Вы находитесь на странице: 1из 104

Sadržaj

Uvod

5

Ekološki

otisak -

kako gazimo

planet?

8

Hrvatska -

mal a zemlja za

preveliki

otisak

15

Permakultura

- trajna

revolucija

22

Pazi,

hrana

pada

26

Praktični

savjeti

za

stvaranje

permakulturnog vrta

 

33

Permakluturni

dizajn

 

57

 

Izumiranje

naftnog

dinosaura

66

Zelena

energija

76

Energija

sunca

79

Energija

vjetra

94

Transport

104

Energija

biomase

107

Graditeljstvo

 

127

Održivo

graditeljstvo

1

32

Otpa d

153

Vod a

16 2

Organizacija

 

174

Kako

hodati

nježnije - gradske priče

1

82

Prema

praktičnim

stazama

održivosti

191

Literatura

20 2

2

3

UVOD

Najbolje

vrijeme

za

posaditi

stablo

bilo

je

prije

deset

godina.

Slijedeće

najbolje

vrijeme

je

sad.

Kineska

poslovica

U redu, najbolje vrijeme za objaviti ovakvu knjigu bilo je prije deset godina. Ali što da se radi. Prije deset godina smo brijali na pank, klupice u parku, gutali

fanzine i šivali prišivke do zauvijek. Lagali bi kad bismo rekli da nam je žao.

Uostalom,

najljepša

i

najjača

iskrica

koja

nas je zapalila za anarhopank -

uradi sam kultura - danas je zaista prišivena na našim srcima. I što ćeš normalnije nego da mi nakon deset godina napišemo ovakvu knjigu. Zato jer je sad slijedeće najbolje vrijeme. Prije četiri godine smo krenuli u stvaranje Recikliranog imanja, našeg odsanjanog životnog prostora, ali i otvorenog edukacijskog centra. No, osim otvorenih srca i brda energije nismo imali previše znanja i vještina kako izgraditi jednu takvu priču. Stvarno smo bili nabrijani dripci i dripice koje ništa nije moglo zaustaviti da krenemo na to zajedničko putovanje. Jedna ovakva knjiga bi nam sigurno olakšala put. No kao što je i do tada bilo sasvim ok da nemaš pojma svirati, a ipak uzmeš gitaru ili bubanj i kao sviraš, tako smo i mi, premda nismo znali izmjeriti dužinu kuće i hvatati energiju sunca, krenuli stvarati naš mali raj. Tijekom putovanja upoznali smo ljude sa sličnim vizijama i željama i kod svih se pojavljivao problem manjka znanja i vještina kako nešto praktično napraviti. Polako se počelo s nabavkom literature, međusobnim kontaktima, razmjenom iskustva i pomaganjem. Bio je to super osjećaj. Znao si da kada god padneš, uvijek su blizu ruke da te pridignu. Kada smo došli do radionica, to je bilo to. Radionica je super riječ. Označava da se nešto radi. I zabavno je. Trenutak kada nekome možeš pokloniti dio sebe je nešto najljepše na svijetu. I ova knjiga je plod svega toga.

Nekoliko je važnih stvari vezanih za knjigu. Glavni cilj nam je bio prikazati što je više moguće praktičnih rješenja za održivi život. Premda i sami pišemo o razvoju obnovljivih izvora energije, smatramo kako je u ovom trenutku važnije pokazati kako se na primjer gradi solarni kolektor za toplu vodu. Premda i

sami pišemo o biodizelu, smatramo kako je važnije naučiti kako, ovdje i sada, samostalno proizvesti gorivo na bazi ulja, a ne čekati da se biodizel pojavi na benzinskim crpkama. Manje nas dakle zanimaju high-tech rješenja ili iščekivanje

  • i lamentiranje o nekom novom i neotkrivenom resursu koji će spasiti svijet. Ne

zanimaju nas komplicirane i skupe tehnologije koje bi navodno trebale biti alternativa "utrci prema dnu" koju vode političke i ekonomske elite. S obzirom na sve veće siromaštvo i uništavanje prirode, ratove za naftu i druge resurse, smatramo kako je najvažniji oblik aktivizma onaj koji će nas naučiti konkretnim tehnikama i strategijama za borbu protiv neoliberalnog kapitalizma, onaj koji će nas učiti kako stvarati drugačije svjetove.

Doduše, treba otvoreno reći kako je neoliberalni sistem dobio svog partnera u zelenom kapitalizmu gdje sve što je eko, bio, organski, prirodno, zeleno ili slično ima nevjerojatno visoku cijenu, neovisno da li govorimo o hrani, kozmetici, energiji ili gimnasticiranju. Kako li je samo ekipica nanjušila lovu. Time su od

ekološke priče učinili elitistički hram za bogate novcem i odabrane duhom. Naša poruka je da vam za održivi život nisu potrebni niti opaki stručnjaci, niti puno novaca niti samoproglašene vođe. Zato smo se i trudili knjigu ispuniti s jednostavnim i praktičnim receptima kako proizvesti, napraviti i primijeniti neku od inspirativnih mogućnosti za održivi život. Uz žličicu osmijeha što to sve radite sa svojim prijateljima i ljudima koje volite. U knjizi su sakupljena znanja

  • i vještine koje smo sami usvojili i danas ih prakticiramo. To je druga stvar koju

želimo istaknuti. Većina od predstavljenih znanja i vještina stvara se ovdje u Hrvatskoj ili šire u regiji. Nismo htjeli navoditi lijepe priče iz svijeta koje za nas ovdje postoje samo na slikama, već prikazati kretanja prema održivosti u našim zajednicama i susjedstvu. Nekoliko je razloga za to. Od lijepih slika malo koristi u praksi ako ih ne možemo preslikati u stvarnost. Te lijepe slike već postoje u literaturi na stranom jeziku i dostupne su preko Male Alternativne Knjižnice (MAK) koju vodi naša udruga - Zelena mreža aktivističkih grupa (ZMAG).

Ukoliko vas zanima literatura iz nekih od područja koje ćemo spominjati, možete nas kontaktirati. Kao što smo već rekli, osjećamo nedostatak knjige na našem jeziku sa primjerima iz naše regije. Tako će vam biti i lakše povezivanje sa svim tim pričama i projektima, a ukoliko želite nešto slično probati, imat ćete modele koji su blizu. Od naše prve frustracije kako nemamo dovoljno za pročitati u dostupnoj literaturi o temama koje nas zanimaju do danas kada imamo knjigu punu primjera iz naših života, možemo samo zaključiti kako nije li to baš lijepo em prekrasno. Hodamo polako, malim, ali upornim koracima po praktičnim stazama održivosti.

Dva su temeljna pojma oko kojih se vrte teme u knjizi. Prvi je ekološki otisak koji nam opisuje koliko jako pritišćemo našu planetu, odnosno koliko nam je zemljine površine potrebno da zadovoljimo sve naše potrebe. Ekološki otisak je izvrstan alat za opisati socijalnu nepravdu i ekološku neodrživost naših društava.

6

Drugi pojam je permakultura kao sistem dizajniranja našeg okoliša učenjem od prirode. Mogli bismo reći kako su socijalna pravda i održivost naš cilj, a permakultura sredstvo za postizanje tog cilja. U knjizi ćemo vidjeti kako nam sve permakultura pomaže smanjiti ekološki otisak koji ostaje iza nas. U permakulturnim priručnicima i knjigama za dizajniranje, uglavnom su prikazani idealni i imaginarni modeli kakve rijetko tko od nas susreće u stvarnosti. Stoga ćemo permakulturni dizajn pokazati uz pomoć stvarnog modela, a to je Reciklirano imanje, ZMAG-ov projekt stvaranja otvorenog edukacijskog cen­ tra na Vukomeričkim Goricama u selu Vukomerić, 20-tak kilometara južno od Zagreba. Praktična rješenja podijelit ćemo u nekoliko cjelina koje predstavljaju i glavni fokus naše udruge: hrana, energija i graditeljstvo. U knjizi ćemo se zbog iznimne važnosti posebno osvrnuti na otpad i očuvanje vode. Govorit ćemo i o organizacijskim strukturama i međuljudskim odnosima, jer je to najvažnije područje na kojem danas trebamo raditi. Na kraju ćemo prikazati kako si olakšati život i u urbanim prostorima. Rješenja o kojima govorimo mogu se primjenjivati svugdje, bez obzira gdje živimo.

Ovdje treba naglasiti kako je ovakvoj podjeli razlog preglednost i lakše praćenje knjige. U stvarnosti gotovo sva održiva rješenja provlače se kroz nekoliko područja. Primjerice, za izgradnju kompostnog wc-a potrebno je imati znanja iz graditeljstva, povezan je s našom željom da smanjujemo otpad te da recikliramo, zahtijeva i svijest o potrebi za štednjom pitke vode, a niti znanje o tome kako funkcionira proces kompostiranja organske biomase nije naodmet. Slično, pasivno solarno graditeljstvo stavili smo pod poglavlje Održivo graditeljstvo, ali ga ne možemo shvatiti izdvojeno od energije. Jedan od osnovnih principa permakulture jest da smo svjesni povezanosti različitih funkcija i elemenata.

Za kraj naglašavamo kako nam nije namjera glumiti velike i prepametne stručnjake. Mi sami imamo još mnogo žganaca za popapati i toga smo i više nego svjesni. Ipak, mišljenja smo kako i to malo što znamo vrijedi doći do što više ljudi i rezultat je pred vama. Ovo nije konačna suma održivih rješenja, i na toj duzi postoji mjesta za još mnogo boja. Ovo nije jedino vrijedno što ljudi danas rade kako bi učinili ovaj svijet boljim mjestom za život. Napravili smo pregled onoga što smo mi naučili ili saznali u posljednjih nekoliko godina. Ukoliko sami znate ili poznajete nekoga tko ima sličan praktični savjet ili recept, slobodno nas kontaktirajte i uvrstit ćemo to u slijedećim izdanjima.

Do mnogih lijepih rješenja došli smo nakon brojnih grešaka i padova, uz ponovno dizanje, trud i ulaganje energije. Stoga je i to nekakva poruka da

budete uporni i ne odustajete. Ovo je knjiga za ljude koji imaju energije. Neka

vas

njen

sadržaj

još

više

napuni.

Ukoliko želite u vašim životima primijeniti

neku od predstavljenih priča kontaktirajte nas da se zajedno punimo.

Toliko je toga ispred nas. A mi mladi i puni energije. Sigurno ćemo pobijediti. Vidimo se tamo.

7

Ekološki otisak - kako gazimo planet?

Do danas je bruto društveni proizvod (BDP) ostao najprihvaćeniji faktor određivanja uspjeha i razvoja neke zemlje. No, računanje nečije razvijenosti po BDP-u može dati iskrivljenu sliku ukoliko želimo saznati manje o ekonomiji, a više o kvaliteti života stanovnika neke zemlje. Zato nas mogu zbunjivati pojmovi kao što su "životni standard" i "kvaliteta života" koji se često koriste kao istovjetni pojmovi, premda su zapravo prilično različiti. Prvi pojam je tehničkog karaktera i označava "stopu trošenja kupljenih roba i usluga po glavi stanovnika" (Douhtwaite, 1999). Drugi pojam je bliži mjerenju nečijeg osjećaja o stupnju opće dobrobiti u društvu, sreći ili zadovoljstvu sa životom. Kada računamo bruto društveni proizvod mjerimo samo stvari koje se kupuju i prodaju novcem. Izvan njegova dosega ostaju pitka voda, prirodne ljepote i bioraznolikost, čisti zrak, rad u kući, međuljudski odnosi, slobodno vrijeme i brojne druge kategorije važne za naš osjećaj o kvaliteti života. Pojasnimo; ukoliko neka zemlja posiječe sva svoja stabla i preradi ih u drvnu građu, te je izveze, njen BDP po stanovniku će porasti, premda bi to ostavilo katastrofalne posljedice u prirodi, a posredno i na zdravlje ljudi. Dapače, gotovo uvijek kod izvoza drvne građe radi se o zemljama u razvoju koje zaradu od tog izvoza ne koriste za razvoj svojih društava, već za otplatu nepravednih dugova (Douthwaite, 1999). Najmoćnije globalne institucije poput Svjetske banke i MMF-a zadovoljne su i šalju pohvale takvim zemljama, jer BDP raste. Po BDP-u bismo zaključili kako je stanovništvu bolje, premda je očito da BDP ne daje potpune rezultate i vrlo često iskrivljuje sliku o stanju u nekoj zemlji. BDP ne uključuje iskorištavanje prirode u proizvodnji i pružanju usluga. Ekološke katastrofe i saniranje istih uzrokovat će porast BDP-ja, kao i liječenje opasnih bolesti poput raka. No, ljudi sigurno neće osjećati zadovoljstvo ili sreću zbog toga. Dakle, događa se da BDP raste, ali se smanjuje kvaliteta života stanovnika na koje se BDP odnosi. Nadalje, BDP na kriminal, rastave, sudske presude i druge oblike socijalnih problema gleda kao na ekonomsku korist. Kao što smo naveli, BDP ne uključuje oblike rada ili transakcije ukoliko nisu novčane.

Realniji pokazatelj kvalitete života na Zemlji i našeg odnosa prema prirodi, ali i međuljudskih odnosa jest ekološki otisak. 1

8

Ekološki otisak je kvantitativna mjera koja nam govori koliko jako svojim načinom života pritišćemo zemlju. Ekološki otisak računa koliko nam određeni prostor može podržati našu proizvodnju, potrošnju i odlaganje otpada. Tu se misli na Zemljine resurse - tlo (šume, polja, pašnjaci), more, površina potrebna za proizvodnju energije, površina potrebna za razvoj (zgrade, ceste,

parkirališta ...)

te bioraznoliko područje koje akumulira C0 2 i osigurava dom

brojnim biljnim i životinjskim vrstama.

Ekološki otisak se

izražava

prvenstveno

u

hektarima

(1

ha

=

10 000

m 2 )

zemljine površine potrebne da ostvari

nečiji životni stil.

Na taj način možemo

izračunati živimo li održivo ili neodrživo, i u kojoj mjeri. Budući da ljudi u

različitim dijelovima svijeta ne žive na isti način, varira i njihov ekološki otisak. Tako je prosječnom stanovniku SAD-a da bi zadovoljio sve svoje potrebe potrebna površina od 9,57 ha, dok prosječan stanovnik Hrvatske svoje potrebe zadovoljava na 2,9 ha.

Najveća ekološka organizacija na svijetu WWF objavila je godišnji Living Planet Report 2004. 2 Unutar te analize dobiva se Living Planet Index (LPI) koji prati stanje biljnih i životinjskih vrsta, te ga možemo shvatiti i kao indikator svjetske bioraznolikosti. U razdoblju od 1970. godine do 2000. godine LPI je opao za 40%. Opadanje bioraznolikosti je u direktnoj vezi sa našim ekološkim otiskom. U razdoblju 1991.-2001. na svjetskom nivou biokapacitet je smanjen za 12%, pa se smanjila i količina raspoloživih resursa koje možemo iskorištavati za održavanje našeg životnog stila. To znači da moramo moći zadovoljiti sve naše potrebe na sve manjoj površini. U izvještaju Ecological Footprint of Nations 2004 koji radi Redefining Progress, ističe se kako je ekološki otisak je u razdoblju 1961-2000 porastao

za

150%. Od konferencije u Riju pa do one u Johannesburgu ekološki otisak

27 najbogatijih zemalja je porastao za 8% po stanovniku, a istovremeno u ostatku svijeta se smanjio za 8%. Situacija postaje tragičnija pošto je upravo to razdoblje obilježeno brojnim konferencijama i sporazumima o održivom razvoju. Izgleda kako je sveprisutno zaklinjanje u održivi razvoj, posebno kada govorimo

o vodećim političkim i ekonomskim elitama, postalo model amortiziranja kritike koja im se upućuje.

Prosječan ekološki otisak stanovnika planete Zemlje je 2,2 ha. No, trenutno raspoloživi resursi zahtijevaju da zadovoljimo sve svoje potrebe na svega 1,8 ha. To znači da sada živimo preko granica održivosti, trošimo više nego što imamo. Možemo reći da globalni "ekološki dug" iznosi 20%. Kada oduzmemo ekološki otisak od nosivog kapaciteta nekog područja dobijemo "ekološki dug" ili ekološki minus. 3 SAD imaju ekološki dug od 3,6 Velika Britanija od 3,5,

' Drugi bolji pokazatelji kvalitete života od BDP-ja su: UN-Huma n Development Index - HDI, Index of Sustainable Economic Welfare, Genuine Progress Indicator (GPI) i brojni drugi. 2 Vidjeti Living Planet Report 200 4 na URL:http://www.pnndn.org (08. 08. 2005.).

9

Njemačka i Japan 3,4, a Italija 2,9 ha po stanovniku. 4
Njemačka
i Japan
3,4,
a
Italija
2,9
ha
po stanovniku. 4

To je posljedica dvostrukog napada na Zemlju. Priroda se sve više uništava, njene mogućnosti su u silaznoj putanji. Istovremeno se naš mahniti konzumerizam kontinuirano povećava, posebno u ekonomski bogati m zemljama. Zamislite situaciju da se sa sve manjom tortom pokušavate sve više prežderavati.

SAD

i

EU

imaju najveće otiske na planeti,

a

SAD je broj

jedan sa čak 9,57

ha po stanovniku.

Po regijama ekološki otisak je:

Izvor: LPR 2004 ,
Izvor:
LPR
2004 ,

(08.05.2005.).

Time dolazimo do ključnog značenja ekološkog otiska. Prosječna osoba SAD-a troši 9,57 hektara, a EU (prije proširenja 2004. godine) 5,1 hektar. Rekli smo prije kako na raspolaganju imamo 1,8 hektara po stanovniku. 5 To doslovno znači da kada bismo svi htjeli živjeti kao stanovnici SAD-a trebalo bi nam 5 planeta. Idiotski je da se takav životni stil nameće cijelom svijetu kao

10

poželjan i ostvariv! SAD, Kanada i zemlje Zapadne Europe imaju veći otisak

od ostatka svijeta zajedno.

