u osnovi može izraziti
kriminalna koiičina svih krivičnih djela, ukupne kriminalne situacije", kao i da bi je "trebalo
izbjegavati u svim onim slučajevima u kojima se ne radi o istom oštećenom, ne samo kod
povrede ličnih dobara kada je to svakako nezaobilazan uslov, već u svim slučajevima"[168].
U statutima medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao ni u Rimskom statutu ICC, ne
nailazimo na praviia o sticaju medunarodnih krivičnih djeia. Medutim, kako se to pitanje
pojavilo u radu ICTY, odnosno ICTR, ovi tribunali su morali dati odgovor na njega u
konkretnim slučajevima. Tako se u slučaju optuženih Drage Josipovića i Vladimira Šantića
(predmet Lašvanska dolina) postavilo pitanje da li ova lica za jedan događaj optužnicom
mogu biti optuženi za krivično djelo zločina protiv čovječnosti (iz člana 5 Statuta ICTY) u
sticaju sa krivičnim djelom kršenje zakona i običaja rata (iz člana 3 Statuta). Optužnicom su
ova lica zbog jedne radnje bila optužena i za jedno i za drugo krivično djelo[169]. Pretresno
vijeće ICTY u ovom slučaju smatralo je da se ne može raditi o sticaju (tj. kazano
terminologijom Tribunala, da se ne može dozvoliti kumuiativna optužba). Međutim, žalbeno
vijeće je, po žalbi Tužilaštva, uvažavajući žalbene navode, jednoglasno preinačilo
navedenu odluku pretresnog vijeća, te je pomenutu dvojicu optuženih ogiasilo krivim i za
jedno i za drugo krivično djelo. Obrazlažući ovu odluku, žaibeno vijeće se pozvalo na ranije
odluke žaibenih vijeća u predmetima Jelisić i Čelebići i testove koje su ta vijeća primijenila
58
SKRIPTA:
kako bi raspravila ovo pitanje. Suština ovih testova svodi se na to da ako elementi krivičnih
djela nisu identični, a okrivljeni je optužen i za jedno i za drugo krivično djelo, pri čemu se
utvrđeno činjenično stanje može podvesti pod obilježja oba krivična djela, optuženi može
biti ogiašen krivim za oba krivična djela[170].
U literaturi se navodi kako je ovaj pristup primijenjen i u prvostepenoj presudi ICTY u
predmetu Foča, u kojoj je Pretresno vijeće istaklo:
"550. Prema tome, nakon procjene cjelokupnog dokaznog materijala, a prije odlučivanja o
tome koje će se osudujuće presude, ako ih bude, donijeti za pojedine optužene, pretresno
vijeće prvo mora da odredi da li je optuženi na osnovu istog postupanja terećen za više od
jednog krivičnog djela iz Statuta. Kao drugo, ako postoje dokazi za utvrđivanje oba krivična
djela, ali je djelo počinjeno u osnovi isto, pretresno vijeće mora da odredi sadrži li jedna
relevantna odredba iz Statuta neki bitno različit element koji ne sadrži druga. To
podrazumijeva upoređivanje elemenata relevantnih odredbi iz Statuta - činjenice
konkretnog predmeta ne igraju nikakvu ulogu u ovakvom određivanju. Kao treće, ako
relevantne odredbe ne sadrže ključne različite elemente, pretresno vijeće treba da odabere
onu odredbu koja je specifičnija"[171].
Međutim, pored ovih slučajeva, u literaturi se ukazuje i na drukčija shvatanja koja, u suštini,
prihvataju mogućnost postojanja prividnog sticaja međunarodnih krivičnih djela po osnovu
konsumpcije. Riječ je o predmetu Prosecutor v. Clement Kayishema and Obed Ruzindana,
pred ICTR. U ovom slučaju radilo se o odnosu između krivičnog djela genocida i krivičnog
djela zločina protiv čovječnosti. Pretresno vijeće tog tribunala je u presudi stalo na
stanovište da se, i pored tog što je tužilac okrivljene optužio za oba krivična djela, ipak radi
samo o krivičnom djelu genocida pod koje se, kako se ističe, može supsumirati[172] zločin
protiv čovječnosti. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće je navelo sljedeće:
"577. ...U ovom konkretnom siučaju zločin genocida u potpunosti apsorbuje odnosne
zločine protiv čovječnosti. Sve tačke optužnice za te zločine zasnivaju se na istim
činjenicama i istom krivičnom ponašanju. Ti su zločini počinjeni na istim mjestima pokolja,
protiv istih ljudi, pripadnika etničke grupe Tutsija, sa istom namjerom da se ta grupa u cjelini
ili djelimično uništi.
578. S obzirom na gore rečeno... [bilo bi] neumjesno osuditi optužena lica i za genocid i za
zločine protiv čovječnosti zasnovane na ubistvima i istrebljenju, jer su ova dva druga
krivična djela u potpunosti supsumirana tačkama optužnice za genocid..."[173].
Vm- SAUČESNIŠTVO U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM DJELU
Jedno od zapažanja koje se naprosto nameće kada se pogledaju obilježja pojedinih
međunarodnih krivičnih djela je da je veoma teško da budu učinjena od strane samo jednog
lica. To je naročito slučaj sa krivičnim djelima kakva su genocid, zločini protiv čovječnosti,
ratni zločini protiv civilnog stanovništva, terorizam i dr. Zbog toga je saučesništvo u
međunarodnom krivičnom djelu veoma važan institut ali je njegov značaj, kako se ističe, "u
obrnutoj srazmjeri sa pažnjom koja mu je u međunarodnom krivičnom pravu
posvećena"[174]. Imajući u vidu ovakvo stanje, naše izlaganje u nastavku biće ograničeno
na izlaganje odgovarajućih iješenja u vezi sa ovim institutom u međunarodnim opštim
pravnim aktima i prikaz prakse međunarodnih krivičnih tribunala u vezi sa nekim pitanjima
saučesništva.
Da bismo mogli preći na izlaganje prema navedenom redoslijedu, neophodno je prethodno
u najkraćem podsjetiti šta inače sadržajno obuhvata pojam saučesništva u krivičnom djelu.
Nesumnjivo je da ovaj pojam podrazumijeva postojanje više lica koja su u vezi sa
izvršenjem krivičnog djela. Međutim, neka od tih lica preduzimaju samo radnju izvršenja
krivičnog djela, druga ih samo navode da to učine, a treća im pružaju pomoć kako bi lakše
preduzeli radnju izvršenja, pri čemu ova treća lica ne učestvuju u toj radnji. Najzad, moguće
je da se radnje nekih lica svode na organizovanje zločinačkog udruženja radi vršenja
krivičnih djela. U prvom slučaju riječ je o izvršiocima, a s obzirom na to da ih na toj strani
ima dva ili više za njih se koristi i izraz saizvršioci. U drugom slučaju riječ je o podstrekaču,
u trećem o pomagaču, dok je u posljednjem slučaju riječ o organizatoru zločinačkog
59
SKRIPTA:
udruženja kao saučesniku. Dakle, saučesništvo kao pojam svojim sadržajem obuhvata
saizvršilaštvo, podstrekavanje, pomaganje i organizovanje zločinačkog udruženja. U okviru
tog pojma može se izvršiti dalja podjela na saučesništvo u užem i širem smislu.
Saučesništvo u užem smislu obuhvata podstrekavanje, pomaganje i organizovanje
zločinačkog udruženja, dok se pojam saučesništva u širem smislu dobija kada se
navedenim oblicima saučesništva dodaju izvršioci, odnosno saizvršioci.
U medunarodnom krivičnom pravu, kako smo rekli, nije posvećena odgovarajuća pažnja
saučesništvu u međunarodnom krivičnom djeiu. Preciznije rečeno, ne pravi se jasna razlika
izmedu oblika koje svojim sadržajem obuhvata ovaj pojam, niti se određuje njihov
krivičnopravni sadržaj. Svakako da ne predstavlja veći probiem situacija u kojoj dva ili više
lica zajedno (fizički) preduzimaju radnju izvršenja odredenog medunarodnog krivičnog
djela, propisanog u statutu odgovarajućeg međunarodnog krivičnog tribunaia. U toj situaciji
nije teško utvrditi da se radi o saizvršilaštvu, te ovim licima treba izreći odgovarajuću kaznu
kao saizvršiocima. Međutim, probiem nastupa, posebno na normativnom planu, kada u
nekom događaju sa krivičnopravnim implikacijama učestvuje više lica od kojih neka navode
na izvršenje međunarodnog krivičnog djela, a druga pomažu u njegovom izvršenju, pri
čemu njihove radnje nisu i samo fizičko izvršenje tog krivičnog djela. Taj nedostatak se
može primijetiti kako u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala, tako i u Rimskom
statutu ICC. Naime, za razliku od nacionalnog krivičnog zakonodavstva, u ovim statutima
ne naiiazimo na odredbe poput onih da je saizvršilac krivično odgovoran u granicama svog
umišljaja ili nehata, a podstrekač i pomagač u granicama svog umišljaja, da lični odnosi,
svojstva i okolnosti zbog kojih zakon isključuje krivičnu odgovomost, dopušta osiobodenje
od kazne ili ublažavanje kazne, mogu biti uzeti u obzir samo onom saučesniku kod koga
takvi odnosi, svojstva ili okoinosti postoje i sl. Ove činjenice, a naročito ona koja se odnosi
na neodređivanje krivičnopravnog sadržaja pojmova kao što su podstrekavanje ili
pomaganje, bila je razlog da su ta pitanja rješavana u sudskoj praksi. Stoga se shvatanja
vezana za ovaj institut u okvirima međunarodnog krivičnog prava, čini nam se, najbolje
mogu iziožiti iznošenjem dosadašnje sudske prakse o tome.
Članom 6 stav 3 Statuta Nirnberškog tribunala propisano je da vode, organizatori,
podstrekači ili saučesnici, koji su učestvovali u pravljenju ili izvršavanju zajedničkog plana ili
zavjere radi izvršenja krivičnih djela iz nadležnosti tog tribunaia, snose odgovornost za sva
djela učinjena od bilo kog lica radi izvršenja tog plana. Ovo je, dakle, način na koji pomenuti
statut "uređuje" oblike saučesništva kao što su podstrekavanje i pomaganje. Imajući ovo u
vidu, ne čudi što su pitanja vezana za to kako kvalifikovati određena ponašanja pojedinaca
u slučaju nekog krivičnog djela biia iješavana u sudskoj praksi. Izgieda da, kako pokazuje
praksa Nimberškog tribunala koju, kako ćemo kasnije vidjeti, prihvata i ICTY, treba praviti
razliku između saučesnika u udruživanju radi izvršenja zločinačkog poduhvata[175] i
saučesnika u slučajevima gdje takvog poduhvata nema[176]. U prvom slučaju suštinski se
ne pravi razlika između saučesnika (saizvršilaca, podstrekača, pomagača i organizatora),
barem ne kada je riječ o njihovoj krivičnoj odgovomosti a naročito kažnjavanju, dok se u
drugom slučaju ta razlika ima u vidu. U nastavku ćemo, radi ilustracije, najprije u potpunosti
prenijeti jedan slučaj koji se odnosi na krivičnu odgovornost i kažnjavanje lica u slučaju
udruživanja radi izvršenja zločinačkog poduhvata. Konkretno se radi o predmetu iznijetom
pred Vojnu komisiju SAD u Vizbadenu, koji Kaseze, govoreći o udruživanju radi
zločinačkog poduhvata, daje u svojoj knjizi pod naslovom "Međunarodno krivično pravo".
Riječ je o slučaju Alfons Klajn i drugi s kojim u vezi Kaseze iznosi sljedeće:
"Bilo je optuženo sedmoro Nijemaca. Oni su između jula 1944. i aprila 1945. godine ubili
preko 400 Poljaka i Rusa koji su bili na prinudnom radu u Njemačkoj radi podrške
njemačkim ratnim naporima, gdje su oboljeli od tuberkuloze i zapaljenja pluća. Odvedeni su
u Hadamar (Njemačka), gdje se nalazila bolnica ili ustanova koja je bila osnovana za
staranje o mentalno poremećenim licima i nije imala opremu za liječenje tuberkuloze i
zapaljenja pluća - gdje im je rečeno da će dobiti potrebne lijekove. U stvari, ubijani su
ubrizgavanjem otrovnih supstanci - poslije čega su krivotvorene medicinske isprave o
60
SKRIPTA:
liječenju i smrtovnice... Među optuženim su bili: Klajn, administrativni rukovodilac bolnice,

voda lokalne nacističke partije, koji je vršio pripreme za vršenje zvjerstava; Valman
(Wahlmann), ljekar specijalista za duševne bolesti, jedini ljekar u toj ustanovi (učestvovao
je na sastancima na kojima su planirana ubistva, znao je šta se dešava u bolnici i na to
pristao); tri sestre, Ruof CRuofj), Wilig (Willig) i Huber (Huber), koje su davale otrovne
supstance; knjigovoda ustanove Merkle (koji je registrovao dolazeće pacijente radi
bilježenja datuma i uzroka smrti - u stvari, falsifikovao te dokumente) i Blum (Blum), domar i
operator telefonske centrale, koji je radio i kao upravnik groblja, sa zadatkom da žrtve
pokopa u masovne grobnice (povremeno je obilazio odjeljenja da provjeri žrtve prije nego
što su nekoliko časova kasnije mrtvaci prenijeti u podrume).
Svi su oni optuženi za "kršenje medunarodnog prava\ naime, za kako je to tužilac
precizirao u uvodnoj riječi, kršenje zakona ratovanja (202). Naveo je da su sedmoro
optuženih 'zajednički djelujući u postizanju zajedničkog cilja\.. "voljno, smišljeno i
protivpravno pomagali, podstrekavali i učestvovali (naš kurziv) u ubijanju ljudskih bića
poljske i ruske nacionalnosti\"
S tim u vezi, Kaseze ističe da su: "Na taj način, uz učestvovanje' u ubijanju, zasnovano na
zajedničkom planu, uvedeni (su) i pojmovi "pomaganje i podstrekavanje". Međutim,
ukazujući u svojoj uvodnoj riječi na primjenjivo pravo, tužilac je istakao da su svi oni koji
učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu jednako krivi kao yglavni saizvršiocf (naš
kurziv) bez obzira na to koju je ulogu imao pojedini učesnik."
Pojašnjavajući upravo rečeno Kaseze zatim ističe kako je tužilac rekao da: "Svako ko je u
bilo kom obliku učestvovao u postizanju posljedice [ubistva] kriv je u istoj mjeri kao i čovjek
koji je stvarno povukao obarač... Zbog toga je u našem [tj. SAD] Saveznom zakonu
potpuno izbrisano razlikovanje između izvršilaca i između saučesnika prije izvršenja djela i
saučesnika poslije izvršenja djela. Svi oni koji učestvuju u vršenju nekog zločina, bez obzira
jesu li ranije nazivani saučesnicima ili ne, sada se već nekoliko godina smatraju
saizvršiocima (203)."
Primjenjujući ova shvatanja na konkretan slučaj tužilac je zatim rekao:
"U tom Hadamaru je radila proizvodna linija smrti. Nijedan od optuženih nije mogao da sam
uradi sve ono što je bilo potrebno za čitav lanac radnji. Na primjer, optuženi Klajn,
administrativni rukovodilac, nije mogao da preduzima početne radnje, da te ljude prihvata,
predstavljaju podržavaoce ("aiders and abettors"). Ova druga kategorija se odnosi
na slučajeve medunarodnih krivičnih djela koja nisu izvršena u okviru nekog
zajedničkog zločinačkog poduhvata ili plana.
prisustvuje njihovom razodijevanju, priprema ih za komore smrti, da u isto vrijeme

upotrebljava iglu koja je izvršila prljavi posao, da zatim odvozi leševe i spaljuje ih te da
falsifikuje medicinske isprave i uvjerenja o smrti. Ne, kada proizvodite naveliko, kao što su
to oni radili u ustanovi Hadamar, toj fabrici smrti, morali ste imati nekoliko ljudi koji su u toj
protivpravnoj delatnosti radili različite stvari, kako bi proizveli željene rezultate, tako da ne
možete povlačiti liniju razgraničenja izmedu čovjeka koji je dao početnu ideju o njihovom
ubijanju i onih koji su učestvovali u vršenju tih zločina (naš kurziv). Ne radi se ni o čemu
drugom nego o tome da je svako iice koje je u tome učestvovalo, bez obzira u kom obimu,
u tehničkom smislu riječi krivo po podnijetoj optužnici...svaki pojedini od optuženih otvoreno
je, saglasivši se, učestvovao u poduhvatu koji je doveo do protivzakonitih posljedica. (205-
207)"[177].
Ovakva optužnica bila je, kako ističe Kaseze, podržana od strane suda pa su optuženi
presudom oglašeni krivim i izrečene im veoma teške kazne. "Administrativni rukovodilac
bolnice i dvije sestre osuđeni su na smrt; ljekar (starac od 70 godina) na doživotni zatvor i
težak rad; knjigovoda na 35 godina zatvora i težak rad; treća sestra na 25 godina i težak
rad i domar na 30 godina i težak rad"[178].
Na ovakav stav u osnovi nailazimo i u praksi ICTY u predmetu Tadić. Prije nego što
ukažemo na tu praksu, treba podsjetiti na član 7 Statuta ICTY koji sadrži odredbu o
61
SKRIPTA:
individualnoj krivičnoj odgovornosti. U stavu 1 tog člana propisano je da lice koje je

planiralo, podstaklo, naredilo, učinilo ili na drugi način pomoglo i podržalo planiranje,
pripremu ili izvršenje nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala, snosi ličnu
odgovornost za to krivično djelo[179]. Dakle, u ovom slučaju, bez obzira na oblik
saučesništva, navedena lica snose krivičnu odgovomost za učinjeno krivično djelo.
Žalbeno vijeće ICTY u presudi iz pomenutog predmeta, u vezi s teškim kršenjima
medunarodnog humanitamog prava (krivično djeio iz čiana 2 Statuta ovog tribunaia) je
istaklo:
"191 ...Većina tih krivičnih djela nisu posijedica zločinačke sklonosti pojedinaca, nego
predstavijaju manifestaciju koiektivnog kriminaliteta: zločine često izvršavaju grupe
pojedinaca koji djeiuju sprovodeći zajednički kriminalni pian. Iako samo neki od čianova
grupe mogu fizički počiniti krivično djelo (ubistvo, istrebljenje, bezobzirno razaranje
gradova, naselja i sela, itd.), učestvovanje i doprinos drugih članova grupe često je ključno
u omogućavanju izvršenja tog krivičnog djela. Iz ovoga slijedi da moralna težina takvog
učestvovanja često nije ni manja - zapravo ni različita od moraine težine onih koji izvrše
navedena djela.
192 U tim okolnostima smatrati krivično odgovomom kao izvršioca samo osobu koja fizički
izvodi krivično djelo, značiio bi zanemariti saizvršilačku ulogu svih onih (naš kurziv) koji su
na neki način omogućili počiniocu da fizički izvrši to krivično djelo. Istovremeno, ovisno o
okolnostima, smatrati ove druge samo kao pomagače i podržavatelje (naš kurziv), moglo bi
potcijeniti stepen njihove krivične odgovornosti"[180].
Posebna situacija nastupa u onim slučajevima kada, u toku ostvarenja zajedničkog
zločinačkog poduhvata, neko od učesnika u tom lancu učini djelo koje nije bilo obuhvaćeno
zločinačkim planom. Postavlja se pitanje odgovornosti ostalih iica koja, iako učesnici tog
poduhvata, nisu učestvovaia u radnjama koje su izašle iz okvira zločinačkog plana. Ovdje
je, u bitnom, riječ o odgovornosti za kvantitativni i kvalitativni eksces nekog od učesnika
zločinačkog poduhvata. Ovo pitanje u medunarodnom krivičnom pravu je opet raspravljeno
u sudskoj praksi, i to od strane žalbenog vijeća ICTY u slučaju Tadić. U ovom slučaju vijeće
je
"Stalo (je) na stanovište da do odgovornosti za zločin koji nije bio predviđen zajedničkim
planom dolazi samo ako se, sudeći prema okolnostima kada je počinjen (i) moglo
predvideti da bi ga mogao izvršiti neki od članova grupe i (ii) ako je optuženi svesno
preuzeo taj rizilć'[181].
Za razliku od slučaja u kom se radi o zajedničkom zločinačkom planu, postoje i slučajevi u
kojima nema takvog plana, a u krivičnom djelu je učestvovalo više lica sa različitim
ulogama. Neki od njih mogu biti samo podstrekači ili pomagači.
Podstrekavanje u ovim slučajevima "znači preduzimanje svih psiholoških ili fizičkih koraka
kojima je cilj da se neko navede da počini zločin", pri čemu se ističe da se ono "može
sastojati od činjenja i nečinjenja", da se "ne kažnjava kao takvo, nego samo onda ako
dovede do izvršenja zločina", s tim što se subjektivni eiemenat kod podstrekača svodi na
sljedeće: "(i) potrebno je da je lice imalo namjeru da nekoga navede da izvrši zločin, drugim
riječima da je 'direktno namjeravalo da izazove izvršenje zločina' (Kordić i Čerkez, § 387);
(ii) da je lice bar bilo svjesno vjerovatnoće da će, kao posljedica njegovog djelovanja, biti
izvršen zločin; (iii) lice mora imati ntens rea potreban za podstrekavanje na zločin"[182]. Od
pravila da se za podstrekavanje kažnjava samo ako je dovelo do izvršenja krivičnog djela,
postoji izuzetak u slučaju zločina genocida[183]. Ovaj izuzetak postoji zato što je članom 3
stav 1 tačka (c) Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida samo pozivanje i
podstrekavanje na genocid odredeno kao krivično djelo.
Pomaganje znači davanje pomoći nekome da učini krivično djelo, pri čemu se ono ne mora
sastojati samo u obezbjeđivanju materijalnih sredstava ili pružanju fizičke pomoći, već se
može ogledati i u nečinjenju koje, kako se navodi, ima odlučujući značaj za izvršenje
krivičnog djela, pod uslovom da je takvo nečinjenje praćeno odgovarajućim oblikom
vinosti[184]. Kao primjer iz sudske prakse u kome je nečinjenje bilo kvalifikovano kao
62
SKRIPTA:
pomaganje u izvršenju međunarodnog krivičnog djela može se navesti presuda pretresnog

vijeća ICTY u slučaju Aleksovski. Evo kako je tim povodom Pretresno vijeće izrazilo svoj
stav:
"87 U više iskaza svjedoka pominju se uvrede, prijetnje, krađe i fizičko nasilje kojima su
zatočenici bili podvrgnuti u prisustvu optuženog za vrijeme pretresa 15. i 16. aprila 1993.
godine. Vijeće procjenjuje da nije utvrdeno da je optuženi dao nalog da se počini to nasilje,
no ubijeđeno je da je optuženi pomagao i doprinosio (naš kurziv) pri izvršenju. Njegova
funkcija upravnika nedvojbeno je uključivala zadatak da organizuje pretres zatočenika i da
nadzire njegovo odvijanje. Budući da je prisustvovao nasilju, a da nije izrazio protivljenje
(naš kurziv), uprkos sistematskom karakteru tog zlostavljanja i vlasti koju je imao nad
počiniocima, Zlatko Aleksovski nije mogao a da ne bude svjestan da će počinioci nasilja to
prećutno odobravanje protumačiti kao izraz podrške i ohrabrenja, čime će znatno doprinijeti
počinjenju dotičnih djela. Stoga se Zlatko Aleksovski mora smatrati odgovornim za
pomaganje i doprinošenje (naš kurziv), u smislu člana 7 (1), pri fizičkom i psihičkom
zlostavljanju kojem su podvrgnuti zatočenici tokom pretresa 15. i 16. aprila 1993.
godine"[185].
Ukazujući na potrebu razlikovanja djelovanja kod organizovanog zločinačkog plana od
slučaja pomaganja i podržavanja u slučaju međunarodnih krivičnih djela kod kojih ne
postoji taj plan, žalbeno vijeće ICTY u predmetu Tadić je istaklo:
"[186] Sada je, u svjetlu prethodnog izlaganja, prikiadno uočiti razliku između djelovanja
prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili plana da se počini krivično djelo, i pomaganja i
podržavanja.
(i) pomagač i podržavalac je uvijek saučesnik u krivičnom djelu koje je počiniia druga
osoba, glavni počinilac.
(ii) U slučaju pomaganja i podržavanja nije potreban dokaz o zajedničkom dogovorenom
planu, a pogotovo ne prethodno postojanje takvog plana. Nije potreban nikakav plan niti
dogovor; dapače, glavni počinilac ne mora ni da zna za doprinos saučesnika.
(iii) Pomagač i podržavalac izvršava djela konkretno usmjerena na pomaganje,
ohrabrivanje ili davanje moralne podrške počinjenju nekog konkretnog krivičnog djela
(ubistva, istrebljenja, silovanja, mučenja, bezobzima razaranja civilne imovine, itd.), i ta
podrška ima značajnog učinka na počinjenje krivičnog djela (naš kurziv). Nasuprot tome, u
slučaju djelovanja prilikom sprovođenja zajedničke namjere ili piana, dovoljno je da
saučesnik izvrši djela koja su na neki način usmjerena sprovođenju zajedničkog plana ili
namjere (naš kurziv).
(iv) U slučaju pomaganja i podržavanja, traženi eiement svijesti je znanje da djela koja čini
pomagač i podržavalac pomažu počinjenju konkretnog krivičnog djela od strane glavnog
počinioca. Nasuprot tome, u slučaju zajedničke namjere iii plana traži se više (tj. ili umišljaj
da se počini krivično djelo ili umišljaj da se sprovede zajednički zločinački plan, pius
predviđanje da će se vjerovatno počiniti krivična djela van zajedničke zločinačke namjere )
Iz citiranog dijela presude Žalbenog vijeća (onog dijeia u kom se ističe da podrška mora
imati značajnog učinka na izvršenje krivičnog djela) može se zapaziti kako odgovoriti na to
da li se u konkretnom slučaju, koji nije zajednički zločinački plan, radi o pomaganju ili ne,
predstavlja questio facti svakog konkretnog predmeta. No, nesumnjivo je da ako pomagač,
što važi i za podstrekača, u ovim slučajevima svojim aktivnostima fizički uđe u samu radnju
izvršenja međunarodnog krivičnog djela sa drugim izvršiocima, time postaje saizvršilac, s
obzirom da je to najteži oblik učešća u ovakvom krivičnom djelu koji u sebi konzumira
ostale oblike saučesništva.
Donošenjem Rimskog statuta ICC učinjeni su značajni koraci na polju regulisanja instituta
saučesništva u međunarodnom krivičnom djelu[187]. Ovaj institut uređen je u članu 25 stav
3 tač. (a) - (e) Statuta.
U tački (a) raziikuju se tri oblika izvršilaštva: neposredno izvršilaštvo (izvršilac),
saizvršilaštvo i posredno izvršilaštvo. Pri tome, u slučaju posrednog izvršioca ovaj
odgovara za krivično djelo učinjeno na taj način bez obzira da li je neposredni izvršilac
63
SKRIPTA:
krivično odgovoran. Ovo je od naročitog značaja kod određenih međunarodnih krivičnih

djela koja se mogu učiniti samo sa namjerom, kao što je slučaj sa krivičnim djelom
genocida. Naime, za postojanje ovog krivičnog djela nužno je da njegov neposredni
izvršiiac postupa sa namjerom da u potpunosti ili djelimično uništi nacionalnu, etničku,
rasnu ili vjersku grupu. Medutim, moguće su situacije da određeno lice, koje ima ovakvu
namjeru, ne preduzima samu ftzičku radnju iz ovog krivičnog djela već za to koristi neko
drugo lice koje za tu namjeru ne zna niti ona kod njega postoji. U ovakvom slučaju to lice
ne bi moglo odgovarati za genocid, jer mu nedostaje ova namjera, ali će zato za ovo
krivično djelo kao posredni izvšilac odgovarati ono prvo lice koje se poslužilo licem koje je
preduzelo samu fizičku radnju ubijanja, teških tjelesnih povreda ili drugih oblika ostvarenja
krivičnog djela genocida.
Tačkom (b) podstrekavanje je odredeno kao sljedeći oblik saučesništva, mada se u okviru
ove tačke nalaze i radnje naredivanja i vrbovanja na izvršenje međunarodnog krivičnog
djela. Kod ovog oblika saučesništva do krivične odgovornosti prema Statutu može doći za
uspjelo podstrekavanje, koje postoji ako krivično djelo bude ne samo izvršeno već i
pokušano. Od ovog pravila izuzetak je predviđen samo kod zločina genocida (tačka (e)), jer
se u tom slučaju samo podstrekavanje kažnjava, bez obzira što nije došlo do izvršenja ili
pokušaja izvršenja tog krivičnog djela. Dakle, u ovom slučaju može doći do krivične
odgovornosti i za neuspjelo podstrekavanje.
U tački (c) određeno je pomaganje, odnosno podržavanje, kao sljedeći oblik saučesništva.
Ono se sastoji u doprinosu u izvršenju ili pokušaju izvršenja krivičnog djela, kako bi se
učiniocu olakšala radnja izvršenja što, prema ovoj odredbi Statuta, uključuje obezbjeđivanje
sredstava za izvršenje krivičnog djela. I u ovom slučaju krivična odgovornost pomagača
postoji kako kod svršenog krivičnog djela, tako i u slučaju kada je došlo samo do pokušaja
krivičnog djela.
Poseban oblik saučesništva, koji poznaje Statut, propisan je u tački (d). On se sastoji u
doprinošenju na bilo koji način da grupa lica koja djeluje sa zajedničkim ciljem izvrši ili
pokuša da izvrši krivično djelo. Taj doprinos mora biti namjeran i treba ispunjavati jedan od
alternativno postavljenih zahtjeva. Prvi zahtjev se odnosi na to da je namjerni doprinos
učinjen s ciljem doprinošenja zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe kada takvo
djelovanje ili svrha podrazumijevaju izvršenje krivičnog djela. Drugim zahtjevom se traži da
ovo lice zna za namjeru grupe da izvrši zločin. U vezi sa ovim posljednjim oblikom
saučesništva, ističe se da "bilo koja radnja može prerasti u radnju saučesništva u slučaju
postojanja zajedničkog cilja", da ovo "podseća na stare i prevazidene subjektivne teorije u
oblasti saučesništva", te da je "i sama odredba Statuta (je) formulisana tako da se ne pravi
razlika izmedu osnovnih krivičnopravnih pojmova, pa će njeno tumačenje sasvim izvjesno
zadavati probleme budućoj praksi ICC"[188]. Istina, u vezi sa ovom primjedbom treba reći
kako se može očekivati da ICC u rješavanju ovih pitanja slijedi praksu i shvatanja
medunarodnih ad hoc krivičnih tribunala na koje smo već ukazali.
Vm - KRIVIČNA ODGOVORNOSTIOSNOVINJENOGISKLJUČENJA U
MEĐUNARODNOM MATERIJALNOM KRIVIČNOM PRAVU
U ovom dijelu našu pažnju usmjerićemo na dva posebna pitanja. Jedno od njih odnosi se
na sam pojam krivične odgovornosti i pitanja koja se postavljaju u vezi sa njegovim
sadržajem[189]. Drugo pitanje se odnosi na institute koji predstavljaju osnove za isključenje
krivične odgovornosti prema medunarodnom materijalnom krivičnom pravu[190]. U okviru
ovog drugog pitanja govorićemo i o takvim institutima koji se u nacionalnom krivičnom
pravu smatraju osnovima za isključenje postojanja krivičnog djela. Takvi instituti su nužna
odbrana i krajnja nužda[191]. Medutim, u međunarodnom materijainom krivičnom pravu ovi
instituti su osnov za isključenje krivične odgovornosti, pa je to razlog zbog kojih o njima
govorimo u ovom dijelu rada. Izlaganje o svim ovim osnovima pratiće iješenja koja su o
tome sadržana u Rimskom statutu ICC, pri čemu ćemo na odgovarajućim mjestima iznijeti i
stavove međunarodnih adhoc krivičnih tribunala.
64
SKRIPTA:
8.1. Pojam i elementi krivične odgovornosti

Kada neko lice učini krivično djelo (pa i međunarodno krivično djelo), jedno od pitanja koje
se neizbježno postavija je i to da li se samo na osnovu toga što je djeio objektivno učinjeno
takvo lice može kazniti. S obzirom na to da je već odavno u vezi sa ovim pitanjem
prihvaćena objektivno-subjektivna koncepcija krivičnog djela, nesumnjivo je da same realne
radnje učinioca, koje su svojevrsna spoljna manifestacija unutrašnjih psihičkih procesa koji
su se prije njihovog preduzimanja dešavali u njemu, nisu dovoljne da bi se učinilac mogao
kazniti za učinjeno krivično djelo. Da bi se to moglo učiniti, neophodno je utvrditi kakav
psihički odnos je učiniiac imao prema svom djelu. Međutim, i ovaj odnos pretpostavlja
prethodno postojanje kod učinioca odgovarajućeg psihičkog stanja, koje podrazumijeva
ispravnost njegovog psihičkog aparata. Naime, polazi se od toga da samo duševno zdrava
iica mogu imati odgovarajući psihički odnos prema svojim postupcima. Dakle, krivična
odgovornost ima dva elementa koji određuju sadržaj ovog pojma. Jedan od tih elemenata
je psihičko stanje učinioca, a drugi je njegov psihički odnos prema učinjenom krivičnom
djelu. Oba ova elementa vezana su za aktivnog subjekta krivičnog djela, zbog čega se
može reći da je riječ o eiementima subjektivnog karaktera. Stoga se krivična odgovomost
pojmovno može odrediti kao skup subjektivnih elemenata na strani učinioca krivičnog djela
pomoću kojih se odreduju njegovo psihičko stanje i psihički odnos prema učinjenom
krivičnom djelu. Ovako određen sadržaj krivične odgovornosti važi i u slučaju
međunarodnog krivičnog djeia.
Taj skup subjektivnih elemenata mora se nalaziti na strani lica u vrijeme izvršenja krivičnog
djela i biti takvog kvaliteta da se za njega može reći da je bio u normalnom psihičkom
stanju, na osnovu kojeg je mogao pravilno rasudivati i odlučivati, te postupati svjesno i
voljno u odnosu na učinjeno krivično djelo. Na osnovu toga može se reći da se krivično
odgovomim licem smatra ono lice koje je u vrijeme izvršenja krivičnog djela bilo u
normalnom psihičkom stanju koje mu je omogućavaio pravilno rasuđivanje i donošenje
odiuka, te koje je svoje djelo preduzelo svjesno i voljno. Ovako odreden sadržaj pojma
krivične odgovomosti govori nam kako u njemu postoje dva elementa. Jedan od njih se u
teoriji krivičnog prava naziva uračunljivost, a drugi vinost.
8.1.1. Uračunljivost
Uračunljivost je osnov krivične odgovornosti, stub na kojem stoji ova vrsta ljudske
odgovornosti. Bez uračunljivosti se ne može govoriti o psihičkom odnosu učinioca
međunarodnog krivičnog djela prema svom djelu u konkretnom slučaju. Sadržinu
uračunljivosti čini takvo psihičko stanje učinioca krivičnog djeia koje mu omogućuje da u
konkretnoj situaciji praviino rasuđuje i upravija svojim postupcima. Ova sadržina, dakle,
obuhvata dva eiementa od kojih se jedan naziva intelektualnim, a drugi voljnim ili
voluntarističkim.
Intelektualna moć kao elemenat uračunljivosti se najuopštenije određuje kao sposobnost
čovjeka da pravilno misli (razmišlja), da u tom procesu donosi ispravne sudove i zaključke.
U krivičnopravnom smislu ova moć se ogleda u sposobnosti učinioca da pravilno shvati
značaj svojih postupaka (svog činjenja ili nečinjenja) i posljedica koje usljed tog ponašanja
nastaju u realnom svijetu.
Voluntaristička moć predstavlja sposobnost čovjeka da samostalno upravlja svojim
postupcima, tj. da samostalno odlučuje kako će se u određenoj situaciji ponašati (da li će
nešto činiti ili ne činiti). U krivičnopravnom smislu ova moć označava sposobnost učinioca
da samostalno odlučuje o svom ponašanju u konkretnoj krivičnopravnoj situaciji. Ova
sposobnost mu omogućuje da u toj situaciji samostalno donosi odluke o tome da li će
preduzeti odredenu radnju iz bića nekog krivičnog djela ili će, pak, propustiti određeno
činjenje na koje je inače obavezan prema nekom propisu. Kod voluntarističke moći, kako
vidimo, veoma je važno da učinilac sam donosi odluke o svom ponašanju. On to, dakle, ne
čini nesvjesno ili slučajno, niti pod uticajem neke prinude spolja.
Između intelektualne i voluntarističke moći, kao elemenata uračunljivosti, postoji veza jer je
intelektualna moć preduslov postojanja voluntarističke moći. Ta veza je dvostruka. Ona se
65
SKRIPTA:
najprije ogleda u tome što se u situaciji u kojoj lice (učinilac) nije sposobno da samostalno
rasuduje, ne može reći da može samostalno odlučivati o svojim postupcima. Međutim,
moguća je i obrnuta situacija u kojoj je lice (učinilac krivičnog djela) bilo sposobno da
ispravno misli o svojim postupcima (da ima tačnu predstavu o njima) i da je svjesno
stvarnog značaja onog što čini, ali da uprkos tome ne može da kontroliše svoje ponašanje,
jer nema moć odlučivanja. Takve situacije postoje, na primjer, kod učinilaca koji imaju
bolesni hiper-seksualni nagon ili kod kleptomana. U bilo kojoj od ove dvije situacije,
izostanak jedne od pomenutih moći učinioca isključuje njegovu uračunljivost. lmajući u vidu
da vinost predstavlja psihički odnos učinioca krivičnog djela prema svom djelu,
uračunljivost predstavlja njen osnov jer se samo za lica koja su prethodno mogla da
rasuduju o svom ponašanju i da samostaino odlučuju o svojim radnjama može reći da su
vino postupaia u odnosu na djelo.
Uračunljivost se pretpostavlja, jer se polazi od toga da je najveći broj ljudi duševno zdrav,
pri čemu se ova pretpostavka uspostavlja u odnosu na odredenu starosnu dob. Ova
pretpostavka za posljedicu ima to da se u krivičnom zakonodavstvu ne određuje pojam
uračunljivosti, tj. ne odreduje se šta jeste uračunljivost, već šta ona nije. Na ovaj način je
postupljeno i u Rimskom statutu ICC. Naime, ovaj statut uspostavlja nadležnost ICC u
odnosu na sva lica koja su u vrijeme izvršenja krivičnog djela imala 18 godina čime, na
posredan način, polazi od navedene pretpostavke da su sva lica od te starosne dobi
sposobna za rasuđivanje i upravljanje svojim postupcima (da su uračunljiva). No, kako se
radi o oborivoj pretpostavci, Statut u članu 31 stav 1 tačka (a) propisuje da nije krivično
odgovorno lice ako u vrijeme izvršenja krivičnog djela iz nadležnosti ICC "pati od duševne
bolesti ili nedostatka koji razara sposobnost tog lica da procjenjuje nezakonitost ili narav
svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim
uslovima".
Iz navedene odredbe Statuta proizilazi da se neuračunljivost može manifestovati u dva
oblika. Prvi se ogleda u nesposobnosti učinioca da procjenjuje nezakonitost ili prirodu svog
djela, a drugi u njegovoj nesposobnosti da kontroliše svoje ponašanje. I u jednom i u
drugom slučaju uzrok te nesposobnosti mora biti u duševnoj bolesti ili u duševnom
nedostatku na strani učinioca. Duševna bolest ili nedostatak predstavlja biološki osnov
neuračunljivosti, dok nesposobnost upravljanja svojim ponašanjem, predstavlja psihološki
osnov neuračunljivosti.
Neuračunljivost se u svakom konkretnom slučaju utvrduje u odnosu na vrijeme izvršenja
međunarodnog krivičnog djela i u tome nezamjenjivu ulogu imaju vještaci odgovarajuće
medicinske struke, s obzirom na to da se radi o pitanjima iz domena medicinskih nauka.
Istina, neuračunljivost predstavlja pravno pitanje o kojem u konkretnom slučaju odluku
donosi sud, ali pravilnu odluku o tome on ne može donijeti bez angažovanja odgovarajućih
vještaka.
Krivičnopravni značaj neuračunljivosti ogleda se u tome što učinilac međunarodnog
krivičnog djela na čijoj strani je utvrđena neuračunljivost nije krivično odgovoran za to
krivično djelo. Dakle, takav učinilac ne može se oglasiti krivim, već se oslobađa od optužbe
zbog nepostojanja krivične odgovornosti. Takvom učiniocu se ne izriču ni mjere
bezbjednosti (npr. obavezno iiječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, odnosno na
slobodi), s obzirom na to da Rimski statut ICC ne propisuje mogućnost izricanja ovih
krivičnih sankcija.
8.1.1.1. Bitno smanjena uračunljivost
Imajući u vidu da između uračunljivosti i neuračunljivosti postoji prelazno stanje u kojem
postoji duševna poremećenost takvog stepena koja, istina, ne isključuje u potpunosti
uračunljivost nego je samo umanjuje, postavlja se pitanje njenog značaja u međunarodnom
materijalnom krivičnom pravu. U domaćem zakonodavstvu za ovo stanje upotrebljava se
izraz bitno smanjena uračunljivost, dok se u stranoj teoriji i judikaturi upotrebljava izraz
smanjena uračunljivost (diminished responsibility). Ovaj oblik ne propisuje Rimski statut
ICC, ali to, smatramo, ne znači da se on ne treba uzeti u obzir u određenom slučaju u kom
66
SKRIPTA:
bude utvrđen. U literaturi o ovom pitanju, a vezano za ICTY, ističe se kako smanjena
uračunljivost ne oslobađa od krivične odgovornosti ali se može uzeti u obzir kao osnov za
ublažavanje kazne[192]. U predmetu protiv optuženog Esada Landže ICTY je odbio
pozivanje odbrane na smanjenu uračunljivost optuženog u vrijeme izvršenja krivičnog djela
koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Kao razloge za ovaj stav Pretresno vijeće II
Tribunaia je istakio da:
" ...nije ubijedeno u osnovanost odbrane smanjenom uračunljivošću kakav se zagovara u
prilog Esada Landže. Odbrana ne tvrdi da je u relevantnom periodu Esad Landžo bio
nesposoban da razlikuje dobro i zlo. Iako svjedočenja vještaka idu u prilog tome da je g.
Landžo patio od poremećaja ličnosti, dokazi koji se odnose na njegovu nesposobnost da
kontroliše svoje fizičke postupke iz razloga duševne poremećenosti nisu nipošto
zadovoljavajući. Štaviše, Pretresno vijeće smatra da je uprkos svom poremećaju ličnosti
Esad Landžo bio itekako sposoban da kontroliše svoje postupke"[193].
Iz citiranog dijela presude može se zaključiti kako Pretresno vijeće ne isključuje mogućnost
postojanja smanjene uračunljivosti kod međunarodnih krivičnih djeia, mada je u
konkretnom slučaju smatralo da se ovaj institut o odnosu na optuženo lice nije mogao
primijeniti. Posebno je pitanje kako u takvim situacijama primijeniti ovaj institut, s obzirom
na to da ni Statut ICTY, kao ni Rimski statut ne sadrži odredbe o smanjenoj uračunljivosti.
U tom smislu značajan je onaj dio pomenute presude u kom Pretresno vijeće govori o tome
na koje izvore se poziva u razmatranju ovog pitanja u konkretnom slučaju. S tim u vezi se
kaže:
"Čvrsto je uvriježeno da tumačenje članova Statuta i odredbi Pravilnika treba započeti
podsjećanjem na opšte principe tumačenja koji su kodifikovani u članu 31 Bečke
konvencije o ugovomom pravu. Takođe, kao što je ranije obrazloženo, prihvatljivo je
oslanjanje na pravila tumačenja iz nacionalnih pravnih sistema gdje god se ona mogu
primijeniti, a da se, pri tom, ostane u okviru opštih principa prava. Međutim, gdje god su
nacionalna pravila tumačenja u neskladu s običnim jezikom Statuta i Pravilnika i njihovim
ciljem i svrhom, primjena nacionalnih pravila postaje irelevantna (naš kurziv). U
predmetnom slučaju, kad pojam nije definisan u Statutu ICTY t ali je jasno definisan i
artikulisan u odredbama više nacionalnih pravnih sistema, i to na više načina, očito je
dopustivo pribjegavati ta/cvim nacionalnim pravnim sistemima (naš kurziv) radi razjašnjenja
pojma koji je dat u Pravilniku.
Odbrana smanjenom uračunljivošću priznata je u različitim oblicima, sa različitim pravnim
posljedicama, u mnogim nacionalnim pravnim sistemima. Uglavnom, podiiježe raznim
ograničenjima i ne pruža optuženom potpunu zaštitu od krivičnih posljedica njegovih
krivičnih djela. U nekim državama naprosto se smanjuje težina krivičnog djela kojom se
može teretiti optuženi koji se poziva na takvu odbranu. Na primjer, u Engleskoj i Velsu licu
za koje se ustanovi da mu je smanjena uračunljivost, ne može se suditi za ubistvo nego se
mora izjasniti krivim za ubistvo na mah. U nekim evropskim zemljama lice koje pati od
takvog poremećaja time stiče uslove za ublažavanje kazne"[194].
Iz citiranog slučaja može se uočiti kako Pretresno vijeće ukazuje da smanjena uračunljivost
učinioca međunarodnog krivičnog djela može biti od uticaja na presuđenje određene
krivične stvari, i to na dvojak način. Ona, naime, može biti razlog da se njegovo ponašanje
pravno kvalifikuje kao blaže krivično djelo (ako se prihvate sistemi Engleske i Velsa) ili, pak,
tako što se uzima u obzir kao olakšavajuća okolnost prilikom odmjeravanja kazne (kao u
slučajevima Francuske, Njemačke, Italije, Južnoafričke Republike). No, u svakom slučaju
ova uračunljivost ne dovodi do isključenja krivične odgovornosti.
Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC, bitno
smanjena uračunljivost uzima se u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.
8.1.1.2. Krivična odgovornost po osnovu actiones liberae in causa
Neuračunljivost učinioca u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela najčešće
nastupa usljed određene duševne bolesti. Medutim, u stanje neuračunljivosti učinilac se
može dovesti i svojim aktivnostima, i to najčešće upotrebom alkohola ili droga. U ovom
67
SKRIPTA:
slučaju primjenom opštih pravila o neuračunljivosti takvo lice bi se smatralo krivično

neodgovomim, ali razlozi kriminalnopolitičke prirode nalažu da se to pravilo ne može uvijek
primijeniti. Naime, moguće su situacije u kojima se učinilac krivičnog djela, prije nego što će
ga učiniti, upotrebom alkohola ili droga dovede u stanje neuračunljivosti. Omogućiti i
takvom licu pozivanje na neuračnljivost, svakako ne bi bilo kriminalnopolitički opravdano.
Zbog toga su i u Rimskom statutu ICC, po ugledu na nacionalna zakonodavstva, usvojena
pravila o krivičnoj odgovornosti ovakvih učinilaca međunarodnih krivičnih djela. Ova pravila
u teoriji krivičnog prava nazivaju se actiones liberae in causa. Članom 31 stav 1 tačka (b)
Rimskog statuta propisano je da lice nije krivično odgovorno ako u vrijeme izvršenja
krivičnog djela "stanje opijenosti razara sposobnost tog lica da procijeni nezakonitost ili
prirodu svog djela ili sposobnost da kontroliše svoje ponašanje da bi udovoljilo zakonskim
uslovima, osim ako je opijenost bila dobrovoljna pod okolnostima pod kojima je lice znalo ili
prenebreglo opasnost da će usljed opijenosti vjerovatno izvršiti djelo koje predstavlja
krivično djelo iz nadležnosti Suda".
Kako vidimo, Statut u osnovi dozvoljava mogućnost pozivanja na ovaj osnov isključenja
krivične odgovornosti učiniocu međunarodnog krivičnog djela ako je stanje opijenosti
razorilo njegovu sposobnost da shvati nezakonitost ili prirodu svog djela ili, pak, da upravlja
svojim postupcima. Međutim, ovaj osnov neće dovesti do krivične neodgovornosti onog lica
koje se dobrovoljno dovelo u takvo stanje, i to u okolnostima pod kojima je znalo ili
prenebreglo da će u u tom stanju učiniti krivično djelo. Pri tome je dovoljno da je to lice
znalo da će vjerovatno (dakle, ne i izvjesno) u takvom stanju učiniti neko od krivičnih djela
iz nadležnosti ICC.
8.1.2. Vinost
Kada se za određeno lice utvrdi da je u vrijeme izvršenja međunarodnog krivičnog djela bilo
uračunljivo, tj. da je biio sposobno da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim
postupcima, to još nije dovoijno da bi se mogio oglasiti krivično odgovomim. Za tako nešto
zahtijeva se prethodno utvrđivanje psihičkog odnosa učinioca prema svom djelu. Ovaj
psihički odnos, iako ga izražavamo riječima u jednini, predstavlja u stvari svijest i volju
učinioca. Zbog toga se radi o skupu psihičkih odnosa, izraženih kroz svijest i volju učinioca
u odnosu na svoje djelo. Ovaj skup se u teoriji krivičnog prava naziva vinost, koja se u
medunarodnom krivičnom pravu označava izrazom mens rea. Vidimo kako i u slučaju
vinosti ovaj pojam sadržajno čine svijest i volja, kao i u siučaju uračunljivosti. Zbog toga se
može postaviti pitanje u čemu je onda razlika između njih. Ova razlika se ogleda u tome što
se kod uračunljivosti utvrduje da 1 i je učinilac bio uopšte sposoban da shvati značaj svog
djela, odnosno da li je uopšte mogao da upravija svojim postupcima, dok se kod vinosti
utvrđuje da li je učinilac bio svjestan određenog krivičnog djela i da li je to djelo htio. Kao i u
slučaju uračunljivosti, i kod vinosti se ona mora utvrđivati u svakom konkretnom slučaju jer
se u slučaju odsutnosti nekog od njenih oblika kojim se može izvršiti određeno
medunarodno krivično djelo, ne može uspostaviti krivična odgovomost lica kojem se to
djeio stavlja na teret.
I u međunarodnom materijalnom krivičnom pravu postoje dva oblika vinosti: umišljaj i
nehat. O njima govorimo u nastavku.
8.1.2.1. Umišljaj
Ovaj oblik vinosti ima dva elementa koji se mogu označiti kao intelektualni i voluntaristički.
Inteiektualni element predstavlja svijest učinioca o svom djelu. Učinilac je, dakle, kod ovog
oblika vinosti u intelektualnom smisiu svjestan djela koje preduzima. Medutim, za
postojanje umišljaja neophodno je da kod učinioca krivičnog djela postoji i voljni elemenat.
Ovaj elemenat može se ogledati u htijenju tog djela ili u svijesti učinioca da zbog njegovog
činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica i njegovom pristajanju na njeno
nastupanje. Imajući u vidu ta dva oblika volje kod učinioca, umišljaj može biti direktni i
eventualni.
Direktni umišljaj postoji u situaciji kada je učinilac svjestan svog djela i hoće njegovo
izvršenje, a eventualni umišljaj znači da je učinilac svjestan da usljed njegovog činjenja ili
68
SKRIPTA:
nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa i pored toga pristaje na njeno

nastupanje. I jednom i drugom obliku umišljaja zajedničko je to što je učinilac u oba slučaja
svjestan svog djela, ali se razlika između njih ogleda u stepenu saglasnosti sa nastupanjem
zabranjene posijedice. Kod direktnog umišijaja učinilac hoće njeno nastupanje, dok kod
eventuainog umišljaja pristaje na zabranjenu posljedicu. Razgraničenje ne samo između
ova dva oblika odnosa učinioca prema posljedici krivičnog djela, već i između eventualnog
umišljaja i svjesnog nehata, vrši se pomoću tzv. Frankove formule (Rajnhard Frank).
Suština ove formule svodi se na to da pristajanje na posljedicu postoji u situaciji kada se
učinilac krivičnog djela ne bi uzdržao od radnje izvršenja i da je posljedicu tog djela
predvidio kao izvjesnu (sigurnu).
Kod direktnog i eventualnog umišljaja učinilac je, kako smo rekli, svjestan svog djela, pa se
s tim u vezi postavlja pitanje šta ova svijest treba da obuhvata. Ta svijest treba da obuhvata
sva obilježja krivičnog djeia o kojem se radi u konkretnom slučaju. Ova obilježja mogu biti
različita, zavisno od toga o kom krivičnom djelu je riječ, ali u svakom slučaju to trebaju biti
ona obilježja sadržana u zakonskom biću krivičnog djela koje se učiniocu stavija na teret.
Pored toga, u obilježjima nekih međunarodnih krivičnih djela traži se da učinilac ima znanje
o određenim okolnostima ili posljedicama. To je, na primjer, slučaj sa krivičnim djelom
zločina protiv čovječnosti iz člana 7 Rimskog statuta ICC. Naime, biće ovog krivičnog djela,
koje se može učiniti kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada protiv bilo kog
civilnog stanovništva, traži da učinilac ovog zločina zna za takav napad. Ili, kod krivičnog
djela ratnog zločina iz člana 8 stav 2 tačka (b) alineja (iv) Rimskog statuta, koje, prema
tekstu Statuta, predstavlja namjeran napad, traži se da njegov učinilac ima znanje da će
takav napad biti popraćen gubitkom života ili povredama civila ili oštećenjem civilnih
objekata ili da će prouzrokovati rasprostranjenu, dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini,
te da bi ovi postupci bili očigledno pretjerani u odnosu na predviđenu konkretnu i
neposrednu ukupnu vojnu prednost. U ovakvim situacijama umišljaj učinioca treba
obuhvatati i njegovo znanje o navedenim okolnostima, odnosno posljedicama, pri čemu
teret dokazivanja u tom pravcu leži na tužiocu. U vezi sa znanjem tih okoinosti, treba reći
da to znanje, kako se ističe, "ne znači spoznaju pravne ocene tih okolnosti. Ono samo
ukazuje na shvatanje okolnosti koje predviđa neko konkretno medunarodno pravilo.
Međunarodno pravo, kao ni najveći broj nacionalnih pravnih sistema, ne zahtijeva spoznaju
o nezakonitosti neke radnje da bi ta radnja predstavljala medunarodni
zločin...Međunarodno pravo jedino uzima u obzir poznavanje ili nepoznavanje prava kada
je dopuštena odbrana na osnovu greške u poznavanju prava - jer je pravo o nekom
posebnom pitanju neizvjesno i nejasno. Drugim riječima, ako se tom subjektivnom
elementu ne pridruži i objektivno stanje prava, tj. njegova neizvjesnost - međunarodno
pravo subjektivnoj spoznaji izvršioca o pravu ne pridaje značaj"[195].
U slučaju nekih međunarodnih krivičnih djela njihovo zakonsko biće zahtijeva postojanje
određene namjere kod učinioca u vrijeme izvršenja krivičnih djela. Tipičan primjer ovakvog
krivičnog djela je zločin genocida. Prema članu 6 Rimskog statuta, za postojanje ovog
zločina traži se namjera učinioca da u potpunosti ili djelimično uništi određenu nacionalnu,
etničku, rasnu ili vjersku grupu. U vezi sa pojmom namjere u teoriji se ističe da je on "usko
vezan sa pojmom cilja. Cilj je spoljni (izvan ličnosti), objektivni fizički fenomen, koji se kao
predstava odražava u svijesti čovjeka. Ukoliko predstava o cilju djeluje kao motiv za
preduzimanje izvjesne radnje - tada postoji namjera, kao jedan isključivo psihički fenomen.
S namjerom postupa ono lice koje pod dejstvom predstave o cilju preduzima radnju da bi
ostvarilo cilj"[196]. Ovako određen pojam namjere važi i u slučaju onih medunarodnih
krivičnih djela kod kojih je namjera jedan od elemenata iz njihovog zakonskog bića.
Kod najvećeg broja međunarodnih krivičnih djela direktan umišljaj je uslov za njihovo
postojanje, mada se ne može isključiti i mogućnost eventualnog umišljaja u određenim
situacijama. Na ovakav zaključak upućuje i Rimski statut ICC. Naime, prema članu 30 stav
1 Statuta, "ako nije drukčije predviđeno (naš kurziv), lice je krivično odgovorno i podliježe
kazni za zločin iz nadležnosti suda samo ako su materijalni elementi izvršeni sa namjerom i
69
SKRIPTA:
znanjem." Pri tome, namjera postoji:

"(a) u odnosu na djelo, kada lice ima namjeru da izvrši djelo;
(b) u odnosu na posljedicu, kada lice ima namjeru da prouzrokuje tu posljedicu ili je svjesno
da će do nje doći pri uobičajenom toku stvari".
Kako vidimo, Statut zahtijeva postojanje i namjere i znanja kod učinioca prilikom izvršenja
nekog od krivičnih djela iz nadležnosti ICC, a to su, prije svega, elementi direktnog
umišljaja. Pri tome je čianom 30 stav 3 Statuta znanje određeno kao "svijest da postoje
okolnosti ili da će pri uobičajenom toku stvari doći do posljedice". Međutim, od ovog pravila
dopušta se izuzetak, na šta upućuje onaj dio ranije citirane odredbe Statuta koji glasi: "Ako
nije drukčije predviđeno...". To znači da su prema Statutu moguće i situacije u kojima se
krivična odgovornost učinioca temelji na njegovom eventualnom umišljaju, odnosno nehatu.
Takve situacije su moguće kod komandne odgovornosti, jer Statut u članu 28 predviđa
krivičnu odgovornost vojnih komandanata ili lica koja su stvamo djelovala u tom svojstvu,
za nepropisno kontrolisanje i nadzor svojih snaga i u slučaju svjesnog prenebregavanja
obavještenja koja su jasno ukazivala da podredeni izvršavaju ili će izvršiti krivična djela,
odnosno ako komandanti nisu znali da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična djela,
iako su usljed okolnosti u to vrijeme trebali da znaju za to.
8.1.2.2. Nehat
Drugi oblik vinosti je nehat koji je, u odnosu na umišljaj, blaži oblik vinosti. I kod nehata
učinilac krivičnog djela ima određeni psihički odnos prema djelu koji se može izražavati na
dva načina. Učinilac je u prvom slučaju svjestan da usljed njegovog činjenja ili nečinjenja
može nastupiti zabranjena posljedica, ali olako drži da će je moći spriječiti ili da ona uopšte
neće nastupiti. Ovdje se radi o svjesnom nehatu. U drugom slučaju učinilac nije bio
svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, ali je prema okolnostima
konkretnog siučaja i prema svojim ličnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan takve
mogućnosti. Ovakav nehat naziva se nesvjesnim nehatom.
Svjesni nehat se približava umišljaju po tome što je i u jednom i u drugom slučaju učinilac
krivičnog djela svjestan svog djela. Dakle, i umišljaj i svjesni nehat imaju zajednički
intelektualni elemenat, ali se razlikuju u odnosu na voljni elemenat jer kod svjesnog nehata
učinilac niti hoće niti pristaje na nastupanje zabranjene posljedice. Za razliku od svjesnog
nehata, nesvjesni nehat se od umišljaja razlikuje kako po intelektualnom tako i po voljnom
eiementu. Naime, kod ovog nehata učinilac nije svjestan svog djela, neće njegovu
posljedicu niti pristaje na njeno nastupanje. Međutim, nesvjesni nehat u svojoj sadržini ima
ne samo elemente koji negiraju postojanje svijesti i volje kod učinioca, već i jedan pozitivni
elemenat koji pravni poredak stavlja pred učinioca. On se sastoji u zahtjevu upravljenom
prema učiniocu na osnovu kojeg je, prema okolnostima slučaja i svojim ličnim svojstvima,
bio dužan i mogao biti svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, a to znači i
obilježja iz zakonskog bića krivičnog djela koje je učinio.
Pored ovih oblika nehata, u teoriji se kao poseban oblik navodi profesionalni nehat. Ovaj
oblik nehata se veže za odredena ljudska zanimanja (profesije) kod kojih se od lica koja ih
obavljaju traži pažljivije postupanje nego što bi se u istoj situaciji tražilo od drugih ljudi koji
se ne bave tom profesijom. U sudskoj praksi profesionalni nehat može se uzeti u obzir
prilikom odmjeravanja kazne učiniocu krivičnog djela.
U vezi sa svjesnim i nesvjesnim nehatom, u međunarodnom krivičnom pravu navodi se da

postojanje "nesvjesnog nehata obično nije dovoljno da bi postojala pojedinačna krivična
odgovornost", te da "s obzirom na samu prirodu međunarodnih ziočina (koji su uvijek teški
napadi na osnovne vrijednosti), nehat u međunarodnom krivičnom pravu predstavlja
standard za mjerenje odgovornosti samo kada dostigne prag teškog ili svjesnog nehata
(culpa gravis)"[197]. Međutim, smatramo kako iz odredbi Rimskog statuta proizilazi
mogućnost komandne odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata, na koji zaključak
naročito ukazuje onaj dio odredbe Statuta u kome se od pretpostavljenog lica zahtijeva da
je „...trebalo da zna da snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela...".
70
SKRIPTA:
Ranije smo ukazali kako Rimski statut ICC predviđa mogućnost krivične odgovornosti po
osnovu nehata vojnih komandanata ili lica koja stvarno djeluju u tom svojstvu. Ta
mogućnost propisana je u članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta i u dijelu koji se
odnosi na nehat glasi:
"Pored drugih osnova krivične odgovornosti prema ovom statutu za krivična djela iz
nadležnosti Suda:
(a) vojni zapovjednik ili lice koje stvarno djeluje kao vojni zapovjednik krivično je odgovorno
za krivična djela iz nadležnosti Suda koje su počinile snage pod njegovom stvarnom
komandom i nadzorom, odnosno stvarnom vlašću i nadzorom zato što nisu propisno
kontrolisali te snage:
(i) ako su taj vojni zapovjednik ili lice... usljed okolnosti u to vrijeme trebalo da znaju da
snage izvršavaju ili će izvršiti ta krivična djela i
(ii) ako taj vojni zapovjednik ili lice nisu preduzeli sve potrebne i razumne mjere u svojoj
moći da spriječe ili suzbiju njihovo izvršenje ili stvar predaju nadležnim organima radi
istrage i gonjenja."
U ovakvim situacijama se od komandanta "traži da sazna i provjeri neophodne informacije
potrebne za praćenje ponašanja potčinjenih. Ako ne postupa po tim standardima
ponašanja, onda je riječ o svjesnom nehatu"[198], koji predstavlja osnov za krivičnu
odgovornost tih lica, mada citirana odredba, kako smo naprijed rekli, pruža osnov za
uspostavljanje njihove krivične odgovornosti i po osnovu nesvjesnog nehata. Naravno, u
takvim situacijama mora se voditi računa ne samo o psihičkom odnosu tih lica prema ovoj
svojoj dužnosti, već i o njihovom odnosu prema krajnjim posljedicama koje su usljed tih
propusta nastupile. Naime, ako dokazi s tim u vezi ukazuju da je ponašanje vojnog
komandanta išlo u pravcu njegovog saglašavanja (pristajanja) sa krajnjim posljedicama
(npr. ubistvima ratnih zarobljenika), onda se ne bi moglo raditi o nehatu već o eventuainom
umišljaju.
8.2. Ostali osnovi isključenja krivične odgovornosti
Prethodno izlaganje pokazalo je kako se kao osnovi isključenja krivične odgovornosti za
medunarodno krivično djelo mogu pojaviti neuračunljivost njegovog učinioca, kao i posebna
situacija vezana za institut actiones liberae in causa. Naime, kod ovog instituta do
isključenja krivične odgovornosti može doći samo u slučaju opijenosti koja nije bila
dobrovoljna i koja je razorila sposobnost takvog lica da procijeni nezakonitost ili prirodu
svog djela ili njegovu sposobnost da upravlja svojim postupcima. No, pored ovih, Rimski
statut ICC propisuje još neke osnove isključenja krivične odgovornosti o kojima govorimo u
nastavku.
8.2.1. Nužna odbrana
Ovaj krivičnopravni institut propisan je u članu 31 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta. Iz te
odredbe Statuta proizilazi da nužna odbrana postoji ako lice "postupa razložno da bi
odbranilo sebe ili drugo lice iii, u slučaju ratnih zločina, da bi odbranilo imovinu koja je bitna
za opstanak tog lica ili drugog lica iii imovinu bitnu za ostvarenje vojnog zadatka, od
neposredne i nezakonite upotrebe sile na način srazmjeran stepenu opasnosti koja prijeti
tom ili drugom licu ili zaštićenoj imovini."
Da bi se ovaj institut mogao primijeniti, potrebno je, kako vidimo, da u svakom konkretnom
slučaju bude ispunjeno nekoiiko uslova, pri čemu treba razlikovati slučajeve ratnih zločina
od ostaiih slučajeva. Kao i kod nužne odbrane prema nacionalnom krivičnom
zakonodavstvu, navedeni uslovi mogu se podijeiiti u dvije grupe. Prvu od njih čine uslovi na
strani napadnutog lica (uslovi odbrane), a drugu uslovi koji moraju postojati na strani
napadača (uslovi napada).
Uslovi koji moraju postojati na strani napadača (usiovi napada) su:
(1) Potrebno je, najprije, da postoji napad, pod kojim se može smatrati svaka radnja
upravljena na povredu života ili tijela, a u slučaju ratnih zločina i napad na imovinu koja je
bitna za opstanak napadnutog ili nekog trećeg lica ili na imovinu koja je bitna za ostvarenje
vojnog zadatka. Šta predstavlja imovinu bitnu za opstanak nekog lica, odnosno za
71
SKRIPTA:
ostvarenje vojnog zadatka, predstavlja faktičko pitanje na koje se odgovor treba dati u
svakom konkretnom slučaju, zavisno od svih okoinosti tog slučaja.
(2) Napadač može biti samo čovjek, jer se u slučaju ugrožavanja putem prirodne sile ili od
strane životinje, može raditi o opasnosti kao elementu krajnje nužde.
(3) Iako Statut u citiranoj odredbi govori o nezakonitoj upotrebi sile, očito je da se misli na
protivpravnost napada kao elementa nužne odbrane.
(4) Napad mora biti stvaran i neposredan, pri čemu se neposrednim napadom može
smatrati i onaj koji neposredno predstoji, tj. situacija u kojoj napadnuti svakog trenutka
može očekivati da će biti napadnut. U slučaju da napadnuti pogrešno smatra da je
napadnut, odnosno da mu prijeti neposredna opasnost od napada, može da se, kako se
ističe, "poziva na stvamu zabludu u skladu sa odredbom člana 32 Statuta"[199].
Uslovi koji prema citiranoj odredbi Statuta moraju postojati na strani napadnutog (uslovi
odbrane) su:
(1) Odbrana napadnutog mora se sastojati u odbijanju napada od njega ili nekog drugog
lica, odnosno, u slučaju ratnih zločina, u odbijanju napada na imovinu koja je bitna za
opstanak napadnutog lica ili nekog drugog lica ili na imovinu bitnu za ostvarenje vojnog
zadatka. Tom prilikom napadnuti povređuje napadača, ali to čini kako bi odbio njegov
napad.
(2) Odbijanje napada mora biti usmjereno protiv napadača, s tim što će ovaj uslov
postojati ako lice koje se brani tom prilikom napada bilo koje dobro napadača kako bi odbilo
njegov napad.
(3) Neophodno je da postoji istovremenost između napada i odbrane, što će biti kako u
slučaju kada je napad započeo tako i kada on neposredno predstoji. Kada je napad odbijen
ili je usljed drugih razloga prestao, pa napadnuti nakon toga i dalje djeiuje protiv napadača,
takve njegove djelatnosti ne bi se mogle smatrati nužnom odbranom.
(4) Mora postojati srazmjernost između napada i odbrane, pri čemu se postojanje
srazmjere procjenjuje u svakom konkretnom slučaju prema stepenu opasnosti koja je
prijetila napadnutom.
Ukoliko su u konkretnom slučaju ispunjeni navedeni uslovi, lice koje se poziva na ovaj
institut nije krivično odgovomo (član 31 stav 1 Statuta). Međutim, to što je lice učestvovalo
u odbrambenim dejstvima svojih snaga, samo po sebi, ne isključuje njegovu krivičnu
odgovornost. Ova odredba sadržana je u drugoj rečenici tačke (d) člana 31 Statuta, a kao
razlog za nju iznosi se potreba da se ne miješa "nužna odbrana sa kolektivnom odbranom
u defanzivnoj vojnoj operaciji"[200]. Pored ovog razloga, korisno je iznijeti i još jedan na
koji, u vezi sa nužnom odbranom inače, ukazuje Kaseze. U stvari, ovaj autor se poziva na
odluku Pretresnog vijeća ICTY u predmetu Kordić i Čerkez. S tim u vezi, Kaseze, najprije,
ukazuje da se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu "ne smije pobrkati sa
samoodbranom po medunarodnom javnom pravu", jer se ova potonja "odnosi na postupke
država i njima sličnih entiteta", dok se nužna odbrana po međunarodnom krivičnom pravu
(koju ovaj autor naziva samoodbranom - SelfDefence) "odnosi na postupke pojedinaca
prema drugim pojedincima". Ukazavši na ovu razliku, Kaseze ističe da se ove dvije
odbrane dosta često brkaju, pa kao primjer iznosi slučaj u pomenutom predmetu u kom je
advokat odbrane "tvrdio da su bosanski Hrvati ušli u oružanu borbu pod vođstvom dva
optužena, postupajući u samoodbrani, reagujući na agresivnu politiku bosanskih
Muslimana. Pretresno veće ICTY je s pravom odbacilo ovu argumentaciju, navodeći da
vojne operacije vođene u samoodbrani nisu po međunarodnom humanitarnom pravu
predviđene kao osnov za isključenje protivpravnosti"[201]. Pored toga što govori o potrebi
razlikovanja nužne odbrane od samoodbrane po medunarodnom javnom pravu, ovaj stav
ICTY na posredan način nam pokazuje kako taj tribunal nužnu odbranu smatra osnovom
za isključenje protivpravnosti, dok je ona prema Rimskom statutu osnov isključenja krivične
odgovornosti.
U vezi sa samoodbranom treba napomenuti i to da se na nju, prema međunarodnom
javnom pravu, ne može pozivati u slučajevima agresije jedne države na drugu. U ovim
72
SKRIPTA:
slučajevima pozivanje na samoodbranu nije dozvoljeno kako pojedincima, tako ni

državama koje su agresori[202].
8.2.2. Krajnja nužda i prinuda
Navedeni instituti, kao osnov za oslobađanje od krivične odgovornosti, propisani su u članu
31 stav 1 tačka (d) Rimskog statuta. Prema toj odredbi, učinilac nije krivično odgovoran ako
u vrijeme izvršenja djela "postupak koji, prema navodima, predstavlja krivično djelo iz
nadležnosti Suda, proizilazi iz prinude kao posljedice prijetnje neposredno predstojećom
smrću ili trajnom ili neposrednom ozbiljnom tjelesnom povredom tog ili drugog lica, te lice
postupa na neophodan i razložan način da bi izbjeglo tu prijetnju ukoliko ne namjerava da
uzrokuje veću štetu od one koju želi da izbjegne. Takva prijetnja može poteći:
(i) od drugih lica ili
(ii) od drugih okolnosti van kontrole tog lica."
Kada se pažljivo čita citirana odredba Statuta, ne može se izbjeći utisak da se u njoj
prepliću elementi prinude i krajnje nužde i da je to, kako se ističe, učinjeno na način "da se
te dvije situacije ne mogu jasno razlikovati"[203]. lz ove odredbe se vidi da je pozivanje na
nju u konkretnom slučaju moguće ako je ispunjeno nekoliko uslova koji se mogu svrstati u
dvije grupe.
Prvu grupu čine uslovi koji moraju postojati na strani lica koje se poziva na ovaj institut (lice
kojem se prijeti), dok drugu grupu čine uslovi koji postoje na strani lica ili određenih
okolnosti od kojih potiče ova prijetnja. Prijetnja koja je usmjerena prema određenom licu
mora biti neposredna i takvog kvaliteta da dovodi do smrti, trajne ili neposredne ozbiljne
tjeiesne povrede tog ili drugog lica. Dakle, ova prijetnja može biti usmjerena na život ili tijelo
tog ili drugog lica, a ne i protiv drugog pravnog dobra. Lice koje otklanja ovakvu prijetnju, pri
tome, mora djelovati razumno, njegovo postupanje mora biti na način koji mu je neophodan
da bi otklonio prijetnju, tj. treba da se radi o načinu koji mu je u datoj situaciji bio jedino na
raspolaganju. Najzad, uslov za primjenu ovog instituta je da lice koje otklanja opasnost od
sebe ili drugog lica nema namjeru da nanese veću štetu od one koja je njemu ili drugom
licu prijetila. Ovdje je, kako se s pravom ističe, "presudan subjektivni, a ne objektivni
kriterijum koji je inače uobičajen kod krajnje nužde"[204]. O prinudi bi se radilo ako prijetnja
potiče od nekog lica, dok bi krajnja nužda postojala ako opasnost potiče od okolnosti van
kontrole lica prema kojem je upravljena[205].
U praksi ICTY pitanje mogućnosti primjene ovog instituta postavilo se u slučaju optuženog
Dražena Erdemovića. Žalbeno vijeće ovog tribunala imalo je podijeljene stavove oko toga
da li ovaj institut može biti osnov za potpunu odbranu (u smislu oslobađanja od krivične
odgovornosti) ili se može uzeti kao okoinost prilikom odiučivanja o kazni u slučaju kada je
optuženo iice, koje se poziva na prinudu, radnjom izvršenja lišilo života druga lica. U
nastavku ćemo, najprije, iznijeti neke stavove iz odluke većine članova Žalbenog vijeća o
tome, a zatim i izdvojeno mišljenje čiana tog vijeća, sudije Kasezea. Pri tome, treba imati u
vidu da ovaj tribunal ne primjenjuje Rimski statut, već Statut ICTY.
Prije nego što će iznijeti svoj stav o ovim pitanjima, većina članova Žalbenog vijeća je
izvršila analizu pravnih sistema više zemalja, nakon čega ističe:
"88 Nakon gornjeg pregleda pravnih izvora u različitim pravnim sistemima i istraživanja
raziičitih poiitičkih obzira koja moramo da imamo u vidu, zauzimamo stav da prinuda ne
može, prema međunarodnom pravu, da predstavlja potpunu odbranu za vojnika optuženog
za zločine protiv čovječnosti ili za ratne zločine koji uključuju oduzimanje nevinih života. Mi
to činimo imajući u vidu obavezu koja nam je postavljena Statutom da obezbijedimo da
međunarodno humanitarno pravo, koje se bavi zaštitom čovječanstva, ni na koji način nije
ugroženo"[206].
Suprotno ovom stavu većine članova Žalbenog vijeća, sudija Kaseze, pozivajući se na
praksu nekih sudova od ranije, u svom izdvojenom mišljenju, izmedu ostalog, navodi
sljedeće:
"43 [...] Medutim, tamo gdje se optuženi teretio za učešće u kolektivnom ubijanju, koje bi bilo
73
SKRIPTA:
sprovedeno bez obzira na njegovo učešće, odbrana je u načelu dopuštena. U takvim

siučajevima, ako odbrana prinudom ne bi uspjela, to je bilo zato što sudovi nisu bili uvjereni
u to da je optuženi stvamo bio pod prinudom, a ne zato što je u izbjegavanju zla
primijenjeno sredstvo nesrazmjerno izbjegnutom zlu. U pogledu uslova srazmjernosti, u
svim tim slučajevima bi zlo nastalo neizvršavanjem nezakonitog naredenja biio mnogo veće
od zla nastalog njegovim izvršenjem. Takav stav očito je bio u osnovi svih slučajeva
prihvatanja prinude od strane itaiijanskih i njemačkih sudova nakon Drugog svjetskog rata
(vidi paragrafe 35-39, supra). Moglo bi se ustvrditi i da je isto rezonovanje primijenio
predsjedavajući vojni sudija u predmetu Jepsen, kada je u načelu prihvatio da prinuda
može biti odbrana od optužbi za ubistvo zato što, prema tome kako je optuženi izložio
činjenice, on nikako nije mogao da spase živote žrtava, a da je odbio da izvrši naređenje
samo bi postigao da uz njihove živote bude žrtvovan i njegov. Medutim, sud, tj. porota,
očito nije povjerovao Jepsenovoj verziji događaja, te ga je proglasio krivim (vidi paragraf 23
supra).
44 Izgleda, dakle, da sudska praksa čini izuzetak u slučajevima kada je - sudeći po
činjenicama - veoma vjerovatno, ako ne i izvjesno, da bi zločin u svakom slučaju počinili
drugi, čak i da je lice koje je postupalo pod prinudom odbilo da ga počini. ... [...] Ako bi se
povinovao svojoj zakonskoj obavezi da ne ubija ljude, ugrozio bi sopstveni život, a da od
toga niko ne bi imao koristi niti bi to imalo efekta, osim što bi se čovječanstvu pružio
herojski primjer (što od njega zakon ne može tražiti): žrtvovao bi vlastiti život sasvim izlišno.
U ovom slučaju preteže zlo (prijetnja njegovom životu, a zatim i njegova smrt) bilo bi veće
od sredstva da se to zlo izbjegne (njegovo uzdržavanje od počinjavanja zločina, tj. od
učestvovanja u strijeljanju).
Ukratko, običajno pravilo međunarodnog prava koje se tiče prinude, a koje se razvilo na
osnovu sudske prakse i vojnih pravilnika nekih država, ne isključuje primjenljivost prinude
kao odbrane od optužbi za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti kada je u njihovoj
osnovi ubistvo ili nezakonito ubijanje. Medutim, pošto je pravo na život najosnovnije ljudsko
pravo, ovo pravilo zahtijeva da se opšti uslovi postojanja prinude posebno strogo
primjenjuju u slučaju ubijanja nevinih lica"[207].
Prema članu 145 stav 2 tačka (a) alineja (i) Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC,
prinuda se uzima u obzir kao posebna olakšavajuća okolnost.
8.2.3. Stvarna i pravna zabluda
Odredbe o stvarnoj i pravnoj zabludi sadržane su u članu 32 Rimskog statuta, pod
naslovom "Činjenična greška ili pravna greška" ("Mistake of fact or mistake of law").
Stvarna zabluda je odredena u stavu 1 navedenog člana koji glasi: "Činjenična greška je
osnov za isključenje krivične odgovornosti samo ako poriče duševni element kao uslov
krivičnog djela."
U vezi sa stvarnom zabludom treba podsjetiti da ona predstavlja pogrešnu predstavu
učinioca krivičnog djela o nekoj stvarnoj okolnosti, koja se može odnositi na obilježja iz
zakonskog bića krivičnog djela ili, pak, na stvarnu okolnost koja nije sadržaj tog bića. Ovo
predstavlja osnov za podjelu na dvije vrste stvarne zablude: stvarnu zabludu u užem smislu
i stvarnu zabludu u širem smislu. Stvarna zabluda u užem smislu postoji kada je učinilac
imao pogrešnu predstavu o nekoj stvarnoj okolnosti koja je dio sadržaja zakonskog bića
krivičnog djela koje je učinio, dok stvarna zabluda u širem smislu postoji kada je učinilac bio
svjestan svih obilježja krivičnog djela koje čini, ali je pogrešno držao da postoje neke
stvarne okolnosti izvan tog bića koje bi, da su stvarno postojale, činile dopuštenim to
njegovo djelo. I jedna i druga zabluda isključuju postojanje umišljaja na strani učinioca, ali
ne uvijek i njegovog nehata. S tim u vezi, u oba slučaja je od značaja da li se radilo o
otklonjivoj ili neotklonjivoj stvarnoj zabludi, s obzirom na to da samo neotklonjiva stvama
zabluda (u užem ili širem smislu) predstavlja osnov za oslobađanje od krivične
odgovornosti jer isključuje postojanje kako umišljaja tako i nehata. Ako je učinilac krivičnog
djela bio u otklonjivoj stvarnoj zabludi (u užem ili širem smislu), krivično je odgovoran ako
zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje za nehat. Kod otklonjive stvarne zablude
74
SKRIPTA:
učinilac nije imao pravilnu predstavu o stvarnim okolnostima (onim iz zakonskog bića
krivičnog djela ili onim izvan tog bića), ali se smatra krivično odgovomim zato što je bio
dužan i mogao imati pravilnu predstavu o tim okolnostima.
Imajući u vidu citiranu odredbu Rimskog statuta, te dovodeći je u vezu sa članom 30 stav 1
Statuta prema kojem je lice, u pravilu, krivično odgovomo samo ako su materijalni elementi
krivičnog djela učinjeni sa namjerom i znanjem, jasno je da neotklonjiva stvama zabluda
isključuje krivičnu odgovornost za učinjeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. Medutim,
Statut propisuje i mogućnost nehatne krivične odgovornosti (kao u slučaju komandne
odgovornosti po članu 28 stav 1 tačka (a) alineja (i) Statuta) u kom slučaju otklonjiva
stvama zabluda ne bi isključivala odgovornost za nehat pretpostavijenog.
U vezi sa stvamom zabiudom Kittichaisaree iznosi slučaj W.List and Others (the "Hostages"
case) o kojem je odlučivao Vojni sud SAD-a. U tom predmetu okrivljeni je bio optužen za
razaranje gradova, varoši i seia i druga razaranja koji nisu biii opravdani vojnim potrebama
na okupiranim teritorijama prilikom povlačenja njegovih jedinica iz Finske u zapadnu
Norvešku. U vezi s tim, optuženi je pogrešno držao da je ruska armija bila neposredno pred
njim, zbog čega je naredio potpuno razaranje kako iza njegovih snaga ne bi ostalo ništa
ruskoj armiji. U toku postupka na osnovu dokaza je utvrđeno da je optuženi imao pogrešnu
predstavu o tome da je ruska armija biia neposredno pred njegovim snagama, jer je
utvrđeno da se očekivalo da će snage optuženog prilikom povlačenja biti napadnute od te
armije. Zbog toga je sud, nakon razmatranja svih činjenica i okolnosti vezanih za situaciju u
kojoj se nalazio optuženi u vrijeme događaja, stao na stanovište da takvo ponašanje
optuženog nije krivično djelo, bez obzira što je naknadno utvrđeno da je u vrijeme kritičnog
događaja predstava optuženog da je ruska armija neposredno pred njegovim snagama bila
pogrešna .
Odredbe o pravnoj zabludi sadržane su u stavu 2 člana 32 Rimskog statuta. Prema tom
stavu, "pravna greška u odnosu na to da li je određeni tip ponašanja krivično djelo iz
nadležnosti Suda, nije osnov za isključenje krivične odgovornosti. Međutim, pravna greška
može da bude osnov za isključenje krivične odgovornosti ako poriče duševni element kao
uslov za to krivično djelo ili kako je propisano članom 33."
Dakle, pravna zabluda, u pravilu, ne dovodi do iskijučenja krivične odgovornosti, što je i
razumljivo imajući u vidu prirodu i težinu krivičnih djela iz nadležnosti ICC. No, ona izuzetno
može dovesti do isključenja te odgovornosti, i to u dvije situacije.
U prvoj situaciji ona može biti taj osnov ako negira duševni element koji se, kako smo rekli,
u pravilu sastoji od namjere i znanja o materijalnim elementima iz bića krivičnih djela
propisanih Statutom. Odgovor na ova pitanja je veoma složen i može se davati samo u
konkretnom slučaju, zavisno od svih okolnosti tog siučaja.
U vezi sa drugom situacijom Statut upućuje na svoj član 33 u kom su sadržane odredbe o
mogućnosti osiobađanja od krivične odgovornosti ako je djelo učinjeno po naredbi vlade ili
pretpostavljenog. U tom slučaju, podredeni ne odgovara za učinjeno djelo ako su
kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: da je bio pravno obavezan da posluša naređenje; ako
podređeni nije znao da je naredenje nezakonito, te ako naređenje nije bilo očigledno
nezakonito. Međutim, prema Statutu je neoboriva pretpostavka da su naređenja za
izvršenje genocida ili zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita.
8.2.4. Naređenje pretpostavljenog
Članom 33 Rimskog statuta propisano je da:
"1. Cinjenica da je krivično djelo iz nadležnosti Suda učinilo lice na osnovu naređenja viade
ili pretpostavljenog, bilo vojnog bilo civilnog, ne oslobađa to lice krivične odgovornosti osim:
(a) ako je to lice bilo pravno obavezno da posluša naredenje vlade ili datog
pretpostavljenog;
(b) ako lice nije znalo da je naredenje nezakonito i
(c) ako naredenje nije bilo očigledno nezakonito.
2. Za svrhu ovog člana, naređenja da se izvrši genocid ili zločini protiv čovječnosti su
očigledno nezakonita."
75
SKRIPTA:
Dakle, naredenje pretpostavljenog, u pravilu, ne oslobađa učinioca medunarodnog

krivičnog djela od krivične odgovomosti. Do toga, kako smo već istakli, može doći ako su u
vrijeme izvršenja krivičnog djela kumulativno ispunjena sva tri uslova propisana u tačkama
(a), (b) i (c) navedenog člana. Međutim, neoboriva je pretpostavka da su naredenja na
izvršenje genocida i zločina protiv čovječnosti očigledno nezakonita, pa se u slučaju ovih
krivičnih djela učinilac ne može pozivati na naređenje pretpostavljenog. To znači da je
primjena ovog instituta ograničena na krivično djelo ratnih zločina, ali i u tom slučaju pod,
kako se ističe, dosta restriktivnim uslovima[208].
I KZBiH predviđa naređenje vlade ili pretpostavljenog kao institut na koji se može pozivati
optuženi (član 180 stav 3). Radi se o mogućnosti koja je ograničena na određena krivična
djela (genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločin protiv civilnog stanovništva, ratni zločin
protiv ranjenika i bolesnika, ratni zločin protiv ratnih zarobljenika, protivpravno ubijanje i
ranjavanje neprijatelja, protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu,
povrede zakona ili običaja rata). Prema toj odredbi zakona, pozivanje na naređenje vlade ili
pretpostavljenog, ne oslobađa učinioca od krivične odgovornosti, ali može uticati na
ubiažavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
8.2.5. Ostale situacije u kojima se postavlja pitanje postojanja krivične odgovornosti
Članom 31 stav 3 Rimskog statuta propisano je da tokom glavnog pretresa 1CC može da
razmotri osnov za isključenje krivične odgovornosti koji nije naveden u stavu 1
(neuračunljivost, actiones liberae in causa, nužna odbrana, krajnja nužda i prinuda), onda
kada taj osnov proizilazi iz primjenjivog prava predvidenog članom 21 Statuta. U sudskoj
praksi se pojavilo nekoliko situacija na koje ukazuje Kittichaisaree. Riječ je o pozivanju
optuženih na načelo zakonitosti, na pravilo tu quoque i pravilo o samoodbrani prema članu
51 Povelje Ujedinjenih nacija i diskriminatornoj pravdi . S obzirom na to da se radilo o
situacijama u kojima su se postavljala pitanja osnovanosti pozivanja optuženih na
navedene razloge, da ta pozivanja, kako ćemo vidjeti, nisu bila uvijek uvažavana,[209]
odlučili smo se da ovom dijelu rada damo navedeni naslov. U nastavku ćemo u najkraćem
reći nešto o svakoj od navedenih situacija.
Pozivanje na načelo zakonitosti. Kada se pogleda praksa međunarodnih ad hoc krivičnih

tribunala, može se zapaziti kako su ti tribunali ovo načelo striktno tumačili[210] što je, u
bitnom, za posljedicu imalo odbijanje ovog prigovora odbrane. Radi ilustracije ovoga,
uzećemo jedan primjer iz prakse ICTY koji iznosi Kittichaisaree.
U predmetu Furundžija postavilo se pitanje da li okrivljeni, koji je žrtvu prinudio na oraini
seks, može biti optužen za silovanje. Pretresno vijeće II zauzeio je stav da nije protivno
opštem načelu nullum crimen sine lege da okrivljeni u takvom slučaju bude optužen za
silovanje, iako prema nacionalnom krivičnom zakonodavstvu na prostoru sa kojeg potiče
optuženi u ovom slučaju ne bi mogao biti optužen za krivično djelo silovanja. Kao razloge
za taj stav vijeće je, između ostaiog, reklo sljedeće:
"184 Štaviše, Pretresno vijeće je mišljenja da nije u suprotnosti sa opštim pravnim principom
nullum crimen sine lege da se optuženi za prisilni oralni seks tereti kao za silovanje ako bi
ga se u nekim nacionalnim jurisdikcijama, uključujući i njegovu, za ista djela moglo teretiti
samo kao za seksualni nasrtaj. Ne radi se o tome da se kriminaliziraju radnje koje nisu bile
kriminalne kad ih je optuženi počinio, budući da je prisilni oralni seks u svakom siučaju
zločin, i to veoma težak zločin. Štaviše, zbog prirode stvame nadležnosti Međunarodnog
suda, u krivičnim postupcima pred Međunarodnim sudom prisilni oralni seks je uvijek
kvalifikovani seksuaini nasrtaj, budući da je počinjen u doba oružanog sukoba nad
bespomoćnim civilima; stoga nije riječ o običnom seksuainom nasrtaju nego o seksuainom
nasrtaju kao ratnom zločinu ili zločinu protiv čovječnosti. Stoga, dok je god optuženi, kojeg
se za djeia prisiine oralne penetracije tereti za silovanje, osuđen na činjeničnom osnovu
prisiinog orainog seksa - i to osuđen u skiadu sa praksom odmjeravanja kazne za takve
ziočine u bivšoj Jugoslaviji, na osnovu člana 24 Statuta i pravila 101 Pravilnika - optuženi
nije oštećen time što je prisiini oralni seks okvalifikovan kao silovanje a ne seksualni
76
SKRIPTA:
nasrtaj. Jedino na šta se optuženi može žaliti jeste to da je veća sramota biti osuđen kao
siiovateij nego kao počinilac seksualnog nasrtaja[...]"[211].
U ovom predmetu problem se pojavio zbog toga što je u slučaju člana 5 Statuta ICTY, kojim
je propisano krivično djelo zločina protiv čovječnosti, kao jedna od radnji njegovog izvršenja
određeno silovanje, ali, pri tome, nije definisano šta ta radnja podrazumijeva. Zbog toga je
Kaseze u pravu kada ukazuje na nedostatak medunarodnog krivičnog prava, koji se ogleda
u tome što "ne postoji centralni krivični sud koji bi bio ovlašćen da za cijelu međunarodnu
zajednicu autoritativno razjasni maglovita iii nejasna krivična praviia. Drukčije rečeno:
doprinos sudova postepenom specifikovanju i preciziranju pravnih pravila...pati od velikog
nedostatka - a to je činjenica da je pravno pročišćavanje decentralizovano' i fragmentarno',
usljed čega se često javlja mogućnost "kakofonije" kontradiktomih tumačenja ili primjene
medunarodnih krivičnih pravila"[212].
Tu quoque. Ovo pravilo, u suštini, označava situaciju u kojoj optuženo iice svoje radnje
izvršenja opravdava prethodnim istim takvim radnjama lica koje je oštećeno njegovim
krivičnim djelom. Ovdje se, jednostavno kazano, okrivljeni poziva na pravilo "ti takođe" (you
aiso), tj. na to da je i oštećeni prethodno takođe učinio ono za šta je okrivljeni optužen, pa
se postavlja pitanje da li optuženi zbog toga može krivično odgovarati. Ovaj institut može
se podvesti pod represalije koje "u međunarodnom pravu predstavljaju mjere kojima se
odgovara na protivpravne akte jedne zemije takode kršenjem pravila međunarodnog
prava"[213]. U vezi sa represalijama u teoriji se ističe da "razvoj međunarodnog prava ide u
pravcu sužavanja dozvoljenih represalija", ali da "one mogu pod određenim uslovima
predstavljati i osnov koji isključuje protivpravnost medunarodnih krivičnih dela"[214]. One
nisu dozvoljene kod genocida i zločina protiv čovječnosti, niti protiv civilnog stanovništva,
te, kako navodi Stojanović, "mogu doći u obzir samo kod ratnih zločina" pod sljedećim
uslovima:
" - da su srazmjerne;
- da predstavljaju krajnje sredstvo (ultima ratio), tj. mogle bi se preduzeti samo posiije
neuspjeha svih drugih sredstava da se spriječi da druga strana vrši međunarodna krivična
djela i
- da su naređene od strane najvišeg državnog i vojnog vodstva"[215].
S obzirom na to da, kako smo vidjeli, ove mjere nisu dozvoljene ni protiv civilnog
stanovništva, u nastavku ćemo iznijeti slučaj iz prakse ICTY u predmetu Kupreškić i drugi,
na koji u vezi sa institutom tu quoque ukazuje Kittichaisaree[216]. U tom predmetu
pretresno vijeće je u jDresudi istaklo sljedeće:
"12 [...]činjenica da protivnik postupa protivpravno i progoni i ubija civile, ne može biti
opravdanje za slično i recipročno ponašanje. Budući da se ovaj sudski postupak bavi
Hrvatima koji su optuženi za učestvovanje u toj politici, pitanje razmjera u kojima su
Muslimani takođe progonili Hrvate nije bitno.
511 ...Pretresno vijeće želi da naglasi irelevantnost reciprociteta, naročito u vezi s
obavezama sadržanim u međunarodnom humanitarnom pravu, a koje imaju apsolutan
karakter i ne može ih se derogirati. Iz toga slijedi da odbrani tu quoque nema mjesta u
savremenom međunarodnom humanitamom pravu. Umjesto toga, definirajuća
karakteristika modernog humanitarnog prava jeste zapravo obaveza da se poštuju giavne
postavke ove
grupe pravnih normi, bez obzira na ponašanje boraca neprijateljske strane___
765 ... u međunarodnom pravu ne postoji opravdanje za napade na civile koji su izvedeni ili
po principu tu quoque (tj. argument po kojem činjenica da neprijatelj vrši slične zločine
predstavlja validnu odbranu za zločine koje vrši zaraćena strana) ili po principu odmazde.
Stoga se optuženi ne mogu pozivati na činjenicu da su navodno i Muslimani činili zvjerstva
nad hrvatskim civilima"26.
Samoodbranaprema članu 51 Povelje UN-a. Tim članom je propisano: "Ništa u ovoj povelji
ne umanjuje urođeno pravo na individualnu ili kolektivnu samoodbranu u slučaju oružanog
napada protiv člana Ujedinjenih nacija, dok Savjet bezbjednosti ne preduzme mjere
77
SKRIPTA:
potrebne za očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti. O

mjerama koje preduzmu članovi pri vršenju ovog prava na samoodbranu, biće odmah
obaviješten Savjet bezbjednosti i one neće ni na koji način da dovedu u pitanje ovlašćenja i
odgovornost Savjeta bezbjednosti da po ovoj povelji preduzme u svako doba takvu akciju
ako je smatra nužnom radi odilanja iii uspostavljanja medunarodnog mira i
bezbjednosti"[217].
Prema ovom članu Povelje, dakle, prirodno je pravo države i njenih državljana da se brane
u slučaju oružanog napada. Obmuto, u takvoj situaciji, kako se ističe, države agresori i
pojedinci kao pripadnici agresorskih snaga nemaju pravo da se pozivaju na samoodbranu,
dok država koja nije agresor u takvoj situaciji ima pravo na samoodbranu. S tim u vezi, u
teoriji se navodi da država koja se brani nije odgovoma za to, a "kako je državna
odgovornost za agresiju sine qua non individualne krivične odgovornosti, to nedostatak
državne odgovomosti osiobada od odgovornosti njene pojedince koji su uključeni u takvu
upotrebu sile"[218].
Diskriminatorna pravda. Ovdje se, jednostavno kazano, radi o situaciji u kojoj se optuženi
poziva na to da su se ranije zbila ili se zbivaju krivična djela poput onog za koje je on
optužen, a u tim ranijim slučajevima druga lica nisu bila krivično gonjena niti osuđena.
Uprošćeno bi se moglo reći da je to situacija u kojoj optuženi kaže: "Zašto mene
optužujete, kada ranije za ovako nešto niste goniii druga iica". Kittichaisaree, s tim u vezi,
iznosi slučaj iz predmeta Joseph Kanyabashi pred ICTR. U tom predmetu branilac je
iznosio ranije slučajeve konflikata i incidenata, poput onih u Kongu, Liberiji i Somaliji, u
kojima Savjet bezbijednosti nije preduzimao akcije radi osnivanja tribunala koji bi sudio
učiniocima krivičnih djela u tamošnjim sukobima. Zbog toga, prema stavu odbrane, to ne bi
trebaio činiti ni u slučaju Ruande. Ovaj prigovor je odbijen posebnom odlukom (Decision on
the Defence Motion on Jurisdiction-pai&graph 36[219]) od strane Pretresnog vijeća II ICTR,
sa obrazloženjem da je on neprihvatljiv argument protiv uvođenja mjera za kažnjavanje
ozbiljnih kršenja međunarodnog humanitamog prava kada one (te mjere) postanu
mogućnost prema međunarodnom pravu[220].
IX - KOMANDNA ODGOVORNOST
U teoriji se o ovom pitanju vrlo često navodi kako se komandna odgovornost prvi put javlja
u slučaju japanskog generala Jamašite[221], nakon završetka Drugog svjetskog rata[222].
Međutim, prema nekim izvorima i prije toga je zabilježen slučaj komandne
odgovornosti[223]. Tako se iznosi da je prvi slučaj u kom je primijenjen termin "komandna
odgovornost" zabilježen u predmetu u kom je njemački kapetan Emil Miiller po završetku
Prvog svjetskog rata bio optužen i osuden na procesu u Lajpcigu, vodenom pred Vrhovnim
sudom Njemačke 1920. godine[224]. Ovaj njemački oficir bio je upravnik logora za ratne
zarobljenike (logor Flavy de Martel) u kom je bilo držano oko hiljadu zarobljenika. Na teret
mu je stavljen propust da održava odgovarajuće uslove u pomenutom logoru, što je dovelo
do smrti mnogih zarobljenika usljed dizenterije. Takođe je bio optužen zbog propusta da
spriječi izvršenje krivičnih djela učinjenih prema zarobljenicima u logoru i da kazni njihove
učinioce[225]. Ukazuje se i na to kako je još Sun Cu u svom djelu "Umijeće ratovanja" (oko
500. godine prije nove ere) zagovarao obavezu komandanata da obezbijede da se njihovi
potčinjeni u toku oružanog sukoba ponašaju na civilizovan način[226].
U predmetu Jamašita (Tomoyuki Yamashita case) radilo se o generalu japanske vojske
(Tomojuki Jamašita) koji je od viasti SAD uhapšen 2. septembra 1945. godine, te je bio
optužen pred Vojnom komisijom SAD-a273. Optužen je za kršenja zakona ratovanja, a na
teret mu je stavljeno kršenje dužnosti da, kao vojni komandant koji je komandovao
japanskom vojskom na Filipinima, kontroliše svoje snage i da im je omogućio da vrše
zločine[227]. Vojna komisija[228] je u svojoj odluci istakia da kada osvetničke akcije
predstavljaju raširene zločine i kada nema efektivnog pokušaja komandanta da otkrije i
kontroliše te kriminalne akte, takav komandant se može smatrati i krivično
odgovornim[229]. General Jamašita bio je osuđen na smrtnu kaznu.[230] Nakon toga ovaj
slučaj je dospio i pred Vrhovni sud SAD jer mu se obratio general Jamašita[231]. No, taj
78
SKRIPTA:
sud je odbio da mu prizna habeas corpus. Većina sudija tog suda, kako ističe Kaseze,
"smatrala je da je dužnost komandanata da preduzimaju potrebne mjere radi sprečavanja
kršenja pravila ratovanja"[232], pri čemu su taj stav "zasnivali na nekoliko odredaba tog
prava: čl. 1 i 43 Pravilnika uz Četvrtu hašku konvenciju od 1907. godine (po članu 1, da bi
borci bili priznati kao legitimni, mora im "komandovati lice koje je odgovomo za svoje
potčinjene"...[233]), kao i na članu 19 Desete haške konvencije od 1907 i članu 26
Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima od 1929. godine o kojima Kaseze takođe
govori s tim u vezi. Međutim, dvojica sudija tog suda bili su protiv stava većine ostalih
sudija, zbog čega su svoje stavove u ovom predmetu izložili u izdvojenim mišljenjima[234].
Na kraju je smrtna kazna nad generalom Jamašitom bila izvršena njegovim vješanjem 23.
februara 1946. godine. Ovaj slučaj postaće kasnije predmetom neslaganja u stručnoj
javnosti oko odgovornosti generala Jamašite[235] jer je, kako se ističe, bio "proglašen
odgovomim iako nije imao efektivnu kontrolu nad trupama kojima je
bio pretpostavljeni (tome je u velikoj mjeri doprinijela i neprijateijska strana u sukobu), zbog
čega nije ni mogao da spriječi krivična djeia koja su pojedini pripadnici tih grupa vršili"283.
Slično kao u ovom slučaju, Vojni sud SAD-a na sudenju u Nimbergu, u predmetu United
States v. Karl Brandt and others (Medical Casej, u svojoj odluci je, izmedu ostalog, istakao
da zakoni ratovanja nameću vojnim oficirima koji su na položajima komandanata pozitivnu
dužnost preduzimanja takvih koraka koji su u okviru njihovih ovlašćenja i koji odgovaraju
okolnostima slučaja da kontrolišu iica pod svojom komandom radi sprečavanja
akata kojima se krše zakoni ratovanja[236].
Nakon ovih slučajeva na komandnu odgovornost nailazimo u Dopunskom protokolu
I uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba iz 1977.
godine[237].
Dvije odredbe ovog protokola imaju značaj za pitanje komandne odgovornosti. Jedna od
njih
sadržana je u članu 86 stav 2, a druga u članu 87 stav 3 tog protokola. U članu 86 stav 2
stoji:
"Činjenica da je povredu Konvencija ili ovog protokola izvršio neki potčinjeni, ne oslobađa
njegove starješine krivične ili disciplinske odgovornosti, već prema slučaju, ukoliko su oni
znali ili imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod okolnostima koje su vladale
u to vrijeme, da je on izvršio ili da će izvršiti i takvu povredu i ako nisu preduzeii sve
moguće
mjere u granicama svoje moći da spriječe ili suzbiju povredu".
Ako pogledamo element saznanja u članu 86 stav 2, vidjećemo da nadređeni snose
odgovornost ako su znali, dakle u pitanju je aktivno saznanje ili ako su na osnovu okolnosti
u
datom trenutku imaii informaciju na osnovu koje je trebalo da dođu do zaključka da neko
vrši
ili se sprema da izvrši zločin. Dakle, aktivno saznanje se može izvesti iz posrednih dokaza,
aii
samo ukoliko su nadređeni znali za izvršenje zločina. Drugi dio ove odredbe uspostavlja
odgovomost nadređenih ukoliko su "imali informacije koje su im omogućile da zaključe pod
okolnostima koje su vladale u to vrijeme".
Komandanti su odgovomi za nepreduzimanje mjera (nečinjenje) u pogledu
sprečavanja ili kažnjavanja. Ovaj princip je postavijen altemativno, a ne kumulativno. Član
87 stav 1 Dopunskog protokola I opisuje odnos između komandanata i njegovih
podređenih.
Ovo se odnosi na pripadnike oružanih snaga i drugih lica pod njihovom kontroiom. Ovo nas
neizbježno upućuje na dvije različite vrste subordinacuje. Prva vrsta subordinacije je ona
koja se nalazi u obliku komande koja bi se mogla opisati kao de iure, dakie subordinacija
uredena zakonom. Ovakva vrsta subordinacuje je ona koja se u najvećem broju slučajeva
79
SKRIPTA:
može naći u zvaničnoj hijerarhiji svake vojske[238]. Ovo je značenje termina "vojne snage
pod
njihovom komandom", ali može uključiti i određene uslove komande koja je ad hoc prirode,
aii primenjivane u toku određenog perioda i po potrebi. Princip kontrole, koji je takođe
predviđen odredbama člana 87 Dopunskog protokola 1, širi je od principa komande. Princip
komande se odnosi na de iure komandu i uspostavljen je u skladu sa hijererhijskom
strukturom svake vojske ili političkog vođstva. Koncept kontrole je širi od ovoga; on se
odnosi na de facto kontrolu koja, iako se ne nalazi u okviru zakona, jeste bazirana na
mogućnosti nekih lica da vrše vlast i nametnu svoju volju drugima[239].
Prema članu 87 stav 3 Dopunskog protokola I, "visoke strane ugovomice i strane u sukobu
treba da nalože svakom komandantu kome je poznato da će njegovi potčinjeni ili druga lica
pod njegovom kontrolom izvršiti povredu Konvencija 111 ovog protokola da preduzme mjere
koje su potrebne da se spriječi takva povreda, a ako je povreda Konvencija 111 ovog
protokola izvršena, da pokrenu disciplinski ili krivični postupak protiv izvršilaca."
Clanovi 86 i 87 Dopunskog protokola 1 odnose se na mentalni element. Odredbe ovih
članova uspostavljaju princip subordinacije i razmatraju koje mjere nadređeni moraju
preduzeti. Dakle, nadređeni moraju spriječiti činjenje zločina od strane svojih podređenih
ukoliko znaju da će se oni dogoditi 111 su u toku, a takode moraju da preduzmu i kaznene
mjere u cilju kažnjavanja počinilaca zločina, ukoliko znaju ili bi trebalo da znaju da su se
dogodili. Kako nadređeni to da učini? Nekada je zaista teško sprovesti kažnjavanje na
frontu,
posebno dok je oružani sukob u toku. Ponekad, jednostavno, ništa ne može da se učini.
Nekada je jedina moguća mjera pritvaranje optuženog i njegovo razoružavanje ili nešto
slično. Ali, bilo šta da se čini, mora se svesti na disciplinske i/ili kaznene mjere koje su
dovoljne da u datom trenutku prekinu dalje incidente i/ili posluže kao disciplinski primjer
ostalim vojnicima. "Doktrina komandne odgovornosti zahtijeva od komandanta da
preduzme
sve moguće mjere u datim okolnostima, a ne sve moguće zakonom predvidene mjere. Ovo
obavezno uključuje subjektivi pristup, zasnovan na analizi svih okolnosti u datom trenutku i,
takode, ličnih osobina komandanta" .
U članu 7 stav 1 Statuta 1CTY odredena je krivična odgovornost lica koje je
planiralo, iniciralo, naredilo, izvršilo ili na drugi način pomoglo ili učestvovalo u planiranju,
pripremi ili izvršenju zločina, i to teške povrede Ženevskih konvencije iz 1949. godine i
kršenje zakona i običaja ratovanja, zločina i genocida i zločina protiv čovječnosti. Ovdje je
kao oblik vinosti predviden umišljaj i tu nema ničeg spomog. U članu 7 stav 3 ovog statuta
odredena je komandna odgovornost koja je definisana tako da ako su navedeni zločini bili
učinjeni od strane potčinjenog, neće osloboditi njegovog pretpostavljenog krivične
odgovornosti, ako je znao (eventualni umišljaj) ili je mogao da zna da je taj potčinjeni imao
veze sa izvršenjem takve radnje ili ju je izvršio, a pretpostavljeni je propustio neophodne i
razumne mjere da spriječi izvršenje takve radnje ili ga zbog njih kazni. Prema tome, po
članu
7 stav 3 Statuta ICTY krivična odgovornost po osnovu komandne odgovornoîi postoji kada
je pretpostavljeni: (a) znao da potčinjeni ima veze sa izvršenjem navedenih zločine, (b)
kada
je mogao da zna da potčinjeni ima veze sa tim zločinima, a pretpostavljeni je i u jednom i u
drugom slučaju propustio da preduzme neophodne razumne mjere da spriječi izvršenje
takvih
radnji i (c) propustio da zbog tih radnji kazni njihove izvršioce. Prema tome, mogući oblici
vinosti po osnovu člana 7 stav 3 su umišljaj - nehat, što, drugim riječima, znači da tzv.
komandna odgovomost počiva na principima krivične odgovornosti po osnovu subjektivne
odgovornosti, i to po osnovu umišljaja i nehata289.
Značaj citiranih odredbi je u tome što će one, u bitnom, biti osnova za odgovarajuće
odredbe koje su o ovom institutu sadržane u Rimskom statutu ICC. U prvom dijelu,
80
SKRIPTA:
govoreći o razvoju međunarodnog materijalnog krivičnog prava, već smo imali izlaganje o
odredbama
288 Sjjjj88* D<*t"na komandne odgovomosti, op. cit., str. 27
za teškT "Ca ** » " »alazUa -
položaj.ma komandanata
org.yu/html_ lat/ propisi_ konvendje htot" P (Komandna odgovomost, http://www.
tuzilastvorz.
statuta tribunala u Hagu i Aruši vezanim za komandnu odgovornost, zbog čega ćemo na
ovom mjestu govoriti samo o odredbama koje su o tome sadržane u Rimskom statutu. Pri
tome, nećemo davati svoje vrijednosne sudove o pojedinim iješenjima, naročito onim
vezanim za mogućnost nehatne krivične odgovornosti pretpostavljenih. Umjesto toga
upućujemo na mišljenje prof. Stojanovića u kojem je iznio argumentovane kritike vezane
uopšte za institut komandne odgovornosti[240].
Takode, prije nego što pređemo na iziaganje o odredbama Rimskog statuta vezanim za
komandnu odgovornost, smatramo potrebnim ukazati kako se one ne odnose na one
situacije u kojima je pretpostavljeni svojim potčinjenim naredio izvršenje krivičnih djela, jer
je u toj situaciji jasno da se pretpostavljeni smatra izvršiocem takvih krivičnih djela. Dakle,
pretpostavljeni tada odgovara kao izvršilac, jer je članom 25 stav 3 tačka (b) Rimskog
statuta propisano daje lice krivično odgovorno i podiiježe kazni za krivično djelo iz
nadležnosti ICC ako naredi izvršenje krivičnog djela koje se dogodi ili pokuša[241].
Prema članu 28 stav 1 tačka (a) Statuta, "pored drugih osnova krivične odgovornosti prema
ovom statutu za krivična djela iz nadležnosti Suda: (a) vojni zapovjednik ili lice koje stvamo
djeluje kao vojni zapovjednik, krivično je odgovomo za krivična djela iz nadležnosti Suda
koje su počinile snage pod njegovom stvarnom komandom i nadzorom, odnosno stvarnom
vlašću zato što nisu propisno kontrolisali te snage".
Ovakvom odredbom Statuta stvoren je prostor za krivično gonjenje i oglašavanje krivim ne
samo onih lica koja u vojnoj strukturi formalno imaju status vojnih zapovjednika, već i
svakog lica koje formalno-pravno nema takav status ako je ono, u konkretnom slučaju,
stvamo komandovalo snagama čiji pripadnici su učinili neki od zločina iz nadležnosti ICC.
Odgovomost ovih lica, kako vidimo, postoji zbog propuštanja propisnog kontrolisanja svojih
snaga, što znači da je neophodno prethodno postojanje određene pravne dužnosti činjenja
sadržane u odgovarajućim blanketnim propisima[242]. Ova odgovornost će postojati:
— ako su vojni zapovjednik ili iice koje stvamo djeluje u tom svojstvu znali ili su, usijed
okolnosti u to vrijeme, trebali da znaju da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti krivična
djela. Ovakvom formulacijom data je mogućnost da se ova lica oglase krivim za neko od
navedenih krivičnih djela i ako su postupala nehatnim oblikom vinosti, s obzirom na onaj
dio formulacije u kojem se kaže da su "trebali znati da njihove snage izvršavaju ili će izvršiti
krivična djela". No, u vezi sa ovom mogućnošću sasvim opravdano se ukazuje i na problem
koji može nastati u onim nacionalnim krivičnim zakonodavstvima koja ne propisuju
mogućnost krivične odgovornosti po osnovu nehata za ratne i druge zločine. Naime, u vezi
sa članom 28 stav 1 Rimskog statuta ukazuje se kako "...ostaje činjenica da je na planu
krivnje došlo do raskoraka između međunarodnog i nacionalnih krivičnih prava...", te da to
"može stvoriti teškoće u primjeni načela komplementarnosti, jer je moguće da nacionalni
sudovi
oslobode optužbe zapovjednike, a da Sud ocijeni da kod te države postoji nedostatak volje
za krivično gonjenje"[243], što u krajnjem za posljedicu može imati to da ICC preuzme
takav siučaj;
- ako vojni zapovjednik ili lice koje stvamo djeluje u tom svojstvu nisu preduzeii sve
potrebne i razumne mjere[244] u svojoj moći da spriječe ili suzbiju izvršenje nekog od
navedenih krivičnih djela ili da predmetni slučaj, kada se već dogodio, predaju nadležnim
organima radi istrage i gonjenja.
81
SKRIPTA:
Za razliku od ove odgovornosti, kod koje je primat, kako smo ukazali, dat na propuštanje
komandanata da kontrolišu svoje snage, Statut u tački (b) člana 28 propisuje krivičnu
odgovornost civilnih zapovjednika za krivična djela iz nadležnosti ICC koja su izvršili
njimapodređena lica, ako nisu propisno nadzirali ta njima podređena iica. Dakle, kao i u
prethodnom siučaju, Statut stvara pravni osnov za krivičnu odgovornost pretpostavljenih (u
koju kategoriju u ovom slučaju, kako se navodi, "...ulaze čeinici političkih stranaka, državni
službenici i poslovni ijudi..."[245]) po osnovu nečinjenja kao oblika izvršenja krivičnog djela,
s tom razlikom što se ovdje ta odgovornost uspostavija ne zbog nepreduzimanja dužnog
nadzora nad snagama, već zbog nepreduzimanja nadzora nad pojedincima pod svojom
stvamom vlašću i nadzorom. Kod ovog oblika odgovornosti potrebno je naglasiti da civilni
zapovjednik, osim po osnovu umišljaja, može odgovarati još samo za svjesni nehat, dok je
za odgovornost vojnih komandanata dovoljan i nesvjesni nehat[246]. Zbog toga se ističe da
"dok je krivnja vojnih zapovjednika koncipirana šire pa ju je onda i lakše dokazati, krivnja
civilnih zapovjednika je sužena i teže ju je dokazati", pri čemu se ukazuje i na razliku koja
se ogleda u tome da "civilni zapovjednik odgovara samo za radnje koje njegovi podređeni
poduzmu u vezi s njihovom djelatnošću, za raziiku od vojnih zapovjednika koji odgovaraju
za sva djela svih lica nad kojima imaju faktičnu vlast"[247]. U ovom slučaju za odgovomost
je takode neophodno postojanje odredene pravne dužnosti činjenja, što proiziiazi iz
obaveze ovih lica izražene riječima "zato što nisu propisno nadzirali podredene". Do ove
odgovornosti prema Statutu može doći:
- ako je nadredeno lice znaio ili svjesno prenebreglo obavještenja koja su jasno ukazivala
da podređeni izvršavaju ili će izvršiti neko od krivičnih djela iz nadležnosti ICC;
- ako se ta krivična djela tiču radnji koje spadaju u djeiokrug stvame odgovomosti i
nadzora nadređenog. Ovo je osnov kojeg, kako vidimo, nema kada je riječ o krivičnoj
odgovornosti komandanata u slučaju njihovog propuštanja vršenja kontrole nad snagama
pod svojom komandom;
- ako nadređeno lice nije preduzelo sve potrebne i razumne mjere u svojoj moći da spriječi
ili suzbije izvršenje tih djela ili da, kad su djela već uČinjena, stvar preda nadležnim
organima radi istrage i gonjenja.
Institut komandne odgovornosti propisan je i u KZBiH, u članu 180 stav 2. Prema toj
odredbi, "činjenica da je neko od krivičnih djela iz čl. 171-175 i čl. 177-179 ovog zakona
učinjeno od strane podređenog, ne oslobađa njemu nadređeno lice krivične odgovomosti
ukoliko je to nadređeno lice znalo ili je moglo znati (naš kurziv) da se njegov podređeni
sprema učiniti takvo djelo ili da je već učinio takvo djelo, a nadređeno lice je propustilo da
preduzme nužne i razumne mjere da spriječi izvršenje krivičnog djela, odnosno da učinilac
tog djela bude kažnjen." Iz citirane odredbe se jasno vidi da se ovaj institut krivične
odgovornosti može primijeniti samo u slučaju tačno odredenih krivičnih djela, a to su ista
ona krivična djela kod kojih se njihov učinilac prema ovom zakonu može pozivati da ih je
učinio po naredbi vlade ili pretpostavljenog (vidi naše izlaganje pod 8.2.4.)[248].
X - KRIVIČNE SANKCIJE
Na osnovu komparativnog pregleda statuta međunarodnih ad hoc krivičnih tribunala, kao i
Rimskog statuta ICC, može se zaključiti da je kazna jedina krivična sankcija koju je do sada
poznavalo medunarodno materijalno krivično pravo[249].
U slučaju tribunala u Nimbergu i Tokiju to su bile smrtna kazna i kazna zatvora (ova druga
je mogla biti doživotna i vremenski ograničena), pri čemu je i za jednu i za drugu vrstu
kazni važilo pravilo da ih tribunali izriču kada nadu da je to pravedno (član 28 Statuta
Nirnberškog tribunala, odnosno član 16 Tribunala u Tokiju). Prema članu 28 Statuta
Nimberškog tribunala, taj tribunal je imao pravo da optuženom licu izrekne i sporednu
kaznu, koja se sastojaia u oduzimanju svake ukradene stvari, u kom slučaju se tako
oduzeta imovina predavala Kontrolnom savjetu za Njemačku. Ovaj savjet je, prema članu
29 Statuta Nimberškog tribunala, izdavao naredbu za izvršenje izrečene kazne, te je,
prema istoj odredbi, imao pravo da u pogledu izrečene kazne tu kaznu smanji ili je na drugi
način izmijeni, ali ne i da je poveća. U slučaju Tribunala u Tokiju isto pravo je, prema članu
82
SKRIPTA:
17 Statuta tog tribunala, imao vrhovni komandant savezničkih snaga.

Prema članu 24 Statuta ICTY:
"1. Kazna koju izrekne pretresno vijeće ograničava se na kaznu zatvora. Prilikom
odmjeravanja kazne pretresno vijeće imaće u vidu opštu praksu izricanja zatvorskih kazni
na sudovima bivše Jugoslavije.
2. Prilikom izricanja kazni, pretresna vijeća uzimaju u obzir faktore poput težine krivičnog
djela i ličnih prilika osuđenog lica.
3. Uz kaznu zatvora pretresna vijeća mogu narediti vraćanje pravnim vlasnicima imovine i
imovinske koristi pribavljene krivičnim postupanjem, uključujući i kada je do toga došlo
sredstvima prinude."
Iz ove odredbe Statuta se vidi da ICTY može izricati kazne zatvora, kao i vraćanje
imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Istina, Statut samo uopšteno propisuje da
ICTY može izricati kaznu zatvora, ali ne odreduje njen opšti minimum, odnosno maksimum,
niti to čini kod pojedinih krivičnih djela iz nadležnosti ICTY. U vezi s tim pitanjem, od
važnosti je Pravilo 101 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY. Prema toj odredbi, "(A) Lice
oglašeno krivim može biti osuđeno na kaznu zatvora, uključujući i doživotnu kaznu
zatvora." Dakle, ovim pravilnikom data je mogućnost ICTY da izriče i kaznu doživotnog
zatvora, pri čemu ni tim propisom nisu određeni opšti minimum i maksimum kazne zatvora.
Član 101 pomenutog pravilnika od važnosti je i zbog toga što u svom drugom dijelu sadrži
odredbe o odmjeravanju kazne licu koje je oglašeno krivim, kao i o uračunavanju pritvora u
izrečenu kaznu. Te odredbe sadržane su u stavovima (B) i (C), koji glase:
"(B) Prilikom odmjeravanja kazne pretresno vijeće uzima u obzir faktore spomenute u članu
24 (2) Statuta, kao i faktore kao što su:
(i) sve otežavajuće okolnosti;
(ii) sve olakšavajuće okolnosti, uključujući i značajnu saradnju osuđenog s tužiocem prije
ili poslije izricanja presude;
(iii) opšta praksa izricanja zatvorskih kazni na sudovima bivše Jugoslavije;
(iv) koliko je osuđeni izdržao od bilo koje kazne koju je sud bilo koje države izrekao za isto
djelo, kao što je spomenuto u članu 10 (3) Statuta[250];
(C) Osuđenom će se uračunati eventualno vrijeme koje je proveo u pritvoru čekajući na
predaju Međunarodnom sudu ili čekajući na suđenje ili žalbeni postupak".
Uporedivanjem ovog člana Pravilnika sa članom 24 stav 1 Statuta proizilazi da ICTY, i
prema jednom i prema drugom propisu, pri izricanju kazni uzima u obzir opštu praksu
izricanja zatvorskih kazni od strane sudova sa teritorije bivše Jugoslavije. U narednim
redovima iznijećemo dva primjera iz prakse ICTY koji govore o tome kako su njegova
vijeća protumačila pomenute odredbe. U predmetu Mucić i ostali Žalbeno vijeće je u odluci
od 20. februara 2001. godine reklo da pomenuta praksa "...ne obavezuje Pretresno vijeće
da postupa prema toj praksi; to Pretresno vijeće obavezuje samo na to da tu praksu uzima
u obzir"[251].
U predmetu Jelisić žalbeno vijeće je u odluci od 5. jula 2001. godine u bitnom ponovilo
navedeni stav rekavši:
"Opšta praksa pruža opšte upute i ne obavezuje Pretresno vijeće da postupa tačno onako
kako bi postupio neki sud u bivšoj Jugoslaviji. Na primjer, čak i da opšta praksa jeste
drukčija, to ne bi onemogućilo izricanje kazne doživotnog zatvora; a fortiori, ona ne bi
predstavljala prepreku izricanju kazne od 40 godina zatvora".[252]
Kada je riječ o Statutu ICTR, može se reći da i on (u članu 23) sadrži identične odredbe
kao što su one propisane u članu 24 Statuta ICTR. Razlika je samo u tome što je u stavu 1
(druga rečenica) člana 23 tog statuta propisano da pretresna vijeća prilikom odmjeravanja
kazne vode računa o opštoj praksi u pogledu zatvorskih kazni u sudovima Ruande.
Odredbe o krivičnim sankcijama koje može izreći ICC propisane su u članu 77 Rimskog
statuta. Prema tom članu, ICC može izreći kaznu zatvora u određenom trajanju koje ne
može biti duže od 30 godina. Pored ove, ICC može izreći i kaznu doživotnog zatvora u
83
SKRIPTA:
slučajevima u kojima njeno izricanje opravdavaju izuzetna težina krivičnog djela i lične
okolnosti optuženog lica. Statut, dakle, ne propisuje opšti minimum kazne zatvora, ali se u
teoriji ističe da "...iz pravila da se ona izriče na pune godine, proiziazi da ona ne može biti
kraća od jedne godine"[253].
Pored zatvorske kazne, ICC može naložiti novčanu kaznu, kao i trajno oduzimanje prihoda,
imovine i dobara koji su neposredno ili posredno pribavljeni izvršenjem krivičnog djela.
Kada ICC izrekne mjeru oduzimanja imovinske koristi, time se ne dira u prava iica koja su u
pogledu te imovine postupala u dobroj vjeri (bona fide). Novčanu kaznu ICC može izreći
kao giavnu kaznu ili kao sporednu kaznu uz kaznu zatvora. Da li će je izreći kao sporednu
kaznu, zavisi od procjene ICC da li je zatvorska kazna u konkretnom slučaju dovoljna. Ovo
proizilazi iz člana 146 stav 1 Pravilnika o postupku i dokazivanju ICC. Prema tom članu
Pravilnika, prilikom odlučivanja o izricanju ove kazne ICC uzima u obzir da li je i u kojoj
mjeri lična imovinska korist bila pobuda za krivično djelo, a kod odlučivanja o njenoj visini
(stav 2 istog člana) uzimaju se u obzir prouzrokovana šteta i povrede, kao i srazmjerna
korist koju je učinilac stekao izvršenjem krivičnog djela. Pravilnik ne precizira maksimalni
iznos novčane kazne, već umjesto toga sadrži odredbu prema kojoj ukupan iznos novčane
kazne "ne može da premaši 75 odsto vrijednosti utvrdivih dobara, likvidnih ili ostvarivih, te
imovine osudenog lica poslije odbitka odgovarajućeg iznosa koji bi pokrio finansijske
potrebe osudenog lica i lica koje on izdržava".
U članu 78 stav 1 Statuta propisana su pravila o odmjeravanju zatvorske kazne. Ovim
stavom je samo propisano da prilikom odmjeravanja ove kazne sud uzima u obzir težinu
krivičnog djela i lične okolnosti optuženog. Dakle, ova odredba Statuta je dosta štura, ali su,
za razliku od nje, članom 145 Pravilnika o postupku i dokazivanju 1CC ova pitanja detaljnije
uredena. Tim članom Pravilnika (stav 1) ICC je obavezan da prilikom odlučivanja o kazni
uzme u obzir sljedeće: (1) da kazna odražava stepen krivice osuđenog lica; (2) sve
otežavajuće i olakšavajuće okolnosti koje su vezane za učinioca i krivično djelo; (3)
razmjere uzrokovane štete, posebno one nanijete žrtvama i njihovim porodicama; (4)
prirodu nezakonitog ponašanja i sredstva korišćena za izvršenje krivičnog djela; (5) stepen
učešća osuđenog lica, stepen njegove namjere, njegov uzrast, obrazovanje, socijalne i
materijalne uslove i (6) okolnosti načina, vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela.
Vidimo da ICC, izmedu ostalog, treba uzeti u obzir i olakšavajuće i otežavajuće okolnosti
koje se mogu označiti kao redovne olakšavajuće, odnosno redovne otežavajuće okolnosti.
Međutim, za razliku od njih, stavom 2 istog člana Pravilnika ICC je obavezan da uzme u
obzir i posebne olakšavajuće, odnosno posebne otežavajuće okolnosti. Posebne
olakšavajuće okolnosti su: bitno smanjena uračunljivost, prinuda i ponašanje osuđenog lica
poslije djela, uključujući napore tog lica da nadoknadi štetu žrtvama i njegova saradnja sa
ICC. Posebne otežavajuće okolnosti su: ranija osuđivanost optuženog za krivična djela iz
nadležnosti ICC ili za djela slične prirode, zloupotreba vlasti ili službenog položaja,
izvršenje krivičnog djela kada je žrtva bila posebno nezaštićena, posebno svirepo izvršenje
krivičnog djela ili postojanje većeg broja žrtava i izvršenje krivičnog djela iz ma koje pobude
diskriminacijske prirode.
Član 78 stav 3 Rimskog statuta predviđa apsorpciju i kumulaciju kao načine na koje se
učiniocu može izreći kazna za krivična djela u sticaju. Takav zaključak proizilazi iz činjenice
da je ovom odredbom Statuta propisano da ICC u takvom slučaju najprije izriče kaznu za
svako krivično djelo, a onda ukupnu kaznu. Pri tome, ukupna kazna ne smije biti manja od
najveće pojedinačne izrečene kazne niti duža od 30 godina zatvora. Naravno, ona,
objektivno, ne može biti duža ni od doživotne zatvorske kazne. Vrijeme koje je po nalogu
ICC provedeno u pritvoru se, prema stavu 2 istog člana Statuta, uračunava u izrečenu
zatvorsku kaznu.
Clan 110 Statuta daje pravo ICC da nakon izricanja zatvorske kazne preispita mogućnost
njenog smanjenja. To ICC može učiniti kada je osuđeno lice izdržalo dvije trećine kazne,
odnosno 25 godina u slučaju kada mu je izrečena kazna doživotnog zatvora. Pri
odlučivanju o ovom pitanju, ICC može smanjiti kaznu ako nade da u konkretnom slučaju
84
SKRIPTA:
postoji neki od sljedećih razloga:

- rana i stalna spremnost osuđenog da sarađuje sa ICC u istragama i krivičnom gonjenju;
- dobrovoljna pomoć osuđenog u izvršenju presuda i naloga Suda u drugim predmetima,
a naročito njegova pomoć u pronalaženju dobara koja podliježu nalozima o novčanoj kazni,
trajnom oduzimanju ili reparacijama koji mogu poslužiti u korist žrtvama krivičnog djela;
- druge činjenice kojima se utvrđuje jasna i značajna promjena okolnosti dovoljna da
opravda smanjenje kazne osuđenom.
XI - NEZ ASTARIVOST MEĐUNARODNIH KRIVIČNIH DJELA
Probiem zastare medunarodnih zločina pojavio se u areni pravnih pitanja s međunarodnim
impiikacijama zapravo u toku 1964. godine, a povodom najprije izražene namjere, a kasnije
i formalne odluke vlade SR Njemačke da ne preduzme nikakve inicijative u pravcu da se
zakonskim putem spriječi nastupanje zastare gonjenja za nacističke ratne zločine[254].
Imajući u vidu prirodu i opasnost krivičnih djela iz nadležnosti ICC, razumijivo je što je
članom 29 Rimskog statuta propisano da zločini iz nadležnosti tog suda ne
zastarijevaju[255]. To je u skladu i sa Konvencijom o nezastarivosti ratnih ziočina i zločina
protiv čovječnosti iz 1968. godine[256]. Navedena odredba Statuta treba se tumačiti tako
da znači kako nezastarivost krivičnog gonjenja, tako i nezastarivost izvršenja kazni
izrečenih za navedena krivična djela. No, kako smo rekli i u prvom dijelu rada, ovu odredbu
treba dovoditi u vezu sa članom 11 Statuta, prema kojoj se nezastarivost krivičnog gonjenja
odnosi samo na navedene zločine učinjene nakon što je Statut stupio na snagu. Vrijeme
stupanja na snagu Statuta u odnosu na državu koja mu je pristupila nakon 1. jula 2002.
godine, računa se od trenutka kada je Statut stupio na snagu u odnosu na tu državu.
KZBiH u članu 19 propisuje nezastarivost krivičnog gonjenja i izvršenja kazni izrečenih za
krivična djela genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Pored toga, istom
odredbom je propisano da nezastarivost ne nastupa ni za druga krivična djela za koja po
međunarodnom pravu nezastarivost ne može nastupiti.
T r e ć i đ i o MEĐUNARODNA KRIVIČNA DJELA
Međunarodna krivična djela su postupci ili propusti koji se univerzalno prihvataju kao
krivični, a izazivaju toliko ozbiljnu medunarodnu zabrinutost da ne mogu ostati unutar
izričite nadležnosti države u kojoj je učinjeno krivično djelo 307. U uvodnom dijelu ovog rada
već smo rekli da se međunarodna krivična djela mogu podijeliti na ona u užem i širem
smislu (vidi naše izlaganje o pojmu međunarodnog materijalnog krivičnog prava - in fine). U
teoriji se u medunarodna krivična djela u užem smislu ubrajaju genocid, zločini protiv
čovječnosti, ratni zločini, te zločini protiv mira (agresija), dok drugu grupu čine brojna druga
krivična djela[257]. U ovom dijeiu rada govorićemo o međunarodnim krivičnim djelima u
užem smisiu, i to tako što će naše izlaganje o genocidu, zločinima protiv čovječnosti i
ratnim zločinima biti vezano za odgovarajuće odredbe iz Rimskog statuta ICC, dok ćemo u
vezi sa agresijom, s obzirom na to da njena obilježja pomenutim statutom još nisu
određena, govoriti samo o odgovarajućim iješenjima koja su o tome sadržana u Statutu
tribunala u Nimbergu i Tokiju, te u Rezoluciji Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj
3314-XXIX od 14. decembra 1974. godine.
Krivična djela genocida i zločina protiv čovječnosti u bitnom su na isti način odredena i u
KZBiH, zbog čega o njima u ovom dijelu nećemo posebno govoriti. U vezi sa krivičnim
djelom zločina protiv čovječnosti treba reći da ono predstavlja novinu u krivičnom
zakonodavstvu BiH koje se kao takvo mora propisati, s obzirom na činjenicu da je BiH
ratifikovala Rimski statut ICC, čime je preuzela obavezu propisivanja ovog krivičnog djela.
Za razliku od ovih krivičnih djela, radnje izvršenja krivičnog djela ratnih zločina u KZBiH
nisu propisane u jednom članu, kao u slučaju Rimskog statuta, već u nekoliko članova
zakona, tako da u domaćem zakonodavstvu postoji više ovih krivičnih djela.[258] To je
raziog zbog kojeg ćemo na odgovarajućem mjestu u vezi sa tim zločinima najprije iznijeti
rješenja sadržana u Rimskom statutu, a zatim i u domaćem krivičnom zakonodavstvu.
I- GENOCID
Genocid se, s obzirom na njegov sadržaj, svojstvo pasivnog subjekta i prije svega
85
SKRIPTA:
subjektivnu komponentu - genocidnu (uništavačku) namjeru kod učinioca, često označava

kao "zločin nad zločinima" ili najteži, tzv. "kapitalni ziočin"[259]. Medunarodnopravni osnov
postojanja ovog krivičnog djela nalazi se u Konvenciji Ujedinjenih nacija o sprečavanju i
kažnjavanju zločina genocida, koju je usvojila Generalna skupština Ujedinjenih nacija
Rezolucijom broj 260 A (III) od 9. decembra 1948. godine. No, sam termin genocid nastao
je nešto ranije, kada je poljski teoretičar Rafael Lemkin (Raphael Lemkin), pod utiskom
zločina nacističke Njemačke u Drugom svjetskom ratu, skovao ovaj termin. Učinio je to tako
što je grčku riječ genos (rod, pleme) i latinsku riječ occidere (ubiti) spojio u jednu te je tako
napravio do tada novi termin, termin genocida[260].
Članom II Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju ziočina genocida ovaj pojam odreden je
na sljedeći način:
"U ovoj konvenciji genocid znači bilo koje od sljedećih djela učinjenih s namjerom da se
potpuno ili djelimično uništi jedna nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa:
(a) ubistvo članova grupe;
(b) nanošenje teške tjelesne ili duševne povrede članovima grupe;
(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim uslovima života smišljenim da dovedu do njenog
(d) nametanje takvih mjera kojima se želi spriječiti radanje u okviru grupe;
(e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."
Citiranom odredbom Konvencije pružena je međunarodnopravna zaštita određenim
ljudskim kolektivitetima a to su, kako vidimo, nacionalna, etnička, rasna i vjerska grupa.
Dakle, Konvencijom nisu obuhvaćene druge Ijudske grupe, poput političkih ili kultumih. U
vezi sa značenjem pojmova nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa Kittichaisaree se
poziva na odiuku ICTR u predmetu Akayesu u kojoj su ti pojmovi protumačeni na sljedeći
način.
Nacionalna grupa je skup pojedinaca koji imaju istu pravnu vezu zasnovanu na
zajedničkom državljanstvu.
Etnička grupa je ona grupa čiji članovi dijeie isti jezik i kulturu, pri čemu grupa na taj način
može biti identifikovana kako od njenih članova tako i od drugih lica koji joj ne pripadaju,
uključujući i lice koje je izvršilo genocid.
Rasna grupa se, prema ovom shvatanju, razlikuje od drugih takvih grupa po nasljednim
fizičkim crtama koje se često identifikuju geografskim područjem, nezavisno od jezičkih,
kuiturnih, nacionalnih ili religijskih činiiaca.
Najzad, vjerska grupa je grupa pojedinaca koji dijele istu vjeru, ispovijedanje vjere,
odnosno obavljanja molitve, kao i zajednička reiigijska vjerovanja[261].
Prema čianu III Konvencije, kažnjivim se smatraju ne samo radnje izvršenja genocida,
određene na navedeni način, nego i zavjera da se izvrši genocid, neposredno i javno
podstrekavanje na izvršenje genocida, pokušaj njegovog izvršenja, kao i saučesništvo u
genocidu. Bilo koja od ovih radnji može biti učinjena kako u ratu tako i za vrijeme mira, što
jasno proizilazi iz člana I Konvencije.
Konvencija u članu IV određuje kažnjivost svih lica koja učine genocid ili preduzmu neku od
radnji određenih u njenom članu III, bez obzira na to što se u konkretnom slučaju može
raditi o državnim fimkcionerima ili običnim pojedincima. Genocid i druga djela određena u
članu III Konvencije nisu prepreka za ekstradiciju njihovih učinilaca, jer se ne smatraju
političkim krivičnim djelima. S tim u vezi, zanimljivo je ukazati na činjenicu da ovom
konvencijom nije predviđena nezastarivost krivičnog gonjenja učinilaca genocida. No,
nezastarivost ovog krivičnog djela (krivičnog gonjenja i izvršenja kazne) predviđena je u
Konvenciji o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti iz 1968. godine. U
članu 1 te konvencije odredeno je da se, pored ratnih zločina, nezastarivost ne primjenjuje i
na "zločine protiv čovječnosti počinjene u ratu ili miru, kako su ti zločini definisani u Statutu
Međunarodnog vojnog tribunala u Nirnbergu od 8. avgusta 1945 i potvrđeni u Rezoluciji
Generalne skupštine Ujedinjenih nacija broj 3 (I) od 13. februara 1946, te u Rezoluciji broj
95 (I) od 11. decembra 1946. godine, protjerivanje oružanim napadom ili okupacijom,
86
SKRIPTA:
radnje koje proizilaze iz poiitike aparthejda[262], kao i zločin genocida defmisan u

Konvenciji iz 1948. o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, čak i kada takvi akti ne
predstavljaju kršenje zakona zemlje u kojoj su počinjeni"[263].
Najzad, treba istaći da je članom VIII Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina
genocida odredeno da svaka država njena članica može zahtijevati od nadležnih organa
Ujedinjenih nacija da preduzmu, u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija, mjere koje
smatraju prikladnim za sprečavanje i kažnjavanje djela genocida ili djela određenih članom
III Konvencije[264].
Bitan elemenat u pojmu genocida prema navedenoj konvenciji je i namjera učinioca ovog
djela. Ona je u vezi sa njegovim radnjama izvršenja tog djela, koje učinilac preduzima radi
toga da u potpunosti ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa. No, s obzirom da je ovaj
subjektivni elemenat na strani učinioca bitan elemenat i u pojmu krivičnog djela genocida
propisanog u Rimskom statutu ICC, to ćemo o njemu nešto više reći nakon što izložimo
način na koji je to djelo određeno u ovom statutu.
Prema članu 6 Statuta, "za svrhu ovog statuta pod genocidom se podrazumijeva svako od
navedenih djela učinjenih u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja jedne nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe kao takve[265]:
(a) ubistvo članova grupe;
(b) teška povreda tjelesne ili duševne cjelovitosti pripadnika grupe;
(c) namjerno podvrgavanje grupe životnim uslovima smišljenim da dovedu do njenog
(d) mjere uperene na sprečavanje rađanja unutar grupe;
(e) prinudno premještanje djece iz jedne grupe u drugu."
U Obilježjima krivičnih djela koja su uz Rimski statut predstavljaju izvor prava koji se odnosi
na djelovanje ICC, daju se određena dodatna obilježja predvidenih radnji i ponašanja u
samom Rimskom statutu u odnosu na obiike izvršenja genocida.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku b)), nanošenje teških tjelesnih povreda ili
prouzrokovanje teških duševnih patnji, postoji kada su kumuiativno ispunjeni sljedeći uslovi:
(1) učinilac je u odnosu na jedno ili više lica prouzrokovao tešku tjelesnu povredu ili tešku
duševnu bol; (2) to lice ili ta lica su pripadnici određene nacionaine, etničke, rasne ili
vjerske grupe; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu
kao takvu uništi, u potpunosti iii djelimično; (4) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu
jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja (sličnih radnji) usmjerenog protiv te grupe ili
se radilo o ponašanju koje je samo po sebi moglo prouzrokovati uništenje grupe.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku c)), da bi se radilo o namjernom podvrgavanju
grupe takvim životnim uslovima koji će sračunato dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog
uništenja, potrebno je kumulativno ispunjenje sljedećih uslova: (1) učiniiac je jedno ili više
lica podvrgao određenim životnim uslovima; (2) to lice ili ta lica su pripadnici odredene
nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe; (3) učiniiac je imao namjeru da u potpunosti ili
djelimično tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi; (4) životni uslovi
su bili sračunato tako projektovani da prouzrokuju potpuno ili djelimično fizičko. uništenje te
grupe; (5) ponašanje učinioca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog
ponašanja upravljenog protiv te grupe ili je bilo u pitanju ponašanje koje je samo po sebi
moglo prouzrokovati takva uništenja. Da ii se radi o takvim životnim uslovima koji će
sračunato dovesti do potpunog ili djelimičnog uništenja određene grupe, faktičko je pitanje.
To može da bude nepreduzimanje mjera zaštite u vrijeme haranja neke teške epidemije,
namjerno izgladnjavanje pripadnika grupe, primoravanje da žive u krajnje nezdravim
uslovima i sl[266].
Na osnovu Obilježja krivičnih djela (uz tačku d)), preduzimanje mjera usmjerenih na
sprečavanje rađanja djece unutar grupe, postoji ukoliko su kumulativno ispunjeni sljedeći
uslovi: (1) učinilac je jednom ili više lica nametnuo određene mjere, odnosno prema njima
ih primijenio; (2) to lice ili ta lica pripadaju odredenoj nacionainoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj
grupi; (3) učinilac je imao namjeru da tu nacionalnu, etničku, rasnu ili vjersku grupu u cjelini
87
SKRIPTA:
ili djeiimično uništi kao takvu; (4) cilj nametnutih mjera je bio da se spriječi rađanje u okviru
te grupe; (5) ponašanje učinoca se dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca
sličnog ponašanja usmjerenog protiv te grupe ili se radilo o ponašanju koje samo po sebi
moglo prouzrokovati takvo uništenje.
Prema Obilježjima krivičnih djela (uz tačku e)), prinudno premještanje djece postoji ako su
ispunjeni sljedeći kumulativni uslovi: (1) učiniiac je prisilno premještao jedno ili više lica; (2)
to lice ili ta lica pripadaju određenoj nacionalnoj, etničkoj, rasnoj ili vjerskoj grupi; (3)
učinilac je imao namjeru da tu nacionainu, etničku, rasnu ili vjersku grupu kao takvu uništi u
potpunosti ili djeiimično; (4) došlo je do prebacivanja (transfer) iz jedne grupe u drugu; (5)
lice ili lica koja su prebacivana nisu imala navršenih 15 godina; (6) učinilac je znao ili je
morao znati da je to lice ili da su ta lica, osobe mlađe od 18 godina; (7) ponašanje se
dogodilo u kontekstu jasnog (očiglednog) obrasca sličnog ponašanja usmjerenog protiv te
grupe ili je to bilo ponašanje koje je samo po sebi bilo pogodno da prouzrokuje takvo
uništenje.
U samim Obilježjima krivičnih djela dato je i posebno objašnjenje u odnosu na posljednje
obilježje uz svaku genocidnu radnju, koje se rutinski u neizmijenjenom obliku ponavlja i, u
stvari, predstavlja posljednji kumulativno formulisan uslov za postojanje određene
genocidne aktivnosti, ukoiiko su prethodno ispunjeni svi ostali traženi uslovi[267].
Statut, dakle, ovo krivično djelo određuje na način na koji je to učinjeno i u Konvenciji o
sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. I ovdje je, kako smo rekli, namjera učinioca
bitan elemenat bića krivičnog djela genocida. Radi se o elementu koji je svojstven samo
ovom krivičnom djelu, po čemu se ono razlikuje od ostalih krivičnih djela iz nadležnosti ICC.
Imajući u vidu taj eiemenat, izvršilac ovog krivičnog djela može biti kako iice koje je
neposredno preduzeio neku od alternativno propisanih radnji izvršenja, tako i lice
(pretpostavljeni) koje je izdalo naredbu za izvršenje ovog djela. I u jednom i u drugom
slučaju bitna je namjera izvršioca, bez koje nema ovog krivičnog djela.
S obzirom na to da se radi o tzv. namjemom krivičnom djelu, za krivičnu odgovornost
njegovog učinioca neophodno je utvrditi postojanje direktnog umišljaja. To se može učiniti
ne samo na osnovu toga što je učinilac prije preduzimanja neke od radnji izvršenja
verbalno izražavao svoju namjeru da potpuno ili djelimično uništi neku od zaštićenih grupa,
već i na osnovu samih njegovih radnji i posljedica koje su usljed njih nastupiie. Kada je riječ
o namjeri kao subjektivnom elementu ovog krivičnog djela, u teoriji se, u vezi sa onim
oblikom komandne odgovornosti koji se u osnovi svodi na propuštanje pretpostavljenog,
ukazuje da je proširivanje te odgovornosti i na genocid neprihvatljivo "...zbog prirode ovog
krivičnog djela kod kojeg je subjektivni elemenat posebno izražen. Obavezno postojanje
genocidne namjere kod učinioca ovog krivičnog djela nespojivo je sa mogućnošću da
pretpostavljeni kod komandne odgovornosti odgovara i za nesvjesni nehat."[268] Na slična
razmišljanja nailazimo i kod Kasezea koji u vezi sa ovim pitanjem kaže:
"Najzad, valja spomenuti i jedan stav o mens rea kao eiementu genocida. Prema jednom
njegovom zastupniku, Statut ICC "izgleda da dozvoljava da se 'genocid može izvršiti i sa
manjim nivoom mens rea od vrlo visokog zahtjeva za postojanje umišljaja o kome je bilo
riječi, i to zbog toga što "predviđa (u članu 28, o komandnoj odgovornosti) odgovornost
vojnih zapovednika za genocid njihovih potčinjenih čak i onda ako nisu imali realna
saznanja o tome da se vrši. Tome se može prigovoriti zato što bi to mogio biti ispravno
samo ako je pretpostavljeni znao da se sprema vršenje genocida ili da je on već u toku, ali
namjerno (naš kurziv) ne preduzima ništa da bi ga predupredio ili zaustavio. Štaviše,
pretpostavljeni bi se u tom siučaju mogao smatrati za saizvršioca ili bar za podstrekača ili
pomagača...Pretpostavljeni se ne bi mogao okriviti za genocid (kao saizvršilac ili
saučesnik) ako ne kazni podređene koji su vršili genocid, niti ako - iako je imao
obavještenja koja bi mu omogućila da zaključi da se vrše pripreme za genocid ili da je
možda već izvršen - kršeći svoju odgovornost pretpostavljenog, ne preduzme potrebne
mjere...U takvim slučajevima pretpostavljeni bi mogao biti kriv za neko drugo djelo:
namjemo zapostavljanje dužnosti ili nehat. Iz toga slijedi da u takvim slučajevima ne bi bilo
88
SKRIPTA:
ispravno tvrditi da je odgovoran za genocid - mada uz niži subjektivni element nego što je
poseban umišljaj "32°
Ovo krivično djelo se, imajući u vidu moguće radnje njegovog izvršenja, u pravilu vrši
preduzimanjem više radnji izvršenja. Međutim, ono se može učiniti i preduzimanjem jedne
radnje i u odnosu na jedno lice, pod uslovom da je to učinjeno u namjeri koju Statut traži za
postojanje ovog krivičnog djela. Genocid se smatra dovršenim preduzimanjem neke od
radnji izvršenja, pri čemu nije bitno što učinilac nije ostvario svoju namjeru.
Pasivni subjekat ovog krivičnog djela nije pojedinac pripadnik grupe, nego zaštićena grupa.
U vezi s tim značajno je pitanje kako u konkretnom siučaju tumačiti onaj dio citirane
odredbe koji glasi "...u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja..." zaštićene grupe. U
teoriji se, s tim u vezi, ukazuje da ove riječi imaju značenje uništenja značajnog dijela grupe
posmatrano iz kvantitativnog ili kvalitativnog aspekta. Naime, učinilac mora imati namjeru
da uništi značajan dio populacije zaštićene grupe (dakle, u kvantitativnom pogledu) ili, pak,
da uništi određene dijelove te grupe kao što su njene političke vođe, vjerske vode ili
intelektualci (u ovom slučaju bi bio značajan kvalitativni aspekt). Stoga se ukazuje da ova
namjera učinioca može imati dva oblika: jedan od njih se izražava u želji učinioca da uništi
veiiki broj pripadnika zaštićene grupe, dok se drugi izražava u njegovoj želji da uništi
ograničeni broj članova te grupe koje bira zbog mogućeg uticaja njihovog uništenja na
opstanak zaštićene grupe kao takve.
Biće ovog krivičnog djela u bitnom je na isti način određeno i u KZBiH (član 171). Jedina
razlika je u tome što je u biću krivičnog djela određenom u ovom zakonu kao radnja
izvršenja izričito propisano i naredenje za izvršenje neke od radnji ovog krivičnog djela.
n - ZLOČINIPROTIV ČOVJEČNOSTI
Zločini protiv čovječnosti, kao posebna kategorija u međunarodnom krivičnom pravu, prvi
put se pominju u Statutu Međunarodnog vojnog suda za suđenje najtežih ratnih zločinaca
koji je bio dodat Londonskom sporazumu iz avgusta 1945. godine[269]. U njegovom članu
6 određene su vrste zločina zbog kojih će najtežim ratnim zločincima biti suđeno. To su
"zločini protiv mira", "ratni zločini" i "zločini protiv čovječnosti". U stavu 3 istog člana data je
prva definicija zločina protiv čovječnosti koja je kasnije, sa nekim izmjenama preuzeta u
Statutu Tribunala u Tokiju i u Zakonu broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku
iz 1945. godine[270].
"Zločinima protiv čovječnosti se napadaju neka od vrijednosti koje su karakteristične za
čovječanstvo kao cjelinu, odnosno one koje se moraju smatrati opštehumanim
vrijednostima[271]. Na razvoj koncepcije o zločinu protiv čovječnosti su presudno uticale
ideje o osnovnim ljudskim pravima, pri čemu je tradicionalno međunarodno pravo razvijalo
različite doktrine i institucije dizajnirane da štite specifične grupe ljudi: robove, manjine,
određene prirodne populacije, strance, žrtve masovnog nasilja, učesnike u ratu itd., dok je
za modemo humanitamo pravo karakteristično da polazi od postavke da kako države, tako i
medunarodna zajednica, imaju dužnost da zaštite ljudska prava."[272]
Sama pojava pojma zločina protiv čovječnosti se vezuje za 1915. godinu i slučaj masovnog
ubijana Jermena u Otomanskom carstvu. Nakon tog dogadaja, vlade Francuske, Britanije i
Rusije su, 28. maja 1915. godine, kao reakciju na ovaj zločin, objavile deklaraciju u kojoj su
Visokoj porti objavili da će "za zločine Turske protiv čovječanstva i civilizacije" smatrati
odgovomim članove Otomanske vlade i njihove agente koji su učestvovali u masakru
Jermena[273].
Posiije Prvog svjetskog rata, Specijaina komisija predložila je u svom izvještaju mirovnoj
konferenciji u Versaju da se ustanovi međunarodni krivični tribunal čija bi se nadležnost
proširila i na "kršenja prava čovječnosti". Ovaj prijedlog, međutim, nije naišao na dobar
prijem predstavnika SAD-a, jer "ne postoje utvrđeni i univerzalni standardi čovječnosti".
Ovaj stav predstavnika SAD-a će ubrzo biti promijenjen već tokom i nakon Drugog
svjetskog rata kada se došlo do zaključka da mnogi zločini koje su Nijemci i njihovi
saveznici učiniii tokom rata nisu, do tada, bili zabranjeni pozitivnim međunarodnim pravom.
89
SKRIPTA:
Upravo zbog tih razloga, Londonskim sporazumom je formiran Nimberški tribunal[274]. U

