UVOD

Neobino vaan problem u lijeenju antibioticima je pojava otpornosti (rezistencije) mikroorganizma. Antibiotsko sredstvo u tijeku lijeenja gubi djelovanje zbog toga to nametnik stvara neki od mehanizama za neutralizaciju uinaka lijeka. Taj proces moe ii ak do nametnikove ovisnosti o lijeku. Rezistencija moe biti steena ili prirodna. Pod prirodnom se podrazumijeva neka prirodna karakteristika bakterije, koje druge nemaju i zbog koje antibiotik ne moe normalno djelovati. Steena rezistencija se pak prenosi s bakterije na bakteriju, tako da antibiotik gubi vanost kakvu je imao netom pred izlazak na trite. Nekad se ta rezistencija stvara brzo, a nekad sporo, ovisno o tome kojom brzinom odreeni soj bakterija uspijeva razviti modificirane enzime, na koje odreeni antibiotici ne djeluju. Rezistencija se moe razvijati selekcijom pod kojom smatramo razliito djelovanje meu istim sojem. Takoer moe doi i do sluajnih mutacija, koje kao rezultat imaju stvaranje rezistentnih bakterija.

Rezistentnost bakterija
Iz projekta Bionet kola
Skoi na: navigacija, pretraga Bakterije su sposobne da mutiraju (menjaju se) i postaju otporne (rezistentne) na dejstvo antibiotika. Kada se jedna grupa bakterija izloi dejstvu antibiotika najvei broj njih ugine, ali jedan mali broj otpornih preivljava. Od tog momenta njihov broj se naglo poveava (razmnoavaju se na svakih 20 30 minuta) tako da uskoro bakterije otporne na neki antibiotik postaju veoma rairene. Bakterije mogu da postanu otporne na neki antibiotik i putem razmene gena koji se nalaze na plazmidima. Plazmidi se dupliraju nezavisno od bakterijskog hromozoma, ime se vrlo brzo stvori ogroman broj kopija gena kojima bakterija postaje rezistentna. Plazmidi se mogu prenositi ne samo izmeu bakterija iste vrste ve i izmeu razliitih vrsta. Nepravilna i nekontrolisana upotreba antibiotika od strane oveka doprinosi poveanoj rezistentnosti bakterija na te lekove.

Vrste rezistentnosti
Otpornost na delovanje antibiotika moe biti: 1. uroena (konstitutivna) 2. steena (indukovana)

Uroena otpornost omoguena je posebnom graom nekih bakterija, kao to je to npr. sluaj kod mikoplazmi koje nemaju elijski zid pa su time otporne na dejstvo penicilina (i slinih antibiotika) koji deluje upravo na elijski zid. Steena otpornost je javlja mnogo ee nego uroena. Steena otpornost moe biti:

genetska pri kojoj dolazi do promena u genetikom materijalu bakterije na osnovu ega ona postaje rezistentna; moe biti: o ekstrahromozomska koja obuhvata promene u plazmidima (nezavisni su od bakterijskog hromozoma); o hromozomska koja nastaje mutacijama genoma bakterije koje su izazvane antibioticima. negenetska.

Pored ovih vrsta, otpornost moe biti i:

viestruka, kada je neka bakterija istovremeno otporna na vie razliitih antibiotika ukrtena, otpornost na vie srodnih antibiotika.

Mehanizmi sticanja rezistentnosti

Otpornost bakterija na antibiotike je veoma esta pojava i stie se na razliite naine:

bakterije obezbeuju drugaiji nain ishrane kojim zamenjuju onaj koji je oteen dejstvom antibiotika; omotai elije stiu sposobnost nepropustljivosti za antibiotike; stvaranje enzima koji neutraliu dejstvo antibiotika (razlau ih) i dr.

Literatura

Grozdanovi-Radovanovi, Jelena: Citologija, ZUNS, Beograd, 2000 Dikli, Vukosava, Kosanovi, Marija, Duki, Smiljka, Nikoli, Jovanka: Biologija sa humanom genetikom, Grafopan, Beograd, 2001 Krsti, Lj: ovek i mikrobi, Izdavaka kua Dragani, Beograd, 2003. Panti, R, V: Biologija elije, Univerzitet u Beogradu, beograd, 1997 Petrovi, N, ore: Osnovi enzimologije, ZUNS, Beograd, 1998 erban, M, Nada: elija - strukture i oblici, ZUNS, Beograd, 2001