Ekološki otisak po regijama dovoljno nam govori o

moći i nejednakosti u svijetu. Sto se događa kada neka zemlja, regija, grad ili skupina ljudi troše više nego što imaju resursa na području gdje žive? Krenu u agresiju na Irak izmišljajući kao razlog oružje za masovno uništenje, privatiziraju izvore pitke vode u siromašnim zemljama, jer svoju troše previše, krče tropske kišne šume, jer su većinu svojih odavno iskrčili, a preostale pretvorile u zaštićene parkove i rezervate. Možemo nizati u nedogled. Jasno je kako će netko da osigura svoj neodrživi način života, ukoliko nema dovoljno resursa u vlastitoj okolini, krenuti u pljačku drugdje. Ekološki otisak nam savršeno opisuje kako su bogati organizirali svijet tako da ih siromašni opskrbljuju resursima, uz sve veće vlastito siromaštvo. Siromašni sudjeluju u globalnoj trgovini s resursima i sirovinama koje imaju kako bi otplatili vanjski dug. Resursa je sve manje, a dugovi su sve veći. Praktički financiraju vlastito osiromašenje uz sve goru situaciju u okolišu.

Životni stil kakav imaju računamo:

SAD bio bi dovoljan

za

svega

1,2 milijarde ljudi. To

 

12,5 mrd.

ha na planeti

 
 

X

88%

=

1,2 mrd.

ljudi

 

9,6ha

ekološki

otisak

SAD-a

12,5 milijarde ha na planeti / 9,6 ha ekološkog otiska (SAD) x 88% (12% ostavlja se za druge vrste) = 1,2 milijarde ljudi. Ista računica ukoliko na primjer, uzmemo u obzir kineski otisak bila bi 7,9 milijarde ljudi. Problem današnjeg svijeta je što Kina ide prema otisku SAD-a, a ne obrnuto. Najveći utjecaj na ekološki otisak ima iskorištavanje i potrošnja fosilnih goriva koja utječu sa 47% na kasniji rezultat. Poljoprivreda i pašnjaci utječu sa slijedećih 29%. Odnos prema šumama slijedećih 9%, ribarstvo 6%, zemlja

prekrivena razvojem (ceste, zgrade, parkirališta hidroenergija 4%.

...)

5% i nuklearna te

S obzirom da se energetski otisak od 1961. do 2001 . godine povećao za gotovo 700%, ne trebamo previše razmišljati što znači gotovo 50%-tni utjecaj fosilnih goriva na ukupan otisak.Ukoliko bi svi prihvatili prehranu kakva je najprisutnija u SAD-u, trebao bi nam urod žitarica četiri puta veći nego što je sada ukupna svjetska godišnja proizvodnja. U SAD-u se troši trostruko više

3

Neke zemlje imaju veliki

otisak,

ali

ne

i ekološki

minus,

jer su

bogate

resursima

(npr.

Brazil).

To

naravno,

opet

ne

znači

kako

njihov

ekološki

otisak

nije

prevelik.

A Vidjeti

cijelu

tablicu

na

URL:

ranking.htm (20.

09 .

2005.).

3

Potrebno se

prisjetiti

kako

u

tih

l,8ha

dozvoljenih za

svakoga od

nas

ulaze

i

ne-ljudske vrste.

11

hrane i drvnih prerađevina nego što je globaln i prosjek. To je oružje za masovno uništenje!www.footprintnetwork.org ističe kako se ekološki otisak može smanjiti: smanjivanje m svjetske populacije , smanjivanje m konzumerizm a i implementiranjem efikasnijih tehnologija za uslužne i proizvodne djelatnosti. Ne želimo reći kako u određenim područjima svijeta problem populacije ne postoji, ali uvijek je potrebno naglasiti kako siromaštvo prethodi velikom broju stanovnika, a ne obrnuto. Isto vrijedi i za ekološki otisak. Edukacija, održiva znanja i tehnike te pravedna raspodjela su puno bolje metode za smanjivanje ekološkog otiska od brojanja gladnih usta. Danas se na svijetu proizvede i više 13 " id="pdf-obj-6-2" src="pdf-obj-6-2.jpg">

hrane i drvnih prerađevina nego što je globaln i prosjek. To je oružje za masovno uništenje! Jasno je iz ovih rezultata kako konzumerizam bogatih uništava mogućnosti i budućnos t siromašnih. 6 London ima 125 puta veći otisak od svoje površine, a Britanija osam puta (Girardet, 2003).

Jasno je da ne možemo uspoređivati vrijednost različitih vrsta korištenja zemlje. Na primjer, plodna zemlja je 2,8 puta produktivnija od prosjeka. Pašnjaci su samo 0,4% produktivniji od prosjeka. Svi pokazatelji upućuju da krivo upravljamo tim površinama, a najčešću uzroci degradacij e su :

deforesterizacija, pretjerana ispaša i loše poljoprivredne metode. 7 U skladu s tim smanjuje su stopa dostupne količine poljoprivrednog zemljišta po osobi. Od 1950 do 1997. godine stopa je pala s 0,23 ha na 0,12 ha po osobi. Ukoliko se ne zaustave gore spomenuti destruktivni trendovi do 2030. godine pasti će na 0,08%.

Sume uništavamo u prosjeku

1

1

do 15 milijuna ha svake godine, otprilike

za veličinu Grčke. Deforesterizacija je odgovorna za petinu ukupne emisije C 0 2 u jednoj godini. To sve uzrokuje daljnje osiromašivanje zemalja, uništavanje biljnih i životinjskih vrsta, širenje pustinja, razvoj zaraznih bolesti te smanjivanje izvora pitke vode. Najbolje je naš odnos prema prirodi opisao francuski diplo­ mat Vicomte de Chateaubriand: "Sume dolaze prije civilizacija, pustinje dolaze poslije" (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004: 41). Prosječna šuma godišnje po hektaru upije 1,8 tona ugljika. IPCC procjenjuje kako bi se 12-15% predviđene emisije C0 2 do 2050. godine moglo anulirati usporavanjem deforesterizacije i održivim gospodarenjem šumama.

Važno

je

spomenuti

kako

oceani

upijaju

35%

emisije

C0 2

,

no

i

morski

ekosustavi su pod ogromnim stopalom zagađivanja i izlova.

Pritom

se

90%

svog ribarstva odvija u svega 8% morskih površina. Ekološki otisak nije lako mjeriti, jer je potrebna preciznost i transparentnost podataka. Na primjer, ponekad su podaci UN-a ili drugih velikih institucija o istoj temi drugačiji u različitim publikacijama, a moguće su zloupotrebe i u

6

Dobar

izvor

o

ratovima

za

resurse

predstavlja

knjiga

Michaela

Rennera

(2002)

The

Anatomy

of Resource Wars, Worldwatch Institute, LjRLJittp:vAvw.wQrldwatch.org (02. 04 . 2005.).

7 Ovdje

ne

smijemo ne spomenuti

i ogromn u

nejednakost

u vlasništvu

nad zemljom

u

pojedinim dijelovima svijeta, «što dodatno jača siromaštvo. Na primjer, u Brazilu trećina seoskog

stanovništva posjeduje manje od 1% ukupnih poljoprivrednih zemljišta.

12

podacima kod samih država i državnih agencija koje ih šalju.

Najpotrebnija je

želja za dijeljenjem podataka, a mnoge države to ne žele, kako bi prikrile svoj stvarni utjecaj na planet. Stoga ponekad za određena područja nema dovoljno točnih podataka. I sami autori ekološkog otiska priznaju neke njegove manjkavosti (Wackernagel, et al., 2004). Možemo reći kako je izračunati ekološki otisak manji od realnog, jer se ne uzimaju svi oblici zagađenja u izračun. Na primjer, C 0 2 se računa, ali emisija sumpornog dioksida (S0 2 ) nije zabilježena u ekološkom otisku, tako da utjecaj kiselih kiša nije uključen. Nadalje, ne uzimaju se u izračun neobnovljivi oblici otpada koji su dugotrajni ili trajni u svom zagađivanju (radioaktivni otpad, PCB, CFC). Autori koji promoviraju i razvijaju ekološki otisak ističu kako nema smisla uspoređivati utjecaj na planet koji imaju raspadajući elementi, spojevi ili proizvodi s onima koji ostaju u prirodi po nekoliko stotina, čak i tisuća godina, jer priroda nema dovoljno kapaciteta i sposobnosti apsorpcije. Po autorima ekološkog otiska takvi oblici otpada trebali bi biti izbačeni iz upotrebe ili ukoliko bi ih se koristilo ne bi smjele ulaziti u biološko kruženje. Uništavanje voda, deforesterizacija i širenje pustinja također nisu uključene u ekološki otisak. Isti je slučaj i s uništavanjem biljnih i životinjskih vrsta. Jasno je da "vrijednost" prirode prelazi iskorištavanje dobara i usluga samo za ljude. Sto se tiče ekološkog otiska za međunarodnu trgovinu, ukoliko se na primjer auto proizvodi u Njemačkoj, a proda te koristi u Francuskoj, ekološki otisak će se računati za Francusku, a ne za Njemačku. Time se javlja opasnost da se izvoznoj zemlji dodijeli manji ekološki otisak nego što bi trebala imati s obzirom na utjecaj određene proizvodnje na prirodu. Ista stvar je i s turizmom. Utjecaj turista računa se samo za zemlju koja dobiva turiste, a ne i za zemlju od kuda turisti dolaze i vrlo često svojim neodrživim načinom života ostavlja ju otisak u zemlji gdje su došli. Dakle, ekološki otisak ne uzima u obzir apsolutno sve intervencije u prirodi te možemo zaključiti kako je zapravo još i veći, nego što nam sada brojke pokazuju.

Po nama najveća mana ekološkog otiska jest određena nedosljednost. Naime, ekološki otisak istovremeno ističe kako je manje važna kvantiteta ljudi na nekom području, a više kvaliteta života, način na koji ti ljudi žive. Ipak, kako smo vidjeli na mnogi m drugim mjestima problem populacije stavlja se nezasluženo visoko mjesto. Tako se i u izvještaju LPR 2004 i na Internet stanici www.footprintnetwork.org ističe kako se ekološki otisak može smanjiti:

smanjivanje m svjetske populacije , smanjivanje m konzumerizm a i implementiranjem efikasnijih tehnologija za uslužne i proizvodne djelatnosti.

Ne želimo reći kako u određenim područjima svijeta problem populacije ne postoji, ali uvijek je potrebno naglasiti kako siromaštvo prethodi velikom broju stanovnika, a ne obrnuto. Isto vrijedi i za ekološki otisak. Edukacija, održiva znanja i tehnike te pravedna raspodjela su puno bolje metode za smanjivanje ekološkog otiska od brojanja gladnih usta. Danas se na svijetu proizvede i više

13

od dovoljno hrane da svi ljudi budu siti, a opet imamo preko 800 milijuna gladni, a skoro svaka druga osoba na svijetu živi u siromaštvu. Živimo u svijetu obilja gdje je normalnije baciti hranu nego nahraniti gladna čovjeka. Siromaštvo je proizvod društva, a ne škrte prirode. Konzumerizam bogatih najviše uništava ovu planetu, i dapače proizvodi siromaštvo siromašnih. Ovdje treba naglasiti kako je u najnovijoj knjizi o ekološkom otisku (Chamber, N., Simmons, C. and Wackernagel, M., 2004) istaknut cilj ekološkog otiska da ne mjeri glave, već veličinu stopa koje ostavljaju.

Sam izvještaj LPR 2004 ističe kako je ekološki otisak u razdoblju 1961- 2001 rastao brže od broja stanovništva te se ističe kako je dokazan pad rasta populacije u područjima gdje se ženama omogućava edukacija, vlastita ekonomska nezavisnost i zdravstvena zaštita. Svi ovi nedostaci ekološkog otiska ne umanjuju njegovu ukupnu vrijednost koju nam daje kao metoda otkrivanja stvarnog utjecaja na prirodu. Ekološki otisak je najbolji odraz našeg odnosa istovremeno prema planetu i jednih prema drugima.

Živimo u svijetu u kojem je najvažnije da kapitalizam napreduje i da se novci okreću. Ekološki otisak nas upozorava kako je najvažnije da kvaliteta života napreduje, a da se proizvodnja, potrošnja i odlaganje otpada, odnosno iskorištavanje resursa, kruže održivo. Moramo uvijek imati na umu kako se nosivi kapacitet može povećati globalnim širenjem proizvodnih površina, boljim upravljanjem resursima i jačanjem zdravlja u ekosistemima. Tako bismo na planeti ostavljali manji otisak koji nas ne bi vodio (samo)uništenju. Kao i siromaštvo i ekološki otisak je posljedica političkih odluka. To je dakle, a ne planet, područje koje trebamo jače pritiskati.

14

Hrvatska - mala zemlja za preveliki otisak

Hrvatska se nalazi u skupini srednje pozicioniranih zemalja s ekološkim otiskom

od 2,9

ha

po osobi.

To znači:

kada bi cijeli svijet preuzeo naš životni stil bilo bi

potrebno 2,9 ha po osobi, a napomenuli smo kako nam je u ovom trenutku na

raspolaganju tek 1,8 ha po osobi na globalnoj razini. Nas u ovom trenutku od velikog ekološkog minusa spašava bogati biokapacite. Mala smo zemlja bogata

resursima.

No,

to

i

dalje ne znači

da

s njima dobro i pametno upravljamo.

Dakle, u podjeli zemalja na bogate, srednje bogate i siromašne zemlje Hrvatska je stavljena u srednju skupinu. Ekološki otisak od 2,9 ha po osobi manji je od prosjeka Centralne i Istočne Europe gdje je Hrvatska svrstana, čiji je ekološki otisak 3,8ha. Od zemalja s kojima Hrvatska dijeli granice imamo otisak veći samo od Bosne i Hercegovine, dok sve ostale susjedne zemlje imaju veći otisak od Hrvatske.

Izračun od 2,9 ha po osobi dobiven je od strane WWF-a u njihovom Living Planet Report 2004. Kao što je izračunao globalni ekološki otisak, WWF daje

  • i izračun za svaku pojedinu zemlju. Nije nam poznat podatak da se u Hrvatskoj na državnom, županijskom i lokalnom nivou koristi, a pogotovo računa ekološki otisak, tako da smo u ovom trenutku prisiljeni služiti se Living Planet Reportom.

Sto se tiče izračuna za Living Planet Index (LPI) koji prati ugroženost biljnih

  • i možemo reći kako u Hrvatskoj više od

životinjskih vrsta,

  • i njih 514 ima status ugroženih.

životinjskih vrsta,

10% ukupnih biljnih

Sada ćemo na primjeru Hrvatske nabrojati kategorije koje se uzimaju u obzir prilikom računanja ekološkog otiska. Kao što smo rekli obuhvaća se:

iskoristiva površina zemlje i mora, energija, tlo na kojem su građevine, ceste i sl. ; površina za upijanje C0 2 te biokapacitet određenog područja.

Naš otisak za

tlo

i

more je

1,24 ha.

U

to

su

uključeni:

poljoprivreda/hran a

šum e

pašnjac i

rib e

0,7 8

h a

0,3 7

h a

0 , 0

h a

0,0 6

h a

Hrvatska je jedna od biološki raznolikijih zemalja na svijetu, posebno u odnosu na veličinu i broj stanovnika. Gotovo 45% kopnenog dijela Hrvatske su

15

šume, a od toga je čak 95% prirodnog sastava što uvjetuje biološku raznolikost. Korišteni hektari za proizvodnju hrane i iskorištavanje šuma po stanovniku su nešto viši od svjetskog prosjeka (0,9ha). Od ukupnih poljoprivrednih površina proizvodnja hrane zauzima 51,5%, a travnate površine zauzimaju 48,5%, od čega su dvije trećine pašnjaci, a livade jedna trećina. Živimo u zemlji koja bi mogla proizvoditi hrane za izvoz, a opet 2004. godine smo uvezli hrane u iznosu od 1,4 milijarde dolara. Prema studiji Agronomskog fakulteta, a na osnovi kvalitete zemljišta, Hrvatska bi mogla hraniti 27 milijuna ljudi (Lay,

2005).

Proizvodimo svega sedam proizvoda dovoljno za naše potrebe. Uvozimo čak i sijeno. Istodobno s približavanjem EU, sve je jasnije kako se seljak odavde neće moći nositi s visoko subvencioniranom robom iz EU. Ipak, i naši seljaci vole se pozicionirati unutar subvencioniranog sektora pšenice ili kukuruza, a vrlo malo kreću prema proizvodnji voća i povrća. Eh, ali za to ne postoje tako lake domaće subvencije, a zahtijeva i veći rad. Hranu uvozimo, hranu bacamo. Samo u Zagrebu se godišnje baci između 8 i 10 tisuća tona hrane. Sto se tiče razvoja ekološke poljoprivrede kao mjere održivog razvoja, a kao i načina proizvodnje s naglašeno manjim ekološkim otiskom, Hrvatska je na samom svjetskom dnu, a u Europi je samo ispred Albanije. Time sve naše priče o čistom i nezagađenom tlu, zdravoj domaćoj hrani te očuvanom okolišu i biološkoj raznolikosti dobivaju gorak okus. Jasno je kako se u konvencionalnoj poljoprivredi koja prevladava obilno koriste razna sintetička kemijska sredstva koja osim što loše utječu na zdravlje ljudi, dodatno osiromašuju tlo i dugoročno ga čine neplodnim.

Kod ovog dijela izračuna ekološkog otiska, zanimljivo je primijetiti kako je otisak za konzumiranje ribe manji čak od prosječnog otiska siromašnih zemalja. Nulta suma u rubrici koja izračunava korištenje pašnjaka dovoljno nam govori o problemima na koje se ponekad nailazi u računanju ekološkog otiska. Za pretpostaviti je kako nema relevantnih ili znanstveno utemeljenih podataka koliko iskorištavamo pašnjake. Podataka za povlačenje vode i za izvore pitke vode također nema. To je šteta budući da smo zemlja koja obiluje izvorima pitke vode kojoj mnogi predviđaju budućnost kakvu danas ima nafta. No i tu možemo postaviti pitanje jesmo li svjesni važnosti pitke vode za budući svijet koji se kreira već danas. U Zagrebu se gubi gotovo 40% vode zbog loših i dotrajalih cijevi. A i mirno smo odšutjeli otkriće glavnog državnog inspektora u 2003. godini da jedna od najbeskrupuloznijih korporacija na svijetu Bechtel, krade vodu iz rijeka Like i Gacke. Uslijed njihove krađe vode, dolazilo je i do pomora ribe i rakova. Bechtel je krađu vode platio gradnjom autoceste i zaštitom dobro potkoženih domaćih lobista.