Statutu ovog tribunala utvrdeno je da tribunal treba da sudi i licima koja su kriva za zločine
protiv čovječnosti[275]. Tom priiikom ziočini protiv čovječnosti su definisani kao: "ubistvo,
istrebljenje, porobijavanje, deportacija i ostaia nečovječna djela izvršena protiv bilo kog
civilnog stanovništva, prije ili za vrijeme trajanja rata ili proganjanje na političkoj, rasnoj ili
vjerskoj osnovi, koji su učinjeni ili su u vezi s izvršenjem bilo kojeg zločina koji spada u
nadležnost Tribunala (zločin protiv mira ili ratni zločin) bez obzira da li se time vrše ili ne
vrše povrede zakona zemlje gde su zločini izvršeni." U praksi se ovakav pristup pokazao
lošim, jer se kao neophodan element za uspostavljanje nadležnosti Nirnberškog tribunala
zahtijevalo da je zločin protiv čovječnosti učinjen u izvršenju ili u vezi sa izvršenjem zločina
protiv mira ili ratnih ziočina, što je dalje dovelo do toga da se izvršioci zločina protiv
čovječnosti mogli goniti i kažnjavati samo ukoliko je to krivično djelo vršeno u vezi sa ratom
ili nezakonitom agresijom. Krajnja posljedica ovakvog određivanja pojma zločina protiv
čovječnosti pred Nimberškim tribunalom je utvrđivanje odgovornosti za 14 lica, za ratne
zločine i zločin protiv čovječnosti, dok je samo u dva slučaja Tribunal ustanovio
odgovornost lica samo za zločin protiv čovječnosti, mada je i u ta dva slučaja došlo do
različitog tumačenja u engleskom i francuskom tekstu presude[276].
Zbog ovakvih iskustava iz prakse Nirnberškog tribunala, došio je do promjena u
medunarodnom pravu, pa je tako Generalna skupština Ujedinjenih nacija, 13. februara
1946. godine, usvojila Rezoluciju broj 3 kojom je preporučeno izručenje i kažnjavanje lica
koja su optužena za zločine predviđene u Statutu Nimberškog tribunala, odnosno i lica
optužena za zločin protiv čovječnosti. Nakon ove Rezolucije, Generalna skupština UN-a je,
11. decembra 1946. godine, usvojila Rezoluciju kojom su potvrdena načela Statuta
Nirnberškog tribunala i presude tribunala. Pojam zločina protiv čovječnosti, kao
samostalnog delikta, potvrđen je u međunarodnom pravu i kasnijim međunarodnim
ugovorima, kao što su: Konvencija o genocidu iz 1948, Konvencija o nezastarijevanju ratnih
zločina i zločina protiv čovječnosti (1968) i Konvencija o aparthejdu (1973). Ova evolucija
instituta zločina protiv čovječnosti je danas artikulisana i odgovarajućim odredbama statuta
ICTY (1993) i ICTR (1994), kao i odredbama Rimskog statuta ICC (1998).
Danas je pojam zločina protiv čovječnosti u međunarodnom pravu široko definisan i
obuhvata sljedeće elemente: (1) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo čijim činjenjem se
vrši naročito teško kršenje ljudskog dostojanstva i ponižavanje jednog ili više ljudskih bića;
(2) zločin protiv čovječnosti mora biti djelo koje nije izolovani ili sporadični dogadaj, već
predstavlja dio politike neke vlade ili mora predstavljati široku ili sistematsku praksu vršenja
zločina koja se toleriše, prašta ili na nju pristaje neka vlada ili faktička vlast na određenoj
teritoriji; (3) zločin protiv čovječnosti mora biti vršenje djela koje je zabranjeno
međunarodnim pravom i koje shodno tome mora biti kažnjeno; (4) žrtve zločina protiv
čovječnosti mogu biti civili ili, ako je djelo učinjeno u toku oružanog sukoba, lica koja ne
učestvuju, odnosno više ne učestvuju u oružanim neprijateljstvima .
U samoj praksi, kada se govori o kažnjavanju lica koja su učinila zločin protiv čovječnosti,
kao najbitniji i neophodni element bića ovog krivičnog djela ističe se sistematska priroda
ovog ratnog zločina, odnosno uslov da je kršenje ljudskih prava izrazito teško i da ne
predstavlja sporadičan dogadaj već je deo šire zločinačke politike. Ujedno, ovaj subjektivni
element zločina protiv čovječnosti je osnovna distinkcija po kojoj se zločin protiv čovječnosti
razlikuje od ratnog zločina, iako je često način izvršenja djela isti. Najvažnija osobina
zločina protiv čovječnosti jeste da su dio široke ili sistemske prakse zločina, što obično
znači da ih sprovodi vlast. Zato su učinioci ovih teških krivičnih djela najčešće pripadnici
državnog aparata - vojske ili policije ili neke oružane grupe.
Odredbe o ovom medunarodnom krivičnom djelu sadržane su u članu 7 Rimskog statuta.
One su veoma opšime, s obzirom na to da sadrže svojevrstan spisak radnji izvršenja ovog
krivičnog djela i pojašnjenje značenja upotrijebljenih izraza, što je slučaj i sa KZBiH (član
172) koji te radnje i značenje upotrijebljenih izraza, u bitnom, odreduje na način na koji je to
učinjeno i u Rimskom statutu. Imajući u vidu obimnost tih radnji izvršenja, najprije ćemo reći
90
SKRIPTA:
nešto o onome što predstavlja svojevrsni preduslov za postojanje ovog krivičnog djela,
nakon čega ćemo izložiti i radnje njegovog izvršenja, te značenje izraza koji su
upotrijebljeni u njegovoj konstrukciji.
Dakle, da bi neka od navedenih radnji mogla biti kvalifikovana kao zločin protiv čovječnosti
neophodno je da su preduzete kao dio rasprostranjenog ili sistematskog napada koji je
uperen prema bilo kojem civilnom stanovništvu, uz znanje učinioca o takvom napadu. Kako
vidimo, za postojanje ovog krivičnog djela neophodna su dva veoma bitna elementa. Jedan
od njih, koji se u teoriji naziva i centralnim, "...jeste da se određene radnje u okviru njega
vrše sistematski, planski i masovno"[277], a drugi je znanje učinioca o takvom napadu. U
vezi sa tim znanjem, ukazuje se kako nije neophodno da učinilac zna o samoj kriminalnoj
politici ili planu kojim su osmišljeni ovi rasprostranjeni iii sistematski napadi[278], već da
ima znanje da su njegove radnje izvršenja dio tih napada na civilno stanovništvo i u skladu
sa tom politikom, odnosno planom. Bez takvog znanja na strani učinioca, ne može postojati
njegova krivična odgovornost za ovo krivično djelo, već se može raditi o odgovornosti za
neko drugo krivično djelo[279] (npr. krivično djelo ubistva, silovanja i dr.). Imajući u vidu da
se traži znanje o napadu, svakako da se psihički odnos učinioca prema djelu može ogledati
u direktnom umišljaju, mada Kaseze ističe da taj odnos može biti i u obliku eventualnog
umišljaja[280].
Kada je riječ o ovom znanju učinioca, neophodno je ukazati da se, pri tome, od njega ne
zahtijeva postojanje namjere za uništenjem neke nacionalne, etničke, rasne ili vjerske
grupe. Po tome se zločin protiv čovječnosti razlikuje od krivičnog djela genocida. Međutim,
pripadnost pasivnog subjekta nekoj grupi od značaja je za postojanje ovog krivičnog djela u
slučaju radnje progona bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice. Kako bi se zločin protiv
čovječnosti razlikovao od drugih krivičnih djela, odnosno da bi ovo krivično djelo "...dobilo
karakter medunarodnog krivičnog djela, potrebno je i to da se ono vrši uz sudjelovanje ili
tolerisanje od strane države ili neke političke organizacije, tj. organizacije koja de facto ili
de iure ima poiitičku moć"[281].
Pasivni subjekt ovog krivičnog djela su pripadnici biio kojeg civilnog stanovništva, pri čemu
napadni objekt, kako ćemo vidjeti, mogu biti ne samo nacionalne, rasne, etničke i vjerske
grupe, nego i i druge grupe (kao što su političke ili kulturne grupe), što se može uočiti kod
radnje izvršenja koja se sastoji u progonu bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice.
Uz postojanje naprijed navedenih uslova zločinom protiv čovječnosti smatraju se sljedeće
radnje izvršenja:
- ubistvo;
- istrebljenje;
- porobljavanje;
- deportacija[282] ili prisilno premještanje stanovništva;
- zatočenje ili drugo teško lišenje fizičke slobode kojim se narušavaju temeijna pravila
medunarodnog prava;
- mučenje;
- siiovanje, seksualno ropstvo, prisilna prostitucija, iznuđena trudnoća, prisilna sterilizacija
iii svaki drugi oblik seksualnog nasilja siične težine;
- progon bilo koje prepoznatljive grupe ili zajednice na političkoj, rasnoj, nacionalnoj,
etničkoj, kulturnoj, vjerskoj, polnoj osnovi ili na drugoj osnovi koja je opštepriznata kao
nedopustiva saglasno međunarodnom pravu. Ovaj oblik izvršenja može postojati u vezi sa
svakom drugom radnjom izvršenja ovog krivičnog djela ili u vezi sa svakim drugim krivičnim
djelom iz nadležnosti ICC;
- prisilan nestanak lica;
- zločin aparthejda;
- druga nečovječna djela slične prirode kojima se namjemo izazivaju teška stradanja ili
ozbiljne tjeiesne povrede iii povrede mentalnog zdravlja. Kako vidimo, ovaj posljednji obiik
ostavija mogućnost ICC da i druge radnje izvršenja, koje se ne mogu podvesti pod neku od
91
SKRIPTA:
navedenih radnji, okvaiifikuje kao ovo krivično djelo, ako su njome ispunjeni navedeni opšti
uslovi, te ako su njome izazvana teška stradanja iii ozbiljne tjeiesne ili duševne povrede
žrtve.
Imajući u vidu mnoštvo upotrijebljenih izraza, Statut u članu 7 stav 2 daje sljedeće
pojašnjenje njihovog značenja:
"napad uperen protiv bilo kog civilnog stanovništvcf' znači ponašanje koje obuhvata
višestruko izvršenje neke od navedenih radnji protiv civilnog stanovništva. Pri tome je bitno
da je to ponašanje u skladu sa državnom ili organizacijskom politikom da se izvrši takav
napad ili u cilju pomaganja toj politici;
"istrebljenje" uključuje namjemo nametanje životnih uslova, uključujući onemogućavanje
pristupa hrani i lijekovima, sračunato na dovođenje do uništenja dijela stanovništva;
"porobljavanje" znači primjenu nekog ili svih oviašćenja vezanih za pravo svojine nad licem
i uključuje primjenu takve vlasti u trgovini licima, posebno ženama i djecom;
udeportacija ili prisilno premještanje stanovništvcf' znači iznuđeno preseljenje civiinog
stanovništva protjerivanjem ili drugim vrstama prinude iz područja gdje su ta lica zakonito
prisutna, a da za to ne postoji osnov prema međunarodnom pravu. Takav osnov, na primjer,
postoji u članu 49 Četvrte ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata.
Prema stavu 2 tog člana, okupirajuća sila može da pristupi potpunoj ili djelimičnoj
evakuaciji određene okupirane oblasti ako to zahtijevaju bezbjednost stanovništva ili
imperativni vojni raziozi. Ova evakuacija može da se izvrši preseljenjem zaštićenih lica
samo u unutrašnjost okupirane teritorije, osim u slučaju materijalne nemogućnosti. I prema
članu 17 stav 1 Dopunskog protokola II uz Ženevske konvencije, može se narediti
premještanje civilnog stanovništva ukoliko to zahtijevaju razlozi bezbjednosti tog
stanovništva ili imperativni vojni razlozi;
"mučenje" znači namjemo nanošenje teškog tjelesnog ili duševnog bola ili patnje licu koje
je pod nadzorom ili pod kontrolom okrivljenog, s tim što mučenje ne uključuje bol ili patnju
koji su samo posljedica zakonite kazne, njoj pripadaju ili je prate;
"iznuđena trudnoća" znači protivzakonito zatočenje žene koja je zatrudnila pod prinudom, u
namjeri da se utiče na etnički sastav stanovništva ili izvrše druge teške povrede
međunarodnog prava. Pri tome se ova definicija ni na koji način neće tumačiti tako da utiče
na nacionalne zakone vezane za trudnoću. To bi, na primjer, moglo značiti da neće
postojati ova radnja izvršenja ako se ženi ne dozvoljava prekid trudnoće zato što je u
poodmakloj fazi trudnoće - zbog čega bi njen prekid mogao biti opasan po život trudnice.
Ovdje, dakle, treba imati u vidu da nacionalni zakon kojim se uređuje pitanje prekida
trudnoće, vodeći računa o zaštiti zdravlja i života trudnice, dozvoljava prekid trudnoće samo
do njenog odredenog stadijuma jer bi, u protivnom, prekid trudnoće mogao oštetiti zdravlje
žene ili biti fatalan po njen život. Doduše, ako je isto lice prije toga do ovakvog stadijuma
trudnoće prinudilo ženu da održava trudnoću, ne bi se, nakon što nastupi ovaj stadijum,
moglo pozivati na to da je u toj fazi bilo opasno po zdravlje ili život žene prekidati trudnoću;
"progon" znači namjerno i teško oduzimanje temeljnih prava usljed istovjetnosti grupe ili
zajednice suprotno međunarodnom pravu;
"zločin aparthejdđ' znači nečovječna djela koja su po karakteru slična radnjama izvršenja
zločina protiv čovječnosti, a učinjena su u kontekstu institucionalizovanog režima
sistemskog ugnjetavanja i prevlasti jedne rasne grupe nad drugom rasnom grupom ili
grupama, u namjeri da se taj režim održi[283];
"prisilan nestanak lica" znači lišenje slobode, pritvor ili otmicu iica od strane ili sa
ovlašćenjem, podrškom ili prećutnim pristankom državne ili političke organizacije, uz
odbijanje da se takvo lišenje slobode prizna ili da se daju obavještenja o sudbini ili
boravištu tih lica u riamjeri da im se za duži vremenski period uskrati pravna zaštita.
m-RATNIZLOČINI
3.1. Ratni zločini propisani u Rimskom statutu
Kao i kod zločina protiv čovječnosti, Rimski statut ICC u članu 8 sadrži veoma opsežan
92
SKRIPTA:
spisak mogućih radnji izvršenja ovog krivičnog djela, s tim što je taj spisak još duži u
poredenju sa onim odredenim kod krivičnog djela zločina protiv čovječnosti. To je posljedica
činjenice da Statut ove radnje ne razdvaja u posebna krivična djela. Pri tome, treba imati u
vidu da se neke od njih mogu preduzeti samo u međunarodnom oružanom sukobu, dok se
druge radnje mogu učiniti u unutrašnjem oružanom sukobu, a kod nekih radnji nije bitno da
li su učinjene u međunarodnom ili unutrašnjem oružanom sukobu. Zbog toga je potrebno
prethodno u najkraćem podsjetiti na pravnu razliku između ovih pojmova.
U klasičnom ratnom pravu pod ratom se smatra oružani sukob dvije ili više suverenih
država, jer se prema tom shvatanju rat posmatra ,,...kao osnovni atribut suverenosti i pravo
na rat pripadalo je samo suverenim državama"[284]. Za razliku od ovog pojma, unutrašnji
oružani sukobi "...odigravaju se unutar jedne državne teritorije, između antagonističkih
grupa, državljana te iste države. To se, po pravilu, dešava kada se na čelu zemlje nađe
vlada nemoćna da kontroliše situaciju i usmjeri političke procese u pravcu miroljubivog
iješenja spora"[285]. U slučaju unutrašnjih oružanih sukoba potrebno je razlikovati
građanski rat od obične pobune. Da li se neki unutrašnji oružani sukob može podvesti pod
jedan ili drugi pojam, zavisi, kako se ističe, od kriterijuma kao što su "...intenzitet oružanih
akcija i obim angažovanih snaga, a zatim trajanje akcija i njihov teritorijalni opseg"[286]. U
vezi sa ovim shvatanjem, treba imati u vidu odredbu člana 8 stav 2 tačka (f) Rimskog
statuta prema kojoj se odredbe tačke (e) istog člana (druge ozbiljne povrede zakona i
običaja rata u oružanim sukobima nemedunarodnog karaktera) primjenjuju na oružane
sukobe na teritoriji države kada dođe do dužeg oružanog sukoba između vladinih organa i
organizovanih oružanih grupa ili između takvih grupa.
Navedene razlike neophodno je imati u vidu s obzirom na to da se odredbe člana 8
Rimskog statuta odnose na rat i unutrašnje oružane sukobe tipa građanskih ratova. Kada
budemo izlagali pojedine odredbe ovog člana, vidjećemo da se u nekim izričito propisuje da
se one ne primjenjuju na unutrašnje nemire i napetosti, kao što su neredi, izolovane i
sporadične nasilne radnje ili druga slična djela. S tim u vezi, takođe treba imati u vidu
odredbu stava 3 ovog člana prema kojoj, u slučaju unutrašnjeg oružanog sukoba, ništa ne
utiče na odgovomost vlada da održavaju ili uspostavljaju red i mir u državi ili da brane
jedinstvo i teritorijalnu cjelovitost države svim zakonitim sredstvima.
Prema stavu 1 člana 8 Rimskog statuta, ICC je nadležan za ratne zločine, a posebno kada
su ti zločini počinjeni kao dio plana ili politike ili kao dio masovnog izvršenja tih zločina. Ova
odredba, dakle, uspostavlja nadležnost ICC za sve ratne zločine ali su oni, kako se
ukazuje, "...od značaja za Sud, prije svega, onda kada su učinjeni kao dio plana ili politike
ili su dio masovnog vršenja takvih krivičnih djela"[287].
Statut, u vezi s tim, ratne zločine najprije defmiše kao teške povrede Ženevskih konvencija
od 12. avgusta 1949. godine, a to su sljedeće konvencije:
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu (I
Ženevska konvencija);
- Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih snaga
na moru (II Ženevska konvencija);
- Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima (III Ženevska konvencija);
- Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (IV Ženevska konvencija).
Teškim povredama ovih konvencija smatra se svaka od navedenih radnji izvršenja,
kada je učinjena protiv lica ili imovine koje štite odredbe neke od navedenih konvencija.
Riječ je o sljedećim radnjama:
- hotimično ubijanje;
- mučenje ili nečovječno postupanje, uključujući biološke opite;
- hotimično izazivanje velike patnje ili ozbiljne tjelesne povrede ili narušavanja zdravlja;
- velika razaranja i prisvajanje imovine, koji nisu opravdani vojnom nuždom i sprovode se
nezakonito i obijesno
- prisiljavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica da služi u snagama
neprijateljske sile;
93
SKRIPTA:
- hotimično lišavanje ratnog zarobljenika ili drugog zaštićenog lica prava na pravičan i
uredan sudski postupak;
- protivzakonita deportacija ili preseljenje ili protivzakonita intemacija. U vezi sa ovom
radnjom izvršenja, treba reći da deportacija označava radnju premještanja zaštićenih lica
sa teritorije države u kojoj zakonito žive na teritoriju neke druge države, dok intemacija
označava radnju premještanja tih lica unutar iste države. Ova inkriminacija je izvršena u
skladu sa članom 45 stav 1 Četvrte ženevske konvencije, prema kojem se zaštićena lica ne
mogu premještati u državu koja nije članica te konvencije, a deportacija na teritoriju države
članice ove konvencije može se, prema stavu 2 istog člana, izvršiti samo nakon što se sila
koja drži ta lica uvjerila da sila na čiju teritoriju ih namjerava deportovati želi i da je u stanju
primjenjivati tu konvenciju. Prema članu 42 Četvrte ženevske konvencije, interniranje ili
upućivanje na prinudni boravak zaštićenih lica može se narediti samo ako to apsolutno
zahtijeva bezbjednost sile u čijoj vlasti se ta lica nalaze, kao i kada ova lica zatraže da budu
dobrovoljno intemirana, pod uslovom da to njihov lični položaj zahtijeva;
- uzimanje talaca.
Pored kršenja pomenutih Ženevskih konvencija, Statut za slučaj međunarodnih oružanih
sukoba inkriminiše i radnje izvršenja koje predstavljaju dmge teške povrede zakona i
običaja koji važe u tim sukobima. Spisak ovih radnji je najduži u članu 8 Statuta. Riječ je o
sljedećim radnjama izvršenja:
- namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile
koji ne učestvuju u neprijateljstvima neposredno;
- namjemo usmjeravanje napada na civilne objekte, odnosno objekte koji nisu vojni
ciljevi;
- namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koji
učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija,
sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civiiima ili civilnim objektima, saglasno
međunarodnom pravu oružanog sukoba;
- namjeran napad uz znanje da će takav napad biti popraćen gubitkom života ili
povredama civila ili oštećenjem civilnih objekata ili će prouzrokovati rasprostranjenu,
dugoročnu i tešku štetu prirodnoj okolini, koji bi bili očigledno pretjerani u odnosu na
predviđenu konkretnu i neposrednu ukupnu vojnu prednost;
- napad ili gađanje ma kojim sredstvima gradova, sela, staništa ili zgrada koji se ne brane
i nisu vojni ciljevi;
- ubijanje ili ranjavanje borca koji se predao položivši oružje ili više nema sredstava za
odbranu;
- nepropisna upotreba zastave primirja, zastave ili vojnih oznaka i uniforme neprijatelja ili
Ujedinjenih nacija, kao i karakterističnih obilježja Ženevskih konvencija, koja dovodi do
smrti ili ozbiljne lične povrede;
- neposredno ili posredno preseljavanje dijelova civilnog stanovništva okupacione sile na
teritoriju koju je okupirala ili deportacija ili preseljavanje ukupnog ili dijelova stanovništva
okupirane teritorije unutar ili van te teritorije;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj,
umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvomoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se
sakupljaju bolesnici i ranjenici, ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;
- podvrgavanje lica u vlasti protivničke strane fizičkom sakaćenju ili medicinskim ili
naučnim opitima ma koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim
liječenjem tog lica niti se sprovode u njegovom interesu, a koja uzrokuju smrt ili ozbiljno
ugrožavaju zdravlje tog lica;
- podmuklo ubijanje ili ranjavanje pojedinaca koji pripadaju neprijateljskoj državi iii
armiji;
- izjavljivljanje da neće biti miiosti;
- uništavanje ili zapljenu imovine neprijatelja, osim ako ratna nužda apsolutno ne zahtijeva
to uništavanje ili zapljenu;
94
SKRIPTA:
- izjavljivljanje da se prava i djelovanje državijana neprijateljske strane ukidaju,

suspenduju ili ne prihvataju u postupcima pred sudom;
- prisiljavanje državljana neprijateijske strane da učestvuju u ratnim dejstvima uperenim
protiv njihove sopstvene zemlje, čak i ako su ta lica prije početka rata biii u službi zaraćene
strane;
- pljačkanje gradova ili mjesta čak i kada su zauzeti u jurišu;
- upotrebu otrova ili otrovnog oružja;
- upotrebu zagušljivih, otrovnih ili drugih gasova i svih sličnih tečnosti, materijala ili
naprava;
- upotrebu metaka koji se lako nadimaju ili spljošćuju u ljudskom tijelu, kao što su meci sa
tvrdim omotačem koji ne pokriva potpuno jezgro metka ili ima usjeke;
- upotrebu oružja, projektila, materijaia i načina ratovanja koji po svojoj prirodi izazivaju
pretjerane povrede ili nepotrebnu patnju ili ne prave razliku, čime se krši međunarodno
pravo oružanog sukoba, ukoliko su takva oružja, projektili, materijali i način ratovanja
predmet sveobuhvatne zabrane i uključeni su u prilog ovog statuta putem izmjena i dopuna
u skladu sa odgovarajućim odredbama iz čl. 121 i 123;
- povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;
- silovanje, seksualno ropstvo, prinudna prostitucija, prisilna trudnoća, prinudna
sterilizacija ili svaki drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu Ženevskih
konvencija;
- korišćenje prisustva civila iii drugog zaštićenog lica da bi određene tačke, područja ili
vojne snage dobili imunitet od vojnih dejstava;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijai, zdravstvene ekipe i transporte, kao
i na osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija, saglasno
međunarodnom pravu;
- namjemo izgladnjivanje civiia kao metoda ratovanja čime se civili lišavaju predmeta
neophodnih za opstanak, uključujući hotimično sprečavanje dopreme pomoći kako
predviđaju Ženevske konvencije;
- regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili
njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima.
Sve navedene radnje izvršenja, kako u slučaju teških povreda Ženevskih konvencija, tako i
u slučaju drugih teških povreda zakona i običaja ratovanja, mogu se učiniti u
međunarodnim oružanim sukobima. Od njih treba razlikovati radnje izvršenja ovog
krivičnog djela koje Statut propisuje za slučaj unutrašnjeg oružanog sukoba. U tom slučaju,
pravi se razlika između ozbiljnih povreda člana 3 zajedničkog za sve četiri Ženevske
konvencije i drugih ozbiljnih povreda zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim
sukobima nemedunarodnog karaktera.
U prvom slučaju, ozbiljnim povredama člana 3 smatraju se navedena djela počinjena protiv
lica koja ne učestvuju aktivno u neprijateljstvima, u koja spadaju i pripadnici oružanih snaga
koji su položili oružje, kao i oni pripadnici tih snaga koji su stavljeni van stroja usljed bolesti,
rana, zatočeništva ili bilo kog drugog razloga. Riječ je o sljedećim radnjama izvršenja:
- nasilje nad životom i ličnošću, a posebno sve vrste ubistava, sakaćenja, svirepog
postupanja i mučenja;
- povrede ličnog dostojanstva, a posebno ponižavajuće i omalovažavajuće postupanje;
- uzimanje talaca;
- donošenje presuda i izvršenje pogubljenja bez prethodne presude izrečene od strane
uredno ustanovljenog suda koji nudi sve sudske garancije opštepriznate kao neophodne.
U drugom slučaju, ozbiljnim povredama zakona i običaja koji se primjenjuju u oružanim
sukobima nemeđunarodnog karaktera smatraju se sljedeće radnje izvršenja:
- namjemo usmjeravanje napada na civilno stanovništvo kao takvo ili na pojedine civile
koji ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade, materijal, zdravstvene ekipe i transport, kao i
osoblje koje koristi karakteristična obilježja Ženevskih konvencija u skladu sa
95
SKRIPTA:
međunarodnim pravom;
- namjemo usmjeravanje napada na osoblje, postrojenja, materijal, jedinice ili vozila koja
učestvuju u humanitamoj pomoći ili mirovnoj misiji u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija,
sve dok imaju pravo na zaštitu koja se pruža civilima ili civilnim objektima saglasno
međunarodnom pravu oružanog sukoba;
- namjemo usmjeravanje napada na zgrade namijenjene vjerskoj, obrazovnoj,
umjetničkoj, naučnoj ili dobrotvornoj svrsi, istorijske spomenike, bolnice i mjesta gdje se
sakupljaju bolesnici i ranjenici ukoliko ne predstavljaju vojne ciljeve;
- pljačkanje gradova iii mjesta čak i ako su zauzeti u jurišu;
- silovanje, seksualno ropstvo, prinudnu prostituciju, prisilnu trudnoću, prinudnu
sterilizaciju ili bilo koji drugi oblik seksualnog nasilja koji predstavlja tešku povredu
Ženevskih konvencija;
- regrutovanje ili angažovanje djece mlađe od 15 godina za državne oružane snage ili
njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima;
- naredbe za raseljavanje civilnog stanovništva iz razloga vezanih za sukob, osim ako to
traže bezbjednost tih civila iii vrhunski vojni razlozi;
- podmukio ubijanje ili ranjavanje protivničkog borca;
- izjavljivanje da neće biti miiosti;
- podvrgavanje lica u viasti druge sukobljene strane tjeiesnom sakaćenju ili medicinskim
iii naučnim opitima bilo koje vrste, koji nisu opravdani medicinskim, zubnim ili bolničkim
liječenjem tog lica, niti se sprovode u njegovom interesu, a koji uzrokuju smrt ili ozbiljno
ugrožavaju zdravlje tog lica;
- uništavanje ili zapljenu imovine protivnika, osim ako potrebe sukoba čine takvo
uništavanje ili zapljenu apsoiutno neophodnim.
I u jednom i u drugom slučaju Statutom je propisano da se te njegove odredbe ne
primjenjuju na slučajeve unutrašnjih nemira i napetosti kao što su neredi, izolovane i
sporadične nasilne radnje ili druga slična djela.
Biće krivičnog djela iz ovog člana Statuta je blanketnog karaktera, jer u svakom
konkretnom slučaju upućuje na primjenu odredbi odgovarajuće Ženevske konvencije, ali ne
samo njih već, kod određenih oblika ovog krivičnog djela, i drugih zakona i običaja
rata[288].
3.2. Ratni zločini propisani u Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine
Krivična djela ratnih zločina propisana u ovom zakonu mogu se svrstati u četiri grupe, pri
čemu kriterijum za tu podjelu predstavlja objekat krivičnopravne zaštite. Te četiri grupe su:
- ratni zločin protiv civilnog stanovništva;
- ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika;
- ratni zločin protiv ratnih zarobljenika;
- ostali ratni zločini.
3.2.1. Ratni zločin protiv civilnog stanovništva
Ovo krivično djelo propisano je u članu 173 KZBiH[289]. Radnja njegovog izvršenja može
se preduzeti za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, a čini se tako što određeno lice
(to može biti bilo koje lice), kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od
sljedećih djela:
- napad na civilno stanovništvo, naseije, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za
borbu, a taj napad je za posljedicu imao smrt, tešku tjelesnu povredu iii teško narušenje
zdravlja ijudi;
- napad bez izbora cilja kojim se povređuje civilno stanovništvo;
- ubijanje, namjemo nanošenje licu snažnog tjelesnog iii duševnog boia iii patnje,
nečovječno postupanje, biološke, medicinske ili druge naučne eksperimente, uzimanje
tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta
ili zdravlja;
- raseljenje, preseljenje ili prisilno odnarođavanje iii prevođenje na drugu vjeru;
- prisiljavanje drugog iica, upotrebom sile ili prijetnje neposrednim napadom na njegov
96
SKRIPTA:
život ili tijelo ili na život ili tijelo njemu bliskog lica, na seksualni odnos ili s njim izjednačenu
seksualnu radnju (siiovanje), prisiljavanje na prostituciju, primjenjivanje mjera zastrašivanja
i terora, uzimanje talaca; kolektivno kažnjavanje, protivpravno odvođenje u koncentracione
logore i druga protivzakonita zatvaranja, oduzimanje prava na pravično i nepristrasno
suđenje; prisiijavanje na siužbu u neprijateljskim oružanim snagama ili u neprijateijskoj
obavještajnoj siužbi iii upravi;
- prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjivanje stanovništva, konfiskacija imovine, pljačkanje
imovine stanovništva, protivpravno, samovoljno i vojnim potrebama neopravdano
uništavanje ili prisvajanje imovine u velikim razmjerama, uzimanje nezakonite i
nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaće novčane
jedinice ili protivzakonito izdavanje novca.
Poseban oblik ovog krivičnog djela čini iice koje za vrijeme rata, oružanog sukoba ili
okupacije, kršeći pravila međunarodnog prava, naredi ili učini neko od sljedećih djela:
- napad na objekte posebno zaštićene medunarodnim pravom ili opšteopasne objekte i
postrojenja kao što su brane, nasipi i nuklearne elektrane;
- napad bez izbora cilja na civilne objekte koji su pod posebnom zaštitom medunarodnog
prava, nebranjena mjesta i demilitarizovane zone;
- dugotrajno oštećenje prirodne okoline velikih srazmjera, koje može da šteti zdravlju ili
opstanku stanovništva.
Najzad, ovo krivično djelo čini i lice koje kao okupator naredi ili učini preseljenje dijeiova
svog civiinog stanovništva na okupiranu teritoriju.
Za bilo koji od navedenih oblika ovog krivičnog djela propisano je da će se učinilac kazniti
kaznom od najmanje deset godina zatvora ili kaznom dugotrajnog zatvora.[290]
3.2.2. Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika
U članu 174 KZBiH propisano je da ovo krivično djelo čini lice (to može biti svako lice) koje,
kršeći pravila medunarodnog prava, prema ranjenicima, bolesnicima, brodolomnicima ili
sanitetskom ili vjerskom osoblju naredi ili učini koje od sljedećih djela:
- ubistva navedenih lica ili namjema nanošenja tim licima snažnog tjelesnog ili duševnog
bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološke, medicinske ili druge
naučne eksperimente, kao i uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;
- nanošenje velikih patnji ili ozljeda tijela ili povrede zdravlja;
- protivpravno, samovoljno, vojnim potrebama neopravdano uništavanje ili prisvajanje u
velikim razmjerama materijala, sredstava sanitetskog transporta i zaliha sanitetskih
ustanova ili jedinica.
I u slučaju ovog krivičnog djela zakonom je propisano da će se njegov učinilac kazniti
kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
3.2.3. Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika
Ovo krivično djelo propisano je u članu 175 KZBiH. S njim u vezi, najprije treba reći koje
lice se, u smislu međunarodnog prava, smatra ratnim zarobljenikom. Odredbe o tome
sadržane su u članu 4 III Ženevske konvencije (Konvencije o postupanju sa ratnim
zarobljenicima). Ovim članom je određeno da se ratnim zarobljenicima smatraju sljedeća
lica, pod uslovom da su pala pod vlast neprijatelja:
- pripadnici oružanih snaga jedne strane u sukobu, kao i pripadnici milicija i
dobrovoljačkih jedinica koji ulaze u sastav tih oružanih snaga;
- pripadnici ostalih milicija i ostalih dobrovoijačkih jedinica, pod kojima se
podrazumijevaju i pripadnici organizovanog pokreta otpora, koji pripadaju jednoj strani u
sukobu i koji djeluju izvan ili u okviru svoje vlastite teritorije, čak i kada je ta teritorija
okupirana, ako ispunjavaju sljedeće uslove: da na čelu imaju lice odgovomo za svoje
potčinjene; da imaju određen znak za razlikovanje koji se može uočiti na odstojanju; da
otvoreno nose oružje; da se pri svojim djelovanjima pridržavaju ratnih zakona i običaja;
- pripadnici redovnih oružanih snaga koji izjavljuju da pripadaju jednoj vladi ili vlasti koju
nije priznala sila pod čijom viašću se naiaze;
- lica koja prate oružane snage iako neposredno ne ulaze u njihov sastav, kao što su
97
SKRIPTA:
civilni članovi posada vojnih aviona, ratni dopisnici, snabdjevači, članovi radnih jedinica ili
siužbi čija je dužnost da se staraju o udobnosti oružanih snaga, pod uslovom da su za to
dobila dozvoiu od oružanih snaga u čijoj pratnji se nalaze, dok su te snage dužne da im u
tu svrhu izdaju ličnu kartu sličnu obrascu koji je prilog ove konvencije;
- članovi posada, podrazumijevajući komandante, piiote i učenike trgovačke mornarice i
posade civilnog vazduhopiovstva, strana u sukobu koji ne uživaju povoljniji postupak na
osnovu drugih odredaba međunarodnog prava;
- stanovništvo neokupirane teritorije koje se, usljed približavanja neprijatelja, dobrovoljno
diže na oružje da bi pružiio otpor neprijateljskoj najezdi, pri čemu to stanovništvo nije imalo
vremena da se organizuje, ako ono otvoreno nosi oružje i ako poštuje ratne zakone i
običaje.
Pored navedenih lica, ratnim zarobljenicima se prema istom članu Konvencije smatraju i:
- lica koja pripadaju ili su pripadala oružanim snagama okupirane zemije ako, s obzirom
na tu pripadnost, okupatorska sila smatra potrebnim da pristupi njihovom interniranju,
naročito poslije neuspjelog pokušaja tih lica da se spoje sa oružanim snagama kojima
pripadaju, a koje su stupile u borbu ili ako se ta lica ne odazovu pozivu koji im je upućen
radi intemiranja;
- lica koja pripadaju nekoj od navedenih kategorija, a koja su neutralne ili nezaraćene
siie primiie na svoju teritoriju i koje su dužne da intemiraju na osnovu međunarodnog prava,
pri čemu te sile imaju pravo da tim licima priznaju pravo na povoljnije postupanje.
Od navedenih kategorija lica treba razlikovati sanitetsko i vjersko osoblje čiji položaj nakon
zarobljavanja nije uređen ovim članom, nego članom 33 iste konvencije. Tim članom je
propisano da se ova lica ne smatraju ratnim zarobljenicima, ali im se omogućuje da uživaju
bar sve koristi i zaštitu iz te konvencije, kao i sve potrebne olakšice koje će im dozvoliti da
ukazuju ljekarsku, odnosno vjersku pomoć ratnim zarobijenicima.
Biće predmetnog krivičnog djela predstavlja neka od radnji odreaenih zakonom, koju
određeno lice (i ovdje učinilac može biti svako iice), kršeći pravila međunarodnog prava,
naredi da bude učinjena prema ratnim zarobljenicima ilije samo učini. Radi se o sljedećim
radnjama izvršenja:
- ubistva ratnih zarobljenika, namjemo nanošenje tim licima snažnog tjelesnog ili
duševnog bola ili patnje, nečovječno postupanje prema njima, kao i biološki, medicinski ili
drugi naučni eksperimenti na njima ili uzimanje njihovog tkiva ili organa radi transplantacije;
- nanošenje ratnim zarobijenicima velikih patnji, ozljeda tijela ili povreda zdravlja;
- prisiljavanje tih lica na službu u neprijateljskim oružanim snagama ili lišavanje prava na
pravično i nepristrasno suđenje.
Učiniiac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom od najmanje deset godina zatvora ili
kaznom dugotrajnog zatvora.
3.2.4. Ostali ratni zločini
U ovu grupu spada nekoiiko krivičnih djeia, čije osnovne karakteristike ćemo izložiti prema
redoslijedu kojim su propisani u KZBiH.
Protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja. Osnovni oblik ovog krivičnog djela propisan
je u članu 177 stav 1 KZBiH. Čini ga lice koje kao učesnik rata ili oružanog sukoba, kršeći
pravila međunarodnog prava, ubije ili rani neprijatelja koji je odložio oružje ili se bezuslovno
predao ili nema sredstava za odbranu. Za ovo krivično djelo propisana je kazna zatvora od
jedne do deset godina. Teži oblik propisan je u stavu 2 istog člana i postoji ako je ubistvo
učinjeno na svirep ili podmukao način, iz koristoljublja ili iz drugih niskih pobuda, kao i ako
je ubijeno više lica. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od najmanje deset godina ili
kazna dugotrajnog zatvora. Ovo krivično djelo ima još jedan oblik koji postoji kada se,
kršenjem pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da u
borbi ne smije biti preživjelih pripadnika neprijateljske vojske ili kada se naredi vodenje
borbe protiv neprijatelja na toj osnovi. S obzirom na prirodu ovog oblika, ističe se da je
njegov učinilac "...lice na nekom visokom, državnom ili vojnom položaju ili funkciji..." 3 3.
Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se kaznom zatvora od deset godina ili kaznom
98
SKRIPTA:
dugotrajnog zatvora.
Protivpravno oduzimanje stvari od ubijenih i ranjenih na ratištu. Ovo krivično djeio
propisano je u članu 178 KZBiH. Njegov osnovni oblik sastoji se u naredivanju da se
protivpravno oduzimaju stvari od ubijenih ili ranjenih na ratištu ili u samoj radnji tog
protivpravnog oduzimanja. Protivpravnost oduzimanja se, po prirodi stvari, ne može
odnositi na oružje i predmete naoružanja. Učinilac ovog krivičnog djela kažnjava se
kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je
osnovno djelo učinjeno na svirep način. U tom slučaju za učinioca je propisana kazna
zatvora od jedne do deset godina.
Povreda zakona ili običaja rata. Ovaj oblik ratnog zločina propisan je u članu 179 KZBiH i
čini ga ko za vrijeme rata ili oružanog sukoba naredi da se povrijede zakoni ili običaji rata ili
ih sam povrijedi. Ove povrede, prema zakonu, uključuju:
- upotrebu bojnih otrova ili drugih ubojnih sredstava s ciljem izazivanja nepotrebne
patnje;
- bezobzirno razaranje gradova, naselja ili sela ili pustošenje koje nije opravdano vojnim
potrebama;
- napad ili bombardovanje bilo kojim sredstvima nebranjenih gradova, sela, nastambi ili
zgrada;
- pljenidbu, uništavanje ili namjemo oštećenje ustanova namijenjenih vjerskim,
dobrotvomim ili obrazovnim potrebama, nauci i umjetnosti, istorijskih spomenika i naučnih i
umjetničkih djela;
-pljačku javne i privatne imovine.
Učinilac ovog krivičnog djela se kažnjava kaznom zatvora najmanje deset godina ili
kaznom dugotrajnog zatvora.
Povreda parlamentara. U vezi sa ovim krivičnim djelom potrebno je prethodno objasniti šta
sadržajno obuhvata pojam parlamentara. Taj pojam označava lice, obično oficira, koji
"predstavlja jednu zaraćenu stranu i koje je ovlašćeno od nadležnog višeg zapovjednika da
pođe drugoj strani (neprijatelju) i tamo povede pregovore koji se mogu odnositi na vrlo
različite predmete (obustava vatre, predaja, razmjena ranjenika, sklanjanje mrtvaca)"[291].
Za to vrijeme ova lica, kao i njihova potrebna pratnja, uživaju zaštitu koja se ogleda u
njihovoj nepovredivosti. Ovo krivično djelo propisano je u članu 181 KZBiH. Čini ga učesnik
rata ili oružanog sukoba koji, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme rata ili
oružanog sukoba vrijeda, zlostavlja ili zadrži parlamentara ili njegovu pratnju, spriječi im
povratak ili na drugi način povrijedi njihovu nepovredivost. Za učinioca ovog krivičnog djela
propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika. Članom 118 III Ženevske konvencije
određeno je da će ratni zarobljenici po okončanju aktivnih neprijateljstava bez odlaganja biti
oslobodeni i repatrirani (stav 1 tog člana). U slučaju da sporazum između zaraćenih strana,
zaključen u cilju okončanja neprijateljstava između njih, ne sadrži odredbe o ovom pitanju,
svaka strana koja drži ratne zarobljenike dužna je da sama sastavi i izvrši plan repatrijacije
ovih zarobljenika (stav 2 istog člana). Ovo je, dakle, međunarodnopravni osnov navedene
inkriminacije, kojem treba dodati i član 85 stav 4 tačka (b) Dopunskog protokola I uz
Ženevske konvencije, kojim je određeno da neopravdano odlaganje repatrijacije ratnih
zarobljenika ili civila predstavlja teške povrede tog protokola kada je izvršeno namjemo i uz
kršenje Konvencija ili njihovih Protokola I i II. Ovo krivično djelo propisano je u članu 182
KZBiH. Čini ga ko, kršeći pravila međunarodnog prava, nakon završetka rata ili oružanog
sukoba naredi ili izvrši neopravdano odlaganje povratka ratnih zarobljenika ili civilnih lica.
Za učinioca je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
Uništavanje kulturnih, istorijskih i religijskih spomenika. Ovo krivično djelo propisano je u
članu 183 KZBiH. Njegov učinilac može biti svako lice koje, kršeći pravila medunarodnog
prava, za vrijeme rata ili oružanog sukoba uništava kultume, istorijske ili vjerske
spomenike, gradevine ili ustanove namijenjene nauci, umjetnosti, odgoju, humanitamim ili
religijskim ciljevima. To je osnovni oblik ovog krivičnog djela, za čijeg učinioca je propisana
99
SKRIPTA:
kazna zatvora od jedne do deset godina. Teži oblik ovog krivičnog djela postoji ako je
radnjom izvršenja osnovnog djela uništen jasno prepoznatljiv objekt koji je kao kultumo i
duhovno nasljeđe naroda pod posebnom zaštitom međunarodnog prava. Učinilac ovog
oblika krivičnog djela kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.
Zloupotreba međunarodnih znakova. Radnja izvršenja ovog krivičnog djela, propisanog u
članu 184 KZBiH, sastoji se u zloupotrebi ili neovlašćenom nošenju zastave ili znaka
Organizacije Ujedinjenih nacija, znakova ili zastava Crvenog krsta ili znakova koji njima
odgovaraju, kao i drugih priznatih međunarodnih znakova kojima se obilježavaju određeni
objekti radi zaštite od vojnih djelovanja. Učinilac može biti svako lice, koje se za ovo
krivično djelo može kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Teži oblik
postoji kada je osnovno krivično djelo učinjeno za vrijeme ratnog stanja ili neposredne ratne
opasnosti. Za ovaj oblik propisana je kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina.
IV - AGRESIJA
U slučaju agresije (zločina protiv mira) može se reći da je do sada ona kao krivično djelo
bila određena samo u članu 6 stav 2 tačka (a) Statuta Nirnberskog tribunala, kao i u članu 5
stav 2 tačka (a) Statuta Tribunala u Tokiju. Pomenutom odredbom Statuta
Nirnberškog tribunala bilo je propisano da u nadležnost tog tribunala, između ostalih,
spadaju i ziočini protiv mira koji su određeni kao "planiranje, pripremanje, započinjanje i
vodenje agresorskog rata iii rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili garancije
ili učestvovanje u zajedničkom planu zavjere da se učini neko od navedenih djela". Na ovaj
način zločini protiv mira su bili određeni i u Statutu Tribunala u Tokiju, s jedinom razlikom
što su ispred riječi "...agresorskog rata..." bile unijete riječi "...objavljenog ili
neobjavljenog...", što je, kako se ukazuje, bilo učinjeno radi toga da bi se preduprijediii
eventualni prigovori da Japan tehnički nije bio u ratu protiv bilo koje države, s obzirom na to
da formalno nije objavio rat protiv bilo koga[292].
Od tada pa do danas ovo djelo više nije bilo određivano kao krivično djelo, a u Rimskom
statutu ICC samo je predviđeno da će taj sud imati nadiežnost za krivično djeio agresije, ali
tek nakon što protekne sedam godina od njegovog stupanja na snagu[293]. Nakon toga se,
dakle, može odrediti agresija (njena obilježja), te utvrditi uslovi pod kojima ICC stiče
nadležnost za ovaj zločin. Kao razlog za ovakvu odredbu Statuta navodi se da nije određen
pojam agresije zbog njegovog spomog značenja.
Medutim, u vezi s tim treba ukazati da je 14. decembra 1974. godine Generalna skupština
Ujedinjenih nacija usvojila Rezoluciju broj 3314-XXIX[294] kojom je usvojila definiciju
agresije. Članom 1 Rezolucije agresija je definisana kao upotreba "vojne siie od strane
jedne države protiv suvereniteta, teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti druge
države ili na bilo koji način koji nije u skladu sa Poveljom Ujedinjenih nacija..."[295], kao i
onim što je istaknuto u toj defmiciji. Pri tome se prva upotreba sile od strane jedne države,
kojaje suprotna Povelji Ujedinjenih nacija, smatra kao prima facie dokaz akta agresije i u
slučajevima manjih nasilnih akata koji nemaju naročitu težinu. U rezoluciji su navedeni akti
koji se smatraju agresijom. Prema članu 3 Rezolucije, bilo koji od navedenih akata, bez
obzira što mu je eventualno prethodila objava rata, kvalifikuje se kao agresija:
- invazija ili napad oružanih snaga jedne države na teritoriju druge ili vojna okupacija bez
obzira da li je privremena ili ne, koja je rezultat invazije, napada ili aneksije teritorije druge
države, izvršena upotrebom sile;
- bombardovanje od strane oružanih snaga jedne države protiv teritorije druge države ili
upotreba bilo kakvog oružja jedne države protiv teritorije druge;
- blokada luka ili obala jedne države koju izvrše oružane snage druge države;
- napad oružanih snaga jedne države na kopno, more, vazdušni prostor ili momaricu
druge države;
- upotreba oružanih snaga jedne države koje se nalaze na teritoriji druge države na
osnovu sporazuma sa njom, pri čemu je ta upotreba suprotna uslovima sporazuma ili bilo
kakvo produženje boravka tih snaga na teritoriji druge države nakon isteka sporazuma;
- odluka jedne države da svoju teritoriju koju je stavila na raspoiaganje drugoj državi, ta
100
SKRIPTA:
druga država koristi za izvodenje akata agresije na treću državu;

- slanje od strane države, bilo u njeno ili u ime neke druge države, oružanih bandi, grupa,
pripadnika neredovnih snaga ili plaćenika da protiv određene države izvrše akte oružanog
nasilja, a da se ti akti po svojoj težini mogu uporediti sa navedenim aktima ili su od
izuzetnog značaja za sudbinu napadnute države.
Prema članu 4 Rezolucije, navedenim aktima se ne iscrpljuju načini izvršenja agresije, jer
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija može odrediti da i drugi akti predstavljaju agresiju.
0) v^
/
Č e t v r t i d i o MEĐUNARODNO KRIVIČNO PROCESNO PRAVO
I - OPŠTA PITANJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA X
/
1.1. Pojam međunarodnog krivičnog procesnog prava
Pored međunarodnog krivičnog materijalnog prava koje se nalazi u žiži posebno stručne
javnosti, sve veći značaj dobija i međunarodno krivično pocesno pravo. Značaj ovog
drugog prava povećava se sa djelovanjem međunarodnih ad hoc tribunaia, ali i sa sve
većim dobijanjem na značaju ICC. Međutim, medunarodno krivično materijalno i procesno
pravo su, u suštini, usko povezane cjeline, koje se ne mogu mehanički odvajati, osim u
čisto teorijskom smislu i iz didaktičkih razloga 349. Isto tako, iako se većina autora koji se
bave međunarodnim krivičnim pravom fokusira na njegov materijalni aspekt, postoje i
pojmovna određenja koja uzimaju u obzir oba aspekta (materijalni i procesni), a u tom
kontekstu materijalno krivično pravo ispravno definiše tako da obuhvata i opšti i posebni
dio. Medunarodno krivično pravo se smatra dijelom internacionalnih pravila[296]
projektovanih da propišu međunarodna krivična djela i da državama nametnu obavezu da
krivično gone i kažnjavaju najmanje neka od ovih krivičnih djeia, što predstavija materijaino
međunarodno krivično pravo, gdje još spadaju pravila koja se odnose na subjektivne
eiemente čije je postojanje neophodno da bi se djelo smatraio zabranjenim, moguće
okolnosti koje utiču da se optuženi ne smatra krivično odgovomim, kao i uslove koje država
smije ili mora da ispuni da bi se sudilo iicu optuženom za neko od ovih djela, dok u
medunarodno krivično procesno pravo spadaju pravila kojima se reguliše krivično gonjenje
pred različitim oblicima medunarodnih sudova[297]. Naravno, aktuelno medunarodno krivično
procesno pravo se, prije svega, mora odnositi na krivična procesna praviia sadržana u Rimskom
statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC.
h
.
1
\
<
v
-
^
i
U
Medunarodno krivično procesno pravo može da se posmatra kao skup pravila koji se
odnose na međunarodne krivične postupke, ali i kao skup praviia koja postoje u
nacionainim krivičnim procesnim zakonodavstvima, a odnose se na odredene situacije sa
elementom inostranosti. U ovom drugom slučaju postoje dvije vrste normi koje sadrže
takva pravila. Najprije, riječ je o normama koje se odnose na problematiku međunarodne
101
SKRIPTA:
krivičnopravne pomoći (prije svega, pitanje ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi ili
preuzimanje krivičnog gonjenja od strane države, kao i ekstradicije okrivljenih ili osuđenih).
Tu dolaze inorme koje postoje u nacionalnim krivičnoprocesnim sistemima, a zasnivaju se
na odredenim medunarodnim izvorima prava (misli se, prvenstveno, na odgovarajuće
međunarodne standarde sadržane u međunarodnim konvencijama). Ova podjela normi je,
međutim, više teorijske prirode, jer, na primjer, i prva grupa normi ima prvenstveno izvor u
međunarodnim ugovorima. S druge strane, ekstradicija (iz prve grupe normi) je moguća, na
primjer, i u odnosu na ICC, kada se, u stvari, ne radi o klasičnoj ekstradici nego o
multilateralnom ugovoru koji obavezuje našu državu itd.
Kad je u pitanju konkretan krivični postupak međunarodnopravnog karaktera, pod
međunarodnim krivičnim procesnim pravom se podrazumijevaju, prije svega, ona pravila
koja su sadržana u Rimskom statutu ICC i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, koja
predstavljaju izvore prava za postupak pred ICC, zajedno sa sudskom praksom ovog suda.
Skup pravila koja se odnose na organizaciju, nadležnost (iako, naravno, konkretne
inkriminacije spadaju u posebni dio materijalnog krivičnog prava) i postupak pred ICC,
smatramo krivičnim procesnim pravom u užem smislu, a u širem smislu tu pripadaju i
pravila koja se odnose na nacionalne krivičnoprocesne norme kojima se regulišu određene
procesne situacije sa elementom inostranosti, kao i one norme nacionalnih
krivičnoprocesnih zakonodavstava čije je donošenje i primjena vid ispunjenja prihvatljivih
međunarodnopravnih obaveza država i koje, prije svega, predstavljaju, odnosno
omogućavaju primjenu međunarodnopravnih standarda u nacionainim krivičnim
postupcima, ali i neka druga pitanja, što ćemo objasniti u daljem tekstu[298].
Osnovna specifičnost medunarodnog krivičnog procesnog prava je njegov medunarodni
karakter, odnosno činjenica da je ono nadnacionalno. S druge strane, to pravo je po svim
drugim bitnim karakteristikama jedno tipično krivično procesno pravo koje odgovara drugim
nacionalnim krivičnim postupcima. Isto tako, nije nesporan samo internacionalni karakter
međunarodnog krivičnog prava (kako njegovog materijalnog, tako i procesnog djela, što se
već na prvi pogled uočava i u njegovom nazivu), nego ni njegov izrazito krivičnopravni
karakter.
Medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu predstavlja skup normi sadržanih u
Rimskom statutu i Praviiniku o postupku i dokazima ICC, kao i drugim izvorima prava na
temelju Rimskog statuta. U ove druge izvore spadaju, prije svega, pravila iz nacionalnih
krivičnih postupka kojima se omogućava odnos organa njihovog pravosuda sa ICC, kao i
položaj subjekata krivičnog postupka i drugih subjekata država članica Rimskog statuta
pred tim sudom. Ovako definisano medunarodno krivično procesno pravo u opštem smislu
ima svoj širi i uži smisao.
U užem smislu međunarodno krivično procesno pravo se, prije svega, odnosi na
problematiku krivičnog postupka koji se primjenjuje pred ICC, a u širem smislu, u njega
spadaju još i dijelovi nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstva, u onoj mjeri, u kojoj se
u njima rješava pitanje odnosa konkretnih država i njihovih organa sa ICC i akterima
postupka pred tim sudom, kao i drugi dijelovi nacionainih krivičnoprocesnih
zakonodavstava, koji se odnose na medunarodnu saradnju, gdje, prije svega, spadaju
pitanja ekstradicije i pružanja medunarodne krivičnopravne pomoći, ali i probiematika
uslovljavanja krivičnog gonjenja postojanjem odgovarajućeg odobrenja, ako postoji
određeni eiement inostranosti u konkretnoj krivičnoj stvari, pitanje međunarodnog
krivičnopravnog imuniteta, primjena međunarodnih krivičnopravnih standarda u
nacionainim krivičnim postupcima, kada je to predviđeno zakonom ili, prije svega,
ustavnopravnim normama itd.[299] Odredeni standardi koji su obavezni za nacionalna
krivičnoprocesna zakonodavstva, nastaju i na osnovu akata međunarodnopravnog
karaktera. Mada je još uvijek veoma teško govoriti o jasno izraženim konturama nekog
nadnacionalnog medunarodnog krivičnoprocesnog prava, u smislu prava koje bi važilo za
cijelu međunarodnu zajednicu iii makar za čitav niz država, jer se takvo pravo još uvijek ne
nazire, osim prava koje primjenjuje ili, bolje rečeno, koje će vjerovatno primjenjivati ICC i
102
SKRIPTA:
dijelom pravila koje se odnose na saradnju država sa tim sudom, ipak se može osnovano
pretpostaviti da će u nekom budućem vremenu, po svemu sudeći, postojati makar u
jednom svom dijelu, jedinstveno krivično procesno pravo[300].
Kada su u pitanju instituti krivičnog procesnog prava, za Evropsku uniju su u njenoj
sadašnjoj fazi razvoja, prije svega, značajni oni instituti koji se odnose na krivično gonjenje
u Evropi, gde spadaju: (1) načelo ne bis in idem i (2) institucije krivičnog gonjenja (a)
EUROPOL, (b) EUROJUST, (c) Evropski biro za suzbijanje velikih finansijskih prevara
(OLAF)[301] i (d) projekat Evropskog tužilaštva[302]. Tako je, između ostalog Šengenskim
sporazumom, uvedena i zabrana dvostrukog kažnjavanja na nivou Evropske unije[303].
Projekat Evropskog tužiiaštva se oslanja na Corpus iuris iz 2000. godine, koji predstavlja
skup krivičnopravnih odredbi kojima se štite finansijski interesi Evropske unije za koja se
smatra da predstavljaju poseban značaj za Evropsku uniju kao cjelinu.
1.2. Izvori prava koje se primjenjuje u postupku pred Međunarodnim krivičnim sudom
Osnovni izvor prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC je Statut o osnivanju ICC, koji
je donesen u Rimu, na Diplomatskoj konferenciji ovlašćenih predstavnika vlada država
članica Ujedinjenih nacija, 17. jula 1998. godine. Usvajanje Rimskog statuta ICC[304]
(Rimski statut), koji se naziva vodičem kroz međunarodno pravo, smatra se potencijalnom
prekretnicom u međunarodnim odnosima. Vlade, političari, komentatori iz različitih medija,
neviadine organizacije i stručnjaci za medunarodno krivično pravo iz cijeloga svijeta
pridružiii su se pohvalama koje su, vezano za ovaj događaj, daii generaini sekretar
Ujedinjenih nacija Kofi Annan i zvaničnici Diplomatske konferencije. Uticaj Rimskog statuta
na nastavak napora međunarodne zajednice, povodom izuzeća od kazni za najteže
ziočine, biće značajan. Prije svega, ICC će ohrabriti države na istragu i gonjenje lica
optuženih za genocid, ratne zločine i ziočine protiv čovječnosti, a i sam ICC će u pogodnim
okoinostima istraživati i goniti učinioce ovih zločina. Baveći se pitanjima izuzeća od kazne i
obezbjeđujući pravičan i neutralan forum za krivično gonjenje, ICC će doprinijeti popuštanju
medunarodnih tenzija i promociji mira i sigurnosti kako na domaćem nivou tako i
internacionalno, i to na različite načine[305].
Pomenuta Diplomatska konferencija je održana od 15. do 17. jula u sjedištu Organizacije
ujedinjenih nacija za hranu i poljoprivredu (FAO), uz učešće 161 državne delegacije, sa oko
dvije hiljade deiegata, kao i velikog broja predstavnika međunarodnih i nevladinih
organizacija, drugih organizacija i entiteta, te brojne predstavnike medija iz cijelog svijeta.
Konačni podsticaj za reaiizaciju ideje stalnog i univerzalnog, međunarodnog krivičnog suda
došao je gotovo siučajno, kada je tokom sjednice Generaine skupštine Ujedinjenih nacija
posvećene suzbijanju zloupotrebe droga (juni 1989. godine) delegacija Trinidada i Tobaga
predložila da se u cilju suzbijanja međunarodnog iiegainog prometa drogama, osnuje
međunarodni krivični sud. Iako predlagači nisu imali u vidu osnivanje suda kakav je
predviđen Statutom o osnivanju ICC, jer Rimski statut uopšte ne predviđa nadležnost ICC
za ziočine povezane sa međunarodnim prometom i zloupotrebom droga, inicijativa
Trinidada i Tobaga je pokrenula snažnu aktivnost na osnivanju stalnog suda[306].
Rimski statut sadrži 13 dijelova, sa osnovnim odredbama materijainog krivičnog prava,
kako u pogledu konkretnih inkriminacija, tako u odnosu na najvažnija pitanja opšteg dijela
krivičnog prava. Pored toga, on ima i niz krivičnoprocesnih odredbi.
Prvi dio Rimskog statuta sadrži odredbe koje se odnose na organizaciona pitanja. On
ureduje uspostavljanje ICC, i to na način da se taj sud uspostavlja kao stalni organ. ICC je
nezavisna medunarodna organizacija. U skladu sa članom 2 Rimskog statuta, odnos sa
Ujedinjenim narodima je ureden sporazumom kojeg je odobrila Skupština država stranaka
(Assembly of State Parties) u septembru 2002. godine, a kojeg je obavezan zaključiti
predsjednik ICC kao njegov predstavnik. Ovaj dio, takođe, propisuje da je sjedište ICC u
Hagu (Den Haag), Holandija, ali da sjedište ICC može biti i na drugom mjestu - ukoliko se
pokaže potrebnim.
Drugim dijelom se reguliše problematika nadležnosti ICC, dopuštenosti pokretanja i
vodenja krivičnog postupka, kao i pravo koje se primjenjuje. Jurisdikcija ICC je inicijaino
103
SKRIPTA:
ograničena na najteže zločine koji se tiču cijele međunarodne zajednice: genocid, ziočin
protiv čovječnosti i ratni zločin[307]. ICC je nadležan samo za pomenute ziočine ukoliko su
oni učinjeni nakon što je Statut stupio na snagu, drugim riječima 1. jula 2002. godine.
Slučajeve pred ICC mogu pokrenuti Savjet bezbjednosti, država stranka ili ex officio tužilac,
djelujući po informacijama dobivenim od žrtava ili nevladinih organizacija. Kada se slučaj
podnese ICC od strane države članice ili tužioca ex officio, ICC može vršiti nadležnost
samo u slučajevima kada je država na čijoj je teritoriji učinjen zločin ili država čiji je
državljanin optužen da je učinio zločin, ratifikovala Statut ili je putem deklaracije prihvatila
nadležnost
ICC. Bez sumnje, jedan od osnovnih principa na kojima počiva Rimski statut jeste da on
dopunjuje nacionalne jurisdikcije i da ICC može vršiti nadležnost samo ukoliko države u
pitanju nisu u mogućnosti ili ne žele procesuirati učinioce zločina koje potpadaju pod
jurisdikciju ICC.
Treći dio odnosi se na generaine iii opšte principe krivičnog prava i ustanovijava
individualnu odgovomost, dok krivičnu odgovornost država iii pravnih entiteta (npr.
asocijacija, kompanija) isključuje iz domena nadležnosti ICC. Takode, jasno treba naglasiti
da je sudska nadležnost striktno vezana za iica starija od 18 godina u vrijeme izvršenja
zločina. Pozicija šefa države ili šefa vlade ili bilo koja druga zvanična pozicija, ne sprečava
ICC da vrši jurisdikciju nad tim licem. 362 Statut, takođe, pretpostavlja i zapovjednu
odgovomost za vojne šefove ili civilne zapovjednike za zločine koji su učinjeni od strane
njihovih potčinjenih, ukoliko su oni znali za njih, ali nisu preduzeli potrebne mjere kako bi ti
zločini bili spriječeni.
Četvrti dio se odnosi na sastav ICC i sudsku upravu. Organi suda su: (a) Predsjedništvo,
koje se sastoji od predsjednika i prvog i drugog potpredsjednika, (b) Žalbeni odjel,
Raspravni odjel i Predraspravni odjel, (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Radni jezici ICC su
engleski i francuski. Službeni jezici su engleski, arapski, kineski, španski, francuski i ruski.
Prema članu 36 Rimskog statuta, ICC ima 18 sudija koji će predstavljati najveće svjetske
pravne sisteme, a vodiće se računa i o ravnomjernoj geografskoj zastupljenosti. ICC će
imati jednog predsjedavajućeg sudiju, a jedno sudsko vijeće od tri sudije će biti zaduženo
za potvrdivanje optužnica i predsudske procedure. Ostala tri sudska vijeća imaće po tri
sudije i jedno žalbeno vijeće koje će se sastojati od pet sudija. Da bi se održala distanca
između sudskih i apelacionih vijeća, član 39 zabranjuje rotaciju između sudskih i žalbenog
vijeća. Članom 40 osigurana je detaljnija garancija nezavisnosti sudskih vijeća.
Peti dio sadrži pravila o istrazi i krivičnom gonjenju. Pokretanje istrage je isključivo u
nadležnosti tužioca, pod kontrolom Predraspravnog vijeća, sastavljenog od jednog iii trojice
sudija, zavisno od pojedinog slučaja. To vijeće je jedino nadležno za izdavanje naioga za
pristupanje ICC-u i naloga za hapšenje. Predraspravno vijeće može održati raspravu kako
bi potvrdilo optužbu na osnovu koje tužilac traži suđenje.
Šesti dio se odnosi na samo suđenje. Sudenje se neće održati u odsustvu optuženog, jer
sudski postupci koji se vode in absentia nisu dozvoljeni pred ICC. Optuženi ima pravo na
besplatnog branioca, ukoliko ga sam ne može plaćati, a žrtve imaju pravo dati izjavu, kao i
pravo da ih zastupa advokat. Odjeljenje za žrtve i svjedoke je odgovomo, putem
Sekretarijata, za pružanje podrške i pomoći svjedocima i žrtvama koji se pojavljuju pred
ICC. Odluku o postojanju ili nepostojanju krivice sudije donose većinom giasova. ICC ima
ovlašćenje da odobrava odštetu žrtvama, što podrazumijeva restituciju, naknadu iii
rehabiiitaciju.
U sedmom dijelu se govori o primjenjivim kaznama. S obzirom na to da je smrtna kazna
izostavljena, najteža kazna koja se nekome može dosuditi jeste osuda na doživotni zatvor.
ICC može, uz zatvorsku kaznu, dosuditi i određenu novčanu kaznu, kao i oduzimanje
prihoda, imovine ili sredstava koja su direktno ili indirektno ostvarena putem izvršenog
krivičnog djela. Sud može donijeti odluku da se novčana sredstva koja se dobiju od ovih
novčanih kazni i oduzimanja uplate u Fond u korist žrtava i njihovih porodice koji je
Skupština država stranaka osnovala u septembru 2002. godine.
104
SKRIPTA:
Osmi dio sadrži pravila koja se odnose na mogućnost ulaganja pravnih lijekova (pravo na
žalbu i reviziju). Žalba i revizija se upućuju žalbenom vijeću koje se sastoji od pet sudija.
Deveti dio Rimskog statuta odnosi se na pitanja međunarodne saradnje i pravne pomoći.
Obaveza je država članica da u potpunosti sarađuju sa ICC, naročito kada se radi o
izručivanju lica protiv kojih je ICC pokrenuo krivično gonjenje ili o traženju dokaznog
materijala. Kako bi to mogli ostvarivati, države članice moraju utemeljiti procedure koje
omogućavaju uspostavljanje ovakvog oblika saradnje. Sud može zahtijevati uspostavljanje
saradnje i na ad hoc osnovi sa državama koje nisu članice Rimskog statuta ili saradnju sa
međuvladinim organizacijama.
Deseti dio Statuta govori o izvršenju kazni i mjera oduzimanja imovine i osigurava da se
zatvorske kazne izdržavaju u državi koju ICC odabere sa popisa država koje su izrazile
svoju spremnost da prihvate osuđenike. Sud je ovlašćen da donese odiuku o smanjenju
kazne i mora ponovno preispitati kaznu kako bi utvrdio postoji li razlog zbog kojeg bi se
kazna mogla smanjiti, i to nakon što je osudeni izdržao dvije trećine kazne ili, u slučaju
osude na doživotni zatvor, nakon što je osuđeni izdržao 25 godina zatvorske kazne. Sud
neće preispitivati osude prije isteka navedenog vremenskog perioda.
U jedanaestom dijelu Rimskog statuta govori se o Skupštini država stranaka, koju čini po
jedan predstavnik iz svake države članice. Svaki predstavnik nosiće jedan glas, a odluke će
donositi iii konsenzusom iii nekom vrstom većinskog glasanja. Ostaie države koje su
potpisale Rimski statut iii konačni akt Rimske diplomatske konferencije, mogu biti članovi
Skupštine sa statusom posmatrača. Ova skupština je, između ostalog, odgovoma za
biranje sudija i tužilaca, usvajanje budžeta za rad ICC i donošenje odiuka o tome da li će
se, ukoliko se ukaže potreba za tim, broj sudija promijeniti.
Dvanaesti dio se odnosi na finansiranje i utvrđuje da se troškovi ICC finansiraju iz
obaveznih novčanih doprinosa država stranaka i, zavisno od toga da li će to Skuština
odobriti, iz finansijskih sredstava koja obezbijede Ujedinjene nacije, naročito kada se radi o
troškovima koji nastaju kada Savjet bezbjednosti uputi neki siučaj ICC. Novčani doprinosi
država stranaka odreduju se prema omjeru uloga koji se temelji na omjeru za budžet
Ujedinjenih nacija. Sud, takođe, može prihvatiti dobrovoljne doprinose od vlada,
medunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija ili drugih izvora.
Konačno, trinaesti dio Rimskog statuta sadrži završne odredbe. Nakon isteka sedam
godina od stupanja na snagu ovog statuta, tj. 2009. godine, svaka država stranka može
predložiti njegove izmjene. Statut ne trpi nikakve uslove[308]. U članu 126 se propisuje da
će Rimski statut stupiti na snagu nakon deponovanja 60 isprava o ratifikaciji[309], tako da
je on stupio na snagu 1. jula 2002. godine.[310] Ovaj statut je do 14. jula 2003. godine
ratifikovalo 91 država iz cijelog svijeta[311]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala Rimski
statut odlukom Predsjedništva BiH, od 5. februara 2002. godine, nakon što je prethodno
dobijena saglasnost Parlamentarne skupštine BiH[312].
Izgled Rimskog statuta rezuitat je velikog broja državnih sporazuma i zasnovan je na
poštovanju suvereniteta i na pristanku država stranaka[313]. Sve države stranke imaju
krivičnu jurisdikciju za djela koja su izvršili državijani tih država na teritoriji tih država.
Nadiežnost ICC je "produžena ruka" (extension) domaće krivične nadležnosti država
članica. U isto vrijeme, ICC nije produžetak nacionalnih krivičnopravnih sistema; nije
nadomjestak za domaće sudove. Sud je komplementaran domaćem sudstvu, čija je
primama odgovornost istraživanje i krivično gonjenje za genocid, ratne zločine i ziočine
protiv čovječnosti; ICC će prepustiti iješavanje predmeta domaćim vlastima, osim u slučaju
da države članice prepuste predmete ICC ili ne pokažu odgovarajuću aktivnost, a tamo
gdje domaći sistem postupi po predmetima - ICC će djeiovati samo ondje gdje je jasno
vidljivo da država članica ne pokazuje volju ili nije u mogućnosti da postupi na pravi način.
Onda kada ICC počne primjenjivati svoju nadležnost, saradnja država članica pri hapšenju i
predaji osumnjičenih, prikupljanju dokaza i zaštiti žrtava i svjedoka i drugi oblici saradnje će
biti od vitainog značaja za efikasan rad ICC.
105
SKRIPTA:
ICC je stalni, univerzaini sudski organ za vodenje krivičnog postupka i presuđenje najtežih
medunarodnih krivičnih djela. Neovisno od toga da li je formiranje dva ad hoc tribunala (za
prethodnu Jugoslaviju i Ruandu) imalo uticaja na osnivanje ICC, treba posebno istaći da se
ovaj sud razlikuje od svojih prethodnika.
U skladu sa režimom koji je uspostavljen Rimskim statutom, suočavanje sa izuzećem od
kazne za najteže zločine biće postignuto primamo kroz pravni sistem država članica i
sekundarno preko ICC, uz neizbježnu pomoć država članica. Efikasnost ICC, stoga, zavisi
od uspješne inkorporacije Statuta u domaće zakone - kako u pogledu vodenja domaćih
postupaka tako i vezano za saradnju sa ICC[314].
Za postupak pred ICC veliki značaj ima i Pravilnik o postupku i dokazima (Rules of
Procedure and Evidence). Ova pravila je u formi nacrta pripremila Posebna komisija
(Preparatory Commission), i to 30. juna 2000. godine, a na osnovu ovlašćenja sadržanih u
Rimskom statutu, vodeći računa o ograničenjima sadržanih u rezoluciji F u Konačnom aktu
Dipiomatske konferencije. Pravila obuhvataju skoro sve na šta upućuje Rimski statut, a
bitno je za funkcionisanje ICC. Ona stupaju na snagu nakon što budu usvojena
dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav 1
Rimskog statuta). Statutom je predviđena i mogućnost mijenjanja Pravilnika o postupku i
dokazima: izmjene mogu da predlože: (1) svaka država stranka; (2) sudije, ali samo ako o
tome postignu apsolutnu većinu i (3) tužilac. Amandmani stupaju na snagu nakon što budu
usvojeni dvotrećinskom većinom glasova članova Skupštine država stranaka (član 51 stav
2 Rimskog statuta). Sudije mogu dvotrećinskom trećinom da sastave i privremena pravila
koja će se primjenjivati sve dok na sljedećem redovnom ili vanrednom zasjedanju
Skupštine država stranaka ne budu: (1) usvojena kao zvanična, (2) izmijenjena ili (3)
odbijena. Mogućnost donošenja privremenih pravila je uslovljena kumulativno, i to sa dva
zahtjeva: prvim, koji se odnosi na određenu procesnu ili faktičku neophodnost (hitan slučaj)
i drugim, koji se odnosi na činjenicu postojanja određene pravne praznine u važećim
pravilima (potrebno je da za takvu situaciju Praviia ne predviđaju specifično iješenje) - član
51 stav 3 Rimskog statuta.
U odnosu na Pravilnik o postupku i dokazima, Rimski statut ima primarni karakter, tj. on
posjeduje veću pravnu snagu37°. Pravilnik o postupku i dokazima, njegove izmjene i bilo
koje privremeno pravilo, moraju da budu u skiadu sa Statutom (član 51 stav 4 Statuta), a
ukoliko su Statut i Pravilnik o postupku i dokazima "u sukobu" - Statut će imati prednost
(član 51 stav 5 Rimskog statuta).
Pored već spomenutog Pravilnika o postupku i dokazima, navedena Posebna komisija
(Preparatory Commission) je donijela i druge akte od kojih je svakako najznačajniji nacrt
koji se odnosi na Elemente krivičnih djela (Elements of Crimes), čime se, u stvari, daje
određeno tumačenje izraza upotrijebljenih u konkretnim inkriminacijama koje sadrži Rimski
statut, pa se svuda gdje je procijenjeno da za tim postoji potreba, dopunjavaju određene
norme čije značenje nije sasvim precizno. Ova komisija je pripremila i nacrte nekih drugih
dokumenata: Ugovor o odnosima ICC i Ujedinjenih nacija (2001), Finansijska pravila
(2001), Sporazum o privilegijama i imunitetima ICC (2001), Pravila o radu Skupštine država
stranaka (2001), Rezolucija Skupštine država stranaka o osnivanju Odbora za budžet i
finansije (2001) itd.
U izvore prava koji se primjenjuju pred ICC spadaju i primjenjivi međunarodni ugovori i
načela i pravila međunarodnog prava, uključujući i utvrdena načela međunarodnog prava
oružanih sukoba (član 21 stav 1 tačka b) Rimskog statuta).
U supsidijarne i uslovljene izvore prava koje se primjenjuje u postupku pred ICC, spadaju:
(1) opšta pravna načela koje je ICC izveo iz nacionalnih zakona svjetskih pravnih sistema i
(2) nacionalni zakoni država koje bi inače bile redovno nadležne povodom konkretnog
krivičnog djela (čian 21 stav 1 tačka c) Rimskog statuta). Ovi izvori prava su supsidijarni, jer
do njihove primjene može doći jedino ukoliko se za određeni slučaj ne može primijeniti
nijedan od prethodno pomenutih izvora prava, koji stoga predstavijaju primame izvore
106
SKRIPTA:
prava koje se primjenjuje u postupku pred stainim ICC[315].

Kao formalni izvor prava fakultativnog karaktera predviđeni su načela i pravna pravila na
način kako ih je tumačio ICC u svojim ranijim odlukama (član 21 stav 2 Rimskog statuta). U
pitanju je precedentno dejstvo ranijih odluka, što inače predstavlja jedno od tipičnih
svojstava angiosaksonske krivične procedure, mada se ni u tim sistemima ne smatra da
same sudske odiuke mogu u potpunosti da zamijene zakone[316].
Primjena i tumačenje prava sadržanog u Rimskom statutu mora biti u skladu sa
međunarodno priznatim ljudskim pravima i biti bez ikakvog nepovoljnog razlikovanja po
osnovama, kao što su pol (kako je definisan u članu 3 stav 3), dob, rasa, boja, jezik, vjera ili
uvjerenje, političko ili drugo mišljenje, nacionalno, etničko ili socijalno prorijeklo, imetak,
rodenje ili drugi status - član 21 stav 3 Rimskog statuta. Definisanje nekog drugog statusa
kao takvog, odnosno diskriminirajućeg (u smislu člana 21 stav 3 Rimskog statuta),
predstavlja questio facti i zavisi od svih konkretnih i relevantnih okoinosti.
1.3. Pravne i političke okolnosti koje su doprinijele osnivanju Međunarodnog krivičnog suda
Međunarodno krivično pravosuđe se nije razvijalo pravolinijski, već se njegov razvoj može
posmatrati kao niz sudskih ili ponekad (para)sudskih slučajeva, koji su se odvijali u
odredenim istorijskim okolnostima, prije svega u vezi konkretnih ratova i oružanih
sukoba[317]. Te istorijske okolnosti, a prije svega podjela na ratne pobjednike i u ratu
pobijeđene, su bile, izmedu ostaiog, i ključni faktor u odnosu na to da li su se neka suđenja
poslije ratova uopšte odvijala, te na to kome je suđeno, a često i na koji način su konkretni
postupci vodeni.[318]Pored toga, samo su neka od takvih suđenja mogla opravdano da se
karakterišu kao "međunarodna", jer su, u osnovi, bila nacionainog karaktera. Inače, sama
ideja o osnivanju međunarodnog krivičnog suda nije nova, ona potiče iz XIX vijeka, a
nastala je u sklopu opšteg shvatanja o međunardnom sudstvu kao sredstvu za iješavanje
međunarodnih sporova, pri čemu je najveću teorijsku prepreku ostvarenju te zamisli
predstavljalo shvatanje o suverenosti kao osnovnom obilježju država, koje je
onemogućavalo njihovo potčinjavanje bilo kojoj vlasti izvan njih samih.[319] Za potpuniju
predstavu o međunarodnom krivičnom procesnom pravu na početku XXI vijeka, potrebno je
lapidarno opisati istoriju i sadašnjost međunarodnih sudova.

1.3.1.Začeci medunarodnog krivičnog pravosuđa
Misao o stvaranju jednog međunarodnog krivičnog suda je davnašnja. Ona se razvijala
uporedo sa razvojem međunarodnog pravosuđa[320]. Korijeni ratnog i humanitamog prava
mogu se naći u istoriji Antike i Starog vijeka[321]. "Istorijski izvori svjedoče i o strašnim
ratnim zločinima, pa i onim koji bi danas mogli biti okarakterisani genocidom. Tako se
spominje rimsko razaranje Kartage i pokolj njenih stanovnika, bibliski opis pokolja
Kaananita nakon što su Jevreji osvojili Jerihin, te brojni drugi događaji. Zanimljivo je da
istorijski izvori i umjetnička literatura često takve događaje interpretiraju kao velika vojna,
čak i junačka dostignuća."[322] Uz to, "paralelno sa pokušajima da se humanizuje rat kao
krajnje nehumano sredstvo poiitike, javljaju se i ideje o osnivanju sudskih organa sa
zadatkom da utvrđuju krivičnu odgovornost i kažnjivost lica za izvršene zločine u doba rata
ili u vezi sa ratnim zbivanjima. Tako se još tokom stogodišnjeg rata (1337-1453) javila ideja
rimskog pape o krivičnom sudu koji bi bio nadležan za suđenje izvršiocima najtežih
krivičnih djela izvršenih u doba rata."[323] Međutim, djelatnost ovakvog suda registrovana
je tek u petnaestom vijeku. Naime, u literaturi se navodi kao interesantan primjer iz istorije
suđenje Peteru von Hagenbachu, vojvodi od Burgundije, u Brajzahu (Breisach)9 1474.
godine. Hagenbach je bio optužen da je na tom području, kao guverner okupatorske sile,
bio odgovoran za niz zločina - ubistva, silovanja i konfiskovanje privatne svojine građana.
107
SKRIPTA:
Gradani Brajzaha su formirali multinacionalni tribunal sastavljen od 28 sudija - osam iz

samog Brajzaha i po dvojica iz drugih obližnjih regija (Alzasa, Njemačke i Švajcarske). Iako
se Hagenbach branio tvrdeći da ne snosi ličnu odgovornost, jer je samo slijedio naredenja
pretpostavljenog lorda, ogiašen je krivim i osuđen na smrtnu kaznu, koja je i izvršena[324].
Ovo sudenje se, sa stanovišta savremenih krivičnopravnih standarda, teško može smatrati
ozbiljnim međunarodnim krivičnim suđenjem, ali ono svakako ima određeni istorijski značaj,
a načinom odbrane okrivljenog i konačnom presudom, kao da je anticipiralo i neka pitanja
koja imaju veliku važnost u savremenom međunarodnom krivičnom pravu, što se, prije
svega, odnosi na postupanje po naredenju, individualnu krivičnu odgovornost i komandnu
odgovornost[325]. Medu preteče međunarodnog krivičnog suda svrstava se i suđenje za
"ratne ziočine" Conradinu von Hohenstafenu u Napulju, 1268. godine[326]. Ni to suđenje se
ne može smatrati ozbiljnim medunarodnim krivičnim suđenjem, naročito u svjetlu sada
vladajućih koncepcija, ali i ono u jednom istorijskom smisiu ima značaj, jer ukazuje na
postojanje odredenih tendencija intemacionalizacije krivičnih suđenja u jednom dužem
vremenskom periodu[327].
Prva detaljna kodifikacija ratnih zakona u modemim vremenima bio je tzv. Liebersov zakon,
koji je donesen na zahtjev američkog predsjednika Abrahama Linkolna 1863. godine.
Obuzdavanje ratnih strasti je, međutim, propisano kao obaveza i znatno prije Liebersovog
zakona. Specificirana pravila ponašanja u ratu poznavali su judaizam, hrišćanstvo i islam,
zabranjujući ubijanje civiia, žena, djece i preporučujući dobar tretman prema ratnim
zarobljenicima.
"Važan događaj u razvoju međunarodnog ratnog i humanitamog prava bio je osnivanje
Crvenog krsta 1863. godine. Nakon velikog pokolja u bici kod Solferina u junu 1859.
godine, kada je Francuska porazila austrougarsku vojsku, jedan od svjedoka strahota koje
su se dogodile i jedan od organizatora medicinske pomoći za ranjenike, Henry Dunant,
švajcarski preduzetnik i filantrop, izdao je 1862. godine knjigu o toj bitki. U njoj je predložio
osnivanje posebne organizacije za pomoć ranjenicima i zaključivanje međunarodnog
sporazuma o čovječnom postupanju sa bolesnicima i ranjenicima tokom ratnih
sukoba."[328]Njegove preporuke će se ostvariti osnivanjem Crvenog krsta i zaključivanjem
Ženevske konvencije iz 1864. godine. Crveni krst odigrao je značajnu ulogu u razvoju
međunarodnog humanitamog prava, a pomoć koju je pružio brojnim ranjenicima,
bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neprocjenjiva je[329].
Dalji korak je učinjen prihvatanjem Petrogradske deklaracije od 1868. godine, kojom je
zabranjena upotreba takvih oruđa koja nepotrebno povećavaju patnju ljudi izbačenih iz
borbe i koja se smatraju protivnim zakonima čovječnosti.
Užasnut svirepostima iz njemačko-francuskog rata, iz 1870/71 godine, tadašnji predsjednik
Medunarodnog Crvenog krsta, Švajcarac Gustave Moynijer, predložio je osnivanje jednog
medunarodnog krivičnog suda.[330] Medutim, ni ova ideja, ma koliko bila plemenita, nije
realizovana, već će ozbiljniji pokušaji ove vrste uslijediti tek nakon završetka Prvog
svjetskog rata. Naravno, sva suđenja za ratne zločine već tokom Prvog svjetskog rata su
imala nacionalni karakter, a iz razumljivih razloga nije se pojavljivala mogućnost za
djelovanje međunarodnog pravosudnog organa[331].
Nakon i kao posljedica Krimskog rata, američkog građanskog rata i francusko- pruskog rata
iz 1870. godine, javno mnijenje u Evropi i Americi se ujedinjuje oko ideje da bi na
medunarodnom nivou trebalo doći do kodifikacije ratnog prava. Kao rezultat ove javne
kampanje, potpisana je serija međunarodnih ugovora, danas poznatijih kao Haška (1907) i
Ženevska konvencija (1929). One predstavljaju najveći uspjeh u regulisanju ratnog prava.
U želji da se u takvim slučajevima suzbije neograničeno pravo ratujućih strana, usvojena je
Martensova klauzula kojom se nalaže državama, kao zaraćenim stranama, da se u
slučajevima koji nisu regulisani odredbama konvencije, imaju pridržavati načela
međunarodnog prava koja prističu iz običaja ustanovljenih među prosvijećenim narodima,
zakona čovječanstva i zahtjeva javne svijesti[332].
Haške humanitame konvencije i deklaracije, donesene u 1899. i 1907. godini, regulišu
108
SKRIPTA:
ratna stanja i iješavaju probleme razoružanja, polažu temelje za stvaranje buduće

međunarodne organizacije, kodifikovanje pravila ratnog prava i neutralnosti i donose
propise o mirnom iješavanju međunarodnih sporova. Haške konvencije iz 1899. i 1907.
godine predstavljaju prvi pokušaj da se izvrši kodifikacija prava i dužnosti zaraćenih strana i
da se preciziraju pravila o vodenju suvozemnog rata, posebno da se ograniči naoružanje,
zabrani upotreba određenih sredstava borbe i osigura mimo iješavanje sporova medu
zemljama. Na prvoj od tih konferencija u Hagu, 1899. godine, donesene su dvije konvencije
i tri deklaracije: Konvencija o poiožaju ranjenika i pravila ponašanja prema njima, kako u
kopnenim tako i u pomorskim sukobima; Konvencija o zakonima i običajima suvozemnog
rata;[333] Deklaracija o zabrani bombardovanja iz balona i sličnih naprava; Deklaracija o
zabrani upotrebe projektila sa zapaljivim i otvorenim gasovima i Deklaracija o zabrani
upotrebe rasprskavajućih zma (dum-dum). Nedostatak ovako donijetih konvencija i
rezoiucija se naiazi u činjenici da se one odnose na rat i vodenje rata, ali ne i na osiguranje
mira[334].
Na Drugoj haškoj mirovnoj konferenciji, održanoj na inicijativu predsjednika SAD-a
Ruzveita i ruskog cara Nikolaja II, od 15. juna do 18. oktobra 1907. godine, doneseno je 13
mirovnih konvencija. One su još plodnije i obuhvataju materiju o otvaranju neprijateljstva,
pravima i dužnostima neutralnih država, položaju trgovačkih brodova neprijateljskih strana,
pretvaranju ovih u ratne brodove, pomorskom bombardovanju kopna i položaju ranjenika u
suvozemnom ratu. Njihove odredbe nemaju karakter inkriminisanih normi kao garancija
poštovanju, već važe kao upozoravajuće i preporučujuće.
Četvrta konvencija o zakonima i običajima rata na kopnu (sa Pravilnikom o kopnenom ratu)
u članu 3 sadrži odredbu da je država odgovoma za kršenje haških praviia od strane bilo
kojeg njenog subjekta. Međutim, iako je Haškim pravilnikom o suvozemnom ratovanju
izgrađen sistem pravila o dopuštenom i nedopuštenom u vođenju rata, ta pravila ne sadrže
krivične sankcije, koje bi obezbijedile njihovo poštovanje. Iako član 3 Četvrte haške
konvencije predviđa odgovornost za naknadu štete od strane države za ratne zločine, riječ
je samo o građanskoj, ne i o krivičnoj odgovomosti. Da bi postojala krivična odgovornost,
"nije dovoljno samo postojanje određene pravne norme prohibitivnog ili imperativnog
karaktera, već je potrebna takva pravna norma, koja za odredeno ponašanje predviđa
sankciju kao krivično djeio. Drugim riječima, potrebna je inkriminatoma pravna norma"[335].
Ali, iako to predstavija veliki nedostatak, ipak se ne može osporavati vrijednost haških
konvencija i njihov značaj za razvoj međunarodnog krivičnog prava, pogotovo kada je u
pitanju izgrađivanje pojma krivične odgovornosti. Za medunarodnu će zajednicu haške
konvencije imati značaj ratnih zakona i ona će se na njih pozivati i u Prvom i u Drugom
svjetskom ratu da bi osudila nečuvene zločine koje je ljudsko društvo doživjelo bez obzira
na to što su one daleko prevazidene razvojem tehnike[336] koja je diktiraia sasvim drugi
način ratovanja[337].
1.3.2. Pokušaji ustanovljenja medunarodnog krivičnog suda u prvoj polovini XX vijeka
Prvi pokušaj ustanovljavanja medunarodnog krivičnog suda uslijedio je nakon brojnih

ratova s ogromnim ljudskim žrtvama tokom duge istorije ljudske civilizacije tek u
posljednjem vijeku drugog milenijuma[338]. Taj zahtjev je shvatila i Mirovna konferencija u
Parizu i preuzela na sebe zadatak da razmotri pitanja krivične odgovomosti za zločine
učinjene u toku Prvog svjetskog rata, sa željom da se primijene represivne mjere prema
onima koji su vršili te ziočine i da se obezbijedi trajan mir za buduća pokolenja[339].
lnspirisana ovakvom željom, Mirovna konferencija je i formirala Komisiju za odgovornost sa
zadatkom da ispita: (1) odgovornost onih koji su prourokovali rat; (2) činjenice u vezi sa
povredama zakona i običaja rata, izvršenih od vojnih snaga njemačkog carstva na suvu,
moru i u vazduhu; (3) stepen krivične odgovornosti izvršilaca bez obzira na njihov položaj i
(4) stvaranje međunarodnog pravosuđa za suđenje zbog izvršenih zločina[340].
Mirovnim ugovorom sila Antante s Njemačkom koji je sklopljen u Versaju (Versaillesu), 28.
juna 1918. godine (stupio na snagu 10. januara 1920. godine) predviđeno je suđenje za
109
SKRIPTA:
"ratne zločine", odnosno "teške povrede međunarodnog morala i svetosti ugovora" (čl. 227-
230) njemačkom caru Wilhelmu II. Hohenzollernu i njegovim oficirima, koji su zapovijedali
njemačkom vojskom u Prvom svjetskom ratu. Ovim je odredbama bilo predvideno i
osnivanje posebnog suda koji bi vodio krivični postupak[341]. Budući da je car Wilhelm II.
dobio utočište (egzil) u Holandiji, a ni države Antante se nisu previše trudile da ga izvedu
pred sud koji nije ni ustanovljen, do sudenja nije ni došlo.[342] Holandska vlada je odlučila
da ne izruči Wilhelma II. pozivajući se na to da krivična djela za koja se tražilo njegovo
izručenje nisu predviđena ugovorima koje Holandija ima sa drugim zemljama, kao i da je
Holandija uvijek pružala azil pobijedenim u medunarodnim sukobima[343]. Osim toga,
Holandija se pozivala na odsustvo medunarodnog akta kojima bi se zabranjivalo
započinjanje, vodenje ili naređivanje vođenja agresorskog rata[344].
Versajski ugovor je označio kraj Prvom svjetskom ratu i imao za cilj da izgradi jedno novo
društvo na bazi mira i solidarnosti medu nacijama. "Versajskim ugovorom je uspostavijeno
načelo da je međunarodno pravosuđe nadležno za vođenje postupka kod krivičnih djela
čije su posljedice nastupile na teritoriji više država. Pri tome, nije isključena i nadležnost
unutrašnjih sudova"[345]. To se manifestovalo u tri grupe pravila: (1) napuštanje klasičnog
pravila da svaka država ima neograničeno pravo u pogledu vodenja rata i da ona ne može
da bude odgovoma ukoliko je otpočela rat na jedan formalno priznat način (putem
objavljivanja rata)[346]; (2) potvrđen je princip pune materijalne odgovornosti za štetu koja
nastane u toku rata; (3) istaknuta je lična krivična odgovornost za ratne zločine. Ratni
zločinci nisu samo u nadležnosti sudova odnosne države nego i u prvom redu pred
sudovima država na čijim su teritorijama počinjena djela, pri čemu položaj i funkcije ne daju
potpuno opravdanje za učinjene zločine. "Ideja o krivičnoj odgovornosti pojedinca nije više
apstraktni zahtjev pravde nego dobija izraz jednog pravnog principa koji je ovdje, u
Versajskom ugovoru, ostao u povoju. Nažalost, princip nije ostvaren"[347].
Prevagnule su političke kalkulacije, iako se i s pravne strane moglo prigovoriti da tadašnje
međunarodno krivično pravo nije kao ziočin predviđalo pokretanje agresivnog napadačkog
rata, što je bila giavna politička optužba protiv njemačkog cara[348]. Pitanje je kako bi se to
suđenje da je do njega došio, zaista odvijalo, ali je sigumo da se ni tada ne bi moglo
govoriti o nekom potpuno nezavisnom pravosuđu, jer su sve inicijative za suđenje doiazile
iskijučivo od strane sila pobjednica, a bile iskijučivo uperene protiv poražene strane,
odnosno pripadnika poraženih oružanih snaga, čak i samog njihovog zapovjednog vrha
[349] Smatra se da je pokušaj suđenja bivšem njemačkom monarhu bio jedan od prvih
slučajeve uzimanja u obzir "medunarodne individualne krivične odgovomosti" za povredu
"pravila međunarodnog običajnog ratnog prava"[350]. Ipak, prema zakonu od 18. decembra
1919. godine, u Lajpcigu je održano devet postupaka protiv bivših pripadnika njemačke
vojske i mornarice, ali su se oni, uglavnom zbog nedostatka dokaza, završili izricanjem
osiobadajućih presuda.
Članice Antante, države-saveznice, pobjednice u Prvom svjetskom ratu, osnovale su, 25.
januara 1919. godine, posebno povjerenstvo Antante (engl. Commission on Responsibility
of the Authors of the War and on Enforcement of Penalities), sa zadatkom da analizira u
ratu počinjene zločine, utvrdi preiiminamu listu odgovomih i predloži način utvrđivanja
njihove krivične odgovornosti. Članovi tog povjerenstva su bili po dvojica predstavnika
SAD-a, Japana, Velike Britanije, Francuske i Italije, te jedan predstavnik Belgije, Grčke,
Srbije, Poljske i Rumunije. Iste godine to povjerenstvo je podnijelo lzvještaj o odgovomosti
inicijatora rata i kažnjavanju kršenja zakona i običaja rata. Taj izvještaj je analizirao norme
medunarodnog prava o ličnoj krivičnoj odgovornosti i predstavljao je i važan korak u
razvoju međunarodnog krivičnog prava[351]. U izvještaju se navodi da od vlada Centrainih
sila treba tražiti priznanje nadležnosti međunarodnog suda za 31 zločin kršenja zakona i
običaja ratovanja (masovna ubistva i masakri, terorizam, ubijanje talaca, mučenje i
namjemo izgladnjivanje civila, siiovanja, otmice ženskih lica radi prisiijavanja na prostituciju,
deportacija civila i njihova intemacija u nehumanim uslovima, prinudni rad, prinudno
mobilisanje pokorenog stanovništva, pijačke i konfiskacije imovine, potkopavanje vrijednosti
110
SKRIPTA:
valute u pokorenim zemijama, namjemo bombardovanje nezaštićenih mjesta i uništavanje

kulturnih spomenika). Ta komisija je smatrala da postojeći međunarodni izvori prava o
načinu i sredstvima vođenja rata predstavljaju pravno opravdani osnov za pojam "ratnog
zločina" i za postupanje suda za takve slučajeve.[352] Zato se predviđa i mogućnost
osnivanja
Visokog suda međunarodnog karaktera (High Tribunal). Međutim, Izvještaj nije prihvaćen
zbog protivljenja SAD-a i Japana, koji su smatrali da osnivanje međunarodnog suda za
sudenje pojedincima nije primjereno s obzirom na suverenost države, kao i da koncept
zločina protiv čovječnosti, koje je Izvještaj pokušao afirmisati, nije u skladu sa tadašnjim
medunarodnim pravom. lsto tako, nije prihvaćena ni lista 895 iica koje je Povjerenstvo
smatralo odgovomim za počinjena krivična djela, pa je ta lista sužena na svega 45
lica[353].
Medunarodna zajednica je reagovala na to tako što je 1928. godine donijet Pariski pakt i
Generalni akt Društva naroda kojim je bilo predviđeno da je kažnjivo vodenje rata kojim se
stvaraju međunarodni sukobi i kao instrument politike u međunarodnim odnosima
država[354]. Poseban značaj za međunarodno krivično pravo ima Pariski pakt, poznat pod
imenom Kellog-Briand-ov pakt koji je bio potpisan od 15 zemalja. Ovaj pakt je poznat kao
ugovor o odricanju od rata kao sredstva nacionalne politike: on zabranjuje rat i stavlja ga
van zakona[355]. Rat se može dozvoliti jedino u slučaju zakonite odbrane - ako je jedna
zemlja ugrožena napadom, a ne postoji mogućnost za pregovoranje ili posredovanje.
Međunarodna zajednica ne može više da bude indiferentna i neutralna, a države nemaju
više nespomo pravo da same odlučuju da li će pristupiti ratu u cilju ostvarenja svojih
interesa. Međutim, iako ovaj pakt smatra agresivni rat nezakonitim, smatrajući ga zločinom,
on ne propisuje sankcije za kažnjavanje budućih učinioca ovih zločina niti predvida
formiranje medunarodnog krivičnog pravosuđa. Navedeni pakt i Haške konvencije su
predstavljale dobru osnovu za formiranje međunarodnog krivičnog prava, ali još, ipak, nije
uspostavljena spremnost, odobrenje svih država, niti pojedinaca ili, pak, organizacija da se
donese međunarodni zakon i formira stalni sud koji bi sudio na osnovu tog zakona
učiniocima međunarodnih krivičnih djela u budućim eventualnim sukobima[356]. Ipak,
Savjet Društva naroda je 1920. godine formirao Komitet koji je pripremio projekat za
ustanovljavanje stalnog međunarodnog suda pravde. Iako je bilo mišljenje da je projekat
dobar, preovladala su suprotna mišljenja, te je projekat propao.
Drugi pokušaj osnivanja međunarodnog krivičnog suda uslijedio je u tadašnjoj
medunarodnoj organizaciji - Društvu naroda, a bio je potaknut i atentatima na neke
državnike i političare (Louis Barthu, jugoslovenski kralj Aleksandar 1, kancelar Dolfuss).
Pakt Društva naroda nije otišao dalje u pogledu odgovomosti fizičkog lica od Versajskog
ugovora, jer su načela, prihvaćena na Mirovnoj konferenciji, bila istovremeno i njegova
osnova. Prema Paktu, kao i prema Versajskom ugovoru, razlikuju se dvije vrste ratova:
ratovi koji su dozvoljeni, tj. legalni i ilegalni, tj. zabranjeni[357]. Tu se u stvari radi o
odbrambenim i napadačkim ratovima, pri čemu Pakt osuđuje ovu drugu vrstu i smatra je
nezakonitom. Međutim, i u slučaju kada je rat dozvoljen, on ne može biti opravdan ako nisu
primijenjena sva sredstva za mirno rješavanje nastaiog spora medu državama i
izbjegavanje rata[358]. lsto tako, Pakt ne predviđa krivične sankcije protiv onih koji otpočnu
neopravdan rat. U tom pogledu on ne ide mnogo dalje od Haških konvencija, jer ne
precizira pojam zločina niti određuje kazne za pojedinačna djela[359].
Na 32. Konferenciji Udruženja za međunarodno pravo (Internatioanal Law Association) u
Buenos Airesu (1922) generalni sekretar, profesor Belot (Belot) je predložio da se ustanovi i
međunarodni krivični sud za suđenje za ratne zločine u širem smislu, i to neposrednom
primjenom medunarodnog prava, dok su pravnici iz Evrope (kao Politis, Pella, Donnedieu
de Vabres, Caloyanni, Saldana, Sottile) smatrali da nije glavni zadatak suđenja za ratne
zločine, već zaštita mira pomoću međunarodnog krivičnog prava. Konferencija je smatrala
da je osnivanje međunarodnog krivičnog suda hitno i naiožila je profesom Belotu da izradi
nacrt njegovog statuta. U izveštaju podnijetom 33. Konferenciji (Stokholm, 1924. godine)
111
SKRIPTA:
Belot je predložio stvaranje suda, u obliku krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne
pravde, i to konvencijom kojoj bi mogle da pristupe države. Zbog različitih mišljenja
konferencija nije usvojila Belotov prijedlog već ga je uputila na razmatranje posebnoj
međunarodnoj komisiji u kojoj su bili najistaknutiji članovi Međunarodnog udruženja za
krivično pravo (kao Pella, Caloyanni). Komisija se složila u pogledu potrebe da se stvori
jedan međunarodni krivični sud i svoje zaključke je uputila 34. Konferenciji Udruženja za
međunarodno pravo (Beč, 1926. godine) koja ih je usvojila. Sud je trebalo da bude
nadležan za sve prekršaje međunarodnog krivičnog prava, ne samo za vrijeme rata (ratni
ziočini) već i za vreme mira (droge, piraterija, falsifikovanje novca, prava manjina). Novinu
predstavlja uvodenje medunarodne krivične odgovornosti država, pored odgovomosti
pojedinaca.
Iste godine je, na svom prvom kongresu (Brisel, 1926) Medunarodno udruženje za krivično
pravo, na prijedlog dvojice izvjestilaca ([Donnedieu de Vabres i Pella), usvojilo rezoluciju u
koji se zalaže za stvaranje krivičnog odeljenja stalnog suda medunarodne pravde.
Prihvaćen je i stav o krivičnoj odgovornosti država i pojedinaca. Odiučeno je da posebna
komisija izradi nacrt statuta suda. Nacrt statuta (koji je izradio Pella) razmatran je i usvojen
na drugom kongresu Udruženja (Bukurešt, 1929), svakako pod snažnim uticajem
raspoloženja stvorenog Kellog-Briand- ovim paktom.
Od 1929. do 1935. godine dva udruženja su radila zajednički i obrazovala komisiju
stručnjaka[360], započevši 1935. godine sa radom na formuiisanju Svjetskog krivičnog
zakona. Dakle, međunarodna zajednica već tada uvida potrebu da se stvore uslovi za
izvodenje pred sud, i to medunarodni, vinovnika najtežih zločina počinjenih u ratnim
sukobima kako bi se suprotstavila međudržavnom saradnjom u suzbijanju ziočina protiv
mira i čovječnosti[361]. Sve to je, kao i radovi pojedinaca i pojačani oblici terorizma,
doprinijelo da se, 16. novembra 1937. godine, usvoji Konvencija o osnivanju
međunarodnog krivičnog suda za suđenje teroristima, s Protokoiom kojim je predviđeno
ustanovijavanje takvog suda. Sud je trebalo da, u načelu, zasjeda u Hagu, a njegov rad je
zavisio od spremnosti država da mu izdaju iica optužena za terorizam. Međutim, ovu
konvenciju je potpisalo svega 13 država, a do početka Drugog svjetskog rata nije stupila na
snagu.[362] Budući da ova konvencija nije nikada stupila na snagu[363], naravno da ni
ustanovljenje medunarodnog krivičnog suda za zločine terorizma nije došio u obzir[364].
Tome je doprinio i itaiijansko-etiopijski rat, odnosno invazija koju je fašistička Italija izvršiia
na Etiopiju. Naravno, ni politička klima tadašnje svjetske zajednice nije biia nimalo povoljna
za realno oživotvorenje ovakve ideje, jer se radilo o vremenu izrazitog jačanja fašističkih
režima, stabilizaciji nacističke viasti u Njemačkoj, građanskom ratu u Španiji i osjećaju
jedne izrazite političke, ekonomske i vojne slabosti država, nekadašnjih pobjednica u
Prvom svjetskom ratu[365]. Protiv osnivanja međunarodnog krivičnog suda biia je Veiika
Britanjija, smatrajući da još nije došao trenutak za stvaranje takvog suda. Iako nije bilo
praktičnih rezultata, neka osnovna načela iz ove konvencije su kasnije poslužila za
osnivanje međunarodnih vojnih sudova za suđenje zločincima čija djeia nisu imala
"posebno geografsko opredjeljenje", tj. koja su bila izvršena u više zemalja (ideja iz člana
229 Versajskog ugovora).
Rad na tome nije prestajao ni tokom Drugog svjetskog rata, kako na nevladinom tako i na
međunarodnom nivou. Još od početka Drugog svjetskog rata surovi i nečovječni postupci
nacista ne samo u tretiranju ratnih zarobljenika i ranjenika nego i u maltretiranju i
istrebljenju civiinog stanovništva, ukazaii su na potrebu da se skrene pažnja da takvi zločini
ne mogu da ostanu nekažnjeni. To je našlo izraza u Atlantskoj povelji od 1941. godine koja
"predstavlja zvaničnu opomenu izvršiocima zločina da moraju računati na to da će ih
međunarodna zajednica pozvati na odgovornost za njihovu kriminalnu djelatnost". Isti
značaj ima i u deklaracija saveznika donijeta u Saint-James-u 1942. godine.
Medunarodna komisija za reformu i razvoj krivičnog prava (sastavljena pretežno od
britanskih pravnika, aii i nekoiiko stručnjaka iz drugih zemalja), na sastanku u Londonu (jula
1942. godine), razmatrala je neka pitanja u vezi s organizovanjem međunarodnog krivičnog
112
SKRIPTA:
gonjenja ratnih ziočinaca, ali nije usvojiia nikakav akt. Za razliku od nje, Međunarodna
skupština (osnovana 1941. godine kao nevladina organizacija pod pokroviteljstvom Unije
za Društvo naroda) takođe je u Londonu (21. juna 1943. godine), usvojila nacrt konvencije
koji sadrži statut međunarodnog krivičnog suda i krivična djela za koja bi on bio
nadležan[366].
Sa stanovišta međunarodnog krivičnog prava, od najvećeg je značaja Moskovska
deklaracija na konferenciji koja je održana od 19. do 30. oktobra 1943. godine koja izražava
riješenost tri velike sile (SAD, SSSR i Velika Britanija) da se po završetku Drugog svjetskog
rata preduzme gonjenje krivaca za izazivanje ovog rata i za počinjene zločine[367]. Ovaj
dokument ima važnost zbog utvrđivanja temeljnih načela budućeg krivičnog progona
učinilaca ziočina i potvrde da se već u tom trenutku raspolaže nesumljivim dokazima o
izvršenim zločinstvima, koja sa stainom promjenom situacije na frontovima i osiobađanjem
sve novih i novih, ranije okupiranih, teritorija - postaju učestalija i teža[368]. U njemu je
predviđena bezizuzetna obaveza svih vlasti kod kojih se nadu iica pod sumnjom da su
vršila neke od povreda ratnog i humanitarog prava, da ih izdaju zemlji na čijoj teritoriji su
izvršeni zločini - radi suđenja pred unutrašnjim sudovima te zemije[369]. Deklaracija
poznaje dva vida odgovomosti [370] Najprije, da će ratnim zločincima biti sudeno u onoj
zemlji gdje su počinili krivična djela i da će biti kažnjeni prema zakonima tih zemalja. Zatim,
da će oni zločinci iz Njemačke čiji zločini nemaju geografsku određenost, biti kažnjeni
zajedničkom odiukom savezničkih viada[371], Ovdje se radi o transformaciji načeia iz
Haških konvencija - ne ostavija se državi da sudi pripadnicima svojih oružanih snaga i
političkim ličnostima za zločine izvršene za vrijeme rata, "već se ta kompetencija prenosi na
povrijeđene države. Ratni zločini su priznati kao međunarodni i za njih će biti nadiežan
međunarodni sud"[372]. Za sve vrste zločina se odgovara po principu pune i neposredne
lične odgovornosti[373].
1.3.3. Dva medunarodna vojna suda poslije Drugog svjetskog rata
Četiri velike sile u Drugom svjetskom ratu (SAD, Francuska, Velika Britanija i Sovjetski
Savez) su Londonskim sporazumom od 8. avgusta 1945. godine osnovale ad hoc
Međunarodni vojni sud u Nimbergu za suđenje pojedincima, učiniocima zločina protiv mira,
ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (Nimberški tribunal)[374]. Sam sporazum
predstavlja, s jedne strane, potvrdu i ozvaničenje ukupnih napora činjenih od 1941. godine,
povodom kažnjavanja ratnih zločinaca, ali i mnogih iskustava i prijedloga iz meduratnog
razdoblja. Međutim, s druge strane, on je začetak jednog novog doba u razvoju
medunarodne zajednice koji će postepeno i stalno, u sve većoj mjeri, podrazumijevati i
krivičnu zaštitu njenih osnovnih vrijednosti, što sistem Društva naroda nije imao vremena
da bitnije razvije. Za takve zločine učinjene na Dalekom istoku ustanoviien je drugi
Međunarodni vojni sud za Daleki istok, u Tokiju, 19. januara 1919. godine . Ustanovljenje ta
dva suda, sadržaji njihovih statuta, postupak pred njima i izrečene presude, koje su
izvršene, predstavljaju prelomni dogadaj u istoriji međunarodnog krivičnog prava i
signifikantni presedan u nastojanjima uspostavljanja djelotvomog sistema medunarodnog
krivičnog pravosuda[375]. To je, ujedno, stvami početak oblikovanja međunarodnog pojma
vladavine prava na području krivičnog prava[376]. Radi se ne samo o realizaciji
medunarodnog krivičnog sudovanja, već i o promociji krivičnog prava medunarodne
zajednice i čovječanstva[377]. Krivično pravo primijenjeno u Nimbergu je i formalno postalo
okosnica medunarodnog krivičnog prava, jer je na prvoj sjednici Generalne skupštine OUN,
Rezolucijom broj 95 od 11. decembra 1946. godine, proglašeno dijelom Opšteg
međunarodnog krivičnog prava[378].
"Normativno-funkcionalna uspostava sistema državnog terora, kao suverenog prava više
rase da odlučuje o sudbini čovječanstva, praćena opštom destrukcijom, organizovanim
masovnim ubijanjima pojedinaca i čitavih društvenih grupacija, donijela je nacističkoj
Njemačkoj epitet najmonstruoznije državnopolitičke tvorevine modemog doba. Ratni zločini,
materijalna razaranja, i užasi koji su se događali u konclogorima, bili su takvog
presedanskog karaktera, da su zaprijetili osnovnim vrijednostima ljudske civilizacije, a prije
113
SKRIPTA:
svega duhovno-kulturološkom i fizičko-biološkom integritetu evropskog kontinenta. Otuda je

priroda Drugog svjetskog rata bila suštinski različita od prirode ratova ranijih perioda. Otuda
i politički ciljevi savezničkih sila nisu mogli, niti smjeli biti limitirani samo na vojni poraz
osovinskih država, već je uporedno sa borbom na bojnom polju, vođena i borba za
pravnopolitičku prekompoziciji 'starog svijeta\ Zlo koje se nadvilo nad čitavim
čovječanstvom približilo je zajedničkom stolu do tada nepomirljive političke koncepte.
Ideološke barijere su, zarad opšteg interesa, postale premostive, što je na pravnom polju
značilo opredjeljivanje saveznika za stvaranje materijalnih i organizacionih pretpostavki
kažnjavanja nacističkih zločinaca"[379]. Ove zamisli realizovane su i u različitim
dokumentima usvajanim tokom Drugog svjetskog rata (Atlanska povelja, Moskovska
deklaracija i dr). Najzad, na osnovu Lodonskog sporazuma, formiran je Nimberški tribunal
čiji su sastav, nadležnosti i funkcije odredeni Statutom koji je pridodat osnovnom tekstu
sporazuma[380]. Sudski proces koji je tada voden protiv vojnih i političkih lidera nacističke
Njemačke prva je u istoriji primjena međunarodnog krivičnog prava kroz institucije
međunarodnog pravosuđa[381]. Sud u Nimbergu je bio prvi međunarodni sud koji je, u ime
svjetske zajednice, nastupajući sa pozicija zaštite univerzalnih svjetskih vrijednosti, donio
pravnosnažnu presudu[382].
Bez obzira što nije sadržan u odredbama Statuta o stvarnoj nadležnosti Nirnberškog
tribunala, genocid se izričito spominje u osnovnoj optužnici Komiteta glavnih tužilaca. To je
prvi zvanični međunarodni dokument u kojem je upotrebljen termin genocid. "Optužnica nije
bila vezana za Statut niti je podnijeta na osnovu Statuta, pa ni tužioci u izboru svojih
formulacija i termina nisu bili ograničeni. Ako se uzme u obzir i to da je priroda optužnice
kao pravnog akta takva da dozvoljava punu slobodu u izboru načina i jezika prezentacije
optužnih činjenica, to je jasno zbog čega je upravo u njoj, a ne i u presudi upotrebljen
termin genocid"[383]. Termin genocid se pominje i na suđenjima koja su u savezničkim
okupacionim zonama organizovana na osnovu Zakona broj 10, koji je usvojen od strane
Kontrolnog savjeta za Njemačku. U svim ovim slučajevima je genocid tretiran kao dio
ziočina protiv čovječnosti. Međutim, u svojoj presudi Nimberški tribunal nije optužene
proglasio krivim za genocid niti je obrazloženju presude objasnio zašto nije odgovorio na
jedan dio optužnice. Iako su dokazi koji su potvrđivali izvršenje genocida bili više nego
dovoljni, Tribunal nije imao pravnog osnova da formalno prihvati termin genocid, a još
manje da oglasi optužene krivim za djelo koje kao takvo nije sadržano u njegovom Statutu,
niti u nekom drugom međunarodnom aktu legislativnog karaktera. Međutim, iz obimnog
dokaznog materijala nedvosmisieno su proizilazili najbitniji elementi genocida, tako da je u
toku samog sudskog pretresa od strane nekih delegacija zatraženo da Tribunal genocid
prizna kao dokazan zločin i da ga, kao posebnu inkriminaciju, unese u svoju konačnu
odluku[384].
Sudski postupak i pravila dokazivanja su bila uređena dijelom odredbama Statuta, a
dijelom je sam sud u toku postupka donosio procesna pravila. Inače, sam se postupak
sastojao iz sljedećih faza: (1) prethodna izjava tužioca, (2) dokazna sredstva optužbe i
odbrane, (3) saslušanje svjedoka, (4) riječi odbrane i optužbe, (5) izjava optuženog i (6)
presuda. Kada je riječ o postupku koji je primjenjivan na suđenju u Nimbergu, u pitanju je u
osnovi anglosaksonski tip krivične procedure. Osnovna odlika ovog postupka je pasivna
uloga suda u samom prikupljanju i ocjeni dokaza, što je, prije svega, bio osnovni zadatak
stranaka (optužbe i odbrane). Kao važno načelo ovog postupka uspostavljeno je
dominantno načelo anglosaksonskog tipa postupka, a to je princip fair trial, što, u stvari, u
osnovi predstavlja pravo okrivljenog na pošteno suđenje .
Značaj sudenja glavnim ratnim zločincima u Nimbergu, i pored svih nesavršenosti, teškoća,
smetnji i grešaka, može se ocjenjivati dvojako: politički i pravno, a i nesporan je[385].
Odredbe Statuta Nirnberškog tribunala od višestrukog su značaja za razvoj ideje o

međunarodnom krivičnom gonjenju, kako preko stalne pravosudne ustanove, tako i preko
povremenih (ad hoc) ustanova. One povezuju prethodne zamisli nastaie izmedu dva
114
SKRIPTA:
svjetska rata, sa traganjima za konačnim rješenjima od 1947. godine do danas. "Ne može
se poreći da je Nimberški proces imao odjeka i uticaja; da je bar imao da znači početak i
simbol pozitivnog rješavanja pitanja korijenitog uklanjanja ognjišta fašizma, materijalnih i
idejnih. Zna se koliko to pitanje zavisi od izobličavanja, od primjeme, javne osude onih koji
su počinili tolika nedjela i koji su težili da porobe cio svijet. U tom pogledu Nimberški
tribunal, pred koji su izvedeni oni najodgovomiji medu nacističkim zločincima, i kao
začetnici agresije i kao vinovnici svih zločina, bio je od odsudnog značaja u
međunarodnopravnom smislu. Nimberški tribunal je primijenio krivičnopravne principe, koji
su došli do izražaja u Londonskom sporazumu, od 8. avgusta 1945. godine i time suštinski
izmijenio karakter dotadašnjeg međunarodnopravnog razvoja, otvorivši u njemu novu
fazu"445.
Za razliku od suđenja u Nimbergu, suđenje u Tokiju se znatno manje pominje. 446 Na to je
vjerovatno uticala i relativna geografska udaljenost Japana u odnosu na Evropu koja se,
ipak, smatrala centrom početka, ali i stvamog završetka tog veiikog rata, mada je on, ipak,
nešto kasnije faktički okončan na Daiekom istoku447. Tribunal u Tokiju je bio sastavljen od
11 sudija koje je imenovao vrhovni komandant448, i to na prijedlog vlada savezničkih država
koje su i potpisale akt o kapituiaciji Japana. Svaka od vlada koje su bile u ratu sa Japanom
imenovale su po jednog sudiju, a sud je donosio odluke većinom giasova.
Uz određene razlike, pravila Tribunaia u Tokiju su veoma slična onima koja su se
primjenjivala u Nimbergu, a pravila postupka, takođe, u osnovi, izrazito anglosaksonskog
445 Marković, dr Milan: Nirnberško sudenje - primjena novih načela u
medunarodnom krivičnom pravu, Zbomik Instituta za kriminološka i sociološka
istraživanja, Beograd, broj 2/73, str. 173.
446 Tribunal u Tokiju je predmetu Shimode v. Japan razmatrao i zauzeo stav da je
upotreba atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki suprotna pravilima ratnog prava,
budući da je to diskriminatorsko oružje, gdje je nemoguća korekcija i pravljenje
razlike prema cilju, ali je (analogno odluci da japanski car ne može biti optužen, jer
se tamo smatrao božanstvom) stao na stanovište da se ni protiv Harija Trumana ne
može podići optužnica kao predsjednika strane države, osnovom diktata za upotrebu
atomskih bombi. Tek nakon deset godina od rata, britanski filozof Mary Anscombe, u
svojoj knjizi "Diploma gosp. Trumana", po prvi put njega naziva ratnim zločincem.
Ovo je učinila povodom diskusije o dodjeljivanju Trumanu titule počasnog doktora
Univerziteta u Oksfordu. Tako je sa velikim zakašnjenjem ovaj koncentrirani udar
najtežih posljedica nazvan ratnim zločincem i nametnuo promišljanje i ocjenu
ponašanja ključnih ličnosti u ratnim dogadajima i pobjedničke strane. Leslie C.
Green, profesor prava iz Kanade, u vezi sa tim kaže: "Pravila vezana uz ratno pravo u
1945. godini priznavala su pravo odmazde. Onda je bilo kakvo oružje koje bi
zaustavilo rat - bilo legitimno. Osuda upotrebljenog oružja kao nezakonitog, sve ex
post facto, zanemarila je moralnu filozofiju, vojnu i pravnu situaciju tokom 1945.
godine. Ali, bilo se suočeno sa neprijateljem koji ne poštuje nijedno načelo
humanosti prava, kada je bilo kakvim oružjem trebalo uspostaviti vladavinu prava.
Kaže se da cilj ne opravdava sredstvo, ali kada se radi o opstojnosti države, onda se
iz okova moralnih standarda današnjice ne mogu osudivati pravni koncepti od prije
50 godina. Definicija odmazde je da se preduzmu nezakoniti koraci protiv prije
provedene nezakonite akcije, sa nadom da se prijašnja nezakonita akcija privede
kraju. A Japanci su bili i upozoreni da evakuišu gradove Hirošimu, Nagasaki i Tokio.
Čuo sam lično te radio emisije. Ne znam ni po kojim se osnovima upotreba
osiromašenog uranijuma smatra ratnim zločinom. Uz to je u medijima na Zapadu
objavljivano da je nastanak raka kod nekih vojnika povezan sa osiromašenim
uranijumom, što nije dokazano. A samo je takva municija mogla da probije teške
tenkove".
447 Škulić, str. 48.
448 Vrhovni komandant je odobravao i izvršenje izrečenih kazni.
115
SKRIPTA:
164 tipa[386]. Svi okrivijeni na procesu u Tokiju su oglašeni krivim[387], a izrečeno je

sedam smrtnih kazni[388].
Iako se u iiteraturi susreće stanovište kako su tokijski i drugi procesi vođeni na Dalekom
istoku, paii u zaborav zbog svojih manjkavosti, nesumnjivao je da je barem jedan od
postupaka koju su se vodili, i zbog svoje kontroverznosti i zbog nasljeđa koje je ostavio
međunarodnom krivičnom sudovanju, od istorijskog značaja[389]. Riječ je o siučaju
Yamashita, kako je u literaturu skraćneno nazvan postupak vođen pred Tribunalom u
Tokiju, u kojem je optuženi bio japanski general Tomoyuka Yamashita[390]. Odluka Suda u
tom predmetu važna je za razvoj instituta komandne odgovornosti, a izazvala je i izaziva
brojne kontroverze[391].
Dominantno je mišljenje da su ti procesi u Nimbergu i Tokiju, uprkos odredenim slabostima,
bili pravno i moralno utemeljeni, te da predstavljaju važan korak u razvoju međunarodnog
krivičnog prava[392] Međutim, mada je nesumnjivo da ova suđenja imaju ogroman značaj,
kao i da su pripadnici sila osovine tokom Drugog svjetskog rata učinili stravične zločine,
postupci koji su se odvijali u Nimbergu i Tokiju, nikako nisu perfektni. Ipak, ova dva suđenja
i danas predstavljaju osnovne polazišne stavove većine izlaganja o korijenima
međunarodnih krivičnih sudova i iskustva iz njihovog rada se smatraju nezobilaznim u
analiziranju prakse medunarodnog krivičnog pravosuđa[393]. Tribunaii u Nimbergu i Tokiju
su oživjeli ideju o osnivanju stalnog međunarodnog krivičnog suda[394]. Međutim, vanjska
poiitika veiikih sila u eri hiadnog rata bila je uzrok što pravni prethodnici iz Nirnberga i
Tokija, koji su mogli biti početak razvijanja vrijednih instrumenata za zaštitu ljudskih prava
na međunarodnom nivou, nisu korišćeni skoro pedeset godina[395].
Dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava odvijao se u okviru i pod okriijem Organizacije
Ujedinjenih nacija. Prvo je Generalna skupština OUN (u decembru 1946.
godine) potvrdila principe Nirnberškog tribunala (tzv. nirberško pravo) 459, proglašavajući ih
kao opštevažeća načela međunarodnog prava[396]. Od tada pa do danas donijeto je više
međunarodnopravnih akata od značaja za dalji razvoj međunarodnog krivičnog prava,
medu kojima se ističu: Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju genocida iz 1948. godine,
ženevske konvencije iz 1949. godine (Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima,
Konvencija
0 poboljšanju sudbine ranjenika, bolesnika i brodolomnika oružanih pomorskih snaga,
Konvencija o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata i Konvencija o poboljšanju sudbine
ranjenika i bolesnika oružanih snaga u ratu), Medunarodni pakt o građanskim i političkim
pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kuitumim pravima iz 1996. godine,
Konvencija o uklanjanju svih oblika rasne diskriminacije iz 1965. godine, Konvencija o
suzbijanju i kažnjavanju zločina aparthejda iz 1973. godine, Konvencija o suzbijanju
nezakonitih otmica vazduhoplova iz 1970. godine (tzv. Haška konvencija), Konvencija o
suzbijanju nezakonitih akata protiv civilnog vazduhoplovstva iz 1971. godine (tzv.
Montrealska konvencija) i Konvencija o neprimjenjivanju zakonske zastarjelosti za ratne
zločine i ziočine protiv čovječnosti iz 1968. godine. U poslednje vrijeme donijete su:
Konvencija o transferu osuđenih lica iz 1983. godine, Konvencija o pranju, traženju,
zapljeni
1 konfiskaciji prihoda stečenih kriminalom iz 1990. godine, Krivičnopravna konvencija o
korupciji iz 1999. godine, Konvencija UN-a protiv transnacionalnog organizovanog
kriminala iz 2000. godine itd.
1.3.4. Međunarodni krivični sudovi u posljednjoj deceniji XX vijeka
Dok su dva međunarodna vojna suda odavno prestala postojati, nekoliko nedavno
osnovanih međunarodni krivičnih sudova (tribunala) još uvijek djeluju.
Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je svojom rezoiucijom broj 808 pokrenuo postupak
koji je okončan 25. maja 1993. godine, usvajanjem Rezolucije broj 827, prihvatanjem
Izvještaja generalnog sekretara UN-a i donošenjem Statuta Međunarodnog krivičnog suda
za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od
1991. godine (ICTY). Stvama nadležnost tog suda, određena Statutom, odnosi se na teška
116
SKRIPTA:
kršenja Ženevskih konvencija iz 1949. godine (član 2), kršenja zakona i običaja ratovanja
(član 3), genocid (član 4) i zločine protiv čovječnosti (član 5). Nadležnost s obzirom na iica
određena je članom 6 Statuta i odnosi se na fizička lica, i to ona koja su po članu 7
planirala, podsticala, naredila, učiniia ili na drugi način pomogla u učešću u planiranju,
pripremanju i izvršenju zločina navedenih u čl. 2-5 ovog statuta. Član 5 Statuta uspostavlja
jurisdikciju za zločin protiv čovječnosti i veoma je važno da eksplicitno navodi da ICTY ima
nadiežnost da krivično goni iica koja su odgovoma za sljedeće zločine, kada su učinjeni u
oružanom sukobu, bilo međunarodnom iii intemom po karakteru, i usmjereni protiv civilne
populacije: (a) ubistvo; (b) istrebljenje; (c) lišavanje siobode; (d) deportacija; (e)
zarobljavanje, (f) tortura; (g) siiovanje; (h) progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i (i)
drugi nehumani akti. Za sva navedena ponašanja propisana je lična krivična odgovomost.
Statut 1CTY sadrži 34 člana i uspostavlja jurisdikciju samo nad fizičkim licima, te defmiše
teritorijainu i vremensku jurisdikciju za teritoriju bivše Jugoslavije, praktično dajući ICTY
automatski prioritet za suđenje licima odgovomim za ratne zločine. Druga važna odredba
Statuta jeste da autorizira tužioca koji će provoditi nezavisne istrage u kojima može koristiti
sve raspoložive vladine i neviadine izvore. Tužilac nije odgovoran nikome za podizanje
optužnice, osim kada mora da je odbrani ispred tročlanog sudskog vijeća.
Sudije tog suda donijele su na osnovu člana 15 Statuta (11. februara 1994. godine)
Pravilnik o postupku i dokazima koji je stupio na snagu 14. marta 1994. godine. Sjedište
suda je u Den Hagu (Holandija).
Po uzoru i na osnovu iskustva o ustanovljavanju ICTY, Savjet bezbjednosti je svojom
Rezolucijom broj 955 (1994), od 8. novembra 1994. godine (takođe s pozivom na glavu VII
Povelje Ujedinjenih nacija), donio Statut za Međunarodni krivični sud za Ruandu (ICTR), sa
sjedištem u Amshi, u susjednoj Tanzaniji. Članom 12 stav 1 Statuta ICTR propisano je da
će članovi žalbenog vijeća ICTY služiti i kao članovi žalbenog vijeća ICTR. Dakle, sudije
izabrane u ICTR služe samo kao članovi prvostepenih vijeća[397].
ICTY i ICTR su samostalni medunarodni pravosudni organi[398]. Premda je Medunarodni
sud pravde "osnovni pravni organ" (član 92 Povelje Ujedinjenih nacija), u sistemu
Ujedinjenih nacija kojem privremeni tribunali pripadaju - između ova dva tribunala nema
hijerarhijskog odnosa. Iako će zajedničko žalbeno vijeće ICTY i ICTR morati da ima u vidu
druge odluke međunarodnih sudova, ono poslije pažljive rasprave može doći do drukčijih
zaključaka"[399].
Prema ranijem teksta članu 15 stav 3 Statuta, tužilac ICTY takođe je služio i kao tužilac
ICTR. Medutim, on je imao svog zamjenika zaduženog samo za poslove u teritorijalnoj
nadležnosti ICTR, kao i odgovarajuće osoblje Tužilaštva. Od septembra 2003. godine
Savjet bezbjednosti je imenovao posebnog tužioca ICTR. Svi ostale odredbe Statuta ICTR
jednake su onima iz Statuta ICTY. Jednaki su i pravilnici o postupku i dokazima[400].
Kad su, prije više od jedne decenije, osnovani medunarodni sudovi za ratne zločine u
bivšoj Jugoslaviji i Ruandi imali su, pod okriljem Ujedinjenih nacija, dva plemenita cilja: prvi,
pobjedu pravde i dobra nad nepravdom i zlom i, drugi, pomirenje zavađenih, uz opomenu
da se osudena nedjela više nigdje i nikada ne ponove. Sa istim ciljevima, takođe pod
okriljem UN-a, radi i manje poznati sud za ratne zločine u Sijera Leoneu. Međutim, na
primjeru Sijera Leonea i Kambodže međunarodna zajednica je pokazala znatno manje
odlučnosti, gdje su politički kompromisi omeli ostvarivanje pravde[401].
Specijalni sud za Siera Leone, koji takode predstavlja jedan tip ad hoc tribunala, se, ipak,
ne može smatrati potpuno međunarodnim, odnosno on je to samo djelimično, s obzirom na
to da je njegov sastav mješovit - čine ga kako sudije iz inostranstva (međunarodne sudije),
tako i domaće sudije, a nije nastao odlukom Savjeta bezbjednosti[402] (kao ad hoc tribunali
za nekadašnju Jugoslaviju i Ruandu), već posebnim ugovorom između Ujedinjenih nacija i
Vlade Siera Leonea[403]. "Takvo poiazište bitno je drukčije, sadrži slabiju poziciju
međunarodne zajednice, te navodi na pitanje po čemu je pravni sistem Sijera Leonea u
međunarodnoj zajednici izazvao više pouzdanja nego sistemi novonastaiih država na
teritoriji bivše Jugoslavije. Medutim, neki od efekata Statuta, kakav je prihvaćen Ugovorom,
117
SKRIPTA:
vrlo su slični efektima statuta tribunala za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Osnovne postavke
Sporazuma i Statuta, inače po kratkoći i sadržaju vrlo slične tribunaiima za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu, su sljedeće: nadiežnost Specijainog suda konkuriše nadležnosti
nacionainih sudova, sa prioritetom Specijalnog suda; vremenska nadiežnost je, kao i u
Statutu ICTY, otvorena i obuhvata zločine počinjene od 30. novembra 1996. godine"[404].
Osim toga, tribunali za bivšu Jugoslaviju, za Ruandu i Sijera Leone sude pojedincima za
međunarodne zločine, aii samo za one učinjene na tim teritorijama u toku ograničenog
perioda.
Carls Tejlor (5S)[405], bivši predsjednik Liberije, "učinio je u zapadnoj Africi slično onom što
je Slobodan Milošević uradio u bivšoj Jugoslaviji", pisao je 2005. godine (10. juna) "Njujork
tajms", kada je ovaj drugi u holandskoj prestonici bio pred ICTY zbog optužbi za zločin
protiv čovječnosti i genocid, dok je prvi uživao u luksuzu nigerijskog egzila[406] Poznat po
brutalnosti, Tejlor je optužen za ratne zločine (ubistva, pljačke, povrede ličnog dostojanstva,
svirepe postupke, teror nad civilima), za ziočine protiv čovječnosti (ubistva, sakaćenja,
silovanja, porobljavanja, seksualna ropstva) i druge ozbiljne povrede međunarodnog
humanitamog prava (korišćenje djece kao vojnika, "čak i osmogodišnjaka, koji su pod
drogom tjerani i da ubiju roditelje kako bi postali 'pravi ratnici' " - navodi Hjuman rajts voč).
Kao predsjednik Liberije obezbijedio je obuku i finansije, logističku i vojnu podršku
Revolucionarnom ujedinjenom frontu svog prijatelja Fodaja Sanoha, koga je upoznao
tokom treninga kod nekad davno radikalno raspoloženog libijskog pukovnika Gadafija.
Tejlor je svoje usluge naplaćivao nebrušenim dijamantima iz Sijera Leonea, inače među
najkvalitetnijim na svijetu[407].
Kada su ga Ujedinjene nacije 1999. godine optužile za krijumčarenje oružja i dijamanata,
obratio se masi na molitvi u crkvi, odjeven u bijelo, poput propovjednika u baptističkoj
tradiciji, a potom ničice pao na pod moleći za oproštaj - iako je prethodno odbio sve
optužbe[408]. Dvanaest godina ranije započela je njegova podrška građanskom ratu u
Sijera Leoneu uz oko 200.000 žrtava. Sada oba susjeda pokušavaju da se oporave od
zločinačkog Čarlsa Tejlora. Prva Afrikanka na čelu Liberije, ekonomista školovana u SAD-u,
Elen Džonson Sirlif[409], upomo je tražila izručenje Tejlora iz Nigerije, da bi se ipak
predomislila i, zbog straha od nereda u zemlji, pristala na suđenje u Sijera Leoneu.
Tamošnji tribunal UN-a, pak, tražio je da mu se sudi u Hagu. To je i odobreno pristankom
Holandije i rezolucijom Savjeta bezbjednosti. Sudenje tom "trećem najtraženijem
optuženiku na svijetu", kako ga defmiše londonski "Tajms' , počeće 2007. godine.
Sva tri navedena međunarodna krivična suda su po svojim ciljevima supranacionalni sudovi
koji primjenjuju međunarodno krivično pravo, a po svom su trajanju privremeni, tj.
ustanovljeni samo za odredenu svrhu (ad hočf1 . Kada se radi o prvom od njih, komentari o
njegovoj nadležnosti i postupku, prikupljanju i upotrebi dokaza, kao i o do sada optuženim
licama i izrečenim presudama - zaslužuje posebnu naučnu analizu[410]. Kritičke primjedbe
na rad tog suda, kada su opravdane s pravnog stanovišta, mogu imati negativni uticaj na
zamisao o efikasnosti i pravednoj globalnoj represiji kao reakciji na zločine koji su učinjeni
na štetu čovječanstva[411].
U Kambodži su u periodu od 17. aprila 1975. do 7. januara 1979. godine na vlasti bili tzv.
Crveni Kmeri, i to pod vođstvom Pol Pota. U vrijeme njihove vladavine, osim što su porušili
gradove, ekonomiju, kulturu i društvo uopšte, pogubili su oko 1.700.000 svojih
građana[412]. Zločini su obuhvatali prinudno raseljavanje, prinudan rad i stavljanje u
nehumane uslove života, ubistva, torture i sl[413]. Pritisak međunarodne zajednice da se
učinioci zločina kazne, rezultirao je 1994. godine kada su SAD-e donijele tzv. Cambodian
Genocide Justice Act, kojim je zatraženo od predsjednika SAD-a i drugih državnih organa
da preduzmu mjere radi osnivanje međunarodnog ili nacionalnog suda koji bi kaznio
optužene za genocid. Između ostalog, osnovan je i posebno organ, Office of Cambodian
Genocide Investigations, sa zadatkom da prikuplja relavantne podatke i podstiče druge da
to učine[414]. Pored toga, Komisija UN-a za ljudska prava je nekoliko puta nudila pomoć
Kambodži i tražila da se osnuje međunarodni sud i kazne krivci, a isto je učinila i Generalna
118
SKRIPTA:
skupština Ujedinjenih nacija, rezolucijom 52/135 od 12. decembra 1997. godine itd.
Međutim, politička volja u
Kambodži nije biia pozitivno orijentisana prema mogućem osnivanju međunarodnog suda,
tako da je tek 10. avgusta 2001. godine kralj Sihanuk potpisao Zakon o osnivanju
vanrednih vijeća u kambodžanskim sudovima za gonjenje zločina počinjenih za vrijeme
Demokratske Kampučije (The Khmer Rouge tribunal legislatio) m, čime je on stupio na
snagu[415].
"Različiti pristup međunarodne zajednice kažnjavaju zločine na teritoriji bivše Jugoslavije i u
Ruandi u odnosu na ziočine u Sijera Leoneu i Kambodži, može se objasniti samo političkim
razlozima i kompromiserstvom odlučujućih faktora u svjetskoj politici. Dakle, neko će takvu
poziciju nazvati poiitičkim realizmom"[416]. S druge strane, ad hoc sudovi za bivšu
Jugoslaviju i Ruandu, "bez obzira na to koliko trpjeli od prigovara da su selektivni i
nejednakih kriterijuma, te suđenja pred nacionalnim sudovima, kojima se često mogu
upututi slični prigovori, ipak su u značajnoj mjeri podigli senzibilnost čovječanstva prema
ratnim ziočinima[417]. Činjenica da danas postoji gotovo opšterazvijena svijest da su mnogi
zločini zbog real-političkih razioga ostali nekažnjeni, to najbolje potvrđuje. A ta je činjenica
najčvršća građa u temeljima stainog i univerzalnog međunarodnog krivičnog suda"[418].
Ujedinjene nacije su uručiie (11. novembra 2006. godine) libanskim vlastima nacrt
dokumenta kojim se definiše stvaranje medunarodnog suda, koji će procesuirati optužene
za ubistvo (2005. godine) reformatorskog premijera te države Rafika Haririja. Posebni
izaslanik generalnog sekretara UN-a (Gir Pederson) predao je kopiju nacrta libanskom
premijeru Fuadu Siniori i ostalim zvaničnicima te države, saopštile su UN-e. Okolnosti
vezane za ubistvo Haririja ispituje posebna komisija UN-a, na čijem se čelu nalazi Serž
Bramerc, koji je najavio da će sastaviti optužnicu, kojom ce budući tribunal bez problema
moći da osudi počinioce tog zločina[419]. Istraga UN-a utvrdila je, koliko je do sada
objavljeno, da je atentat na Haririja bio vrhunski organizovan, te da su ga izveli
profesionalci, sa prethodnim iskustvom u sličnim operacijama. Prema nacrtu, koji je
prethodno prihvatio Savjet bezbjednosti JJN-a, počiniocima se može suditi za čitav niz
djela, uključujući terorizam, ubistvo, zavjeru, zločinačko udruživanje, te podsticanje na
zločin i skrivanje bjegunaca. Takode, još nije poznato gdje će suđenje biti održano, jer su
libanske vlasti, strahujući od
reakcije Hezbolaha, prethodno saopštile da ne žele da tribunal zasjeda na njihovoj teritoriji.

Ujedinjene nacije su, pak, namjerne da novoformirani sud smjeste u neku od susjednih
država[420].
1.3.5. Medunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju 1.3.5.1 .Uvodne napomene
Rezolucijom 808 (1993) od 22. februara 1993. Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija je
predvidio da će "osnovati međunarodni tribunal za gonjenje lica odgovomih za teške
povrede medunarodnog humanitamog prava, učinjene na području bivše Jugoslavije od
1991. godine nadalje". Generalni sekretar UN-a zadužen je da pripremi odgovarajuće
prijedloge za sprovođenje te rezolucije. Postupajući u skladu s tim zahtjevom, generalni
sekretar je podnio Savjetu izvještaj od 3. maja 1993, godine sastavljen na osnovu različitih,
u međuvremenu prikupljenih, prijedloga i mišljenja pojedinih država članica Savjeta. Uz
izvještaj je priložen i Nacrt statuta jednog takvog suda, kojeg je izradila komisija stručnjaka.
Savjet bezbjednosti je svojom Rezolucijom 827 (1993) od 25. maja 1993. godine prihvatilo
izvještaj i Statut suda, te odlučilo osnovati sud koji je dobio službeni naziv "Medunarodni
tribunal za gonjenje lica koja su odgovorna za teške povrede medunarodnog humanitamog
prava na području bivše Jugoslavije[421] izmedu 1. januara 1991. godine i dana kojeg će
Savjet bezbjednosti ustanoviti nakon ponovne uspostave mira"[422].
Rezolucijom 827 Savjeta bezbjednosti položen je, prema tome, po prvi put nakon poznatih
sudenja zločincima iz Drugog svjetskog rata - tzv. nimberških, te tokijskog procesa pravni
osnov za djelovanje jednog međunarodnog krivičnog suda. Time je učinjen vrlo krupan
pravni korak, jer je sudska funkcija jedan od temeljnih elemenata državnog
119
SKRIPTA:
suvereniteta[423]. Stoga, njeno preuzimanje od strane međunarodne zajednice nesporno

znači ograničenje suvereniteta države[424].
Rezolucijom 1329, koju je Savjet bezbjednosti usvojio na svojoj 4240. sjednici, održanoj 30.
novembra 2000. godine, odlučeno je, između ostalog, da se formira grupa ad
litem sudija u Tribunaiu i da se poveća broj članova žalbenog vijeća, te u tom cilju izmijene
čl. 12, 13 i 14 Statuta ICTY.
Rezolucijom Savjeta bezbjednosti broj 1503 (2003) i izjavom predsjednika Savjeta
bezbjednosti[425] daje se podrška Strategiji ICTY[426] i ukazuje na obavezu da se "ni na
jedan način ne ometa obaveza zemaija da provode istrage koje se odnose na optužena lica
kojima se neće suditi u Tribunalu i da se preduzimaju odgovarajuće radnje u vezi s
podizanjem optužnica i krivičnim gonjenjem, imajući istovremeno na umu da Tribunal ima
primat nad domaćim sudovima."
Mnogi su i raznovrsni činioci koji su doveli do stvaranja ICTY. Sada je sve više očito da se
radi o presedanu[427] koji je imao značaj ne samo za razrješavanje političke krize nastaie
ratom na teritoriji bivše Jugoslavije, nego i za daljni razvoj međunarodnog (krivičnog) prava,
pa i međunarodnih odnosa uopšte[428]. ICTY je osnovan kao ad hoc sud na način koji mu
je u tadašnjim medunarodnim okolnostima trebao osigurati najveći efekat[429]. Naravno,
on se, u nekim svojim elementima, oslanja na svoje prethodnike, Nirnberški tribunal i
Tribunal i Tokiju. Osnovna razlika izmedu ICTY i Nimberškog tribunala je u tome što je
Nimberški tribunal predstavljao sud kojeg su ustanovile države pobjednice u Drugom
svjetskom ratu da bi sudio ratnim zločincima, dok je ICTY osnovaia međunarodna
zajednica, za sudenje kršiocima međunarodnog humanitamog prava i aktima varvarstva
koje je učininilo bilo koje lice koje je državljanin neke od nasljednica (sukcesora) bivše
Jugoslavije, bez obzira na to što rat na tim teritorijama još nije bio okončan. Druga je razlika
u tome što je Nimberški tribunal morao sam ustanoviti materijalnopravne norme za
krivičnopravnu odgovornost lica kojima je sudio - i time se izvrgao prigovoru da retroaktivno
primjenjuje krivično pravo, kršeći tako osnovno načelo propisanosti kažnjivih djela i kazni u
zakonu (nuilum crimen, nulia poena sine lege praevia). Naprotiv, za ICTY taj je problem
utoliko riješen što su materijalni uslovi kažnjivosti prije početka njegovog djelovanja
ispunjeni i prema međunarodnom i unutrašnjem krivičnom pravu. Prema medunarodnom
krivičnom pravu, načelo nullum crimen, nulla poena sine lege ispunjeno je u odnosu na
ICTY po tome što njegov Statut propisuje četiri kategorije kažnjivih djela. Prema
unutrašnjem krivičnom pravu, nema nikakve sumnje da je na teritoriji bivše Jugoslavije
krivično zakonodavstvo inkriminisalo sva kršenja međunarodnog humanitamog prava[430].
Kada se tome doda da se Statut ICTY u članu 24 u pogledu izricanja zatvorske kazne
poziva na sudsku praksu sudova bivše Jugosiavije, može se zaključiti da je krug
materijalnopravnih krivičnih normi, mjerodavnih za ICTY, u pravilu, određen s dovoljnom
jasnoćom. Konačno, treća veiika razlika je što ICTY, premda organizovan kao
međunarodna sudska vlast koja ne izvire iz nacionalnog suvereniteta, ne potire u cijelosti
taj suverenitet[431]. Statut ICTY uspostavlja međunarodnu jurisdikciju za odredeni tip
krivičnih djela kao paraleinu s jurisdikcijom domaćih sudova (država nasljednica bivše
SFRJ) i u čianu 10 stav 2 kaže da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za
neko od krivičnih djela iz njegove nadležnosti biti sudeno supsidijamo, tj. "samo ako je djelo
za koje je suđeno bilo kvalifikovano kao obično krivično djelo ili ako postupak pred
nacionalnim sudom nije bio nepristrasan ili nezavisan, ako je smišljen da optuženog zaštiti
od međunarodne krivične odgovmosti ili ako krivični postupak nije bio revnosno proveden".
1.3.5.2. Osnivanje ICTY
U razdoblju od nekoliko mjeseci, od početka februara 1993. godine, odnosno Rezolucije
808, pa do donošenja Rezolucije 827 (1993) Savjeta bezbjednosti, generalni sekretar je
primio veći broj prijedloga i komentara pojedinih država članica UN-a, nevladinih
organizacija i ekspertnih grupa u pogledu osnivanja ICTY. Zapravo, već su tokom 1992.
održani brojni stručni i politički skupovi na kojima se raspravljalo o zločinima učinjenim ili
koji se vrše na teritoriji bivše Jugoslavije i zbog kojih su generalnom sekretaru UN-a ili
120
SKRIPTA:
Savjetu bezbjednosti upućivani apeli za preduzimanje efikasnih koraka u ciiju njihovog

sprečavanja. Obilje ovog materijala omogućilo je generalnom sekretaru da ispuni zahtjev
Savjeta bezbjednosti iz Rezolucije 808 kojom ga je Savjet zadužio za izvještaj i "specifične
prijedloge" o odnosnoj stvari, te da u izvještaj ugradi i elaborirani prijedlog Statuta ICTY.
Izvještaj od 3. maja 1993. godine (S/25704) je podijeljen na sedam dijelova koji pokrivaju
one članove Statuta koji su posvećeni određenom pravnom pitanju. U Statutu se, inače,
jasno ističe podjela na materijalnopravni (čl. 2-10), organizacijski (čl.l 1-17) i
procesnopravni dio (čl. 18-29).
Statut ima preambulu (koja navodi puni naziv ICTY i poziva se na VII poglavlje Povelje UN-
a na kojem je zasnovana odluka Savjeta bezbjednosti o osnivanju ICTY), te 34 člana. Član
1 ustanovljava jurisdikciju Tribunala za "gonjenje" kršioca medunarodnog humanitamog
prava na teritoriji bivše Jugoslavije, a čl. 2-5 regulišu njegovu nadležnost (sudi za teške
povrede Ženevskih konvencija od 12. avgusta 1949 godine, kršenje zakona i običaja rata,
genocid, te zločine protiv čovječnosti). Prema članu 8 Statuta, ICTY sudi samo fizičkim
licima za djela učinjena od 1. januara 1991. godine. Članovi 9 i 10 uspostavljaju paralelnu
jurisdikciju ICTY sa onom nacionalnih sudova, vodeći brigu o načelu non bis in idem, ali
ICTY daju pravo da, u određenim slučajevima, stupi na mjesto nacionalnog suda. Članovi
11-17 uređuju organizaciju ICTY (pretresna vijeća, "komore" engl. Trial Chambers, čine 16
stalnih sudija koji ne smiju biti državljani iste države i najviše devet ad literrim sudija, te
jedno žalbeno vijeće, the Appeals Chamber, sastavljeno od sedam stalnih sudija, te
tužioca, tj. "progonitelja", engl. prosecutor koji nastupa nezavisno, kao samostalni organ).
Član 15 daje ovlašćenje Tribunalu da sam, autonomno, pobliže uredi postupak i izvođenje
dokaza, a čl. 18-28 regulišu samo neka važnija pitanja iz pojedinih stadijuma postupka.
Suđenja moraju biti (u pravilu) javna, fair ("pravična") i ekspeditivna; optuženi pred sudom
ima sva prava odbrane, uključujući pravo na poznavanje predmeta optužbe, pravo na
slobodan izbor branioca na koje mora biti upozoren, pravo na predlaganje vlastitih dokaza i
kritičkog preispitivanja dokaza optužbe, pravo na šutnju i sl. (član 21). ICTY mora preduzeti
posebne mjere zaštite svjedoka i žrtava (član 22). Presude se donose većinom glasova,
moraju se uvijek javno objaviti i biti obrazložene (član 23). Izrečena sankcija može biti
samo zatvorska kazna, aii ICTY može odrediti i povrat imovine, odnosno oduzimanje
imovinske koristi (član 24). Statut predviđa žalbeni postupak zbog pogrešaka u utvrđenju
činjeničnog stanja i povreda zakona, kao i ponavljanje postupka zbog novih dokaza (čl. 25 i
26). Kazne zatvora će se izvršavati, pod nadzorom 1CTY, u državama članicama UN-a koje
se za to ponude (član 27). Član 29 traži od svih država da saraduju sa ICTY, te udovolje
njegovim zahtjevima i naredbama, uključujući i naredbu za predaju ili transfer optuženog
lica ICTY. Poslednjih pet članova (30-34) odnose se na status, privilegije i imunitete
čianova ICTY, sjedište Tribunala (u Den Hagu), troškove i službene jezike, te obavezu ICTY
na podnošenju godišnjih izvještaja o radu.
Osnovni izvor prava koji se odnosi na postupak pred ICTY, kao i njegovu organizaciju, jeste
akt kojim je ICTY i osnovan, a to je Statut, usvojen od Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih
nacija, na osnovu Glave VII Povelje UN-a i rezolucijom 827 od 25. maja 1993. godine.
Statutom sam postupak nije detaljnije regulisan, već je objašnjen samo u osnovnom
crtama. Na osnovu člana 15 Statuta, ICTY je na opštoj sjednici održanoj 11. februara 1994.
godine usvojio "Pravilnik o postupku i dokazima"[432] (Rules ofProcedure and Evidence;
skraćeno: Pravilnik)[433]. a na opštoj sjednici 5. maja 1994. godine "Pravila koja se
primjenjuju na pritvorena lica koja čekaju suđenje ili na drugi način zatočena iica pod
nadzorom Tribunala".[434] Pravilnik, u opštem konceptualnom smislu, počiva, ugiavnom,
na klasičnom modelu akuzatorskog (optužnog) postupka (uz određene modifikacije koje
bitno ne mijenjaju njegovu izrazitu konceptualnu pripadnost tom tipu procedure[435]), u
kojem teret dokaza leži na tužiocu i u kojem stranke, a ne sud izvode dokaze prema
strogom načelu kontradiktornosti (tzv. unakrsno saslušanje svjedoka i vještaka). No, od
toga postoje dva važna izuzetka. Prije svega, Pravilnik ne sadrži razradenu reguiativu o
121
SKRIPTA:
dopustivosti upotrebe pojedinih dokaza, te ICTY daje dosta široka diskrecijska oviašćenja
da dokaze pribavija i po vlastitoj inicijativi, ex proprio motu. Posebnu pažnju Pravilnik
posvećuje specifičnim pitanjima zaštite svjedoka koji su bili žrtve zločina, kao i problemu
suđenja u odsustvu, in absentia reus. Ono nije u načelu dopušteno; aii, ako nakon
završene istrage protiv nekog okrivljenog sudija (pojedinac) potvrdi optužnicu, te ona bude
objavljena, a država prebivališta optuženog odbije izvršiti nalog za hapšenjem i predajom ili
se ogluši na takav zahtjev ICTY, optužnicu će ponovo potvrditi raspravno vijeće ICTY, za
optuženim izdati međunarodnu potjemicu i o odbijanju saradnje njegove države obavijestiti
Savjet bezbjednosti.
Čianom 9 stav 2 Statuta se izričito kaže da ICTY "ima primat nad nacionalnim sudovima",
te da on u svakoj fazi postupka "može od nacionalnog suda službeno zatražiti da prepusti
nadležnost, u skladu sa ovim statutom i Pravilnikom o postupku i dokazima ICTY". Ta
odredba predstavlja veiiku novinu u međunarodnom pravu.[436] Tu važi pravilo da prije
pokretanja nekog spora na međunarodnom pianu, treba dopustiti državi da unutar svog
pravnog sistema, iscrpe sva pravna sredstva u unutrašnjem pravu. Medutim, ova novina je
ograničenog dometa. Prije svega, primat ICTY u odnosu na nacionalne sudove može se
ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika o postupku i dokazima.
Iako ICTY nije zamišljen da nacionainim sudovima oduzme njihovu jurisdikciju, u
(izuzetnim) siučajevima u kojima će on nastupiti, njegova jurisdikcija ima prednost pred
nacionalnim sudovima: nacionalni sudovi više ne mogu ponovo suditi u slučajevima u
kojima je presudio ICTY (non bis in idem), ali ICTY može, u dva slučaja, ponovo voditi
postupak za već presuđenu stvar (res iudicata) pred nacionainim sudom - ako je optuženi
pred njim osuđen samo za obično krivično djelo, a ne ziočin koji predstavlja povredu
medunarodnog humanitamog prava ili ako je postupak pred njim vođen pristrano,
neobjektivno; bio je pokrenut da optuženog zaštiti od međunarodne krivične odgovornosti,
odnosno ako krivični postupak nije bio "revnosno" proveden (član 10 Statuta). ICTY,
naravno, lako može postaviti razliku između pravnih kvalifikacija ratnih zločina i običnog
kriminaliteta, pa do ocjena da li je suđenje bilo "nepristrasno i nezavisno", držeći se
standarda i u mnogobrojnim presudama medunarodnih sudskih organa, npr. ESLJP[437].
Isto tako, prvenstvo ICTY se vidi i iz toga što Statut (čl. 7 i 29) i Pravilnik (pravila 8-13)
izričito derogiraju određene norme unutrašnjeg prava, koje bi, inače, predstavljale smetnje
za izručenje optuženog ili mogućnost vodenja postupka protiv njega. No, prvenstvo
jurisdikcije ICTY nad nacionalnim sudovima ne znači samo dužnost poštovanja odluka toga
suda, nego i dužnost država članica UN-a da preduzmu odgovarajuće zakonodavne mjere
na uskladivanju svog unutrašnjeg prava sa načelima Statuta i otklanjanju eventualnih
kolizija. Korake u tom smislu prva je preduzela ltalija, koja je 14. februara 1994. godine
donijela zakon broj 120 kojim se regulišu nacionalni postupci u vezi sa odlukama i
zahtjevima ICTY.
1.3.5.3. Organizacija ICTY
ICTY čine sljedeći organi: (a) sudska vijeća, koja se sastoje od tri pretresna vijeća i jednog
žalbenog vijeća; (b) tužilac, i (c) sekretarijat (engl. registry), koji opslužuje i sudska vijeća i
tužioca (član 11 Statuta). Ne postoji ured tzv. "javnog branioca", koji bi, slično kao u SAD-a,
bio sastavljen od advokata koji bi pružali usluge odbrane siromašnim okrivljenim.
Osim tih organa, prema Pravilniku postoje još i neka druga (potpredsjednik Suda, zamjenik
tužioca, Sekretarijat, Služba za žrtve i svjedoke, Kolegij, Koordinaciono vijeće i Rukovodni
odbor).
Sudska vijeća čini 16 stalnih nezavisnih sudija, koji ne smiju biti državljani iste države, i
najviše devet nezavisnih sudija ad litem istovremeno, naimenovanih u skladu sa članom 13
ter stav 2 Statuta, koji ne smiju biti državljani iste države (član 12 stav 1 Statuta). Svako
pretresno vijeće sastoji se od troje stalnih sudija i najviše šest sudija ad litem istovremeno.
Svako pretresno vijeće u koje su raspoređene sudije ad litem može se podijeliti u sekcije od
po troje sudija, među kojima su i stalne sudije i sudije ad litem. Sekcija pretresnog vijeća
ima iste nadležnosti i odgovomosti koje po Statutu pripadaju pretresnom vijeću i donosi
122
SKRIPTA:
presudu u skladu s istim pravilima.