KORISNO Da su virusne bolesti problematine, a bakterijske sve izljeive postala je gotovo dogma stoljea u kojem ivimo. Rijetki su ljudi koji znaju koliko nas bakterije jo mogu iznenaditi. Na spomen rijei HIV, veina e se prolaznika najeiti od pomisli na opaku bolest koja slijedi nakon zaraze ovim virusom, ali samo mali broj zna da od infekcija

uzrokovanih samo jednom vrstom bakterija rezistentnih na antibiotike godinje umire vie ljudi nego od AIDS-a. S druge strane, stvarati paniku zbog pojave superbakterija", bilo bi jednako krivo kao i u potpunosti ih zanemarivati. Jedini pravi nain na koji se moemo uinkovito i spremno suoiti s njima jest opskrbiti se potrebnim znanjem, pa onda djelovati. Da bismo razumjeli zbog ega bakterije ponovno postaju problem, potrebno je razumjeti tajnu njihovog uspjeha. Prije ere antibiotika", izloenost ovjeka ak i danas najbezazlenijim bakterijama mogla je dovesti do ozbiljnih posljedica, a esto i do smrti. Protiv bolesti su se ljudi borili putanjem krvi, vraanjima, amajlijama, crnom i bijelom magijom, izoliranjem oboljelih, i mnogim drugim vie ili manje nefunkcionalnim metodama. Povijest je, to se bakterijskih oboljenja tie, promijenio Aleksander Fleming 1929. godine otkriem antibiotika. Tek to su se krenuli primjenjivati, antibiotici su osvojili svijet i u kombinaciji s boljim higijenskim uvjetima spasili mnoge ljudske ivote. Istovremeno, sa sve jaom i eom primjenom, rastao je i evolucijski pritisak na bakterije. U poetku su bakterije prividno gubile bitku, no kako bi svaki antibiotik od svih bakterijskih varijanti na ivotu ostavio samo otporne sojeve i/ili jedinke, tako bi se oni krenuli iriti, pa ak i izmjenjivati" otpornosti s drugim, nesrodnim bakterijskim vrstama. Prva zabiljeena bakterija s rezistentnou na penicilin bila je Escherichia coli , 1940. godine ( Abraham i Chain 1940), a od tada do danas, otpornost na razne antibiotike razvile su i mnoge druge.

Geni koji se pokreu Zbog ega se javlja bakterijska rezistencija na antibiotike? Bakterije imaju kratak ivotni vijek i brzu izmjenu generacija te su konstantno izloene rapidnim promjenama okolia u kojem ive. Kada ne bi imale mogunost brzih i uspjenih adaptacija, ne bi mogle opstati u uvjetima estoke kompeticije s drugim prokariotskim i sloenijim eukariotskim organizmima. Genetska varijabilnost osnova je evolucijskih promjena. Kada bi sve jedinke u populaciji bile genetski identine, i kada bi svi njihovi potomci nasljeivali iste osobine, evolucija ne bi bila mogua. Glavni izvor genetske varijabilnosti u bakterija su mutacije. One su haploidni organizmi, to znai da se svaka nastala promjena genetikog materijala ispoljava ne samo u bakteriji u kojoj je nastala ve i kod svih njenih potomaka. No, problem je s mutacijama to su rijetke, a nastale promjene gotovo redovito zahvaaju samo jedan gen. Transfer gena i pokretanje genetikih elemenata, naprotiv, rezultiraju simultanom promjenom, zamjenom, izrezivanjem i/ili dodavanjem veeg broja gena, to u konanici za bakteriju domaina znai brzu i opseniju promjenu nasljedne upute, tj. vee anse za opstanak.

Znanstvenici su godinama mislili da je molekula DNK izuzetno stabilna te da geni nemaju mogunost kretanja po genomu unutar stanice. Ovu znanstvenu dogmu protreslo je ranih 50-ih godina prolog stoljea otkrie Barbare McClintock. Otkrie je sustavno ignorirano kao nemogue sljedeih 20 godina, sve dok dokaz postojanja tzv. pokretnih genetikih elemenata nije pronaen i kod bakterije vrste Escherichia coli. Za svoje revolucionarno otkrie, Barbara McClintock primila je 1983. god. u dobi od 81 godine Nobelovu nagradu iz podruja medicine/fiziologije. Danas znamo da pokretni genetiki elementi postoje kod gotovo svih ivih organizama. U osnovi, postoje 3 glavne grupe pokretnih genetikih elemenata. Jednu od skupina ine transpozoni koji su specifini uglavnom za prokariotske organizme, pa tako i bakterije.