Za

sada

imamo

sreću

što

je

na

snazi

zakon

koji

sprječava

rasprodaju

vodovoda

sve

do

2018.

godine. Time smo makar privremeno zaštićeni od

16

sudbine mnogih gradova u svijetu koji su predali upravljanje vodom globalnim korporacijama, a zauzvrat dobili skuplju vodu i neučinkovitije upravljanje vodoopskrbom. To preuzimanje jednog od najvrednijih sektora u društvu gotovo uvijek se događa pod paskom Svjetske banke ili Europske banke za obnovu i razvoj. Budući da najmoćnije korporacije u kontroli vode dolaze iz EU, te možemo pratiti osvajanje vodoopskrbe u susjedstvu, ne bi nas trebao iznenaditi pritisak da se zakon olabavi. Živimo u zemlji gdje zakoni koji spriječavaju profit i nečije interese nisu baš sveta krava, a znamo kako se lako zakoni i mijenjaju. Možemo prilično sigurno pretpostaviti kako će vode i šume biti slijedeće u napadu privatizacije. Uostalom, imamo iskustvo s Bechtelom, a njemačka korporacija RWE je već osvojila izgradnju pročistača otpadnih voda u Zagrebu, premda im je projekt komisija Gradskog poglavarstva ocijenila neprimjerenim. Gradsko je poglavarstvo razumljivo, nakon negativne ocjene komisije odobrilo projekt RVVE-u. I početkom 2006. godine voda je u Zagrebu poskupjela za 40%. No kao što smo rekli, često se niti mi sami ne možemo previše pohvaliti da cijenimo obilje pitke vode nad kojom se krećemo. Zagreb izgubi 40 posto pitke vode zbog dotrajalih cijevi koje puštaju. U Hrvatskoj nije rijetkost da se stvaraju divlja odlagališta smeća uz vodocrpilišta. Vrlo je vjerojatno da otpad odlažu upravo ljudi koji i piju vodu iz tih vodocrpilišta, jer žive u tom području.

Energetski otisak Hrvatske je veći od svjetskog prosjeka i

rezultate za

srednje razvijene zemlje te iznosi

l,6ha.

Za otisak unutar ove skupine koriste se:

prelazi dobivene

C O ?

o d

fosilni h

drv o

za

ogrje v

i

   

goriv a

kuhanj e

nuklearn a

hidr o

 

1,57

h a

 

0,0 3

h a

0,0 0

h a

0,0 0

h a

Za energetski dio ekološkog otiska Hrvatske treba još naglasiti kako su kod izračuna LPR-a 2004 korišteni rezultati iz 2001 . godine kada Hrvatska nije koristila struju iz NE Krško, premda je to danas slučaj. U Nacionalnoj strategiji zaštite okoliša koju je donio i prihvatio Hrvatski sabor 25. siječnja 2002. godine ističe se kako nuklearna energija osigurava 4,1 % od ukupne energetske potrošnje u Hrvatskoj.

Također, možemo izraziti čuđenje što nisu dobiveni rezultati za iskorištavanje energije pomoću vode, jer su to poznati podaci i samoj javnosti, a ne samo počesto zatvorenim znanstvenim krugovima. Hidroelektrane osiguravaju Hrvatskoj preko 20% energije (točni godišnji podaci variraju s obzirom na količinu vode), što nikako nije zanemariv podatak posebno ako uzmemo u obzir da se radi o više od polovice proizvedene struje u Hrvatskoj. Ovdje je potrebno spomenuti kako sami proizvodimo 52,8% od ukupnih energetskih potreba, a procjene govore kako će taj broj do 2030. godine pasti na oko 20%. Značj, kao i većina zemalja u svijetu i Hrvatska će postajati sve ranjivija zbog ovisnOG

17

mm

o centraliziranim fosilnim gorivima. U tom kontekstu zabrinjavajući je podatak kako solarni izvori energije u Hrvatskoj čine svega 0,01 % energetske proizvodnje (Potočnik i Lay, 2002). Situacija s korištenjem energije vjetra još je poraznija. Situaciju donekle popravlja vjetroelektrana na Pagu, postavljena 2004. godine i nedavno izgrađena pored Šibenika. No višegodišnje natezanje s birokracijom dovoljno govori o odnosu prema obnovljivim izvorima energije u državnoj vlasti.

Tablica

iskorištavanja

obnovljivih

izvora

energije u

Hrvatskoj:

 

Vrst a

izvora

Potencija l

(Pet a

Jul)

 

Korištenj e

 

Vjeta r

   

12, 6

 

0,1)0

 

Sunc e

   

118, 8

 

0,0 1

Biomas a

i

otpa d

 

74,0 0

 

14,0 0

 

Geotermaln i

   

10,0 0

 

0,0 1

Mal e

hidrocentral e

 

2 , 5

 

0,3 6

 

Ukupn o

   

217, 9

 

14,3 8

Velik e

hidrocentral e

 

32, 8

 

22,0 0

 

Sveukupn o

   

250, 7

 

36,3 8

Izvor:

Lay,

V.

(2005 )

Integralna

održivost

i

učenje,

u:

Društvena

istraživanja

77,

God. 14,

br.3:

369.

 

Nevjerojatno je da tako malo iskorištavamo resurse kao što su vjetar i sunce. Solarni kolektori za toplu vodu se počinju stidljivo pojavljivati u Dalmaciji, Istri i na otocima, premda bi ih se moglo koristiti i drugdje u Hrvatskoj s obzirom na povoljan položaj. Tek nekoliko većih takvih sustava imamo u hotelima u Visu, Šibeniku, Puli i kraj Zadra. U nama susjednoj Sloveniji proizvodnja solarnih kolektora se subvencionira od strane države. Na nama je da se i u Hrvatskoj izborimo za poticaje na kupnju solarne opreme. U kombinaciji s edukacijom ova tehnologija bi mogla napokon zaživjeti. Drugi način da se zaobiđe prob­ lem skupoće je samogradnja solarne opreme. Naime, ljudi koji znaju koristiti osnovne stolarske alate bez većih teškoća se mogu upustiti u gradnju vlastitog solarnog sustava, što ćemo pokazati u slijedećim poglavljima. Na taj način može se uštedjeti golema količina novca, a izrađena oprema ne mora nužno biti lošija od komercijalne.

Kada se god spomene nestašica struje u Hrvatskoj, prvo se počinju spominjati nove elektrane, uglavnom nuklearne, premda bi najviše energije mogl i jednostavno sačuvati i uštediti. U zgradama se troši 40% od ukupne energije. U Energetskom institutu Hrvoje Požar ističu kako su tu i najveće mogućnosti uštede energije. U prosjeku se u Hrvatskoj u zgradama na prozore i vanjske zidove izgubi 70% toplinske energije. Također se ističe kako čak 83% zgrada

Ili

ne zadovoljava toplinske propise niti iz daleke 1987. godine (Gordana Petrovčić, Vjesnik, 02.06.2005.). Kao što je već rečeno, glavni doprinos ukupnom ekološkom otisku daje korištenje fosilnih goriva, što je u slučaju Hrvatske i više nego očito. Struktura korištenja fosilnih goriva može se vidjeti na sljedećoj slici (Duić, 1999):

o centraliziranim fosilnim gorivima. U tom kontekstu zabrinjavajući je podatak kako solarni izvori energije u Hrvatskoj

Iz priloženog grafikona vidljivo je kako i u Hrvatskoj udio fosilnih goriva prednjači za potrebe grijanja i transporta. Unatoč tome, i dalje se grade energetski neefikasne zgrade, a Nacionalni program za proizvodnju bio-dizela koji pokriva sve proizvodne i pravne aspekte, već četiri godine čami u ladici. Iz državnog Povjerenstva nadležnog za provedbu projekta uvođenja biodizela u Hrvatsku istaknuli su kako će tek 2007. godine biti proizvedene prve veće količine biodizela u Hrvatskoj. 2007? To je sedam godina nakon što je osnovana radna skupina pri Ministarstvu poljoprivrede i šumarstva. I to sve u trenutku kada nam neobrađeno stoji 368817 hektara 1 , a pristupanjem EU ćemo biti obavezni oko 5% goriva za transport proizvoditi od obnovljivih resursa. Nema

veze,

bar znamo

uvoziti.

U Hrvatskoj se svugdje navode obnovljivi izvori energije kao naš interes, a

poticaji za investiranje u zelenu energiju su neznatni, a nije dorađen niti zakon

koji bi regulirao otkup tako dobivene struje. Čak i

kuće koje u većoj ili manjoj

mjeri imaju instalirane solarne module, nikako da privole ekološki svjesni HEP da im otkupljuje struju kada je imaju previše za vlastitu potrošnju. Ekološki proizvođači hrane bi trebali pokretati i svoju mehanizaciju na ekološki način da dobiju certifikat, a bio-dizel nije reguliran. Želimo štediti energiju, a primjerice, kuće od balirane slame nisu dozvoljene.

Nevjerojatno je kako Hrvatska nema jasnu strategiju, viziju pa čak niti vidljivu

1

Hrvatska

ima

više od

1,8

milijuna

hektara

obradivog zemljišta

(Lay,

2005).

19

želju da počne iskorištavati obnovljive izvore energije kojima obiluje (sunce,

vjetar, voda,

biomasa

...

).

Mogli bismo reći kako se odnos prema hrani može

preslikati i na odnos prema energiji. Gubici u distribuciji energije iznose 15- 30%. Ipak, struju plaćamo skuplje od ljudi koji žive u Londonu ili Monaku, Finskoj ili Australiji, a najviše od svih tranzicijskih zemalja. Tim e Hrvatska neopisivo kaska za Europskom Unijom, u kojoj je iskorištavanje energije iz obnovljivih izvora shvaćeno ne samo kao deklarativna podrška održivom razvoju, već i kao konkretan i stvaran program razvoja. U pojedinim naprednim zemljama i regijama EU-a proizvodnja energije iz obnovljivih izvora doseže i do 20% od ukupne proizvodnje energije. Sto se tiče zemlje koja je iskorištena za razvoj, zgrade i građevine te ceste, Hrvatska se nalazi u prosjeku srednje razvijenih zemalja s 0,09ha po stanovniku. Taj broj je sigurno danas veći pošto graditeljstvo (uglavnom ružno) i cestogradnja predstavljaju rastući sektor u Hrvatskoj. Totalni biokapacitet Hrvatske iznosi 2,8ha po osobi. Za računanje totalnog biokapaciteta koriste se:

Zanimljivo je kako je unutar razdoblja 1991-2001 biokapacitet Hrvatske

poljoprivreda/hrana

pašnjaci

šume

riblji fond

0,83 ha

0,33 ha

l,28ha

0,27 ha

ostao stabilan, ali smo povećali ekološki otisak za 6%, premda je polovinu tog razdoblja obilježilo ratno stanje kada je pritisak na iskorištavanje resursa puno manji. Iz dobivenih rezultata za totalni biokapacitet i ekološki otisak Hrvatske dobiva

se ekološki deficit Hrvatske koji iznosi 0,1 ha po osobi.

Dakle, Hrvatska je u

minusu za 0,1 ha, dok je svjetski prosjek 0,4. Ukoliko bi počeli povećavati

ekološki otisak uz smanjivanje biokapaciteta, značilo bi da smo prihvatili neodrživi koncept neoliberalnog kapitalizma, kakvog danas predvode SAD i ostale ekonomski najjače zemlje.

Mal i ekološki deficit i bogat biokapacitet nudi Hrvatskoj šansu da uz određene konkretne programe i projekte krene putem održivije budućnosti. No, i dalje je premalo upravo te konkretnosti. Hvale vrijedni pokušaj u Samoboru 2002. godine da se od bacanja u smeće spasi hrana iz supermarketa i pekara dok je još uvijek dobra za konzumiranje, brzo je utihnuo bez da je ostavio dublji trag. O nekim programima ili projektima kakve ćemo upoznati u poglavljima o energiji ili graditeljstvu, još ćemo uvijek čitati u novinama pod rubrikom dogodilo su u svijetu. Možemo istaknuti i dobre primjere: organske farme su sve više okrenute školskim i inim posjetima, pa neke poput Bernarde Orehovec iz Čakovca i hrane vrtiće; grad Koprivnica sa svojim programom biciklističkih staza može poslužiti kao primjer (posebno Zagrebu) kako smanjiti ekološki otisak od transporta; obnavljaju se znanja iz tradicijskog graditeljstva

20

koje također ostavlja manji otisak od tako popularnih betonskih zdanja, što na obali što u velikim gradovima. Ipak postavljamo pitanje: koliko dugo će nam trebati okrenuti se oko sebe ili baciti pogled preko plota i vidjeti kako nježniji otisak na planet, može značiti i kvalitetniji otisak na našim životima? Zaključak je kako "ponašanje socijalnih aktera vitalnih za projektiranje i ostvarivanje održivog razvoja pokazuje da je održivi razvoj danas još marginalna preokupacija upravljačkih elita u Hrvatskoj (Lay, 2001 : 35).

21

Permakultura - trajna revolucija

Permakultura je način dizajniranja ljudskih prostora s ciljem stvaranja uravnoteženih i održivih sustava. Jedan od važnih kriterija koji se uzima u obzir u ocjenjivanju uspješnosti permakulturnih projekata je upravo ekološki otisak. Dakle, permakultura je u stvari sredstvo kojim je moguće doći do cilja - održivog načina života. To podrazumijeva reorganizaciju sadašnjeg načina života, a to se posebice očituje u tome kako koristimo resurse, način na koji trošimo energiju, gradimo kuće, uzgajamo hranu itd.

Ne kaže se bez razloga kako je permakultura dobro promišljeni džumbus sakupljenih znanja iz biologije, proizvodnje hrane, energetike, arhitekture i graditeljstva, gospodarenja otpadom, očuvanja vodenih resursa, ekonomije i još svašta čega. Naravno, nije nam namjera tvrditi kako u drugim pravcima nema svijesti ili prakse o ovome, ali u permakulturi je to njen integralni dio. Moguće je imati eko-markicu i proizvoditi organsku hranu, a imati sve druge dimenzije naših života neodrživima. Nemoguće je stvoriti funkcionalan permakulturni projekt, a da ne pokažete u praksi kako primjenjujete znanja iz gore nabrojenih dimenzija. I to je nama super, to opraktičavanje održivosti.

Dodatni je mamac bila i činjenica da se permakultura ne veže za bilo kakvu ideologiju ili duhovnu prosvijetljenost. Kao aktivisti i aktivistkinje iz antiratnih, mirovnih, anarhističkih, altermedijskih i ekoloških organizacija, s tim stavljanjem naglaska na praksu i na praktičnu primjenu određenih principa i etike, konačno smo dobili alat kako neke od snova trajno ostvariti. Nema štrebanja iz nejasnih knjiga niti polaganja ispita kod nezainteresiranih profesora. Nama kao mladcima i mladicama iz urbane aktivističke scene to je sve fino leglo.

Permakulturu je prvi počeo osmišljavati Bili Mollison na Novom Zelandu. Jasan i zaokružen sustav razradio je početkom '70-ih zajedno s Davidom Holmgrenom. Tada je stvorena i jedna od prvih definicija permakulture kao načina stvaranja uravnoteženog ljudskog okoliša (Mollison, 1996: 9). Proširena knjiga Permakultura 1 je izašla 1978. godine, a Permakultura 2 dvije godine kasnije. Njih dvoje je i stvorilo riječ permakultura kao izvedenicu od dvije riječi:

22

PERMAnentna agriKULTURA. Mollison je između ostalih, već tada uviđao kako je konvencionalna proizvodnja hrane destruktivna u dugoročnom pogledu i prema nama samima i prema prirodi. Stoga je stvorio temelje za trajnu poljoprivredu, dizajniranje sustava koji će nam osiguravati hranu bez opasnosti za budućnost.

Kasnijim razvojem permakulture u '80-ima, a posebno urbanim dijelom priče, permakulturu se sve više shvaćalo kao ideju i način rada koji nadilazi granice poljoprivredu, te je izvedenica postala sinonim za stvaranje permanentne kulture. Uostalom, jasno je da ljudska kultura ne može postojati bez uravnotežene i održive proizvodnje hrane te etičke osnove u odnosu prema resursima.

Permakultura ima mnoge definicije, a pogotovo postoje brojni stavovi o permakulturi s obzirom na nečije osobne osjećaje i povezanost s njom. Možemo reći kako bi značila "preuzimanje prirodnog ekosistema kao modela za naše, ljudske životne prostore" (Whitefield, 2004: 3). Ekosustavi u prirodi su održivi i to je ključna riječ za kojom tragamo dok se bavimo permakulturom. Ukoliko promatramo i učimo od ekosistema kako živjeti održivo, otvara nam se čitav niz metoda i tehnika koje možemo primijeniti u našim društvenim okolišima.

Rekli smo da permakultura stvara uravnoteženi ljudski okoliš. Dvije su ključne riječi ovdje. Stvaranje je prva. Znači permakultura podrazumijeva akciju, dizajn, kultiviranje naše okoline. Druga važna riječ je ravnoteža ili balans. Permakultura nam pomaže stvarati trajne sustave kojima je cilj da ne narušavaju balans niti u prirodi niti između ljudi. Najbolja učiteljica i za stvaranje i za balans je priroda. Trebamo osluškivati, mirisati, opažati, shvaćati sve te silne procese i kruženja u prirodi te primijeniti stečeno znanje za dizajniranje našeg ljudskog okoliša kako bismo dobili još više.

Simbol permakulture je stablo. Sire rečeno simbol je šuma, jer predstavlja iznimno bogat, raznolik i stabilan ekosustav. Način na koji funkcioniraju šume ideal je u permakulturi. Nebrojene su funkcije koje jedno stablo pruža. Stablo u šumama nam daje hranu i piće, gorivo, drvnu građu, papir, iz mnogih stablašica dobivamo lijekove, štite nas od vjetrova i upijaju C0 2 , sprječavaju eroziju i lišćem malčiraju tlo, rezervoari su pitke vode, pružaju dom milijunima biljnih i životinjskih vrsta te potiču bioraznolikost. I zašto ne reći, pružaju nam hladovinu i divno mjesto za odmor. Dobro, zašto ne reći još, ispod stabla se super i cmakati!

U većini logoa i simbola permakulturnih projekata, organizacija i udruženja

stoji stablo oko kojeg vidimo i kruženje ciklusa i procesa u prirodi. Stoga nije

čudno da

se

u

permakulturi

naglašava važnost šuma

i sadnja

stabala.