Žalbeno vijeće čini sedam stainih sudija. Žalbeno vijeće u svakom žalbenom postupku čini
pet njegovih članova (član 12 stav 3 Statuta). Osoba koja se, u smislu uslova za članstvo u
vijećima ICTY, može smatrati državljaninom više od jedne države, smatraće se
državljaninom one države u kojoj inače ostvaruje svoja građanska i politička prava.
Pitanje kvaiifikacije sudije ureduje član 13 Statuta. Kvalifikacije za izbor sudija sadrže dva
aspekta: prvi, koji se odnosi na etičke osobine ličnosti i drugi, u pogledu njihovih stručnih
kvalifikacija. U prvi spada neophodnost da sudije budu lica visokih morainih osobina,
nepristrasna i sa integritetom. U drugu spada neophodnost da sudije poseduju kvalifikacije
koje se zahtijevaju u njihovim zemljama za postavljanje na najviša sudska mjesta. Prilikom
sastavijanja vijeća dužna pažnja će biti posvećena iskustvu sudija u oblasti krivičnog prava,
kao i međunarodnog prava, ukijučujući međunarodno humanitamo pravo, kao i ljudska
prava (član 13 stav 1 Statuta).
1.3.5.3.1. Izbor sudija i njihov položaj
Za izbor sudija Statut predviđa demokratsku proceduru u kojoj učestvuju sve države članice
UN-a. Postupak izbora sudija ima dvije osnovene faze: prvu, koja se odlikuje djelatnošću
generalnog sekretara UN-a i drugu, koja predstavija neposredni izbor od strane Generalne
skupštine UN-a (član 13 bis - Izbor stalnih sudija). Izbor 14 stalnih sudija ICTY vrši
Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, na sljedeći način: (a)
generalni sekretar poziva države čianice Ujedinjenih nacija i države nečlanice koje imaju
stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije; (b) u roku od
60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može prediožiti najviše dva
kandidata raziičitog državljanstva, čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13
Statuta, s tim da nijedan od njih ne smije biti državljanin iste države kao bilo koji drugi
sudija čian žalbenog vijeća, koji je izabran ili naimenovan za stalnog sudiju ICTR u skladu
sa članom 12 bis Statuta tog suda; (c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature
Savjetu bezbjednosti. Na osnovu primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis
sa najmanje 28 i najviše 42 kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni
svjetski pravni sistemi[438]; (d) predsjedavajući Savjeta bezbjednosti prosljeđuje popis
kandidata predsjedavajućem Generaine skupštine, a Generalna skupština sa tog popisa
bira 14 stalnih sudija ICTY. Kandidati koji dobiju apsolutnu većinu glasova država članica
Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju stalnu posmatračku misiju u sjedištu
Ujedinjenih nacija, progiasiće se izabranim. U slučaju da dva kandidata istog državljanstva
dobiju potrebnu većinu glasova, izabranim će se smatrati onaj koji je dobio veći broj
glasova.
U slučaju upražnjenog mjesta u sudskim vijećima među stalnim sudijama koje su izabrane
ili naimenovane u skladu sa članom 13 bis, nakon konsultacije sa predsjedavajućim
Savjeta bezbjednosti i Generalne skupštine, generalni sekretar na upražnjeno mjesto do
kraja mandata imenuje osobu koja ispunjava kvalifikacije navedene u članu 13 Statuta.
Redovan način sticanja sudijske funkcije je, dakle, izbor, ali je moguć i izuzetan način
sticanja ove funkcije - imenovanje od strane generalnog sekretara. Iz ovoga proizilazi da
načelo izbornosti sudija u Tribunalu ima ograničen značaj, jer je izbor pravilo, ali je
postavljanje sudije mogući izuzetak[439].To znači da je izbor sudija primamog karaktera,
dok samo supsidijarno, kada za to postoje određeni uslovi, dolazi u obzir postavljanje
sudije odlukom generalnog sekretara UN- a[440].
Stalne sudije izabrane u skladu sa članom 13 bis biraju se na mandat od četiri godine.
Uslovi službe su isti kao i za sudije Međunarodnog suda pravde. Sudije mogu biti ponovo
izabrane. Prije stupanja na dužnost svaki sudija je obavezan da da svečanu izjavu koju u
prisustvu generalnog sekretara UN-a ili njegovog predstavnika potpisuje, a ona se zatim
zadržava u arhivi ICTY. Tekst svečane izjave je sljedeći: "Svečano izjavljujem da ću kao
sudija Medunarodnog tribunala za suđenje licima odgovomim za teške povrede
međunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, svoje dužnosti i
ovlašćenja vrštiti i obavljati časno, pošteno, nepristrasno i savjesno" (član 14B Pravilnika).
123
SKRIPTA:
Izbor i naimenovanje sudija ad litem uređuje član 13 ter Statuta. Izbor ad litem sudija ICTY
vrši Generalna skupština sa popisa koji joj dostavlja Savjet bezbjednosti, i to na sljedeći
način: (a) generalni sekretar poziva države članice Ujedinjenih nacija i države nečlanice
koje imaju stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija da kandiduju sudije ad
litem ICTY; (b) u roku od 60 dana od poziva generalnog sekretara, svaka država može
predložiti po četiri kandidata čije kvalifikacije odgovaraju onima navedenim u članu 13
Statuta, vodeći pritom računa o pravilnoj zastupljenosti kandidata ženskog i muškog pola;
(c) generalni sekretar prosljeđuje primljene kandidature Savjetu bezbjednosti. Na osnovu
primljenih kandidatura Savjet bezbjednosti sastavlja popis sa najmanje pedeset četiri
kandidata, starajući se da budu adekvatno zastupljeni glavni svjetski pravni sistemi, te
vodeći računa o ravnopravnoj geografskoj zastupljenosti; (d) predsjedavajući Savjeta
bezbjednosti prosljeduje popis kandidata predsjedavajućem Generalne skupštine, a
Generalna skupština sa tog popisa bira 27 sudija ad litem ICTY. Kandidati koji dobiju
apsolutnu većinu glasova država članica Ujedinjenih nacija i država nečlanica koje imaju
stalne posmatračke misije u sjedištu Ujedinjenih nacija, proglasiće se izabranim; (e) sudije
ad litem se biraju na mandat od četiri godine i ne mogu biti ponovo izabrane. Za vrijeme
njihovog mandata generalni sekretar će, po zahtjevu predsjednika ICTY imenovati sudije
ad litem u pretresna vijeća za jedno ili više suđenja, i to na ukupan period do tri godine.
Prilikom podnošenja zahtjeva za imenovanje sudije ad litem, predsjednik ICTY mora imati
na umu kriterije iz člana 13 Statuta koji se odnose na sastav vijeća i sekcija pretresnih
vijeća, odredbe stava 1 (b) i (c) člana 13 ter Statuta, te broj glasova koje je sudija ad litem
dobio u Generalnoj skupštini.
Član 13 quarter Statuta odnosi se na status sudija adlitem. Naime, tokom perioda na koji su
imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) imaju iste uslove službe, mutatis mutandis,
kao i stalne sudije ICTY; (b) imaju ista ovlašćenja kao i stalne sudije ICTY, uz ograde
navedene u stavu 2 člana 13 quarter; (c) imaju poviastice i imunitet, izuzeća i olakšice
kakve pripadaju sudijama ICTY; (d) imaju ovlašćenje da rješavaju u pretpretresnim
postupcima u onim predmetima u kojima nisu raspoređeni kao članovi pretresnog vijeća.
Uz to, tokom perioda na koji su imenovani da rade u ICTY, sudije ad litem: (a) nemaju
pravo da biraju ni da budu birani za predsjednika ICTY niti za predsjedavajućeg pretresnog
vijeća prema čianu 14 Statuta; (b) nemaju ovlašćenje: (i) da usvajaju pravila o postupku i
dokazima u skladu sa članom 15 Statuta[441]; (ii) da pregledaju optužnicu u skladu sa
članom 19 Statuta; (iii) da učestvuju u konsultacijama sa predsjednikom u vezi s
raspoređivanjem sudija u skladu sa članom 14 Statuta, niti u vezi sa pomilovanjem ili
ublažavanjem kazne u skladu sa članom 28 Statuta.
Predsjednika ICTY biraju stalne sudije iz svojih redova (član 14 stav 1 Statuta). On je član
žalbenog vijeća i predsjedava njegovim radom. Nakon konsultacija sa stalnim sudijama
ICTY, predsjednik rasporeduje četvoro stalnih sudija, izabranih ili naimenovanih u skladu sa
članom 13 bis Statuta, u žaibeno vijeće, a devetoro u pretresna vijeća. Uz to, predsjednik
ICTR, u konsultaciji sa predsjednikom ICTY, određuje dvoje stalnih sudija ICTR, izabranih
ili naimenovanih u skladu sa članom 12 Statuta ICTR, za članove žalbenog vijeća i za
stalne sudije ICTY (član 14 stav 4 Statuta). Nakon konsultacija sa stainim sudijama,
predsjednik raspoređuje u pretresna vijeća sudije ad litem koje povremeno budu
imenovane da rade u Haškom tribunalu. Sudija može biti član samo onog vijeća u koje je
raspoređen. Predsjedavajućeg sudiju koji nadgleda cjelokupni rad pretresnog vijeća biraju
stalne sudije tog pretresnog vijeća iz svojih redova.
1.3.5.3.2. Izuzeće sudije
Postoje dvije grupe razloga za izuzeće sudija: (1) oni koji se odnose na postojanje okolnosti
koje dovode u sumnju sudijsku nepristrasnost i (2) razlozi koji se zasnivaju na funkcionalnoj
povezanosti sudije sa konkretnim krivičnim postupkom. Razlozi izuzeća sadržani su najprije
u uopštenoj klauzuli po kojoj sudija ne može obavljati svoju dužnost u bilo kojem predmetu
u kojem ima "lični interes" ili postoje, odnosno postojale su okoinosti koje bi mogle uticati
na njegovu nepristranost[442] (član 15A Pravilnika). Izuzeće sudije iz ovih razloga se
124
SKRIPTA:
odnosi kako na suđenje (prvostepeni postupak), tako i na postupak po žalbi. Funkcionalna

povezanost sudije sa konkretnim krivičnim postupkom postoji ukoiiko je sudija u
odredenom krivičnom postupku već obavljao određenu procesnu ulogu, tj. vršio jedan oblik
sudijske funkcije[443]. Ovaj raziog izuzeća se odnosi na sudiju koji je ispitivao optužnicu u
smislu člana 19 Statuta i pravila 47, tako da on ne može da bude član pretresnog vijeća na
sudenju optuženom na koga se odnosi optužnica koju je ispitivao (pravilo 15C). Ti razlozi
sadržani su i u odredbi koja u istom predmetu uvijek isključuje sudiju u drugom stepenu koji
je ranije odlučivao na glavnom pretresu (pravilo 15D). Kada sudija sazna za postojanje
razloga za izuzeće, mora zastati sa postupanjem i povući se iz iješavanja predmeta, a
predsjednik ICTY mora odrediti drugog sudiju (pravilo 15A); stranke mogu zatražiti izuzeće
sudija iz istih razloga od predsjedavajućeg sudije raspravnog vijeća koji mora, nakon što
sasluša sudiju, ako je to potrebno, zahtjev iznijeti pred kolegij predsjednika ICTY na
konačnu odluku (pravilo 15B).
1.3.5.3.3. Prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudije

Prije svega, sudijska fimkcija prestaje istekom roka na koji je sudija biran, tj. protekom
njegovog mandata, ali postoji i mogućnost reizbora. Drugi način prestanka sudijske funkcije
jeste ostavka (povlačenje sudije), koju on može pismeno podnijeti predsjedniku Tribunala
koji će potom dostaviti generalnom sekretaru UN-a (pravilo 16). Ništa nije rečeno o
razlozima, pa se može zaključiti da sudija nije dužan da svoju ostavku obrazloži, a osim
ostavke nijedan drugi način prestanka funkcije sudije nije uređen ni Statutom niti
Pravilnikom, što predstavlja jednu ozbiljnu pravnu prazninu[444].
Pitanje odsustva sudije se rješava pravilom 15bis. Postoje pravila koja regulišu kratkotrajno
odsustvo sudije, od njegovog dužeg, odnosno potpunog odsustva, i to u slučajevima kada
je svojom voljom ili nezavisno od nje, izgubio status sudije ICTY. Ako se radi o bolesti
sudije ili nekoj njihovoj drugoj spriječenosti, predsjednik ICTY može, ako smatra da je to u
interesu pravičnosti, ovlastiti vijeće u preostalom sastavu, da obavlja rutinske poslove, kao
što su dostavljanje odluka (član 156w F Pravilnika).
Ukoliko je sudija zbog bolesti ili drugih hitnih ličnih razloga ili drugih važnih razloga
spriječen da bude član vijeća u određenom kratkom periodu, ostali članovi vijeća mogu,
ukoliko je to u skladu sa zahtjevima pravičnosti, dozvoliti da se postupak nastavi bez
odsutnog sudije, ali postupak u odsustvu tog sudije ne može trajati duže od pet radnih dana
(pravilo 15bis A). Ukoliko članovi vijeća smatraju da nije u interesu pravičnosti da se
postupak nastavi u kratkotrajnom odsustvu sudije, postupak se neće nastaviti, ali i pored
toga, preostaie sudije u vijeću mogu donijeti odluku da se postupak nastavi, s tim da
postupak tada može prekinuti sudija koji je predsjednik vijeća (pravilo 15bis B).
Pravilo 15bis C reguliše situaciju trajnog ili veoma dugog odsustva sudije, pri čemu se ovim
pravilom utvrđuje redovan način iješavanja takve situacije, dok se sljedećim pravilom
(156/.S D) određuje jedan izuzetan način na koji se ovakva situacija rješava[445]. Ukoliko
sudija umre, bude bolestan, da ostavku na mjesto sudije u ICTY ili ne bude reizabran, kao i
ako postoji bilo koji drugi razlog koji ga onemogućava da za duži period učestvuje u
suđenju, o tome predsjednik vijeća obavještava predsjednika ICTY koji će odrediti drugog
sudiju za to sudenje, kao i narediti da pretres započne iz početka ili da se samo nastavi, što
zavisi od njegove procjene (pravilo 156/s D). Međutim, ako su stranke već dale svoja
uvodna izlaganja u skladu sa pravilom osamdeset četiri i započelo je izvođenje dokaza
(pravilo osamdeset pet), nastavak postupka sa novim sudijom u vijeću se može narediti
samo uz saglasnost optuženog (pravilo 15bis D).
Ako optuženi uskrati svoju saglasnost za zamjenu sudije u prvostepenom vijeću, ostale
sudije članovi vijeća mogu odlučiti da se postupak nastavi sa novim sudijom, ako uz
uzimanje u obzir svih okolnosti jednoglasno procijene da bi takvo iješenje bilo u interesu
pravičnosti. Ovakva odluka preostalih članova vijeća o ovom pitanju se može pobijati
žalbom, o kojoj odlučje žalbeno vijeće u punom sastavu, a pravo na žalbu imaju obje
stranke. Žalba protiv odluke preostalih čanova vijeća se može podnijeti u roku od sedam
125
SKRIPTA:
dana od dostavljanja odluke koja se pobija, a ako je takva odluka donesena verbalno, od
momenta kada je saopštena (pravilo 15bis E). Ukoliko žalba nije podnesena, odluka vijeća
u nepotpunom sastavu počinje da se primjenjuje i predsjednik ICTY će odrediti sudiju koji
će popuniti vijeće, ali taj sudija ne može da učestvuje u suđenju prije nego što se potpuno
upozna sa predmetom postupka. Na isti način će se postupiti i kada je žalba protiv odluke o
nastavku postupka sa zamijenjenim sudijom odbijena od strane žalbenog vijeća. Tokom
istog postupka moguća je samo jedna zamjena sudija u jednom vijeću (pravilo D).
1.3.5.3.4. Tužiiac
Položaj tužioca u organizacionom smislu nije sasvim jasan, jer su osnovna pravila o tužiocu
sadržana u Statutu i izložena odmah poslije pravila o sudijama i unutrašnjoj organizaciji
ICTY, dok se u Pravilima osnovna odredba o tužiocu nalazi u Glavi III koja nosi naslov
"Organizacija ICTY", u šestom odjeljku, iza pravila o registru, pa bi se, stoga, sistematskim
tumačenjem moglo zaključiti da je u organizacionom smislu tužilac funkcioner koji pripada
ICTY, mada su, s druge strane, njegova ovlašćenja u postupku relativno autonomna[446].
Ured tužioca sastoji se od tužioca i zamjenika (praviio 38), koje na prijedlog generalnog
sekretara imenuje Savjet bezbjednosti, te odgovarajućeg broja osoblja. lnteresantno je da
je za tužioca nisu propisani nikakvi uslovi koji bi se odnosili na njegovu stručnu spremu i
obrazovanje, već je Statutom samo uređeno da on mora, takođe, odgovarati visokim
moralnim kvalitetima i posjedovati najviši stepen stručnosti i iskustva u vođenju istraga i
krivičnog gonjenja u krivičnim predmetima (član 16 stav 4 Statuta). U statusu, tužilac je
izjednačen sa podsekretarom Ujedinjenih nacija. Mandat tužioca traje četiri godine i postoji
mogućnost da on ponovo bude biran (član 16 stav 4). Tužilac može predložiti generalnom
sekretaru UN-a da imenuje pomoćnika tužioca, koji onda vrši svoje aktivnosti u odsutnosti
tužioca ili onda kada je ovaj spriječen, a prema njegovim uputstvima (član 38A i B Pravila).
Tužilac nastupa potpuno nezavisno od presudujućeg dijela ICTY i njegov je ured
institucionalno odijeljen od pretresnih vijeća i žalbenog vijeća, te on ne smije tražiti ili
primati upute za svoj rad od biio koje vlade ili drugog izvora (član 16 stav 2 Statuta). Prema
članu 16 stav 1 Statuta, tužilac će biti odgovoran za istragu i optuženje lica odgovoma za
teška kršenja međunarodnog humanitamog prava učinjena na teritoriji bivše Jugoslavije.
Mora se dodati i to da on započinje istragu ex officio, na osnovu informacija prikupljenih od
bilo kog izvora, te mora podići optužnicu ako na završetku istrage ocijeni da postoji
osnovana sumnja (engl. prima facie case) da je određeno lice učinilo krivično djelo iz
nadležnosti ICTY (član 18 st. 1 i 4 Statuta). Ove odredbe daju osnova za zaključak da u
pogledu pokretanja postupka pred ICTY za tužioca vrijedi načelo legaliteta krivičnog
gonjenja; zapravo, tužilac se u postupku pred ICTY ne javlja samo kao obična protivstranka
u sporu, nego, ujedno, i kao organ krivičnog gonjenja koji ima jedan od glavnih zadataka
ICTY.
Svoju optužnicu tužilac podnosi ukoliko se tokom istrage uvjeri da postoji dovoljno dokaza
za osnovanu sumnju da je osumnjičeni učinio krivično djelo iz nadiežnosti ICTY. Optužnica
se upućuje sekretaru koji je, uz popratni materijal, upućuje jednom od sudija, koji će je
razmotriri, te nakon toga odlučiti da li da je prihvati iii odbije (pravilo 47). Prema praviiu 51,
tužilac može da povuče optužnicu, bez posebnog odobrenja, u svakom trenutku prije nego
što je ona potvrđena, ali nakon toga samo uz odobrenje sudije koji je potvrdio optužnicu ili
ako je iznošenje dokaza u smislu pravila 85 otpočelo - samo uz odobrenje prvostepenog
vijeća.
1.3.5.3.5. Sekretarijat ICTY
Efikasna sudska uprava zahtijeva postojanje još nekih organa u okviru ICTY koji sudijama
pomažu pri njihovoj djelatnosti. Smatra se da sekretar (registrar) ima veoma važnu ulogu u
funkcionisanju ICTY. Tako, po članu 17 Statuta, Sekretarijat na čelu sa sekretarom (engl.
the Registrar) obavlja organizacione i druge poslove za potrebe sudskih vijeća i tužioca.
U nadležnost registrature spada vođenje administracije ICTY i pružanje odgovarajućih
usluga (pomoć sudskim vijećima, opštoj sjednici ICTY, sudijama i tužiocu). U stvari, i iz
ovako određene nadležnosti registrara proizilazi funkcionalna povezaost ICTY i tužioca,
126
SKRIPTA:
koja u ovom slučaju postoji u funkcionalno-organizacionalnom smislu, a što takođe nije

tipično za rješenja koja postoje u savremenim nacionalnim zakonodavstvima[447].
Registaturom, tj. njenim osobljem, rukovodi šef, u čiju funkciju spadaju sljedeće aktivnosti:
(1) javno informisanje i spoljni odnosi; (2) priprema satnice sastanaka; (3) funcionisanje
konferencijskih službi; (4) štampanje i publikovanje određenih dokumenata; (5) realizovanje
obraćanja prema ICTY i od njega ("public relation" poslovi); (6) obavljanje drugih
administrativnih aktivnosti, bavljenje budžetom i personalnom evidencijom[448]. U obzir
dolaze i druge djelatnosti koje spadaju u vršenje odgovarajućih organizacionih usluga
vezanih za aktivnosti ICTY.
Registrar obavlja i klasične tehničke aktivnosti koje se odnose na registrovanje iskaza i
dokumentovanje preduzetih procesnih i organizacionih radnji. Služba kojom rukovodi pravi
bilješke sa plenarnih sastanaka ICTY i zasjedanja vijeća, osim kada je u pitanju donošnje
odluka vijeća na sjednicama sa kojih je isključena javnost (pravilo 35). Takode, vodi knjigu
zapisnika u kojoj se bilježe sve pojedinosti svakog slučaja o kome je iješavo Tribunal
(pravilo 36). Ova knjiga mora da bude dostupna javnosti, što predstavlja jedan vid
ostvarivanja načela javnosti u odnosu na aktivnosti ICTY.
Registrar obavlja i funkcije koje se odnose na organizaciju i vodenje Odeljenja za pomoć
žrtvama i svjedocima. Ovo odeljenje predlaže mjere za žrtve i svjedoke u smislu člana 22
Statuta, daje svjedocima i žrtvama savjete i podršku, posebno u slučajevima silovanja ili
drugih seksualnih delikata, radi čega će prilikom postavljanja osoblja, biti poklonjena
posebna pažnja angažovanju ženskih službenika odgovarajućih stručnih profila (član 34
Pravila) .
Sekretara Sekretarijata, nakon konsultacija sa predsjednikom ICTY, imenuje generaini
sekretar na vrijeme od četiri godine, a osoblje Sekretarijata - generalni sekretar na
preporuku sekretara ICTY. Za pomaganje predsjedniku ICTY pri vodenju sudske uprave, te
koordinaciju tekućih poslova, postoji i Koiegij koji se sastoji od predsjednika ICTY,
potpredsjednika i predsjedavajućih sudija u vijećima (pravilo 23), koji ima konsultativnu
ulogu.
1.3.5.3.6. Imunitet
Sve sudije, tužilac i sekretar Sekretarijata uživaju puni diplomatski imunitet po pravilima
međunarodnog prava, a službeno osoblje Sekretarijata i ureda tužioca privilegije i imunitete
prema čl. V i VII Konvencije o povlasticama i imunitetima UN-a od 13. februara 1946.
godine (tzv. fimkcionalni imunitet). Sud može odrediti da se sa drugim licima čije je
prisustvo potrebno, uključujući optužene, postupa tako da bi se omogućilo ispravno
djelovanje (član 30 stav 4 Statuta). Sve sudije ICTY su ravnopravni u izvršavanju svojih
pravosudnih fimkcija (praviio 17A), bez obzira na vrijeme izbora ili imenovanje, starosnu
dob ili rok službe u ICTY. Ali, za potrebe unutrašnje organizacije, po rangu je prvi
predsjednik ICTY, potom potpredsjednik, a onda predsjedavajuće sudije pretresnih vijeća, i
to po godinama starosti. Kod ostalih stalnih sudija prvenstvo ima onaj koji je ranije izabran
ili imenovan, a ako su ove sudije izabrani ili imenovani istog dana, onaj koji je stariji (pravilo
17B i C). Sudije ad litem imaju primat nakon stalnih sudija, a prema datumu svog
imenovanja, a ako su imenovane istog dana - imaju prioritet po godinama starosti (praviio
17E).
1.3.5.4. Nadležnost ICTY
ICTY je stvamo nadiežan u pogledu određene vrste krivičnih djela koja spadaju u tzv.
medunarodna krivična djela, koja su u Statutu, uz određene nejasnoće i propuste, te neka
ponavljanja, nabrojana jednim kazuističkim pristupom, a u osnovi se svode na teške
povrede međunarodnog humanitamog prava gdje spadaju: teške povrede Ženvskih
konvencija iz 1949. godine, povrede ratnog prava ili ratnih običaja, genocid i zločin protiv
čovječnosti. Kada je u pitanju stvama nadležnost ICTY, ona se u osnovi odnosi na tzv.
ženevsko i haško pravo, genocid (prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju tog
zločina), kao i ziočin protiv čovječnosti, u smislu tzv. Martensove klauzule (sadržane u IV
haškoj konvenciji o zakonima i običajima rata na kopnu)[449]. Individualno krivično
127
SKRIPTA:
gonjenje pred ICTY je zasnovano na teritorijalnom principu, a njegova vremenska

nadležnost nije ograničena.
Prema Statutu, ICTY je stvamo nadležan za suđenje krivičnih djela odredene vrste i težine
učinjenih na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine (član 1), navedenih kao: (a) teške
povrede "ženevskog prava" iz 1949. godine (član 2), (b) povrede "haškog prava", tj. zakona
ili običaja ratovanja (član 3), (c) genocid (član 4), te (d) zločine protiv čovječnosti učinjene
protiv civilnog stanovništva, bez obzira na međunarodni i unutrašnji karakter sukoba (član
5). Nadležnost ICTY je da sudi za teške povrede četiri ženevske konvencije o zaštiti žrtava
oružanog sukoba iz 1949. godine (član 2 Statuta). Navodi se osam njihovih kategorija: od
umišljajnog ubistava, preko mučenja ili nečovječnog postupanja, uništavanja ili oduzimanja
imovine veiikih razmjera koje nije opravdano vojnom nuždom, pa do uzimanja civila za
taoce.
ICTY je nadležan da sudi za povrede zakona i običaja ratovanja (član 3 Statuta). Statut,
primjera radi, navodi pet takvih povreda. Taj segment međunarodnog prava postavlja
nedvosmislena ograničenja u pogledu načina i sredstava ratovanja, da bi se tako spriječile
ljudske patnje i razaranja koja nisu opravdana vojnim potrebama. Postupanje u okviru tih
ograničenja predstavlja regularne ili dopuštene radnje u ratu; njihovo kršenje, naprotiv, čini
učinioca krivično odgovomim.
Prema Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine, genocid je
bilo koje djelo učinjeno u namjeri potpunog ili djelimičnog uništenja neke nacionalne,
etničke, rasne ili vjerske grupe koje predstavlja ubistvo pripadnika grupe, nanošenje teške
tjelesne ili duševne povrede pripadnika grupe, namjemo podvrgavanje grupe takvim
uslovima života koji bi trebali dovesti do njenog potpunog ili djelimičnog uništenja,
nametanje mjera kojim se želi spriječiti radanje u okviru grupe, te prinudno premještanje
djece iz jedne grupe u drugu (član II). Istu definiciju preuzeo je i član 4 stav 2 Statuta koji
navedene modalitete radnje izvršenja navodi indikativno. Uz to, dodaje i nadležnost ICTY
da sudi za djela povezana sa genocidom, kao što su: udruživanje radi izvršenja genocida,
direktno i javno podsticanje na izvršenje genocida, pokušaj izvršenja genocida i
saučesništvo u genocidu (član 4 stav 3 Statuta).
Zločini protiv čovječnosti su opisani kao ubistvo, istrebljivanje, porobljavanje, deportacije,
zatvaranje, mučenje, silovanje, progoni na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi i druga
nehumana djela (član 5 Statuta). Ono što se može prigovoriti ovoj inkriminaciji jeste
svakako nepreciznost u definisanju zločina protiv čovječnosti na koncu egzemplifikativnog
popisa kažnjivih ponašanja kao "drugih nehumanih djela" - u tački (i). Takva definicija ne
udovoljava načelu zakonitosti u savremenom krivičnom pravu i stoga ne začuđuju prijedlozi
da se ona nadopuni preciznijom formulacijom519.
Prema članu 7 Statuta, nevažno je da li je pojedinac čija se odgovornost utvrduje, učinilac,
saizvršilac, podstrekač ili je planirao[450] djelo, kao što je za utvrdivanje odgovornosti
irelevantan način na koji je doprinio pripremanju ili izvršenju djela. Pojedinac je odgovoran
bez obzira na njegov službeni položaj u državnoj ili vojnoj organizaciji (član 7 stav 2
Statuta). Djelo koje je učinilo podređeno lice uspostavlja krivičnu odgovomost nadredenog
lica, ako je ono znalo ili je bilo razloga da zna (// he knew or had reason to know) da se
podredeni priprema da izvrši djelo ili ako je propustio preduzeti nužne i razumne mjere da
ga u tome spriječi (član 7 stav 3); činjenica da je podređeni djelovao u okrugu naređenja,
ne oslobađa ga krivične odgovornosti, ali je ICTY može uzeti u obzir pri ublažavanju kazne
"ako utvrdi da tako naiaže pravda" (član 7 stav 4 Statuta).
Teritorija na koju se prostire nadležnost ovog tribunala se odnosi na teritoriju nekadašnje
SFRJ. ICTY je teritorijalno nadležan za sva krivična djela učinjena na teritoriji bivše
Jugoslavije, ukijučujući njenu kopnenu površinu, vazdušni prostor i teritorijaine vode (član 8
Statuta).
Vremenska nadležnost ICTY se odnosi na određen vremenski period u kome su na teritoriji
nekadašnje SFRJ učinjena krivična djela u odnosu na čije "pretpostavljene učinioce" taj sud
128
SKRIPTA:
ima stvamu nadležnost. Ona počinje od 1991. godine, tako da je time određen njen
početak, ali ne i završetak, što navodi na zaključak da su tvorci Statuta na određeni način
anticipiraii i buduću potrebu djeiovanja te institucije, a što se praktično i vidjelo kada su
podnjete optužnice za krivična djela učinjena tokom oružanog sukoba na Kosovu i
Metohiji[451].
U Statutu se govori i o tzv. ličnoj nadležnosti, prema kojoj ICTY ima nadležnost da sudi
fizičkim iicima.
Statut je, polazeći od načela "nedirektnog izvršenja" u međunarodnom krivičnom pravu,
ustanovio nadležnost ICTY kao paraielnu, "konkurirajuću", sa nadležnošću domaćih sudova
država nasijednica bivše SFRJ (član 9 stav 1 Statuta). No, u stavu 2 istog člana odredio je
da nadležnost ICTY ima prednost pred nacionalnim sudom, te da se u svakoj fazi postupka
ICTY može obratiti siužbeno nacionalnom sudu da mu ustupi nadležnost, u skladu sa ovim
statutom i Praviinikom o postupku i dokazima. Ta je odredba nesumnjivo velika novina u
međunarodnom pravu, ali kada se bolje razmotri, vidljivo je da je ona ograničenog
dometa[452]. Najprije, prvenstvo jurisdikcije ICTY pred nacionainim sudom može se
ostvariti samo prema odredbama Statuta i Pravilnika, a oni u tom pogledu predvidaju samo
dva slučaja ustupanja nadležnosti (čian 10 stav 2 Statuta), te inicijativu za izdavanje
zahtjeva nacionalnom sudu, pod uslovima iz ta dva slučaja, daju iskijučivo tužiocu (pravilo
9). Tako je praktično mala mogućnost da se ICTY upusti u odlučivanje o primjeni svoje
konkurirajuće nadležnosti. Ova dva slučaja odredena su u članu 10 stav 2 Statuta u kojem
je navedeno da će lice kojem je bilo suđeno pred nacionalnim sudom za neko od krivičnih
djela iz njegove nadležnosti biti pred ICTY sudeno supsidijarano, tj. samo ako je djelo: (a)
pred nacionalnim sudom bilo okvalifikovano kao "obično krivično djelo" iii je (b) postupak
pred nacionalnim sudom voden pristrasno ili neobjektivno iii je bio smišijen da optuženog
zaštiti od međunarodne krivične odgovomosti ili ako krivični postupak nije bio revnosno
proveden. Kada se vijeće ICTY složi sa zahtjevom tužioca, izdaće službeni zahtjev državi
da sud te države ustupi nadležnost ICTY. Ako ta država, u roku od 60 dana ne dostavi
odgovor koji će pretresno vijeće ICTY uvjeriti da je ta država preduzela ili preduzima mjere
za usvajanje formalnog zahtjeva, to vijeće može zatražiti od predsjednika ICTY da o tome
obavijesti Savjet bezbjednosti UN-a (pravilo 11).
1.3.5.5. Postupak pred ICTY
Postupak pred ICTY izgieda kao proces sagrađen na modeiu akuzatorskog krivičnog
postupka, tj. pravnog spora dviju stranaka (tužioca i optuženog) pred sudom, pri čemu je na
strankama (prvenstveno tužiocu) inicijativa za pokretanje i održavanje u toku postupka, te
prikupljanje i izvođenje dokaza. Međutim, postupak pred ICTY nije sasvim "čisti"
akuzatorski postupak, jer ima i elemente inkvizitomog i mješovitog tipa krivičnog postupka
(naglasak na podjelu postupka na stadijume, kumulacija funkcije gonjenja i istraživanja u
istrazi u rukama tužioca - čian 18 Statuta); pravo tužioca da ispituje okrivljenog u istrazi
(član 18 stav 2 Statuta) i na pripremnom ročištu za glavni pretres (pravilo 63); inkvizitomo
ovlašćenje raspravnog vijeća da i po vlastitoj inicijativi učestvuje u postupku prikupljanja
(pravilo 85B) i izvođenja dokaza (pravilo 98) itd.
1.3.5.5.1. Subjekti postupka
Subjekti postupka pred ICTY su, u širem smislu, sva ona lica od čijih se radnji postupak
sastoji, bez obzira na to jesu li vezani presudom o glavnom pitanju postupka - postojanju
krivične odgovornosti i dopustivosti kažnjavanja. U osnovne subjekte postupka pred ICTY
spadaju subjekti koji vrše tri osnovne procesne funkcije, a to su: (1) ICTY koji vrši fimkciju
vođenja postupka i funkciju presuđivanja krivične stvari, (2) tužilac koji obavlja funkciju
krivčnog gonjenja i optuženja, ali mu takode pripada i funkcija istrage, koja nije sudskog
karaktera, već prije predstavlja neku vrstu pretkrivičnog postupka i ima jednostranački
karakter i (3) okrivljeni, lice protiv koga se odvija postupak a koji ima pravo na odbranu, tj.
može vršiti funkciju odbrane u krivičnom postupku[453]. Optuženi i tužilac imaju svojstvo
stranke u postupku (pravilo 2A). ICTY vrši funkciju vođenja krivičnog postupka i
presuđivanja, što, u stvari, znači da on obavlja klasičnu funkciju krivičnog suda[454].
129
SKRIPTA:
1.3.5.5.1.1. Okrivljeni
Okrivljeni je, kao što je rečeno, fizičko lice koje je osnovano sumnjivo da je od 1. januara
1991. godine na teritoriji bivše Jugoslavije učinilo krivično djelo iz nadležnosti ICTY. Termin
okrivljeni se, inače, ne koristi uvijek u Statutu i u Pravilniku o postupku i dokazima. Naime,
u tim aktima se koriste tri različita termina za lice protiv koga se postupak vodi, odnosno
protiv koga je postupak okončan osuđujućom presudom: (1) osumnjičeni, (2) optuženi i (3)
osuđeni. Osumnjičeni (suspect) je lice za koje tužilac posjeduje pouzdane informacije koje
ukazuju na to da je mogao učiniti krivično dijelo u odnosu na koje ICTY ima nadležnost
(pravilo 2). Optuženi (accused) se određuje kao lice protiv koga je u smislu pravila 47
podignuta optužnica (pravilo 2). Osuđeni (convictied) se ne defmiše ni u Statutu, niti u
Pravilniku, ali je to lice koje je pravnosnažno oglašeno krivim. Statut i Pravilnik o postupku i
dokazima ne određuju donju dobnu granicu za procesnu sposobnost okrivljenog, pa se
može pretpostaviti da su ih njihovi tvorci zamislili za punoljetna lica prema pravu zemlje
državljanstva, što je inače ustanovljeno pravno načelo[455].
Pravni položaj okrivljenog pred ICTY obilježen je, kao i u svakom nacionalnom krivičnom
postupku, prvo činjenicom da je okrivljeni procesna stranka (što traži punu ravnopravnost
sa njegovim procesnim protivnikom) i, drugo, da je izvor saznanja o činjenicama, koji mora
biti zaštićen od prekomjemih zahvata državnih vlasti u njegova osnovna prava i
slobode[456]. Zato izvještaj generalnog sekretara UN-a od 3. maja 1993. godine traži da
postupak pred ICTY u svim svojim stadijima mora potpuno poštovati međunarodno priznate
standarde prava okrivijenog, posebno one koji su sadržani u odredbama člana 14
Medunarodnog pakta o građanskim i poiitičkim pravima. Član 21 Statuta donosi cjelokupni
katalog prava odbrane okrivljenog, počev od pretpostavke nevinosti (stav 3), pa do prava
na tumača i zabrane da bude primoran "svjedočiti protiv sebe ni priznati krivicu" (stav 4 tač.
f) i g))[457]. Pred ICTY nije moguće suđenje u odsustvom okrivljenog, što takode
predstavlja jedno od tipičnih rješenja klasične anglosaksonske krivične procedure, u kojoj je
prisustvo okrivljenog tokom krivičnog postupka, apsolutno bitna procesna pretpostavka,
mada se to prihvata i mnogim evropskim zakonodavstvima.
1.3.5.5.1.2. Branilac okrivljenog
Okrivljeni ima pravo na branioca, ali je primamo njegovo pravo da se sam brani. Okrivljeni
se može braniti sam, a ima pravo na slobodan izbor branioca; ako ga ne može platiti, ima
pravo na besplatnu stručnu pravnu pomoć branioca "svaki put kada to zahtijevaju interesi
pravde"[458]. To istovremeno znači da pred ICTY ne postoji institut obavezne odbrane, već
se čak mogućnost okrivljenog da se sam, odnosno bez branioca brani, konstituiše kao
jedno njegovo posebno i neprikosnoveno pravo, koje se mora ostvariti "bez ikakvih
predrasuda", a odnosi se na kako na osumnjičenog u toku istrage, tako i na optuženog
protiv koga je optužnica stupila na pravnu snagu.[459] O tim pravima mora biti uvijek
poučen (član 21 stav 4 tačka d) Statuta).
Branilac pred ICTY može da bude samo lice koje ispunjava određene pretpostavke (član
14 Uputstva za dodjelu branioca po službenoj dužnosti): (1) stručno-profesionalne-da mu je
država odobrila advokatsku praksu ili da je univerzitetski profesor prava; (2) da govori
jedan od radnih jezika ICTY, tj. engleski ili francuski; (3) da pristane da ga ICTY odredi kao
branioca; (4) da je njegovo ime na popisu predviđenom pravilom 45(A) Pravilnika o
postupku i dokazima. Pravilo 44 dopušta da formalnu odbranu okrivljenog obavlja fizičko
lice koje u svojoj zemlji ispunjava pretpostavke za obavljanje advokatskog poziva ili koji je
(u bilo kojoj državi) univerzitetski profesor prava.
Odnos između okrivljenog i branioca je odnos povjerenja, zaštićen odredbama pravila 97:
sve komunikacije u tom odnosu su tajna i ne mogu se iznositi tokom suđenja, osim ako
sam okrivljeni to zatraži ili dobrovoljno otkrije sadržaj komunikacije trećem licu i to lice onda
svjedoči o tom objelodanjivanju (pravilo 97).
Kršenje pravila o formalnoj odbrani nije sankcionisano nevaljanošću nezakonitih iskaza
okrivljenog, nego (prema pravilima 5 i 73) podliježe specifičnom režimu sankcija za
130
SKRIPTA:
materijalne i procesnopravne povrede. Po njima se takva povreda sankcioniše samo

uslovno: ako ju je optuženi pravovremeno istakao svojim prigovorom raspravnom vijeću i
ako u žalbi uspije dokazati da je uzrokovala suštinski pogrešnu presudu.
Profesionalni kodeks branilaca koji se pojavljuju pred međunarodnim sudom (IT/125 rev. 1)
je sekretar Suda objavio 12. juna 1997. godine, a izmijenjen je i dopunjen odlukom sudija
ICTY, 12. jula 2002. godine[460]. Ovaj kodeks se naročito zasniva na sljedećim temeljnim
načelima: ( i) klijenti imaju pravo na pravnu pomoć po vlastitom izboru; (ii) branioci, kao
osobe koje se bave pravnim zastupanjem, dužni su održavati visoke standarde
profesionalnog ponašanja; (iii) zbog svoje advokatske funkcije u sprovođenju pravde,
branioci su dužni postupati časno, nezavisno, pravično, vješto, savjesno, efikasno i hrabro;
(iv) branioci su obavezni na lojalnost prema svojim klijentima usporedno sa svojom
dužnošću prema ICTY da u sprovođenju pravde postupaju nezavisno; (v) branioci su dužni
činiti sve kako svojim djelovanjem ne bi narušili ugled rada ICTY i (vi)protiv branilaca može
biti pokrenut disciplinski postupak, pa ih treba upoznati s okolnostima u kojima do takvog
postupka može doći, kao i s njihovim pravima i obavezama u tim postupcima.
Branilac se ne smije konsultovati s klijentom koji je privremeno pušten na slobodu ili se
nalazi na slobodi u mjestu boravka klijenta. Izuzetno, može se konsultovati s klijentom u
njegovom mjestu boravka, po mogućnosti u prisustvu nezavisne osobe, ako bolest, tjelesna
nesposobnost ili drugi faktori klijentu ograničavaju mogućnost kretanja (član 17 Kodeksa).
U vezi sa ponašanjem pred ICTY, branilac se mora uvijek pridržavati Statuta, Pravilnika,
ovog kodeksa i drugog mjerodavnog prava, uključujući i odluke koje se odnose na
ponašanje i proceduru koje ICTY donese u postupcima koje rješava. Branilac je dužan
uvijek pomno paziti na pravičnost vođenja postupka (član 20 Kodeksa). Uz to, branilac je
lično odgovoran ICTY za svoje postupke i zastupanje stvari svog klijenta i ne smije svjesno:
(i) ICTY neistinito prikazati pravno relevantne činjenice ili pravno pitanje, niti
(ii) predlagati dokaze za koje zna da su netačni.
Sljedeći postupci, izmedu ostaiih, predstavijaju ponašanje branioca koje ne dolikuje
profesiji: (i) kršenje ili pokušaj kršenja Statuta, Praviinika, ovog kodeksa i drugog
mjerodavnog prava ili svjesno pomaganje ili navođenje drugih osoba da to čine ili izvršenje
takve radnje kroz postupke drugih osoba; (ii) počinjenje krivičnog djela koje se negativno
odražava na poštenje, vjerodostojnost ili prikladnost branioca za taj posao; (iii) postupci koji
uključuju nepoštenje, prevaru, obmanu ili iznošenje neistinitih tvrdnji; (iv) postupci koji štete
urednom sprovođenju pravde pred ICTY ili (v) pružanje netačnih informacija ili neotkrivanje
informacija o stručnosti branioca za rad u ICTY u skiadu s odredbama Pravilnika i, ako je
branilac klijentu dodijeljen po službenoj dužnosti, Uputstva (član 35 Kodeksa). Disciplinski
postupak je uređen čl. 37-50 Kodeksa.
1.3.5.5.1.3. Pritvor i hapšenje okrivljenog
Mjere koje ICTY stoje na raspolaganju radi obezbjeđenja prisustva okrivljenog su iste
kojima se može obezbjeđivati i prisustvo svjedoka. To su: poziv i nalog za dovođenje, a
jedina mjera koja je specifična za okrivljenog jeste ona koja je istovremeno najteža - to je
pritvor. Pritvor predstavlja oblik preventivnog lišenja slobode, koje se svodi na određeno
zadržavanje, a osim ovog oblika lišenja slobode, Pravilnikom je predviđeno i hapšenje
okrivljenog. Formalni usiov za hapšenje odredenog lica jeste postojanje odluke sudije ili
pretresnog vijeća. Na zahtjev stranaka ili proprie motu, sudija ili pretresno vijeće mogu
izdati naredbe, pozive i naloge za hapšenje - ako je to neophodno u cilju vođenja istrage ili
radi pripreme ili sprovođenja pretresa (pravilo 54).
Prema pravilu 64, nakon što bude prebačen u sjedište ICTY, optuženi će biti pritvoren u
prostorijama obezbijeđenim od strane države domaćina" (Hag u Holandiji) ili od strane
druge države. Može se zaključiti da je pritvor obavezan po dolasku ("prebacivanju")
okrivijenog u sjedište ICTY. Prema pravilu 65A, nakon pritvaranja okrivljenog, on može da
budepušten na slobodu, ali samo na osnovu odluke pretresnog vijeća ICTY.
Između ostalih obaveza koje države imaju prema ICTY, član 29 Statuta od država traži da
na zahtjev ICTY, bez nepotrebnog odgađanja, udovolji svakom zahtjevu za pomoć ili
131
SKRIPTA:
nalogu koji je izdalo pretresno vijeće, što, između ostaiog, uključuje sljedeće: (a)
utvrdivanje identiteta i pronalaženje lica; (b) uzimanje iskaza i dostavu dokaza; (c) uručenje
dokumenata; (d) hapšenje ili pritvaranje lica; (e) predaju ili dovođenje optuženih pred ICTY.
Nakon hapšenja, države obaveštavaju sekretara ICTY, a način predaje optuženog ICTY
iješava se posebnim dogovorom države i ICTY (pravila 55-57).
Pravilnik o pritvoru lica koje čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY ili su iz nekog
drugog razloga pritvorena po ovlašćenju ovog suda usvojen je 5. maja 1994. godine[461].
Svrha ovog pravilnika jeste da reguliše upravljanje pritvorskom jedinicom za pritvorenike
koji čekaju na suđenje ili žalbeni postupak pred ICTY i svih drugih lica pritvorenih po
ovlašćenju ICTY, te da osigura stalnu primjenu i zaštitu njihovih ličnih prava dok se nalaze
u pritvoru. Osnovni principi na kojima počiva ovaj pravilnik odražavaju prioritetne zahtjeve
čovječnosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i presumpcije nevinosti. Posebna je namjena
ovog pravilnika da reguliše u opštim crtama prava i obaveze pritvorenika u svim fazama od
prijema do puštanja i da pruži osnovne kriterije za upravljanje pritvorskom jedinicom. Sve
informacije o pritvorenicima tretiraju se kao povjerljive i dostupne su samo pritvoreniku,
njegovom pravnom zastupniku i licima koje je ovlastio sekretar, a pritvorenik će se o tome
obavijestiti po njegovom prispijeću u pritvorsku jedinicu. U skladu sa pravilom 45A ovog
pravilnika, pritvorenik može biti stavljen u izolacijsku jedinicu samo pod sljedećim
okoinostima: (i) nalogom sekretara koji postupa u konsultaciji s predsjednikom[462]; (ii)
nalogom upravnika, kako bi se pritvorenik spriječio u nanošenju ozljeda drugim
pritvorenicima ili kako bi se sačuvala sigurnost i red u pritvorskoj jedinici; (iii) kao kazna na
osnovu pravila 38.[463] Medutim, nijedan pritvorenik se u principu ne može držati u
izolacijskoj jedinici duže od sedam dana uzastopno (pravilo 49). Ako je potrebna daljnja
izolacija, upravnik će o tome obavijestiti sekretara prije isteka sedmodnevnog perioda, a
glavni ljekar potvrdiće fizičku i duševnu sposobnost pritvorenika da nastavi s izolacijom za
još jedan period od najviše sedam dana. Svako produženje upotrebe izolacijske jedinice
mora proći kroz istu proceduru. Sredstva ograničavanja slobode i primjenu siie regulišu
pravila 50-55, remećenje reda pravilo 56, suspenziju Pravilnika o pritvoru - pravilo 57[464],
informiranje pritvorenika pravila 58 i 59, prava pritvorenika (komunikacije i posjete, pravna
pomoć, duhovne potrebe[465], radni program, rekreacija, lična imovina pritvorenika i
žalbe[466]) pravila 60-88, odvođenje i prevoz pritvorenika-pravila 89-91 i izmjene i dopune
Pravilnika o pritvoru-pravilo 92[467].
Kućni red za pritvorenike (IT/99) usvojen je u apriiu 1995. godine, a izmijenjen i dopunjen
juna 1995. godine. Ovaj tekst sadrži osnovne informacije koje je potrebno znati o kućnom
redu i opštem upravljanju pritvorskom jedinicom. Pritvorenik, izmedu ostalog, ima pravo da
angažuje advokata po sopstvenom izboru koji će mu pomagati u postupku pred ICTY. Ako
nema dovoljno finansijskih sredstava za angažovanje advokata, ICTY će mu dodijeiiti
advokata i snositi njegove troškove. Telefonski razgovori izmedu pritvorenog i advokata se
neće prisluškivati ni snimati. Advokat može da posjeti pritvorenika u bilo koje vrijeme
između 9 i 17 časova. Izvan ovog vremena posjete su moguće samo na osnovu posebnog
dogovora. Tokom ovih posjeta razgovori se neće snimati, mada mogu biti pod nadzorom
osoblja pritvorske jedinice.
Pritvorska jedinica raspolaže spiskom diplomatskih i konzularnih predstavnika u Hoiandiji.
Može se zatražiti da se diplomatski predstavnik zemije pritvorenika obavijesti o njegovom
prijemu u pritvorsku jedinicu Ujedinjenih nacija i to će biti učinjeno bez odlaganja.
Pritvorenici će poštovati sve naredbe i uputstva data od strane osoblja pritvorske jedinice.
Disciplinski postupak je propisan pravilnikom sa kojim se treba upoznati. Oni imaju pravo
da zatraže zdravstvene usluge od glavnog ijekara zatvora-domaćina u bilo koje vrijeme538.
Dnevno se dobijaju dva hladna i jedan topao obrok539. U pritvorskoj jedinici se ima pravo
zadržati sve iične predmete koji ne predstavljaju opasnost za bezbjednost i red. Takvi
predmeti će biti vraćeni odmah nakon obavljanja prijemne procedure.
Pritvorska jedinica raspolaže vlastitim dvorištem za vježbe na otvorenom prostoru. Upravnik može
da odobri grupi od najviše četiri zatvorenika da u isto vrijeme koriste dvorište u rekreativne svrhe.
132
SKRIPTA:
Svaki pritvorenik ima pravo da provede najmanje jedan sat dnevno u dvorištu. Pored toga, knjige se
jednom nedeljno mogu pozajmljivati iz biblioteke zatvora- domaćina.
Pritvorenici imaju pravo da teiefoniraju, o sopstvenom trošku, radnim danom u bilo koje
vrijeme, i to između 9 i 17 časova. Ukoliko nemaju finansijskih sredstava, od upravnika
mogu tražiti da telefoniraju na račun ICTY. Telefonski razgovori se, u principu, neće
prisluškivati ni snimati, pod uslovom da, na zahtjev tužioca, nisu od strane ICTY nametnuta
posebna organičenja u tom pogledu.
U vezi sa duhovnim potreba, pritvorenici imaju pravo da traže da ih posjeti lokalni
predstavnik njihove vjeroispovijesti koga će ICTY odobriti. Takođe, mogu da zadrže knjige
ili literaturu kojom raspolažu, a koje služe za zadovoljavanje njihovih vjerskih, duhovnih ili
moralnih potreba. Od upravnika mogu da traže da prisustvuju službi ili duhovnim
skupovima koji se održavaju u pritvorskoj jedinici. Pored toga, imaju pravo da traže dozvolu
za posjetu vjerskom objektu u krugu zatvora, što će se organizovati ukoliko bude moguće.
Sve žalbe ili zahtjevi moraju se prvo uputiti upravniku koji će odmah razmotriti da li su
opravdani i da li spadaju u njegovu nadležnost. Formalna žalba se može podnijeti sekretaru
ICTY u bilo kom trenutku, pod uslovom da od trenutka incidenta povodom kojeg se ulaže
žalba nije proteklo više od dvije nedjelje. Prijem svake takve žalba se mora potvrditi u roku
od 24 sata i razmotriti u roku od dvije nedelje od trenutka prijema.
1.3.5.5.1.4. Oštećeni
Oštećeni, odnosno žrtva krivičnog djela ima u postupku pred ICTY posebno uređen
položaj. Član 22 Statuta nametnuo je ICTY obavezu da posebnim pravilima o postupku i
dokazima osigura zaštitu žrtava krivičnih djela i svjedoka. Statut ne određuje u čemu bi se
ta zaštita sastojala (osim što utvrđuje da zaštitne mjere obuhvataju vođenje postupka in
camera i zaštitu identiteta žrtava), već njene mjere i postupak prepušta ICTY. Propisuje,
medutim, da u akuzatorskom postupku inače osnovno pravo okrivljenog na pravično i javno
suđenje, može biti ograničeno pravilima o zaštiti žrtava i svjedoka (član 21 stav 2 Statuta).
Tako, tužilac može, već tokom istrage, zatražiti od raspravnog vijeća da u "izuzetnim
okolnostima" donese naredbu o zabrani objelodanjivanja identiteta žrtve ili svjedoka koji
mogu biti izloženi opasnosti ili riziku, sve dok ne budu stavljeni pod zaštitu ICTY (pravilo
69A). Osim toga, u fazi priprema za glavni pretres i na samom glavnom pretresu sudija ili
pretresno vijeće mogu, na zahtjev stranke ili po vlastitoj inicijativi, odrediti mjere za
prikrivanje identiteta i zaštitu žrtava i svjedoka, vodeći brigu o tome da te mjere budu u
skladu sa pravima optuženog (pravilo 75A). Te mjere mogu biti one iz pravila 75B. Pravilo
133
SKRIPTA:
75C zahtijeva od pretresnog vijeća da posebnu pažnju obrati načinu stranačkog ispitivanja
žrtava i svjedoka, kako bi se izbjeglo svako zlostavljanje ili zastrašivanje. Konačno, Pravilo
96 predvida da je iskaz žrtve silovanja vjerodostojan i bez "dodatnog potkijepljivanja" (engl.
corroboration), da se u određenim slučajevima optuženom neće dopustiti da se brani
pristankom žrtve, te da se ranije seksualno ponašanje žrtve ne može koristiti kao dokaz u
postupku. Osim obaveze ICTY da se brine za zaštitu žrtava i svjedoka, i sekretar
Sekretarijata ima dužnost da upravlja Odjeljenjem za žrtve i svjedoke, koju čine
kvalifikovani stručnjaci, među kojima mora biti odgovarajući broj ženskih lica. Njihov je
zadatak da predlažu zaštitne mjere u konkretnim slučajevima, te da obezbijede savjete i
podršku žrtvama i svjedocima, posebno u slučajevima silovanja i seksualnog delikta
(Pravilo 34).
Iako Statut i Pravilnik ne predviđaju mogućnost da se oštećeni sa svojim imovinskopravnim
zahtjevom, nastalim zbog izvršenja krivičnog djela, pridruži krivičnom postupku pred ICTY,
ipak postupak pred ICTY sadrži nekoliko pravila koja oštećenom mogu znatno olakšati
ostvarenje tog zahtjeva. Tako, Pravilo 105A predvida da nakon izricanja
osuđujuće presude koja sadrži i povrat imovine koja je bila pribavljena zločinom, Sud može,
proprio motu ili na zahtjev tužioca, održati posebnu raspravu sa ciljem donošenja odluke o
povratu imovine ili novčane naknade, te narediti privremene mjere obezbjeđenja. Ta se
rasprava može održati i ako se imovina nalazi kod trećeg lica; u takvom slučaju ICTY mora
pozvati to lice i dati mu priliku da pred pretresnim vijećem dokaže da ima pravo na imovinu
iii novčanu naknadu (pravilo 105C). Ako u nastalom sporu o svojini pretresno vijeće utvrdi
vlasnika, odrediće, po svome nahođenju, povrat imovine ili novčane naknade ili donijeti
drugu odgovarajuću odluku (pravilo 105D); u suprotnom slučaju obavijestiće o tome
nadležne organe nacionalne države i zatražiti od njih da to oni utvrde (pravilo 105E).
Navedena pravila ne sprečavaju oštećenog da pred nacionalnim organima određene
države potražuje naknadu štete od lica koje je osudio ICTY po opštim propisima o odštetnoj
odgovornosti; u tom cilju, presuda ICTY veže organ nacionalne države u pogledu
prejudicijalnog pitanja krivične odgovomosti osudenog za štetu (pravilo 106).
1.3.5.5.1.5. Amicus curiae (prijatelj suda)
Funkcija prijatelja suda amicus curiae je veoma specifična, tako da je u pitanju jedan sui
generis učesnik postupka, čije pojavljivanje nije tipično u klasičnom savremenom krivičnom
postupku[468]. Prema članu 74 Pravila, angažovanje prijateija suda je, s jedne strane,
fakultativnog karaktera, dok je, s druge strane, ono predmetno ograničeno. Fakultativnog je
karaktera jer sudsko vijeće može ako to smatra poželjnim u cilju pravilnog odlučivanja, tj.
radi donošenja odgovarajuće odluke u konkretnom slučaju, pozvati određene subjekte ili im
odobriti pristup, odnosno pojavljivanje pred vijećem, kao i prilaganje podnesaka o bilo kom
pitanju koje odredi raspravno vijeće[469]. U te subjekte spadaju: (1) neka država, (2)
određena organizacija ili (3) fizičko lice.
1.5.5.5.2. Tokpostupka
Postupak pred ICTY sastoji se iz tri stadija: pripremni postupak, glavni pretres i žalbeni
postupak. Prvi dio postupka pred ICTY u svojoj prvoj fazi zamišljen je da se prikupe dokazi
optužbe i uređen je poput izviđaja tužioca u SAEMi. Medutim, druga faza tog dijela
postupka odstupa od američkog modela i približava se kontinentalnom evropskom
postupku, jer do prvog ročišta pred ICTY dolazi tek nakon potvrde optužnice i ono ima
svrhu pripremanja glavnog pretresa.
1.3.5.5.2.1. Istraga
Pripremni postupak započinje istragom tužioca. Tužilac mora započeti svoju istragu kada
sam, ex officio, prikupi ili od drugih subjekata (vlada, organa UN-a, međuvladinih i
nevladinih organizacija i sl.) dobije informacije o učinjenom krivičnom djelu ili djelima iz
nadležnosti ICTY (član 18 stav 1 Statuta). O početku svoje istrage on ne donosi nikakav
formalni akt, već se samo radi o faktičkom preduzimanju određenih radnji. Istraga se sastoji
od raznovrsnih radnji prikupljanja dokaza (pozivanje i ispitivanje osumnjičenog, žrtava i
svjedoka, prikupljanje dokaza i sl.) za čije preduzimanje tužilac može, kada je to prikladno,
134
SKRIPTA:
zatražiti pomoć od relevantnih državnih vlasti. U hitnim slučajevima tužilac može od bilo
koje države zatražiti privremene mjere ("privremeni pritvor" osumnjičenog, zapljena
materijalnih dokaza, odnosno preduzimanje mjera za obezbjeđenje dokaza i sprečavanje
bjekstva osumnjičenog i sl. - praviio 40). U skladu sa članom 21 Statuta, Praviinik posebno
razraduje prava osumnjičenog na odbranu u slučaju kada ga ispituje tužilac, a ispitivanje
mora biti registrovano i audio, odnosno video snimkom (pravilo 43).
Tužilac ima mogućnost i da ispituje osumnjičenog tokom istrage, kome tada pripadaju i
posebna prava kao elementi njegovog prava na odbranu. Osumnjičeni tokom ispitivanja od
strane tužioca ima sljedeće prava, koja u osnovi spadaju u elemente njegovog prava na
odbranu: (1) pravo na stručnu odbranu, tj. pravo da mu pomoć pruži branilac koga sam
izabere iii da mu se besplatno postavi branilac, ukoliko nema dovoljno sredstava da ga sam
plati; (2) pravo na usluge tumača, ukoliko ne govori iii ne razumije jezik koji se upotrebljava
prilikom ispitivanja; (3) pravo na uzdržavanje od aktivne odbrane, odnosno pravo na
ćutanje[470], što uključuje i njegovo pravo da bude upozoren da će svaki iskaz koji da, biti
zabilježen, te se može koristiti kao dokaz (pravilo 42A). Ispitivanje osumnjučenog se može
obaviti bez prisustva branioca ako on dobrovoljno na to pristane, a ako želi branioca,
ispitivanje se prekida dok on sam ne angažuje branioca, odnosno dok mu se branilac ne
postavi.
Nakon obavljene istrage tužilac odlučuje da li je slučaj "zreo" za podizanje optužnice, tj.
postoje li tzv. prima facie dokazi o krivičnoj odgovornosti okrivljenog. Izraz prima facie
slučaj predstavlja termin koji upućuje na odredeni stepen sumnje, koji se, u suštini, može
upodobiti izrazu iz našeg krivičnog procesnog prava "osnovana sumnja" ili drugim sličnim
procesnim terminima, kao što su "razumna sumnja", "ozbiljna sumnja" i sl., a u suštini se
radi o odgovarajućoj procjeni tužioca koja se mora temeljiti na ozbiljnim i relevantnim
dokazima[471]. Ako to zaključi, tužilac mora pripremiti optužnicu i dostaviti je preko
sekretara sudiji pretresnog vijeća (član 18 stav 4 Statuta i pravilo 47A i B).
1.3.5.5.2.2. Postupak optuženja
Optužnica mora sadržavati sljedeće podatke: (1) identifikacione podatke o okrivljenom (ime
i ostale podatke o okrivljenom) i (2) podatke o krivičnom djelu koje je predmet optužnice
(sažet prikaz činjenica iz predmeta, kao i krivičnog djela) - pravilo 47C. Funkcionalna
nadležnost za kontrolu optužnice pripada sudiji prvostepenog pretresnog vijeća koga
određuje predsjednik ICTY u dogovoru sa drugim sudijama (Pravilo 28). Nakon što ju je
primio od sekretara, sudija koji potvrđuje optužnicu obavještava tužioca o ročištu za
kontrolu osnovanosti optužnice. Na tom ročištu sudija koji potvrđuje optužnicu, nakon
saslušanja tužioca, te ispitivanja optužnice, može: (a) zatražiti od tužioca da dostavi
dodatne materijale za neku ili sve tačke optužnice ili da preduzme sve daijne mjere koje se
čine odgovarajućim; (b) potvrditi optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (c) odbaciti
optužnicu u cijelosti ili u pojedinim tačkama; (d) odgoditi pregled optužnice kako bi tužiocu
dao priliku da izmijeni optužnicu (Pravilo 47F). U pitanju je procesni mehanizam obavezne
sudske kontrole optužnice, koji predstavlja inkvizicioni element, koji je inače u različitim
procesnim oblicima prisutan u mnogim nacionalnim krivičnoprocesnim
zakonodavstvima[472]. Odbacivanje pojedinih tačaka optužnice ne sprečava tužioca da
naknadno podigne izmijenjenu i dopunjenu optužnicu, ukoliko priloži dodatne dokaze
(Pravilo 471). Potvrđena optužnica stvara efekat sličan pravnosnažnosti: tužilac je više ne
može izmijeniti niti povući bez dopuštenja sudije koji ju je potvrdio ili (na glavnom pretresu)
bez dopuštenja sudskog vijeća (pravilo 51A). Potvrđivanje optužnice se u ovom slučaju
zasniva na opštem kriterijumu koji se odnosi na njenu dokaznu ubjedljivost, odnosno sudija
mora da bude uvjeren da postoji odgovarajući stepen sumnje u odnosu na moguću
kriminainu aktivnost optuženog, te da su optužni navodi dovoljno ozbiljni da bi se na
osnovu njih moglo pokrenuti suđenje u kome će se, nakon izvođenja relevantnih dokaza,
moći doći do zaključka o potvrđivanju ili negiranju verzije koja je sadržana u optužnici[473].
U suprotnom, ukoliko sudija ne stekne takvo svoje ubjeđenje i smatra da se ne radi o prima
facie slučaju, on će optužnicu odbaciti. Prema tome, jedini kriterijum za ovakvu kontrolu je
135
SKRIPTA:
dokazna ubjedljivost optužnih navoda. Potvrđivanje optužnice prema posebnom kriterijumu,

nevezano za njenu dokaznu uvjerljivost i osnovanost optužnih navoda, već samo u odnosu
na hijerarhijsko svojstvo optuženog, uvedeno je novelom Pravilnika od 6. aprila 2004.
godine[474].
Posebna pravila potvrde optužnice, kao elementa dodatne sudske kontrole optužnog akta u
postupku pred ICTY, uvedena su izmjenom pravila 28. Slično pravilo ne postoji u pravilima
postupka koja se primjenjuju pred ICTR. Ovo je učinjeno u skladu sa određenim poiitičkim
preporukama Savjeta bezbjednosti, shodno kojima pred ICTY treba suditi samo ličnostima
koje su tokom rata na prostorima nekadašnje Jugoslavije imale visoke vojne ili političke
funkcije, a da ostale slučajeve, gdje se radi o licima nižeg ranga, treba prepustiti
nacionalnim pravosuđima. Posebno pravilo potvrdivanja optužnice prema kriterijumu ranga
optužnog se svodi na obavezu registratora da po prijemu optužnice od strane tužioca
konsultuje predsjednika ICTY. Predsjednik će uputiti slučaj sudskom kolegijumu koji će
procijeniti da li je optužnica prima facie koncentrisana na jednog ili više vodećih ličnosti
osumnjičenih da su odgovoma za krivična djela u nadležnosti ICTY. Ako kolegijum procijeni
da optužnica ispunjava takve standarde, predsjednik će obrazovati jedno stalno pretresno
vijeće u skladu sa pravilom 47. Ako kolegijum procijeni da optužnica ne ispunjava
navedene staridarde, predsjednik će je vratiti registratoru, koji će o tome obavijestiti tužioca
(pravilo 28 A).
Nakon što je optužnicu potvrdio sudija ili pretresno vijeće, optužnica postaje dostupna
javnosti, ali sudija može, nakon saslušanja tužioca, odrediti da se ona ne objavi dok se ne
uruči optuženom (ili kod spojenog postupka protiv više lica, svim optuženim u zajedničkoj
optužnici); može se odrediti i samo djelimična objava optužnice, ako je to "na bilo koji način
u interesu pravde" (pravila 52 i 53). Na zahtjev tužioca, sekretar će tekst oglasa sa
sadržajem potvrdene optužnice uputiti nacionalnim vlastima države ili država na čijoj se
teritoriji, prema mišljenju tužioca, optuženi nalazi i zatražiti od njih da oglas objave u
novinama ili emituju putem radija ili televizije (pravilo 60). Potvrdom optužnice se završava
neka vrsta pripremnog postupka pred ICTY i stvaraju uslovi za ulazak u fazu glavnog
pretresa, za čije je održavanje procesna pretpostavka prisustvo optuženog, s obzirom na to
da u ovom postupku ni izuzetno nije moguće suđenje u odsustvu.
1.3.5.5.2.3. Glavni pretres
Potvrdom optužnice završen je pripremni postupak i predmet prelazi u sljedeći stadijum:
giavni pretres. Ali, kako je svrha pripremnog postupka ne samo da se prikupe potrebni
dokazi i odluči o podizanju optužnice nego i da se obezbijedi prisustvo okrivljenog i drugih
lica potrebnih za uspješno vođenje postupka, Statut i Pravilnik predviđaju u tu svrhu
nekoliko prinudnih mjera, između kojih su, kao najvažnije, hapšenje i pritvor optuženog sa
njegovom predajom (izručenjem) ICTY. Prema članu 19 stav 2 Statuta, sudske naloge i
naloge za hapšenje, pritvor, predaju ili transfer lica, kao i sve druge naloge potrebne za
vođenje suđenja mogu se donositi nakon što je optužnica potvrdena. Nalog za hapšenje
potpisuje sudija i on obuhvata nalog za transfer optuženog do ICTY odmah nakon njegovog
hapšenja (pravilo 55A).
Glavni pretres predstavlja osnovni dio postupka i ima najveći dokazni značaj. U skladu sa
akuzatorskim modelom krivičnog postupka, glavni pretres pred ICTY zamišljen je kao
centralni dio postupka u kojem bi se prvi put trebao iznijeti najveći dio dokaznog materijala.
On ima pretežno adversarni karakter, koji je tipičan za anglosaksonski tip krivičnog
postupka. Naime, glavni pretres je konstruisan prije svega kao svojevrstan
krivičnoprocesni, odnosno pretežno dokazni dvoboj ili procesni sukob, procesna borba
između stranaka u krivičnom postupku, dakle između optužbe i odbrane, pri čemu je uloga
suda tokom izvođenja dokaza i uopšte stranačkih aktivnosti tokom pretresa, relativno
pasivna[475]. Njegova je glavna karakteristika da dokazni postupak predstavlja "dvoboj"
optužbe i odbrane, tj. njihovih suprotstavljenih "teza" o pitanju krivične odgovornosti
optuženog[476]. Sud u tom dvoboju ne učestvuje, on ga pasivno posmatra i izvlači
zaključke o istinitosti iznijetih teza[477].
136
SKRIPTA:
Početak glavnog suđenja je funkcionalno povezan sa dovođenjem optuženog u sjedište

ICTY. Iako nije rijedak slučaj dobrovoljnog pristupa optuženog, u samim pravilima se
implicira da će u najvećem broju slučajeva optuženi pred sudom biti izvedeni nakon
primjene prinudnih mjera. U tom kontekstu se u pravilu 62 govori o "transferu" optuženog u
sjedište Tribunala, poslije čega se on, bez odlaganja, izvodi pred pretresno vijeće i
formalno optužuje.
Odmah nakon dovođenja u sjedište ICTY optuženi mora biti izveden pred pretresno vijeće,
gdje će biti formalno optužen. To vijeće će: a) da provjeri da li je u ranijem postupku
poštovano pravo okrivljenog na branioca, da li je optuženi razumio pročitanu mu optužnicu i
izjavljuje li da je kriv ili nevin (pravilo 62); (b) ispitati optuženog (pravilo 63); (c) odlučiti hoće
li optuženi biti zadržan u pritvoru (u državi sjedišta suda ili nekoj drugoj zamoljenoj državi,
pravilo 64) ili će, izuzetno, biti privremeno pušten na slobodu, uz određene uslove i jemstva
koja pretresno vijeće određuje po svojoj ocjeni, pravilo 65); (d) omogućiti da se stranke
međusobno upoznaju sa dokazima koje namjeravaju izvoditi na glavnom pretresu (pravila
66-68); (e) u izuzetnim slučajevima, "ako je to u interesu pravde", zapisnički obezbijediti
iskaze lica koji će se pročitati na glavnom pretresu (pravilo 71), te (f) odrediti datum
održavanja glavnog pretresa.
Prema pravilu 65 ter, predsjedavajući sudija pretresnog vijeća mora najkasnije sedam dana
nakon prvog dolaska optuženog pred sud odrediti jednog od sudija svog vijeća za sudiju
zaduženog za pretpretresni postupak (pretpretresni sudija). Po ovlašćenju i pod nadzorom
pretresnog vijeća koje rješava predmet, pretpretresni sudija koordinira komunikaciju izmedu
strana tokom pretpretresne faze. Pretpretresni sudija se brine da se postupak nepotrebno
ne odugovlači i preduzima sve mjere potrebne da se predmet pripremi za pravično i
ekspeditivno suđenje[478]. On će evidentirati o kojim pravnim i činjeničnim pitanjima postoji
slaganje, odnosno neslaganje. S tim u vezi, on može naložiti stranama da predaju pismene
podneske pretpretresnom sudiji ili pretresnom vijeću. Kako bi mogao obavljati svoje
funkcije, pretpretresni sudija, kad je to primjereno, može proprio motu saslušati strane bez
prisustva optuženog. Pretpretresni sudija strane može saslušati u svom kabinetu, a u tom
slučaju predstavnik Sekretarijata će voditi zapisnik sastanka.[479] Po primitku izvještaja
pretpretresnog sudije, pretresno vijeće će, ukoliko to bude potrebno, odlučiti kakve sankcije
valja izreći strani koja nije ispuniia svoje obaveze iz ovog pravila. Te sankcije mogu uključiti
izuzimanje svjedočenja i dokumentamih dokaza.
Optuženi može iznijeti nekoliko preliminarnih podnesaka (prethodni prigovori) kojima se
dovode u pitanje neke giavne pretpostavke za sudenje: nadležnost ICTY, valjanost forme
optužnice, razdvajanje tačaka združenih u jednoj optužnici, te dodjeljivanje branioca sa
popisa branioca za siromašne okrivljene (pravilo 72 A-B). Ovi podnesci se podnose u
izvomom obiiku, i to najkasnije u roku od 30 dana nakon što je tužilac objelodanio sav
materijal i izjave navedene u pravilu 66A(i). Oni moraju biti riješeni prije početka uvodnih
izlaganja predviđenih pravilom osamdeset četiri.
Glavni pretres pred ICTY može se podijeliti na fazu uvodnih izlaganja stranaka, izvodenja
dokaza, završnih govora, vijećanja i glasanja o presudi, te objave presude. Da bi se glavni
pretres mogao nesmetano voditi, Pravilnik predviđa posebne mjere nadzora nad
odvijanjem postupka (pravilo 80). Osim toga, rezultati glavnog pretresa zapisnički se
registruju: sekretar je zadužen da vodi potpun i tačan zapisnik cijele rasprave, koji ukijučuje
i zvučne zapise, transkripte i kada to vijeće smatra potrebnim - video snimke. Ostali
procesni subjekti mogu koristiti fotografisanje i video ili audio snimanje suđenja samo uz
odobrenje pretresnog vijeća (praviio osamdeset jedan).
Prvo uvodno izlaganje daje tužilac u skladu s načelom kontradiktornosti, a siijedi mu
izlaganje odbrane. No, odbrana može odiučiti da svoje uvodno izlaganje iznese tek nakon
što je tužilac završio sa izvođenjem svojih dokaza, prije nego što sama izvede svoje
(pravilo osamdeset četiri). Prema pravilu osamdeset četiri bis, nakon uvodnih riječi strana iii
ako odbrana odluči da odgodi svoju uvodnu riječ u skiadu sa pravilom osamdeset četiri,
nakon eventuaine uvodne riječi tužioca, optuženi može, ukoliko on to želi i pretresno vijeće
137
SKRIPTA:
tako odluči, dati iskaz pred pretresnim vijećem. U tom slučaju, optuženi neće biti prisiljen
dati svečanu izjavu i neće biti dodatno ispitivan o sadržaju svog iskaza[480]. O eventualnoj
dokaznoj vrijednosti takve izjave odiučuje pretresno vijeće[481].
1.3.5.5.2.3.1. Osnovna pravila izvođenja dokaza
Najvažnija pravila o izvođenju dokaza odnose se na opšti režim dokazivanja (praviio 89),
saslušavanje svjedoka (praviio 90), transfer svjedoka lišenog slobode (praviio 90 bis),
dokaznu vrijednost priznanja okrivljenikovog u istrazi (praviio 92), dokazivanje u
siučajevima seksualnog delikta (pravilo 96), te pravila o nedopustivosti upotrebe dokaza
dobivenih na nelegalni način (pravilo 95), odnosno o nedopustivosti upotrebe određenih
dokaza (koji potiču iz privilegovanog odnosa advokata i kiijenta, pravilo 97).
Glavni pretres je akuzatorne prirode i teret dokaza je na tužiocu. Prvo, stranke drže uvodna
izlaganja (engl. opening statements). Odbrana može odlučiti da svoje uvodno izlaganje
održi nakon što tužilac prezentuje svoje dokaze. Nakon toga, slijedi izvođenje dokaza (engl.
presentation of evidence). Prvo svoje dokaze izvodi optužba, a zatim odbrana. Svjedoci se
unakrsno ispituju. Nakon toga, izvode se dokazi optužbe kojima se nastoje opovrgnuti
dokazi odbrane (engl. prosecution evidence in rebuttal), pa dokazi odbrane kojima ona
uzvraća tužiocu (engl. defence evidence in rejoinder)[482].
Svaka stranka ima pravo da poziva svjedoke i izvodi dokaze, a ako prvostepeno sudsko
vijeće ne odredi drukčije, što je moguće samo ako je takva odluka u skladu sa razlozima
pravičnosti, dokazi se izvode sljedećim redosljedom: (1) dokazi u korist tužioca, odnosno
dokazi koji potkrjepijuju navode sadržane u optužnom aktu; (2) dokazi u korist odbrane,
odnosno dokazi koji negiraju navode iz optužnog akta ili u biio kom drugom smislu
doprinose povoljnijem položaju okrivljenog; (3) dokazi tužilaštva kojima ono nastoji da
pobije navode odbrane; (4) dokazi odbrane u vidu replike i (5) dokazi čije je izvodenje
odredilo prvostepeno sudsko vijeće u smislu praviia 98, prema kome prvostepeno sudsko
vijeće može narediti svakoj od stranaka da dostavi naknadne dokaze, a i ono samo može
pozvati svjedoke i narediti da oni budu prisutni (pravilo 85A). Uvijek se dopušta glavno
ispitivanje, odnosno unakrsno i dodatno ispitivanje, a stranka koja je pozvala svjedoka vodi
glavno (osnovno) ispitivanje, s tim da sudija može u svakom trenutku i sam postaviti pitanja
svjedoku, a okrivljeni ako to želi-može svjedočiti u korist svoje odbrane[483] (pravilo 85B i
C).
Postupak pred ICTY konstruisan je tako da dokaze prvo prezentira tužilac, kao i da te
dokaze treba učiniti dostupnim drugoj stranki. Zato je tužilac dužan, čim to bude moguće,
nakon prvog pojavljivanja okrivljenog u postupku, dati odbrani kopije propratnog materijala
koji je kao dokazni prilog išao uz optužnicu, kada se tražila njena potvrda, kao i sve ranije
iskaze koje je tužilac dobio od optuženog ili od svjedoka optužbe (pravilo 66A). Tužilac je
dužan da odbrani, na njen zahtjev, dopusti pregled svake knjige, dokumenta, fotografije iii
predmeta koje sam ima u posjedu ili pod svojim nadzorom, a koji su relevantni za pripremu
odbrane, ili ih tužilac namjerava upotrijebiti kao dokaz tokom suđenja ili su pripadali
okrivljenom, odnosno od njega dobijeni (pravilo 66B).
U odnosu na svoju dužnost činjenja dokaza dostupnim okrivljenom, odnosno odbrani,
tužilac može zatražiti od suda oslobodenje od te dužnosti. Uslov je da su u odnosu na
informacije koje posjeduje, ispunjeni sljedeći altemativno odredeni usiovi koji se svode na
opasnost po određene subjekte ili postupak: (1) ako bi njihovo objavljivanje moglo
prejudicirati buduću ili tekuću istragu; (2) ukoliko bi iz nekog drugog razloga objavljivanje tih
informacija moglo biti u suprotnosti sa javnim interesom; (3) ako bi se time mogli ugroziti
bezbjednosni interesi neke države. Ukoliko je prema mišljenju tužioca ispunjen neki od ovih
uslova ili više njih istovremeno, on može zatražiti od prvostepenog sudskog vijeća koje
zasjeda in camera da bude oslobođen svoje obaveze činjenja dokaza dostupnim odbrani
(pravilo 66C).
Iz pravila o krivičnom postupku pred ICTY koji ima izrazito stranački karakter, proizilazi i
pravilo o recipročnoj dostavi dokaza optužbe i odbrane, čime se omogućava uzajamni uvid
u dokaze suprotne stranke. Obje strane moraju "što prije razumno moguće", a u svakom
138
SKRIPTA:
slučaju prije početka sudenja, da pruže određena dokazna obavještenja drugoj strani.
Pravilo 67 odnosi se na "uzajamno otkrivanje dokaza". Tako, unutar roka koji odredi
pretresno vijeće ili pretpretresni sudija imenovan shodno praviiu 65 ter što je prije moguće,
a svakako prije početka suđenja i tužilac će obavijestiti odbranu o imenima svjedoka koje
namjerava da pozove radi dokazivanja krivice optuženog i pobijanja odbrane. S druge
strane, odbrana će obavijestiti tužioca o svojoj namjeri da ponudi: (a) odbranu alibijem, u
kojem se slučaju u obavještenju mora navesti mjesta na kojima optuženi tvrdi da se nalazio
u vrijeme krivičnog djela za koje se tereti, imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni
materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao taj alibi; (b) neku posebnu
odbranu, uključujući odbranu smanjenom uračunijivošću ili neuračunljivošću, u kojem
slučaju u obavještenju moraju biti navedena imena i adrese svjedoka i sav drugi dokazni
materijal na koji se optuženi namjerava pozvati kako bi dokazao tu posebnu odbranu.
Ukoliko odbrana podnese zahtjev u skladu s pravilom 66 (B), tužilac će imati pravo da
pregleda sve knjige, dokumente, fotografije i fizičke predmete koji se nalaze u posjedu ili
pod nadzorom odbrane i koje odbrana namjerava da upotrijebi kao dokazni materijai na
suđenju.
Posebno je značajna dužnost tužioca da odbrani stavi na raspolaganje dokaze koji
okrivljenog oslobađaju od krivice. Prema Pravilu 68, tužilac će, što je prije moguće, odbrani
objelodaniti sve materijale koji po tužiočevim saznanjima mogu upućivati na nevinost,
odnosno ubiažiti krivicu optuženog ili se negativno odraziti na vjerodostojnost dokaza
optužbe. Tužilac će odbrani dostaviti zbirke predmetnog materijaia u svom posjedu, i to u
eiektronskom obiiku, zajedno sa odgovarajućim računarskim programom kako bi odbrana
te zbirke mogla elektronski pretraživati. Tužiiac će od vijeća, na sjednici in camera tražiti da
ga oslobodi obaveze iz Pravilnika da objelodani informacije koje posjeduje ukoliko bi to
objelodanjivanje mogio nanijeti štetu daljnjim ili tekućim istragama ili bi se iz nekog drugog
razloga moglo kositi s javnim interesima ili ugroziti bezbjednosne interese bilo koje države.
U odnosu na izvođenje dokaza relevantni su jedino izvori prava koji se primjenjuju u
postupku pred ICTY, što znači da se dokazi izvode u skladu sa pravilima sadržanim u
Statutu i Praviiniku o postupku i dokazima. Primjena nacionainih krivičnoprocesnih pravila
je u ovom slučaju isključena, čak i kada su u pitanju pravne praznine[484]. Naime, vijeće
neće biti vezano nacionalnim pravilima o dokazima, a ukoliko neki slučaj nije predviđen
praviiima, vijeće će primijeniti pravila dokazivanja koja najbolje odgovaraju predmetu
suđenja i koja su u skladu sa Statutom i opštim pravnim načelima (pravilo 89A i B). Načelo
slobodne ocjene dokaza nije formulisano na izrazito ekspiicitan način, kao što je to
uobičajeno u većini savremenih nacionalnih krivičnoprocesnih sistema, ali je, ipak, dovoijno
jasno istaknuto njegovo važenje, i to u određenoj kombinaciji sa principom fair postupka,
tako što je utvrđeno da vijeće može dopustiti izvođenje svakog relevantnog dokaza za koji
smatra da ima dokaznu vrijednost (praviio 89C), a pri tom vijeće može isključiti izvođenje
odredenog dokaza, ako je potreba obezbjeđenja poštenog sudenja bitno značajnija od
dokazne vrijednosti tog dokaza. Mogućnost za primjenu formaine ocjene dokaza, u
odredenoj mjeri, postoji na osnovu pravila prema kome vijeće može zatražiti potvrdu
autentičnosti dokaza koji su dobijeni van suda (pravilo 89 E).
1.3.5.5.2.3.2. Priznanje okrivljenog tužiocu ^
Kada je okrivljeni dao priznanje tužiocu tokom ispitivanja u istrazi, pod uslovima da su tada
ispoštovani zahtjevi iz pravila 63, postoji pretpostavka da je takvo priznanje dato bez
pritiska i dobrovoljno, dok se ne dokaže suprotno. lz ovog proizilazi da je ovakva
pretpostavka oboriva, s tim da se teret dokazivanja prebacuje na stranku koja tvrdi
suprotno, a to će, po iogici stvari, biti okrivijeni, odnosno odbrana u krivičnom
postupku[485]. Pravilom 63 se omogućava da okrivljeni bude ispitan od strane tužioca, i to
u prisustvu branioca, a takvo se ispitivanje snima na audio ili video traku, uz upozorenje
okrivljenom da ne mora reći ništa (ako ne želi), ali da sve što kaže - može biti upotrijebljeno
kao dokaz.
1.3.5.5.2.3.3. Posebna pravila o dokazima
139
SKRIPTA:
Prema pravilu 92 bis, činjenice se mogu dokazivati putem prethodno zabilježenih pisanih
izjava svjedoka. U primjeni svojih diskrecionih ovlašćenja, u skladu sa pravilom 92bis, bitan
faktor kojeg ICTY razmatra jeste da li optuženi osporava iskaze koje optužba nastoji izvesti
u pisanoj formi. Pretresno vijeće je u predmetu protiv Slobodana Miloševića smatralo da
ovaj faktor uveliko nalikuje uslovu "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome".
Naveli su da je "najočitiji primjer" ove primjene diskrecionog ovlašćenja obavezno unakrsno
ispitivanje za dokaze "koji se odnose na neko tekuće pitanje izmedu strana u
postupku"[486]. U ovim okoinostima, izraz "tekuće pitanje" jako je sličan uslovu "da se ne
može osnovano tvrditi da su činjenice spome". Koristeći ovakvo rezonovanje, pretresno
vijeće je moglo odbiti da preinači svoju prvobitnu odluku o prihvatanju činjenica iz predmeta
Milošević kao opštepoznatih činjenica, odluku koja je zasnovana na postojanju uslova "da
se ne može osnovano tvrditi da su činjenice sporne". Za ta dva niza činjenica[487]
pretresno vijeće je citiralo "tendencioznost" kao osnov za odbijanje opštepoznatih
činjenica[488]. Obrazloženje pretresnog vijeća u predmetu protiv Miloševica nastavilo je
pretresno vijeće u predmetu protiv Mejakića.[489] Medutim, pretresno vijeće je u predmetu
protiv Mejakića slijedilo Odluku u predmetu protiv Miioševića, opisujući sadržaj
diskrecionog ovlašćenja.[490] Kao i u predmetu protiv Miloševića, primijenjena je
"tendencioznost" kako bi se isključilo prihvatanje činjenica "za koje se razumno može tvrditi
da su spome" kao opštepoznate činjenica.[491]Može se, dakle, sumirati sudska praksa
ICTY na jedan od dva načina. Prvo, pretresno vijeće je odustalo od uslova da se "ne može
osnovano tvrditi da su činjenice spome" u predmetu protiv Miloševića, ali još uvijek postoji
uslov nepostojanja "tendencioznosti" koji funkcioniše na isti način. Drugo, žalbeno vijeće
nije odustalo od uslova "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice spome", pa on i
dalje vrijedi. Tribunali za Ruandu i Sijera Leone usvojili su prvo, restriktivnije
tumačenje[492].
Posebno pravilo za prihvatanje dokaza odnosi se i na neke dokaze koji nisu čisto vezani za
krivični predmet, aii, ipak, eventuaino, mogu imati određeni dokazni značaj. Tako, dokaz o
dosljednom modeiu ponašanja za razna kršenja medunarodnog humanitarnog prava može
biti prihvaćen u interesu pravde (pravilo 93). Pod dokazom ovog tipa se, u stvari,
podrazumijeva sklonost određenog lica, njegove navike, ranije ponašanje, ranije iskustvo u
kršenju zakona i sl.[493]
Posebno pravilo postoji i u odnosu na tzv. opštepoznate činjenice. Prvostepeno sudsko
vijeće neće zahtijevati dokaz o postojanju opštepoznatih činjenica, već će smatrati da su
one utvrđene (pravilo 94)[494]. Optužba je prihvatila da u "izuzetnim slučajevima" čak i
takve "neosporive" činjenice mogu biti nesigume i predmet opravdanog osporavanja.
Medutim, "neosporiva" priroda činjenica koje su bile predmetom "pamičenja" znači da
postoji pretpostavka o njihovoj istinitosti i onda je na odbrani da pokaže da je činjenica
nesiguma. Optužba je izbjegla samu vezu između pravnog efekta "da se ne može
osnovano tvrditi da su činjenice spome", tvrdeći da je neosporivost, u stvari, relativan
pojam: moguće je osporavati neosporive činjenice.
Prema Pravilu, 94 bis, potpuna izjava svakog vještaka kojeg poziva strana u postupku
objelodanjuje se unutar roka koji postavi pretresno vijeće ili pretpretresni sudija. U roku od
30 dana od dana objelodanjivanja izjave vještaka ili u roku koji odredi pretresno vijeće ili
pretpretresni sudija, suprotna strana će dostaviti službeno obavještenje o tome da li: (i)
prihvata izjavu vještaka iii (ii) vještaka želi da unakrsno ispita i (iii) da li osporava
kvalifikovanost svjedoka kao vještaka ili relevantnost cijelog izvještaja ili nekog njegovog
dijela, navodeći koje dijelove izvještaja osporava. Ako suprotna strana prihvati izjavu
vještaka, tu izjavu pretresno vijeće može da uvrsti u dokazni materijal, a da se svjedok ne
pozove lično da svjedoči[495]. Zabranjeno je izvođenje dokaza kod kojih postoji ozbiljna
sumnja u njihovu vjerodostojnost ili do kojih se došlo na neetičan način ili bi ozbiljno narušili
besprjekomost postupka (pravilo 95).
Kada su u pitanju indirektni dokazi, treba istaći da su oni prilično široko korišćeni u praksi
1CTY, što je često nailazilo na kritike. U posebnu vrstu indirektnih dokaza spada i izjava
140
SKRIPTA:
svjedoka koji se ne saslušava direktno od strane vijeća, već samo daje svoju izjavu u
posebnom postupku van suđenja. Po pravilu, svjedoci se saslušavaju neposredno, ali je,
izuzetno, moguće i davanje njihove izjave van pretresa. S obzirom na način davanja
ovakve izjave, njen dokazni značaj je u suštini jednak kao i kada je u pitanju izjava data
tokom suđenja, jer su odgovarajućim procesnim mehanizmima, a prije svega obaveznim
učešćem protivne stranke u takvom saslušanju, obezbijeđeni uslovi za načelni dokazni
kredibiiitet iskaza datog van glavnog pretresa[496]. Naravno, ovakvi iskazi, ipak, ne smiju
da budu suviše često zastupljeni u bilo kom konkretnom krivičnom postupku, jer bi se, u
suprotnom, narušilo pravilo o izuzetnom karakteru takvih svjedočenja[497]. Na zahtjev bilo
koje stranke, prvostepeno vijeće može narediti da se van pretresa uzme iskaz svjedoka koji
će biti upotrijebljen na suđenju i radi toga određuje konkretno službeno lice, što je moguće
ako postoje posebne okolnosti i da je u interesu pravde (praviio 71 A). Oba navedena
uslova su materijalnog karaktera i svode se na procjenu prvostepenog vijeća. Zahtjev
stranke koja zahtijeva vanpretresno saslušanje svjedoka se podnosi u pisanom obliku i
mora sadržavati tri vrste podataka: (1) podaci o svjedoku (ime, prezime i mjesto
prebivališta); (2) podaci o prostomoj i vremenskoj lokalizaciji iskaza koji bi svjedok mogao
da pruži (datum i mjesto davanja iskaza) i (3) podaci o očekivanoj sadržini iskaza i
razlozima iz kojih se predlaže vanpretresno saslušanje (izjava o činjenicama o kojima bi
lice trebalo da bude saslušano, kao i navodenje posebnih okolnosti koje opravdavaju takav
način dobijanja iskaza) - pravilo 71B.
I prilikom vanpretresnog sasiušanja svjedoka, odnosno uzimanja iskaza van samog
sudenja - načeino je obezbijeđeno djelovanje načela ravnopravnosti. Ukoliko je zahtjev
odobren, stranka koja je zahtjev podnijela dužna je da u razumnom roku obavijesti drugu
stranku, koja ima pravo prisustvovanja takvom vanpretresnom saslušanju svjedoka i
svjedoka može unakrsno ispitivati, a samo uzimanje iskaza takode može biti snimano i
video kamerom (praviio 71C i D). Službeno lice će se pobrinuti da se iskaz uzme u obzir
skladu sa pravilima postupka pred 1CTY, što uključuje i unakrsno ispitivanje, kao i
mogućnost ulaganja prigovora od strane bilo koje procesne stranke, a o takvim prigovorima
odiuku donosi prvostepeno vijeće (pravilo 71E).
1.3.5.5.2.3.4. Svjedočenje _______ —
Pod svjedocima se u postupku pred ICTY, po uzoru na anglosaksonske tipove krivičnog
postupka, podrazumijeva znatno širi krug lica, nego što je to uobičajeno u većini
kontinentalno-evropskih krivičnih procedura. Osim lica koja posjeduju odredena sopstvena
saznanja vezana za krivično djeio i mogućeg učinioca, u svjedoke spadaju i svjedoci
eksperti, koji su, u stvari, vještaci, ali takođe određeni na vrlo širok način i ponekad u
odnosu na pitanja za koja se, inače, može smatrati da načelno nisu pogodna da budu
predmet ekspertiza[498]. Pored toga, i sam okrivljeni može da bude saslušan kao svjedok
u korist svoje odbrane, pod uslovom da to sam želi, što je takođe vezano sa mnogim
spomim pitanjima[499]. Svjedoke može saslušavati i sam tužilac, i to već u toku istrage:
može ih pozivati i sačiniti zapisnik o njihovim izjavama (pravilo 39).
Svjedok je dužan dati iskaz pred ICTY i odgovarati na pitanja koja mu se postave. Po logici
stvari, svjedok je dužan da govori istinu, odnosno da iskazuje ono za šta sam vjeruje da je
istina, kao što je to i inače uobičajeno u svim nacionalnim krivičnim postupcima, u kojima
su takode predviđene i određene sankcije za davanje iažnog iskaza[500].
Način ispitivanja svjedoka samo je okvimo određen i odgovara kiasičnom modeiu
"unakrsnog ispitivanja" common law-a: svjedoka najprije ispituje stranka koja ga je ponudiia
(tzv. glavno ispitivanje, examination - in - chiejX potom protivstranka (protivispitivanje, cross
- examination) i ponovno stranka koja ga je predložila (re-examination). Ovaj način
ispitivanja vrijedi ne samo na giavnom pretresu, nego uvijek, čak i kada se svjedok ispituje
van njega.
Svaki svjedok prije davanja iskaza daje svečanu izjavu, koja glasi: "Svečano izjavljujem da
ću govoriti istinu, cijeiu istinu i ništa osim istine" (pravilo 90B). Pravilo 90 bis omogućava
ICTY da osigura dovođenje lica koje traži kao svjedoka, a koje je u pritvoru u nekoj
141
SKRIPTA:
državi[501].
Svjedok se ne upozorava obavezno prije davanja iskaza na svoju dužnost da govori istinu,
mada je on na to dovoljno jasno upozoren samim tim što je dao svečanu izjavu kojom se
lično obavezao na istinito iskazivanje. Vijeće može, po sopstvenoj inicijativi ili na zahtjev
bilo koje stranke, da upozori svjedoka na dužnost kazivanja istine, kao i na posijedice
davanja lažnog iskaza (pravilo 91A). Ukoliko vijeće osnovano vjeruje da je svjedok svjesno
i namjemo dao lažan iskaz, ono može uputiti tužioca da tu stvar istraži i ako je potrebno,
pripremiti i dostaviti optužnicu za lažno svjedočenje (Pravilo 91 B). Ako pretresno vijeće ima
"čvrstih razloga" da je svjedok svjesno i namjemo dao lažni iskaz, može zatražiti od tužioca
da istraži slučaj u cilju pripremanja i podizanja optužnice za lažno svjedočenje kažnjivo
nakon davanja svečane izjave novčanom kaznom do 100.000 EVR-a ili zatvorom do
sedam godina ili objema kaznama zajedno (Pravilo 91B i G).
1.3.5.5.2.3.5. Svjedoci eksperti
U praksi ICTY je u više navrata korišćena posebna kategorija svjedoka - tzv. svjedoci
eksperti, koji mnogo liče ustanovi vještaka u kontinentalno-evropskom krivičnom postupku.
Međutim, za razliku od vještačenja u klasičnom krivičnom postupku, koje se nužno
ograničava na rješavanja određenih faktičkih stručnih pitanja, bez upuštanja u analizu
pravnih
pitanja (za koja je shodno pravilu iura novit curia) kompetentan je jedino sud - u postupku
pred ICTY su svjedoci eksperti često pozivani baš radi razjašnjavanja određenih pravnih
pitanja, posebno onda kada se određena dokazna problematika odnosila na norme
jugoslovenskog pravnog sistema, prije svega krivičnog prava, sa kojim naravno sudije i
tužioci u ICTY nisu bili detaljno upoznati[502]. Pored ovoga, druga interesantna i atipična
situacija u odnosu na klasične krivične postupke ogledala se u pozivanju svjedoka -
vještaka, koji bi svojim svjedočenjem objasnili istorijsku i političku pozadinu određenog
slučaja, čime se određeni pojedinačni slučaj ili gonjenje za neko djelo, dovodilo u vezu sa
čitavim nizom istorijskih i političkih okolnosti[503].

1.3.5.5.2.3.6.Zaštita svjedoka
U Statutu ICTY je jednom normom opšteg karaktera uređeno i pitanje zaštite žrtava i
svjedoka, dok je konkretizacija tog pitanja prepuštena pravilima. ICTY će svojim pravilima
obezbijediti zaštitu žrtava i svjedoka, a zaštitne mjere će uključivati, ali neće samo na to biti
ograničene, vođenje postupka in camera i zaštitu identiteta žrtve (član 22 Statuta).
Statutom je, dakle, predviđeno postojanje više mjera zaštite žrtava i svjedoka, pri čemu su
dvije obavezne i utvrđuju se kao takve u samom Statutu, to su: (1) iskijučenje javnosti radi
zaštite žrtava i svjedoka (2) zaštita identiteta žrtve.
Zaštitu svjedoka obezbjeđuje sekretar, odnosno registrator koji uspostavlja posebno
Odjeljenje za žrtve i svjedoke ICTY. Odjeljenje za žrtve i svjedoke se sastoji od
kvalifikovanog osoblja i ima zadatak da: (1) preporuči zaštitne mjere za žrtve i svjedoke u
skladu sa opštom normom Statuta (član 22) i (2) omogući svjedocima i žrtvama stručne
savjete i podršku, posebno u siučajevima silovanja i seksualnog nasiija (pravilo 34A).
lnače, prednost u izboru osoblja u ovom odjeljenju se daje zapošljavanju "kvalifikovanih
žena" (pravilo 34B), što je prilično neodreden termin i tu se vjerovatno misli na žene
psihologe ili one koje imaju posebna viktimološka iskustva, s tim da je takva "rodna"
usmjerenost, prije svega, posljedica ovdje prisutne fokusiranosti na žrtve seksualnih
krivičnih djela[504]. Konkretne mjere zaštite žrtava i svjedoka predvidene su pravilom 75.
1.3.5.5.2.3.7.Posebna dokazna praviia u slučajevima seksuainih napada
U Pravilima se u ovom smislu govori o seksualnom napadu (sexsual assault), što se može
142
SKRIPTA:
slobodnije prevesti i kao "seksualna zloupotreba", a misli se na sva tzv. seksualna krivična
djela, odnosno djela kojima se napada seksualni integritet pasivnog subjekta, kao što su
siiovanje, razni oblici prinude na obljubu itd., s tim da su takva djela, kada je u pitanju
stvarna nadležnost ICTY, samo određeni obiici izvršenja drugih krivičnih djela, kao npr.
ziočina protiv čovječnosti, ako su ispunjeni i drugi uslovi za postojanje krivičnog djela koje
spada u stvamu nadležnost ovog tribunala[505]. Pravila koja se odnose na ovo pitanje
mogu se svrstati u nekoliko grupa.
Prva grupa se odnosi na nemogućnost da se traži potvrda svjedočenja žrtve (pravilo 96 (i)).
Drugo pravilo se tiče isključenja određenog pravca odbrane okrivljenog, koji ne može da se
brani tvrdnjom da je žrtva pristala na seksualni čin, ukoliko postoje sljedeće altemativno
formulisane okolnosti: (a) ako je žrtva bila izložena nasiiju, zlostavljanju, lišenju slobode ili
psihičkom pritisku ili ako je žrtvi time prijećeno, odnosno ako je ona imala razloga da se boji
takvog postupanja prema njoj; (b) ako je žrtva imala osnova za vjerovanje da će, ako ne
popusti, neko drugi biti izložen prethodno navedenim nasilnim postupcima, odnosno da će
na takav način biti zastrašen (pravilo 96 (ii)). Mogućnost okrivljenog da se poziva na
pristanak žrtve ipak postoji, o čemu govori treće pravilo ove vrste, aii je ona, ipak,
usiovljena time što prije nego što takav dokaz bude dopušten, okrivljeni treba da uvijeri
prvostepeno vijeće in camera da je dokaz relevantan i vjerodostojan (pravilo 98 (iii)). Prema
, četvrtom pravilu ove vrste, zabranjeni su dokazi o prethodnom seksuainom ponašanju
žrtve[506], što predstavlja jednu od klasičnih dokaznih zabrana u savremenom krivičnom
postupku, čiji je ratio legis da, s jedne strane, zaštiti žrtvu od šikaniranja u krivičnom
postupku i dokaznih prijedloga čija bi jedina svrha bila da nju ponize i uvrijede, te da je time
i kao svjedoka omalovaže, a da, s druge strane, isključi uvođenje u postupak dokaza koji
nisu relevantni za predmet krivičnog postupka, a tzv. seksualna istorija žrtve nema
nikakvog značaja za krivični postupak čiji je predmet konkretno seksuaino krivično
djelo[507].
1.3.5.5.2.3.8. Završni govori i presuda
I kod završnih govora prvi govor drži tužilac, potom branilac, nakon toga tužilac smije
replicirati odbrani, a odbrana na tu repiiku odgovoriti (pravilo 86). Nije propisan sadržaj
završnih govora. Bitne osobine završne riječi stranaka se svode na: (a) stadijumsko
konstruisanje, kroz smjenu u četiri moguće faze: (1) prvo iziaganja tužioca, pa tome slijedi
(2) odgovor odbrane, uz (3) odgovor tužioca na već dati odgovor odbrane i konačno, (4) još
jedan odgovor odbrane na posljednje izlaganje tužioca, te (b) fakultativnost, kako uopšte u
davanju završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, a tako i u procesnim
stadijumima unutar završne riječi, jer stranka može izlagati, ali ne mora, jer stranka može
davati odgovor na prethodno izlaganie protivne stranke, ali ni to ne mora da čini, ukoliko ne
želi, odnosno ne smatra neophodnim .
Nakon završnih govora stranka, predsjedavajući sudija proglašava da je rasprava
zaključena, a pretresno vijeće se povlači na vijećanje i glasanje iza zatvorenih vrata.
Pravilo 87A propisuje da se osuđujuća odluka može donijeti samo "kada se većina
pretresnog vijeća uvjerila da je krivica dokazana izvan svake razumne sumnje" - engl.
beyond any reasonable doubt (pravilo 87A u vezi člana 23 stav 1 Statuta). Način glasanja
je predviđen samo djelimično: vijeće glasa posebno o svakoj tački optužnice, te o svakom
optuženom posebno - ako se zajedno sudi dvojici ili više optuženih (praviio 87B).
S obzirom na odnos odluke iz presude i optužbe, postoje dvije vrste presuda u postupku
pred ICTY: (1) presuda kojom se optuženi oglašava krivim (osuđujuća presuda) i (2)
presuda kojom se optuženi oslobađa optužbe, odnosno oslobađa krivice (oslobađajuća
presuda). Presuda pretresnog vijeća može biti oslobađajuća (engl. acquittal), kojom se
optuženi oslobada krivične odgovornosti i odmah pušta iz pritvora. Osim ovoga, i pored
toga što je donijeta oslobađajuća presuda, postoji mogućnost da se i tada produži pritvor
optuženog, što zavisi od ispunjenosti dva kumulativno formuiisana uslova: (1) od inicijative
tužioca koji je najavio ulaganje redovnog pravnog lijeka i (2) stav suda o takvom prijedlogu
tužioca. Naime, ako u vrijeme izricanja oslobađajuće presude tužilac obavijesti prvostepeno
143
SKRIPTA:
pretresno vijeće o svojoj namjeri da uloži žalbu u skladu sa pravilom 108, pretresno vijeće,
može na zahtjev tužioca, izdati nalog za nastavljanje pritvora optuženog, koji odmah stupa
na pravnu snagu - dok se ne presudi o žalbi (pravilo 99 B).
Oslobađajuća presuda ima samo jedan dio, odnosno odluku o nepostojanju krivice, dakle o
oslobođenju optuženog u odnosu na optužbu. Osuđujuća presuda se sastoji iz dva dijela:
od proglašenja optuženog krivim - nakon čega stranke imaju pravo iznijeti sve relevantne
informacije koje mogu pretresnom vijeću pomoći prilikom odmjeravanja kazne, te od osude
na kaznu, koja se javno izriče u prisustvu optuženog, osim ako pravilom 102B nije drukčije
utvrđeno (pravilo 100B). Presude moraju biti pismeno obrazložene (član 23 stav 2 Statuta).
Pri odmjeravanju kazne prvostepeno sudsko vijeće uzima u obzir činjenice navedene u
članu 24 stav 2 Statuta, u kome se, prije svega, utvrduje da kazna koju izrekne vijeće mora
biti ograničena na zatvorsku kaznu, a da će pri njenom odredivanju uzeti u obzir opšta
sudska praksa osuda na kaznu zatvora u nekadašnjoj Jugoslaviji, te okolnosti kao što su
težina krivičnog djela i lične okolnosti osuđenog lica. U pravilima se navode otežavajuće i
olakšavajuće okolnosti, što uključuje i značajnu saradnju osuđenog sa tužiocem, prije ili
poslije izricanja presude, opštu praksu pri izricanju kazne zatvora pred sudovima
nekadašnje Jugoslavije i vrijeme koje je osudeno lice provelo na izvršenju kazne, koju mu
je izrekao sud druge države, u pogledu djela za koje mu se sudi i pred 1CTY (pravilo
101B).
Kao što je to inače uobičajeno, presuda donešena od strane 1CTY bi mogla postati
pravnosnažna istekom roka za izjavu žalbe, a ona se u tom roku ne izjavi, te ako je žalba
izjavljena u roku i u žalbenom postupku odbijena, a presuda potvrđena. Presuda primamo
postaje izvršna od momenta njenog proglašenja, ali uložena žalba ima suspenzivno dejstvo
u odnosu na izvršenje presude, jer se ono tada odlaže, a osuđeni ostaje u pritvoru (pravilo
102A).
1.3.5.5.2.4. Žalbeni postupak
Žalbeni postupak poznaje dvije vrste pravnih lijekova: redovni - žalba (engl. appeal), te
vanredni - ponavljenje postupka (engl. rev/ew)581. Clan 25 Statuta dopušta žalbu objema
strankama zbog: (a) greške u primjeni pravnog pitanja (materijalnog ili procesnog) koja
"odluku čini nevaljanom", te (b) greške u utvrdivanju činjeničnog stanja zbog koje je došlo
do "neostvarenja pravde". Prema opštem načelu common iaw, kojeg određuje pravilo 5,
samo su one pravne greške razlog za žalbu ako neku procesnu radnju ili odluku čine
nespojivom sa "osnovnim načelima pravednosti". Kako, osim toga, o povredama zakona i
greškama pri utvrđenju činjeničnog stanja žalbeni sud nikada ne vodi brigu po službenoj
dužnosti, izlazi da podnosilac žalbe mora vrlo dobro specifikovati i obrazložiti svoju žalbu 582.
U tom cilju, pravila ureduju da stranke određuju koji su dijelovi raspravnog sudskog spisa
potrebni za
581 Ponavljanje postupka nije terminološki označeno kao vanredno pravno sredstvo,
ali ono to, s obzirom na razloge iz kojih se podnosi i procesne uslove pod kojim se
ulaže, suštinski jeste. 5*2 Krapac, str. 57.
postupak pred žalbenim vijećem, kao i da je sekretar dužan pripremiti dovoljan broj kopija
žalbenog spisa za žalbeno vijeće i stranke (pravila 109 i 110).
Rok podnošenja žalbe je definisan na jedan poseban način, tako što se razlikuju dvije vrste
roka: (1) rok za podnošenje posebne formalne najave žalbe i (2) rok za izjavu same žalbe.
Podrazumijeva se da samo ako je ispoštovan prvi rok, može doći do ulaganja žalbe u
drugom roku. Strana koja namjerava da uloži žalbu protiv presude iii kazne, predaje je
sekretaru u roku od 30 dana od dana kada je donijeta presuda ili kazna, a takode šaije
pisano obavještenje drugim stranama (pravilo 108A). Žalba je dvostrani, devolutivni i
suspenzivni pravni lijek i kompatibilan je sa žalbom u našem postupku[508].
Nakon isticanja rokova za podnošenje odgovora na žalbu u roku od 30 dana od dana kada
je žalba deponovana kod sekretara (registratora), te replike žaiioca u odnosu na odgovor
na žalbu, u roku od 15 dana od deponovanja odgovora kod sekretara (pravila 111-113),
žalbeno vijeće određuje datum održavanja pretresa čiji je predmet žalba, o čemu se
144
SKRIPTA:
stranke obavještavaju od strane sekretara (pravilo 114). Nakon isteka navedenih rokova,
stranka ima mogućnost da podneskom zahtijeva izvođenje dodatnih dokaza pred žalbenim
sudskim vijećem, ako su u pitanju dokazi koji joj nisu bili dostupni tokom suđenja, a takav
zahtjev se mora dostaviti protivnoj stranci i sekretaru, najkasnije 15 dana prije početka
drugostepenog pretresa (pravilo 115A). Žalbeno vijeće (engl. Appeals Chamber) će odobriti
izvođenje novih dokaza ako smatra da to zahtijevaju interesi pravičnosti (Pravilo 115 B).
Za postupak po žalbi je karakteristično da se on, u osnovi, iješava upućujućom normom na
pravila prvostepenog postupka (opšte odredbe), uz reguiisanje određenih pitanja na
poseban način. Prema tome, žalbena rasprava se, mutatis mutandis, vodi po istim
pravilima kao i rasprava pred vijećem u prvom stepenu (pravilo 107).
Žalbeno vijeće donosi svoju presudu na osnovu materijala sadržanog u žalbi, kao i na
temelju dodatnih dokaza koji su mu dostavljeni (pravilo 117A). Presuda se donosi većinom
glasova sudija. Presudu će "pratiti", što je prije moguće, pisano obrazloženo mišljenje, koje
mogu biti pridodata izdvojena mišljenja, odnosno mišljenja sudija koji nisu sagiasni sa
presudom (praviio 117B).
Ako ne odbije žalbu i potvrdi presudu u prvom stepenu, žalbeno vijeće može, po odredbi
člana 25 stav 2 Statuta, tu presudu potvrditi, ukinuti ili izmijeniti. U odgovarajućim
okolnostima žalbeno vijeće može narediti da okrivljenom bude ponovo suđeno na osnovu
zakona (pravilo 117C). Kao podloga za presudu poslužiće mu žalbeni spis, te, eventualno,
dodatni dokazi koji su pred njim izvedeni (praviio 117A).
Presuda žaibenog vijeća se javno objavljuje, a o datumu njenog donošenja i javne objave
se stranke i branioci obavještavaju i oni imaju pravo da tome prisustvuju (pravilo 117 D).
Presuda se proglašava, u pravilu, u prisustvu optuženog, ali ako je u vrijeme donošenja
odluke u drugom stepenu optuženi bio na slobodi (zato što je bila donijeta oslobađajuća
presuda u prvom stepenu ili zato što je ranije bio pušten na slobodu uz jemstvo), žalbeno
vijeće može donijeti presudu u odsustvu optuženog, pa će u slučaju ako je izreklo
osuđujuću presudu, naložiti njegovo hapšenje i predaju ICTY (pravilo 118B). Osuda koju je
izreklo žaibeno vijeće odmah je izvršna (pravilo 118A), što znači da je ona pravnosnažna i
izvršna već momentom donošenja, odnosno objavijivanja.
Protiv pravnosnažne presude stranke mogu podnijeti zahtjev za ponavljanje postupka.
Zahtjev odbrane nije vezan na rok; tužilac, naprotiv, može podnijeti zahtjev u roku od
godine dana "nakon izricanja pravnosnažne presude" (pravilo 119). Zahtjev se može
podnijeti zbog otkrivanja novih činjenica koje nisu stranci bile poznate u vrijeme postupka u
prvom stepenu i nisu mogle biti otkrivene uprkos dužne pažnje (član 26 Statuta i pravilo
119). Svojim sadržajem ovaj pravni lijek odgovara našem ponavljanju postupka, jer se
podnosi zbog novootkrivenih činjenica i dokaza.
O zahtjevu, po pravilu 120, odlučuje vijeće koje je donijelo presudu (dakle, pretresno ili
žalbeno vijeće) - ako odluči da bi nova činjenica na koju se u zahtjevu ukazuje mogla biti
"odlučujući činilac prilikom donošenja odluke", dopustiće preispitivanje i na osnovu
provedene rasprave i saslušanja stranaka donijeti novu presudu. Protiv nove presude se, u
skladu sa opštim pravilima, može uložiti žalba, ali samo ako ju je donijelo prvostepeno
vijeće (pravilo 121).
Član 27 Statuta propisuje da će lica osuđena od strane ICTY izdržavati kaznu zatvora u
državi koju odredi ICTY, i to sa liste država koje su obavijestile Savjet bezbjednosti o svojoj
spremnosti da prime takva lica. U skladu s tim, pozvane su sve države, koje su spremne,
da o tome informišu Savjet bezbjednosti. Neke od prijavljenih država saglasile su se da
prime na izdržavanje kazne lica pod određenim uslovima (da su u pitanju samo njihovi
državljani ili lica sa prebivalištem na njihovoj teritoriji ili da su spremni da prime samo
određen broj lica).
1.3.6. Kratka analiza implementacijskih zakona na teritoriji BiH 1.3.6.1. Propisi Vijeća
Evrope
S ciljem da svojim članicama olakša donošenje odgovarajućeg implementacijskog
zakonodavstva, Vijeće Evrope je sačinilo Upute (Guidelines) za nacionalno
145
SKRIPTA:
implementacijsko zakonodavstvo za Rezoluciju Savjeta bezbjednosti 827 od 25. maja

1983. godine. Ove upute su zapravo model implementacijskog zakona i dio su šire
Preporuke o implementaciji propisa ICTY od 27. septembra 1993. godine. Prije svega,
Guidelines ističe obavezu puhe saradnje sa ICTY (član 2) i uređuje paralelnu nadležnost s
prioritetom ICTY. Međutim, nedostaju odredbe o posljedicama preuzimanja postupka na
mogućnost sudenja pred nacionalnim sudom[509]. Hapšenje, pritvor i predaja okrivljenih
uredeni su tako da države izvršavaju nalog ICTY, a nadležna nacionalna sudska vlast
kontroliše formalne pretpostavke, ali ne i osnovanost optužbe ili zahtjeva za hapšenjem i
predajom (član 5). Nedostaju odredbe o mogućem trajanju pritvora i eventualnom
žalbenom postupka, s tim da ne postoji mogućnost predaje osumnjičenog koji nije optužen.
Pravna pomoć ICTY obuhvata identifikaciju i pronalaženje lica, saslušavanje svjedoka i
izvođenje drugih dokaza, kao i pribavljanje dokumenata, kao i pomoć pri ispitivanju ili
dovođenju svjedoka i eksperata pred ICTY (član 8), pribavljanje policijskih podataka (član
9) i privremeno oduzimanje predmeta (član 11). Relativno uopštene i šture odredbe
Guidelines treba shvatiti tek kao okvimi model koji naznačava potreban sadržaj
implementacijskih zakona, iako i kao takav ima nedostataka[510].
Vrlo je sličan i Model koji je sačinio sam Tribunal. Osim što predviđa da će država izvršiti
sve naloge ICTY, kao i udovoljiti zahtjevima tužioca, Model ICTY ističe pravo tužioca, ali i
lica ovlašćenog od okrivljenog da udu na teritoriju države i razgovaraju sa svjedocima i
stručnjacima, i to bez prisustva predstavnika državne vlasti (član 5 stav 2). Za razliku od
Guidelines, Model ICTY vrlo detaljno uređuje hapšenje, pritvor i predaju okrivljenog. Pritom
izričito želi isključiti nacionalni postupak ekstradicije, te predaju podvrgnuti jednostavnoj i
brzoj proceduri[511]. Model ICTY posebno ureduje i obavezu država da osiguraju slobodan
prolaz licima koja idu pred ICTY (čian 11), obaveze vezane za izvršenje kazne, ako je
država izjavila da prihvata osuđenog (član 12), obavezu hapšenja lica u bjekstvu (član 13),
blokiranje fmansijskih sredstava okrivljenog prema naiogu ICTY (član 14), povrat imovine
oštećenim (član 15) i obavezu država da saraduju s međudržavnim i nevladinim
organizacijama u prikupijanju podataka o učinjenim zločinima (čian 16).
1.3.6.2. Uopšteno o kriterijumima vrednovanja implementacijskog zakonodavstva
Giavni kriterijum za vrednovanje implementacijskih zakonodavstva svake pojedine države
jeste da li to zakonodavstvo u potpunosti omogućava saradnju te države sa ICTY i
udovoljavaju li onim obavezama koje države imaju prema Rezoluciji 827, Statutu i
Pravilniku o postupku i dokazima[512]. Najvažnije obaveze koje države imaju prema 1CTY
su: (1) opšta dužnost pune saradnje sa ICTY i njegovim organima i, u skladu s tim,
obaveza prilagođavanja domaćeg pravosudnog sistema obavezama ICTY (tačka 4
Rezolucije 827 i član 29 stav 1 Statuta); (2) prihvatanje nadležnosti ICTY i njegov primat za
suđenja učiniocima zločina, ukijučujući ustupanje ICTY-i predmete koji su sub iudice pred
nacionalnim sudovima (čl. 9 i 10 Statuta i pravila 9-13 Pravilnika o postupku i dokazima);
(3) pružanje pravne pomoći izvršavanjem zahtjeva i naloga izdatih od strane 1CTY (član 29
stav 2 Statuta)[513]; (4) priznavanje položaja, privilegija i imuniteta predstavnicima ICTY,
uključujući tužioca i sekretara i njihove pomoćnike i službenike, u skiadu s onim što uživaju
predstavnici i službenici UN-a (član 30 Statuta); (5) obaveza zaštite svjedoka i žrtava
prema članu 22 Statuta; (6) obaveza u vezi sa povratom imovine i nadoknadom štete
(pravila 105 i 106); (7) prihvatanje osuđenika na izdržavanje kazne zatvora (član 27 Statuta
i pravila 103 i 123). U obzir valja uzeti i činjenicu da države bez svoje krivice mogu biti u
situaciji da im zakonodavstvo nije u potpunosti saglasno Pravilniku o postupku i dokazima, i
to iz razloga što ICTY vrlo često mijenja ta pravila, s tim da nije realno očekivati da države
svaki put nakon promjene pravila mijenjaju svoje zakonodavstvo[514].
Implementacijsko zakonodavsto neke države podrazumijeva da ta država priznaje
nadležnosti ICTY. Međutim, opšte priznavanje nadležnosti, samo po sebi, nije
dovoljno[515]. Ono, naime, u punom smislu podrazumijeva i vrlo specifične obaveze: (1)
dužnost države da predmetni postupak ustupe ICTY-u na njegov zahtjev (čian 9 stav 2
Statuta); (2) pred sudovima država se ne smiju pokrenuti postupci protiv lica koja su za isto
146
SKRIPTA:
djelo suđena pred ICTY (čian 10 stav 1 Statuta); (3) države su dužne priznati nadležnosti
ICTY i u slučaju kada već postoji pravnosnažna presuda domaćeg suda, i to prema
modifikovanom načelu non bis in dem (član 10 Statuta); (4) države su dužne priznati
pravne posljedice osuđujuće presude, što nije izričito propisano, ali proizilazi iz obaveze
država da predaju osuđenog radi izvršenja presude (član 29 Statuta). U literaturi se
primjećuje da je uređenje prioriteta nadležnosti ICTY pred domaćim sudovima promijenilo
do sada opšteprihvaćeno načelo međunarodnog krivičnog prava da države imaju obavezu
"aut dederef aut iudicare", te da je državama umjesto prava na odlučivanje za jednu od
dvije opcije, nametnulo obavezu izvršavanja odluke ICTY kojom on preuzima nadležnost.
1.3.6.3. Zakonodavstvo Federacije BiH
Federacija BiH je 1995. godine donijela Zakon o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu
1CTY[516]. Već i sam naziv ovog zakona govori da se on ne bavi svim aspektima saradnje
sa ICTY, već samo hapšenjem i predajom okrivljenih. Tako se u članu 1 ovog zakona ističe
da se ovim zakonom uređuje postupak izručenja okrivljenih lica protiv kojih se vodi krivični
postupak pred ICTY za krivična djela predvidena Statutom 1CTY[517]. lpak, u članu 28 tog
zakona govori se i o predaji "predmeta na kojima ili kojima je učinjeno krivično djelo ili
predmeta koji se mogu upotrijebiti kao dokaz"[518].
1CTY će se izručiti okrivljeno lice protiv kojeg postoji osnovana sumnja da je učinilo
krivično djelo predviđeno Statutom, a koje ima prebivalište i boravište ili se zatekne na
teritoriju Federacije BiH, bez obzira na njegovo državljanstvo. Izručenje se može dozvoliti
na osnovu optužnice, naredbe ili naloga za lišenje slobode ICTY predviđenih Statutom i
Pravilnikom o postupku i dokazima. U toku postupka izručenja okrivljeni mora imati
branioca, a ako ga ne uzme, sud će ga postaviti po službenoj dužnosti (član 4).
Postupak za predaju jednostavan je i brz, s kratkim rokovima i u nadležnosti je Vrhovnog
suda Federacije BiH. Postupak izručenja okrivljenog pokreće se na zahtjev 1CTY, i to
diplomatskim putem. Uz zahtjev za izručenje prilažu se: (1) sredstva za utvrdivanje
identiteta okrivljenog (tačan opis, fotografija i sl.); (2) optužnica, naredba ili nalog za lišenje
slobode ili izručenje u kome treba da je naznačeno ime i prezime lica čije se izručenje traži
i ostali podaci potrebni za utvrđivanje njegovog identiteta, opis i naziv krivičnog djela i
dokazi za osnovanu sumnju. Zahtjev za izručenje Ministarstvo inostranih poslova BiH
dostavlja Vrhovnom sudu Federacije BiH, preko Ministarstva pravde Federacije BiH (član
9). O zahtjevu za izručenje odlučuje Vrhovni sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija,
ukoliko ovim zakonom nije drukčije određeno (član 10).
U toku postupka za izručenje protiv okrivljenog određuje se pritvor (ekstradicioni pritvor).
Ako okrivljeni nije dostupan državnim organima Federacije, sud donosi naredbu o
izdavanju potjemice bez obzira na to da li su ispunjeni uslovi za izdavanje potjemice
predviđeni Zakonom o krivičnom postupku koji se primjenjuje na teritoriju Federacije BiH.
U hitnim slučajevima i kad postoji opasnost da će okrivljeni pobjeći ili da će se sakriti, ICTY
može tražiti privremeno pritvaranje okrivljenog i prije dostavljanja zahtjeva za izručenje koje
će zatražiti redovnim putem (jprivremeni ekstradicioni pritvor). Privremeni pritvor može
trajati najduže 45 dana (član 12 stav l)[519]. Privremeni pritvor će se ukinuti ako zahtjev za
izručenje ne bude dostavljen u roku od 30 dana od dana pritvaranja okrivljenog.
Rješenje o određivanju pritvora donosi vijeće Vrhovnog suda, a protiv mjega dozvoijena je
žaiba u roku od 48 sati od prijema rješenja. Žalba ne odlaže izvršenje rješenja.
Stranke u postupku za izručenje su: federalni tužilac i okrivljeni. Na strani federalnog
tužioca može učestvovati tužilac ICTY ili lice koje on ovlasti.
O zahtjevu za izručenje Vrhovni sud odiučuje na pretresu (član 16 stav 1). Pretres se
određuje u roku koji ne može biti duži od 30 dana od dana prijema zahtjeva za izručenje.
Na pretres se pozivaju stranke, a uz poziv okrivljeni se obavještava da može uzeti
branioca, te da će mu se u slučaju da ne uzme branioca ili branilac ne pristupi pretresu -
postaviti branilac po službenoj dužnosti. Branilac može, radi upoznavanja sa zahtjevom za
izručenje, tražiti odlaganje pretresa, a pretres će se održati najkasnije u roku od osam dana
od dana odlaganja pretresa.
147
SKRIPTA:
Ako vijeće Vrhovnog suda nađe da nisu ispunjene pretpostavke za izručenje okrivljenog
predviđene ovim zakonom, rješenjem će odbiti zahtjev, a ako utvrditi da su te pretpostavke
ispunjene - donijeće lješenje o izručenju okrivljenog (član 20). Protiv rješenja kojim se
dozvoljava ili odbija izručenje, može se izjaviti žalba u roku od tri dana od dana prijema
iješenja (član 25). O izvršenju pravnosnažnog iješenja o izručenju, ministar unutamjih
poslova dužan je u roku od 24 sata obavijestiti Vrhovni sud (član 30). Izručivanje okrivljenih
lica po zahtjevu ICTY, po ovom zakonu, vršilo se do uspostave odgovarajućih institucija BiH
- po Ustavu BiH (član 31).
O paraielnoj nadiežnosti prioritetu ICTY nema izričitih normi. Međutim, o priznavanju
nadležnosti, saglasno Statutu, može se zaključiti iz normi u kojima se govori o predaji
okrivljenih i saradnji s tužiocem ICTY, u skladu sa Statutom i Pravilnikom o postupku i
dokazima.
1.3.6.4. Zakon o saradnji Republike Srpske sa ICTY
Ovaj zakon[520] odražava odnos između organa Republike Srpske i ICTY i uređuje
procedure u kojima će se odvijati njihova saradnja. On u cijelosti prihvata koncept paralelne
nadležnosti, sa primatom ICTY. Za zakonito i efikasno odvijanje saradnje sa ICTY stara se
Vlada Republike Srpske[521]. Saradnja se ostvaruje preko Ministarstva pravde Republike
Srpske, organa pravosuđa i Ministarstva unutrašnjih poslova. Svi zahtjevi ili naiozi za
saradnju ICTY dostavljaju se Ministarstvu pravde Republike Srpske, koje će ih proslijediti
organu koji je po ovom zakonu nadležan da ih izvrši. Vlada Republike Srpske može odrediti
posebnog oficira za vezu sa Tribunalom, sa određivanjem njegovih obaveza i ovlašćenja,
koji može imati kancelariju u sjedištu ICTY.
U či. 5-7 uređen je postupak za prikupljanje dokaza po zahtjevu ICTY. Ako Vlada donese
odluku da bi objelodanjivanje određenih informacija ili dostavljanje dokumentacije moglo da
ugrozi interese bezbjednosti Republike Srpske, naiožiće Ministarstvu unutrašnjih poslova
da o tome obavijesti ICTY u smislu pravila 54 fc/s.E-(iii) Pravilnika o postupku i dokazima i
stavi zahtjev za poništenje naloga.
Poglavlje III reguliše ustupanje nadležnosti za vodenje krivičnog postupka ICTY[522].

Rješenje o prenosu nadležnosti i ustupanju predmeta donosi vijeće okružnog suda (čian 23
stav 6 tada važećeg Zakona o krivičnom postupku). Nakon prenošenja nadležnosti i
ustupanja predmeta ICTY, ne može se protiv okrivljenog za iste krivičnopravne radnje
pokrenuti postupak pred sudom u Republici Srpskoj, a postupak koji je u toku - obustaviće
se. Kada je po odredbama ovog zakona predmet ustupljen ICTY, postupak pred domaćim
sudom može se nastaviti samo pod sljedećim uslovima: (a) ako tužilac ICTY odluči da ne
podigne optužnicu; (b) ako sudija ICTY odbaci optužnicu; (c) ako se ICTY ogiasi
nenadležnim; (d) ako ICTY ustupi nadiežnost za vođenje postupka u smislu pravila
1 1 P r a v i l n i k a o postupku i dokazima (član 13 stav 1).
Poglavlje IV reguliše pritvaranje okrivljenih i predaju 1CTY. S tim u vezi, članom 13 je
predviđeno da kada postoji opasnost od bjekstva ili drugi razlozi predvideni pravilom 40
Pravilnika o postupku i dokazima, organi unutrašnjih poslova mogu lišiti slobode
osumnjičeno lice, uz obavezu da najkasnije u roku od 24 sata to lice privedu sudiji, koji je u
daljem roku od 24 sata dužan da odluči o zadržavanju u pritvoru ili da to lice pusti na
slobodu[523]. Istim članom je propisana maksimalna dužina trajanja pritvora, pravo na
žalbu pritvorenog, te postupak po žalbi. Član 14 predvida način odlučivanja o zahtjevu za
pritvaranje i transfer okrivljenog, sastav i mjesnu nadležnost suda.
Zahtjev ICTY za pritvaranje i predaju okrivljenog, bez obzira čiji je državljanin, uvažiće se
pod uslovom da se uz zahtjev priloži: (a) osnov zahtjeva, (b) nalog sudije ICTY da se
okrivljeni pritvori i preda, (c) instrumenti za pouzdanu identifikaciju okrivljenog (član 15 stav
1). O ovom zahtjevu odluku donosi vanraspravno vijeće okružnog suda. Mjesno je
nadležan sud na čijem području okrivljeni ima boravište. Sud koji je odredio pritvor po članu
14 ovog zakona ili donio u prvom stepenu odluku o ustupanju nadležnosti ICTY, ostaće
nadležan i za odluke o pritvoru radi predaje ICTY. Ako se ne zna boravište okrivljenog, biće
148
SKRIPTA:
nadležan sud na čijem je području izvršeno krivično djelo. Ako se nadležnost ne može
odrediti ni po jednom od ovih kriterijuma, postupaće sud koga odredi Vrhovni sud Republike
Srpske. Prije nego što donese odluku o pritvaranju i predaji, sud će saslušati okrivljenog i
sprovesti druge neophodne radnje.
Protiv odluke o pritvaranju i predaji okrivljeni i njegov branilac imaju pravo žalbe Vrhovnom
sudu u roku od tri dana od dana prijema odluke. Vrhovni sud donosi odluku o žalbi
najkasnije u roku od tri dana od dana prijema predmeta.
Član 18, odnosno poglavlje koje se odnosi na pravnu pomoć ICTY, ureduje sadržinu
pojedinih radnji koje nadležni organi Republike Srpske obavljaju na zahtjev ICTY. Radi se o
pojedinim istražnim radnjama, prikupljanju potrebnih podataka o krivičnom djelu, učiniocima
i drugim činjenicama bitnim za krivični postupak, raspisivanju potjemica, dostavljanju poziva
i drugih pismena koja licima u Republici Srpskoj šalje ICTY i obavljanju drugih radnji
potrebnih za postupak pred ICTY.
Poglavlje VI Zakona reguliše izvršenje presuda donesenih od strane ICTY. Pravnosnažna
presuda ICTY za gradane Republike Srpske izvršiće se u Republici Srpskoj ako ICTY ne
izda drukčiji naiog (čian 19 stav 1). Tada se kazna izvršava po propisima Republike Srpske,
a ICTY će se omogućiti potpuni nadzor nad izvršenjem.
U završnim odredbama ovog zakona uređena su pitanja shodne primjene drugih zakona,
ako pojedina pitanja nisu uređena ovim zakonom, te stupanje na snagu ovog zakona. U
članu 22 Zakona uređena je obaveza Vlade da svojim propisom reguliše pitanje
materijalnog obezbjeđenja lica iz Republike Srpske koji se nalaze u pritvoru po odiuci ICTY,
kao i članova njihovih porodica.
Kao i u slučaju federalnog Zakona o izručenju okrivljenih lica po zahtjevu ICTY, i Zakon o
saradnji Republike Srpske sa ICTY je u cijeiosti sagiasan sa Statutom i Pravilnikom o
postupku i dokazima ICTY i omogućava najširu saradnju BiH i ICTY. Nezadovoljstvo koje
funkcioneri ICTY iskazuju saradnjom sa Republikom Srpskom zato ima vanpravne uzroke.
1.3.6.5. Usaglašavanje krivičnog procesnog zakonodavstva BiH sa međunarodnim
obavezama
Članom 11/2 Ustava BiH odredeno je da se prava i slobode ustanovljene u EKLJP i njenim
protokolima direktno primjenjuju u BiH i da "imaju prioritet u odnosu na sve druge zakone".
Isto tako, BiH je obavezna da "obezbijedi najveći nivo medunarodno priznatih ijudskih
prava i osnovnih sloboda" (član II/l Ustava BiH). Opštim okvimim sporazumom o miru u
BiH, tj. Dejtonskim mirovnim sporazumom, takođe, uspostavljen je Dom za ljudska prava
za BiH, kao pravosudni organ nadiežan za primanje i iješavanje prijava o navodnim
povredama ljudskih prava. Mandat Doma za ljudska prava je prestao 31. decembra 2003.
godine, a Ustavni sud BiH od tada postao glavni sud koji iješava prijave o tim
povredama[524]. Bosna i Hercegovina je ratifikovala EKLJP, i to 12. jula 2002. godine, čime
je omogućeno da se aplikacije njenih državljana podnose ESLJP u Strazburu. Jugoslavija
je (21. apriia 1950. godine) potpisala Ženevske konvencije iz 1949. godine, a Protokole iz
1977. godine - 11. juna 1979. godine[525], da bi BiH formalno postala strana potpisnica
ovih konvencija nakon izvršene sukcesije (31. decembra 1992. godine).
Nakon prijema u Savjet Evrope (24. aprila 2002. godine), BiH je obavezna da ratifikuje i
primjenjuje različite međunarodne sporazume koji se odnose na krivičnopravna pitanja, kao
i da primjenjuje brojne preporuke Savjeta Evrope u oblasti krivičnog prava, uključujući i one
koji se odnose na zaštitu žrtava i svjedoka[526]. Bosna i Hercegovina je 5. februara 2002.
godine ratifikovala i Konvenciju UN-a o transnacionalnom organizovanom kriminalu, koja,
takode, sadrži obaveze u vezi sa transnacionalnom pravnom saradnjom i saradnjom u
istražnim postupcima[527]. Isto tako, brojne međunarodnopravne obaveze za BiH proističu
iz nadležnosti ICTY [528] i ICC.
Novi zakoni o krivičnom postupku (BiH, Repubiike Srpske, Federacije BiH i Brčko Distrikta
BiH) koji se od 2003. godine primjenjuju na teritoriji BiH, a koji su skoro potpuno isti,
predstavljaju radikalno približavanje prema postupcima koji su karakteristični za adversarni
sistem krivičnog prava. Tako, funkcija istražnog sudije je ukinuta i zamijenjena sistemom u
149
SKRIPTA:
kome istražne radnje obavljaju tužilac i ovlašćena službena lica. Na samom glavnom
pretresu postupak je po svojoj prirodi adversaran, što znači da je zadatak tužioca i branioca
da iznesu svoje argumente, izvedu dokaze, direktno i unakrsno ispitaju svjedoke i aktivno
postavljaju svoje prigovore. Sudija koji vodi glavni pretres, više nema primarnu ulogu pri
ispitivanju svjedoka. Uvođenjem novih instituta, kao što su sporazum o priznavanju krivice i
postupak za izdavanje kaznenog naloga, značajno je reformisan sistem krivičnog
• i 604
prava i sl. .
1.3.6.5.1. Procesuiranje predmeta ratnih zločina
Sukobi u BiH su zvanično okončani 14. decembra 1995. godine kada je potpisan Dejtonski
mirovni sporazum. Procjenjuje se da je u sukobima poginulo oko sto hiljada ljudi. Pored
ogromnih gubitaka u ljudskim životima, približno milion ljudu postali su izbjeglice i isto toliko
je intemo raseljeno. Uništeno je 35 procenata predratnih stambenih jedinica, a tehnička i
društvena infrastruktura pretrpjele značajna razaranja.
Opšti okvimi sporazum o miru u BiH uspostavio je poslijeratno ustavnopravno uredenje
BiH. Prema ovom sporazumu, državu BiH čine dvije administrativne jedinice- entiteta:
Republika Srpska koja obuhvata 49% teritorije i Federacija BiH koja obuhvata 51%
teritorije. Federacija BiH se sastoji od 10 kantona, sa visokim stepenom njihove
autonomije, a svaki od njih ima svoje ministarstvo pravde i unutrašnjih poslova, iako ona
postoje i na nivou Federacije BiH. Ustavnopravni status Brčkog je konačno riješen 5. marta
1999. godine[529].
Napori medunarodne zajednice da se sudi licima koja su optužena za ratne zločine u BiH
započeli su mnogo prije završetka rata. Obim zločina bio je takav da je već 25. maja 1993.
godine Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija jednoglasno zaključio da treba formirati
međunarodni krivični sud, koji će suditi pojedincima za teška kršenja medunarodnog prava,
do kojih je došlo na teritoriji bivše Jugoslavije od 1. januara 1991. godine[530]. Pri tome,
domaći sudovi imaju uporednu nadležnost u procesuiranju pomenutih krivičnih djela, ali
ICTY ima prvenstvo u postupanju nad domaćim sudovima. Nadležnost ICTY je takođe
priznata u članu IX i Aneksu IV, član II, stav 8 Dejtonskog mirovnog sporazuma koji
utvrduje: "Svi nadležni organi vlasti u BiH saradivaće sa Međunarodnim sudom za bivšu
Jugoslaviju i omogućiti mu neograničen pristup (a naročito će postupati po naredbama koje
su izdate u skladu sa članom 29 Statuta ovog suda)."
Domaći sudovi u BiH, i redovni i vojni, počeii su da procesuiraju predmete ratnih zločina još
u vrijeme rata i neposredno nakon njega. Medutim, pored ostaiog, odiiv stručnih kadrova u
pravosuđu i advokaturi, kao i materijalna razaranja i nedostatak odgovarajuće opreme i
prostorija, onemogućio je sudove u BiH da sude na efikasan i pravilan način[531]. Nastaia
situacija je dalje pogoršana sioženošću ustavnopravnog okvira u državi sa dva entiteta, sa
odvojenim pravnim sistemima, policijom i ministarstvima pravde. Takode, tada važeće
odredbe zakona o krivičnom postupku nisu doprinosile efikasnosti u procesuiranju ovih
predmeta[532]. Zbog ovih i drugih razloga uveden je postupak pod nazivom "Pravila puta"
(Rules of the road) koji je predstavljao dodatak Rimskom sporazumu, kao tripartitnom
poiitičkom sporazumu, koji su 18. februara 1996. godine potpisali tadašnji predsjednici
Predsjedništva BiH, Repubiike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. "Pravila puta" su
služila kao instrument koji omogućava da ICTY nadzire krivična gonjenja koja preduzimaju
nadiežni organi u BiH. Prema pomenutom tripartitnom sporazumu, nadležni organi BiH su
morali da dostave svaki predmet ICTY, koji bi odobravao hapšenje i podizanje optužnice.
Posiije toga, Kancelarija glavnog tužioca ICTY u BiH uspostavila je Jedinicu "Praviia puta"
kako bi ova jedinica dala mišljenje da li ima "...dovoljno dokaza po medunarodnim
standardima da se opravda hapšenje ili optužnica protiv osumnjičenog ili nastavak pritvora
pritvorenog". Kategorija "A" daje se za konkretno osumnjičeno lice za konkretnu optužbu,
kako bi se označilo da ima "...dovoljno dokaza po međunarodnim standardima koji pružaju
osnovanu sumnju da je (ime optuženog) možda učinio (konkretno) [...] ozbiljno kršenje
međunarodnog humanitamog prava". Pored ovih, postoji još sedam kategorija (B-H) lica,
150
SKRIPTA:
među kojima B i C (po broju i prirodi) predstavljaju najznačajnije kategorije. "B" kategorija
znači da nema "dovoljno dokaza", dok u predmetima "C" kategorije ICTY nije "mogao da
odluči da li ima dovoljno dokaza" i uputio je organe vlasti BiH da prikupe relevantne
dokaze, nakon čega bi predmet trebalo da bude ponovo podnesen na kategorizaciju.
S obzirom na planirano zatvaranje ICTY, glavni tužilac ICTY je 27. avgusta 2004. godine
pismeno obavijestio Predsjedništvo BiH da od 1. oktobra 2004. godine Tužilaštvo ICTY više
neće biti u mogućnosti da pregleda i kategoriše predmete ratnih ziočina, te da Tužilaštvo
BiH treba da preuzme ovu obavezu, u skladu sa "Pravilima puta". Poslije toga,
Predsjedništvo BiH je pismenim putem prihvatilo prekid izvršenja mjera koje su dogovorene
Rimskim sporazumom, čime je Tužiiaštvo BiH preuzelo ovu obavezu[533].
Kontinuirani rad ICTY omogućio je da lica odgovoma za najteže zločine učinjene u
oružanom sukobu u periodu od 1991. do 1995. godine, odgovaraju za svoja djela.
Međutim, ICTY je počeo da smanjuje broj predmeta sa ciljem da svoj rad okonča do 2008.
godine, a otpočetka nije pretendovao na to da može u potpunosti da procesuira ogroman
broj predmeta ratnih zločina koji su učinjeni u bivšoj Jugosiaviji.
Novo Odjeljenja za ratne zločine u Sudu BiH , koje postoji od januara 2005. godine[534], u
svom sastavu ima domaće i strane sudije[535]. Tužilaštvo BiH je potvrdilo da će Odjeljenje,
nakon što bude poznat broj predmeta, procesuirati samo najteže, "vrlo osjetljive" predmete,
[536] jer neće imati "ni resursa ni vremena da procesuira sve predmete ratnih ziočina".[537]
Imajući u vidu veliki broj neriješenih predmeta ratnih zločina, može se sa sigumošću tvrditi
da će nadležni sudovi u entitetima (okružni sudovi u Republici Srpskoj i kantonalni sudovi u
Federaciji BiH) i Osnovni sud Brčko Distrikta procesuirati većinu predmeta[538].
U dosadašnjem radu na efikasnom procesuiranju ratnih zločina u BiH uočene su brojne
prepreke. One se, prije svega, odnose na nezainteresovanost jednog dijela domaćih
organa vlasti, kao i prisutan strah kod sudija i tužilaca za njihovu ličnu bezbjednost. Osim
toga, uočene su teškoće u pronalaženju i obezbjeđenju svjedoka[539] i osumnjičenih,
odnosno optuženih, kao i u uspostavljanju efikasne međudržavne saradnje. Postojeći
mehanizmi za saradnju zemaija u regionu, kao i izmedu samih entiteta u BiH, ne
zadovoljavaju potrebe u procesuiranju ratnih zločina, te zbog toga moraju da budu
preduzeti dodatni napori za poboljšanje saradnje[540]. Dalje je primijećeno da ne postoji
adekvatan sistem za zaštitu svjedoka, kao i da je nedovoljna obuka sudija i tužilaca u ovoj
oblasti, kao i uopšteno o pripremi optužnice, načinu unakrsnog ispitivanja i izboru dokaza.
Zatim, materijalna sredstva na raspolaganju sudovima i tužilaštvima dovoljna su samo da
zadovolje osnovne potrebe. Najzad, restriktivno tumačenje činjenica, kao i propusti da se
utvrde sve okoinosti, rezultirali su i znatnim brojem oslobađajućih presuda[541].
1.3.6.5.2. Ustupanje predmeta od strane ICTY Tužiiaštvu BiH i korišćenje dokaza
pribavijenih od strane ICTY u postupcima pred Sudom
BiH !