Kako nastaju superbakterije? Smatra se da je stvaranje bakterijskih R-plazmida vjerojatno posljedica nakupljanja upravo transpozona koji kodiraju otpornost na razliite antibiotike na istom plazmidu [1]. R- plazmidi su jedna od najvanijih i najprouavanijih grupa bakterijskih plazmida. Slovo R u imenu potjee od engleske rijei resistance (otpornost, rezistencija), koja nam ve sama po sebi govori karakteristiku zbog koje su toliko bitni. Naime, R-plazmidi na sebi nose viestruke gene za rezistenciju na razne antimikrobne lijekove i teke metale (npr. arsen). Rezistencije se najee javljaju na antibiotike sulfanilamid, streptomicin, kloramfenikol i tetraciklin. Bakterije mogu nositi rezistenciju na samo jedan od njih ili na sve. Najvanije je svojstvo to da se otpornost na antibiotike moe prenositi s rezistentnih bakterija na nerezistentne, ali i na one koji ve nose rezistenciju na iste ili razliite antibiotike, stvarajui tako viestruku otpornost. Za razvoj ovakvih rezistentnih sojeva, tzv. superbakterija, osobito su plodna tla velike bolnice, zbog stalne i intenzivne izloenosti bakterija evolucijskom pritisku brojnih antibiotika. Bolnike infekcije zabiljeili su jo stari Grci, a u novije vrijeme pojavljuju se u 5-6% zaprimljenih pacijenata, s tim da je postotak vii kod zemalja u razvoju, gdje su uvjeti i higijena loiji, a antibiotici se esto neumjereno upotrebljavaju [2]. U SAD-u, 1992. godine, hospitalizacija i lijeenje samo jednog sluaja rezistentnog oblika tuberkuloze, stajalo je oko 180.000 dolara (Cohen 1992). Najei uzronici ovih infekcija su bakterije Staphylococcus aureus, Escherichia coli, Enterobacteriacae (prikaz djelovanja antibiotika na vrstu Enterobacter sakazakii nalazi se na fotografiji iznad) i Pseudomonas sp.

Staphylococcus aureus (fotografija desno) je bakterija koja je osobito poznata po svojoj prilagodljivosti i sposobnosti razvitka rezistencije na antibiotike. Jedna je od najvirulentnijih patogena dananjice. U svakome trenutku, 3/10 ljudi u SAD-u asimptomatski nosi S.aureus na koi i sluznicama. Do infekcije moe doi ukoliko bakterije putem rane ili nekog operacijskog zahvata u loim higijenskim uvjetima budu uvedene dublje u tkivo. Prije izuma antibiotika, smrtnost tako zaraenih osoba bila je ak 80%. Aleksander Fleming prvi je zabiljeio djelovanje penicilina na S.aureus, to je dovelo do proizvodnje i distribucije tog antibiotika u enormnim koliinama, zbog ega se mortalitet ranjenih i oboljelih u Drugom svjetskom ratu u odnosu na Prvi svjetski rat

znatno smanjio. Pred sam kraj Drugog svjetskog rata, 1944. godine, zabiljeeni su prvi rezistentni sojevi S.aureus (Kirby 1944). Do 1992. godine, 95% svih poznatih sojeva S.aureus postalo je otporno na penicillin i njemu srodne lijekove (Neu 1992). U posljednje vrijeme, ova je bakterija izuzetno popularna" meu znanstvenicima zbog lakoe kojom stie otpornost na razliite lijekove, a osobito je dobro prouavan soj MRSA (engl. methicilin resistant Staphylococcus aureus ). Procjene amerikog Centra za kontrolu i prevenciju bolesti ukazuju kako je u SAD-u svake godine 100.000 ljudskih ivota u opasnosti samo zbog infekcije sojem MRSA, a otprilike 19.000 ljudi umire od istog uzronika, to je vei broj umrlih nego od HIV-a/AIDS-a (Klevens i sur. 2007). Novi oblici rezistentnih sojeva bakterija svih vrsta neprestano nastaju te je neophodno neprestano smiljati nove oblike borbe protiv njih. Dananje se metode uglavnom svode na spreavanje irenja suberbakterija: dezinfekciju i kontrolu mjesta na kojima najee nastaju (uglavnom bolnice). Druga je metoda neprestano uvoenje novih vrsta antibiotika, no zabrinjavaju je podatak da su u zadnjih 40 godina izumljene samo dvije nove klase antimikrobnih agensa [2]. Na sreu, intenzivan procvat molekularne biologije te znanosti kao to su genomika i bioinformatika daju nam nadu da e borba protiv bakterijskih bolesti i njihove rezistencije u skorijoj budunosti doivjeti revoluciju. Nove se strategije temelje na poznavanju bakterijskih genoma i intenzivno se radi na njihovom kartiranju. Velike internetske baze podataka pune se svaki dan novim informacijama te se stvaraju velike banke gena u kojima su, izmeu ostalog, nasljedne upute velikog broja ljudskih patogena.