Svima nam se srce usplahiliro od sreće kada je Nobelovu nagradu za mir 2004. godine dobila Wangari Maathai, hrabra žena iz Kenije. Maathai je 1977. godine pokrenula Green Belt Movement kako bi potaknula siromašne žene da kao borbu protiv siromaštva, uništenja okoliša i potlačenosti žena sade što više

23

stabala. Tako nam je na najljepši način pokazana povezanost između ekološkog aktivizma, borbe protiv siromaštva i za ženska prava. Aktivistkinje Green Belt Movementa posadile su do danas preko 30 milijuna stabala. Sume nam najbolje oslikavaju procese kruženja i održivosti u prirodi. Shvaćanju prirodnih procesa dodajemo usvajanje novih znanja i tehnologija te revitaliziranje tradicionalnih održivih vještina. Permakultura usvaja mnoga

rješenja iz prošlosti. Ona su vrlo često plod dugotrajnog iskustva i promišljanja te su jednostavna za primjenu. Time smo došli do klasične dileme: što je novo u permakulturi, a što staro? Permakultura je skup starih metoda i tehnika, ali

  • i novih znanja te primjenjivih tehnologija bez obzira govorimo li o vrtu, graditeljstvu ili nečemu trećem. Mnogi ljudi koriste permakulturne metode i

tehnike, a da toga nisu svjesni ili ih tako ne nazivaju. To je u redu, jer je etiketiranje manje važno. Na primjer, Chagga narod sa sjevera Tanzanije i stanovnici Kandv regije na Sri Lanci od davnina stvaraju permakulturne šumske vrtove (Whitefield, 2004). Zajedno rastu trajnice, stabla, voćke i grmolike biljke, međusobno se pomažući hranjenjem i zaštitom od nametnika. Sustavi su održivi bez velikog unosa energije, sprječavaju eroziju i donose velike prinose. Također, mnoga znanja i vještine nije stvorila permakultura, ali ih je uvelike popularizirala

  • i proširila. Jedna od takvih je i malčiranje (često u literaturi kod nas nazivano i nastiranjem), odnosno prekrivanje tla organskim materijalima. Malčiranje se

koristilo mnogo prije početka '70-ih i nastanka permakulture, ali danas je nezamisliv permakulturni vrt bez malčiranja. Mogl i bismo reći da svi koji malčiraju nisu permakulturnjaci, ali svi permakulturnjaci malčiraju. To se odnosi

  • i na mnoge druge tehnike i metode koje nisu nikakvo vlasništvo permakulture, ali je permakultura bez njih nemoguća.

Ovime ne želimo reći kako su sva znanja i pravila iz prošlosti korisna i prihvaćena u permakulturi. Tradicionalno kuhanje na otvorenoj vatri je prilično neefikasno trošenje energije. Općenito tradicionalni pristup kuhanju hrane ima svega 5-15% iskoristivosti energije biomase. Također možemo reći i za dio tradicionalnog graditeljstva - energetski je neefikasno jer smo u prošlosti bili okruženi obiljem šuma i druge biomase pa se ljudi nisu previše osvrtali na količinu drveta koje se koristi za zagrijavanje kuća. Na primjer, tradicionalne drvene kuće imale su zidove od svega 7 cm tvrdog drveta koje je bilo prekriveno tankim slojem trske i glinene žbuke. Toplina kroz ovakav zid prolazi čak deset puta brže nego kroz zid neke održive niskoenergetske ili pasivne kuće. U tradicionalnom načinu života možemo osim energetske efikasnosti naći i mnoge druge zamjerke. Na primjer patrijarhat. Odnos prema ženama u prošlosti je bio užasan, i premda je danas bolje, to je borba koja i dalje traje. No, na staro se sigurno ne želimo vratiti. Kao i mnogo puta, i ovdje nam je potrebna ravnoteža na korist svima.

U permakulturi imamo tri prekrasna etička principa koji bi nas trebali voditi:

briga za Zemlju, briga za ljude i pravedna raspodjela. Premda su ovi etički

24

principi u neku ruku razumljivi sami po sebi, spomenimo par riječi za svakoga od njih. Briga za Zemlju sadržava ne samo sva znanja i vještine kojima pojačavamo održivost našeg načina življenja, već i svijest o važnosti ovog planeta. Briga za ljude naglašava solidarnost i međusobno pomaganje. Ona uključuje i organizacijske i ekonomske oblike koji počivaju na suradnji i razumijevanju drugih. Treći princip možemo shvatiti kao most između brige za Zemlju i ljude. Bez svijesti o potrebi za pravednom raspodjelom resursa naša briga za Zemlju i ljude ostaje na plitkoj razini. Briga za pravednom raspodjelom resursa najbliža je težnji da zadržimo kvalitetu života, a smanjimo ekološki

otisak. Netko je lijepo rekao:

"Ima dovoljno za sve naše potrebe, ali ne i za svu

našu pohlepu" (Burnett, 2004:17).

25

Pazi, hrana pada

Ovo je super naziv filma u kojem nam Mollison predstavlja osnovne principe permakulture. Mi ga ovdje možemo shvatiti dvostruko. U konvencionalnom smislu mi se zaista često ponašamo kao da hrana pada s neba. Rijetko se kad pitamo o načinu uzgoja naše hrane, posljedicama koje takva proizvodnja ostavlja za sobom, ne samo ekološke, već i socijalne i ekonomske.

S druge strane, u permakulturnom smislu možemo reći kako stvaramo trajno održive sustave gdje u našim vrtovima, posebno u našim šumskim vrtovima zaista moramo paziti na glavurdu - jer hrana doslovce pada. Jasno je zašto započinjemo s hranom. Bez unosa energije i u naše organizme malo će nam koristiti znanja o npr. biodizelu. Osim toga, hrana ima toliko utjecaja na naše živote, a pored svog obilja kojeg proizvodimo kao ljudska rasa, i dalje kaskamo u izražavanju obilja u solidarnosti i međusobnoj pomoći, pa imamo stotine milijuna gladnih i milijarde siromašnih.

Pri kraju Drugog svjetskog rata destruktivni model konvencionalne poljoprivrede počeo se masovno primjenjivati. Korporacije koje su proizvodile sintetičke kemikalije za vojne potrebe, izgubile su veliko tržište. Umjesto da ostanu bez posla, radije su počele svoje proizvode prodavati poljoprivrednicima i tako započele, kako su je kasnije nazvale "zelenu revoluciju". Korištenjem sintetičkih kemijskih gnojiva i pesticida, zajedno sa skupom mašinerijom (proizvođači tenkova i kamiona također nisu htjeli ostati bez posla) nastala je nova poljoprivredna metoda koja je davala vrlo visoke prinose.

Današnja konvencionalna poljoprivreda uzrokuje: eroziju tla, široko zagađenje tla i podzemnih voda, gubitak plodnog tla, stvrdnjavanje tla i smanjenje biološke aktivnosti u tlu, pretjerano korištenje umjetnih gnojiva i kemijskih pesticida, herbicida i slično. U SAD-u su u posljednjih 40 godina izgubili 20 cm humusa zbog ispiranja najkvalitetnijih površinskih dijelova tla. Konvencionalna poljoprivreda ima sve više problema sa proizvodnjom uz daljnje uništavanje prirode i pojačavanje širenja klimatskih promjena. Korištenje kemijskih sredstava i GMO-a dodatno je ugrozilo podzemne pitke vode, zagadilo zemlju i vodene tokove, te smanjilo bioraznolikost. Korištenje teške mehanizacije i ovisnost o nafti te ogromno iskorištavanje energije, činjenice su koje konvencionalnu poljoprivredu čine neodrživom. Samo svaka tona umjetnog gnojiva proizvede 5 tona C0 2 . WHO procjenjuje kako je barem tri milijuna

26

ljudi godišnje otrovano pesticidima, od čega više od 200000 umre, uglavnom u siromašnim zemljama. Na primjer, studija koja je provedena na radnicima na plantažama cvijeća u Kolumbiji otkrila je kako su izloženi 127 vrsti pesticida, od kojih je 20% zabranjeno za korištenje u SAD-u. Po podacima Columbian Human Rihgts Commitreea dvije trećine tih radnika ima zdravstvene probleme zbog svog posla. Iz Kolumbije dolazi dvije trećine cvijeća koje se koristi u SAD te tako pesticidi nalaze svoj put nazad (French, 2000).

Na žalost, konvencionalna poljoprivreda prouzrokovala je smanjenje bioraznolikosti, ubijanje života u zemlji, kojim inače zdrava zemlja buja, te je time uništena sposobnost zemlje da dalje proizvodi hranu bez sve većeg i većeg unosa sintetičkih kemijskih gnojiva, pesticida i ostalog. Jasno, tako se smanjila i kvaliteta hrane koju konzumiramo. Poljoprivrednicima korištenje kemijskih gnojiva nije bilo ništa novo. Stoljećima su se koristili razni pripravci, kao što su kameni fosfati, guano (izmet šišmiša i nekih ptica), morska trava itd. Međutim ove tvari su prirodne, a prirodni ekosustavi imaju ugrađeni mehanizam kako da se nose sa tvarima koje sami proizvedu. Nove kemikalije su tvorevine čovjeka, uglavnom ekstremno koncentrirane prirodne kemikalije ili potpuno sintetske tvari. Prirodni ekosustavi se s ovim tvarima ne mogu nositi. Velike ekološke štete su učinjene, a u većem djelu svijeta ova praksa se nastavlja.

Istovremeno s najjačim globalnim širenjem "zelene revolucije", zagovornici zdravog životnog stila počeli su tražiti bolje načine uzgoja hrane. Pogled u prošlost omogućio im je da posude i usvoje znanja i tehnike iz razdoblja prije sintetskih kemikalija. Našli su poljoprivredne tehnike pomoću kojih je moguće godinama uzgajati kvalitetnu hranu na istoj parceli s visokim prinosima bez iscrpljivanja tla. Kako ne bi ovisili o globalnom tržištu hrane koje proizvodi siromaštvo, glad i uništavanje prirode, permakultura nas uči kako osigurati na malom prostoru obilje hrane. Prije nego krenemo dalje, spomenimo neke druge vrijedne ekološke pristupe u proizvodnji hrane. Pokret koji je nastao kao tendencija da se izbjegnu negativne posljedice sintetičke poljoprivrede, razvio se u pokret prema nečemu što je ekološki prihvatljivo - nečemu što se ugrubo može definirati kao održiva poljoprivreda.

Održiva

poljoprivreda

Općenito, održiva poljoprivreda je metoda proizvodnje hrane uz pomoć zdrave zajednice biljaka i zemlje bez upotrebe gnojiva i pesticida sintetskog porijekla. Održiva poljoprivreda dugoročno poboljšava kvalitetu tla i čini ga sve plodnijim iz godine u godinu. Međutim, na održivu poljoprivredu ne smijemo gledati samo kao na tehnološki postupak koji bi trebao zamijeniti postojeću praksu, već kao na dio šireg društvenog pokreta koji će poboljšati kvalitetu života čitavog društva u socijalnom, ekonomskom i ekološkom smislu.

27

Organska

poljoprivreda

Termin "organsko povrtlarstvo" prvi se put pojavio u knjizi "Look to the Land" (Pogled prema zemlji), koju je napisao Lord Northbourne 1940. godine. Dvije godine kasnije objavljeno je prvo izdanje knjige "Organic Gardening and Framnig" (Organsko povrtlarstvo i poljoprivreda). Mnogi fundamentalni principi organske poljoprivrede stari su koliko i najstariji oblici poljoprivrede. Jednostavno rečeno, organska poljoprivreda (u Hrvatskoj se koristi termin "ekološka poljoprivreda") je uzgoj hrane bez upotrebe sintetskih i umjetnih kemikalija. Zabranjeno je korištenje svih sintetskih gnojiva, pesticida, a nadgleda se i liječenje životinja. Podrazumijeva se izbjegavanje GMO-a. Unutar ove definicije postoji širok spektar poljoprivrednih metoda i tehnika. Bitno je shvatiti da je termin "ekološka ili organska poljoprivreda" vrlo širok i u stvari nam malo govori o tome kako je hrana u stvari uzgojena. Da bi neka hrana bila ekološki uzgojena, mora biti zadovoljen pravilnik o ekološkoj poljoprivredi. U pravilniku ćete uglavnom naći koja kemijska sredstva i tehnološki postupci nisu dozvoljeni u ekološkoj poljoprivredi. Činjenica da neka hrana zadovoljava ovaj pravilnik manje nam govori o tome da li je hrana uzgojena u plasteniku/stakleniku, da li se zemlja ore ili prirodno održava rahlom, u kojoj mjeri se koristi mehanizacija itd. U ekološku poljoprivredu spadaju i metode kao što je hidroponija - uzgoj biljaka u plastenicima bez zemlje, u umjetnom mediju pod umjetnim svjetlom i kontroliranim klimatskim uvjetima. Kako se udaljavamo od ovog ekstrema, počinje upotreba zemlje, ali još uvijek se koristi mnogo umjetnih materijala. Na primjer, mnogi koriste plastične crne folije kao malč, premda je malčiranje prirodnim pokrovima puno korisnije i efikasnije. Kako se krećemo dalje prema prirodnijim metodama povećava se

korištenje organskih materijala (slama, sijeno, lišće

...)

te je na okoliš ukupni

utjecaj neke metode manji. Na potpuno suprotnoj strani nalaze se metode uzgoja hrane koje potpuno nadilaze oranje tla, gnojenje i plijevljenje, kao što je primjerice metoda Masanobu Fukuoke iz Japana.

Biodinamika

Biodinamika je poljoprivredna metoda koju je razvio austrijski znanstvenik- filozof Rudolf Steiner (1861-1925). Steiner je 1924. godine održao niz od osam lekcija poljskim poljoprivrednicima u blizini Wroclawa. Ovih osam lekcija, zajedno sa dodatnih četiri, objavljeno je pod naslovom "Duhovni temelji za obnovu poljoprivrede". Steiner je vjerovao da zemlja kao supstanca sadrži esenciju života i da je treba tretirati raznim preparatima da bi se obogatila životna snaga i pobudila mikrobiološka aktivnost te da bi se stvorili idealni uvjeti za rast biljaka.

Biodinamika promovira ideju o samoodrživosti u smislu proizvodnje vlastitog

28

sjemena, gnojiva, pripravaka i hrane. Obuhvaća povrtnjake, oranice, voćnjake, jezera, šume i pašnjake. Specifično za biodinamiku je korištenje devet pripravaka, koji se pripremaju na poseban, ponekad čak mistificirajući način. Pripravci su mineralnog, biljnog i životinjskog porijekla, najčešće fermentirani, a primjenjuju se u malim količinama na kompost, životinjsko gnojivo, zemlju ili direktno na biljke. Osim pripravaka u biodinamici važnu ulogu zauzimaju tehnike kompostiranja, malčiranja, miješanja kultura i druge organske tehnike. U biodinamici se uzima u obzir i utjecaj planetarnih i kozmičkih sila na rast biljaka. Mjesečevi i astrološki ciklusi imaju ključnu ulogu pri vremenskom rasporedu sadnje. Biodinamika koketira s mističnim te pokušava naći ravnotežu između fizičkog i metafizičkog aspekta.

Prirodna poljoprivreda (Nature farming)

Prirodno poljodjelstvo je slično biodinamici u tome što se također bazira na upotrebi pripravaka. Najvažniji pripravak je miks mikroorganizama koji aktiviraju ključne mikrobiološke procese vezane za zemlju i rast biljaka. Naglasak je na azijskoj filozofiji prema kojoj čovjek uči od prirode. Utemeljitelj ove metode je Mokichi Okida (1882-1950), japanski filozof koji se prvi na tom području zauzimao za izbjegavanje kemikalija u poljoprivredi.

Biointenzivna

poljoprivreda

Ova metoda također je poznata pod imenom "francuska intenzivna metoda". Razvio ju je Alan Chadwick (1909-1980), a smatra se križancem između biodinamike i intenzivne komercijalne poljoprivrede koja se koristila 1900-te u okolici Pariza. Ova metoda bazira se na gusto zasađenim dvostruko prekopanim visokim gredicama, kompostiranju i miješanim kulturama. Ova metoda daje dva do deset puta veće urode po jedinici površine u odnosu na klasičnu poljoprivredu, pritom koristeći samo jednu trećinu do jednu desetinu vode. John Jeavons, zagovornik ove metode, napisao je nekoliko knjiga o ovoj metodi, uključujući i popularnu knjigu How to Grow More Vegetables And Fruits, Nuts, Berries, Grains, & Other Crops Than You Ever Thought Possible on Less Land Than You Can Imagine.

Miroljubiva

zemljoradnja

Pokret prisutan najvidljivije u Njemačkoj. Karakterističan mu je miroljubiv odnos

prema životinjama. Na životinje se gleda kao na prijatelje koje se ne iskorištava ili ubija. Dapače, ne koriste se kao gnojiva niti stajski gnoj. Tlo se obrađuje

kroz dvije godine,

a treću godinu

se odmara te se život

u

njemu obnavlja.

29

Šumski vrtovi

Šume su ljude tisućljećima opskrbljivale hranom, odjećom, ljekovitim biljem i zaklonom. Tijekom 1960-ih, Robert Hart je u okolici Shropshirea (Engleska) počeo eksperimentirati sa kreiranjem potpuno integriranih šuma i šumskih vrtova. Trideset godina kasnije, njegov šumski vrt, veličine samo 500 m 2 , postao je svjetski poznat model na kojem se bazira šumska poljoprivreda. Kreiranje šumskih vrtova bazira se na uspostavi sedmeroslojne vegetacije, a biljke su odabrane tako da imaju najmanje jednu praktičnu primjenu. Tu spadaju hrana, ljekovito bilje, boje, vlakna, ulja, privlačenje poželjnih kukaca i životinja, odbijanje nepoželjnih kukaca i životinja, fiksiranje i akumuliranje hranjivih tvari u tlu, malč, stelja i drvo za ogrjev. Šumski vrt se sastoji od sedam slojeva:

1. krošnja (visoko drveće)

  • 2. nisko drveće (npr.

patuljaste voćke, orašasti plodovi)

  • 3. grmlje (drvenaste biljke kao npr.

kupine)

  • 4. zeljaste biljke (trajnice)

  • 5. vertikalne biljke (biljke penjačice)

Dok se Fukuokina metoda uglavnom bavi voćnjacima i uzgojem žitarica, fokus ove metode je uzgoj povrća i ljekovitog bilja. Cilj je stvoriti profitabilne povrtnjake uz minimalno ulaganje energije, a da se pritom ne razori život u tlu. Hazelip je praktičnost svoje metode dokazala u najmanje tri različite države, pritom uzdržavajući obitelj prodajom povrća koje je uzgojila. Sama metoda se temelji na visokim gredicama koje se, nakon što se prve godine pripreme za sjetvu, više nikad ne prekopavaju (niti duboko niti plitko). Umjesto kopanja tlo se održava rahlim i redovitim obilnim malčiranjem te zelenom gnojidbom. Hazelip nikad ne dopušta da njene gredice budu prazne jer to dovodi do sabijanja tla - one su konstantno zasađene, bilo jestivim kulturama bilo pokrovom za zelenu gnojidbu. Ono što je revolucionarno kod ove metode je otkriće da je oranje u stvari glavni krivac za osiromašenje tla, suprotno uvriježenom mišljenju da su biljke te koje iscrpe tlo. U sinergijskoj poljoprivredi ne koriste se gnojiva. Kompost se koristi samo za presadnice. Obrazloženje za ovakvu praksu je to što dodavanje gnojiva remeti cikluse bakterija koje su ključne za život tla. Umjesto da gnoji tlo, Hazelip radije potiče prirodnu plodnost tla i uistinu, njezine gredice iz godine u godinu su sve plodnije.