Odjeljenje za ratne zločine Suda BiH ima ovlašćenje "prihvatiti kao dokazane" činjenice
koje su prethodno utvrdene od strane ICTY. Ovo ovlašćenje dato je članom 4 Zakona o
ustupanju predmeta od strane ICTY Tužilaštvu BiH i korišćenju dokaza pribavljenih od
strane ICTY u postupcima pred Sudom BiH[542] (u daljem tekstu: Zakon o ustupanju). Prije
korišćenja datog ovlašćenja, Sud BiH mora odgovoriti na neka bitna pitanja u vezi njegovog
djelokruga i učinka.[543] Prije svega, Sud BiH mora utvrditi neophodna ograničenja tog
ovlašćenja.
Član 4 Zakona o ustupanju glasi: "Nakon saslušanja stranaka, Sud BiH može na vlastitu
inicijativu ili na prijedlog jedne od stranaka odlučiti prihvatiti kao dokazane činjenice koje su
utvrdene pravnosnažnom odlukom u drugom postupku pred ICTY iii prihvatiti pisani
dokazni materijal iz postupaka pred ICTY ukoliko se odnosi na pitanja od značaja u
tekućem postupku." Kada primjenjuje član 4 za "prihvatanje kao dokazanih" činjenica koje
151
SKRIPTA:
je utvrdio ICTY, Sud BiH, u stvari, primjenjuje svojevrsne "opštepoznate činjenice'. Sud
prihvata kao "opštepoznate činjenice" one za koje smatra da su prethodno utvrdene, pa ih
ne mora dokazivati uobičajenim dokaznim postupkom.[544] Medutim, član 4 Zakona o
ustupanju odnosi se samo na presudene činjenice i pisani dokazni materijal i treba da ga u
krivičnim postupcima pred Sudom BiH više koristi optužba nego odbrana, kako bi olakšala
dokazivanje činjenica vezanih za navode optužnice[545]. Cilj je da se unaprijedi
ekonomičnost sudskog postupka (sužavanjem činjeničnih pitanja o kojima Sud treba
odlučiti) i osigura dosljednost sudske prakse (unapredenjem jednoobraznosti činjeničnih
pitanja kada postojanje razlika u utvrđivanju činjenica ne bi bilo pravedno).[546] To
poboljšava ekspeditivnost postupka, izbjegavajući dugotrajno ponovno izvođenje dokaza
(naročito sasiušanja svjedoka) utvrdenih u prethodnim postupcima pred ICTY[547].
U pogiedu utvrdivanja ograničenja člana 4 Zakona o ustupanju, relevantne presuđene
činjenice moraju ispunjavati sljedeće uslove: (1) biti presudene od strane drugog vijeća, što
znači da nije uložena žalba na činjenicu ili je žalbeni postupak okončan[548]; (2)
predstavljati čisti činjenični nalaz, a ne pravnu karakterizaciju činjenica[549]; (3) ne smiju
biti pretjerano opšime, detaljne ili brojne; (4) moraju biti dovoljno važne; (5) ne ponavljati
druge već prihvaćene dokaze ili ne biti dovoljno relevantne za predmet.[550] Pri tome je
važno iješavanje jednog drugog važnog pitanja koje se tiče pravnog efekta opštepoznate
činjenice - da li su činjenice prihvaćene kao opštepoznate nepobitno dokazane da se više
ne mogu osporavati u postupcima ili, možda, opštepoznata činjenica samo utvrđuje
pretpostavku o tačnosti neke činjenice koju suprotna strana može pobijati. Međutim, ako je
pravni efekat prihvatanja neke činjenice kao opštepoznate, sagiasno čianu 4 Zakona o
ustupanju, takav da je ta činjenica nepobitno dokazana, sudovi onda ne mogu ekskluzivno
uzeti kao opšepoznatu činjenicu koja je predmetom opravdanog spora izmedu strana u
postupku. Činjenični nalaz u ranijem pravnom postupku ne treba sprečavati neku stranu u
novom postupku da podnese dokaze koji dokazuju da je ta činjenica netačna. Isto tako, ako
opštepoznata činjenica samo stvara pretpostavku tačnosti, koju suprotna strana može
pobijati, onda se opštepoznate činjenice ne mogu ograničiti samo na činjenice za koje se
"osnovano može reći da nisu sporne"[551].
Takođe, bilo bi besmisleno pokušati pobijati neku činjenicu za koju se ne može osnovano
tvrditi da je spoma .[552]
1.3.6.6. Zakon o primjeni određenih privremenih mjera radi efikasnog provodenja
mandata ICTY i drugih međunarodnih restriktivnih mjera
1.3.6.6.1. Opšte napomene
Na osnovu člana IV. 4. a) Ustava BiH, Parlamentarna skupština BiH, na 75. sjednici
Predstavničkog doma, održanoj 7. marta 2006. godine i na 55. sjednici Doma naroda,
održanoj 27. marta 2006. godine, donijela je Zakon o primjeni određenih privremenih mjera
radi efikasnog provodenja mandata ICTY, te drugih međunarodnih restriktivnih
mjera"[553]°. Ovim zakonom se vrio opsežno i detaljno ureduje primjena medunarodnih
restriktivnih mjera koje, u skladu s međunarodnim pravom, BiH primjenjuje protiv država,
međunarodnih organizacija, teritorijalnih jedinica, pokreta iii fizičkih i pravnih lica, kao i
drugih subjekata obuhvaćenih međunarodnim restriktivnim mjerama. S tim u vezi, Zakonom
se posebno uređuje uvođenje i primjena određenih privremenih mjera s ciljem privremenog
sprečavanja korišćenja, otudenja ili drugog raspoiaganja imovinom lica optuženih pred
ICTY, a koja nisu dostupna tom sudu i njihovih pomagača u izbjegavanju dostupnosti tom
sudu. Svrha ovog zakona je da se u BiH predvidi način provodenja rezoiucija Savjeta
bezbjednosti Ujedinjenih naroda ili odluka Evropske unije koje predviđaju medunarodne
restriktivne mjere, a posebno Rezoiucije Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda 1503
(2003), i to primjenom odredenih, mjera s ciljem efikasnog provođenja mandata ICTY (član
1 stav 3).
Za razliku od mnogih drugih zakona koji su se pozivali na primjenu opšteg procesnog prava
mutatis mutandis, Zakon o primjeni odredenih privremenih mjera radi efikasnog provođenja
mandata ICTY i drugih medunarodnih restriktivnih mjera ima karakter prave kodifikacije koji
152
SKRIPTA:
u potpunosti i vrlo detaljno reguliše ovu materiju. lako ovaj zakon zaslužuje više pažnje,
zbog ograničenih ciljeva ovog udžbenika, on će biti prezentiran samo sa stanovišta nekih
kriterijuma.
Izričito je regulisano šta se smatra "međunarodnim restriktivnim mjerama" (član 2). One
uključuju: embargo na oružje, potpune ili djelimične restrikcije uvoza ili izvoza, restrikcije
ulaska u zemlju, finansijske restrikcije, kao i druge mjere u skladu s medunarodnim
pravom. Primjenjuju se zbog provođenja međunarodnih pravno-obavezujućih odluka
Ujedinjenih nacija ili da se "pridruže" restriktivnim mjerama Evropske unije ili u drugim
slučajevima u skladu s medunarodnim pravom. O načinu uvodenja, provodenja i ukidanja
međunarodnih restriktivnih mjera koje nisu posebno uređene ovim zakonom odlučuje
Vijeće ministara BiH[554], i to nakon konsultacije s Predsjedništvom BiH.[555] Na
finansijske restrikcije primjenjuju se odredbe poglavlja II i III ovog zakona, i to i kad se
provode protiv drugih lica osim optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu i njihovih
pomagača - ako međunarodnim pravom nije drukčije određeno. O određivanju
međunarodnih restriktivnih mjera su Ministarstvo inostranih poslova BiH[556] i Direkcija za
evropske integracije BiH[557] dužni odmah obavijestiti Vijeće ministara i Predsjedništvo .
Značenje izraza dato je u čianu 3 tač. a) -d) Zakona. Optuženi je lice protiv kojeg je
podignuta optužnica pred ICTY a koje nije dostupno tom sudu. Pomagač optuženog fe
svako fizičko ili pravno lice za koje postoje osnove sumnje da pruža pomoć optuženom iicu
u izbjegavanju dostupnosti ICTY, uključujuči i bračnog ili vanbračnog druga, srodnika po
krvi u pravoj liniji, brata ili sestru, usvojioca ili usvojenika i njihovog bračnog ili vanbračnog
druga. Pomagač je takođe i branilac, ljekar ili vjerski ispovjednik optuženog lica ako postoje
osnove sumnje da pomoć koju pružaju optuženom nije pomoć u okviru njegovog stručnog
djelovanja, već pomoć u izbjegavanju dostupnosti ICTY. Fondovi znače bilo kakvu
fmansijsku imovinu ili korist, kao što su: (1) gotovina, čekovi, novčana potraživanja,
mjenice, platni nalozi i druga sredstva plaćanja, (2) depoziti kod fmansijskih institucija ili
dnigih subjekata, salda na računima, potraživanja i prava koja proizilaze iz potraživanja, (3)
vrijednosni papiri koji su predmet berzanske ili druge vrste prodaje, kao što su dionice iii
udjeii, certifikati, obveznice i druge vrste vrijednosnih papira, (4) kamate, dividende i drugi
prihodi koji proističu iz imovine, (5) kredit, pravo na kompenzaciju, garancije izvršenja i
druga finansijska prava, (6) kreditna pisma, konosmani, otpremnice i zakijučnice, (7)
dokumenti kojima se dokazuje interes u fondovima ili finansijskim sredstvima i (8) svaki
drugi instrument kojim se stimuliše fmansiranje izvoza. Ekonomska sredstva su svaka vrsta
imovine, materijalne i nematerijalne, kao i pokretne i nepokretne, koja ne predstavlja
fondove, ali se može koristiti za sticanje fondova, roba ili usluga.
3.
6.
6.
2.
P
ri
v
r
e
m
e
n
153
SKRIPTA:
e
fi
n
a
n
si
js
k
e
m
je
r
e
p
r
o
ti
v
li
c
a
o
p
t
u
ž
e
n
i
h
p
r
e
d
I
C
T
Y
i
n
ji
h
o
vi
h
pomagaca
U vezi sa privremenim finansijskim mjerama protiv lica optuženih pred ICTY i njihovih
pomagačima, odgovarajuće odredbe sadrži pogiavije II Zakona (či. 4-9). Privremene mjere,
154
SKRIPTA:
koje se prema ovom zakonu primjenjuju, s ciljem privremenog sprečavanja korišćenja,

otuđenja iii drugog raspolaganja imovinom su: (1) zamrzavanje fondova[558] i (2)
zamrzavanje ekonomskih sredstava[559]. Zakon izričito predviđa i u čemu je značaj
privremenih mjera (član 5): (a) zamrzavaju se svi fondovi i ekonomska sredstva koja
pripadaju ili su u vlasništvu ili posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju; (b)
fondovi i ekonomska sredstva ne mogu se učiniti dostupnim, direktno ili indirektno, u
ime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju[560] i (c) zabranjuju se biio kakve
radnje s ciljem, direktnog ili indirektnog, svjesnog izbjegavanja mjera iz tač. a) i b).
Zakon bez ikakve ograde obavezuje sva fizička i pravna lica, organizacije, organe i
institucije da odmah nakon saznanja dostave Ministarstvu bezbjednosti BiH[561] svaku
informaciju o provodenju odiuke o primjeni mjera prema određenom iicu, kao što je
informacija o zamrznutim računima i iznosima, kao i saradnje s tim ministarstvom u provjeri
takvih informacija. S druge strane, Ministarstvo bezbjednosti može koristiti ove informacije
samo u svrhu u koju je informacija dostavljena (član 6 stav 3). To ministarstvo, takođe,
osniva i vodi bazu podataka o licima protiv kojih su uvedene medunarodne restriktivne
mjere, odnosno privremene mjere po ovom zakonu[562], a podatke iz baze dostavlja na
zahtjev Ujedinjenih nacija ili Evropske unije (član 7).
Odredba člana 8, u kojoj su sadržani izuzeci za životne tokove, navodi da izuzetno od
člana 5 (značaj privremenih mjera) stav 1 ovog zakona, Sud BiH odobriće oslobađanje
pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni učine
dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva neophodni za podmirenje
osnovnih životnih troškova, uključujući troškove ishrane, stanarine, odnosno najamnine ili
hipoteke za prostor stanovanja, lijekova i liječenja, poreza i osiguranja ili troškova javnih
komunalnih usluga. Isto tako, izuzetno od člana 5 stav 1, Sud BiH može odobriti
oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova ili ekonomskih sredstava ili odobriti da se oni
učine dostupnim, ako utvrdi da su fondovi ili ekonomska sredstva: (a) namijenjeni isključivo
plaćanju nagrade i nadoknade troškova profesionalne pravne pomoći, i to u razumnom
iznosu; (b) namijenjeni isključivo za plaćanje naknade za redovno vođenje zamrznutih
fondova ili ekonomskih sredstava; (c) neophodni za vanredne troškove. Odlučujući o tome
Sud BiH može odrediti usiove pod kojima odobrava oslobadanje, odnosno dostupnost
fondova ili ekonomskih sredstava. Prije davanja odobrenja, Sud BiH će obavijestiti
Ministarstvo bezbjednosti, i to najkasnije osam dana prije davanja odobrenja, a to
ministarstvo će o svakom odobrenju obavijestiti nadležne organe međunarodnih
organizacija i država koje primjenjuju iste restriktivne mjere prema istim licima.
Mogućnost oslobađanje pojedinih zamrznutih fondova iii ekonomskih sredstava dozvoljava
i čian 9: (a) ako su fondovi ili ekonomska sredstva postali predmet obaveze po sudskoj,
upravnoj ili arbitražnoj odiuci prije početka primjene odluke o primjeni mjera prema
određenom licu, (b) ako će se fondovi iii ekonomska sredstva koristiti isključivo radi
izmirenja takve obaveze, (c) ako sudska, upravna ili arbitražna odluka nije donesena u
korist lica prema kojem su primijenjene privremene mjere zamrzavanja fondova i
ekonomskih sredstava, (d) ako priznanje takve obaveze nije u suprotnosti s pravnim
poretkom BiH. I u ovom slučaju primjenjuje se isti postupak obavještavanja kao u članu 5.
1.3.6.6.3. Primjena privremenih fmansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i
njihovih pomagača
Primjena privremenih finansijskih mjera protiv iica optuženih pred ICTY i njihovih pomagača
uredena je u trećem poglavlju (či. 10-14). Kad su u pitanju optužena lica, dolaze u obzir
privremene mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava, pri čemu se primjenjuje
spisak lica koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska unija, uključujući i sve njegove
izmjene i dopune. Međutim, odluku kojom uvodi privremene mjere prema licima optuženim
pred ICTY, a nedostupnim tom sudu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu pomenutog
spiska[563] i objavljuje je u "Službenom glasniku BiH". Protiv odluke Vijeća ministara može
se pokrenuti postupak pred Sudom BiH.
Zakon se bavi i problemima primjene mjera prema pomagačima (član 11). Privremene
155
SKRIPTA:
mjere zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava pomagača lica optuženih pred ICTY, a
nedostupnih tom sudu primjenjuju se prema ZKPBiH. U skladu sa s tim, prema
pomagačima lica optuženih pred ICTY, a nedostupnih tom sudu, glavni tužilac BiH postupa
naročito po članu 35 (prava i dužnosti) i članu 216 (naredba o provođenju istrage) ZKPBiH.
Za određivanje i provodenje privremenih mjera prema ovim licima primjenjuju se član 65
(naredba za oduzimanje predmeta), član 66 (privremeno oduzimanje predmeta bez
naredbe), član 72 (naredba banci ili drugom pravnom licu) i član 73 (privremeno
oduzimanje imovine radi osiguranja), kao i ostale odredbe ZKPBiH. Kad Ujedinjene nacije,
druga medunarodna organizacija ili Evropska unija odrede primjenu određene restriktivne
mjere prema državljaninu BiH ili drugom licu, a u vezi s postojanjem osnova sumnje da je
krivično djelo počinjeno na teritoriji BiH, tužilac postupa po čl. 35 i 216, te ostalim
odredbama ZKPBiH, i to čim sazna za odredivanje restriktivne mjere[564].
Zakon propisuje i obaveze institucija u BiH (član 12). Naime, u skladu s odlukom iz člana
10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st.
1 i 2 o primjeni privremenih mjera prema određenom licu, te s odredbama člana 5 (značaj
privremenih mjera) i odlukama iz člana 8 (izuzeci za životne troškove) i člana 9 (izuzeci za
pojedine obaveze), naročito postoje sljedeće obaveze: (a) sve nadležne institucije u BiH
koje raspoiažu podacima o imovini lica prema kojem se mjere primjenjuju, dužne su u
okviru svoje nadležnosti preduzeti konkretne mjere s ciljem primjene privremenih mjera; (b)
sve banke i druge finansijske institucije, kao i osiguravajuća društva u BiH, kod kojih lice
prema kojem se primjenjuju mjere ima otvoren račun, dužni su onemogućiti novčane
transakcije s računa tog lica; (c) svi organi i institucije u BiH koji prema zakonu vode
evidenciju o imovini, dužni su, u okviru svoje nadležnosti, onemogućiti promjenu prava
vlasništva, prenos prava vlasništva ili posjeda i opterećenje imovine[565].
U članu 13 Zakon u punoj mjeri omogućava prestanak primjene mjera prema optuženim
licima. Tako, primjena privremenih mjera zamrzavanja fondova i ekonomskih sredstava
prema pojedinom licu optuženom pred ICTY, a nedostupnom tom sudu prestaje
odredivanjem prestanka primjene mjere prema tom licu. Odluku o prestanku primjene
mjere prema optuženom licu donosi Vijeće ministara, i to na osnovu spiska lica prema
kojima se primjenjuju određene mjere, a koji su utvrdili Ujedinjene nacije ili Evropska
unija[566]. Razlozi prestanka primjene mjere prema licu optuženom pred ICTY, a
nedostupnom tom sudu su: (a)ako je optuženo lice prema kojem su određene privremene
mjere postalo dostupno institucijama BiH ili direktno ICTY; (b) ako se utvrdi da je optuženo
lice prema kojem su određene privremene mjere preminulo; (c) u drugim slučajevima u
skladu s međunarodnim pravom. Takode, s ciljem utvrđivanja postojanja razloga za
prestanak primjene mjera, Vijeće ministara razmatra spisak optuženih iica prema kojima se
primjenjuju mjere u najkraćem mogućem roku od ostvarenja nekog od pomenutih razloga,
a najmanje svaka tri mjeseca od dana početka primjene mjera, ali se privremena mjera ne
može prestati primjenjivati u BiH prije nego što je prestala njena primjena na
međunarodnom nivou.
Zakon se izričito izjašnjava i o prestanku primjene mjera prema pomagačima (član 14). Ova
privremena mjera ukinuće se u slučajevima iz člana 13 (prestanak primjene mjera prema
optuženim licima) stav 3 tač. a) i b), ako ne postoji neki drugi razlog za njenu primjenu
prema krivičnom zakonodavstvu BiH.
1.3.6.6.4. Prekršajne odredbe
Zakon određuje (član 15) da će se novčanom kaznom u iznosu od 50.000 do 150.000 KM
kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbama člana 5 (značaj privremenih
mjera) i člana 12 (obaveze institucija) stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8
(izuzeci za životne troškove) st. 1 i 2, člana 9 (izuzeci za pojedine obaveze) stav 1, člana
10 (primjena prema optuženim licima) stav 3 ili člana 11 (primjena prema pomagačima) st.
1 i 2 - ne zamrzne fondove ili ekonomska sredstva koja pripadaju ili su u vlasništvu ili
posjedu ili ih drži lice prema kojem se mjere primjenjuju ili (b) protivno odredbama člana 5 i
156
SKRIPTA:
člana 12 stav 1 tačka b), a u skladu s odlukama iz člana 8 st. 1 i 2, člana 9 stav 1, člana 10
stav 3 ili čiana 11 st. 1 i 2 - učini dostupnim fondove ili ekonomska sredstva, direktno ili
indirektno, u ime ili u korist lica prema kojem se mjere primjenjuju. Za ove prekršaje
kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000
KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu od 2.000 do 5.000 KM - ako se fizičko lice
može zakonito baviti reievantnim djeiatnostima.
U članu 16 Zakon reguliše da će se novčanom kaznom u iznosu od 5.000 do 15.000 KM
kazniti za prekršaj pravno lice ako: (a) protivno odredbi člana 6 (obaveza dostavljanja
informacija) stav 1, ne dostavi odmah po saznanju Ministarstvu bezbjednosti svaku
informaciju o provođenju odluke o primjeni mjera prema određenom licu ili ne sarađuje sa
Ministarstvom bezbjednosti u provjeri takvih informacija; ili (b) protivno odredbi člana 6 stav
2, ne informiše Ministarstvo bezbjednosti o izvršavanju doznaka iz čiana 5 (značaj
privremenih mjera) stav 3. Za ove prekršaje kazniće se i odgovomo lice u pravnom licu
novčanom kaznom u iznosu od 500 do 1.500 KM, a fizičko lice novčanom kaznom u iznosu
od 300 do 900 KM - ako se fizičko lice može zakonito baviti reievantnim djelatnostima.
1.3.6.6.5. Prelazne i završne odredbe
Zakon reguliše i praćenje primjene privremenih fmansijskih mjera prema optuženim licima i
pomagačima (član 17). To je u nadležnosti Ministarstva bezbjednosti koje, po potrebi, o
tome izvještava Vijeće ministara, a najmanje svaka tri mjeseca ili na zahtjev Vijeća
ministara. Obaveza je Ministarstva bezbjednosti da, u okviru svojih ovlašćenja, preduzme
odgovarajuće mjere s ciljem sprečavanja postupaka koji bi mogli dovesti do posljedica
suprotnih sadržaju privremenih mjera.
Praćenje provođenja međunarodnih restriktivnih mjera (član 18) je u nadležnosti
međuresorne grupe. Nju, na zahtjev Predsjedništva ili prijedlog Ministarstva inostranih
poslova ili Ministarstva bezbjednosti, osniva Vijeće ministara. Međuresorna grupa je stalno
radno tijelo, a čine je predstavnici ministarstava nadležnih za inostrane poslove,
bezbjednost, odbranu, finansije, ekonomske odnose i pravdu. Stručne i administrativne
poslove za meduresomu gmpu obavlja Ministarstvo inostranih poslova, a način njenog rada
urediće se poslovnikom koji donosi sama grupa.
Na kraju, Vijeće ministara je obavezano uskladiti s odredbama ovog zakona svoju odluku
kojom se licima osumnjičenim od strane ICTY, koja nisu dostupna ICTY, onemogućava da
raspolažu svojom imovinom u BiH[567] (član 19).
1.3.6.6. Zaključne napomene
Usvajanje odgovarajućeg i kvalitetnog implementacijskog prava u odgovarajućim državama
je od presudnog značaja za uspjeh ICTY. To je, isto tako, vrlo značajno za ravnopravno
članstvo bilo koje države u zajednici naprednih država. Ako bi neka država donijela
neodgovarajuće zakonodavstvo, usmjereno ka izbjegavanju obaveza koje nameće ICTY,
rizikuje da time bude izložena političkoj i drugoj izolaciji. O tome bi trebalo da vodi računa
svako onaj koji svojim angažmanom utiče na proces implementacije[568].
1.3.7. Međunarodni krivični sud (ICC)
1.3.7.1. Organizacija ICC i obavljanje poslova pravosudne uprave 1.3.7.1.1. Uopšteno
o organizaciji ICC
Organizacija ICC se zasniva na njegovoj stalnosti i nezavisnosti, kao i zadacima koji su mu
na opšti način određeni u članu 1 Rimskog statuta. Osnovni izvor prava o organizaciji i
obavljanju poslova pravosudne uprave je Rimski statut. Međutim, brojna pitanja uređuju se
detaljno Pravilima o postupku i dokazima, kao i drugim aktima koje usvaja Skupština
država stranaka, uključujući i određene ugovore, npr. s Ujedinjenim nacijama. Članom 52
stav 1 Rimskog statuta propisano je da sudije apsolutnom većinom glasova donose, u
skiadu sa ovim statutom i Pravilima o postupku i dokazima, "propise koji su nužni za
njegovo rutinsko djelovanje."
Postojanje posebnog odnosa ICC sa Ujedinjenim nacijama ureduje član 2 Rimskog statut:
"Sud će biti stavljen u odnos s Ujedinjenim narodima na osnovu ugovora kojeg će potvrditi
Skupština država stranaka ovog statuta, te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov
157
SKRIPTA:
predsjednik." Saradnja ICC i Ujedinjenih nacija je zasnovana, dakle, na konsensuainim

osnovama i ona se zasniva na ugovoru. Sa tim ugovorom treba da se saglasi Skupština
država stranaka, a po pribavljanju te saglasnosti, ugovor u ime ICC zakijučuje njegov
predsjednik. Poseban odnos ICC sa Ujedinjenim nacijama proizilazi i iz prirode krivičnih
djela koja spadaju u njegovu nadiežnost.
Sjedište ICC je u Hagu, u Holandiji, koja se smatra državom domaćinom tog suda. ICC će s
državom domaćinom zaključiti ugovor o sjedištu koji će potvrditi Skupština država stranaka,
te nakon toga u ime ICC zaključiti njegov predsjednik (član 3 stav 2 Rimskog statuta).
Predsjednik ICC praktično zaključuje taj sporazum sa državom domaćinom, i to u ime i za
račun tog suda[569]. Sud može zasjedati i na drugom mjestu, kad god to smatra poželjnim,
u skladu s odredbama ovog statuta.
ICC ima "međunarodni pravni karakter 44 (poseban međunarodnopravni subjektivitet): "ICC
takode ima takvu pravnu sposobnost koja mu je nužna za obavljanje njegovih funkcija i
ispunjenja njegove svrhe" (član 4 stav 1 Rimskog statuta). ICC može obavljati svoje
funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji bilo koje države stranke
te, na osnovu posebnog ugovora, na teritoriji bilo koje druge države. Države stranke će
trebati prilagoditi domaći pravni sistem - da bi zadovoljile zahtjevu da "ICC može ispunjavati
svoje funkcije i ovlašćenja na način propisan ovim statutom, na teritoriji biio koje države
stranke".
Organizacija ICC se zasniva na utvrđivanju osnovnih organa tog suda, što se prepliće i sa
njegovom funkcionalnom nadležnošću. Organe ICC određuje član 34 Rimskog statuta. To
su: (a) Predsjedništvo; (b) žalbeno odjeljenje, pretresno odjeljenje i pretpretresno
odjeljenje; (c) Ured tužioca i (d) Sekretarijat. Uz navedene organe, Statutom je predvidena i
Skupština država stranaka koja obavlja poslove koje bismo mogii nazvati posiovima
pravosudne uprave[570] (čian 112). U nekim drugim odredbama Statut spominje i sjednicu
svih sudija čija nadležnost obuhvata veći broj odluka, npr. poput izbora predsjednika i
potpredsjednika ICC (član 38 stav 1), preporuka za smjenjivanje sudija (član 46 stav 2
tačka (a)) i donošenje propisa o poslovanju ICC (član 52 stav 1). Predsjedništvo i sudska
odjeljenja možemo smatrati sudskim organima u užem smislu riječi, jer ih čine sudije i u
neposrednoj su vezi s obavijanjem njihove sudijske funkcije[571].
1.3.7.1.2. Sudije, sudskaodjeijenja i vijeća
Rimski statut reguliše sljedeća pitanja koja se odnose na broj sudija ICC: (1) minimalan broj
sudija, koji istovremeno predstavlja i redovan brojčani sastav nosilaca pravosudnih funkcija
u ICC; (2) mogućnost povećanje tog broja; (3) mogućnost smanjenja
prethodnog već povećanog broja sudija[572]. Sud ima 18 sudija koji se biraju kao članovi
ICC s punim radnim vremenom i moraju biti dostupni za obavljanje dužnosti na tom osnovu
od početka svojih mandata (član 35 stav 1 Rimskog statuta). Predsjednik i dva
potpredsjednika u svakom slučaju stupaju u službu s punim radnim vremenom, a ostale
sudije, prema opterećenosti Suda. Medutim, i sudije koji trenutno ne rade s punim radnim
vremenom, moraju stalno biti Sudu dostupni za obavljanje sudijske dužnosti.
Predsjedništvo može, na osnovu opterećenja ICC, te uz konsultacije sa svojim članovima, s
vremena na vrijeme, donositi odluke u kojoj mjeri preostale sudije moraju obavljati dužnost
s punim radnim vremenom, ali nijedan takav dogovor ne smije uticati na primjenu člana 40
Rimskog statuta. Takođe, finansijski aranžmani za sudije koji ne moraju obavljati dužnost s
punim radnim vremenom, biće uređeni u skladu s članom 49.
Predsjedništvo, djelujući u ime ICC, može predložiti povećanje broja od 18 sudija, ukazujući
na razloge zbog čega to smatra nužnim i prikladnim. Sekretar mora, bez odlaganja,
dostaviti svaki takav prijedlog svim državama strankama (član 36 stav 2 tačka (a) Rimskog
statuta). Svaki će takav prijedlog tada biti razmotren na sastanku Skupštine država
stranaka, koji će biti sazvan u skladu sa članom 112 Rimskog statuta. Prijedlog će se
smatrati prihvaćenim ako ga na sastanku glasanjem potvrdi dvije trećine članica Skupštine
država stranaka, te će stupiti na snagu u vrijeme koje odredi Skupština država stranaka.
Nakon što na osnovu tačke (b) člana 36 stav 2 Rimskog statuta bude prihvaćen prijediog
158
SKRIPTA:
za povećanje broja sudija, izbor dodatnih sudija održaće se na sljedećem sastanku

Skupštine država stranaka u skladu sa st. 3-8 člana 36, te sa članom 37 stav 2 Rimskog
statuta.
Nakon što prijedlog za povećanje broja sudija bude prihvaćen i stupi na snagu na osnovu
tač. (b) i (c)(i) stava 2 člana 36 Rimskog statuta, Predsjedništvo će u bilo koje doba nakon
toga smjeti predložiti smanjenje broja sudija, ako to opravdava radno opterećenje ICC, pod
uslovom da broj sudija ne bude smanjen ispod broja 18. S prijedlogom će se postupiti
prema postupku propisanom tač. (a) i (b) stava 2 člana 36. U slučaju da prijedlog bude
prihvaćen, broj sudija će se postupno smanjivati kako budu isticali mandati sudija koji rade
ICC, sve dok se ne dosegne potreban broj.
Moralni integritet sudija je određen kroz dva aspekta, odnosno kroz kombinaciju različitih
parametara: sudije se biraju iz reda lica visokog moralnog karaktera, nepristrasnosti i
integriteta, koji u njihovim državama udovoljavaju uslovima za izbor za najviše sudijske
dužnosti (član 37 stav 3 tačka (a) Rimskog statuta). Dakle, određuju se moralne osobine
koje kandidati za sudije moraju da posjeduju (sudije se biraju iz reda lica visokih moralnih
kvaliteta, koje su nepristrasne i integriteta) i upućuje na propise nacionalnih
zakonodavstava (sudije moraju posjedovati kvalifikacije koje su potrebne za izbor nanajviše
sudijske fiinkcije u zemlji iz koje potiču).
Uz ovaj opšti uslov za izbor sudije, kandidati moraju udovoljiti i jednom od posebnih uslova
koji se sastoji u pripadanju jednom od dva profesionalna kruga. Prvi je krug pravnika
praktičara, koji imaju odgovarajuće iskustvo na području krivičnog materijalnog prava i
krivičnog postupka, te nužno relevantno iskustvo u krivičnom postupku kao sudija, tužilac,
advokat ili u kom drugom sličnom svojstvu. Drugi krug lica iz kojeg se mogu regrutovati
sudije jesu oni koji imaju priznatu stručnost na relevantnim područjima međunarodnog
prava (npr. međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava) i bitno i za rad ICC veliko
iskustvo u pravničkoj profesiji. Sudije čine forum međunarodnih eksperata koji zastupaju
glavne svjetske zakonodavne sisteme. Uz to, kandidati za sudije moraju "odiično poznavati
i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika Suda" (član 36 stav 3 tačka (c) Rimskog
statuta)[573].
Postupak izbora sudija u Rimskom statutu se odnosi kako na predlaganje kandidata od
strane država stranaka, tako i na konkretan izbomi postupak. Pravo predlaganja kandidata
za sudije ICC jeste ekskluzivno pravo država stranaka Rimskog statuta. Inicijativa za izbor
konkretnog lica za sudiju, odnosno njegovo predlaganje, potiče od država stranaka
Rimskog statuta. Kandidate za sudije predlažu države stranke, i to na osnovu postupka koji
primjenjuju za najviše sudijske dužnosti u toj državi ili u postupku predvidenom za
prediaganje kandidata za Međunarodni sud pravde, kako to predviđa njegov statut. Države
mogu predlagati i kandidate koji nisu njeni državljani, aii u svakom siučaju moraju biti
državijani jedne od država stranaka. Prijediozi moraju biti popraćeni izjavom koja u nužnim
detaljima navodi na koji način kandidat ispunjava uslove koje propisuje stav 3 člana 36
Rimskog statuta. Skupština država stranaka može da odluči osnovati, ako je to prikladno,
Savjetodavni odbor za nominacije i u tom slučaju sastav Odbora i njegov mandat odrediće
Skupština država stranaka (član 36 stav 4 tačka (c) Rimskog statuta). Kao što se vidi i iz
samog njegovog naziva, taj odbor pretežno ima određenu konsultativnu i pravno-tehničku
ulogu, ali ne rješava meritoma pitanje koja se odnose na izbor sudija[574].
Sudije bira Skupština država stranaka, a izabrana su ona lica koja dobiju najviše glasova i
dvotrećinsku većinu glasova prisutnih predstavnika država. U slučaju da prilikom prvog
giasanja ne bude izabran dovoljan broj sudija, održaće se dodatna glasanja u skladu s
postupkom propisanim tačkom (a) stava 6 člana 36, sve dok se ne popune preostala
mjesta. Dvoje sudija ne smiju biti državljani iste države. Lice koje se za potrebe čianstva u
ICC može smatrati državijaninom više država, smatraće se državljaninom države u kojoj to
lice obično koristi svoja građanska i politička prava.
Izbor se obavlja koristeći dva popisa (popis A i popis B[575]), pri čemu se pri prvom izboru
s popisa A bira najmanje devet, a sa B najmanje pet sudija (član 36 stav 5 Rimskog
159
SKRIPTA:
statuta). Naredni izbori biće organizovani na takav način da se u ICC očuva razmjer sudija
koji imaju kvalifikacije prema dva spomenuta popisa. Ne mogu se izabrati dvoje sudija iz
iste države, a pri izboru će se paziti na zastupljenost glavnih pravnih sistema u svijetu,
pravednu teritorijalnu zastupljenost, kao i ravnopravnu zastupljenost muških i ženskih
sudija (član 36 stav 8 tačka (a) Rimskog statuta).
Sudije se biraju na devet godina i ne mogu biti ponovno birani. Interesantno je da mandat
svih sudija nije jednake dužine, već to zavisi od "sreće" izabranih sudija[576]. Tako, pri
prvom izboru, žrijebom se određuje trećina sudija koji se biraju na tri, Šest i devet godina, a
one sudije koje su birani na tri godine - mogu biti reizabrani na puni mandat. Iako je
maksimalno trajanje mandata devet godina, to nije uvijek apsolutno, već u određenim
siučajevima sudija može da nastavi da vrši svoju dužnost, što je povezano kako sa
njegovim funkcionalnim statusom u ICC, tako i sa trajanjem konkretnih postupaka odnosno
faze u kojoj se postupak nalazi[577]. Naime, sudije kojima je istekao mandat, ostaju na
dužnosti do
ICC na teritoriji svake države stranke uživa pogodnosti i imunitet koji su nužni za
ostvarivanje njegovih ciljeva (član 48 stav 1 Rimskog statuta). Na osnovu člana 48 stav 2,
"kad obavljaju poslove Suda ili poslove povezane s tim poslovima, sudije, tužilac, zamjenik
tužioca i sekretar uživaju iste pogodnosti i imunitet kakav imaju šefovi diplomatskih
predstavništava, te moraju, nakon isteka svojih mandata, zadržati dodijeljeni im imunitet od
pravnog progona ma koje vrste, u vezi s izrečenim i pisanim riječima ili aktima koje su
izvršili u svom službenom svojstvu." Odluku o oduzimanju imuniteta sudijama donosi
apsolutnom većinom giasova opšta sjednica svih sudija. Specifično je ovlašćenje opšte
sjednice svih sudija da dvotrećinskom većinom donosi i privremena pravila o postupku i
dokazima, i to u slučaju hitnosti i koja se primjenjuju do naredne sjednice Skupštine država
stranaka (član 51 stav 3 Rimskog statuta). Međutim, takva privremena pravila ne mogu se
primjenjivati retroaktivno na štetu optuženog protiv koga se vodi istraga ili koji se krivično
goni ili koji je osuđen (član 51 stav 4 Rimskog statuta).
ICC može otkloniti privilegije i imunitet u skladu sa procedurama koje su propisane članom
48 stav 5. Sporazum o pogodnostima i imunitetu ICC postavlja ograničene pogodnosti,
imunitet i olakšice koje će uživati zamjenik sekretara, osoblje Ureda tužioca i osoblje
Sekretarijata, kao i tretman koji će uživati advokati, stručnjaci, svjedoci i sva druga lica koja
moraju biti prisutna u sjedištu ICC (član 48 st. 3 i 4).
Član 27 ("Nebitnost službenog svojstva") je od presudnog značaja za obavezu na saradnju
i komplementame mehanizme: "(1) Ovaj statut primjenjuje se jednako na sva lica bez
razlike zasnovane na službenom svojstvu. Naprotiv, službeno svojstvo šefa države ili vlade,
člana vlade ili parlamenta, izabranog zastupnika ili vladinog službenika ne smije nikako
izuzeti neko lice od krivične odgovomosti na osnovu ovog statuta, niti će to, samo po sebi,
predstavljati osnov za umanjenje kazne. (2) Imunitet ili posebna pravila postupka koja bi
mogla biti povezana sa službenim svojstvom nekog lica, bilo na osnovu nacionalnog ili
medunarodnog prava, ne sprečava Sud da uspostavi svoju nadležnost nad takvim licem."
Neke države imaju zakonska ili ustavna pravila koja ograničavaju krivičnu odgovornost ili
krivičnu proceduru koja se primjenjuje na neke od službenika. Neki imuniteti su apsolutni,
dok su drugi ograničeni na djela učinjena u vršenju službene dužnosti ili vrijede za sva
djela, izuzev određenih (kao što je izdaja).
Imunitet može biti ograničen samo na šefa države ili se protezati na članove vlade, članove
parlamenta ili na visoke funkcionere u širem smislu. Zakon može zahtijevati da se posebnoj
vrsti službenika sudi samo pred određenim domaćim sudom ili organom i nametnuti
proceduralne zahtjeve, kao što je glasanje parlamenta. Konačno, imunitet i ograničenja od
krivičnog gonjenja mogu se nastaviti ili biti skinuti u cijelosti ili djelimično po isteku mandata.
Bez obzira na to kakve odredbe predviđaju nacionalni zakoni, države stranke će ih željeti
izjednačiti sa zahtjevima iz člana 27 Rimskog statuta.
Clan 27 treba posmatrati zajedno sa članom 98 stav 1 u kojem stoji da ICC ne smije
160
SKRIPTA:
pokrenuti postupak povodom zahtjeva za predaju ili pomoć koji bi od države kojoj je zahtjev
upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu
međunarodnog prava u vezi sa državnim ili diplomatskim imunitetom lica ili imovine treće
države, osim ukoliko prije toga, na osnovu saradnje s tom trećom državom, ICC ne
postigne njeno odricanje od imuniteta. Član 27 se stoga primjenjuje na službenike države
stranke kojoj je upućen zahtjev i čini jasnom namjeru Rimskog statuta da se krivična
odgovornost podjednako pripisuje službenicima na svim nivoima i da primjenjivanje
nadležnosti ICC ne može biti spriječeno imunitetom koji je obezbijeđen po nacionalnom
zakonu ili drugim proceduralnim zabranama. Na osnovu člana 98, s druge strane,
službenici trećih država mogu imati koristi od takvog imuniteta, ali samo u tolikoj mjeri
koliko to dozvoljava nacionalno pravo i ukoiiko se treća država ne odrekne imuniteta.
Odredba člana 98 stav 1 koja propisuje da ICC "ne smije pokrenuti postupak povodom
zahtjeva za predaju i pomoć", ukazuje na to da će procjena dostupnosti imuniteta po
domaćem pravu biti obavljena kada se zahtjev bude razmatrao prvi put, tako da zahtjevi
inkonzistentni sa nacionalnim pravom neće biti ni poslani. ICC će prvenstveno morati
"izvagati" značaj svakog oblika saradnje koji uključuje treće države - kako bi utvrdio
saglasnost sa Bečkom konvencijom o diplomatskim i konzularnim odnosima, sa
primjenjivim običajnim pravom i svim ostalim relevantnim izvorima međunarodnog prava.
Može se zaključiti da države stranke imaju obavezu preispitati svoje nacionalno pravo kako
bi obezbijedile punu kooperaciju u skiadu sa Rimskim statutom u pogledu visokih
fimkcionera, kako je opisano u članu 27. Imunitet dat po nacionalnom pravu licima ili
imovini trećih država ne bi trebalo da bude širi od onog koji je raspoloživ po relevantnom
nacionalnom pravu - ako država žeii nastaviti saradnju u skladu sa Rimskim statutom.
Prema članu 98 stav 2 Rimskog statuta, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom
zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno
svojim obavezama koje ima na osnovu međunarodnih ugovora, putem kojih je za predaju
lica te države ICC potrebna saglasnost države koja to lice šalje. Izuzetak je ako ICC prije
toga ne uspostavi saradnju s državom koja to lice šalje i u tom smislu dobije saglasnost za
predaju.
1.3.7.1.4. Predsjedništvo
Predsjedništvo ICC predstavlja oblik organizacije rada tog suda. Čine ga sudije koje
predstavljaju njegove čianove i koje na dužnost stupaju sa punim radnim vremenom, od
trenutka kada budu izabrani (član 35 stav 2 u vezi sa članom 38 stav 1 Rimskog statuta).
Predsjedništvo može, s vremena na vrijeme, odiučivati o tome u kojoj mjeri preostale sudije
moraju obavljati dužnost s punim radnim vremenom, pri čemu se takva odluka zasniva na
sljedećem: (1) procjeni opterećenja ICC i (2) sprovedenim konsuitacijama sa svojim
članovima (član 35 stav 3 Rimskog statuta). Takav sporazum ne smije da utiče: (1) na
nezavisnost sudija u obavljanju njihovih (sudijskih) funkcija; (2) na zabranu sudijama da se
upuštaju u vršenje bilo kakvih aktivnosti koje bi se mogle miješati sa njihovom sudijskom
funkcijom ili bi mogie da dovedu u pitanje povjerenje u njihovu nezavisnost; (3) na zabranu
sudijama koji su izabrane za stalne članove, odnosno sudije sa punim radnim vremenom u
ICC, da se profesionaino bave biio kakvim drugim zanimanjima (član 40 st. 1-3 u vezi sa
članom 35 stav 3 Rimskog statuta).
Predsjedništvo ICC čine predsjednik i dva potpredsjednika[578]. Điraju ih sve sudije

apsolutnom većinom giasova na period od tri godine, uz mogućnost još jednog izbora na
istu dužnost (član 38 stav 1 Rimskog statuta). Prvi potpredsjednik zamjenjuje predsjednika
u slučaju kad je predsjednik nedostupan iii izuzet. Drugi potpredsjednik zamjenjuje
predsjednika u slučaju kad su i predsjednik i prvi potpredsjednik nedostupni iii izuzeti.
Predsjedništvo je odgovomo za ispravno upravljanje ICC, uz izuzetak Ureda tužioca[579],
kao i obavijanje ostalih funkcija predviđenih Statutom. Kada je u pitanju saradnja izmedu
ova dva sudska organa, značajno je to da oni dopunjuju jedan drugog u pitanjima od
zajedničke važnosti[580]. lz navedenog se vidi da Predsjedništvo i opšta (plenarna)
161
SKRIPTA:
sjednica sudija dijele poslove sudske uprave - poslovi pravosudne uprave u nadležnosti su
Skupštine država stranaka[581].
1.3.7.1.5. Uredtužioca
Ured tužioca je u smislu člana 34 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta definisan (uz
Predsjedništvo, sudska odeljenja i Sekretarijat) kao jedan od organa 1CC, što predstavlja i
naslov član 34 Statuta. Time se i na jednom terminološkom nivou ukazuje na postojenje
sasvim izvjesne i funkcionalne i organizacione veze izmedu i Ureda tužioca. Ovakvo
rješenje ima svoju tradiciju i u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala za
nekadašnju SFRJ i Ruandu, a slično iješenje se primjenjivalo i tokom suđenja u Nirnbergu i
Tokiju.
Ured tužioca djeluje nezavisno, kao poseban organ ICC i odgovoran je za primanje dojava i
svih potkrijepljenih podataka o krivičnim djelima iz nadležnosti ICC, za njihovo ispitivanje i
za provodenje istrage i krivičnog gonjenja pred ICC (član 42 stav 1 Rimskog statuta).
Posebne obaveze tužilac ima prema Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija kada mu taj
organ proslijedi određeni slučaj radi istrage. Tako je Savjet bezbjednosti UN (Rezolucijom
broj 1593 od 31. marta 2005. godine) odlučio da situaciju u sudanskoj pokrajini Darfiir, koju
karakteriše dugogodišnji unutrašnji oružani sukob sa masovnim kršenjem normi
međunarodnog humanitamog prava i ljudskih prava, proslijedi tužiocu ICC radi istrage. Tom
rezolucijom tužilac je obavezan da u roku od tri mjeseca od usvajanja rezolucije dostavi
izvještaj Savjetu bezbjednosti o aktivnostima koje je preduzeo u tom slučaju, te da nakon
toga takve izvještaje dostavlja svakih šest mjeseci[582].
Tužilac obavlja funkciju gonjenja u skladu s Statutom i Pravilima o postupku i dokazima:
provodi istragu[583], sastavlja i zastupa optužnicu na glavnom pretresu, podnosi pravne
lijekove i obavlja ostale potrebne poslove. Ako se analiziraju odredbe Rimskog statuta koje
se odnose na funkciju krivičnog gonjenja, može se zaključiti da sve nadležnosti u funkciji
gonjenja pripadaju inokosnom organu - tužiocu. Zato bi bilo ispravnije reći da je organ
(inokosni) ICC tužilac, a da je Ured tužioca služba koja mu pomaže[584]. Nijedan član
Ureda ne smije tražiti upute ili postupati na osnovu uputa koje potiču iz bilo kakvih vanjskih
izvora.
Tužilac je na čelu Ureda i ima sva ovlašćenja za upravljanje i vođenje poslova Ureda,
uključujući i osoblje, prostor i druga sredstva (član 42 stav 2 Rimskog statuta). Tužiocu
pomaže jedan ili više zamjenika tužioca koji imaju pravo provesti bilo koju radnju koju od
njih na osnovu ovog statuta zatraži tužilac. Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti različitog
državljanstva i zaposleni u Uredu s punim radnim vremenom.
Tužilac i njegovi zamjenici moraju biti lica visokog moralnog karaktera (etički aspekt),
odnosno visoko stručni i imati veliko praktično iskustvo u krivičnom gonjenju ili suđenju, kao
i govoriti barem jedan od radnih jezika ICC (ekspertski aspekt). Bira ih tajnim glasanjem
Skupština država stranaka. Zamjenici tužioca biraju se na isti način, s popisa kandidata koji
izradi sam tužiiac, pri čemu za svako slobodno mjesto moraju biti predložena tri kandidata.
Mandat tužioca i njegovih zamjenika je devet godina, ako pri izboru ne budu izabrani na
kraći mandat i neće moći biti birani na istu dužnost još jednom. Tužilac i njegovi zamjenici
se, isto kao i sudije, ne smiju baviti aktivnostima koje bi mogle uticati na njihovu
nezavisnost, niti se upuštati u bilo kakvo zanimanje profesionaine prirode (član 42 stav 5
Rimskog statuta).
Odredbe o odstupanju i izuzeću sudija se na odgovarajući način primjenjuju na tužioca i
njegove zamjenike (član 42 st. 6, 7 i 8 Rimskog statuta). Ni tužilac, niti zamjenik tužioca ne
smiju učestvovati ni u kom predmetu u kojem bi njihova nepristranost mogla razumno doći
u sumnju, i to po biio kojem osnovu. Oni će biti izuzeti iz predmeta ako su, između ostalog,
prethodno već učestvovali u biio kojem svojstvu u tom predmetu pred ICC ili u povezanom
krivičnom predmetu na nacionainom nivou koji je uključivao lice protiv kojeg se vodi istraga
ili koje se krivično goni. Lice protiv kojeg se vodi istraga ili se krivično goni, može u svako
doba zahtijevati izuzeće tužioca ili zamjenika tužioca po ovom osnovu. Odluka
0 odstupanju tužioca i njegovih zamjenika je u nadležnosti Predsjedništva, a odluka o
162
SKRIPTA:
izuzeću - u nadležnost žalbenog vijeća.

Tužilac imenuje savjetnike (eksperte) pravne struke s potrebnim iskustvom o pojedinim
problemima, uklučujući, ali ne ograničavajući se na seksualno i polno nasilje, kao
1 nasilje nad djecom (član 42 stav 9 Rimskog statuta). Ovi savjetnici su posebna kategorija
lica povezanih sa tužilačkom funkcijom, ali bez formalnog vršenja fUnkcije tužioca ili
njegovog zamjenika. Rimski statut je opravdano poklonio veliku pažnju zaštiti tzv. posebno
ranjivih (vulnarablih) kategorija žrtava, što se prvenstveno čini radi sprečavanja ili
minimiziranja tzv. sekundarne viktimizacije ovakvih žrtava krivičnog djela[585]. U
pojmovnom smislu ovakva su lica jedna posebna vrsta stručnih lica, koji pomažu tužiocu
kao stranci, ali je njihova uioga šira od stranačke asistencije, jer oni, prije svega, treba da
pomognu žrtvi krivičnog djela, odnosno oštećenom u krivičnom postupku, u pogledu čega
određene obaveze ima i sud pred kojim se odvija postupak[586].
Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni pod istim uslovima kao i sudije, s tim da
odluku o smjenjivanju tužioca donosi Skupština država stranaka, i to apsolutnom većinom
glasova, dok u slučaju smjenjivanja zamjenika, takvu odluku donosi na prijedlog tužioca
(član 46 st. 1 i 2 Rimskog statuta). Tužilac i njegovi zamjenici mogu biti smijenjeni i ako ne
mogu obavljati svoje dužnosti koje nalaže Rimski statut, a disciplinski odgovaraju u skladu
sa Pravilima o postupku i dokazima. Uz to, odredba člana 49 Rimskog statuta o plati,
naknadama i troškovima primjenjuje se na tužioca i njegove zamjenike (kao i na sudije,
sekretara i njegovog zamjenika).
Tužilac i njegovi zamjenici uživaju imunitet kakav imaju i sudije. Nakon prestanka funkcije
tužilac i njegovi zamjenici zadržavaju imunitet u odnosu na pravni progon bilo koje vrste, a
u odnosu na izgovorenu ili pisanu riječ ili akt radnje koje su učinili u siužbenom svojstvu
tokom mandata (član 48 stav 2 Rimskog statuta). Zamjenik sekretara, osoblje Ureda
tužioca i osoblje Sekretarijata uživaju pogodnosti i imunitet i sredstva nužna za vršenje
svojih dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC. Međutim,
pogodnosti i imunitet tužioca i njegovih zamjenika mogu biti otklonjeni, i to odlukom većine
svih sudija na opštoj sjednici u odnosu na tužioca, kao i odlukom samog tužioca u odnosu
na njegove zamjenike i osoblje Ureda tužioca, kao i zamjenika sekretara i osoblje
Sekretarijata (član 48 stav 5 Rimskog statuta).
1.3.7.1.6. Sekretarijat
Sekretarijat predstavlja pomoćni organ u ICC, čije su funkcije administrativno- tehničkog
karaktera . Sekretarijat ICC je odgovoran za nesudske vidove upravljanja i pružanje usluga
ICC, bez ograničenja ftmkcije i ovlašćenja tužioca, u skladu sa članom 42 (član 43 stav 1
Rimskog statuta). Na Čelu Sektretarijata (koji ima kolektivni sastav) je sekretar (fizičko lice),
kao glavni upravni službenik ICC, kojeg biraju sudije na plenarnoj sjednici, i to apsolutnom
većinom glasova, uzimajući u obzir preporuke Skupštine država stranaka[587]. Na isti
način može se, po potrebi, nakon preporuke koju uputi sekretar, izabrati i zamjenik
sekretara. Pri obavljanju svoje dužnosti sekretar je podreden ovlašćenjima predsjednika
ICC.
Sekretar je, između ostalog, odgovoran za vođenje poslova pružanja pravne pomoći,
upravljanja sudskim djelatnostima, za pitanja žrtava i svjedoka, advokate-branioce,
pritvorsku jedinicu i ostale uobičajene djelatnosti koje obavlja administrativno odjeljenje u
nekoj medunarodnoj organizaciji, kao, na primjer, fmansijski poslovi, prevodenje,
održavanje poslovnog prostora, nabavka i kadrovska politika. Pravila o postupku i
dokazima dodjeljuju sekretaru obavezu da prima, dolazi do njih i daje informacije, da
uspostavlja komunikaciju sa državama i da predstavlja vezu između ICC i država,
međudržavnih i nevladinih organizacija.
Sekretar održava bazu podataka sa pojedinostima o svakom slučaju koji se raspravljao u
ICC, a ona je zaštićena naredbom sudije ili vijeća o čuvanju tajnosti dokumenata ili
informacija i zaštiti osjetljivih ličnih podataka. Informacije o bazi podataka biće dostupne
javnosti na radnim jezicima ICC. Sekretar, takođe, vodi računa i o ostaloj pismenoj
korespodenciji u ICC (pravilo 15 iz Pravila o postupku i dokazima).
163
SKRIPTA:
U izvršavanju svojih obaveza koje se tiču organizacije i vođenja Prijavnog ureda, sekretar
će pripremiti pravila i odredbe kako bi osigurao pravilno fimkcionisanje i vodenje ICC. Te
odredbe će odobriti predsjednik ICC.
U skladu sa pravilom 14 iz Pravila o postupku i dokazima, sekretar će se savjetovati sa
tužiocem o stvarima koje su od zajedničkog interesa. Prilikom izrade nacrta i pravila
odredbi, sekretar će uzeti u obzir sve upravne aspekte kako bi se omogućilo djelovanje ICC
na obezbjeđenju pravednog suđenja.
Sekretar ima veliku odgovornost prema budžetskom poslovanju ICC i poslovima nabavke.
Dužnosti sekretara uključuju pripremu prijedloga Kadrovske procedure i Kodeksa
profesionalnog ponašanja za dalje razmatranje, kao i stvaranje i proširivanje popisa
advokata- branilaca. Pored toga, sekretar je odgovoran i za poslovne objekte koji pripadaju
ICC i njihovu sigurnost, za nadziranje prostora koji pripada tom sudu i uopšte za odižavanje
prostorija ICC.
Sekretar ima svog zamjenika, a za oba ova lica se utvrduju posebni uslovi koje moraju
posjedovati da bi obavljali te funkcije. Ovi uslovi se odnose na tri aspekta: (1) etički -
moraju biti lica visokih moralnih kvaliteta; (2) ekspertski - sekretar i njegov zamjenik moraju
da posjeduju stručnost u visokom stepenu i (3) aspekt koji se odnosi na vladanje jezikom -
moraju odlično poznavati i tečno govoriti najmanje jedan od radnih jezika ICC (član 43 stav
3 Rimskog statuta). Sekretar će obavljati svoju dužnost u mandatu od pet godina, s punim
radnim vremenom, a može još jednom biti izabran na istu dužnost. Zamjenik sekretara
obavlja svoju dužnost u mandatu od pet godina ili u kraćem mandatu, o čemu odlučuju
sudije na opštoj sjednici apsolutnom većinom, s tim da može biti izabran na osnovu toga
što će biti pozvan da obavija svoju dužnost prema potrebi (član 43 stav 5 Rimskog statuta).
U okviru Sekretarijata djeluje Odjeljenje za žrtve i svjedoke koje, savjetujući se s Uredom
tužioca, obezbjeđuje zaštitne mjere i bezbjednosne aranžmane, savjetovanje i drugu
prikladnu pomoć žrtvama i svjedocima koji nastupaju pred ICC, ali i ostalim koji su zbog
svjedočkog iskaza izloženi riziku. Ovo odjeljenje osniva sekretar, a zapošljava osoblje koje
je stručno za traume, uključujući traume povezane sa zločinima seksualnog nasiija (član 43
stav 6 Rimskog statuta). Za očekivati je osnivanje i drugih odjeljenja ili neke druge
organizacije, poput pritvorske jedinice, odjeljenja za odnose s javnošću i sl.
Odluku o smjenjivanju s dužnosti sekretara donosi pienama sjednica sudija, apsoiutnom
većinom. Odredba čiana 49 Rimskog statuta o plati, naknadama i troškovima primjenjuje se
i na sekretara i njegovog zamjenika (kao i na sudije, tužioca i njegove zamjenike), a njegov
zamjenik i osoblje Sekretarijata uživaju funkcionalni imunitet potreban za obavljanje
dužnosti, u skladu sa Sporazumom o pogodnostima i imunitetu ICC (član 48 stav 3
Rimskog statuta). Imunitet sekretara može otkloniti Predsjedništvo ICC, a zamjenika
sekretara i osoblja - sekretar (član 48 stav 5 Rimskog statuta).
1.3.7.1.7. Osoblje naradu u ICC
Tužilac i sekretar u svojim kancelarijama imenuju kvalifikovano osoblje potrebno za rad u
njihovim uredima (član 44 stav 1 Rimskog statuta). Pod stručnim osobljem podrazumijevaju
se istražitelji u Uredu tužioca. Od tužioca se traži da pri imenovanju osoblja obezbijedi
najviše standarde efikasnosti, kompetencije i integriteta, vodeći računa, mutatis mutandis,
kriterijima iz člana 36 stav 8 Rimskog statuta, koji se odnose na izbor sudija (odgovarajuća
zastupljenost glavnih svjetskih pravnih sistema, pravedna područna zastupljenost i
zastupijenost polova). Naravno da će se navedeni kriteriji razlikovati u zavisnosti da li je
riječ o istražiteljima, visokoprofilisanim stručnjacima ili čisto administrativnom i tehničkom
osoblju. Sekretar, uz sporazum s Predsjedništvom i tužiocem, predlaže propise o osobiju,
koji uključuju odredbe i usiove pod kojima se imenuje, plaća i otpušta osoblje ICC, a
propise o osoblju mora potvrditi Skupština država stranaka. U izuzetnim okolnostima, ICC
može koristiti stručno znanje besplatnog osobija koje ponude države stranke, međuvladine
i neviadine organizacije - kako bi pomogli u radu bilo kog organa ICC (član 44 stav 4
Rimskog statuta). Tužilac može prihvatiti takvu ponudu u ime Ureda tužioca. Takav
angažman prihvata se u skladu sa smjernicama koje utvrdi Skupština država
164
SKRIPTA:
stranaka[588].
1.3.7.1.8. Skupština država stranaka
Skupština država stranaka (Skupština) je organ putem kojeg države stranke obavljaju
poslove pravosudne uprave i obavljaju nadzor nad radom ICC. Skupština država stranaka
donosi vitalne odluke koje imaju uticaja na ICC. Dok je posebna ratifikacija potrebna kako
bi većina izmjena i dopuna Rimskog statuta stupila na snagu, to nije siučaj sa ostatkom
funkcija Skupštine. Zato se za one koji učestvuju u Skupštini može reći da obavijaju
kvazilegišlativnu funkciju. U svakom slučaju, nacionalno pravo bi trebalo osigurati da
konačne odluke Skupštine budu obavezujuće unutar države stranke na koju se odnose.
Svaka država stranka ima u Skupštini jednog predstavnika koji može imati (više) zamjenika
i savjetnika.
Skupština ima Ured u kojem su predsjednik Skupštine, dva potpredsjednika i 18 članova,
koje bira sama Skupština na vrijeme od tri godine (član 112 stav 3 tačka (a) Rimskog
statuta). Statut naglašava reprezentativni karakter Ureda i traži da se u obzir prilikom
njegovog izbora uzme kriterij pravične geografske distribucije i prikladna zastupljenost
glavnih svjetskih pravnih sistema. Ured pomaže Skupštini u njenom radu i sastaje se
najmanje jednom godišnje. Osim Ureda, Skupština može osnovati i dodatne organe,
uključivši i nezavisni nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi
povećala svoju efikasnost i ekonomičnost (član 112 stav 4 Rimskog statuta).
Skupština se sastaje najmanje jednom godišnje u sjedištu ICC ili u sjedištu Ujedinjenih
nacija. Osim ako drukčije ne propisuje Rimski statut, posebne sjednice saziva Ured na
vlastitu inicijativu ili na zahtjev jedne trećine država stranaka. Osim predstavnika država
stranaka, u radu Skupštine mogu učestvovati, kao posmatrači, države koje nisu stranke, ali
su potpisale Statut ili konačni akt, kao i ("kad je to prikladno") predsjednik ICC, tužilac i
sekretar ili njihovi predstavnici[589]. Radni i službeni jezici su isti kao i u Generalnoj
skupštini Ujedinjenih nacija.
Svaka država stranka ima jedan glas (član 112 stav 7 Rimskog statuta). Ako se ne ostvari
intencija Rimskog statuta o konsenzualnom odlučivanju, odluku o suštini (meritumu) mora
potvrditi dvotrećinska većina prisutnih koji su glasali, pod uslovom da za giasanje postoji
kvorum koji se sastoji od apsolutne većine država stranaka[590]. Odluke o procesnim
stvarima donose se običnom većinom glasova država članica koje su prisutne i koje
glasaju. Kvalifikovana (dvotrećinska) većina ukupnog broja država članica potrebna je za
odluku o povećanju broja sudija (član 36 stav 2), usvajanje Pravila o postupku i dokazima
(član 51) i za promjene Statuta (Član 122 Rimskog statuta). Dakako, u praksi neće biti
uvijek lako razlučiti procesne od meritomih odluka, te spriječiti manevre kojima se kroz
procesne odluke želi provući i meritum[591].
Skupština ima sljedeće nadležnosti (član 112 stav 2 Statuta): (a) razmatra i prihvata, prema
potrebi, preporuke Pripremnog povjereništva; (b) pruža upravni nadzor Predsjedništvu,
tužiocu i sekretaru u vezi sa upravljanjem ICC; (c) razmatra izvještaje i aktivnosti Ureda
osnovanog na osnovu stava 3 člana 112, te, s tim u vezi, preduzima prikladno djelovanje;
(d) razmatra i odlučuje o budžetu ICC; (e) odlučuje treba li u skladu sa članom 36
promijeniti broj sudija; (f) razmatra, u skladu sa članom 87 st. 5 i 7, sva pitanja vezana uz
uskraćivanje saradnje; (g) obavlja sve druge funkcije koje su u skladu sa ovim statutom ili
Pravilima o postupku i dokazima. U nadležnost Skupštine spadaju i: (a) davanje potvrde na
ugovor o međusobnim odnosima sa Ujedinjenim nacijama (član 2); (b) davanje potvrde na
ugovor s Holandijom kao domaćinom, o sjedištu ICC (član 3 stav 1); (c) izbor sudija,
tužioca i njegovih zamjenika (član 36 stav 6 i član 42 stav 4); (d) smjenjivanje sudija,
tužioca i njegovih zamjenika (član 46 stav 2); (e) donošenje Pravila o postupku i dokazima
(član 51); (f) davanje preporuka sudijama za izbor sekretara (član 43 stav 4); (g) davanje
potvrde na propis o osoblju ICC (član 44 stav 3); (h) donošenje smjernica o zapošljavanju
besplatnog osoblja (član 44 stav 4); (i) osnivanje Fonda u korist žrtava zločina i
propisivanje kriterijuma za upravljanje Fondom (član 79); (j) donošenje finansijskih propisa i
165
SKRIPTA:
pravila (član 113); (k) rješavanje sporova između država stranaka koji se odnose na
primjene Statuta[592] (član 119 stav 2 Rimskog statuta). Ono što je važan propust Rimskog
statuta jeste nepostojanje izričitog ovlašćenja Skupštine da svojim aktima rješava
administrativna i organizaciona pitanja (ili barem njihov odredeni krug) koja nisu statutamog
ranga i koja izričito nisu stavljena u nadležnost drugih organa ICC[593].
Preporuke iz člana 112 stav 2 tačka (a) uključuju pripremanje nacrta tekstova Pravila
postupka i dokaza, Elemenata zločina, Sporazuma između Suda i UN-a i između Suda i
zemlje domaćina (Holandija), Pravila za Skupštinu i same države članice, fmansijski
praviinik, sporazum o privilegijama i imunitetu ICC i budžet za prvu fmansijsku godinu.
Povremene izmjene ovih dokumenata (ili godišnje izmjene, kada je u pitanju budžet) takođe
vrši Skupština. Ovlašćenje za pripremanje budžeta je usko povezano sa Dijelom 12
("Finansiranje") i Pravilnikom o finansijama. Da bi se osigurala nezavisnost, ovo ovlašćenje
je ograničeno Statutom koji propisuje da plate, naknade i troškovi službenika ICC, kakve
odredi Skupština država stranaka, ne smiju biti umanjene tokom njihovog mandata (član
49).
Skupština može osnovati takve dodatne organe koji su nužni, uključujući i nezavisni
nadzorni mehanizam ICC za inspekciju, procjenu i istraživanje, kako bi povećala svoju
efikasnost i ekonomičnost. Razmatranje pitanja vezanih za odbijanje saradnje (član 112
stav 2 tačka (f)) i odlučivanje o svim mjerama koje će se primjenjivati u slučaju odbijanja
saradnje je od presudnog značaja za Skupštinu - kako bi se osigurala efikasnost ICC. Pod
opštim nazivom člana 112 stav 2 tačka (g) dolazi izbor sudija, lužioca i zamjenika tužioca,
takođe i preporuka sudijama, kandidatima za pozicije sekretara i zamjenika sekretara. Pod
ovim naslovom su obuhvaćene i izmjene i dopune Statuta, iako one stupaju na snagu u
skladu sa svim daljim zahtjevima ratifikacije koje nameće član 121.
1.3.7.1.9. Finansiranje
A' ; \
Izvjesno i kontinuirano finansiranje, koje je uz to nepolitizovano, takode je jedna od

pretpostavki uspješnog funkcionisanja medunarodnih krivičnih sudova. Postoji nekoliko
mogućnosti: finansiranje suda iz redovnog budžeta Ujedinjenih nacija, od strane država
ugovomica, dobrovoljnim donacijama država, individua i drugih entiteta koje bi se ulivale u
poseban fond ili kombinacijom navedenih izvora finansiranja. Finansiranje iz budžeta
Ujedinjenih nacija, po mišljenju znatnog broja autora, obezbjeđuje univerzainost djelovanja
suda, dostupnošću suda svim državama nezavisno od njihove ekonomske situacije, i to
bez kompromitovanja nepristrasnosti sudija i nezavisnosti suda načinom obezbjedenja
sredstava. Jednako prihvatljiva je i kombinacija finansiranja iz budžeta Ujedinjenih nacija sa
stvaranjem fonda za dobrovoljne donacije i (iii) dopunskim finansiranjem od strane država
ugovomica, baziranim na odgovarajućoj skali (formuli) doprinosa. Treba razmotriti i
mogućnost osnivanja fonda u koji bi se prilivala sredstva prikupljena konfiskacijom novca
od međunarodno organizovane zločinačke aktivnosti, zapljenom imovine osudenih ratnih
zločinaca, oduzimanjem imovinske koristi pribavljene ilegalnom trgovinom oružja, koja bi
trebalo koristiti za finansiranje institucija međunarodnog pravnog poretka (ICC,
Međunarodni sud pravde), kao i za obezbjeđenje kompenzacije žrtvama grubog kršenja
ljudskih prava[594].
Osim ako nije izričito propisano drukčije, sve finansijske stvari koje se odnose na ICC i
sastanke Skupštine država stranaka, uključujući njen ured i dodatne organe, uredeni su
166
SKRIPTA:
odredbama ovog statuta i finansijskih propisa i pravila koje prihvati Skupština država
stranaka (član 113 Rimskog statuta). Svi troškovi ICC i Skupštine država stranaka,
uključujući i njen ured i dodatne organe - plaćaju se iz sredstava ICC (član 114 Rimskog
statuta). Ovakva odredba znači da su sredstva ICC i Skupštine, formalno gledano - jedna,
bez obzira na moguće podračune[595].
Izvori finansiranja ICC i Skupštine su: (1) procijenjeni doprinosi država stranaka i (2)
sredstva koja za rad ICC doznačuju Ujedinjene nacije, uz odobrenje Generalne skupštine,
tj. za troškove vezane uz izvještaje koji se podnose Savjetu bezbjednosti (član 115
Rimskog statuta). Bez obzira na član 115, ICC može kao dodatna sredstva primati i koristiti
dobrovoljne doprinose vlada, međunarodnih organizacija, pojedinaca, korporacija i drugih
lica, u skladu s kriterijima koje prihvati Skupština država stranaka. Doprinosi država
stranaka procjenjuju se u skladu s dogovorenom procjeniteljskom ljestvicom koja se
zasniva na ljestvici koju su prihvatile Ujedinjene nacije za svoj redovni budžet, a koja je
prilagodena u skladu s načelima na kojima se ta ljestvica temelji (član 117 Rimskog
statuta). Doprinos država ovisi o njihovoj finansijskoj snazi koja se izračunava prema
različitim faktorima (nacionalni dohodak, zaduženost, devizne rezerve, nacionalni dohodak
po stanovniku)[596]. Finansije ICC (zapisnik, knjige i račune, uključujući i godišnje
finansijske izvještaje) svake godine nadzire nezavisni revizor kojeg odreduje Skupština
država stranaka.
Neposredno povezano sa pitanjem finansiranja ICC je pitanje stalnosti njegovog
funkcionisanja, tj. da li će ICC zasjedati samo kada to bude zatraženo (podnošenjem žalbe,
odnosno tužbe) ili stalno. Većina smatra da druga opcija - stalnost djelovanja ne bi vodila
neopravdanim troškovima, a da bi ICC funkcionisao mnogo efikasnije pošto bi mogao
promptno da reaguje. Ovu opciju prihvatio je i član 35 Rimskog statuta.
1.3.7.1.10. Promjene Rimskog statuta i povlačenje iz tog statuta
Rimski statut, koji je usvojen nakon dugotrajne i nimalo iake pripreme, ima veliki značaj za
fiinkcionisanje ICC i njegovu prihvatljivost za države stranke koje imaju različite interese.
Zato svaka promjena Statuta može narušiti krhku ravnotežu interesa koja je postignuta s
toliko napora, pa se zato Statut mora mijenjati s velikim oprezom[597]. Uz to pitanje, važno
je i pitanje eventualnog povlačenja države iz članstva Rimskog statuta.
Najprije, član 121 stav 1 Rimskog statuta utvrđuje da svaka država članica nakon isteka
sedam godina od stupanja Statuta na snagu može prediožiti njegove izmjene. Tekst svih
predloženih izmjena mora se predati generalnom sekretaru Ujednjenih nacija, a on će ga
odmah dostaviti svim državama strankama. Prema tome, nikakve promjene Rimskog
statuta nisu moguće dok ne prode sedam godina od njegovog stupanja na snagu. Ovakva
odredba se može razumjeti kao nastojanje da se osigura stabilnost 1CC[598].
Sam postupak promjene Rimskog statuta odvija se tako da Skupština država stranaka, ne
prije isteka tri mjeseca od dana notifikacije, na svom sljedećem sastanku, mora, većinom
prisutnih koji glasaju, odlučiti da li da uzme prijedlog u razmatranje. Skupština o prijedlogu
može odlučivati neposredno ili sazvati Konferenciju za izmjene, ako problem o kojem je
riječ to opravdava. Ako o izmjenama ne postoji opšta saglasnost u Skupštini ili Konferenciji,
odluka o izmjeni se donosi dvotrećinskom većinom ukupnog broja glasova država stranaka.
Načelno, izmjene Rimskog statuta stupaju na snagu za sve države stranke, tj. i one koje
nisu ratifikovale izmjenu.
Sve izmjene čl. 5, 6, 7 i 8 Statuta stupaju na snagu za one države stranke koje su prihvatile
tu izmjenu godinu dana nakon što njihove isprave o ratifikaciji ili prihvatu budu deponovane.
Za državu stranku koja nije prihvatila izmjenu, ICC ne može biti nadležan za zločine na koje
se izmjena odnosi, kad takav zločin učine državljani te države stranke, odnosno kad takav
zločin bude učinjen na njenoj teritoriji (član 121 stav 5 Rimskog statuta). Osim na osnovu
stava 5 člana 121, izmjena stupa na snagu za sve države stranke godinu dana nakon što
isprave o ratifikaciji ili prihvatu sedam osmina tih država budu deponovane kod generalnog
sekretara Ujedinjenih nacija. Ako neku izmjenu prihvati sedam osmina država stranaka,
svaka država stranka koja nije prihvatila izmjenu može se, upućujući obavijest u roku od
167
SKRIPTA:
godine dana nakon stupanja takve izmjene na snagu, povući iz ovog statuta, s
neposrednim učinkom, bez obzira na član 127 stav 1, aii u skladu sa članom 127 stav 2
Za razliku od opisanog režima za izmjenu Rimskog statuta, postoji važan izuzetak koji se
odnosi na izmjene i dopune odredaba isključivo organizacijske prirode (član 122 Rimskog
statuta). Naime, izmjene odredaba ovog statuta koje su isključivo institucionalne
prirode[599], država stranka može predložiti u bilo koje doba, bez obzira na član 121 stav
1. Tekst svih predloženih izmjena predaje se generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija ili licu
koje odredi Skupština država stranaka, a to lice mora ga odmah dostaviti svim državama
strankama, te ostalim članovima Skupštine. Izmjene na osnovu ovog člana o kojima se ne
može postići saglasnost, mora dvotrećinskom većinom država stranaka prihvatiti Skupština
država stranaka ili Konferencija za izmjene. Takvi amandmani stupaju na snagu za sve
države stranke šest mjeseci nakon što ih prihvati Skupština, odnosno Konferencija.
"I pitanje povlačenja država iz članstva u Rimskom statutu, spada u pitanja organizacije u
širem smislu riječi. Naime, povlačenjem neke države načeino se ne mijenja organizacija
ICC, no mijenja se članstvo, s čime je povezan i određeni broj administrativnih i
organizacionih pitanja. Sam postupak poviačenja ne spada u sudske aktivnosti, već
upravno- političke."[600] Država stranka može se putem pisane notifikacije upućene
generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija[601] povući iz ovog statuta (član 127 stav 1
Rimskog statuta). Povlačenje stupa na snagu godinu dana nakon dana prijema notifikacije,
osim ako u notifikaciji nije naznačen kasniji datum. Međutim, time ne prestaju obaveze,
uključujući i finansijske, kao i obaveze saradnje u slučajevima krivičnih postupaka koji su
započeti prije nego što povlačenje stupi na pravnu snagu, niti smije na bilo koji način uticati
na nastavak raspravljanja o bilo kojoj stvari o kojoj je ICC raspravljao prije datuma kad je
povlačenje stupilo na snagu.
1.3.7.2. Nadležnost ICC
Osnovna stvarna nadležnost ICC određuje se tako što se, najprije, ograničava na najteža
krivična djela, značajna za cjelokupnu međunarodnu zajednicu, a zatim propisuje se
taksativno, tako da tu spadaju sljedeća krivična djela: (1) zločin genocida; (2) zločin protiv
čovječnosti; (3) ratni zločini i (4) zločin agresije. Riječ je o najtežim međunarodnim krivičnim
djelima, koja se najčešće i smatraju medunarodnim zločinima u užem smislu i u pogledu
kojih su, po pravilu, vođeni dosadašnji međunarodni krivični postupci[602]. Takvim
određivanjem stvarne nadležnosti se stvaraju neophodni uslovi da se buduća aktivnost ICC
nepotrebno ne "raspline" u odnosu na neki šire određeni krug krivičnih djela, koja bi se
mogla smatrati međunarodnim, što je logično, jer se i inače uočava jedna tendencija da
medunarodna zajednica pokazuje sve veće interesovanje za konkretne inkriminacije,
odnosno definisanje niza krivičnih djela, u pogledu kojih se putem međunarodnih ugovora,
veliki broj država obavezuje na njihovo unošenje u nacionalna krivična
zakonodavstva[603].
ICC nema efektivnu stvamu nadležnost u odnosu na zločin agresije. Razlog za to je
činjenica da još uvijek postoje veliki problemi oko prihvatljive definicije ovog zločina. To
predstavlja ratio legis da je agresija formalno svrstana u stvarnu nadležnost ICC, ali da on
faktički u relativno dužem narednom periodu neće moći da efektivno ostvari taj dio svoje
stvame nadležnosti[604]. Ovo je posljedica odredbe člana 5 stav 2 Rimskog statuta, prema
kojoj će ICC biti nadležan za zločin agresije tek nakon što se u smislu čl. 121 i 123 Statuta
(odnose se na mogućnost izmjena i revizije Statuta) definiše ovaj zločin i odrede uslovi pod
kojima ICC primjenjuje nadležnost u odnosu na taj zločin, s tim da sve to mora biti u skladu
sa primjenjivim im odredbama Povelje Ujedinjenih nacija.
U dopunsku stvarnu nadležnost ICC spadaju krivična djela protiv pravosuda propisana
čianom 70 stav 1 Rimskog statuta i konkretnije definisana Pravilima o postupku i dokazima.
Radi se o sljedećim "prekršajima" protiv obavljanja pravosudne funkcije, pod uslovom da su
učinjeni namjemo: (a) lažno svjedočenje, kad na osnovu čiana 69 stav 1 Rimskog statuta
postoji obaveza davanja istinitog iskaza; (b) podnošenje dokaza za koje stranka zna da su
168
SKRIPTA:
lažni ili krivotvoreni; (c)uticanje na svjedoke na korumpirani način, narušavanje ili miješanje
u pojavljivanje pred ICC ili iskaz nekog sviedoka, osvećivanje svjedoku za davanje iskaza,
uništavanje, miješanje ili uplitanje u prikupljanje dokaza; (d) otežanje, zastrašivanje ili
uticanje na korumpirani način na fiinkcionera ICC u svrhu prinuđivanja ili nagovaranja tog
fimkcionera da ne izvrši svoje dužnosti ili da ih izvrši na nevaljan način; (e) osvećivanje
funkcioneru ICC zbog dužnosti koju taj ili neki drugi fimkcioner obavlja; (f) nagovaranje na
primanje mita, odnosno primanje mita u svojstvu funkcionera ICC u vezi s njegovim
službenim dužnostima. Uslovi za ovu nadležnost postavijeni su kumulativno: (1) potrebno
je da se pred ICC već vodi postupak za neko krivično djelo koje spada u njegovu osnovnu
stvamu nadležnost; (2) potrebno je da se u toku tog postupka od strane nekog od učesnika
postupka, a prije svega - svjedoka, vještaka ili stranke, izvrši određena radnja opstruktivnog
karaktera u odnosu na postupak ili u odnosu na subjekte postupka, poput davanja lažnog
iskaza, falsifikovanja dokaza, podmićivanja učesnika postupka itd.; (3) neophodno je da
tužilac pokrene postupak pred sudom za takvo krivično djelo; (4) potrebno je da ICC
efektivno uspostavi svoju nadiežnost za takvo krivično djeio, odnosno da postupak ne
ustupi državi domaćinu ili drugom nacionalnom pravosuđu[605]. Na usiove za pružanje
međunarodne pomoći ICC u pogiedu njegovog postupanja na osnovu čiana 70
primjenjivaće se nacionalno pravo države od koje se pomoć traži (član 70 stav 2 Rimskog
statuta). U slučaju osudujuće presude, ICC može odrediti zatvorsku kaznu koja ne preiazi
pet godina ili novčanu kaznu u skladu sa Pravilima o postupku i dokazima ili oboje.
Mjesna nadiežnost ICC se ne utvrđuje striktno, već u sklopu opštih pravila koja se odnose
na pretpostavke za uspostavljanje nadležnosti ICC, kao i prema principu
komplementarnosti u odnosu na nadiežnost nacionainih krivičnih sudova. Član 1 Rimskog
statuta navodi da će ICC "biti kompiementaran nacionainim krivičnim nadležnostima". Kao
rezultat toga, izuzev kada država stranka dobrovoijno ustupi predmet ICC iii je na drugi
način neaktivna, samo će u siučaju jasnog nedostataka volje i nesposobnosti države da
provede odgovarajući postupak - biti nadležan ICC. U primjenjivanju svoje nadležnosti ICC
djeluje kao nastavak teritorijaine i nacionalne krivične jurisdikcije država stranaka,
ograničavanjem ove nadležnosti na siučajeve gdje postoji nedostatak žeije iii mogućnosti
država stranaka. ICC nije nastavak nacionalnog krivičnopravnog sistema država stranaka,
niti zamjena za nacionalne sudove.
Rimski statut pretpostavija da će u većini slučajeva države stranke preferirati da njihove
domaće vlasti provode jurisdikciju u pogiedu krivičnih djela koja su učiniii njihovi državljani
iii krivičnih djeia koja su se desili na teritoriji tih država. Sve dok se sa određenim siučajem
postupa efikasno na nacionalnom nivou, na način predviđen kriterijima dopustivosti, nema
potrebe za primjenu nadležnosti ICC i obaveze na saradnju.
Prema principu komplementarnosti, za vođenje postupka je primamo nadležna država
čianica Rimskog statuta, a samo pod određenim uslovima - ICC.[606] To je suprotno
pravilima sadržanim u statutima ad hoc međunarodnih krivičnih tribunala. Primama
nadležnost nacionalnih organa se odnosi kako na stvamu, tako i na mjesnu nadležnost, a
kada je je riječ o vremenskoj nadležnosti, ti (nacionalni) organi i inače nisu ograničeni
limitom, koji nadležnost stalnog ICC ograničava samo na krivična djela koja su izvršena
nakon stupanja na snagu Rimskog statuta[607].
ICC će, izmedu ostalog, biti nadležan samo ukoliko je država koja je nadležna nespremna
(nevoljna) ili u nemogućnosti da istinito sprovede istragu ili gonjenje. U st. 2 i 3 člana 17
Rimskog statuta dati su kriterijumi na osnovu kojih će ICC cijeniti da li postoji nespremnost
(unwillingness), odnosno nemogućnost - nedjelotvornost (inability) vođenja krivičnog
postupka. Ako je cilj postupka ili donijete odluke zaštita (shielding) učinioca od krivične
odgovornosti ili ukoliko postoji neopravdano odugovlačenje postupka (undue delay) ili
postupak nije sproveden nezavisno i nepristrasno i vođen je na način koji je nespojiv sa
namjerom kažnjavanja zločinaca, ICC će smatrati da postoji nedostatak volje na strani
države. Potpuni ili delimični kolaps ili nefunkcionisanje nacionalnog pravosudnog sistema,
usljed čega država nije u mogućnosti da obezbijedi prisustvo okrivljenog, neophodne
169
SKRIPTA:
dokaze i svjedočenja ili je na drugi način spriječena da sprovede postupak, osnov su za

utvrđivanje nemogućnosti države da postupa u konkretnom slučaju. Suština nije u tome da
ICC potisne (zamijeni) nacionalno pravosude, već da bude komplementiran u odnosu na
njega, kako se ne bi dopustilo de facto nekažnjavanje za učinjene zločine[608].
Mjesna nadležnost ICC postoji u odnosu na suđenje za krivično djelo za koje je on stvamo
nadležan, pod uslovom da su ispunjene opšte pretpostavke za uspostavljanje njegove
nadležnosti. Te pretpostavke se altemativno odnose na: (1) mjesto izvršenja krivičnog djela
- teritorija države koja je prihvatiia nadležnost ICC, što je uvijek država stranka, ali to može
da bude i država koja nije pristupila Rimskom statutu, ako je pismenom izjavom
podnesenom Sekretarijatu ICC prihvatila njegovu nadležnost (član 12 stav 3 Rimskog
statuta) i (2) državljanstvo lica koje se optužuje - potrebno je da se radi o državljanu države
koja je stranka Rimskog statuta (član 12 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta). Uz to,
neophodno je da ne postoje smetnje za pokretanje i vođenje postupka pred ICC, koje se
altemativno odnose na djeiovanje principa komplementarnosti (član 17 stav 1 Rimskog
statuta). Radi se o slučajevima (imajući u vidu stav 10 Preambule i član 1 Rimskog statuta)
kada će ICC odlučiti da predmet nije dopušten (standardi nedopustivosti), i to: (a) predmet
već istražuje ili goni država koja je nadležna u tom predmetu, osim ako država ne želi ili ne
može istinito provesti istragu ili gonjenje; (b) predmet je istraživala država koja je nadležna
u tom predmetu, a država odluči ne goniti lice o kojem je riječ, osim ako odluka nije
proizašla iz nedostatka volje ili sposobnosti države da provede istinito krivično gonjenje; (c)
licu o kojem je riječ je već bilo suđeno za ponašanje koje je predmet tužbe, a suđenje od
strane ICC nije dopušteno na osnovu člana 20 stav 3 (princip ne bis in idem)\ (d) predmet
nije dovoljne težine da bi opravdao daljnje postupanje ICC. Ovo bi trebalo da znači da su
predmeti koji nisu obuhvaćeni ovim odredbama dopustivi. Rimski statut se ne bavi direktno
amnestijom koja se daje po nacionalnom zakonu, a njen uticaj na dopustivost predmeta
pred ICC ne može se definitivno ocijeniti sve dok ICC ne donese odluku o određenom
pitanju. Dok se "opšta" amnestija može smatrati obiikom neaktivnosti (mirovanja) koja vodi
ka proglašenju predmeta dopustivim pred ICC, razumijivo je da se amnestija, dodijeljena u
kontekstu procesa koji se provodi u okviru "komisije za istinu", može smatrati "istragom"
koja je popraćena bona fide odlukom da se ne postupi u svrhu člana 17 stav l(b). Kada ICC
nade da je predmet dopustiv, javlja se obaveza države stranke na saradnju sa ICC u
provođenu istrage i krivičnog gonjenja.
Prema odredbi člana 17 stav 2 Rimskog statuta, ICC će, kako bi utvrdio da li postoji u
određenom predmetu nedostatak volje, voditi računa o "načelima dužnog postupka
priznatog medunarodnim pravom". Ova načela sadržana su u sljedećim dokumentima:
Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (čl. 9, 10 i 11), Međunarodni pakt o građanskim
i poiitičkim pravima (čl. 4, 6, 9, 14 i 15); Afrička povelja o pravima čovjeka i naroda (član 7);
Američka konvencija o ljudskim pravima (čl. 4, 7, 8, 9 i 27); EKLJP (čl. 2, 5, 6, 7 i 15,
Protokol 6 i Protokol 7, čl. 2 i 4); Treća Ženevska konvencija iz 1949. godine (čl. 84-88, 99 i
100-107 - medunarodni sukob, ratni zarobljenici); Četvrta Ženevska konvencija iz 1949.
godine (čl. 33 i 64-77 - medunarodni sukob, civili) itd.
Odredbom člana 17 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta utvrđeno je da bi ICC trebalo da bude
zadovoljan ako postoji odluka na nacionalnom nivou donesena u "svrhu zaštite" lica od
krivične odgovornosti. ICC će doći do takvog zaključka uzimajući u obzir sve okoinosti,
uključujući i faktore koji su uzeti u obzir u procesu donošenja odluke da se lice ne goni
krivično, kao i način na koji se istraga i krivično gonjenje provodi.
Prema članu 17 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta, kašnjenje ne samo da mora biti
"neopravdano" već, pored toga, mora "u datim okolnostima da nije u skladu sa namjerom
privođenja pravdi lica o kojem je riječ". Čini se da će u praksi biti lakše dokazati "nesklad"
nego "svrhu" koja je predviđena čianom 17 stav 2 tačka (a), koja predstavlja više objektivan
nego subjektivan standard.
Clan 17 stav 2 tačka (c) zahtijeva da ICC zaključi da je u postupku došlo do nedostatka
170
SKRIPTA:
nezavisnosti i nepristrasnosti i da način na koji je postupak vođen ili se vodi, s obzirom na

okolnosti, "nije u skladu s namjerom privodenja pravdi lica o kojem je riječ". Prilikom ocjene
nezavisnosti i nepristrasnosti, ICC uzima u obzir osnovne principe Ujedinjenih nacija o
nezavisnom sudstvu, kao i smjemice ove organizacije o uiozi tužioca i advokata.
Iako će se ICC pozvati na načeia "dužnog postupka", priznatog međunarodnim pravom,
nedostatak pune sagiasnosti sa tim načelima, ne može, sam po sebi, voditi ka utvrdenju
nedopustivosti. Samo u slučajevima kada ovakav nedostatak vodi ili je pojačan "svrhom" iz
člana 17 stav 2 tačka (a) ili "neskladom" iz člana 17 stav 2 tačka (b) i člana 17 stav 2 tačka
(c) Rimskog statuta - može doći do takvog utvrđenja.
U pogledu vremenske nadležnosti, ICC je nadležan samo za krivična djela koja se izvršena
nakon stupanja na snagu Rimskog statuta (član 11 stav 1 Rimskog statuta). Ovako
definisana vremenska nadiežnost (rationae temporis) omogućava faktičko djelovanje ICC
samo pro futuro, a kao vremenski kriterijum se određuje momenat stupanja na snagu
osnovnog izvora prava za ovaj sud[609]. Takvo određivanje vremenske nadležnosti
opravdava se i neophodnošću zabrane retroaktivnog dejstva odredbi Rimskog statuta, pa
je, s tim u vezi, prema odredbi člana 22 stav 1 Statuta, izričito utvrđeno da niko ne može
biti krivično odgovoran za krivično djelo koje u trenutku izvršenja nije bilo krivično djelo iz
nadležnosti ICC. Međutim, sva krivična dela predviđena Rimskim statutom su i ranije
postojala kao zločini protiv čovječnosti i međunarodnog prava, tako da primjena pravila
Rimskog statuta i na slučajeve koji su dogodili prije njegovog donošenja, ne bi u tom smislu
predstavljala retroaktivno dejstvo krivičnopravnih normi. S druge strane, neke su
inkriminacije, ipak, izmijenjene u Rimskom statutu u odnosu na njihove ranije oblike koji su
postojah u običajnom međunarodnom krivičnom pravu, odnosno statutima ad hoc
međunarodriih krivičnih tribunala, ali ovo pitanje nije direktno povezano sa mogućnošću da
novofonnirani sud vodi postupak i za djela učinjena prije njegovog formiranja, već samo sa
krivičnim materijainim pravom koje bi se u takvom postupku primjenjivalo[610].
1.3.7.3.Osnovni kriterijumi za uspostavljanje nadležnosti ICC
Država prihvata nadležnost ICC za krivična djela iz člana 5 Rimskog statuta činjenicom da
postane stranka Rimskog statuta (član 12 stav 1 Rimskog statuta). U konkretnom slučaju
nadležnost ICC se uspostavlja zavisno od toga ko je uputio slučaj tužiocu, odnosno da li je
tužilac već prije toga pokrenuo istragu, ali i tako što se vodi računa o uslovima koji se
odnose na teritoriju izvršenja krivičnog djela i državljanstvo okrivljenog. S obzirom na to,
moguće su tri situacije. Prva situacija postoji ako je tužiocu slučaj upućen od strane Savjeta
bezbjednosti UN-a, koji djeluje na osnovu ovlašćenja iz Glave VII Povelje UN-a tada se ne
traži ispunjenje drugih posebnih uslova za uspostavljanje nadležnosti ICC (član 13 tačka
(b) Rimskog statuta). Druga situacija je slučaj upućen tužiocu od strane države stranke
Statuta (u skladu sa članom 14) ili ako je tužilac već pokrenuo istragu proprio motu o
odredenom krivičnom djelu (u smislu člana 15 Rimskog statuta). Tada je potrebno da
nadležnost ICC altemativno prihvate: (a) država na čijoj je teritoriji izvršeno jedno ili više
krivičnih djela, odnosno država registracije broda odnosno vazduhoplovstva, ako je krivično
djelo izvršeno na ovim objektima (teritorijalni kriterijum); (b) država čiji je državljanin
okrivljen u odnosu na krivična djela iz nadležnosti suda - aktivni personalni kriterijum (član
12 stav 2 tač (a) i (b) i član 13 tač (a) i (c) Rimskog statuta). Treča situacija odnosi se na
mogućnost da je za uspostavljanje nadiežnosti ICC neophodan pristanak države koja nije
stranka Rimskog statuta. Tada ta država može svojom izjavom podnesenom Sekretarijatu
ICC prihvatiti nadležnost tog suda za odnosna krivična djela, a država koja to prihvati mora,
bez odlaganja, sarađivati sa ICC u skladu sa dijelom 9 Rimskog statuta (član 12 stav 3
Rimskog statuta).
1.3.7.4. Osnovne karakteristike postupka pred ICC
Rimski statut o osnivanju ICC sadrži mnogo odredbi krivičnoprocesnog karaktera, tako da
se, zapravo, uspostavlja jedan poseban međunarodni krivični postupak. Pored odredbi koje
sadrži svaki klasični krivični postupak (koje se odnose na procesne subjekte i procesne
radnje), u Rimskom statutu su sadržane i posebne odredbe koje se odnose na
171
SKRIPTA:
madunarodnu krivičnopravnu pomoć i saradnju sa ICC. Uz to, krivični postupak pred ICC
se primjenjuje jedinstveno, ne propisujući posebne postupke za pojedine kategorije
okrivljenih, odnosno za pojedine vrste krivičnih djela, što je karakteristika većine
nacionalnih krivičnoprocesnih zakonodavstava.
U pitanju je krivični postupak koji se može označiti kao mješoviti, jer sadrži elemente kako
akuzatorskog, odnosno adversarnog tipa krivične procedure[611], tako i inkvizitorskog
krivičnog postupka. Tom tipu krivičnog postupka bi najviše odgovarao pridjev "akuzatorsko-
inkvizitorski" postupak. Ključ adversarnog sistema je podjeia odgovomosti izmedu
donosiiaca odiuka i stranaka[612]. U tom sistemu sudija se, u pogledu činjenica i prava,
pretvara u neutralnog donosioca odiuke koji će odluku donijeti na osnovu materijala koji
predstavljaju supamičke stranke. Adversarni sistem nameće strankama odgovomost za
istraživanje činjenica, saslušanje svjedoka i obezbjeđivanje vještaka.
Krivični postupak pred ICC ima samo jedan, redovni oblik i podijeljen je na tri dijela (faze,
stadija): (1) istraga; (2) glavni postupak i (3) postupak po pravnim lijekovima. Time su
naglašene njegove karakteristike koje ga čine "mješovitim" krivičnim postupkom, tzv.
akuzatorsko-inkvizitorskog tipa[613]. On je svoje elemente "posudio" iz akuzatorskog
postupka, posebno u pogiedu konstrukcije suđenja izgrađene prema modeiu "stranačkog
takmičenja" pred reiativno pasivnim sudijama; u pogiedu nagiaska na stranačku inicijativu u
pogledu prikupijanja i izvođenja dokaza u svim procesnim stadijima, te mogućnosti
stranačkog disponiranja predmeta spora; u pogiedu nepostojanja inkvizitomo impostiranog
istražnog sudije koji bi provodio prethodni postupak i sastavljao spis predmeta, kao
pismeno fiksirano spoznajnu osnovicu napredovanja u procesu[614].
Uprkos načeinog prihvatanja akuzatorskog sistema u medunarodnim krivičnim postupcima,
u Rimski statut su unijeti izvjesni eiementi inkvizitorskog modeia kako bi se otklonile
osnovne mane akuzatorskog modeia. Najprije, u postupku pred 1CTY i ICTR tužilac mora
da prikuplja dokaze protiv optuženog, ali ima i obavezu da dostavi oslobađajuće dokaze -
ako do njih dođe. U Rimskom statutu tužiocu je povjereno "utvrđivanje istine", pa mora "na
jednak način" istražiti kako "inkriminirajuće" tako i "okolnosti koje isključuju krivnju" (član 54
stav 1 tačka (a)). U sistemu ICC glavnu ulogu u kontroli postupanja tužioca, a naročito radi
zaštite interesa okrivljenog, ima predraspravno vijeće. Za istragu je, inače, karakteristično
da nema sudski karakter, tako da spada u nadležnost tužioca, mada se već tokom istrage
ostvaruju određeni vidovi procesne komunikacije izrneđu tužioca koji vodi istragu i sudskog
vijeća. U stvari, istragu mora formalno da odobri odgovarajući fimkcionalni oblik suda
(pretpretresno vijeće). Prema tome, i ova prva faza krivičnog postupka pred ICC, iako
načelno u nadležnosti tužioca, podvrgnuta je sudskoj kontroli. Ovakva sudska kontrola
takode predstavlja element inkvizitornosti koji je u različitim modalitetima čest u
kontinentalno-evropskim pravnim sistemima[615]. Međutim, u zemljama kontinentalnog
prava koje su prihvatile tradiciju anglosaksonskog sistema, uioga ovog vijeća je često
povjerena sudiji, aii to nije "istražni sudija" iz klasičnog kontinentainog sistema. To je sudija
koji nema ovlašćenje da sprovodi istragu, a može, između ostaiog, da odredi pritvor
osumnjičenom. On isključivo djeluje kao garant poštovanja zakona od strane organa
gonjenja, kao i organ koji izdaje one naloge koje od njega zatraže organi gonjenja, a koji u
sebi mogu sadržati ograničenja prava osumnjičenog i drugih lica (ovome je sličan institut
giudice delle indagini preliminari, tj. "sudija supervizor pretkrivičnog postupka" iz
italijanskog sistema)[616].
Tužilac ima glavnu ulogu u odvijanju postupka do početka giavnog postupka, a kao što je
prethodno objašnjeno, u njegovu nadležnost spada i sprovodenje istrage. Da bi se uopšte
stvorili uslovi za započinjanje postupka, potrebno je da postoji procesna inicijativa za
pokretanje postupka, koja može da proistekne iz različitih izvora: (1) od strane bilo kog
subjekta koji pruža informaciju tužiocu; (2) od strane države članice Statuta; (3) od strane
Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija. S obzirom na to od koga potiču obavještenja,
raziikuju se i neke procesne mogućnosti tužioca. Medutim, za razliku od sistema ICC, u
sistemu ICTY i ICTR tužilac prije otpočinjanja glavnog pretresa (later on the defence),
172
SKRIPTA:
predaje sudijama spise s najvažnijim podacima o slučaju (tzv. pretpretresni rezime, u kome
su predstavljena pravna i faktička pitanja, podnesci stranaka, izjava o nespomim i spornim
pravnim i faktičkim pitanjima, kao i lista svjedoka koje tužilac ili odbrana namjeravaju da
pozovu, sa sažetim prikazom činjenica o kojima će svaki svjedok svjedočiti). Dakle, sudije
imaju uvid u spis predmeta koji im omogućavaju da bolje kontrolišu slučaj, uz mogućnost
da izvode dokaze i pozivaju svjedoke i po sopstvenoj inicijativi. U velikom dijeiu, sud ima
potpunu kontroiu nad postupkom ili bar u svakom momentu može upotrijebiti ovlašćenja
koja nemaju uvijek sudovi u većini zemalja anglosaksonskog pravnog sistema (nekada čak
ni u zemljama kontinentaine pravne tradicije)[617].
Dok očekuje sudenje, odnosno za vrijeme sudenja pred ICTY i ICTR, optuženi je,
uglavnom, u pritvoru, iako je tendencija da se osiobada iz pritvora, i to uz jemstvo
odgovarajuće države. Članovi 58 i 60 Rimskog statuta zasnovani su na principu u kome
nema lišavanja slobode, osim ako je neophodno zbog određenih okolnosti.
Pored toga, u postupcima pred ICTY i ICTR žrtve nemaju nikakvu samostalnu uiogu, jer se
pred sudom mogu pojaviti isključivo kao svjedoci - ako ih je pozvala da svjedoči jedna od
stranaka (uglavnom tužilac) ili sam sud. "S druge strane, prema Rimskom statutu, njima je
dato nekoliko uloga: iako im nije dodijeljeno pravo da se obraćaju vijećima, ako im se
dozvoli da to učine, mogu podnositi kratka izlaganja, prisustvovati pretresima i unakrsno
ispitivati svjedoke. Ipak, institucija tipična za sisteme kontinentalnog prava, poznata kao
constitution de partie civiley (zahtjev za pridruživanje optužnici kao privatni tužilac), nije u
potpunosti podržana, čak ni pred ICC"[618].
Može se zaključiti da su autori Rimskog statuta uzeli u obzir procesni sistem pred ICTY i
ICTR koji je u početku bio velikim djelom zasnovan na adversarnom modelu. Pored toga,
oni su u procesnu šemu suda inkorporisali dodatne eiemente inkvizitorskog modeia, i to
davanjem značajnije uloge žrtvama, proširivanjem funkcije tužioca, kao i dodjeljivanjem
presudne uioge pretpretresnom vijeću. "Ovaj značajan pomak ka procesnoj šemi, koja je i
dalje ugiavnom akuzatorska, ali koja sadrži važne odiike drugog modeia, zahtijevaće, bez
sumnje, dodatno brušenje kako vrijeme bude prolazilo, a iskustvo dalje raslo[619]. Ipak,
ova šema već sada se čini sposobnom da odgovori zahtjevima međunarodnih suđenja, a to
su pravičnost i ekspeditivnost"[620]. Epitomizira li on, inače, tip nekog budućeg svjetskog
krivičnog postupka, u ovom času teško je reći jer se, pored opšte konstatacije da krivični
postupci akuzatorskog i inkvizitorskog tipa konvergiraju, ipak, ne može poricati njihova
budućnost[621]. Ipak, perspektiva ICC će, u najvećoj mjeri, zavisiti od broja predmeta o
kojima bude odlučivao.
1.3.7.5. Osnovna načeia postupka pred ICC
S obzirom na važnost djelovanja ICC, kao i važnu ulogu procesnih praviia sadržanih u
Rimskom statutu, ali i u Pravilima o postupku i dokazima, potrebno je da se na sistematski
način prikažu pravila sadržana u osnovnim krivičnoprocesnim načelima. Medutim, neka od
tih načela su izričito predviđena u izvorima prava koja se primjenjuju u postupku pred ICC,
dok se druga ne spominju striktno, ali njihovo važenje i djelovanje proizlazi iz drugih
procesnih normi ili se zasnivaju na samoj konstrukciji ICC i važećim međunarodnopravnim
standardima. Sistematskom anaiizom načela krivičnog postupka ICC, ukazujemo na
činjenicu da se nakon stupanja na snagu Rimskog statuta i drugih izvora prava koji se
primjenjuju u postupku pred stalnim ICC, može govoriti ne samo o međunarodnom
materijalnom krivičnom pravu, čije egzistiranje ni do tada nije moglo da se negira (mada je
njegova sadržina bila znatno fluidnija), već i o medunarodnom krivičnom procesnom pravu,
koje će svoju faktičku promociju doživjeti kada zaista počnu da se odvijaju konkretni krivični
postupci pred ICC, ali ono bez ikakve dileme, kao sistem normi konkretnog krivičnog
postupka, postoji već sada[622].
Važno je, takođe, istaći da ne postoje opšta međunarodna praviia međunarodnog krivičnog
postupka. Svaki međunarodni sud (ICTY, ICTR, ICC) ima svoj sopstveni praviinik o
postupku i dokazima. Može se očekivati da će, pošto se sudska aktivnost ICTY i ICTR "biti
postepeno privedena kraju, a dok se nasuprot tome rad ICC bude konsoiidovao, praviia
173
SKRIPTA:
postupka ovog suda možda postati opšteprihvaćena od strane država, te će se potom

pretvoriti u opšta međunarodna pravila. Ipak, za ovaj proces je potrebno mnogo
godina"[623].
OpŠta načela koja vladaju u medunarodnim postupcima mogu se izvesti iz pravila koja
važe pred medunarodnim tribunalima, sudske prakse i opštih načela krivičnog procesnog
prava. Ova načela, koja takode posvećuju posebnu pažnju osnovnim ljudskim pravima
optuženog (kao i, kad je to primjereno, žrtava i svjedoka)[624] su sijedeća: (1) pretpostavka
nevinosti (odnosno pravo optuženih lica da se smatraju nevinim dok se ne dokaže
suprotno), (2) pravo optuženih lica na nezavisno i nepristrasno sudstvo, (3) načelo
pravičnog i ekspeditivnog sudskog postupka, (4) načelo prema kome optuženi mora biti
prisutan tokom suđenja (odnosno zabrana sudenja u odsustvu, in absentia).[625] Ova
načela su vezana i za osnovne standarde ljudskih prava, zajamčene svim poznatim
međunarodnim ugovorima, kao što su EKLJP[626] (1950), Međunarodni pakt o gradanskim
i političkim pravima (1966. iopcioni protokoli od 1966. i 1989. godine)[627], Američka
konvencije o ljudskim pravima (1969) i Afrička konvencije o ljudskim pravima naroda
(1981).[628]
1ni
i
i
i
174
SKRIPTA:
Kad se svako od označenih prava detaljno analizira, uočava se da su u njima inkorporisana

mnoga druga prava koja postoje u savremenim krivičnim postupcima. Primjera radi, pravo
na pravično suđenje obuhvata garancije vezane za bilo koji sudski postupak (pravo na
nezavisni i nepristrasni sud[629], pravo na zakonom ustanovljen sud, pravo na javno
suđenje, pravo na pravičnu raspravu i pravo na suđenje u razumnom roku - right to trial
within reasonable timelu), kao i garancije karakteristične samo za krivični postupak
(pretpostavka nevinosti, pravo na nesamooptuživanje, pravo na odbranu, u okviru kojeg je i
pravo da optuženi bude upoznat sa optužbom, pravo na potrebno vrijeme i mogućnost za
pripremu odbrane, pravo na branioca i pravo na besplatnog branioca), pravo na
kontradiktoran postupak i pravo na tumača[630]. Takođe, pravo na nezavisan i nepristrasni
sud, kao osnovni postulat poštenog suđenja, obuhvata pretpostavke na strani suda
(podjela vlasti, legalitet, nezavisnost, samostalnost, obaveznost sudskih odluka) i jemstva
vezana za sudiju (nezavisnost, nepristrasnost, kompetentnost, dostojnost, imenovanje,
sigurnost mandata, nepokretnost, lična i materijalnu sigurnost, inkompatibilnost fiinkcija i
imunitet).
175
SKRIPTA:
U tome se poseban značaj pridaje praksi ESLJP, koja je afirmisala novi koncept evropskog
krivičnog postupka zasnovanog na modelu pravičnog procesa[631]. Njegov osnov
predstavlja pravo na pravično suđenje iz člana 6 EKLJP[632], s tim da iako je naziv ovog
prava right to a fair trial praksa ESLJP ne ograničava njegovu primjenu samo na fazu
sudenja, već traži da garancije pravičnog procesa moraju biti ocjenjivane globalno, što
uključuje iodređenu jednakost oružja (/'egalite des armes) u pripremnoj fazi krivičnog
postupka, ali i pitanja nezavisnosti i nepristrasnosti suda.
Imajući u vidu da je BiH ratifikovaia EKLJP, i to Uredbom o ratifikaciji EKLJP izmijenjene i
dopunjene protokolima broj 3, 5 i 8 i dopunjene Protokolom broj 2, te protokola
1, 4, 6, 7, 9, 10 i 11 [633] njene odredbe se neposredno (direktno) primjenjuju i na teritoriji
BiH. Pored toga, odredbe EKLJP imaju prioritet nad svim ostalim zakonima (član II/2
Ustava BiH), što znači da postupci koji se vode pred domaćim sudovima moraju biti
usklađeni sa standardima postavljenim članom 6 EKLJP i praksom ESLJP.
1.3.7.5.1. Pretpostavka nevinosti
Rang opšteg načeia krivičnog postupka ima pravilo prema kome se optuženi smatra
nevinim dok se "u skladu sa primjenjivim pravom ne dokaže krivnja"[634] (član 66 stav 1
Rimskog statuta). Statut ICTY[635] (član 21 stav 3) i Statut ICTR (član 20 stav 3) takođe
potvrđuju ovaj princip. Presumpcija nevinosti (the presumption of innocence) iz člana 6 stav
2, kao i posebne garancije iz stava 3 EKLJP predstavljaju konkretizaciju zahtjeva
pravičnosti suđenja iz stava 1 i vrijede samo za krivični postupak[636]. Presumpcija
nevinosti optuženog uključuje najprije vezu s nezavisnošću i nepristrasnošću sudije koji
odluku treba da donese isključivo na osnovu dokaza izvedenih u postupku[637]. Druga je
njena komponenta postupanje prema optuženom[638].
Pretpostavka nevinosti je danas nezaobilazna garancija u svim medunarodnim
dokumentima o ljudskim pravima i u većini država ima rang ustavnog načela utemeljenog
na ideji da se za svakog građanina smatra da je častan (praesumptio boni viri). Tumači se
kao naprikosnoveni pravni standard i temeljna garancija za zaštitu ljudskih prava i sloboda
u krivičnom postupku. Prema članu 6 stav 2 EKLJP, svako ko je optužen za krivično djelo
smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica na osnovu zakona. Pretpostavka
nevinosti pozitivno je određena i ZKBiH (član 3 stav 1), sa izvjesnim razlikama u formulaciji
za koje se može reći da proširuju obim njenog važenja. Ne vezujući je samo za optužene u
krivičnom postupku, za razliku od EKLJP, izrazom "svako se smatra nevinim za krivično
djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivnja", uspostavlja se
kvantitativna univerzalnost važenja pretpostavke nevinosti i ona se odnosi na krivični i
pretkrivični postupak, na lica za koja je ova pretpostavka propisana kao njihovo pravo i na
lica koja su dužna da svoje ponašanje sa njom uskiade, a dužni su da je poštuju svi
učesnici krivičnog postupka, ali i svako izvan postupka.
Pretpostavka nevinosti štiti optuženog od trenutka podizanja optužbe pa sve do donošenja
konačne osuđujuće presude. Stav ESLJP je da pretpostavka nevinosti zahtijeva, pored
ostalog, da sudije, prilikom vršenja svojih funkcija, ne polaze od predrasude da je optuženi
učinio krivično djelo; teret dokazivanja pada na optužbu i sumnja koristi optuženom. Pored
toga, dužnost je tužioca da pniži dovoljno dokaza na kojima će biti zasnovana osuđujuća
presuda[639]. Sa normativnog stanovišta posmatrano, ti standardi su predviđeni procesnim
zakonima, a na pravosudnoj praksi ostaje da ih praviino primjenjuje.
Primjena člana 6 stav 2 EKLJP se ne ograničava samo na slučaj povrede pretpostavke
nevinosti od strane sudske vlasti, već obuhvata podjednako i povrede učinjene od strane
drugih nosilaca vlasti. To nije, međutim, smetnja da obavještavaju javnost o postupcima koji
su u toku, ali i prije otpočinjanja pripremne faze postupka, i to uz punc poštovanje
pretpostavke nevinosti[640]. Obaveza da se poštuje pretpostavka nevinosti važi i za
sredstva javnog informisanja, tako da, pod određenim uslovima, i kampanja u štampi protiv
optuženog može dovesti do povrede člana 6 stav 2 EKLJP, usljed čega bi država mogla da
snosi određene posljedice.
Pretpostavka nevinosti je u tijesnoj vezi sa pravom optuženog da ne iznosi dokaze protiv
176
SKRIPTA:
sebe i pravom na ćutanje[641]. Riječ je o jednoj od garancija koja proizilazi iz prava na

pravični postupak, a to je privilegija od samooptuživanja (privilege against self-
incriminatiori)121. S druge strane, ESLJP se ne protivi mogućnosti da se izvede nepovoljan
zaključak za optuženog koji je koristio pravo na ćutanje.[642] ESLJP je zauzeo stanovište
da su pravo na šutnju i pravo da okrivljeni ne treba samog sebe teretiti dva
opšteprihvaćena internacionalna standarda koja leže u suštini pojma pravičnog
postupka[643]. Ta prava znače zaštitu optuženog protiv neprikladne prinude od strane
vlasti, što doprinosi izbjegavanju pogrešaka pravde[644]. Pravo na nesamooptuživanje
odnosi se na poštovanje volje okrivljenog da se brani šutnjom. Neovisno od ovog prava,
ostaje mogućnost pribavljanja materijala, čak i primjenom sile i protiv volje osumnjičenog,
kao što su uzimanje krvi i mokraće, kontrola daha i tjelesni pregledi u svrhu DNK analize.
Ove djelatnosti, međutim, ne utiču na slobodu okrivljenog da uskraćivanjem verbainog
očitovanja ne doprinosi utvrđivanju činjenica u krivičnom postupku[645].
Opšte je usvojeno da pretpostavka nevinosti posebno zahtijeva da: (1) s iicem optuženim
da je učinilo krivično djelo mora se postupati, kako u samom postupku, tako i van njega,
kao da je nevin, sve dok se ne dokaže suprotno, (2) teret dokazivanja da je optuženi kriv za
krivična djeia koja mu se stavljaju na teret ieži na tužiocu; optuženi se može zaustaviti na
tome da pobija dokaze optužbe, a ne mora da dokazuje svoju nevinost; (3) kako bi
ustanovio krivicu optuženog za krivična djela koja mu se stavljaju na teret, sud mora biti
uvjeren u njegovu krivicu prema odredenom standardu dokazivanja koji je u kontinentalnom
pravu obično l'intime conviction du juge (slobodno sudijsko uvjerenje), dok je u zemljama
anglosaksonskog prava to "ustanovljavanje krivice optuženog van svake razumne
sumnje"[646]. Pravo na presumpciju nevinosti važi i kada je u pitanju status osumnjičenog,
dakle i u prethodnom krivičnom postupku tokom istrage, i to čak dosljednije prema licu
protiv kojeg "čak nije potvrđen ni slučaj prima facie"[647]. Iz toga slijedi, pored ostalog, da
"istražni organi moraju, takođe, da usmjere istragu i u korist osumnjičenog, kako bi iz svojih
pretpostavki isključiii svaku razumnu sumnju .
U vezi sa ovim načelom je i problem kako u međunarodnim krivičnim postupcima riješiti
pitanje izvještavanja sredstava javnog informisanja o pritvaranju optuženog i njegovom
suđenju. Suočeni sa tako groznim krivičnim djelima, kao što su ratni zločini, zločini protiv
čovječnosti i genocid, mediji često uzimaju zdravo za gotovo da su lica koja je tužilac
optužio za takve zločine kriva, čak ih opisujući kao "monstrume" ili "kasape"[648]. Na
nacionainom nivou postoje razni mehanizmi protiv ovakvih napisa (npr. tužba za klevetu),
kojih, medutim, nema u međunarodnom pravosuđu. Iako se cijelo pitanje svodi na
samokontrolu tužioca i medija, morala bi se, ipak, ustanoviti neka vrsta pravnog lijeka protiv
prekomjemog "prisustva" medija i njihovog gaženja načela pretpostavke nevinosti .
Pretpostavka nevinosti ima značajne implikacije i u sudskim postupcima. Presumpcija se
krši ako sudska odiuka, koja se odnosi na iice optuženo za krivično djelo, odražava
mišijenje da je optuženi kriv i prije nego što je njegova krivica prema zakonu dokazana.
Dovoijno je i samo izražavanje mišljenja koje sugeriše da sud optuženog smatra krivim.
Posljedica ove presumpcije u slučaju da optuženi odbije da se izjasni o svojoj krivnji - jeste
da se optuženi izjasnio kao da nije kriv. Takođe, optuženi nije dužan da sudu daje dokaze
protiv sebe, niti za njega mogu nastupiti štetne posljedice zbog činjenice da je odbio da
svjedoči u svoju korist. Krivnju optuženog treba da dokaže tužilac, bez mogućnosti da se
optuženom "nameće bilo kakva promjena tereta dokazivanja iii bilo kakav teret pobijanja"
(član 67 stav 1 tačka (1) Rimskog statuta). Nasuprot tome, takvu mogućnost dozvoljava
pravilo 92 Pravilnika o postupku i dokazima ICTY - "smatraće se da je priznanje koje je
optuženi dao dok ga je tužilac ispitivao, dato siobodno i dobrovoljno, osim ako se ne
dokaže suprotno".
U vezi sa pretpostavkom nevinosti je i princip da optuženi ima pravo da se njegova krivnja
ili nevinost utvrdi po svakoj tački optužnice, i to pojedinačno. Ako sud ne bi riješio sva ta
pitanja, pa neke od tačaka optužnice ostavio neraspravljenim, to bi prejudiciralo krivnju
optuženog i predstavljalo povredu pretpostavke nevinosti.
177
SKRIPTA:
Najzad, i svaki međunarodni sud ima obavezu da u svojim presudama obrazloži odiuku
koju donosi. Njihov je zadatak da navedu dokaze koje su uzeli u obzir kada su zaključili da
je optuženi kriv, i to izvan svake razumne sumnje za djelo koje mu se optužnicom stavlja na
teret. Ustanovljenje obaveze suda da obrazloži svoju odluku predstavlja važan zaštitni
mehanizam za prava optuženog; ona omogućava optuženom da se žali na svaku osudu za
koju misli da je zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza koja je dovela do povrede
pravde[649].
1.3.7.5.2. Načelo nezavisnosti i nepristrasnosti sudija
Načelo po kome sudija treba da bude nezavisan[650] i nepristrasan[651] spada u rang
opštih pravnih načela i jedno je od pretpostavki prava na pravično suđenje[652]. To se
načelo može rezimirati u tri osnovne grupe prava osumnjičenog ili opuženog: (1) pravo na
sud koji udovoljava uslovima zakonom ustanovljenog nezavisnog i nepristrasnog organa;
(2) koji će predmet riješiti pravedno, javno i u razumnom roku i (3) koji osigurava osnovna
prava lica protiv kojeg se vodi postupak: (a) da se to lice smatra nedužnim dok mu se ne
dokaže krivnja; (b) da bude obaviješteno o optužbi u najkraćem roku na razumljiv način; (c)
da ima potrebno vrijeme za pripremanje odbrane; (d) da se brani sam ili uz pomoć
branioca; (e) da može ravnopravno učestvovati u dokazivanju i (f) da ima pravo na
besplatnog tumača (ako dovoljno ne poznaje jezik postupka)[653]. Ove standarde poznaju i
krivični postupci većine država, ali i statuti medunarodnih krivičnih sudskih organa. Pod
ovim načelom podrazumijeva se pravo optuženog ne samo na pravedno, nego i na sudenje
bez nepotrebnog odlaganja[654]. Pravo na suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom
je do te mjere osnovno, da je Komitet za ljudska prava zauzeo stav da je to "apsolutno
pravo koje ne trpi bilo kakve izuzetke".[655]
Zahtjev za nezavisnošću suda (independent tribunal) ukijučuje nezavisnost od organa
zakonodavne i izvršne vlasti[656], poiitičkih struktura i strana u postupku.[657] Okoinosti
koje sud uzima kao kriterije za ocjenu (ne) postojanja nezavisnosti jesu, između ostalog,
način imenovanja članova suda, vrijeme trajanja mandata, garancije protiv spoljnih
pritisaka, te pitanje smatra li se taj organ objektivno prema vani nezavisnim.[658]
EKLJP uređuje nepristrasnost suda (impartial tribunal) kao posebnu komponentu postupka
čiji je smisao obezbijediti da sud odluke zasniva iskijučivo na onome što je izneseno na
suđenju[659]. Načeini pristup je da sud ne može postupati pod uticajem vanjskih
informacija, stanovišta javnosti ili drugih pritisaka i da svoje odluke mora zasnivati samo na
onome Što je izloženo i razmotreno u suđenju[660]. Nepristrasnost znači nepostojanje
predrasuda ili naklonosti u vezi sa predmetom u kojem sud postupa[661] Nepristrasnost se
u svrhu primjene člana 6 EKLJP ispituje prema dva kriterijuma: moguće je razlikovati
izmedu subjektivnog testa, kojim se ide za procjenom ličnih uvjerenja (posebno
predrasuda) pojedinog sudije u određenom predmetu[662]. Polazi se od pretpostavke
nepristrasnosti sudije, a onaj ko tvrdi suprotno - treba to i dokazati[663]. Objektivni test
sastoji se u utvrdivanju jesu li ponuđena dovoljna jemstva da isključe svaku iegitimnu
sumnju u tom pogledu[664]. Pri tome je ključno povjerenje javnosti u sud, zbog čega je
stanovište optuženog važno, iako ne i odiučujuće. Naprotiv, odlučujući je odgovor na
pitanje može li se sumnja u nepristrasnost smatrati objektivno opravdanom[665].
Nezavisnost i nepristrasnost sudija može se obezbijediti samo ako se: (1) usvoje takvi
izbomi mehanizmi koji omogućavaju da se na mjesto sudije izaberu lica koja nisu samo
kompetentna, s moralnim integritetom i bez predrasuda, već i nezavisna od svih političkih
uticaja i uticaja svake vlasti; (2) zabrani sudijama da traže ili primaju bilo kakve instrukcije
od spoljnih autoriteta ili da na bilo koji drugi način budu u vezi s interesima stranaka u
sporu; (3) ustanove mehanizmi nadzora koji sprečavaju sudije da pokazuju predrasude ili
se njima
vode ili ako se pokaže da je sudija bio pristrasan ili naklonjen jednoj stranki, mehanizmi
kojima se takav sudija može izuzeti sa suđenja ili čak udaljiti iz suda[666].
178
SKRIPTA:
Da bi se obezbijedila nezavisnost sudija, od posebnog je značaja kako je riješeno pitanje

izbora (imenovanja) sudija. Sistem po kome sudije bira Generalna skupština Ujedinjenih
nacija (na prijedlog Savjeta bezbjednosti, koji svoje kandidate bira sa iiste kandidata koje
su predložile države članice) ustanovljen je statutima ICTY i ICTR. Rimski statut propisuje
da sudije bira Skupština država stranaka, i to medu kandidatima koje predloži pojedinačno
svaka od tih država (član 36 stav 4). Uz to, član 36 stav 9 tačka (a) Rimskog statuta
dodatno pojačava nezavisnost sudija, utvrdujući da sudije nisu podložne reizboru nakon
isteka devet godina mandata ("neće moći biti birani još jednom na istu dužnost").
Postoje i raziičita sredstva da se sačuva nezavisnost izabranih sudija. Prije svega, oni su
obavezni da se uzdrže od preduzimanja takvih aktivnosti koje bi mogle da ugroze njihovu
nezavisnost. Oni, zatim, uživaju privilegije i imunitete, uključujući i imunitet od državnih
jurisdikcija: takvi imuniteti su "skrojeni", između ostalog, i zato da se sudije zaštite od svih
neumjesnih uplitanja države[667]. Dalje, i sama pravila tribunaia propisuju metode i
procedure za obezbjeđivanje nezavisnosti sudija, što se, prije svega, odnosi na slučajeve
gdje i sam sudija može osjećati da možda neće moći zadržati svoju nepristrasnost iii da bi
mogao biti smatran na neki način umiješanim ili lično zainteresovanim za slučaj. Ovo su
mehanizmi za odstupanje i izuzeće sudija (član 41 Rimskog statuta). Uobičajeno je da se
ako sudija ne izuzme samoga sebe, ovo pitanje može iznijeti pred ovaj sud ili nadležno
vijeće ili čak sjednicu svih sudija tribunala - u ICC o svim pitanjima izuzeća sudija odlučuju
sudije, i to apsolutnom većinom, a u odsustvu sudije koga se odluka tiče (član 41 stav 2
tačka (c) Rimskog statuta).
Sudeće vijeće punovažno radi samo kada su prisutne sve sudije toga vijeća u toku cijelog
krivičnog postupka, ali pojedine sudije mogu da se smjenjuju. To je logično pred
medunarodnim krivičnim sudovima, jer se radi o postupcima koji mogu da traju godinama
zbog složenosti i težine slučaja i obimnosti dokaznog materijala[668].
1.3.7.5.3. Načelo fer i ekspeditivnog sudenja
Kao univerzalno načelo međunarodnog prava važi i to da suđenje mora biti fer. Ovo načelo
je od fundamentalne vrijednosti i u medunarodnim postupcima. Nalazi se i u statutima ICTY
(član 21 stav 2), ICTR (član 20 stav 2) i Rimskom statutu (član 67). Pojedini autori ovom
načelu daju značaj peremptome norme, odričući mogućnost da se ono može derogirati
ugovorom. Iako ne postoji praksa u državama koja bi podržavala ovakvo stanovište,
insistiranje država na ovom principu, kroz međunarodne instrumente i obimnu sudsku
praksu, ističe njegovu važnost i potkijepljuje gledište da je stekao snagu ius cogens[669]
Ovo načelo sadrži tri standarda: (1) jednakost stranaka u postupku ("jednakost oružja"), (2)
pravo na javnu raspravu i (3) ekspeditivnost postupka.
1.3.7.5.3.1. Jednakost stranaka u postupku
"Jednakost oružja" stranaka u sporu je jedan od osnovnih kriterijuma za pravičnu raspravu.
On mora da se poštuje tokom cijelog krivičnog postupka, a znači da stranke u
postupku imaju jednak proceduraini položaj tokom suđenja i jednak položaj prilikom
iznošenja odbrane ili optužbe[670]. To znači da svakoj strani treba omogućiti da iznese svoj
slučaj, pod usiovima koji je ne dovode u bitno nepovoijan položaj u odnosu na protivničku
stranku 59. Jednakost stranaka u postupku je suštinski eiemenat adversame strukture
postupka u kome se suđenje shvata kao nadmetanje ("dvoboj") dvije stranke. Zato one
moraju da imaju jednaka prava - u suprotnom nema fer "borbe".
Suština jednakosti stranaka u postupku podrazumijeva, najprije, da se optuženom omogući
da se upozna sa svim elementima optužnice koja je podignuta protiv njega, kao i da, bez
odlaganja, prouči dokaze koje je prikupio tužilac (da bi potkrijepio optužnicu). Optuženi ima
pravo na adekvatno vrijeme i sredstva za pripremu svoje odbrane (čian 67 stav 1 tačka b)
Rimskog statuta), te pravo na pravnu pomoć - može ili birati svoga advokata ili će mu sud
dodijeliti pravnog zastupnika koji će svoju dužnost vršiti besplatno, ako optuženi nema
dovoljno novca da tu uslugu plati. U skladu sa članom 67 Rimskog statuta, u utvrđivanju
bilo koje optužbe, optuženi ima pravo na javno, fer i pošteno suđenje, te sljedeće garancije:
(a) da bude bez odlaganja i detaljno informisan o prirodi, osnovu i sadržaju optužnice na
179
SKRIPTA:
jeziku kojeg optuženi u potpunosti govori i razumije; (b) da ima dovoljno vremena i
sredstava za pripremu odbrane i da slobodno komunicira sa braniocem; (c) da mu se sudi
bez nepotrebnog odlaganja; (d) da bude prisutan na suđenju, da odbranu vrši lično iii uz
pravnu pomoć advokata koga je sam izabrao, kao i da bude informisan da ukoliko nema
pravnu pomoć, da mu se ova pomoć dodijeli od strane suda u svakom slučaju gdje interes
pravde tako zahtijeva i besplatno, ukoliko optuženi nije u mogućnosti da je sam piati; (e) da
ispituje svjedoke koji svjedoče protiv njega, te da mu se osigura prisustvo i mogućnost
ispitivanja svjedoka koji svjedoče u njegovu korist pod istim uslovima. Optuženom će se,
takođe, omogućiti da iznese odbranu i da predoči druge dokaze dopuštene prema
Rimskom statutu; (f) da mu se besplatno omogući pomoć prevodioca i potrebnih prevoda,
ukoliko se ukaže nužnim, kako bi se osiguralo da optuženi razumije dokumente
prezentovane sudu, a koji nisu na jeziku kojeg optuženi u potpunosti govori i razumije; (g)
da ne bude prisiljen da svjedoči ili prizna krivnju, te pravo da ćuti; (g) da može dati usmeni
ili pisani iskaz u svoju odbranu bez zakletve i (i) pravo da se ne nameće nikakva promjena
tereta dokazivanja ili bilo kakav teret pobijanja.
Na tužiocu je teret dokazivanja krivnje optuženog. Tužilac mora u potpunosti poštovati
prava optuženog, te njegovoj odbrani predočiti bilo koji materijal koji bi mogao ublažiti
optužbe ili ukazati na nevinost optuženog. Jedini ovlašćeni tužilac pred ICC je onaj tužiiac
koji je dio Rimskog statuta i on praktično ima monopol krivičnog gonjenja pred ovim sudom,
jer ne postoji mogućnost supsdijarne tužbe. Kada je riječ o inicijativi za krivično gonjenje,
ona se može uputiti jedino tužiocu, a ne i samom sudu, jer druga lica ne mogu imati status
ovlašćenog tužioca. Kao inicijatori postupka pojavljuju se subjekti koji tužiocu pružaju
obavještenja da je izvršeno krivično djelo iz nadležnosti ICC. To mogu da budu: (1) bilo koja
lica, kada tužilac može pokrenuti istragu na sopstveni zahtjev, na osnovu posjedovanja
saznanja da je određeno lice izvršilo krivično djelo iz nadležnosti ICC (član 15 stav 1
Rimskog statuta), (2) država stranka Rimskog statuta koja uputi tužiocu siučaj za koji
smatra da se odnosi na djelo iz nadležnosti ICC (član 13 tačka a) Rimskog statuta) i (3)
Savjet bezbjednosti UN-a koji djelujući na osnovu Glave VII Povelje UN-a, procijeni da se
radi o slučaju za koji je nadležan ICC (član 13 tačka c) Rimskog statuta). U odnosu na
funkciju tužioca određene oblike kontrole ostvaruje ICC, što predstavlja odredenu
sadržinsku modifikaciju načela akuzatornosti, za šta je najtipičniji institut potvrde optužbe
prije suđenja, u skladu sa članom 61 Rimskog statuta, kada pretpretresno vijeće može
odbiti da potvrdi neke ili sve tačke optužbe i time praktično direktno utiče na optužnu
funkciju[671]. Takode, prema članu 61 stav 9 Rimskog statuta, tužilac može i na glavnom
pretresu izmijeniti optužbu, što predstavlja vid djelovanja načela akuzatornosti u ovoj fazi
postupka, ali se ovo načelo uslovljava time što je potrebno da takvu izmjenu odobri
pretpretresno vijeće. Time se formalno ne odstupa od načela akuzatomosti, jer ftmkcija
optuženja pripada tužiocu, ali se sadržinski ovo načelo modifikuje time što stav suda
presudno utiče na dalji opstanak optužbe[672]. Nakon početka suđenja tužilac može, uz
dozvolu pretpretresnog vijeća, povući optužbu (član 61 stav 9 Rimskog statuta).
1.3.7.5.3.2. Pravo na javnu raspravu
Načelo javnosti se, prema članu 6 stav 1 EKLJP, odnosi na raspravu pred sudom i izricanje
presude. Pritom se novinari i javnost mogu iskijučiti s čitavog ili s dijela suđenja, i to u
interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to
zahtijevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka u sporu ili kada to sud
smatra izričito neophodnim zato što bi u posebnim okolnostima publicitet mogao nanijeti
štetu interesima pravde.
Možemo reći da je javnost postupka (odnosno javnost suđenja po krivičnoj optužbi) važan
element u zaštiti interesa pojedinca i društva u cjelini i da, osim u slučaju postojanja
izuzetnih okolnosti koja opravdavaju njeno isključenje, pretres mora biti otvoren, ne samo
za posebne kategorije ljudi, odnosno učesnike u postupku, nego i za široku javnost,
uključujući i predstavnike štampe. Poseban osvrt izazivaju dva pojma iz člana 6 stav 1
EKLJP, i to ona koja govore o nacionalnoj bezbjednosti i demokratskom društvu. Pri tom se
180
SKRIPTA:
nacionalna bezbjednost ne može prepustiti ocjeni unutrašnjeg prava, nego vezati za

standarde interesa demokratskog društva. Pojam nacionalna bezbjednost podrazumijeva
zaštitu zemlje i njenog teritorijalnog integriteta i zaštitu od unutrašnje i spoljne sile, dok je
izraz demokratskog društva vezan za nešto odredenija mjerila, kao što su podjela vlasti,
pluralizam, fleksibilnost i toleranicija[673].
Zahtjev za javnošću rasprave je od suštinskog značaja za razvoj demokratije, jer štiti
stranke od tajnog pravosuđa koje izmiče kontroli javnosti[674]. On čuva povjerenje
stranaka u sudske institucije i doprinosi pravu na pravičan proces i ostvarenju njegovog
cilja[675]. ESLJP ocjenjuje postojanje prava na javnu raspravu in concreto, vodeći računa
kako o vrsti sudske instance i cjelini postupka, tako i o različitosti zakonskog sistema i
sudske prakse u odredenim državama.
S tim u vezi, optuženom i njegovom braniocu garantovano je pravo da ispituju ili zahtijevaju
ispitivanje svjedoka optužbe i da se obezbijedi prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane pod
istim uslovima koji važe za svjedoke optužbe (član 6 stav 2 tačka d) EKLJP). Ovo pravo je
u tijesnoj vezi sa pravom na pravično sudenje, jer osigurava ravnopravnost stranaka pred
sudom ("jednakost oružja") i pretpostavka je kontradiktomog izvodenja dokaza[676]. Nije
protivno EKLJP da se kao dokaz koriste iskazi svjedoka dati u prethodnim fazama
postupka, pod uslovom da je propisana i pružena adekvatna mogućnost da optuženi ospori
i ispita svjedoka koji protiv njega iskazuje ili da tu mogućnost ima u kasnijoj fazi
postupka[677].
Praksa je ESLJP da je "[...] ostavljeno domaćim sudovima da procijene da li izjava koju je
dao svjedok u otvorenoj sudnici i pod zakletvom treba da bude izjava na koju će se osioniti
i dati prednost nad drugom izjavom istog svjedoka, čak i kad je prva kontradiktoma drugoj
[...]". Identičan je i stav Ustavnog suda BiH u odluci broj U 62/01 od 5. aprila 2002. godine,
[678] gdje je navedeno i da Ustavni sud BiH, u principu, nije nadležan da vrši procjenu
činjeničnog stanja koju su izvršili redovni sudovi, ukoliko utvrdene činjenice i dokazi na
kojima se presuda zasniva ne izgledaju proizvoijno i neprihvatijivo. U vezi s tim Ustavni sud
BiH navodi da je element pravičnog sudenja i zahtjev da sudska odluka mora navesti
razloge na kojima je zasnovana[679]. Medutim, koiika je ta dužnost, zavisi od prirode
odluke i može je procijeniti samo sud u odnosu na okolnosti svakog pojedinačnog siučaja.
Prema stanovištu ESLJP, povreda prava na pravično suđenje postoji, na primjer, kada
obrazloženje potpuno nedostaje, jer će omogućeni pravni iijek vjerovatno postati iiuzoran,
[680] ali "sud nije obavezan dati detaljan odgovor na svaki argument"[681]. Prema
stanovištu bivše Evropske komisije za ijudska prava, "kada žalbeni sud koristi razloge nižeg
suda, on ne mora ponovo navesti te razloge"[682].
Slično kao i u većini nacionainih krivičnih postupaka, i u postupku pred ESLJP se načeio
javnosti suđenja označava kao opšti princip, u odnosu na kojeg su mogući određeni
izuzeci. Sudenje se održava javno (član 63 stav 7 Rimskog statuta), što je, nesumnjivo,
sredstvo da se obezbijedi pošteno sudenje, kao i da prava optuženog ne budu uskraćena.
Ipak, pretresno vijeće može odlučiti da posebne okolnosti iziskuju da se određeni postupci
održe na zatvorenoj sjednici, i to u cilju zaštite žrtava krivičnih djela i svjedoka iii radi zaštite
povjerljivih odnosno osjetljivih informacija koje su sadržane u dokazima (čian 64 stav 7
Rimskog statuta). Ovaj osnov sprovođenja postupka u zatvorenoj sjednici poznaju i statuti
ICTY (čian 21 stav 2) i ICTR (čian 20 stav 2), i to kao osnovno pravo optuženog. Odluku o
tome da se pretres obavi iza zatvorenih vrata donosi sud, na zahtjev jedne od stranaka u
postupku ili proprio motu.
Osim načela javnosti, u načela forme vođenja krivičnog postupka spadaju još načelo
raspravnosti (kontradiktornosti) i načelo usmenosti. Načelo raspravnosti je u postupku pred
ICC zastupljeno u više procesnih stadijuma, a ne samo na glavnom pretresu, gdje ono, kao
što je to uobičajeno i u nacionalnim krivičnoprocesnim zakonodavstvima, ima presudan
značaj. Svoju odluku pretresno vijeće može zasnovati samo na dokazima koji su izvedeni
na suđenju i koji su bili predmet pretresa, odnosno o kojima se raspravljaio (čian 74 stav 2
Rimskog statuta). Princip usmenosti, uz mogućnost određenih odstupanja od njega,
181
SKRIPTA:
dominira u savremenim nacionalnim krivičnim procedurama i on je, naravno, zastupljen i u

postupku pred ICC, i to u svim fazama postupka. Taj princip je povezan kako sa načelima
raspravnosti i kontradiktornosti (koja se primarno realizuju kroz usmenu komunikaciju,
mada, naravno, mogu da se ostvaruju i pisanim putem), tako i kroz garantovanje prava
određenim licima, prije svega osumnjičenog i optuženog, ali i drugim učesnicima postupka,
na usmenu procesnu komunikaciju u krivičnom postupku, ali, takođe, uz mogućnost i
pisanog opštenja u skiadu sa praviiima sadržanim u Rimskom statutu i Pravilima o
postupku i dokazima[683]. Na glavnom pretresu se načelo usmenosti realizuje, prije svega,
time što optuženi na samom početku suđenja, odnosno na prvom ročištu ima mogućnost
da usmeno izjavi da li je optužbu razumio, te da se izjasni o krivnji (član 64 stav 8 Rimskog
statuta). U okviru ove faze postupka, a u skiadu sa načelom usmenosti, kao i načelima
raspravnosti i neposrednosti i drugim, optuženi ima pravo na ispitivanje svjedoka koji ga
terete, kao i (pod istim uslovima pod kojima to pravo koriste svjedoci koji ga terete) pravo
na dovođenje i ispitivanje svjedoka čiji iskaz ide njemu u korist (član 67 stav 1 tačka (e)
Rimskog statuta) i sl.
1.3.7.5.3.3. Ekspeditivnost postupka
Jedan od zahtjeva poštenog suđenja jeste i da svako ko je optužen za krivično djelo ima
pravo na suđenje bez nepotrebnog odugovlačenja. Ovo pravo obavezuje vlast da
obezbijedi da se sve faze postupka, od predsudske do konačne presude, budu okončane i
presuda donijeta u razumnom roku. Preciznije, kako optuženi uživa pravo da se smatra
nevinim, jedino je razložno i dolično da se njegova krivnja ili nevinost ustanove što je
moguće prije[684]. Garancija suđenja u najkraćem mogućem roku je u krivičnom postupku
povezana sa pravom na slobodu, sa pretpostavkom nevinosti i sa pravom da se lice
brani[685]. Ovo načelo dobija na značaju naročito u međunarodnim postupcima u kojima je
optuženi često u pritvoru od njegovog hapšenja do osude, odnosno oslobadanja.
1.3.7.5.4. Zabrana suđenja u odsustvu
Načelo prema kome optuženi mora biti prisutan na svom suđenju, da bi se sudski postupak
mogao voditi, karakteristika je država anglosaksonskog prava (osim ako bi okrivljeni
pokušao izbjeći pravdi nakon prvog pojavljivanja pred sudom). S druge strane, u mnogim
zemljama kontinentalnog prava dozvoljena je mogućnost suđenja u odsustvu[686] (in
absentia, par contumace). U međunarodnom krivičnom pravosuđu u tome je bilo lutanja
[687]. Iako je Statut Nirbeškog tribunala sadržavao tu zabranu, kasnije statuti ad hoc
tribunala insistiraju na prisustvu optuženog pred sudom, i to tokom cijelog krivičnog
postupka. Uz to, odgovarajuće odredbe statuta ICTY i ICTR ne razjašnjavaju ovo pitanje.
One propisuju da optuženi ima pravo da mu se "sudi u njegovom prisustvu" (član 21 stav 4
tačka (d) Statuta ICTY i član 20 stav 4 tačka (d) Statuta ICTR). Ipak, ništa nije rečeno o
tome šta se dešava ako se optuženi prećutno odrekne ovog prava, dajući se u bjekstvo
prije otpočinjanja sudskog postupka: ova odredba mogla bi se lako primijeniti tako da je
sprovođenje postupka u odsustvu optuženog dozvoljeno ako je on, pošto je propisno
obaviješten o optužnici i djelima koja mu se stavljaju na teret, pobjegao u cilju izbjegavanja
krivičnog postupka[688]. Međutim,
Rimski statut (član 63 stav 1) jasno zahtijeva prisustvo optuženog, kao osnovni uslov za
otpočinjanje postupka (uz izuzetak, koji je uobičajen u zemljama anglosaksonskog prava,
kada prisustvo optuženog nije neophodno, ukoliko on narušava sudenje). Čak i kada u cilju
očuvanja procesne discipiine, sud naredi udaljenje optuženog iz sudnice, njemu se mora
omogućiti praćenje toka postupka, putem odredenih tehničkih sredstava (član 63 stav 2
Rimskog statuta), što, u stvari, predstavlja "poseban virtuelni vid neposrednosti, odnosno
fizički optuženi nije u neposrednom kontaktu sa dokazima koji se izvode u postupku, aii ima
obezbijeden tehnički kontakt"[689].
Svaka od tih varijanti ima opravdanja, ali i krupnih nedostataka[690]. ESLJP ne smatra
protivpravnim suđenje in absentia u državama čiji ga zakoni predviđaju. Polazi se od
činjenice da je pojavljivanje pred sudom pravo optuženog i da bi suđenje u njegovom
odsustvu, a protiv njegove volje - bilo protivpravno. U tom pogledu, ddcie, ne postoji
182
SKRIPTA:
nikakvo opšte običajno pravno pravilo koje bi državama naiagalo suđenje optuženom
jedino u njegovom prisustvu ili bi dopuštalo njegovo suđenje in absentia[691].
Postizanja poštenog suđenja u medunarodnim krivičnim postupcima zahtijeva da optuženi
bude prisutan u toku cijelog postupka. Činjenicom da je optuženi prisutan, daje mu se
mogućnost konsultacija sa svojim braniocem, prije svega o dokazima koje bi trebaio
prikupiti kako bi se podržao koncept odbrane. Osim toga, prisustvo optuženog važno je
zbog unakrsnog ispitivanja svjedoka i, najčešće, vrlo relevantno za sud prilikom
ustanovljavanja njegove krivnje ili nevinosti. Riječju, kada se imperativu fer suđenja
pridodaju specifičnosti međunarodnih krivičnih postupaka, dolazi se do zakijučka da je u
takvim postupcima moguće izvesti pošteno suđenje samo uz prisustvo optuženog[692].
Potreba da se obezbijedi pretpostavka nevinosti koja se vezuje za svakog optuženog, ne bi
smjela biti ugrožena nemogućnošću optuženog da uputi branioca prilikom pripremanja
slučaja (zbog njegovog neprisustva suđenju)".Prisustvo optuženog čini se toliko važnim da
iznuđuje potrebu da se, u slučaju njegovog bjekstva, po otpočinjanju suđenja, postupak
prekine dok ponovo ne bude uhapšen i izveden pred sud ili se dobrovoljno preda. Drugim
riječima, istaknute osobenosti medunarodnih krivičnih sudenja trebalo bi da dovedu do
odbacivanja iješenja usvojenih u onim zemljama koje zabranjuju suđenja u odsustvu,
prema kojima je dozvoljeno nastaviti postupak ako optuženi pobjegne po otpočinjanju
pretresa".[693]
1.3.7.6. Procesnopravne odredbe Rimskog statuta
1.3.7.6.1. Uvodne napomene
Rimski statut sadrži i značajan broj procesnopravnih odredaba. Ne računajući preambulu,
odredbe organizacione i materijalnopravne prirode, kao i važne odredbe devetog dijela o
međunarodnoj saradnji i sudskoj pomoći koje par excellence imaju procesnu prirodu,
klasične odredbe o postupku pred ICC nalazimo već u drugom djeiu Statuta, među
odredbama o dopustivosti pokretanja i vođenja postupka i uspostavi nadležnosti[694].
Najviše tih odredaba sadrži peti dio (o istrazi i krivičnom gonjenju), šesti dio (o suđenju),
osmi dio (žalba i revizija) i deseti dio Rimskog statuta (o izvršenju odluka). Treba imati u
vidu i Pravila o postupku i dokazima, kao i, "kad je to prikladno", "primjenjive" međunarodne
ugovore i pravila međunarodnog prava, uključujući i utvrđena načela međunarodnog prava
oružanih sukoba koja se odnose na uređenje sudskih postupaka (član 21 stav 1 tač. (a) i
(b) Rimskog statuta), te, supsidijarno ("u slučaju kad toga nema"), opšta načela prava koja
ICC izvede iz nacionalnih zakona pravnih sistema svijeta (kao pozitivno pravo ili
precedent), uključujući, kad je prikladno, nacionalne zakone država koje bi redovno bile
nadležne za taj zločin, ukoliko ta načela nisu u neskladu s ovim statutom i s medunarodnim
pravom, kao i međunarodno priznatim pravilima i standardima (član 21 stav 1 tačka (c)
Rimskog statuta).
U preambuli Rimskog statuta kaže se da je ICC zadnje utočište gdje žrtve najtežih krivičnih
djela, koja se tiču međunarodne zajednice, mogu ostvariti pravdu. Zbog toga se u njoj
zahtijeva od svih država da na nacionalnom nivou preduzmu mjere za jačanje
međunarodne saradnje i sprečavanje slučajeva nekažnjivosti, a takođe podsjeća države na
njihovu obavezu da primjenjuju krivičnu jurisdikciju nad onima koji su odgovorni za ovakve
zločine. S tim u vezi, Rimski statut dodjeljuje ICC ulogu koja je dopuna nacionalnih sistema.
Ističući da je primama obaveza država da vode istragu i krivično gone međunarodne
zločince, Rimski statut utvrđuje da je slučaj neprihvatljiv za ICC ukoliko istragu ili krivično
gonjenje nad tim slučajem vrši država koja nad tim ima sudska ovlašćenja, osim ako ta
država ne želi ili zaista ne može sprovesti istragu ili krivično gonjenje i sudenje za teško
krivično djelo iz nadležnosti ICC. Prema tom načelu (komplementamost u užem smislu),
ICC "nadopunjuje" ili preuzima postupak od nacionalnih sudova uvjeri li se da kod njih
postoji nedostatak volje za krivično gonjenje iz člana 17 ili, pak, ponovo sudi u, nacionalnoj
državi, o presudenoj stvari ako je nezadovoljan odlukom domaćeg suda (član 20 Rimskog
statuta). Druga se situacija odnosi na pitanje komplementarnosti u širem smislu, tj. na
slučajeve u kojima bi se pred domaćim organima krivičnog gonjenja ili krivičnog pravosuđa
183
SKRIPTA:
pojavio zahtjev ICC za pružanjem nekog oblika pomoći ICC. Domaći sud nadopunjuje
postupak pred ICC, ali prethodno mora riješiti pitanje dopuštenosti saradnje na osnovu
ocjene o saglasnosti procesnih odredbi Rimskog statuta s domaćim pravom (tj. s nekom
njegovom pozitivnom odredbom, odnosno "temeljnim načelom opšte primjene"; član 93 st.
1 i 3 Rimskog statuta).[695]
Komplementarnost u užem smislu, u odnosu na domaće pravo, podrazumijeva svestranu
ocjenu o tome da li domaći organi ne žele ili ne mogu istinito provesti istragu ili gonjenje,
odnosno da li je odluka da nema mjesta krivičnom gonjenju proizašla iz nedostatka volje ili
nesposobnosti države da provede istinito krivično gonjenje (član 17 stav 1 tač. (a) i (b)),
kao i da li je neko oslobođen od optužbe pred domaćim sudom za krivično djelo iz
nadležnosti ICC (član 5) da bi se zaštitio od odgovornosti pred ICC ili je postupak na drugi
način vođen ovisno ili pristrasno i u neskladu s pravilima o pravičnom postupku koje
priznaje međunarodno pravo, te na način koji, u datim okolnostima, nije bio u skladu s
namjerom da se lice o kom je riječ privede pravdi (član 20 stav 2 Rimskog statuta).
Odgovor na ta pitanja nije jednostavan, premda sam Statut nastoji standardizovati
subjektivni pojam "nedostatka volje" za krivičnim gonjenjem stavljajući ga u okvir "pravila o
pravičnom postupku koje priznaje međunarodno pravo" i objektiviziranih parametara u
članu 17 stav 2 (za slučaj nedostatka volje ili sposobnosti za krivično gonjenje) i članu 20
stav 3 (za slučaj vođenja "fiktivnog" krivičnog postupka)[696]. Pri tome, ICC mora uzeti u
obzir procesne odredbe Rimskog statuta i krivičnog procesnog zakonodavstva odnosne
države. U slučaju komplementarnosti u širem smislu, zahtijeva se da domaći sud,
poznavajući Rimski statut i pravila međunarodne krivičnopravne pomoći, procijeni
dopuštenost tražene mjere ili radnje koju (kao oblik saradnje) traži ICC.
U Rimskom statutu je načelo ne bis in idem sadržano kao jedan od aspekata
komplementarnosti, tako što se, s jedne strane, odnosi samo na krivična djela iz
nadležnosti ICC (član 5), dok se, s druge strane, ono, prije svega, ustanovljava kao pravilo,
u odnosu na koje su dopušteni odredeni izuzeci, mada postoji oblik dejstva ovog načela
koji djeiuje apsolutno, dakle isključivo kao pravilo, bez mogućnosti djelovanja izuzetka[697].
Načeio ne bis in idem u Rimskom statutu označava i odnos nacionalnih zakonodavstava,
odnosno konkretnih odiuka nacionalnih sudova, sa odiukama ICC[698]. Modaliteti tog
načeia proiziiaze iz člana 20 Rimskog statuta i ima ih tri. Prvi modalitet dejstva ovog načela
reguiisan je odredbama člana 20 stav 1, prema kojoj se nikome pred ICC ne može suditi za
"ponašanje" koje predstavlja osnov krivičnog djela, za koje je odlukom tog ICC već osuden
iii osloboden, osim u siučajevima predvidenim Statutom. Drugi modalitet dejstva načeia ne
bis in idem je ustanovljen članom 20 stav 2 Rimskog statuta, prema kojem se nijednom licu
neće suditi pred drugim sudom za krivično djelo iz člana 5 Statuta, za koje ga je ICC već
osudio ili oslobodio. Treći modaiitet procesnog i pravnog dejstva načeia ne bis in idem je
regulisan odredbama čiana 20 stav 3 tač. (a) i (b) Rimskog statuta, prema kome se niko
kome je već biio sudeno od strane nekog drugog suda za krivično djelo iz či. 6, 7 ili 8
Statuta, ne može ponovo suditi pred ICC, osim ako je postupak pred drugim sudom voden
radi postizanja nekog od alternativno propisanih ciljeva, koji se svode na odredenu
zioupotrebu iii neke grube greške:
(a) radi zaštite lica od krivične odgovornosti za krivično djelo koje spada u nadiežnost ICC
ili
(b) kada na drugi način suđenje nije vođeno nezavisno iii nepristrasno, u skladu sa
odredbama pravičnog postupka koje priznaje medunarodno pravo, kao i na način koji, u
datim okolnostima, nije bio u skiadu s namjerom da se lice o kome se radi, privede pravdi.
1.3.7.6.2. Istraga i krivično gonjenje na nacionalnom nivou
Rimskim statutom nije propisana izričita obaveza za države članice da zabrane krivična
djela iz nadiežnosti ICC svojim nacionainim zakonima. Dostupnost i odgovarajuća primjena
nacionalnih zakona u istrazi i krivičnom gonjenju za zločine genocida, ziočine protiv
čovječnosti ili ratne zločine će, ipak, biti od značaja za odluku o dopustivosti koju donosi
ICC. Postavlja se pitanje da li država koja jasno ne zabrani zločine iz nadležnosti ICC, time
184
SKRIPTA:
povećava rizik da će predmet biti proglašen dopustivim od strane ICC, i to protiv njene
želje.
Odsustvo zabrana, odbrane, opštih principa i kazni koje su propisane Rimskim statutom,
može ići u prilog utvrđenju ICC o nedostatku voije, ako taj nedostatak vodi ka "zaštiti lica od
krivične odgovomosti" iii postupku koji se "vodi na način koji, s obzirom na okolnosti, nije u
skladu s namjerom privođenja lica o kojoj je riječ pravdi " (čl. 17 i 20 Rimskog statuta). Vrlo
je vjerovatnija situacija u kojoj neće biti ustanovljen nedostatak volje, nego jednostavna
neaktivnost na strani države stranke, koja može dovesti do toga da ICC proglasi predmet
dopustivim. Teži slučaj je kada postoji postupak na nacionalnom nivou, ali je definicija
zločina, opštih principa, odbrane ili kazni koje se primjenjuju drukčija od one koja je
propisana Rimskim statutom. Ako je obim krivnje po nacionalnom zakonu širi od onoga iz
Rimskog statuta, neće se javiti nikakav problem, iako ICC u tom slučaju neće imati
nadležnost za djela izvan obima Statuta, pa čak i ako ona po nacionalnom zakonu spadaju
u krivična djela. Ako je obim krivnje po nacionalnom zakonu uži od onoga iz Statuta,
rezultat je de facto izuzeće od kazne za djela koja se po Statutu smatraju krivičnim. Zato je
najjednostavniji način da se relevantne definicije i opšti principi, sa odgovarajućim
kaznama, iz Rimskog statuta inkorporiraju direktno u domaće zakonodavstvo.
Kada se za ponašanje koje je zabranjeno Rimskim statutom istraga i suđenje na
nacionalnom nivou provodi na pravi način, činjenica da se za to ponašanje provodi suđenje
kao za obični zločin, a ne kao za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin, ne čini,
sama po sebi, predmet dopustivim pred ICC. Međutim, ICC može preuzeti predmet na
osnovu neaktivnosti domaćih vlasti. Ovakav slučaj postoji kada Rimski statut zabranjuje
značajno širi obim ponašanja nego što to čini domaći zakon. Stoga bi možda bilo dobro da
svaka država stranka izvrši izmjene svoje legislative, kako bi obežbijedila da domaći zakon
zabranjuje isti obim ponašanja kao i Statut. Tako bi država stranka preduhitrila nalaz ICC o
dopustivosti u pogledu njenih državljana ili krivičnih dijela koja su se desila na njenoj
teritoriji. Oržave stranke bi u svojim zakonodavstvima imale ili odrediti posebne kazne za
obična krivična djela (kada su ona popraćena okolnostima koje ih dovode u vezu, odnosno
pod jednu od definicija Rimskog statuta) ili jednostavno inkorporirati definicije Statuta (sa
kaznama koje su kompatibilne Statutu).
Najjednostavniji pristup je da se definicije date u Rimskom statutu u cijelosti inkorporiraju,
bilo uključivanjem samog Statuta (ili njegovih dijeiova) u nacionalni zakon, bilo usvajanjem
zakona koji će reprodukovati definicije. Neke od osnovnih tačaka interesa kada su u pitanju
definicije bi mogle biti sijedeće:
(1) Genocid. Ovaj zločin može biti učinjen u vrijeme mira ili u vrijeme međunarodnog ili
unutrašnjeg oružanog sukoba. Prisustvo namjere "da se uništi, u cjelini ili djelimično,
nacionaina, etnička, rasna iii vjerska grupa kao takva" je suština zločina. Zločini koji jasno
ne ispunjavaju uslov namjere, takođe se mogu smatrati zločinima protiv čovječnosti ili
ratnim zločinima u skladu sa Statutom. Genocid se sastoji od ove posebne namjere koja je
opisana u članu 6, a koja je popraćena jednim od pet djela nabrojanih u članu
6 tač. (a) - (e) Rimskog statuta. Nabrojani zločini uključuju djela usmjerena protiv "članova
grupe"(član 6 tač. (a) i (b)), "grupe"(član 6 tač. (c) i (d)) i "djece iz grupe"(član 6 tačka (e)).
Ovo podrazumijeva neka kvantitativna ograničenja. Pored toga, namjera da se uništi grupa
"u cjelini ili dio te grupe" ne iziskuje postojanje pokušaja masovnog uništenja grupe.
(2) Zločini protiv čovječnosti. Kao i zločin genocida, zločini protiv čovječnosti se mogu
pojaviti u bilo kojem kontekstu i bez veze sa oružanim sukobom (međunarodnim ili
unutrašnjim). Zločini protiv čovječnosti sadržani su u svih 11 djela koja su nabrojana u
članu
7 stav 1 tač. (a) - (k) Rimskog statuta, kao što je to definisano članom 7 stav 2 tač. (a) - (i),
"kao dio širokog ili sistemskog napada usmjerenog protiv bilo kojeg civilnog stanovništva,
uz znanje o napadu". "Napad usmjeren protiv civilnog stanovništva" znači ponašanje koje
uključuje višestruko činjenje radnji navedenih u stavu 1 člana 7 protiv bilo kojeg civilnog
185
SKRIPTA:
stanovništva, na osnovu ili s ciljem državne politike ili politike neke organizacije da se takav
napad počini (član 7 stav 2 tačka (a) Rimskog statuta). Definicije date u članu 7 stav 2 tač.
(a) - (i) opisuju djela koja nisu sadržana u krivičnom ili vojnom zakonu države stranke.
(3) Ratni zločini. ICC je nadležan za ratne zločine "ako su počinjeni kao dio piana ili politike,
ali kao dio opsežnog počinjenja takvih zločina" (čian 8 stav 1 Rimskog statuta). Takav plan
ili politika čine važan dio sudske odluke (prema članu 17 stav l(d)) da li je zločin dovoljne
težine da bude proglašen dopustivim pred ICC. Zabrane iz člana 8 stav 2 tač. (c) i (e) su
ograničene "na oružani sukob koji nije medunarodnog karaktera". Član 8 stav 2 tač. (a) i (b)
primjenjuje se na međunarodni oružani sukob.
Postojanje odgovarajućih načela krivičnog zakona i odgovarajućih odbrambenih
mehanizama, može takode doprinijeti donošenju odluke ICC o dopustivosti predmeta. Ovo
naročito može biti slučaj kada je obim krivične odgovornosti, nametnut u skladu sa
nacionalnim (domaćim) zakonom, znatno uži od onoga koji je nametnut od strane ICC.
Rezultat bi bila neaktivnost u pogledu krivične odgovornosti koja je predviđena Rimskim
statutom, a koja nije kažnjiva po domaćem zakonu, što bi razumljivo vodilo ka utvrđenju
dopustivosti. Osnovni principi su sadržani u dijelu 3 (či. 22-33) Rimskog statuta.
Nacionalni pravni sistem treba biti takav da dozvoljava krivičnu optužbu i suđenje bilo
kojem licu kome bi Rimskim statutom bila nametnuta krivična odgovornost. Po članu 25
stav 3 (pojedinačna krivična odgovornost) Rimskog statuta, to je svako lice koje: (a) počini
takav zločin, bilo kao pojedinac, bilo zajedno s drugim licem iii putem drugog lica, bez
obzira je li to drugo lice krivično odgovomo; (b) naredi, nagovori ili izazove počinjenje
takvog zločina i on se zaista dogodi ili je pokušan; (c) u svrhu olakšanja počinjenja takvog
zločina podupre, potakne ili na drugi način pomogne u njegovom izvršenju ili pokušaju
njegovog izvršenja, uključujući i pribavljanje sredstava za njegovo počinjenje; (d) na bilo
koji drugi način doprinese izvršenju ili pokušaju izvršenja takvog zločina od strane grupe
lica koja djeluju sa zajedničkim ciljem788; (e) u vezi sa zločinom genocida, direktno i javno
poziva druge da počine genocid; (f) pokuša počiniti takav zločin preduzimanjem radnji koje
započinju njegovo izvršenje "učinivši bitan korak", ali do ziočina ne dođe zbog okolnosti
nezavisnih o namjerama tog lica789. Neki od ovih oblika odgovornosti (član 25 stav 3 tač. (d)
i (e)) odražavaju specifični karakter krivičnih djela iz jurisdikcije 1CC i nisu predviđeni
domaćim zakonom na isti način.
Nacionalni (domaći) zakoni, stavijajući na raspolaganje imunitet ili specijalna proceduralna
pravila za lica koja vrše službenu dužnost, za rezultat imaju "nedostatak volje" ili neki od
oblika neaktivnosti. To daje nadležnost ICC tamo gdje takvi zakoni sprečavaju domaće
sudove jedne države da provedu istragu i suđenje i osude svoje službenike (čian 27
Statuta). Takvu situaciju imamo kada su ustavne ili zakonske odredbe koje pružaju zaštitu
licu od krivične odgovomosti, u neskladu sa namjerom da se to lice dovede pred iice
pravde ili vode ka nepreduzimanju nikakve aktivnosti - koja bi mogla podržati nalaz
dopustivosti ICC.
Neki od osnova za nametanje ili isključivanje krivične odgovornosti su od naročitog značaja
kada su u pitanju policija ili vojne snage jedne države. Države stranke naročito vode računa
da je obim krivične odgovomosti, dostupan državnim zakonom, usporediv sa obimom koji je
propisan ICC. Ista pitanja koja se javljaju kada su u pitanju vojska i naredbe za izvršavanje
zločina (član 25 stav 3) tačka (b)) i ograničena odbrana naredbi pretpostavljenih (član 33
Rimskog statuta), podjednako se primjenjuju i na civilne službe, kao što su i oblici
kriminalnih odgovornosti vezanih za paravojne formacije, ako vojska ima vezu sa
Takav doprinos mora biti namjeran i biti učinjen: (1) s ciljem unapredenja krivičnih
aktivnosti ili krivičnog cilja grupe, kad takve aktivnosti ili ciljevi ukijučuju izvršenje
zločina koji je u nadležnosti ICC ili (2) uz poznavanje namjere grupe da učini zločin.
78 Medutim, lice koje odustane od napora da počini zločin ili koje na dmgi način
spriječi njegovo dovršenje, neće biti podložno kažnjavanju na osnovu Statuta zbog
pokušaja da počini zločin - ako je potpuno i dobrovoljno napustilo kažnjive ciljeve.
neregularnim snagama te iii slične vrste. Odgovomost civiinih pretpostavljenih i vojnih
186
SKRIPTA:
zapovjednika je drukčija. U skladu sa članom 28 tačka (b) Rimskog statuta, pretpostavljeni