Ovo je, dakle, jedna od kljunih tema kojom e se znanost u sljedeih 50-ak godina morati pozabaviti kako se ne bi obistrinile mrane slutnje znanstvenika Marvin Cohen koji je prije osamnaest godina rekao:...the post-anti-microbial era may be rapidly approaching in which infectious disease wards housing unterable conditions will again be seen". ________ Pojanjenja pojmova: Prokariotski organizmi - jednostanini organizmi koji nemaju staninu jezgru (npr. bakterije, arhebakterije) Eukariotski organizmi - jednostanini i viestanini organizmi u ijim se stanicama njihova nasljedna uputa nalazi zapakirana unutar jezgre (npr. ovjek) Bakterijski plazmid - malena kruna molekula DNK koja nije dio bakterijskog kromosoma, esto nosi gene za otpornost na antibiotike Asimptomatski nositeljS.aureus - osobe koje na svojoj koi i/ili sluznici imaju kolonije ove bakterije, ali nemaju nikakve klinike simptome. Asimptomatski nositelji mogu prenjeti kolonije bakterija na druge pojedince ili se mogu sami inficirati, kao u sluaju unoenja bakterija dublje u vlastito tkivo. Soj - Populacija stanica koje su potekle od jedne poetne stanice koja se razmnoavala i stvorila veliki broj potomaka (klonova) nespolnim putem

Objavljeno u kategoriji: O lijekovima 13.rujan.2010 | Antibiotici su moni lijekovi koji ubijaju ili usporavaju rast i razmnoavanje bakterija, kako patogenih (patogen = izaziva bolest) tako i nepatogenih, dok na viruse i veinu gljivica nemaju nikakav uinak. Njihovim izumom, poetkom prolog stoljea, spaeni

su mnogi ivoti i moe se s pravom rei da otkrie antibiotika predstavlja prekretnicu u povijesti moderne medicine. Antibiotici spadaju u najpropisivanije lijekove dananjice. Ono to antibiotike razlikuje od drugih lijekova jest i injenica da su to jedini lijekovi koji kad se daju pojedincu imaju uinak i na cijelu zajednicu, jer svoju mikrofloru stalno izmjenjujemo s drugim ljudima. Stoga, svakom neopravdanom primjenom antibiotika nanosimo tetu ne samo sebi ve i svojim blinjima, kao i cijeloj zajednici.

Kada antibiotici pomau, a kada odmau?

Antibiotici lijee bakterijske infekcije ukoliko su: pravilno odabrani (ukoliko su prisutne bakterije osjetljive na primijenjeni antibiotik), primijenjeni u tonoj dozi, u tonim vremenskim razmacima ime je osigurana efektivna koncentracija antibiotika u krvi i ukoliko terapija traje dovoljno dugo. Kod virusnih infekcija (prehlade, veina grlobolja, veina upala uha, a vrlo esto i kaalj) antibiotici ne samo da ne pomau nego organizmu uvelike oteavaju izljeenje jer ubijaju dobre bakterije koje su vane u pravilnom radu imunolokog sustava te na taj nain oslabljuju imunoloki odgovor i produuju oporavak. Svakom upotrebom antibiotika na organizam postaje sve osjetljiviji na mikroorganizme iz okoline, a esto nakon antibiotske terapije uslijed poremeaja crijevne mikroflore dolazi i do gljivinih oboljenja. Najozbiljnija posljedica neosnovane i nepravilne primjene antibiotika je pojava bakterijske rezistencije odnosno razvoj otpornih bakterijskih sojeva.