  • 6. pokrovni sloj (puzavci

ne viši

od

15 cm)

  • 7. rizosfera

(korijenjaste biljke)

 

Fukuoka

metoda

Hart je objavio detalje o svojim eksperimentima u kratkom priručniku The Forest Garden (Šumski vrt). Kasnije je od tog priručnika nastala detaljna knjiga Forest Gardening: Cultivating an Edible Landscape (Šumsko vrtlarstvo:

kultiviranje jestivog krajolika). Ova metoda postala je vrlo raširena među poklonicima permakulture. Zato nas ne treba čuditi što premda se i u permakulturi koriste vrtovi s jasnim i odijeljenim gredicama, puno više se cijene šumasti vrtovi koji izgledaju pomalo divljasto, pomalo džunglasto.

Sinergijska

poljoprivreda

U periodu od gotovo 40 godina,

Emilia Hazelip je razvila metodu uzgoja

ljekovitog bilja i povrća koju je nazvala sinergijska poljoprivreda, lako se u početku svog rada oslanjala na metode Fukuoke, Bonfilsa i Ruth Stout, njezina metoda je kroz eksperimentiranje evoluirala u sasvim novi princip koji ima potencijalnu vrijednost u komercijalnoj proizvodnji povrća i ljekovitog bilja. Metoda Emilie Hazelip bazira se na poticanju i kreiranju tzv. "divljeg tla" .

Njezini vrtovi svjesno su dizajnirani tako da potpomažu razvoj dinamičnog života u tlu. Kako sama kaže: "Ja istinski vjerujem da dok ne uspostavimo mir sa zemljom, nećemo moći uspostaviti niti mir iznad površine tla. Dokle god opravdavamo iskorištavanje bilo kojeg živog organizma, ostat ćemo paraziti,

trošeći više nego što doprinosimo

...

".

30

Japanski znanstvenik-filozof-poljoprivrednik Masanobu Fukuoka rođen je 1914. godine u malom selu na otoku Shikoku na jugu Japana. Kao mikrobiolog, radio je kao znanstvenik na pitanjima tla, a specijalizirao se za biljnu patologiju. U doba kada je navršio 25 godina života, počeo je preispitivati sebe i imati dvojbe o "čudima moderne poljoprivrede". Dao je otkaz i vratio se na očevu farmu na otoku Shikoku. Tu je počeo s eksperimentiranjem i razvijanjem vlastite metode. Kroz 30 godina razvio je vlastitu metodu "nečinjenja" u poljoprivredi, gdje je polako iz godine u godine ostavljao sve više samoj prirodi i prirodnim procesima da rade za njega. Bez okopavanj a zemlje, bilo gnojiva i kompostiranja, plijevljenja korova i dodavanja pripravaka, Fukuoka je proizvodio hranu sa prinosima jednakima, pa i većima od prinosa u konvencionalnoj poljoprivredi.

Njegova metoda se bazira na usporednom uzgoju žitarica - riže i ječma zajedno sa bijelom djetelinom. Budući da je djetelina leguminoza ona obogaćuje tlo dušikom. Osim toga Fukuoka sije slijedeću generaciju žitarica u polje na kojem prethodna generacija još raste. To na primjer znači, da se riža sije u polje ječma koji još nije sasvim zreo. Tek kada mladice riže izbiju iz zemlje, žanje se ječam. Na taj način polje nikada ne ostaje prazno i na taj način nema šanse da se zemlja sabije i stvrdne. Sva slama od ječma vraća se na polje te tako dodatno štiti zemlju od isušivanja i sabijanja. Slama pogoduje formiranju stabilnog sloja humusa, koji je temelj plodnosti tla. Osim toga slama zajedno

31

s bijelom djetelinom sačinjava pokrov koji ne dozvoljava korovu da se probije. Osim u uzgoju žitarica, Fukuoka je velike uspjehe postigao u voćarstvu, posebice uzgoju citrusa.

32

Praktični savjeti za stvaranje permakulturnog vrta

Za permakulturu bi se najbolje mogla primijeniti stara izreka: "Živi kao da ti je sutra zadnji dan, ali obrađuj zemlju kao da ćeš živjeti zauvijek" (Whitefield, 2004: 225). U konvencionalnoj poljoprivredi plodnost tla određuje se unosom kemijskim sastojaka. U permakulturi ne određujemo plodnost tla tako da ga uništavamo kemikalijama. Na plodnost ili kvalitetu tla utječe mnogo faktora:

• Dubina tla

je važna zato što

u

dubljoj

zemlji

biljke lakše rastu.

U plitkom

tlu vrlo brzo će nestati hranjivi sastojci i voda. • Struktura tla znači kako su dijelovi tla međusobno povezani.

Pore

u

tlu

stvaraju mreže linija koje osiguravaju biljci vodu, hranjive sastojke i zrak.

• Prozračnost tla je važna jer tlo treba disati. Zrak treba i životu u tlu, neovisno

govorimo li o mikroorganizmima, glistama ili nečemu trećem.

Propusnost tla

je povezana sa

prozračnošću.

Plodna zemlja

ima dobru strukturu na

površini

da voda prolazi kroz pore,

i dobru strukturu ispod da voda dalje prolazi.

• Kapacitet za

zadržavanje

vode

ne treba

brkati

s

dobrom

propusnošću

vode. Jednostavno, plodno tlo treba biti kao spužva - upiti vodu i polako je tokom dužeg vremena otpuštati za biljke. Ukoliko voda odlazi prebrzo, biljke će patiti. Tome će doprinijeti i stalni gubitak vode koje biljke imaju kroz listove.

• Temperatura je povezana sa zadržavanjem vode. Tlo koje slabo propušta vodu trebati će više vremena da se ugrije na proljeće.

• Sadržaj hranjivih elemenata dijelimo

u dvije grupe:

  • a) kisik su potrebni

Ugljik, vodik i

u velikim količinama i

dolaze od

C0 2

u

zraku, od vode, od biljaka i organskih materijala

  • b) hranjivi sastojci,

Mineralni

premda

ih treba manje, također su važni,

a

radi se o dušiku, fosforu, kaliju i drugim elementima.

 

Kapacitet za zadržavanje hranjivih elemenata znači

činjenicu da plodno

tlo

kao

i

vodu

ima dovoljno snage zadržati

hranjive elemente.

• Kiselost i lužnatost tla. Ako nam je tlo pHO, znači da je ekstremno kiselo, a ako je pH14, onda je ekstremno lužnato. Neutralnu vrijednost imamo kod

pH7.

• Stabilnost označava ispire zemlju.

dobro

plodno tlo

koje odolijeva

eroziji,

jer voda

ne

33

Ugrubo rečeno, najčešće spominjemo tri vrste tla: pjeskovito, ilovasto i glinasto. Ova klasifikacija bazira se na veličini čestica mineralne komponente tla. Pjeskovito, ilovasto i glinasto tlo u stvari imaju isti mineralni sastav, ali se razlikuju u veličini čestica, pa tako pjeskovito tlo ima najkrupnije čestice a glinasto najfinije. Dosta je nevjerojatna činjenica da je glina u stvari tvar koja se sastoji od vrlo finih mineralnih čestica. Ilovasto tlo je po veličini čestica negdje između pijeska i gline. Drugu komponentu tla sačinjava organski materijal u tlu. To se najviše odnosi na humus. Što imamo više humusa, biti će i naše tlo kvalitetnije. Hu­ mus se najčešće nalazi u površinskom sloju zemlje, a sastoji se od celuloznih vlakana i drugih organskih tvari koje se konstantno raspadaju. U tablici što slijedi možemo vidjeti karakteristike faktora koji utječu na plodnost tla za svaku od tih vrsta.

Karakteristike

tla

 

Pjeskovit o

   

Ilovast o

Glinast o

 
 

Struktur a

Manj e

važn a

u

Treb a

strukturu ,

al i

Treb a

strukturu .

 
 

pjeskoviti m

tlima .

s e

ne

stvaraj u

Glinasti

dijelov i

Nem a

zbijenosti .

 

grumeni .

Sklon a

tendiraj u

stvaranj u

 

zbijenosti .

 

grumen a

zemlje .

 

Sklon a

zbijenosti .

 

Prozračnos t

Vrl o

dobra ,

zn a

biti

Vrl o

loša

be z

dobr e

Loš a

be z

dobr e

 
 

pretjerana .

strukture .

 

strukture .

 
 

Propusnos t

Vrl o

propusno ,

dre ­

Vrl o

loše

bez

dobr e

Loše

bez

dobr e

 
 

naž a

običn o

dobra .

strukture .

Jak o

sklo­

strukture . Drenaž a

 

n o

blokiranj u

vode .

spora .

Zadržavanj e

vod e

Običn o

loše.

Sklon o

Pretjerano .

Proble m

Dobro .

suši.

natopljivanja .

 

Temperatur a

 

Brzo

se

ugrij e

u

Spor o

se

ugrij e

u

Spor o

se

ugrij e

u

 

proljeće .

proljeće .

proljeće .

 

Sadrža j

hranjivi h

 

Loš .

Loš .

Mož e

biti

visok,

 

elemenat a

ovisi

o

vrsti

gline .

 

Zadržavanj e

Nema .

Proble m

 

Nema .

Dobr o

zadržav a

 

hranjivi h

elemenat a

zadržavanj a

vlage .

vlagu .

 

p H

Običn o

kiselo.

 

Ovisi.

Običn o

lužnato .

 
 

Stabilnos t

Fin o

pjeskovit o

 

sklo­

Sklon o

eroziji.

Otporn o

erozij i

 
 

n o

eroziji,

krupn o

 

sam o

ak o

j e

dobr o

pjeskovit o

manje .

strukturirano .

 

Izvor:

Whitefield,

P.

(2004)

The

Earth Care

Manual ,

East Meon :

Permanent

Publications:

41 .

U

svakom tlu

ima

malo od svo troje.

Važno je da

svako tlo ima gline,

jer

ona veže hranjive elemente. No,

 

mnogi od nas znaju

kako je teško raditi

sa

34

pretjerano glinastim tlom. Glina često varira od ljepljive navlažene mase do gotovo pa tvrdih cementnoidnih blokova. No, ukoliko stvorimo dobru strukturu, glina može biti najzahvalnije tlo. Mnogi vrtlari i vrtlarke preferiraju

pjeskovito tlo, jer se s njim lako radi. Stoga ga se i zove lakim tlom, nasuprot

teškim tlima kako nazivamo ilovasta i glinasta tla.

No,

pjeskovito tla imaju

problem gubitka i vode i hranjivih elemenata. Ona mogu biti vrlo plodna, ali

bez dovoljne količine gline u sebi, s njima je teško raditi i sklona su lošoj strukturi. Tlo koje je dobra kombinacije svog troje te okuplja prednosti svake

varijacije tla, a umanjuje nedostatke je tlo kojem težimo (Whitefield,

2004).

Testiranje našeg tla možemo provesti jednostavnim postupkom. Iz dijela vrta koji nas zanima uzmemo šaku zemlje te ju očistimo od kamenčića, korijena ili druge neistruljene organske materije. Tu zemlju navlažimo i gnječimo dok ne stvorimo lopticu. Zatim pratimo slijed naših odgovora:

Ugrubo rečeno, najčešće spominjemo tri vrste tla: pjeskovito, ilovasto i glinasto. Ova klasifikacija bazira se na

35

Upozorenje: visok sastav organskih tvari u mineralnoj zemlji može utjecati na osjete koje ona pruža, čineći

Upozorenje: visok sastav organskih tvari u mineralnoj zemlji može utjecati na osjete koje ona pruža, čineći ilovaču manje ljepljivom i pijesak manje muljevitim. Visoki sastav vapna može imati isti utjecaj. Poboljšavanjem organskog sloja tla, poboljšavamo i sve ostale karakteristike. 80% mikroba živi u gornjih 5% tla. U prosjeku nam treba svega 3,5cm organskog sloja. Za tlo su nam važni mikroorganizmi (bakterije, gljive, alge i protozoe), jer razgrađuju organski materijal u humus, osiguravaju biljkama mineralne elemente, proizvode tzv. ljepilo koje drži zemlju skupa, i sprječavaju nastanak patogena. Najaktivniji su nekih tri milimetara od korijena biljke prema dolje. Gliste ili gujavice su naši najbolji vrtni prijatelji. Najljepše im je šljakati u tlu koje ima pH vrijednost veću od 5. Moramo im osigurati stalni dotok organskog materijala kojim se hrane i vuku dublje u tlo. Gliste su puno brojnije u organskim vrtovima, jer ih kemikalije ubijaju, ali važno je znati kako ih se još više ubija preoravanjem i prevrtanjem zemlje (Whitefield, 2004). Vrlo je korisno napraviti

Upozorenje: visok sastav organskih tvari u mineralnoj zemlji može utjecati na osjete koje ona pruža, čineći

36

kompostište s kalifornijskim glistama koje će nam proizvesti visoko kvalitetan humus. U jednom leglu kada ga rasprostremo na 2 m 2 imamo 100000 glista u različitim razvojnim stadijima. Razlikujemo je od uobičajene kišne gliste po izrazitom crvenom tijelu i žutom ispruganom repicu. Premda su i one manje aktivne tijekom zime, kalifornijske gliste bolje podnose hladnoću pa su dulje aktivne, brže se razmnožavaju i ne smeta im gustoća u staništu. Jedna kalifornijska glista u jednom danu proizvede humusa kolika je njena težina. Jedno leglo je u stanju godišnje preraditi 800-1000 kg organskog materijala, pri čemu dobijemo 400-600 litara čistog humusa. Podloga za kompostište sa glistama treba biti vodopropusno pa je najbolji materijal netkani tekstil (geotekstil). Geotekstil podupremo drvenim kolčićima, najbolje na 40 cm visine tako da nastane "bazen" za gliste. Na dno geotekstila stavimo karton.

Kompostište sa glistama nije dobro staviti na mjesto gdje cijeli dan piči sunce, a niti na mjesto gdje se osjeća podrhtavanje tla (npr. u blizini ceste), jer

su gliste na to vrlo osjetljive. Tokom ljeta kompostište ne smije ostati presuho, jer bi gliste mogle uginuti. Tada je dobro, posebno ako nećemo duži period nadgledati kompostište, prekriti ga navlaženim kartonom. Najvažnije za kompostište je da bude dovoljno vlažno, ali ne natopljeno vodom, da ima pH vrijednost što bliže neutralnom te da ga tokom ekstremnih temperaturalnih vremenskih uvjeta štitimo debljim slojem na vrhu. Sloj kojim počinjemo hraniti gliste mora dobro zadržavati vlagu i dozvoljavati prolazak zraka. Stoga koristimo stajnjak s većim udjelom slame, staru slamu, poluzreo kom post, suhu travu ili neki drugi materijal bogat celulozom. Općenito je za hranjenje glista najbolje koristiti zreli stajnjak, vrtni korov, otkos, lišće, mokri karton, papiri slično. Stajnjak ne bi smio biti svježi, jer bi gliste mogle uginuti. Isto vrijedi i za korov, travu i lišće. Ako ih i dodajemo svježe, treba ih balansirati sa suhim materijalima . Možemo dodavati i sav zeleni otpad iz kuhinje, osim otpatke voćki koje se jako praše pesticidima (naranče, limuni ), ...

dijelove otrovnih biljaka (oleander ostatke od jako začinjene hrane.

...)

te

Uglavnom,

vrijedi

isto

kao

i

za

uobičajeno kompostiranje. Humu s dobijemo na dnu kompostišta i tamno smeđe ili crne je boje, vadimo ga ručno, a gliste sele u gornje dijelove gdje ima hrane. Najbolje je to raditi u rano proljeće ili kasnu jesen. Ovisno o veličini kompostišta prvi humus vadimo nakon godinu do dvije godine (Mandek, 2003).

Permakultura u uzgoju hrane daje

Upozorenje: visok sastav organskih tvari u mineralnoj zemlji može utjecati na osjete koje ona pruža, čineći

Vađenje humusa

37

prednost metodama kojima se postižu visoki prinosi s minimalnim ulaganjem energije i resursa (Fukuoka metoda, šumski vrtovi, sinergijska poljoprivreda, itd.). Dakle, u permakulturnom vrtu prakticiramo:

I. Nekopanje ili "vrtove bez motike"

Najčešći razlog koji se navodi za oranje je borba protiv korova i zbijenosti tla.

I to je svakome tko je makar malo radio u vrtu dovoljno dobar razlog.

Ipak, i

korov i zbijenost tla se mogu spriječiti i prijateljskijim metodama, poput malčiranja i zelenom gnojidbom, a ne smijemo zaboraviti koliko oranje uništava

gujavice koje su nam iznimno važne, upravo jer "oru" umjesto nas. Organski materijal koji dodajemo tlu preuzimaju gujavice i odnose u dublje slojeve tla. Ako je zemlja zaista tvrda proces će ići sporo i dobro ga ja ubrzati zelenom gnojidbom, biljkama koje imaju duboko korijenje kao što je djetelina ili raž. U permakulturi se naglašava korist i prednosti neokopavanja vrta, posebno se izbjegava duboko oranje. Za to se navode bar dva razloga: prvi koji ističe kako je potrebno puno energije za dići 7000 tona zemlje koliko u prosjeku iskopamo po jednom hektaru, te drugi koji ističe kako time narušavamo prirodnu plodnost tla. Narušavamo strukturu tla, mikroorganizme i gujavice važne za kvalitetu života u tlu, te ostavljamo tlo otvoreno čime se olakšava erozija i gubitak najkvalitetnijeg dijela tla. Naravno, tu se ne radi o svetom pravilu kojeg nikada ne smijemo kršiti. Permakultura ne smije biti dogma, već niz praktičnih metoda

i tehnika za održiviji način života.