koji nije vojni zapovjednik i ne djeluje aktivno, "snosiće" krivičnu odgovomost za zločine u
nadležnosti ICC koje počine podređeni pod njegovom stvamom vlašću i kontrolom, kao
rezuitat njihovog propusta da izvrše kontrolu nad podređenim na ispravan način: (i) kad je
nadređeni znao ili je svjesno odbacio informacije koje su jasno ukazivale da podređeni čine
ili se spremaju počiniti takve zločine; (ii) kad su se zločini ticali aktivnosti koje su bile unutar
stvarne odgovornosti i kontroie nadredenog i (iii) kad je nadredeni propustio preduzeti sve
nužne i "razborite" mjere u njegovoj moći kako bi spriječio ili suzbio njihovo izvršenje ili ako
je propustio proslijediti stvar nadležnim viastima u svrhu istrage i gonjenja.
I vojni i civiini komandanti odgovoraju za to što su "znali", ali dok su vojni komandanti
odgovomi i za ono što su "trebali znati"(član 28 tačka (a)(i)), civilni nadređeni su odgovomi
samo za ono što su "svjesno zanemarili". Prag odgovomosti je stoga za civilne nadredene
daleko niži, osim ako ne djeluju kao vojni zapovjednici.
Neke države mogu zločine iz nacionalnog krivičnog zakona ograničiti institutom
zastarijevanja, postavljajući vremensko ograničenje nakon kojega je zabranjeno krivično
gonjenje. Imajući u vidu izuzetnu težinu zločina koji potpadaju pod jurisdikciju ICC i
potvrđujući primjer dat Konvencijom o neprimjenjivanju zastarijevanja na ratne zločine i
zločine protiv čovječnosti iz 1968. godine, Rimski statut u članu 29 propisuje da zločini koji
su u nadležnosti ICC ne podliježu zastarijevanju. Kada države stranke u nacionalni zakon
inkorporiraju definicije zločina iz Rimskog statuta, odgovarajućom klauzulom će ove
definicije biti izuzete od inače primjenjivih ograničenja. Ako država odluči da ne inkorporira
definicije Rimskog statuta, nego nastavi primjenivati domaći krivični zakon u slučaju bilo
kakvog krivičnog gonjenja koje je potencijalno iz nadležnosti ICC, efektivna implementacija
bi zahtijevala da nacionalni zakon predviđa neprimjenjivanje zastarijevanja gdje određeno
ponašanje potpada pod defmicije Statuta.
Što se tiče osnova za isključenje krivične odgovomosti, Rimski statut poznaje posebne
formulacije kao što su "duševna bolest ili mana", zatrovanost, razumna odbrana samoga
sebe, drugih ili nečije imovine i prinuda (sve iz člana 31). Član 32 govori o stvamoj i pravnoj
zabludi, a član 33 o naredbi nadređenih i pravnim propisima.
U kolikoj će mjeri kazne koje su predviđene po domaćem zakonu imati u vidu činjenicu da
su zločini o kojima se radi "najteži zločini od značenja za medunarodnu zajednicu kao
cjelinu" (član 5 Rimskog statuta), o tome će voditi računa ICC kada bude razmatrao da li su
domaći sudovi voljni da istinski provedu krivični postupak. Uzimanje u obzir irelevantnih
kriterija ili izricanje kazni kojima jasno nedostaje težina, proporcionalno je sa činjenicama
koje bi ICC mogao uzeti kao dokaz "svrhe pružanja zaštite licu" ili "načina koji nije u skladu
sa namjerom da se odnosno lice dovede pred lice pravde" (čl. 17 i 20 Statuta). Ovakav
slučaj se javlja naročito kada se za zločine iz nadležnosti ICC sudi pred domaćim sudovima
kao za "obične zločine". Treba imati u vidu da Pravila o postupku i dokazima sadrže faktore
relevantne za izricanje kazne (član 78 stav 1 Rimskog statuta). Države trebaju uporediti
ove faktore sa faktorima koji se primjenjuju po domaćem zakonu.
Riječ "istinito" iz člana 17 stav 1 tačka (a) Rimskog statuta jasno označava postojanje
dobre volje i istinskih napora na strani domaćih organa vlasti pri provodenju istrage i
krivičnog gonjenja iz nadležnosti ICC. Obezbjeđivanje da domaći pravni sistem u
potpunosti sadrži sredstva za postupanje sa zločinima iz nadležnosti ICC (inkorporiranjem
punih definicija zločina iz Rimskog statuta, sa odgovarajućim principima, odbranama i
kaznama) jeste najsigumiji način za uklanjanje svake nesigurnosti na strani države, a u
pogledu zahtjeva dopustivosti ICC. Takođe, treba istaći i uvažavanje medunarodnih
standarda i obaveza, te ICC od strane države stranke.
Podjela izmedu vojne i civilne jurisdikcije tretira se različito u raziičitim ustavnim i pravnim
sistemima. Obim vojne jurisdikcije, sofisticiranost vojnog pravnog sistema i veza izmedu
vojne i krivične jurisdikcije gradanskih sudova - varira od zemije do zemlje. Rimski statut ne
zauzima nikakvo stanovište o tom pitanju: isti standardi, najboiji napori, pravičnost,
nezavisnost i nepristrasnost, koji se primjenjuju pri utvrđivanju dopustivosti, važe u oba
187
SKRIPTA:
slučaja. Međutim, vojni sudski sistemi nekada primjenjuju fleksibiinije procedure nego što je
to slučaj sa redovnim sudovima, te su u tom pogledu "ranjiviji" u pogledu dopustivosti.
Takode, dok se ratni zločini iz člana 8 dešavaju samo u slučaju oružanog sukoba (bilo da je
to internacionalni ili unutrašnji), zločini protiv čovječnosti (čian 7) i genocida (član 6) mogu
se desiti izvan ovog konteksta i počiniti ih lica koja nisu obavezno vojna (na primjer, civilna
policija ili paravojne oružane grupe). Kao takav, obim vojne jurisdikcije nije dovoljno širok
da omogući državama strankama da provedu istrage i krivično gonjenje svih zločina koji su
predvideni Statutom. Zavisno od ustavnih aranžmana i zakonskih rješenja veze izmedu
civiinih i vojnih sudova, država stranka može izabrati da postupke koji su na neki način
vezani za Statut, vode redovni sudovi ili da kombinuje redovnu i vojnu jurisdikciju. Vojni
postupci koji se izvode u kontekstu "dobre vjere" i u kojima se primjenjuje princip krivične
odgovomosti u okviru relevantnih definicija, odbrana i opštih principa - neće voditi
dopustivosti pred ICC samo zato što su primijenjene procedure donekie nerazvijene.
Indirektni uticaj na vojnu pravdu i praksu. Da bi država stranka ispunila svoju dužnost da
vrši istragu i krivično gonjenje za zločine iz nadležnosti ICC, ona mora voditi postupak na
način koji će voditi nalazu nedopustivosti iz čl. 17 i 20 Rimskog statuta. Ovo bi se postiglo i
direktnom inkorporacijom defmicija iz Statuta u domaće vojne zakone. Nadaije, vojni zakoni
bi trebaio da uzmu u obzir opšta načela, odbranu i kazne na način da puni obim krivnje
predviđen Statutom bude dostupan i kada je u pitanju vojska. Bilo bi prikladno kada bi se
obezbijedile garancije nezavisnosti, nepristrasnosti i pravičnog postupka.
Svako nasilno pomjeranje stanovništva treba biti izvedeno na način koji je u skladu sa
medunarodnim pravom. Na ovaj način "deportacija iii nasilno premještanje stanovništva",
kao zločin protiv čovječnosti (član 7 stav 1 tačka (d) i član 7 stav 2 tačka (d)), koji ne
obuhvata nasilno premještanje stanovništva na osnovima dozvoljenim medunarodnim
pravom, mogia bi biti zaustavljena. Nasilno pomjeranje stanovništva može se javiti i u
siučaju genocida (čian 6 tačka (e) "nasilno premještanje djece"), u medunarodnim
oružanim sukobima (član 8 stav 2 tačka (a)(vii)) ili u slučaju kada okupacione snage vrše
premještanje svog stanovništva ili cjelokupnog stanovništvsa okupiranog područja (član 8
stav 2 tačka (b)(viii)) i u oružanom sukobu koji nije međunarodnog karaktera, kroz
nepravično premještanje civilne popuiacije (čian 8 stav 2 tačka (e)(viii)).
Ovlašćenja za hapšenje i pritvor, kao i uslove pritvora i kazne zatvora takode treba uskladiti
sa međunarodnim pravom. Ziočini protiv čovječnosti vezani za pritvor uključuju član 7 stav
1 tačka (e) ("zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke siobode suprotno osnovnim
pravilima međunarodnog prava"), kao i član 7 stav 1 tačka (g) i član 7 stav 1 tačka (i).
"Nasiino nestajanje lica" je samo po sebi okarakterisano kao nemogućnost da se potvrdi
pritvor, što je suprotno medunarodnim standardima. Neki ratni zločini povlače za sobom
pritvor, kao što je član 8 stav 2 tačka (a)(vii) (nezakonito držanje u zatočeništvu). Važnost
procedure pritvora naglašena je činjenicom da je pritvor predviđen za bilo koji zločin
usmjeren protiv lica, a koji je nabrojan u Statutu.
Odgovarajući zaštitni mehanizmi i obuka treba da se pozabave fizičkom i psihičkom
sigumošću lica koja se drže u pritvoru, kako bi se izbjeglo mučenje ("namjemo nanošenje
teške boli ili patnje, bilo fizičke ili psihičke"), zločini protiv čovječnosti iz čiana 7 stav 1 tačka
(f) i člana 7 stav 2 tačka (e), kao i ratni zločini iz člana 8 stav 2(ii) (među njima i "mučenje ili
nečovječno postupanje, uključujući i biološke eksperimente"). Koraci koji se preduzimaju
kako bi se spriječilo mučenje, treba da budu od pomoći kod sprečavanja drugih zločina
protiv lica i pritvorenika, ukijučujući i seksuaino nasiije iz člana 7 stav 1 tačka (g).
Odgovarajuća ograničenja koja bi se postavila na usmjeravanje napada, doprinijela bi
prevenciji velikog broja zločina iz nadležnosti ICC. Kada su u pitanju ratni zločini,
usmjeravanje napada se javlja u nekoliko sljedećih slučajeva - medunarodni oružani sukob:
(1) usmjeravanje napada protiv pojedinih lica (član 8 stav 2 tačka (b)(ii), (iii), (iv),(ix) i
(xxiv)); (2) usmjeravanje napada protiv imovine i mjesta (član 8 stav 2 tačka (a)(iv)), član 8
stav 2 tačka (b)(ii) - (v), (ix) i (xxiv)) - unutrašnji oružani sukob, (3) napad usmjeren protiv
lica (član 8 stav 2 tačka (e)(i) - (iv)) i (4) napad usmjeren protiv imovine (član 8 stav 2 tačka
188
SKRIPTA:
(e)(ii) - (iv)). Posebnu pažnju treba posvetiti odredbama koje pružaju zaštitu licima u skladu
sa Ženevskim konvencijama koje obezbjeđuju da licu ne smije biti oduzeto pravo na
pošteno i redovno suđenje (član 8 stav 2 tačka (a)(vi)) i kod unutrašnjih sukoba (član 8 stav
2 tačka (c)(iv)).
Koncept "vojne potrebe" nije definisan u Statutu, mada je pomenut u vezi sa
međunarodnim oružanim sukobom u članu 8 stav 2 tačka (a)(iv). Siične fraze su
upotrebljene u vezi sa medunarodnim i unutrašnjim oružanim sukobom: u pogledu
medunarodnog sukoba član 8 stav 2 tačka (b)(ii), (v) i (ix) "vojni ciljevi", (iv)"vojni dobitak" i
(xiii) "zahtjevi ratovanja"; kod unutamjeg sukoba - član 8 stav 2 tačka (e)(iv) "vojni ciljevi" i
(viii) "neizbježni vojni razlozi".
Zabranjena sredstva i metode ratovanja u vezi s međunarodnim oružanim sukobom
obrađeni su u članu 8 stav 2 tačka (b)(vii), (xi), (xii), (xvii) - (xx), (xxiii), (xxv), a i u vezi sa
unutrašnjim sukobom u članu 8 stav 2(eXiii), (vii), (ix) i (x). Koncept potrebe i
proporcionalnosti napada je bezuslovan kada je u pitanju medunarodni oružani sukob iz
člana 8 stav 2 tačka (b)(iv). Takode, treba uzeti u obzir opreznu formulaciju odredbe o
samoodbrani (čian 31 stav 1 tačka (c)), posebno kako se ona odnosi na odbranu imovine,
što je neophodno za izvršenje vojne misije. Regrutacija ili upis djece mlađe od 15 godina u
nacionalne oružane snage ili njihovo iskorišćavanje za aktivno učestvovanje u
neprijateljstvima je zabranjeno kako u medunarodnim (član 8 stav 2 tačka (b)(xxvi)) tako i u
unutrašnjim oružanim sukobima (član 8 stav 2 tačka (e)(vii)).
Član 25 stav 3 tačka (b) Rimskog statuta propisuje da će lice koje naredi izvršenje zločina
iz nadležnosti ICC biti krivično odgovomo. Lice koje počini zločin po naredbi nije
oslobođeno krivične odgovornosti, osim ukoliko je imalo zakonsku obavezu pokoravati se
naredbama, nije znalo da je naredba nezakonita i nije bilo očito da je naredba nezakonita
(član 33 stav 1). Dakako, djela iz člana 6 (genocid) i člana 7 (zločini protiv čovječnosti)
smatraće se "očigledno nezakonitim" (član 33 stav 2). U skladu sa članom 28 stav 1, vojni
komandant je krivično odgovoran za zločine koje su počinile snage pod njegovim stvarnim
zapovjedništvom i kontrolom ili pod stvamom vlašću i kontrolom, već prema tome o kakvom
se slučaju radi, kao rezultat njegovog propusta da izvrši nadzor nad takvim snagama, a pod
uslovom da je znao ili na osnovu okolnosti u to vrijeme morao znati da te snage čine ili da
se spremaju počiniti takve zločine i da je propustio preduzeti sve nužne i razborite mjere
koje su u njegovoj moći kako bi spriječio ili suzbio njihovo izvršenje ili ako je propustio
proslijediti stvar nadležnim vlastima u svrhu provodenja istrage i gonjenja.
Određeni broj odredaba Rimskog statuta može se primijeniti na neregularne snage i
paravojne formacije. Član 25 stav 3 tačka (b) nameće krivičnu odgovornost onome ko
naredi, nagovori ili izazove počinjenje zločina i on se zaista dogodi ili je pokušan (slično kao
i u članu 25 stav 3 tačka (e) za direktno i javno pozivanje drugih da počine genocid), dok
član 25 stav 3 tačka (c) stavlja odgovornost na lice koje podupre, podstakne ili na drugi
način pomogne u njegovom izvršenju ili pokušaju njegovog izvršenja, uključujući i
pribavljanje sredstava za njegovo počinjenje. Član 25 stav 3 tačka (d) utvrduje krivičnu
odgovornost za doprinos izvršenju ili pokušaju izvršenja takvog zločina od strane grupe lica
koja djeluju sa zajedničkim ciljem koji je usmjeren ka izvršenju krivičnih aktivnosti ili
krivičnog cilja grupe. Komandna odgovornost iz čiana 28 stav 1 takode se primjenjuje na
lica koja "aktivno djeluju kao vojni komandanti", pa tako nameće odgovornost vojnom
komandantu koji ima kontrolu nad paravojnim formacijama. Zabrana "upotrebe" djece ispod
15 godina starosti u aktivnom učestvovanju u međunarodnim (član 8 stav 2 tačka (b)
(xxxvi)) iii unutrašnjim sukobima (član 8 stav 2 tačka (e)(vii)) treba da se primjenjuje i u
slučajevima kada djeca čine dio paramilitarnih formacija koje kontroliše vlada.
1.3.7.6.3. Pokretanje postupka pred ICC
Za pokretanje postupka pred ICC Rimski statut predviđa: (a) mehanizam uspostave
nadležnosti ICC i (b) odiučivanje o dopustivosti pokretanja postupka[699]. Tome prethodi
prijavljivanje krivičnog djela za koje je nadležan ICC, i to tužiocu (putem tzv. "upućivanja
slučaja tužiocu"). Tužilac može otvoriti istragu kada ga na to upozore situacije za koje se
189
SKRIPTA:
opravdano vjeruje da je u njima počinjen zločin ili se on čini. U skladu sa Rimskim statutom
i Pravilima o postupku i dokazima, tužilac mora pregledati materijal koji mu je dostavljen
prije nego donese odluku o tome da li da se nastavi sa procesom[700].
Moguća su tri načina pokretanja postupka pred ICC:
(1) Tužilac može samoinicijativno (proprio motu) pokrenuti istragu za neko krivično djelo iz
nadležnosti ICC na osnovu obavještenja koje je primio na bilo koji način o tom djelu (čian
13 tačka (c) u vezi sa članom 15 stav 1 Rimskog statuta)[701]. Riječ je o standardnom
ovlašćenju kontinentalnog javnog tužioca da ex ojficio pokreće krivično gonjenje, neovisno
o volji i mogućnosti drugih subjekata za takvu inicijativu[702]. U postupku koji se vodi
prema odredbama Rimskog statuta samostalna uloga tužioca svodi se jedino na prethodno
prikupljanje informacija i dokaza (čl. 15 i 53 Rimskog statuta). Medutim, njegova dužnost je
da, pri tome, prikuplja dokaze kako na teret okrivljenog, tako i one koji mu idu u prilog (a
charge ou a decharge)[703].
(2) Država stranka Rimskog statuta može tužiocu "uputiti" (prijaviti) slučaj jednog ili više
krivičnih djela iz nadležnosti ICC (član 13 tačka (a) Rimskog statuta).
(3) Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija može, kada djeluje na osnovu Glave VII Povelje
Ujedinjenih nacija, a u situaciji u kojoj se čini da je počinjen jedan ili više krivičnih djela iz
nadležnosti ICC, takav slučaj "uputiti" tužiocu[704] (član 13 tačka (b) Rimskog statuta).
Jasno je da Savjet bezbjednosti može uputiti ICC samo one "situacije" u kojima se radi o
ozbiljnim zločinima, čije vršenje dovodi do "prijetnje miru" ili "povrede mira"[705]. Naravno,
mora se primijetiti da su ovo široki, rastegljivi pojmovi, u čijem tumačenju Savjet
bezbjednosti uživa veliku slobodu[706].
U siučaju pod (3), kada tužilac djeluje na osnovu inicijative Savjeta bezbjednosti
Ujedinjenih nacija, pokretanje postupka je automatsko. U slučajevima pod (1) i (2) tužilac
mora preduzeti neke pripremne radnje, odnosno izvršiti preliminarnu provjeru dostavijenih
informacija - da bi se pokrenuo postupak.[707] Te radnje su provjera: (a) pružaju li dostupni
podaci razumnu osnovu za sumnju da je krivično djelo koje je u nadležnosti ICC bilo
počinjeno ili da je njegovo izvršenje u toku; (b) da li je predmet dopušten, odnosno može li
biti dopušten na osnovu člana 17 i (c) uzimajući u obzir težinu krivičnog djela i interese
žrtava, postoje li, ipak, bitni razlozi za uvjerenje da istraga ne bi služila interesu pravde
(član 53 stav 1 Rimskog statuta)[708]. Ako tužilac ocijeni da treba pokrenuti istragu, o tome
će obavijestiti države stranke Rimskog statuta i one države koje bi, uzimajući u obzir
dostupne informacije, normalno vršile nadležnost za krivična djela o kojima je riječ. Tužilac
može obavijestiti takve države na povjerljivoj osnovi, a kad vjeruje da je nužno zaštititi lica,
spriječiti uništenje dokaza ili bjekstvo lica, kao i ograničiti obim informacija koje dostavlja
državama. U roku od mjesec dana nakon prijema tog obavještenja, država može
obavijestiti ICC da provodi istragu ili da je provela istragu nad svojim državljanima ili drugim
licima u svojoj nadležnosti, u vezi sa krivičnim djelima koji bi mogli predstavljati zločine
navedene u članu 5 Rimskog statuta, a koji se odnose na podatke navedene u
obavještenju državama. Na zahtjev te države, tužilac mora prepustiti istragu o tim licama
državi, osim ukoliko pretpretresno vijeće, na zahtjev tužioca, ne odluči da dopusti istragu
Nakon proteka navedenog roka od mjesec dana ili u slučaju u kojem je od neke države
oduzeo istragu koju joj je bio povjerio, tužilac, ako zaključi da postoji razumna osnova za
nastavak istrage, podnijeće pretpretresnom vijeću zahtjev za odobrenje istrage popraćen
svim prikupljenim pomoćnim materijalom[709] (član 15 stav 3 Rimskog statuta). Ako
pretpretresno vijeće, nakon što je ispitalo zahtjev i pridruženi materijal, zaključi da postoji
razumna osnova za nastavak istrage, te da izgleda kako predmet spada u nadležnosti ICC,
ono će odobriti početak istrage, bez uticaja na kasnije odluke ICC u pogledu nadležnosti i
dopuštenosti predmeta[710]. Isto tako, odbijanje pretpretresnog vijeća da odobri istragu ne
sprečava tužioca da podnese naknadni zahtjev koji se temelji na novim činjenicama ili
dokazima koji se odnose na istu situaciju (član 15 stav 4 Rimskog statuta).
Nakon istrage, tužiiac može zakijučiti da ne postoji dovoljno osnova za gonjenje stoga što:
190
SKRIPTA:
(a) ne postoji dovoljan pravni ili činjenični osnov za izdavanje naloga ili poziva na osnovu
člana 58; (b) predmet nije dopušten na osnovu člana 17 ili (c) gonjenje nije u interesu
pravde, uzimajući u obzir sve okoinosti, uključujući i težinu zločina, interese žrtava i dob ili
slabu životnu snagu navodnog počinioca, te njegovu ulogu u navodnom krivičnom djelu
(član 53 stav 2 Rimskog statuta). Ali, to svoje stanovište tužilac može kasnije izmijeniti "ako
nastupe nove činjenice ili ako sazna nove informacije" (član 53 stav 4 Rimskog statuta). O
takvoj negativnoj ocjeni tužilac ne mora obavijestiti pretpretresno vijeće, osim ako je ne
zasniva na razlogu svrsishodnosti, tj. na tome da se radi o krivičnom djelu manjeg značaja
kod kojeg pokretanje istrage "ne bi služilo interesima pravde" (član 53 stav 1 tačka c)),
kada tu ocjenu treba iznijeti pred pretpretresno vijeće. Tu je po Statutu diskreciono
ovlašćenje tužioca na (ne)pokretanje krivičnog gonjenja ograničeno, jer njegova odluka o
svrsishodnosti istrage postaje valjana tek ako je potvrdi pretpretresno vijeće - za razliku od
ostalih slučajeva, u kojima pretpretresno vijeće može od tužioca samo zatražiti
preispitivanje negativne odluke (član 53 stav 3 tač. (a) i (b) Rimskog statuta)[711].
"Ti nam propisi, s jedne stane, pokazuju brigu pisaca Rimskog statuta da se obavezi po
kojoj tužilac mora (engl. shall) pokrenuti istragu kada su za to ispunjeni pravni uslovi, prida
sadržaj blizak kontinentalnom pojmu načela legaliteta krivičnog gonjenja[712]. No, s druge
strane, vidljiva je i želja da se iz odluke o pokretanju istrage isključi opasnost
osvetoljubivosti prema počiniocu. Ta bi opasnost postojala ukoliko bi i žrtve krivičnih djela
imale mogućnost reagovanja na tužiočevu negativnu odiuku: Statut ne uvodi ustanovu
supsidijarne krivične tužbe, poput nekih evropskih kontinentalnih prava"[713].
1.3.7.6.4. Započinjanje istrage
Istraga pred ICC započinje na osnovu odluke pretpretresnog vijeća kojom se "odobrava" taj
stadijum postupka. Time je izraženo stanovište da krivični postupak, bez obzira na to što će
radnje u istrazi provoditi sam tužiiac, mora biti u ključnim trenucima pod sudskom
kontrolom, čime je tužiočeva selekcija predmeta za krivično gonjenje ograničena[714].
Prije donošenja odluke, pretpretresno vijeće ocjenjuje postojanje smetnji za pokretanje i
vođenje postupka (član 17) i postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka (član 15
stav 4 Rimskog statuta). Postojanje smetnji za pokretanje i vođenje postupka pretpostavlja
provjeru pretpostavki za uspostavu nadležnosti ICC iz člana 12, ali i ostalih pretpostavki iz
člana 17. Postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka pretpostavija provjeru
stepena vjerovatnoće sumnje da je neko lice krivo za odredeno krivično djelo iz nadležnosti
ICC. Statut ne sadrži standarde te vjerovatnoće, ali se može uzeti da je ona na početku
postupka niža od one na kraju istrage, na raspravi o tzv. potvrdi optužbi prije suđenja (član
61 stav 5 Rimskog statuta)[715].
Ustanovi li pretpretresno vijeće postojanje "razumne osnove" za nastavak postupka, kao i
ako ne postoji neka od navedenih smetnji, odobriće istragu. Ukoliko se, medutim,
pretpretresno vijeće ne složi sa zahtjevom tužioca, odbiće taj zahtjev. Obje odluke
pretpretresnog vijeća stranke mogu pobijati, bilo zbog pogrešnog iješavanja nekog pravnog
pitanja o nadležnosti iii dopuštenosti pokretanja postupka ili vodenja postupka, bilo zbog
nepraviinog rješavanja nekog pitanja koje bi "znatno uticalo na pošteno i brzo vodenje
postupka" (član 82 stav 1 tač. (a) i d) Rimskog statuta). Iako je odluka žalbenog vijeća
konačna, ona neće spriječiti tužioca da naknadno podnese novi zahtjev, ako bude
utemeljen na novim činjenicama ili dokazima koji se odnose na isto krivično djelo (član 15
Specifičnost istrage je i u tome što u postupku o nadležnosti ili dopuštenosti svoje
primjedbe ICC-u mogu podnositi oni protiv kojih se pokreće postupak ili koji su za to
zainteresovani na osnovu člana 13, kao i žrtve (član 19 stav 3 Rimskog statuta). To je
razlika u odnosu na odlučivanje o"razumnoj osnovi" za postupak, o kojem pretpretresno
vijeće odlučuje ex parte, ne saslušavši osumnjičenog niti zainteresovanu državu koji će za
to dobiti prilike tek na kraju istrage, na raspravi o potvrdi optužbi prije suđenja[716]. To je
teže po prava osumnjičenog zato što tokom ključnog odlučivanja o pokretanju istrage protiv
njega stoje ne samo (može biti loši) dokazi tužioca nego i dokazi žrtava krivičnih djela na
191
SKRIPTA:
koje ne može reagovati niti prije odluke o započinjanju postupka, a niti kasnije tokom
istage, jer je cijela istraga ustrojena kao jednostavno uredovanje tužioca radi utvrđivanja
činjenica koje će se u praksi uglavnom voditi radi pribavljanja podloge za optužnicu (član
54 stav 1 tačka (a) i stav 3 Rimskog statuta)[717].
Takva koncepcija istrage posljedica je anglosaksonske pravne tradicije, prema kojoj svaka
stranka snosi teret dokazivanja svojih tvrdnji, a tužilac uživa vrlo široku diskreciju u pogledu
pokretanja istrage, kao i izboru lica u pogledu kojeg se istraga vrši. Stoga, u stadijumu koji
prethodi glavnom pretresu tužiočevo istraživanje nužno mora biti motivisano njegovim
interesom da potkrijepi optužnicu, a ne pronalaženjem istine po svaku cijenu[718].
Međutim, za razliku od Statuta ICTY, Rimski statut obavezuje tužioca da "na jednak način
istražuje inkriminirajuće okolnosti i okolnosti koje isključuju krivnju" (član 54 stav 1 tačka
(a) Rimskog statuta), što je u praksi, naravno, teško postići.
1.3.7.6.5. Tok istrage
Nakon što pretpretresno vijeće odobri vodenje istrage protiv određenog lica, tužilac mora,
potpuno poštujući prava lica koja su uspostavljena ovim statutom, "kako bi utvrdio istinu,
proširiti istragu na takav način da obuhvati sve činjenice i dokaze koji su bitni za procjenu
postoji li krivična odgovornost na osnovu ovog statuta". S tim u vezi, tužilac treba preduzeti
"prikladne mjere" kako bi osigurao djelotvomu istragu i krivično gonjenje za krivična djela
koja su u nadležnosti ICC, poštujući interese i lične okolnosti žrtava i svjedoka, uključujući
dob i pol (kako je definisano u članu 7 stav 3) i zdravlje, kao i uzeti u obzir prirodu zločina,
posebno kad on uključuje seksualno nasilje, polno nasilje ili nasilje nad djecom (član 54
stav 1 Rimskog statuta). On će, tako: (a) prikupljati i ispitivati dokaze;
(b) zatražiti prisustvo lica koja su pod istragom, žrtava i svjedoka, te ih ispitivati; (c)
zatražiti saradnju bilo koje državne ili međuvladine organizacije ili aranžmana, u skladu s
njihovim nadležnostima i (ili) mandatom; (d) zaključiti takve aranžmane ili sporazume koji
nisu suprotni ovom statutu, koji bi mogli biti nužni za olakšavanje saradnje neke države,
međuvladine organizacije ili lica; (e) zaključiti sporazum da se ne otkriju, u bilo kojem
stadiju postupka, isprave ili podaci koje je tužilac dobio pod uslovom tajnosti i isključivo u
svrhu pribavljanja novih dokaza, osim ako dostavilac informacija ne pristane na njihovo
objavljivanje i (f)preduzeti nužne mjere ili tražiti preduzimanje nužnih mjera kako bi se
osigurala tajnost informacija, zaštita bilo kojeg lica ili zaštita dokaza (član 54 stav 3
Rimskog statuta). U tom cilju tužilac je:
(1) Najprije, upućen na saradnju država stranaka Rimskog statuta (prema odredbama
devetog dijela). Ta saradnja je, u načelu, dobrovoijna, jer države stranke izvršavaju
zahtjeve za pružanje pomoći u skladu sa postupkom propisanim svojim pravom (pri čemu
trebaju poštovati oblik radnje koje tužilac od njih traži, ukoliko on nije njihovim pravom
zabranjen - član 99 stav 1 Rimskog statuta). Samo izuzetno, ako se radi o zahtjevu koji ne
traži primjenu prinudnih mjera, tužilac može na teritoriji neke države stranke Statuta, sam
preduzeti pojedinu radnju "uključujući posebno razgovor ili prikupljanje dokaza od lica na
dobrovoljnoj osnovi", i to bez prisustva vlasti države stranke - ako je to "nužno za izvršenje
zahtjeva". On tada može sam preduzeti "istraživanje bez izmjene javne lokacije ili drugog
javnog mjesta" (član 99 stav 4 Rimskog statuta).
(2) Ukoliko takve saradnje nema, jer država stranka "nedvosmisleno ne može izvršiti
zahtjev za saradnju zbog nedostupnosti bilo kojeg organa vlasti ili bilo kojeg dijela njenog
pravosudnog sistema", pretpretresno vijeće će "kad je god to moguće, imajući u vidu
pogiede države o kojoj je riječ", ovlastiti tužioca da preduzme "posebne[719] istražne
korake" na teritoriji određene države stranke, bez da je osiguranja saradnje te države na
osnovu dijela 9 (član 57 stav 3 tačka (d) Rimskog statuta). "Nedostupnost" ovdje treba
tumačiti ne kao odsutnost (političke) volje za saradnju nego kao nepostojanje
odgovarajućeg dijela izvršne ili sudske vlasti koji bi proveo zahtijevanu radnju, bilo zbog
kolapsa sistema vlasti, bilo zbog neadekvatne strukture njenih organa u kojoj npr. ne bi
postojali organi zaduženi za pružanje pravne pomoći, propisi o nadležnosti bili bi nejasni ili
protivriječni i sl.[720]
192
SKRIPTA:
Na zahtjev tužioca, pretpretresno vijeće, u biio koje doba nakon pokretanja istrage, mora
izdati nalog za hapšenje za neko lice ako, nakon što ispita zahtjev i dokaze ili druge
informacije koje mu podnese tužiiac, utvrdi: (1) da postoje razumne osnove za uvjerenje da
je određeno iice učinilo krivično djelo koje je u nadležnosti ICC i (2) da se hapšenje tog lica
čini nužnim: (a) da bi se osiguraio prisustvo tog lica na suđenju, (b) da bi se osiguraio da to
lice ne narušava ili ugrožava istragu iii sudski postupak ili (c) kad je to primjenjivo da se
spriječi da to lice ne nastavi izvršavati isto ili slično krivično djelo koje je u nadležnosti ICC,
a koje proizilazi iz istih okolnosti (čian 58 stav 1 Rimskog statuta). Sadržina tužiočevog
zahtjeva i naloga za hapšenje utvrđeni su st. 2 i 3 člana 58 Rimskog statuta. Država
stranka u kojoj se osumnjičeni naiazi mora odmah nakon prijema zahtjeva za hapšenje
preduzeti mjere za hapšenje tog lica, i to u skladu sa svojim propisima i odredbama
devetog dijela Rimskog statuta koji se odnosi na međunarodnu saradnju i pravnu pomoć.
Uz to, tužilac može zatražiti od pretpretresnog vijeća da izmijeni nalog za hapšenje -
mijenjajući ili dodajući krivična djela koja su u njemu naznačena, a pretpretresno vijeće
mora na taj način izmijeniti naiog ako utvrdi da postoji razumna osnova za uvjerenje da je
lice počinilo takva izmijenjena ili dodatna djela. Međutim, umjesto da zatraži nalog za
hapšenje, tužilac može, isto tako, podnijeti zahtjev tražeći da pretpretresno vijeće izda
poziv nekom licu da se pojavi pred ICC. Tada će pretpretresno vijeće izdati poziv tom licu
da se pojavi pred ICC, pod uslovom da utvrdi da postoje razumne osnove za uvjerenje da
je iice počinilo navedeno krivično djelo, kao i da je sudski poziv dovoljan kako bi se
osigurao dolazak tog lica, uz uslove kojima se ograničava sloboda ili bez takvih uslova (koji
ne uključuju pritvor), ako je to moguće na osnovu nacionalnog prava[721].
Statut ne odreduje, ni okvimo, rok trajanja istrage. lstina, član 54 stav 1 tačka b) Rimskog
statuta obavezuje tužioca na preduzimanje "prikladnih mjera" kako bi "osigurao efikasnu
istragu", što treba da znači vođenje istrage u roku koji je primjeren težini i složenosti
krivičnog predmeta. Koliko će tužilac zaista cijeniti "efikasnost" svoje istrage, ostaje da se
vidi.
1.3.7.6.6. Prava osumnjičenih i drugih lica uključenih u istragu
Kao što je već rečeno, istraga tužioca ima stranački karakter i u njoj ne učestvuju
osumnjičeni i njegov branilac. Zato Rimski statut štiti u istrazi samo ona prava
osumnjičenog koja su povezana s njegovom ulogom kao izvora saznanja o činjenicama.
Osim spomenute dužnosti tužioca da "na jednak način istražuje inkriminirajuće okoinosti i
okoinosti koje isključuju krivnju" (član 54 stav 1 tačka a) Rimskog statuta), ne postoje
posebni mehanizmi koji bi kontrolisali tužioca u vođenju istrage, kakvi, na primjer, postoje u
krivičnim istragama kontinentainog tipa pred istražnim sudijom.
Prema članu 55 stav 1 Rimskog statuta, lica protiv kojih se vodi istraga posjeduju određena
prava po medunarodnom običajnom i ugovomom pravu. U ova prava osumnjičenog
spadaju: (a) pravo dane smije biti prisiljen optužiti samoga sebe ili biti prisiljen priznati
krivnju; (b) pravo da ne smije biti podvrgnut bilo kojem obliku prinude, pritiska ili prijetnje,
mučenja ili biio kojem drugom obliku okrutnog, neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili
kažnjavanja; (c) ako se ispituje na jeziku koji je različit od jezika koji to lice potpuno
razumije i govori, mora imati besplatnu pomoć stručnog prevodioca i sve prevode koji su
nužni kako bi se zadovoljio uslov pravičnosti i (d)ne smije biti podvrgnut arbitramom
hapšenju ili pritvoru, kao i ne smije biti lišen slobode, osim na osnovu postupka koji je
predviden ovim statutom. Lica koja su osumnjičena da su učiniia neko krivično djelo protiv
medunarodnog prava posjeduju i dodatna prava, regulisana članom 55 stav 2 Rimskog
statuta, kao i medunarodnim običajnim pravom: (a) pravo biti upoznat, prije početka
ispitivanja, da postoje osnove sumnje da je to lice počinilo krivično djelo koje je u
nadležnosti ICC; (b)ćutati, a da se šutnja ne smatra bitnom za određivanje krivnje ili
nevinosti; (c) imati pravnu pomoć lica po ličnom izboru ili ako lice nema pravnu pomoć,
imati pravnu pomoć lica koje mu bude određeno, u svakom slučaju kad tako nalažu interesi
pravde, te bez plaćanja troškova tog lica, kad god ono nema na raspolaganju dovoljna
sredstva da tu pomoć piati i (d) biti ispitivan u prisustvu advokata, osim ako se lice nije
193
SKRIPTA:
dobrovoljno odreklo prava na advokata.

1.3.7.6.7. Zavrsetak istrage
Istraga se može završiti na dva načina: (a) obustavljanjem postupka ili (b) sastavljanjem i
podnošenjem optužnog akta (optužnice) 1CC.
Interesantno je da po Rimskom statutu tužilac ne uživa diskrecijsku slobodu da, po
završetku istrage, zaključi da ne postoje dovoljni osnovi za krivično gonjenje
osumnjičenog[722]. Naime, ukoliko tužilac utvrdi da nakon što je provjerio vjerodostojnost
nečije krivnje za delikt iz nadležnosti ICC, kao i postojanje pravnih smetnji za nastavak
postupka, ne postoji dovoljno osnova za daijnje krivično gonjenje, on će o svojoj odluci i
razlozima njenog donošenja obavijestiti pretpretresno vijeće, državu koja je podnijela
dojavu ili Savjet bezbednosti Ujedinjenih nacija. Ti su razlozi siični onima za odluku tužioca
o nepokretanju istrage: ne postoji dovoljan pravni ili činjenični osnov za izdavanje naloga ili
poziva na osnovu čiana 58; predmet nije dopušten na osnovu člana 17 iligonjenje nije u
interesu pravde, uzimajući u obzir sve okolnosti, uključujući i težinu krivičnog djela, interese
žrtava i dob iii slabu životnu snagu navodnog počinioca, te njegovu ulogu u navodnom
krivičnom djelu (član 53 stav 1 tač. a), b) i c) Rimskog statuta). Pretpretresno vijeće može
kontrolisati takvu odluke tužioca, isto kao i odluku o nepokretanju istrage, Što znači da će
odluka o obustavi, koja je zasnovana isključivo na razlozima (ne)svrsishodnosti, postati
valjana tek kada je pretpretresno vijeće potvrdi (član 53 stav 3 tačka (c) Rimskog statuta).
Prema tome, vršenje tužiočevih oviašćenja podliježe sudskoj kontroli. Ovo pravilo se čini
korisnim iz više razloga: (1) postavljanja opštih standarda kojima će se tužilac rukovoditi pri
odlučivanju o nastavljanju krivičnog gonjenja, (2) obavezivanja tužioca da obrazioži svoje
odluke da krivično ne goni odredenog osumnjičenog i (3) davanja pretpretresnom vijeću
mogućnosti da preinači odiuku tužioca, čime se na njegova ovlašćenja postavljaju značajna
ograničenja i čime se sprečavaju ili umanjuju potencijalne zloupotrebe[723]. Ako
pretpretresno vijeće to odbije, reaktivira se dužnost tužioca da nastavi sa krivičnim
gonjenjem (pravilo 110 stav 2 Pravila o postupku i dokazima)[724].
Drugi način završetka istrage jeste da tužilac sastavi formaini optužni akt protiv lica koje je
pod istragom i dostavi taj akt ICC. Član 61 stav 1 Rimskog statuta obavezuje ICC da "u
razumnom roku" nakon predaje ili pojavljivanja optuženog pred ICC, održi raspravu za
potvrdu optužbe na osnovu koje tužilac "namjerava da traži suđenje" (rasprava za potvrdu
optužbe, engl. confirmation hearing). Istraga se smatra završenom početkom rasprave za
potvrdu optužbe, jer do tada tužilac može nastaviti istragu i izmijeniti ili povući optužbu
(član 61 stav 4 Rimskog statuta). Međutim, negativan rezultat ove rasprave (kad
pretpretresno vijeće odbije potvrditi optužbu), neće spriječiti tužioca da obavi dodatne
izvidaje, jer mu Statut daje pravo da "nakon toga" zatraži potvrdu optužbe koju je
pretpretresno vijeće već odbilo ako "ako se zahtjev zasniva na dodatnim dokazima" (član
61 stav 8 Rimskog statuta).
1.3.7.6.8. Kontroia optužbe
Rasprava za "potvrdu optužbe prije suđenja" odvija se pred pretpretresnim vijećem, uz
prisustvo stranaka i braniiaca. Izuzetno, ona se može (na zahtjev tužioca ili na vlastitu
inicijativu ICC) održati u odsustvu optuženog (in absentia) u slučaju: (a) da se optuženi
odrekao svog prava da bude prisutna ili (b) da je optuženi pobjegao iii se ne može pronaći,
a bili su preduzeti svi "razumni koraci" kako bi se osiguralo njegovo pojavljivanje pred ICC,
kao i kako bi se to lice upoznalo s optužbama i činjenicom da će se održati rasprava
povodom potvrdivanja optužbe (član 61 stav 2 Rimskog statuta). Medutim, u tom slučaju
optuženog će zastupati advokat kad pretpretresno vijeće "utvrdi da je to u interesu pravde".
Pravilo je da se "u razumnom roku" prije rasprave optuženom mora dostaviti primjerak
isprave koji sadrži optužbe na osnovu kojih tužilac namjerava "privesti" optuženog ICC i da
se optuženi mora upoznati s dokazima na koje se tužilac na raspravi namjerava "pozvati"
(član 61 stav 3 Rimskog statuta). Ako se tužilac odluči da prije rasprave nastavi istragu ili
da izmijeni ili povuče optužbu, optuženom će se o tome pružiti "razumno obavještenje". U
194
SKRIPTA:
slučaju povlačenja optužbe, tužilac mora o razlozima obavijestiti pretpretresno vijeće (član
61 stav 4 Rimskog statuta).
Na raspravi tužilac mora "poduprijeti" svaku tačku optužbe, s dokazima koji su dovoljni da
bi se uspostavila "zasnovana osnova sumnje" da je optuženi učinio krivično djelo za koje je
optužen. Tužilac se može osloniti na isprave ili "sumame dokaze", tako da ne mora pozivati
svjedoke za koje se očekuje da će svjedočiti na suđenju. S druge strane, optuženi na
raspravi može: (1) uložiti prigovor na optužbu, (2)osporiti dokaze koje iznosi tužilac i (3)
iznijeti nove dokaze (član 61 stav 6 Rimskog statuta).
Pretpretresno vijeće "mora" na osnovu rasprave odlučiti postoji li dovoljno dokaza da bi se
uspostavila "zasnovana osnova sumnje" da je optuženi učinio svako od krivičnih djela za
koje je optužen. Ovisno o odluci, prema odredbama člana 61 stav 7 Rimskog statuta,
pretpretresno vijeće može: (1) potvrditi one tačke optužbe za koje je odlučilo da postoji
dovoljno dokaza, pa uputiti optuženog pretresnom vijeću na suđenje za potvrđene tačke
optužbe[725]; (2) odbiti potvrditi tačke optužbe za koje je odlučilo da ne postoji dovoljno
dokaza[726]; (3)odgoditi pretres i zatražiti od tužioca da razmotri: (a) pronalaženje novih
dokaza ili provođenje daljnje istrage u odnosu na neku tačku optužbe ili (b) izmjenu
optužbe zbog toga što se čini da podneseni dokazi navode na zaključak o postojanju
drugog krivičnog djela (engl. a different crime) koje je u nadležnosti ICC. Odluka pod (1) je
konačna[727], dok odluke pod (2) i (3) stranke mogu pobijati posebnom žalbom, i to pod
uslovima iz člana 82 Rimskog statuta. To će im biti korisno naročito tamo gdje je, po
njihovom mišljenu, pretpretresno vijeće pogrešno riješilo neko pitanje "koje bi znatno uticalo
na pošteno i brzo vođenje postupka ili na ishod suđenja", ali ova posebna žalba nema
suspenzivno dejstvo, osim ako žalbeno vijeće (u skladu s Pravilima o postupku i dokazima)
ne odredi drukčije (član 82 stav 3 Rimskog statuta).
Tužilac je, takođe, ovlašćen da pošto optužba bude potvrđena, a prije početka suđenja, uz
"dopuštenje" pretpretresnog vijeća, a nakon što obavijesti optuženog, izmijeni optužbu.
Međutim, ako tužilac želi dodati još neke tačke optužbi ili zamijeniti najteže tačke optužbe,
"mora" se održati rasprava za potvrđivanje optužbi (na način kako to reguliše član 61
Rimskog statuta).
Kad optužba bude potvrđena, Predsjedništvo ICC će "osnovati" pretresno vijeće koje će (u
skladu sa stavom 8 člana 61 i članom 64 stav 4) biti odgovomo za dalje vođenje postupka,
a može obavljati i sve funkcije pretpretresnog vijeća "koje su bitne i koje mogu biti
primijenjene u tom postupku" (član 61 stav 11 Rimskog statuta). Uz "dopuštenje"
pretresnog vijeća, tužilac može, nakon početka suđenja, povući optužbu (član 61 stav 9
Rimskog statuta).
1.3.7.6.9. Pretpretresni postupak
Kao i u sistemu ICTY i ICTR, pretpretresni postupak pred ICC počinje prvim pojavijivanjem
optuženog pred sudom i njegovim izjašnjavanjem o krivici. Pretpretresni postupak se u
sistemu ICC vodi pred pretpretresnim vijećem. Nakon predaje optuženog ili nakon
njegovog pojavljivanja pred ICC (dobrovoljno ili na osnovu sudskog poziva), pretpretresno
vijeće će "osigurati" da optuženi bude upoznat sa krivičnim djelom za koje se tereti, kao sa
njegovim pravima na osnovu ovog statuta, uključujući i pravo da zatraži privremeno (do
suđenja) puštanje na slobodu (član 60 stav 1 Rimskog statuta). Ako je optuženi protiv kojeg
je izdat nalog za hapšenje podnio zahtjev za privremeno puštanje na slobodu do suđenja,
ostaće u pritvoru ako je pretpretresno vijeće "sigumo" da su ispunjeni uslovi propisani
članom 58 stav 1. Ako to nije slučaj, predpretresno vijeće "mora" osloboditi to lice, "uz
određene uslove ili bezuslovno". Obaveza je pretpretresnog vijeća i da "povremeno"
preispituje svoju odluku o puštanju na slobodu ili pritvaranju optuženog, a to može učiniti "u
bilo koje doba", i to na zahtjev tužioca ili optuženog. Nakon takvog preispitivanja, to vijeće
može izmijeniti svoju odluku o pritvoru, o puštanju na slobodu ili o uslovima puštanja na
slobodu, "ukoliko utvrdi da promijenjene okolnosti tako nalažu" (član 60 stav 3 Rimskog
statuta). Uz to, pretpretresno vijeće mora osigurati da optuženi ne bude u pritvoru
"nerazumno dugo prije sudenja zbog neopravdanog kašnjenja tužioca", a ako do takvog
195
SKRIPTA:
kašnjenja dode, ICC će razmotriti mogućnost puštanja optuženog na siobodu, i to uz

određene usiove ili bezusiovno. S druge strane, ako je to nužno, pretpretresno vijeće može
izdati nalog za hapšenje kako bi osiguralo prisustvo lica koje je bilo pušteno na slobodu
(čian 60 stav 5 Rimskog statuta).
U ovoj fazi postupka tužilac može izmijeniti optužbu nakon što o tome obavijesti optuženog
i dobije odobrenje pretpretresnog vijeća. Takođe, tužiiac mora da otkrije odbrani cjelokupni
dokazni materijal koji je prikupio, što je regulisano pravilima 76-84 Pravila o postupku i
dokazima.
Na osnovu pravila 121 stav 10 Pravila o postupku i dokazima, Sekretarijat mora da vodi
"potpun i jasan zapisnik" svih postupaka pred vijećem, "uključujući sve dokumente koji se
podnesu vijeću", kao i sav potkijepljujući materijal na kome se zasniva optužba. Pravo da
izvrše uvid u ovaj zapisnik imaju i lica protiv kojih je izdat nalog za hapšenje ili sudski poziv.
Zapisnik se potom šalje pretresnom vijeću, i to prije otvaranja glavnog pretresa (pravilo
131). "Čini se da na ovaj način sistem ICC ide mnogo dalje nego sistem ad hoc tribunala za
bivšu Jugosiaviju i Ruandu u pogledu obezbjeđivanja dokaznog materijala pretresnom
vijeću prije otpočinjanja samog suđenja. Tako je jedna bitna odluka inkvizitorskih sistema u
određenoj mjeri inkorporisana u proceduru ICC"[728].
1.3.7.6.10. Pretresni postupak (suđenje)
1.3.7.6.10.1. Opšte karakteristike
U načelu, suđenje se održava samo u prisustvu opuženog, ali on može iz razloga procesne
discipline[729] biti udaijen iz sudnice, s tim da mu se tada praćenje suđenja i kontakt sa
braniocem omogućava putem upotrebe "tekomunikacijske tehnologije", ali samo ako to
optuženi zatraži (član 63 stav 2 Rimskog statuta). Takve mjere preduzeće se samo u
"izuzetnim okolnostima", nakon što se sve "razborite" mogućnosti pokažu neprikladnim i
samo do trenutka do kojeg je to nužno potrebno.
Suđenje je zamišljeno kao usmeni i javni pretres[730] u akuzatornom tipu postupka, koji u
pogledu spoznajnog mjerila treba biti odvojen od prethodnog procesnog stadija:
predsjedavajući sudija u vođenju pretresa ne raspolaže sa istražnim spisom kao
predsjednik kontinentalnog krivičnog vijeća[731]. Zato je pravilo da stranke sve dokaze
moraju izvesti ponovo na glavnom pretresu, i to prema načelima neposrednosti[732] i
kontradiktornosti. Da bi se osigurala ravnopravnost stranaka, "jednakosti oružja" i
nepristrasan poiožaj pretresnog vijeća[733], odgovarajuće odredbe sadrže i Praviia o
postupku i dokazima koja se odnose na giavni pretres, a posebno na izvođenje dokaza.
Takvo izvođenje dokaza najsiičnije je akuzatorskom modelu unakrsnog ispitivanja na
glavnom pretresu koji od 2003. godine poznaje i pravo BiH (čian 262 ZKPBiH).
Ipak, statut pretresnom vijeću daje znatno aktivniju ulogu nego što je sud ima u čistom
akuzatomom postupku, uvođenjem nekih inkvizitorskih elemetna stavlja ga u poziciju suda
u kontinentalnom mješovitom postupku[734]. To npr. određuje načeio po kojem pretresno
vijeće "mora osigurati da suđenje bude pošteno i brzo, te da se provodi uz puno poštovanje
prava optuženog i s dužnom pažnjom prema zaštiti žrtava i svjedoka" (član 64 stav 2
Rimskog statuta). Razrađujući to načelo, Rimski statut propisuje da pretresno vijeće može,
ako je to nužno za njegovo efikasno i pošteno djelovanje, uputiti prethodna pitanja
pretpretresnom vijeću ili drugom dostupnom sudiji pretpretresnog vijeća (član 64 stav 4).
Isto tako, čian 64 stav 9 Rimskog statuta obavezuje pretresno vijeće da mora, izmedu
ostalog, biti ovlašćeno da na zahtjev stranke ili na vlastitu inicijativu: (a) donese odiuku o
dopuštenosti ili bitnosti dokaza i (b) preduzme sve nužne korake za održavanje reda na
pretresu.
Prije započinjanja pretresa, a "nakon određivanja predmeta za suđenje", pretresno vijeće
mora održati pripremno ročište. Na njemu pretresno vijeće kojem je predmet dodijeljen
mora: (a) održati sastanak sa strankama i prihvatiti takav postupak koji je nužan za
olakšanje pravičnog i brzog vođenja postupka; (b) odrediti jezik ili jezike koji će se koristiti
na suđenju i (c) na osnovu bilo koje druge relevantne odredbe ovog statuta osigurati
otkrivanje isprava iii podataka koji ranije nisu bili objavljeni, dovoljno prije početka suđenja,
196
SKRIPTA:
kako bi se omogućila prikladna priprema za suđenje (član 64 stav 3 Rimskog statuta). To je

potrebno s obzirom na tužilački karakter istrage, da bi se odbrana upoznala sa svim
dokazima na njenu štetu i valjano pripremila za suđenje[735]. Pitanje je, medutim, koliko će
tužilac moći udovoljiti svojoj obavezi da odbranu upozna s nekim ekskulpirajućim
dokazima, ako je za njih, na primjer, saznao ili ih je "izveo pod okolnostima poverjivosti" iz
člana 54 stav 3 tačka (e) Rimskog statuta, tj. ako ih je pribavio uz sporazum sa nekom
državom ili licem da se ne otkrivaju prikupljeni podaci ili dokazi[736]. Omogućavanje
tužiocu da se preširoko koristi svojom diskrecionom ocjenom u tom pogledu i na
pripremnom ročištu i iz tog razloga odbrani uskrati obavještenje o nekom važnom dokazu,
nesumnjivo bi protivriječilo postulatu "jednakosti oružja" iz načela "pravičnog postupanja"
koje važi u kontinentalnim krivičnim procesnim pravima[737].
Suđenje počinje čitanjem optužnice koju je prethodno potvrdilo pretpretresno vijeće. Nakon
što se pretresno vijeće uvjeri da je optuženi razumio ("shvata prirodu") optužnicu, ono će
mu dati mogućnost priznanja krivnje (engl. admission of guilt), u skladu s članom 65 ili da
izjavi da se ne smatra krivim. Pri tome, optuženi ima sva prava odbrane koja odgovaraju
poznatim standardima iz međunarodnog prava o ljudskim pravima (čl. 66[738] i 67[739]).
1.3.7.6.10.2. Priznavanje krivnje
U skladu sa uređenjem akuzatomog tipa krivičnog postupka, priznavanje krivnje od strane
optuženog, u načelu, eliminiše potrebu za raspravljanjem i omogućava trenutnu osudu za
krivično djelo[740]. Ipak, za posebni slučaj "priznavanja krivnje" postavlja određene
garantovane forme, obavezujući pretresno vijeće da utvdi: (l)shvata li optuženi prirodu i
posljedice priznanja krivnje; (2) da li je optuženi svoje priznanje dao dobrovoljno, nakon što
se dovoljno o tome posavjetovao sa svojim braniocem i(3)da li je priznanje krivnje
potvrđeno činjenicama koje su iskazane u: (a) optužbama koje je iznio tužilac i koje je
optuženi priznao; (b) svim materijalima koje je tužiiac podnio, a koji dopunjavaju optužbe i
koje optuženi prihvata i (c) svim drugim dokazima, poput iskaza svjedoka, koje podnesu
tužilac ili optuženi. Ako pretresno vijeće potvrdi da su utvrđene navedene okolnosti,
razmotriće predstavlja li priznanje krivnje, zajedno sa svim dodatnim dokazima koji su
izneseni, bitne činjenice koje su nužne za dokazivanje krivičnog djela na koji se priznanje
krivnje odnosi, te nakon toga može osuditi optuženog za to djeio. S druge strane, kad
pretresno vijeće ne potvrdi da su utvrdene te okolnosti, postupiće kao da priznanje krivnje i
nije učinjeno, a u tom slučaju odrediće nastavak suđenja prema redovnom sudskom
postupku predviđenom Rimskim statutom, a može i uputiti predmet na odlučivanje drugom
pretresnom vijeću (član 65 stav 3 Rimskog statuta).
Pretresnom vijeću se, takođe, daje ovlašćenje da odbije priznanje krivnje i odredi nastavak
suđenja prema redovnom sudskom postupku koji propisuje ovaj statut, ako smatra da je "u
interesu pravde, a posebno u interesu žrtava, potrebno potpunije iznošenje bitnih
činjenica". U tom slučaju smatraće se da priznanje krivnje nije bilo izvršeno, te se može
uputiti predmet na odlučivanje drugom pretresnom vijeću (član 65 stav 4 tačka (b) Rimskog
statuta). Iz istih razloga pretresno vijeće može zatražiti od tužioca da iznese dodatne
dokaze, uključujući i iskaze svjedoka. Ovo tzv. "račvanje" toka glavnog pretresa treba da
zaštiti sud i optuženog od komplikacija kod dvosmislenih i neodredenih izjašnjavanja
optuženog o
krivnji[741].
1.3.7.3.10.3. Pravila dokazivanja
Osnovno načelo izvodenja dokaza pred ICC, koje inače vrijedi i u svim međunarodnim
krivičnim postupcima, jeste da se "pisano ili usmeno svjedočenje, dokument i drugi pisani
materijal smatra dokazom samo ako ga kao takvog prihvati sud, i to pošto sasluša
argumente stranaka u postupku. Svoju odluku raspravno vijeće može zasnovati samo na
dokazima koji su izvedeni na suđenju i koji su bili predmet pretresa (član 74 stav 2 Rimskog
statuta). Drugim riječima, dokazi ne postoje izvan sudskog postupka. Izjave date pod
zakletvom, dokazni predmeti i drugi materijali postaju dokaz samo pošto ih izvedu stranke i
197
SKRIPTA:
poslije pretresa pred sudom i odluke suda o njihovoj prihvatljivosti. Drugo osnovno pravilo,
koje ne postoji u anglosaksonskim sistemima i koje je jedinstveno za međunarodne
postupke, jeste da sud nije vezan strogim iformalnim pravilima dokazivanja, već uživa
veliku fleksibilnost i ne rukovodi se formalnim standardima, već opštim principima
pravičnosti" Uz to, načelo slobodne ocjene dokaza se u postupku pred ICC ne spominje
eksplicitno u Rimskom statutu, ali je sadržano u Pravilima o postupku i dokazima (pravilo
63 stav 2), prema kome je sudsko vijeće ovlašćeno da u skladu sa opštim dokaznim
pravilima iz člana 69 Rimskog statuta, na osnovu svog diskrecionog prava, slobodno
ocjenjuje sve dokaze koji mu se podnesu, te da utvrduje njihovu važnost ili dopuštenost.
Kako je predviđeno članom 69 st. 1 i 2 Rimskog statuta, prije davanja iskaza svaki će
svjedok, u skladu s Pravilima o postupku i dokazima, preuzeti obavezu u pogledu istinitosti
dokaza koje će taj svjedok dati. Iskaz svjedoka na suđenju mora biti iznesen lično, osim u
mjeri koju propisuju mjere navedene u članu 68 Rimskog statuta iii u Pravilima o postupku i
dokazima. Sud može, takođe, dopustiti davanje viva voce (usmenog) ili snimljenog iskaza
svjedoka putem video ili audio-tehnologije, kao i podnošenje isprava ili pisanih prepisa, u
skladu sa Statutom i Pravilima o postupku i dokazima. Međutim, ove mjere ne smiju uticati
na prava optuženog, niti biti s njima u suprotnosti".
Dokazna inicijativa pred ICC leži na strankama, ali im pretresno vijeće može narediti
pribavljanje nekog dokaza: pravilo je da stranke mogu podnositi dokaze koji su bitni za
predmet, i to u skladu sa članom 64, ali je ICC "ovlašćen da zatraži podnošenje svih
dokaza koje smatra nužnim za utvrđivanje istine" (član 69 stav 3 Rimskog statuta).
Izvodenje dokaza je regulisanona ovakav način iz dva osnovna razloga: (1) ne postoji
laička porota koja ne posjeduje stručno znanje, već se sud sastoji od profesionalnih sudija,
koji su u stanju da procijene vrijednost svakog pojedinog dokaza; (2) specifične osobine
medunarodnih krivičnih postupaka nalažu da sud mora biti fleksibilan i, prije svega, voden
zahtjevom da se obezbijedi pravično i ekspeditivno sudenje[742]. Posljedica toga je,
između ostalog, da pretresno vijeće mora isključiti odredene dokaze koji su nedopušteni
zato što su pribavljeni na način koji predstavlja povredu Rimskog statuta ili međunarodno
priznatih ljudskih prava, jer povreda: (1) baca bitnu sumnju na pouzdanost dokaza ili(b)bi ti
dokazi, kad bi bili dopušteni, bili suprotni "integritetu" postupka, te ako bi taj
integritetozbiljn^narušavali (član 69 stav 7 Rimskog statuta). Ograničenje u tome je što kad
odlučuje o bitnosti iii dopuštenosti dokaza koje je prikupila država, ICC ne smije odlučivati o
primjeni nacionalnog prava te države.
Istina se u krivičnom postupku pred ICC utvrđuje prvo iz načelnih razloga koji su tipični za
svaki krivični postupak, a svode se, prije svega, na potrebu pravilnog utvrdivanja
činjeničnog stanja, koje će biti osnova za donošenje presude kojom se rješava predmet
krivičnog postupka, a u tom se smislu teži utvrđivanju istinitog činjeničnog stanja[743].
Medutim, s obzirom na to da dokaze izvode uglavnom stranke, njihovi interesi ne služe
uvijek utvrdivanju istine, tako da određenu dokaznu ulogu mora imati i sud. Tako, prema
članu 69 stav 3 Rimskog statuta, sud može od stranaka u fazi glavnog pretresa zatražiti da
podnesu sve dokaze za koje smatra da su nužni za utvrđivanje istine. Priznanje optuženog
neće automatski dovesti do vodenja uprošćenog postupka svedenog samo na izricanje
sankcije, već pretresno vijeće, izmedu ostalog, utvrđuje i da li je njegovo priznanje
potkrijepljeno činjenicama iznijetim u optužbi tužioca, drugom materijalu podnijetom od
strane tužioca, a prihvaćenom od optuženog, odnosno drugim dokazima podnijetim od
strane bilo koje stranke (član 65 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta).
U postupku koji se primjenjuje pred ICC važi standard dokazivanja van (svake) razumne
sumnje (beyond a reasonable doubt) kojim se zahtijeva da sudija optuženog oglasi krivim,
tj. da bude ubijeđen u njegovu krivicu (član 66 stav 3 Rimskog statuta). On je takođe
potvrden i u praviiu 87A Praviinika o postupku i dokazima ICTY. Iz ovoga proizilazi da bi
sud u svakom drugom slučaju morao da postupi suprotno, tj. da oslobodi optuženog. Dakle,
uvijek kada postoji razumna sumnja da optuženi možda nije kriv, tj. uvijek kada sud nije
potpuno uvjeren u njegovu krivicu, on je dužan da ga oslobodi[744]. Načelo in dubio pro
198
SKRIPTA:
reo je predviđeno striktno u Rimskom statutu i na jedan poseban, materijainopravni način, u

vezi načela legaliteta, što je, ipak, direktno vezano i za položaj optuženog u krivičnom
postupku[745]. Prema članu 22 stav 2 Rimskog statuta, definicije u kojima se određuje biće
krivičnog djela tumače se restriktivno i njihovo tumačenje ne smije se zasnivati na anaiogiji.
U slučaju da se radi u dvosmislenim definicijama, definicija se tumači uvijek u korist lica
protiv koga se vodi istraga ili se krivično goni ili koje je osudeno.
Istinitost sadržaja dokaznih sredstava Rimski statut štiti krivičnim djelima protiv
pravosuđa[746], ako su učinjena namjerno[747] (član 70 stav 1 Rimskog statuta). Riječ je o
djelima "ometanja pravde", a relevantne odredbe Pravila o postupku i dokazima
implementiraju odredbe Rimskog statuta. Za ta krivična djela se može voditi paralelni
postupak pred ICC ili se gonjenje njihovih učinilaca može ustupiti nacionalnom krivičnom
pravosuđu[748]. Ako se postupak vodi pred ICC, načela i postupci koji ureduju nadležnost
ICC za krivična djela propisana članom 70 stav 1 Rimskog statuta su ona koje predviđaju
Pravila o postupku i dokazima. Međutim, za uslove za pružanje medunarodne pomoći ICC-
u u pogledu njegovog postupanja u ovom slučaju, primjenjivaće se nacionaino pravo
države od koje se pomoć traži (član 70 stav 2 Rimskog statuta). S tim u vezi je i obaveza
svake države stranke da u svoje krivične zakone uvrste krivična djela protiv pravosuđa
propisana iz člana 70 stav 1 Rimskog statuta, a koja su na njenoj teritoriji učinili njeni
državljani. Iako Rimski statut obezbjeduje neophodne principe, procedure i ovlašćenja za
ICC da provede suđenje (član 70 stav 2) i da kazni (član 70 stav 3) za takva krivična djela
kaznom zatvora, ICC takođe može pozvati same države stranke da to urade. Kao
posljedica toga: (a) svaka država stranka mora proširiti primjenu svojih krivičnih zakona koji
kažnjavanju krivična djela protiv integriteta njenog vlastitog istražnog ili sudskog postupka i
na krivična djeia protiv pravosuđa propisana članom 70 stav 1, a koja su na njenoj teritoriji
učinili njeni državljani; (b) na zahtjev ICC, kad god on to smatra ispravnim, država stranka
će predati predmet svojim nadležnim vlastima u svrhu krivičnog gonjenja. Te vlasti moraju
postupiti u takvim predmetima s "marljivošću", te im doznačiti dovoljno sredstava kako bi
omogućile njihovo efikasno provođenje.
U pogledu zaštite obavještenja i podataka važnih za delikatno pitanje nacionalne
bezbjednosti, Rimski statut u članu 72 uvodi zanimljiva pravila dokaznog postupka. Pri
tome se imala u vidu činjenica da se u medunarodnim suđenjima važni dokazi mogu ticati
podataka kojima raspolažu vojna lica ili državni organi koji se bave nacionalnom
bezbjednošću. Shodno tome, sudovi moraju uspostaviti ravnotežu izmedu potrebe da se
poštuju legitimni bezbjednosni interesi države i zahtjevi pravde[749]. Ovaj čian se
primjenjuje "u svakom slučaju" kad bi otkrivanje podataka ili dokumenata neke države,
prema mišljenju te države, bilo štetno za njene interese nacionalne bezbjednosti[750]. Član
72 Rimskog statuta se, takođe, primjenjuje u slučaju kad je lice od kojeg je zatraženo da
pruži informacije ili dokaze, odbiio to učiniti ili je tu stvar uputilo državi na osnovi da bi
otkrivanje bilo štetno za interese nacionalne bezbjednosti te države, a ta država to potvrdi.
Isto tako, ako država sazna da podaci ili dokumenti te države jesu ili bi mogli biti otkriveni u
bilo kojem stadiju postupka, te da bi njihovo otkrivanje bilo štetno za njene interese
nacionalne bezbjednosti, ima pravo umiješati se kako bi postigla iješenja spora u skladu sa
članom 72 Rimskog statuta. Naglašena je potreba da strane u postupku[751] preduzmu
"sve razumne korake", nastojeći riješiti predmet na osnovu saradnje. Takvi koraci mogu
uključivati: (1) izmjenu ili pojašnjenje zahtjeva; (2) donošenje odluke ICC o relevantnosti
podataka ili dokaza koji se traže ili odluke o tome jesu li dokazi, uprkos tome što su
relevantni, mogli biti pribavljeni ili mogu biti pribavljeni iz izvora različitog od države od koje
su zatraženi; (3) pribavljanje podataka ili dokaza iz različitog izvora ili u različitom obliku ili
(4) sporazum o uslovima pod kojima bi mogla biti pružena pomoć, uključujući, između
ostalog, pružanje sažetaka iii redigiranih verzija, davanje ograničenja na otkrivanje,
korišćenje podataka in camera (bez prisustva javnosti) ili ex parte (bez prisustva druge
stranke) ili druge mjere zaštite koje dopuStaju Rimski statut i Pravila o postupku i dokazima
(član 72 stav 5 Rimskog statuta). Ako se do ovakvog iješenja ne dođe i ICC odluči da su
199
SKRIPTA:
dokazi reievantni i nužni za odlučivanje o krivnji ili nevinosti optuženog, može naložiti da se
informacije ili dokumenti iznesu na raspravi in camera i ex parte, odnosno može izvesti
potrebne zaključke iii dati naiog da se informacije ili dokumenti stave na raspolaganje ICC.
Do teškoća može doći i ako je izvor podataka obavještenja povjerljiv, odnosno ako svjedok
žeii da da određene dokumente iii informacije, ali samo pod uslovom da izvor ostane tajan.
ICC uzima ovu mogućnost u obzir i u članu 72 stav 3, propisujući da nijedna odredba ovog
člana ne utiče na zahtjevepovjerljivosti primjenjive na osnovu člana 54 stav 3 tač. (e) i (f)
[752] ili na primjenu člana 73. Clanom 73 Rimskog statuta ureduje se mogućnost da ICC od
države stranke zatraži podnošenje nekog dokumenta ili informacije koju ona čuva, ima u
posjedu ili kontroliše, a taj dokument ili informacija joj je otkrivena od strane države,
međuvladine ili međunarodne organizacije, i to "u povjerenju. Tada će država stranka koja
treba da otkrije informacije ili dokumenta, zatražiti sagiasnost lica od kojeg taj dokument ili
informacija potiču. Pri tome su moguće dvije situcije. U prvoj, ako je izvor država stranka -
ona će ili pristati na otkrivanje informacije ili dokumenta ili obećati riješiti problem otkrivanja
sa ICC, u skladu sa članom 72. U drugoj situaciji, ako izvor nije država stranka, te ako taj
izvor odbije pristati na objavljivanje - država od koje je pomoć zatražena će obavijestiti ICC
da ne može dostaviti taj dokument ili informaciju zbog ranije preuzete obaveze povjerljivosti
koju je dala izvoru.
1.3.7.6.11. Donošenje odluke
Presuda se donosi nakon što pretresno vijeće na kraju sudenja "ocijeni dokaze i čitav
postupak" (član 74 stav 2 Rimskog statuta). Odluka ne smije "ići" preko činjenica i okolnosti
opisanih u optužbi i dopunama optužbe, a ICC može zasnivati svoju odiuku samo na
dokazima koji su mu podneseni i pred tim sudom raspravljeni na sudenju. U donošenju
odluke sudije će pokušati postići jednoglasnost, a ako im to ne uspije, odiuku će donijeti
većina sudija (član 74 stav 3 Rimskog statuta). Odlučivanje pretresnog vijeća je tajno, a
presuda se izrađuje u pisanom obliku i sadrži obrazloženje, kao i izdvojeno mišljenje sudije
koji je ostao u manjini (član 74 stav 5 Rimskog statuta). U ovom pogledu, ICC je kao i ostali
međunarodni krivični sudovi, prihvatio način rada sudova u anglosaksonskim sistemima,
kao i drugih međunarodnih sudova koji sude u medudržavnim sporovima, poput
Međunarodnog suda pravde[753]. Donešena presuda uvijek se javno progiašava (u cijelosti
iii djeiimično). Presuda se izriče javno i, kad je god moguće, u prisustvu optuženog (član 76
Ako je riječ o osuđujućoj presudi, pretresno vijeće mora, na osnovu prijedloga koji su na
suđenju izneseni, izreći "prikladnu kaznu", pri čemu mora uzeti u obzir podnesene dokaze i
prijedloge podnesene tokom sudenja koji su bitni za izricanje kazne (čian 76 stav 1
Rimskog statuta). To može učiniti odmah, ali može odrediti i "ročište kako bi razmotrilo
dodatne dokaze iii prijedloge koji su bitni za kaznu", u skladu sa Praviiima o postupku i
dokazima (član 76 stav 2 Rimskog statuta). Na tom ročištu će se uzeti u obzir i svi iskazi
dati u skladu sa članom 75 Rimskog statuta (odšteta žrtvama).
Treba naglasiti da Rimski statut donosi veliki napredak i u pogledu krivičnih sankcija. U
skladu sa principom nulla poena sine lege (član 23), ICC izriče kazne koje se sastoje samo
od mjera koje su ekskiuzivno prezentovane u Rimskom statutu. Pored kazne zatvora (na
određeni broj godina koja ne može biti duža od 30 godina) ili kazne doživotnog zatvora
(kad je to opravdano zbog izuzetne težine krivičnog djela i pojedinačnih okolnosti
osuđenog), član 77 stav 2 Rimskog statuta predviđa da ICC može odrediti "novčanu kaznu
u skiadu s kriterijumima koje propisuju Pravila o postupku i dokazima", kao i "oduzimanje
prihoda, imovine i vlasništva koji direktno iii posredno potiču od tog krivičnog djela, bez
štete za bona fide prava trećih lica"[754]. ICC može naložiti da se novac i druga sredstva
pribavljena od novčanih kazni i oduzimanja imovinske koristi sudskim nalogom prebace u
Fond u korist žrtava krivičnih djela[755], kao i u korist njhovih porodica, koji svojom
odlukom treba da ustanovi Skupština država stranaka (član 79). Smrtna kazna nije
predviđena Rimskim statutom, ali ovaj statut u članu 80 predviđa da ništa u ovom dijelu
200
SKRIPTA:
Statuta neće uticati na primjenu kazni od strane država, koje su propisane njihovim
nacionalnim pravom. Činjenica da smrtna kazna nije predviđena Rimskim statutom, nema
nikakavog uticaja na kazne određene po nacionalnom zakonu u toku postupka pred
sudovima država stranaka.
1.3.7.6.12. Odšteta žrtvama
Rimski statut sadrži i odgovarajuće odredbe koje regulišu prava žrtava, odnosno oštećenih
na odštetu (reparaciju), uključujući i pravo na restituciju (vraćanje u pređašnje stanje),
naknadu štete i rehabilitaciju (član 75). Time se popunjava važna praznina u odnosu na
prijašnje propise. Osim toga, kao što je već rečeno, član 79 Rimskog statuta predviđa da će
Skupština država stranaka osnovati Fond u korist žrtava krivičnih djela, koji su u
nadležnosti ICC, kao i u korist porodica takvih žrtava. Ovo pitanje uređuju i pravila 94-99
Pravila o postupku i dokazima ICC.
Postupak za utvrdivanje nadoknade mogu pokrenuti žrtva i pretresno vijeće. Prije nego što
donese naredbu na osnovu ovog člana 75 Rimskog statuta, ICC može zatražiti i uzeće u
obzir izjave koje su dali ili koje su date u ime osudenog, žrtava, drugih zainteresovanih lica
ili zainteresovanih država. U tom smislu, pretresno vijeće može angažovati i vještake,
dajući mogućnost osporavanja njihovog izvještaja (pravilo 97 Pravila o postupku i dokazima
ICC). Pored toga, nijedna odredba člana 75 ne smije se tumačiti na način koji bi bio štetan
za prava žrtava koja one imaju na osnovu nacionalnog ili međunarodnog prava (član 75
1.3.7.6.13. Žalba
Slično kao i u većini nacionalnih krivičnih postupaka, i u postupku pred ICC postoji
mogućnost ulaganja žalbe kao redovnog pravnog lijeka (član 81) protiv presude (što se u
pravno-tehničkom smislu označava kao žalba protiv oslobadajuće ili osuđujuće odluke ili
protiv odluke o kazni), kao i žalbe protiv drugih odluka ICC (član 82), te podnošenja revizije,
odnosno jedne vrste zahtjeva za ponavljanje krivčnog postupka (član 84 Rimskog statuta).
Žalba je redovni pravni lijek. Protiv osuđujuće odluke "žalbu" mogu podnijeti tužilac (zbog
pogrešaka u postupku, u činjenicama ili pravu) ili osudeni ili tužilac (u ime optuženog, i to
zbog pogrešaka u postupku, u činjenicama, pravu ili "zbog bilo kojeg drugog osnova koji
utiče na pošten ili pouzdan postupak ili odluku") - član 81 stav 1 tač. a) i b) Rimskog
statuta.
Poslednje je, zapravo, daljnje ublažavanje ionako već široko formuiisanih žaibenih osnova
in favorem defensionis[756]. Protiv odluke o kazni tužilac ili osudeni mogu podnijeti žaibu
zbog "nesrazmjere izmedu krivičnog dijela i kazne" (član 81 stav 1 tačka a) Rimskog
statuta). Podnesena žalba može se povući prije donošenja odluke žalbenog vijeća (pravilo
152 stav 1 Pravila o postupku i dokazima).
Prema Pravilima o postupku i dokazima, rok za podnošenje žaibe je 30 dana od dana kada
ja podnosilac žalbe obaviješten o odluci ICC, ali žalbeno vijeće taj rok može (na
obrazloženu molbu žalioca) produžiti. Propuštanje tog roka čini odluku ICC konačnom
(pravilo 150).
Žalba se podnosi sekretaru, koji je sa spisom dostavlja žalbenom vijeću i o toj žalbi
obavještava sve učesnike u postupku pred pretresnim vijećem (pravila 150 stav 3 i 151
stav 2 Pravila o postupku i dokazima). Podnesena žalba odlaže izvršenje presude, osim u
pogledu određenog pritvora (član 81 stav 4 Rimskog statuta). Za postupak po žalbi ako se
žalio samo optuženi III tužilac u njegovu korist - vrijedi zabrana reformatio in peius (član 83
O žalbi se odlučuje na pretresu, ali mu optuženi ne mora prisustvovati (član 83 stav 5
Rimskog statuta). Odluka žalbenog vijeća donosi se većinom giasova sudija i objavljuje se
na javnoj sjednici. Presuda mora sadržavati razloge na kojima se zasniva. Kad ne postoji
jednoglasnost, presuda žalbenog vijeća mora sadržati "poglede i većine i manjine", ali svaki
sudija može donijeti "posebno mišljenje" III "protivno mišljenje" o pravnim pitanjima.
Ako žalbeno vijeće utvrdi da je raniji postupak proveden "nepošteno" (engl. unfair) na način
koji je uticao na pouzdanost odluke ili kazne, odnosno da je na odluku ili kaznu protiv koje
201
SKRIPTA:
se izjavljuje žalba bitno uticalo pogreška o činjenicama, pogreška o pravu ili pogreška u
postupku, ono može: (a) ukinuti ili izmijeniti odluku ili kaznu ili (b) odrediti novo suđenje
pred drugim pretresnim vijećem. U tu svrhu žalbeno vijeće može vratiti činjenično pitanje na
odlučivanje izvomom pretresnom vijeću ili samo izvoditi dokaze - kako bi odlučilo o tom
pitanju.
1.3.7.6.14. Revizija
Revizija je vanredni pravni lijek koji se može podnijeti u korist osudenog. Ovlašćeni da
podnesu reviziju su osuđeni, a poslije njegove smrti bračni drug, djeca, roditelji ili u vrijeme
smrti optuženog lice koje je primilo izričiti pisani nalog od optuženog da podnese takav
zahtjev, kao i tužiiac (u ime optuženog) - (član 84 stav 1 Rimskog statuta). Oni mogu od
žalbenog vijeća zatražiti da izmijeni konačnu osuđujuću presudu ili kaznu na osnovu toga:
(1) što su otkriveni novi dokazi koji:(a)nisu bili dostupni u vrijeme suđenja, a ta
nedostupnost se nije mogla pripisati, u cjelini ili djelimično, stranci koja podnosi zahtjev i (b)
su dovoljno važni da bi da su biii izvedeni na suđenju, vjerovatno doveli do drukčijeg
određenja krivnje; (2) što je naknadno otkriveno da su odiučujući dokazi koji su na suđenju
bili uzeti u obzir i na kojima se zasniva osudujuća presuda, bili lažni ili krivotvoreni; (3) što
je jedan ili više sudija koji su učestvovali u donošenju osuđujuće presude ili potvrdi
optužnice u tom predmetu učinio težak prestup ili tešku povredu dužnosti dovoljno velike
težine da bi se opravdalo smjenjivanje tog sudije ili tih sudija s dužnosti na osnovu člana
46. Razlog za ovakav revizioni postupak je očigledan: mada presuda ili odluka o kazni
mogu biti pravnosnažni i konačni (res iudicata), bilo bi suprotno elementamim principima
pravde ako se takva odluka ne bi revidirala ako se otkrije nova činjenica, koja nije bila
poznata u tokusuđenja a koja bi, da je biia poznata, doveia do potpuno raziičitog
ishoda[757]. U postupku revizije nova mora biti činjenica, a ne dokaz neke činjenice koja je
bila poznata u toku sudenja[758].
O reviziji, čak i ako je upravljena protiv njegove odluke, odlučuje žalbeno vijeće. Ono može
reviziju odbiti kao neosnovanu ili odlučiti da zahtjev ima osnova, pa: (a) ponovno sazvati
izvorno pretresno vijeće; (b) osnovati novo pretresno vijeće; (c) samo zadržati nadležnost u
tom predmetu - kako bi, nakon što sasluša stranke na način kako propisuju Pravila o
postupku i dokazima, došlo do odluke o tome treba li presudu izmijeniti (član 84 stav 2
Rimskog statuta).
1.3.7.6.15. Žalbe protiv međuodluka (interlokutornih odluka)
Kao i nacionalni sudovi, i međunarodni krivični sudovi mogu donositi međuodluke. Stranke
mogu ulagati posebne žalbe i na ovakve odluke. U sistemu ICC sistem interlokutomih žalbi
detaljno je regulisan članom 82 Rimskog statuta ("žalba protiv ostalih odluka") i tiče se bilo
preiiminamih prijedloga (npr. prigovaranjem nenadležnosti ICC) ili nekog drugog prijedloga
(npr. prijedlog za privremeno puštanje na slobodu)[759].
■
Prema članu 82 stav 1 Rimskog statuta, a u skladu s Pravilima o postupku i dokazima ICC,
svaka stranka može podnijeti žalbu protiv bilo koje od sljedećih odluka:(l) o nadležnosti ili
dopuštenosti; (2) kojom se odobrava ili ne odobrava puštanje lica protiv kojeg se vodi
istraga ili koje se krivično goni; (3) odluke pretpretresnog vijeća da postupi na vlastitu
inicijativu na osnovu člana 56 stav 3[760]; (4) odluke koja uključuje pitanje koje bi "znatno"
uticalo na pošteno i brzo vođenje postupka ili na ishod suđenja i razrješenje koje bi, prema
mišljenju pretpretresnog ili pretresnog vijeća, "znatno unaprijedilo postupak". lsto tako,
protiv odluke pretpretresnog vijeća donesene na osnovu člana 57 stav 3 tačka (d) Rimskog
statuta[761] žalbu može izjaviti država na koju se stvar odnosi ili tužilac uz dopuštenje
pretpretresnog vijeća, s tim da će se o žalbi odlučivati na osnovu hitnog postupka.
Naposlijetku, pravni zastupnik žrtve, osuđenog ili bona fide vlasnika imovine na koju štetno
utiče nalog donesen na osnovu člana 76[762], može podnijeti žalbu protiv naloga za
odštete, na način kako to propisuju Pravila o postupku i dokazima. U svim ovim
slučajevima žalba (sama po sebi) nema suspenzivno dejstvo, osim ako žalbeno vijeće
202
SKRIPTA:
(nakon što primi takav zahtjev) ne odredi drukčije, a u skladu s Pravilima o postupku i
dokazima.
1.3.7.6.16. Izvršenje kazni

Kao ni ostali međunarodni krivični sudovi, tako ni ICC nema sopstvene zatvore u kojima bi
osudena iica izdržavaia kaznu, pa se stoga mora obratiti državama[763]. Član 103 stav 1
tačka (a) Rimskog statuta utvrduje da se "kazna zatvora izdržava u državi koju s popisa
država koje su Sudu iskazale svoju spremnost prihvatiti osuđenike, odredi Sud". Kako
odabrana država ima obavezu da bez odlaganja upozna ICC o tome da li prihvata osuđeno
lice (čian 103 stav 1 tačka (c)), slijedi da država stranka nije dužna da primi nijednog
osuđenika, osim ako takav prihvat ne ocijeni pozitivnim.
U vrijeme iskazivanja spremnosti da prihvati osuđene, država može dodati svom prihvatu
uslove o kojim se sporazumije sa ICC u skiadu s dijelom 10 Rimskog statuta. Obaveze koje
se javljaju u skladu sa ovim dijelom mogu se podijeliti na dvije vrste. Obaveze koje se tiču
izvršenja novčane kazne i oduzimanja imovine koje je naredio ICC - odnose se na sve
države stranke. One koje se tiču izvršenja kazne zatvora, s druge strane, odnose se samo
na one države stranke koje odobre izvršenje tih kazni na njihovoj teritoriji.
Sve promjene nacionalnog prava i zakona za koje država stranka smatra da su neophodne
u svjetlu obaveza oko prihvata osudenih koje je osudio ICC, treba posmatrati odvojeno od
onih obaveza koje čine dio potreban za implementaciju Rimskog statuta kao takvog.
Međunarodne obaveze koje država preuzima ratifikovanjem Rimskog statuta i koje u nekim
pravnim sistemima povlače za sobom potrebu za ustavnim izmjenama, razlikuju se od tzv.
pomoćnih obaveza koje su preuzele države članice koje prihvataju osuđene. To ne znači da
države stranke ne žele dati odgovarajući pristanak koji se može posmatrati kao prirodni
nastavak opšte obaveze država stranaka prema ICC. Međutim, učešće država iz različitih
geografskih regija i različitih pravnih sistema u pritvorskom režimu ICC, sigumo će pojačati
njihovu podršku univerzalnim vrijednostima koje su istaknute u Rimskom statutu.
Međunarodno pravo predviđa da države u kojima osuđeno lice izdržava kaznu nemaju
pravo da kaznu ublaže ili preinače ili lice puste na slobodu prije isteka kazne koju je izrekao
međunarodni sud. Kazna zatvora koju izrekne ICC je obavezujuća za države stranke koje
je ne mogu promijeniti (član 105 stav 1). Ova obaveza zavisi od "ispunjenja uslova koje je
država precizirala u skladu sa članom 103 stav 1 tačka (b)". Član 103 stav 1 tačka (b)
dozvoljava državi da u vrijeme iskazivanja spremnosti da prihvati osuđene može dodati
svom prihvatu uslove o kojima se dogovori sa ICC. Ograničenja koja su nametnuta dijelom
10 su značajna i uključuju: (1) država izvršenja ne smije osloboditi lice prije isteka kazne
koju je bio izrekao ICC; (2) jedino 1CC ima pravo odlučivati o umanjenju kazne, a odluku o
tome mora donijeti nakon što sasluša lice o kojem je riječ; (3) jedino ICC ima pravo
odlučivati o žalbi i reviziji, a država izvršenja ne smije osuđenom otežavati podnošenje
takvih zahtjeva. Prema tome, usiovi nametnuti državi stranki na njenu spremnost da primi
osuđene ne znače da država izvršenja ima ovlašćenje da utiče na dužinu kazne ili da
odlučuje o zahtjevu za apelaciju ili reviziju.
Treba, takođe, imati u vidu da član 110 Rimskog statuta predviđa osnovne procedure i
standarde koje ICC treba slijediti pri razmatranju kazni i kod eventualnog odobravanja
skraćivanja kazne. Ovaj član (st. 1 i 2) propisuje da država izvršenja ne smije osloboditi lice
prije isteka kazne koju je izrekao ICC, jer samo ICC ima pravo odlučivati o umanjenju
kazne, a odluku o tome mora donijeti nakon što sasluša iice o kome je riječ. Medutim, kad
to lice "odsluži" najmanje dvije trećine kazne ili 25 godina u siučaju doživotne kazne
zatvora, ICC će ponovno razmotriti kaznu - kako bi odlučio treba ii je umanjiti[764].
Države koje izvršavaju kazne su, u skladu sa članom 103 stav 2, obavezne da obavijeste
ICC o svim okolnostima, uključujući i promjenu uslova o kojima je, na osnovu stava 1,
postignut sporazum, koje bi mogle bitno uticati na uslove ili obim izvršenja kazne zatvora.
ICC mora primiti obavještenje najmanje 45 dana prije nastupanja takvih poznatih ili
203
SKRIPTA:
predvidivih okolnosti. Tokom ovog razdoblja država izvršenja ne smije preduzimati nikakve
radnje koje bi mogle uticati na njene obaveze koje ima na osnovu člana 110.
Ako se ICTY "ne može složiti" sa "okolnostima" koje su već pomenute (na primjer, jer se ne
slažu sa standardima koji se traže dijelom 10), on može odrediti novu državu izvršenja
(član 103 stav 2 tačka (b)). Sud, takođe, može odrediti novu državu kao odgovor na zahtjev
osuđenog (član 104 stav 2). Sud može u svakom slučaju izdati zahtjev za saradnju državi
izvršenja, tražeći transfer osuđenog lica.
Kako uslovi za prihvat osuđenog ne mogu uticati na dužinu kazne, oni su ograničeni na
uslove pod kojima se kazna izdržava. Ovi su uslovi, dakako, ograničeni Rimskim statutom.
Po prirodi stvari, uslovi izdržavanje kazne moraju biti u skladu sa širokoprihvaćenim
standardima međunarodnih ugovora koji regulišu postupanje sa zatvorenicima. Član 106
ukazuje na standarde obavezujuće za ICC - kako bi taj sud ispunio svoje supervizorske
odgovornosti, a trebalo bi ih razmotriti prije nego pristane na bilo koji od uslova koji su
propisani članom 103 stav 1 tačka (b): (1) izvršenje kazne zatvora podvrgnuto je nadzoru
ICC i mora biti u skladu sa široko prihvaćenim standardima međunarodnih ugovora koji
regulišu postupanje sa zatvorenicima; (2) uslovi izvršenja kazne zatvora uredeni su pravom
države koja kaznu izvršava i moraju biti u skladu sa široko prihvaćenim standardima
medunarodnih ugovora koji regulišu postupanje sa zatvorenicima; ni u kom slučaju ti uslovi
ne smiju biti više ili manje povoljni od onih koje imaju zatvorenici osuđeni za slične zločine
u državi izvršenja; (3) komunikacija izmedu osudenih i ICC je povjerljiva i ne smije se
otežavati. Mada ovaj zahtjev nije izričito propisan statutima ICTY i ICTR, on je implicitan
cjelokupnom sistemu medunarodnih sudova koji su obavezni da poštuje međunarodne
standarde zaštite ljudskih prava, a posebno standarde o pravima optuženog, žrtava i
svjedoka[765].
ICC može prihvatiti uslove koje predlažu države u skladu sa članom 103 stav 1 tačka (b), i
to samo unutar ograničenja koje nameće ovaj okvir. Kada je u pitanju doživotna kazna
zatvora, države stranke ustavnim zabranama mogu svoju spremnost da prihvate osuđene
ograničiti na prihvat samo onih osuđenika koji ne izdržavaju kaznu doživotnog zatvora.
Lice kome je izrečena kazna, a koja je u pritvoru u državi izvršenja, ne smije biti podvrgnuto
krivičnom gonjenju ili kažnjavanju ili izručenju trećoj državi zbog bilo kojeg ponašanja koje
je preduzelo prije njegovog premještaja u državu izvršenja, osim ako takvo krivično
gonjenje, kažnjavanje ili izručenje ne dopusti ICC - na zahtjev države izvršenja (član 108
stav 1). Ovakvo ograničenje ne primjenjuje se ako osuđeni dobrovoljno ostane duže od 30
dana na teritoriji države izvršenja nakon što je "odslužio" punu kaznu koju je odredio ICC ili
ako se vrati na teritoriju te države - nakon što ga je prethodno napustio. Ili, uopšteno, nakon
što je kazna izdržana, lice koje nije državljanin države izvršenja može, u skladu s zakonom
države izvršenja, biti premješteno u državu koja ima obavezu da ga primi ili u drugu državu
koja ga pristane primiti, uzimajući u obzir želju lica koje treba biti premješteno
u tu državu, osim ukoiiko država izvršenja ne dopusti tom licu da ostane na njenoj teritoriji
(član 107 stav 1).
Član 111 Rimskog statuta reguliše situaciju u slučaju ako osuđeni pobjegne iz pritvora i iz
države izvršenja. U tom sluačaju ta država može, nakon što se posavjetuje sa ICC, zatražiti
predaju tog lica od države u kojoj se lice nalazi (na osnovu postojećih dvostranih ili
višestranih ugovora) ili zatražiti da predaju tog lica zatraži ICC u skiadu sa dijelom 9
Rimskog statuta. ICC može odrediti da se to lice prebaci u državu u kojoj je izdržavalo
kaznu ili u neku drugu državu koju odredi ICC.
Član 109 Rimskog statuta proširuje obavezu države izvršenja u pogledu izvršenja novčane
kazne i mjere oduzimanja imovine, koje je nametnuo ICC u skiadu sa članom 77 stav 2.
Obavezujući države stranke da moraju izvršavati novčane kazne ili kazne oduzimanja
imovine koje je izrekao ICC, član 109 pretpostavija da će države imati zakone koji
dozvoljavaju prikupljanje novčanih kazni i oduzete imovine koje na osnovu dijela 7 Statuta
odredi ICC. Pri tome se dozvoljavaju proceduraine varijacije nacionainog zakona. Za
204
SKRIPTA:
raziiku od izvršenja kazne zatvora koje se odnosi samo na države stranke koje dobrovoljno
prihvate osuđene, član 109 se odnosi na sve te države.
Prema članu 77 stav 2 tačka (b) Rimskog statuta, oduzimanje imovine se može primijeniti u
pogledu oduzimanja "prihoda, imovine i vlasništva koji direktno ili posredno potiču od tog
zločina" (za koji je izrečena kazna). Mnogi pravni sistemi već imaju zakone za
identifikovanje i oduzimanje takve imovine. Od države se može zatražiti da zamrzne
sredstva za vrijeme postojanja naloga za oduzimanje imovine i da obezbijedi izvršenje
odluke ICC vezane za obeštećenje žrtava (član 75 stav 5). Obeštećenje podrazumijeva,
najprije, poštovanje nalaza ICC u pogiedu obima i iznosa štete, gubitka i povrede žrtve ili u
vezi sa žrtvom (član 75 stav 1), a zatim izvršenje naredbe koja precizira odgovarajuće
obeštećenje (restitucija, kompenzacija, rehabilitacija), a koja je usmjerena direktno protiv
osudenog iica (član 75 stav 2).
1.3.7.7. Pružanje pravne pomoći ICC 1.3.7.7.1. Uvodne napomene
Dio 9 ("Medunarodna saradnja i sudska pomoć", čl. 86-102) Rimskog statuta obuhvata
odredbe koje se odnose na saradnju država[766]. Drugi aspekti saradnje, uključujući i one
koji se odnose na krivična djela protiv pravosuda i izvršenje kazni od strane država članica
koje pristanu da prime osuđene koje je osudio ICC - obuhvaćeni su drugim dijelovima
Rimskog statuta. Statut daje okvir osnovnih standarda i procedure koje će omogućiti da
ICC funkcioniše pravično i eflkasno, dozvoijavajući, pri tome, određeni fleksibiiitet u
pogledu načina na koji države potpisnice daju svoju pomoć i ostavljajući domaćem zakonu
da reguiiše procedure vezane za saradnju u ovom širokom području.
Saradnja iz Dijela 9 fimkcioniše na osnovu zahtjeva koje podnosi ICC. Pretpretresno ili
pretresno vijeće, nakon zahtjeva tužioca ili kako bi pomoglo odbranu (na zahtjev odbrane ili
na ličnu inicijativu), zahtijeva od države saradnju sa ICC. Država je onda obavezna na
saradnju, i to u skladu sa Rimskim statutom.
Treba najprije napomenuti da tužiiac može u toku istrage zatražiti saradnju biio koje države
ili međuvladine organizacije (član 54 stav 3 tačka (c)) ili sa državom zaključiti takve
aranžmane ili sporazume koji nisu suprotni Statutu, koji bi mogii biti nužni za olakšavanje te
saradnje (član 54 stav 3 tačka (d) Rimskog statuta). U onoj mjeri u kojoj tužilac traži tu
saradnju od države ili međuvladine organizacije direktno (ne preko ICC), ovo ovlašćenje je
izvan dijela 9 Statuta i ne dotiče osnovne obaveze iz tog dijela. Ako država ili međuvladina
organizacija odbije zatraženu saradnju, tužilac ima opciju da se obrati ICC i zatraži da se
izda zahtjev za saradnju iz dijela 9 Rimskog statuta.
1.3.7.7.2. Opšta obaveza na saradnju
Ova obaveza uredena je u članu 86 Rimskog statuta, prema kojem "države stranke moraju,
u skladu s odredbama ovog statuta, u potpunosti saradivati sa ICC u istrazi i krivičnom
gonjenju zločina koji su u nadležnosti Suda"[767]. Obaveza je, dakle, da se u potpunosti
saraduje "u skiadu sa odredbama ovog statuta", a ne samo u skladu sa dijelom 9. Obaveza
podrazumijeva saradnju sa ICC u istrazi i krivičnom gonjenju određenog krivičnog djeia.
Prema tome, primjenjuje se onda kada je istraga započeta. Obaveza na saradnju je opšta i
važi za sve organe vlasti, bilo da je to policija, vojska iii druga vladina obiast koja ima
odgovomost relevantnu za zahtjev ICC. Svako preispitivanje saglasnosti domaćeg zakona
sa režimom saradnje koji je uspostavljen Rimskim statutom treba da obuhvati kako vojnu
(uključujući služenje vojnog roka izvan teritorije matične države), tako i civilnu jurisdikciju, a
u vezi sa svim drugim oblicima saradnje. Ukratko, Rimski statut obavezuje države stranke
(članice) da u potpunosti sarađuju u skladu sa uslovima iz ovog statuta.
Druge odredbe dijela 9 Rimskog statuta bave se primjenom opštih obaveza iz člana 86 na
odredene situacije, kao što su hapšenje i predaja lica, prenos dokaza itd. ICC će upućivati
zahtjeve za saradnju dipiomatskim putem ili preko "kojeg drugog odgovarajućeg kanala koji
odredi svaka država stranka" ili preko INTERPOLA "ili koje druge odgovarajuće regionalne
organizacije"[768] (član 87 stav 1). Države članice mogu odrediti organ nadiežan za prijem
zahtjeva za uzajamnu pomoć (obično je to ministarstvo pravde), koji ima iskustva u
uspješnom bavljenju ovakvim zahtjevima[769].
205
SKRIPTA:
Država od koje se traži saradnja mora zahtjev za saradnju i sve dokumente koji ga
podupiru čuvati u tajnosti, osim u onoj mjeri u kojoj je otkrivanje nužno u cilju izvršenja
zahtjeva (član 87 stav 3 Rimskog statuta). Zahtjevom se može precizirati da svi relevantni
podaci moraju biti pruženi i obrađeni na način koji štiti bezbjednost, kao i "fizičku i psihičku
dobrobit žrtava, mogućih svjedoka i njihovih porodica" (čian 87 stav 4 Rimskog statuta).
Određeni modaliteti zahtjeva i saradnje razjašnjavaju se u Pravilima o postupku i dokazima.
Treba, takode, imati na umu da dio 9 Rimskog statuta na više načina ograničava saradnju
država potpisnica sa ICC, na primjer, u slučaju istrage ili krivičnog gonjenja koje je u toku
(član 94) i zbog osporavanja dopuštenosti (član 95), kada se odgada izvršenje zahtjeva.
ICC može pozvati svaku državu koja nije stranka ovog statuta da pruži pomoć na osnovu
dijela 9, i to putem ad hoc dogovora, ugovora zaključenog s takvom državom iii na "bilo
kojoj drugoj prikladnoj osnovi" (član 87 stav 5 Rimskog statuta). Uz to, ICC može zatražiti
od svih međuvladinih organizacija da pruže podatke ili isprave, te zatražiti i druge oblike
saradnje i pomoći koji su u skladu s njihovim nadležnostima ili mandatom (član 87 stav 6
Rimskog statuta).
Statut daje dva ograničena izuzetka kao ovlašćenja tužioca da traži saradnju u sprovođenju
istrage na teritoriji države članice. Ona služe kao posljednje istražno sredstvo kako bi se
omogućio nastavak istrage u neuobičajenim okolnostima.
Prvo ograničenje se odnosi na čian 57 stav 3 tačka d) prema kome pretpretresno vijeće
ICC smije ovlastiti tužioca da preduzme "posebne istražne korake" na teritoriji određene
države stranke, a da nije osigurao saradnju te države na osnovu dijela 9, i to ako (kad je
god to moguće "imajući u vidu poglede države o kojoj je riječ") pretpretresno vijeće odluči u
tom slučaju da ta država "nedvosmisleno ne može izvršiti zahtjev za saradnju zbog
nedostupnosti bilo kojeg organa vlasti ili bilo kojeg dijela njenog pravosudnog sistema koji
ima nadiežnost provesti zahtjev za saradnju na osnovu dijela 9." Pozivajući se na scenario
"propale" države ("države u kolapsu", eng. Collapsed State)", primjenjivanje ovih
ovlašćenja proizilazi i iz čl. 18 i 19 u pogledu "nesposobnosti" (kako je to definisano članom
17 stav 3 Rimskog statuta) domaćeg pravnog sistema da vodi postupak.
Drugi izuzetak utvrđuje član 99 stav 4 Statuta koji predviđa da bez efekta na ostale članove
dijela 9, kad je to nužno za uspješno izvršenje zahtjeva koji je moguće izvršiti bez primjene
bilo kakvih prinudnih mjera (uključujući posebno razgovor ili prikupljanje dokaza od lica na
dobrovoljnoj osnovi, uz obavljanje tih radnji bez prisustva vlasti države potpisnice kojoj je
zahtjev upućen), ako je to potrebno za izvršenje zahtjeva, te "istraživanje bez izmjene javne
lokacije ili drugog javnog mjesta", tužilac smije izvršiti takav zahtjev direktno na teritoriji
države: (a) kad je država kojoj je zahtjev upućen država na čijoj je teritoriji krivično djelo
navodno bilo izvršeno, a već je donesena odluka o dopustivosti u skladu sa čl. 18 ili 19 - ali
nakon "svih mogućih konsultacija s državom strankom kojoj je zahtjev upućen"; (b) u
drugim slučajevima - nakon konsultacija s državom strankom kojoj je zahtjev upućen, "uz
sve razumne uslove ili momente na koje ukaže ta država stranka." Zato, kad država
stranka kojoj je zahtjev upućen odredi "probleme vezane uz izvršenje zahtjeva", ona se
mora, bez odlaganja, o tome "posavjetovati" sa ICC - "kako bi se stvar riješila."
1.3.7.7.3. Obaveza da se osigura postupak koji je dostupan po nacionalnom pravu
Važan dodatak opštim obavezama na saradnju iz člana 86 sadržan je u članu 88 Rimskog
statuta koji reguliše "dostupnost postupka na osnovu nacionalnog prava": "Države stranke
osiguraće da postoji postupak koji je dostupan prema njihovom nacionalnom pravu za sve
oblike saradnje koji su navedeni u ovom dijelu." Član 88 ne iziskuje nikakve posebne
legisiativne pojedinosti od država stranaka. Prije bi se moglo reći da obavezuje države
članice da obezbijede donošenje zakona tamo gdje inače ne bi bile u mogućnosti da
sarađuju kako je to propisano u dijelu 9 Statuta. U kojoj će mjeri biti potrebno donošenje
ovakvih zakona, zavisi od pravnog i ustavnog uređenja zemlje. Na prvom mjestu potrebno
je da država stranka odredi u kojem je obimu potrebno donijeti nove zakone - uporedivši
uslove dijela 9 sa svojim pravnim sistemom. Države stranke bi, dakle, trebale preispitati
206
SKRIPTA:
domaći pravni sistem, kako bi utvrdile da li on dozvoijava saradnju koja se traži u dijelu 9,
da bi se izvršila identifikacija
područja gdje je potrebno donošenje novih zakona i identiflkovale eventualne prepreke za

saradnju.
Uloga domaćeg pravnog sistema daije je obrađena u članu 93 stav 1 Rimskog statuta.
Nadalje, domaći zakon treba obezbijediti važan izvor procedura koje će se primjenjivati u
slučaju krivičnih dijela protiv pravosuđa i pri izvršavanju kazne. Države članice će imati
nekoiiko mogućnosti da osiguraju da procedure potrebne po domaćem pravnom sistemu za
oblike saradnje iz dijela 9 budu primjenljive prilikom ispunjenja uslova iz člana 88. Koja će
opcija biti izabrana, zavisiće od nacionalnog ustavnog uredenja.
Ustavi pojedinih država se razlikuju po tome kako inkorporiraju međunarodne zakone, a
države potpisnice po njihovoj potrebi za implementacijom novih zakona. Postoje sistemi u
kojima je međunarodni ugovor inkorporiran u sam sistem i postaje dio domaćeg pravnog
sistema - samim činom ratifikacije. U takvom siučaju nije potrebno implementirajuće
zakonodavstvo. Drugi tip ustavnog uređenja je onaj u kome internacionalni ugovor, iako
automatski ne postaje dio domaćeg pravnog sistema, može biti inkorporiran na
jednostavan način - tako što će biti pridodat kao aneks na postojeći zakon. U ovom siučaju,
zakonodavstvo može predvidjeti nešto više osim anektiranog ugovora koji je pravnosnažan
i ima prednost u odnosu na druge zakone po obimu primjene, a može i odrediti koji sud,
ministarstvo i drugi organi vlasti imaju oviašćenja pri primjeni. Konačno, mnogi sistemi
moraju proći provjeru kako bi se utvrdio obim do kojeg medunarodni instrumenti trebaju
procedure koje nisu obezbijeđene ili koje nisu u skiadu sa domaćim pravnim sistemom ili
ustavom, a potom napraviti odgovarajuće promjene kako bi se izvršila implementacija.
U nekim državama već postoji dobro razvijeno zakonodavstvo vezano za ekstradiciju i
međusobnu krivičnu saradnju. Tamo gdje takva legislativa ne postoji, biće potrebno
izmijeniti postojeće zakone - kako bi se obezbijedili neophodni mehanizmi. lzmjena zakona
koja je namijenjena za druge svrhe (obično je to izručenje lica od strane jedne države
drugoj državi i saradnja između država) možda neće zadovoljiti potrebe Rimskog statuta.
Smatra se da je najbolje iješenje usvojiti posebne zakone kojima će biti definisani oblici
saradnje, uključujući hapšenje, predaju i druge obiike pomoći. Ovako objedinjeno
zakonodavstvo čini privlačnim sveobuhvatan karakter Rimskog statuta i veiiki broj oblasti
kojih se on dotiče. Države se, takođe, mogu odlučiti da u ovo specijalizovano
zakonodavstvo uključe pomoć ad hoc tribunalima za bivšu Jugosiaviju i Ruandu, kao i
odredbe vezane za istragu i suđenje na državnom nivou za krivična djela iz Statuta.
1.3.7.7.4. Saradnja iz dijela 9 Rimskog statuta
U tekstu koji slijedi obrađeni su posebni oblici saradnje pomenuti u dijelu 9 Rimskog
statuta. Pravila o postupku i dokazima uvode dopune u neke od njih. Kada su u pitanju ovi
oblici saradnje, osnovna podjela postoji izmedu hapšenja (arrest) i predaje (surrender)
(član 89) i drugih oblika saradnje (naročito član 93). Premda će ICC snositi neke troškove
vezane za saradnju, "redovne troškove izvršenja zahtjeva" na teritoriji države kojoj je
zahtjev upućen snosi ta država, osim nekih troškova koje snosi ICC, a koji su navedeni u
članu 100 stav 1 Rimskog statuta.
1.3.7.7.4.1. Hapšenje i predaja ICC
Član 89 stav 1 Rimskog statuta dozvoljava ICC da dostavi zahtjev za hapšenje i predaju
lica bilo kojoj državi čianici na čijoj bi se teritoriji lice moglo naći i osigurava da ove države
moraju, u skladu s odredbama ovog statuta i s postupkom propisanim svojim
nacionalnim pravom, izvršiti zahtjev. Kao što je to slučaj sa drugim oblicima saradnje iz
dijela 9, procedure nacionalnog prava mogu regulisati predaju, ali ne na štetu odredbi dijeia
9.
Razlika koju Rimski statut pravi između izručenja (iz jedne države u drugu) i predaje (iz
države ICC) ima posljedice po nacionalno pravo i nacionalne organe vlasti koji su u
interakciji sa ICC. Statut propisuje samo usko polje diskrecije na strani država članica u
207
SKRIPTA:
pogiedu odbijanja hapšenja i predaje lica i ne dopušta neke od osnova po kojima država
može odbiti izručenje. Što je najvažnije, službeno svojstvo šefa države ili vlade, člana vlade
ili parlamenta, ne daje državi potpisnici osnova da odbije saradnju po zahtjevu za hapšenje
i predaju, gdje je lice čije se izručenje traži funkcioner države kojoj je upućen zahtjev za
izručenje.
U slučaju kada je lice čije se izručenje traži funkcioner treće države, ICC ne smije pokrenuti
postupak povodom zahtjeva za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao
da djeluje suprotno svojim obavezama koje ima na osnovu međunarodnog prava u vezi s
državnim ili diplomatskim imunitetom lica ili imovine treće države, osim ukoliko prije toga na
osnovu saradnje s tom trećom državom ICC ne postigne njeno odricanje od imuniteta (član
98 stav 1 Rimskog statuta). Isto tako, ICC ne smije pokrenuti postupak povodom zahtjeva
za predaju koji bi od države kojoj je zahtjev upućen zahtijevao da djeluje suprotno svojim
obavezama koje ima prema međunarodnim ugovorima na osnovu kojih je za predaju
državljanina te države ICC "potrebna saglasnost države koja to lice šalje, osim ako ICC
prije toga ne uspostavi saradnju s državom koja to lice šalje i u tom smislu dobije
sagiasnost za predaju" (član 98 stav 2 Rimskog statuta). Ako se protiv lica koje se traži vodi
postupak ili ako u državi kojoj je zahtjev upućen izdržava kaznu za djelo različito od onog
za koje se traži predaja ICC, država kojoj je zahtjev upućen posavjetovaće se sa ICC, i to
nakon što donese odluku kojom odobrava zahtjev.
1.3.7.7.4.2. Razlika izmedu "izručenja" i "predaje"
Rimski statut pravi razliku između "predaje" lica, što znači "dopremanja" lica ICC od strane
države stranke i "izručenja" (eng. Extradition) - "dopremanja" lica jednoj državi od strane
druge države (član 102). Razlika je napravijena i daje joj se značaj s ciljem da se predaja
lica ICC pojednostavi u odnosu na proceduru koja inače prati izručenje lica iz jedne države
u drugu. S tim u vezi, član 91 stav 2 tačka c) Rimskog statuta traži od država potpisnica da
iznađu načine za pojednostavljivanje nacionalnih postupaka za predaju lica ICC,
propisujući da u slučaju da pretpretresno vijeće na osnovu člana 58 podnese zahtjev za
hapšenje i predaju lica za koje je izdat nalog za hapšenje, zahtjev mora sadržati ili biti
popraćen svim ispravama, iskazima ili podacima koji bi mogli biti nužni za ispunjenje uslova
koji se traže u postupku predaje u državi kojoj je zahtjev upućen. Ali, ti zahtjevi ne smiju biti
stroži od onih koji su primjenjivi na zahtjeve za izručenje na osnovu ugovora ili dogovora
između države kojoj je zahtjev upućen i drugih država, te bi trebalo, ako je to moguće, da
budu manje strogi uzimajući u obzir posebnu prirodu ICC.
"Posebna priroda Suda" ("the distinct nature of the Court"), istaknuta kao opravdanje za
pojednostavljenje procedure iz člana 91 stav 2 tačka c), naglašava druge odredbe Rimskog
statuta vezane za predaju i favorizovanje zahtjeva ICC u slučaju konkurentnog zahtjeva iz
člana 90. Posebnost ICC leži u dvije povezane oblasti. Prvo, pitanja primjenjiva na
izručenje između država - dvojni kriminalitet, izuzeće za politička krivična djela, izgledi za
pravično suđenje (likelihood of a fair trial), da li je optuženi državljanin države kojoj je
podnesen zahtjev, načelo specijaliteta (rule of speciality) itd. - primjenjuju se iz brige za
suverenitet i način na koji se državne vrijednosti reflektuju u krivičnim zakonima različitih
država.
Ovakva pitanja se ne javijaju na isti način kada je riječ o ICC koji ne predstavlja stranu
jurisdikciju u smisiu u kojem to predstavlja druga država. Kao drugo, Rimski statut je
posebno dizajniran da se bavi određenim krivičnim djeiima iz svoje nadležnosti, a da ne
pokreće politička i diplomatska pitanja koja se mogu javiti izmedu država. U preambuli
Rimskog statuta stoji da je ICC "nadležan za najteže ziočine koji se tiču međunarodne
zajednice kao cjeiine", a Statut brižljivo osigurava da će se za ovakve zločine suditi u
skladu sa najvišim standardima medunarodnog prava, uz primjenu odredaba koje pružaju
najbolju zaštitu i određuju stroge kriterije dopustivosti koji državama daju primamu
odgovornost u pogledu ovih ziočina.
Iako predaja lica ICC ne otvara ista pitanja kao međudržavno izručenje, Statut osigurava
208
SKRIPTA:
neke uslove koji mogu biti primijenjeni na predaju lica (kao što je načelo specijaliteta, član
15), daje faktore koje treba uzeti u razmatranje na nacionalnom nivou (član 59 stav 2) i
nagovještava da će nalazi ICC biti odlučujući u određenim pitanjima i kao posljedica toga
nisu predmet nacionalnih iješenja (naročito dopustivost - admissiibility, član 95). Takođe,
član 59 st. 1, 2 i 7 predviđa hitne postupke pred domaćim sudovima. Ovakva razmatranja
obezbjeđuju okvir u skiopu kojega će ICC utvrditi da ii je pojedina država ispuniia svoju
obavezu na saradnju.
Ako bi država članica odbila predati iice na osnovu faktora koji nisu predviđeni Rimskim
statutom, ICC može tu činjenicu evidentirati i o tome obavijestiti Skupštinu država stranaka
ili Savjet bezbjednosti - ako je tu stvar on uputio 1CC (član 87 stav 7 Statuta). Do ovakvog
zakijučka se može doći bez obzira na okolnosti koje opravdavaju odbijanje saradnje.
Izvještavanje Skupštine država stranaka o nesaradnji ne čini se nekom prijetnjom.
Obaveza da se sarađuje sa ICC u vezi sa njegovim zahtjevom za hapšenje i predaju lica,
primjenjuje se bez obzira na nacionalnost lica čije se hapšenje i predaja traži. Da bi bio u
saglasnosti sa Statutom, nacionalni postupak ne mora biti označen kao "predaja". Statut
radije ostavija na volju svakoj od država članica da odluči, u svjetiu vlastitih zakonskih i
ustavnih aranžmana, da li da primijeni postupak "izručenja", "transfera" ili "predaje".
Potrebno je da taj postupak, ma kako se on zvao, rezultira predajom traženog pojedinca
ICC - kao što je predviđeno Statutom. Naročito, potpuni postupak ekstradicije bi mogao
dovesti do povrede Statuta u slučaju kada vodi ka razmatranju faktora kao što su zabrana
izručenja domaćih državljana iii zabrana ekstradicije za doživotnu kaznu zatvora ili koji
dozvoljava sporove na osnovu načela ne bis in idem, suprotno članu 89 stav 2 Statuta. Za
razliku od drugih oblika saradnje koji su dati u članu 93 Statuta, obaveza na hapšenje i
predaju ne omogućava fieksibilnost u slučaju "postojećeg osnovnog pravnog načela opšte
primjene".
Rimski statut ne pominje dopuštenje da se odbije predaja traženog lica na osnovu
državijanstva. Stoga bi bilo prikladno za države potpisnice čije zakonske i ustavne odredbe
sadrže zabranu izručenja, učiniti jasnim da se ove odredbe ne mogu primjenjivati kada je u
pitanju "predaja" ICC. Jedan od načina da se to uradi bio bi da se u nacionalni zakon
inkorporira razlika između predaje lica među državama i predaje lica medunarodnim
krivičnim tribunalima.
Države čiji zakoni zabranjuju predaju svojih državljana, treba da imaju u vidu nekoliko
stvari. Kao što je već pomenuto, predaja lica ICC ne znači isto što i predaju lica drugoj
državi. Zločini o kojima se ovdje radi, a čije sprečavanje je u interesu svake države, su
najozbiljniji, a tiču se medunarodne zajednice kao cjeline. S druge strane, ICC nudi
obuhvatne garancije za nezavisan i pravovremen krivični proces. U kreiranju mehanizama
predaje lica, autori Rimskog statuta su uzeli u obzir težinu zločina, važnost obaveze na
predaju za efikasnost ICC i činjenicu da će postupci u principu biti vođeni na nivou države.
ICC će primjenivati svoju nadležnost u slučajevima kada su države stranke ili neaktivne ili
su dobrovoljno ustupile nadiežnost ili jasno nisu u mogućnosti ili ne žele da pokrenu
postupak.
Pored neispunjenja obaveza, država sa opštom zabranom na izručenje svojih državljana,
čak i da želi, ne može to iskoristiti u odnosu na ICC, i to bez obzira na razloge koji je tjeraju
na to.
Isto važi i za zatvorsku kaznu. U nekim državama je ustavom zabranjena kazna doživotnog
zatvora, dok druge zabranjuju nehuman postupak na taj način da se ta kazna može
podvesti pod ovu zabranu. Rimski statut dozvoljava nametanje kazne doživotnog zatvora
kad je to "opravdario zbog izuzetne težine zločina i pojedinačnih okolnosti osuđenog" (član
77 stav 1 tačka b)). Ovakve kazne mogu biti ponovo razmatrane i moguće je njihovo
umanjenje od strane ICC nakon isteka 25 godina (član 110 stav 3 Rimskog statuta). Kao
što je to slučaj sa zakonima koji zabranjuju izručenje državljana, zakoni koji dozvoljavaju ili
zahtijevaju od domaćih sudova da odbiju izručenje u slučaju gdje bi mogla biti izrečena
kazna doživotnog zatvora, ako se primijene na zahtjeve ICC za predaju lica - mogu voditi
209
SKRIPTA:
do toga da ICC donese zaključak da je došlo do odbijanja saradnje. Tamo gdje se ova
mogućnost može javiti, domaći zakon bi mogao razriješiti ovakvu situaciju jednostavnim
uočavanjem razlike izmedu izručenja lica državi (u kojem slučaju bi se primjenivali zakoni
koji zabranjuju izručenje domaćih državljana ili izručenje zbog postojanja doživotne kazne
zatvora) i predaje lica ICC- u (u kojem slučaju se ti zakoni ne primjenjuju). Posebna priroda
ICC i zaštita koju on obezbjeđuje, opravdavaju njegovu posebnost, naročito kroz
ograničenja kao što su "izuzetna težina" ("extreme gravityf') zločina i "pojedinačne
okolnosti" ("individual circumstances") koje zahtijeva Statut kad je u pitanju kazna
doživotnog zatvora.
Zahtjev za hapšenje i predaju moraju biti u pisanom obiiku. U hitnim slučajevima zahtjev
može biti podnesen "putem bilo kojeg medija sposobnog za dostavu pisanog zapisa, pod
uslovom da bude potvrđen putem kanala predviđenih u članu 87 stav 1 tačka (a) Rimskog
statuta[770]. U slučaju da pretpretresno vijeće na osnovu člana 58 podnese zahtjev za
hapšenje i predaju lica za koje je izdat nalog za hapšenje, zahtjev mora sadržati ili mora biti
popraćen: (a) podacima koji opisuju lice koje se traži, a koji su dovoljni da bi se ono moglo
identifikovati, te podacima o tome gdje se to lice vjerovatno nalazi; (b) kopijom naloga za
hapšenje i (c) svim ispravama, iskazima ili podacima koji bi mogli biti nužni za ispunjenje
uslova koji se traže u postupku predaje u državi kojoj je zahtjev upućen, ali ti zahtjevi ne
smiju biti strožiji od onih koji su primjenjivi na zahtjeve za izručenje na osnovu ugovora ili
dogovora između države kojoj je zahtjev upućen i drugih država, te bi trebali, ako je to
moguće, biti manje strogi uzimajući u obzir posebnu prirodu ICC (član 91 stav 2 tačka (c)
Rimskog statuta). Težnja ka "pojednostavljivanju" iz člana 91 stav 2 tačka c) može se
pojačati dužnošću da se obave konsultacije iz člana 91 stav 4 Statuta. Naime, nakon što
ICC podnese zahtjev, država stranka će se konsultovati sa ICC, bilo uopšteno, bilo u vezi s
nekom posebnom stvari, koja se tiče zahtjeva njenog nacionalnog prava koji bi mogli biti
primjenjivi na osnovu stava 2 tačka c) člana 91 Statuta. U toku konsultacija, država stranka
mora upoznati ICC s posebnim zahtjevima koje propisuje njeno nacionalno pravo.
Ovakve konsultacije mogu biti podjednako plodonosne i za ICC i za državu stranku. S
jedne strane, informacije koje je dala država će omogućiti ICC da pripremi dobro
dokumentovane zahtjeve. S druge strane, ICC će imati pristup širokom obimu
komparativnih informacija koje se tiču nacionalnog prava o saradnji i biće u mogućnosti da
dijeli ove informacije sa državom kojoj je upućen zahtjev. Ovo bi moglo predstavljati
vrijedan izvor pomoći za državu koja pokušava da iznađe načine da poveća mogućnost za
uspješnu saradnju sa ICC, tako što će svoje procedure učiniti "manje strogim".
Statut takode predviđa obavezu da se ICC podnese izvještaj iii da se izvrše konsultacije sa
tim sudom u pogiedu zahtjeva za izručenje koji iz nekog razloga ne može biti izvršen.
Čian 89 stav 2 Rimskog statuta propisuje da če domaće vlasti slijediti odluke ICC kada je
pitanje primjene načela ne bis in idem (dvostruka opasnost - rizik, "double jeopardy")
pokrenuto na nacionainom nivou, i to od strane lica čije se izručenje traži. U ovom članu
stoji: "Ako lice čija se predaja traži pokrene spor pred nacionalnim sudom na osnovu načela
ne bis in idem, kako ga propisuje član 20, država kojoj je zahtjev upućen mora se bez
odlaganja posavjetovati sa Sudom kako bi odredila da li je donesena relevantna odluka o
dopuštenosti. Ako je predmet dopušten, država kojoj je zahtjev upućen nastaviće s
njegovim izvršenjem. Ako je postupak za donošenje odluke o dopuštenosti u toku, država
kojoj je zahtjev upućen može odgoditi izvršenje zahtjeva za predaju lica do trenutka kad
Sud odiuči o dopuštenosti."
Odluka o dopustivosti može se donijeti i bez ne bis in idem osporavanja, zbog toga što ne
bis in idem razmatranje čini dio testa dopustivosti iz čl. 17 i 20 Rimskog statuta. U
rješavanju ovakvih sporova ICC će uzeti u obzir ne samo svoj postupak, nego i postupak
bilo kojeg drugog suda.
Član 20 stav 3 Rimskog statuta obezbjeđuje standarde na osnovu kojih će ICC odlučiti da
je predmet nedopustiv zbog prethodnog suđenja za isto ponašanje pred drugim (domaćim)
210
SKRIPTA:
sudom (član 17 stav 1 tačka (c)). Dok se član 17 stav 1 tačka (a) bavi istragom i krivičnim
gonjenjem koje je u toku, a član 17 stav 1 tačka (b) istragom koja je provedena i koja je
dovela do odiuke da se lice ne goni krivično, član 17 stav 1 tačka (c) Rimskog statuta se
bavi prošlom istragom koja je dovela do suđenja na nacionalnom nivou.
Član 20 stav 3 Rimskog statuta glasi: "Nijednom licu kome je sudio neki drugi sud za ponašanje
zabranjeno čl. 6, 7 ili 8, ne smije biti sudeno pred Sudom za isto ponašanje, osim ako se postupak
pred drugim sudom: (a) vodio u svrhu zaštite tog lica od krivične odgovornosti za krivična djela koja
su u nadležnosti Suda ili (b) na drugi način nije bio vođen nezavisno ili nepristrano u skladu s
pravilima o dužnom postupku koje priznaje međunarodno pravo, a bio je vođen na način koji, u
datim okolnostima, nije bio u skladu s namjerom da se iice o kome je riječ privede pravdi." U ovom
slučaju je prethodno došlo do suđenja (provedena je istraga ili krivično gonjenje i donesena je
presuda, a odluka da se ne nastavija sa sudenjem potpada pod član 17 stav 1 tačka (b)) Rimskog
statuta. Kriterijum "zaštite optuženog" (iz člana 20 stav 3 tačka (a)) je u osnovi identičan onome iz
člana 17 stav 2 tačka (a). Pojam "svrha" zahtijeva nešto više od samog zanemarivanja i nepažnje.
Dokazi "zaštite" mogu uključivati oslobađanje na osnovu jakih dokaza, očiglednu pristrasnost i
strogost tužioca itd. Kao i član 17 stav 2 tačka (c), i član 20 stav 3 tačka (b) zahtijeva da ICC nade
nedostatak nezavisnosti i nepristrasnosti (u svjetlu normi koje su postavljene međunarodnim
instrumentima i principima), kao i načina na koji se vodi postupak a koji nije u skladu sa namjerom
da se lice privede pred lice pravde. Nemogućnost da postupak bude proveden u potpunosti u
skladu sa međunarodnim standardima, sama po sebi, neće voditi ka donošenju odluke o
nedopustivosti, osim ako ta nemogućnost vodi ili je popraćena potrebnim neslaganjem, mada u
nekim slučajevima i pretjeran nedostatak standarda može biti dovoljan dokaz nedostatka prave
namjere.
/
1.3.7.7.4.3.
lzazovi koji se
stavijaju pred
ICC na
osi
rincipa • -7
Uzimajući u obzir konkretna krivična djela, domaći postupci bi se mogli voditi i pred vojnim
sudovima. Rimski statut ne pravi razliku između vojne i civilne jurisdikcije i za obje važi isti
test.
Član 17 stav 3 Rimskog statuta propisuje da će, kako bi se u pojedinom slučaju odredila
nesposobnost, ICC razmotriti "može li država, zbog potpunog iii znatnog sloma ili
nedostupnosti svog nacionalnog pravosudnog sistema, doći do optuženog, nužnih dokaza i
iskaza svjedoka, odnosno da ii je država na drugi način nesposobna voditi postupak." 1CC
će, dakle, morati ustanoviti: (1) slom iii nedostupnost nacionainog pravosudnog sistema, (2)
da li je taj slom "potpun" iii "znatan", (3) nemogućnost da dođe do optuženog iii nužnih
dokaza i iskaza svjedoka ili nemogućnost da na drugi način vodi postupak, (4) da je
nesposobnost posljedica sloma iii nedostupnosti sistema. Vrio je vjerovatno da će ovakvi
nalazi biti veoma rijetki i da u svakom slučaju neće biti potrebni kada država stranka
dobrovoijno ustupi nadležnost ICC. Član 17 stav 3 se, naravno, odnosi na scenario
"propaie države".
Postupak u kojem se raspravlja o dopustivosti prezentovan je u članu 19 Rimskog statuta
("Osporavanje nadležnosti Suda ili dopuštenosti predmeta"). ICC će dozvoliti državi na čijoj
211
SKRIPTA:
je teritoriji ili čiji je državljanin navodno učinio krivično djelo ili bilo kojoj državi koja je
nadležna da provodi ili je provodila istragu ili krivično gonjenje - da osporava dopustivost
predmeta (u skladu sa članom 17) ili nadležnost ICC (član 19 stav 2 tač. (b) i (c) Rimskog
statuta). Takva država treba da izvrši osporavanje "što je prije moguće"(član 19 stav 5).
Obično je moguće samo jedno osporavanje, i to prije početka suđenja, mada osporavanje
na osnovu člana 17 stav l(c) (ne bis in idem) može biti učinjeno i na početku suđenja, a u
izuzetnim okolnostima i nakon suđenja (član 19 stav 4). Osporavanje dopustivosti koje je
izvršila država zahtijeva da tužilac obustavi istragu dok ICC ne donese odluku (član 19 stav
7), mada tužilac može tražiti ovlašćenje od ICC da se preduzmu ili završe određene
mjere86' (član 19 stav 8), sa kojima bi se država morala složiti.
Izvršenje osporavanja ne utiče na valjanost bilo koje radnje koju je obavio tužilac ili bilo
kojeg naioga iii potjemice koje je izdao ICC prije izvršenja osporavanja (član 19 stav 9
Rimskog statuta), što znači da se svaka obaveza za izvršenje takvog naloga nastavlja
uprkos osporavanju. Ako prepusti istragu, tužilac može zatražiti da mu relevantna država
učini dostupnim informacije o postupku. Te će informacije, na zahtjev države o kojoj je riječ,
biti povjerljive (član 19 stav 11). Ako nakon toga tužiiac odluči nastaviti istragu, obavijestiće
državu kojoj je postupak bio prepušten.
Član 19 Rimskog statuta obezbjeđuje druga sredstva kojima država može prepustiti ili
osporiti proceduru ICC. Ovaj član zahtijeva da tužilac, na početku istrage, koja je
zasnovana bilo na upućivanju od strane države stranke ili na osnovu njegove vlastite
inicijative, obavijesti o toj činjenici države stranke i one države koje bi imale nadležnost za
odnosna krivična djela (član 18 stav 1). U roku od jednog mjeseca nakon tog obavještenja,
država koja je primila obavještenje može obavijestiti ICC da provodi ili je proveia istragu
nad svojim državljanima ili drugim licima u svojoj nadležnosti, u vezi sa krivičnim djelima
koja su navedena u obavještenju. Država može zahtijevati da joj tužilac prepusti istragu,
što će tužilac u tom slučaju i učiniti, osim ukoliko pretpretresno vijeće ne odluči dopustiti
istragu (član 18 stav 2). Tužiočevo prepuštanje istrage državi biće otvoreno za ponovni
pregled od strane tužioca šest mjeseci nakon dana prepuštanja ili "u bilo koje doba" kad
dođe do značajnih promjena okolnosti koje se temelje na nespremnosti ili nemogućnosti
države da istinito provede istragu (član 18 stav 3). Kada, medutim, tužilac prepusti istragu,
država stranka će odgovoriti "bez neopravdanog kašnjenja" na zahtjev tužioca da ga
obavijesti o toku istrage i krivičnom gonjenju (član 18 stav 5). Kada prepusti istragu ili dok
se ne donese rješenje pretpretresnog vijeća, tužilac može zatražiti "i to izuzetno"
ovlašćenje "za provođenje nužnih istražnih koraka u svrhu očuvanja dokaza, ako postoji
jedinstvena priiika za pribavljanje važnih đokaza ili ako postoji znatan rizik da takvi dokazi
kasnije ne bi bili dostupni" (član 18 stav 6).
1.3.7.7.4.4. Transport lica koje se predaje preko teritorije države stranke
Da bi se olakšala predaje lica ICC, Rimski statut obavezuje države stranke da odobre, u
skladu sa domaćim proceduralnim zakonom, transport preko svoje teritorije lica koje se
predaje ICC od strane druge države, izuzev u slučajevima kad bi ovakav transport otežao ili
odgodio predaju (član 89 stav 3 tačka a)). Lice koje se prevozi biće tokom prevoza
zadržano u pritvoru (član 89 stav 3 tačka c)). Za prevoz lica vazduhom, a da pri tome nije
planirano slijetanje na teritoriju države tranzita, nije potrebno nikakvo dopuštenje (čian 89
stav 3 tačka d)). Ako na teritoriji države tranzita dođe do nepianiranog siijetanja, tranzitna
država može zatražiti da ICC podnese zahtjev za tranzit. Država tranzita će zadržati iice
koje se prevozi tako dugo dok ne primi zahtjev za tranzit i dok tranzit ne bude ostvaren, pod
uslovom da pritvor za ove potrebe ne može trajati više od 96 sati od neplaniranog slijetanja,
osim ako zahtjev ne bude primljen u tom roku (član 89 stav 3 tačka e) Rimskog statuta).
1.3.7.7.4.5. Konkurentni zahtjevi
Potencijalni problem konkurentnih zahtjeva - eng. "competing requests" (tj. zahtjeva za
predaju ICC i zahtjeva za izručenje drugoj državi, zbog istog ponašanja) obrađen je u članu
90 Rimskog statuta. Kao prvo, država stranka koja od ICC primi zahtjev za predaju lica,
treba o tome obavijestiti i ICC i državu koja traži izručenje (član 90 stav 1). Ako je država
212
SKRIPTA:
koja podnosi zahtjev ujedno i država stranka, država kojoj je zahtjev podnesen mora dati
prednost zahtjevu koji je podnio ICC, ako je taj sud - uzimajući u obzir mogućnost istrage i
krivičnog gonjenja od strane države koja je podnijela zahtjev - odlučio da je predmet
dopustiv (član 90 stav 2). Ako ICC još nije donio odluku o dopustivosti, učiniće to po hitnom
postupku nakon što je obaviješten o konkurentnom zahtjevu. Do donošenja ovakve odluke,
država kojoj je zahtjev upućen može nastaviti postupak pokrenut na osnovu zahtjeva, ali ne
smije izručiti lice sve dok ICC ne donese odluku da je predmet nedopustiv (član 90 stav 3).
Ako država koja podnosi zahtjev nije stranka ovog statuta, država kojoj je zahtjev upućen,
ako nema obavezu nastalu na osnovu međunarodnog prava da izruči lice državi koja
zahtjev podnosi, mora dati prioritet zahtjevu za predaju koji je podnio ICC - ako je taj sud
odlučio da je predmet dopušten (član 90 stav 4). Ako ICC još nije odlučio da li je predmet
dopustiv, država kojoj je zahtjev upućen može, prema svojoj diskreciji, nastaviti postupak
po zahtjevu za izručenje (član 90 stav 5).
Ako je država kojoj je upućen zahtjev po medunarodnom pravu pod obavezom da izruči
lice državi koja je podnijela zahtjev, ona mora na osnovu relevantnih faktora[771] odlučiti
hoće li predati lice ICC ili ga izručiti državi koja je podnijela zahtjev (član 90 stav 6).
Konačno, u slučaju kada ICC odluči da je predmet nedopustiv i nakon toga izručenje državi
koja je podnijela zahtjev bude odbijeno, država kojoj je zahtjev upućen mora o toj odluci
obavijestiti ICC (član 90 stav 8), jer bi izgledi za uspješnost postupka u državi koja je
podnijela zahtjev mogli biti jedan od razloga za odluku o nedopustivosti, dok bi odbijanje
moglo potaknuti preispitivanje.
Slična procedura se primjenjuje kada je ponašanje koje čini osnovu zahtjeva koji je
podnijela država drukčije od onog koje je navedeno u zahtjevu ICC. Zahtjevu ICC treba dati
prednost ako država kojoj je zahtjev upućen nema "postojeću obavezu koja proizilazi iz
međunarodne obaveze da izruči lice državi koja je podnijela zahtjev". Ako ima takvu
obavezu, država kojoj je zahtjev upućen će odrediti hoće li predati lice ICC ili ga izručiti
državi koja je podnijela zahtjev, uzimajući u obzir sve bitne faktore, a posebno će voditi
računa o "relativnoj prirodi i težini ponašanja o kojem se radi" (član 90 stav 7).
1.3.7.7.4.6. Privremeno hapšenje
Obaveza na hapšenje vrijedi podjednako i kada je u pitanju privremeno hapšenje
('provisional arrest) lica dok se čeka prijem zahtjeva za predaju, popraćenog svom
potrebnom dokumentacijom u skladu sa 61. 59 i 92 Rimskog statuta. Naime, u hitnim
slučajevima ("in urgent cases"), dok ne podnese na uvid zahtjev za predaju i popratne
dokumente, ICC može zatražiti privremeno hapšenje lica koje traži[772]. Država kojoj je
zahtjev upućen, može osloboditi lice koje je privremeno uhapšeno, ako ne primi zahtjev za
predaju i popratne dokumente u vremenskom roku koji je propisan Pravilima o postupku i
dokazima. Ipak, to lice može pristati na predaju prije isteka tog roka, ako to dopušta zakon
države kojoj je zahtjev upućen. U tom slučaju, država kojoj je zahtjev upućen mora nastaviti
postupak predaje tog lica ICC "što je prije moguće" (član 92 stav 3). Ako je lice pušteno na
slobodu, to neće negativno uticati na naknadno hapšenje i predaju tog lica, nakon
naknadnog prijema zahtjeva za predaju i popratnih dokumenta (član 92 stav 4).
1.3.7.7.4.7. Pravilo specijaliteta
Statut stavlja na raspolaganje pravilo specijaliteta ('the rule of specialit/'). Drugim riječima,
na osnovu člana 101 stav 1, protiv lica predatog ICC u skladu sa ovim statutom ne smije se
voditi postupak, ono se ne smije kazniti ili pritvoriti za bilo koje ponašanje počinjeno prije
predaje, osim onog ponašanja ili "toka ponašanja koje čini osnovu zločina za koji je to lice
bilo predato". ICC može zatražiti od države kojoj je upućen zahtjev da se odrekne ovih
uslova, u kom slučaju su "države članice ovlašćene odreći se zahtjeva u korist Suda, te će
tome stremiti" (član 101 stav 2). Ovakvo odricanje će normalno biti zahtijevano u slučaju da
su nove optužbe potvrđene vezano za "ponašanje prije predaje, osim onog ponašanja ili
toka ponašanja koje čini osnovu zločina za koji je lice bilo predato". U takvim slučajevima,
države stranke bi imale obavezu da uhapse i predaju traženo lice u svakom slučaju kada je
nova potjernica izdata, a postupak dopustivosti osigurava da je ICC ispravno primijenio
213
SKRIPTA:
svoju nadležnost. Zahtjev da države "streme" da obezbijede odricanje od zahtjeva, implicira

da se odricanje treba uskratiti samo u izuzetnim slučajevima. Odluku da se odobri odricanje
od zahtjeva bi trebalo primjenjivati u širem svjetlu, jer zahtjev za odricanje obično ide uz
druge obaveze iz Rimskog statuta, kao što je obaveza za hapšenje i predaju i obaveza da
se favorizuje ICC u slučaju konkurentnih zahtjeva.
1.3.7.7.4.8. Preduslovi za hapšenje i predaju i privremeno puštanje na slobodu

Dio 9 Statuta nije jedini koji se bavi pitanjima hapšenja i predaje. Relevantni preduslovi i
procedure su dati u dijelu 5 ("lstraga i krivično gonjenje"), čl 58 i 59. Iz praktičnih razloga, o
njima ćemo nešto reći na ovom mjestu.
Prema članu 58 ("Izdavanje naloga za hapšenje i sudskih poziva od strane pretpretresnog
vijeća"), nalog za hapšenje može biti izdat "u bilo koje doba nakon pokretanja istrage".
Pretpretresno vijeće "mora" na zahtjev tužioca[773] izdati nalog za hapšenje za neko iice
ako, nakon što ispita zahtjev i dokaze ili druge informacije koje mu podnese tužilac, utvrdi:
(a) da postoje razumne osnove za uvjerenje da je određeno lice počiniio krivično djelo koje
je u nadležnosti ICC i (b) da se hapšenje tog lica Čini nužnim: (i) da bi se osiguralo
prisustvo tog lica na suđenju, (ii) da bi se osiguralo da to lice ne narušava ili ugrožava
istragu ili sudski postupak ili (iii) kad je to primjenjivo, da se spriječi da to lice ne nastavi
izvršavati isto ili slično krivično djelo koje je u nadležnosti ICC, a koje proizlazi iz istih
okoinosti. Umjesto da zatraži nalog za hapšenje, tužilac može podnijeti zahtjev tražeći da
pretpretresno vijeće izda poziv nekom licu da se pojavi pred ICC (član 58 stav 7). Ako je
1CC "zadovoljan" i izda takav poziv, država stranka je obavezna da poziv uruči licu nakon
zahtjeva. Poziv može sadržavati uslove koji ograničavaju slobodu lica (osim pritvora) "ako
je to predvideno nacionalnim pravom". U slučaju nesagiasnosti, a kako bi pozivi vjerovatno
bili uručeni u saglasnosti sa članom 93 stav 1 - javila bi se obaveza podnošenja izvještaja i
konsultacije iz čl. 93 i 97.
Član 59 ("Postupak hapšenja u državi pritvora") u jednom dijelu glasi: "Država stranka koja
je primila zahtjev za privremeno hapšenje ili za hapšenje i predaju, mora bez odlaganja
preduzeti korake kako bi lice o kojem je riječ uhapsila u skladu sa svojim zakonima i
odredbama dijela 9 ovog statuta" (član 59 stav 1). Uhapšeno lice "mora bez odiaganja biti
dovedeno pred nadiežnu sudsku viast u državi pritvora, koja će odrediti, u skiadu s pravom
te države", da se nalog odnosi na to lice; da je to lice biio uhapšeno prema zakonitom
postupku (vjerovatno po nacionalnom pravu) i da su prava tog iica biia poštovana (član 59
stav 2). Uhapšeno lice se ima pravo žaiiti nadležnoj vlasti" u državi pritvora za privremeno
puštanje na slobodu finterim release") - do predaje (član 59 stav 3).
Član 59 stav 4 Statuta propisuje da će prilikom donošenja odiuke o takvim zahtjevima
nadiežni organi u državi pritvora razmotriti postoje li, s obzirom na težinu navodnih krivičnih
djela, hitne i izuzetne okolnosti koje bi opravdale privremeno puštanje na slobodu, te
postoje ii nužna jemstva kako bi se osiguralo da država pritvora ispuni svoju obavezu
predaje tog lica ICC. Nadležni organ države pritvora ne može ocjenjivati da li je nalog za
hapšenje bio ispravno izdat u skladu s članom 58 stav 1 tač. a) i b) ("razumne osnove"[774]
i "potreba"[775] za izdavanjem naloga).
Država stranka treba izvijestiti predpretresno vijeće o svakom zahtjevu za privremeno
puštanje na slobodu i razmotriti preporuke ovog vijeća prije nego donese odluku. To vijeće
mora biti upoznato sa svakim zahtjevom za privremeno puštanje na slobodu, te nadležnom
organu u državi pritvora dati preporuke. Prije nego što donese odluku, nadležni organ u
državi pritvora mora dobro razmotriti te preporuke, uključujući i sve preporuke koje se
odnose na mjere sprečavanja bjekstva takvog lica (član 59 stav 5). Ako licu bude određeno
privremeno puštanje na slobodu, predpretresno vijeće može zatražiti povremene izvještaje
o statusu privremenog puštanja na siobodu (član 59 stav 6).
U pogledu privremenog puštanja na slobodu, države treba, naročito tamo gdje nacionaino
pravo redovno daje prednost siobodi uhapšenog lica, pažljivo da razmotre da pretpostavka
u korist pritvora nije opravdana u svim fazama postupka između hapšenja i predaje za
214
SKRIPTA:
krivična djela u okviru nadležnosti ICC. Neki nacionalni sistemi imaju zakonske ili ustavne
pretpostavke u korist slobode lica, što čini privremeno puštanje na siobodu normainom
procedurom. Ovakvi sistemi takode često favorizuju pritvor u slučaju naročito teških
krivičnih djela, a krivična djeia u okviru Rimskog statuta su "najteži zločini od značaja za
medunarodnu zajednicu kao cjeiinu" (član 5 stav 1).
Konačno, kada država pritvora primi nalog za predaju, takvo lice će, što je prije moguće,
biti predato ICC (član 59 stav 7). Ova odredba, kao i član 59 stav 1 ("bez odiaganja
preduzeti korake kako bi se lice o kojem je riječ uhapsilo") i član 59 stav 2 ("uhapšeno lice
mora bez odlaganja biti dovedeno pred nadiežnu sudsku vlast") predvidaju ubrzani
postupak pred nacionalnim sudovima radi hapšenja i predaje.
1.3.7.7.4.9. Drugi oblici saradnje
Drugi oblici saradnje su detaljno prezentovani u članu 93 stav 1 Rimskog statuta. Prema
ovim odredbama, države stranke moraju, u skladu s odredbama ovog dijela, te na osnovu
postupaka propisanih nacionalnim pravom, izvršiti zahtjeve ICC za pružanje sljedećih
obiika pomoći vezanih uz istragu ili krivično gonjenje: (a) identifikacija i odredenje mjesta
gdje se lica naiaze, odnosno mjesta gdje se naiaze određeni predmeti; (b) prikupijanje
dokaza, uključujući i iskaze svjedoka pod zakletvom, kao i izvodenje dokaza, ukijučujući i
iskaze vještaka, te izvještaje koji su ICC nužni; (c) ispitivanje bilo kojeg lica pod istragom ili
krivičnim gonjenjem; (d) dostava pismena, uključujući i sudske dokumente; (e) olakšavanje
dobrovoljnog pojavljivanja lica pred ICC u svojstvu svjedoka iii vještaka; (f) privremeno
premještanje lica kako je propisano stavom 7 Čiana 93; (g) istraživanje mjesta ili lokacija,
uključujući ekshumaciju i istraživanje grobišta; (h) izvršenje pretraga i zapljena; (i)
pribavljanje zapisnika i dokumenata, uključujući i službene zapisnike i dokumente; (j)
zaštita žrtava i svjedoka, kao i zaštita dokaza; (k) identifikacija, praćenje i zamrzavanje ili
zapljena prihoda, imovine i vlasništva, te sredstava izvršenja krivičnog djela u svrhu
mogućeg oduzimanja, bez učinka na prava bona fides trećih stranaka i (1) sva druga
pomoć koju ne zabranjuje pravo države kojoj je zahtjev upućen, u cilju olakšavanja istrage i
gonjenja krivičnih djela koja su u nadležnosti ICC.
Pretpretresno vijeće smije izdavati relevantne zahtjeve za saradnju u skladu sa svojim
nadležnostima da pruža pomoć tužiocu (član 57 stav 3 tačka a)) ili u skladu sa pravom na
odbranu iz člana 57 stav 3 tačka b) Rimskog statuta. S druge strane, države stranke bi
trebale da identifikuju sve potencijalne probleme u pogledu prenosa specifičnog tipa
dokaza, uključujući i prenos fizičkih dokaza ICC, i to u slučajevima gdje nacionalno pravo
može ograničiti izvoz (oružje, ljudski ostaci).
Zahtjevi za saradnju mogu iziskivati njihovu ubrzanu primjenu. Čian 99 stav 2 Rimskog
statuta predviđa da, u slučaju hitnog zahtjeva, dokumenti ili dokazi podneseni kao odgovor
moraju, na zahtjev 1CC, biti hitno otpremljeni. Ovakvi zahtjevi bi se mogli očekivati kada je
u pitanju "jedinstvena istražna mogućnost" (eng. unique investigative opportunities) iz člana
56, kao i u slučaju kratkotrajnih dokaza.
Zahtjev za ispitivanje svjedoka iz člana 93 stav 1 Rimskog statuta nosi sa sobom veoma
važnu obavezu da se lice prije ispitivanja obavijesti o pravima iz člana 55 stav 2. Ova prava
uključuju pravo da lice bude informisano da postoje osnovi za sumnju da je učinilo krivično
djelo koje je u nadležnosti ICC, šutnju (a da se šutnja ne smatra bitnom za određivanje
krivnje ili nevinosti), pravo na pravnu pomoć (koja se dodjeljuje bez naplate troškova gdje je
to potrebno) i pravo na ispitivanje u prisustvu advokata. Obaveza da se obezbijede
informacije, vrijedi kako za tužioca tako i za nacionalne organe vlasti.
Uslovi iz člana 93 stav 1 tačka (j) obuhvataju ovlašćenja pretpretresnog vijeća da nakon
izdavanja naioga za hapšenje ili sudskog poziva, može zahtijevati saradnju "kako bi se
preduzele zaštitne mjere u svrhu oduzimanja imovine, tj. za konačnu dobrobit žrtava" (član
57 stav 3 tačka e)). Ovakve mjere mogu iziskivati izvršenje novčanih kazni i mjera
oduzimanja imovine (član 109).
Specifične mjere saradnje iz člana 93 stav 1 Rimskog statuta čine se sveobuhvatnim.
Pored toga, član 93 stav 1 dozvoljava da zahtjevi za saradnju proizilaze iz bilo kojeg
215
SKRIPTA:
ovlašćenja koje je dato izvan dijela 9, gdje saradnja država postaje neophodna za rad ICC,
ali takva saradnja se izričito ne traži Statutom. Primjer se može naći u mjerama saradnje -
osim onih koje su date u članu 93 stav 1 tač a) - (k) - koje se traže u skladu sa
ovlašćenjima pretpretresnog vijeća da izdaje naloge za hapšenje i sudske pozive koji bi
mogli biti potrebni za svrhu istrage (član 57 stav 3 tačka a)), najvjerovatnije kao proširenje
istražnih ovlašćenja koja su data tužiocu članom 54. Svaka takva mjera biće predmet
Statuta i njeno postojanje neće biti zabranjeno zakonom države kojoj je upućen zatjev.
ICC može zatražiti privremeni premještaj lica koje je u pritvoru za potrebe identifikacije ili
pribavljanja iskaza, kao svjedoka ili drugu vrstu pomoći ako to slobodno pristanu lice i
država kojoj je upućen zahtjev za premještaj (član 93 stav 7 Rimskog statuta). Ne ukazuje
se na to na kom osnovu država članica može odbiti privremeni premještaj, ali osnov za
takvo odbijanje bi trebalo da bude u skladu sa obavezama države stranke koje proizilaze iz
Statuta.
1.3.7.7.4.10. Ograničenje saradnje iz člana 93 Rimskog statuta
Saradnja iz člana 93 Rimskog statuta podliježe određenim ograničenjima. Kada "osnovni
pravni princip opšte primjene" zabranjuje izvršenje pojedine mjere pomoći zahtijevane
članom 93 stav 1, javiće se dužnost da se izvrše konsultacije sa ICC, "kako bi se bez
odlaganja pokušala razriješiti stvar" (član 93 stav 3). U konsultacijama bi trebalo voditi
računa o tome može li se pomoć pružiti na drugi način ili pod drugim uslovima. Ako nakon
savjetovanja stvar nije moguće razriješiti, ICC mora, ako je to nužno, izmijeniti svoj zahtjev.
Uzimajući u obziru u kolikoj su mjeri principi pravičnosti obuhvaćeni Statutom, mala je
vjerovatnoća da se jave takva pitanja. Što se tiče mogućeg odbijanja saradnje pozivanjem
na nacionalnu bezbjednost (eng. national security) i obaveze da se izvrše konsultacije prije
nego se odbije zahtjev za pružanje pomoći, takav zahtjev se može odbiti u cjelini ili
djelimično - ako se odnosi na podnošenje isprava ili na otkrivanje dokaza (član 93 stav 4).
Država kojoj je upućen zahtjev za pomoć može, "ako je to nužno", prenijeti dokumente ili
informacije tužiocu na povjerljivoj osnovi u kom slučaju ih tužilac smije koristiti isključivo u
svrhu pribavljanja novih dokaza (član 93 stav 8 tačka b) Rimskog statuta). Država kojoj je
upućen zahtjev može se tada odreći povjerljivosti, a dokumenti i informacije biti korišćeni
kao dokaz. Kada postoje konkurentni zahtjevi za oblike saradnje iz člana 93, država kojoj je
upućen zahtjev treba razriješiti to pitanje "savjetujući se sa Sudom i tom drugom državom",
trudeći se da, na prvom mjestu, pokuša ispuniti oba zahtjeva, "ako je nužno odlažući ili
uslovljavajući jedan od ta dva zahtjeva" (član 93 stav 9 tačka a)).
Ako i nakon svih potrebnih konsultacija država i dalje odbija zahtjev za saradnju upućen u
skladu sa članom 93, ona "mora o tome odmah upoznati Sud ili tužioca, ističući razloge
odbijanja" (član 93 stav 6 Rimskog statuta). Dužnost da se istaknu razlozi u slučajevima
kada je u pitanju nacionalni interes, ograničena je članom 93 stav 4 i članom 72.
Ovakvo odbijanje može naravno voditi ka tome da to pitanje (u skladu sa članom 87 stav 7)
bude upućeno Skupštini država stranaka iii Savjetu bezbjednosti.
1.3.7.7.4.11. Uloga procedura nacionalnog prava u obezbjeđenju saradnje iz člana
93 Rimskog statuta
Formulacija člana 93 stav 1 predviđa ispunjenje odredaba dijela 9 i procedura propisanih
nacionalnim pravom, tj. da nacionalno pravo neće ograničavati sposobnost države da
osigura saradnju u skladu sa obavezama dijela 9 na način koji nije predviđen Statutom.
Zakonodavstvo koje dozvoijava odbijanje zahtjeva ICC na osnovu razloga koji nisu
predviđeni Rimskim statutom - kao što je zahtjev "dvojnog kriminaliteta" (eng. dual
criminality), gdje nacionalno pravo ne kažnjava spomo ponašanje ili gdje dozvoljava
domaćim vlastima da odlučuju o pitanjima za koja Statut predviđa da budu odlučena od
strane ICC (kao što je pitanje da li taj sud ima nadiežnost) - predstavlja rizik od moguće
povrede obaveze na saradnju. Zakonodavstvo koje dozvoljava prije nego zahtijeva
saradnju - takode može predstavljati takav rizik.
"Posebna priroda Suda" i njegova biiska veza sa domaćom krivičnom jurisdikcijom država
stranaka je važna činjenica u pogledu drugih oblika saradnje u tolikoj mjeri koliko je to i
216
SKRIPTA:
samo hapšenje i predaja. Kao dio opšte obaveze pružanja pomoći ICC, države stranke
treba da zakonodavstvo vezano za saradnju sa ICC učine što je moguće jasnijim.
Šire govoreći, dio 9 obezbjeđuje osnovne obaveze, a nacionalno pravo primjenjive
procedure. Član 99 stav 1 Rimskog statuta dodaje da se zahtjevi za pružanje pomoći (iz čl.
93 i 96) izvršavaju u skladu s propisanim postupkom na osnovu prava države kojoj je
zahtjev upućen i, osim ako to nije zabranjeno tim pravom, na način koji je u zahtjevu
naznačen, uključujući i svaki postupak koji je tamo opisan iii koji dopušta licima navedenim
u zahtjevu da budu prisutna i pomažu pri postupku izvršenja.
Obim u kojem nacionalno pravo može nametnuti granice zahtjevu ICC, ograničen je na
"način koji je u zahtjevu naznačen" i ne obuhvata sadržaj samog zahtjeva. "Naznačen
način" obuhvata podroban opis procedura koje ICC mora izvršiti, ali koje nisu obavezujuće
po Statutu. Od nacionainog prava se i dalje traži da učini dostupnim procedure za sve
oblike saradnje navedene u dijelu 9 (član 88). Na primjer, ICC može zahtijevati da svi
podaci budu pruženi i obrađeni na način koji štiti bezbjednost, kao i fizičku i psihičku
dobrobit žrtava, mogućih svjedoka i njihovih porodica. Kada učine tako, države stranke će
biti pod obavezom da obezbijede i obrade informacije na način koji pruža efektivnu zaštitu
iicima. U isto vrijeme, član 99 stav 1 ograničava obavezu države da izvrši zahtjev na
poseban način kada nacionalno pravo zabranjuje način naznačen u zahtjevu.
1.3.7.7.4.12. Pomoć koju ICC pruža državama
Rimski statut dozvoljava ICC da pruži pomoć domaćem postupku vezano za krivična djela
koji su u nadležnosti tog suda ili koji predstavljaju "ozbiljne zločine" (eng. a serious crime)
na osnovu nacionalnog prava (član 93 stav 10). Istovremeno, države stranke imaju
mogućnost da osiguraju primjenjivo zakonodavstvo, koje dozvoljava da zahtjev za pomoć
bude upućen kako ICC tako i drugoj državi.
1.3.7.7.4.13. Odbijanje saradnje, odugovlačenje i konsultacije izmedu država i ICC
Član 87 st. 5 i 7 Rimskog statuta predviđa odgovor na odbijanje saradnje. Kada država koja
nije stranka ovog statuta, a koja je zaključila ad hoc dogovor ili sporazum sa ICC, ne
sarađuje povodom zahtjeva na način koji je predviđen takvim dogovorom ili sporazumom,
ICC može o tome upoznati Skupštinu država stranaka ili Savjet bezbjednosti. Ako država
stranka ne postupi u skladu sa zahtjevom za saradnju upućenim od strane ICC, suprotno
odredbama Statuta i na taj način spriječi ICC u vršenju svoje dužnosti i ovlašćenja koje on
ima na osnovu ovog statuta, ICC može tu činjenicu evidentirati i obavijestiti Skupštinu
država stranaka ili Savjet bezbjednosti.
Skupština država stranaka (prema članu 112 stav 2 tačka f)) "razmatra u skladu sa članom
87 st. 5 i 7 sva pitanja vezana uz uskraćivanje saradnje". Praviia o postupku i dokazima
obezbjeđuju relevantne postupke i posljedice ovakvog razmatranja.
Određeni obiici odbijanja saradnje i određena fleksibilnost u pružanju pomoći su
obuhvaćeni i samim Rimskim statutom. Jedino u slučaju nemogućnosti da se postupi u
skladu sa zahtjevom za saradnju iz razloga koji nisu predvideni ovim statutom, može doći
do obavještavanja Skupštine država članica i, ako je potrebno, Savjeta bezbjednosti.
Statut dozvoljava tri siučaja kada je dozvoljeno odbijanje saradnje. Prva dva se odnose na
razloge nacionaine bezbjednosti i u vezi su sa članom 89. Treći slučaj iz čiana 73 uključuje
zahtjev da se stave na raspolaganje dokumenti koji su dobijeni na povjerljivim osnovama
od treće strane. Naime, ako je ICC od države Članice zatražio podnošenje nekog
dokumenta ili informacije koju ona čuva, ima u posjedu ili kontroliše, a taj dokument ili
informacija joj je otkrivena od strane države, međuvladine ili medunarodne organizacije u
povjerenju, ona će za otkrivanje informacije ili dokumenta zatražiti saglasnost lica od kojeg
taj dokument ili informacija potiču. Ako je izvor država stranka, ona će ili pristati na
otkrivanje informacije ili dokumenta ili obećati riješiti problem otkrivanja sa ICC, u skladu s
odredbama člana 72. Ako izvor nije država stranka, te ako odbije pristati na objavljivanje,
država od koje je pomoć zatražena će obavijestiti ICC da ne može dostaviti taj dokument ili
informaciju zbog ranije preuzete obaveze povjerljivosti koju je dala izvoru.
1.3.7.7 4.14. Odgađanje saradnje
217
SKRIPTA:
Član 94 stav 1 dozvoljava državi kojoj je upućen zahtjev da odgodi izvršenje zahtjeva za
saradnju ako bi njegovo provođenje uticalo na istragu ili krivično gonjenje koji su u toku, u
vezi s predmetom koji je različit od onoga na koji se zahtjev odnosi. Medutim, izvršenje
zahtjeva može se odgoditi za period za koji je postignut sporazum sa ICC. Ipak, odgađanje
ne smije biti duže od onoga što je nužno kako bi se upotpunila istraga ili krivično gonjenje o
kojem je riječ u državi kojoj je zahtjev upućen. U ovom članu se dalje dodaje da "prije nego
što donese odluku o odgađanju, država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti može li
pomoć, ipak, biti pružena bez odlaganja, pod određenim uslovima". Ovo vjerovatno može
biti uslov koji će ICC uzeti u obzir prilikom razmatranja koji bi period trebalo odrediti za
odgađanje. Ovlašćenje tužioca iz člana 93 stav 1 tačka j) da zatraži mjere za zaštitu
dokaza - neće biti pod uticajem odgađanja iz člana 94 (član 94 stav 2 Rimskog statuta).
Prema članu 95, država kojoj je zahtjev upućen može odgoditi izvršenje zahtjeva upućenog
na osnovu dijela 9, i to do donošenja odiuke o osporavanju dopustivosti od strane ICC,
osim ako taj sud izričito ne odredi da tužilac smije provoditi prikupljanje takvih dokaza na
osnovu čl. 18 ili 19. Izvršenje zahtjeva za predaju može biti odgođeno u skladu sa članom
89 stav 2, i to do rasprave o dopustivosti.
1.3.7.7.4.15. Odbijanje saradnje iz razloga nacionalne bezbjednosti
Član 93 stav 4 Rimskog statuta reguliše da (u skladu sa članom 72) država stranka može u
cijelosti ili djelimično odbiti zahtjev za pužanje pomoći samo ako se zahtjev odnosi na
podnošenje isprava ili otkrivanje dokaza koji se odnose na njenu nacionalnu bezbjednost.
Ovo je jedini osnov (izuzev onog iz čl. 73 i 98) na osnovu koga Rimski statut predviđa da
država stranka može odbiti zahtjev za saradnju. Ovlašćenje da se odbije saradnja
obuhvata sve oblike saradnje iz člana 93, iako član 72 nameće stroge uslove.
Član 72 koji se odnosi na saradnju iz cijelog Rimskog statuta, primjenjuje se u slučajevima
gdje država smatra da bi otkrivanje informacija ili dokumenata u skladu sa zahtjevom ICC
bilo štetno za njene interese nacionalne bezbjednosti. Država koja sazna da bi moglo doći
do otkrivanja štetnih informacija ili dokumenata, ima pravo umiješati se u postupak, čak i
kada zahtjev za otkrivanje nije upućen toj državi (član 72 stav 4). Država koja je zabrinuta
za svoju nacionalnu bezbjednost je obavezna da preduzme "sve razumne korake" (eng. all
reasonable steps) da razriješi pitanje u saradnji sa ICC, uključujući traženje da zahtjev
bude izmijenjen ili pojašnjen ili da pomoć bude pružena pod datim uslovima[776] (član 72
stav 5). Ako država i dalje osjeća da nikakva sredstva niti uslovi ne mogu spriječiti štetnost
za njene interese nacionalne bezbjednosti, o tome će obavijestiti tužioca ili ICC, navodeći
odredene razloge za svoju odluku, osim ukoliko bi opisivanje razloga, samo po sebi, dovelo
do takve štete za interese nacionalne bezbjednosti te države (član 72 stav 6). Treba
napomenuti da pravo da se odbije obezbjeđivanje detaljnih razloga važi samo ukoliko se
radi o interesima nacionalne bezbjednosti. Kao takva, postoji minimalna obaveza na
davanje informacija, tj. ako država "osjeća" da sredstva i uslovi pod kojima bi informacije
bile otkrivene ne štete njenim nacionalnim interesima. Ako ICC i pored toga utvrdi da je
odredeni dokaz značajan i neophodan za utvrdivanje krivnje ili nevinosti optuženog,
slijediće procedure iz člana 72 stav 7 i imati opciju da donese zaključak o odbijanju
saradnje i da uputi pitanje Skupštini država stranaka (ili, ako se ukaže potrebnim, Savjetu
bezbjednosti) u skladu sa članom 87 stav 7 i (ili) da donese odgovarajući zaključak u
pogledu postojanja ili nepostojanja činjenice na suđenju optuženom.
Isto kao što član 93 stav 4 reguliše pitanje podnošenja isprava i otkrivanja dokaza, član 99
stav 5 čini dostupnim restrikcije člana 72 u pogledu lica koje se saslušava ili ispituje u
skladu sa zahtjevom iz člana 93. Ovakve restrikcije mogu se primjenjivati u skladu sa
postupkom propisanim članom 72, na ispitivanje koje provode domaće vlasti u skladu sa
članom 93 stav 1 tačka c).
1.3.7.7.4.16. Dužnost da se izvrše konsultacije sa ICC
Kako bi se olakšala saradnja, Rimski statut uključuje odredbe koje se odnose na potrebne
konsultacije izmedu država stranaka i ICC. Ukratko, povinovanje dužnosti na konsultacije u
218
SKRIPTA:
punom smislu podrazumijevalo bi podnošenje izvještaja i konsultacije bez odgadanja,