to je bakterijska rezistencija?
Upravo bakterijska rezistencija razlog je zbog kojeg se kae da antibiotik primijenjen kod pojedinca ima utjecaj na cijelu zajednicu. Rezistencija je, jednostavno reeno, visoko inteligentni sustav preivljavanja bakterija. Ona predstavlja njihovu evolucijsku prilagodbu, razvoj razliitih mehanizama otpornosti na postojee antibiotike. Razvojem rezistencije mijenja se genetska struktura to znai da su i potomci rezistentnih bakterija takoer rezistentni na pojedine antibiotike ili istovremeno na vie njih (multi-rezistentni). Primjer takvih superbakterija su MRSA (meticilin-rezistentni zlatni stafilokok) i VRE (vankomicin-rezistentni enterokoki). to sve to znai za nas, za ovjeka? To znai da se sutra moemo razboljeti od neke dobro poznate bakterije i da nijedan postojei antibiotik ne djeluje na nju. Sjetimo se kuge koja je kroz povijest pokosila gotovo 75 milijuna ivota. Otkrie antibiotika spasilo je milijune ivota od te opake bakterije (Yersinia pestis), ali ne i mladia s Madagascara koji je 1995. umro od istog uzronika jer mu nijedan do tada uinkoviti antibiotik nije mogao pomoi upravo zbog razvoja rezistencije. Upotreba antibiotika u uzgoju ivotinja kako bi se izbjegle opasne crijevne zaraze i tako poveao prinos mesa takoer uvelike doprinosi razvoju rezistentnih bakterijskih sojeva. Isti mehanizam adaptacije bakterija na antibiotike i porast broja neosjetljivih sojeva javlja se dakle i meu domaim ivotinjama, a zatim njihovim mesom ili mlijekom ostaci antibiotika dolaze i na na tanjur. Posljedica svega navedenog je injenica da vrlo jaki antibiotici nisu vie djelotvorni.

Kada zaista trebamo uzeti antibiotik?

Odluku o primjeni antibiotika uvijek emo prepustiti naem lijeniku. ak i onda kada nam lijenik propie antibiotik dobro emo zajedno s njim razmotriti opravdanost primjene. Svakako je uputno odabrati djelotvorni antibiotik prema uinjenom antibiogramu, a lijenik bi se uvijek kada je to mogue trebao odluiti za antibiotik ueg spektra djelovanja, jer to je spektar djelovanja antibiotika iri, mogunost razvoja rezistencije je vea.

Na to moramo pripaziti kada uzimamo antibiotike?

Neki antibiotici (tetraciklini, fluorokinoloni, neki penicilini) ne smiju se uzimati zajedno s mlijekom, mlijenim proizvodima, pripravcima ili lijekovima sa eljezom, kalcijem, magnezijem i aluminijem (aluminij i magnezij sastojci su nekih antacidalijekova za neutralizaciju eluane kiseline). Treba napraviti razmak od najmanje 2 h izmeu njihove meusobne primjene. Postoje naznake da antibiotici (ampicilin i tetraciklini) smanjuju djelotvornost oralnih kontraceptiva, te je u razdoblju uzimanja ovih antibiotika, kao i 7 dana nakon zavretka terapije preporuljivo koristiti dodatne metode zatite od trudnoe. Antibiotici djeluju ne samo na bakterije koje uzrokuju upalu ve i na zdrave bakterije u naim crijevima. To poveava rizik od gljivinih infekcija, posebno kod ena pa je uputno tijekom i nakon antibiotske terapije pripaziti na prehranu, na nain da se izbjegava hrana koja potie rast gljivica. Trebalo bi izbjegavati eer, bijelo brano i druge rafinirane ugljikohidrate, industrijske vone sokove, fermentiranu hranu, sueno meso i voe, gljive, pistacije i kikiriki. Kao pomo za obnavljanje oteene crijevne flore preporua se uzimanje probiotikih pripravaka nakon antibiotske terapije. Alkohol se nikako ne preporua uzimati zajedno s antibioticima jer u nekim sluajevima moe izazvati muninu, povraanje, glavobolju, ak i konvulzije.

to svi moemo uiniti kako bismo sprijeili pojavu otpornih bakterija?

Razgovarajte s lijenikom u primarnoj zdravstvenoj zatiti, kao i s vaim ljekarnikom o stvaranju otpornosti na antibiotike. Nikada nemojte samoinicijativno piti antibiotike za virusne infekcije kao to su prehlada, gripa ili kaalj. Kada vam je propisan antibiotik:

Uzimajte lijek TONO ONAKO kako ga je lijenik propisao, a ljekarnik objasnio. Popijte lijek do kraja, tj onoliko dugo koliko vam je reeno da ga uzimate, bez obzira na to to se osjeate bolje. Ako ne popijete potpunu kuru antibiotika, moe se dogoditi da dio bakterija preivi i da se ponovo razbolite. To vrijedi i za djecu- trebaju popiti antibiotik do kraja, bez obzira na to to se osjeaju bolje. Ne preskaite dozu. Ne uvajte antibiotike za sljedei put kad se razbolite.

Ne posuujte antibiotike koji su propisani nekome drugome. To ne moraju biti antibiotici pogodni za vas i vau bolest, a koritenje krivog lijeka moe odgoditi ispravno lijeenje i dopustiti umnoavanje bakterija Nakon to zavrite s preporuenom kurom antibiotika, ako vam je preostalo to lijekova, bacite ih (na nain zbrinjavanja medicinskog otpada)

I zapamtite: antibiotik nije antipiretik, antibiotik nije analgetik!

to nadleno ministarstvo poduzima u svezi s bakterijskom rezistencijom?