Dakle, ako imamo mogućnost ne kopati,

tada nam permakultura savjetuje da tako i učinimo. Zaoravamo u zelenoj gnojidbi ako se radi o biljkama koje imaju dubok korijen. Ponekad ćemo na izrazito kompaktnim i teškim tla, te u situacijama kada višegodišnje livade želimo pretvoriti u plodne vrtove biti primorani za prvu sadnju jednom prekopati zemlju. Na primjer, postoje biljke koje će sigurno teško rasti u kompaktnim tlima, kao što je primjerice mrkva. Ali nakon uspostavljanja održivog sustava, kopanje je gubitak vremena, energije i kvalitete tla. Ukoliko i odlučimo preorati zemlju trebamo paziti kako na teškim tlima to nije dobro raditi kada je površina mokra ili za vrijeme mrazeva.

Logična posljedica nekopanja je orijentiranost na stvaranje trajnih sustava oko kojih imamo manje posla. U istraživanju Colorado State University i saveznog Agricultural Research Servicea nakon 12 godina proučavanja prinosa dobili su rezultate kako poljoprivreda bez oranja donosi veće prinose, povećava bioraznolikost i smanjuje eroziju tla. S obzirom da je u vrtu bez motike najvažnija priprema, uštedi se 1 1,3% od ukupne energije rada u vrtu, ali fosilnih goriva se uštedi čak 88,5% (Whitefield, 2004), a znamo koliko je to danas važno.

II. Malčiranje

Malč je bilo koji materijal kojim prekrivamo tlo. Kako je već rečeno, u permakulturi ćemo preferirati malčiranje organskim materijalima, a ne tamnim

38

plastičnim folijama koje ukoliko i jesu u nekim slučajevima razgradive, ne hrane i obogaćuju tlo. Malč se koristi jer: sprječava rast korova, čuva vlažnost tla, pospješuje biološke aktivnosti u tlu i obogaćuje tlo. Time održivom metodom činimo nepotrebnim korištenje herbicida i ostalih sintetičkih proizvoda te smanjujemo količine vode potrebne za naš vrt. Ako i kopamo zemlju, uvijek ju je dobro imati pokrivenu, odnosno malčiranu, jer je time više štitimo. Malčiramo u nekoliko slojeva, a kao prvi pokrov često stavljamo karton ili stare novine koje su otisnute po mogućnosti u crno-bijeloj tehnici. Druge boje mogu biti otrovne, posebno crvena, ali ako je ima u manjim količinama neće se ništa loše dogoditi. Novine se trebaju preklapati 20 cm, a debljina im treba biti 15- 20 listova. Sigurno će se povećati broj gujavica dodavanjem organskog materijala tlu. Dobro je malčirati, jer to gujavicama pruža dodatnu zaštitu od iznenadnog mraza ili prehladnog vremena. Dobro je i malčirati prije zime kako bi štitili tlo od teškog smrzavanja, erozije i kako bi stvorili topli dom gujavicama. Na proljeće je dobro maknuti malč kako bi se zemlja dovoljno ugrijala. Ljetno malčiranje je dobro raditi na vlažnom ili mokrom tlu, jer blage ljetne kiše će se za vrijeme sparnih dana teško probiti kroz debeli sloj malča do naših biljaka. Kao i kod drugih rješenja i ovdje ne robujemo dogmama. Malčiranje može uzrokovati problem s odvodnjom vode ukoliko padne previše kiše. Tada se povećava i mogućnost za gljivična oboljenja. Kako god ga koristili i od kojih god materijala dobro je ostaviti prostor oko korijena biljke slobodnim da zrak može cirkulirati. Neki niti ne savjetuju direktno sijanje u tlo sjemenjem, jer je malč ponekad dobro sklonište za puževe, voluharice i druge životinjice kojima mlade biljke predstavljaju slastan zalogaj, a nisu se u mogućnosti obraniti.

prednost metodama kojima se postižu visoki prinosi s minimalnim ulaganjem energije i resursa (Fukuoka metoda, šumski

Voluharice su česte u vrtovima za koje se ne brinemo. Mnogi tada predlažu

micanje na oko tjedan dva

u proljeće

kako bi

se tlo

brže zagrijalo i

kako bi

se

spriječilo gomilanje puževa. U kontekstu pokrivenosti tla nije slučajno da je simbol permakulture stablo, jer nam trajnice osiguravaju najbolju pokrivenost tla. Sađenjem trajnica najviše surađujemo s prirodom.

39

III. Raznolikost Raznolikost se smatra samim srcem permakulture. Učeći od prirode znamo kako će naš sustav biti zdraviji, produktivniji i održiviji ukoliko je utemeljen na principima raznolikosti. Kod raznolikosti u permakulturi naglašavamo četiri aspekta:

a) Raznolikost vrsta kao usmjerenje prema sadnji više kultura zajedno, a ne monokulturnoj sadnji, što je tendencija u konvencionalnoj poljoprivredi. Polikulture je teže imati na velikim, intenzivnim poljima koja zahtijevaju rad teške mehanizacije. Alelopatija je svaki proces gdje biljke utječu jedna na drugu kemijskim procesima. Zajedno sadimo biljke koje imaju povoljan učinak jedna na drugu ili se međusobno štite. To nam osigurava veće prinose, bolje iskorištavanje prostora, bolji rast, aromu i okus biljaka zbog međusobnog djelovanja jednih na druge, kao i manju izloženost bolestima i nametnicima, jer štite jedna drugu. Miguel Altieri je radio po cijelom svijetu eksperimente uspoređujući prinose monokulturnih i polikulturnih nasada. Dobio je ne samo

III. Raznolikost Raznolikost se smatra samim srcem permakulture. Učeći od prirode znamo kako će naš sustav

Odličan primjer malčiranog vrta s miješanim kulturama Blanke Motik - Pušća pored Zagreba

veće prinose u miješanim nasadima, već su se prinosi povećavali s većim brojem zasađenih kultura. Označio je taj odnos kao Land Equivalent Ratio što je područje potrebno monokulturi da dobije istu količinu hrane po hektaru kao i polikultura. Naravno, ovdje je potrebno naglasiti kako miješana sadnja zahtijeva dobar dizajn i poznavanja međusobnih odnosa između biljaka. b) Genetska raznolikost kao sađenje više varijacija iste vrste čime

40

povećavamo genetsku raznolikost. Smanjivanje genetske različitosti biljaka možemo pratiti od pojave zelene revolucije. Posljednjih godina glavna opasnost dolazi od biotehnološkog sektora i tiranije GMO-a. Zato nam je danas iznimno važno čuvati različite varijacije iste kulture. Danas postoje tzv. genetske banke koje čuvaju velik broj raznih kultura i bioraznolikost. No, premda je korisno takvo očuvanje vrsta, jasno nam je kako je najbolji način čuvanja genetske raznolikosti praksa, odnosno sadnja u našim vrtovima, čime sjeme izlazi iz muzejsko-sterilnih uvjeta i postaje dio živog svijeta.

Države također otežavaju genetsku raznolikost strogim i skupim pravilima za registriranje novih sorti. Tako na primjer, u Britaniji je potrebno izdvojiti 7000 funti ako hoćete registrirati bolju i rodniju varijantu određene kulture, dok je u Francuskoj četiri puta skuplje (Whitefield, 2004). Pravila EU-a nalažu da ne smijete legalno prodavati svoje sjeme ukoliko nije službeno registrirano. Takav odnos obeshrabruje mnoge. Zato je puno bolje i Ijudskije kada sami sakupljamo sjeme i stvaramo tzv. banke sjemena na otvorenom. Razmjenjujući sjeme sa drugim ljudima širimo i svoju vlastitu zbirku. Lijep primjer iz Hrvatske možemo vidjeti kroz rad udruge Rustica koja skuplja sjeme iz svih dijelova Hrvatske te služi kao prostor razmjene vrijednih sakupljača i sakupljačica. Najljepše je što se sjeme razmjenjuje besplatno, a jedino je pravilo da se dio vlastitog sjemena kojeg smo sakupili nakon sezone, vrati u zbirku kako bi se stvorio dovoljno veliki fond za nove organske vrtlare i vrtlarke.

c) Ekološka raznolikost koja se odnosi na ukupan broj različitih biljnih i

životinjskih vrsta

koje

su

dio

našeg

sustava.

Iz

poglavlja o ekološkom otisku

vidjeli smo koliko se uništava bioraznolikost naše planete. Ljudi sve više uništavaju biljne i životinjske vrste, a time narušavaju i stabilnost naših

ekosustava.

d) Kulturna raznolikost koja se odnosi na bogatstvo naših kultura i uključuje socijalni ili društveni aspekt raznolikosti, što je također naše bogatstvo. Permakultura ne trpi rasizam, baš kao i ni priroda.

 

Kao

pomoć

pri

stvaranju

raznolikih

vrtova

nudimo

vam

tablicu

dobrih

i

loših

susjeda.

Koristite

ovu

tablicu

pri

dizajniranju

vrtova

sa

mješovitim

kulturama.

 
 

DOBRI SUSJEDI

NA ISTOJ GREDICI

   

LOSI SUSJEDI

vrtn e

šparog e

ran a

salata ,

salat a

u

glavicama ,

kopa r

l u k

mlad a

salat a

vrtn e šparoge , crn i korijen ,

kopar, niski

perši n

 
 

grah , rajčica, rabarbara , radič, cikla , ani s

 

blitva

mrkva ,

niski grah ,

radič ,

rotkva ,

 

kupusnjač e

tikvice-cukete , tikv a

luk ,

visoki grah ,

dragoljub ,

kukuruz ,

 

cikl a

41

DOBRI SUSJEDI

 

NA ISTOJ GREDICI

 

LOSI SUSJEDI

cikorij a

salat a

u

glavicama ,

mrkva ,

rajčica ,

   

visoki

gra h

l u k

tikvice-cukete , tikve , crn i

korijen ,

salat a

češnjak ,

grašak ,

u

glavicama ,

kopar,

mrkva ,

krastavci ,

krumpir,

niski

grah ,

matovilac ,

cikla ,

vrtn e

jagode ,

čubar ,

poriluk ,

visoki

grah ,

radiČ

kupusnjač e

češnja k

mrkva ,

krastavci,

matovilac ,

rajčica ,

grašak ,

kupusnjače ,

vrtn e

jagode ,

voćke ,

malina ,

ljiljani,

gra h

ruže,

tulipa n

crni

korije n

 

ran a

salata ,

luk,

mrkva ,

poriluk ,

korab a

 

endivij a

poriluk ,

visoki

grah ,

kupusnjače ,

   

komora č

 

salat a

u

glavicam a

šparoge , luk, crni korijen , grašak , kopar,

peršin

 
 

kukuruz , krastavci, matovilac ,

niski grah ,

 

rajčica , metvica , poriluk , rabarbara , rotkva , anis , visoki grah , cele r

graša k

salat a

u

glavicama ,

koraba ,

kopar,

luk,

češnjak ,

 

mrkva , radič , kupusnjače , komorač ,

krumpir,

rajčica ,

tikvice,

rotkvic e

poriluk ,

visoki

gra h

hre n

krumpir ,

voćk e

 

korab a

šparoge , luk, crni korijen , grašak , kopar,

 

kukuruz , krastavci, matovilac ,

niski grah ,

rajčica , metvica , poriluk , rabarbara , rotkva , anis , visoki grah , cele r perši n

kopa r

šparoge ,

ran a

salat a

luk ,

salat a

u

 

glavicama ,

grašak ,

mrkva ,

krastavc i

cikl a

šparoge , salata ,

luk,

grašak ,

mrkva ,

mrkva ,

kukuruz ,

krastavci,

blitva,

grašak ,

kopar,

niski

krumpir,

poriluk ,

grah , rajčica , špinat, visoki grah ,

špinat,

visoki

gra h

češnjak ,

koraba ,

korijander,

ki m

 

perši n

matovilac ,

rajčica ,

radič ,

rotkv a

salata

u

glavicam a

metvic a

salat a

u

glavicama ,

mrkva ,

rajčic a

   

porilu k

crni

korijen , endivija , salat a u glavicama ,

luk,

grašak ,

niski

koraba ,

mrkva ,

matovilac ,

rajčica ,

vrtn e

grah ,

peršin ,

cikla ,

jagod e

visoki

grah ,

kupusnjač e

rabarbar a

 

ran a

salata ,

salat a

u

glavicama ,

 

niski

 
 

grah ,

vrtn e

jagode ,

špinat ,

kupusnjač e

radi č

ran a

salata ,

blitva ,

salat a

u

glavicama ,

krastavci,

perši n

grašak , mrkva ,

matovilac ,

niski

grah ,

 

rajčica ,

špinat,

visoki

grah ,

kupusnjače ,

korab a

 

42

DOBRI SUSJEDI

 

NA ISTOJ GREDICI

 

LOSI SUSJEDI

crven a

rotkvic a

ran a

salata ,

grašak ,

mrkva ,

niski

grah ,

 
 

peršin ,

špina t

mrkv a

blitva,

cikorija ,

luk,

češnjak ,

crn i

 

cikl a

korijen , grašak ,

kopar,

rajčica ,

poriluk ,

radič , rotkva , ružmarin , kadulja , vlasac

kukuru z

salat a u glavicama ,

rajčica ,

lubenica ,

 

cikla ,

cele r

tikvice,

grah ,

krastava c

 

krumpi r

hren ,

koraba ,

niski

grah ,

bob ,

metvica ,

grašak ,

krastavci,

špinat ,

dragoljub ,

kim ,

kadific a

 

rajčica ,

cikla ,

celer,

 

suncokret ,

bundev e

krastavc i

luk,

češnjak ,

salat a

u

glavicama ,

 

krumpir,

rajčica ,

kopar,

niski

grah ,

cikla ,

anis ,

visoki

 

radič ,

rotkv a

grah , celer, kupusnjače , komorač ,

 

korijander, ki m

 

malin e

ran a

salata ,

salat a

u

glavicama ,

niski

 

gra h

niski

gra h

ran a

salata ,

blitva,

salat a

u

glavicama ,

luk,

češnjak ,

krumpir,

krastavci ,

matovilac ,

rajčica ,

 

grašak ,

porilu k

cikla ,

rabarbara ,

radič ,

rotkva ,

cikla ,

kupusnjač e

 

paprik a

blitva ,

salat a

u

glavicama ,

crven a

 

visoki

gra h

rotkvica ,

špina t

 

rajčic a

ran a

salata ,

cikorija ,

češnjak ,

salat a

u

grašak ,

krumpir,

glavicama ,

koraba ,

 

mrkva ,

kukuruz ,

krastavci,

komora č

niski grah ,

špinat, cikla ,

peršin ,

metvica ,

 

poriluk ,

radič ,

rotkva ,

celer,

kupusnjač e

pastrnja k

ran a

salata ,

luk,

koraba ,

mrkva ,

porilu k

 

jagod e

šparoge ,

luk,

češnjak ,

salat a

u

 

glavicama ,

niski

grah

,

peršin ,

poriluk ,

 

radič ,

rotkva ,

cikla ,

kupusnjač e

 

rep a

ran a

salata ,

kopar,

niski

grah ,

špina t

   

voćk e

češnjak ,

hren ,

špina t

   

soj a

šparoge ,

blitva,

krumpir ,

krastavci,

   

rajčica ,

rabarbara ,

cikla ,

crven a

rotkvica ,

repa ,

cele r

vlasa c

kopar,

mrkva ,

matovilac ,

cikla ,

vrtn e

 

grašak ,

niski

grah ,

jagod e

poriluk ,

celer,

kupusnjač e

špina t

koraba ,

krumpir,

matovilac ,

rajčica ,

 

cikl a

cikla ,

rabarbara ,

radič ,

rotkva ,

visok i

grah ,

celer,

kupusnjač e

 
 

4 3

DOBRI SUSJEDI

 

NA ISTOJ GREDICI

LOSI SUSJEDI

visoki

gra h

tikvice-cukete , tikve,

cikorija ,

endivija ,

češnjak ,

luk,

 

salat a

u

glavicama ,

koraba ,

krastavci,

grašak ,

poriluk ,

cikla ,

radič ,

rotkva ,

vrtn e jagode ,

cikla,

komora č

špinat,

celer,

čuba r

cele r

salat a u glavicama , koraba , krastavci,

kukuruz ,

krumpi r

niski grah ,

poriluk ,

visoki

grah ,

kamilica ,

rajčic a

   

kupusnjače ,

kupusnjač e

 

ran a salata , blitva, endivija , salat a u

češnjak ,

luk,

 

glavicama ,

krumpir,

krastavci,

grašak ,

poriluk ,

matovilac ,

niski

grah ,

rajčica ,

jagoda ,

gorušic a

rabarbara ,

radič ,

rotkva ,

vrtn e jagode ,

 

visoki grah , celer, pelin , kopar,

korijander,

kim ,

metvic a

kadulj a

ani s

 

jagodičastv o

povrće ,

luk ,

češnja k

   

voćk e

 

komora č

 

endivija ,

grašak ,

matovilac ,

krastavac ,

kopar, grah ,

kim ,

 

salat a

u

glavicama ,

kadulja ,

radi č

rajčic a

lisnat a

/

kovrčav a

kopar,

komorač ,

kupusnjače ,

crven a

crn i

korijen ,

 

salat a

rotkvica ,

rotkva ,

cikl a

šparoga ,

rajčic a

suncokre t

 

krastava c

krumpi r

Za ovu tablicu dugujemo napomenu: tablicu smo napravili koristeći tri

iskusna izvora te iz vlastitih saznanja. Pored našeg iskustva izvori koje smo

koristili su: M. Omahen (1984) Moj Bio-vrt,

L. Komes i dr. (1996) Slušaj kako

zemlja diše, i M-L. Kreuter (2002) Bio-vrt. Problem nastaje kad ih pokušate usporediti i naiđete na različite podatke. Tih razlika je malo, ali ipak ćemo ih spomenuti kako bi bili svjesni da ćete dio znanja pronaći u vlastitom iskustvu. Ova tablica neka bude početni orijentir, a slobodni ste je nadopunjavati. Primjerice, u permakulturi jedna od najdražih kombinacija u mješovitim kulturama je ona pokupljena iz indijanske prakse, a uključuje kukuruz, grah koji se penje po njemu i bundeve sa strane. U ove tri knjige samo smo u Bio- vrtu pronašli ovu kombinaciju. Dalje, u Bio-vrtu se kao loš susjed celeru navodi salata u glavicama, dok se u Slušaj kako zemlja diše salata u glavicama navodi kao dobar susjed, a u Moj bio-vrt se kao dobar susjed ističe salata općenito, premda autorica dijeli različite vrste salata. Mi smo ostavili salatu u glavicama kao dobrog susjeda, jer se ipak na dva mjesta tako spominje. Jednostavno nemamo dovoljno vlastitog iskustva s tim kombinacijama da bi odredili svoj stav jasnije, jer smo do sada sadili samo celer u listu. Nadalje, pod celer kao dobre susjede smo stavili i rajčicu i kamilicu, premda se od toga oboje spominje

44

samo u Bio-vrtu, a rajčica bez kamilice u Moj bio-vrtu. Slično je i s jagodama i kupusnjačama koje neki stavljaju kao dobre, a neki kao loše susjede. Premda više kao iznimke, takvih primjera ima još, što je u neku ruku i normalno, jer se priče s mješovitim kulturama razvijaju novim iskustvima.