dajući razloge za bilo kakvu nemogućnost ili odbijanje saradnje i uzimajući u obzir sve
naknadne preporuke, zahtjeve ili naredbe ICC. Odredba sa najširim obimom koja se
primjenjuje na zahtjeve za bilo koji od oblika saradnje iz dijela 9, jeste član 97: "Kad država
stranka primi zahtjev na osnovu dijela 9, te kad prema tom zahtjevu odredi probleme koji bi
mogli otežati iii spriječiti izvršenje zahtjeva, mora se bez odlaganja posavjetovati sa Sudom
kako bi riješila stvar."
Druge odredbe nameću dužnost da se izvrše konsultacije u pogledu specifičnih situacija:
čian 89 stav 4 (kada se zahtjev za hapšenje i predaju odnosi na lice protiv kojeg se vodi
postupak ili ako u državi kojoj je zahtjev upućen izdržava kaznu za djelo različito od onog
za koje se traži predaja ICC); član 89 stav 2 (ako lice čija se predaja traži pokrene spor
pred nacionalnim sudom na osnovu načeia ne bis in idem) i član 93 stav 5 (prije nego što
odbije zahtjev za pomoć iz člana 93, država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti može li
pomoć biti pružena uz posebne uslove, ako ICC ili tužilac prihvate tako uslovijenu pomoć).
Kao posljedica obaveze država da osiguraju postupak za saradnju koji je dostupan prema
njihovom nacionalnom pravu (član 88), u Rimski statut su uključene tri instance preko kojih
ICC ima pravo da traži, a država stranka ima odgovornost da se angažuje u konsultacijama
vezanim za tu saradnju: (1) Član 96 stav 3 propisuje da će se nakon što ICC podnese
zahtjev, država stranka s njime savjetovati, bilo uopšteno, bilo o jednoj određenoj stvari, o
svim uslovima koji bi se mogli primjenjivati na osnovu njenog nacionalnog prava, u skladu
sa stavom 2 tačka e) člana 96[777]. Tokom konsultacija, država stranka mora "uputiti" ICC
u posebne usiove koje propisuje njeno nacionalno pravo. (2) Čian 91 stav 4 uređuje
konsultacije u pogiedu nacionalnog prava vezanog za predaju lica ICC. (3) Član 93 stav 3
se odnosi na konsultacije u pogledu "postojećeg osnovnog pravnog načela opšte
primjene", koji zabranjuje saradnju zahtijevanu po članu 93.
1.3.7.8. Zaključak
Na kraju, može se reći da kao trajan režim zasnovan na sporazumu, koji nastavlja primjer
medunarodnih krivičnih sudova za bivšu Jugoslaviju i Ruandu, Rimski statut ICC sadrži
sveobuhavatan niz principa, zaštitnih mehanizama i procedura vezanih za saradnju.
Uprkos sličnostima, režim saradnje propisan Rimskim statutom i uticaj Rimskog statuta na
istragu i krivična gonjenja na državnom nivou, iziskivaće od vlada više nego saradnja sa ad
hoc tribunaiima.
Odgovarajući stepen i oblik implementacije za odnosnu državu zavisiće od pravnog i
ustavnog okvira te države. Iako su zahtjevi Rimskog statuta isti za sve države članice
(činjenica koja je istaknuta u članu 120 - nedopuštanje postavljanja ograničenja na
primjenu), variraće način na koji će one učiniti svoj pravni sistem sposobnim da se povinuje
ovim zahtjevima. Neke države će ratifikovati Rimski statut i inkorporirati ga direktno u
domaći zakon, bez implementirajuće legislative, dok će drugima trebati donošenje
minimalnog broja novih zakona kako bi kreirale minimum potreban za saradnju, istrage i
krivično gonjenje u skladu sa ovim statutom. Mnoge države će, međutim, morati sprovesti
posebne zakonske ili ustavne izmjene u oblastima gdje obaveze iz Rimskog statuta nisu
predviđene domaćim zakonom ili gdje se razlikuju od njega. Potrebno zakonodavstvo,
odgovarajući detalji i modaliteti, te neophodna institucionalna iješenja će zasigurno biti
poznati samo u svjetlu jasnog razumijevanja ovog statuta.
Treba, takođe, podsjetiti da su u smislu Konvencije o ugovomom pravu iz 1969. godine,
norme Rimskog statuta apsolutno obavezujuće (ius cogens) od kojih nije dopušteno
nikakvo odstupanje i koje mogu biti izmijenjene jedino normama istog svojstva i u posebnoj
proceduri. One sadrže bezuslovne zapovijesti za sve države stranke i kao takve ne mogu
biti
izmijenjene njihovom pojedinačnom voljom, niti derogirane bilo kakvim međusobnim
sporazumom. Njihova osnovna funkcija je ograničenje volje ugovomih strana u cilju zaštite
fundamentalnih interesa i vrijednosti međunarodne zajednice i očuvanja stabilnosti
međunarodnih odnosa. Ovoj kategoriji normi nesumljivo pripadaju i one čije se kršenje
219
SKRIPTA:
smatra medunarodnim zločinima (ratni zločini, ziočini protiv čovječnosti i zločini genocida).
Takav stav zauzeo je i Medunarodni sud pravde u Hagu u savjetodavnom mišljenju
povodom stavljanja rezervi na Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida,
ukazavši na apsolutno obavezujući karakter principa na kojima se zasniva konvencija i koji
su strogo obavezni za sve države i bez njihovog posebnog pristanka. Takvo njihovo
svojstvo potvrduje da su vrijednosti, tj. dobra koja se njima štite, od izuzetnog značaja za
međunarodnu zajednicu, odnosno da ona ima poseban interes da ih na ovakav način
zaštiti.
Osnivačkim aktom ICC značajno su razrađena upravo ona pravila o međunarodnoj krivičnoj
odgovornosti koja u svojstvu ius cogensa već dugo egzistiraju u drugim međunarodnim
opštim aktima. U tom pogledu poseban značaj ima Statut Nirberškog tribunala kojim su prvi
put nominalno propisani najteži međunarodni zločini i postavijeni principi individualne
krivične odgovornosti njihovih izvršiiaca. Važnost ovog akta je u tome što je uveo načelo
suprematije medunarodnog prava u ovoj materiji, na kome su zasnovane i druge
medunarodne konvencije koje svoje teške povrede kvalifikuju međunarodnim zločinima.
Rezolucijom Generaine skupštine UN-a iz 1946. godine svi ovi principi proglašeni su
sastavnim dijelom opšteg medunarodnopravnog poretka. Stoga bi se mogla postaviti teza
da su odredbe Statuta ICC kogentnog karaktera, tim prije što je ovaj akt prihvatio pretežni
dio međunarodne zajednice, dajući mu tako snagu opšteobavezujućeg pravila. Uporište za
ovakav stav predstavlja i navedeno mišljenje Međunarodnog suda pravde u vezi sa
zločinom genocida.
Svojstvo medunarodnopravnog poretka u ovoj materiji je da nikome ne garantuje
krivičnopravni imunitet, odnosno da ne pravi diskriminaciju u pogledu rasne, vjerske,
nacionalne i druge pripadnosti odgovomih pojedinaca. Za njega je irelevantna i javna
funkcija koju oni imaju u svojim državama. Zato međunarodnoj krivičnoj odgovomosti
podliježe svako ko je izvršio bilo koji međunarodni zločin[778].
H - MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ U KRIVIČNIM STVARDMA
2.1. Uvodne napomene
Izvori o stanju kriminala u svijetu, i to ne samo izjave, saopštenja, referati i rasprave
stručnjaka i naučnika, na medunarodnim stručnim, naučnim i političkim skupovima, nego i
službeni dokumenti međunarodnih organizacija[779], kao i izvještaji brojnih nevladinih
organizacija[780], nedvosmisieno izražavaju krajnju zabrinutost zbog stanja tog
kriminala[781]. Ako bismo pokušali identifikovati stanje kriminala u svijetu na kraju drugog
milenijuma, mogli bismo u dosta uočljivim obrisima prepoznati barem tri najbitnije
karakteristike: (1) porast kriminala uopšte u većini država savremenog svijeta i u globalnom
opštesvjetskom smislu, dakie u čovječanstvu; (2) kriminal ne samo da je u porastu u svijetu
već su njegovi pojavni oblici sve pogubniji za osnovne vrijednosti koje su tekovina
civilizacijske istorije ljudskog roda; (3) najpogubnije oblike krivičnih djela planiraju i
ostvaruju organizovane grupe učinilaca koji sve učestalije djeluju na teritoriji dvije ili više
država, pa i na više kontinenata (transnacionalni organizovani kriminal)[782]. Iako kriminal i
nadalje ostaje problem svake države, on se veoma brzo transformiše iz nacionalnog u
transnacionalni fenomen[783]. Pri tome se ne radi samo o kvantitativnim već kvantitativno-
kvalitativnim sadržajima[784] (broj učinjenih krivičnih djela i njihova pogubnost za krivičnim
pravom zaštićene vrijednosti)[785].
Globalno suprotstavijanje kriminaiu na prelomu milenijuma nije više samo iluzija, nego
stvarnost koja se svakodnevno dogada u saradnji država putem njihovih organa krivičnog
pravosuda - od postojanja sumnje da je učinjeno neko teže krivično djelo do izvršenja
pravnosnažne presude kojom je neko lice osudeno za takvo krivično djelo[786]. Takvom
suprotstavljanju kriminaiu doprinosi medunarodna pravna pomoć u krivičnim predmetima.
[787] To je onaj dio međunarodnog krivičnog prava koji je u toku druge polovine XX vijeka
sve više upotrebijavani mehanizam globalnog suprotstavljanja kriminalu[788].
Međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima je veoma složena[789]. Ona, s jedne
strane, zavisi od odredaba nacionainog, materijalnog i procesnog krivičnog prava, a, s
220
SKRIPTA:
druge strane, od pravila međunarodnog prava[790]. U daljem ishodištu ta zavisnost ide i na

sve bogatije oblike ekonomskih i drugih odnosa između članica medunarodne zajednice,
koje prati i prestupničko ponašanje, bilo da se ono neposredno javlja u ostvarivanju tih
odnosa ili da mu takvi odnosi pogoduju[791]. Budući da raspolažemo podacima o svijesti i
volji država članica savremene medunarodne zajednice da uspostavi medunarodne,
opštesvjetske i sveopšte instrumente za suprotstavljanje nekim oblicima kriminala, kao i da
se to podudara sa snažnom akceleracijom oblikovanja medunarodnih intrumenata za
suprotstavljanje raznim obiicima krivičnih ponašanja, valja smatrati da se zaista radi o vrlo
uznapredovaloj fazi globalnog[792] suprotstavljanja kriminaiu[793]. Dvije osnovne
tendencije na kojima je zasnovan krivični postupak i koje u izvjesnom smislu koiidiraju, s
jedne strane da taj postupak bude efikasan i, s druge strane, da se maksimalno zaštite
slobode i prava čovjeka, odnosno okrivljenog[794], ne mogu se ostvariti bez saradnje među
državama[795].
Klasični vidovi međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima obuhvaćeni su tzv. malom
pravnom pomoći ili međunarodnom krivičnopravnom saradnjom u užem smislu koja
predstavlja skup pravila kojima se ureduje djeiatnost organa krivičnog postupka u
preduzimanju radnji na zahtjev strane države (npr. saslušanje svjedoka, prikupljanje drugih
dokaza, razne provjere, utvrdivanje lica i predmeta, dostavljenje pismena iicima)[796]. Ta
saradnja je izraz političkih odluka država za međusobnom saradnjom[797]. Ciij joj je pomoć
stranom organu krivičnog postupka. U savremenom međunarodnom krivičnom pravu
međunarodna krivičnopravna saradnja se označava i kao međunarodna krivičnopravna
pomoć[798]. Aktivna je onda ako se posmatra sa stanovišta države koja traži saradnju, a
pasivna - sa stanovišta države od koje se traži saradnja. U širem smislu, međunarodna
krivičnopravna saradnja podrazumijeva i praviia o saradnji s organima međunarodnih
krivičnih sudova i ekstradiciju[799]. Novi vidovi saradnje su: prisustvovanje radnjama
pravne pomoći, preuzimanje krivičnog gonjenja i izvršenje strane presude[800]. Mnogi od
vidova saradnje podrazumijevaju pomjeranje ranije utvrdenog reda stvari, naročito kada se
radi o povezanosti državnog suvereniteta i ostvarivanju sudske vlasti, podrazumijevajući tu
i izvršenje odluka nacionainih sudova[801].
Medunarodna krivičnopravna saradnja u širem smislu riječi obuhvata i međunarodnu
poiicijsku saradnju. U užem smisiu medunarodna krivičnopravna saradnja obuhvata
saradnju organa krivičnog postupka koja se obavlja kao posebni postupak, različit od
krivičnog postupka[802]. Prema subjektu, međunarodna krivičnopravna saradnja ukijučuje,
prije svega, saradnju sudskih organa, zatim organa krivičnog gonjenja i izvršenja krivičnih
sankcija[803].
Primarna međunarodna krivičnopravna saradnja ostvaruje se prije donošenja odluke u
krivičnom predmetu i obuhvata dvije grupe odredaba. Prvu sačinjavaju tradicionalni obiici
primame međudržavne krivičnopravne saradnje (maia međunarodna krivičnopravna
pomoć, prenos krivičnog postupka i izručenje radi suđenja), a drugu - međunarodne i
nacionaine impiementacijske odredbe[804]. Sekundarna međunarodna krivičnopravna
saradnja obuhvata oblike saradnje nakon što je okončan postupak (izručenje radi izvršenja
krivične sankcije, izvršenje strane krivične presude i izvršenje nadzora nad uslovno
osudenim ili uslovno otpuštenim licima)[805].
Kad je riječ o zakonskom uređivanju ove materije, onda su pristupi različiti. U nekim
zakonodavstvima, kao što je to slučaj i u BiH, odvojeno se (u giavi XXX i XXXI ZKPBiH)
reguiiše postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih
ugovora u krivičnopravnim stvarima i postupak za izručenje osumnjičenih, odnosno
optuženih i osuđenih lica. Na osnovu toga bi se moglo zaključiti da ovaj drugi postupak ne
predstavija krivičnopravnu pomoć u strogom smislu riječi.
2.2. lzvori krivičnopravne saradnje
Značajnije izvore prava o medunarodnoj krivičnopravnoj pomoći možemo podijeliti na
medunarodne i unutrašnje, a međunarodne na glavne i sporedne. U glavnim izvorima se
reguliše najveći dio pitanja o međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći, a sporedni se odnose
221
SKRIPTA:
uglavnom na neka druga pitanja, a samo djelimično na pitanja medunarodne

krivičnopravne pomoći[806]. U užem smisiu riječi evropsko krivično pravo jesu
medunarodni regionalni izvori krivičnog prava[807]. To su: izvori Vijeća Evrope o
krivičnopravnoj saradnji među evropskim (i nekim drugim) državama u krivičnim
predmetima s inostranim elementom i krivičnopravne odredbe EKLJP. Kao izvor tog prava
stvamo se pojavljuju odluke ESLJP. "Pomoćni, posredni izvori krivičnog prava su i posebne
vrste izvora (preporuke, smjernice, odluke) organa Vijeća Evrope i u tom smislu teorijski
radovi. Izvori krivičnog prava Vijeća Evrope jesu takođe i propisi nacionalnog prava koji
ureduju krivičnopravna pitanja s "evropskim elementom" "[808]. Krivičnopravne odredbe u
izvorima Evropske unije, prema svojoj pravnoj prirodi i djelovanju, razlikuju se od
navedenih odredaba[809].
Medu glavnim izvorima najznačajniji su višestrani[810] ugovori i sporazumi[811]. Tako je u
okviru Evropskog savjeta sklopljeno više višestranih ugovora, od kojih su neki regulisali i
pitanja pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći. Na primjer, 20. aprila 1959. godine u
Strasburu je potpisana Evropska konvencija o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim
stvarima[812], koja je stupila na snagu 12. juna 1962. godine. Nešto kasnije, 30. novembra
1964. godine, u Strasburu su zaključene Evropska konvencija o kažnjavanju za krivična
djela u drumskom saobraćaju (stupila na snagu 18. jula 1972. godine) i Evropska
konvencija o nadzoru nad uslovno osuđenim i uslovno otpuštenim delinkventima (stupila na
snagu 22. avgusta 1975. godine). Zatim, Evropska konvencija o međunarodnoj valjanosti
krivičnih presuda sklopljena je u Hagu 28. maja 1970. godine, a stupila na snagu 26. jula
1974. godine; Evropska konvencija o ustupanju gonjenja u krivičnim stvarima sklopljena je
u Strasburu 15. maja 1972. godine, a stupila na snagu 30. marta 1978. godine; Evropska
konvencija o transferu osuđenih lica sklopljena je takođe u Strasburu 21. marta 1985.
godine itd.[813]Katalog inkriminacija savremenog medunarodnog krivičnog prava sadrže i:
Evropska konvencija o neprimjenljivosti zakonskih ograničenja za zločine protiv čovječnosti
i ratne zločine (1974), Evropska konvencija o sprečavanju terorizma (1977), Evropska
konvencija o kontroli pribavljanja i posjedovanja vatrenog oružja od pojedinaca (1978),
Evropska konvencija o krivičnim djelima koja se odnose na kulturno biago (1985),
Konvencija o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta stečenih
krivičnim djelom[814] (1990), Sporazum o nedozvoljenom prevozu morem radi primjene
člana 17 Konvencije Ujedinjenih naroda protiv zabranjene trgovine opojnim drogama i
psihotropnim supstancama (1985), Krivičnopravna konvencija protiv korupcije[815] (1999) i
Sporazum koji ustanovljava grupu država protiv korupcije (GRECO) (1999). Bosna i
Hercegovinja je, osim toga, potpisnik i Evropske konvencije o kibemetičkom kriminalu,
skiopijene u Budimpešti, 23. novembra 2001. godine[816].
Kad su u pitanju Ujedinjene nacije, poseban značaj imaju: Konvencija protiv zabranjene
trgovine opojnim drogama i psihotropnim supstancijama (1988), Međunarodna konvencija
za sprečavanje terorističkog bombardovanja (1997), Međunarodna konvencija za
sprečavanje finansiranja terorizma (1999), Konvencija protiv transnacionalnog
organizovanog kriminala[817] (2000), Protokol za prevenciju, sprečavanje i kažnjavanje
trgovine ijudima, posebno ženama i djecom, kojim se dopunjuje Konvencija protiv trans-
nacionainog organizovanog kriminaia (2000) i Protokoi protiv krijumčarenja ljudi kopnom,
morem i vazduhom, kojim se dopunjuje Konvencija protiv transnacionalnog organizovanog
kriminala (2000).
Svrha Konvencije protiv transnacionainog organizovanog kriminala je da na efikasniji način
unaprijedi saradnju u pogledu sprečavanja i borbe protiv transnacionalnog organizovanog
kriminaia (član 1). Za svrhu ove konvencije: (a) "grupa za organizovani kriminar označava
organizovanu grupu od tri ili više lica, koja postoji u izvjesnom vremenskom periodu i koja
djeluje sporazumno u cilju činjenja jednog ili više teških ziočina ili krivičnih djela utvrđenih u
skladu sa ovom konvencijom, radi dobijanja, posredno ili neposredno, finansijske ili druge
materijaine koristi[818]; (b) "težak ziočin" označava radnju koja predstavlja krivično djeio
kažnjivo maksimalnom kaznom lišenja slobode u trajanju od najmanje četiri godine ili
222
SKRIPTA:
nekom težom kaznom; (c) "organizovana grupa" označava grupu koja nije slučajno
formirana radi neposrednog izvršenja krivičnog djela i koja ne mora da ima formalno
definisane uloge svojih članova, kontinuitet članstva ili razvijenu strukturu; (d) "imovina"
označava stvari svake vrste, bilo materijalne ili nematerijalne, pokretne ili nepokretne,
procjenjive ili neprocjenjive, kao i pravna dokumenta iii instrumente kojima se dokazuje
pravo ili interes u odnosu na takve stvari; (e) "dobit od kriminala" označava imovinu koja je
proistekla ili je ostvarena, direktno ili indirektno, izvršenjem krivičnog djela[819]; (f)
"zamrzavanje" ili "zapljena" označava privremenu zabranu prenosa, pretvaranja,
raspolaganja ili premetanja imovine ili privremeno preduzeto čuvanje ili kontrolu imovine na
osnovu naloga koji izda sud ili drugi nadležni organ; (g) "konfiskacija", koja obuhvata
oduzimanje gdje je primjenjivo, znači trajno lišavanje prava svojine na imovini po naiogu
suda ili drugog nadležnog organa[820]; (h) "glavno krivično djelo" označava bilo koje
krivično djelo čijim izvršenjem je ostvarena dobit koja može da bude predmet krivičnog
djela kako je definisano u članu 6 ove konvencije; (i) "kontrolisana isporuka" označava
tehniku kojom se dozvoljava da nelegalne ili sumnjive pošiljke izađu, pređu ili uđu na
teritoriju jedne ili više država, uz znanje i pod nadzorom njihovih nadležnih organa u cilju
sprovođenja istrage i identifikovanja iica umiješanih u izvršenje krivičnog djela; (j)
"regionalna organizacija za ekonomsku integraciju" označava organizaciju koju su stvorile
suverene države datog regiona, na koju su njene države članice prenijele ovlašćenja u
pogledu pitanja koje reguliše ova konvencija i koja je propisno ovlašćena, u skladu sa
svojim unutrašnjim postupkom, da je potpiše, ratifikuje, prihvati, odobri ili joj pristupi.
Ukoliko nije drukčije navedeno u ovoj konvenciji, Konvencija će se primjenjivati na
prevenciju, istragu i sudsko gonjenje: (a) krivičnih djela utvrđenih u skiadu sa čl. 5, 6, 8[821]
i 23 ove konvencije i (b) teških zločina - definisanih u članu 2 ove konvencije, gdje je
krivično djelo po prirodi transnacionalno i podrazumijeva grupu za organizovani kriminal
(član 3 stav 1). Za potrebe stava 1 člana 3, krivično djelo je po prirodi transnacionaino ako
je: (a) učinjeno u više država; (b) učinjeno u jednoj državi, ali je veći dio priprema,
pianiranja, rukovodenja ili kontrole obavljen u nekoj drugoj državi; (c) učinjeno u jednoj
državi, aii je u njega uključena grupa za organizovani kriminal koja se bavi kriminalnim
aktivnostima u više država iii (d) učinjeno u jednoj državi, ali su bitne posljedice nastupile u
nekoj drugoj državi[822].
2.3. Mala međunarodna krivičnopravna pomoć
Maia medunarodna krivičnopravna pomoć je međunarodnim i unutrašnjim pravilima ureden
obiik međunarodno krivične saradnje u preduzimanju radnji krivičnog postupka na osnovu
molbe inostranog organa, i to prije i tokom krivičnog postupka do njegovog završetka[823].
Međutim, ovaj oblik saradnje medu državama realizuje se i preko drugih organa, učesnika
krivičnog postupka, a ne samo suda. To je najraspostranjeniji, najstariji i najvažniji oblik
međunarodne krivičnopravne saradnje[824].
I dok je zadatak krivičnog postupka da utvrdi da li se radi o krivičnom djelu, da li je učinilac
krivično odgovoran i da li postoje uslovi za izricanje krivične sankcije, dotle je zadatak
postupka pružanja maie krivičnopravne pomoći sasvim drukčiji, a to je pomaganje vođenja
postupka strane države, i to nezavisno od usiova i okoinosti pod kojima se taj postupak
vodi . Ovaj postupak počinje na osnovu zamolnice organa krivičnog postupka strane
države, a zamolnica odreduje i obim i sadržaj postupka. Najčešće se postupak svodi na
ispitivanje iica radi pribavljanja njihovog iskaza kao dokaza u stranom postupku,
dostavijanje pismena, pretres određenih prostorija, zapljena predmeta koji mogu poslužiti
kao izvor materijainih dokaza i si.[825] Dostavijanje obuhvata pozive i druge radnje (npr.
izvoda iz evidencije, registara i baza podataka i saopštenja). Posebno značajno je
dostavljanje predmeta nosioca dokaza (corpora delicti)[826]. Uz to, uvođenjem novih
ustanova, mala međunarodna krivičnopravna pomoć dobija novi sadržaj[827].
Oblast maie medunarodne krivičnopravne pomoći uredena je višestranim i dvostranim
međunarodnim ugovorima[828], kao i unutrašnjim propisima. Medu višestranim izvorima
međunarodnog prava posebno su značajni izvori Savjeta Evrope: Evropska konvencija o
223
SKRIPTA:
uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima[829], Konvencija o pranju, trgovini,

privremenom oduzimanju i oduzimanju predmeta nastalih krivičnim djelom i Krivičnopravna
konvencija o korupciji. Pravila o maloj međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći postoje i u
članu 8 Evropske konvenciji o suzbijanju terorizma[830], čl. 25, 29 i 39 Konvencije o
kibemetičkom kriminalu[831], Sporazumu o suzbijanju nedopuštenog prometa morem
opojnih droga i psihotropnih materija itd.[832]
Neka od poznatih načela međunarodne krivičnopravne saradnje ne vrijede u području male
međunarodne krivičnopravne pomoći[833]. Tako se identitet norme u području male
međunarodne krivičnopravne pomoći postepeno napušta ili se ostavlja samo u odnosu na
radnje koje znače zahvat u osnovna prava, poput potrage i oduzimanja predmeta[834]. lsto
tako, reciprotitet sve više ustupa mjesto diskrecijskoj ocjeni zamoljene države, a ni načelo
specijalnosti nema ono značenje koje ima npr. u području ekstradicije. Nasuprot tome, za
malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć važno je načelo locus regit actum, što znači da
radnje uvijek preduzimaju onako kako to propisuje pravo zamoljene zemlje[835]. Radnje
izvršene od nadležnih organa strane države, u skladu sa propisima te države, imaju
formalnopravnu važnost i u domaćoj državi. Iz toga se kod procesnih radnji mora raziikovati
provedbeni (ključan za državu moliteljicu) i dokazni smisao (važan za zamoljenu državu)
[836].
Smetnje maloj međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći mogu biti pravne i faktičke prirode.
Smetnje pravne prirode su one (1) vezane uz ličnost učinioca, (2) vrstu krivičnog djela, (3)
javniporedak zamoljene zemlje i (4) procesne okoinosti (npr. ne bis in idem, zatim
litispendentio)9 \ Smetnje faktičke prirode su quaestio facti.
Prema članu 1 Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, strane
ugovomice se obavezuju da, prema odredbama ove konvencije, pružaju jedna drugoj
najširu moguću pravnu pomoć u svakom postupku koji se odnosi na krivična djela čije
krivično gonjenje, u trenutku kada je zatražena pomoć, spada u nadležnost sudskih organa
strane moliteljice. Ova konvencija se ne primjenjuje na hapšenja, izvršenje presuda, niti na
djela kažnjavanja po vojnim zakonima država koje nisu krivična djela opšteg krivičnog
prava. Osim toga, pružanje pomoći zamoljena država može odbiti u slučajevima
predviđenim u članu 2 - ako se moiba odnosi na djelo koje zamoljena država smatra
političkim djeiom ili djelom povezanim sa političkim iii fiskalnim kažnjivim djeiima, zatim ako
zamoljena država smatra da bi ispunjavanje molbe dovelo do narušavanja suvereniteta,
bezbjednosti, javnog poretka iii drugih bitnih interesa te zemije. Zamoljena država može
(prema čianu 6) odgoditi predaju zatražene imovine, spisa iii isprava, ako su joj oni potrebni
za krivični postupak koji je u toku. Svu imovinu, kao i originaine spise ili isprave koji su
predati radi ispunjavanja sudske zamolnice, stranka koja je uputila molbu vraća zamoijenoj
stranci što prije, osim ako zamoijena stranka odustane od zahtjeva njihovog povrata.
Dostavijanje sudskih akata i odiuka, kao i pristupanje sudu svjedoka, vještaka i optuženog
može biti izvršeno na više načina (običnim prosijedivanjem akata ili odluka, a na izričit
zahtjev države moliteljice, dostava može biti izvršena na način koji predvida pravo
zamoijene države za akte te vrste ili na poseban način uređen njenim propisima). Za
svjedoke i vještake razraden je u čianu 12 salvus conductus, kojim se uspostavlja procesni
imunitet u određenom periodu[837]. Takode se ureduju i druga pitanja, kao što su lično
pristupanje i troškovi, te privremeni transfer lica koje se mora lično ispitati u mjestu
sprovodenja radnje, uz posebno predviđanje osnova za odbijanje transfera. U istu svrhu
predviđa se tranzit preko teritorije treće države. Zamoljena država dostavija sudske spise,
prepise iz tih spisa ili informacije koje su u njima sadržane u mjeri u kojoj su dostupni
njenim sudskim organima i u mjeri u kojoj se prema propisima i praksi organa te države oni
mogu upotrijebiti pred njenim sudovima.
Postupak pružanja pomoći uređen je načelno članom 3 i čl. 14-20 Evropske konvencije o
uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Sastavni dijelovi zamolnice uređeni su u članu 14,
a način njenog slanja u članu 15. Kao pravilo Konvencija uzima dostavljanje podataka
putem ministarstava pravosuđa, a u hitnim slučajevima to može biti učinjeno direktno sudu,
224
SKRIPTA:
pri Čemu se takvo dostavijanje posebno predviđa za molbu koja se odnosi na istražne
radnje. Isto tako, odbijanje sudske pomoći mora biti obrazloženo.
Kao posebne obiike medunarodne krivničnopravne pomoći Konvencija uređuje pružanje
infomacija u vezi sa postupkom (član 21). Svaka dostava koju uputi jedna strana
ugovomica radi vođenja krivičnog postupka pred sudovima druge strane, biće predmet
opštenja između ministarstava pravosuda[838]. Zamoljena strana obavijestiće o daijem
postupku po dostavi i ako je potrebno dostaviće prepis donijete odluke.
Razmjenu informacija o kažnjavanju reguliše član 22, tako da svaka od strana ugovomica
daje zainteresovanoj strani izvještaj o krivičnim presudama i kasnijim mjerama koje se tiču
državljana te strane, a koje su upisane u kaznenu evidenciju. Ministarstva pravde
dostavljaće jedan drugom ove izvještaje bar jednom godišnje. Ako se odnosno lice smatra
državijaninom dvije ili više strana ugovomica, izvještaji će se dostavljati svakoj od
zainteresovanih strana, osim ako je to lice državljanin strane na čijoj je teritoriji osuđeno.
Pored toga, svaka strana ugovomica koja je dostaviia pomenute izvještaje, dostaviće
zainteresovanoj strani, na njen zahtjev, u posebnim slučajevima, prepise presuda i mjera,
kao i svako drugo obavještenje koje se na njih odnosi, kako bi joj se omogućilo da razmotri
da li one zahtijevaju preduzimanje mjera na unutrašnjem planu. Ovo opštenje će se
obavljati između zainteresovanih ministarstava pravosuđa[839].
Zaključne odredbe sadržane su u čl. 23-30. Tako, na primjer, svaka strana ugovomica će
moći u trenutku potpisivanja ove konvencije ili predaje svog ratifikacionog instrumenta ili
pristupanja, da izrazi rezervu u pogledu jedne ili više određenih odredbi Konvencije. lsto
tako, svaka strana ugovomica koja je izrazila rezervu, odmah će je povući kada to prilike
budu dozvoljavale, a rezerve se povlače putem notifikacije upućene generalnom sekretaru
Savjeta Evrope.
Konvencija ima dva protokola, iz 1978. i 2001. godine. Odredbe prvog dodatnog protokola
odnose se na pripremu Konvencija na djela fiskalnog značaja, proširenje primjene
Konvencije na dostavljanje isprava koje se odnose na izvršenje kazne, naplatu novčane
kazne ili plaćanje troškova postupka, mjere koje se odnose na privremeni prekid izricanja
kazne ili njenog izvršenja, na uslovni otpust, odgađanje početka izvršenja presude ili
obustavljanje takvog izvršenja. Tako, strane ugovomice neće vršiti pravo predviđeno u
članu 2 (a) Konvencije da odbiju pravnu pomoć samo zbog toga što se zahtjev odnosi na
djelo koje je po mišljenju zamoljene strane fiskalno krivično djelo (član 1). U slučaju kada je
strana ugovomica zadržala pravo da izvršenje zamolnica radi pretresa ili zapljene predmeta
podliježe uslovu da je djelo koje je predmet zamolnice kažnjivo prema zakonu strane
moliteljice i zamoljene strane, ovaj uslov će biti ispunjen u pogledu fiskalnih krivičnih dela,
ako je krivično delo kažnjivo prema zakonu strane moliteljice i odgovara istom takvom djelu
prema zakonu zamoljene strane. Zahtjev neće moći da se odbije zbog toga što
zakonodavstvo zamoljene strane ne nameće istu vrstu taksi ili poreza ili ne sadrži iste
poreske, carinske ili devizne propise kao zakonodavstvo strane moliteljice (član 2 stav 2).
Zatim, Konvencija će se primjenjivati i na: (a) dostavu akata koji imaju za cilj izvršenje
kazne, naplatu novčane kazne ili plaćanje troškova postupka; (b) mjere koje se odnose na
odlaganje izrečene kazne ili na njeno izvršenje, na uslovno oslobadanje, na odiaganje
početka izvršenja kazne ili na prekidanje njenog izvršenja (član 3).
Drugi dodatni protokol polazi od najbolje moguće saradnje u članu 1, ali isključuje saradnju
u predmetima za vojna krivična djela. On, između ostalog, precizira i proširuje prisustvo
stranih organa sprovodenja zamoljene radnje, uređuje privremni transfer lica lišenih
slobode (čl. 3 i 13), uslove i sprovođenje video-konferencije (član 9), telefonske
konferencije (član 10), spontane informacije (član 11), prekogranično praćenje, uz
predviđanje kataloga krivičnih dijela (član 17), kontrolisanu isporuku (član 18), prikriveno
istraživanje (član 19), zajedničke (povezane) istrage (član 20), zaštitu svjedoka (član 23) i
dr.
U BiH je pitanje pružanja međunarodne krivičnopravne pomoći u zakonodavnoj nadležnosti
države BiH, entiteta i Brčko Distrikta BiH i kao takvo regulisano je ZKPBiH (čl. 407-413,
225
SKRIPTA:
glava XXX - Postupak za pružanje međunarodne pravne pomoći i izvršenje međunarodnih

ugovora u krivičnim stvarima), Zakonom o krivičnom postupku Federacije BiH (čl. 422—
434), Zakonom o krivičnom postupku Repulike Srpske (čl. 418-424) i Zakonom o krivičnom
postupku Brčko Distrikta BiH (čl. 407-413). Ovaj postupak, kao i postupak ekstradicije, ide
diplomatskim putem. Molbe domaćih sudova, odnosno tužilaca za pravnu pomoć u
krivičnim predmetima dostavljaju se inostranim organima diplomatskim putem, tako što
sud, odnosno tužilac molbe dostavlja Ministarstvu pravde BiH, odnosno Federalnom
ministarstvu pravde iii Ministarstvu pravde Repulike Srpske ili Pravosudnoj komisiji Brčko
Distrikta BiH, koje ih dostavlja Ministarstvu pravde BiH. Na isti način dostavljaju se
domaćim sudovima molbe inostranih organa za pravnu pomoć, s tim što kada nadležno
ministarstvo pravde primi, putem Ministarstva pravde BiH, moibu inostranog organa za
pravnu pomoć, dužno je molbu dostaviti nadležnom tužiocu. O dopuštenosti i načinu
izvršenja radnje koja je predmet molbe inostranog organa, odlučuje sud, odnosno tužilac
uskladu sa svojom nadiežnošću.
2.4. Ustupanje predmeta stranaca i preuzimanje gonjenja naših gradana za djela učinjena
u inostranstvu
Institut ustupanja, odnosno preuzimanja krivičnog gonjenja predstavlja vid medunarodne
krivičnopravne saradnje među državama. Njime država za krivično djeio učinjeno na njenoj
teritoriji (izuzetno i za neko drugo krivično djelo) prenosi krivični postupak na drugu državu.
Na taj način se omogućuje učiniocu krivičnog djela da mu se sudi u državi u kojoj prebiva, a
istovremeno se rasterećuje pravosuđe države izvršenja djela da vodi postupak protiv
stranca koji ima prebivalište izvan njene teritorije[840]. Krivično procesno zakonodavstvo
BiH tu ustanovu označava kao ustupanje krivičnih spisa radi gonjenja. U međunarodnim
izvorima se naziva prenos (transfer) krivičnog postupka (transfer of criminal proceedings).
U novijim se dvostranim ugovorima ta ustanova označava kao ustupanje i preuzimanje
krivičnog gonjenja. Ista oznaka upotrebljava se u zakonima o krivičnom postupku koji se
primjenjuju u BiH. Sasvim precizno, ustanova se sastoji od dvije komponente: ustupanja i
preuzimanja krivičnog postupka[841]. Ona je nastala, uglavnom, na osnovu prakse
obavještavanja druge države o izvršenom krivičnom djelu na teritoriji jedne države od
strane državljana druge države kad se ovaj nakon izvršenja krivičnog djela vratio u tu drugu
državu (to je, po pravilu, isključivalo ekstradiciju).
Najvažniji izvori međunarodnog, odnosno evropskog krivičnog prava kojima se ureduje
prenos (transfer) krivičnog postupka su: (1) Evropska konvencija o kažnjavanju drumskih
saobraćajnih prestupa, (2) Evropska konvencija o prenosu postupka u krivičnim stvarima i
(3) Evropska konvencija o ekstradiciji. Uz to neki dvostrani ugovori o maloj međunarodnoj
kaznenopravnoj pomoći predviđaju i prenos krivičnog postupka[842].
Evropska konvencija o kažnjavanju drumskih saobraćajnih prestupa (od 30. novembra
1964. godine, stupila na snagu 18. jula 1972. godine) ima za cilj da omogući krivično
gonjenje u siučaju ako prestupnik ode u državu čiji je državljanin. Konvencija je prema toj
svrsi izvor koji uređuje, prije svega, prenos krivičnog postupka.[843] Konvencija u Dodatku I
uređuje opštu tablicu (katalog) krivičnih djela i prekršaja u drumskom saobraćaju. Ona ne
uvodi pojam saobraćajnog krivičnog djela kao krivičnog delikta sui generis međunarodnog
prava, već sadržajno određuje postupke (kao zabranjene radnje i propuste, dakle, kaznene
prestupe) u saobraćaju, čije sadržaje mora inkriminisati nacionalno zakonodavstvo.[844]
Konvencija ima svega nekoliko ratifikacija.
Evropska konvencija o prenosu postupka u krivičnim stvarima (od 15. maja 1972. godine,
stupila na snagu 30. marta 1978. godine) donesena je u cilju zajedničke saradnje u
gonjenju krivičnih djela u medunarodnim razmjerima. Njome se uspostavlja novi sistem
prenosa krivičnog gonjenja iz jedne u drugu stranu državu. Sadrži 47 članova, sa tri
dodatka. Pojam krivičnog djela (offence). dat u članu 1 ove konvencije, obuhvata svako
djelo uključujući i djela iz Dodatka III, pod uslovom da za neko djelo u nadležnosti upravnog
organa mora postojati mogućnost sudskog ispitivanja. Pojmom sankcije (sanctiori)
226
SKRIPTA:
obuhvaćena je svaka mjera izrečena za krivično djeio, uključujući i mjere iz Dodatka III koje
se odnose na prestupe koji nisu krivična djela. Prema članu 3, koji uređuje litispendentio,
ako se u drugoj državi vodi krivični postupak, država može odustati ili odbiti postupanje na
osnovu Konvencije sve do konačne odluke u drugoj državi, ali je zastoj postupanja
privremen - sve do odluke o okončanju postupka u drugoj državi ili do odbijanja zahtjeva u
slučajevina iz člana 21 stav 2. Članovi 6-12 ureduju elemente i sadržaj zahtjeva za
gonjenje. U slučaju sumnje da je neko lice učinilo krivično djelo povredom zakona neke
države, ta država može od druge ugovome strane zahtijevati gonjenje u smislu Konvencije
(član 6 stav 1). Zamoljena država je obavezna razmotriti taj zahtjev (član 6 stav 2). U članu
7 je kao uslov za prenos predviđeno načelo identiteta norme, i to u njegovom širem
značenju.
U ZKPBiH (član 412 stav 1) propisano je da ako je na teritoriji BiH krivično djelo izvršio
stranac koji ima prebivalište u stranoj državi, toj državi se mogu i mimo uslova predviđenih
za ekstradiciju ustupiti svi krivični spisi radi krivičnog gonjenja i suđenja - ako se strana
država tome ne protivi. Ustupanje krivičnog gonjenja i suđenja nije dopušteno ako se njime
stranac može izložiti nepravednom postupku, nehumanom i ponižavajućem postupanju ili
kažnjavanju (član 412 stav 2). Prije podizanja optužnice, odluku o ustupanju donosi tužilac,
a nakon podizanja optužnice, pa do ustupanja predmeta sudiji, odnosno vijeću u svrhu
zakazivanja glavnog pretresa - odluku donosi sudija za prethodno saslušanje, na prijedlog
tužioca. ZKPBiH primjenu člana 522 ne uslovljava reciprocitetom, ali ga ograničava na
krivična djela za koja je predviđena kazna zatvora do deset godina[845] i uslovljava
saglasnošću oštećenog (da se ne protivi). Naime, ako je oštećeni državljanin BiH,
ustupanje nije dopušteno ako se on tome protivi, osim ako je dato osiguranje za
ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva. Ovakva zakonska rješenja ovog
problema imaju prednosti koje se sastoje u tome što se izbjegava, ipak komplikovana,
procedura zaključivanja medunarodnih ugovora[846].
I pored navedenih ograničenja ZKPBiH, mogli bi reći, široko otvara vrata međunarodne
saradnje kada se radi o ustupanju radi gonjenja stranaca koji su učinila krivična djela na
našoj teritoriji[847]. lz zakonskih odredbi i iz odredbi ugovora o pravnoj pomoći, teorija je
izvela nekoliko uslova koji bi trebalo da se ispune da bi moglo doći do transfera postupka.
To su: da je djelo predvideno kao krivično djelo u obje zemlje; da postoje zakonske
pretpostavke u materijalnom pravu za gonjenje; da je zamoljena zemlja, odnosno zemlja
kojoj je predmet ustupljen po ugovoru obavezna (tamo gdje je ustupanje na osnovu
ugovora), odnosno po načelu reciprociteta spremna da prihvati gonjenje i da ustupanju ne
podliježu djela za koja se ne odobrava ekstradicija[848].
Obmut proces, kada strana država traži od naše da preuzme krivično gonjenje državljanina
BiH ili lica koje ima prebivalište u BiH za krivično djelo iz nadležnosti Suda BiH izvršeno u
inostranstvu, predviden je u članu 413 ZKPBiH. Zahtjev sa spisima Ministarstvo pravde BiH
upućuje Tužilaštvu BiH. Ako je nadležnom organu strane države podnesen imovinskopravni
zahtjev, postupiće se kao da je taj zahtjev podnesen Sudu BiH. O odbijanju da se preuzma
krivično gonjenje, kao i o pravnosnažnoj odluci donesenoj u krivičnom postupku -
obavijestiće se strana država koja je uputila zahtjev.
2.5. lzdavanje osumnjičenih, odnosno optuženih i osuđenih iica (ekstradicija) 2.5.1. Pojam i
vrste izdavanja
Ekstradicija ili izdavanje krivaca se, s pravom, smatra najznačajnijom vrstom međunarodne
pravne pomoći[849]. U osnovi ovog instituta se naiazi međunarodna solidamost država na
planu suzbijanja kriminaiiteta[850]. Termin ekstradicija prvi put je upotrijebljen u rezoluciji
Konstituante 17. novembra 1791. godine[851], a svoju punu afirmaciju ovaj institut
medunarodnog krivičnog prava doživio je u devetnaestom vijeku. Ekstradicija se definiše
kao izručenje stranaca ili lica bez državljanstva stranoj državi da bi mu se sudilo za
učinjeno krivično djelo, odnosno da bi izdržalo kaznu na koju je osuđeno u nekoj drugoj
državi[852]. Izručenje (ekstradicija) je predaja stranca iii lica bez državijanstava (izuzetno i
vlastitog državljanina ako to predviđa domaći zakon) stranoj državi da bi im se tamo sudiio
227
SKRIPTA:
za krivično djelo ili da bi tamo izdržaii kaznu ili drugu krivičnopravnu sankciju na koju su
osudeni, odnosno predaja određenih predmeta kojima je krivično djelo učinjeno ili na
kojima je učinjeno[853]. S obzirom na svrhu, izručenje radi suđenja primami je, a izručenje
radi izvršenja presude sekundarni oblik međunarodne krivičnopravne saradnje[854].
Raziikuju se, sa stanovišta države, aktivna (ako država traži izručenje, ako je ona država
moliteljica) i pasivna ekstradicija (ako se od nje traži izručenje, ako je ona zamoljena
država). Prema vremenu, izdavanje može biti privremeno ili konačno, u zavisnosti od toga
da li je uslovljeno samo odredenom svrhom (primjera radi, provođenjem postupka u
inostranstvu i nakon toga vraćanjem u zemlju radi nastavka izvršenja kazne) ili nema tog
uslova[855]. Osim izručenja zbog vođenja postupka ili izdržavanja kazne, izručenje lica
može imati drukčiji sadržaj, kao što je prevoz preko državne teritorije radi predaje (tzv.
tranzitna ekstradicija)[856]. Dalje, ekstradicija može da bude ugovoma i zakonska, s
obzirom na to da li je regulisana ugovorom ili zakonom. Zakonska može da bude dijelom
regulisana krivičnim zakonom, a dijelom zakonom o krivičnom postupkom, s tim da neke
države imaju posebne zakone o ekstradiciji (Belgija, Francuska, Njemačka, Švajcarska)
[857]. "Ugovorna ekstradicija je starija, a zaključuje se putem međunarodnog ugovora od
strane nadiežnih organa dvije (bilateralna ekstradicija) ili više država (regionalna ili
multilateralna) ili na osnovu deklaracije (izjave) o reciprocitetu. U zaključenom ugovoru se
precizno određuju krivična deia čiji se učinioci izručuju drugoj državi (sistem enumeracije) ili
se, pak, određuje za koja se krivična djela učinioci neće izdavati (sistem eliminacije) ili se
koristi mješoviti sistem"[858]. Danas se najviše koristi metod generalne klauzule po kome
je ekstradicija dozvoljena za sva krivična djela, osim za ona koja su isključena (a to su
politička, vojna i neka fiskalna krivična djela)[859].
2.5.2. Pravna priroda postupka izdavanja

U pogledu pravne prirode postupka izdavanja, može se reći da ona ima svoj
materijalnopravni i procesnopravni aspekt[860]. Naime, ukoliko je riječ o uslovima za
izdavanje, odnosno o pravilima krivičnopravnog zahtjeva aktivne države i granicama koje u
vezi s tim postavlja pasivna država, ona pripadaju materijalnom krivičnom pravu. One
odredbe koje isključuju ekstradiciju iii je ograničavaju ili ukoliko se njima priznaju
individuaina prava licu protiv koga je zahtjev uperen, pripadaju materijalnom pravu.
[861]Krivičnom procesnom pravu pripadaju praviia koja se tiču rješavanja zahtjeva za
izdavanje (procesna sredstva i jemstva u tom postupku).
S obzirom na to koji organi odiučuju o ekstradiciji, postoje tri sistema: (1) administrativni,
gdje o izdavanju odiučuje upravni organ, (2) sudski sistem gdje o izdavanju odlučuje
isključivo sud, (3) mješoviti, gdje o izdavanju odiučuje sud i upravni organ, kakav je slučaj
kod nas. U ovom sistemu Sud BiH u kontradiktomom postupku utvrđuje da li su ispunjene
sve pretpostavke za izdavanje, a konačnu odluku donosi ministar pravde BiH. Zahtjev za
izdavanje koji ministar pravde podnosi stranoj državi, nije sudski nego upravni postupak i tu
ne postoji odnos krivičnog procesnog prava. Naprotiv, ako strana država traži izdavanje, u
zamoljenoj državi je to sudski postupak o kome u cijelosti ili barem u jednom, aii bitnom
dijeiu, odlučuje sud[862]. "Ukoliko se radi o aktivnoj ekstradiciji, dakle kada domaća država
traži izdavanje od strane države, tu nema nikakvog krivičnopravnog odnosa, jer se radi o
administrativnom aktu. Obmuto, kod pasivne ekstradicije kad domaća država odobrava
izdavanje, postoje procesnopravna obiiježja"[863].
2.5.3. Izdavanje u konvencijama Vijeća Evrope
2.5.3.1. Evropska konvencija o ekstradiciji, s dopunskim protokolima
Postupak izdavanja ureden je u više međunarodnih ugovora[864]. Medu njima poseban
značaj ima Evropska konvencija o ekstradiciji, od 13. decembra 1957. godine u Parizu, s
dopunskim protokolima, od 15. oktobra 1975. godine u Strazburu i 17. marta 1978. godine
u Strazburu[865]. Strane ugovomice se obavezuju da će, prema propisima i uslovima koji
su navedeni u Konvenciji, izdavati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog
krivičnog djela ili se traže radi izvršenja kazne ili mjere bezbjednosti od strane pravosudnih
228
SKRIPTA:
organa strane moliteljice (član 1).

Izdavanje će se vršiti za djela za koja je, prema zakonima strane moliteljice i zamoljene
strane, kao najveća kazna propisana kazna lišenja slobode ili mjere bezbjednosti, lišenja
slobode od najmanje godinu dana ili stroža kazna. Kada se radi o kazni ili mjeri
bezbjednosti izrečenoj na teritoriji strane moliteljice, trajanje izrečene kazne mora da bude
najmanje četiri mjeseca. Ako se zahtjev za izdavanje odnosi na više različitih djela za koja
je, prema zakonu strane moliteljice i zamoljene strane propisana kazna lišenja slobode ili
mjera bezbjednosti iišenja siobode, aii od kojih neka ne ispunjavaju uslov koji se odnosi na
visinu kazne, zamoijena strana će i za ova djela moći da odobri izdavanje (stav 2 čiana 2).
Stav 2 člana 2 Konvencije dopunjen je članom 1 Drugog dopunskog protokoia tako da se
ova mogućnost takođe primenjuje i na djela koja podliježu samo novčanoj kazni. Predviđa
se takođe da svaka strana ugovomica čije zakonodavstvo ne dozvoljava izdavanje za neka
od krivičnih djela koja su navedena u stavu 1 čiana 2 Konvencije, može ova krivična djela
da isključi iz oblasti primjene Konvencije (član 2 stav 3)[866].
lzdavanje je načelno isključeno za politička (član 3), vojna (član 4) i fiskalna krivična djela
(čian 5), ali uslovi isključenja primjene Konvencije nisu isti niti imaju isti domet. Prije svega,
izdavanje se neće odobriti za djela koja su, prema ocjeni zamoijene strane, politička
krivična djela ili djela povezana sa takvim krivičnim djelom[867]. Izdavanje se takođe neće
odobriti ako je u zamoljenoj državi s raziogom zasnovano mišijenje da je izdavanje
zatraženo zbog krivičnog djeia iz opšteg prava radi gonjenja ili kažnjavanja lica zbog rasne
pripadnosti, vjere, nacionalnosti iii poiitičkih ubjedenja ili ako se smatra da bi položaj tog
lica bio pogoršan iz ovih razloga. Konvencija sadrži tzv. atentatorsku klauzulu (član 3 stav
3), po kojoj radi primjene ove konvencije, atentat na šefa države ili nekog člana njegove
porodice neće se smatrati političkim krivičnim djelom. Međutim, primjena člana 3 ne utiče
na obaveze koje su strane preuzele ili će preuzeti na osnovu svake druge međunarodne
konvencije multilateralnog karaktera.
Primjena Konvencije je prema članu 4 isključena ako je u pitanju izdavanje zbog povrede
vojnih dužnosti koje ne spadaju u krivična djela iz opšteg prava (tzv. čista vojna krivična
djela).
Za fiskalna krivična djela koja se odnose na takse i poreske, carinske i devizne prekršaje,
izdavanje će se odobriti između stranih ugovomica, shodno odredbama Konvencije, i to za
djela koja, prema zakonu zamoljene strane, odgovaraju krivičnom djeiu iste prirode.
Konvencija na taj način postavija, kao uslov za primjenu, ocjenu istovjetnosti (identiteta)
prirode krivičnog djela in concreto od strane zamoljene države[868].
Međutim, izdavanje se ne može odbiti zato što zakonodavstvo zamoljene strane ne
propisuje istu vrstu taksa iii poreza ili ne sadrži istu vrstu propisa u obiasti taksnih i
poreskih, carinskih i deviznih prekršaja kao zakonodavstvo strane moliteijice (čian 5)[869].
Značajno je da postoji mogućnost odbijanja izdavanja viastitih državljana (član 6). To pravo
se zasniva na: (1) pravu svake strane ugovomica da može, u izjavi datoj prilikom
potpisivanja ili polaganja svog ratifikacionog ili instrumenta o pristupanju, da odredi šta za
nju znači pojam "državljani" u smislu ove konvencije; (2) pravilu da će svojstvo državljana
biti ocijenjeno prilikom odiučivanja o izdavanju, a u slučaju da se ovo svojstvo prizna samo
u vremenu izmedu donošenja odluke i datuma predvidenog za predaju, zamoljena strana
će takođe moći da se pozove na odredbu tačke (a) stava 1 ovog člana koji dozvoijava
odbijanje izdavanja viastitih državijana; (3) u slučaju da zamoljena strana ne izruči lice koje
ima njeno državljanstvo, ona treba, na zahtjev strane moliteljice, s tim da upozna nadležne
organe ukoiiko treba da se pokrene sudsko gonjenje[870]. Strana moliteljka biće
obaviještena o odluci koja je donijeta povodom njenog zahtjeva (načelo aut iudicare, aut
tradere)[871].
Mjesto izvršenja krivičnog djela - locus delicti (član 7) je, isto tako, razlog za odbijanje
izručenja. Zamoljena strana može da odbije da izruči lice koje se traži zbog krivičnog djela
koje je, po njenom zakonodavstvu, u cjelini ili djelimično izvršeno na njenoj teritoriji ili na
mjestu koje je izjednačeno sa njenom teritorijom. U slučaju da je krivično djelo zbog kojeg
229
SKRIPTA:
je podnijet zahtjev za izdavanje izvršeno van teritorije strane moliteljice, izdavanje se može
odbiti samo ako zakonodavstvo zamoijene strane ne dozvoljava krivično gonjenje zbog
istog djela koje je počinjeno van njene teritorije ili ne odobrava izdavanje za krivično djeio
koje je predmet zahtjeva.
Prema članu 8, zamoljena strana može da odbije izdavanje lica koje se traži ako se ovo lice
krivično goni za djelo ili djela zbog kojih se traži izdavanje (litispendentio). U istom smisiu
djeluje čian 9 (non bis in idem): izdavanje se neće odobriti ako su nadležni organi
zamoljene strane već pravnosnažno osudili iice za djelo iii djela zbog kojih se traži
izdavanje. Uz to, izdavanje se može odbiti ako su nadležni organi zamoljene strane odiučili
da ne pokrenu ili da obustave krivično gonjenje za isto ili ista djela. Isto tako, izdavanje lica
protiv kojeg je donijeta pravnosnažna presuda u trećoj državi, strane ugovomice
Konvencije, za djelo ili djela zbog kojih se podnosi zahtjev, neće se odobriti: (a) kada se
pomenutom presudom oslobada krivnje; (b) kada je izrečena kazna iišenja slobode iii druga
mjera u potpunosti izdržana, biia predmet pomiiovanja ili amnestije u cjelini ili u njenom
neizvršenom dijelu iii kada je sudija konstatovao krivnju počinioca krivičnog djela, a da nije
izrekao sankciju (član 9 stav 2). Međutim, u ovim slučajevima izdavanje se može odobriti:
(a) ako je djelo zbog koga je donijeta presuda izvršeno protiv lica, institucije iii bilo čega što
ima javni karakter u državi moliteljici; (b) ako lice protiv kojeg je donijeta presuda i samo
ima javni položaj u državi molilteljici; (c) ako je djelo zbog koga je donijeta presuda u cjelini
ili djelimično izvršeno na teritoriji države moliteljice iii mjestu izjednačenom sa njenom
teritorijom (član 9 stav 3). Naposlijetku, odredbe st. 2 i 3 ne sprečavaju primjenu širih
nacionainih propisa koji se odnose na dejstvo ne bis in idem vezano za sudske odluke
izrečene u inostranstvu[872].
Izdavanje se neće odobriti ni ako je nastupila zastarjeiost krivičnog gonjenja ili izvršenja
kazne prema zakonodavstvu strane moliteljice iii zamoljene strane (čian 10). Isto važi i ako
je u pitanju krivično djelo za koje je izrečena amnestija u zamoljenoj državi ako je u
nadležnosti države da goni za to krivično djelo prema sopstvenom krivičnom zakonu (član 4
Drugog dopunskog protokola).
Posebna pravila vrijede za izdavanje ako je u državi moliteljici za krivično djelo propisana
smrtna kazna, a zakon zamoljene strane za to djelo ne propisuje ovu kaznu ili se ona u njoj
uglavnom ne izvršava. Tada se izdavanje može odobriti samo ako strana moliteljica pruži
garancije koje su po ocjeni zamoijene strane dovoljne da smrtna kazna neće biti izvršena
(član 11).
U članu 3 Drugog dopunskog protokola uređuje se suđenje u odsustvu (in absentia).
Naime, ako jedna strana ugovomica zatraži od druge strane ugovornice izdavanje jednog
lica u cilju izvršenja neke kazne ili mjere bezbjednosti izrečene odlukom donijetom protiv
njega u njegovom odsustvu, zamoljena strana može odbiti izdavanje u tom cilju ako, po
njenom mišljenju, postupak suđenja nije zadovoljio minimalna prava na odbranu pred
sudom koja se priznaju svakom licu optuženom za krivično djelo. Međutim, izdavanje će se
odobriti ako strana moliteljica pruži dovoljna uvjerenja da će se licu, čije se izdavanje traži,
garantovati pravo na nov sudski postupak koji štiti prava na odbranu. Ova odiuka
dozvoljava strani moliteljici, bilo da izvrši datu presudu, ako se osuđeno lice tome ne protivi
ili da u suprotnom krivično goni izdato lice. Kada zamoljena strana dostavi licu čije se
izdavanje traži odluku koja je donijeta protiv njega u njegovom odsustvu, strana moliteljica
neće smatrati ovo saopštenje kao dostavu radi krivičnog postupka u toj državi.
U članu 12 regulišu se pitanja koja se odnose na molbu i dokaze. Zahtjev će biti sačinjen u
pisanom obliku i upućen od strane ministarstva za pravosuđe strane moliteljice, i to
ministarstvu za pravosude zamoljene strane, ali to ne isključuje dostavljanje diplomatskim
putem. Drugi način dostavljanja se može dogovoriti neposrednim dogovorom između dvije
ili više strana[873]. Molbi se prilaže: (a) izvomik ili autentična kopija odluke o izvršenju
kazne ili iješenje o hapšenju ili koji drugi akt istog pravnog dejstva koji se izdaje na način
propisan zakonom strane moliteljice; (b) opis djela zbog kojih se traži izdavanje[874] i (c)
prepis zakonskih odredaba koje se primjenjuju na djela ili, u slučaju da to nije moguće,
230
SKRIPTA:
izjavu o pravu koje se primjenjuje, kao i što precizniji opis lica koje se traži i svako drugo
obavještenje pogodno za utvrđivanje njegovog identiteta i državljanstva. Ukoliko su
informacije koje je dostavila strana moliteljica nedovoljne da bi zamoljena strana mogla da
donese odluku u skladu s primjenom ove konvencije, ona će zatražiti neophodne dodatne
informacije i može da odredi rok za koji bi trebalo da joj se ove informacije dostave (član
13).
Načelo specijalnosti sadržano je u članu 14: izdato lice neće biti gonjeno, suđeno ili lišeno
slobode radi izvršenja kazne ili mjere bezbjednosti, niti podvrgnuto bilo kakvom drugom
obliku ograničenja lične slobode za bilo koje djelo učinjeno prije predaje, a koje nije
predmet izdavanja, osim u sljedećim slučajevima: (a) ako strana koja ga je izručiia na to
pristane[875]; (b) ako izdato lice, iako je imalo mogućnosti, nije napustilo teritoriju strane
ugovomice kojoj je bilo predato u roku od 45 dana od njegovog konačnog puštanja iz
zatvora ili se na nju ponovo vratilo. Medutim, strana moliteljica može da preduzme sve
neophodne mjere radi, s jedne strane, eventualnog vraćanja sa teritorije i, s druge strane,
prekida zastaijelosti u skladu sa svojim zakonodavstvom, uključujući i suđenje u odsustvu.
Uz to, ako se za vrijeme postupka izmijeni pravna kvalifikacija djela, izdato lice može biti
gonjeno ili osuđeno samo u mjeri u kojoj sastavni elementi nove pravne kvalifikacije
krivičnog djela dopuštaju izdavanje. Prema opisanom, odredbe Konvencije ne isključuju
dopunsku, akcesomu ekstradiciju[876].
Čian 15 se odnosi na izdavanje u korist treće države. Osim u slučaju predvidenom u stavu
1 tačka (b) čiana 14, samo uz pristanak zamoljene strane biće odobreno strani moliteljici
dalje izdavanje nekoj dmgoj strani ili u korist treće države lica koje joj je predato i koje traži
neka druga strana ili treća država zbog krivičnih djela koja su počinjena prije njegove
predaje. Zamoljena strana može da zatraži da joj se dostave dokumenta predviđena u
stavu 2 člana 12.
Privremeno pritvaranje je uređeno u članu 16. U hitnim slučajevima, nadležni organi strane
moiiteljice mogu da zatraže privremeno pritvaranje traženog lica, a nadležni organi
zamoljene strane odlučivaće o ovom zahtjevu u skladu sa zakonom ove strane. U molbi za
privremeno pritvaranje naznačiće se postojanje jednog od dokumenata predviđenih u stavu
2 tačka (a) člana 12 i upoznaće se o namjeri da se pošalje zahtjev za izdavanje. U njoj će
se navesti krivično djelo za koje se traži izdavanje, vrijeme i mjesto izvršenja kao i, u mjeri
u kojoj je to moguće, opis traženog lica. Molba za privremeno pritvaranje biće poslata
nadležnim organima zamoljene strane diplomatskim putem ili direktno poštom ili
telegramom preko Međunarodne organizacije kriminalističke policije (INTERPOL) ili na
drugi način koji ostavlja pismeni trag iii je prihvatljiv za zamoljenu stranu. Strana moiiteljica
odmah će biti obaviještena o odluci koja je donijeta povodom njenog zahtjeva. Privremeni
pritvor se može ukinuti ako zahtjev za izdavanje i dokumenti navedeni u članu 12 ne budu
dostavljeni zamoljenoj strani u roku od 18 dana od pritvaranja. Medutim, rok ne može, ni u
kom slučaju, da pređe 40 dana od pritvaranja. Isto tako, privremeno puštanje na slobodu
uvijek je moguće ako je zamoljena strana preduzela sve mjere koje smatra nužnim za
sprečavanje bjekstva traženog lica. Puštanje na slobodu neće ometati novo pritvaranje i
izdavanje ako zahtjev za izdavanje bude dostavljen kasnije.
Sticaj više zahtjeva reguliše član 17. Ako izdavanje traži istovremeno više država bilo zbog
istog ili različitih djela, zamoljena strana će odlučivati uzimajući u obzir sve okolnosti, a prije
svega relativnu težinu krivičnih djeia, mjesto izvršenja, redoslijed podnošenja zahtjeva,
državljanstvo traženog lica i mogućnost daljeg izdavanja u drugu državu.
Zamoljena strana upoznaće stranu moliteljicu, na način predviđen u stavu 1 člana 12, o
svojoj odluci o izdavanju. Svako potpuno ili djelimično odbijanje zahtjeva mora da bude
obrazloženo. Ako se odobri izdavanje, strana moliteljica će biti obaviještena o mjestu i
vremenu predaje, kao i o dužini pritvora u kome se nalaziio traženo lice radi izdavanja.
Osim u slučaju predvidenom u stavu 5 čiana 18, ako traženo lice nije preuzeto utvrdenog
dana, može biti pušteno na slobodu kada istekne 15 dana računajući od tog dana, a u
231
SKRIPTA:
svakom slučaju biće pušteno na slobodu po isteku roka od 30 dana, s tim da zamoljena
strana može da odbije izdavanje zbog istog djela. U slučaju više sile zbog čega je
onemogućena predaja ili preuzimanje lica koje treba da bude izdato, zainteresovana strana
će o tome obavijestiti drugu stranu, a dvije strane će se dogovoriti o novom datumu predaje
i tada će se primijeniti odredbe iz stava 4 čiana 18.
Konvencija predviđa odloženu ili uslovnu predaju (član 19). Zamoljena strana može, pošto
je donijela odluku o izdavanju, da preda iice koje se u toj državi goni ili je već osuđeno zbog
nekog drugog krivičnog djela, a ne onog za koje je zatraženo izdavanje ili da odloži predaju
dok protiv tog lica ne povede krivični postupak ili ono ne izdrži kaznu koja mu je izrečena
na njenoj teritoriji. No, umesto da odioži predaju, zamoljena strana može privremeno da
preda strani moliteljici traženo lice pod uslovima o kojima zajednički treba da se dogovore
dvije strane.
Poseban vid izdavanja, pod nazivom predaja predmeta, reguliše član 20. Na zahtjev strane
moliteljice, zamoljena strana će zaplijeniti i predati, u mjeri u kojoj to dozvoljava njeno
zakonodavstvo, predmete koji bi mogli da: (a) posluže kao dokazni materijal ili (b) potiču od
krivičnog djela, a koji se u času hapšenja nadu kod traženog lica ili budu naknadno
otkriveni. Predaja ovih predmeta biće obavljena iako se već odobreno izdavanje ne može
ostvariti zbog smrti ili bjekstva traženog iica. Ako pomenuti predmeti podliježu zapljeni ili
oduzimanju na teritoriji zamoljene strane, ona ih može u vezi s krivičnim postupkom koji je
u toku, privremeno zadržati ili ih predati uz uslov da budu vraćeni. Ovim se ne dira u prava
zamoljene strane ili trećih lica na te predmete. Ako postoje takva prava, predmeti će, po
završetku pretresa, biti vraćeni zamoljenoj strani što je moguće prije i besplatno.
Tranzit preko teritorije jedne od strana ugovomica odobriće se na zahtjev upućen na način
predviđen u stavu 1 člana 12, i to pod uslovom da se ne radi o krivičnom djelu za koje
strana koja je zamoljena za tranzit smatra da je političke prirode ili čisto vojno, imajući u
vidu čl. 3 i 4 ove konvencije (član 21 stav 1). Tranzit državljanina, države zamoljene za
tranzit, u smislu člana 6, može da bude odbijen. U slučaju da se koristi vazdušni put,
primjenjivaće se sljedeće odredbe: (a) kada nije predviđeno slijetanje, strana moliteljica
obavijestiće stranu čija se teritorija prelijeće i potvrdiće postojanje jedne od isprava koje su
predviđene u stavu 2 tačka (a) člana 12. U slučaju nepredviđenog slijetanja, ovo
obavještenje imaće dejstvo zahtjeva za privremeno pritvaranje naznačeno u članu 16 i
strana moliteljica uputiće redovan zahtjev za tranzit; (b) kada se predviđa slijetanje, strana
moliteljica uputiće redovan zahtjev za tranzit. Tranzit izdatog lica neće se vršiti preko
teritorije za koju se može vjerovati da bi na njoj mogao biti ugrožen njegov život ili sloboda
zbog rasne pripadnosti, vjere, državljanstva ili političkih ubjeđenja.
Ako ovom konvencijom nije drukčije određeno, na postupak izdavanja i privremenog
pritvaranja primijeniće se samo zakon zamoljene strane (član 22). Konvencija takode sadrži
odredbe o jeziku u upotrebi (član 23) i troškovima (član 24). Isprave koje treba da se
podnesu sastavljaju se bilo na jeziku strane moliteljice ili na jeziku zamoljene strane.
Zamoljena strana može da zatraži prevod na jedan od zvaničnih jezika Savjeta Evrope koji
odabere. Pravilo je, isto tako, da troškovi koji nastanu u vezi sa izdavanjem na teritoriji
zamoljene strane, snosi ta strana. Troškovi koji nastanu tranzitom preko teritorije
zamoljene, strane snosiće strana moliteljica. U slučaju izdavanja sa teritorije koja nije
matična teritorija zamoljene strane, troškove nastale usljed prevoza izmedu ove teritorije i
matične teritorije strane moliteljice snosi ova posljednja. Isto važi i za troškove nastale
usljed prevoza izmedu teritorije koja nije matična teritorija zamoljene strane i njene matične
teritorije.
U članu 26 date su rezerve po kojima svaka strana ugovornica može, u trenutku
potpisivanja ove konvencije ili polaganja ratifikacionog ili instrumenta o pristupanju, da
izrazi rezerve u vezi sa jednom ili više odredaba utvrdenih u Konvenciji. Svaka strana
ugovomica koja je izrazila rezervu, odmah će je povući čim to prilike budu dozvoljavale.
Strana ugovomica koja je izrazila rezervu u vezi sa nekom odredbom Konvencije, može da
očekuje primjenu ove odredbe od strane druge države samo u mjeri u kojoj je i ona sama
232
SKRIPTA:
prihvatila.
Pravilo je, prema članu 28, da ova konvencija, u pogledu teritorije na koju se primjenjuje,
stavlja van snage one odredbe iz bilateralnih ugovora, konvencija ili sporazuma koje,
između dvije strane ugovomice, regulišu oblast izdavanja. Isto tako, strane ugovomice
mogu između sebe da zaključuju bilateralne ili multilateralne ugovore samo da bi dopunile
odredbe ove konvencije ili olakšale primjenu principa koje ona sadrži. Međutim, kada se
između dvije ili više strana vrši izdavanje na osnovu jedinstvenog zakonodavstva, strane
mogu da regulišu svoje međusobne odnose u pogledu izdavanja, oslanjajući se isključivo
na ovaj sistem, bez obzira na odredbe iz ove konvencije. Isti princip primjenjuje se između
dvije ili više strana ugovomica od kojih svaka ima na snazi zakon kojim se predviđa
izvršenje na njenoj teritoriji iješenja o pritvaranju koja su izdata na teritoriji druge ili drugih
strana. Strane ugovomice koje izostavljaju ili bi izostavile iz svojih međusobnih odnosa
primjenu ove konvencije, treba da u tom smislu upute saopštenje generalnom sekretaru
Savjeta Evrope. On će obavijestiti sve ostaie strane ugovomice o svakom saopštenju koje
je primio u skladu sa ovim stavom.
2.5.3.2. Evropska konvencija o suzbijanju terorizma i Protokol o izmjenama i dopunama
Evropske konvencije o suzbijanju terorizma
Evropska konvencija o suzbijanju terorizma, od 27. januara 1977. godine, zapravo je
ekstradicijska konvencija[877]. Naime, članom 1 ove konvencije se za potrebe ekstradicije
isključuje kvalifikacija odredenih krivičnih djela kao političkih. To su krivična djeia iz
Konvencije o suzbijanju nezakonite otmice vazduhoplova, potpisane u Hagu , 16.
decembra 1970. godine; Konvencije o suzbijanju nezakonitih akata usmjerenih protiv
bezbjednosti civilnog vazduhoplovstva, sklopljene u Montrealu, 23. septembra 1971.
godine; Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju krivičnih djeia protiv lica pod
međunarodnom zaštitom, uključujući diplomatske agente, usvojene u Njujorku, 14.
decembra 1973. godine; Međunarodne konvencije protiv uzimanja taiaca, usvojene u
Njujorku 17. decembra 1979. godine; Konvencije o fizičkoj zaštiti od nukieamog materijaia,
usvojene u Beču, 3. marta 1980. godine; Protokola o suzbijanju nezakonitih akata nasilja
na aerodromima koji služe međunarodnom civilnom vazduhoplovstvu, sastavljanog u
Montrealu, 24. februara 1988. godine; Konvencije o suzbijanju nezakonitih akata protiv
bezbjednosti plovidbe morem, sastavijene u Rimu, 10. marta 1988. godine; Protokola o
suzbijanju nezakonitih akata protiv bezbjednosti učvršćenih piatformi na kopnu,
sastavljenog u Rimu, 10. marta 1988. godine; Međunarodne konvencije o suzbijanju
terorističkih napada eksplozivom, usvojene u Njujorku, 15. decembra 1997. godine i
Medunarodne konvencije o suzbijanju fmansiranja terorizma, usvojene u Njujorku, 9.
decembra 1999. godine.
Država stranka može, prema čianu 2 Konvencije, odlučiti da isključi poiitičko značenje akta
nasilja u težem krivičnom djelu i izvan navedenog kataloga, a isto vrijedi za teška krivična
djela protiv imovine, ako te radnje stvaraju kolektivnu opasnost za ljude. Spomenute
odredbe odnose se na učinioca, saučesnike, organizatore i podstrekače. lsto tako, obaveza
je država ugovomica da sve ugovore o izručenju, uključujući i Evropsku konvenciju o
ekstradiciji, usklade sa Evropskom konvencijom o suzbijanju terorizma (član 3).
Na osnovu člana 4 Konvencije, u slučaju da neko krivično djelo iz čl. 1 i 2 nije u nekoj
konvenciji o izručenju ili medunarodnom ugovoru navedeno kao krivično djelo zbog kojeg je
moguće izvršiti izručenje - smatraće se da je kao takvo uneseno u te konvencije ili
medunarodne ugovore. Isto tako, države ugovomice se obavezuju smatrati ta krivična djela
krivičnim djelima podložnim izručenju u svim međunarodnim ugovorima koje kasnije
međusobno sklope. Medutim, ništa se u ovoj konvenciji neće tumačiti kao nametanje
obaveza izručenja ako zamoljena država ima bitne razloge za vjerovanje da je zahtjev za
izručenje zbog krivičnog djela iz čl. 1 i 2 podnesen s ciljem gonjenja ili kažnjavanja nekog
lica zbog njegove rase, vjere, nacionalnog ili političkog uvjerenja ili da se položaju tog iica
moglo naškoditi zbog bilo kog od tih razloga. Isto se odnosi i na opasnost od mučenja,
odnosno od izricanja smrtne kazne ili bi ako pravo zamoljene države ne dopušta izricanje
233
SKRIPTA:
doživotne kazne zatvora - lice bilo izloženo opasnosti od izdržavanja doživotne kazne
zatvora bez mogućnosti pomilovanja. Izuzetak je ako je zamoljena država obavezna obaviti
izručenje saglasno odredbama primjenjivih ugovora o izručenju ili ako država moliteijica
pruži jemstvo koje zamoljena država ocijeni pouzdanim da smrtna kazna neće biti izrečena
ili ako bude izrečena da neće biti izvršena ili da lice o kome je riječ neće biti osuđeno na
doživotnu kaznu zatvora bez mogućnosti pomilovanja (član 4 stav 3 Protokola o izmjenama
i dopunama Evropske konvencije o suzbijanju terorizma).
Načelo aut iudicare, aut dedere (član 6 Konvencije) regulisano je na način da odredbe ove
konvecije ni na koji način ne isključuju bilo kakav osnov jurisdikcije u krivičnim stvarima
prema nacionalnom pravu. Član 8 obavezuje državu ugovomicu na čijoj je teritoriji
pronađeno iice za koje se sumnja da je učinilo krivično djeio iz člana 1, a primila je zahtjev
za izručenje sagiasno uslovima iz člana 6 stav 1, da ako ne izruči to lice - dostavi taj
predmet, bez ikakvih izuzetaka i nepotrebnog kašnjenja, svojim nadležnim vlastima, i to u
cilju gonjenja.
Član 8 Konvencija ureduje obavezu pružanja "najšire moguće pomoći" u krivičnim stvarima
u vezi sa postupcima pokrenutim zbog krivičnih djela iz čl. 1 i 2. Ta pomoć ne može biti
odbijena zbog toga što se radi o političkom krivičnom djelu, odnosno o djelu povezanom sa
političkim krivičnim djelom ili politički motivisanom krivičnom djelu. Rezerva toj obavezi je
ako zamoljena država ima bitne razloge za vjerovanje da je zahtjev za pružanje uzajamne
pomoće u vezi sa čl. 1 i 2 podnesen u svrhu gonjenja ili kažnjavanja lica zbog njegove
rase, vjere, nacionalnog ili političkog uvjerenja ili ako bi se položaju tog lica moglo naškoditi
zbog bilo kog od tih razloga. Uz to, odredbe svih međunarodnih ugovora i dogovora o
uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima primjenijive među državama ugovomicama,
uključujući i Evropsku konvenciju o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima, mjenjaju se
među državama ugovornicama u onoj mjeri u kojoj nisu uskladene sa ovom konvencijom.
U završnim odredbama ove konvencije regulišu se pitanja vezana za staranje o njenoj
primjeni, spora između strana ugovomica u vezi sa tumačenjem i njenom primjenom,
potpisivanjem, rezervama i otkazivanjem. Prema članu 9 Konvencije, o primjeni ove
konvencije obavještavaće se Evropski odbor za probleme kriminaliteta (CDPC) Vijeća
Evrope.
2.5.3.3. Pravila o izručenju u drugim izvorima Savjeta Evrope
Neka od pravila koje se odnose na ekstradiciju sadrži i član 24 Konvencije o kibernetičkom
kriminalu[878] (Budimpešta, 23. novembra 2001. godine). Ovaj član se primjenjuje na
izručenje između strana za krivična djela definisana u skladu sa čl. 2-11 ove konvencije, i to
pod uslovom da su ona kažnjiva po zakonodavstvu obje strane i da to krivično djelo
predviđa kažnjavanje od najmanje godinu dana ili neku težu kaznu. Kada se za to krivično
djelo predviđa različita minimalna kazna, na osnovu ugovora o izručenju između dvije ili
više strana, ubrajajući tu i Evropsku konvenciju o ekstradiciji ili na osnovu nekog
aranžmana koji počiva na jednakim ili recipročnim zakonodavstvima - primjenjuje se
minimalna kazna predviđena tim ugovorom ili aranžmanom.
Krivična djela iz čl. 2-11 Konvencije o kibemetičkom kriminalu se smatraju inkluzivnim (kao i
krivična djela na osnovu kojih je moguće izručenje) u svakom ugovoru o izručenju koji
postoji između strana. Strane se obavezuju da će uvrstiti ta krivična djela, kao djela na
osnovu kojih je moguće izručenje, i to u svaki ugovor o izručenju (član 24 stav 2 Konvencije
o kibemetičkom kriminalu). Kada jedna strana uslovljava izručenje postojanjem ugovora i
primi zahtjev za izručenje od druge strane sa kojom nije zaključila ugovor o izručenju, ona
može smatrati ovu konvenciju kao osnov za izručenje u pogledu krivičnog djela
naznačenog u čl. 2-11 ove konvencije. Međutim, ako strane ne uslovljavaju izručenje
postojanjem ugovora, onda navedena krivična djela treba da smatraju kao djela na osnovu
kojih se vrši izručenje između tih strana.
Pravilo je da izručenje podliježe uslovima predviđenim u intemom pravu strane od koje se
zahtijeva izručenje ili važećim ugovorima o izručenju, ubrajajući tu i razloge zbog kojih
strana od koje se zahtijeva izručenje može odbiti izručenje. Ako izručenje za neko od
234
SKRIPTA:
navedenih krivičnih djela bude odbijeno, i to samo na osnovu državljanstva traženog iica ili
zato što se strana od koje se zahtijeva izručenje smatra nadležnom za to djelo, strana od
koje se zahtijeva izručenje dostavlja predmet svojim nadležnim organima u cilju gonjenja, a
o rezultatu gonjenja obavještava (u razumnom roku) stranu "zahtjevnicu". Odnosni organi
vlasti će krivični postupak voditi na osnovu zakonodavstva svoje države.
Na kraju, obaveza je svake strane da saopšti generalnom sekretaru Vijeća Evrope, u
trenutku potpisivanja ili deponovanja svog instrumenta ratifikacije, prihvatanja, odobravanja
ili priključenja, ime i adresu svakog organa vlasti odgovomog za slanje ili za prijem zahtjeva
za izručenje ili privremeno hapšenje, i to u siučaju kada ne postoji ugovor. S druge strane,
generalni sekretar Vijeća Evrope ustanovljava i vodi registar organa vlasti koje su odredile
strane, uz obavezu svake strane da se stalno brine za tačnost podataka koji se nalaze u
tom registru (član 24 stav 7 tačka b) Konvencije o kibemetičkom kriminalu).
2.5.3.4. Pravila o ekstradiciji u Evropskoj uniji
Među pravilima o ekstradiciji u Evropskoj uniji poseban značaj imaju Evropska konvencija o
pojednostavljenju postupka izdavanja, od 10. marta 1995. godine, Evropska konvencija
koja se odnosi na izručenje, od 27. septembra 1996. godine i Evropski nalog za hapšenje,
od 27. novembra 2001. godine.
Evropski nalog za hapšenje je nova ustanova krivičnopravne saradnje među zemljama
članicama Evropske unije[879] kojim je suštinski izmijenjen dotadašnji sistem prava
izručenja[880]. Ta ustanova je zasnovana na načelu uzajamnog priznanja odluka
pravosudnih organa država čianica, što se odnosi se samo na pravnosnažne presude, već i
na odluke koje se donose tokom postupka. Evropski nalog je oživotvorenje načela
međusobnog priznavanja sudskih odluka na području Evropske unije i kada se radi o
ekstradiciji to znači sprovđenje načela da sudska vlast zamoljene države ipso facto priznaje
odluku sudske vlasti druge države koja traži predaju okrivljenog i spremna je da je izvrši uz
minimum formainosti[881]. Prema Okvimoj odluci, pretpostavka za izdavanje Evropskog
naloga za hapšenje je da se radi
0 djelu za koje je prema propisima države izdavateljice predviđena kazna zatvora ili druga
krivičnopravna sankcija oduzimanja slobode u trajanju od najmanje 12 mjeseci, odnosno da
je pravnosnažnom presudom izrečena kazna zatvora ili sankcija koja obuhvata oduzimanje
slobode u trajanju od najmanje četiri mjeseca. Pravosudni organ države izvršiteljice odbiće
izvršiti nalog ako je: (a) djelo pokriveno amnestijom prema zakonu države izvršiteljice, a
ona
1 sama ima jurisdikciju za postupanje u tom predmetu, (b) ako pravosudni organ države
izvršiteljice utvrdi da je lice za isto djelo pravnosnažno osudeno u jednoj od država članica,
pod uslovom da je eventualno izrečena sankcija izvršena, da je izvršenje u toku, odnosno
da se više ne može izvršiti i (c) ako lice na koje se nalog odnosi prema pravu države
izvršiteljice zbog svoje dobi ne može biti krivično odgovorno za djelo koje je predmet
naloga. Fakultativni osnov za odbijanje naloga uključuje neizručenje zbog nepostojanja
dvostruke kažnjivosti za nekataloško krivično djelo, vođenje postupka za isto djeio od
strane države kojoj je nalog upućen, te pravnosnažnu presudu treće države (nečlanice) u
odnosu na isto djelo.
Pitanje koji je pravosudni organ nadležan za izdavanje, odnosno izvršenje naloga za
hapšenje, ureduje se nacionalnim zakonom. Međutim, Okvima odluka defmiše Evropski
nalog za hapšenje kao sudsku odluku izdatu od strane jedne države članice Evropske
unije, i to u cilju hapšenja i izručenja traženog iica od strane druge države čianice radi
vodenja krivičnog postupka iii izvršenja zatvorske kazne. Dakie, mora se raditi o organu sa
ovlašćenjima suda[882]. Lice u odnosu na koje se izvršava naiog ima pravo biti
obaviješteno o sadržaju naloga, kao i pravo na branioca i sudskog tumača. Okvima odluka
propisuje i postupak u slučaju konkurencije zahtjeva i privremenu predaju[883].
2.5.3.5. Norme u ekstradiciji u BiH
Ekstradicija se u domaćim propisima reguliše sa materijalnopravnog i procesnopravnog
aspekta. Pri tome su norme kojima se regulišu uslovi i pretpostavke za ekstradiciju po
235
SKRIPTA:
svojoj prirodi materijalnopravne, a norme kojima se uređuje postupak izdavanja -

procesnopravne prirode. Odredbe i materijainog i procesnog karaktera o ekstradiciji
sadržane su u ZKPBiH (čl. 414-431). Osnovna odlika ovih zakonskih odredbi jeste da se
one primjenjuju supsidijamo, i to ukoliko pitanje ekstradicije nije zakonom BiH ili
medunarodnim ugovorom drukčije uredeno (član 414 stav 2).
Smetnje ekstradiciji su prema sadržaju vezane uz krivično djelo, učinioca, postupak i
sankciju. Smetnja materijalnopravne prirode je vrsta krivičnog djela. Sva krivična djela se u
tom kontekstu mogu razvrstati u više grupa.
Pretpostavke za ekstradiciju koje se odnose na krivično djelo su: (1) Da krivično djelo za
koje se izdavanje traži nije izvršeno na teritoriji BiH, protiv nje ili njenog državljanina (član
415 stav 1 tačka c)). Ovo je jedna od procesnih smetnji izručenju kojih ima više i različitog
su djelovanja. Mjesto izvršenja krivičnog djela je mogući razlog odbijanja izručenja u
slučaju da je djelo u cijelosti ili djelimično učinjeno na području zamoljene države. Ako je
djelo počinjeno izvan teritorije zamoljene države, odbijanje je moguće samo ako ta država
ne predviđa podizanje optužnice za to krivično djelo kad je počinjeno izvan njene teritorije ili
uopšte ne dopušta izručenje za to djelo. (2) Da je djelo za koje se traži izdavanje krivično
djelo i po domaćem zakonu i po zakonu države u kojoj je izvršeno (član 415 stav 1 tačka
d)). Ključna materijalnopravna smetnja za ekstradiciju jeste načelo identiteta norme, i to "u
slučaju izručenja kao primarnog oblika saradnje u punoći njegovih pozitivnih (sklad
zakonskih opisa, opšta sposobnost učinioca) i negativnih elemenata (nepostojanje razloga
isključenja protivpravnosti, krivnje)"[884]. (3) Da djelo za koje se traži izdavanje nije
političko iii vojno krivično djelo[885] (član 415 stav 1 tačka e)). Smatra se da je razlog za
odbijanje ekstradicije za političko krivično djelo okolnost što zamoljena država neće da se
miješa u unutrašnje stvari države moliteljice[886], naročito ako je u toj državi nastupila
politička nestabilnost[887]. Međutim, s obzirom na raznolikost kažnjivih radnji koje imaju
politički karakter, još uvijek postoje teškoće u određivanju granica političkog krivičnog djela i
u njegovom definisanju. lsto tako, nespomo je da se kao političko krivično djelo smatra
takvo djelo koje je iskijučivo upravljeno protiv državnog i društvenog uređenja i
bezbjednosti zemlje[888]. U pogledu vojnih krivičnih djela, smatra se da samo tzv. čisto
vojna krmčna djela, dakle ona koja se isključivo sastoje u povredi vojnih dužnosti,
predstavljaju smetnju za izdavanje. Pri tome se polazi od stanovišta da su u pitanju djeia
upravljena protiv vojnog uređenja i organizacije koja su unutrašnja stvar svake države, kao
i da ne postoji opšti interes da se vrši ekstradicija za ova djela, osim ako se radi o
državama uključenim u vojne paktove ili blokove[889].
Pretpostavke koje se odnose na učinioca krivičnog djela su: (1) Da lice čije se izdavanje
traži nije državljanin BiH (čian 415 stav 1 tačka a)). Najvažnija smetnja izručenju vezana uz
učinioca jeste državljanstvo zamoljene države. Naime, u znatnom broju država
kontinentalne Evrope država ne izručuje vlastite državljane. (2) Da traženo lice ne uživa
pravo azila u BiH, odnosno da nije u postupku traženja aziia u BiH (čian 415 stav 1 tačka
b)). (3) Da je utvrden identitet lica čije se izdavanje traži (član 415 stav 1 tačka g)). U
pitanju su pretpostavke koje se odnose na fizički i pravni identitet lica čija se ekstradicija
traži, a ne njegove osobine kao izvršioca krivičnog djela[890].
Pretpostavke za ekstradiciju koje se odnose na dokaze sadržane su u članu 415 stav 1
tačka h), gdje se kaže da je potrebno da postoji dovoljno dokaza za sumnju da je stranac
izvršio krivično djelo za koje se traži ekstradicija ili da postoji pravnosnažna osuđujuća
presuda. Uslov za izdavanje jeste i da po domaćem zakonu nije nastupiia zastarjelost
krivičnog gonjenja ili zastarjelost izvršenja kazne prije nego što je stranac pritvoren ili kao
osumnjičeni, odnosno optuženi saslušan, da stranac čije se izručenje traži nije zbog istog
djela od domaćeg suda već osuđen ili da za isto djelo nije od domaćeg suda pravnosnažno
oslobođen[891], osim ako se stiču usiovi za ponavljanje krivičnog postupka propisani ovim
zakonom ili da protiv stranca nije u BiH zbog istog djela pokrenut krivični postupak[892], a
ako je pokrenut postupak zbog djela učinjenog prema državljaninu BiH - da je položeno
obezbjeđenje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenog (član 415 stav 1 tačka
236
SKRIPTA:
f))- Na kraju, potrebno je da se izdavanje stranca ne traži radi: krivičnog gonjenja ili
kažnjavanja zbog njegove rase, pola, nacionalnog i etničkog porijekla, religijskog uvjerenja i
političkih stavova[893], kao i da se izdavanje ne traži za krivično djelo s propisanom
smrtnom kaznom prema zakonu države koja traži izdavanje, osim ako država koja traži
izručenje da jemstvo da se neće izreći ili izvršiti smrtna kazna (član 415 stav 1 tačka i)).
Postupak za ekstradiciju može da bude redovni i izuzetni. Redovni se vrši podnošenjem
molbe strane države diplomatskim putem. Preko Ministarstva pravde BiH molba se
dostavlja Tužilaštvu BiH (član 417 stav 1). Zakonom (član 416 stav 3) je propisano šta se
prilaže uz molbu za izdavanje (neko identifikaciono sredstvo, uvjerenje o državljanstvu,
optužnica, presuda ili odluka o pritvoru ili neki drugi akt ravan ovim, izvod iz teksta krivičnog
zakona). Izuzetni postupak za izdavanje sprovodi se u hitnim slučajevima kada se
pretpostavlja da će stranac pobjeći ili se sakriti.
Zadatak postupka pred sudijom za prethodni postupak (izviđaj) jeste da se utvrdi da li su
ispunjene pretpostavke za izdavanje. Po završetku izviđaja sudija za prethodni postupak će
spise izviđaja, sa svojim mišljenjem, dostaviti vijeću iz člana 24 stav 6. Vijeće može da
donese dvije vrste odluka: da se molba za izdavanje odbije i odluku da su ispunjene
zakonske pretpostavke za izdavanje. Nepravnosnažno iješenje kojim se odbija izdavanje
stranca se po službenoj dužnosti dostavija vijeću apelacionog odjeljenja koje će, po
saslušanju tužioca, iješenje potvrditi, ukinuti ili preinačiti (član 422 stav 1). Pravnosnažno
iješenje o odbijanju izdavanja dostavlja se preko Ministarstva pravde BiH koje će o tome
obavijestiti stranu državu.
Kada vijeće iz člana 24 stav 6 utvrdi da postoje pretpostavke za izdavanje, to će
konstatovati rješenjem na koje stranac ima pravo žalbe vijeću apelacionog odjeljenja Suda
BiH. Konačnu odluku donosi ministar pravde BiH, i to iješenje kojim se izdavanje
dozvoljava ili ne dozvoljava ili odlaže.
Rješenje o izdavanju praćeno je i odredenim zabranama (član 426): (1) da se predato lice
ne može goniti za drugo, prije izdavanja učinjeno krivično djelo; (2) da se njemu ne može
izvršiti kazna za drugo prije izdavanja učinjeno krivično djelo; (3) da se prema njemu ne
može primijeniti teža kazna od one na koju je osuđen; (4) da se ne smije izdati trećoj državi
radi krivičnog gonjenja za krivično djelo učinjeno prije dozvoljenog izdavanja. Ovdje se radi
o primjeni načela specijalnosti kojim se uspostavljaju posebna ograničenja u vezi s
izdavanjem. U pozitivnom smislu to načelo ovlašćuje državu moliteljicu da krivično progoni
samo za krivično djelo ili krivična djela zbog kojih je izručenje odobreno, odnosno da može
izvršiti samo kaznu zbog čijeg je izvršenja izručenje odobreno[894].
Ako BiH traži izdavanje, postupak je sličan onom kada ona izdaje (čl. 428-430).
2.6. Priznanje i izvršenje strane krivične presude i prenos nadzora nad uslovno osuđenim i
usiovno otpuštenim licima
Izvršenje stranih sudskih presuda spada u najnovije obiike međunarodne saradnje u
krivičnim stvarima, i to kao posljedica izmijenjenih shvatanja o krivičnoj presudi, odnosno
njenom izvršenju kao primamom i isključivom pravu države. Jedan od osnovnih principa
izvršenja krivičnih sankcija jeste resocijalizacija i reintegracija osudenih lica, pa bi se teško
mogao osporavati i ovaj oblik saradnje među državama, jer je nespomo da će
resocijalizacija i reintegracija osuđenog lica biti brža i iakša u vlastitoj sredini i mnoge
nepogodnosti izdržavanja kazne u stranoj zemlji biti ubiažene[895]. Nadaije, ovaj oblik
međunarodne saradnje predstavija novo sredstvo moći da države u međusobnoj saradnji
ostvaruju međunarodnu kriminainu politiku, stvarajući istovremeno najboiju šansu za
resocijalizaciju osuđenog iica[896].
Ovu ustanovu treba razlikovati od predaje osudenih iica i spisa predmeta koji se ostvaruju u
postupku izručenja i pravne pomoći druge vrste. Prenos izvršenja je oblik sekundarne
saradnje, post iudicium, nakon pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, u procesu
realizacije krivičnopravnog zahtjeva[897]. U postupku prenosa izvršenja dolazi do
naknadne primjene normi materijalnog i procesnog krivičnog zakonodavstva druge države
putem usaglašavanja strane odiuke s domaćim pravom[898].
237
SKRIPTA:
U tom smisiu poseban značaj imaju Konvencija o transferu osudenih iica Savjeta Evrope,
od 21. marta 1983. godine i Dodatni protokol; Evropska konvencija o međunarodnoj
važnosti krivičnih presuda, od 28. maja 1970. godine i Evropska konvencija o
međunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju motomoga vozila, od 3. juna
1976. godine.
2.6.1. Konvencija o transferu osuđenih lica Vijeća Evrope
Konvencija o transferu osuđenih lica[899] Vijeća Evrope uređuje prenos procesa izvršenja
kazne lišenja slobode iz države u kojoj je kazna izrečena (država donošenja presude) u
državu u kojoj osuđeno lice može ili treba biti transferisano radi izdržavanja kazne (država
izvršenja). Prema opštim principima sadržanim u članu 2 ove konvencije, strane se
obavezuju da će, pod uslovima koje sadrži ova konvencija, najtješnje međusobno
saradivati između sebe na pitanjima vezanim za transfer osuđenih lica. Lice osudeno na
teritoriji jedne strane može se, u skladu s odredbama ove konvencije, prebaciti na teritoriju
neke druge strane radi izdržavanja kazne. U tom cilju, ono može, kod države koja je izrekla
kaznu ili one u kojoj kaznu treba da izdrži, da izrazi želju da bude prebačeno na osnovu
ove konvencije. Transfer može tražiti kako država izricanja kazne, tako i država izdržavanja
kazne.
U skladu sa članom 3 ove konvencije, osuđeno lice može biti transferisano: (a) ako je
državljanin države izvršenja, (b) ako je presuda pravnosnažna, (c) ako osuđeno lice, u
vrijeme prijema molbe za transfer, treba još izdržati najmanje šest mjeseci od izdržane
kazne ili ako je kazna izrečena na neodređeno vrijeme, (d) ako postoji saglasnost
osuđenog iica ili njenog zakonskog zastupnika (kad je prema propisima jedne države takva
saglasnost potrebna zbog godina, odnosno fizičkog ili psihičkog stanja osudenog lica), (e)
ako je djelo (činjenje ili nečinjenje) na kojem se zasniva presuda krivično djelo prema
zakonu države izvršenja ili bi predstavljalo krivično djelo da je ono učinjeno na njenoj
teritoriji i (f) ako se država presuđenja i država izvršenja saglase sa transferom. U
izuzetnim slučajevima, strane se mogu dogovoriti o transferu i u slučaju kada je kazna, koju
osuđeno lice treba da izdrži, manja od one predviđene pod (c).
Postupak transfera odvija se na osnovu zamolnice čiji se sadržaj, popratni dokumenti i
podnošenje uređuju čl. 5 i 6 Konvencije. Zamoinica za transfer i odgovori sačinjavaju se u
pisanom obliku. Zamolnice države moliteljice podnose se putem ministarstva pravosuđa, i
to ministarstvu pravosuda zamoijene države. Na isti način. dostavlja se i odgovor na
zamolnicu. Medutim, stranka može u izjavi naslovljenoj na generainog selcretara Vijeća
Evrope navesti da će koristiti način dostave različit od navedenog. Isto tako, zamoijena
država treba, bez odiaganja, izvijestiti državu moiiteljicu o odiuci da ii pristaje na transfer.
Uz to, država izvršenja će, na zamolnicu države presuđenja, dostaviti: (a) ispravu iii izjavu
kojom se dokazuje da je osuđeno iice državijanin države izvršenja; (b) primjerak
odgovarajućeg zakona države izvršenja prema kojem je djelo (činjenje ili ne činjenje) zbog
kojeg je iice osuđeno, krivično djelo u državi izvršenja ili bi bilo krivično djeio da je učinjeno
na njenoj teritoriji i (c) podatke navedene u članu 9 stav 2.
Posebni uslovi predviđaju se za saglasnost za transfer i njenu provjeru. Preuzimanje
osuđenog lica od strane nadiežnih organa države izvršenja ima za posljedicu prekid
izvršenja kazne u državi presuđenja, a država presudenja ne može nastaviti s izvršenjem
kazne ako država izvršenja smatra da je osuđeno lice u potpunosti izdržalo kaznu (član 8).
Prije nego se izvrši transfer osuđenog lica, država izvršenja će po zamoinici izvijestiti
državu presudenja hoće li: (a) odmah nastaviti sa izvršenjem kazne ili (b) promijeniti kaznu
u sudskom ili upravnom postupku na način da se izrečena kazna zamijeni kaznom
propisanom za isto krivično djeio zakonom države izvršenja. Kazna se izvršava prema
zakonu države izvršenja i samo su organi te države nadležni za donošenje odgovarajućih
odluka. Posebno pravilo vrijedi za lica koja nisu proglašena krivim za krivično delo zbog
psihičkog stanja: tada država koja je spremna preuzeti takvo lice može izjavom generalnom
sekretaru Vijeća Evrope navesti postupke koje će voditi u takvim slučajevima. U slučaju da
238
SKRIPTA:
se izvršenje kazne nastavlja, država izvršenja je obavezna poštovati pravnu prirodu i

trajanje kazne koju je odredila država presudenja. Ako izrečena kazna nije po svojoj prirodi
iii trajanju u skladu sa zakonom države izvršenja ili ako je to predviđeno njenim zakonom,
država izvršenja može sudskom ili upravnom odlukom uskladiti takvu kaznu s kaznom koju
predviđa njen zakon za slično krivično djelo, pri čemu tako usklađena kazna treba, koliko je
to moguće, odgovarati kazni izrečenoj u državi presuđenja, time da se izrečena kazna ne
smije pooštriti niti preći najveću mjeru kazne propisane zakonom države izvršenja.
Postupak izmjene kazne uređuje član 11, koji obavezuje nadležne organe da: (1) poštuju
činjenice utvrđene presudom donesenom u državi presuđenja, (2) neće promijeniti kaznu ili
mjeru koja uključuje lišenje slobode u novčanu kaznu, (3) uračunaju u izdržanu kaznu
vrijeme tokom kojeg je osuđeno lice bilo lišeno slobode, (4) neće izreći težu kaznu, bez
obzira na najnižu kaznu koju država izvršenja predviđa za krivično djelo. Moguće je i
određivanje pritvora ili primjena druge mjere obezbjeđenja prisustva određenog lica do
završetka postupka izmjene kazne, i to prema pravu države izvršenja. Amnestiju,
pomilovanje ili smanjenje kazne može dati svaka stranka, a prema svojim propisima. O
zahtjevu za reviziju presude ima pravo odlučivati samo država presudenja (član 13).
Izvršenje se obustavlja čim država presudenja izvijesti o donošenju odluke ili mjere kojom
prestaje izvršenje kazne.
Konvencija sadrži i pravila o obavještavanju o izvršenju[900] (član 15), tranzitu (član 16),
jeziku i troškovima (čian 17), potpisivanju i stupanja na snagu (član 18), pristupanju država
koje nisu članice Savjeta Evrope (član 19), teritorijalnoj (član 20) i vremenskoj primjeni
(član 21), vezi sa drugim konvencijama i sporazumima (član 22), sporazumnom rješenju
(član 23), otkazivanju (član 24) i notifikaciji (čian 25). Obaveza je države izvršenja da
dostavi obavještenje državi presuđenja o izvršenju presude: (a) kada smatra da je kazna u
potpunosti izvršena; (b) u slučaju da je osuđeno lice pobjeglo iz zatvora prije nego što je
kazna u cijelosti izvršena iii (c) u slučaju da država presuđenja traži posebni izvještaj.
Zamolnicu za tranzit stranka može odbiti ako je osuđeno lice njen državljanin ili ako djelo
zbog kojeg je kazna izrečena nije krivično djelo prema njenom zakonu (član 16 stav 2).
Dodatni protokol uz Konvenciju o transferu osuđenih lica uređuje kao centralna pitanja lica
koja su pobjegla iz države koja izriče presudu (član 2) i osuđenih lica koja mogu biti
prognana iii deportovana (član 3). Naime, kada državljanin strane koji podliježe kazni
uvedenoj na teritoriji druge strane kao dijelu konačne presude pokuša da izbjegne izvršenje
ili daije izvršenje presude u državi koja izriče presudu tako što pobjegne na teritoriju prve
strane prije nego što je izdržao kaznu, država koja izriče presude može da zahtijeva od
dmge strane da preuzme izvršenje presude. Na zahtjev države koja izriče presudu, država
koja je sprovodi može da, prije nego što stignu dokumenta koja podržavaju ovaj zahtjev ili
prije odluke po tom zahtjevu, uhapsi osuđeno lice ili preduzme bilo kakve druge mjere kako
bi se obezbijedilo da osuđeno lice ostane na njenoj teritoriji do odluke po zahtjevu. Pri
tome, nije neophodan pristanak osuđenog lica za njegov transfer u cilju izvršenja presude.
Nakon prijema zahtjeva od države koja izriče kaznu, država koja je sprovodi može da
pristane na transfer osuđenog lica bez pristanka tog lica, kada presuda donijeta u odnosu
na ovog drugog ili administrativna odluka koja je posljedica te presude, uključuje naiog za
protjerivanje ili deportaciju iii biio koju drugu mjeru na osnovu koje tom licu više neće biti
dozvoljeno da ostane na teritoriji države koja izriče kaznu od trenutka kada je to lice
pušteno iz zatvora. Međutim, država koja sprovodi presudu neće dati saglasnost prije nego
što uzrne u obzir mišljenje osuđenog lica[901]. Uz to, protiv lica koje bude prebačeno neće
biti vođen postupak, niti će biti osuđeno iii pritvoreno u ciiju izvršenja presude ili naloga za
pritvaranjem zbog biio kog krivičnog djeia počinjenog prije njegovog transfera koje nije ono
krivično djelo za koje je izrečena kazna koju treba izvršiti, niti će tom licu iz bilo kog drugog
razloga biti ograničena njegova lična sloboda, osim u sljedećim slučajevima: (a) kada
država koja izriče presudu to odobri, biće podnijet zahtjev za davanjem ovlašćenja uz
relevantne dokumente ili zakonsku bilješku bilo kakve izjave koju je dalo osuđeno lice,
ovlašćenje će biti dato kada krivično djelo za koje se ono traži bude i samo podlijegalo
239
SKRIPTA:
ekstradiciji prema zakonu države koja izriče presudu III kada ekstradicija bude isključena
samo zbog visine kazne; (b) kada osuđeno lice, koje je imalo priliku da napusti teritoriju
države koja izvršava presudu, nije to učinilo u roku od 45 dana od svog puštanja ili ukoliko
se to lice vratilo na tu teritoriju pošto ju je prethodno napustilo.
2.6.2. Evropska konvencija o međunarodnoj važnosti krivičnih presuda i Dodatak I, II i III
Evropska konvencija o međunarodnoj važnosti krivičnih presuda uvodi pojam "evropske
krivične presude"[902] koja uključuje svaku konačnu presudu krivičnog suda država
ugovomih stranaka koja je rezultat krivičnog postupka. Pojam presude treba shvatiti u tom
širem, od pojedinog nacionainog sistema, različitom značenju[903]. Pojmom prestupa
(offence) označavaju se, osim krivičnih djela, i djela o kojima se raspravlja u nekrivičnom
(administrativnom) postupku, pod uslovom da stranka ima mogućnost pokretanja sudskog
postupka pobijanja odluke. Presuda (sentence) ima značenje osude, odnosno odluke
kojom se izriče sankcija, tj. kazna ili druga mjera izrečena licu zbog krivičnog djela u
krivičnoj odiuci ili kaznenom naiogu. Diskvalifikacijom se označava svaki gubitak ili
ograničenje prava ili zabrana ili gubitak zakonskih sposobnosti. Kazneni nalog
(ordonanance penale) su sve odiuke navedene za pojedine države u Dodatku III.
Izvršenje evropske krivične presude ureduju čl. 2-52 Konvencije, s tim da se opšti uslovi
izvršenja odnose na: (a) sankcije koje uključuju lišenje siobode, (b) novčanu kaznu i
konfiskaciju i (c) diskvaiifikacije. Država ugovoma stranka nadležna je za izvršenje sankcija
izrečenih u drugoj državi stranci, pod usiovom da je sankcija izvršiva u toj državi i da je
podnesen zahtjev za izvršenjem (član 3). Izvršenje sankcija država može tražiti od druge
države samo ako je ispunjen jedan ili više sijedećih usiova iz čiana 5: (a) ako je osudeno
lice državijanin sa redovnim boravištem u drugoj državi, (b) ako se izvršenjem u drugoj
državi vjerovatno može postići socijalna rehabilitacija osudenog iica, (c) ako u slučaju
sankcije koja uključuje lišenje slobode, ta sankcija može biti izvršena sljedeći izvršenje
sankcije koja uključuje lišenje slobode koje je u toku kod druge države, (d) ako je druga
država, država porijekia osudenog iica i ako izjavi da preuzima odgovomost za izvršenje
sankcije, (e) ako postoji sporazum da država moliteljica sama ne može izvršiti sankciju bez
sprovodenja postupka izručenja, a druga država to može učiniti.
Izvršenje se ne može u cjelosti ili djelimično odbiti, osim u slučajevima predvidenim u članu
6: (a) ako je suprotno osnovnim načelima zakonskog sistema zamoljene države, (b) ako
zamoijena država smatra djelo poiitičkim iii čistim vojnim krivičnim djelom, (c) ako
zamoijena država osnovano smatra da se presuda zasniva na rasnoj, vjerskoj, nacionalnoj
iii poiitičkoj nejednakosti, (d) ako bi izvršenje bilo suprotno međunarodnim obavezama
zamoijene države, (e) ako je djelo predmet postupka u zamoljenoj državi ili je zamoljena
država odiučila pokrenuti postupak za to djelo, (f) ako je nadležni organ u zamoljenoj državi
odiučio obustaviti postupak ili neće pokrenuti postupak s obzirom na to djelo, (g) ako je
djelo bilo učinjeno izvan teritorije države moliteljice, (h) ako država moliteljica ne može
izvršiti sankciju, (i) ako je izvršenje sankcije zasnovano na članu 5, a nisu ispunjeni drugi
uslovi predviđeni tim čianom, (j) ako zamoijena država smatra da država moiiteijica sama
može izvršiti sankciju, (k) ako zbog dobi osuđenog iica u vrijeme počinjenja djela ne bi
mogio biti progonjeno u zamoljenoj državi, (1) ako prema pravu zamoljene države sankcija
više ne može biti izvršena zbog proteka vremena, (m) ako se može smatrati da je
presudom ostvarena diskvalifikacija.
Mjere koje su preduzete u državi donošenja presude prema njenim propisima imaju
jednaku vrijednost u zamoijenoj državi kao da su ih preduzele vlasti te države, pri čemu te
mjere nemaju veću dokaznu vrijednost od one koju imaju u zamoljenoj državi. Podnošenje
prigovora i postupka koji slijedi podložno je praviiima o pravnoj pomoći pod usloviima koje
propisuje zakon države moiiteijice ili ako je posebno određeno, zamoljene države. Ako je
lice osudeno in absentia ili je protiv njega izdat kazneni nalog, a ne podnese prigovor,
smatra se da su te odluke donesene nakon saslušanja optuženog.
Privremene mjere uređuju čl. 31-36. Ako se osuđeno lice naiazi na teritoriji države
moliteljice, ona može nakon prijema obavještenja da je njen zahtjev prihvaćen, uhapsiti to
240
SKRIPTA:
lice ako smatra da je to nužno radi osiguranja izvršenja i transfera prema članu 43.
Zamoljena država nakon prijema zahtjeva za izvršenje može uhapsiti osuđeno lice: (a) ako
je prema pravu zamoljene države za to djelo predviđen pritvor, (b) ako postoji opasnost od
prikrivanja ili u slučaju presude in absentia uništenja dokaza. Zamoljena država može, na
zahtjev države moliteljice, nakon što je ova obavijesti o prihvatanju zahtjeva, uhapsiti lice
pod uslovima navedenim pod a) i b).
Načelno je pravilo da sankcije izrečene u državi moliteljici ne mogu biti izvršene u
zamoljenoj državi bez odluke suda. Svaka država može odrediti drugi organ da donese tu
odluku ako je izrečena sankcija novčana kazna iii oduzimanje imovine. Osuđenom licu se
prije donošenja odluke omogućava da pred sudom iznese svoja stanovišta o zahtjevu, i to
pisano ili (na zahtjev osuđenog lica) usmeno.
Član 53 ureduje praviio ne bis in idem, prema kome lice kome izrečena evropska krivična
presuda ne može biti progonjeno niti se prema njemu može izvršiti sankcija u drugoj državi
ugovomoj stranci: (a) ako je oslobođeno, (b) ako je izrečena sankcija potpuno izvršena, ako
je u cijelosti ili u dijelu neizvršiva zbog amnestije iii pomilovanja ili zbog proteka roka, (c)
ako je sud osudio optuženog, ali mu nije izrekao kaznu. Država ugovoma stranka ne mora
priznati efekat ne bis in idem ako je djelo usmjereno protiv javnih vrijednosti te države ili
ako je učiniiac iice javnog statusa u toj državi, kao i u slučaju kad sama država zahtijeva
krivično gonjenje. U tim slučajevima, međutim, obavezno je uračunavanje lišenja slobode u
izrečenu kaznu. Pored toga, konvencijske odredbe ne utiču na šire efekte nacionalnih
odredbi o primjeni praviia ne bis in idem.
Članovi 56 i 57 obavezuju nacionalne zakonodavce da pri donošenju propisa uzmu u obzir i
evropsku krivičnu presudu u ciiju da se ona izjednači sa odlukom donesenom prema
nacionalnim propisima i u tom smislu odrede uslovi primjene.
Završne odredbe ureduju čl. 58-68.
Uz konvenciju su predviđena tri dodatka. Prvi se odnosi na rezerve u odnosu na primjenu
Konvencije, drugi sadrži katalog krivičnih djela na koja se primjenjuje Konvencija, a treći
katalog kaznenih naioga.
2.6.3. Evropska konvencija o međunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju
motornog vozila
Evropska konvencija o međunarodnim posijedicama oduzimanja prava na vožnju motomog
vozila uređuje pitanje međunarodnih efekata oduzimanja prava na vožnju kao mjere
sudskog ili administrativnog organa. U Dodatku ove konvencije je opšta tablica
saobraćajnih prekršaja. Prema članu 1 ove konvencije, "oduzimanje prava na vožnju"
("oduzimanje dozvole") znači bilo koju konačnu mjeru koja se preduzima da bi se vozaču
koji je načinio saobraćajni prekršaj ograničilo pravo na vožnju. Ta mjera može biti glavna ili
dopunska kazna ili mjera bezbjednosti i određuje je sudski ili administrativni organ.
"Saobraćajni prekršaj" znači bilo kakav prekršaj koji je sadržan u "Opštoj tabeli
saobraćajnih prekršaja" priloženoj ovoj konvenciji. Ugovoma strana koja je naredila
oduzimanje dozvole treba, bez odlaganja, o tome obavijestiti ugovomu stranu koja je izdala
vozačku dozvolu, a i ugovomu stranu na čijoj je teritoriji izvršilac prekršaja nastanjen (član
2). Isto tako, ugovoma strana koja je obaviještena o oduzimanju dozvole, može, u skladu
sa svojim zakonom, narediti oduzimanje dozvole na način koji smatra korisnim da su se
činjenice i okoinosti koje su odredile postupak druge ugovorne strane dogodile na njenoj
teritoriji. Takode, ova konvencija ne ograničava pravo ugovomih strana da preduzimaju
mjere predviđene svojim zakonodavstvom (član 5).
2.6.4. Prenos nadzora nad uslovno osudenim i usiovno otpuštenim iicima
Prenos nadzora nad uslovno osuđenim i usiovno otpuštenim iicima sastoji se iz priznanja i
izvršenja strane krivične odluke suda kojom je izrečena uslovna sankcija i u njenim
okvirima nadzor, u određenom vremenskom razdobiju provjere (kušnje) i odluke o
usiovnom otpustu s uzdržavanja kazne, takođe uz određeno vrijeme nadzora radi provjere
(kušnje)[904]. Osnov ove ustanove jeste da se nadzor provodi prema pravu države u kojoj
se obavlja, uz uzimanje u obzir mjera koje su izrečene u državi koja je donijela odiuku. Za
241
SKRIPTA:
opoziv uslovne sankcije u pravilu je nadležna država izricanja, uz obavezu obavještavanja

o svim okolnostima koje bi mogle biti značajne za donošenje odluke.
Evropska konvencija o nadzoru usiovno osuđenih ili uslovno otpuštenih lica, od 30.
novembra 1964 godine, određuje "delinkventa" (offender) kao lice koje je sudskom
odlukom proglašeno krivom, s uslovnom obustavom izricanja kazne, odnosno lice kome je
izrečena kazna lišenja slobode, uslovno izrečena kazna ili kazna izvršenja koja je uslovno
obustavljena (član 2 stav 1). Ugovomice se obavezuju pružati jedna drugoj, u skladu s
odredbama Konvencije, pomoć nužnu za resocijalizaciju delinkvenata iz člana 2. Ta se
pomoć sastoji u nadzoru nad delinkventima koji se obavlja, s jedne strane, mjerama koje
mogu podstaći promjenu njihovog ponašanja i resocijalizaciju, a, s druge strane, kontrolom
njihovog ponašanja radi omogućavanja, ako treba, bilo izricanja kazne ili njenog izvršenja
(član 1 stav 1). Medu polazna načela Konvencija spada i dvostruka kažnjivost (član 4).
Svrha je Konvencije da se nadzor izvrši u državi u kojoj učinilac ima prebivalište.
Nadzor se prema članu 5 Konvencije, na zahtjev države donošenja presude, može provesti
u tri različita oblika: (a) samo nadzor u skladu s dijelom II (čl. 10-15) ,00°; (b) osiguranje
nadzora i, eventualno, pristupanje izvršenju u skladu s dijelovima II i III (čl. 16- 21)[905] i (c)
osiguranje pune primjene presude u skladu s dijelom IV (čl. 22-25).[906] Svrha je
Konvencije da se nadzor izvrši u državi u kojoj učinilac ima prebivalište (član 6).
Konvencija razlikuje dvije grupe slučajeva odbijanja zahtjeva za nadzor, izvršenje ili
potpunu primjenu. Prema članu 7, zamoljena država će obavezno odbiti preuzimanje
nadzora, izvršenje ili potpunu primjenu: (a) ako su, po mišljenju zamoljene države takvi da
mogu ugroziti njen suverenitet, bezbjednost, osnova načeia njenog javnog poretka ili neke
druge bitne interese, (b) ako se presuda odnosi na djelo za koje je donesena pravnosnažna
odluka u zamoljenoj državi (res iudicata), (c) ako je u pitanju djelo koje zamoljena država
smatra političkim krivičnim djelom ili djelom povezanim s političkim djelom ili čistim vojnim
krivičnim djelom, (d) ako je kazna zastarjela prema zakonu jedne od država, (e) ako je
počinilac krivičnog djeia amnestiran ili pomilovan u jednoj od država. Preuzimanje nadzora
zamoljena država može odbiti: (a) ako nadležni organ zamoljene države odluči da ne
pokrene ili obustavi krivično gonjenje u pogledu istih djela; (b) ako je djelo za koje je
podnesen zahtjev predmet postupanja u zamoljenoj državi, (c) ako se radi o presudi koja je
izrečena u odsustvu (in absentia), (d) ako zamoljena država smatra da je presuda u
neskladu s vladajućim načelima primjene njenog krivičnog prava, prije svega ako zbog
životne dobi učinilac krivičnog djela ne bi mogao biti osuđen u zamoljenoj državi. U
predmetima fiskalnih kaznenih djela nadzor ili izvršenje mogu se provesti samo ako
državne stranke tako odluče u svakom konkretnom slučaju.
U potrebnoj mjeri stranke se medusobno obavještavaju o svim okolnostima značajnim za
provođenje nadzora, a posebno o raziozima odbijanja zahtjeva. Pri tome vrijedi zabrana
transformatio in peius (tj. da uskladivanje ne može dovesti do težeg položaja lica)[907].
Zajedničke odredbe petog dijeia Konvencije ureduju oblik, sadržaj, dostavu i prijem
zahtjeva. Opšta pravila o obliku i sadržaju zahtjeva ureduje stav 1 čiana 26. Postupak
dostavljanja i postupanja sa zahtjevom u zamoljenoj državi ureduju čl. 27-32, a na završne
odredbe odnose se čl. 33-40.
2.7. Izvršenje strane krivične presude u BiH
Postupak izvršenja strane presude odvija se u dvije faze. Prva faza odvija se pred
nadležnim državnim organom koji odlučuje o tome da li će se prihvatiti zahtjev za izvršenje
strane sudske presude. Tek kad taj organ prihvati zahtjev, o čemu se obavještava
podnosilac zahtjeva, dostavlja se predmet nadležnom sudu koji u postupku uredenom
zakonom ili ugovorom oglašava inostranu krivičnu presudu nacionalno izvršivom, i to ako
nije predviđeno direktno izvršenje strane sudske presude. U postupku upodobljavanja za
izvršenje strane sudske presude se ne dira u njenu sadržajnu stranu, odnosno u pravilnost
utvrdenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog i procesnog zakona, jer bi
se u protivnom upodobljavanje svelo na ponovno vodenje krivičnog postupka u državi koja
preuzima izvršenje, čime bi se ovaj institut obesmislio[908].
242
SKRIPTA:
Članom 410 stav 1 ZKPBiH obavezuje se Sud BiH da neće postupiti po molbi inostranog
organa kojom se traži izvršenje krivične presude inostranog suda. Međutim, u stavu 2 istog
člana predviden je izuzetak od pravila izraženog u stavu 1 u smislu da će domaći sud
izvršiti pravnosnažnu presudu u odnosu na sankciju koju je izrekao inostrani sud ako je
izvršenje takve presude predvideno medunarodnim ugovorom i ako sankciju izrekne i Sud
BiH prema našem krivičnom zakonodavstvu. Pomenuti član ima još četiri stava kojima je
regulisana procedura izricanja presude domaćeg suda, sadržina izreke presude, žalba na
tu presudu itd.[909] Najvažnija praktična posljedica ove zakonske odredbe jeste
omogućavanje uspješne realizacije principa resocijaiizacije, kao i olakšavanje svih drugih
vidova tretmana osudenog lica[910].
OPŠTI INDEKS POJMOVA

(Indeks upućuje na pojmove navedene prema stranama u udžbeniku)
A
Actiones liberae in causa 35, 99, 103
Actus reus 242
Acquittal 207
Admissiibility 294
Admission of guilt 279
Agresija 125, 143
Agresorski rat 144, 159
Agresorske snage 112
Aktivni personalitet 56, 57
Aktivni subjekt međunarodnog krivičnog
djela 77-79
Amicus curiae 194
Analogija 43
Aneksija 145
Aparthejd 127
Appeal 207
Appeals Chamber 176, 207 Apsorpcija 122
Atentatorska klauzula 322, 331
Atlantska povelja 163
Aut dedere, aut iudicare 56, 211
B
Beyond any reasonable doubt 207
Bilateralna ekstradicija 320
Biće međunarodnog krivičnog djela 75
Bitno smanjena uračunljivost 98, 99
Blanketni propis 118
Blokada luka 145
Blokada obala 145
Bojni otrovi 142
Bolnica91, 111, 137
Bombardovanje 145
Brane 140
Brijan-Kelogov pakt 21 Brodolomnik 136
C
243
SKRIPTA:
Cambodian Genocide Justice Act 172 Competing requests 298 Corroboration 194 Civilna
bolnica 111 Civilni objekti 137
Civilno stanovništvo 133, 136
Collapsed State 291
Contractus contrahentibus lex esto 72
Corpus iuris 149
Cross - examination 204
Culpa gravis 102
Cumulative conviction, vidi Kumulativna optužba
Č
Činjenična greška 107 Čovječnost 77
D
Demilitarizovane zone 140 Deportacija 22, 30, 71,133 Dijete 78
Diminished responsibilty 98 Diplomatski predstavnici 54 Direktni umišljaj 100, 133
Diskriminatorna pravda 112 Dobrovoljni odustanak 84, 85 Double jeoparđv 296
Doživotni zatvor 36 Droga 17, 52, 80, 99, 150, 308, 315 Drumska pravila 213
Društvena opasnost krivičnog djela 65, 73
Državljanstvo 57, 59
Due process of law 250
Duševna bolest 35, 97
Duševni eiemenat 36
E
Ekstradicija 319, 320,331 Elementi krivičnih djeia 88, 154 Elements of Crimes 154
Epikontinentalni pojas 55 Etnička grupa 126 EUROJUST 149
European criminal judgement 336 EUROPOL 149 Eventualni umišljaj 100 Ex aequo et
bono 39 Examination - in - chief 204
F
Fair trial 166
Fairness of trials 249
Falsifikovanje novca 58
Finansiranje terorističkih aktivnosti 52
Fizičko lice 78
Formalna krivična djela 68
Frankova formula 100
G
Genocid 16, 22, 27, 32, 37, 89, 125 Genos 125 Gradovi 137
Grupni zaštitni objekat 77
Guidelines 209
H
Habeas corpus 115 Haško pravo 185 Heterogeni sticaj 86 High Command Case 115
Homogeni sticaj 86 Hostage Case 116 Humanitarna pomoć 138
I
ICC
-finansiranje 239 -imunitet 232 -nadležnost 242
-organizacija i obavljanje poslova pravosudne uprave 227 -osnovna načela postupka
248 -osoblje na radu 237 -postupak 248 -Predsjedništvo 233 -pretresni postupak
(suđenje) 277 -procesnopravne odredbe Rimskog statuta 261
-pružanje pravne pomoći 289 -Sekretarijat 236
-Skupština država stranaka 238 -sudije, sudska odjeljenja i vijeća 228 -uopšteno o
organizaciji 227 -Ured Tužioca 234
ICTY
-imunitet 185
-izbor sudija i njihov položaj 179 -izuzeće sudije 181
244
SKRIPTA:
-kao međunarodni krivični sud u posljednjoj

deceniji XX vijeka 169
-nadležnost 185
-organizacija 178
-osnivanje 176
-postupak 187
-prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudije 181
-Sekretarijat 183
-tokpostupka 195
-tužilac 183
-uvodne napomene 174
Idealni sticaj 86
Identitet normi 56, 57
Impartial tribunal 255
In absentia 249,260, 261, 275, 324, 337
In absentia reus 177
Independent tribunal 255
Individualna krivična odgovornost 27
In dubio pro reo 33, 43, 281
Intelektualna moć 97
Internacija 136
Interim release 300
INTERPOL 290, 325
Invazija 145
Istorijski spomenici 137,138, 142 Istrebljenje 23, 30, 133, 134 lus adbellum 147
Iznuđena trudnoća 67, 134 Izvršilaštvo 94
J
Jamašita 114
K
Kazna 122
Kazna doživotnog zatvora 123 Kazna zatvora 123 Kellog-Briand-ov pakt 161
Kolektivno kažnjavanje 28, 140 Kolektivno krivično djelo 87 Komandna odgovornost
112, 117 Koncentracioni logor 140 Konferencija u Londonu 21
Konferencija u Postdamu 21 Konkretna opasnost 69 Kontribucija 140 Korupcija 17
Kosmos 54
Krajnja nužda 96, 105-107 Krijumčarenje lica 51 Kriminalne organizacije 78 Krivična
odgovornost 95-117 Krivične sankcije 36, 120 Kršenje zakona i običaja rata 27
Kulturne grupe 133 Kulturni spomenik 160 Kumulativna optužba 88 Kvalifikatorne
okolnosti 76 Kvalifikovani pokušaj 83 Kvalitativni eksces 92 Kvantitativni eksces 92
L
L 'egalite des armes 250 Le modele du proces equitahle 250 Lex consumeus derogat legi
consumptae 87 Lex fori 12
Lex loci delicti commissi 54 Lex mitius 29
Lex primaria derogat legi supsidiariae 87
Lex specialis derogat legi generali 86
Liebersov zakon 157
Litispendentio 315, 319, 323
Locus delicti 323
Locus regit actum 315
Londonski sporazum 167
M
Maloljetno lice 78 Martensova klauzula 70, 157 Materijalna krivična djela 68
Medical Case 116
245
SKRIPTA:
Međunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima

-ekstradicija 320 -izvori 311
-izvršenje strane krivične presude 339 -maia medunarodna krivičnopravna pomoć 314
-prenos nadzora nad uslovno osudenim i uslovno otpuštenim licima 333 -ustupanje
predmeta stranaca i preuzimanje
gonj enj a naših građana 318
-uvodne napomene 307
Međunarodni krivični sud, vidi ICC
Međunarodni krivični tribunal za bivšu
Jugoslaviju, vidi ICTY
Međunarodni krivični tribunal za
Ruandu, vidi ICTR
Međunarodno krivično djelo 125
Međunarodni običaj 39, 40, 42
Međunarodni terorizam 17
Međunarodni znak 143
Mensrea 93, 100, 129, 186, 242
Metod generalne klauzule 320
Mirovna konferencija u Parizu 158
Mirovna misija 136
Mistake of fact, vidi Stvarna zabluda
Mistake of law, vidi Pravna zabluda
Mjere bezbjednosti 78, 98
Mjesto izvršenja krivičnog djela 244
Moskovska konferencija 21
Mučenje 28,133
N
Nacionalna grupa 126 Nacionalni izvori prava 50-52 Načela:
-ekstradibiliteta 331
-fer i ekspeditivnog suđenja 256
-ne bis in idem 149, 262
-nezavisnosti i nepristrasnosti sudija 254
-personaliteta 56-58
-raspravnosti (kontradiktornosti) 259
-realno ili zaštitno 58
-teritorijalno 54
-usmenosti 259
-zabrana sudenja u odsustvu 260 -ustupanja krivičnog gonjenja stranoj državi 60,61
-zakonitosti 43, 110 Nadvazdušni prostor, vidi Kosmos Namjera 34, 127-130 Napadni
objekt 133 Naređenje pretpostavljenog 109 Nasipi 140
Ne bis in idem 149, 244, 263, 294, 332 Necessity 106
Nedozvoljeno oružje i druga borbena sredstva 51
Nehat 100, 102, 117 Neotklonjiva stvarna zabluda 107 Neovlašćeni promet
hemikalijama 52 Neovlašćeni promet oružjem 51 Neovlašćeni promet opojnim
drogama 52 Neovlašćeno pribavljanje i raspolaganje nuklearnim materijalom 51
Nepodobni pokušaj 83 Neposredno izvršilaštvo 94 Nepristrasno suđenje 45 Neredi
135
Nesvjesni nehat 102, 119, 129 Nesvršeni pokušaj 82 Neuračunljivost 97 Neuspjelo
podstrekavanje 95 Nezakonito uskraćivanje identifikacijskih dokumenata 51
Nezastarivost međunarodnih krivičnih djela 123
Nirnberška presuda 25 Nirnberški principi 21 Nirnberški tribunal 44, 164 Nirnberško
pravo 168 Novčana kazna 122 Nuklearne elektrane 140 Nulla poena sine lege 33 Nulla
poena sine lege praevia 43, 175 Nullum crimen sine lege 12, 44, 72 Nullum crimen sine
246
SKRIPTA:
lege certa 43 Nullum crimen sine iure 12 Nullum crimen sine lege praevia 43 Nullum
crimen sine lege scripta 43 Nužna odbrana 95, 103
O
Običajna pravna pravila 40 Objekat međunarodnog krivičnog djeia 76 Occidere 125
Odmazda 167
Odmjeravanje kazne 120, 121 Oduzimanje prihoda, imovine i dobara nastaiih
izvršenjem krivičnog djela 36 Offence 318 Okupator 140
Okupirana teritorija 134, 137 Olakšavajuće okolnosti 23, 27, 121, 122
OLAF 149
Opening statements 199 Opijenost 35, 99 Opinio iuris 26, 41 Opšti zaštitni objekat 77
Organizovanje zločinačkog udruženja 90 Ordonanance penale 336 Otežavajuće
okolnosti 121, 122 Otklonjiva stvarna zabluda 107 Otmica vazduhoplova ili broda 52
Otrovi 137 Otrovno oružje 137 Otvoreno more 55
P
Par contumace 260
Pariskipakt 161
Parlamentar 143
Pasivni personalitet 53
Pasivni subjekt međunarodnog krivičnog
djela 79
Petrogradska deklaracija 157 Piratstvo 52, 59
Piratstvo na otvorenom moru 17, 19, 21
Plaćenici 145
Pobuna 135
Podstrekač 90, 93
Podstrekavanje 67, 90, 91, 93
Pokušaj međunarodnog krivičnog djela
81-83
Pomagač 90, 92, 94
Pomaganje 67, 90, 91, 93
Porobljavanje 22, 30, 131, 133, 134
Posebne olakšavajuće okolnosti 122
Posebne otežavajuće okolnosti 122
Posredno izvršilaštvo 94
Pravila "Rimskog puta" 213
Pravičnost 24, 182, 190, 248, 264, 280
Pravna greška 107, 108
Pravna konstrukcija 75
Pravna svijest 41
Pravna zabluda 36, 107, 108
Pravno lice 78
Pravo na ćutanje 195, 252
Prebivalište 61
Presentation of evidence 199
Praesumptio boni viri 251
Pretpostavka nevinosti 251-253
Prevođenje na drugu vjeru 140 Prevoz lica u ropskom odnosu 51 Prinudna
sterilizacija 137 Pripremanje međunarodnog krivičnog djela 79-81
Pripremne radnje 79, 80 Prirodna okolina 137 Prisilan nestanak iica 133 Prisilna
prostitucija 28, 30, 67, 133 Prisilna trudnoća 30, 137 Prisilni oralni seks 110 Prisiino
odnarođavanje 140 Prividni sticaj 86
Privilege against self-incrimination 252 Priviiegija od samooptuživanja 252
Privilegovane okolnosti 76 Produženo krivično djelo 87 Profesionalni nehat 102
247
SKRIPTA:
Prohibitivna norma 70 Prostorno važenje krivičnog prava 53 Protivpravnost 70, 71

Provisional arrest 299 Psihički odnos 96, 100 Psihičko stanje 69, 96 Punoljetstvo 78
R
Ranjenik 136, 139
Rajnski pakt 161
Rasna diskriminacija 71, 169
Rasna grupa 125, 126
Ratione loci 27
Ratione personae 33
Ratione temporis 27
Ratište 142
Ratna nužda 137
Ratni dopisnici 141
Ratni zarobljenik 46
Ratni zločini 17, 22, 80, 87, 89, 125-130,
135, 139, 142
Ratni ziočin protiv civilnog stanovništva
139, 140
Ratni zločin protiv ranjenika i bolesnika
140
Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika
140, 141 Realni sticaj 86 Realno načelo 53, 58 Reciprocitet 56
Re-examination 204 Reformatio in peius 285 Regrutovanje djece 276 Rekvizicija 140
Repatrijacija 143 Represaiije 110 Res communis omnium 55 Revien -208
Right to access to court 249
Right to a fair hearing 249
Rightto afairtrial 250
Right to trial within reasonable time 250
Rimski statut
-promjene i povlačenje iz tog statuta 240 Ropstvo i trgovina robljem 17 Rules of
Procedure and Evidence 154 Rule of speciality 293 Rules of the road 216
S
Saizvršioci 90, 91 Salvus conductus 316 Samoodbrana 105, 111 Sanitetske jedinice
140 Sanitetske ustanove 140 Sanitetsko osoblje 141 Saučesništvo 20, 25, 89-95
Sexsual assault 206 Seksualno ropstvo 30, 133, 137, 138 Self Defence 105 Sila 67
Silovanje 28, 30, 110, 133-140
Sistem enumeracije 320
Sistem eliminacije 320
Složeno krivično djelo 87
Smrtna kazna 115, 120, 284
Specijaini sud za Sijera Leone 30, 170
Spoljni morski pojas 55
Sporedna kazna 120, 122
Statuti:
-ICC 31-36
-Specijalnog suda za Sijera Leone 29-31 -ICTR 25-27 -ICTY 25-27
Sticaj međunarodnih krivičnih djeia 86-89 Stvarna zabiuda:
-u užem smislu 107 -u širem smislu 107
Subjekat međunarodnog krivičnog djela

77-79
Sudska praksa kao izvor prava 44 Suđenje u odsustvu (zabrana) 324 Suverenitet 144
Suverenost 18, 19 Svjesni nehat 102 Svršeni pokušaj 83
248
SKRIPTA:
Š
Sef države 25, 27 Šef države ili vlade 27
T
Teritorija države 54 Teritorijalni integritet 144 Teritorijalno more 55 Teritorijalno
načelo 56 Terorizam 89, 160, 173 The presumption of innocence 251 Tortural7,
51,169, 172 Transfer of criminal proceedings 318 Transformatio in peius 339 Travaux
preparatoires 81 Tranzitna ekstradicija 320 Trgovina robljem 17 Trgovina ljudima 51
Tribunal u Tokiju 24, 167, 168 Tu quoque 109
U
Ugrožavanje lica pod međunarodnopravnom zaštitom 51 Ugrožavanje sigurnosti
vazdušne ili pomorske plovidbe 52 Umijeće ratovanja 113 Umišljaj 34,46,100-102
Uništenje i uklanjanje znakova koji služe sigurnosti vazdušnog saobraćaja 52
Univerzalni međunarodni ugovori 40 Unutrašnji nemiri 139 Unutrašnji oružani sukob
28, 135, 234, 268
Unutrašnje morske vode 55 Uračunljivost 13, 34, 69, 96 Uzimanje talaca 28, 51, 136,
138
Vazdušni prostor 54
Versajski ugovor 159
Vinost 64, 65, 69, 96,100
Vjerska grupa 50, 126
Vjerski spomenici 143
Vjersko osoblje 77, 141
Vojni zapovjednik 103,118,119
Voluntaristička moć 97
Vrijeme izvršenja krivičnog djela 76
Z
Zabrana reformatio in peius 285 Zakoni i običaji ratovanja 19 Zasnivanje ropskog
odnosa 51 Zastarijevanje 123 Zastava 143 Zaštićeno dobro 68 Zaštitni objekt 60
Zavjera 80
Zločin agresije 32, 242
Zločin aparthejda 133
Zločin genocida 32, 34, 37, 89, 127, 264
Zločinački poduhvat 90
Zločini protiv čovječnosti 16, 17, 22,24,
27, 30, 32, 130-135, 186, 264, 267
Zločini protiv mira 21, 25, 125, 130, 144
Zloupotreba telekomunikacionih znakova
52
Ž
Ženevsko pravo 185
Ženevske konvencije I-IV 26-28,41, 46,
59, 72, 115, 116, 134-139
LITERATURA
1. Andrassy, J.: Međunarodno pravo, Zagreb, 1976;
2. Ashworth, Andrew: Principles of Criminal Law, third edition, Oxford, 1999;
3. Ashwort, Andrew: The Criminal Process: An Evaluative Study, Oxford, 1994;
4. Avramov, dr Smilja i Kreća, dr Milenko: Međunarodno javno pravo, osamnaesto
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Beograd, 2003;
5. Avramov, dr Smilja: Genocid u Jugoslaviji, Beograd, 1992;
6. Bartoš, dr Milan: Medunarodno javno pravo, I, Beograd, 1954;
7. Bassiouni, Cherif: Draft Statute International Tribunal, Paris, Eres, 1993;
8. Bassiouni, Cherif: Crimes Against Humanity in International Law, Dodrecht, Boston,
249
SKRIPTA:
London, 1992;
9. Bassiouni, Cherif and Manikas, Peter. The Law of the international Criminal Tribunal for
the Former Yugoslavia, Irvington - on Hudson, 1996;
10. Bassiouni, Cherif, International Criminal Law, Vol. 1 (Transnational Publishers,
1999);
11. Bayer, dr Vladimir: Krivično procesno pravo - Odabrana poglavlja, Knjiga I (priredio
prof. dr Davor Krapac), Zagreb, 1995;
12. Bećirević, Edina: Međunarodni krivični sud, Medunarodni centar za mir, "Arka pres'\
Sarajevo, 2003;
13. Cassese, Antonio and Gaeta, Paola and Jones, John R.W.D.(eds): The Rome Statute
of the Internacional Criminal Court: A Commentary (3 vols.,Oxford University Press, 2002);
14. Cvetković, Zoran S.: Tribunal u Hagu - dileme i dokumenta, Beograd,1998;
15. Čavoški, dr Kosta: Hag protiv pravde, Beograd, 1998;
16. Degan, dr Vladimir i Pavišić, dr Berislav: Međunarodno krivično pravo, Pravni fakultet,
Rijeka, 2005;
17. Dimitrijević, dr Vojin i Paunović, dr Milan u saradnji s Vladimirom Đerićem: Ljudska
prava, udžbenik, Beograd, 1997;
18. Đurđić, dr Vojislav i Jovašević, dr Dragan: Međunarodno krivično pravo, Beograd,
2003;
19. Džouns, V.D. i Pauls, Stiven: Međunarodna krivična praksa, Beograd, 2005;
20. Hasić, dr Zijad: Međunarodno humanitarno pravo, Sarajevo, 2005;
21. Horvatić, dr Željko: Riječnik krivičnog prava, Zagreb, 2002;
22. Horvatić, dr Željko: Globalno suprotstavljanje kriminalu na prelomu milenijuma,
fcfc
Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, broj 2/01, str. 249-305;
23. Human Rights Watch i Pravosudni centar za obuku i stručno usavršavanje: Genocid,
ratni zločini, zločini protiv čovečnosti, Beograd, 2004;
24. Human Rights Watch: U potrazi za pravdom, Odjel za ratne zločine u BiH, februar
2006. godine (engleski i b/h/s). Može se naći na internet adresi: h 11 p://
h r w . o r g / r e p o r t s /2006/ij0206/;
25. Ignjatović, dr Aleksandar: Genocid u medunarodnom i nacionalnom krivičnom pravu,
Beograd,1996;
26. Ignjatović, dr Aleksandar: Komandna odgovornost u međunarodnom krivičnom pravu,
Beograd, 2002;
27. Izvori medunarodnog humanitarnog prava, Beograd, 1999;
28. Janković, dr Branisiav: Osnovi međunarodnog prava, Sarajevo, 1960;
29. Josipović, dr Ivo, Krapac, dr Davor i Novoselec, dr Petar: Stalni medunarodni krivični
sud, "Narodne novine" i Hrvatski pravni centar, Zagreb, 2001;
30. Josipović, dr Ivo: Haško implementacijsko krivično pravo, Hrvatski pravni centar i
"Informator,\ Zagreb, 2000;
31. Jovašević, dr Dragan: Leksikon krivičnog prava, Beograd, 2002;
Klajn, dr Lajčo: Genocid i kazna na sjeveru okupirane Jugosiavije (1941-45), Novi Sad,
1991;
32. Kambovski, dr Vlado: Međunarodno krivično pravo, 'Trosvjetno djelo", Skoplje,
1998;
33. Kaseze, Antonio: Međunarodno krivično pravo, Beograd, 2005;
34. Kittichaisaree, Kriangsak: International criminal law, Oxford University press Inc,
2001;
35. Kokolj, dr Mitar: Osnivanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju,
Beograd, 1993;
36. Kokoij, dr Mitar: Međunarodni krivični sud za prethodnu Jugoslaviju (kome se sudi u
Hagu), Beograd, 1995;
37. Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, Knjiga I, Sarajevo, 2005;
38. Krivokapić, dr Boris: Leksikon međunarodnog prava, Beograd, 1998;
250
SKRIPTA:
39. Krapac, dr Davor: Medunarodni krivični sud za teška kršenja medunarodnog

humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od godine 1991. godine, u knjizi:
Medunarodni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije, Hrvatski helsinški odbor
za ljudska prava i Hrvatski pravni centar, Zagreb, 1995;
40. La Fave, W.R., Israel, J.H. and King, N.: Criminal Procedure, 3. izd. St. Paul Minn,
Hornbook, 2000;
41. Lazarević, dr Ljubiša: Krivično pravo, opšti dio, dvadeset prvo izmijenjeno izdanje,
Beograd, 2000;
42. Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 3, Teorija države i prava, II Teorija prava,
Beograd, 1995;
43. Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 4, Sistem filozofije prava, Beograd, 1995;
44. Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 5, Metodologija prava, Beograd, 1995;
45. Lukić, dr Radomir: Sabrana djela, tom 9, Istorija političkih i pravnih teorija, Beograd,
1995;
46. Lee, Roy, S. (ed.): The Internacional Criminal Court: The Making od the Rome Statute
(Kluwer:1999);
47. Lopičić, dr Đorđe: Međunarodno krivično pravo, "Službeni glasnik", Beograd,
2006,
48. Lopičić, mr Jelena: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 KZ SRJ,
Beograd, 1999;
49. Lopičić, dr Jelena: Krivičnopravna zaštita ratnih zarobljenika u jugoslovenskom
krivičnom pravu, Beograd, 2005;
50. Lopičić, dr Jelena: Ratni zločini protiv ratnih zarobljenika, sudska praksa, Beograd,
2005;
51. Magarašević, dr Aleksandar: Osnovi medunarodnog javnog prava, Novi Sad, 1968:
52. Majić, mr Miodrag: Ratni zločini u međunarodnom krivičnom pravu, Beograd,
2005;
53. "Medjunarodne konvencije iz oblasti krivičnog prava*\ "Poslovni biro", Beograd, 2003.
(priredio Janković, Sretko);
54. Pavišić, dr Berislav: Krivično pravo Vijeća Evrope, "Golden marketing" i 'Tehnička
kniga", Zagreb, 2006;
55. Perazić, dr Gavro: Međunarodno ratno pravo, Vojnoizdavački centar, Beograd,
1986; 348
56. Paust, Jordan J., Bassiouni, Cheriff, Williams, Sharon A., Schart, Michael, Gurule,
Jummy and Yagaris, Bruce: International Criminal Law, Cases and Materials,
Durhamm,1996;
57. Radulović, dr Drago: Međunarodno krivično pravo, Podgorica, 1999;
58. kfcRatni zločini u BiH (pravnosnažno završeni krivični postupci u BiH 1992-2006),
ABA/CEELI i Udruženje tužilaca, Sarajevo, 2006. (predgovor prof. dr Hajrija Sijerčić - Čolić,
prof. dr Zvonimir Tomić i prof. dr Miodrag N. Simović);
59. Ristivojević, mr Branislav: Odgovornost za radnje potčinjenog u međunarodnom
krivičnom pravu: komandna odgovornost, Novi Sad, 2003;
60. Schroeder, F.C.: Strafhprozessrecht, 2. Aufl., Miinchen,1997;
61. Sladoje, Nikola i dr.: Medunarodna pravna pomoć, Sarajevo, 2006;
62. Stojanović, dr Zoran: Međunarodno krivično pravo, skripta, treće izdanje, Beograd,
2003;
63. Triffterer, Otto (ed.), Commentary on the Rome Statute of the Internacional Criminal
Court (Baden-Baden: nomos,1999);
64. Vasilijević, dr Vladan, Medunarodni krivični sud, Beograd, 1968;
65. Zlatarić, dr Bogdan: Međunarodni krivično pravo, Zagreb, 1979;
66. Zločini protiv čovječnosti i medunarodnog prava -Nirnberška presuda i dokumenti o
genocidu, priredio Ljubomir Prljeta, Beograd, 1992;
67. Škulić, dr Milan: Međunarodni krivični sud, Nadležnost i postupak, "Dosije', Beograd,
251
SKRIPTA:
2005;
68. Vasilijević, dr Vladan: Zločin i odgovornost, "Erinije", Beograd, 1995;
69. Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni krivični sud, Beograd, 1968;
70. Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni krivični tribunal, "Prometej", Beograd, 1996;
71. Vučinić, dr Zoran: Međunarodno ratno i humanitamo pravo, Beograd, 2003;
72. Vučinić, dr Zoran: Krivična odgovornost države u međunarodnom pravu, Beograd,
1996;
73. Zlatarić, dr Bogdan: Medunarodno krivično pravo, sveska prva, Zagreb, 1979;
74. Zlatarić, dr Bogdan i Damaška, Miijan, Riječnik krivičnog prava i postupka, Zagreb,
1968;
74. Zbornik dokumenata "Međunarodni krivični tribunal", urednik dr Vladan Vasilijević,
"Prometej", Beograd, 1996.
CIP - KaTajiorH3aimja y ny6jiHKai*HjH HapoAHa h yHHBep3HTeTCKa 6n6jiHOTeKa