Problem rezistencije bakterija na antibiotike mora se shvatiti kao globalni problem koji ne poznaje dravne granice. Republika Hrvatska podupire suradnju s drugim zemljama u zajednikim naporima za zaustavljanjem irenja rezistencije. Kako bi uvrstilo strategiju i aktivnosti usmjerene na zaustavljanje irenja otpornosti bakterija na antibiotike te kako bi osiguralo podjednaku zastupljenost svih zainteresiranih strana, Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi osnovalo je Interdisciplinarnu sekciju za kontrolu rezistencije na antibiotike (ISKRA).

Antibiotici su hemijski agensi koji mogu potpuno unititi patogene mikroorganizme ili zaustaviti njihov rast ili razmnoavanje bez priinjavanja znaajnije tete organizmu domainu. Savremena medicina snano se oslanja na upotrebu ovakvih hemijskih agensa u borbi protiv velikog broja zaraznih bolesti.

Sadraj/
[sakrij/]

1 Historija 2 Definicija 3 Mehanizam djelovanja o 3.1 Inibicija sinteze elijskog zida o 3.2 Inhibicija sinteze proteina o 3.3 Inhibicija sinteze nukleinske kiseline
o

3.4 Inhibicija metabolizma

Historija [uredi - ]
Upotreba hemijskih agensa protiv patogena zapoela je s njemakim lijenikom Paulom Ehrlichom. Ehrlich je nakon niza pokuaja utvrdio da je odreenom hemijskom toksinou mogue ubiti patogen a pritom ne ubiti domaina. On je 1904. otkrio da je

upotrebom hemijskog spoja tripana mogue smanjiti vjerojatnst pojave ili razinu izraenosti afrike bolesti spavanja (tada nije bilo poznato da je uzronik bolesti ce-ce muha). Otkrio je takoer da je koritenjem arsfenamina mogue lijeiti pacijente oboljele od sifilisa. Godine 1910. spoj arsfenamina proizveden je za trite pod imenom Salvarsan. Godine 1896. 21-godinji francuski student medicine Ernest Duchesne prouavao je gljivu Penicillium chrysogenum. Otkrio je mogua pozitivna djelovanja ove gljive i elio je prouavati njene terapijske mogunosti. Meutim, nije imao dovoljno novca za financiranje, a poziv za pomo koji je uputio Pasteurovom zavodu ostao je zanemaren i ideja o upotrebi gljive u medicinske svrhe odbaena je. Godine 1923 lijenik iz Kostarike Picado Twight takoer je prouavao ovu gljivu i nakon nekoliko pokusa utvrdio da posjeduje antibiotiko djelovanje. Otkrie penicilina kao antibiotika ipak se pripisuje kotskom nauniku Alexanderu Flemingu koji je 1928. godine otkrio direktno djelovanje penicilina kao antibiotika na uzorku stafilokokne bakterije koju je drao u Petrijevoj zdjelici. Zdjelica je bila ispunjena stafilokokima koji su pokrili dno. Na mjestima gde je dodao penicilin pojavili su se isti krugovi i vidljivo dno zdjelice. Zbog toga je zakljuio da penicilin ima inhibitorno djelovanje na razvoj bakterije. Mislio je meutim da antibiotik nije u stanju preivjeti dovoljno dugo u ovjejem tijelu i zbog toga ne moe biti uinkovit kao lijek te je odbacio mogunost penicilina kao antibiotika. Ovo se miljenje promijenilo 1939. godine nakon to je australski naunik Howard Florey na Oxfordskom univerzitetu nakon niza pokusa utvrdio da je antibiotik dovoljno jak za preivljavanje u ovjejem sistemu uz zadravanje svoje antibiotske mogunosti i aktivno djelovanje protiv patogena.

Definicija [uredi - ]
Hemijski agens mora, za djelovanje u lijeenju, posjedovati selektivnu toksinost tj. sposobnost unitavanja patogena s malo ili nimalo tetnog uinka na domaina. Razina selektivne toksiosti moe biti izraena u obliku

terapijske doze, odnosno koliine hemijskog agensa nunog za lijeenje dane infekcije toksine doze, odnosno koliine agensa u krvi koja nije tetna za domaina.

Antibiotici djeluju iskljuivo na bakterije, gram pozitivne i gram negativne. Nemaju nikakvog uticaja na viruse.