Miješanne kulture - luk i mrkva odlično pašu
Miješanne kulture -
luk
i
mrkva odlično pašu

IV. Kompostiranje

Kompost nam osigurava dugotrajniji dotok hranjivih sastojaka biljkama. Osim toga regulira strukturu zemlje, pogotovo kod teških, neprozračenih tala. Komostiranje je proces gdje glumimo prirodu. Svi se organski materijali i ostaci raspadaju i stvaraju humus. Proces raspadanja organskih materijala i izdvajanja hranjivih tvari u tlo zovemo mineralizacijom, a proizvod tog procesa humusom, najvažnijim dijelom tla, jer predstavlja najplodniji dio. Mi radimo istu stvar kompostiranjem organskih otpadaka koji ostaju iza nas. To je posebno važno danas kada ogromne količine zelenog otpada završavaju na velikim odlagalištima, čime gubimo vrijedan resurs. Oko 50% otpada koji završi na komunalnim odlagalištima je organski/zeleni otpad i papir/karton koji se također lako kompostira. Još jedan primjer neodgovornog odnosa prema energiji. Pravljenje komposta smanjuje i emisiju metana. Primjerice, u Britaniji 20% od ukupne emisije metana dolazi od sporog anaerobnog truljenja biorazgradivog otpada na odlagalištima. Kompostnu hrpu, neovisno da li smo je ostavili otvorenu ili ogradili, slažemo

45

u slojevima. Prvo ide oko 10 cm sloj grubih i većih otpadaka od grančica, stabljika biljaka i slično. Onda slijedi sloj usitnjenih otpadaka kao što su karton ili papir pa sve to izmiješamo. Možemo posuti vapnom. Dodamo 10 cm nezrelog stajnjaka ili nasjeckane koprive, gaveza, kamilice, odoljena, stolisnika i drugih ljekovitih biljaka u tankom sloju. Pospemo u 2cm prosijane vrtne zemlje ili još bolje zrelog komposta. Malo to skupimo i pritisnemo lagano, jer ne smijemo zgnječiti i spriječiti dovod zraka. Na kraju stavimo sijeno, slamu ili druge biljne otpatke (Komes i dr., 1996).

Kompost može biti kao otvorena hrpa, možemo napraviti drvene kutije, a možemo ga proizvoditi i u stanu u kutiji sa gujavicama. Dobro je da bude u zavjetrini, djelomično u sjeni, a djelomično na suncu. U kompost ne bismo trebali stavljati: meso i ribu, cigarete i duhan, izmet pasa i mačaka, kore agruma (mirisom odbijaju korisne organizme, a često su i prepuni pesticida), bolesne dijelove biljaka, obojeno ili lakirano drvo, novine u boji, kosti, kožu, masti, staklo, metale, plastiku, sve vrste kemikalija, lakove, ostatke boja, lijekove, ulja, ambalažu (tetrapak, pelene), higijenske proizvode te otpatke iz usisavača (Bagarić, 2003).

Za dobar kompost najvažniji je balans ugljika i dušika, tzv. C:N omjer. Održavanje dobrog C:N balansa je velik komad puta prema dobrom kompostu. Kod C:N omjera važno je znati kako sve što je djelomično kompostirano, kao na primjer stara hrpa ili piljevina ima manji C:N omjer, nego to isto svježe.

C:N omjer raznih materijala (oni koji imaju veći odnos od 30:1

smatraju se

visokima u ugljiku,

a

oni

koji

imaju manje smatraju se visokima u dušiku)

   

Materijal

C:N omjer

 

Ostaci od povrća

 

12

1

Otkos lucerne

13

1

Morska trava

19

1

lzmet,truo

20

1

Jabučna komina

21

1

Ljuske leguminoza

(grašak,

soja)

30

1

Lišće, suho

50

1

Otpaci šećerne trske

50

1

Kukuruzovina

60

1

Otkos od zobi

74

1

Pljeva i ljuske od raznih žitarica

80

1

Slama

80

1

Sijeno mačjeg repa (vrsta trave)

80

1

Vlakna šećerne trske

200

1

Piljevina

400

1

Izvor: Gershuny, G. (1993) Start with the Soil, Emmaus: Rodale Press: 79.

46

Materijali bogati ugljikom su: lišće, usitnjeno suho granje, slama i sijeno, ostaci od obrezivanja voćaka i vinove loze, hoblovina i piljevina, iglice četinjača i drugi. Materijali bogati dušikom su: ostaci voća i povrća, talog kave i čaja, pokošena trava, korov i ostaci biljaka iz vrta, uvelo cvijeće i drugi. Možemo ih podijeliti i na tzv. smeđe i zelene materijale. Smeđi (papir, karton, jesenje lišće,

piljevina, slama, drvni otpaci

...)

osiguravaju prozračnost hrpi i bogati su ugljikom.

Bez njih kompost će vrlo brzo postati ljigavast i smrdljiv. Zeleni (životinjski

izmet, kuhinjski otpaci, otkos trave, urin, gavez, perje) su bogati dušikom. Zelene još zovemo i vlažnim materijalima, a smeđe suhima.

Posebno su korisne ljuske od crvenog luka, jer privlače gujavice. Trebamo paziti na nekoliko stvari. Kompostna hrpa ne smije biti niti prevelika niti premala. Mala hrpa će prije izgubiti toplinu potrebnu da započne i da se održi proces kom posti ran ja. Prevelika će trebati dugo da se zagrije, a kada to uspije velike su šanse da pregrije. Ako je hrpa premokra, imat ćemo manjak zraka, ako je presuha mikroorganizmi neće imati dovoljno vode. Kompostna hrpa mora istovremeno biti vlažna (ako kada je stisnemo voda počne curiti onda je premokra), ali ne i natopljena, jer onda zrak teže prolazi. Bolje je ako imamo više materijala imati dvije uobičajene kompostne hrpe, nego jednu veliku. U prevelikoj će teže zrak strujati kroz hrpu. Dobro je dodavati i aktivatore u kompost koji pospješuju proces raspadanja. Dobar kompost miriše po šumskoj zemlji. Najbolje ga je dodavati u proljeće i jesen (Zmergo, 2004).

Dobro je preokretati kompostnu hrpu (Whitefield, 2004). Kompost je zreo nakon devet mjeseci do godinu dana i tada ga trebamo prosijati. Veće komade koji su eventualno ostali treba ponovno vratiti na kompostnu hrpu. Kada našu kompostnu hrpu ostavimo bez daljnjeg nadzora i rada s njom, to nazivamo

Savjeti za kompost

 

Problem

   

Rješenje

 

moka r

i

zagušen ,

neugodn a

 

miris a

 

preokrenut i

hrpu ,

dodat i

materijal e

bogat e

 

ugljikom ,

zaštititi

o d

kiše

središte

j e

suh o

 

i

nem a

kompostiranj a

preokrenut i

hrpu ,

navlažiti

svaki

di o

kak o

s e

 

preokreće ,

prekriti

s

neči m

vodonepro -

pusni m

d a

s e

zadrž i

vlag a

hrp a

je

vlažn a

i

topl a

sam o

u

sredini

povećat i

količin u

materijal a

n a

hrpi ,

navlažiti

hrp a

je

vlažna ,

 

i

smrduckava ,

al i

se

ne

dodat i

materijal e

bogat e

dušikom ,

 

zagrijav a

 

preokrenut i

hrp u

 

mutan ,

 

nekompostiran i

nivoi

lišća

i

razmaknut i

t e

nivo e

vilama ,

presložiti

nivo e

otkos a

   

veliki,

nekompostiran i

dijelov i

 

odmaknut i

neko m posti ran e

dijelov e

i

 

iskoristiti

i h

z a

nov u

hrp u

Izvor: Gershuny, G. (1993) Start with the Soil, Emmaus: Rodale Press: 78.

47

"lijenim kompostom" (Gershuny, 1993). Jednostavno, proces kompostiranja će se usporiti i neće se postići potrebna temperatura.

V. Zelena gnojidba

Pored kompostiranja za kvalitetno tlo vrlo su nam korisne biljke koje fiksiraju dušik iz zraka i kroz svoje korijenje ga inkorporiraju u tlo. U tu svrhu se koriste leguminoze, najčešće različite vrste djeteline, te druge leguminoze kao što su soja, grašak i si. Pored leguminoza kao zelena gnojidba mogu se koristiti uljana repica, gorušica, pa čak i neke žitarice. Zelenu gnojidbu izvodimo tako da na nekoj površini zemlje jednu sezonu uzgojimo samo kulturu kojom želimo poboljšati svojstva tla. Na kraju sezone kultura se zaore u tlo i biljna biomasa ostaje u površinskom sloju tla i na taj način služi kao prihrana tlu te poboljšava strukturu na isti način kao i kompost.

"lijenim kompostom" (Gershuny, 1993). Jednostavno, proces kompostiranja će se usporiti i neće se postići potrebna temperatura.

Zelena gnojidba - djetelina raste između vinove loze - obitelj Feranda pokraj Pule

Mnogo je primjera iz cijelog svijeta o koristi zelene gnojidbe. 223000 poljoprivrednika iz južnog Brazila koriste zeleno gnojivo čime su povećali urod kukuruza i pšenice za četiri do pet tona po hektaru. Slična iskustva možemo pratiti i u Gvatemali i Hondurasu, gdje je tim putem budućnost sebi osiguralo 45000 poljoprivrednika, spriječivši time iseljavanje u gradove (Anderson, 1999).

48

VI. Visoke gredice

U vrtovima još koristimo i visoke gredice ili lijehe posebno ukoliko nam padine i nagibi prevladavaju na mjestu gdje želimo proizvoditi hranu. Visoke gredice

radimo, jer se u njima stvara toplina, pa ih možemo koristiti već od ranog proljeća. Toplinu dobivamo tako što u gredicu stavljamo ostatke iz kuhinje ili iz

vrta. Radimo ih po pravcu sjever-jug, a najbolje je započeti s radom na

jesen

da se ostaci do proljeća slegnu. Visoke gredice su super, jer je na njima lakše

raditi bez saginjanja, a i manje je korova. Rekli smo kako su terase korisne na kosom terenu, ali se mogu koristiti i inače kao mali humci. Može se pripremiti na više načina, a osnovne radnje jesu: a) iskopavanje površinskog dijela zemlje (20-30 cm) i stavljanje na stranu; b) polaganje ranije pripremljene bio mase u nekoliko slojeva (npr. granje, grančice, lišće, neosjemenjena trava, bio-otpaci i si.); c) pokrivanje ranije iskopanom zemljom.

Jedan od najljepših primjera smo vidjeli u selu Bataji pokraj Motovuna. Prekrasni permakulturni vrt s terasama plod je vrijednog rada Miroslava i Karmele Kiš. Dragi Kiševi su nam ispričali korake u stvaranju visokih gredica. Nakon planiranja broja i rasporeda gredica, išlo se u pripremu zemljišta. Iskopani su rovovi širine 140 cm, duljine do 40 m i međusobno razmaknuti oko 80 cm. Zemlja je odložena odmah pored rovova, jer će biti potrebna za predzadnji sloj u gredicama. Reciklirane krovne grede izrezane su na potrebnu duljinu (od l,5m do 2,2 m), prema ranije isplaniranom rasporednu gredica u skladu s reljefom. Bukovi opiljci rezani na duljine do 60 cm služili su kao okomiti potpornji za grede. Grede su spajane u kvadrate vanjske duljine do 2,4 metra i širine od 1,4 m (unutarnji, zemljani prostor gredica iznosi oko 1 m). Gredice su postavljane u rovove samostalno ili dvije po dvije, a između gredica je ostavljan prolaz od oko 80 cm. Napravljeno je 5 redova gredica s ukupno 50 izdignutih kvadratnih površina (od kojih su dvije pokrivene staklom, izolirane i služe kao izdignute tople gredice), s pojedinačnom iskoristivom zemljanom površinom od 1,5 do 2,2 kvadratna metra, a ukupno ima oko 100 kvadratnih metara iskoristive vrtne površine. Nakon dovršetka sastavljanja "drvenih sanduka" u kutove su zabijene letve (8x4cm duljine 2,5m), a zatim su povezane drvenim letvama na vrhu. Nakon toga polagan je prvi sloj biomase u gredice, a sastojao se od grana, grančica u raznim stupnjevima raspadanja, humusne šumske zemlje i krupnijih "biootpadaka" . Oni su dugotrajno biognojivo, jer im je vrijeme raspadanja sporije. Drugi sloj sastojao se od lišća, humusa, grožđanog tropa i grožđanih ostataka nakon cijeđenja, nešto pokošene trave, konjskog gnojiva i sitnijeg organskog materijala. Nakon toga, vraća se ranije iskopana zemlja, kao pretposljednji sloj u lijehama. Posljednji sloj je malč, odnosno pokošena trava, a stavlja se do 30 cm debljine (nakon mjesec-dva se stanji na 10 cm). S time su završeni zemljani radovi. Letve koje su zabodene u zemlju (pričavlane za okvire od greda) i letvama spojene na vrhovima sada se isprepliću paljenom žicom po horizontalama i vertikalama (po želji). Ona služi za povezivanje biljaka

49

(paradajza,

graha)

ili

za

biljke

penjačica

(visoki

grah,

grašak

itd.).

Žica

je

preplitana tako da ne smeta u radu sa zemljom, sadnji, cupkanju korova, berbi). Dio gredica ostaje bez gornjih okvira i bez žice, jer su planirane za

nisko povrće (mrkva, luk).

(paradajza, graha) ili za biljke penjačica (visoki grah, grašak itd.). Žica je preplitana tako da ne

Visoke gredice - terase - obitelj Kiš pored Motovuna

Malčiranje se obavlja dva do tri puta godišnje: ujesen (ako stignete), u proljeće (obavezno), tokom ljeta (dodatno uklanja korov, čuva vlagu). Kiševi ističu iskustvo nakon tri godine:

Prednosti:

Najizraženija pogodnost za biljke, što smo znali i ranije, bila je i jest prozračivanje vrtne zemlje, pa korijenje uvijek ima dovoljno elemenata iz zraka. Nije potrebno za prekopavanje, čak ni zasijecanje zemlje posebnim alatima za prozračivanje. Zima je uvijek dobro razrahlila zemlju u uzdignutim gredicama, a dobro malčirana gredica privlači gliste i ostale životinjice u stvarno velikom

broju (što ćete i sami primijetiti kad u proljeće na njih navale kosovi i rasture malč). Nakon tri godine malčiranja zemlja se pretvorila u humus. Pogodnosti za ljude:

  • a) korov je pod kontrolom. Ako i izraste, vizualno je posložen u kvadrate,

ne miješa se s korovom po stazama i nemate osjećaj da je cijeli vrt obrastao.

Korov sa staza između gredica sasvim je dovoljan za permakulturnu koegzistenciju biljaka, a s onim u gredicama možete odahnuti;

  • b) možete sjesti na gredicu i odmarati se radeći. Sve je na dohvat ruke i ne

treba se puno saginjati;

50

c) planiranje vrta je veliko zadovoljstvo.

Kiševi su pronašli samo jednu manu s njihovim visokim gredicama. Naime, zemlja u visokim lijehama brže se i lakše isušivala, osobito u toplijim ili vjetrovitijim predjelima, pa je ljeti bilo potrebno više zalijevanja. Općenito sadnja biljaka u kontejnerima zahtijeva više vode nego biljke posađene u otvorenoj zemlji. Znači potrebno je pojačati malčiranje i problem isušivanja će biti riješen. Dodatno si pomažemo što u visoke gredice zbog njihove topline možemo ranije početi sa sadnjom dok još nisu velike vrućine. Za osiguravanje ranije sadnje jako će nam pomoći klijališta, rasadnici i staklenici u kojima ranije dobivamo sadnice. Obično koristimo stara prozorska stakla i iskorištene daske za napraviti dobro klijalište. Ukoliko želimo produžiti sezonu hrani koju proizvodimo ili za to imamo ekonomski interes, mogli bismo razmišljati i o nabavi većeg plastenika ili staklenika. Nikad ne smijemo zaboraviti skupljati naše vlastito sjeme i dijeliti ga s drugima kako bismo otežali posao biotehnološkim korporacijama koje nas žele učiniti ovisnima o patentiranom sjemenu koje traje samo jednu sezonu.