Peny6;iHKe CpncKe, Ban>a JIyKa
341.4(075.8)
CHMOBHTi, MnoApar H.
Međunarodno krivično pravo / Miodrag N. Simović, Milan Blagojević. -1. izd. - Banja Luka :
Panevropski univerzitet Apeiron, Fakultet pravnih nauka, 2007 (Banja Luka : Art print). -
349 cTp.; 26 cm. - (Edicija Pravna biblioteka "Sofokles" ; Knj. 5)
Tnpa^K 500. - HanoMeHe h 6H6;iHorpa(|)CKe pecêpeHue y3 TeKCT. -
BH6iiHorpa(|)Hja: cTp. 346-348. - PerHCTap.
ISBN 978-99938-29-30-0
1. EjiarojeBHh, MHJiaH [ayTop]
COBISS.BH-ID 235800
1 U krivičnopravnoj literaturi bivše SFRJ postoji niz članaka, rasprava, komentara,

ogleda, prikaza i osvrta koji obrađuju problematiku međunarodnog krivičnog prava.
U inostranstvu, prije svega na području anglosaksonskog prava, postoji čitav niz
knjiga, sistematskih djela i zbornika radova iz medunarodnog krivičnog prava.
Nekoliko sistematskih djela, knjiga i monografija iz medunarodnog krivičnog prava
navedeno je u spisku literature na kraju ove knjige.
čovječnosti obuhvata akte koji ugrožavaju pojedinca i usmjereni su na njegove
najbitnije životne interese; kod
57 Takve su, na primjer, radnje: ubistva i zlostavljanje ili odvodenje
civilnog stanovništva na prinudni rad.
71 Član 3, zajednički za sve četiri Ženevske konvencije, odnosi se na pravila kojih se
države članice tih konvencija moraju pridržavati u slučajevima oružanih sukoba koji
nemaju medunarodni karakter, a koji izbiju na njihovoj teritoriji. U tim slučajevima,
ovim članom propisane su obaveze kojih se države članice moraju pridržavati prema
odredenim licima (licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, pod
kojima se podrazumijevaju i pripadnici oružanih snaga koji su položili oružje i koji su
onesposobljeni za borbu usljed bolesti, rana, lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog
razloga). Dopunskim protokolom II uredena je zaštita žrtava nemedunarodnih
oružanih sukoba. Njime se dopunjuje pomenuti član 3 Ženevskih konvencija, tako
što se propisuju pravila koja se, radi njihove zaštite, odnose na žrtve
nemeđunarodnih oružanih sukoba koji se odvijaju na teritoriji države ugovornice
izmedu njenih oružanih snaga i pobunjeničkih oružanih snaga ili drugih
organizovanih naoružanih grupa koje efektivno kontrolišu jedan dio njene teritorije.
kao uostalom i domaći, ne smije doći i u situaciju da kaže da stvar nije jasna zbor
nedostatka pravnih pravila
(Radulović, str. 29).
117 Osim ovih načela u teoriji se navode još neka, poput načela legitimnosti,
252
SKRIPTA:
individualne subjektivne krivične odgovornosti, solidarnosti i uzajamnog povjerenja

medu državama, načela humanosti, te načela pravednosti i srazmjemosti. Tako se,
na primjer, za pojam legitmnosti ističe da mu je "od presudnog značaja vrijednosni
element" te da "legitimnost pretpostavlja saglasnost nekog ponašanja ili stanja sa
©dredenim sistemom vrednosti". Kod načela individualne krivične odgovomosti se
ukazuje na dva dijela koja ga čine - prvi se "odnosi na to da neko može odgovarati za
svoje postupke samo ako je kriv", dok se drugi dio odnosi na "zabranu odgovornosti
za postupke drugih lica, tj. svako odgovara samo za svoje postupke". Za načelo
solidamosti i uzajamnog povjerenja medu državama se ističe da je "specifično za
medunarodno krivično pravo i nije poznato u intemom krivičnom pravu". Njegova
suština leži u koncepciji "relativnog suvereniteta država i dobrovoljnog prenošenja
nekih funkcija u oblasti krivičnog prava na medunarodnu zajednicu". Više o svim
ovim načeiima vidjeti Stojanović, str. 10-16.
1.8 Ashworth, str. 71.
148 Avramov-Kreća, str. 449.
153 Ibidem, str. 396 i 397.
167 To znači da zakon ne traži da je stranac i državljanin te strane države, već samo
da u njoj ima prebivalište.
180 Ulpianus - D. 16,3,1,6. - Saglasnost volja ugovomih stranaka daje
ugovoru snagu zakona.
181 Sec. Ulpianus - D. 2,14, 7,5. - Ugovori stvaraju zakone.
182 I druge zemlje to Čine na ovaj način. Tako je učinjeno u slučaju zločina genocida
propisanog u Krivičnom zakonu SR Njemačke, u članu 220a. Vidjeti na
http://www.iuscomp.org/gla/statutes/StGB.htm. Isto tako je učinjeno i u Krivičnom
zakoniku Republike Francuske, koji ovo krivično djelo propisuje u članu 211-1.
Vidjeti na: http://www.legifrance.gouv.fT/html/codes_traduits/code_penal_textA.htm.
228 Ovdje se misli na eksces nekog od saučesnika.
251 Kittichaisaree, str. 264. Ovaj autor kao najnoviji i najpoznatiji primjer stvarne
zablude navodi slučaj bombardovanja zgrade ambasade Kine u Đeogradu, za vrijeme
NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine. S tim u vezi, on se poziva na
izvještaj komiteta obrazovanog od strane Tužioca ICTY radi ispitivanja ovog slučaja.
U izvještaju komiteta je preporučeno da ne budu preduzete tužilačke aktivnosti
protiv članova posade aviona koji je izvršio bombardovanje, kao ni protiv viših
rukovodilaca NATO-a, jer su, kako je navedeno u izvještaju, od druge agencije prije
bombardovanja dobili pogrešne infomacije o meti napada.
253 Kittichaisaree u ovom dijeiu svoje knjige govori i o krajnjoj nuždi
(Necessity\ na šta smo već ukazali.
262http://www.un.org/icty/bhs/cês/kupreskic/judgements/kup-tj000114b.pdf. Istina,
Pretresno vijeće u istoj presudi (paragraf 52) kaže i ovo: "U slučaju kada civili
očigledno zloupotrebljavaju svoja prava, medunarodna pravila im dokidaju zaštitu
koja bi im inače pripadala. Tako, na primjer, prema članu 19 Ženevske konvencije IV,
specijalna zaštita protiv napada koju uživaju civilne bolnice, prestaće, uz ispunjenje
drugih uslova, ukoliko se bolnica, pored njenih humanitarnih dužnosti, koristi za
nanošenje štete neprijatelju, kao, na primjer, ukoliko se na krov bolnice postavi
artiljerijski položaj. Slično tome, ukoliko se gnipa civila na okupiranoj teritoriji
naoruža i uključi u borbu protiv neprijateljske zaraćerie strane, njih neprijateljska
zaraćena strana leg timno može napasti, bez obzira na to ispunjavaju li oni ili ne
uslove postavljene u članu 4 (A) (2) Ženevske konvencije III iz 1949." Uslovi iz
pomenute odredbe ove konvencije (Konvencije o postupanju sa ratnim
zarobljenicima) su: (a) da na čelu imaju lice odgovomo za svoje potčinjene; (b) da
imaju odreden znak za razlikovanje koji se može uočiti na odstojanju; (c) da otvoreno
253
SKRIPTA:
nose oružje; (d) da se pri svojim djelovanjima pridržavaju ramih zakona i običaja.
268 Doktrina komandne odgovomosti pominje se u brojnim instrumentima, posebno
u nekim vojnim zakonima i primčnicima iz XVII vijeka. Posebno treba pomenuti
Engleski ratni zakon (English Lawwes ofwar)% Priručnik švedskog kralja Gustava i
Madarski vojni priručnik. Značajan pravni napredak u ovoj oblasti napravljen je
tokom XIX vijeka, za vrijeme američkog gradanskog rata (1861-1865). Doktrina
komandne odgovornosti se pojavila u Liberovom zakonu (.Lieber Code), čiji je cilj
bio da na neki način reguliše vodenje borbenih aktivnosti tokom gradanskog rata.
Medutim, u tom zakonu nije eksplicitno pomenuta ova doktrina, ali je kod
komandanta
277 U suštini, Komisija je utvrdila da je Jamašita bio odgovoran za postupke
japanskih vojnih snaga na ostrvu, na osnovu toga Što je on bio glavnokomandujući
tim snagama, a nije preduzeo nikakve mjere da spriječi i
306 "Službeni list SFRJ - Međunarodni ugovori i drugi sporazumi" broj 50/70.
Konvencija o nezastarijevanju ratnih zločina i zločina protiv čovječanstva usvojena
je 26. novembra 1968. godine u Njujorku, u originalu na engleskom, francuskom,
kineskom, ruskom i španskom jeziku, i to Rezolucijom koju je usvojila Generalna
skupština UN-a donesenoj na 1727. plenamoj sjednici o izvještaju Trećeg komiteta
(A/7342 i Corr. 1) 2391 (XXIII). Prema članu I ove konvencije, ne postoji vremensko
zastarijevanje u pogledu sljedećih zločina bez obzira na datum kada su počinjeni: (a)
ratni zločini prema definiciji u Povelji Medunarodnog vojnog suda, Nimberg, od 8.
avgusta 1945. godine, potvrđenoj u rezolucijama 3 (I) od 13. februara 1946. godine i
95 (I) od 11. decembra 1946. godine, koje je usvojila Generalna skupština UN-a, a
naročito "teški prestupi" nabrojani u Ženevskim konvencijama od 12. avgusta 1959.
godine o zaštiti žrtava rata; (b) zločini protiv čovječanstva bilo da su počinjeni u
doba rata ili u doba mira prema defmiciji u Povelji Medunarodnog vojnog suda,
Nimberg, od 8. avgusta 1945, kao što je potvrdeno u rezolucijama 3 (I) od 13.
februara 1946. godine i 95 (I) od 11. decembra 1946. godine, koje je usvojila
Generalna skupština UN-a, protjerivanje putem oružanog napada ili okupacije i
nehumana djela koja proističu iz politike apartheida, kao i zločin genocida shodno
defmiciji datoj u Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948.
godine, čak i kad takva djela ne predstavljaju povredu domaćeg zakona zemlje u
kojoj su izvršena. U slučaju da se počini bilo koji od zločina pomenutih u članu I,
odredbe ove konvencije primjenjuju se na predstavnike državne vlasti ili na
pojedince koji, kao glavni akteri ili kao saučesnici učestvuju u izvršenju ili koji
neposredno podstrekavaju dmga lica da počine bilo koji od pomenutih zločina ili koji
kuju zavjem da ih počine, bez obzira na stepen počinjenog zločina, kao i na
predstavnike državne vlasti koji tolerišu vršenje tih zločina (član II). Isto tako, države
ugovomice ove konvencije obavezuju se da
343 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 589.
348 Istina, ovakvoj defmiciji agresije može se prigovoriti da, iz krivičnopravnog ugla
posmatrano, ne sadrži ništa o samoj radnji izvršenja ovog krivičnog djela, preduzetoj
od strane pojedinca. Naime, tom defmicijom nije odredeno koje lice (na kojoj
funkciji) u državi agresoru i kojim konkretnim radnjama čini krivično djelo agresije.
Ovo je jedno od pitanja kojima se bavi Posebna radna grupa osnovana od strane
Skupštine država članica Rimskog statuta. Na medusesijskom sastanku ove grupe
održanom u Lihtenštajnu od 8. do 12. juna 2006. godinc razmatrano je i ovo pitanje.
U posebnom izvještaju sa ovog sastanka kao jedan od prijedloga u vezi sa ovim
pitanjem navodi se da bi obilježje ovog krivičnog djela, u verziji na engleskom jeziku,
moglo glasiti: "For the purpose of the present Statute, a person commits a „crime of
aggression " when, being in a position effectively to
359 Ambicioznost uspostave medunarodne jurisdikcije i njena nužnost vidi se iz
254
SKRIPTA:
dijelova preambule Rimskog statuta ICC u kojima se konstatuje da su svi narodi

sjedinjeni zajedničkim vezama, da su tokom vijeka milioni djece, žena i muškaraca
bili žrtve nezamislivih okrumosti koji duboko potresaju savjest čovječanstva, da je
389 Đurđić - Jovašević, str. 27.
419 Do sredine 1938. godine svega 18 država je potpisalo Konvenciju o borbi protiv
terorizma, dok je samo
dovede do nesporazuma ili zato što bi za unutrašnje pravosude moglo da bude teško
da prikupi dokaze. Razlog za odstupanje mogu da budu i druge slične okolnosti; (c)
zločini izvršeni ili koji su prouzrokovali posljedice u više
432 Ovaj sud je formiran Odlukom američkog komandanta za Daleki istok, generala
Daglasa Makartura - radi sudenja japanskim vojnim i političkim rukovodiocima za
zločine izvršene na Dalekom istoku.
474 Dragović, Nada: Dijamanti za zločin, 'Tolitika", Beograd, 2. jul 2006.
godine, str. 2.
475 Horvatić, str. 295.
481 Kambodža je izrazila spremnost da nastavi sa gonjenjem po novom zakonu, i to
sa učešćem ili bez učešća UN-a. Vanredna vijeća imaju tri stepena: (1) pretresno
vijeće (pet sudija), (2) žalbeni sud (sedam sudija) i (3) vrhovni sud (devet sudija).
Kambodžanske sudije će u svim vijećima biti u većini, dok će ostala mesta
popunjavati medunarodne sudije. Sva sudijska postavljenja obaviće kambdžanski
Vrhovni savjet za sudstvo, s tim da će medunarodne sudije imenovati po preporuci
generainog sekretara Ujedinjenih nacija. Vanredna vijeća će biti nadiežna za sudenje
rukovodećim pripadnicima Crvenih Kmera, i to za povrede kambodžanskog prava,
medunarodnog humanitamog prava i običaja, kao i medunarodnih konvencija koje
priznaje Kambodža. Vremenska nadiežnost je ograničena na period od 17. aprila
1975. do 6. januara 1979. godine.
499 Ovaj termin ima više značenja (npr. guardian ad litem, judge ad litem). U odnosu
na organ suda, termin ad litem označava sudiju koji u tom svojstvu učestvuje samo
u posebnom predmetu ili u odredenom broju predmeta iz nadležnosti suda, pri čemu
ad litem sudija nema isti položaj kao druge sudije tog suda. O terminu ad litem vidjeti
više na http://en.wikipedia.org/wiki/Ad_litem.
517 Ako se nekažnjavanje zabranjuje zakonom ili ako de facto nekažnjavanje
preovladava kod lica odgovornih za teške povrede ljudskih prava, žrtvama je jako
teško da vode djelotvoran pravni postupak s ciljem dobijanja pravedne i
odgovarajuće odštete. Prema navodima Radne grupe UN-a za prinudne ili
nedobrovoljne nestanke, učinioci kršenja ljudskih prava, bilo da su oni civilna ili
vojna lica, ispoljiće još veću neodgovomost ukoliko ne odgovaraju pred sudom, a
nekažnjavanje može samo navesti žrtve takvih postupaka da pribjegnu vidovima
samopomoći i preuzmu zakon u svoje ruke. Prema izvještaju g. Thea van Bovena o
pravu na restituciju, kompenzaciju i rehabilitaciju žrtava teških povreda ljudskih
prava, "u socijalnoj i političkoj klimi gdje preovladava nekažnjavanje, pravo žrtava na
odštetu za teške povrede Ijudskih prava i osnovnih sloboda može vrlo lako da
postane iluzorno. Teško je pojmiti da sistem pravde koji se brine za prava žrtava,
može u isto vrijeme ostati ravnodušan i inertan prema teškim prekršajima
počinilaca". No, strazburška mašinerija za zaštitu ljudskih prava može nametnuti
zemljama članicama dužnost da nadgledaju, ispituju i krivično gone. Odsustvo
istrage može predstavljati povredu člana 13 EKLJP (pravo na djelotvoran pravni
lijek), kao što je zaključeno u predmetu Aksoy protiv Turske, Aydin protiv Turske ili
Kaya protiv Turske. U predmetu Kilic protiv Turske, ESLJP je smatrao da su "zahtjevi
člana 13 širi od proceduralnih zahtjeva člana 2 da se sprovede djelotvoma istraga".
"Kada rodbina ima
255
SKRIPTA:
osnove za spornu tvrdnju da je žrtva bila nezakonito ubijena u okolnostima za koje

postoji odgovornost države, pojam člana 13 povlači, osim isplate naknade ako je to
prikladno, detaljnu i djelotvornu istragu koja može dovesti do identifikacije i
kažnjavanja odgovornih". Prema tome, čini se da pojam "djelotvornog pravnog
lijeka" povlači zahtjev krivične odgovomosti.
538 Sve lijekove koje prepiše ijekar po izboru pritvorenika ili koje je pritvoreni imao
priiikom prijema u pritvorsku jedinicu, davaće glavni ljekar zatvora - domaćina ili
član njegovog osoblja.
539 Može se zatražiti poseban režim ishrane iz vjerskih ili zdravstvenih
razloga.
190
580 Ibidem, str. 146.
604 Vidjeti Izvještaj o primjeni zakona o krivičnom postupku u sudovima u BiH,
Misije OEBS-a u BiH, od 17. decembra 2004. godine. Nalazi se na www.oscebih.org.
610 Uspostavljanje Odjeljenja prvi put je predloženo na sastanku Upravnog odbora
Savjeta za provodenje mira (12. juna 2003. godine), a bilo je i predmet razgovora
izmedu ICTY i Ureda visokog predstavnika za BiH (OHR) u toku 2003. i 2004. godine.
670 Ibidem., str. 377.
714 Ovo pravo je bilo predmet brojnih rasprava pred ESLJP. Na to upućuje činjenica
da se najveći broj predmeta koje prima ESLJP odnosi upravo na dužinu trajanja
postupka preko "razumnog roka". Kao osnovnu svrhu uvodenja ovog pojma EKLJP
navodi osiguranje pravne sigumosti, odnosno omogućavanje dovoljno brzog
iješavanja predmeta pred sudovima, čime se stranci omogućava da ne bude predugo
pod optužbom, a time i neizvjesnosti u pogledu svog pravnog statusa.
727 Značajan doprinos formiranju i učvršćenju tog pravnog standarda dalo je
tradicionalno stanovište common law da nijedan državni organ nije ovlašćen
okrivljenog ispitivati o krivičnom djelu bez njegove privole. Punu afirmaciju
"privilegij od samooptuživanja" postigao je u okviru pravnog načela "pretpostavke
nevinosti okrivljenog". Vidjeti Krapac, dr Davor.: Engleski krivični postupak, Zagreb,
1995, str. 52.
734 Safferling, C.J.M.: Towards an Intemational Criminal Proceedure, Oxford,
"Oxford University Press", 2001, str. 73.
736 Ibidem
759 "Pravično sudenje", priručnik, Fond za humanitamo pravo, Beograd,
2000, str. 109.
863 Prije donošenja odluke ICC, tužilac od ICC može zatražiti ovlašćenje da: (a)
provede nužne istražne korake koje navodi član 18 stav 6; (b) uzme izjavu ili iskaz
svjedoka ili dovrši prikupljanje i ispitivanje dokaza koje je započelo prije izvršenja
osporavanja i (c) u saradnji s relevantnim državama spriječi bjekstvo lica za koja je
tužilac već zatražio nalog za hapšenje na osnovu člana 58.
918 Radulović, str. 191.
931 Ibidem.
993 Država izdržavanja kazne dostaviće državi izricanja kazne sve informacije koje
se tiču izdržavanja
kazne: (a) kada smatra da je izdržavanje kazne isteklo, (b) ako osuđeno iice pobjegne
prije isteka kazne ili (c) ako
1000 Zamoljena država može propisane mjere nadzora prilagoditi svom krivičnom
zakonodavstvu, ali one ne smiju, po svom trajanju i prirodi, biti strožije od onih
mjera koje je propisala država moliteljica. Samo država moliteljica ima ovlašćenje
ocijeniti da li je delinkvent udovoljio propisanim uslovima.
256
SKRIPTA:
[1] Za ovu granu prava se koristi niz različitih termina: medudržavno, medunarodno
javno krivično pravo, naddržavno, supranacionalno, univerzalno krivično pravo. U
anglosaksonskom pravu se uobičajeno koristi izraz "International criminal lawVidjeti
Milenković, dr Slobodan: O nazivu medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska
revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 3/78, str. 299-314.
[2] Čejović, dr Bora: Krivično pravo, Opšti dio, Beograd, 2002, str. 51-52.
[3] Jovanović, dr Ljubiša: Krivično pravo, Opšti dio, Beograd, 1995, str. 16.
[4] Zlatarić, str. 24.
[5] Stojanović, str. 3.
[6] Radulović, str. 18.
[7] Ibidem, str. 21.
[8] Stojanović, dr Zoran: Medunarodni krivični sud - sukob prava i politike, JRKPK,
Beograd, broj 1/97, str.
30.
[10] Ibidem, str. 21 i 22.
[11] Najuprošćenije rečeno, pod međunarodnim privatnim pravom podrazumijevamo
sistem pravnih pravila koja se primjenjuju u privatnopravnim odnosima sa
elementom inostranosti (Jezdić, dr Mihajlo: Međunarodno privatno pravo, I, Beograd,
1973, str. 3 i Varadi, dr Tibor: Medunarodno privatno pravo, Novi Sad, 1990, str. 37).
PoSto se ovdje radi o konkurenciji primjene zakona različitih država, dolazi do
sukoba zakona, a norme kojima se taj sukob iješava nazivaju se kolizionim
normama.
[14] Avramov, dr Smilja, Kreća, dr Milenko: Medunarodno javno pravo, Beograd,
1996, str. 7.
[15] Radulović, str. 15 i 16.
[16] Što se tiče međunarodnih krivičnih djela u širem smislu, može se reći da su ona
brojna, jer se pod tim pojmom podrazumijevaju sva ona ponašanja za čiju
inkriminaciju u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima je posebno zainteresovana
medunarodna zajednica. U ova krivična djela spadaju, na primjer, medunarodno
krijumčarenje droga, međunarodni terorizam, transnacionalni organizovani kriminal,
korupcija, medunarodno krijumčarenje žena i djece radi vršenja prostitucije i dr. U
teoriji se ističe kako danas "prema medunarodnom pozitivnom pravu u
medunarodne zločine spadaju: piratstvo na otvorenom moru, ropstvo i trgovina
robljem i agresija, te zločini koji su u nadležnosti ICC, tj. genocid, zločini protiv
čovječnosti i ratni zločini". Pri tome se navodi i to da ovaj razvoj "još nije dovršen u
pogledu zločina medunarodnog terorizma i torture (mučenja) kao posebnog djela", te
ukazuje na mogućnost da "u daljem razvoju trgovina drogama i psihotropnhn
materijama takode stekne gornja obilježja medunarodnog ziočina" (Degan-Pavišić,
str. 183).
[17] Horvatić, str. 298.
[18] I samom medunarodnom pravu se dugo osporavalo pravno svojstvo, pa mu se
pristupalo kao pseudopravnoj disciplini (o tome šire Zlatarić, str. 24). Negacija
pravne prirode medunarodnom pravu bazirala se najčešće na činjenici što mu
nedostaje elemenat prinude koji pravo čini pravom (vidi Lukić, dr Radomir: Pravna
priroda medunarodnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo",
Đeograd, broj 3/55, str. 357-378). Medutim, svi teoretski, pa i politički argumenti
kojima se pokušava osporiti legalitet i legitimitet novih sadržaja medunarodnog
krivičnog prava i posebno medunarodne jurisdikcije, zamjenjuju se sve Češće
raznim novim oblicima ustupaka u korist tih sadržaja (Horvatić, str. 298 i 299). Pri
tome, preovladava svijest o potrebi zajedništva i nužnoj globalizaciji u
257
SKRIPTA:
suprotstavljanju takvim ponašanjima koja su po brojnosti i pogubnosti zlo za cijelo

čovječanstvo i ugrožavaju ili uništavaju najveće vrijednosti i opšta dobra ljudske
civilizacije. To su zasigumo oni zločini na koje se odnosi do sada dostignuti nivo
pravnog oblikovanja zamisli o univerzalnosti medunarodnog krivičnog prava -
genocid, zločini protiv čovječnosti, ratni zločini i zločin agresije (iz Statuta ICC), ali i
još neki, kao npr. transnacionalni organizovani kriminal i s njim najčešće povezana
krivična djela, posebno ona koja se odnose na opojne droge i druge psihotropne
materije, vatreno oružje, municija i eksplozivne materije, trgovinu ljudima,
krijumčarenje migranata, tzv. pranje novca, korupciju i sl.
[19] Nije samo sporna priroda medunarodnog prava uopšte, nego i
medunarodnog krivičnog prava. Medutim, "svakim danom sve više nagomilani
krivičnopravni problemi sa elementom inostranosti zahtijevaju da se ova disciplina
uzdigne na nivo samostalne grane prava koja će sve svoje probleme tretirati u jednoj
sistematskoj cjelini, analogno tradicionalnoj pravnoj grani medunarodnog privatnog
prava. Za izdizanje na nivo samostalnosti već odavno su ispunjeni uslovi koji se
inače traže da bi jednu disciptinu mogli tretirati naučnom disciplinom. Prijc svega,
postoji dovoljna količina pravnih problema i pravnih normi koje ih rješavaju u
medunarodnoj vezi. Nadaljc, već su izgradeni osnovni principi na kojima počiva ova
grana nauke i kao treće nesporan je teorijski i praktični interes za ovom disciplinom"
(Radulović, str. 17).
[20] Avramov-Kreća, str. 343-344.
[21] Ranije konfrontacije u pogledu suverenosti država članica medunarodne
zajednice u području krivičnopravne materije stalno se umanjuju, i to kako političkim
djelovanjima, tako i naučnim tumačenjima tog odnosa. Rigoroznost,
beskompromisnost, nepopustljivost i okoijela principijelnost u insistiranju na
neprikosnovenom suverenitetu država u materijalnom i procesnom krivičnom pravu i
kompetencijama isključivo domaćeg krivičnog pravosuda za sva krivična djela na
koja se primjenjuju načela teritorijaliteta, pasivnog i aktivnog personaliteta, realno ili
univerzalno načelo i sl. postaje neprihvatljiv izuzetak u savremenim medunarodnim
odnosima (Horvatić, str. 298).
[22] Lukić, IV, str. 368.
[23] U pozitivnom odredivanju pojma suverenosti Đoden, pored ovlašćenja na
donošenje zakona, iznosi i druga ovlašćenja državne viasti. U ta ovlašćenja spadaju:
pravo na vodenje rata i zaključenje mira, pravo na organizovanje državnog aparata,
pravo na vrhovnu sudsku vlast, pravo pomilovanja, pravo (bolje reći obaveza) svih
podanika na vjeraost i poslušnost, pravo na kovanje novca i propisivanje
jedinstvenih mjera i tegova, te pravo na propisivanje poreza. O Bodenovom učenju
vidjeti više u. Lukić, IV, str. 359 - 379.
[24] Prvi pisani izvori medunarodnog krivičnog prava, nastali u dragoj polovini XIX
vijeka, sadrže i propise ratnog prava. Prvi od njih je Pariska deklaracija o
pomorskom pravu iz 1856. godine, multilateralni sporazum o miru poslije Krimskog
rata u kome je Rusija u ratu sa Turskom i njenim saveznicima pretrpjela poraz. Iza
toga je usvojena Ženevska konvencija o zaštiti ranjenika (1864.) poslije francusko-
austrijskog rata i bitke kod Solferina u sjevernoj Italiji (1859.) kada je na ratištu ostalo
oko 40.000 ranjenih i mrtvih. Godine 1868. usvojena je Petrogradska deklaracija o
zabrani upotrebe sredstava koja uvećavaju patnje ljudi izbačenih iz stroja. Briselska
deklaracija iz 1874. godine reguliše prava i obaveze sukobljenih strana u ratu itd.
3 Kittichaisaree, str. 4-6.
[26] Najznačajniji uticaj na razvoj medunarodnog humanitamog i krivičnog prava u
srednjem vijeku je izvršio Hugo Grocijus, polazeći od svoje prirodnopravne teorije. U
djelu "De iure belli ac pacis libri tres" iz 1625. godine on je analizirao rat, pravila
objave i vodenja rata i ratne zločine kojima se krše ova pravila. Zalagao se za
uspostavljanje odredenih pravila koja se moraju poštovati kako za započinjanje tako
258
SKRIPTA:
i za vodenje rata, pri čemu je čak i u ratu zabranjena upotreba nedozvoljenih

sredstava borbe (Đurđić- Jovašević, str. 26).
[27] Izraz „apsolutno" vodi porijeklo iz latinskog jezika u kom, kao pridjev, absolutus
znači: potpun, savršen; neograničen.
[28] Kittichaisaree, str. 5.
[29] Devetnaesti vijek predstavlja prekretnicu u razvoju medunarodnog krivičnog
prava. Tako je 1856. godine donijeta Pariska deklaracija o pomorskom pravu koja je
sadržavala pravila o blokadi i zapljeni na moru. Za vrijeme Američkog građanskog
rata (1861-1865) Opštom naredbom broj 100 američkog predsjednika Abrahama
Linkolna, od 24. avgusta 1863. godine, proklamovan je zakonik koji je predstavljao
pokušaj da se izvrši kodifikacija pravila i običaja rata. Potom je 1864. godine (poslije
iskustava Napoleonovih ratova i Krimskog rata, odnosno posiije bitke kod Solferina)
donijeta Ženevska konvencija o poboljšanju sudbine vojnih ranjenika u ratu, i to na
inicijativu Društva javne koristi koje kasnije prerasta u Medunarodni komitet
Crvenog krsta. Petrogradska deklaracija iz 1868. godine zabranjuje upotrebu u ratu
sredstava koja nepotrebno povećavaju patnju ljudi, kao što su eksplozivna zrna
težine manje od 400 grama. Godine 1874. donesena je Đriselska deklaracija koja
reguliše prava i običaje rata, a kojom se pozivaju zemlje potpisnice da se uzdrže od
nehumanih postupaka u slučaju vodenja rata.
[30] Opširnije Milojević, dr Momir: Problemi medunarodnog krivičnog prava i
pravosuda, predgovor, u knjizi "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški
tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 7-9.
[31] Opšimije Franz Werfel: The forty days of Musa Dagk New York, Second Printing,
1997\ Introduction,
p.x.
[32] Avramov-Kreća, str. 345.
[34] Pojedini autori vezuju početak stvaranja ove grane prava za ime postglosatora
Bartolusa (1314-1357), a drugi za ime Huga Grocijusa (1583-1645), holandskog
političara, teologa, pravnika i književnika. Bartolus je razvio i sistematizovao
doktrinu da se učinilac krivičnog djela podvrgava i sudu i pravu mjesta izvršenja
krivičnog djela, jer je prvenstveni zadatak države da uredi stanje na svom područiju.
Hugo Grocijus je u svom djelu De iure belli ac pacis (1625) razvio teoriju važenja
teritorijalnog principa dobrovoljnog prenošenja prirodnih prava na svoju državu,
pristankom na poslušnost. Strance je država mogla kazniti samo na temelju
prirodnog prava, s obzirom na to da oni nisu učestvovali u stvaranju te države.
Država mjesta izvršenja krivičnog djela imala je ius puniendi i mogla je da traži
ekstradiciju ili kažnjavanje od druge države.
[35] Šire Marković, Milan: Međunarodna krivična djela i razvoj medunarodnog
krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 1/72,
Beograd, str. 1-6.
[36] U vezi sa terminom t4tribunal" treba ukazati na potrebu njegovog razlikovanja od
termina "sud", o čemu se ponekad ne vodi dovoljno računa. S tim u vezi, Degan i
Pavišić s pravom ukazuju kako je "tribunal" izraz koji je "uopšteno rezerviran za
medunarodne sudove koji imaju privremeni značaj ili usko specijaltiranu nadleinost
(naš kurziv), poput npr. Medunarodnog tribunala za pravo mora sa sjedištem u
Hamburgu". Suprotno ovom izrazu, ističu dalje ovi autori, izraz "sud" se u nazivima
upotrebljava za sudove koji su ustanovljeni s namjerom da budu stalni i sa širokom
nadležnošću" (naš kurziv). Kao primjer medunarodnih sudova ti autori ističu
Medunarodni sud pravde u Hagu, mada insistiraju na tome da u nazivu ovog suda ne
treba upotrebljavati riječ "pravde", jer bi to podrazumijevalo da postoje i "sudovi
krivde", zatim Evropski sud za ljudska prava u Strazburu, Američki sud za ljudska
prava u San Hozeou (Kostarika) i Sud evropskih zajednica u Luksemburgu (Degan-
259
SKRIPTA:
Pavišić, str. 9).

[37] Istina, neka pravila medunarodnog krivičnog prava nastala su i prije ovoga.
Takav primjer pruža nam piratstvo na otvorenom moru kao međunarodno krivično
djelo, čije učinioce, na osnovu načela univerzaliteta, ima pravo goniti svaka država
svijeta. Međutim, ovo medunarodno krivično djelo nastalo je običajnim putem.
Brijan- Kelogov pakt od 27. avgusta 1928. godine obavezuje države potpisnice da
sve svoje nesporazume iješavaju samo mirnim putem, pri čemu su te države ovim
paktom osudile i odbacile rat i pribjegavanje ratu kao sredstvu iješavanja
medunarodnih nesporazuma. No, taj pakt ne sadrži bilo kakvu inkriminaciju.
[38] Prvo eksplicitno pominjanje zločina protiv mira (vezano za član 85 Treće
ženevske konvencije) učinila je Privremena revolucionama vlada Južnog Vijetnama
prilikom pristupanja Ženevskim konvencijama (oktobra 1973. godine). Prema toj
rezervi, "ratni zarobljenici kojima bi bilo sudeno i koji bi bili osudivani za zločine
agresije, zločine genocida ili ratne zločine i zločine protiv čovječnosti prema
principima koje je ustanovio Nirnberški sud - neće uživati privilegije koje pružaju ove
konvencije". Ovakav prilaz je našao mesto i u radnim
dokumentima prilikom izrade Protokola I i II. Stav DR Vijetnam je ponovljen
podnošenjem dokumenta u vidu prijedloga prilikom rasprave o članu 42 (u novom
tekstu čl. 43 i 44) Nacrta protokola I od 1974. godine. U njemu je predloženo da se
status ratnog zarobljenika uskrati licima koja su počinila "agresivne ratove" i
"zločine protiv mira" i uhvaćeni "/u flagrantf\ Opširnije Jončić, mr Vladan: Zločin
protiv mira i status ratnih zarobljenika, "Medunarodno krivičnopravna pitanja i Haški
tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 83-89.
31 Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
pojma genocida, "Pravni život", Beograd, broj 12/05, str. 399.
[40] Pojedini autori smatraju da zločini protiv čovječnosti ne predstavljaju novu
kategoriju međunarodnih delikata, već su sublimacija najvećeg broja od njih. Najviše
sličnosti ova grupa zločina ima sa ratnim zločinima, koji su predvideni u haškim
ratnim konvencijama. Profesor Marković zločine protiv čovječnosti tretira kao
"završnu tačku" već postojećeg prava (Marković, M.: Medunarodna krivična djela,
"Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1/65, str. 39). Isto se
može reći za zločine protiv mira.
[41] Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
pojma genocida, op. cit., str. 399.
[42] U vrijeme definisanja i uvodenja zločina protiv čovječnosti, u Statutu
Nirnberškog tribunala se nije znalo ne samo za genocid, već za bilo koje drugo djeio
protiv čovječnosti.
[43] Koncepti genocida i zločina protiv čovječnosti služe zaštiti vitalnih interesa
čovjeka koji mogu biti ugroženi različitim vidovima protivpravnih akata. Medutim,
izmedu njih postoji i suštinska razlika: zločin protiv
genocida je namjera usmjerena na uništenje kolektiva u cjelini ili samo jednog
njegovog dijela, i to na rasnoj, vjerskoj ili nacionalnoj osnovi. Koncept zločina protiv
čovječnosti je mnogo širi od koncepta genocida. Uz to, iz okvira zločina protiv
čovječnosti, pored genocida, kasnije su se definisala i mnoga druga medunarodna
krivična djela (npr. aparthejda, ropstva i izazivanja rasne i vjerske diskriminacije).
Palević, mr Milan: Značaj nirnberških dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma
genocida, op. cit.,
str. 400.
[45] Autorima Statuta je bilo dobro poznato da se zločin protiv čovječosti može vršiti
i nezavisno od ratnih okolnosti. Potvrda za to su im bili zločini izvršeni u Njemačkoj,
od dolaska nacista na vlast (1933) do 1. septembra 1939. godine, koji se uzima kao
zvaničan datum početka Drugog svjetskog rata. Ti zločini (Statut ih označava kao
predratne zločine) su vršeni u sklopu sveobuhvatnijeg plana nacista, koji se odnosio
260
SKRIPTA:
na ostvarivanje tri najvažnije tačke njihovog političkog programa, objelodanjenog u

februaru 1920. godine u Minhenu. Riječ je o: (1) ujedinjenju svih Nijemaca u Veliku
Njemačku (što je podrazumijevalo potpunu reviziju medunarodnog poretka i
poništenje odluka Versajskog i Sen-Žermenskog mirovnog ugovora iz 1919. godine);
(2) ostvarivanju potpune dominacije arijevske rase u Njemačkoj i (3) proširenju
životnog prostora za prehranu i kolonizaciju viška stanovništva Njemačke ("prodor
na istok" i zauzimanje žitnica istočne i jugoistočne Evrope). Operativni plan nacista
je na internom planu podrazumijevao. (1) učvršćivanje prigrabljene političke vlasti
(kroz eliminaciju političke opozicije nacističkom režimu; putem zabrane rada
pojedinih stranaka; ukidanjem prava na političko organizovanje; formiranjem logora
za političke neistomišljenike; sprovodenjem represije nad članovima drugih
političkih organizacija i sindikata, uključujući i politički motivisana ubistva itd.) i (2)
sprovodenje rasističke politike (koja se ogledala, izmedu ostalog, i u oduzimanju
državljanstva, imovine, rušenju kultumih i vjerskih objekata, zastrašivanju i
ubistvima pripadnika jevrejske zajednice i drugih "nižih rasa" i grupacija u
Njemačkoj). "Opšta ocjena predratnih zločina svela bi se na konstataciju o njihovoj
političkoj, rasnoj i vjerskoj motivisanosti koja je determinisana karakterom
postavljanih ciljeva nacističkog rukovodstva. Oni su činjeni u sklopu šireg plana za
ostvarivanje povoljnih vojnopolitičkih i ekonomskih uslova za intemacionalizaciju
njemačkog pitanja'. Zato se po svojoj kvalitativnoj, ideološkoj i ciljnoj utemeljenosti
oni ne rezlikuju od zločina izvršenih u ratnim uslovima. Naprotiv, izmedu njih postoji
visok stepen kauzaliteta i komplementamosti." (Palević, mr Milan: Značaj nimberških
dokumenata za konsolidaciju pravnog pojma genocida, op. cit., str. 402).
[46] "Nimberška presuda i dokumenti o genocidu", "Službeni list SRJ", Đeograd,
1992, str. 40.
[47] Palević, mr Milan: Značaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
[47] Treba reći da su presude ovog tribunaia, prema članu 26 Statuta, bile konačne,
tj. protiv njih nije bila dozvoljena žalba.
[48] Sovjetski sudija Nikičenko je izdvojio svoje mišljenje, jer je smatrao da tri
oslobadajuće presude, kao i kazna doživotnog zatvora (za Rudolfa Hesa), nisu
pravične (on se zalagao za osudu trojice osiobodenih i smrtnu kaznu Hesu). Pored
toga, ovaj sovjetski sudija je bio mišljenja da su GeneraiŠtab i Vrhovna komanda
njemačkih oružanih snaga (Wehrmacht) takođe morali da budu proglašeni za
zločinačke organizacije.
[49] U Nirnbergu su vodeni i procesi protiv istaknutih pravnika nacističke Njemačke.
Američki vojni sud je (3. i 4. decembra 1947. godine) objavio tzv. nirnberšku presudu
pravnicima, s tim da je 12 vodećih njemačkih predstavnika pravosuda (sudija,
državnih tužilaca i drugih saradnika pravosudne uprave) osudeno na kazne od
doživotnog zatvora do zatvora od pet godina, dok ih je četvoro osiobodeno optužbi.
[50] Skulić, str. 45.
[51] Šire Vasilijević, Vladan: Sudenje pred medunarodnim vojnim sudom u
Nimbergu i razvoj medunarodnog krivičnog prava, "Jugoslovenska revija za
medunarodno pravo", Beograd, broj 3/71, str. 305-334.
[52] Šire Vasilijević, Vladan: Vraćanje jednom raskršću medunarodnog krivičnog
prava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 3/77, str. 267-
295.
[53] Statut ICTY usvojen 25. maja 1993. (rezolucija 827), s izmjenama od 13. maja
1998. (rezolucija 1166), s izmjenama od 30. novembra 2000. (rezolucija 1329), s
izmjenama od 17. maja 2002. (rezolucija 1411), s izmjenama od 14. avgusta 2002.
(rezolucija 1431) i s izmjenama od 19. maja 2003. godine (rezolucija 1481).
[54] Jones - Powles, str. 4.
[55] Kao i Statut ICTY, i Statut ICTR mijenjan je i dopunjavan nekoliko puta, i to
261
SKRIPTA:
rezolucijama Savjeta bezbjednosti 1165 (30. april 1998), 1329 (30. navembar 2000) i
1411 (17. maj 2002). Rezolucijom 1165 omogućeno je osnivanje trećeg pretresnog
vijeća. U tu svrhu izmijenjeni su čl. 10, 11 i 12 Statuta ICTR. Rezolucijom 1329
povećan je broj sudija u žalbenim vijećima ICTY i ICTR "kako bi omogućio
medunarodnim tribunalima da svoj rad što brže privedu kraju". U skladu s tim,
izmijenjeni su čl. 11,12 i 13 Statuta ICTR. Rezolucija 1411 bavi se samo pitanjem
dvostrukog državljanstva sudija. Član 11 Statuta je izmijenjen i dodat mu je stav 2.
[56] Opšimije Scharf, Michael P.: The Special Court for Sierra Leone, ASIL Insght
("American Society of Interaacional Law", oktobar 2000).
[57] Kriangsak Kittichaisaree: Ibidem, p. 27.
[58] Do 14. novembra 2005. godine 100 država postale su članice Rimskog statuta.
Od tog broja 27 je afričkih država, 12 azijskih, 15 iz Istočne Evrope, 21 iz Latinske
Amerike i Kariba, a 25 su zapadnoevropske i druge države. O ovome više vidjeti na
http://www. icc-cpi. int/asp/statesparties. html.
[59] Sajt Rimskog statuta ICC je http://www.un.org/law/icc, a sajt Koalicije za ICC
http://www.igc.org/icc.
[60] Kada to kažemo imamo u vidu da se iz ove odredbe može zaključiti kako Statut,
u stvari, medunarodnim krivičnim djelom naziva najteže djelo koje izaziva
zabrinutost čitave medunarodnc zajednicc.
30
[61] Rimski statut, po prvi put nakon Nirnberškog statuta, kodifikuje zločine protiv
čovječnosti u multilateralnom sporazumu. Nimberški i Tokijski statut, kao i statuti
ICTY i ICTR, sadrže spisak postupaka koji predstavljaju zločine protiv čovječnosti, a
Rimski statut je proširio spisak dodavši sljedeće: prisilna premještanja stanovništva,
teška oduzimanja fizičke slobode, seksualno ropstvo, prisilnu prostituciju, prisilnu
trudnoću, prisilnu sterilizaciju ili bilo koji dmgi vid seksualnog nasilja koje ima
približnu težinu; progoni na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kultumoj,
vjerskoj, polnoj ili dmgoj osnovi koja je univerzalno priznata kao nedopuštena po
međunarodnom pravu; prisilni nestanci i zločin aparthejda. Ova definicija obuhvata i
opštu odredbu: "druge nečovječne postupke sličnog karaktera kojima se namjemo
nanosi teška patnja, ili ozbiljne povrede tjelesne prirode ili oštećenja psihičkog ili
fizičkog zdravlja" Ovo zasigumo ostavlja prostora da se obuhvate i neki neuvršćeni
zločini. ICC će imati nadležnost za takve zločine, bilo da su oni počinjeni u oružanim
sukobima ili u mim i bez obzira na to da li su počinioci država ili nedržavni akteri. Iz
ovog proističe da se, npr. za "mučenje" (Član 7 stav 1 tačka (f)), ICC udaljava od
definicije sadržane u članu 1 Konvencije o mučenju koja zahtijeva uključivanje
države.
[62] Sud ima nadležnost za ratne zločine počinjene i u medunarodnim kao i
nemedunarodnim oružanim sukobima. Ovaj spisak obuhvata sve postupke
zabranjene zajedničkim članom 3 i aspekte Protokola II. Ovo je dobar napredak,
naročito ako uzmemo u obzir da je danas većina sukoba unutrašnje prirode. On ne
obuhvata sve zabrane sadržane u Protokolu II, ali eksplicitno uključuje posebna, do
sada neobuhvaćena djela, poput seksualnog ili polnog nasilja; popisa ili regrutacije
djece mlade od 15 godine ili njihovog korišćenja za aktivno učešće u
neprijateljstvima; medunarodnih napada protiv osoblja... materijala, jedinica ili vozila
angažovanih u pružanju humanitame pomoći ili u misijama čuvanja mira. Može se
smatrati da je, u određenoj mjeri, širok spisak krivičnih djela sadržanih u Statutu,
koji zapravo predstavljaju ratne zločine. Prihvatanje odredenih postupaka počinjenih
u nemedunarodnim sukobima kao ratnih zločina (čime oni spadaju u nadležnost ICC)
odraz je onoga što je već postalo pravilo po običajnom pravu.
[63] Degan-Pavišić, str. 12.
[64] Ovakve elemente ne sadrže statuti medunarodnih krivičnih tribunala za bivšu
Jugoslaviju, odnosno za Ruandu, niti su ih poznavali tribunali u Nimbergu i Tokiju.
262
SKRIPTA:
8H Ovakav zaključak proizilazi i iz činjenice da, pored namjere, učinilac mora

djelovati: s ciljem da doprinese zločinačkom djelovanju ili zločinačkoj svrsi grupe
kada takvo djelovanje ili svrha podrazumijeva izvršenje krivičnog djela iz nadležnosti
ICC ili sa znanjem o namjeri grupe (kojoj pomaže) da izvrši zločin.
[67] Dakle, to mogu biti i civilna lica ako imaju stvarnu vlast i komandu nad
odredenim vojnim formacijama koje su učinile neko od krivičnih djela iz nadležnosti
ICC.
[68] U toj tački Deklaracije bilo je određeno da zakon smije predvidati samo kazne
koje su strogo i očigledno nužne, te da niko ne smije biti kažnjen osim na osnovu
ispravno primijenjenog zakona, usvojenog i ohnarodovanog prije nego što je
prestup učinjen.
[69] Odluka Predsjedništva BiH o ratifikaciji i tekst Konvencije objavljeni su u
"Službenom glasniku BiH" broj 6 - dodatak Medunarodni ugovori, od 11. maja 2006.
godine. Treba reći da citirana odredba Konvencije nije i jedina obaveza koju, na
osnovu Konvencije, BiH ima u vezi inkriminacije pojedinih djela vezanih za
kibernetički kriminal. Pored navedene, postoji još nekoiiko obaveza inkriminacije,
kao što su kvalifikovanje krivičnih djela nezakonitog presretanja, kompjuterskog
falsifikovanja, zioupotrebe uredaja i dr. Istina, u domaćem krivičnom zakonodavstvu
već postoje odredena krivična djela iz ove oblasti, kao što su krivična djela
neovlašćenog ulaženja u zaštićenu kompjutersku bazu podataka, odnosno krivično
djeio upada u kompjuterski sistem, koja su propisana u krivičnom zakonodavstvu
Republike Srpske (vidjeti čl. 238 i 271 Krivičnog zakona Republike Srpske). U
Krivičnom zakonu Federacije BiH ovim krivičnim djelima posvećena je posebna
glava (XXXII) zakona, u okviru koje je propisano više krivičnih djela (npr. oštećenje
računarskih podataka i programa - član 393, računarska prevara - Čian 395,
računarska sabotaža - član 398 i dr.). I Krivični zakon Brčko Distrikta propisuje ovu
grupu krivičnih djela (Giava XXXII, čl. 387-392 tog zakona).
[70] Odluka o ratifikaciji konvencije, kao i tekst konvencije, objavljeni su u
"Službenom glasniku BiH" broj 4 dodatak Medunarodni ugovori, od 21. aprila 2006.
godine.
[71] Radulović, str. 24 i 25.
[72] Države priznaju da medunarodni ugovori i običajno medunarodno pravo
predstavljaju izvore medunarodnog prava i da su, kao takva, obavezujuća za njih.
Poznavanje pravila običajnog medunarodnog prava može da bude od koristi u
mnogim situacijama, kad je potrebno pozivanje na običajno medunarodno pravo.
Ovo je posebno važno u radu sudova i medunarodnih organizacija. Od sudova se
često zahtijeva da primjenjuju običajno medunarodno pravo. Ovo je, na primjer,
slučaj u ICTY, koji, u skladu sa članom 3 svog statuta, ima nadležnost nad kršenjem
prava i običaja ratovanja. Pored toga, u mnogim zemljama, običajno medunarodno
pravo je izvor nacionalnog prava i presude koje donose domaći sudovi se mogu
pozivati na njega. Običajno medunarodno pravo je, takode, relevantno u radu
medunarodnih organizacija i u tom smislu ono uopšteno predstavlja pravo koje
obavezuje sve države članice. U slučaju kršenja, medunarodno humanitamo pravo
se može provoditi diplomatskim sredstvima, kao što su mjere koje usvaja Savjet
bezbjednosti UN-a.
[73] Prema stavu 2 istog člana Štatuta, naprijed citirana odredba ne ograničava
pravo Suda da jedan spor rješava ex aequo et bono (na osnovu pravičnosti) ako
pamične stranke na to pristanu.
[75] Stojanović, dr Zoran: Adhoc tribunal za bivšu Jugoslaviju i međunarodno
krivično pravo, op. cit., str. 3.
[76] Kao izvore ne navodimo statute ad hoc tribunala, jer se oni odnose samo na
263
SKRIPTA:
odredene države i ograničeno vrijeme

[77] U akte regionalnog karaktera spadaju i Evropska konvencija o sprečavanju
mučenja i nehumanih ili ponižavajućih kazni ili postupaka iz 1987. godine, Evropska
konvencija o ekstradiciji iz 1957. godine, Dodatni protokoli uz Evropsku konvenciju o
ekstradiciji iz 1975. i 1978. godine, Evropska konvencija o medusobnom pružanju
pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1959. godine, Dodatni protokol uz Evropsku
konvenciju o pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima iz 1978. godine, Evropska
konvencija o prenosu postupaka u krivičnim stvarima iz 1972. godine, Konvencija o
transferu osudenih lica iz 1983. godine, Konvencija o pranju novca, pretresu, zapljeni
i konfiskaciji imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom iz 1990. godine,
Konvencija o zaštiti životne sredine putem krivičnog prava iz 1998. godine, Evropska
konvencija o nadzoru uslovno osudenih ili uslovno oslobodenih lica iz 1964. godine,
Evropska konvencija o medunarodnim posljedicama oduzimanja prava na vožnju
motornog vozila iz 1976. godine i dr.
[78] Za medunarodno krivično pravo najvažnije su multilateralne konvencije od
kojih neke datiraju još iz XIX vijeka. Tako je 1841. godine sklopljen u Londonu
međunarodni ugovor izmedu pet država Evrope po kojem se trgovina robljem
izjednačava sa gusarstvom.
[79] Degan-Pavišić, str 31.
[80] Običajna pravila možemo podijeliti i na tzv. univerzalna običajna pravila koja
vezuju sve članice medunarodne zajednice i regionalna koja vezuju samo zemlje
jednog regiona.
[81] Pored prava sadržanog u medunarodnim ugovorima kao što su četiri Ženevske
konvencije iz 1949. godine i njihovi Dodatni protokoli, običajno medunarodno
humanitarno pravo predstavlja glavni izvor pravila koja se primjenjuju u vrijeme
oružanog sukoba. Dok se pravo sadržano u međunarodnim ugovorima zasniva na
pisanim konvencijama, običajno medunarodno humanitarao pravo izvodi se iz
prakse pojedinih država kako je to iskazano u, na primjer, vojnim priručnicima,
državnom zakonodavstvu ili zvaničnim izjavama. Pravilo se smatra ' obavezujućim
običajnim medunarodnim humanitamim pravom ukoliko odražava široko
rasprostranjenu, reprezentativnu i jednoobraznu praksu država prihvaćenu kao
pravo. Meduvladina grupa stručnjaka za zaštitu žrtava rata, koju je okupila
švajcarska vlada, sastaia se u Ženevi u januaru 1995. godine i usvojila niz preporuka
usmjerenih ka poboljšanju poštovanja medunarodnog humanitamog prava. U
Preporuci II predlaže se da se MKCK pozove da sačini izvještaj o običajnim pravilima
medunarodnog humanitamog prava koja se primjenjuju u medunarodnim oružanim
sukobima i oružanim sukobima koji nemaju medunarodni karakter, te da se taj
izvještaj dostavi zemljama potpisnicama Konvencija i nadležnim medunarodnim
organima. Krajem 1995. godine, 26. Medunarodna konferencija Crvenog krsta i
Crvenog polumjeseca prihvatila je ovu preporuku i zvanično dala mandat MKCK da
pripremi izvještaj o običajnim pravilima medunarodnog humanitarnog prava.
Istraživanje je obavilo pravno osoblje MKCK, te đesetine stručnjaka koji su
predstavljali različite regione i pravne sisteme, uključujuci i naučne radnike i
specijaiiste iz vlada i medunarodnih organizacija. Stručnjaci su sagledali praksu u
gotovo 50 zemalja širom svijeta, kao i u medunarodnim izvorima, kao što su
Ujedinjene nacije, regionalne organizacije i medunarodni sudovi i tribunali. Gotovo
deset godina kasnije, 2005. godine, nakon sveobuhvatnog istraživanja i opsežnih
konsultacija sa stručnjacima, objavljena je studija o običajnom medunarodnom
humanitamom pravu. Studiju su uredili Jean-Marie Henckaerts iz Pravnog odjela
MKCK i Louise Doswald-Beck sa Instituta za medunarodne studije i Univerzitetskog
centra za medunarodno humanitamo pravo u Ženevi. Cambridge Univesity Pressje
objavio ovu studiju.
Dok se u pravu sadržanom u medunarodnim ugovorima ne zabranjuju izričito napadi
264
SKRIPTA:
na civilne objekte u oružanim sukobima koji nemaju medunarodni karakter, takva

zabrana nzvila se u okviru običajnog medunarodnog prava. Važno je da su sve
strane u sukobu, ne samo države već i pobunjeničke grupe, na primjer, obavezane
običajnim medunarodnim humanitamim pravom koje se odnosi na unutrašnje
oružane sukobe. Konačno, običajno medunarodno humanitamo pravo može biti
korisno i u slučaju koalicijskog ratovanja. Savremeni oružani sukobi često
obuhvataju koalicije država. Kada države koje sačinjavaju jednu takvu koaliciju
nemaju iste obaveze prema medunarodnim ugovorima jer te ugovore nisu
ratifikovale, običajno medunarodno humanitamo pravo predstavlja ona pravila koja
su zajednička za sve članice koalicije. Ta pravila mogu se smatrati za minimalni
standard prilikom sačinjavanja zajedničkih pravila vojnog djelovanja ili za usvajanje
odredenih politika.
1,0 Avramov-Kreća, str. 56.
1.2 Degan-Pavišić, str. 41.
1.3 Ibidem, str.41.
1.4 Stojanović, str. 18.
[90] Rangiranje opštih pravnih načela kao izvora međunarodnog prava je predmet
raznih polemika. Tako, zastupnici škole prirodnog prava ističu da se na ovaj način
odstupa od strogog pozitivizma i da se ustupak daje ideji prirodnog prava. S druge
strane, oni koji stoje na poziciji pravnog pozitivizma, smatraju da i kad su u pitanju
opšta pravna načela, ona se moraju zasnivati na saglasnoj volji država. Ovdje se ne
radi o primjeni pojedinačnog pravnog pravila, nego o iznalaženju zajedničkih
elemenata u grupi pravila koja regulišu jedno odredeno pitanje u unutrašnjim
pravnim porecima država članica medunarodne zajednice i tu se sudija ne pojavljuje
u ulozi zakonodavca i tvorca novih pravila medunarodnog prava, nego je njegov
zadatak da putem uporednog metoda istraživanja sistematiše važeća pravila
unutrašnjih poredaka koja se odnose na odredeno pitanje i da tu odabere ono što je
zajedničko (Avramov, dr Smilja i Kreća, dr Milenko, Međunarodno javno pravo,
Beograd, 1996, str. 52). Uvodenje opštih pravila kao izvora međunarodnog prava, s
jedne strane, posljedica je još uvijek evidentne nepotpunosti medunarodnog
poretka, a, s druge strane, zabrane "odricanja od pravosuda", jer medunarodni sud,
1.9 Istina, u vezi s tim se ističe da "...medunarodno krivično pravo i nacionalna
krivična prava evropskih kontinentalnih država načelo zakonitosti ne shvataju
jednako: medunarodno krivično pravo tumači ga vrlo rastezljivo, a nacionalna prava
strogo". Takode se ističe kako "Rimski statut donosi sada važnu novost. Na mjesto
dotadašnjeg širokog poimanja načela zakonitosti svojstvenog medunarodnom
krivičnom pravu, on u članovima 22-24 to načelo odreduje na način koji je uobičajen
u krivičnim zakonodavstvima evropskih kontinentalnih zemalja, tj. izričito ga
propisuje u svim njegovim aspektima...". (Josipović-Krapac-Novoselec, str. 96).
[92] Kaseze, str. 80 i 82.
[93] Lukić, II, str. 505 i 507.
[94] Iako su prema Statutu sudska praksa i doktrina stavljeni u istu ravan, oni se ne
mogu isto vrednovati. Znatno veći značaj ima sudska praksa. Uloga doktrine je bila
značajnija u prošlosti, kada pravni poredak nije bio još dovoljno izgrađen. Danas se
uloga doktrine uglavnom svodi na analizu i ukazivanje na slabosti pozitivnih normi, a
može da se javi kao jedan od činilaca podobnih da utiču na formiranje stava suda u
konkretnom slučaju, odnosno na slobodno sudijsko rasuđivanje (Radulović, str. 30).
Na taj način, nauka razjašnjava prirodu, karakter, sadržinu i značaj različitih
materijalnopravnih i procesnopravnih instituta medunarodnog krivičnog prava,
ukazujući na moguće nedostatke postojećih rješenja i predlažući istovremeno
265
SKRIPTA:
njihovu izmjenu ili dopunu kako bi bila kvalitetnija i efikasnija u konkretnim

slučajevima iz prakse (Đurdić-Jovašević, str. 41).
[97] Kao u slučaju pomenute Konvencije Ujedinjenih nacija protiv korupcije ili
Konvencije o kibemetičkom kriminalu.
[99] Kada se ova činjenica ima u vidu, onda odredba iz člana 4a) KZBiH teško da se
može primijeniti u praksi. Prema toj odredbi, čl. 3 i 4 ovog zakona (koji govore o
načelu zakonitosti i vremenskom važenju krivičnog zakona) ne sprečavaju sudenje ili
kcčnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je
učinjeno predstavljalo krivično djelo u skladu s opštim načelima medunarodnog
prava. To bi pretpostavljalo situaciju u kojoj domaće zakonodavstvo ne inkriminiše
odredenu radnju kao krivično djelo, ali ona to svojstvo ima prema opštim načelima
medunarodnog prava. Medutim, problem koji se može pojaviti u ovoj situaciji se
svodi na to da takva načela medunarodnog prava, upravo zato što su načela, ne
mogu propisivati niti propisuju kaznu, a njeno odmjeravanje u okviru opšteg
minimuma i maksimuma iz domaćeg krivičnog zakonodavstva bi tek tada, zbog
širokog raspona, vodilo u arbitremost.
[100] Tako je članom 106 ove konvencije, radi obezbjedenja pravičnog sudenja,
propisano da svaki ratni zarobljenik ima pravo, pod istim uslovima kao i pripadnici
oružanih snaga sile koja drži zarobljenikc, da protiv svake presude koja se njega tiče
uloži žalbu radi ukidanja ili preinačenja presude ili ponovnog sudenja. Stoga bi
predstavljalo kršenje pravila medunarodnog prava, u smislu navedenog krivičnog
djela, ako bi neki vojni starješina visokog ranga naredio da se ratni zarobljenik pod
njegovom kontrolom spriječi u ostvarivanju ovog svog prava.
[102] Ovaj stav izražen je u paragrafu 539 presude 1CTY u slučaju broj 1T-95-16-T,
ICTY T.Ch.Il. Izvor: http://www.un.org/icty/kupreskic/trialc2/judgement/kup-tj000114e-
5.htm.
[103] Za izraz "Pripremni radovi" u praksi, naročito stranoj, često se koristi francuski
izraz "Travawc preparatoires". Tako čini i ICTY u svojim odlukama. Vidjeti, npr,
presudu ovog tribunala u predmetu Tadić, slučaj broj IT-94-1-A, strana 119, paragraf
303 presude, na adresi http: //www. un.org/icty/bhs/cases /tadic/judgements/990715/
tad-aj990715.pdf.
13 Ova konvencija je potpisana 23. marta 1969. godine u Beču, a stupila je na snagu
27. januara 1980. godine. Bivša Jugoslavija je bila njena Članica, a do 1. januara
2005. godine ovu konvenciju je ratifikovalo 98 država.
,3R U odlučivanju o ovom pitanju Statut odreduje elemente koje ICC mora uzeti u
obzir pri ocjeni spremnosti države na gonjenje nekog lica za krivična djela iz
nadležnosti ICC. Ti elementi propisani su u članu 17 stav 2 Statuta.
[106] Ovu grupu krivičnih djela ne sadrže entitetska krivična zakonodavstva ni
Krivični zakon Brčko Distrikta
[107] Ni ovu grupu krivičnih djela ne sadrže entitetska krivična
zakonodavstva ni Krivični zakon Brčko Distrikta.
[108] Entitetska krivična zakonodavstva i Krivični zakon Brčko Distrikta ne sadrže
odredbe o komandnoj odgovornosti.
[109] Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 15/06.
[110] Ovo krivično djelo propisano je Zakonom o izmjenama i dopunama KZBiH.
Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 55/06.
[111] Vidjeti čl. 200-202 Krivičnog zakona Federacije BiH, čl. 299-301
Krivičnog zakona Republike Srpske i čl. 197-199 Krivičnog zakona Brčko Distrikta.
[112] Navedena presuda može se naći na http://64.233.183.104/search?q=cache:i
266
SKRIPTA:
6LSPWUdQ8J: www. 1 aw.berkeley edu/faculty/

[113] Ovo posljednje načelo u teoriji se naziva princip zastupničke sudbenosti.
Vidjeti Degan- Pavišić, str. 130-132.
[114] Nadležnost sudova treće države može se ostvariti na osnovu klauzule o
univerzalnoj nadležnosti iz važećeg sporazuma ili na osnovu odredbe domaćeg
zakona kojom se uspostavlja pravilo vanteritorijalne nadležnosti za teške zločine po
medunarodnom zakonu. Prema navodima g. Joineta iz njegovog izvještaja o
nekažnjavanju učinilaca povreda ljudskih prava, "u odsustvu ratifikacije na osnovu
koje bi se mogla primijeniti klauzula o univerzalnoj nadležnosti na zemlju u kojoj je
učinjena povreda, države mogu preduzeti praktične mjere u domaćem
zakonodavstvu kako bi se uspostavila vanteritorijalna nadležnost za teže zločine po
medunarodnom pravu učinjene van njene teritorije koji po svojoj prirodi spadaju u
djelokrug ne samo domaćeg krivičnog prava već i medunarodnog krivičnog sistema
koji ne priznaje koncept granica". Neke države su svojim sudovima dale čak i
univerzalnu nadležnost za ratne zločine učinjene u medunarodnim oružanim
sukobima koji nemaju karakter međunarodnih. Uostalom, države su već obavezane
da pruže pomoć, u skladu s Principima Generalne skupštine UN-a iz 1973. godine o
medunarodnoj saradnji u vezi s pritvorom, hapšenjem, izručivanjem i kažnjavanjem
lica krivih za rame zločine i zločine protiv čovječanstva.
[115] Ibidem.
[116] Ibidem., str. 385.
[117] Ibidem, str. 391.
[118] Ibidem, str. 395 i 396.
[119] Odredbom stava 1 ovog člana, kako ćemo vidjeti, obuhvaćena su krivična djela
na koja se primjenuje realno ili zaštitno načelo.
[120]1 u ovom slučaju odredba stava 1 istog člana obuhvata krivična djela na koja se
primjenjuje realno ili zaštitno načelo.
[122] To su, na primjer, sljedeća krivična djela: napad na ustavni poredak
(član 156), ugrožavanje teritorijalne cjeline (član 157), podrivanje vojne i odbrambene
moći (član 161), oružana pobuna (član 162), ubistvo predstavnika najviših institucija
BiH (član 167) i dr.
[123] S tim u vezi u ovim komentarima se kaže: "Ako se ima u vidu ovakva priroda
ovih djela, (misli se na djela iz tačke c) - naša opaska) onda je unošenje krivičnih
djela koja je BiH obavezna kažnjavati prema propisima medunarodnog prava, kao i
nekih drugih, u ovu odredbu pogrešno. Primjenu našeg krivičnog zakonodavstva za
ova djela trebalo je obezbijediti u okviru univerzalnog principa...". Vidjeti: Komentari
krivičnih/kaznenih zakona u BiH, Knjiga I, Sarajevo, 2005, str. 93.
[124] Opšte je mišljenje da i običajno pravo predvida postojanje univerzalne
nadležnosti za veliki broj oblasti u koje spadaju ropstvo i trgovina Ijudima, zločini
protiv čovječnosti i genocid. Mučenje je nespomo zločin koji spada unutar
univerzalne nadležnosti po običajnom medunarodnom pravu. Može se tvrditi da je
zabrana mučenja sama po sebi norma opšteg medunarodnog prava i da ima karakter
norme ius cogens. Jedna od posljedica osobine ius cogens, koju je medunarodna
zajednica dala zabrani mučenja, jeste da svaka država ima pravo da ispita, krivično
goni i kažnjava ili izmči pojedince optužene za mučenje koji se nalaze na teritoriji
pod njenom nadležnošću. Komitet UN-a protiv mučenja smatrao je da, u pogledu
mučenja, ova obaveza postoji bez obzira na to da li je država ratifikovala Konvenciju
protiv mučenja UN-a, jer postoji "opšte pravilo medunarodnog prava koje treba da
obaveže sve države da preduzmu djelotvorne mjere za sprečavanje mučenja i
kažnjavanje takvih postupaka", podsjećajući na principe nimberške presude i na
Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Ovo stanovište je zauzeo i Federalni sud
SAD-a u predmetu Filartiga protiv Pena-Irala, gdje se on proglasio nadležnim uprkos
267
SKRIPTA:
Činjenici da se mučenje odigralo van granica SAD, a mučenje je počinio strani

državljanin nad stranim državljaninom jer "(mučenje) krši univerzalno prihvaćene
norme medunarodnih propisa o Ijudskim pravima, bez obzira na državljanstva
strana...".
[125] Univerzalna nadležnost je najkontroverznija od teorija nadležnosti i dozvoljava
svakoj zemlji da sudi bilo kome za zločine protiv medunarodnog prava. Univerzaina
nadležnost je priznata na neki način i Pravilom 11 bis Pravilnika o postupku i
dokazima ICTY po kome je svaka država koja ima nadležnost i koja je "spremna i
dovoljno pripremljena da prihvati takav slučaj", kvalifikovana da joj bude ustupljen
predmet po pravilu 11 bis.
16 http://www.un.org/Depts/los/convention_agreements/texts/unclos/part7.htm
[127]http://www.icrc.org/ihl.nsf/7c4d08d9b287a42I41256739003e636b/fe20c3d903ce27
e3c.lste obaveze za države članice predvidene su i u članu 50 Druge konvencije,
članu 129 Treće konvencije i u članu 146 Četvrte konvencije.
[128] Zakonsko biće ovog krivičnog djela glasi: "Ko upotrebom fizičke sile ili
prijetnjom upotrebe fizičke sile pokuša da promijeni ustavni poredak BiH ili da
svrgne njene najviše institucije, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina".
[129] Domaći sud, da podsjetimo, može primjenjivati samo krivično zakonodavstvo
svoje države, a ne i krivično zakonodavstvo strane dižave.
[130] Ovdje bi se trebalo raditi o potpunom identitetu koji je, u primjeru kojim se
koristimo, nemoguće ostvariti, jer svaka država svojim krivičnim zakonodavstvom
štiti samo svoj ustavni poredak, a ne i ustavni poredak strane države.
[131] Odgovarajuće odredbe o ovom načelu propisane su i u entitetskim zakonima o
krivičnom postupku i Zakonu o krivičnom postupku Brčko Distrikta.
[132] Đakle, ne dolazi u obzir primjena ovog člana ako se radi o krivičnom djelu koje
je u nadležnosti redovnog suda u nekom od entiteta ili Brčko Distrikta, niti Sud ĐiH
tada može odlučivati o ovom pitanju. Ono se u takvom slučaju može postaviti pred
nadiežnim sudom u entitetu, koji postupa u skiadu sa entitetskim zakonom o
krivičnom postupku (onim dijelom tog zakona kojim je uredeno ovo načelo). U vezi
sa tim zakonima, ističemo kako Zakon o krivičnom postupku Đrčko Distrikta, u
suštini, ima ista iješenja kao i član 412 ZKPĐiH (i numeracija člana je ista). Zakon o
krivičnom postupku Republike Srpske (član 423), odnosno Zakon o krivičnom
postupku Federacije BiH (član 433), u osnovi ovo načelo takode ureduju na način na
koji je to učinjeno u ZKPBiH, s tom razlikom što prema tim zakonima do ustupanja
može doći ne samo za krivična djela za koja je zakonom propisana kazna zatvora do
deset godina, već i za sva krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja.
[133] Ovu konvenciju ratifikovalo je Predsjedništvo BiH na sjednici održanoj 5.
februara 2002. godine. Odluka o ratifikaciji i tekst Konvencije objavljeni su u
"Službenom glasniku BiH" - dodatak Medunarodni ugovori, broj 3/02.
[134] Đurđić - Jovašević, str. 50 i 51.
[135] Dakle, nije rečeno "mjera uperena"
[136] Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 586.
[137] Tekst ove konvencije objavljen je u "Službenom listu SFRJ" -
Medunarodni ugovori, broj 9/85.
U "Službenom glasniku BiH" broj 26/98 Ministarstvo inostranih poslova BiH objavilo
je treći pregled medunarodnih multilateralnih ugovora kojima je BiH postala članica i
koje primjenjuje kao sukcesor bivše SFRJ.
[138] Opširnije Srzentić, Nikola i Stajić, dr Aleksandar: Krivično pravo,
Opšti i posebni dio, Sarajevo, 1968., str. 71-74.
[139] Lazarević, str. 123.
[140] U vezi sa terminom vinost ističe se kako se on "u našoj krivičnopravnoj teoriji
koristi od početka dvadesetog vijeka" te da je "nastao kao prevod njemačke riječi
"Schuld" (vid. predgovor M. Vesnića uz prevod udžbenika F. Lista iz 1902. godine), a
268
SKRIPTA:
najvjerovatnije pod uticajem ruskog jezika, u devetnaestom vijeku se koristio termin

"pripisivati u krivicu", "biti kriv". (Vidi Cenić, Đ: Objašnjenja Kaznitelnog zakonika za
Knjažestvo Srbiju, u Beogradu, druga sveska, 1865.)." - Stojanović dr Zoran: Krivično
pravo, Opšti dio, XIII izdanje, Beograd, 2006, str. 154.
BiH ima aneks u kojem su navedeni medunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih
prava (navedene i druge konvencije) koji imaju pravnu snagu ustavnih odredaba.
Lukić, I, str. 121.
[142] Sec. Papinianus - D. 16,3,24. - Ugovor neka bude strankama zakon.
,H4 Lukić, II, str. 232.
[144] Ibidem, str. 501 i 503.
[145] U teoriji se s pravom ukazuje da u slučaju medunarodnog krivičnog djela
"...objekt zaštite jeste čovječnost i međunarodno pravo", pri čemu pojam čovječnosti
podrazumijeva "...dobra ili vrijednosti od opšteg civilizacijskog interesa za cijelu
medunarodnu zajednicu, za cijelo čovječanstvo. ZaŠtita čovječnosti znači osiguranje
zaštite osnovnih ljudskih dobara kao što su: život, tjelesni integritet i zdravlje
čovjeka, dostojanstvo ličnosti, osnovna ljudska prava i slobode." (Petrović, dr
Borislav i Jovašević, dr Dragan: Krivično/kazneno pravo BiH, Opšti dio, Sarajevo,
2005, str. 130).
87 Ti niži pojmovi u ovom slučaju su upravo bića posebnih medunarodnih krivičnih
djela.
[147] Lukić, III, str. 221.
mIbidem.
[150] Đurđić - Jovašević, str. 54.
[151] Istina, u slučaju Statuta Specijalnog suda za Sijera Leone vidjeli smo kako je
propisana mogućnost krivičnog gonjenja maloljetnih učinilica krivičnih djela iz
nadležnosti tog suda. Ovakvo iješenje nalagala je činjenica, specifična za gradanski
sukob u ovoj zemlji, da je veliki broj djece bio sistematski regrutovan i obučavan za
izvršenje krivičnih djela. Prema tom statutu, samo lica koja su, u vrijeme kada su
učiniia neko od krivičnih djela iz nadležnosti ovog tribunala, bila mlađa od 15 godina
ne mogu podlijegati krivičnoj odgovornosti, dok licima izmedu 15 i 18 godina
Tribunal, ako utvrdi njihovu krivičnu odgovomost, ne može izreći zatvorsku kaznu,
već neku od mjera koje su taksativno propisane Statutom.
[152] Krivični zakon BiH u članu 76 stav 1 propisuje mogućnost izricanja i vaspitnih
preporuka maloljetnom učiniocu krivičnog djela, ako se radi o krivičnom djelu s
propisanom novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine. Medutim, imajući u
vidu prirodu i težinu medunarodnih krivičnih djela, u tom zakonu za ova krivična
djela propisane su kazne zatvora iznad ove granice tako da se za njih ne mogu izreći
vaspitne preporuke. Inače, tc preporuke se izriču bez prethodnog vodenja sudskog
postupka, što je u skladu sa članom 40 stav 3 tačka b) Konvencije o pravima djeteta.
[154] lbidem.
[155] Kaseze, str. 222.
[157] Džoun -Pauls, str. 178 i 179.
[158] Kaseze, str. 224.
[159] Đurđić-Jovašević, str. 56.
[161] Kaseze, str. 227.
[162] U verziji na engleskom jeziku citirana odredba Statuta glasi:
"In accordance with this Statute, a person shall be criminally responsible and liable
for punishment for a crime within the jurisdiction of the Court if that person:
Attempts to commit such a crime by taking action that commences its execution by
269
SKRIPTA:
means of a substantial step, but the crime does not occur because of circumstanccs
independent of the person's intentions."
[163] Kaseze, str. 227.
2()6 Komentar Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije,
treće izdanje, Beograd, 1986, str. 111 i 112. lsto to, u bitnom, navodi se i u
Komentarima krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 167, tako što se ističe: "Etička
vrijednost motiva je irelevantna, jer dobrovoljni odustanak nije etički, već psihološki
pojam. Stoga, odustanak može biti moralne prirode (npr. sažaljenje, stid, probudena
savjest i sl ), ali i ne mora, pa će dobrovoljni odustanak npr. od razbojništva ili
silovanja postojati i onda kada se učinilac prilikom susreta sa žrtvom uplašio i
pobjegao."
[165] Ovo krivično djelo propisano je u članu 177 stav 1 KZBiH, pod nazivom
protivpravno ubijanje i ranjavanje neprijatelja.
[166] Pored ovih vidova prividnog idealnog sticaja, u teoriji krivičnog prava navode
se i slučajevi inkluzije i alternativiteta. Kod inkiuzije je riječ o posebnom obliku
konsumpcije, pošto se u ovom slučaju odredeno krivično djelo, koje se ostvaruje
kroz neko teže krivično djelo, u odnosu na njega pojavljuje kao sitno (bagatelno).
Alternativitet se pojavljuje u dva oblika. U prvom je neko krivično djelo kao takvo
odredeno u dva ili više propisa, pa se uzima da su ostvarena obilježja krivičnog djela
iz onog propisa koji sadrži kriminainopolitičke razlogc radi kojih je djelo učinjeno.
Kod drugog oblika altemativiteta, radnjom učinioca ostvareno je više kvalifikovanih
oblika nekog krivičnog djela (npr. teškog ubistva), u kom slučaju se uzima da postoji
onaj od tih oblika koji jc dominantniji.
2,0 Komentari krivičnih/kaznenih zakona u BiH, str. 297.
[169] Evo kako su ova lica, na primjeru tač. 16 i 17 predmetne optužnice, bila
optužena:
"Tačka 16: Ubivši ili pomažući i podržavajući ubistvo Musafera Pušćula, Drago
Josipović i Vladimir Šantić počinili su zločin protiv čovječnosti kažnjiv prema članu 5
(a) (ubistvo) Statuta Suda. Tačka 17: Ubivši ili pomažući i podržavajući ubistvo
Musafera Pušćula, Drago Josipović i Vladimir Šantić počinili su kršenje ratnog prava
i običaja kažnjivo prema članu 3 Statuta Suda i priznato članom 3(1) (a) (ubistvo)
Ženevskih konvencija " Izvor: http:// www.un.org./ icty/bhs/ cases/ kupreskic
/indictment/kup-ai980209b.htm.
2 Taj stav žalbenog vijeća izražen ie u stavu 387 drugostepene odluke i u engleskoj
verziji, u kojoj ćemo kurzivom naglasiti važna mjesta, glasi: " 3 Addressing the issue
of cumulative convictions under Article 3 and Article 5 of the Statute, the Appeals
Chamber recalls that in the Jelisic Appeal Judgement, following the reasoning of the
Celebici Appeal Judgement, the Appeals Chamber held that cumulative convictions
under both Articles 3 and 5 are permissible. In Celebici, the Appeals Chamber
articulated a two-pronged test to be applied to the question of cumulative
convictions. It held that... reasons of faimess to the accused and the consideration
that only distinct crimes may justify multiple convictions, lead to the conclusion that
multiple criminal convictions entered under different statutory provisions but based
on the same conduct are permissible only if each statutory provision involved has a
materially distinct element not contained in the other. An element is materially
distinct from another if it requires proof of a fact not required by the other. Where
this test is not met, the Chamber must đecide in relation to which offence it will enter
a conviction. This should be done on the basis of the principle that the conviction
under the more specific provision should be upheld. Thus, if a set of facts is
regulated by two provisions, one of which contains an additional materially distinct
element, then a conviction should be entered only under that provision. In Jelisic,
the Appeals Chamber, applying the test set out in Celebici, stated: ...Article 3
270
SKRIPTA:
requires a close link between the acts of the accused and the armed conflict; this
element is not required by Article 5. On the other hand, Article 5 requires proof that
the act occurred as part of a widespread or systematic attack against a civilian
population, that element is not required by Article 3. Thus each Article has an
element requiring proof of a fact not required by the other. As a result, cumulative
convictions under both Articles 3 and 5 are permissiblbe." Izvor:
http://www.un.org/icty/kupreskic/appeal/judgement/kup-aj011023e-8.htm. Imajući u
vidu ovakvo shvatanje, žalbeno vijeće ICTY u predmetu Lašvanska dolina je našlo da
je Pretresno vijeće pogriješilo kada je optužene Josipovića i Šantića oslobodilo od
optužbe po tač. 17 i 19 optužnice, pa je prvostepenu presudu u tom dijelu preinačilo i
optužene oglasilo krivim za oba navedena krivična djela u sticaju.
[171] Citirano prema Džouns-Pauls, str. 535.
2,4 Kittichaisaree, str. 68.
[173] Citirano prema Džouns-Pauls, str. 535.
2,7 Vidjeti Stojanović, mr Slobodan: Joint criminal enterprise - zajednički zločinački
poduhvat kao povreda prava optuženog u postupku pred Tribunalom u Hagu,
"Branič", Beograd, broj 3-4/04, str. 131-151.
Na to ukazuje i Kittichaisaree, str. 237. Ovaj autor ističe kako su se tokom vremena u
medunarodnom krivičnom pravu iskristalisale dvije odvojene kategorije
učestvovanja u krivičnom djelu. Prvu kategoriju označava kao saizvršioce i taj termin
se odnosi na sva lica koja učestvuju u zajedničkom zločinačkom poduhvatu ili planu
("co-perpetrators participating in a joint criminal enterprise or design"), a drugu kao
pomagače i lica koja
2,9 Kaseze,str. 212-214.
[178] Ibidem, str. 214.
[179] Identična odredba propisana je u članu 6 stav 1 ICTR, s tim što se individualna
krivična odgovornost može odnositi samo na krivična djela iz nadležnosti tog
tribunala.
[180] http://www.un.org/icty/bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj990715b.p df.
90
[181] Kaseze, str. 218.
[182] Ibidem, str. 220 i 221.
[184] Ibidem.
[185] http://www.un.org/icty/bhs/cases/aleksovski/judgements/990625/ale-
tj990625.pdf.
[186] http://www.un.org/icty/bhs/cases/tadic/judgements/990715/tad-aj99
071 5b. pdf
[187] Vidjeti Škulić, dr Milan: Oblici učestvovanja u ostvarenju krivičnog djela -
(sa)izvršilaštvo i saučesništvo u Rimskom statutu, "Primjena medunarodnog
krivičnog prava u nacionalnim zakonodavstvima", Tara, 2005, str. 105-148.
[188] Stojanović, str. 63 i 64.
[189] Iz postupka pojedinca koji predstavlja potvrdenu opasnost za cjelokupnu
medunarodnu zajednicu, nužno proizilazi krivična odgovomost tog pojedinca jer,
kako je navedeno u poznatom tekstu presude Nirnberškog tribunala, od 30.
septembra 1946. godine: "Zločine protiv međunarodnog prava počinili su ljudi, a ne
apstraktne organizacije i samo kažnjavanjem pojedinaca koji su počinili te zločine,
odredbe medunarodnog prava mogu biti provedene "
[190] Opšimije Stojanović, dr Zoran: Osnovi isključenja krivičnog djela u
medunarodnom krivičnom pravu, Prvi medunarodni naučni skup "Relevantna pitanja
medunarodnog krivičnog prava", Tara, 2003, str. 35-43.
[191] Tako se u članu 24 stav 1 KZBiH kaže: "Nije krivično djelo ono djelo koje je
271
SKRIPTA:
učinjeno u nužnoj odbrani", a u članu 25 stav 1 istog zakona da "Nije krivično djelo
ono djelo koje je učinjeno u krajnjoj nuždi".
94
[193] http://www.un.org/icty/bhs/cases/mucic/judgements/cel-tj981116b.pdf.
[194] http://www.un.org/icty/bhs/cases/mucic/judgements/cel-tj981116b.pdf.
Pretresno vijeće kao primjere tih evropskih zemalja navodi Francusku (New Criminal
Code - odjeljak 122), Njemačku (Criminal Code - odjeljak 21), Italiju (Code Penal -
odjeljak 89), a od vanevropskih zemalja - Južnoafričku Republiku (Zakonik o
krivičnom postupku - odjeljak 78 (7)).
[195] Kaseze, str. 193.
[197] Kaseze, str. 199.
[198] Ibidem, str. 201.
[199] Stojanović, str. 41. Kada to ističe ovaj autor se poziva i na A. Esera:
Commentary on the Rome Statute of the Intemational Criminal Court (O. Triffterered),
Baden-Baden, 1999, str. 549.
102
[200] Ibidem.
[201] Kaseze, str. 259.
[205] U vezi sa tačkom (d) člana 31 Statuta, moramo istaći kako je neki strani autori
obraduju samo kao prinudu. Tako Kittichaisaree u svojoj knjizi "Intemational
Criminal Law", kada izlaže o ovoj tački Statuta, govori samo o prinudi (Duress) (str.
263—264), dok o krajnjoj nuždi (Necessity) govori u onom dijelu knjige u kom
obraduje ostale osnove za isključenje krivične odgovomosti (str. 273-275). Za razliku
od njega, Kaseze smatra da su i krajnja nužda i prinuda zajedno regulisani
pomenutom tačkom Rimskog statuta (Kaseze, str. 293). Mi smatramo da se član 31
stav 1 tačka (d) odnosi i na krajnju nuždu i na prinudu, s tim što se, kako smo rekli, o
krajnjoj nuždi radi ako opasnost potiče od okolnosti van kontrole lica prema kojem je
upravljena (alineja (ii) navedene tačke), dok je o prinudi riječ ako prijetnja potiče od
nekog lica (alineja (i) navedene tačke).
[206] http://www.un.org/icty/bhs/cases/erdemovic/judgements/971007/erd-
ajsomcdvh971007b.pdf.
104
[207] http://www.un.org/icty/bhs/cases/erdemovic/judgements/971007/erd-
ajsomcdvh971007b.pdf.
[209] U stvari, ističe se kako su "...ti prigovori u praksi dosadašnjih
medunarodnih sudova bili odbijani", kao i da je teško "...povjerovati da bi ijedan od
njih mogao uspjeti kod Suda", pri čemu se misli na ICC. (Josipović- Krapac-
Novoselec, str. 115).
[211] http://vvw.un.org/ictyMs/cases/fiirundzija/judgements/981210/fur-
tj98121 Ob.pdf
[212] Kaseze, str. 169. Treba se nadati da će osnivanje i rad ICC biti od pomoći u
prevazilaženju ovakvih problema.
108
[214] Ibidem.
[215] Ibidem. Međutim, iz primjera koji ćemo odmah dalje citirati (obratiti pažnju na
272
SKRIPTA:
paragraf 5,1 — posljednja rečenica, presude Pretresnog vijeća ICTY u predmetu

Kupreškić) može se zaključiti kako ovaj tribunal smatra sasvim suprotno od
navedenog shvatanja, jer u pomenutom paragrafii ističe da "defmirajuća
karakteristika modernog medunarodnog humanitarnog prava jeste zapravo obaveza
da se poštuju glavne postavke ove grupe pravnih normi bez obzira na ponašanje
boraca (naš kurziv) neprijateljske strane".
[217]http://www.bgccntar.org.yu/documents/Povelja%20Ujedinjenih%20nacija.htm
[219]0dluka se može pogledati na http://69.94.11.53/ENGLISH/cases/Kanyabashi/
decisions /180 697. pdf. Pretresno vijeće II donijelo ju je 18. juna 1997. godine.
[220] Kittichaisaree, str. 275 i 276.
[221] Smatra se da ju u procesu protiv japanskog generala Jamašite, koji je bio
guverner na Filipinima od 1941. do 1945. godine, po prvi put u pravom smislu
primijenjen princip komandne odgovornosti (strict liability). Sudenje je provela Vojna
komisija Glavnog štaba kopnene vojske SAD sastavljena od pet generala (od kojih
nijedan nije bio pravnik). Proces je počeo 1. oktobra 1945. godine. Sud je našao da je
naročito za vrijeme evakuacije Manile (koja je najviše stradala u ratu) bila izvršena
čitava serija zločina i da je optuženi imao mogućnost da spriječi te zločine, kao i da
postoji presumpcija znanja za te zločine koji su bili notomi. JamaŠita je oglašen
krivim i osuđen na smrtnu kaznu, koja je izvršena vješanjem (23. febmara 1946.
godine). Jamašitin branilac (Reel), američki oficir bez pravne spreme, upotrijebio je
poveljom propisan pravni lijek kao posljednje pravno sredstvo Vrhovnom sudu SAD-
a, ali ni on nije uspio.
Virca {Wirtz) u slučaju zarobljeničkog Andersonvil logora {Andersonville camp case)
obuhvaćena i komandna odgovornost. Andersonvil je bio jedan od najužasnijih
logora za ratoe zarobljenike tokom američkog gradanskog rata, a Virc je bio
komandant tog logora. Njemu je na kraju rata sudeno i jedna od tačaka optužnice ga
je teretila da nije preduzeo nikakve mjere da spriječi zločine protiv ratnih
zarobljenika, niti da kazni svoje podredene za zločine koje su tamo počinili. Međutim,
komandant Virc je prvenstveno bio odgovoran za neposredno učešće u izvršavanju
ziočina, jer je naredio da oni budu izvršeni u logoru. Vidjeti Bantekas, Ilijas: Doktrina
komandne odgovornosti, str. 12-14 (u knjizi "Komandna odgovomost u
medunarodnom i domaćem pravu", Fond za humanitamo pravo, Beograd, 2003,
transkript istoimene konferencije, koju su organizovali Fond za humanitarno pravo,
Beograd, Hrvatsko udruženje za krivične nauke i praksu, Zagreb i Outreach Program
i Medunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju, Beograd, 23. i 24. maja 2003.
godine).
[223] Načelo komandne odgovoraosti ima svoju istoriju još iz XV stoljeća kao načelo
odgovoraosti zapovjednika za postupke svojih podredenih i za propuste da
blagovremeno preduzmu odgovarajuće mjere radi otklanjanja ratnih zločina. U vojnoj
uredbi Karla VII iz Orleansa od 1439. godine stoji odredba o odgovornosti
pretpostavljenih vojnih staiješina sljedeće sadržine: "Ako bi koji član područnih
vojnih jedinica prekršio načela date naredbe, njegov glavni zapovjednik mora
preduzeti mjere krivičnog progona učinioca, a ako to ne učini, smatraće se glavnim
učiniocem". U stvari, načelo komandne, odnosno zapovjedne odgovornosti je u
svom najširem smislu oduvijek postojalo u ratnom pravu, samo je ono prvobitno
smatrano običajem rata.
Zapovjednik je odgovoran i ako kroz zapovijedni lanac provede naredbu nadredenih,
znajući da će to rezultirati kršenjem prava u oružanom sukobu. On je odgovoran i
kada namjerno ili iz nepažnje zanemari informacije o zločinima učinjenim pod
njegovim zapovjedništvom. Još 1474. godine je održano su&^nje vojvodi od
Burgundije optuženom da je kao guveraer okupatorske sile počinio više zločina
273
SKRIPTA:
(ubistva, silovanja i konfiskacija imovine građana), pa su građani Brajzaha formirali

multinacionalni tribunal iz svoje sredine i susjednih oblasti (Alzasa, Njemačke i
Švajcarske), u sastavu od 28 sudija i optužili Hagenbacha. Optuženi se branio da nije
kriv, jer je provodio naredbe pretpostavljenog mu lorda, ali je oglašen krivim i
osuden na kaznu smrti koja je izvršena. Obrazloženje prasude je sadržavalo da je
odgovornost optuženog i lična i komandna.
Opšimije Šćepanović, Milovan i Ivanović, Miladin: Komandna i zapovjedna
odgovornost u medunarodnom krivičnom pravu, "Pravni život", Beograd, broj 12/05,
str. 505-517.
[224] Odredeni principi koji su se pojavili na "Lajpciškim sudenjima" bili su važni i
relevantni i u kontekstu savremenog medunarodnog prava. Između ostalog, doktrina
komandne odgovoraosti je bila očigledna. Dva slučaja, slučaj dvorca Lendoveri
(Liandovery castle case) i slučaj dvorca Dover (Dover Castle case), bili su veoma
značajni sa aspekta komandne odgovoraosti. U oba slučaja radilo se o
komandantima njemačke podmomice, čija je posada bila podredena njemačkoj
vojnoj komandi koja joj je naredila da ubija neprijateljsku posadu sa brodova koje je
torpedovala njemačka podmoraica. Neki članovi posade, koji su postupili po tim
naredenjima, pucali su na neprijateljske brodolomnike. Nereagovanje komandanta
podmoraice u slučaju Dover, kada nije spriječio ili kaznio svoje podredene za
ubijanje neprijateljskih brodolomnika, dovelo je do utvrdivanja njegove
odgovornosti. U drugom slučaju Miler (Muller case\ koji je takode procesuiran pred
Vrhovnim sudom u Lajpcigu, sud je zaključio da komandant logora koji je preduzeo
dovoljne mere da spriječi zlostavljanja i druge zločine nad ratnim zarobljenicima, kao
i koji se trudio da nabavi dovoljno hrane za zarobljenike, ne bi trebalo da bude
odgovoran za druge nedaće koje su mogie zadesiti zarobljenike. Sud je išao logikom
da sve dok je komandant preduzimao odgovarajuće mjere i prijavijivao dešavanja
svojim nadredenima, krivično odgovomi, u tom slučaju, bili su njegovi nadredeni, i to
ne samo po osnovu komandne odgovornosti, već i kao neposredni izvršioci.
[225] http: //en. wikipedia. org/wiki/Emil_Muller.
[226] http: //en. wikipedia. org/wiki/Command_responsibilty.
[226] Tribunal u Tokiju nije imao nikakva ograničenja u pogledu vremenske
nadležnosti. Tribunal je procesuirao i dogadaje koji su se dogodili prije nego što je
Japan uzeo učešće u Drugom svjetskom ratu, kao, na primjer, japansku invaziju na
Kinu od 1931. godine. To se posebno odnosilo na incident iz 1931. godine kada su se
japanske snage pod vodstvom generala Macuija (Matsuia) ušle u kineski grad
Nanking, gdje su masakrirale lokalno stanovništvo. Izvještaji procenjuju da je tada
oko pola miliona ljudi ubijeno, i to pod jako surovim i gnusnim okolnostima. Kada su
japanske snage ušle u Nanking, Macui nije ništa preduzeo da bi spriječio ziočine.
General Macui je na sudenju, u cilju svoje odbrane, sudu predao neke naredbe koje
je on lično izdao svojim trupama kako bi prekinule sa ubistvima. Tribunal je
procijenio da su te naredbe bile slabe i neuvjerljive. Takode je ustanovljeno da on
nije procesuirao nikoga od počinilaca, niti preduzeo bilo koju drugu akciju. Usljed
ovih činjenica, postojanje ovakvih naredbi nije imalo nikakvu važnost i optuženi je
osuden zbog toga što nije spriječio, niti kaznio počinioce ovih zločina.
U drugim slučajevima pred Tribunalom u Tokiju u ulozi okrivljenih nalazili su se ne
samo vojni komandanti, već i predstavnici civilne vlasti, što je po prvi put
prouzrokovalo proširenje primjene doktrine komandne odgovornosti i na ova lica.
Jedan od njih bio je i slučaj ministra inostranih poslova Hirote. On je bio na ovoj
funkciji u vreme japanske vojne kampanje tokom Drugog svjetskog rata. Utvrdeno je
da je Hirota, dok je bio na ovom položaju, bio odgovoran za logore za ratne
zarobljenike, posebno na teritorijama koje su bile pod okupacijom japanskih snaga.
Ministar Hirota je lično postavljao ili odobravao postavljanje komandanata logora
koji su dozvoljavali svojim vojnicima da čine zločine nad zarobljenicima. U ovom
274
SKRIPTA:
slučaju Tribunal je zauzeo stav da ministar inostranih poslova koji se nalazi na

teritoriji svoje zemlje, može biti odgovoran za ziočine koji su počinjeni od strane
podredenih snaga u drugim dijelovima svijeta. Medutim, jedan od sudija iz Sudskog
vijeća, indijski sudija Pal, nije se slagao sa ocjenom da predstavnici civilne vlasti
mogu biti odgovomi za ovakvu vrstu zločina. Njegova argumentacija se odnosila na
pravnu neizvjesnost koja bi nastala prilikom širenja primjene ovog oblika
odgovornosti i na predstavnike civilne vlasti.
27 Generalu Jamašiti stavljeno je na teret da su snage pod njegovom komandom bile
angažovane u smišljenom planu masakriranja i istrebljenja velikog dijela civilne
populacije u provinciji Đatanga, što je za posljedicu imalo ubijanje više od 25.000
nenaoružanih muškaraca, žena i djece koji nisu bili borci.
[228] Kad je general Jamašita bio zarobljen od strane američke vojske, njemu ja
sudeno pred američkom vojnom komisijom koja je utvrdiia njegovu odgovornost na
osnovu doktrine komandne odgovornosti. Ovo je bio prvi slučaj u kome je Sud
(Komisija) primijenio doktrinu komandne odgovornosti protiv stranog državljanina.
27 Slučaj generala Jamašite jedan je od najznačajnijih slučajeva koji je doprinio
razvoju doktrine komandne odgovornosti. U ovom slučaju smatrano je da je general
Jamašita žrtvovan, a da je cio slučaj voden pod jakim uticajem zločina koje su
počinili japanske snage, kao i da nije bilo adekvatnog pravnog osnova za njegovo
krivično gonjenje. Jamašita je 11 dana prije sloma japanskih snaga na Filipinima,
postavljen za guvernera Filipina i glavnokomandujućeg na cijelom ostrvu. To je bio
period potpunog rasula u japanskoj vojsci. Zadatak generala Jamašite je bio da drži
cijelo ostrvo pod kontroiom do dolaska pojačanja i da pokuša da evakuiše jedan dio
svojih snaga, a to je realno bila bezizlazna situacija. Snage koje su brojale ukupno
180.000 vojnika Jamašita je podijelio na četiri borbene jedinice, a preuzeo komandu
nad jednom jedinicom i povukao se u teško pristupačne planine. Istovremeno, on je
naredio da se ostale tri jedinice rasporede na različite dijelove ostrva, od kojih je
jednoj naredio da se povuče u Manilu kako bi japanska momarica mogla da je
evakuiše na teritoriju Japana. Ovo su bili njegove izričite naredbe. Komandant
jedinice koja se stacionirala u Manili nije postupio po naredenju za evakuaciju.
Umjesto toga, on je pomislio da bi mogao da sam brani Manilu. U tom periodu
lokalno stanovništvo je biio svjesno da je slom japanske armije neizbježan, pa je
stoga postojala i mogućnost za pobunu. Jedini problem je bio u tome da je
komandant japanskih snaga u Manili bio veoma okrutan čovjek. Kada je shvatio da je
pobuna moguća, naredio je stravičan pokolj. Ovaj zločin je bio poznat kao "silovanje
Manile" u kome je svirepo ubijen veliki dio civilnog stanovništva.
kazni počinioce zločina. Komisija je utvrdila da je Jamašita ili znao za ove zločine ili
je morao da bude svjestan da se oni Činejer su zločini bili svirepi i rasprostranjeni.
[231] U svojoj odbrani Jamašita je tvrdio da se on u to vrijeme nalazio na veoma
udaljenom dijelu ostrva gdjc nije bilo adekvatnih sredstava komunikacije i da zbog
tog nije bilo načina da on bude upoznat sa zločinima koji su počinjeni sto milja
daleko od njegovog položaja. On je dalje tvrdio da osnovni eiement komandne
odgovornosti nije bio primjenljiv u njegovom slučaju, jer on nije bio ni približno
locus delicti commissi (mjestu izvršenja zločina) i zbog toga nije bio u poziciji da
spriječi ili kazni počinioce zločina. U slučaju generaia Jamašite sve ovo su bile
osnovane tvrdnje, ali je Komisija ipak utvrdila da je on imao realne mogućnosti da
preduzme odredene mjere zato što je morao biti upoznat sa ovim zločinima, imajući
u vidu njihovu svirepost i rasprostranjenost.
[232] Treba obratiti posebnu pažnju i na slučaj Vrhovne komande iz 1948.
godine (High Command case), kao i slučaj Taoci (Hostages case). Slučaj Vrhovne
komande odnosio se na generaie Trećeg rajha koji su bili odgovorni za nemačku
vojnu kampanju u Sovjetskom Savezu. Dok su neki bili oslobodeni optužbi, uprkos
tome što su uglavnom bili optuženi da su neposredno učestvovali u izvršenju
275
SKRIPTA:
ziočina putem izdavanja naredbi za počinjenje ratnih zločina i zločina protiv

čovečnosti, postojale su i optužbe po osnovu komandne odgovornosti. Ovi generali
su u osnovi bili optuženi zato što je Hitler izdavao niz nezakonitih naredenja tokom
rata, do te mjere da su zarobljeni sovjetski komesari morali biti pogubljeni na licu
mesta (naređenje o komesarima); da su uhvaćeni komandosi morali biti likvidirani
(naredba o komandosima), a takode su morali biti ubijani i civili koji su pružali otpor.
Ovakva naredenja su nezakonita prema medunarodnom humanitamom pravu zbog
toga što je ubijanje civiia bez izuzetaka zabranjeno, a isto se odnosi i na zarobljene
borce. Komandos može biti ubijen tokom borbe ako nije prepoznatljiv sa velike
udaljenosti, ali je egzekucija po kratkom postupku zabranjena.
Ono što je takode veoma značajno kad su u pitanju sudenja za zločine počinjena
tokom Drugog svjetskog rata jeste i širenje doktrine komandne odgovornosti i na
lica koja nisu u aktivnoj vojnoj službi. Najznačajniji primjer je slučaj preduzeća
"Rehling" (Roechling Enterprise case). Ovaj slučaj se odnosio na njemačke
industrijalce kojima je tokom Drugog svjetskog rata dodijeljen jedan broj civila koji
su služili kao robovska radna snaga. To su najčešće bili Jevreji, koji su poslati u
Njemačku sa okupiranah teritorija i natjerani da rade u robovskim uslovima u
fabrikama koje su bile u posjedu njemačkih industrijalaca. U slučaju Rehling
preduzeća utvrdeno je da su vlasnici ove firme krivično odgovomi po osnovu
komandne odgovornosti, tbog nesprečavanja robovskog rada, kao i zbog toga što
nisu učinili najviše Što su mogli u cilju unapredenja uslova rada u fabrici. Pod
sličnim okolnostima, ista odluka je bila donijeta i u slučaju Krup (Krupp case).
[233] Kaseze, str. 236.
[234] Odluka Vrhovnog suda SAD-a i izdvojena mišljenja sudija Marfija i Ratlidža
mogu se pogledati na: http://www.law.uchicago.edu/tribunals/docs/yamvsty.pdf
[235] Pravni nalazi do kojih se došlo u ovom slučaju važni su iz dva razloga. Prije
svega, zato što su korišćeni u drugim sudenjima za zločine počinjene tokom Drugog
svjetskog rata. Ovi pravni nalazi su korišćeni od strane Medunarodne pravne
komisije Ujedinjenih nacija (UN Internacional Law Cmmission, ILC) prilikom izrade
nacrta Zakonika o zločinima protiv mira i bezbjednosti čovječanstva (Draft Code of
Crimes against the Peace and Security ofMankind). Takode su bili dragocjeni kao
precedentni prilikom izrade Statuta Medunarodnog krivičnog suda pedesetih,
šestdesetih i sedamdesetih godina, a korišćeni su i pred nacionalnim sudovima
tokom perioda "hladnog rata". Ono što mi možemo izvući iz slučaja Jamašite jeste
da su nadređeni odgovomi za djela svojih podredenih i njihova je obaveza da
spriječe i/ili da kazne počinioce krivičnih djela, a uspostavljeni standardi saznanja
nadredenog o počinjenim zločinima su sijedeći: "aktivno" saznanje i "morao da zna"
saznanje (Bantekas, Ilijas, op. cit., str. 21).
[235] Stojanović, str. 54. Ovaj autor na istom mjestu primjećuje kako je Jamašita
„bio čovek koji se u pogrešno vreme našao na pogrešnom mestu." U knjizi Degan-
Pavišić (str. 52) se, u vezi sa slučajem Jamašita pred Vrhovnim sudom SAD, kaže i
ovo: "I umjesto da se ta sudska sramota zaboravi, ta presuda američkoga Vrhovnog
suda bila je potom navodena kao osnova kaznene odgovornosti vojnoga
zapovjednika zbog propuštanja (nečinjenja) da spriječi zločine svojih potčinjenih, ili
je propustio kazniti ih. Potom je ta odgovomost bila
proširena i na političke nadredene i protegnuta je na genocid i na zločine protiv
čovječnosti." .
[236] Ovo nije bio i jedini slučaj. Na slične stavove nailazi se i u predmetima United
States v Wilhelm List et al (Hostage Case) i United States v Wilhelm von Leeb et al
(High Command Case). U Hostage Case se ističe da se pretpostavljeni mora smatrati
odgovomim za akte koje su njemu potčinjeni učinili pri izvršavanju njegovih naredbi,
kao i za njihove akte za koje je pretpostavljeni znao ili je trebao znati. O ovome vidjeti
na:
276
SKRIPTA:
http://lawofwar.org/celebici.htm.
[237] Najznačajnija obavezujuća formulacija doktrine komandne odgovornosti nalazi
se u čl. 86 i 87
Dopunskog protokola i uz Ženevske konvencije. Njihova formulacija predstavlja, u
stvari, kodifikaciju
medunarodnog običajnog prava.
[238] Ako tužilac želi da optuži pukovnika koji je pripadnik neke vojske, morao bi da
ispita zvaničnu
strukturu te vojske, kao i da na tim osnovama utvrdi lanac komandovanja od
pukovnika na niže.
[240] Stojanović, str. 55-61. Na ovom mjestu ukazujemo samo na onaj dio iz njegove
kritike (str. 58) u kojem ističe da "[...JPretpostavljeni koji nije znao da će njegov
potčinjeni izvršiti djelo (makar imao osnovanog razloga da to pretpostavi), pa čak i
kad je dozvoljavao tu mogućnost ali je olako držao da do toga neće, ni
pravnodogmatski, ni kriminalnopolitički, ne može da se izjednači sa onim ko je
naredio izvršenje tog djela. Moguće je da se radi o nesposobnom vojnom
komandantu koji zbog toga može biti smijenjen, kažnjen disciplinski, ali ne može biti
izjednačen sa izvršiocem teških umišljajnih krivičnih djela koja je, po nečijoj ocjeni
(naš kurziv), možda mogao da spriječi. To bi inače bila odgovornost za postupke
drugih koja u krivičnom pravu nije dozvoijena. On ne bi smio samo zbog toga što je
bio komandant potčinjenima koji su vršili krivična djela, a ni na koji način nije
učestvovao u ostvarenju krivičnog djela, biti sa njima izjednačen. Ako jeste, onda je
on iii saizvršilac ili saučesnik (što podrazumijeva umišljaj kod njega)"
[241] Više o tome: Škulić, dr Milan: Komandna odgovornost, istorijat, Rimski statut i
jugoslovensko krivično pravo, "Arhiv za pravne i društvene nauke", Beograd, broj
4/02, str. 489-532.
[242] Opšimije Ristivojević, mr Branislav: Savremena rješenja komandne
odgovornosti (odgovornosti za radnje podredenog) u medunarodnom krivičnom
pravu, "Prava čovjeka", Beograd, broj 3-4/02, str. 89-114.
[243] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 109.
[244] Koncept "razumnih mjera" se ne može odrediti kroz opštu sudsku praksu
ICTY. Ovaj koncept mora da bude utvrđen od slučaja do slučaja i on zavisi od
efektivne kontrole i vlasti koju nadredeni ima u odnosu na podredenog. Sudska
praksa ICTY veoma je jasno utvrdila da se ne očekuje od nadredenog da preduzima
nemoguće radnje, već ono što je u njegovoj moći da spriječi izvršenje zločina ili da
kazni učinioce. Ovakve mjere mogu biti efikasne kada se radi o kažnjavanju, ali ako u
odredenim okolnostima nadredeni ne može lično da kazni učinioca - u tim
slučajevima on može podnijeti izvještaj svojim nadredenim koji će preduzeti dalje
mjere. Ovo je jako važno za slučajeve u kojima se radi o naredenjima iz civilne
strukture vlasti, jer one nemaju mogućnost da kažnjavaju kao što je to slučaj u
vojnoj komandnoj strukturi. Civilno nadredeno lice, koje posjeduje odredeni stepen
efektivne kontrole, može biti oslobodeno odgovomosti ukoliko je izvijestilo
nadredene, a koji mogu da preduzmu dalje korake. Šta bi bilo dovoljno za utvrdivanje
"razumnih mjera", to treba da se procijeni od slučaja do slučaja.
[246] Temelji komandne i zapovjedne odgovornosti u Rimskom statutu znatno su
prošireni u odnosu na dosadašnja iješenja u krivičnom (klasičnom) pravu. Kod svih
(tzv. osnovnih) krivičnih djela koja se mogu učiniti samo sa umišljajem, odgovornost
je protegnuta i na nehat, pa i na nesvjesni nehat, što ih približava obliku objektivne
odgovornosti. Izvjesna odstupanja od klasičnih krivičnopravnih koncepcija koja se
odnose na krivičnu odgovornost i uvodenje neke vrste objektivne (šire) odgovomosti
kod komandne odgovomosti, ustupak je težnji i nadi za utemeljenje svjetskog mira i
zaštite osnovnih ljudskih vijednosti od rata i oružanih sukoba. To je najveći doprinos
277
SKRIPTA:
želji i nadi stvaranja univerzalne medunarodne pravde, pravičnosti i čovječnosti.

[247]Josipović-Krapac-Novoselec, str. 110.
[248] Vidjeti i Crowe, C.: Command Responsibility in the Former Yugoslavia: The
Chances of Successfiil Prosecution, 29 U. Rich. L. Rev. 191 (1994) i Eckhardt, W.G.:
Command Responsibility: A Plea for a Workable Standard, 97 Mil. L. Rev. 1 (1982).
[249] Opširnije Kolarić, mr Dragana: Krivične sankcije u medunarodnom krivičnom
pravu, "Primjena medunarodnog krivičnog prava u nacionalnim zakonodavstvima",
Tara, 2005, str. 317-334.
[250] Prema tom članu Statuta, ICTY je pri odlučivanju o kazni dužan uzeti u obzir
koliko je optuženi već izdržao od kazne koja mu je izrečena od strane suda države za
isto krivično djeio. Ovu odredbu treba posmatrati u vezi sa stavom 2 člana 10
Statuta, koji sadrži odstupanje od načela non bis in idem. Naime, prema tom stavu,
ICTY može ponovo suditi licu protiv kojeg je pred nacionalnim sudom već voden
postupak zbog djela koja predstavljaju ozbiljna kršenja međunarodnog
humanitamog prava. To može biti učinjeno ako je ispunjen jedan od sljedećih uslova:
da je to lice od strane nacionalnog suda, umjesto za pomenuta ozbiljna kršenja, bilo
osudeno za obično krivično djelo; odnosno ako postupak pred nacionalnim sudom
nije bio nepristrasan ili nezavisan već je bio voden da bi se optuženom pružila
zaštita od medunarodne krivične odgovornosti, kao i ako nacionalni tužilac nije
pravilno optužio u konkretnom slučaju.
[251] Citirano prema: Genocid, ratni zločini, zločini protiv čovečnosti, Tematska
zbirka iz jurisprudencije Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Human
Rights Watch i Pravosudni centar za obuku i stručno usavršavanje, Beograd, 2004,
str. 157.
[252] Ibidem, str. 158.
120
[254] Zlatarić, dr Đogdan: Probiem zastare medunarodnih zločina u uporednom i
medunarodnom pravu, "Zbomik Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 1/66, str.
21.
[255] Vidjeti Vasiljević, dr Tihomir: Kažnjavanje za rame zločine i problem
zastarijevanja krivičnog gonjenja u medunarodnom krivičnom pravu, JRKKP,
Beograd, broj 1/65, str. 53.
usvoje sve potrebne mjere u svojoj zemlji, bilo da je reč o zakonodavnim ili drugim
mjerama, kako bi omogućile izručenje lica navedenih u članu II ove konvencije, u
skladu sa medunarodnim pravom, kao i da obezbijede da se zakonske i druge
odredbe o zastarijevanju ne odnose na gonjenje i kažnjavanje zločina pomenutih u
čl. I i II ove konvencije i da se takve odredbe o zastarijevanju, ako postoje, ukinu.
[256] www.ichr - iaw.org.
[257] Vidi fusnotu24.
[258] Vasilijević, dr Vladan: Medunarodna krivična djela u nacionalnim krivičnim
zakonicima i značaj takvog njihovog propisivanja u odsustvu medunarodnog
krivičnog kodeksa, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1-
3/67, str. 128-138.
3.0 Škulić, str.219.
3.1 Knjiga profesora Schabasa, Genocide in International Law (nezvanični
prevod: Genocid u medunarodnom pravu) (Cambridge: Cambridge University Press,
2000), odličan je resurs za svakog ko je zainteresovan za razvoj zločina do 2000.
godine
[261] Kittichaisaree, str. 69 i 70.
[262] Opšimije Pajić, Zoran: Evolucija stava Ujedinjenih nacija prema apartheidu,
"Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1984, XXXII, str. 141-156 i Peleš, dr
Aleksandar: Medunarodna konvencija o suzbijanju i kaznjavanju zločina apartheida,
278
SKRIPTA:
"Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1974, XXII, str. 253-265.

3,4Tekst konvencije može se pronaći na
http://wwwl.umn.edu/humanrts/instree/x4cnaslw.htm.
[264] Haile Mengistu Mariam (70), ozioglašeni diktator Etiopije iz vremena
hladnog rata, proglašen je, 12. decembra 2006. godine, odlukom Višeg suda u Adis
Abebi krivim za genocid nad nekoliko stotina hiljada ljudi tokom "crvenog terora"
(1977-1991). Presuda je nakon dvanaestogodišnjeg sudenja izrečena u odsustvu
nekadašnjeg "koljača iz Adis Abebe": Mengistu Mariam, naime, od 1991. godine živi
luksuznim i zaštićenim životom u egzilu u Zimbabveu. Nikakvi pritisci medunarodne
javnosti na zvanični Harare da bivšeg etiopskog diktatora izruči domovini, nisu do
sada urodili plodom. U zaštiti Mengistu Mariama i njegove najbliže klike
zimbabveaski režim, naime, nikada nije dejstvovao sam - potvrdio je 1999. godine
Stejt department.
Nakon krvave vojne pobune 1991. godine protiv Mengistuovog marksističkog režima,
koji je od Etiopije (uz podršku ondašnjeg SSSR-a) namjeravao da napravi
"socijalističku državu radnika i seljaka", diktator je uz pomoć američke ambasade u
Harareu hitro prebačen u tu podsaharsku državu. Pomoćnik američkog državnog
sekretara u to vrijeme (Hank Koen) pravdao je američko saučesništvo u
Mengistuovom "preseljenju" uvjerenjem da je to bio jedini način da se spriječi
gradanski rat u Etiopiji.
U meduvremenu, Mariam poslednjih 15 godina živi na više rezidencijalnih adresa u
Zimbabveu i uživa danonoćnu policijsku zaštitu, izvještava američka štampa.
Mengistuova opreznost u egzilu više je nego razumljiva - naročito nakon što je na
njega 1995. godine usred Hararea izvršen neuspjeli atentat.
Mengistuovi diktatorski košmari starijeg su datuma i nemaju premca na Rogu Afrike.
Pošto je kao niži oficir učestvovao u vojnom puču, izbacivanju etiopskog diktatora
cara Haile Selasija (bliskog prijatelja Josipa Broza Tita), Mengistu se na vojnoj
ljestvici probijao ubijajući rivale i neistomišljenike.
Mengistu je 1977. godine proglašen za lidera Socijalističke Narodne Republike
Etiopije: "cmi marksistički eksperiment" primjenjivao je zatim na teritoriji najveće
istočnoafričke države sa nezabilježenom surovošću. Protivnici kolektivizacije ubijani
su na licu mjesta: porodice pokojnika nisu mogle da ih sahrane dok vojsci ne bi
platile cijenu utrošenog metka za odstrel. Amnesti internešenel i dmge medunarodne
organizacije utrošile su decenije skupljajući podatke o Mengistuovim zvjerstvima.
Suđenje Mariamu se godinama otezalo - Viši sud u Adis Abebi je 12. decembra 2006.
godine proglasio bivšeg diktatora i niz njegovih bliskih rodaka i saradnika krivim za
više teških krivičnih djela za koju je predvidena smrtna kazna. Advokati diktarorove
odbrane imali su rok do 28. decembra 2006. godine da zatraži nižu kaznu, prenijele
su agencije.
[265] Dakle, potrebno je kumulativno ispunjenje dva uslova: prvog, koji je
objektivan, a to je da radnja objektivno, realno, odnosno prema svojim stvarnim
obilježjima, predstavlja neku od radnji altemativno defmisanih kao radnje izvršenja
genocida i dmgog, koji je subjektivan, a sastoji se u tome da je kod učinioca, pri tom,
postojala genocidna ili tzv. uništavačka namjera, odnosno "namjera uništavanja" u
odnosu na tu gmpu kao cjelinu ili neki njen dio. (Škulić, str. 233 i 234).
[266] Škulić, str. 238.
3,8 lbidem, str. 239.
[269] Opšimije Ignjatović, dr Đorde: Zločini protiv čovječnosti, "Jugoslovenska
revija za kriminologiju i krivično pravo", broj 2—3/01, Beograd, str. 43-59.
[270] Vidjeti Pajić, dr Zoran: Medunarodna odgovornost za zločin protiv čovječnosti
u svjetlu nirnberških načela i savremenih shvatanja, "Godisnjak Pravnog fakulteta",
Sarajevo, 1986, XXXIII, str 109-134.
279
SKRIPTA:
[271] Više o tome Škulić, dr Milan: Zločin protiv čovječnosti - osnovni krivičnopravni
i dokazni aspekti, Zbomik "Suzbijanje kriminaliteta - decenija poslije smrti profesora
Vodinelića, Pravni fakultet u Kragujevcu - Policijska akademija, Beograd - Viša škola
unutrašnjih poslova, Zemun, Kragujevac, 2004, str. 427-657.
[272] Škulić, str. 246.
[273] Vidjeti Pajić, dr Zoran: Istorijski korijeni inkriminacije zločina protiv
čovjecnosti, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1988, XXXVI, str. 225-245.
[274] Po Nimberškom statutu, zločini protiv čovječnosti bi trebalo da obuhvate i djela
učinjena u miru. Ipak, Nimberški tribunal je, kako bi izbjegao prigovore da je
retroaktivno primijenio zakon, ovaj koncept tumačio usko, tako da se on odnosi
samo na zločine učinjene u ratu. Medutim, naknadne promjene su jasno istakle da se
zločini protiv čovječnosti mogu odigrati i u vrijeme mira. Uostalom, Žalbeno vijeće
ICTY, u presudi tučilac protiv Tadića, navelo je: "Već je utvrdeno pravilo
medunarodnog prava da zločini protiv čovječnosti ne moraju biti u vezi s
medunarodnim oružanim sukobom. Zaista [...] običajno medunarodno pravo možda
ne zahtijeva vezu između zločina protiv čovječnosti i nekog drugog sukoba". Zahtjev
"rasprostranjenosti i sistematičnosti" je ključni faktor razlikovanja zločina protiv
čovječnosti od običnih zločina kako je utvrdeno u predmetu Tužilac protiv Akayesua:
"Vijeće smatra preduslovom da djelo mora biti učinjeno u sklopu rasprostranjenog ili
sistematskog napada, a ne da ono predstavlja samo nasumičan čin nasilja. To djelo
mora biti dio rasprostranjenog ili sistematskog napada, ali ne mora biti dio oba."
[275] Princip univerzalne nadležnosti je priznat u Nimberškom statutu, gdje su
zločini protiv čovječnosti svrstani u nadležnost Nimberškog tribunala (član 6 (c)). U
stvari, većina pojedinaca kojima je tu sudeno bili su optuženi za zločine protiv
čovječnosti. Primjenom Zakona broj 10 savezničkog Kontrolnog savjeta za Njemačku
iz 1945. godine, zločin protiv čovječnosti je priznat, poput ramog zločina, kao
povreda medunarodnog prava. Rezolucija 3074 (XXVIII) Generalne skupštine
Ujedinjenih nacija jasno propisuje univerzalnu nadležnost za borbu sa zločinom
protiv čovječnosti ili ratnih zločina. Osim toga, ne samo da medunarodne norme
eksplicitno predvidaju krivično gonjenje počinilaca teških zlostavljanja, već u nekim
situacijama države imaju obavezu da izmče ili krivično gone počinioce prema pravilu
aut dedere aut iudicare. Nedavno razmatrani predmeti pred nacionalnim sudovima
ukazuju na to da zločini protiv čovječnosti treba da se smatraju zločinima prema
medunarodnom pravu i protiv međunarodne zajednice u cjelini, te prema tome nema
ograničenja prema principu teritorijalne nadležnosti. Konačno, prema pisanjima
mnogih stručnjaka "sada je široko prihvaćeno da su zločini protiv čovječnosti [...]
predmet univerzalne nadležnosti".
[276] Šire Pajić, dr Zoran: Tumačenje zločina protiv čovječnosti u nirnberškom
procesu, "Godišnjak Pravnog fakulteta", Sarajevo, 1990, XXXVIII, str. 123-133.
[278] Rekli bismo da nije potrebno da učinilac zna o detaljima te politike,
odnosno plana, jer je prirodno da za takve detalje i konačne ciljeve znaju samo
njihovi kreatori.
[280] Kaseze, str. 95. Ovaj autor ističe da subjektivni elemenat u nekim slučajevima
može predstavljati i
nehat.
[282] Pod deportacijom se podrazumijeva prinudivanje upotrebom sile, prijetaje ili
drugih prinudnih mjera pojedinog lica ili grupe stanovništva da napuste svoje mjesto
boravka, kao i da žive tamo gdje im se odredi.
[283] Šire Peleš, dr Aleksandar: Međunarodna konvencija o suzbijanju i kažnjavanju
zločina apartheida, "Godišnjak Pravnog fakulteta u Sarajevu", Sarajevo, XXII, 1974,
280
SKRIPTA:
str. 253-264.
132
[285] lbidem, str. 632.
[286] Ibidem., str. 633.
133
[288] Niz je drugih medunarodnih pravnih dokumenata kojima se utvrduju pravila
ratovanja, od kojih ćemo ovdje pomenuti Pravila o zakonima i običajima vodenja rata
kao aneks uz Hašku konvenciju iz 1907, te Konvenciju o zaštiti kultumih dobara u
slučaju oružanog sukoba (Konvencija iz 1954. godine). Ranije smo već pominjali
Desetu hašku konvenciju iz 1907. i Ženevske konvencije o ranjenicima i bolesnicima
iz 1929. godine (vidi izlaânje o komandnoj odgovornosti).
Vidjeti Lopičić, Jelena: Razvoj krivičnog djela ramog zločina protiv civilnog
stanovništva i ugrožavanje prava i sloboda, "Pravi život", Beograd, broj 9/98.
[290] Vidjeti Kaurinović, Damjan: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva, "OKO
reporter o ratnim zločinima", Sarajevo, broj 3/06, str. 7-14.
[291] Ibidem, str. 598.
[293] Na početku djelovanja ICC njegova jurisdikcija biće, dakle, ograničena samo
na prva tri kompleksa krivičnih djela (genocid, zločin protiv čovječnosti i ratni
zločin). Đudući da se na Diplomatskoj konferenciji koja je pripremala tekst Ugovora i
Statuta nije mogla postići saglasnost o definiciji agresije, ostavljena je ta zadaća za
kasnije, i to tako da će se opis tog krivičnog djela oblikovati prema čl. 5, 121 i 123
Statuta, u skladu sa zabranom upotrebe sile medu državama prema Povelji
Ujedinjenih nacija. U komentaru o toj inkriminaciji rečeno je da je ona oblikovana na
osnovu zabrane upotrebe sile iz Povelje Ujedinjenih nacija i sporazuma postignutog
u radnim tijelima te međunarodne organizacije, izraženog u Rezoluciji od 14.
decembra 1974. godine, Nacrta medunarodnog krivičnog zakonika (ISISC - Siracusa,
1980) i načela koja su od sudenja za ratne zločine i agresivni rat nakon Drugog
svjetskog rata postala načela medunarodnog krivičnog prava. Vidjeti Horvatić, dr
Željko: Novo hrvatsko krivično pravo, Zagreb, 1997, str. 381. Osim tih pokazatelja u
definiciji agresivnog rata, u Rimskom statutu se mogu uočiti i drugi sadržaji koji
upozoravaju na probleme u postizanju sporazuma i o drugim važnim pitanjima za
uspostavljanje univerzalne jurisdikcije. Radi se o kompromisima koji nastoje
uspostaviti ravnotežu izmedu suvereniteta država ugovomica i medunarodnih
ovlašćenja za propisivanje krivičnih djela i jurisdikcije za postupanje prema njihovim
učiniocima. Statutom su navedeni opisi tri vrste zločina neodgodive jurisdikcije, ali
uz afirmaciju prvenstva nacionalne jurisdikcije i načela "komplementarnosti
nadležnosti" (član 17 Rimskog statuta). U komentarima Statuta raspravljajući o
prigovorima da ICC "uzurpira" suverenitet država u području krivičnog prava i
krivičnog pravosuda, ističe se kao protivargument da, ovako i onako, gotovo svi
savremeni nacionalni krivični zakoni već propisuju kao krivična djela ratne zločine iz
člana 8 Statuta, pa nema paraielizma i konkurencije, već Rimski statut samo
preuzima postojeću nacionalnu legislativu "na jednom mjestu" i sl. (Horvatić str. 297
i 298). I pored tih i drugih nedostataka ili ograničenosti kompetencija ICC u području
medunarodnog krivičnog prava, kao instrumenta globalnog suprotstavljanja
kriminalu u XXI vijeku, može se, ipak, smatrati da je i na taj način, ostvarenjem
dugogodišnje zamisli o univerzalnoj krivičnoj jurisdikciji, postignut značajan progres
u nastojanju uspostave univerzalnog krivičnog prava u međunarodnoj zajednici i
čovječanstvu.
34 Tekst Rezolucije, u verziji na engleskom jeziku, može se naći na adresi http.//
jurist. law. pitt. edu/3314.htm.
281
SKRIPTA:
exercise control over or to direct the political or military action of a State, that
person intentionally and knowingly orders or participates actively in the planning,
preparation, initiation or execution of an act of aggression which, by its character,
gravity and scale, constitutes a flagrant violation of the Charter of the United
Nations." Vidjeti na http://www.icc-cpi.int. Iz citiranog teksta može se zapaziti kako se
u prijedlogu polazi od toga da se kao izvršilac ovog krivičnog djela može pojaviti
pojedinac koji se nalazi na takvoj poziciji koja mu omogućuje vršenje kontrole ili
usmjeravanje političkih ili vojnih aktivnosti države agresora i koji namjemo i sa
znanjem naredi ili aktivno učestvuje u planiranju, pripremi, započinjanju ili izvršenju
agresije koja po svom karakteru, težini i razmjerama predstavija flagrantno kršenje
Povelje Ujedinjenih nacija. Naravno, ne treba gubiti iz vida da se radi samo o
prijedlogu.
t
[295] Škulić, str. 300.
[296] Međunarnodno ratno pravo (ius ad bellurri) je dio medunarodnog javnog prava
i njegove norme se primjenjuju u ratnim uslovima, a regulišu odnose izmedu
zaraćenih strana međusobno i u odnosu na neutralne države u vrijeme oružanih
sukoba. Odnos izmedu medunarodnog krivičnog i ratnog prava je takav da se u doba
mira odredbe medunarodnog krivičnog prava mogu primijeniti samo ako ih je
nacionalno krivično pravo inkorporiralo u svoj zakonodavni sistem, odredivši, pri
tom, i sankcije i postupak za njihovu primjenu. U doba rata norme medunarodnog
krivičnog prava imaju apsolutni prioritet, odnosno primat i primjenjuju se
neposredno od strane domaćih sudova ili posebno formiranih medunarodnih
sudskih organa.
[297] Cassese, Antonio: International Criminal law, "Oxford University press",
Oxford, New York, 2003, str.
[298] Škulić, str. 299.
[299] Ibidem, str. 301.
[300] Ibidem.
[301] Ovaj biro ima zadatak da suzbija prevare, korupciju i ostale protivpravne radnje
kojima se ostvaruje protivpravna šteta Evropskoj uniji. Za razliku od EUROPOL-a i
EUROJUST-a, OLAF je organizovan kao jedan odjeljak komisije Evropske unije, ali je
potpuno nezavisan. Na čelu OLAF-a je njegov direktor koga imenuju Evropski
parlament i Savjet Evrope. OLAF je posebno orijentisan na suzbijanje krijumčarenja
cigareta, alkohola i maslinovog ulja, kao i drugih prevarnih i koruptivnih krivičnih
djela na štetu finansijskih interesa Evropske unije.
[302] Škulić, dr Milan: Dejstvo odluka i gledišta nekih medunarodnih tijela na
krivičnoprocesni sistem Republike Srbije, "Pravni život", Beograd, broj 9/06, str. 744.
[303] Član 54 ovog sporazuma glasi: "Lice kojem je od strane jedne ugovome strane
već pravnosnažno presudeno, za isto djelo se ne može više krivično goniti, ako je u
slučaju presudivanja sankcija već izvršena ili se upravo izvršava ili se prema pravu
države u kojoj je lice osudeno, ona više ne može izvršiti".
[304] U.N. Doc.A/Conf. 183/9.
nesumnjivo priznata opasnost takvih teških ziočina za mir, bezbjednost i dobrobit
svijeta, kao i da treba stati na kraj mogućnostima da učinioci tih zločina ostanu
nekažnjeni.
[306] Tako je Generalna skupština Ujedinjenih nacija zatražila od Medunarodnog
pravnog povjerenstva da sastavi izvještaj o mogućnostima osnivanja medunarodnog
krivičnog suda za kažnjavanje zločina vezanih sa međunarodnim prometom i
zloupotrebom droga. Isto tako, 1990. godine, u okviru International Institute of
Higher Studies in Criminal Sciences (Sirakuza, Italija) pripremljen je pod vodstvom
M. Ch. Đassiounia nacrt statuta medunarodnog krivičnog suda koji bi bio nadležan
za sva krivična djela vezana za medunarodno pravo. Iste godine, Generalna
282
SKRIPTA:
skupština Ujedinjenih nacija prihvatila je izvještaj i zatražila od Medunarodnog

pravnog povjerenstva da nastavi rad. Nakon izrade dva teksta nacrta (1993. i 1994.
godine) Generalna skupština je 1996. godine osnovala Preparatory Committe on the
Establisment of an International Criminal Court (PrepCom) koji je imao zadatak da
izradi "konsolidovani" nacrt statuta koji bi bio prihvatljiv za sve strane. Nakon
intenzivnog rada, PrepCom je na svojoj zadnjoj sjednici, održanoj 3. aprila 1998.
godine, usvojio Nacrt Statuta ICC (koji je imao 116 članova, ali i 1.300 riječi u
zagradama - altemative) i Nacrt završnog akta Diplomatske konferencije.
[307] Pored toga, planira se da će ICC, takode, imati jurisdikciju nad zločinom
agresije, ali tek onda kada se postigne konsenzus u vezi s definicijom zločina
agresije. Za razliku od nacrta zakona (Draft Code) Medunarodne pravne komisije, koji
je uključivao jurisdikciju suda i nad zločinima kao što su trgovina drogom i
terorizam, Rimski statut ove zločine, kao i zločin agresije, nije obuhvatio
jurisdikcijom. Dmgi nesavladiv problem za pregovarače u Rimu je to što nisu uspjeli
da formalno van zakona stave upotrebu oružja za masovno uništavanje.
[307] U Rimskom statutu je jasno prihvaćeno načelo univerzalne jurisdikcije.
[308] Uslov za jurisdikciju ICC jeste da odnosna država putem ratifikacije njegovog
statuta izričito prizna njegovu nadležnost. Poznato je da su se SAD od
najistaknutijeg pobomika medunarodnog krivičnog (ad hoc) sudstva (tj. sudstva za
dmge) pretvorile u najvećeg protivnika ICC. Ovo protivljenje ispoljeno je na razne
načine: povlačenjem potpisa Rimskog statuta (2002. godine), prijetnjom da će biti
blokiran rad Savjeta bezbjednosti, zaključivanjem bilateralnih sporazuma s nizom
država o neizručenju američkih državljana sudu, čak i donošenjem posebnog zakona
(American Service Members' Protection Act, 2002) koji, pored ostalog, predvida
zabranu američke vojne pomoći državama koje su ratifikovale Rimski statut (uz
moguće izuzetke) i ovlašćuje predsjednika SAD-a da upotrijebi vojnu silu da bi se
oslobodilo američko vojno osoblje koje drži ICC.
[309] Vidjeti Progres Report on the Ratification and National Implementing
Legislation of The statute for The Establishment of an Intemational Criminal Court.
Priredio: The Intemational Human Rihgts Law Institute, De Paul University, College of
Law, Chicago, Illinois, SAD, 2000.
[310] Republika Hrvatska je donijela Zakon o primjeni Statuta ICC i gonjenju za
krivična djela protiv medunarodnog ramog i humanitamog prava ("Narodne novine
Republike Hrvatske" broj 175/03). Ovim se zakonom uređuje primjena Statuta ICC
koji je Republika Hrvatska ratifikovala Zakonom o potvrdivanju Rimskog statuta ICC
("Narodne novine Republike Hrvatske"- Medunarodni ugovori, broj 5/01), saradnja
Republike Hrvatske s ICC, te posebnosti gonjenja za krivična djela predvidena
članom 5 Statuta, krivična djela protiv vrijednosti zaštićenih medunarodnim pravom
iz čl. 156-168, 187, 187a i 187b Krivičnog zakonika ("Narodne novine Republike
Hrvatske" br. 110/97, 27/98, 129/00, 51/01 i 111/03), te druga krivična djela iz
nadležnosti
međunarodnih krivičnih sudova, kao i gonjenje za krivična djela protiv
medunarodnog pravosuda. Ako ovim zakonom nije odredeno drukčije, poslove
saradnje i izvršenja odluka ICC provodi i koordinira Vlada Republike Hrvatske.
Stvama i mjesna nadležnost sudova i drugih državnih organa koja postupaju u
poslovima saradnje i izvršenja odluka ICC odreduje se prema pravilima koja vrijede
za odredivanje nadležnosti u krivičnom postupku, odnosno u drugom postupku u
kojem se obavlja radnja, ako ovim zakonom nije odredeno drukčije. Isto tako, u
postupku protiv učinilaca krivičnih djela iz člana 1 ovog zakona i tokom obavljanja
poslova saradnje s ICC primjenjivaće se najviši standardi zaštite i poštovanja
dostojanstva svjedoka, žrtava i njihovih porodica, saglasno posebnom zakonu. Za
vodenje krivičnog postupka za krivična djela iz člana 1 ovog zakona, uz sudove
mjesno nadležne prema opštim propisima, mjesno su nadležni i županijski sudovi u
283
SKRIPTA:
Osijeku, Rijeci, Splitu i Zagrebu.

Od ukupnog broja 22 su afričke države, 22 evropske države (ne države članice
Evropske unije), 18 država Latinske Amerike i Kariba, 15 država članica Evropske
unije, 12 država Azije i Pacifika i po jedna država Sjeveme Amerike i Đliskog istoka.
Primjetno je da neke velesile nisu potpisnice Rimskog statuta što je, prema mišljenju
pojedinih eksperata medunarodnog prava i medunarodnih odnosa, dovoljan razlog
da ICC nikada istinski ne profunkcioniše, a kao argument navode postojanje i
neslavan kraj Lige naroda, preteče Organizacije ujedinjenih nacija.
Iako je bivši američki predsjednik Đill Clinton potpisao Rimski statut 31. januara
2000. godine, rezerve koje stoje ispod tog potpisa bile su ozbiljan indikator da
američka vlada još uvijek potpuno ne stoji iza ideje o osnivanju ICC. Nakon što je za
predsjednika SAD izabran George W. Đush, SAD su povukle svoj paraf i izrazile stav
o neučestvovanju u kreiranju i egzistiranju ICC. Kao zaštitu svojih državljana, SAD-a
pribjegavaju potpisivanju bilateralnih sporazuma sa državama Članicama Rimskog
statuta o neizručenju njihovih državljana ICC. Odnos SAD-a i ICC se dodatno
pogoršao kada je Predstavnički dom, 10. maja 2001. godine, izglasao podršku za
"American Servicemembers Protection Act (Zakon za zaštitu američkih vojnika).
Suština ovog zakona jeste da se praktično predlaže prekid vojne saradnje sa onim
državama koje podržavaju ICC, odnosno koje se odluče na ratifikaciju Rimskog
statuta. Prekidom vojne saradnje ne obuhvataju se evropski saveznici i Japan. Tačno
godinu dana kasnije, 10. maja 2002. godine, najvažniji komitet u Kongresu SAD
izglasao je ovlašćenje za predsjednika SAD-a da koristi silu ako je potrebno da
oslobodi bilo kojeg Amerikanca kojeg bi eventualno mogao u pritvoru zadržati ICC.
36 Odluka o ratifikaciji i tekst Rimskog statuta objavljeni su u "Službenom glasniku
BiH" broj 2/02 - Medunarodni ugovori.
368 Rimski statut, naravno, ne zadovoljava sve zahtjeve za koje su se zalagali
predlagači, a posebno neke nevladine organizacije. Njegov tekst je rezultat
kompromisa, jer su mnoge odredbe nastale kako bi se zadovoljili različiti politički
interesi. U tom smislu je i činjenica da je tekst Statuta usvojen sa 120 glasova za,
sedam ih je bilo protiv, dok je 21 glas bio uzdržan. Signifikantno je da su i dvije
stalne Članice Savjeta bezbjednosti - SAD i Kina giasale protiv. Isto tako, na nužan
kompromis upućuje i prelazna odredba iz člana 124 Rimskog statuta, koja je, istina,
privremenog karaktera, prema kojoj neka država, i nakon što je postala stranka u
tom statutu, može izjaviti da tokom perioda od sedam godina od stupanja na snagu
Statuta za tu državu, ne prihvata nadležnost ICC za ratne zločina počinjene na njenoj
teritoriji ili od strane njenih državljana. Šire Tomić, dr Zvonimir: Nimberška presuda,
"Magistrat", Sarajevo, 2001, str. 26-31.
[314] Smatra se da su državama koje potpišu Rimski statut poznate dvije stvari: kada
će ICC, a kada domaće vlasti početi istragu i krivično gonjenje za zločine iz Statuta,
odnosno kada ICC primjenjuje svoju nadležnost i šta se podrazumijeva pod
obavezom na saradnju.
[315] Ibidem, str. 306.
[316] Ibidem.
[318] Ibidem.
[319] Milojević, dr Momir: Osnivanje medunarodnog krivičnog suda, zbornik
"Medunarodna krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", Pravni fakultet, Beograd,
projekat "Srbija - pravna država", Beograd, 1997, str. 91
[320] Tako je i prilikom stvaranja Stainog suda medunarodne pravde raspravijano o
mogućnosti ustanovljavanja i jednog medunarodnog krivičnog suda, koji bi bio
organ Društva naroda. Iako tada takav sud nije ustanovljen, nastavljeni su i dalje
pokušaji da se on organizuje, u prvom redu od privatnih udruženja, kao što su
Medunarodno udruženje sa krivično pravo, Interpariamentama unija, Internationai
284
SKRIPTA:
Law Association i dr. Vidjeti Pržić, dr Ilija: Medunarodni krivični sud, "Arhiv za
pravne i društvene nauke", Beograd, broj 5-6/39, str. 504-509 i Milojković, Đorislav:
Medunarodni terorizam i njegovo suzbijanje - Medunarodni krivični sud - Podjela
vlasti u medunarodnom pravu, Beograd, 1937. str. 16.
[321] Opšimije Josipović-Krapac-Novoselec, str. 13-15.
[323] Đurdić-Jovašević, str. 115.
[324] Bring, O.: International Criminal Law in Historical Perspective - Comments and
Materials, "Juridiska Fakulteten", Stockholm, 2001, str. 11.
[325] Škulić, str. 29.
[326] Bassiouni, M. C.: The Need for International Accountability, "Intemational
Criminal Law", Second Edition, Vol. III, New York, 1999, str. 3.
[329] Ibidem., str. 21 i 22.
[330] Fastenrath, U.: Der Internationale Strafgerichtshof, "Juristische
Schulung (JuS)", 1999, str. 632.
[332] Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovomost pojedinaca u medunarodnom pravu,
"Pregled", Sarajevo, broj 1-2/62, str. 69.
[333] Haški kodeks o zakonima i običajima o vodenju rata na suvu postavlja se kao
zakon ponašanja civilizovanih nacija i kao kodeks vojničke časti (Bartoš, dr Milan:
OpŠti pogled na razvoj međunarodnog ratnog prava od 1907. do 1957. godine,
"Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 2/58, str. 269).
[335] Zlatarić, dr Bogdan: Haška konvencija od 1907. i individualna krivična
odgovomost za rame zločine, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo",
Beograd, broj 2/58, str. 334.
[336] Šire Kleut, P.: Uticaj razvoja tehnike na pravila ratnog prava, "Jugoslovenska
revija za međunarodno pravo", Beograd, broj 2/58, str. 300.
[337] Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u
medunarodnom pravu, op. cit., str. 71.
[338] Horvatić, str. 293 i 294.
[339] Poslije Prvog svjetskog rata su ostali samo principi koji predstavljaju osnove
krivične odgovornosti u medunarodnom pravu. To su sljedeći principi: (1) ratovi
mogu biti pravedni i nepravedni i agresivni rat predstavija zločin; (2) za ratne zločine
treba da odgovaraju i fizička lica, a ne samo dižava kao pravno lice; (3) ratoi zločinci
nisu više odgovomi pred sudovima svoje države, već, prije svega, pred sudovima
onih država na čijim su teritorijama izvršili krivična dela i (4) položaj i funkcije
učinilaca ratnih zločina ne daju izvinjenje ili opravdanie za učinjene zločine (E)ordić-
Jovašević, str. 28).
3 Razumljivo je da se zajedno s razvojem materijalnog medunarodnog krivičnog
prava (sa propisima o deliktima, krivičnoj odgovomosti i kaznama) sve više nametala
i pitanja formalnog medunarodnog krivičnog prava (procedure protiv zločinaca,
nadležnih instanci za postupak i medunarodnog krivičnog pravosuda). Prvih
decenija XX vijeka važilo je kao klasično pravno pravilo da je vršenje pravosuda
jedan od najznačajnijih i isključivih atributa državne suverenosti. "Medutim, razvoj
međunarodnih odnosa i potreba sve boljeg izgradivanja sistema za mirno iješavanje
medunarodnih sporova, išli su u prilog razvijanju sistema medunarodnog pravosuda
u stabilnijim oblicima" (Vajs, dr Albert: Problemi medunarodnog krivičnog
pravosuda, "Medunarodna politika", Beograd, broj 4/52, str. 15).
[341] Taj sud su trebali da sačinjavaju predstavnici Velike Britanije, Italije,
Japana, SAD i Francuske.
285
SKRIPTA:
[342] Šire Ignjatović, A.: Genocid u medunarodnom i nacionalnom krivičnom pravu,

Novinsko-izdavačka ustanova "Vojska", Beograd 1996, str. 45.
[343] "Kajzer je kažnjen. On je izgubio ono što mu je bilo najdraže, krunu koju je
nosio onako oholo. On je izgubio poštovanje svoga naroda i cijelog svijeta. Možda je
izgubio i svoje samoljublje, promijenio se. On više ne paradira, nema vojske koju
može svaki čas dizati na noge i na parade; ne preoblači se više deset puta na dan; ne
slikaju ga svaki dan; niko ne čuje više njegove riječi ni u političkom, ni umjetničkom,
ni u naučnom svijetu", kao što je dobro rekao Amerikanac Džems Braun Skot.
Opšimije Jovanović, J.: Sudenje Wilhelmu II kao krivcu za svjetski rat, "Zapisi",
Cetinje, broj 4/27, str. 226-230.
[344] Do sudenja Vilhelmu II nije nikada ni došlo, pošto je holandska vlada odbila da
izruči Kajzera kao stranog suverena i on je mimo doživio duboku starost, imajući
prilike da vidi početak još jednog agresivnog rata, koji je ponovo otpočela njegova
država. Ostalim optuženim su sudili njemački nacionalni sudovi i od 896 lica bilo je
osudeno samo šest, i to minimalnim kaznama.
[345] Vasilijević, dr Vladan: Medunarodni tribunal za nekadašnju Jugoslaviju: izmedu
potrebe i osporavanja, Medunarodni krivični tribunal, Beograd, 1996, str. 27.
[346] Sada se već postavlja pitanje pravednosti i nepravednosti rata i pitanje
agresivnog rata kao vrste zločina. Državni suverenitet dobija još jedno ograničenje, a
to je da mora voditi računa o opravdanosti rata, kao i to da ne može otpočeti rat u
svakoj situaciji.
04 Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu,
op. cit., str. 75.
[350] Malekian, F.: lnternational Criminal Responsibility, "International Criminal
Law", Second Edition, Volume I - Crimes, New York, 1999, str. 162.
[352] Ibidem.
4,0 Ibidem, str. 24.
[354] Inače, prvi značajniji akt sa stanovišta medunarodnog krivičnog prava u ovo
doba jeste regionalni pakt zaključen u Lokarnu 1925. godine izmedu Francuske,
Belgije, Engleske i Njemačke, poznat po imenu Rajnski pakt. On se može smatrati
kao prvi pakt protiv agresije, jer predvida odricanje potpisnica od rata i obavezno
pribjegavanje arbitraži za regulisanje sporova bilo kakve prirode. Isto tako, on
predvida poštovanje statusa quo u pogledu teritorijalnih granica.
U okviru regionalnih paktova važno mjesto zauzima i konvencija koju su potpisali
Litvinov i Tutulesko, 1933. godine u Londonu, kojom se čini pokušaj da se odredi
pojam agresora. Prema ovoj konvenciji, kao agresor u medunarodnom sukobu
smatra se onaj ko objavi rat drugoj državi ili izvrši invaziju nad teritorijom druge
države bez objave rata, zatim onaj koji izvrši pomorsku blokadu svojim snagama,
kao i onaj koji daje pomoć oružanim bandama koje su uperene protiv integriteta neke
druge države.
[355] On dijeli ratova na ofanzivne i defanzivne.
4,3 Cetinić, dr Marinka: Stočetrdesetijedna godina ka medunarodnom krivičnom
zakonu i medunarodnom krivičnom sudu, "Međunarodno krivičnopravna pitanja i
Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str.
66.
[357] Prema Paktu, dakle, rat nije zabranjen i ne isključuje primjenu sile kao krajnjeg
arbitra.
[358] Ta sredstva su predviđena u Čl. 12,13 i 15 Pakta Društva naroda.
[359] Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u medunarodnom pravu,
op. cit., str. 75.
286
SKRIPTA:
[360] Šire Živanović, dr Toma: IzvjeŠtaj o radu na sastancima upravnog odbora

Medunarodnog udruženja za krivično pravo i njegove komisije za izradu projekta
zakona o medunarodnim krivičnim djelima pojedinaca i država, posebno protiv
medunarodnog mira, u Parizu 1936. godine, "Arhiv za pravne i društvene nauke",
Beograd, broj 3/36, Beograd, str. 306-309.
4,8 Vujin, Milan: Stalni medunarodni krivični sud - osnivanje i statut suda,
"Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna
država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 116.
13 država potpisalo Protokol o ustanovljavanju međunarodnog krivičnog suda, ali je
njega ratifikovala jedino Indija.
[363] Do sredine 1938. godine svega 18 država je potpisalo Konvenciju o borbi protiv
terorizma, dok je samo 13 država potpisalo Protokol o ustanovljavanju
medunarodnog krivičnog suda, ali je njega ratifikovala jedino Indija.
[364] Krapac, str. 11.
[366] Opšimije Milojević, dr Momir: Osnivanje medunarodnog krivičnog suda,
"Medunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna
država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 91-114.
[367] "Prvi deo Moskovske deklaracije u kome se zahtijevalo da pobijedene sile
priznaju pravo savezničkim i udruženim silama da stave pod svoje vojne sudove lica
koja su optužena da su izvršila djela protivna zakonima i običajima rata, nepotpuno
je ostvaren. Ta se nepotpunost ogleda u dva pravca: najprije, mnogi zločinci nisu bili
izručeni od strane pojedinih zemalja onim zemljama koje su bile žrtve njihove
djelatnosti, i, zatim, izrečene kazne su bile blage i u nesaglasnosti sa težinom
počinjenih djela i stepenom krivice učinioca. Tako je u tom dijelu pravda nepotpuno
zadovoljena" (Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u
medunarodnom pravu, op. cit., str. 76). Drugi dio Moskovske dekaracije je realizovan
kroz stvaranje Medunarodnog vojnog suda (koji je formiran na osnovu Londonskog
sporazuma od 8. avgusta 1945. godine i koji je donio poznatu nimberšku presudu) i
Tribunala u Tokiju (za sudenje zločincima iz Japana za ista djela počinjena u ratu u
okviru saveza sila osovine).
[367] Načelnim odlukama Moskovske konferencije iz oktobra 1943. godine prethodili
su i zaključci usvojeni na Medunarodnoj skupštini održanoj 21. juna 1943. godine. Tu
je dogovoreno da se ustanovi medunarodni krivični sud sa nadležnošću da sudi za
neke od sljedećih zločina: (a) zločini za koje nije nadležno nijedno unutrašnje
pravosude nekog od Ujedinjenih naroda (npr. zločini počinjeni u Njemačkoj protiv
Jevreja i apatrida i eventualno protiv ujedinjenih nacija); (b) zločini koji bi bili u
nadležnosti sudstva jedne od članica Ujedinjenih nacija, ali koje zainteresovana
država odluči da ne preda svom sudu zbog toga što bi proces u toj zemlji mogao da
zemalja ili prema gradanima različitih država; (d) zločini koje su počinili šefovi
država. (Historique du probleme de la iuridiction criminelle internationale, New York,
1949, str. 104-105).
[369] Ovakvo rešenje će, uz odgovarajuća prilagodavanja, biti ponovljeno u
odredbama člana 29 Statuta
ICTY.
[370] U toj se deklaraciji, izmedu ostalog, navodi: "Primili su iz mnogih izvora
dokaze o zvjerstvima, pokoljima i hladnokrvnim masovnim pogubljenjima koja se
vrše od strane Hitlerovih snaga iz mnogih zemalja od njih pregaženih i iz kojih se oni
sada postojano lstjeruju" (Ujedinjene nacije - Zbirka dokumenata, 1941-1945. godine,
Beograd, 1948, str. 14-18).
[371] Prema tome, zločini čija djela prevazilaze geografske okvire jedne zemlje -
trebalo je da budu osudeni kao medunarodni zločini.
[372] Jovanović, Ljubiša: Krivična odgovornost pojedinaca u
287
SKRIPTA:
medunarodnom pravu, op. cit., str. 77.