Mehanizam djelovanja [uredi - ]

Antibiotik moe otetiti patogen na nekoliko naina. Neki antibiotici djeluju protiv patogena tako to zaustavljaju sintezu njegova elijskog zida bez kojega ne moe preivjeti. U ovu skupinu spadaju penicilin, cefalosporin i vankomicin. Antibiotici se mogu vezati i za ribosome patogena. Ribosomi su mjesto sinteze proteina. Vezivanjem antibiotika za ribosom sprijeava se sinteza proteina tog patogena tako da dolazi do pogrjenog itanja slijeda aminokiselina i na taj nain antibiotik onemoguava funkcioniranje patogene elije. U ovu skupinu antibiotika spadaju gentamicin, kloramfenikol, tetraciklin, i eritromicin.

Inibicija sinteze elijskog zida [uredi - ]

Ova skupina antibiotika inhibira, odnosno zaustavlja stvaranje veza peptidoglikana u elijskom zidu patogena. Inhibicija se ostvaruje aktiviranjem enzima koji kida veze peptidoglikana i na taj nain dolazi do degradacije zida. U ovu skupinu spadaju:

Penicilin Ampicilin Karbencilin Cefalosporin Vankomicin

Inhibicija sinteze proteina [uredi - ]

Streptomicin Do inhibicije sinteze proteina dolazi zbog prekida normalne aktivnosti ribosoma. Antibiotici koji djeluju na ovaj nain su:

Streptomicin Gentamicin Kloramfenikol Tetraciklin Eritromicin

Inhibicija sinteze nukleinske kiseline [uredi - ]

Ova skupina antibiotika djeluje izravnom degradacijom DNK i RNK molekule, ili se vee na enzime koji upravljaju replikacijom DNK, kao to je DNK polimeraza. Ovu skupinu antibiotika ine:

Ciprofloksacin Rifampicin

Inhibicija metabolizma [uredi - ]

Metabolizam je jedan od najvanijih procesa svih organizama uz pomo kojega elije dolaze do energije za razne druge procese. Ako se dogodi degradacija enzima koji sudjeluju u metabolizmu elije postaju nesposobne za normalno funkcioniranje. U ovu skupinu antibiotika spadaju:

Sulfonamid Trimetoprim Izonijazid

Bakterije su jednoelijski organizmi prokariotske grae koji su uoljivi svjetlostnim mikroskopom. Najstariji su (smatra se da su nastali prije oko 3,4 milijardi godina) i najbrojniji organizmi na naoj planeti. Prisutni su u svim vrstama stanita, ukljuujui tu i ljudski organizam. Uprkos njihove velike brojnosti i prisutnosti u svim stanitima bakterije, zbog svoje male veliine, su posljednji ivi organizmi otkriveni od strane ovjeka. Praktino su gotovo bile nepoznate sve do 20. vijeka kada su Paster i Koch potvrdili ulogu bakterija u kvarenju hrane i mnogim bolestima ljudi i ivotinja.

Graa i hemijski sastav [uredi]

Opti plan grae bakterije predstavlja grau prokariotske elije - tj, kod svih bekterijskih elija nalazimo:

plazma membranu i citoplazmu, u kojoj su o ribozomi i o nukleoid.

Najvei broj bakterija ima i elijski zid, ali ga ipak ne posjeduju sve bakterije (mikoplazme, rikecije). Pored navedenih, pojedine vrste bakterija mogu da sadre i sljedee dijelove:

kapsulu,

flagelume, pile, tilakoide, mezozome i plazmide.

Kapsula je sluzavi, spoljanji omota koji stvara sama bakterija. Uloga kapsule je da zatiti bakteriju od dejstva odbrambenog sistema organizma u koji je dospjela. Izgraena je od polisaharida. Kod mnogih bakterija je zapaeno da obrazuju gust, somotast omota od kapsulinih polisaharida nazvan glikokaliks. Tako npr. bakterija (streptokoka) koja izaziva karijes, se najbolje privruje za povrinu zuba onda kada stvara glikokaliks. Za proizvodnju glikokaliksa neophodni su eeri. Bakterije koje imaju kapsulu nazivaju se inkapsulirane bakterije. elijski zid ne sadri samo nekoliko vrsta bakterija. Njegovo oteenje dovodi do smrti bakterije. Antibiotik penicilin spreava stvaranje elijskog zida. Prema sastavu elijskog zida i bojenju postupkom po Gramu (metoda koju je predloio naunik Hans Christian Gram 1884. g.) bakterije se dijele na:

Gram-pozitivne i Gram-negativne.