Hranu je super uzgajati jer: imamo često svježe hrane, vjerujemo u kvalitetu, osiguravamo različitost prehrane, vježbamo i uživamo na svježem zraku, osiguravamo budućnost i radimo na jačanju zajednice. Možemo u tu svrhu upotrijebiti i naše prozorske daske i balkone. Za proizvodnju hrane dobro je kada možemo iskoristiti i unutrašnje prostore. Na primjer gljive se mogu uzgajati i u podrumima, budući da žive od hranjivog materijala, organskog supstrata u koji ih stavljamo, a ne od fotosinteze. Klice također ubrajamo u vrste koje je dobro uzgajati u zatvorenim prostorima. Općenito je super saditi biljke u prostorima u kojima živimo: vlažnost u mnogim kućama i stanovima je ispod zadovoljavajućeg minimuma za ljudsko zdravlje, posebno u zimskim danima kada radi grijanje (posebno kod centralnog grijanja). Biljke vraćaju vlažnost u naše prostorije. Također mogu micati spore plijesni i ostale štetne mikrobe iz zraka. Bostonska paprat odlično miče formaldehid kao najčešći onečišćivač u unutrašnjim prostorima. No, nije ju lako uzgojiti, a ne djeluje na druge zagađivače pa to treba imati na umu. Druge biljke koje su gotovo jednako djelotvorne, ali lakše za uzgojiti su: areka palma, bambus palma, fikus, obični bršljan, patuljasta datulja, i druge (VVhitefield, 2004).

Nadalje što se tiče vrta, korisno je zapisivati sve promjene u vrtu i voditi tzv. vrtni dnevnik, imati crtež vrta i numerirane gredice. Posebno nam je vođenje vrtnog dnevnika važno zbog praćenja plodoreda. Plodored je naizmjenična sadnja biljaka na istoj površini, pri čemu uspijevamo najekonomičnije iskoristiti tu površinu. Pri tome pazimo da na istu površinu sadimo drugačije biljke kako ne bi iscrpili tlo i olakšali nakupljanje nametnika i bolesti. Nije svejedno kakav nam je redoslijed sadnje biljaka, jer neke biljke su veliki potrošači i u hranjivim elementima i u vodi, dok druge hrane tlo kao što je slučaj s biljkama koje

51

koristimo u zelenoj gnojidbi. Treba paziti i na dužinu dozrijevanja biljaka, jer neke imaju kratku vegetaciju pa ih možemo koristiti kao međukulture (npr. zelena salata, rotkvice, špinat i druge). Druge biljke sadimo kao glavne kulture, jer imaju dužu vegetaciju (rajčica, krumpir, kupus, paprika, tikve i buće, patlidžani i druge).Također, pritom moramo paziti i na sadnju biljaka koje si pomažu i koje su dobri susjedi. Dodatno nam za zaštitu služe pripravci ili tzv. biljne juhe koje dobivamo od vrsti sa zaštitnim svojstvima kao što su kopriva, preslica, gavez, paprat, vratić, pelin, kamilica, listovi rajčice, aloa i druge.

Pri sadnji koristimo i pomoć mjesečevog sjetvenog kalendara, jer taj pratitelj naše planete utječe i na različite dijelove biljaka. Stoga uz pomoć mjesečevog kalendara možemo znati kada saditi biljke iz porodice listova, plodova, korijena ili iz porodice cvijeća. Možemo saznati i za sve druge radove u vrtu, sa životinjama ili kada je dobar dan za primjerice rušenje stabala, kako bi dobili kvalitetnije drvo za gradnju ili ogrjev. U Hrvatskoj se mjesečev sjetveni kalendar može dobiti od udruge Duga iz Međimurja.

U permakulturi prevladava misao malo je lijepo. Mnogi principi permakulture se lakše primjenjuju na manjim područjima, nego na velikim ekstenzivnim poljima i farmama. Primjerice slave se mali, intenzivni, nabijeni vrtovi, gdje se na najmanjem mogućem prostoru dobije najveći mogući prinos. Prednost malih vrtova nalazimo u mogućnosti intenzivne sadnje, lakog ubiranja plodova, uštede vremena. Krajnji cilj je stvoriti sustav u kojem je najveći posao skupljati plodove.

Za voćke je najvažnije kvalitetno tlo, dobra drenaža i ne previsok pH. Sadnjom trajnica imamo manje posla, osiguravamo dodatni izbor hrane, štitimo i obogaćujemo tlo, a biljke nam manje podliježu bolestima i štetočinama. U mnogim tropskim područjima šumski vrtovi nisu nepoznanica, no za naše europsko područje proučavao ih je i usavršio Robert Hart. Najvažniji je dizajn. Premda je šumski vrt za mnoge permakulturnjake ideal, i ovdje ne trebamo robovati tome i dobro je zapitati se koliko nam je potreban šumski vrt i koliko smo dorasli takvom dizajnu. Jasno je da u malim vrtovima nećemo imati prostora za pravi šumski vrt, također može nam biti prioritet sezonska godišnja hrana pa nam šumski vrt neće biti previše atraktivan. Ipak, mogući su šumski vrtovi i u gradovima kao Naturewise u sjevernom Londonu.

Permakulturu je dakle, puno teže primijeniti na velikim nepreglednim poljima na kojima uglavnom imamo posađenu samo jednu kulturu. Raznolikost je lakše stvarati i povećavati ako radimo na manjem sustavu. Jedna od vizija permakulture i je da se možemo bolje i efikasnije prehraniti od vrtova nego od velikih farmi. Prinosi su nam u manjem sustavu mnogo veći nego na velikim monokulturnim poljima. FAO ističe kako su imanja koja imaju pola do šest hektara veličine, četiri puta produktivnija od imanja koja idu preko 15 hektara (Whitefield, 2004). To je posebno važno ako znamo da se permakulturnim principima i metodama na svega 250-370 m 2 mogu potpuno nahraniti dvoje ljudi. Ipak i permakultura pokušava odgovoriti na izazove većih poljoprivrednih

52

površina. Kako približiti farme permakulturnim principima? Mnoge farme koriste miješane kulture, slojeve, nekopanje i drugo.

Slijede

neke

od

metoda

koji

se

prakticiraju

na

većim

površinama

uz

zadovoljavanje nekih od osnovnih principa i metoda

u permakulturi.

1. Dvoredno sijanje (bicroping)

S ovom metodom se proslavio Masanobu Fukuoka čija metoda počiva na

poljima bez oranja. On koristi metodu istovremenog sijanja dvije kultura od

kojih je jedna glavna prehrambena vrsta (riža, ječam

...

),

a druga kultura koja

obogaćuje tlo, u ovom slučaju bijela djetelina. Fukuokua je svoju metodu razvio za klimatsko podneblje sjevernog Japana, pa se ova metoda jasno ne može na isti način primijeniti u Europi. U Francuskoj je Mare Bonfils eksperimentirao sa Fukuokinom metodom, prilagođavajući je europskoj klimi. Po VVhitefieldu bicrop metoda ima prednosti: nema micanja tla, pa plodnost raste godinama; nema erozije tla; nema nedostatka dušika; korištenje fosilnih goriva je manje za 50% od konvencionalne farme; nametnika gotovo nema; nema korištenja kemikalija, jer nema bolesti; smanjeno je i pojavljivanje plijesni; visok broj gujavica brzo reciklira ostatke prethodne kulture; korova praktički nema, a samim time nestaje i potreba za herbicidima; opći rast bioraznolikosti. Mane su: ponekad prevelike količine fosfata i kalija; pojava puževa u nekim slučajevima; ako se ipak pojave korovi nemoguće ih je maknuti ekološkim metodama; problem infekcije korijena djeteline (rješenje u sađenju više vrsta djeteline); potrebno je više znanja; prinosi u žitaricama, jer se bore za vodu s bijelom djetelinom. Ova metoda se koristi i u povrtlarstvu, gdje se koriste manje intenzivne vrste djeteline.

2. Domaća prerija

Ova metoda se bazira na sadnji žitarica kao trajnica u miješanim kulturama. Ideal je da se postigne prekrivenost prerija nekadašnjim kulturama žitarica, kako bi se smanjila erozija tla. Poljoprivredni znanstvenik Wes Jackson iz Kansasa najdalje je otišao s testiranjem ove metode u okviru svog Land Insti­ tute of Salina. To je dugoročan projekt i oni sami ističu kako će im trebati 50 do 100 godina da uspiju pronaći zadovoljavajuće varijacija žitarica koje će moći postati trajnice unutar ove metode.

3. Agrošumarstvo

Podrazumijeva istovremeno sađenje stabala i prehrambenih biljaka na istom mjestu. Time se također približavamo permakulturnom idealu. Prednosti su izbjegavanje kompeticije (npr. lješnjak i ozima pšenica - lješnjak počinje listati dok je ozima pšenica već u poodmaklom stadiju tako da i jedni i drugi imaju dovoljno prostora za fotosintezu). Također se efektivnije koriste voda i hranjivi minerali. Dublje korijene stablašica osigurava proces koji nazivamo

53

"hidrauličkim liftom" gdje svojim korijenima prebacuju vodu iz dubljih dijelova tla u plitkije i time ostalim biljkama osiguravaju dovoljne količine vode. Također, stablašice budući da duže žive, imaju bolju mogućnost stvarati mikorize koje su važne za raspodjelu fosfora. To dijeljenje hranjivih sastojaka događa se kroz tri oblika: preko lišća koje pada sa stabla na tlo, preko konstantnog preokretanja korijena (stariji korijeni umiru, a pojavljuju se manji i novi), i dijeljenjem mikorize. Mikoriza je životna zajednica između korijena biljaka i gljivica koja ima sposobnost biti istovremeno povezana s korijenjem više biljaka. Tako kao preko mosta hranjivi elementi poput dušika mogu preći s biljke koja ih veže na onu kojoj trebaju. Povećava se bioraznolikost i analogno tome smanjuju se problemi s nametnicima. Nametnika je manje, jer zbog stabala raste broj korisnih kukaca. Zbog stabala žitarice imaju i veću zaštitu od vjetra, sprječava se erozija, a i povećavamo apsorpciju C0 2 na našem imanju. Dobivamo i građevno drvo na vlastitom imanju. Velik dio poslova oko stablašica, kao što je sađenje, podrezivanje grana i slično radi se u periodu kada nas vrt s godišnjim biljkama ne treba.

Prepreke za bolji razvoj agrošumarstva su: odijeljenost poljoprivrede i šumarstva u konvencionalnom pristupu, a to znači nedostatak znanja za primjenu agrošumarstva; povećanje posla za poljoprivrednike u vidu težeg manevriranj a na polju ; u početk u nem a istu ekonomsk u korist za poljoprivrednike koji su ovisni o tržištu, jer da drvo zamijeni gubitak od prodaje godišnjih biljaka treba određeno vrijeme rasta. Ipak, sve to dobici od agrošumarstva nadmašuju (Whitefield, 2004).

Pašnjaci sa stablašicama

Kombinacija korištenja životinja koje vodimo na ispašu sa sadnjom stablašica. Eksperimentira se u Britaniji i Sjevernoj Irskoj. Poboljšano zdravlje životinja, treba paziti da zaštitimo stabla kako ih životinje ne bi uništile. Polikultura u životinjama je isto tako korisna kao i polikultura u biljkama (Whitefield, 2004).

Sijanje u alejama (Alley Croping)

Sađenje stabla u redovima između usjeva u polju. Whitefield ističe kako su eksperimentalni pokušaji u Britaniji dali manje rezultate nego kombinacija s pašnjacima.

Sigurno ste primijetili kako pišemo o proizvodnji hrane, vrtovima i poljima, a ne spominjemo previše uzgoj životinja. Permakultura u svojoj tradiciji ne isključuje uzgoj životinja za hranu. Rekli smo kako se ova knjiga temelji na našem iskustvu, a budući da nemamo iskustva u držanju životinja kao buduće hrane, ne možemo pisati o tome. Mollison je stvorio ideal male održive farme gdje je svo meso kontroliranog porijekla. Whitefield ističe kako su nam domaće životinje korisne za održavanje tla plodnim. On pravi razliku između životinja

54

koje se hrane žitaricama i time su nam direktna konkurencija u proizvodnji hrane i životinja koje pasu travu. To je razlika između preživača i nepreživača. Prvi su goveda, ovce i koze koje mogu probavljati celulozu iz trave i lišća. Pošto ljudi ne mogu, Whitefield ih svrstava u nekonkurentne životinje. Svinje i kokoši to ne mogu i direktna su nam konkurencija u prehrani. Ako je ovo najbolji argument malo je klimav. Mi se protivimo uzgoju životinja kao naše hrane ne samo i z etičkih razloga prema njima . Industrija mesa jedna je od najneekološkihijih stvari koje danas činimo. Proizvodnja mesa zahtijeva više prostora (2 do 4 puta) i energije od proizvodnje biljaka. Ekološki otisak osobe koje jede meso biti će puno veći od one koja ne jede meso. Ne samo da uništavamo prirodu, već je masovna industrija mesa jedan od uzročnika problema gladi. Životinje u SAD-u pojedu žitarica koje bi direktnim putem mogle nahraniti 2 milijarde ljudi. Nećemo vam sad ovdje propagirati vegetarijanstvo, ali iz ovih razloga apeliramo da makar smanjite potrošnju mesa, barem onog iz masovne industrijske proizvodnje.

Za kraj sumirajmo zlatna pravila za početak vrtlarenja, kojih se dobro držati u prvim koracima. Mi to znamo, jer se nismo pridržavali niti jednoga, i to onda prilično zna zakomplicirati život. Pozitivno je što smo sada na vlastitim greškama učili, ali potrošeno je previše energije i vremena da naučimo neke stvari. Pravila su stvorena upravo kako bi nam olakšala korake stvaranja permakulturnog vrta i možemo reći kako su međupovezana.

  • a) početi s malim vrtom

Logično, zar ne? Ako nešto tek učiš, ideš polako od jednostavnijeg prema kompleksnijem, od manjeg prema većem. No, mi smo na našem imanju krenuli od vrta ko da ćemo sutra na Dolcu prodavati. Preporuča se da učenje počnemo na ne više od 9 m 2 , a to uglavnom možemo naći u svojoj najbližoj okolici. Ako kraj vrta još nije i kuća u kojoj živiš, kao što je slučaj s nama koji još uvijek gradimo imanje, problemi se gomilaju. Da ne spominjemo kako uopće nije fora tegliti niz i uz brijeg kanistere s vodom za zalijevanje vrta. Time dolazimo do drugog pravila:

b) najbliže/najlakše

mjesto

Sadite tamo gdje jeste, baš kao što prakticirate permakulturu tamo gdje jeste. Koliko god možete. U našem kontekstu dok je imanje tek u izgradnji bilo bi efikasnije proizvoditi hranu na našim balkonima ili terasama. Ovo još nazivamo i pravilom kuhinjskog prozora, dakle da vlastiti vrt možemo vidjeti iz našeg kuhinjskog prozora. Ovime ne želimo reći kako ljudi nemaju super vrtove u svojim vikendicama ili dalje od mjesta življenja. Samo da postoje prioriteti. Prilično je teško skakati s pokrivanja krovišta na pomidore, pa s izgradnje cisterne za vodu na kupus, pa s postavljanja vjetrenjače na klijalište. Mi probali, ne funkcionira, vjerujte nam!

5 5

c) pronađi

svoj stil

Vrlo često ćemo sretati pametnjakoviće koji nisu došli da nešto podijele ili razmijene s nama, već da nam propovijedaju. Ispada da jedino njihove metode i tehnike uspijevaju i da su baš one najbolje. Pošaljite ih vrit, rekli bi stari. Pronađite svoj stil koji će razumljivo biti odraz vašeg temperamenta, stavova, estetskih vrijednosti, energije i vremena te svega što vam je važno.

d) budite nježni

prema sebi

Stvari se u prirodi odvijaju polako, a mi učimo od prirode. Ne treba očekivati da ćemo za godinu, dvije imati luda permakulturna imanja. Nije bitno koliko smo brzi, koliko je bitno da se krećemo jasnim i konkretnim koracima. Bitno je da šljakamo.

Želimo vam bogate vrtove i

puno slavlja.

Sto drugo reći,

osim lijepe misli

jedne drage tete: "Ja na primjer,

kad me najjače,

boli glava,

onda mislim -

Ne

buš me bogme bolela.

Idem

na vrt

i

bum kopala!

-

I

odem na vrt.

I

tak dugo

kopam i glava me prestane boleti! Sve me prestane boleti. I onda se naslonim

na

motiku i popijem si

pivicu" (Komes i dr.,

1996: 76). Živjeli!

Permakulturni dizajn

projekt Reciklirano imanje

Već smo rekli da je permakultura u stvari skup znanja, različitih tehnika i tehnologija kojima raspolažemo. Ono što te različite elemente povezuje u jednu cjelinu je permakulturni dizajn. On je glavna okosnica permakulture - on je proizvod proučavanja, učenja, planiranja i pažljivog kombiniranja različitih elemenata. Permakulturni dizajn se najčešće izrađuje za vlastito životno okruženje, bilo da se radi o imanju, stambenom bloku ili čak cijelom naselju. U zemljama kao što su Danska i Njemačka već danas imamo vrlo uspješne primjere cijelih naselja pri čijem planiranju su se koristila neka permakulturna načela. Tako danas na primjer postoje kvartovi u kojima se skuplja kišnica, u parkovima proizvodi hrana, sav organski materijal se kompostira na licu mjesta, a u podrumima zgrada se proizvodi vlastita električna energija i toplina korištenjem obnovljivih izvora energije poput biomase. Krovove ovih zgrada krasi zelenilo isprepleteno sa solarnim kolektorima i malim staklenicima.

Sada ćemo predstaviti primjer permakulturnog dizajna. Radi se o dizajnu za Reciklirano imanje. Dizajn je nastao na tečaju permakulture koji se održao 2004. u Lubenicama na otoku Cresu. Mentor i učitelj permakulture te kasnije potpisnik certifikata, bio je već spominjani Tony Anderson iz Danske s Euro­ pean Institute of Permaculture. Vi možete ponoviti ove korake za vaše priče, neovisno o tečaju permakulture i certifikatima. Ili nas možete pozvati da vam pomognemo. Ovaj dizajn su stvorili ljudi koji će živjeti na Recikliranom imanju ili su do tada pomagali u njegovoj izgradnji.

Kao i svako planiranje, permakulturni dizajn počinje s istraživanjem potreba, želja i namjera onoga za koga se sustav stvara. U tu svrhu radio se intervju s korisnicima Recikliranog imanja. Budući da su neke stvari iz intervjua intimne, ovdje ih nećemo prikazati, već ćemo samo naznačiti kakva su sva pitanja dio intervjua:

1. GRUPA RECIKLIRANO IMANJE - VUKOMERIĆ

Pod brojem jedan se identificiraju osobe koje su vezane za priču. Te osobe su

 

važne,

jer znamo

da

na

njih

možemo

računati

u

izgradnji

i životu imanja.

Dijelimo ih u nekoliko grupa:

osobe