[373] Krimska deklaracija od 11. februara 1945. godine, Povelja OUN i Berlinska
konferencija potvrdile su nužnost kažnjavanja nacističkih ramih zločinaca i princip
pune i neposredne krivične odgovomosti.
[374] Prethodila je Deklaracija o kapitulaciji Njemačke od 5. juna 1945.
godine (potpisana 8. maja u Remsu) koja takode sadrži odredbe o kažnjavanju za
ratne zločine. Naime, ponovo je utvrdeno da će nadležnim vlastima biti predati glavni
nacistički funkcioneri koje označe saveznici, kao i sva ostala lica koja bi u svakom
trenutku mogla biti imenovana, s obzirom na njihov položaj, fiinkciju ili ovlašćenja -
da su naredila ili podsticaia ratne zločine ili analogne akte nasilja. Na isti način će se
postupiti i sa gradanima neke od Ujedinjenih nacija optuženim za povredu zakona
svoje zemlje.
[375] Horvatić, str. 294 i 295.
[376] Bassiouni, M. Ch.: Historical survey: 1919-1998, iz: ICC Ratification and
National Implementing Legislation, AIDP, eres 1999, str. 12.
[379] Palević, mr Milan: ZnaČaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
[380] Ovaj sud su sačinjavale četiri sudije i Četiri zamenika koje su imenovale vlade
SAD, SSSR, Velike Britanije i Francuske. Predsjednik suda je biran naizmjenično po
državama. Presude su donošene većinom glasova, a u slučaju jednakog broja
glasova - odlučivao je glas predsjednika suda. Svaka od ovih država je takode
imenovala i po jednog javnog tužioca.
[381] Palević, mr Milan: Značaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
[382] Pred Nimberški tribunal su izvedena 22 optužena ratna zločinca. Na sudskom
procesu koji je trajao duže od devet mjeseci, presudom od 1. oktobra 1946. godine
njih 12 je osudeno na smrt vješanjem, tri je oslobodeno odgovomosti (Šaht, Papen i
Friče), a sedam lica osudeno na zatvorske kazne od 10 godina do doživomog
zatvora. Osudeni su kazne zatvora izdržavali u zatvom Špandau nad kojim su
zajedničku upravu imale sve četiri sile pobjednice. Pored toga, osudeni su ne samo
najviši politički i vojni rukovodioce Trećeg Rajha, već i organizacije (pravna lica), i to
Nacionalsocijalistička partija, Gestapo, Služba sigumosti (SD), SS jedinice i SA
jedinice.
[383] Palević, mr Milan: ZnaČaj nimberških dokumenata za konsolidaciju pravnog
[384] Takav zahtjev podnijele su delegacije Jugoslavije, Poljske i Čehoslovačke.
[385] Dvojica optuženih u Nimbergu (feldmaršai Vilhelm Kajtel i general Alfred Jodl)
osudeni su na smrt, 1. oktobra 1946. godine, izmedu ostalog, zbog izdavanja
Hitlerove "naredbe za komandose". Hitler je bio bijesan što saveznički komandosi
koji su iz potaje napadali njemačke tmpe, nisu bili vojnici, već obični kriminalci. Na
gangstere se ne odnosi Ženevska konvencija, rekao je Hitler. Druga optužnica protiv
Kajtela odnosila se na njegovu ulogu u sprovodenju Hitlerovog dekreta "noć i
magla". Po toj direktivi, osumnjičene simpatizere otpora "gutala je noć" tako da niko
nikada ne saznaju njihove sudbine. Vidjeti Rupel, Dejvid: SAD moraju da slijede
Nimberški kodeks, "Seatllepost~inteligencer'\ 6. oktobar 2006, "Politika", Beograd,
13. oktobar 2006, str. 15.
[386] Vidjeti Minear, R.H.: Victors' Justice - The Tokyo War Crimes Trial, Princeton,
"Princeton University Press", 1973, str. 74-124.
[387] Ovaj sud je na procesu koji je voden od maja 1946. godine do 12. novembra
1948. godine od ukupno optuženih 25 lica, sedam lica osudio na kaznu smrti, 16 lica
na doživotoi zatvor, a dva lica na zatvor u trajanju od sedam do 20 godina.
288
SKRIPTA:
[388] Tribunal u Tokiju, na kojem su pobjedničke savezničke snage sudile japanskim

političkim i vojnim liderima, "nepravedan je, ali se mora prihvatiti", smatra 61 odsto
poslanika japanskog parlamenta (Dieta), pokazaia je anketa koju je sproveo "Mainićr
("Mainichi Daify News"). Medutim, 67 odsto parlamentaraca je reklo da je odluka o
kretanju u rat protiv SAD bio "ludo hrabar" izbor, dok je 83 odsto ocijenilo japansku
poslijeratnu politiku "favorizovanja ekonomije nad oružjem" kao dobm. Od poslanika
je traženo da odgovore da li Tribunal u Tokiju, koji je osudio 25 vojnih i političkih
lidera, uključujući i ramog premijera Hidekija Toja, za rame zločine i zločine protiv
čovječnosti, predstavlja: (a) pravdu pobjednika, (b) nepravdu koja se mora prihvatiti
ili (c) sprovodenje pravde za sve odgovome za rat. Broj onih koji smatraju da su
procesi nepravedni, ali se moraju prihvatiti dostigao je 61 odsto, osam odsto je reklo
da Tribunal predstavlja pobjedničku pravdu, a 13 odsto da su presude pravedne.
Osamnaest odsto anketiranih nije dalo odgovor. Ispitivanje je objavljeno u okviru
"Mainićijevog" šireg projekta započetog 2005. godine, povodom obilježavanja 60
godina od kraja Dmgog svjetskoe rata u avgustu 2005. godine. Šire "Politika",
Beograd, 28. jun 2006. godine, str. 6.
Josipović-Krapac-Novoselec, str. 34.
[390] Vamashita je bio komandant japanskih vojnih snaga na Filipinima i njihov vojni
guvemer. Optužen je da je u tom svojstvu tokom rata protiv SAD-a i njenih saveznika
zanemario svoju dužnost u odnosu na svoje podredene i stavljeno mu je na teret
više od 32 hiljade ubijenih i mučenih. Osuden je na smrt.
[392] Ibidem.
[394] Poslije Drugog svjetskog rata na oslobodenim teritorijama je osnovano više
različitih sudova koji su vodili krivične postupke i sudili pojedinim ratnim zločincima.
Tako su osnovani: saveznički okupacioni sudovi, nacionalni sudovi savezničkih
država i nacionalni sudovi pobijedenih država. Oni su sudili učiniocima teških
krivičnih djela protiv čovječnosti i medunarodnog prava izvršena na odredenim
okupiranim teritorijama.
[395] Bećirević, str. 59.
[395] LJ tom smislu su donijete rezolucije Generalne skupštine Ujedinjenih
nacijabroj 3/1, 95/1 i 177/2.
[397] U cilju okončanja glavnih pretresa do kraja 2008. godine, kao i žalbenih
postupaka do kraja 2010. godine, Strategijom okončanja rada suda u skladu sa
odlukom Vijeća bezbjednosti UN - ICTR se ovlašćuje da odgovarajuće predmete
ustupi domaćim pravosudnim organima, te poziva zemlje članice da prihvate takve
predmete. U skladu sa ovom strategijom okončanja, tužilac ICTR je u predmetu
Bagaragaza tražio od Kraljevini NorveŠke da prihvati krivično gonjenje u ovom
predmetu. U vrijeme genocida koji je počinjen 1994. godine, Bagaragaza je bio
generalni direktor Sektora za kontrolu u industriji čaja u Ruandi. Bio je, takode, i član
Prefekturnog odbora političke strane MRND u Gisenvi-u, Prefektura, Ruanda. To je
bila politička stranke bivšeg predsjednika Ruande, Juvenal Habyariman, i stranka
koja je formirala omladinski forum poznat kao Interahamvve. ICTR je 19. maja .2006.
godine donio odluku po prijedlogu Tužilaštva za ustupanje predmeta Bagaragaza
(predmet broj ICTR - 2005 - 86 - R 11 bis) Kraljevini Norveškoj. Pretresno vijeće III
ICTR ustanovilo je da Kraljevina Norveška nema nadležnost ratione materiae nad
zločinom genocida, dogovorom o počinjenju genocida ili saučesništvu u genocidu,
odnosno optužbi navedenoj u potvrdenoj optužnici. Shodno tome, navedena krivična
djela za koja se tereti Bagaragaza ne mogu se u potpunosti pravno kvalifikovati po
norveškom krivičnom zakonodavstvu. Zbog toga je ICTR odbio prijedlog za
ustupanje predmeta. Vidjeti " Izvještaj o predmetu: predmet Bagaragaza - Odluka
289
SKRIPTA:
ICTR o ustupanju predmeta Kraljevini Norveškoj (OKO reporter o ratnim zločinima,

Sarajevo, broj 3/06, str. 25 i 26).
[398] Džouns-Pauls, str. 13.
[399] Drugostepena presuda Delaliću et al., 20. februar 2001. godine, stav
24.
[400] Pred ICTR je optuženo više bivših ministara, visokih vojnih i drugih
funkcionera, direktora novina i privrednika. Taj tribunal je izrekao i više presuda na
doživotni zatvor, i to za zločin genocida. Tako je Paul Akayesu, profesor i školski
nadzornik, kao i bivši gradonačelnik grada Tabe, osuden zbog smrti najmanje dvije
hiljade ljudi. U njegovoj presudi je navedeno da seksualni zločini mogu predstavljati
djelo genocida, ako se preduzimaju u namjeri uništenja neke grupe lica iste rase ili
porijekla.
[401] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 55
[402] Generalni sekretar Ujedinjenih nacija je, početkom oktobra 2000. godine,
Savjetu bezbjednosti podnio izveštaj o stanju u Sijera Leoneu (Raport of the
Secreary-General on the establishment of a Special Court for Sierra Leone,
S/2000/915), uz koji je dat i projekat za osnivanje Specijalnog suda za Sijera Leone, i
to u formi ugovora Ujedinjenih nacija i te države. Rezoluciom 1370 (2001), od 18.
septembra 2001. godine, Savjet bezbjednosti je pohvalio napore u kreiranju procesa
utvrdivanja istine i nacionalnog pomirenja u Sijera Leoneu, ohrabrujući Vladu Sijera
Leonea da, zajedno sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija, Visokim
komesarom Ujedinjenih nacija za ljudska prava i drugim relevantnim medunarodnim
faktorima, ubrza osnivanje Komisije za istinu i pomirenje i Specijalnog suda
predviđenih rezolucijom 1315 (2000) od 14. avgusta 2000. godine.
[405] Roden u američko-liberijanskom krugu elimih nasljednika oslobodenih robova
koji su 1847. godine osnovali najstariju republiku u Africi, držao se "stila" i tokom
prvog suočenja sa sudijama u ICTY: preko advokata žalio se na ograničene
telefonske veze, ostanke u zatvorenoj sobi i po 16 časova bez prekida, na užasnu
hranu itd.
[406] Bivši predsjednik Srbije i Savezne Republike Jugoslavije nedavno je okončao
petogodišnji boravak u Haškom tribunalu fatalnim srčanim udarom. U pritvoreničkoj
sobi istog krila ICTY "zamijenio" ga je bivši predsjednik Liberije koji se nedavno
premijemo pojavio u prostorijama Tribunala. Za mnoge u Sijera Leoneu liči na čudo
da se čovjek koga optužuju da je inicirao okrutni desetogodišnji gradanski rat,
razarajući im zemlju, uopšte našao pred sudom. I to onim globalnim. Što posebno
zabrinjava preostale diktatore na tom najvećem i najsiromašnijem kontinentu:
prevode to u najavu ukidanja imuniteta za sve svoje ratne i druge "nestašluke",
poput kršenja liudskih prava.
4 Oni njegovi, liberijski, kao da nisu imali taj sjaj.
[408] Tako je to sa afričkim despotom, koji je u dramatičnom telefonskom intervjuu
za Bi-Bi-Si, 1989. godine, najavio gradanski rat u rodnoj Liberiji i započeo ga. Zašto?
Jer ga je predsednik Samjuel Do (došavši na vlast vojnim udarom, poslije
nezadovoljstva masa rastom cijena) optužio da je od njegove vlade, zadužen za
budžet, prigrabio milion dolara. Bio je prinuden da pobjegne u SAD, gdje je u
mladosti studirao ekonomiju. Preuzeo je fotelju predsednika Doa na izborima 1997.
godine i mada su pobune protiv Tejlora počele već dvije godine kasnije - ostao je na
vlasti do 2003. godine. Domaći i medunarodni pritisak, sa američkim na čelu,
prinudio ga je na egzil u Nigeriju.
[409] Zovu je "čelična ledi", ima staž u UN-u i Svjetskoj banci. Ona je na Dan
nezavisnosti upalila trećinu uličnog osvjetljenja prestonice i otvorila trećinu njenog
vodovoda, i to poslije 15 godina.
290
SKRIPTA:
[410] Vidjeti: Đordević, S.: Međunarodni krivični tribunal za prethodnu Jugoslaviju

(neka kritička zapažanja), zbomik "Problemi medunarodnog krivičnog prava i
pravosuda", projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str.
157.
[411] Horvatić, str. 295 i 296.
[412] Procjenjuje se da je tokom vladavine Crvenih Kmera ubijen gotovo
svaki četvrti stanovnik Kambodže.
[414] Office je, izmedu ostalog, fmansirao i Cambodian Genocide Program na
Univerzitetu u Yaleu, koji je prikupio brojne i važne podatke. Uz to, ovaj program je
obuhvatio i edukaciju sudija i tužioca u Kambodži - kako bi na odgovarajući način
primijenili norme medunarodnog prava.
[415] Opšimije Josipović-Krapac-Novoselec, str. 55—57.
[417] Treba imati u vidu i Vijeće za teška krivična djela Okružnog suda u Diliju
(Istočni Timor), koje je osnovano Propisom 2000/15, a sastoji se od dvoje
medunarodnih i jednog istočnotimorskog sudije. Propisom 2000/16 osnovana je i
Kancelarija zamjenika tužioca. Ovaj sud je nadležan za "teška krivična djela'- rame
zločine, zločine protiv čovječnosti, ubistva, seksualna krivična djela i mučenja.
Nadležnost za ubistva, seksualna djela i mučenje ograničena je na djela počinjena
izmedu 1. januara i 25. oktobra 1999. godine. Ovaj sud je formiran kao posljedica
činjenice da su indonežanske trupe 7. decembra 1975. godine izvršile invaziju
Istočnog Timora, a njihova okupacija trajaia je 25 godina i odlikovala se stalnom
represijom i nasiljem. Indonežanski parlament je tek 25. oktobra 1999. godine predao
kontrolu nad teritorijom Istočnog Timora Ujedinjenim nacijama.
[418] Josipović - Krapac - Novoselec, str. 61.
[419] Kako navode izvori u UN-u, istragom je obuhvaćen čitav niz zvaničnika Libana i
susjedne Sirije, mada vlasti u Damasku upomo odbijaju vezu sa ubistvom premijera
Haririja. Hariri i još 22 lica poginuli su 14. februara 2005. godine, u eksploziji kamiona
punog eksploziva u centru Bejruta. Ubijeni premijer se sve do smrti oštro protivio
otvorenom miješanju Sirije u unutrašnja pitanja Libana, posebno otvorenoj podršci,
koju je ta država davala pokretu Hezbolah.
[420] Vidjeti "UN predlažu Libanu: Međunarodni sud za Haririjeve ubice", "Politika",
Beograd, 12. novembra 2006. godine, str. 3.
[421] Ovakav naziv sadrži u sebi neke nedosljednosti koje nisu samo terminološke
prirode. U nazivu se govori o "krivičnom gonjenju", što nije zadatak ICTY, već
tužilaštva, ali bi se to moglo objasniti i time da tužilaštvo ICTY podnosi optužne akte,
a da ICTY zatim vodi postupak i donosi odgovarajuću odluku, te da je tužilaštvo
funkcionalno vezano sa ICTY. O tome Vodinelić-Rakić, dr Vesna: Prikaz Pravilnika o
postupku i dokazivanju Medunarodnog tribunala za sudenje licima za koja se
pretpostavlja da su odgovoma za teške povrede medunarodnog humanitamog prava
učinjene na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine, "Jugoslovenska revija za
medunardno pravo", Beograd, broj 1-2/95.
[422] International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for Serious
Violations of Intemational Humanitarian Law Committed in the Territory of Former
Yugoslavia since 1991. Naziv "tribunal" dobio je prema francuskoj pravnoj tradiciji
prema kojoj su, u krivičnim stvarima, sudski organi locirani u istom objektu i
obuhvataju presudujuće organe (court, sud) i ured javnog tužioca (procureur de la
Republique). Navedeno prema Krapac, str. 3. U daljem tekstu ovaj sud ćemo
označavati skraćenicom ICTY.
[423] icty se u stvaranju svoje sudske prakse često poziva na
jurisprudenciju ESLJP. ESLJP se, takode, u svojim odlukama može pozivati na
jurisprudenciju ICTY.
291
SKRIPTA:
[424]1 ne samo to. Za razliku od obaveze saradnje s ICTY koja postoji za sve države
medunarodne zajednice, potpisnice Dejtonsko-pariskog sporazuma su se u ovoj
stvari i izričito obavezale na saradnju, novembra 1995. godine. Prema članu IX
Opšteg okvimog sporazuma o miru u BiH (Dejtonsko-pariski sporazum), države
potpisnice su se obavezale na "saglasno svojim obavezama, saradnju u istrazi i
gonjenju ratnih zločina i dmgih povreda međunarodnog humanitamog prava". Šta
više, Aneksom 1-A uz ovaj sporazum, članom X koji nosi naziv "Saradnja", strane
potpisnice su se obavezale i precizno na saradnju sa svima koji su "inače ovlašćeni
od strane Savjeta bezbjednosti UN-a, uključujući i Medunarodni tribunal za bivšu
JugoslavijiT.
[425] S/PRST/2002/21 od 23. jula 2002. godine.
[426] Na osnovu ove strategije, istrage su trebale biti završene do kraja 2004.
godine, sve radnje u prvostepenom postupku do kraja 2008. godine, a kompletan rad
Tribunala u 2010. godini (C/2002/678), s tim da će se ICTY u svom radu koncentrisati
na krivično gonjenje i sudenje najvišim vodama koji se sumnjiče da su
najodgovomiji za zločine u okvim nadležnosti ICTY, dok će sudenja onim koji su
manje odgovomi biti ustupljena odgovarajućim nadležnim domaćim sudovima, uz
jačanje sposobnosti tih sudova da obavljaju taj posao.
[427] Vidjeti Radulović, dr Drago, O legalitetu i legitimitetu medunarodnog ad hoc
Tribunala u Hagu, "JugosSovenska revija za kriminologiju i krivično pravo",
Beograd, broj 1-2/00, Đeograd, str. 3-19.
4% "jj Xribunalu i u pritvom Ujedinjenih nacija u Ševeningenu teče život nepoznat ili
manje poznat javnosti. Dogadaju se tragedije, drame, tragikomične, katkad i čisto
komične situacije. Prepliću se sudbine. I optuženih i njihovih porodica, ali i svjedoka.
Ukrštena svjedočenja o istim situacijama govore sama za sebe. Iskazi Ijudi koji su
bili prisutni na istim mjestima i u isto vrijeme, svjedoče za istu stranu, a videnja i
doživljaji su im, ponekad, potpuno različiti!? Neki od očevidaca sudbinskih,
istorijskih dogadaja, od onih koji su se odigrali prije 15 godina pa do najsvježijih', od
prije šest godina, bili su svojevremeno veoma važne javne ličnosti, političari,
obavještajci, policajci, vojnici...Različitih nacionalnosti, s različitih strana i u
različitim ulogama." (Čobović, Zlatko: Haški tribunal iza kulisa, Bilješke dopisnika iz
Haga, "Evro", Beograd, 2005, str. 5 i 6).
[430] Glava XVI Krivičnog zakona SFRJ iz 1976. godine f'Službeni list SFRJ" broj
44/76).
[432] Praviinik je stupio na snagu 14. marta 1994. godine. Vidjeti i Uputstvo o
postupku predlaganja, razmatranja i objavljivanja izmjena i dopuna Pravilnika o
postupku i dokazima ICTY (s izmjenama i dopunama) - IT/143/rev.2. U skladu sa
pravilom 19 (Đ) Pravilnika o postupku i dokazima i na osnovu pravila 6 Pravilnika,
ovo uputstvojedoniotadašnjipredsjednik ICTY Claude Jorda
Sve prijedloge izmjena i dopuna Pravilnika o postupku i dokazima ICTY koje mu
dostave predsjednik, sudija ICTY ili neki drugi organ - razmatra Odbor za Pravilnik,
koji podnosi izvještaj (sa prijedlozima i prepomkama) plenamoj sjednici ICTY za
daljnje postupanje ili stalnim sudijama ICTY na usvajanje u skladu sa pravilom 6 (C).
Izvještaj Odbora za Pravilnik dostavlja se svim sudijama najmanje sedam dana prije
plename sjednice na kojoj će se o njemu raspravljati. Sudije ad litem ICTY mogu
dostaviti pismene primjedbe na izvještaj predsjedavajućem Odbora za Pravilnik
najkasnije dva radna dana prije početka plename sjednice i sudjelovati u raspravi o
izmjenama i dopunama na plenamoj sjednici. Odbor za Pravilnik se sastoji od
najmanje troje stalnih sudija ICTY i od po jednog predstavnika Sekretarijata,
Tužilaštva i branioca bez glasačkog prava.
[433] U ovom tekstu se imaju u vidu i izmjene i dopune u tekstu Pravilnika usvojene
292
SKRIPTA:
do 11. i 12. decembra 2003. godine. Tada su izmijenjena i dopunjena sljedeća pravila
u Pravilniku o postupku i dokazima: pravilo 44 francuski; pravilo 65 ter (C) engleski i
francuski; pravilo 65 ter (F) francuski; pravilo 67 engleski i francuski; pravilo 68
engleski i francuski i pravilo 77 engleski i francuski. U skladu s potpravilom 6 (D),
ove izmjene i dopune stupaju na snagu sedam dana nakon izdavanja ovog
službenog dokumenta, tj. 24. decembra 2003. godine.
[434] Načelno je neuobičajeno da sam organ koji vrši jednu od osnovnih funkcija u
krivičnom postupku (u ovom slučaju sudsku funkciju, tj. funkciju vodenja postupka i
presudivanja), sam donosi pravila koja se odnose na njegov rad i obavljanje te
funkcije.
[435] "Na primjer, ponekad se ističe da je nepostojanje porote bitan element iz
evropsko-kontinentalnog postupka, jer je porota važan element klasične
anglosaksonske procedure. Ovo, po našem mišljenju, ipak, nema suštinski značaj,
jer je od tog pitanja daleko važnija problematika načina izvodenja dokaza, te odnosa
suda i stranaka, uloge sudije u odnosu na dokaze i dokazna sredstva, te važno
koncepcijsko pitanje položaja stranaka u postupku, što je sve regulisano na način
koji predstavlja tipičan primjer anglosaksonske procedure." (Škulić, str. 67).
[436] Paunović, dr Milan: Medunarodni krivični tribunal za teške povrede
medunarodnog humanitamog prava na području bivše Jugoslavije - osvrt na neka
međunarodnopravna pitanja, "Međunarodno krivičnopravna pitanja i Haški tribunal",
projekat "Srbija - pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 129.
[437] Opšimije Milinković, mr Branislav: Dosadašnja praksa Haškog tribunala,
"Medunarodna politika", Beograd, broj 1048, 1996, str. 12-15.
[438] U suštini se radi o samo dva osnovna pravna sistema koja su karakteristična za
savremenu civilizaciju prava: (1) kontmenatalno-evropskom i (2) anglosaksonskom,
odnosno angloameričkom pravnom sistemu. lako je ovaj zahtjev načeino korektan,
činjenica je da su praviia postupka pred ICTY "u osnovi anglosaksonskog tipa, što
znači da su u konkretnoj primjeni tih pravila, sudije koje dolaze sa kontinentaino-
evropskog pravnog područija suštinski u lošijem položaju, jer se tek moraju
privikavati na novi procesnopravni ambijent, te voditi prema pravilima koja nisu
tipična, a često su sasvim atipična u odnosu na krivični postupak koji inače dobro
poznaju i pravni sistem u čijim su okvirima djelovaii, te se kao sudije afirmisali"
(Škuiić, str. 75).
176
[440] Ibidem.
[441] Oni će, međutim biti konsultovani prije usvajanja tih pravila.
5.0 Postojanje okolnosti koje bi mogle uticati na sudijsku nepristrasnost je i u
ovom slučaju quastio facti koje se bliže ne objašnjavaju.
5.1 Škulić, str.76.
178
[444] Vodinelić-Rakić, dr Vesna: Prikaz Pravila o postupku i dokazivanju
Medunarodnog tribunala za sudenje licima za koje se pretpostavlja da su odgovoma
za teške povrede medunarodnog humanitamog prava učinjene na teritoriji bivše
Jugoslavije od 1991. godine, op. cit., str. 107.
5,3 Škulić, str. 79.
[447] Ibidem, str. 116.
5,6 Primjenjuje se Uputstvo o dužini podnesaka i zahtjeva, koje je donio Claude
Jorda, tadašnji predsjednik ICTY. Cilj je da se odredi dužina pismenih podnesaka i
zahtjeva u prvostepenom i žalbenom postupku. Npr. pretpretresni podnesci ne treba
da budu duži od 50 strana ili 15.000 riječi, a završni podnesci od 200 strana ili 60.000
riječi. Drugi zahtjevi, odgovori i replike ne treba da budu duži od 10 stranica ili 3.000
293
SKRIPTA:
riječi itd.
[449] Izvještaj Federalna advokatske komore SAD-a, juli 1993.
[450] Planiranje je prvi oblik odgovornosti po članu 7 stav 1 Statuta. Prema Statutu,
mora da postoji plan za počinjenje zločina: plan da se počini ratni zločin, plan da se
povrede Ženevske konvencije, plan da se počini zločin protiv čovečnosti, plan da se
počini genocid. Optuženi može da planira bilo samostalno ili u grupi, iako je mnogo
logičnije da ukoliko postoji planiranje, ono obuhvata više od jednog lica Zločin koji
je počinjen mora biti predviden planom i optuženi mora imati mens rea za zločin - on
mora da ima namjeru za zločin protiv čovječnosti, ubistvo, na primjer ili mora biti
svjestan dovoljne vjerovatooće da zločin predstavlja posljedicu plana.
Odlučujuči faktor koji bi trebalo da bude relevantan za podsticanje je ohrabrivanje,
davanje novca, prijetnje, pozivi na lojalnost, patriotizam i propaganda. Sve ovo bi
trebalo da se smatra dovoljnim za podsticanje. Podsticanje može biti izraženo ili
implicirano nečinjenjem.
Sljedeći oblik krivične odgovomosti je naredivanje. Očigledno je da je kod
naredivanja zločin počinjen od strane drugog lica, a ne od strane optuženog koji je
zapravo naredbodavac zločina i koji se najčešće nalazi na poziciji vlasti. Ovo ne
mora nužno da znači da je unutar hijerarhije standardne vojne organizacije neko lice
moglo da ima ovlašćenja nad paravojnom ili kriminalnom grupom koja Čini zločine,
ali počinioci zločina moraju da djeluju u skladu sa naredenjima optuženog.
[454] U terminološkom smislu, a prije svega s obzirom na njegov adhoc karakter,
korektnije je upotrebljavati izraz "međunarodni krivični tribunaT, nego "međunarodni
krivični sud". Taj izraz se i, inače, upotrebljava kako u stručnoj, tako i u laičkoj
javnosti. Pored toga, i zvanični naziv ovog ad hoc organa sadrži u sebi riječ
"tribunal".
[455] Naziv "okrivljeni" upotrijebićemo kao generičku oznaku za osumnjičenog,
okrivljenog, optuženog i osudenog.
Krapac, str.40i41.
[457] Temeljno je pravo optuženog da "ima dovoljno vremena i mogućnosti da se
pripremi" Fraza "dovoljno vremena" je fleksibilna i njeno značenje zavisi od
okolnosti u svakom predmetu. "Nemoguće je ođrediti standard u pogiedu dovoljnog
vremena za pripremu odbrane, jer na to može da utiče niz činilaca, uključujući
složenost predmeta i sukobijene sile i tvrdnje, kao Sto su interesi drugih optuženih
lica" (Delaiić et al., P.V., Odluka o molbama za odlaganje dana sudenja, 3. februar
1997. godine).
[458] Postoji Uputstvo za dodjelu branioca po službenoj dužnosti (Uputstvo broj
1/94), s izmjenama i dopunama od 30. januara 1995, od 25. juna 1996, od 1. avgusta
1997. (revidirano 17. novembra 1997), od 10. jula 1998, od 19. jula 1999, od 15.
decembra 2000. i od 12. jula 2002 (IT/73/REV. 9). Ovo uputstvo propisuje uslove i
način dodjele branioca po službenoj dužnosti, a stupilo je na snagu 1. avgusta 1994.
godine. Pravo na branioca, i to bez štete po pravo optuženog da se sam brani, imaju:
( i) osumnjičeni kojeg tužilac namjerava ispitivati u sklopu istražnog postupka; (ii)
optuženi kojem je lično uručena optužnica i (iii) svako lice pritvoreno po ovlašćenju
ICTY, uključujući i lica pritvorena u skladu sa pravilom 90 bis.
Osumnjičeni i optuženi koji nemaju sredstava da sami plate naknadu braniocu, imaju
pravo da im se dodijeli branilac po službenoj dužnosti kojeg plaća ICTY. Smatra se
da osumnjičeni, odnosno optuženi nema sredstava da plati naknadu braniocu
ukoliko ne posjeduje dovoljno sredstava da plati naknadu braniocu po tarifama koje
su propisane ovim uputstvom. Osumnjičenim i optuženim koji posjeduju sredstva da
294
SKRIPTA:
plate dio naknade braniocu, ICTY će platiti onaj dio naknade koji oni nisu u stanju da
plate (član 6 Uputstva). U svrhu utvrdivanja da li je osumnjičeni, odnosno optuženi u
nemogućnosti da plaća branioca, uzimaju se u obzir sva sredstva koja on direktno ili
indirektno uživa ili slobodno njima raspolaže, uključujući, izmedu ostalog, direktne
prihode, bankovne račune, nepokretau i pokretnu imovinu, penziju, dionice,
obveznice i ostalu imovinu koju ima, pri čemu se ne uzimaju u obzir porodični
doplaci ni socijalne naknade na koje eventualno ima pravo. U procjeni tih sredstava
takode treba uzeti u obzir sredstva bračnog druga osumnjičenog, odnosno
optuženog, kao i sredstva lica s kojima živi u zajedničkom domaćinstvu (član 8B
Uputstva). Osumnjičeni kojem je odbijen zahtjev za dodjelu branioca po službenoj
dužnosti, može u roku od 15 dana od prijema obavijesti o tome zatražiti da
predsjednik ICTY preispita odluku sekretara. Predsjednik može potvrditi odluku
sekretara ili, pak, odlučiti da treba dodijeliti branioca po službenoj dužnosti.
Branilac po službenoj dužnosti može biti bilo koje iice za koje se sekretar uvjeri da je
uvršćeno u popis branilaca predviđen pravilom 45(B) Pravilnika o postupku i
đokazima. Lice ispunjava uslove za uvršćenje na taj popis ako: (i) ima dozvolu za
advokatsku praksu u nekoj državi ili je univerzitetski profesor prava; (ii) nije bilo
proglašeno krivom ni u jednom relevanmom disciplinskom postupku koji se vodio
protiv njega u mjestu gdje ima dozvolu za advokatsku praksu ili gdje je univerzitetski
profesor, odnosno ako nije bila proglašeno krivom u nekom relevantnom krivičnom
postupku koji se vodio protiv njega; (iii) govori jedan od dva zvanična jezika ICTY,
osim ako u interesu pravde taj uslov nije neophodan; (iv) ima dovoljno iskustva u
krivičnom i/ili medunarodnom pravu; (v) pristaje da ga ICTY imenuje braniocem po
službenoj dužnosti kako bi zastupao bilo kojeg osumnjičenog ili optuženog slabog
imovnog stanja; (vi) jeste član ili će uskoro postati član udruženja advokata odbrane
pred ICTY (član 14A). Ako je protiv lica optuženih za ista ili različita krivična djela
podignuta zajednička optužnica ili im se zajedno sudi, svaki od optuženih ima pravo
tražiti da mu se dodijeli poseban branilac (član 16B). Isto tako, ako dodijeljeni
branilac u trenutku dok radi na predmetu bude iz bilo kojeg razloga zamijenjen
drugim dodijeljenim braniocem u istom svojstvu, naknada će svakom od njih biti
isplaćena pro rata temporis (proporcionalno odradenom vremenu) - član 21.
[459] Škulić, str. 111.
[460] Memorandumom predsjednika ICTY, od 4. septembra 2002. godine,
on je odobrio taj tekst, u skladu sa članom 6 Kodeksa. Prilikom izrade Kodeksa uzeto
je u obzir i Uputstvo za dodjelu branioca po službenoj dužnosti (IT/73), usvojeno 1.
augusta 1994. godine, s naknadnim izmjenama i dopunama.
[461] Ovaj pravilnik je stupio na snagu 1. avgusta 1994. godine. Izmijenjen je i
dopunjen 16. marta 1995., 3. decembra 1996,25. jula 1997, 17. novembra 1997. i 29.
novembra 1999. godine.
188
[462] Takav nalog može se izdati na osnovu zahtjeva bilo kojeg
zainteresovanog lica, uključujući tužioca
[463] Pravila disciplinskog postupka protiv pritvorenika (IT/97) donijeli su upravnik i
sekretar ICTY, u skladu sa odredbama pravila 38-39 Pravilnika o pritvorskom
postupku prema licima koja čekaju na sudski ili žalbeni postupak pred ICTY ili su iz
nekog drugog razloga pritvoreni po ovlašćenju ovog suda ("Pravilnik o pritvorskom
postupku"). Ova pravila podliježu odredbama Pravilnika o pritvorskom postupku i, u
slučajevima kada je to primjenjivo, Pravilniku o postupku i dokazima. Pritvorenik se
može kazniti samo u skladu sa ovim pravilima i nikada dva puta za isto djelo.
Disciplinskim prestupom će se smatrati sljedeće ponašanje: neizvršavanje naredbe
ili uputstva izdatog od strane člana osoblja pritvorske jedinice; verbalni napad na
člana osoblja pritvorske jedinice, drugog pritvorenika ili bilo kog legitimnog
posetioca pritvorske jedinice; nasilničko ponašanje ili napad na člana osoblja
295
SKRIPTA:
pritvorske jedinice, drugog pritvorenika ili bilo kog legitimnog pose|ioca pritvorske
jedinice; posedovanje bilo kog zabranjenog predmeta ili supstance; ponovljeni
prekršaj nakon Što je izrečeno upozorenje u skladu sa paragrafom 7 ovih pravila.
[464] Ukoliko dođe do ozbiljne opasnosti od remećenja reda u pritvorskoj jedinici ili
zatvoru domaćinu, upravnik ili generalni direktor, zavisno od slučaja, mogu
privremeno suspendovati važenje dijela ili cijelog ovog praviinika za razdoblje od
najviše dva dana. O svakoj takvoj suspenziji mora se odmah izvijestiti sekretar koji
će o tome obavijestiti predsjednika. Postupajući u konsultaciji s kolegijem,
predsjednik se mora odmah nakon togh posavjetovati s relevantoim vlastima zemlje
domaćina i preduzeti one mjere koje se u to vrijeme budu smatrale prikladnim.
[465] Prema pravilu 68, svaki pritvorenik ima pravo da po dolasku u pritvorsku
jedinicu ili nakon toga da do znanja da li želi uspostaviti kontakt s nekim od
sveštenika ili duhovnih savjetnika zatvora domaćina.
[466] pravjja žalbenog postupka pritvorenika (IT/96) donio je, aprila 1995.
godine, sekretar ICTY u skladu sa odredbama pravila 84-88 Pravilnika o pritvorskom
postupku prema licima koje čekaju na sudski ili žalbeni postupak pred Tribunalom ili
su iz nekog drugog razloga pritvoreni po ovlašćenju Suda ("Pravilnik o pritvorskom
postupku"). Pritvorenik u svakom trenutku može da podnese pisanu ili usmenu žalbu
ili.zahtjev u vezi uslova pritvora, i to direktno upravniku ili njegovom predstavniku.
Sve žalbe, kao i mjere koje su povodom njih preduzete, upisivaće se u dnevnik.
Sekretar ICTY će ispitati uzrok žalbe i odlučiti da li je u njegovoj nadležhosti da je
razmotri, ukoliko se radi o administrativnim stvarima ili stvarima od opšteg interesa.
Ukoliko se žalba odnosi na navodna kršenja prava odredenog pritvorenika, slučaj će
se dostaviti predsjedniku ICTY na razmatranje. Sekretar će upoznati pritvorenika sa
svojom odlukom i obavijestiti ga o vremenskom roku, ne dužim od dvije nedelje, u
okviru koga može da očekuje odluku o žalbi. Ukoliko nije zadovoljan klasifikacijom
koju je izvršio sekretar ICTY, pritvorenik može, u roku od nedjelju dana od prijema
odluke, tražiti od sekretara da slučaj dostavi predsjedniku ICTY - kako bi on^donio
konačnu odluku o tome u čijoj je nadležnosti žalba. Odbijanje žalbe od strane
sekretara ili predsjednika ICTY ne spriječava pritvorenika da ponovo podnese takvu
žalbu. Pritvorenik može, takode, u bilo kom trenutku tokom inspekcije pritvorske
jedinice inspektorima koje je imenovao ICTY podnijeti žalbu u vezi sa uslovima
pritvora i ima pravo da o tome razgovara sa inspektorima van vidokruga i domašaia
sluha osoblja pritvorske jedinice.
37 Prijedloge za izmjenu i dopunu Pravilnika o pritvoru mogu dati sudije, tužilac i
sekretar, a oni se usvajaju ako ih potvrdi najmanje devet sudija na plenarnoj sjednici
ICTY. Izmjene i dopune Pravilnika o pritvoru mogu se usvojiti i na drukčiji način pod
uslovom da ih jednoglasno potvrde sudije.
[468] Riječ je o vrlo interesantnom institutu pravila krivičnog postupka koja
se primjenjuju pred ICTY.
[469] Škulić, str. 117.
[470] To predstavlja jedno od klasičnih elemenata prava na odbranu.
[471] Škulić, str. 139.
[472] Ibidem.
[473] Ibidem.
[474] Ibidem, str. 140.
[475] lbidem, str. 144.
[477] Ibidem.
[478] Pretpretresni sudija obavlja pretpretresne ftinkcije navedene u pravilu 66,
pravilu 67, pravilu 73 bis i pravilu 73 ter, te sve ili dio funkcija navedenih u pravilu 73.
Nakon što je tužilac dostavio dokumente pomenute u stavu (E) člana 65 ter,
pretpretresni sudija će naložiti odbrani da, u roku koji odredi pretpretresni sudija, a
296
SKRIPTA:
najkasnije tri sedmice prije pretpretresne konferencije, dostavi pretpretresni

podnesak u kojem će obraditi činjenična i pravna pitanja i koji će sadržavati pismenu
izjavu u kojoj se navodi: (i) u opštim crtama, koncepcija odbrane optuženog; (ii)
pitanja iznesena u pretpretresnom podnesku tužioca koja optuženi osporava i (iii) za
svako od tih pitanja, razlog zbog kojeg ga optuženi osporava. Nakon završetka
izvodenja dokaza optužbe, a prije početka izvodenja dokaza odbrane, pretpretresni
sudija će naložiti odbrani da podnese sljedeće: spisak svjedoka koje odbrana
namjerava da pozove i spisak dokaznih predmeta koje odbrana namjerava predložiti
u izvodenju svojih dokaza u kojem, gdje je to moguće, treba navesti ima li optužba
prigovora na njihovu autentičnost. Odbrana će optužbi uručiti kopije dokaznih
predmeta sa tog spiska.
[479] Bilo koju dužnost pretpretresnog sudije može, proprio motu, vršiti i
pretresno vijeće.
[480] Ovaj postupak treba uporediti sa onim u pravilu 85 kada optuženi svjedoči, ali
tek pošto je dao svečanu
izjavu.
[481] Pravilo 84 bis je uvedeno je na 20. plenamoj sjednici, održanoj od 30. juna do 2.
jula 1999. godine. Medutim, kao i prije toga, jednom od optuženih u predmetu
Kupreškić izuzetno je dopušteno davanje izjavu, a da prvo nije dao svečanu izjavu.
Pravilo 84 bis)c na taj način kodifikacija postojeće prakse.
[483] Pravično suđenje, između ostalog, traži da obje strane mogu da vode efikasno
unakrsno ispitivanje. Vidjeti Odluku o podnesku odbrane za zaštitne mjere za
svjedoke D/H i D/I koje je raspravno vijeće donijelo u predmetu Blaškič (25.
septembra 1998. godine): "Pošto pretresno vijeće mora da se postara da sudenje
bude pravično i brzo, pošto, u cilju utvrđivanja istine ovo načelo zahtijeva da ne
dođe do pretjeranog kršenja prava optužbe, a, izmedu ostalog, prava da izvede
efikasno unakrsno ispitivanje svjedoka odbrane..." Isto se, naravno, odnosi na
unakrsno ispitivanje svjedoka optužbe od strane odbrane.
[484] Krapac, str. 119.
[485] Ibidem, str. 122.
[486] Pretresno vijeće navodi: "NajoČitiji primjer toga su dokazi o učestvovanju JNA
(ili srpskih paravojnih formacija) u činjenju krivičnih djela navedenih u optužnici. U
jednoj odluci o prihvatanju transkripta saglasno pravilu 92 bis D (koja se odnosi na
prihvatanje transkripta iskaza koje su dali svjedoci u postupcima pred ICTY),
pretresno vijeće je odlučilo da se svjedoci čiji se iskazi tiču učestvovanja JNA (ili
srpskih paravojnih formacija) u osvajanju Foče vezano za, kao što jeste, tekuće
pitanje između strana u postupku [...] moraju pozvati radi unakrsnog ispitivanja od
strane optuženog".
55 Činjenice su podijeljene na različita sadržajna područja, npr. "Politički kontekst"
ili "Prijedor, uključujuči kontekst i opšte Činjenice, napad na Kozarac, postojanje
oružanog sukoba i logori".
60 Stav 14, Politički kontekst, "ove činjenice su široke i tendenciozne". Stav 15,
Prijedor, "izuzeti stavovi su ili nedovoljno relevantni ili pretjerano detaljni, pretjerano
brojni ili na drugi način tendenciozni".
[489] U ovom predmetu, pretresno vijeće je "istaklo prethodni pristup pretresnog
vijeća u pogledu prihvatanja opštepoznatih činjenica". Vijeće smatra da uslov da
"pretresno vijeće može prihvatiti kao opštepoznate samo one činjenice koje nisu
predmetom osnovanog osporavanja" predstavlja dio tog "prethodnog pristupa".
Pretresno vijeće, zatim, citira odluku žalbenog vijeća u predmetu protiv Miloševića
koja modifikuje taj stav. ICTY navodi sljedeće: "primjena testa koje je postavilo
žalbeno vijeće (u predmetu protiv MiloŠevića>, da je konkretna činjenica, kada je
postala predmet konačnog presudivanja od strane nekog drugog vijeća, prihvatljiva
297
SKRIPTA:
na osnovu pravila 94B što, kao i uvijek, podliježe diskrecionoj ocjeni pretresnog
vijeća". Medutim, izjava pretresnog vijeća ne modifikuje "pređašnje" uslove za
prihvatanje opštepoznatih činjenica, posebno uslov "da se ne može osnovano tvrditi
da su činjenice spome". Uslov "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice
spome", uvijek se primjenjivao u sklopu diskrecionih ovlašćenja pretresnog vijeća.
Stoga, čak i kada postoji uslov "da se ne može osnovano tvrditi da su činjenice
spome", svaka Činjenica koja je predmet pravnosnažne presude može se uvijek
prihvatiti u sklopu diskrecionih ovlašćenja. Jedina promjena koju može uvesti
odluka žalbenog vijeća u predmetu protiv Miloševića jeste izmjena kriterija unutar
diskrecionih ovlašćenja.
[490] Sud navodi: "Pri primjeni diskrecionih ovlašćenja, u skladu sa praviom 94B,
faktori koji se mogu uzeti u obzir obuhvataju sljedeće: [...] (b) da li su Činjenice
preširoke, tendenciozne, nedovoljno značajne, pretjerano detaljne, pretjerano brojne,
repetitivne u odnosu na druge dokaze koje je vijeće već uvrstilo u spis ili, pak, nisu
dovoijno reievantne za predmet, zbog čega bi se izuzeie od primjene pravila 94B."
[491] Timovi obrane u predmetu protiv Mejakića tvrdili su da su se činjenice koje se
tiču "opštih uslova" u logoru Omarska i neke Činjenice koje se tiču presude u
predmetu protiv Sikirice "mogle osnovano osporavati". Vidi "Odgovor odbrane na
prijedlog optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica - Pravilo 94B)", koji je
podnio branilac Željka Mejakića, 27. januara 2004. godine; "Odgovor odbrane na
prijedlog optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica — Pravilo 94B)", koji je
podnio branilac Oušana Fuštara, 30. januara 2004. godine i "Odgovor na prijedlog
optužbe za prihvatanje opštepoznatih činjenica — Pravilo 94B)", koji je podnio
branilac Duška Kneževića. Pretresno vijeće nije prihvatiio činjenice iz presude u
predmetu protiv Sikirice kao opštepoznate i navelo je da činjenice 4koje se odnose
na uslove boravka u iogorima trebaju biti izuzete kao previše tendenciozne - da bi
bile primljene unutar diskrecionog oviašćenja pretresnog vijeća."
[492] Prema praksi ovih tribunala, činjenice koje nisu predmet osnovanog
osporavanja, ne mogu se prihvatiti kao opštepoznate. Efekat prihvatanja neke
činjenice kao opštepoznate, saglasno pravilu 94B, jeste da je ta činjenica nepobitno
dokazana U predmetu protiv Semanze (Odluka o prijedlogu optužbe za prihvatanje
opštepoznatih činjenica i pretpostavljanje činjenica saglasno pravilima 94 i 54, od 3.
novembra 2000. godine, stav 41) Vijeće ICTR smatra da "činjenice prihvaćene kao
opštepoznate služe kao nepobitan dokaz činjenica".
[493] Krapac, str. 123.
[494] Pravilo 94B dodato je pravilu 94 nakon što je već neko vrijeme postojalo
pravilo 94A. Inače, Žalbeno vijeće ICTY je utvrdilo pravni efekat prihvatanja
opštepoznate činjenice, a da nikad nije raspravilo uslov raspravnog vijeća da se "ne
može osnovano tvrditi da su dokazi spomi". Pretresno vijeće u predmetu protiv
Krajišnika smatra da činjenica, da bi bila prihvatljiva saglasno pravilu 94B, treba
stvamo biti prihvaćena u prethodnim presudama, tako da ne bude predmetom
"razumnog spora izmedu strana u tekućem postupku".
[495] Pravilo 94 bis je dodato na 18. plenarnoj sjednici, održanoj 9. i 10. jula 1998.
godine. Kao i ostale izmjene i dopune usvojene na tom plenumu, svrha mu je da
ubrza sudske postupke, odnosno u ovom slučaju da organizuje što raniju razmjenu
izvještaja vještaka — da bi se olakšala defmicija spomih pitanja i utvrdilo da li je
potrebno vještaka zvati da lično svjedoči. Izmjene ovog člana izvršene su i 20.
avgusta 2000. (22. plenama sjednice), 19. januara 2001. (23 plenama sjednica), 12. i
13. decembra 2001. (25. plenama sjednica) i 12. decembra 2002. godine.
[496] Krapac, str. 123.
[497] lbidem.
[498] Ibidem, str. 127.
[499] Npr. odnos takvog iskaza sa iskazom koji okrivljeni daje kao stranka, uslovi koji
298
SKRIPTA:
se odnose na odbranu
itd.
[500] Škulić, str. 127.
[501] Ovo pravilo je iskorišćeno u nekoliko slučajeva. Sudija Stiven je 12. febmara
1996. godine izdao naloge za prebacivanje iz BiH Đorđa Đukića i Alekse Krsmanovića
koje su bile pritvorile tamošnje vlasti, kako bi bili pritvoreni u ustanovi ICTY u Hagu.
[502] Škulić, str. 130.
[503] Ibidem.
[504] Ibidem, str. 134 i 135.
[505] Ibidem, str. 135.
[506] Pretresno vijeće je držalo da žrtva ne može, prećutno ili izričito, da se odrekne
prava da se isključe dokazi o njenom ranijem seksualnom ponašanju. Vidjeti Odluku
o podnesku optužbe za redigovanje javnih spisa, 5. jun 1997. godine, Delalić et al.:
"58. Pravilo 96 (iv) je isključivo pravilo koje potpuno zabranjuje uvođenje dokaza koji
se odnose na ranije seksualno ponašanje u predmetima seksuainog nasiija i od
njegove obavezne primjene ne može se odreći."
[507] Škulić, str. 137.
[508] Josipović- Krapac-Novoselec, str. 53.
[509] Josipović, str. 27.
[510] Ibidem.
[511] Ibidem, str. 27 i 28.
[513] Misli se, prije svega, na obaveze vezane uz pribavljanje i obezbjeđenje dokaza
(identifikacija mjesta i lica, uzimanje iskaza svjedoka i izvodenje dmgih dokaza,
prikupijanje dokumentacije), hapšenje i pritvaranje i predaju optuženog ICTY, kao i
obavezu država da se putem svojih predstavnika pred sudom pojave kao Amicus
Curiae (pravilo 74).
[514] Josipović, str. 19 i 20.
[516] Objavljen u "Službenim novinama Federacije BiH" broj 9/06.
[517] Okrivljenim, u smislu ovog zakona, smatraju se: (1) lice protiv koje je podignuta
i potvrđena optužnica od strane ICTY za krivična djela predvidena Statutom; (2) lice
protiv kojeg se vodi krivični postupak pred sudom u Federaciji za krivično djelo koje
je kažnjivo i po krivičnom zakonu koji se primjenjuje na teritoriju Federacije i po
Statutu; (3) lice koje je pravnosnažnom presudom suda u Federaciji osudeno za
krivično djelo koje je istovremeno kažnjivo po krivičnom zakonu koji se primjenjuje
na teritoriji Federacije i po Statutu (član 5).
[518] Vlasnika predmeta iz stava 1 ovog člana u slučaju da mu predmeti budu
vraćeni, oštećeni ili ne budu vraćeni u roku od 60 dana od dana pravnosnažnog
okončanja postupka pred ICTY, obeštetiće Federacija. Zahtjev za naknadu štete
vlasnik predmeta može podnijeti u roku od tri godine po pravnosnažnom okončanju
postupka pred međunarodnim sudom.
[519] U zahtjev za privremeno pritvaranje navodi se kojom ispravom iz člana 7 ovog
zakona raspolaže Tribunal i da će se izručenje okrivljenog zatražiti redovnim putem.
Zahtjev treba da sadrži kratak opis krivičnog djela uz navodenje mjesta i vremena
izvršenja, te podatke o licu koje treba privremeno pritvoriti, o njegovom
državljanstvu, prebivaiištu ili boravištu.
[520] Objavljen u "Službenom giasniku Repubiike Srpske" broj 52/01.
Narodna skupština Republike Srpske je usvoiila ovaj zakon na sjednici održanoj 2.
oktobra 2001. godine.
[521] Postoji Uredba o osnivanju Biroa Vlade Republike Srpske za odnose sa ICTY
koja je objavljena u "Službenom giasniku Republike Srpske" broj 52/01. Ovu uredbu
je donijela Vlada Republike Srpske na sjednici održanoj 4. oktobra 2001. godine.
299
SKRIPTA:
[522] U vrijeme donošenja ovog zakona procedure i smjemice namijenjene stranama

u vezi podnošenja slučajeva na razmatranje ICTY-u, u skladu sa mjerama
dogovorenim 18. februara 1996. godine u Rimu (poznatije kao pravila "Rimskog
puta" ili "Drumska pravila"), od strane potpisnica Okvimog sporazuma za mir u BiH,
predvidala su da lica protiv kojih nije podignuta optužnica od strane ICTY mogu biti
uhapšena zbog ozbiljnog kršenja medunarodnog humanitamog prava, i to samo u
skladu sa prethodno izdatim sudskim nalogom, potjernicom ili optužnicom, koja je
od strane ICTY preispitana i ocijenjena konzistentno sa medunarodnim pravnim
standardima. To je, dalje, podrazumijevalo da se postupak nije mogao voditi pred
domaćim sudom bez odobrenja ICTY, osim u slučajevima predvidenom ovim
zakonom.
98 Takvu odluku sudija mora donijeti u roku od 24 sata od časa kada mu je
osumnjičeri sproveden. Pritvor se ne smije odrediti ako nisu pruženi pouzdani
dokazi za identifikaciju i informacije o krivičnom djelu za koje se ovo lice tereti.
211
[524] Sporazum o ijudskim pravima, Aneks 6, član XIV.
[525] Uz rezervu, vidjeti www.icrc.org.
[526] Pogledati Information Document SG/Inf (2004) 10 Savjeta Evrope, od 10. marta
2004. godine: "Bosnia and Herzegovina: Compliance with obligations and
commitments and implementation of the post-accession co- operation programme"
6. izvještaj (paragrafi 69-82, vladavina prava). Takode, vidjeti "Program of activities
for realization of priorities in 2004 from the report of the European Commission to
the Council ofMinisters on the preparedness of BiH for negotiations with SAA with
EU" Direkcije za evropske integracije BiH, od 27. maja 2004. godine.
[527] "Službeni glasnik BiH" broj 3/02 - Medunarodni sporazumi. Ova konvencija je u
BiH stupila na snagu 27. marta 2002. godine.
60j Kao i u predmetima pred ICTY, tako i pred sudovima u BiH najznačajniji izazov
predstavlja pronalazak osumnjičenih za ratne zločine i obezbjedivanje njihovog
prisustva u postupku. U anketi provedenoj u tužilaštvima u BiH, tužioci su naveli da
"je veoma teško ući u trag učiniocima" i da "saradnja izmedu policije dva entiteta
nije na visokom nivou." Disciplinske mjere protiv policijskih službenika koji ne
sarađuju i praćenje zahtjeva za pružanje pravne pomoći, predmet su supervizije od
strane Policijske misije Evropske unije (EUPM). Opširnije Sudenje ratnih zločina u
sudovima u BiH - Napredak i prepreke, OSCE, Odjel ljudskih orava, Sarajevo, mart
2005, str. 13-19.
[529] Distrikt ima odvojeno pravosude i jedinstvenu multietničku policiju.
[530] Pogledati Rezoluciju 827 (1993) 32 ILM 1203 Savjeta bezbjednosti UN-a,
Poglavlje VII Povelje UN-a i čl. 1 i 8 Statuta ICTY (nalazi se na
http://wwwMn.org/Haskisud/legaldoc/index.htm).
[531] Suđenje ratnih zločina na sudovima u BiH - Napredak i prepreke, op. cit., str. 4.
[532] Ibidem.
[533] Memorandum o razumijevanju izmedu Tužilaštva ICTY i Posebnog odjela za
rame ziočine Tužilaštva BiH potpisan je 2. septembra 2005. godine.
[534] Zakoni koje je bilo potrebno donijeti za formiranje Odjeljenja za ratne zločine i
prenos predmeta sa ICTY na sudove u BiH, objavljeni su u "Službenom glasniku
BiH1' broj 61/04 i stupili na snagu 6. januara 2005. godine. Radi se o: Zakonu o
izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, Zakonu o izmjenama i dopunama
Zakona o Tužilaštvu BiH, Zakonu o ustupanju predmeta od strane ICTY na Tužilaštvo
BiH i korišćenju dokaza koje je prikupio ICTY u postupcima pred sudovima u BiH,
Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti ugroženih svjedoka i svjedoka pod
prijetnjom i Zakonu o izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH.
[535] Prema OHR-ovom Izvještaju o napretku u provodenju projekta za
uspostavljanje Kancelarije registrara (Project Jmplementation Plan Registry
300
SKRIPTA:
Progress Report), od 20. oktobra 2004. godine, Odjeljenje za ratne zločine biće
institucija BiH koja će raditi u skladu sa važećim zakonodavstvom države BiH.
Medutim, u prvoj fazi svog rada, ono će imati privremenu medunarodnu
komponentu, i to u pogledu sudija i sudske administracije. U prvoj fazi Projekta
sudska vijeća će na glavnom pretresu i žalbenom postupku biti sastavljena od
dvojice stranih i jednog domaćeg sudije. U kasnijem periodu sudska vijeća će biti
sastavljena, uglavnom, od domaćih sudija. Planirano je da po isteku perioda od pet
godina Odjeljenje čine isključivo domaće sudije. Isto tako, posebno Odjeljenje u
Tužilaštvu BiH počelo je rad sa sedam stranih tužilaca, ali će prerasti u odjeljenje u
kojem će u većini biti domaći tužioci. U završnoj fazi sastav ovog odjeljenja u
Tužilaštvu BiH isključivo će činiti domaći tužioci. Nezavisna kancelarija registrara
pružaće tehničku podršku i obavljati administrativne poslove za Odjeljenje za ratne
zločine Suda BiH, kao i za posebno Odjeljenje za rame zločine pri Tužilaštvu BiH.
Vremenom će i Kancelarija registrara prerasti u isključivo domaći organ.
[536] Sud BiH se sastoji se od tri odjeljenja: Krivičnog, Upravnog i Apelacionog.
Krivično i Apelaciono odjeljenje su podijeljeni na tri odsjeka - Odsjek I za rame
zločine, Odsjek II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju i Odsjek III
za sva druga krivična djela u nadležnosti ovog suda. Ured registrara za Odsjek I i
Odsjek II i za Posebno odjeljenje Tužilaštva BiH za ratne zločine i Pbsebno odjeljenje
za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju (Ured registrara) je
uspostavljen u decembru 2004. godine potpisivanjem sporazuma izmedu BiH i
medunarodne zajednice, kao ured privremene podrške Sudu BiH. Ovaj ured je
uspostavljen u kontekstu reforme pravosuda u BiH i želje ICTY da predmete ustupi
nadležnom domaćem sudu. Ured registrara odgovoran je za izvršenje mandata
pomoći međunarodne zajednice sektoru pravosuda u BiH koja se sastoji iz dva
aspekta. Prvi aspekt ogleda se u pružanju materijalne i stručne pomoći i podrške u
postizanju održivih kapaciteta za procesuiranje složenih krivičnih predmeta od
strane Odsjeka I i II Suda BiH. Drugi aspekt je da se osigura da zakonske procedure,
uspostavljene u pravosudnom sektoru, zadovolje kako domaće zakonske principe,
tako i medunarodne standarde pravičnog sudenja i zakonitog postupanja.
[537] Pogledati Orijentacione kriterijume za osjetljive predmete na koje se
primjenjuju "Pravila puta" Tužilaštva BiH, od 12. oktobra 2004. godine.
[538] Sudenje ratnih zločina u sudovima u BiH, op. cit., str. i. (Neki podaci u ovom
izvještaju potiču iz praćenja sudenja koje je Organizacija za evropsku bezbjednost i
saradnju (Misija OEBS-a u BiH) provela u saradnji sa drugim medunarodnim
organizacijama, uključujući Kancelariju visokog predstavnika (OHR), Misiju UN-a za
Bosnu i Hercegovinu (UNMBiH), EUPMi organizacije Human Rights Watch, Helsinški
odbor za ljudska prava i Amnesty International). Praćenjem sudskih postupaka, kao i
drugim vidovima prikupljanja podataka, OEBSje za period od juna 1996. do marta
2005. godine prikupio podatke o 114 predmeta ratnih zločina koji su se nalazili u
različitim fazama krivičnog postupka. Ovi predmeti se odnose na 184 učinilaca.
Putem ovog izvještaja OEBS nije samo uputio uobičajene kritike u pogledu rada
domaćih organa vlasti, nego je istovremeno istakao niz primjera u kojima sudije i
tužioci efikasno i ažumo procesuiraju predmete ratnih zločina.
[539] Primijećeno je da se svjedoci često ne odazivaju na poziv suda.
[540] Sudenje ratnih zločina na sudovima u BiH - Napredak i prepreke, op. cit., str. ii.
6,8 Vidjeti Memorandum o razumijevanju izmedu Odsjeka krivične odbrane (criminal
defence sectiori) OKO-a i Odjeia za pravnu pomoć i pitanja pritvora ICTY o
proslijeđivanju spisa odbrane. Očekuje se prosiijedivanje većeg broja iica iz ICTY na
sudenje pred Sudom BiH. U mnogim od ovih predmeta su trenutni advokati (advokati
pred ICTY) i njihovi timovi pripremali predmet odredeno vrijeme, u nekim
slučajevima i godinama. Zakonski okvir u BiH omogućuje stranim advokatima da
dobiju "posebnu dozvoiu" za zastupanje optuženih pred Sudom BiH.
301
SKRIPTA:
U skladu sa Članom 9 stav (D) Profesionalnog kodeksa branilaca koji se pojavljuju

pred ICTY, kojeg je donio ICTY, prilikom "otkaza ili povlačenja iz pravnog zastupanja,
braniiac u razumno mogućoj mjeri preduzima korake da interesi klijenta ostanu
zaštićeni, kao što je pravovremeno obavještavanje klijenta o otkazu ili poviačenju,
vraćanje dokumenata i imovine na koju pravo imaju klijent ili ICTY, te povrat svih
isplaćenih akontacija honorara koje nisu odrađene". Kodeks ICTY obavezuje
branioca u ICTY da zaštiti interese klijenta po otkazu ili poviačenju. U slučaju
prosljedivanja u skladu sa praviiom 11 bis, ovo osnovano podrazumijeva obavezu da
se osigura pravilno ustupanje predmeta novom advokatu. Ako advokat u ICTY
prihvati da nastavi zastupati optuženog pred Sudom BiH, Odsjek krivične odbrane će
obavijetiti Sud BiH o toj namjeri i pomoći sa pripremom onih prijava koje će, prema
Dodatnim pravilima o postupanju za advokate odbrane koji postupaju pred Sudom
BiH, biti neophodne (tačka 7 Memoranduma). Kada dode do izmjene u zastupanju
optuženog pred Sudom BiH, imenovaće se novi advokat prema pravnim propisima
BiH. Prema pravnim propisima BiH, advokat se ne može imenovati dok optuženi ne
prede u nadležnost Suda BiH. Stoga se postupku proslijedivanja spisa odbrane
može pristupiti samo nakon dolaska optuženog u BiH.
Dok čeka da se izvrši fizičko premještanje optuženog u BiH, advokat pred ICTY će
pripremiti plan rada u kojem će detaljno navesti neophodne radnje za prebacivanje
spisa odbrane advokatu u BiH. Plan rada će, što je prije moguće, biti podnesen
Odjelu za pravnu pomoć i pitanja pritvora, ali ne duže od dvije sedmice od datuma
donošenja odluke o prosljedivanju i uključivaće bar sljedeće: radnje kojima će se
osigurati da svi dokumenti budu pohranjeni na odgovarajući način; radnje kojima će
se osigurati da svi dokumenti budu evidentirani po alfabetskom redu; radnje kojima
će se osigurati da povjerljive informacije koje se ne odnose ili nisu bitne za predmet
ili za koje ne postoji dozvola da budu prebačene, budu isključene iz spisa odbrane;
da se sa svih radnji koje budu smatrane neophodnim, bilo od strane advokata pred
ICTY ili novog advokata, skine oznaka povjerljvosti i/ili zaštitinih mjera za svjedoke;
radnje u cilju prekucavanja bitnih dokumenata napisanih slobodnom rukom, koji su,
u protivnom, nečitki; pregled svih "proizvoda rada" koji nije dostavljen na domaćem
jeziku (bosanski-hrvatski-srpski) i prijedlog dokumenata koje je potrebno prevesti;
predloženi raspored informisanja novog advokata kako bi se razgovaralo o strategiji
predmeta i/ili ostalim važnim pitanjima za proslijedivanje spisa odbrane; predloženi
raspored za direktno prosljedivanje spisa novom advokatu; svaka druga radnja koja
je neophodna za pravilno prosljedivanje spisa odbrane i vremenski okvir za sve
navedene radnje (tačka 10 Memoranduma). Prosljeđivanje sljedećih dokumenata,
novom advokatu, će se obaviti samo uz pismenu dozvolu optuženog: (a) svaki trag o
komunikaciji izmedu branioca i optuženog; (b) svaki trag o komunikaciji izmedu
branioca i trećih lica koji su uključeni u predmet (tačka 12Memoranduma).
6,9 "Službeni glasnik BiH" br. 61/04,46/06 i 76/06.
[543] Vidjeti i Dodatna pravfla postupanja za advokate odbrane koji postupaju pred
Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i
korupciju Suda BiH (website: www.okobih.ba, e-mail: oko@okobih.ba). Ova pravila su
donesena na prijedlog Ureda registrara za Odjel I za ratne zločine i Odjel II za
organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog
odjeljenja Suda BiH, a u skladu sa članom 12 stav 5 Zakona o Sudu BiH. Usvojio ih je
Sud BiH, i to na osnovu člana 22 stav 2 tačka b) Zakona o Sudu BiH, na opštoj
sjednici održanoj 30. juna 2005. godine. Ovim pravilima se uspostavlja Odsjek za
krivičnu odbranu Ureda registrara i propisuju se način i uslovi za stavljanje na listu
advokata kojima je dozvoljeno da postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i
Odjelom II za organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i
Apelacionog odjeljenja Suda BiH, kao i za rasporedivanje advokata koji postupaju
kao branioci za osumnjičena, optužena ili pritvorena lica. Pravila su stupila na snagu
302
SKRIPTA:
sedam dana od dana usvajanja od strane opšte sjednice Suda BiH i postala su
sastavni dio Poslovnika Suda BiH, a primjenjuju se na predmete koji budu primljeni
u rad nakon dana stupanja na snagu.
Da bi bio postavljen na listu, advokat mora ispunjavati svaki od sljedećih uslova: (1)
trenutno i važeće članstvo u jednoj od advokatskih komora; (2) najmanje sedam
godina relevantnog radnog iskustva na pravnim poslovima u svojstvu advokata,
sudije ili tužioca kako bi bio imenovan za jedinog ili glavnog branioca; (3)
poznavanje i stručnost u reievantnim oblastima prava u skladu sa kriterijima
objavljenim od strane Odsjeka krivične odbrane; (4) da ima dovoljan broj sati stručne
obuke u okviru kontinuiranog procesa stručnog usavršavanja, u skladu sa kriterijima
koje objavljuje Odsjek krivične odbrane (član 3.2 Pravila). Advokat koji je stavljen na
listu, biće skinut sa liste pod sljedećim okolnostima: (a) ako zatraži skidanje sa liste,
a u tom trenutku nije rasporeden ni na jedan predmet; (b) ako više ne zadovoljava
kvalifikacije propisane Pravilima ili (c) ako je bio isključen iz postupka u skladu sa
odredbama iz člana 42 ZKPBiH ili je u više navrata bio udaljen iz sudnice ili mu je
bilo uskraćeno daljnje zastupanje na glavnom pretresu u smislu člana 242 ZKPBiH
(član3.5 Pravila). Sud BiH može uzeti o ubzir slijedeće kriterije prilikom donošenja
odluke o odredivanju dodatnih branilaca u konkretnom predmetu: (a) složenost
predmeta; (b) broj članova tima optužbe u datom predmetu; (c) količina dokaznog
materijala kojeg podnosi optužba; (d) složena činjenična ili pravna pitanja; (e)
procijenjena dužina trajanja pretresa; (e) bilo koji drugi faktor relevantan za prava
osumnjičenog ili optuženog (član 4.2 Pravila).
[544] Ovo pitanje se, prije svega, odnosi na upotrebljivost iskaza svjedoka
saslušanih od strane istražitelja Tužilaštva ICTY ili od strane sudećih vijeća ICTY.
Pred sudskim vijećima ICTY pojavio se za naše uslove nezamislivo veliki broj
svjedoka, i to kako svjedoka očevidaca tako i svjedoka žrtava ratnih dogadanja na
teritorijama bivših republika SFRJ i Kosova. U najvećem broju slučajeva radi se o
svjedocima koji nacionalnom pravosudu nisu dostupni ili iz drugih razloga ne žele
da svjedoče pred njihovim organima i o svjedocima čijim se iskazima značajno
definišu ratni zločini koji su se odigrali na ovim prostorima.
[545] Pitanje pravnih uslova koji se moraju ispuniti da bi se takvi predmeti prenijeli
na domaće sudove i unapredenje kapaciteta domaćih sudova za procesuiranje
prenijetih slučajeva - od izuzetne je važnosti. Razlog tome je i Činjenica da su
postupci protiv izvršilaca krivičnih djela protiv čovječnosti i medunarodnog prava po
svojoj prirodi najkomplikovaniji postupci, kako činjenično tako i pravno. Protek
vremena izmedu počinjenih zločina i početka istrage tih zločina, otkrivanje izvršilaca
koji zločine čine u doba haotičnih ratnih dešavanja i oružanih sukoba koji prate
izvršenje ziočina - izuzetno otežavaju postupke. Obično se radi o zločinima sa
velikim brojem žrtava, s jedne strane, i velikim brojem saizvršilaca krivičnih djela, sa
druge strane. Poseban problem je uklanjanje tragova i dokaza. Uz to, pitanje
dokazivanja odgovomosti nadredenih i njihovog subjektivnog elementa kakav se
traži u krivičnopravnom smislu u okviru komandne odgovornosti, svakako je
najkomplikovaniji dio ovog mozaika.
[546] Vidjeti Mujakić, Muhamed: Ustupanje predmeta Haškog tribunaia provosudu
država nastalih na tlu bivše Jugoslavije, "Pravna misao", Sarajevo, broj 9-10/06, str.
71-80.
Član 4 Zakona o ustupanju je zasnovan na odredbama o opštepoznatim činjenicama
pravilnika o postupku i dokazima ICTY, ICTR i Specijalnog suda za Sijera Leone. Ove
odredbe sadržane su u pravilu 94 svake od ovih grupa pravila. Pravilo 94 dopušta
prihvatanje kao opštepoznatih ne samo činjenica koje predstavljaju opšte znanje -
pravilo 94A, nego i presudenih činjenica - pravilo 94B. Pravilo 94B dopušta da se
pretresna vijeća nadovežu na već uraden posao u prethodnim postupcima -
usvajanjem činjenica koje su već utvrdene od strane ranijeg pretresnog vijeća.
303
SKRIPTA:
Pravilo 94B glasi: "Na zahtjev jedne od strana ili proprio motu pretresno vijeće može,
nakon što je saslušalo strane, odlučiti formalno primiti znanju činjenice o kojima je
presudeno ili pisani dokazni materijal iz dmgih postupaka pred medunarodnim
sudom koji se odnose na pitanja od važnosti za tekuće sudenje."
[548] Tužilac protiv Slobodana Miloševića, Odluka o interlokutomoj žalbi optužbe od
28. oktobra 2003. godine na odluku pretresnog vijeća o prijedlogu za prihvatanje
presudenih činjenica kao opštepoznatih činjenica od 10. aprila 2003. godine.
lbidem.
[550] U predmetu protiv Mejakića, Odluka po zahtjevu optužbe za formalno primanje
na znanje činjenica na osnovupravila94B, 1. aprila2004. godine.
Sud BiH mora odabrati jedno od ova dva tumačenja: (1) nametanje uslova da se
osnovano može tvrditi da činjenice nisu spome i priznavanje nepobitnog pravnog
efekta i (2) brisanje uslova da se osnovano može tvrditi da činjenice nisu spome, ali
priznavanje pravnog efekta čiste pretpostavke. To će predstavljati njegovu odluku o
pravnim ograničenjima člana 4 Zakona o ustupanju. Sud BiH može jedino prihvatiti
kao dokazane činjenice "za koje se osnovano može tvrditi da nisu spome" izmedu
strana u postupku, iako su te činjenice bile nepobitno dokazane. U tom slučaju, kada
Sud uzme neku činjenicu kao opštepoznatu, može odbiti izvodenje dokaza kojima se
nastoji dokazati ta činjenica. Ako optuženi ne može dokazati da je neka činjenica
opravdano dovedena u sumnju, to skida sa optužbe teret iznošenja dokaza radi
dokazivanja činjenica koje su već dokazane pred ICTY.
[552] Isprepletenu prirodu ovih pitanja priznaje sudija Shahabuddeen u predmetu
protiv Miloševića u svom izdvojenom mišljenju priloženom uz Odiuku žalbenog
vijeća o interlokutomoj žalbi optužbe na Odluku pretresnog vijeća po prijedlogu
optužbe za formalno primanje na znanje činjenica o kojima je već presudeno, 28.
oktobra 2003. godine. Ovaj sudija tvrdi da je "spomo pitanje" ono za koje se
osnovano može tvrditi da je spomo (stav 29).
[553] Zakon je objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 25/06.
[554] U daljem tekstu: Vijeće ministara.
[555] U daljem tekstu: Predsjedništvo.
[556] U daljem tekstu: Ministarstvo inostranih poslova.
[557] U daljem teksm: Direkcija za evropske integracije.
[558] Zamrzavanje fondova je sprečavanje bilo kakvog kretanja, transfera, izmjene,
upotrebe, pristupa ili upravljanja ili raspolaganja fondovima koje bi dovelo do
promjene u njihovom obimu, iznosu, lokaciji, vlasništvu, posjedu, karaktem,
destinaciji iii neke druge promjene koje bi omogućile korišćenje fondova, uključujući
i upravljanje fondovima, odnosno portfeijom.
[559] Zamrzavanje ekonomskih sredstava je sprečavanje njihovog korišćenja s
ciljem sticanja fondova, robe ili usluga na biio koji način, kao što je njihova prodaja,
najam ili stavljanje pod hipoteku.
[560] Ovo se ne odnosi se na potraživanja (priliv) zamrznutih računa po osnovu
kamata ili drugih koristi, odnosno prihoda tih računa ili po osnovu uplata po
ugovorima ili sporazumima koji su zaključeni ili potraživanja koja su se pojavila prije
početka primjene odluke o primjeni mjera prema odredenom iicu, pod uslovom da se
na svaku takvu kamatu ili dmgu korist, odnosno prihod ili uplatu i dalje primjenjuje
odredba tačke a). To ne sprečava doznačavanje na zamrznuti račun od fmansijske
institucije koja primi fondove transferisane od trećih lica u korist računa lica prema
kojem se primjenjuju mjere, pod uslovom da su sva takva doznačena potraživanja
(priliv) po tom računu takode zamrznuta.
U daljnjem tekstu: Ministarstvo bezbjednosti.
[562] Podaci iz baze podataka dostupni su mstitucijama BiH i dmgim institucijama ili
organima kojima su podaci potrebni u okviru njihove nadležnosti, odnosno za
obavljanje djelatnosti za koje su ovlašćeni, pri čemu se primjenjuju propisi o zaštiti
304
SKRIPTA:
ličnih podataka i zaštiti tajnosti podataka.

[563] Ministarstvo inostranih poslova i Direkcija za evropske integracije dužni su
odmah obavijestiti Vijeće ministara o utvrdivanju tog spiska.
[564] Odredbe Člana 11 ne utiču na provođenje odluke Ujedinjenih nacija koju je BiH
dužna provoditi po medunarodnom pravu ni na medunarodnopravne obaveze BiH
(član 2 - medunarodne restriktivne mjere).
[565] U smislu ove obaveze, nadležni organi i institucije koje vode evidenciju o
imovini izvršiće ubilježbu privremene mjere, a registarski sudovi onemogućiće
statusne promjene privrednih i drugih subjekata čiji je vlasnik ili suvlasnik lice
prema kojem se primjenjuju mjere ili se na drugi način utvrdi da to lice ima udio u
imovini tih subjekata, u viasničkom, suvlasničkom ili drugom udjelu tog lica.
[566] Odluka se donosi izmjenom spiska ili na dmgi način i objavljuje se u
"Službenom glasniku BiH"
223
[567] Broj 274/04, od 19. novembra 2004. ("Službeni glasnik BiH" broj
60/04).
[568] U aprilu 2005. godine sprovedene su dvije studije o medugrupnom pomirenju
u BiH. Istraživanje na temu "Suočavanje sa prošlošću i pogled u budućnost:
kolektivna krivica, stid i oprost u BiH" sprovela je u BiH grupa istraživača sa
University of Sussex, Schol of Life Sciences Department of Psychology. Tačnije,
prva studija je utemeljila značajne implikacije kolektivne krivice i stida koje mogu
proisteći kao posljedica spoznaje da su pripadnici sopstvenog naroda počinili zločin
u prošlosti. Fokus druge studije je bila identifikacija osnovnih faktora koje vode ka
medugrupnom oprostu, kao bitnom elementu u procesu pomirenja. Rezultati
potvrduju da emocije krivice, kao i oprost značajno doprinose poželjnim
promjenama u medugrupnom odnosima. Rezultati ovog istraživanja u potpunosti su
bazirani na odgovorima ispitanika (ukupno 353). U vezi sa kolektivnom krivicom kao
produktivnom emocijom u procesu pomirenja, većina ispitanika ne osjeća krivicu
zbog onoga što su pripadnici njihovih naroda učinili u prošlosti. Cak naprotiv, većina
ispitanika odbija ili Čak poriče kolektivna nedjela. Pored prihvatanja odgovornosti
kao krucijalnog koraka ka pomirenju, dmgi značajan faktor koji je u pozitivnom
odnosu sa osjećajem krivice jeste empatija. Ispitanici koji suosjećaju sa žrtvama, sa
njihovim gubicima i patnjom -imaju jaču tendenciju i želju da "obnove" medugrupne
odnose. S obzirom na to da se oprost smatra bitnim za pomirenje, druga studija
ovog istraživanja je za cilj imala utvrdivanje faktora koji doprinose oprostu i
smanjuju izbjegavanje pripadnika naroda koji su počinili zločine u ratu. Analiza je
utvrdila da ispitanici ne iskazuju naročitu spremnost da oproste nedjela počinjena
tokom rata. U zaključcima se ističe da je prihvatiti odgovornost za nedjela počinjena
od strane sopstvenog naroda u prošlosti, prvi korak ka pomirenju. Odgovornost je
poziv ka istini, pravdi i konačno ka oprostu. "Visoka" identifikacija sa svojim
narodom ne pridonosi značajno procesu pomirenja, a medugrupni kontakt i
prijateljstva poboljšavaju medugrupne odnose i vode ka pomirenju. Naposlijetku,
izgradnja povjerenja je krucijalna kako za oprost tako i za pomirenje odnosa u BiH.
Opširnije na e-mail adresi: sc76(a)sussex.ac. uk.
[569] Tokom priprema za osnivanje ovog suda, kao mogućnost njegovog sjedišta
predlagani su, osim Haga, još i Rim i Nirnberg.
[571] Ibidem.
[572] Škulić, str. 365.
[573] Član 50 Rimskog statuta raziikuje službene jezike suda (odgovaraju službenim
jezicima Ujedinjenih nacija: arapski, kineski, engleski, francuski, ruski i španski) od
radnih jezika suda (engleski i francuski).
[574] Škulić, str. 366.
305
SKRIPTA:
[575] Popis A sadrži imena kandidata i njihove kvalifikacije u oblasti

materijainog i procesnog krivičnog prava propisane stavom 3 (b) (i), a popis B imena
kandidata i njihove kvalifikacije u oblasti medunarodnog prava, odnosno
medunarodnog humanitamog prava i ljudskih prava propisane stavom 3 (b) (ii) člana
36 Rimskog statuta.
[576] Škulić, str. 367.
[577]
Ibidem. ^
[578] Za prvog predsjednika ICC, 11. marta 2003. godine, izabran je Philippe Kirsch iz
Kanade, za prvog potpredsjednika Akua Kuenyehia iz Gane, te za dmgog
potpredsjednika Elizabeth Odio Benito iz Kostarike.
[579] Pri obavljanju ovih odgovomosti, Predsjedništvo će uskladivati rad i nastojati
postići saglasnost s tužiocem u svim stvarima od zajedničkog interesa.
[580] PredsjedniŠtvo, koje djeluje u ime ICC, može dati prijedlog za povećanje broja
sudija, ukoiiko se to smatra neophodnim i prihvatljivim. Sekretarijat će zatim
dostaviti prijedlog svim državama strankama - kako bi se konačna rasprava o tome
vodila u Skupštini država stranaka.
[582] Vidjeti više http://www.icc cpi.int/library/cases/ N0529273. darfureferral.
eng.pdf.
[583] Vršenjem aktivnosti na sprovodenju istraga i krivičnih gonjenja, Ured tužioca
doprinosi osnovnom cilju koji je ICC postavio - spriječiti da počinioci najtežih
krivičnih djela, koji predstavljaju problem cjelokupnoj medunarodnoj zajednici,
ostanu nekažnjeni, te time doprinijeti daljem sprečavanju takvih zločina.
232
[585] Škulić, str. 356.
[586] Ibidem.
[587] Prema preporuci Ureda Skupštine država članica, 24. juna 2003. godine
gospodin Bruna Cathala iz Francuske izabran je za prvog sekretara ICC. Tu dužnost
će vršiti u periodu od pet godina, s mogućnošću produženja mandata.
[588] U pripremi Rimskog statuta se o besplatnom osoblju dosta raspravljalo, jer su
se imaie u vidu i opasnosti koje za nepristranost, pa i sigumost ICC, stranaka i
dmgih učesnika postupka može donijeti "donirano" osoblje, čiji angažman obilato
koriste ICTY i ICTR.
[589] Predsjednik ICC, tužilac i sekretar ili njihovi predstavnici mogu prisustvovati i
sastancima Ureda.
[590] Član 112 stav 8 Rimskog statuta propisuje kako država koja kasni sa
plaćanjem svojih finansijskih doprinosa prema ICC, neće imati pravo glasa u
Skupštini i Uredu ako iznos sa čijim se plaćanjem kasni prelazi iznos doprinosa koje
je ta država morala platiti za protekie pune dvije godine.
6 5 Josipović-Krapac-Novoselec, str. 86.
236
[592] U slučaju spora o tumačenju iii primjeni Rimskog statuta između dvije iii više
država stranaka koji se ne riješi pregovorima u roku od tri mjeseca od dana njihovog
nastanka, Skupština donosi odluku o sporu ili donosi preporuke za njegovo
iješavanje, uključujući i upućuje na iješavanje Međunarodnom sudu pravde, u skiadu
sa statutom tog suda.
[594] Panović-Đurić, mr Silvija: Iskušenja stalnog međunarodnog krivičnog suda, iz
knjige "Međunarodna krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija -
pravna država", Pravni fakultet, Beograd, 1997, str. 77.
306
SKRIPTA:
[596] Ibidem.
[597] lbidem.
[599] U članu 122 stav 1 Rimskog statuta se navode, primjera radi: odredbe člana 35
o mandatu sudija; u članu 36 st. 8 i 9 o kriterijima za izbor sudija; u članu 37 o
oglašavanju slobodnih sudijskih mjesta; u članu 38 o Predsjedništvu ICC; u članu 39
stav 1 (prve dvije rečenice) i st. 2 i 4 o odjeljenjima ICC; u članu 42 st. 4-9 o izboru
tužioca i njegovih zamjenika i stmčnih savjetnika; u članu 43 o Sekretarijatu; u članu
44 o osoblju; u članu 46 o smjenjivanju s dužnosti; u članu 47 o disciplinskim
mjerama i u članu 49 o platama.
[601] Izvornik Rimskog statuta, čije su arapska, kineska, engleska, francuska, ruska
i španska verzija teksta jednako autentične, pohranjen je kod generalnog sekretara
Ujedinjenih nacija koji njegove ovjerene primjerke dostavlja svim državama (član 128
Rimskog statuta).
[602] Za ta krivična djela se uobičajeno koristi opšti termin "međunarodna krivična
djela" ili međunarodni zločini. Inače, ovaj pojam se, prije svega, izgradio na
iskustvima prakse medunarodnih krivičnih suđenja, koja se pretežno izgradivala na
osnovama common iaw sistema. On se svodi na to da je potrebno da se, s jedne
strane, krivičnopravna odgovornost temelji na postojanju određenih okolnosti
(offence), koje se sastoje iz nekih spoljnih (actus reus) i nekih unutrašnjih elemenata
(mens rea), a da, s druge strane, ne postoje okolnosti koje isključuju krivičnopravnu
odgovomost (defences), bez obzira da li proizilaze iz temeljnih normi materijalnog
krivičnog prava (na primjer, nužna odbrana i krajnja nužda) ili su u pitanju procesne
prepreke (kao što je na primjer, već ranije kažnjavanje za isto krivično djelo ili
zastaijelost).
[603] Škulić, str. 346.
[604] ibidem.
[605] Ibidem, str. 347.
[606] Ovlašćenje ICC da državama strankama upućuje obavezujuće zahtjeve
(naloge) od suštinskog je značaja za djelotvornost (efikasnost) ICC. Države stranke
su dužne da postupe po nalogu (zahtjevu) 1CC u potpunosti i bez neopravdanog
odlaganja. Nedopustivo je da države stranke parališu medunarodni krivični
postupak, pokrenut u interesu svjetske zajednice, pozivajući se na nacionalne
interese i važeće nacionalno pravo. Od država stranaka se očekuje da ICC pmže istu
podršku koju bi obezbijedile nacionalnim sudovima, polazeći od
toga da su pristupanjem Rimskom statutu iskazale svoje uvjerenje da je riječ o
nepristrasnom organu koji primjenjuje proceduralne garantije i odredbe materijalnog
prava koje zadovoljavaju njihove legitimne interese. Vidjeti Panović-Durić, mr Silvija:
Iskušenja stalnog medunarodnog krivičnog suda, iz knjige "Međunarodna
krivičnopravna pitanja i Haški tribunal", projekat "Srbija - pravna država", Pravni
fakultet, Beograd, 1997, str. 77-81.
[607] Škulić, str. 348.
[608] "Neophodno je planetu osloboditi rugobne prakse prema kojoj postoji veća
vjerovatnoća da će pojedinac odgovarati za ubistvo jednog lica, nego za masakr
stotina hiljada" (Jose Ayala-Lasso, nekadašnji Visoki komesar UN-a za ljudska
prava).
[609] Škulić, str. 350.
243
[610] Ibidem.
[611] "Američko krivično procesno pravo je zamišljeno tako da bude i akuzatorsko i
adversamo. Koncepti adversarnog i akuzatorskog postupka u skladu su jedan s
drugim, ali se ne poklapaju u potpunosti. Adversarni element nameče strankama
307
SKRIPTA:
odgovornost da se razvijaju pravna i činjenična pitanja slučaja, dok akuzatorski

element prebacuje sa stranaka teret ustanovljavanja krivice. Akuzatorski postupak
traži od vlade da snosi teret
dokazivanja krivice okrivljenog, za razliku od zahtjeva da okrivljeni ustanovijava
svoju nevinost " (La Fave- Israel - King, str. 33).
[612] La Fave- Israel-King, str. 31.
[613] Opširnije Bassiouni, M. C.: Historical Survey: 1919-1998, u. ICC Ratification
and National Implementing Legislation, 1999, str. 32.
[615] Škulić, str. 311.
[616] Kaseze, str. 455.
[617] Ibidem.
[618] Ibidem, str. 456.
[619] Ibidem.
[620] Ibidem.
[622] Škuiić, str. 314.
[623] Kaseze, str. 458.
[624] Pitanja koja se odnose na zaštitu sloboda i prava čovjeka oduvijek su
zaokupljala pažnju progresivnih snaga u svijetu. Interes za ta pitanja nije vezan za
odredene države ili regione, on je opšti i zajednički za sve države i narode. Ta pitanja
su bila predmet svih velikih političkih programa {Magna Charta libertatum iz 1215.
godine, Francuska deklaracija o pravima čovjeka i gradanina iz 1789. godine,
Sovjetska deklaracija o pravima radnog i eksploatisanog naroda iz 1918. godine i
dr.), a i danas su dio opštih opredjeljenja svih političkih stranaka i pokreta.
Univerzalni značaj sloboda i prava čovjeka došao je do izražaja i u mnogim
medunarodnim aktima. Ovdje se, naročito, imaju u vidu: Povelja Ujedinjenih nacija iz
1945. godine, zatim Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka koju je usvojila
Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1948. godine, zatim Medunarodni pakt o
ekonomskim, socijalnim i kultumim pravima, takode usvojen od strane Generalne
skupštine Ujedinjenih nacija 1966. godine, kao i Medunarodni pakt o građanskim i
političkim pravima (International Covenant on Civil and Political Rights), usvojen od
istog organa, iste godine.
[625] Kaseze, str. 458.
[626] Član 6 EKLJP deklariše načelo pravičnosti krivičnog postupka (fairness of
trials) kao generalno pravo koje u sebi sadrži šest specifičnih prava. Ta prava su:
pravo pristupa sudu (right to access to court), pravo poštenog sudenja (right to a
fair hearing), pravo javnosti rasprave i presude, pravo sudenja u razumnom roku
(mthin reasonable time) i pravo nezavisnog, nepristranog i na zakonu zasnovanog
suda. Neka od njih češće su predmet tumačenja pojedinih sudskih odluka ESLJP.
Vidjeti Ashwort, A.: Article 6 and the Faimess of Trials, "The Criminal Law Review",
April, 1999., p. 261-272.
[627] Ovaj pakt je sadržan u Dodatnim sporazumima o ljudskim pravima koji se
primjenjuju u BiH (Aneks 1 Ustava BiH).
7.2 Živimo u viemenu u kome je univerzalnost priznanja i poštovanja ljudskih
prava postala realnost. U tom kontekstu, pored univerzalnih modela proklamovanja i
zaštite Ijudskih prava, poput onog sadržanog u Medunarodnom paktu o građanskim i
političkim pravima od 1966. godine i opcionim protokolima od 1966. i 1989. godine,
uspostavljeni su i regionalni sistemi zaštite. Oni se pokazuju efikasnijim od
univerzalnih modela ne samo zbog kulturnih sličnosti zemalja odredenog regiona,
već prvenstveno zbog mogućnosti djelotvome sudske kontrole poštovanja Ijudskih
prava (Ilić, dr Goran: Model pravičnog procesa u svjetlu EKLJP, Zbomik radova
"EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Cme Gore", Udruženje za krivično pravo i
308
SKRIPTA:
kriminologiju Srbije i Cme Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 379). Pritom se kao
najsavršeniji model izdvaja EKLJP (European Convention for the Protection of
Human Rights and Fundamental Freedoms je svečano potpisana u Rimu 4.
novembra 1950. godine, a stupila je na snagu 3. septembra 1953. godine). Odredbe
ove konvencije koje imaju, prije svega, krivični karakter odnose se na pravo na život
(član 2), zabranu mučenja (član 3), kažnjavanje samo na osnovu zakona (član 7),
pravo na djelotvoran pravni lijek (član 13), slobodu kretanja (član 2 Protokola broj 4),
pravo na žalbu u krivičnim predmetima (član 2 Protokola broj 7), naknadu za
pogrešnu presudu (član 3 Protokola broj 7) i pravo da se ne bude suđen ili kažnjen
dva puta po istom predmetu (član 4 Protokola broj 7). Uz to, odredbe Člana 5 (pravo
na slobodu i bezbjednost) i člana 6 (pravo na pravično suđenje) EKLJP su od
suštinskog uticaja na ovu materiju, a veliki značaj imaju i član 3 (zabrana mučenja) i
član 8 (pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života) EKLJP.
7.3 Princip sudske nezavisnosti, koji podrazumijeva potčinjenost sudova (sudija)
samo ustavu i zakonu, proizilazi iz principa podjele vlasti i predstavlja načelo na
kome se zasniva vladavina prava, te ulazi u najuži pojam pravne države.
[630] Đurdić, dr Vojislav: EKLJP i krivično procesno zakonodavstvo Srbije i Cme
Gore, Zbomik radova "EKLJP i krivično zakonodavstvo Srbije i Cme Gore",
Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije i Cme Gore, Zlatibor/Beograd,
2004, str. 73.
[631] Le modele du proces equitable.
[632] Ovo pravo je poznato i kao due process of law, a sadržano je i u članu
14 MPGPP.
7,8 Objavljena u "Službenom glasniku Republike BiH - Posebno izdanje -
Medunarodni ugovori" broj 5/96. U međuvremenu su stupili na snagu i Protokol broj
12 koji je sačinjen 4. novembra 2000. godine u Rimu; Protokol broj 13 o ukidanju
smrtne kazne u svim okolnostima (Vilnius, 3. maja 2002. godine) i Protokol broj 14
kojim se mijenja i dopunjava sistem kontrole EKLJP (Strasbur, 13. maja 2004.
godine).
[634] Prctpostavka nevinosti osumnjičenog je naznačajnija pretpostavka krivičnog
postupka, kako kontinentalnog tako i anglosaksonskog tipa. Ona spada u jednu od
tekovina pravne države, a nastala je kao reakcija i sredstvo borbe protiv
nedemokratskih mehanizama - torture.
[635] Pri tome, treba napraviti raziiku izmedu omogućavanja dokazivanja i
oslobađanja od obaveze dokazivanja. Optuženi ne mora dokazivati svoju nevinost,
jer je na optužbi da dokaže njegovu krivnju.
[636] Pavišić, str. 97.
[637] ESLJP, Kyprianou v.Cyprus, od 27. januara 2004. godine, broj
73797/01.
[638] Prihvatanje presumpcije nevinosti osumnjičenog realizuje se pomoću dva
pravila, koja su u najužoj vezi s načelom "pravičnog postupka". Prvo pravilo glasi da
teret dokazivanja u krivičnom postupku leži na tužiocu, odnosno supsidijamo na
raspravnom sudu. To znači da ne postoji pravna dužnost okrivljenog na iznošenje i
dokazivanje svoje odbrane. Drukčije uredenje ovog pitanja značilo bi neostvarivanje
načela pravičnog postupka, jer ishod postupka ne bi bio dostupan jednako
optuženom i tužiocu. Drugo pravilo znači raspodjelu rizika nedokazivanja činjenica o
krivičnom djelu i krivici. Posljedica te postavlce jeste donošenje oslobadajuće
presude, i to kako onda kad je sud potpuno uvjeren u nevinost okrivljenog, tako i
kad nije potpuno u to uvjeren. Moglo bi se reći da se presumpcija nevinosti
okrivljenog sadržajno preklapa s pravilom in dubio pro reo, ali je to pravilopo obimu
šire od navedene presumpcije.
4 ESLJP Barbera, Messegue etJabardo c/ Espagne, od 6. decembra 1988. godine,
serija A, broj 166, §
309
SKRIPTA:
77.
[640] ESLJP, Allenetde Ribemont c/France, od 10. februara 1995. godine, A,
broj 308.
[641] ESLJP, Heaney et Mc Guiness d Irlande, et serija Quinn c/ Irlande, od 21.
decembra 2000. godine, JCP 2001,1,291, broj 27.
[642] ESLJP, Murray dRoyaume-Uni, od 8. februara 1996. godine.
[643] Vidjeti odluke: Saunders c/a Velike Britanije od 17. decembral996. godine; Allan
da Velike Britanije od 5. novembra 2002. godine; Quinn c/a Irske, od 21. decembra
2000. godine; J. B.da Švajcarske, od 3. maja 2001. godine itd.
[644] Carić, mr Marina: Pojam načela pravičnog postupka pred krivičnim sudom,
"Zbomik radova Pravnog fakulteta u Splitu", Split, broj 2/06, str. 60.
[645] Krapac, dr Davor: KriviČno procesno pravo, Prva knjiga: institucije, Drugo
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Zagreb, 2003, str. 264 i 265.
[646] Kaseze, str. 459.
[647] Zappala, S.: International Criminal Trials and Respect for Human Rights in
Intemational Criminal Proceedings, Oxford, "Oxford university Press", 2003, str. 84.
[648] Kaseze, str. 460.
[649] Ibidem, str. 463.
[650] Nezavisnost suda u širem smislu se podrazumijeva kako u odnosu na stranke,
tako i izvršnu vlast. Uži smisao nezavisnosti tiče se odnosa suda prema izvršnoj
vlasti, a ocjenjuje se na osnovu načina izbora sudija i trajanje njihovog mandata,
postojanja zaštite od spoljašnjih pritisaka i saznanja da li postoji izgled nezavisnosti
(ESLJP, Langborger protiv Svedske, od 22 juna 1989. godine, serija A, broj 155, § 32).
Nezavisnost suda može biti povrijedena i u slučaju kada zakonodavna vlast,
donošenjem odredenog zakona, interveniše sa namjerom da nametne sudiji iješenje
koje bi po nju bilo povoljno (ESLJP, Grčke rafinerije Stran et Stratis Anderadis protiv
Grčke, od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 301-B).
[651] Nepristrasnost suda moguće je sagledati sa subjektivnog i objektivnog
stanovišta. U subjektivnom smislu, ona se svodi na činjenicu da sudija, postupajući
po svojoj savjesti, nema nikakvog razloga da favorizuje odredenu stranku:
nepristrasnost se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (ESLJP, Le Compte, Van
Leuven et De Meyere protiv Belgije, od 23. juna 1981. godine, serija A, broj 43, §58).
Nepristrasnost u objektivnom smislu se ocjenjuje na osnovu spoljašnjih
manifestacija: ESLJP uzima u obzir djelotvomu ulogu sudije: i običan izgled
nepoštovanja načela razdvojenosti sudskih funkcija predstavlja samo jedan od
neophodnih, ali ne i dovoljnih uslova da bi se utvrdila povreda člana 6 EKLJP
(ESLJP, Hauschildt protiv Danske, od 24. maja 1989. godine, A- 154, §48).
Nepristrasnost neće postojati kada je isto lice u istom predmetu vršilo uzastopno
dvije funkcije (gonjenja i suđenja ili istražnu i sudeću). Činjenica da su odredene
sudije učestvovale u vijeću koje je donosilo zakonom propisane odluke u nekoj
ranijoj fazi postupka pred prvostepenim sudom, koje je prethodilo donošenju
meritome odluke, nije smetnja da te sudije učestvuju u vijeću drugostepenog suda
koje donosi odluku o žalbi protiv prvostepene presude, niti može, samo po sebi,
predstavljati kršenje principa "nepristranog suda". ESLJP ne smatra da automatski
dolazi do povrede prava na pravično sudenje "čak i ako u izricanje presude bude
uključen sudija koji je vršio odredene radnje u prethodnom postupku, osim ako ne
postoje neke posebne okolnosti koje dovode u pitanje njegovu nepristrasnost".
[652] Sadržaj načela pravičnog sudenja razrađen je u velikom konvencijama o zaštiti
Ijudskih prava. Tako se u članu 14 stav 1 Medunarodnog pakta o gradanskim i
političkim pravima iz 1966. godine, uz ostalo, navodi: "Svi su jednaki pred sudovima
i sudovima pravde. Svako lice ima pravo da njegov slučaj bude raspravljen pravično
i javno pred nadležnim, nezavisnim i nepristrasnim sudom, ustanovljenim na osnovu
zakona koji odlučuje o osnovanosti svake krivične optužbe podignute protiv njega..."
310
SKRIPTA:
Uz taj Član, važan je i član 26 ovog pakta. Slična se odredba nalazi u članu 6 EKLJP,
pod naslovom "pravo na pravično suđenje" koja sa članom 5 ("Pravo na slobodu i
bezbjednost") i nekim drugim čini cjelinu. Praksa ESLJP (i ranije Komisije) razradila
je u pojedinostima sve efekte tih odredbi u odnosu na krivične presude u državama
strankama EKLJP.
[654] Međunarodna krivična djela su u nadležnosti medunarodnih sudova i
nezastarijevaju. Tako ti sudovi uzimaju načelo brzog sudenja prije kao neki poželjan
cilj, nego kao konkretnu dužnost suda i pravo optuženog.
[655] Gorcales del Rio protiv Perua (263/1987), 28. oktobar 1992. godine, Izvještaj
Komiteta za ljudska prava, Drugi tom (A/48/40), 1993, str. 20.
[656] U velikoj mjeri proces reforme pravosuda je proces izgradnje njegovih
kapaciteta i postepenog prenosa ovlašćenja sa izvršne na sudsku vlast. U samoj
osnovi ove reforme se mora uvijek polaziti od koncepta podjele viasti, odnosno
ispravnije je reći balansa grana vlasti. Razlika je u tome što termin "podjela vlasti"
insistira i upućuje na njihovu medusobnu nezavisnost, dok "balans vlasti" ipak više
korespondira sa idejom saradnje i medusobnog ograničavanja grana vlasti. Ukoliko
želimo da imamo nezavisno i sposobno sudstvo, onda ono mora biti sposobno da se
samo razvija i adaptira, odnosno da ima sopstveni mehanizam koji će korigovati
postojeće nedostatke. To znači da ono mora izaći iz domena kontrole izvršne vlasti ili
se ona mora ograničiti u znatnoj mjeri. Suština do koje treba doći je samostalnost
sudstva kao pretpostavke njegove stručnosti i efikasnosti i pronaći odgovor na
pitanje kako izvršna vlast treba da reaguje na pojave neodgovornosti i nestručnosti
sudstva bez potkopavanja autoriteta i nezavisnosti pravosuda.
[658] ESLJP, Campbell and Fell v.the United Kingdom, od 28. juna 1984.
godine, broj 7819/77.
[660] Ibidem.
[661] ESLJP, Piersack v. Belgium, od 1. oktobra 1982. godine, broj 8692/79.
[662] ESLJP, Hauschildt v.Denmark, od 24. maja 1989. godine, broj
10486/83.
[664] Ibidem.
[665] ESLJP, Fey v. Austria, od 24. febmara 1993. godine, broj 14396/88.
253
[666] Kaseze, str. 464.
[667] Ibidem.
[668] Đurđić-Jovašević, str. 123.
[669] Kaseze, str. 466.
[670] Vidjeti presude ESLJP u predmetima Ofrer i Hopfmger, br. 524/59 i 617/59, od
19. decembra 1960. godine, Yearbook, broj 6, str. 680 i 696.
[671] Škulić, str. 318.
[672] lbidem.
[673] Perović, Zoran. Javnost sudenja i EKLJP, Zbornik radova "EKLJP i krivično
zakonodavstvo Srbije i Crne Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije
i Crne Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 484.
[674] ESLJP, IVernerprotiv Austrije, od 24. novembra 1997. godine, I, 107,
broj 27.
[675] ESLJP, Helmers protiv Švedske, od 29. oktobra 1991. godine, serija A, broj 212-
A, § 33 et 36.
[676] U predmetu Feldbrugge protiv Holandije, od 29. maja 1986. godine, A. 99,
ESLJP je zauzeo stanovište da podnosilac predstavke nije dobio priliku dati svoj
311
SKRIPTA:
komentar iskaza sudskog vještaka, što je imalo odlučujući uticaj na ishod postupka .
[677] ESLJP, Ludi protiv Švajcarske, od 15. juna 1992. godine, A.238 i Sad di protiv
Francuske, od 20. septembra 1993. godine, A.261-C.
[678] "Službeni glasnik BiH" broj 24/02.
[679] Odluka Ustavnog suda BiH, broj AP 86/05 od 13. oktobra 2005. godine.
[680] Vidi Hadjianastassiou, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A-252.
[681] Vidi Van de Hurk, presuda od 19. aprila 1994. godine, serija A-288 i Ruiz Torija,
presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A-303.
[682] Vidi predstavku X protiv Jtalije, broj 10773/84, neobjavljeno.
[683] Škulić, str. 333.
[684] Kaseze, str. 469.
[685] "Pravično suđenje", priručnik, op. cit., str. 130.
[686] Među njima su Srbija, Cma Gora, Hrvatska, Francuska, Belgija, Grčka,
Holandija, većina zemalja Latinske Amerike i Kina, ali ne i Španija i Njemačka.
Medutim, ako se optuženi naknadno i dobrovoljno pojavi pred sudom ili je uhapšen,
postupak se u većini slučajeva ponavlja.
[688] Kaseze, str. 475.
[689] Škulić, str. 325.
[691] lbidem
[692] Kaseze, str. 476.
[693] Ibidem.
[695] Ibidem, str. 128.
[696] Ibidem.
[697] Škulić, str. 323.
[698] Načelo ne bis in idem (ne ponovo u istom) u suštini predstavlja zabranu
ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari. Ovo načelo ponekad se označava i kao
"zabrana dvostruke ugroženosti" ("Pravično sudenje", priručnik, op. cit., str. 125-
127). ZKPBiH u odredbi čiana 4 uređuje načelo ne bis in idem: "Niko ne može biti
ponovno suden za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravnosnažna
sudska odluka." Odredba je u skladu sa EKLJP (član 4 Protokola 7 uz EKLJP) i
odgovara značenju zabrane koju ustanovljava. Iz citirane formulacije zabrane može
se zaključiti: da zakon zabranjuje ponovno kažnjavanje, a ne i ponavljanje postupka,
da tako ograničeni obim zabrane vezuje samo za osudujuću presudu, da je
dopušteno ponavljanje i na štetu osuđenog i da izuzeci moraju biti propisani
zakonom. Uz to, mora se pretpostaviti da je pravnosnažnost presude uslov za
važenje ove zabrane, jer bi, u protivnom, bilo derogirano pravo na pravni lijek.
Opšimije Lazin, dr Đorde: Načelo ne bis in idem u krivičnom procesnom
zakonodavstvu Srbije i Cme Gore i EKLJP, Zbomik radova "EKLJP i krivično
zakonodavstvo Srbije i Cme Gore", Udruženje za krivično pravo i kriminologiju Srbije
i Cme Gore, Zlatibor/Beograd, 2004, str. 341-358; P. van Dijk - G.J.H. van Hoof. Teorija
i praksa EKLJP, Sarajevo, 2001, str. 651 i Beljanski, dr Slobodan: Međunarodni pravni
standardi o krivičnom postupku, Beograd, 2001, str. 112.
[699] Josipović-Krapac-Novoseiec, str. 130.
[700] Opširnije Jovanović, Ivan: Načini pokretanja nadležnosti međunarodnog
krivičnog suda, "Medunarodna politika", Đeograd, broj 1107,2002, str. 36-41.
[701] Tužiocu se ovdje omogućava da pokrene proceduru ex officio, baziranu na
sopstvenim otkrićima (nalazima) ili na informacijama (podacima) dobijenim iz
različitih izvora, prije svega od strane pojedinca (žrtava ili članova porodice),
medunarodnih i nevladinih organizacija. Pokretanje krivičnog postupka ex officio
obezbjeduje da se izbor slučajeva koji će biti predmet istrage ili sudenja (ukoliko
312
SKRIPTA:
tužilac utvrdi da postoji dovoljno osnova za podizanje optužnice) vrši primjenom

neutralnih, nepolitizovanih kriterijuma. Tužilac mora nezavisno (samostalno),
nepotčinjen političkom pritisku (uticaju) odlučivati o pokretanju krivičnog postupka,
kako bi se garantovalo da će svi odgovomi za zločine iz nadležnosti ICC biti izvedeni
pred taj sud. U protivnom, neopravdano bi se redukovao broj slučajeva po kojima bi
ICC postupao
[703] Degan - Pavišić, str. 474.
[704] Žrtvi krivičnog djela se ne priznaje isto pravo. Medutim, tužilac može za svoju
istragu koristiti informacije koje mu pruži žrtva.
[705] Zbog opstrukcije ICC od strane nekih država stalnih članica, Savjet
bezbjednosti možda neće od Tužilaštva uvijek tražiti pokretanje istrage - kada za nju
zaista bude opravdanja.
[706] Kaseze, str. 481.
[707] Istražno odjeljenje Ureda tužioca je, uglavnom, odgovomo za preliminame
provjere i sprovodenje istrage (kao što je prikupljanje i provjeravanje dokaznog
materijala, ispitivanje lica koja su pod istragom, te žrtava i svjedoka). S tim u vezi,
Rimski statut zahtijeva od Ureda da proširi istragu tako da ona obuhvata i
inkriminirajuće i oslobadajuće činjenice, prihvatajući obavezu da se ulože napori u
utvrdivanju istine za svaki slučaj. Naravno, glavnu odgovornost Ured tužioca ima na
glavnom pretresu.
[708] Na osnovu člana 15 Rimskog statuta, tužilac prikuplja obavještenja o
počinjenim krivičnim djelima iz nadležnosti ICC. On mora procijeniti njihovu
zasnovanost putem daljih obavještenja koje prikuplja od država, organa Ujedinjenih
nacija, medunarodnih vladinih i nevladinih organizacija, kao i drugih pouzdanih
izvora koje smatra prikladnim. Nakon toga, on može zatražiti od pretpretresnog
vijeća ovlašćenje za "istinsku" istragu ili ocijeniti da nema osnova za pokretanje
istrage.
[709] Pretpretresnom vijeću mogu davati izjave i žrtve krivičnih djela, u skladu s
Pravilima o postupku i dokazima (član 15 stav 3 Rimskog statuta).
[710] Prigovor nedopuštenosti pokretanja ili vodenja postupka mogu podnijeti
okrivljeni ili lice protiv kojeg je izdat nalog za hapšenje ili država koja je nadležna za
taj predmet na osnovu toga što provodi istragu ili krivično gonjenje u tom predmetu
[711] Josipović-Krapac-Novoseiec, str. 132.
[712] Osnovna karakteristika načela oportuniteta krivičnog gonjenja u postupku
pred ICC je njegova uska povezanost sa pravilom komplementarnosti sadržanom u
Rimskom statutu, kao i njegovo regulisanje u vezi sa načelom ne bis in idem,
odnosno u okviru utvrdivanja smetnji za pokretanje i vodenje postupka. Pošto je
osnovna svrha ICC da se pred njim odvijaju krivični postupci za najteža
medunarodna krivična djela iz njegove stvame nadležnosti, odredeno krivično djelo
neće biti predmet krivičnog postupka pred ovim sudom, ne samo ukoliko je slučaj
već pod istragom ili se u odnosu na njega već vodi krivični postupak u državi čiji su
organi inače nadležni (član 17 stav 1 tačka (a», već i ako se radi o slučaju nedovoljne
težine, koji ne opravdava dalje postupanje ICC (član 17 stav 1 tačka (d) Rimskog
statuta). Opšimije Škulić, str. 321 i 322.
[714] Ibidem, str. 132 i 133.
[715] Ibidem, str. 133.
[716] Ibidem.
[717] Ibidem.
[718] Ibidem, str. 134.
[719] Engl. specific.
313
SKRIPTA:

[721] Sadržina ovog poziva utvrđena je u članu 58 stav 7 Rimskog statuta.
[722] Kaseze, str. 487.
8.6 Do prvog potvrdivanja optužnice pred ICC došlo je nedavno u predmetu Tuiilac
protiv Tomasa Lubanga Dile. Naime, Pretpretresno vijeće IICC je 29. januara 2007.
godine potvrdilo optužnicu protiv Tomasa Lubanga Dile, kojom je optužen za
krivično djelo ratnih zločina iz člana 8 Rimskog statuta ICC. Pretpretresno vijeće I je
u postupku ispitivanja optužnice našlo da postoji dovoljno dokaza za osnovanu
sumnju da je Tomas Lubanga Dilo imao suštinsku opštu koordinirajuću ulogu u
primjeni zajedničkog plana i ličnom vršenju drugih funkcija u primjeni tog plana,
kojim je osmišljeno regrutovanje djece mlađe od 15 godina u Patriotske snage za
oslobođenje Konga (Forces Patriotiques pour la Liberation du Congo-FPLC), kao i
njihovo aktivno korišćenje u neprijateljstvima u Demokratskoj Republici Kongo u
periodu od septembra 2002. do 13. avgusta 2003. godine. Nakon što je potvrdilo
optužnicu, Pretpretresno vijeće I je predmet proslijedilo radi sudenja Pretresnom
vijeću ICC. Odluku o datumu održavanja glavnog pretresa objaviće Predsjedništvo
ICC. Više o ovome vidjeti na http://www.icc-cpi.int/press/pressreleases/220.html.
8.7 Kad pretpretresno vijeće odbije potvrditi optužbu, tužilac "ne smije biti
spriječen" da nakon toga zatraži nieno potvrđivanje - ako se zahtjev zasniva na
"dodatnim dokazima" (član 61 stav 8 Rimskog statuta).
8'8 U pogledu svih tačaka optužbe koje nije potvrdilo pretpretresno vijeće ili koje je
tužilac povukao, prestaje i efekat svakog ranije izdatog sudskog naloga (član 61 stav
10 Rimskog statuta).
[728] Kaseze, str. 492.
[729] Kazne za loše vladanje (uključujući ometanje sudskog postupka ili
namjemo odbijanje izvršenja uputa ICC) prema svim licima koja prisustvuju sudenju
- predvidene su u čianu 71 Rimskog statuta. Sud može kazniti ta lica
"administrativnim mjerama", ali ne i kaznom zatvora. Takve mjere mogu uključiti
privremeno ili trajno udaljavanje iz sudnice, novčanu kaznu ili slične mjere
predviđene Pravilima o postupku i dokazima.
[730] Izuzetak od načela javnosti predvida se u članu 64 stav 7 Rimskog statuta, a
odnosi se na ovlašćenje pretresnog vijeća da može odlučiti da postoje posebne
okolnosti koje iziskuju da se odredeni postupci održe na zatvorenoj sjednici, i to
zbog svrhe propisane članom 68 ili kako bi se zaštitile povjerljive i osjetijive
informacije koje su sadržane u dokazima. Član 68 sadrži pravila o zaštiti žrtava
krivičnih djela i svjedoka i njihovom učestvovanju u postupku. Tako, sudska vijeća
ICC mogu, u svrhu zaštite žrtava i svjedoka ili, pak, optuženog - provesti bilo koji dio
postupka in camera ili dopustiti iznošenje dokaza "elektronskim ili drugim posebnim
putem". Takve će se mjere posebno provoditi u slučaju žrtava seksualnog nasilja ili
kad je žrtva ili svjedok dijete, osim ako drukčije ne odredi ICC, uzimajući u obzir sve
okolnosti, a naročito "poglede" žrtve ili svjedoka (član 68 stav 2 Rimskog statuta).
Odjeljenje za žrtve i svjedoke može dati "savjet tužiocu i ICC o prikladnim zaštitnim
mjerama, bezbjednosnim aranžmanima, savjetovanju i pomoći", na način kako to
utvrduje član 43 stav 6 Rimskog statuta. Ipak, takve mjere trebaju se izvršavati na
način koji ne utiče i nije u neskladu s pravima optuženog i sa pravičnim i
nepristranim sudenjem (član 68 stav 2 Rimskog statuta).
[732] Član 74 stav 2 Rimskog statuta propisuje da se odluka pretresnog vijeća
zasniva "na njegovoj ocjeni dokaza i čitavog postupka. Odluka ne smije ići preko
činjenica i okolnosti opisanih u optužbama i dopunama optužbi. Sud može zasnivati
svoju odluku samo na dokazima koji su mu podneseni i koji su pred ICC raspravljeni
314
SKRIPTA:
na sudenju."
8 Pravilo je da će "sve sudije pretresnog vijeća biti prisutne svakom stadiju sudenja,
kao i čitavo vrijeme tokom donošenja odluka" (član 74 stav 1 Rimskog statuta).
Predsjedništvo ICC može, od slučaja do slučaja, odrediti, "kako budu dostupni",
jednog ili više "zamjenskih sudija" da budu prisutni svakom stadiju suđenja, te da
zamjenjuju Člana pretresnog vijeća - ako taj član ne može nastaviti da učestvuje.
[735] Odbrana ima puno pravo na ispitivanje svjedoka koje terete optuženog tek na
glavnom pretresu (član 67 stav 1 tačka (e) Rimskog statuta).
[736] Josipović Krapac f* Novoselec, str. 138.
[737] Ibidem, str. 138 i 139.
[738] Pretpostavka nevinosti.
[739] Prava okrivljenog.
[740] Josipović-Krapac-Novoselec, str. 139. Pri tome, rasprava izmedu
tužioca i odbrane o izmjeni optužnice, priznanju krivnje ili kazni koju treba odrediti -
ne obavezuje ICC (član 65 stav 5 Rimskog statuta).
[742] Ibidem.
[743] Škulić, str. 339.
[744] Ibidem, str. 330.
[745] Ibidem.
[746] To su: (1) lažno svjedočenje, kad na osnovu člana 69 stav 1 postoji
obaveza davanja istinitog iskaza; (2) podnošenje dokaza za koje stranka zna da su
lažni ili krivotvoreni; (3) uticanje na svjedoke na korumpiran način, narušavanje ili
miješanje u pojavljivanje pred ICC ili iskaz nekog svjedoka, osveta svjedoku za
davanje iskaza, uništavanje, miješanje ili uplitanje u prikupljanje dokaza; (4)
otežanje, zastrašivanje iii uticanje na korumpiran način na funkcionera ICC u svrhu
prinudivanja ili nagovaranja tog funkcionera da ne izvrši svoje dužnosti ili da ih
izvrši na nevaljan način; (5)osveta službeniku ICC zbog dužnosti koju taj ili neki
drugi službenik obavlja; (6) nagovaranje na primanje mita, odnosno primanje mita u
svojstvu službenika ICC u vezi s njegovim službenim dužnostima
[747] U slučaju osudujuće presude, ICC može odrediti zatvorsku kaznu koja ne
prelazi pet godina ili novčanu kaznu, i to u skladu s Pravilima o postupku i dokazima
ili oboje (član 70 stav 3 Rimskog statuta).
[748] Na zahtjev ICC, "kad god on to smatra ispravnim", država stranka će predati
predmet "svojim nadležnim vlastima" u svrhu krivičnog gonjenja. Te vlasti moraju
postupiti u takvim predmetima s "marljivošću", te im se moraju doznačiti dovoljna
sredstava kako bi omogućile njihovo efikasno provođenje (član 70 stav 4 tačka (b)
Rimskog statuta).
[749] Kaseze, str. 499.
[750] Takvi slučajevi uključuju one koji su obuhvaćeni članom 56 st. 2 i 3, članom 61
stav 3, članom 64 stav 3, članom 67 stav 2, članom 68 stav 6, članom 87 stav 6 i
članom 93 Rimskog statuta, kao i slučajeve koji nastanu u bilo koiem drugom stadiju
postupka gdje bi se moglo raditi o takvom otkrivanju.
To su države, zajedno s tužiocem, odbranom, pretpretresnim ili pretresnim vijećem.
[752] Riječ je o mogućnosti koju ima tužilac da zaključi sporazum da se ne otkriju, u
bilo kojem stadiju postupka, isprave ili podaci koje je tužilac dobio pod usiovom
tajnosti i isključivo u svrhu pribavljanja novih dokaza, osim ako dostaviiac
informacija ne pristane na njihovo objavljivanje (tačka (e)), odnosno da preduzme
nužne mjere ili traži preduzimanje nužnih mjera kako bi se osigurala tajnost
informacija, zaštita bilo kojeg lica ili zaštita dokaza (tačka f)).
[753] Kaseze, str. 504.
[754] Kriterijumi za odredivanje kazne dati su u članu 78 Rimskog statuta. Pri
315
SKRIPTA:
odredivanju kazne ICC mora, u skladu s Pravilima o postupku i dokazima, uzeti u

obzir faktore poput težine krivičnog djela i "pojedinačnih okolnosti osudenog".
Prilikom izricanja zatvorske kazne mora se "odbiti" vrijeme koje je osudeni proveo u
pritvoru - ako je do toga bilo došlo u skladu sa sudskim nalogom. Kad je optuženi
osuden za više od jednog krivičnog djela, ICC mora izreći kaznu za svako djelo
posebno, te zajedničku kaznu koja navodi ukupno trajanje kazne zatvora. To
razdoblje ne smije iznositi manje od najviše pojedinačne izrečene kazne, niti prelaziti
30 godina zatvora, odnosno kaznu doživotnog zatvora, u skladu sa članom 77 stav I
tačka (b) Rimskog statuta.
[755] Fondom se upravlja u skladu s kriterijima koje određuje SkupŠtina
država stranaka.
[757] Kaseze, str. 512.
[758] Tako je žalbeno vijeće 1CTY utvrdilo u predmetu Tadič (Odluka po žalbi u
pogledu prihvatljivosti dodatnih dokaza) da "otkriće novih dokaza za činjenicu koja
je bila poznata tokom suđenja, ne može se smatrati novom činjenicom u smisiu
pravila 119 Pravilnika o postupku i dokaama" (§32).
[759] U sistemu ICTY i ICTR samo je u pogledu meduodluka o nadležnosti
ustanovljena žalba kao pravo okrivljenog, dok u svim ostalim siučajevima žalilac
prvo mora da dobije dozvolu za podnošenje žalbe. Vijeće od troje sudija žalbenog
vijeća može odobriti ovakav zahtjev, ako žalilac pokaže da ima "dobar osnov" za
podnošenje žalbe (pravilo 72B Pravilnika o postupku i dokazima ICTY i pravilo 72
Pravila o postupku i dokazima ICTR). Ako tročlano vijeće dopusti žalbu, za neke od
njih žalbeno vijeće može odlučiti da primijeni "ubrzanu žalbenu proceduru" (pravilo
116 bis Pravila o postupku i dokazima ICTY i pravilo 117 Pravila o postupku i
dokazima ICTR).
[760] Kad tužilac ne zatraži donošenje mjera u fazi istrage, a pretpretresno vijeće
smatra da su te mjere nužne.
[761] Radi se o mogućnosti pretpretresnog vijeća da ovlasti tužioca da preduzme
"posebne istražne korake" na teritoriji odredene države stranke bez osiguravanja
saradnje te države na osnovu dijela 9 Rimskog statuta.
85 Riječ je o ovlašćenju pretresnog vijeća da prije završetka sudenja održi još jedno
ročište - kako bi razmotriio dodatne dokaze ili prijedloge koji su bitni za kaznu, a u
skladu s Pravilima o postupku i dokazima.
[763] Član 27 Statuta ICTY propisuje da će se "kazna zatvora izdržavati u državi koju
odredi ICTY s liste država koje su Savjetu bezbjednosti izrazile svoju spremnost da
prime osudena lica na izdržavanje kazne". Član 26 Statuta ICTR sadrži sličnu
odredbu.
[764] Taj postupak se ne smije provoditi prije isteka propisanog roka.
[765] Kaseze, str. 515.
[766] U ovom dijelu se propisuju različiti oblici medunarodne saradnje i sudske
pomoći. Preciziraju se dužnosti država stranaka Rimskog statuta da postupaju po
nalozima ICC za hapšenje ili privođenje lica, te na zahtjev ICC identifikuju lica i
utvrđuje njihovo prebivalište, prikupljaju dokaze, ispituje svjedoke, ovjeravaju
dokumenta i dr.
[767] Opšta obaveza na saradnju (član 88) odnosi se na cijeli Rimski statut. Član 88,
medutim, obavezuje države članice da obezbijede zakonodavni sistem za saradnju
propisanu dijelom 9 Rimskog statuta. Da 1 i to znači da države stranke nisu
obavezne da obezbijede zakonodavstvo za oblike saradnje izvan dijela 9?
Formuiacija odredaba koje se odnose na saradnju, a koje su izvan dijela 9, mora biti
ispitana u odnosu na pojedinačne obaveze. Naravno, čini se da je obaveza na "punu
saradnju", koja se traži u članu 86, protumačena od strane ICC tako da uključuje
neke aranžmane na nacionalnom nivou (ukijučujući donošenje zakona) koji su
316
SKRIPTA:
neophodni za obezbjedenje saradnje. Vrio je vjerovatoo da će ICC ocijeniti da

obaveza na punu saradnju uključuje i obavezu da se obezbijedi, gdje je to
neophodno, dostupnost procedura po nacionalnom zakonu, i to za sve oblike
saradnje koji se traže izvan dijela 9.
[768] Kao što je nedavno osnovani EUROPOL.
[769] Najjednostavniji način da se obezbijedi ispunjenje obaveze na saradnju jeste
da se usvoje domaći zakoni koji omogućavaju (uz dužno poštovanje Rimskog
statuta) da se zahtjevi koje je uputio ICC prenesu na domaće vlasti — radi izvršenja
na isti način kao i ostali zahtjevi za pružanje medunarodne krivičnopravne pomoći
druge zemije ili kao naredba izdata po domaćem zakonu.
[770] Zahtjevi se upućuju putem diplomatskog kanala ili kojeg dnigog odgovarajućeg
kanala koje odredi svaka država stranka nakon ratifikacije, prihvatanja, potvrde ili
pristupanja Rimskom statutu.
[771] Pri donošenju odluke država kojoj je zahtjev upućen mora razmotriti sve bitne
elemente, uključujući, ali ne ograničavajući se na sljedeće: (a) datum zahtjeva; (b)
interese države koja je podnijela zahtjev, uključujući, kad je to bitno, da li je krivično
djelo počinjeno na njenoj teritoriji, kao i državljanstvo žrtava i lica čije se izručenje
traži i (c) mogućnost naknadne predaje izmedu ICC i države koja je podnijela zahtjev.
[772] Zahtjev za privremeno hapšenje mora biti podnesen "bilo kojem mediju
podobnom za dostavu pisanih zapisa" i mora sadržati: (a) podatke o licu koje se
traži, dovoljnim da bi se ono moglo identifikovati, te podacima o tome gdje se to lice
vjerovatno nalazi; (b) "kratku izjavu" o krivičnim djelima zbog kojih se traži hapšenje
tog lica, kao i o činjenicama za koje se smatra da predstavljaju ta djela, uključujući,
kad je moguće, datum i mjesto izvršenja djela; (c) izjavu o postojanju naloga za
hapšenje ili osudujuće presude protiv lica koje se traži i (d) izjavu da će uslijediti
podnošenje zahtjeva za predaju lica koje se traži.
[773] Tužiočev zahtjev mora sadržati podatke navedene u Članu 58 stav 2 Rimskog
statuta.
[774] Eng. reasonable grounds.
[775] Eng. necessity.
[776] Sporazum o uslovima pod kojima bi mogla biti pružena pomoć uključuje,
izmedu ostalog, pružanje sažetaka ili redigiranih verzija, davanje ograničenja na
otkrivanje, korišćenje podataka in camera ili ex parte ili druge mjere zaštite koje
dopuštaju Rimski statut i Pravila o postupku i dokazima.
[777] Pomenuti stav 2 tačka e) člana 96 zahtijeva da zahtjev za saradnju iz člana 93
bude popraćen takvim "informacijama koje bi mogle biti potrebne na osnovu prava
države od koje je pomoć zatražena - kako bi ona mogla izvršiti zahtjev".
[778] Iluzija o apsolutnom nacionalnom krivičnopravnom suverenitetu država
potpuno nestaje. O mehanizmima uticaja prava Evropske unije na krivičnopravne
sisteme država članica, vidjeti istoimeni članak Đurdević, dr Zlate, objavljen u
"Zbomiku Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 2/04, str. 287-326. Nespomo je
da je evropeizacija krivičnog prava i nacionalnih krivičnopravnih sistema u punom
jeku i da teče nezavisno o naklonosti, sluha i volje predstavnika nacionalne
krivičnopravne nauke. Riječ je, kao i u ostalim aspektima procesa evropske
integracije, o daleko odmaklom i nepovratnom procesu.
[779] Na Medunarodnoj konferencije "Novi horizonti u međunarodnom krivičnom
pravu", koja je održana od 7. do 12. maja 1984. godine u Medunarodnom institutu za
visoke studije iz krivičnih nauka (Siracusa-Noto, ltalija), zaključeno je, izmedu
ostalog, da su medusobni odnosi izmedu naroda u stalnom napretku saradnje na
trgovačkom, kultumom i političkom području, uz porast putovanja ljudi i izmjene
informacija putem masovnih medija, što ima snažne pozitivne, ali i negativne uticaje
i posljedice na te narode, kao i da u negativne posljedice spada stalni porast
medunarodnog, transnacionalnog i nacionalnog kriminala. Istaknuto je da
317
SKRIPTA:
budućnost
međunarodnog krivičnog prava zavisi najviše od njegove kodifikacije i stvaranja
struktura i institucija ovlašćenih za njegovom primjenu.
173 Daljnja giobaiizacija i propusnost granica omogućiće i jačanje uloge
medunarodnih nevladinih organizacija. Povećaće se ne samo broj tih nevladinih
organizacija civiinog dništva, nego će se znatno proširiti područje njihovog
djelovanja. Istovremeno će jačati terorističke grupe, kriminalne organizacije i
trgovina drogama
[781] U tzv. ĐeČkoj deklaraciji o kriminalu i pravosuđu (susret sa izazovima dvadeset
prvog vijeka), koja je usvojena na X kongresu UN-a o prevenciji kriminala i
postupanju s učiniocima krivičnih djeia (Đeč, od 10. do 17. aprila 2000. godine),
izmedu ostalog, se konstatuje da oblici savremenog kriminala kao što su
transnacionalni organizovani kriminal, trgovina ljudima, posebno ženama i djecom,
krijumčarenje migranata, nedozvoljena proizvodnja vatrenog oružja, njegovih
dijelova i municije, kompcija, pranje novca i krivična djela u privredi, svi oblici nasilja
i terorizma, rasna diskriminacija, ksenofobija i odgovarajući oblici netolerancije (kao
kriminalna ponašanja) zahtijevaju univerzalnu opštesvjetsku reakciju u novom vijeku
(Doc. UN E/CN 15/1996/2 od 4. aprila 1996. godine).
[783] S tim u vezi, mora se na prihvatljiv način riješiti i odnos izmedu potrebe za
globalnom reakcijom na takvo stanje kriminala i redukcije državnog suvereniteta u
domenu krivičnopravne reakcije. Tako je na nedavnoj medunarodnoj konferenciji
"Vladavina prava u globalnom selu", koja se održavala paralelno s Konferencijom za
potpisivanje Konvencije UN-a o transnacionalnom organizovanom kriminalu u
Palermu od 11. do 14. decembra 2000. godine, raspravljano i o suverenitetu i
univerzalnosti medunarodnog krivičnog prava. U uvodnom izlaganju Piero Fassino,
ministar pravosuda Italije, izjavio je, izmedu ostalog: "Zakonitost i bezbjednost
moraju djelovati intemacionalno u cilju njihove efikasnosti u kontekstu globalizacije.
Globalizacija pobjeduje razlike, pa se zakonitost i bezbjednost moraju cijeniti u tom
kontekstu. Problem se može sagledati iz više aspekata - političkih, privrednih,
demografskih i što se tiče okoline. Nijedno od tih područja ne može se regulisati na
bazi nacionalnog djelovanja. Postoji potreba za supranacionalnim organizovanim
djelovanjem. Zakonitost se mora posmatrati u planetamom, supranacionalnom
svjetlu."
[784] U dokumentu Vijeća Evrope o suprotstavljanju organizovanom
kriminalu i korupciji iz 1998. godine se, izmedu ostalog, ističe se "apsolutna
nužnost...uspostave brze, fleksibilne direkme povezanosti državnih organa nadležnih
za djelovanje protiv organizovanog kriminala i korupcije..." (Program of Action
Against Corruption, adopted by The Committee ofMinisters at the 578 meeting, 18-
21. Nov. 1996, str. 92).
[786] Ibidem, str. 302.
[787] Vidjeti Krapac, dr Davor: Medunarodna krivičnopravna pomoć, "Zbomik
Pravnog fakulteta u Zagrebu", Zagreb, broj 5-6/85, str. 709.
[789] Vasilijević, dr Vladan: Postavke za proučavanje razvoja medunarodne
krivičnopravne pomoći, "Jugoslovenska revija za kriminologiju i krivično pravo",
Beograd, broj 1-2/84, str. 11.
[790] Vražalić, Mihajlo: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne krivičnopravne
pomoći, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Đeograd, broj 1-3/82, str.
212.
[791] Cvijović, Obren: Međunarodna krivičnopravna pomoć u praksi redovnih
sudova i javnih tužilaštava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd,
318
SKRIPTA:
broj 1-3/81, str. 221 i 222.

[792] O pojmu globalizacije postoje vrlo različita tumačenja. Kao opštesvjetski, ali
i sveopšti ili sveobuhvatni proces, ona, bez sumnje, ima karakteristike koje još nisu
potpuno defmisane. Kad je u pitanju problematika koja se odnosi na suprotstavljanje
kriminalu, presudan značaj u tom kontekstu ima odnos državnog i medunarodnog
sadržaja. Bez obzira na brojne prigovore koji se mogu uopšteno odnositi na trend
globalizacije, posebno sa stanovišta očuvanja hiljadugodišnjih vrijednosti odredenih
društava, ljudskih grupa, njihovih etičkih, kulturnih, vjerskih i drugih tradicija itd.,
smatra se da globalno vrijeme zahtijeva ne samo dijalog izmedu država već i svih
pojedinaca, Članova sveljudske grupe - čovječanstva (Horvatić, str. 300).
Globalizacija svijeta zahtijeva, smatraju neki autori, i globalnu etiku, odnosno i
globalno pravo (opšti sporazum o nužnom minimumu vrijednosti, neotklonjivih
standarda i obavezujućih pravila ponašanja). Proces pravno zasnovane globalizacije
kriminalizacije, penalizacije i jurisdikcije ne šteti ustavnim načelima vladavine prava
svake države članice medunarodne zajednice, već se uspostavlja paralelizam koji se
zasniva na opštim vrijednostima čovječanstva, dakle svih njegovih pripadnika.
88<* Horvatić, str. 251.
[794] Krivičnopravni sistem i sistem za sprovodenje zakona predstavljaju izraz
zaštite najvažnijih vrijednosti jednog društva i mjerilo njegove civilizovanosti i
demokratičnosti. Uvodenje savremenih evropskih standarda zaštite osnovnih
ljudskih prava i sloboda, kao i modela efikasnog sprovodenja zakona u
demokratskom društvu, osnovni je preduslov kako za bilateralnu policijsku saradnju,
tako i za uključenje u evropske bezbjednosne strukture. Saradnja u oblasti
pravosuda i unutrašnjih poslova je trenutno najdinamičnija oblast evropskih
integracija. Politika Evropske unije u ovoj oblasti je doživjela veliki razvoj nakon
1999. godine i stupanja na snagu promjena usvojenih na Samitu u Amsterdamu.
Pogotovo nakon terorističkog napada na Svjetski trgovinski centar i Pentagon, 11.
septembra 2001. godine, države su promijenile pristup i način na koji oblikuju i
praktikuju politiku u oblasti unutrašnje bezbjednosti. Ozbiljne promjene u zamisli i
načinu izvodenja terorističkih akcija, njihovim globalnim i višestrukim posljedicama,
odnosno promjene u strukturi bezbjednosne prijetnje koju predstavlja savremeni
terorizam, nužno su vodile izmjeni osnovne paradigme na kojoj počiva strategija i
taktika nacionalne bezbjednosti. Pored toga, opasnost koju predstavlja medunarodni
organizovani kriminal se sve jasnije sagledava, što neminovno uslovljava i potrebu
medunarodne saradnje u njegovom suzbijanju. Tako su i države Evropske unije bile
prinudene da redelinišu sopstvene, specifične i nužno različite, politike dostizanja,
održavanja i unapredenja unutrašnje bezbjednosti, što je dovelo do stvaranja novih
institucija i instrumenata na evropskom nivou, i to prije svega u domenu razmjene
informacija, njihovoj analizi i distribuciji obavještajnih procjena Posebno je značajno
uočiti ovu promjenu u domenu kriminalističko-obavještajnih aktivnosti, budući da je
borba protiv teških oblika kriminala sa prekograničnim elementima, poput
medunarodnog organizovanog kriminala, moguća jedino na višem i zajedničkom,
evropskom nivou. Opšimije Maravić, Dražen: Aspekti sporazuma o stabilizaciji i
pridruživanju i saradnja u oblasti pravosuđa i unutrašnjih poslova "Srpska pravna
revija", Beograd, broj 3/06, str. 95-109.
[795] Radulović, str, 185.
[796] Vidjeti Cvijović, mr Obrad: Medunarodna krivičnopravna pomoć u praksi
redovnih sudova i javnih tužilaštava, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo",
Đeograd, broj 1-3/81, str. 221-231.
[798] Ibidem.
[799] Opšimije Tokić, Goran: Medunarodna pravna pomoć u krivičnim stvarima,
"Bilten Oknižnog suda u Beogradu", Beograd, broj 48/99, str. 28-53.
319
SKRIPTA:
[800] Vražalić, Mihajlo: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne

krivičnopravne pomoći, op cit., str. 212
i 213.
[801] Vasilijević, dr Vladan: Postavke za proučavanje razvoja medunarodne
krivičnopravne pomoći, op. cit.,
str. 13.
[803] Ibidem.
[804] Ibidem.
[805] Ibidem, str. 284.
[808] Ibidem.
[809] Evropska unija je još uvijek u značajnoj mjeri "zajednica prava, bez krivičnog
prava", ali postoje ozbiljna nastojanja da se takvo stanje promijeni (Degan-Pavišić,
str. 287). Primamo pravo Evropske unije sastoji se od Ugovora iz Mastrihta o
Evropskoj uniji, te ugovora iz Amsterdama i Nice, a sekundarno - od opštih
stanovišta, okvimih odluka, ostalih odluka, konvencija i mjera za njihovu primjenu.
[810] Dvostrani ugovori ureduju malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć. Neki od
tih ugovora ureduju isključivo malu medunarodnu krivičnopravnu pomoć, a drugi
zajedno sa gradanskim i drugim postupcima.
[811] Postoji više vrsta ovih ugovora, pa se tako razlikuju: (1) bilateralni ugovori
(zaključeni izmedu dvije zemlje), (2) regionalni (zaključeni izmedu zemalja odredenog
regiona) ili, pak, (3) multilateralni (zaključeni od strane velikog broja zemalja ili svih
zemalja).
[812] Ova konvencija ureduje medusobno pnižanje sudske pomoći u krivičnim
predmetima za krivična djela čije je kažnjavanje u nadležnosti sudova države koja
upućuje molbu. Konvencija ureduje četiri oblika pružanja pomoći: (a) sudske
zamolnice (čl. 3-6), (b) dostavu sudskih procesnih akata i spisa, (c) pristupanje sudu
svjedoka, vještaka i okrivljenih (čl. 7-12) i (d) dostavu podataka iz sudskih spisa (član
13). Za postupak u zamoljenoj državi vrijedi načelo locus regit actum. Sudskim
zamolnicima zamoljena stranka udovoljava na način uređen njenim pravom, pri
čemu se ureduje iskaz pod zakletvom i prepisi, kopije i izvornici isprava, kao i
obavještenje o radnji i prisustvu njenom preduzimanju.
[813] Spisak ovih konvencija dat je u mojim udžbenicima iz krivičnog procesnog
prava - knjiga prva (Bihać, 2005), str. 34-37 i knjiga druga (Banja Luka, 2006), str. 340
i 341.
[814] Ova konvencija počiva na četiri osnovna polazišta: (1) da je nužno vodenje
zajedničke kaznene politike u (2) borbi protiv teških krivičnih djela koji postaju
medunarodni probiem i (3) traže savremene eftkasne metode na medunarodnom
nivou, (4) što zahtijeva uspostavljanje medunarodne saradnje. Sadržaj Konvencije
rasporeden je u četiri pogiavlja.
[815] U članu 37 stav 1 ove konvencije utvrđeno je da svaka država može u vrijeme
potpisivanja ili poiaganja svog instrumenta ratifikacije, prihvatanja, odobravanja iii
pristupanja iskoristiti svoje pravo da ne uvede, djeiimično ili u cijelosti, u svoj
domaći zakon kao krivična djela ponašanja navedena u čl. 4, 6, 10 i 12 ili pasivno
podmićivanje opisano u članu 5. Mogućnost takvih rezervacija sigumo može štetiti
ostvarenju zamisli o uspostavi medunarodnog instrumenta za globalno
suprotstavljanje kompciji u Evropi (Horvatić, str. 293).
[816] Ovu konvenciju je ratifikovalo Predsjedništvo BiH na sjednici održanoj 25.
marta 2006. godine. Objavljena je u "Službenom glasniku BiH" broj 6/06 -
Medunarodni ugovori.
[817] Ovu konvenciji su svečano potpisali najviši predstavnici država i vlada preko
320
SKRIPTA:
120 članica UN- a Palermu, i to na samom kraju posljednje godine u dvadesetom

vijeku (12-15. decembra 2000. godine). Član 4 ove konvencije se odnosi na zaštitu
suvereniteta i glasi: "(1) Države ugovomice će ispunjavati svoje obaveze iz ove
konvencije na način koji je u skladu s načelima suverene jednakosti i teritorijalnog
integriteta država i nemiješanja u domaće poslove drugih država. (2) Ništa u ovoj
konvenciji ne daje pravo državi ugovomici da na području druge države obavlja
jurisdikciju i izvršne poslove koji su pridržani isldjučivo za ovlašćene organe te
dmge države na osnovu njenog domaćeg prava." Riječ je o opštem načelu
medunarodnog prava koji služi kao prepreka za bilo kakvo tumačenje koje bi mogio
opravdati modifikaciju navedenog pojma suvereniteta države. S druge strane, u
članu 6 stav 1 ove konvencije se utvrduje obaveza svake države ugovomice da
preduzme, u skladu s osnovnim principima svog domaćeg prava, takve zakonske i
druge mjere koje su potrebne da se kao krivično djelo propiše kad je ono učinjeno
namjemo. Ista takva formulacija upotrijebljena je kao generalna klauzula i u Članu 34
Konvencije.
[818] Kažnjavanje učešća u grupama za organizovani kriminai ureduje član 5 ove
konvencije.
9,2 Član 6 ove konvencije odnosi se na kriminalizaciju pranja dobiti stečene kroz
kriminal.
[820] U skladu sa stavom 1 člana 12, države potpisnice će, u najvećem
mogućem stepenu koji dopušta njihov pravni sistem, usvojiti neophodne mjere koje
će omogućiti konfiskaciju: (a) dobiti stečene izvršenjem krivičnih djela obuhvaćenih
ovom konvencijom ili imovine čija vrijednost odgovara vrijednosti te dobiti; (b)
imovine, opreme ili drugih instrumenata korišćenih ili namijenjenih za korišćenje u
vršenju krivičnih dela iz ove konvencije.
[821] Član 8 se odnosi na kažnjavanje korupcije. Obaveza je svake država potpisnice
da usvoji neophodne zakonodavne i druge mjere da bi se ustanovilo kao krivično
djelo, kada je učinjeno sa namjerom: (a) obećanje, ponuda ili davanje državnom
službeniku, posredno ili neposredno, neprimjerene koristi, namijenjene njemu lično
ili nekom drugom licu ili entitetu, kako bi taj službenik djelovao ili se uzdržao od
djelovanja u obavljanju svojih službenih dužnosti; (b) traženje ili prihvatanje od
strane državnog službenika, posredno ili neposredno, neprimjerene koristi
namijenjene njemu lično ili drugom licu ili entitetu, kako bi taj službenik djelovao ili
se uzdržao od djelovanja u obavljanju svojih službenih dužnosti. Pored mjera
propisanih članom 8 ove konvencije, svaka država potpisnica će, u mjeri u kojoj je to
moguće i u skladu sa svojim pravnim sistemom, usvojiti zakonodavne,
administrativne i druge djelotvome mjere kako bi se ojačao integritet i spriječili,
otkrili i kaznili korumpirani državni službenici, te kako bi se obezbijedilo efikasno
djelovanje njenih organa u cilju sprečavanja, otkrivanja i kažnjavanja korumpiranih
državnih službenika, uključujući i obezbjedivanje odgovarajuće nezavisnosti takvih
organa da bi se spriječio neprimjereni uticaj na njihov rad (član 9).
[822] Mjere za borbu protiv pranja novca reguliše član 7 Konvencije. S tim
u vezi, svaka država potpisnica je, izmedu ostalog: (a) dužna da uspostavi i
sveobuhvatni nacionalni regulatomi i nadzomi režim za banke i nebankarske
finansijske institucije i, ako je potrebno, ostale organe koji su posebno podložni
pranju novca, u okviru svoje nadležnosti, kako bi se spriječili ili otkrili svi oblici
pranja novca, s tim što se režimom mora posebno predvidjeti utvrdivanje identiteta
korisnika, vodenje evidencije i prijavljivanje sumnjivih pravnih poslova; (b)
dužna da, ne dovodeći u pitanje či. 18 i 27 ove konvencije, obezbijedi da
administrativni, regulatomi organi unutrašnjih poslova i ostali organi koji se bave
borbom protiv pranja novca (uključujući i sudske organe, ukoliko je predviđeno
domaćim zakonima) imaju mogućnost da saraduju i razmjenjuju informacije na
nacionalnom i medunarodnom nivou u okviru uslova propisanih domaćim zakonima
321
SKRIPTA:
i da u tom cilju razmotre formiranje finansijsko-obavještajne jedinice koja će služiti

kao nacionalni centar za prikupljanje, analizu i prosljedivanje informacija u vezi sa
potencijalnim pranjem novca.
9 Pavišić, str. 322.
[824] Za istorijiski i uporedni pregled vidjeti Krapac, dr Davor i Birin, Vlasta:
Medunarodna krivičnopravna pomoć, Zagreb 1987, str. 10-23.
[825] Ibidem.
[827] Te ustanove su sadržane, između ostalog, u Drugom dodatnom protokolu uz
Evropsku konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima i Konvenciji
o kibemetičkom kriminalu.
[828] Od novijih dvostranih medunarodnih ugovora treba spomenuti Sporazum
izmedu visokog predstavnika za BiH i ĐiH o Kancelariji I za ratne zločine i Odsjeka II
za organizovani kriminal, privredni kriminali i kompciju krivičnog i apelacionog
odjeljenja Suda BIH, kao i Posebnog odjeljenja za rame zločine, te Posebnog
odjeljenja za organizovani kriminal, privredni kriminali i kompciju Tužilaštva BiH, kao
i uspostavi Tranzicionog savjeta, kojim se zamjenjuje Sporazum o Kancelariji
registrara od 1. decembra 2004. godine i dodatak tog sporazume (zaključen izmedu
Ftedsjedništva BiH i visokog predstavnika za BiH, 26. septembra 2006. godine,
objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 93/06); Sporazum izmedu Vijeća ministara
BiH i Vlade Republike Grčke o saradnji u borbi protiv kriminala, posebno terorizma,
ilegalne trgovine drogom i organizovanog kriminala (potpisan u Atini 9. februara
2006. godine, objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 14/06 - Medunarodni
ugovori), Ugovor izmedu BiH i Republike Makedonije o medusobnom izvršavanju
sudskih odluka u krivičnim stvarima (potpisan u Skoplju 27. januara 2005. godine,
objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 16/06 - Medunarodni ugovori) i Ugovor
između BiH i Republike Makedonije i pravnoj pomoći u gradanskim i krivičnim
stvarima (potpisan u Skoplju 13. septembra 2006. godine, objavljen u "Službenom
glasniku BiH" broj 9/06 - Međunarodni ugovori).
[829] Sačinjena 20. aprila 1959. godine u Strazburu, sa Dodatnim protokolom
Evropske konvencije o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima i Drugim dodatnim
protokolom o Evropskoj konvenciji o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima,
sačinjen 17. marta 1978. godine u Strazburu.
[830] Prema članu 8 stav 3 ove konvencije, ona mijenja Evropsku
konvenciju o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima u mjeri u kojoj nije u
skladu s tom konvencijom.
92:> Prema članu 39 stav 1, ta konvencija dopunjuje Evropsku konvenciju o
uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima. Konvenciju o kibemetičkom kriminalu
donijelo je Vijeće Evrope 23. novembra 2001. godine, a stupila je na snagu 1. jula
2004. godine. Među državama koje su ratifikovale konvenciju joŠ uvijek nema
tehnološki razvijenih država, a upravo od njih će zavisiti uspjeh konvencije na
globalnom nivou. Ova konvencija spada u krug takozvanih okvimih konvencija -
njene odredbe nisu direktno primjenjive, tako da bi ih svaka država trebala
implementirati u vlastito zakonodavstvo. Dodatni protokol uz Konvenciju o
kibemetičkom kriminalu o kriminalizaciji akata rasizma i ksenofobije počinjenih
putem računarskih sistema donijelo je Vijeće Evrope 28. januara 2003. godine.
Opšimije Vojković, mr Goran i Štrambuk-Šunjić Marija: Konvencija o kibemetičkom
kriminalu i Krivični zakon Republike Hrvatske, "Zbornik radova Pravnog fakulteta u
Splitu", Split, broj 1/06, str. 123-136. Vidi: http://www.usdoj.gov/ crim minal/
cybercrime/COEFAQs.htm.
[832] Pravila o maloj medunarodnoj krivičnopravnoj pomoći sadrže i Konvencija o
suzbijanju nezakonite otmice vazduhoplova, Konvencija UN-a protiv nezakonitog
prometa opojnih droga i psihotropnim supstancama itd.
322
SKRIPTA:

[834] Prema Članu 5 stav 1 Konvencije o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim
stvarima, zamolnicama koje se odnose na potragu ili oduzimanje imovine udovoljiće
se samo ako su kumulativno ispunjeni uslovi identiteta normi, ekstradibilnosti i
uskladenosti sa pravom zamoijene države.
[835] S tim u vezi se može postaviti pitanje valjanosti rezultata preduzetih procesnih
radnji u zemlji moliteljici, u slučaju ako se način preduzimanja ovih radnji razlikuje u
odnosu na zamoljenu državu. Sve su značajniji zahtjevi da se u cilju prevazilaženja
ovakvih problema i ublažavanja negativnih posljedica primjene načela locus regit
actum, zamoljena država izuzetno, na poseban zahtjev države moliteljice, dozvoli
svojim organima da odredene radnje preduzmu shodno načinu koji predvida strano
pravo, a u uporednoj praksi ima slučajeva da se dozvoljava predstavnicima organa
zemlje moliteljice da prisustvuju pred organima zamoljene zemlje kod preduzimanja
nekih radnji (Radulović, str. 195).
[837] Prema članu 12 stav 3 Konvencije, to je 15 dana od dana kad njegovo prisutvo
više nije potrebno.
[838] Medutim, strane ugovomice će moći da koriste mogućnost predviđenu u stavu
6 člana 15 Konvencije.
[839] Član 22 Konvencije je dopunjen je članom 4 Prvog dodatnog protokola.
[841] Ibidem.
[842] Ibidem, str. 318.
[845] U zakonima o krivičnom postupku Republike Srpske (član 423 stav 4) i
Federacije BiH (član 433 stav 4 ) i za krivična djela ugrožavanja javnog saobraćaja.
[847] lbidem.
[848] Cotić, dr Dušan: Ustupanje stranaca i preuzimanje domaćih gradana radi
gonjenja i izdržavanja kazne, "Jugoslovenska revija za krivično pravo i
kriminologiju", Beograd, broj 1-2/84, str. 70.
[849] Marković, dr Božidar: Udžbenik sudskog krivičnog postupka Kraijevine
Jugoslavije, Beograd, 1930, str. 141.
[851] Vidi Tokić, Goran: Ekstradicija (izručenje) okrivljenih i osudenih lica,
"Sudskapraksa', Beograd, broj 7-8/98, str. 70.
[852] Simić-Jekić, dr Zagorka: Ekstradicija u jugoslovenskom pravu, "Pravni život",
Beograd, broj 10/83, str.
1067.
[864] Od novijih bilateralnih ugovora treba spomenuti Ugovor između BiH i
Republike Makedonije o izručenju (potpisan u Sarajevu, 27. januara 2006. godine,
323
SKRIPTA:
objavljen u "Službenom glasniku BiH" broj 14/06 - Međunarodni ugovori).

[865] Ovu konvenciju je Predsjedništvo BiH ratifikovalo svojom odlukom na sjednici
održanoj 22. marta 2005. godine, a objavljena je u "Službenom glasniku BiH" broj
4/05 — Medunarodni ugovori.
[866] Svaka strana ugovornica koja želi da iskoristi ovu mogućnost, prijaviće
generalnom sekretaru Savjeta Evrope, u trenutku polaganja ratifikacionog ili
instrumenata o pristupanju, listu krivičnih djela za koja se odobrava izdavanje ili listu
krivičnih djeia za koja se izdavanje ne odobrava, uz naznaku zakonskih odredbi na
osnovu kojih se odobrava ili ne odobrava izdavanje. Generalni sekretar Savjeta
Evrope dostaviće ove liste ostalim potpisnicima. U siučaju da se kasnije i za draga
krivična djela ne odobrava izdavanje prema zakonodavstvu jedne strane ugovomice,
ona će ovo neodobravanje prijaviti generalnom sekretaru Savjeta Evrope koji će o
tome obavijestiti ostale potpisnike. Ova prijava stupa na snagu tek poslije isteka
roka od tri mjeseca od dana kada je primi generalni sekretar.
[867] U smislu člana 1 Dodatnog protokola uz Evropsku konvenciju o ekstradiciji,
radi primjene člana 3 Konvencije, neće se smatrati političkim krivičnim djelima: (a)
zločini protiv čovječanstva koje predvida Konvencija radi sprečavanja i suzbijanja
zločina genocida, koju je 9. decembra 1948. usvojila Generalna skupština Ujedinjenih
nacija; (b) krivična djela predvidena u članu 50 Ženevske konvencije iz 1949. godine
o poboljšanju položaja ranjenika i bolesnika o oružanim snagama u ratu, članu 51
Ženevske konvencije iz 1949. godine o poboljšanju položaja ranjenika, bolesnika i
brodolomnika oružanih snaga na moru, članu 130 Ženevske konvencije iz 1949.
godine o postupanju prema ratnim zarobljenicima i članu 137 Ženevske konvencije iz
1949. godine o zaštiti civila u vrijeme rata; (c) sva slična kršenja rataih zakona koji su
na snazi u vrijeme kada počinje primjena ovog protokola i ratnih običaja koji postoje
u tom trenutku, koji već nisu predvideni navedenim odredbama Ženevskih
konvencija.
[869] Član 5 je zamijenjen članom 2 Drugog dopunskog protokola.
[870] U tom cilju, dosijei, informacije i predmeti vezani za krivično djelo besplatno će
se dostaviti na način predviden u stavu 1 Čiana 12.
[872] Član 9 Konvencije dopunjen je članom 2 Dodatnog protokola.
[873] Tačka 1 člana 12 Konvencije zamijenjena je članom 5 Drugog
dopunskog protokola.
[874] Vrijeme i mjesto izvršenja djeia, pravna kvalifikacija, kao i tekst zakonskih
odredaba koje se na njih odnose - moraju se što preciznije navesti.
[875] U tu svrhu biće podnijet zahtjev sa prilozima predvidenim u članu 12 i sudski
zapisnik sa izjavama izdatog lica. Ovaj pristanak će se dati u slučaju da krivično
djelo za koje je traženo povlači za sobom obavezu izdavania na osnovu ove
konvencije.
[878] Ovu konvenciju je ratifikovalo Predsjedništvo BiH, na sjednici održanoj 25.
marta 2006. godine, a objavljena je "Službenom glasniku BiH" broj 6/06 -
Medunarodni ugovori.
[879] Evropski nalog za hapšenje se zasniva na Okvirnoj odluci Vijeća Evropske
unije, od 13. juna 2002. godine, donesenoj na osnovu člana 31 stav 1 taČ. (a) i (b)
Ugovora o Evropskoj uniji. Nalog je stupio na snagu 1. januara 2004. godine, s ciljem
izmčenja izmedu država članica lica u bjekstu koja su već pravnosnažno osudena, te
pojednostavljenja postupka izmčenja u odnosu na okrivljene.
[880] Implementacijom Okvime odluke Vijeća Evropske unije o Evropskom nalogu
za hapšenje, države članice prestaju medusobno primjenjivati Evropsku konvenciju
324
SKRIPTA:
o ekstradiciji, Evropsku konvenciju o pojednostavljenju postupka između država

članica Vijeća Evrope od 10. marta 1995. godine, odnosno Konvenciju o izručenju
između država članica Evropske unije od 27. septembra 1996. godine i treći dio
Konvencije o primjeni Šengenskog sporazuma
[881] Lukić, dr Tatjana: Borba protiv organizovanog kriminala i terorizma na
medunarodnom nivou, "Pravni život", Beograd, broj 12/06, str. 542.
[883] O nedostacima Okvirne odluke vidjeti Šugman, K. G.: Krivično pravo
Evropske unije, "Pravna praksa", Ljubljana, 2005.
[885] Odredena krivična djela su neekstradibilna s obzirom na svoju prirodu.
Neekstradibilna krivična djela su, uglavnom: politička, i vojna krivična djeia, a
postoje ograničenja izručenja i za finansijska, ekonomska, religiozna i štamparska
krivična djela.
[886] Izručenje je isključeno za krivično djelo koje zamoljena država smatra
političkim kriviČnim djeiom u užem smislu riječi, ali i za krivično djelo koje je
povezano s nekim poiitičkim krivičnim djelom. U dvostranim ugovorima se ta
smetnja uređuje različito, tako da u jednim ostaje vezana uz politička krivična djela, a
u drugim se proširuje na koneksna politička krivična djela.
[887] Vidjeti Vražalić, Mihajio: Aktuelni problemi regulisanja medunarodne krivične
pravne pomoći, "Jugoslovenska revija za medunarodno pravo", Beograd, broj 1-3/81,
str. 185—246.
[888] Pojam poiitičkog krivičnog djela se vremenom mijenjao, bilo da je
sužavan ili proširivan. Razlog je što se osim pravih političkih krivičnih djela
pojavljuju i obična krivična djela sa poiitičkim elementima. Prije svega, postavlja se
pitanje tzv. kompleksnog krivičnog djeia, koje se sastoji od običnog krivičnog djela,
ali se time istovremeno napada i neka institucija političkog značaja. Na takva djela se
odnosi tzv. atentatska klauzula koja se počev od polovine XIX vijeka unosi u ugovore
o ekstradiciji i prema kojoj se ubistvo šefa države ili člana njegove porodice, bez
obzira na političke motive učinioca, ne smatra političkim krivičnim djelom, što znači
da podliježe ekstradiciji. Evropska konvencija o ekstradiciji u članu 3 stav 3 sadrži
atentatorsku kiauzulu.
"Prema načelu ekstradibiliteta, izmčuje se samo za teža krivična djeia koja se u
skladu s tim označavaju kao ekstradibilna krivična djela. Krivična djeia koja podliježu
izmčenju odreduju se ili enumeracijom, tako da se nabroje krivična djela za koja se
može izručiti iii generainom klauzulom, tako da se odredi opšti kriterij za koja će se
krivična djela izručivati, uz dopunski kriterij eliminacije odredenih vrsta ili pojedinih
krivičnih djela U ovom dmgom slučaju se kao opšti kriterij uzima propisana kazna za
primamo, a izrečena kazna za sekundamo izručenje, pri čemu je kriterij primarnog
izručenja, u pravilu, viša kazna, od one za sekundarno izručenje" (Degan—Pavišić,
str. 346).
[891] Ne bis in idem je obligatorni osnov odbijanja u slučaju da je u zamoljenoj
državi donesena pravnosnažna i izvršna presuda.
[892] Riječ je o litispendentio, kao fakultativnoj smetnji izručenju, koja je predvidena
i u članu 8 Evropske konvencije o ekstradiciji.
[893] Izručenje je isključeno i ako strana od koje se traži izručenje opravdano može
vjerovati da je zahtjev za izručenje za opšte krivično djelo zapravo izdat u svrhu
gonjenja ili kažnjavanja lica zbog njegove rasne pripadnosti, vjere, nacionalnosti ili
političkog ubjedenja ili ako se smatra da bi položaj tog lica bio pogoršan iz tih
razloga (član 3 stav 2 Evropske konvencije o ekstradiciji).
[895] Radulović, str.211.
325
SKRIPTA:
[896] Horvat, dr Vlasta: Izvršenje strane krivične presude, "Jugoslovenska revija za

kriminologiju i krivično pravo", Beograd, broj 1/87, str. 96.
[897] Degan-PaviŠić, str. 334.
[898] Ibidem.
[899] Sačinjena u Strazburu 21. marta 1983. godine i Dodami protokol uz Konvenciju
o transferu osuđenih lica, sačinjen u SU-azbum 18. decembra 1997. godine, u
originalu na francuskom i engleskom jeziku.
država izricanja kazne bude od nje zatražiia specijaian izvještaj.
[901] Država koja izriče presudu će pružiti državi koja je sprovodi: (a) izjavu koja
sadrži mišljenje osudenog iica o njegovom predloženom transfem i (b) kopiju o
nalogu za protjerivanje ili deportaciju ili bilo koji drugi nalog kojim se osuđenom licu
zabranjuje dalji ostanak na teritoriji države koja izriče presudu od trenutka kada je to
lice pušteno iz zatvora.
[902] European criminal judgement.
[904] Degan Pavišić, str. 340.
[905] Do izvršenja dolazi u skladu s primjenom zakona zamoljene države, nakon
što se provjeri vjerodostojnost zahtjeva za izvršenje i njegova saglasnost s usiovima
koje utvrduje Konvencija. Zamoljena država može kaznu izrečenu u državi moliteljici
zamijeniti kaznom ili mjerom koju predvida njen zakon za slično krivično djelo, uz
obavezu da ona po svojoj prirodi ili trajanju ne može biti strožija od kazne izrečene u
državi moliteljici. Zamoljena država je nadležna i za uslovno oslobadanje, a pravo
pomilovanja mogu imati obje države.
[906] Prihvatanjem zahtjeva za izvršenje presude u potpunosti, zamoljena država
prilagodava izrečenu kaznu ili mjeru svom krivičnom zakonodavstvu, s tim da ona ne
može biti strožija od kazne koju je uzrekla država donošenja presude. Prihvatanjem
ovog zahtjeva od strane zamoljene države, prestaje pravo na izvršenje presude u
državi moliteljici.
11,03 Pavišić, str. 525.
[909] O tome Tokić, Goran: Izvršenje stranih krivičnih presuda (transfer osudenih
lica), "Sudska praksa' Beograd. broj 2/98. str. 70.
I(M,A Radulović, str. 214.
326

Skripta Medjunarodno Krivično Pravo

Загружено:

Сведения о документе

Оригинальное название

Авторское право

Доступные форматы

Поделиться этим документом

Поделиться или встроить документ

Параметры публикации

Этот документ был вам полезен?

Это неприемлемый материал?

Авторское право:

Доступные форматы

Skripta Medjunarodno Krivično Pravo

Загружено:

Авторское право:

Доступные форматы

SKRIPTA:

Međunarono krivično pravo

Međunarodno krivično pravo

Pravo kao društvena pojava može se posmatrati i doživljavati na više načina:

Poseban značaj ima odnos

Zajednička karakteristika međunarodnog krivičnog prava i međunarodnog privatnog

H - PREPREKE U RAZVOJU MEĐUNARODNOG MATERIJALNOG KRIVIČNOG PRAVA

pravičnosti to zahtijevaju. Najzad, u pogledu krivičnih sankcija, Tribunalu je članom 27

Statut ovog tribunala[55], u bitnom, institut individualne krivične odgovornosti ureduje na

godina u oružane snage ili grupe i njihovu aktivnu upotrebu u neprijateljstvima."

- zločin genocida;

- zločini protiv čovječnosti[61];

za isključenje krivične odgovornosti.

Ako je međunarodni ugovor najvažniji, međunarodni običaj[80] je svakako najzamršeniji

subjekata međunarodnog prava o obaveznosti takvog njihovog ponašanja. Ovo ponašanje

upravo u Ženevskoj konvenciji o postupanju s ratnim zarobljenicima[100].

veza koja postoji između njih;

predmeta i postupcima u vezi sa njima,

zaštićenog dobra. Kod krivičnih djela ugrožavanja, ugrožavanje se može ogledati u

sadržane u raznim pravnim propisima, što znači ne samo u onim krivičnopravnog

međunarodnim ugovorom odreden svojevrstan okvir u kojem se treba kretati prilikom

jednom vrstom pokušaja koja se u krivičnopravnoj teoriji i nacionalnom krivičnom

liječenju i smrtovnice... Među optuženim su bili: Klajn, administrativni rukovodilac bolnice,

prisustvuje njihovom razodijevanju, priprema ih za komore smrti, da u isto vrijeme

individualnoj krivičnoj odgovornosti. U stavu 1 tog člana propisano je da lice koje je

pomaganje u izvršenju međunarodnog krivičnog djela može se navesti presuda pretresnog

krivično odgovoran. Ovo je od naročitog značaja kod određenih međunarodnih krivičnih

8.1. Pojam i elementi krivične odgovornosti

slučaju primjenom opštih pravila o neuračunljivosti takvo lice bi se smatralo krivično

nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa i pored toga pristaje na njeno

znanjem." Pri tome, namjera postoji:

U vezi sa svjesnim i nesvjesnim nehatom, u međunarodnom krivičnom pravu navodi se da

slučajevima pozivanje na samoodbranu nije dozvoljeno kako pojedincima, tako ni

sprovedeno bez obzira na njegovo učešće, odbrana je u načelu dopuštena. U takvim

Dakle, naredenje pretpostavljenog, u pravilu, ne oslobađa učinioca medunarodnog

Pozivanje na načelo zakonitosti. Kada se pogleda praksa međunarodnih ad hoc krivičnih

potrebne za očuvanje međunarodnog mira i bezbjednosti. O

17 Statuta tog tribunala, imao vrhovni komandant savezničkih snaga.

postoji neki od sljedećih razloga:

subjektivnu komponentu - genocidnu (uništavačku) namjeru kod učinioca, često označava

radnje koje proizilaze iz poiitike aparthejda[262], kao i zločin genocida defmisan u

Upravo zbog tih razloga, Londonskim sporazumom je formiran Nimberški tribunal[274]. U

- izjavljivljanje da se prava i djelovanje državijana neprijateljske strane ukidaju,

druga država koristi za izvodenje akata agresije na treću državu;

prava koje se primjenjuje u postupku pred stainim ICC[315].

Gradani Brajzaha su formirali multinacionalni tribunal sastavljen od 28 sudija - osam iz

ratna stanja i iješavaju probleme razoružanja, polažu temelje za stvaranje buduće

Prvi pokušaj ustanovljavanja medunarodnog krivičnog suda uslijedio je nakon brojnih

valute u pokorenim zemijama, namjemo bombardovanje nezaštićenih mjesta i uništavanje

svega duhovno-kulturološkom i fizičko-biološkom integritetu evropskog kontinenta. Otuda je

Odredbe Statuta Nirnberškog tribunala od višestrukog su značaja za razvoj ideje o

164 tipa[386]. Svi okrivijeni na procesu u Tokiju su oglašeni krivim[387], a izrečeno je

reakcije Hezbolaha, prethodno saopštile da ne žele da tribunal zasjeda na njihovoj teritoriji.

suvereniteta[423]. Stoga, njeno preuzimanje od strane međunarodne zajednice nesporno

Savjetu bezbjednosti upućivani apeli za preduzimanje efikasnih koraka u ciiju njihovog

presudu u skladu s istim pravilima.

odnosi kako na suđenje (prvostepeni postupak), tako i na postupak po žalbi. Funkcionalna

1.3.5.3.3. Prestanak sudijske funkcije i odsustvo sudije

koja u ovom slučaju postoji u funkcionalno-organizacionalnom smislu, a što takođe nije

gonjenje pred ICTY je zasnovano na teritorijalnom principu, a njegova vremenska

materijalne i procesnopravne povrede. Po njima se takva povreda sankcioniše samo

dokazna ubjedljivost optužnih navoda. Potvrđivanje optužnice prema posebnom kriterijumu,

Početak glavnog suđenja je funkcionalno povezan sa dovođenjem optuženog u sjedište