Gram-negativne bakterije imaju jedan sloj lipopolisaharida koji pokriva njihov elijski zid, dok Gram-pozitivne nemaju taj sloj, usljed ega se prve boje crveno ,a druge ljubiasto. Ovo nije i jedina razlika izmeu ove dve vrste bakterija. Tako je utvreno da se Gram-pozitivne lake unitavaju antibioticima, dok su Gram-negativne mnogo otpornije. Pili (fimbrije) su na stotine konia rasporeenih oko tijela bakterije. Stvara ih sama bakterija i proteinske su prirode. Njihova uloga je u privrivanju bakterije za podlogu i meusobnom pripajanju dve jedinke pri razmnoavanju. Bievi (flagelumi) su dugi, tanki izrataji izgraeni od proteina flagelina, kojima se bakterije kreu. Prostije su grae i nisu pokriveni elijskom membranom kao bievi eukariota. Gubitkom bieva bakterije postaju nepokretne.

Ponaanje bakterije u nepovoljnim uslovima ivotne sredine [uredi]

Kada su spoljanji uslovi nepogodni za rast i razmnoavanje, dolazi do razliitih promjena u bakterijama: obrazovanja spora, gubljenja bieva i kapsule. Proces stvaranja spora naziva se sporulacija, a bakterije sa tom sposobnou su sporogene bakterije. Spore se obrazuju kao zatita genetikog materijala bakterije, znai-endogeno (lat. endo = unutra). Imaju debele zidove i otporne su na nepovoljne uslove. Pomou njih bakterije

preivljavaju nepovoljne uslove i raznose se na nova, udaljena mjesta. Kada u spoljanjoj sredini postanu povoljni uslovi iz spore isklija nova bakterija. Antibiotici su moni lijekovi koji se koriste za tretiranje mnogih ozbiljnih i po ivot opasnih zaraznih bolesti, ali ako ih se uzima kada to nije potrebno moe doi do razvoja otpornosti na antibiotike. Kada sve vie i vie bakterija postane otporno, posljedice su teke. Bolest traje due, a rizik od komplikacija i smrti se poveava. Otkrie antibiotika je promijenilo svijet i na medicinski ivot. S antibioticima na raspolaganju, lijenici su bili u stanju lijeiti bolesti koje prije nisu mogli. Mnogo godina kasnije, antibiotici svih vrsta sada su dostupni za gotovo sve bolesti. U ovom trenutku, oslanjanje na njih dovelo je do njihovog pretjeranog koritenja. Antibiotici se koriste za bolesti koje oni ne mogu ni lijeiti i to je rezultiralo njihovom ukupnom neefikasnost. Antibiotici su uspjeli sprijeiti brojne do tada smrtne sluajeve, ali ak i previe dobrih stvari moe imati katastrofalne rezultate. Najgore je to veina ljudi, ukljuujui i neke u medicinskoj industriji, nisu u potpunosti svjesni problema. U tome lei najvei problem sa zloupotrebom antibiotika. Ljudi misle o njima kao o udesnim lijekovima koji mogu izlijeiti sve. Ali oni imaju smisla ako se radi o borbi protiv bakterija, ako netko ima infekciju uha, tuberkulozu ili druge bakterijske infekcije. Antibiotici nemaju nikakvog utjecaja na virusne bolesti, kao to je primjerice prehlada. Naalost, ta injenica je izgubljena u moru dezinformacija. Uzimanje antibiotika nije uvijek jednostavan proces, posebno za one koji su osjetljivi na lijekove. Osjeaj munine ili vrtoglavica je prilino uobiajena reakcija kada netko uzima tablete, kao i proljev i koni problemi. Ali nedavne studije ukazuju da postoje jo opasnije nuspojave oko kojih se treba brinuti. Antibiotici ispiru sve bakterije, ukljuujui i one dobre koje uvaju zdravlje, to je jo jedan veliki problem. Ali kada ne iskorijene sve loe bakterije, stvaraju se otpornije bakterija koje zahtijevaju jai oblik antibiotika. Nekritiko uzimanje antibiotika moe dovesti do jo veih zdravstvenih problema. Najbolje akcija je edukacija. Ljudi moraju nauiti ne samo o tome to antibiotici mogu ili ne mogu uiniti, ali i o alternativnim tretmanima. Zloupotreba antibiotika na kraju dovodi do nedostatka rjeenja za sve bakterijske infekcije. To ne znai da antibiotici nemaju svoje mjesto u medicini, u nekim sluajevima, njihovo poboljanje je nemjerljivo. No, kako bi tako ostalo, moramo razumjeti i potivati svoje granice.